David S.

Painter Hladni rat Povijest meunarodnih odnosa

Srednja Europa Zagreb 2002.

TO JE NAMA HLADNI RAT? Sukob dvaju sustava vrijednosti "slobodnog" kapitalistikog svijeta i svjetonazora komunistike skupine u Kremlju barem je dvostruko dui od trajanja Hladnog rata, kojemu je bio glavna znaajka. Hladni rat ili "dugi mir", kako je povjesniar John Lewis Gaddis naslovio svoju knjigu napisanu potkraj osamdesetih, bio je sukob ideologija. Kada se vjera u Marxa, Engelsa i Lenjina na kraju Drugoga svjetskog rata spojila sa strahom od vojne moi i teritorijalnog irenja Sovjetskog Saveza, zapoeo je sukob u kojem se vodei protagonisti jedino nisu izravno susreli na bojnom polju. Sve ostalo - ratovi preko posrednika u treim zemljama, uplitanje u unutarnje odnose slabijih i manjih, utrka u naoruavanju, dugogodinje odvajanje svjetova u blokove, ideologizacija i politizacija sporta, kulture, znanosti, manipulacija medijima, gospodarski eksperimenti, zabrana religije ili njezina uporaba kao ideolokog oruda - bili su uobiajena podruja sukobljavanja. Od njegovog poetka, koji se svim zemljama nije dogodio u isto vrijeme, pa do zavretka, koji se sasvim legitimno moe datirati i padom Berlinskog zida 1989., ali i raspadom Sovjetskog Saveza potkraj 1991. godine, postavljene su vremenske granice jednog meunarodnog sustava, ali i iznimno dinaminog povijesnog razdoblja. Hladni je rat bio neobino vremensko razdoblje u kojemu su pojedine linosti imale golemu ulogu. Sovjetski voda Staljin svakako je osoba bez koje bi se teko mogao zamisliti poetak hladnoratovskog sukoba. Prilagodavajui ideologiju marksizma-lenjinizma potrebama imperijalne politike Sovjetskog Saveza, on je stvorio i u niz ostalih zemalja presadio sustav koji zapravo nikada nije imao unutranji legitimitet i koji se uruio bez obzira na golemu vojnu mo SSSR-a. Totalitarno je carstvo nestalo 1991. kada ga je zadesila sudbi4 na imperija koji su se raspali onda kada se, da nije bilo Lenjina, trebala raspasti i Rusija. Demokratski imperij ili, prema Geiru Lundestadu, "prieljkivano carstvo", koje su Sjedinjene Drave razvile u "slobodnom" svijetu, pokazalo se moralno, a prije svega tehnoloki, nadmono komunistikim dravama. Sjedinjene Amerike Drave, bez obzira na prigovore da su na umu imale vie vlastito gospodarstvo, nego gospodarstva svojih europskih saveznika, Marshallovim su planom podigle Zapadnu Europu, a potom i Japan. Europsko povezivanje prieljkivao je, dakako, i veliki broj Europljana, ali ono je ipak ponajvie zasluga vlade u Washingtonu. Dananja politika i gospodarska arhitektura Europe i svijeta u najveoj je mjeri proizvod Hladnog rata i djelovanja dviju najvanijih zemalja koje su njime dominirale. Hrvatska je u Hladni rat ula kao dio Titove socijalistike Jugoslavije i ostala njezinim dijelom upravo onoliko koliko je trajala i ta zajednica te sam Hladni rat. Ritam svjetskog sukoba gotovo se s nevjerojatnom preciznou oslikavao u povijesti junoslavenske federacije, pa je stoga imao i znatan utjecaj na nacionalnu povijest Hrvata. Najprije je Tito svjetskom komunistikom poretku pridodao vlastitu inaicu marksistike vjere. Potom je Jugoslavija, to se do tada nikada nije dogodilo, sklopila vojni savez s dvije lanice NATO-a (Turskom i Grkom). Kada se politika tektonika i podjela na Starom kontinentu ustalila (nakon Madarske 1956. u to vie nitko nije sumnjao), a otrica sukobljavanja u Hladnom ratu preselila se iz Europe u zemlje Treeg svijeta, isto je uinila i Jugoslavija. Postavi voda nesvrstanih, SFRJ je nastavila igrati pretjeranu i skupu ulogu u dalekim zemljama, ostavi i dalje prisutniji imbenik na meunarodnoj politikoj sceni nego to je to po svojoj veliini, snazi i bogatstvu trebala biti. Na slian se nain moe govoriti o povezanosti detanta i Hrvatskog proljea, razmiljati o utjecaju sukoba na Bliskom istoku 1967. na politiku Beograda i Zagreba ili vezu izmeu detonacije sovjetske hidrogenske bombe i poetka prve konferencije nesvrstanih 1961. godine u Beogradu. Teko da bi se moglo pronai ijed5 no drugo razdoblje u naoj povijesti u kojem smo u svjetskim okvirima imali vaniju ulogu i ba bi zbog toga Hladni rat trebao biti daleko zanimljiviji nego to je to sada sluaj. David Painter je, dodue, Jugoslaviji i pokretu nesvrstanih pristupio na nain koji je vrlo est u svjetskoj historiografiji. Ta je uloga vjerojatno bila vea nego ju je istaknuo autor, ali daleko manja od one koju su joj davali jugoslavenski politolozi i politiai. Socijalistika Jugoslavija ne bi mogla opstati, ali ni obnoviti se nakon Drugog svjetskog rata, da nije

bila rije o zajednici koju su u istim omjerima eljeli i Zapad i Sovjeti. Okupacija zemlje 1941. nije znaila da je Jugoslavija posve nestala. Pitanje je samo na koje sve naine moemo tumaiti Staljinovu i Churchillovu "fifti-fifti" podjelu utjecaja u Jugoslaviji 1944. godine. Je li to bio samo britanski pokuaj spaavanja obraza jer je tada ionako bilo jasno da Tito ima nedvojbeno najsnaniji poloaj u zemlji? Je li pak Staljin bio iskren, ali nemoan nametnuti Titu obrazac ponaanja koji je potivao u Madarskoj, koja je takoer imala svoje 50%:50% jamstvo, gdje su nakon rata odrani viemanje demokratski izbori? Koliko su zapadni dravnici bili svjesni injenice da je Tito jedini koji e zemlju odrati na okupu, kako su se brzo sloili odmah nakon prekida Broza sa Staljinom 1948.? Ameriki konzul u Zagrebu Charles McVicker u ljeto 1951., analizirajui razgovore koje je mjesecima vodio s elnitvom zabranjene Hrvatske seljake stranke, svojoj je vladi napisao da bi viestranaka vlada znaila katastrofu za zemlju i da je bolje da Tito ostane onakav kakav je i sada, dakle diktator. Odgovore e povjesniari jo traiti, ali je paradoksalno da je Staljinov i Churchillov dogovor na koncu potovan - jedino i upravo u Jugoslaviji. Tito je bio gospodar svoje zemlje, ali su i Zapad i Istok u ogranienoj mjeri mogli utjecati na tamonja zbivanja. Sve to se dogadalo nakon 1945. nije bilo iskljuivo posljedica ili rezultat Hladnog rata, ali se ne moe objasniti bez poznavanja njegova djelovanja. Najpogubnije bi bilo olako odbacivanje toga razdoblja i etiketiranje da se ionako radilo o 6 mranom dobu" i ni o emu drugome. Upravo zbog toga, zbog svih onih koji su izbjegli iz gospodarskih i politikih razloga, nemogunosti da slobodno odlaze u crkvu, zato jer su mislili drugaije ili eljeli pripadati drugoj a ne samo komunistikoj opciji, to su sve hladnoratovski fenomeni, treba hladno i objektivno vidjeti zato i kako se to dogadalo. injenica da SFRJ vie nema trebala bi nam samo olakati prouavanje prologa. Naalost, naa se znanost ve godinama ne ukljuuje u dovoljnoj mjeri u istraivanje Hladnog rata. Posve je pogreno smatrati da neto doista mora postati staro da bi se time povjesniari mogli baviti. Tono je da postoje brojna pitanja koja tek protok vremena ini dovoljno jasnima i razumljivima. Ipak, znamo li da je u suvremenom svijetu "rok trajanja" odredene informacije daleko krai nego to je to bio sluaj nekoliko desetljea ranije, ne moe se neprestano pozivati na zatvorenost arhiva. Vei problem lei u tome da arhivi nisu preuzeli veliki dio arhivske grade te injenici da se najzanimljivija arhivska grada za to razdoblje nalazi izvan Hrvatske. Meutim, rije je tek o polovinom opravdanju. Za koje se to razdoblje nae povijesti, iskljuimo li prva stoljea o kojima svjedoi tek nekoliko kamenih zapisa i grobnih ostataka, prvorazredni materijal uva u Zagrebu ili Rijeci, primjerice? Suvremene su tehnologije i globalizacijski procesi uini1i da se o odredenim pojavama obavijesti mogu pronai na najnevjerojatnijim mjestima. Zapisnik razgovora izmeu pape Pavla VI i Josipa Broza Tita u Vatikanu 1971. godine objavili su u - Bugarskoj! Tamonjem efu drave Todoru ivkovu zapisnik je osigurala poljska tajna sluba koja se uspjela domoi magnetofonskih zapisa iz Svete Stolice. Sekundarni izvori, onakvi kakvi donedavna ili do prije nekoliko desetljea uope nisu postojali, takoer su karakteristini za istraivanje poslijeratne povijesti, ali i Hladnog rata uope. Kompjutorski zapisi, televizijske vrpce, poplava novina i asopisa, injenica da se ivotni vijek produio, te su i usmeni izvori due "dostupni" nego to su to bili ranije, sve su to prostori koje treba iskoristiti i ookriti. 7 Autor knjige Hladni rat. Povijest meunarodnih odnosa David S. Painter bio je moj mentor tijekom akademske godine 2000./2001., kada sam na Sveuilitu Georgetown boravio kao Fulbrightov stipendist. Na rastanku mi je poklonio svoju posljednju knjigu, koja je, zahvaljujui prije svega potpori Veleposlanstva Sjedinjenih Amerikih Drava u Zagrebu, i pomoi gospoda Sae Brlek i Zorice Posinovec te kulturnog ataea Allena Dockala, sada dostupna i hrvatskim itateljima. Svaka knjiga ima vrijeme kada nudi najvie, otvarajui vidike, i kada postaje zanimljiva tek kao slika stupnja spoznaje u odredenom trenutku. Painterova knjiga, ma kako opsegom kratka, u naoj bi sredini morala i mogla imati veliko znaenje. To je prva na hrvatskom jeziku tiskana povijest Hladnog rata od njegovog poetka do kraja u kojoj su u jednom tekstu, sustavno, slijedei najmoderniji pristup i izvore, obradeni dogaaji u razliitim dijelovima svijeta. Razmjerno opsenoj literaturi o pojedinim

fenomenima ili linostima Hladnog rata te radovima politologa, prije svega Radovana Vukadinovia, sada je pridodan rad koji nam ukazuje dokle je stigla amerika historiografija o ovoj problematici na poetku 21. stoljea. Golemi zaostatak u istraivanjima i literaturi naa e historiografija morati nadoknaditi namjeravamo li se ukljuiti u tijekove suvremene znanosti. I to na isti nain na koji je cijeloj zemlji cilj prikljuiti se tijelima, savezima i udrugama koji su stvoreni jo polovicom 20. stoljea, tijekom Hladnog rata. Ne uspijemo li u tome, moglo bi nam se dogoditi da (p)ostanemo dio svijeta iza neke nove eljezne zavjese. Tvrtko Jakovina

UVOD Hladni rat dominirao je meunarodnim odnosima vie od etrdeset i pet godina (1945.-1991.). S obzirom na politike odnose, gospodarske veze i vojne saveze Hladni rat obiljeila je velika napetost u odnosima izmeu Sjedinjenih Amerikih Drava i Sovjetskog Saveza, skupa i opasna utrka u naoruavanju, polarizacija unutranje i vanjske politike, podjela svijeta na gospodarske sfere te suparnitvo i sukobi u zemljama Treeg svijeta. Razumijevanje Hladnog rata kljuno je za razumijevanje povijesti druge polovice dvadesetog stoljea. Hladni rat oblikovao je vanjsku politiku Sjedinjenih Drava i Sovjetskog Saveza te imao snaan utjecaj na njihova drutva, politike, gospodarske i vojne ustanove. Predstavljao je opravdanje za irenje amerike moi i utjecaja irom svijeta i tako omoguio da SAD na globalnom planu preuzme i zadri ulogu vodee sile. Sovjetskom diktatoru Staljinu i njegovim nasljednicima osigurao je vanjskog neprijatelja kao opravdanje za unutranji represivni reim i tako u SSSR-u pomogao legitimirati nedemokratsku vladu i odrati na vlasti Komunistiku partiju. Osim utjecaja na supersile, Hladni je rat izazvao i odrao podijeljenost u Europi i unutar Europe - u Njemakoj. Takoer, pomogao je ponovnu izgradnju i ukljuivanje Njemake, Italije i Japana u svjetski sustav nakon njihovog poraza u Drugome svjetskom ratu. Utjecaj Hladnog rata posebno se osjeao u Treem svijetu, gdje se poklopio s razdobljem dekolonizacije i nacionalnog osloboenja. Ova su dva znaajna procesa snano utjecala jedan na drugi. Hladni rat doveo je do podjele Koreje i Vijetnama te do skupih ratova u tim zemljama. Od preko dvadeset milijuna rtava ratova vodenih od 1945. do 1990. godine, samo dvije stotine tisua nije pogi12 nulo u vie od stotinu ratova koji su vodeni u Treem svijetu. Nadalje, veina kriza koje su prijetile pretvaranjem u atomski rat odvijala se u zemljama Treeg svijeta. Dalekosean i dugotrajan, Hladni rat izazivao je mnotvo suprotstavljenih objanjenja o odgovornosti za njegovo izbijanje, trajanje i konaan kraj. Gotovo su sva ta objanjenja bila oblikovana Hladnim ratom i mnoga su od njih bitno politika jer su pozicije s kojih su iznoena i same bile ukljuene u suvremene politike i znanstvene rasprave. Rasprave nije prekinuo ni kraj Hladnog rata i ogranieno otvaranje arhiva u bivem Sovjetskom Savezu i njegovim zemljama saveznicama. Ipak, kraj Hladnog rata predstavlja priliku da se nadvladaju jalove, a esto i ahistorijske polemike oko odgovornosti te da se pokua razumjeti to se i zato dogodilo. Sada moemo postaviti nova pitanja o korijenima, tijeku i kraju Hladnog rata. Da bi omoguila nov pogled, ova se studija usredotouje na meuodnos meunarodnih sustavnih imbenika i nacionalnih politika i politike prakse, razmatrajui dogaaje iz cijeloga svijeta. Bitna je meunarodna, a ne nacionalna ili binacionalna perspektiva. Iako je meunarodnim sustavom izmeu 1945. i 1990. godine dominiralo suparnitvo SAD-a i SSSR-a, Hladni je rat ukljuivao mnogo vie od ameriko-sovjetskih odnosa; primjerice: politiko i gospodarsko nadmetanje medu najrazvijenijim kapitalistikim dravama, ideoloke sukobe unutar i izmeu drava te politike, drutvene i gospodarske promjene u Treem svijetu. Da bismo shvatili sve dimenzije Hladnog rata, nuno je prouiti meuodnos izmeu promjena u globalnoj raspodjeli moi, razvoj tehnologije naoruanja, pomake u ravnotei izmeu drutvenih i politikih snaga unutar i izmeu pojedinih drava, razvoj svjetskog gospodarstva i preobrazbu Treeg svijeta. Razliiti su aspekti Hladnog rata meusobno povezani. Globalna raspodjela moi koja je izazvala, odrala i zavrila Hladni rat ispreplitala se s vojnom tehnologijom i strategijom, ideolokim sukobima, tekuim restrukturiranjem go13 spodarstava i drutava te politikim, ekonomskim i drutvenim promjenama u Treem svijetu. Ova je studija sastavljena kronoloki da bi se naglasila povezanost svih tih imbenika. U knjizi je naglasak stavljen na strukture i procese, a ne na pojedince. Nisam izabrao ovaj pristup zato to mislim da pojedinci nisu vani, ve stoga to je bitno shvatiti ire kontekste unutar kojih su pojedinci djelovali. Idealna hi studija o Hladnom ratu morala ukljuivati oboje, ali za studiju ove duljine to je nemogue. Iz istoga se razloga ova studija ne bavi unutranjim izvorima vanjske politike.

Iako je unutranjopolitika dinamika izuzetno znaajna, ja sam se usredotoio na meunarodne dimenzije Hladnog rata. Pokuao sam biti nepristran i pravedan, ali o vanim sam pitanjima iznio svoj vlastiti stav. Zbog kratkoe knjige esto nisam bio u prilici itatelja uputiti na drugaija objanjenja. ao mi je takoer to zbog formata ove edicije nisam mogao detaljno navesti sve izvrsne studije na koje sam se oslanjao sastavljajui ovu povijest Hladnog rata. Ovo je djelo rezultat sinteze i, iako sam sam odgovoran za ono to sam napisao, elim istai svoj dug drugima. Osim djela koja su navedena u biljekama, pokuao sam u Preporuenoj literaturi popisati glavna djela kojima sam se koristio u svojoj studiji. Posebno sam zahvalan Williamu Burru, Ericu Evansu, Benjaminu Fordhamu, Robertu McMahonu, johnu McNeillu, Avielu Roshwaldu, Richardu Stitesu, Nancy Bernkopf Tucker, Johnu Vollu i J. Samuelu Walkeru, koji su nali vremena da proitaju i komentiraju rukopis ove studije. Rana verzija pristupa koji ovdje koristim moe se nai i u mome eseju "Hladni rat" u Enciklopediji meunarodnih odnosa SAD-a (Encyclopedia of US. Foreign Relations). Zahvaljujem Oxford University Pressu to su mi dopustili da koristim dijelove iz navedenog eseja te Thomasu G. Patersonu za pomo i savjete u radu na ovom projektu. Zahvalnost dugujem takoer mojim urednicima u Routledgeu, posebno Heather McCallum, za njihovu pomo i strpljenje. 14 Pokuao sam napisati nepristranu povijest. Iako je naglasak, koji je stavljen na Sjedinjene Amerike Drave i njihovo djelovanje, djelomino rezultat moga osobnog podrijetla i profesionalnog obrazovanja, on je povezan takoer s dominantnom ulogom SAD-a u Hladnom ratu. Ova studija ne predstavlja posljednju rije o Hladnom ratu. Njezina je namjera da stvori pouzdanu polaznu toku od koje zainteresirani itatelji mogu sami krenuti u istraivanje sukoba koji je dominirao meunarodnim odnosima u drugoj polovici dvadesetoga stoljea. 15 POETAK HLADNOG RATA (1945.-1950.) Do Hladnog rata dovele su vanjska politika Sjedinjenih Amerikih Drava i vanjska politika Sovjetskog Saveza u interakciji s kaotinim i fluidnim stanjem u meunarodnim odnosima nakon Drugoga svjetskog rata. Za razumijevanje Hladnog rata kljuno je razumijevanje utjecaja Drugoga svjetskog rata na meunarodni sustav i njegove elemente. Drugi svjetski rat ubrzao je temeljne promjene u globalnoj raspodjeli moi, tehnologiji naoruanja, u ravnotei politikih snaga unutar i izmeu drava, u meunarodnom gospodarstvu te u odnosima izmeu industrijskih zemalja i zemalja Treeg svijeta. Osim toga, diplomatske i vojne odluke donesene za vrijeme rata imale su bitan utjecaj na izgled poslijeratnog svijeta. Svijet 1945. godine Drugi svjetski rat predstavljao je vrhunac itavoga niza dogaaja koji su iz temelja izmijenili globalnu raspodjelu moi. U temeljnom dokumentu amerike hladnoratovske politike - Spisu br. 68 Vijea za nacionalnu sigurnost (National Security Council Paper No. 68) iz 1950., istie se da je "u posljednjih trideset i pet godina svijet doivio dva izrazito nasilna globalna rata ... dvije revolucije velikoga dosega i snage - rusku i kinesku ... propast pet imperija - osmanske, austrougarske, njemake, talijanske i japanske - te nagli pad dva najvea imperijalna sustava, britanskog i francuskog." To je rezultiralo krajem europske ere i poetkom uspona dviju supersila kontinentalnih razmjera - Sjedinjenih Amerikih Drava i Sovjetskog Saveza.1 16 Prije Drugoga svjetskog rata postojalo je est velikih sila: Velika Britanija, Francuska, Njemaka, Sovjetski Savez, Japan i Sjedinjene Amerike Drave. U poslijeratnu eru Sjedinjene Drave zakoraile su iz najpovoljnije pozicije: velikom porastu njihova ugleda doprinijela je mobilizacija i uloga u ratu, njihovi su saveznici bili iscrpljeni, a protivnici poraeni. U ratu je poginulo oko 410.000 amerikih graana, ali amerike farme, tvornice, rudnici i prometna mrea ostali su netaknuti. Mobilizacija i proizvodnja izvukle su za vrijeme rata Sjedinjene Drave iz krize, a ameriko se

gospodarstvo tada gotovo udvostruilo. Sjedinjene su Drave 1945. godine raspolagale otprilike s polovicom svjetske proizvodne moi, veinom vikova hrane i velikim dijelom svjetskih novanih rezervi. Osim toga, SAD je vodio u razvoju tehnologije kljune za moderno ratovanje. Poziciji Sjedinjenih Drava kao svjetske supersile doprinijele su i njihove velike energetske zalihe i nadzor nad velikim naftnim zalihama u Latinskoj Americi i na Srednjem istoku. Unato ubrzanoj demobilizaciji koja je vojsku od 12,1 milijuna ljudi iz 1945. svela na samo 1,7 milijuna do sredine 1947. godine, SAD je nadalje posjedovao najsnaniju svjetsku vojnu maineriju. Amerika je mornarica nadzirala mora, zrane snage vladale su nebom, a uz to je SAD raspolagao i atomskim orujem. Uza sve to, amerika uloga u pobjedi nad faizmom i njihovo prihvaanje naela "etiri slobode" (sloboda govora i vjeroispovijesti, sloboda od oskudice i straha) doprinijeli su da Sjedinjene Drave steknu veliki meunarodni ugled. Iako su analitiari govorili o bipolarnom svijetu podijeljenom izmeu dvije podjednake supersile, Sovjetski Savez je, iako se nalazio na drugom mjestu, daleko zaostajao. Njegova je mo bila uglavnom koncentrirana uz njegove granice u Istonoj Europi, na Srednjem istoku i u sjeveroistonoj Aziji. Drugi svjetski rat ostavio je SSSR u ruevinama. Procjene s kraja dvadesetog stoljea govore o oko 20 do 27 milijuna ratom izazvanih sovjetskih rtava. est od petnaest sovjetskih 17 republika bilo je djelomino ili u potpunosti pod njemakom okupacijom, a zbog ratnih razaranja koja su pogodila usjeve, stoku, tvornice, rudnike, prometnice i domainstva gospodarstvo SSSR-a svedeno je na jedva etvrtinu amerikoga. Sovjetska je vojska bila impresivna, ali je zaostajala za amerikom. Crvena armija izrasla je u snanu vojnu silu, ali Sovjeti nisu raspolagali stratekom zranom silom dalekog dometa, protuzrana obrana bila im je slaba, a mornarica - izuzevi snanu podmorniku flotu - neuinkovita. Nakon rata je u SSSR-u uslijedila brza demobilizacija: sredinom 1945. sovjetska vojska je brojala 11,3 milijuna ljudi, a poetkom 1948. godine 2,9 milijuna. Napokon, sve do kolovoza 1949. Sovjeti nisu posjedovali atomsko oruje. Potencijalnu prijetnju zapadnoeuropskoj sigurnosti predstavljalo je razmjetanje velikog broja sovjetskih snaga u Istonoj Europi. Sovjetska se pozicija popravila, bar nakratko, i zbog poraza Njemake i Japana, sila koje su do prije Drugoga svjetskog rata ograniavale ruski utjecaj u Srednjoj Europi i sjeveroistonoj Aziji. Opadanje britanske moi pruilo je Sovjetskom Savezu priliku da pobolja svoju poziciju uz junu granicu, na Srednjem istoku. S druge strane, odreena sigurnost koju je SSSR uivao zahvaljujui podjelama medu njegovim kapitalistikim suparnicima, sada je nestala. Mogunost da bi se kapitalistike drave mogle ujediniti pod vodstvom SAD-a porasla je nakon poraza Njemake i Japana te zbog slabljenja Velike Britanije i Francuske. Sovjetski Savez bio je smjeten vrlo blizu velikih europskih i azijskih sila i to je poveavalo vjerojatnost da e se one, u pokuaju da izjednae odnos svoje snage sa SSSR-om, okrenuti Sjedinjenim Dravama.2 Velika Britanija, trea sila po veliini 1945. godine, u poslijeratnom je sustavu zauzela vano mjesto zahvaljujui svome imperiju, vojnoj snazi i ulozi u svjetskom gospodarstvu. Imperij je, ukljuujui zemlje Commonwealtha poput Kanade, Australije i Novog Zelanda, Velikoj Britaniji omoguavao da funkcionira kao svjetska sila. Commonwealth se 18 protezao itavim svijetom i tako stvarao mreu baza iz kojih se britanska mo irila planetom. Britanija je poslije rata zadrala snanu vojsku, a 1952. godine tradicionalnim nosivim stupovima, Kraljevskoj mornarici i Kraljevskom zrakoplovstvu, dodala je i atomsko naoruanje. U Europi je 1945. godine Velika Britanija bila gospodarski najrazvijenija zemlja, a vanu ulogu u meunarodnoj ekonomiji odigralo je podruje na kojem se kao valuta koristila britanska funta.3 S druge strane, estogodinje ratovanje stajalo je Britaniju 400.000 ivota, unitilo je etvrtinu prijeratnoga bogatstva i rezultiralo golemim vanjskim dugom. Odravanje vojne snage teko je nakodilo britanskoj krhkoj financijskoj poziciji. Nadalje, zemlje Commonwealtha bile su u biti nezavisne: Indiji je obeana nezavisnost, azijske kolonije bile su nemirne, a britanski je utjecaj na Srednjem istoku opadao. Ostale prijeratne sile bile su u jo gorem stanju. Ponienoj slomom u Drugome svjetskom ratu, teko pogoenoj nacistikom okupacijom i ratom te duboko podijeljenoj po pitanju suradnje s okupatorom,

Francuskoj je prijetila opasnost da ispadne iz grupe velikih sila. Oko 600.000 Francuza izgubilo je u ivot ratu, a mnoge dijelove francuskog imperija potresali su nemiri koji su prijetili da nekad vrijedne kolonije pretvore u puki teret. Njemaka je po drugi put osujeena u namjeri da zavlada Europom, a u ratu je pretrpjela goleme tete. Sedam milijuna Nijemaca poginulo je, gradovi su bili sravnjeni sa zemljom, prometna mrea onesposobljena, a veliki dio stanovnitva bio je raseljen. Nakon to je okupirana, Njemaka je bila suoena s mogunou podjele zemlje. U ratu je poginulo oko tri milijuna Japanaca, a Japan je bio u ruevinama, uniten nesmiljenim amerikim stratekim bombardiranjem koje je u kolovozu 1945. godine kulminiralo atomskim napadima na Hiroimu i Nagasaki. Japan je odsjeen od svojih kolonija i okupiran. Promjene u tehnologiji ratovanja ubrzale su pomake u globalnoj ravnotei snaga. Konvencionalno je naoruanje u Drugome svjetskom ratu dovedeno do nove razine destruk19 tivnosti. Domet oruja znatno je povean jer su veliki bombarderi i nosai aviona proirili doseg smrti i razaranja. Sustavna primjena znanosti u ratne svrhe rezultirala je stvaranjem novih tehnologija radara, mlaznog pogona, krstareih i balistikih raketa te atomske bombe - koje su otvorile nove, uasne vidike. Posebno je zastraujua bila atomska bomba jer je razornu mo ratovanja poveala do dotad nesluenih razmjera i svela je na vrlo kratko vrijeme. Mo atomske bombe da iz korijena izmijeni prirodu ratovanja ubrzo ju je uinila aritem meunarodnih odnosa. Neki su analitiari pretpostavili da e se atomsko naoruanje vrlo brzo razviti irom svijeta i da e samo postojanje toga oruja, radi velike vjerojatnosti odmazde, obeshrabriti sve pokuaje agresije. Drugi su, strahujui od "atomskog Pearl Harbora", bili uvjereni da samo visoka vojna pripravnost, a moda i preventivni napadi, mogu osigurati nacionalnu sigurnost u atomskom dobu. Pojava oruja za masovno unitavanje izazvala je utrku u naoruavanju: Sovjetski Savez, Velika Britanija, a potom i ostale drave, eljeli su proizvesti vlastito atomsko oruje, dok su Sjedinjene Amerike Drave teile zadrati vodeu ulogu u atomskom naoruanju. Na drugom kraju tehnologijske ljestvice rasprostranjenost vojne tehnologije dovela je do smanjivanja razlika u snazi izmeu industrijskih drava i Treeg svijeta. Vano je i to da su nacionalne elite Treeg svijeta bile u mogunosti organizirati seljatvo u strahovitu borbenu silu koja se mogla oduprijeti zapadnim vojskama. Pojava "smrtonosnih seljakih armija" bila je od posebne vanosti u Aziji, gdje su kineski komunisti razradili gerilsku taktiku i poeli ovladavati ratovanjem masovnih razmjera. Promjene u ravnotei politikih snaga unutar i izmeu drava za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata uinile su meunarodne odnose jo sloenijima. Mogunost utjecaja unutranjih odnosa snaga na globalnu ravnoteu snaga dala je unutranjopolitikim sukobima meunarodnu politiku i strateku vanost. 20 Nadnacionalni ideoloki sukob bio je posebno znaajan tridesetih godina, za to nam je najbolji primjer panjolski graanski rat. Osnovna je pretpostavka bila da e ideoloki temelji nekog reima bitno utjecati ili ak odrediti njegov meunarodni poloaj. Drave s faistikim ili militaristikim reimima - poput Njemake, Italije, Japana - meusobno su suraivale. Liberalne demokratske sile Velika Britanija, Francuska, Sjedinjene Amerike Drave - imale su sline interese iako su ih esto prilino teko zajedniki ostvarivale. Jedina komunistika supersila Sovjetski Savez nije imao saveznika sve do kolovoza 1939. godine, kada su Hitler i Staljin potpisali sporazum o nenapadanju kojim je otvoren put njihovu skorom osvajanju i podjeli Poljske. Njemaki napad na Sovjetski Savez u lipnju 1941. godine oznaio je kraj nacistiko-sovjetskog sporazuma i zaetak saveznitva Velike Britanije, SSSR-a i kasnije SAD-a u borbi protiv Hitlera. Tako su se u Drugome svjetskom ratu i na unutranjopolitikom i vanjskopolitikom planu u sukobu nale desnica - Njemaka, Italija, Japan - i upitan savez centra - Britanije (ukljuujui itav Imperij i Commonwealth) i Sjedinjenih Drava - i ljevice - Sovjetskog Saveza. (Francuska se predala Njemakoj u lipnju 1940. godine.) S porazom desnice u Drugom svjetskom ratu, trusno se podruje u meunarodnim odnosima i unutranjoj politici velikog broja drava pomaknulo ulijevo, odraavajui i podupirui na taj nain sve naglaenije napetosti izmeu Sjedinjenih Drava i Sovjetskog Saveza.

Do kraja rata budunost kapitalizma kao organizacijskog principa drutva bila je krajnje nesigurna. Zbog dubine i dugog trajanja Velike gospodarske krize, kapitalizam je ve zauzeo obrambeni poloaj, a zbog svoje povezanosti s faizmom, kapitalizam i konzervativne stranke kompromitirali su se u oima mnogih. Borba protiv faizma proirila se na bitku protiv autoritarizma i rasizma, a u mnogim je dravama poraz faizma znaio i poraz krajnje desnice na meunarodnom planu. 21 Poslijeratna je gospodarska klima uglavnom odgovarala politikoj ljevici. Iskustva krize i globalnog rata pojaala su postojee drutvene, gospodarske i politike podjele te potaknule veliki broj zahtjeva za opsenim agrarnim, socijalnim i ekonomskim reformama. Ratni su uvjeti kontrole navikli ljude na pojaan utjecaj vlade u gospodarstvu, pa su mnogi povjerovali da je gospodarsko planiranje neophodno da bi se osigurao gospodarski rast i pravedna raspodjela nakon rata. Od svih kapitalistikih sila samo su Sjedinjene Drave skrenule udesno. Konzervativna opozicija New Dealu jaala je tijekom rata, pa su na prijevremenim izborima 1946. godine republikanci osvojili veinu u oba doma Kongresa. Takav je razvoj dogaaja zaustavio daljnji napredak New Deala, ali nije ugrozio njegova dostignua - sindikalno udruivanje teke industrije, socijalnu sigurnost, subvencioniranje farmera i poetak brige za graanska prava. Nasuprot tome, britanska se politika s pobjedom laburista 1945. godine okrenula ulijevo jer su snane elje za temeljitim socijalnim i ekonomskim reformama ipak bile jae od zahvalnosti ratnom vodi premijeru Winstonu Churchillu. Sovjetski je Savez u poslijeratnu eru uao s velikim ugledom zbog kljune uloge koju je odigrao u pobjedi nad nacistikom Njemakom. Unutar Sovjetskog Saveza pobjeda nad nacizmom uvrstila je podrku ili barem toleranciju prema nastavku komunistike vladavine, stvorivi mit koji je omoguavao funkcioniranje komunistikog reima. Za razliku od caristikoga reima koji se generaciju ranije sruio zbog utjecaja Prvoga svjetskog rata, Sovjetski Savez se, iako uz veliku cijenu, odupro njemakom neprijatelju i iz rata izaao kao pobjednik. Zbog svoga sudjelovanja u pokretima otpora i zbog kaotinog drutvenog, gospodarskog i politikog stanja u Europi i u dijelovima Treeg svijeta napredovale su komunistike stranke i druge ljeviarske skupine. U Istonoj su Europi komunisti iskoristili prisustvo i ugled Crvene armije. U zemljama poput Francuske, Italije, Grke, Kine i Vijetnama izgledalo je da e komunisti i njihovi saveznici uspjeti samo22 stalno preuzeti vlast. U Grkoj je tek intervencija vie od 30.000 britanskih vojnika sprijeila da potkraj 1944. godine na vlast doe pokret otpora predvoen komunistima. Osim toga, mnogim je ljudima u Treem svijetu Sovjetski Savez pruao model za brz prelazak iz nazadnog i nerazvijenog agrarnog drutva u modernu industrijsku silu. Kaotino stanje u meunarodnim gospodarskim odnosima takoer je uzrokovalo napetosti koje su prijetile da e izazvati novi meunarodni sukob. Tridesetih se godina svijet podijelio na relativno zatvorene trgovinske blokove. Sjedinjene Drave okrenule su se same sebi i, manjim dijelom, prema Latinskoj Americi; Velika Britanija i ostale kolonijalne sile izolirale su svoje imperije financijskim i trgovinskim barijerama; Njemaka je kroz sustav kontroliranih bilateralnih trgovinskih sporazuma stvorila neformalno gospodarsko carstvo u Srednjoj i Jugoistonoj Europi; Sovjetski Savez krenuo je u izgradnju "socijalizma u jednoj zemlji" kroz kolektivizaciju poljoprivrede i nasilnu industrijalizaciju, a Japan je pokuao proiriti svoj gospodarski utjecaj izvan granica carstva i pretvoriti Istonu Aziju u samoodrivi prostor blagostanja. Pokuaji pojedinih zemalja da zatite svoja gospodarstva i svoj udio u meunarodnoj trgovini na raun drugih, izazvali su protumjere koje su jo vie ograniile trgovinu i proizvodnju, produbile i produljile krizu te zaotrile meunarodne napetosti. Sve je to znailo opadanje meunarodne trgovine i proizvodnje pojedinih drava.4 Ratna je mobilizacija pojaala autarkinost ekonomske politike iz tridesetih godina jer je pritisak totalnog rata tjerao drave da gospodarske procese podvrgnu politikim i vojnim ciljevima. Sjedinjene Amerike Drave, Velika Britanija te jo etrdeset i dvije drave su na konferenciji u Bretton Woodsu u ljeto 1944. godine sklopile multilateralne monetarne sporazume i osnovale financijske ustanove. Tako je bila zamiljena reformirana i obnovljena meunarodna ekonomija bez restriktivnih trgovinskih i financijskih prepreka. Trgovinski i financijski nadzor, koji je pojaan za vrijeme rata, nastavljen je

23 i u poslijeratnom razdoblju. Nastavak toga nadzora, te razaranje i rasulo koji su uslijedili zbog rata, mnogima su se uinili naznakama ve proivljenog iskustva tridesetih - gospodarske stagnacije koju prate politiki ekstremizam i unutranji sukobi u dravi. U Drugome svjetskom ratu nastao je i anti-imperijalni pokret. Pokreti za nezavisnost i nacionalno osloboenje u Treem svijetu stvorili su velike napetosti u poslijeratnom meunarodnom sustavu. Pokreti za nezavisnost posebno su se razvili u poslijeratnoj Aziji, gdje je irenje japanskog carstva za vrijeme rata potisnulo zapadnjake kolonijalne reime. Slom kolonijalnih vlasti predstavljao je poticaj za lokalne nacionaliste. Nakon poraza Japan je izgubio nadzor nad svojim kolonijama Tajvanom i Korejom te nad marionetskom dravom uspostavljenom u Manduriji 1931.-1932. godine. Japanski prodor u Kinu tridesetih godina nakratko je prekinuo unutranju borbu za vlast koja se vodila izmeu kineskih graanskih snaga predvoenih ang Kai-ekom i komunista, te pojaao napore Kineza da preuzmu kontrolu nad vlastitom dravom. Dugotrajan i razoran, Drugi je svjetski rat odnio oko 12 milijuna kineskih ivota. Nakon to je Japan poraen, graanski rat u Kini se nastavio. Kineske graanske nacionalne snage i Mao Zedongovi komunisti, koji su u meuvremenu ojaali i dobili na popularnosti zbog svoga otpora Japanu, nastavili su borbu za vlast. U jugoistonoj su Aziji Britanci, Francuzi i Nizozemci bili suoeni s nacionalizmima u Malaji (Maleziji), u Indokini (Vijetnamu, Laosu i Kambodi) i u Indoneziji. Osim toga, Britanci su takoer imali posla s dobro organiziranim i popularnim pokretima za nezavisnost u Indiji, Burmi i na Cejlonu (ri Lanki). Rat je mnogo manje utjecao na poloaj europskih kolonijalnih sila na Srednjem i Bliskom istoku. Svejedno, poljuljana francuska kontrola u Libanonu, Siriji, Aliru, Tunisu i Maroku te britanski utjecaj u Palestini, Egiptu i Iraku, prijetili su poloaju Zapada na Bliskom istoku, poticali unutranje borbe za vlast i otvarali put moguem irenju sovjetskog utje24 caja. Velika Britanija i Sovjetski Savez su 1941. godine napali Iran. Njemakoj naklonjenog aha zamijenili su njegovim dvadesetjednogodinjim sinom te vladali tom strateki vanom zemljom tijekom cijelog rata. U to su se umijeale i Sjedinjene Amerike Drave koje su poslale 30.000 vojnika kao pomo u organizaciji opskrbnog lanca iz Perzijskog zaljeva prema SSSR-u. Osim toga, SAD je u Iran poslao savjetodavnu misiju koja je iranskoj vladi trebala pomoi da se snae u novim politikim okolnostima. Osim to je zaotrio odnose medu velikim silama zbog sukoba u Iranu, rat je unitio iransko gospodarstvo, uzrokovao je posvemanju bijedu i polarizirao iransku politiku scenu. Iako je Turska za vrijeme Drugoga svjetskog rata formalno bila neutralna, turska je vlada njemakim ratnim brodovima dopustila da kroz Bospor, Dardanele i Mramorno more uplove u Crno more, dok su Sovjeti bili lieni ovakvih privilegija. U Africi je Drugi svjetski rat bio ogranien na borbe na sjeveru, tako da je mnogo manje utjecao na kolonijalnu vladavinu nego u jugoistonoj Aziji. Italija je izgubila Libiju, Etiopiju (osvojenu 1936.), Somaliju i Eritreju, ali su druge velike kolonijalne sile - Velika Britanija, Francuska, Belgija i Portugal - svoje posjede zadrale. Rat je potaknuo gospodarski razvoj i doveo do drutvenih promjena, poput industrijalizacije i urbanizacije, koje su imale i politike posljedice. Osim toga, rat protiv faizma znaio je i kraj rasistikih opravdanja za kolonijalnu vlast. (ironino je da je ratna mobilizacija politiki osnaila bijele doseljenike u Keniji i dijelovima june Afrike.) Nacionalistiki pokreti, meutim, jo nisu bili dovoljno jaki da prue otpor kolonijalnim vlastima. Primjerice, ustanak protiv Francuza na Madagaskaru bio je okrutno uguen. Iako je veina latinsko-amerikih drava nezavisnost stekla u devetnaestom stoljeu, poslijeratna je Latinska Amerika svejedno bila spremna za promjene. Industrijalizacija, urbanizacija i inflacija su za vrijeme Drugoga svjetskog rata potaknule politiku aktivnost i tako otvorile uzak put demokratizaciji. Osim toga, borba protiv faizma stvorila je elju za poli25 tikim i ekonomskim reformama te dovela do veeg sudjelovanja studenata i pripadnika srednje klase u politikom ivotu. Rudari, industrijski radnici i neki seljaci takoer su se organizirali i politiki aktivirali, a komunistike stranke doivjele su procvat. Reformske su stranke dobile izbore u vie

zemalja, a u Ekvadoru, Gvatemali, Salvadoru, Brazilu i Venezueli su se vojne ili od vojske podrane diktature okrenule protiv liberalnih reformskih pokreta. Takav je razvoj dogaaja iz temelja potresao srednju klasu i duboko ukorijenjene tradicionalne i vojne elite. To je, osim toga, izazvalo zabrinutost Sjedinjenih Drava koje su imale znaajne gospodarske interese u Latinskoj Americi, te im je bilo vano tamo odrati stabilnost. Iako su Sjedinjene Amerike Drave, Velika Britanija i Sovjetski Savez suraivali u ratu protiv Njemake i Japana, nisu uspjeli prevladati meusobno nepovjerenje koje je potjecalo jo iz njihovih prijeratnih odnosa. SAD i Velika Britanija nisu mogli zaboraviti da je SSSR izmeu 1939. i 1941. godine suraivao s Hitlerom te da se u rat s Japanom ukljuio tek pred sam kraj rata.5 Sjedinjene su Drave naglaavale i svoju veliku pomo Sovjetskom Savezu putem lend-lease programa (oko 11 milijardi dolara). S druge strane, Sovjeti nisu zaboravili neprijateljski stav Zapada prema njihovoj revoluciji i njegovo uplitanje u graanski rat (1918.-1920.). Takoer su sumnjali da je zapadna politika poputanja i odbijanje da tridesetih godina zajedno nastupe protiv Hitlera bila dio plana da se Hitlerova pozornost skrene prema istoku. Naglaavali su takoer da su oni podnijeli najvei teret u borbi protiv Hitlera. Ameriki program pomoi pokrivao je manje od 10% sovjetskih trokova i poeo je uistinu funkcionirati tek nakon bitke za Staljingrad (kolovoz 1942. - veljaa 1943.), koja je predstavljala prekretnicu u ratu protiv Hitlera. No, najvie od svega Sovjeti su zapadnim Saveznicima zamjerali na njihovom oklijevanju da otvore drugi front u Europi. Zbog toga su najvie ratovali i ginuli vojnici Crvene armije, sve do ljeta 1944. kada je savezniko iskr26 cavanje u Normandiji napokon odvuklo veliki dio njemakih trupa s Istonog fronta. Sovjeti su bili svjesni injenice da su Sjedinjene Amerike Drave uz britansku i kanadsku pomo tijekom rata razvile atomsko oruje i da su od njih krile podatke o bombi. lako je bomba koja je 1945. godine baena na Japan upotrijebljena prvenstveno zato da se to bre zavri rat, ameriki su vode smatrali da bi im posjedovanje atomskog oruja moglo dati prednost u izgradnji mira. Brzi svretak rata nije samo spasio mnoge ivote, ve je takoer ograniio sovjetsko napredovanje u Aziji te uinio amerike trupe raspoloivima za eventualno djelovanje na drugim podrujima.6 Atomska je bomba utjecala na strateke procjene obiju strana. Budui da su Amerikanci imali bombu, nije im vie bila potrebna pomo Crvene armije za nadzor nad Njemakom. Zato su Sjedinjene Drave teko prihvaale postojanje sovjetske sfere utjecaja u Istonoj Europi, kao i sovjetsko napredovanje na Srednjem istoku i u Aziji. Postojanje bombe pojaalo je sovjetsku odlunost da pod svoj nadzor stave Istonu Europu zbog poveane potrebe za proirenjem podruja obrane od eventualnih zranih udara. Zbog amerikog monopola na atomsko oruje, Sovjeti su tee pristajali na kompromise oko kljunih pitanja - da ne bi ispali uplaeni i tako izazvali jo snanije pritiske. Napokon, ameriko posjedovanje atomskog naoruanja potaknulo ih je da odluno krenu u proizvodnju vlastitoga.7 Unato svemu, tijekom rata zajedniki interes da se poraze sile Osovine nadjaao je sve nesuglasice i olakao suradnju. Konferencija u Jalti, odrana od 4. do 11. veljae 1945. godine, predstavljala je vrhunac ratne suradnje izmeu saveznika. Ameriki predsjednik Franklin D. Roosevelt, britanski premijer Winston Churchill i sovjetski voda Josif Staljin dogovorili su se da e Njemaku nakon rata okupirati i staviti pod svoj nadzor. Sovjeti su zahtijevali da Njemaka plati veliku odtetu kako bi se rtvama nacistike agresije nadoknadila golema teta. (Velika ratna odteta takoer bi oslabila Njemaku 27 i pomogla obnovi sovjetske moi.) Meutim, Sjedinjene Drave i Velika Britanija bojale su se da bi velika ratna odteta sprijeila gospodarski oporavak Njemake i Europe. Na kraju je dogovoreno da e Njemaka platiti odtetu, ali da e iznos biti odreen kasnije. Sovjeti su jo 1939. godine zauzeli sporni teritorij u istonoj Poljskoj i trojica su voda odluili da e se Poljskoj to nadoknaditi davanjem dijela njemakog teritorija. Roosevelt i Churchill pristali su priznati privremenu poljsku vladu koju su podravali Rusi, ali pod uvjetom da u nju udu "demokratski" elementi te da se odre slobodni izbori. U Deklaraciji o slobodnoj Europi trojica voda obvezali su se da e svim osloboenim dravama pomoi da probleme rjeavaju demokratskim putem. Ratno su saveznitvo odluili produiti kroz

osnivanje Organizacije ujedinjenih naroda. Napokon, Sovjeti su se obvezali ui u rat s Japanom najkasnije tri mjeseca nakon svretka rata u Europi. Iako je kasnije kritiziran zbog preputanja Istone Europe Sovjetima, sporazum iz Jalte u stvari je bio odraz postojeeg odnosa snaga. U to su vrijeme sovjetske snage nadzirale veliki dio Istone Europe i istonu treinu Njemake. S druge su se strane zapadne sile jo oporavljale od Hitlerovog protunapada u prosincu 1944. godine i jo nisu prele Rajnu. Ono to je povjesniarka Diane Shaver Clemens nazvala "duhom Jalte" - mislei pritom na atmosferu pomirenja i suradnje u kojoj je svaka drava dobila ono to je eljela uz kompromise o pitanjima od vitalnog znaaja za druge - temeljilo se u velikoj mjeri na uzajamnim potrebama. Zapad je ovisio o Crvenoj armiji (u prvom redu za rat protiv Njemake, ali i protiv Japana), a Sovjetski je Savez trebao gospodarsku i vojnu pomo Sjedinjenih Amerikih Drava.8 Prije sljedeeg susreta voda SAD-a, Velike Britanije i SSSR-a na konferenciji u Potsdamu u srpnju 1945. godine Njemaka je kapitulirala, a ratnu suradnju sve je vie zamjenjivalo poslijeratno suparnitvo. Svejedno, tri su se saveznika dogovorila o podjeli Njemake na etiri okupacijske zone (ameriku, britansku, francusku i sovjetsku), o granicama Njemake i o 28 ratnoj odteti. Takoer su dovreni planovi sovjetskog sudjelovanja u ratu protiv Japana. to se tie granica, Njemaka je izgubila sve osvojene teritorije te dijelove svoga teritorija koji su pripali Poljskoj i Sovjetskom Savezu. Trojica voda - Harry S. Truman, koji je u travnju naslijedio Roosevelta; Clement Attlee, koji je za vrijeme konferencije zamijenio Churchilla, i Staljin - odluili su da e glavni izvor za odtetu svakoj dravi biti njezina okupacijska zona, uz ogranien pristup zapadnim zonama za Sovjete budui da je zapadni dio Njemake predstavljao industrijaliziranije dijelove zemlje. Borba za Europu S krajem rata nestao je i osnovni motiv za suradnju te su sve tri strane bile sve manje spremne na kompromise. Ameriko i britansko potivanje sovjetskih vitalnih interesa prestalo je nakon poraza Njemake i uspjenog testiranja atomske bombe, to je uvelike smanjilo njihovu potrebu za sovjetskom pomoi. Isto tako, poraz Njemake i Japana smanjio je volju Sovjeta da se pokoravaju interesima i prohtjevima Zapada. Unato ostacima izolacionistikih tendencija u dijelovima Sjedinjenih Amerikih Drava, iskustvo Drugoga svjetskog rata potaknulo je javnost na prihvaanje globalne koncepcije amerike nacionalne sigurnosti i njezinih zahtjeva. Ameriki su vode, oslanjajui se na ono to su smatrali poukama iz tridesetih godina, nastojali stvoriti meunarodnu ekonomiju koja e biti otvorena amerikoj trgovini i ulaganjima te, u eri dekolonizacije i nacionalnog osloboenja, nastaviti integraciju Treeg svijeta u svjetsku ekonomiju. Vjerovali su i da Sjedinjene Drave, da bi to ostvarile, moraju imati prekomorski sustav baza koji bi im omoguio temeljitu obranu i sprijeio agresiju tako to bi se doseg moi protegnuo do potencijalno kriznih podruja. Vjerovali su takoer da SAD treba zadrati monopol nad atomskim naoruanjem kako bi mogao sprijeiti ili kazniti potencijalne napadae. Amerika sigurno 29 sna politika nije trebala samo pruiti fiziku sigurnost Sjedinjenim Dravama i njihovim saveznicima, ve i ouvati neto to se uopeno nazivalo "amerikim nainom ivota" - tako to bi se izgradio meunarodni poredak koji bi bio otvoren i sukladan amerikim interesima i idealima.9 Predsjednik Roosevelt te je ciljeve elio ostvariti u suradnji sa Sovjetskim Savezom, ali u suradnji u kojoj hi Sovjeti igrali sporednu, regionalnu ulogu. Meutim, s Rooseveltovom smru 1945. godine umrle su i nade u miran suivot. Njegov nasljednik Harry S. Truman suoio se s promijenjenim meunarodnim okrujem. Politiki vakuum stvoren padom njemake i japanske moi te promijenjeni odnosi politikih snaga u Europi i Aziji pruali su SSSR-u i njegovim ideolokim saveznicima mnotvo prilika za proirenje njihove moi i utjecaja. irenje moi i utjecaja Sovjetskog Saveza predstavljalo je prijetnju ostvarivanju planova koje je SAD imao za poslijeratni svijet.

Drugi svjetski rat snano je utjecao na sovjetsko shvaanje sigurnosti i sovjetsku sigurnosnu politiku. Prije poetka devedesetih - zbog nedostatka primarnih povijesnih izvora - bilo je izuzetno teko sa sigurnou govoriti o sovjetskim motivima. Iako je sada veliki broj izvora dostupan istraivaima, primarna je grada o sovjetskoj vanjskoj politici jo uvijek vrlo ograniena. Premda znanstvenici sada o ovom podruju znaju mnogo vie nego ranije, miljenja o mnogim kljunim pitanjima su podijeljena. Posebno se estoko raspravlja o utjecaju staljinistikog sustava na ciljeve (ne i sredstva) sovjetske vanjske politike. Mnogi znanstvenici Staljina jo vide kao nepopravljivog ideologa i osvajaa. Drugi dovode u pitanje veze izmeu Staljinova represivnog reima i sovjetske vanjske politike te preispituju utjecaj marksizma-lenjinizma i totalitarizma na vanjsku politiku SSSR-a. Oni naglasak stavljaju na rusku povijest i geografiju, birokratske razlike medu vladajuom elitom i sigurnosna pitanja vezana uz jedinstven geopolitiki poloaj Sovjetskog Saveza.10 Ciljevi sovjetske sigurnosne politike na kraju Drugoga svjetskog rata ukljuivali su stvaranje snane zatite protiv bu30 duih njemakih napada, tj. stvaranje sigurnih granica i tampon-zone u Istonoj Europi; zatim obnavljanje razorene sovjetske industrije te odravanje snane vojske, ukljuujui i razvoj atomskog oruja. U poetku su Sovjeti u ostvarenju tih ciljeva eljeli suraivati sa SAD-om. Sjedinjene Drave bile su jedina zemlja koja im je mogla pruiti dovoljno veliku gospodarsku pomo koja im je trebala, kao i jedina zemlja dovoljno mona da im onemogui ostvarenje drugih ciljeva. Bez obzira na nade u poslijeratnu suradnju sa SAD-om, kljuni ciljevi SSSR-a - ograniavanje njemake moi i zadravanje sigurnosne sfere utjecaja u Istonoj Europi - bili su u suprotnosti s idealima, gospodarskim ciljevima i sigurnosnim zahtjevima Zapada. Sovjetski su vode bili bolno svjesni injenice da je ekonomska baza njihove zemlje daleko siromanija od amerike. Kako bi nadoknadili taj nedostatak, Sovjeti su oajniki traili velike ratne odtete od Njemake ne bi li tako obnovili gospodarstvo i smanjili njemaku vojnu mo. Meutim, zapadne su sile kontrolirale veinu njemake industrije, tako da su se sovjetski planovi o smanjenju njemake moi sukobljavali s amerikim planovima o obnavljanju njemakog i europskog gospodarstva. Osim toga, ameriki i drugi zapadni politiari sumnjali su da se Sovjeti protive gospodarskoj obnovi Njemake i Europe u nadi da e loa ekonomska situacija poveati politike izglede komunistikih stranaka. Bez velike odtete od Njemake i pomoi od Sjedinjenih Drava, SSSR se kao rjeenjima za obnovu morao okrenuti utjerivanju sredstava od istonoeuropskih zemalja i/ili od sovjetskih graana. Oba su rjeenja imala znaajne nedostatke. Istona Europa i SSSR bili su siromaniji od Njemake i za vrijeme rata pretrpjeli su velika razaranja. Dobivanje sredstava od sovjetskih graana podrazumijevalo je ponovno uvoenje otre ekonomske i politike kontrole. Uzimanje sredstava iz Istone Europe znailo je liavanje tih zemalja sredstava potrebnih za obnovu i razvoj te se oito kosilo s planovima SSSR-a da u regiji stvori sigurnosnu sferu. Meutim, 31 nakon 1946. godine jedino su te operacije preostale.11 Zapadni saveznici nisu dopustili uzimanje velike odtete iz svojih okupacijskih zona u Njemakoj, a postalo je takoer jasno da SAD nee pruiti pomo bez postavljanja neprihvatljivih politikih uvjeta. Kao i u dvadesetim i tridesetim godinama, Staljin je odgovorio pokretanjem strogog programa ekonomske rekonstrukcije,.koji je svalio teak teret na plea radnitva i seljatva i koji je potronju rtvovao ulaganjima u teku industriju. Takoer je izvrio pritisak na disidente. Sovjeti su se okrenuli Istonoj Europi. Izmeu 1945. i 1955. godine iz Istone Europe i svoje okupacijske zone u Njemakoj izvukli su sredstava u vrijednosti od oko 13 milijardi dolara. lako su ta sredstva bila kljuna za obnovu sovjetskog gospodarstva i vojne moi, nain na koji su dobivena, kao i represivne politike metode, nepovratno su nakodile odnosima izmeu SSSR-a i drava Istone Europe. Do kraja rata Sovjeti su pripojili Estoniju, Letoniju i Litvu te anektirali manje dijelove ehoslovake, Rumunjske i Njemake. Ubrzo su postavili poslune reime u Poljskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj i

svojoj okupacijskoj zoni u Njemakoj. Osim toga, lokalne su komunistike partije zadobile utjecajne pozicije u ehoslovakoj i Maarskoj, a vladale su takoer u Jugoslaviji i Albaniji. Uspostavljanje komunistikih reima u Istonoj Europi nije bilo tek rezultat svjesnog napora Sovjetskog Saveza da zavlada regijom. Drugi svjetski rat je u Istonoj Europi potresao drutvene, politike i ekonomske strukture te tako u regiji stvorio revolucionarne uvjete. Prijeratne su vlade pod njemakim pritiskom ili suraivale s nacistima ili potraile utoite u egzilu, ostavljajui tako u prostoru vlasti prazninu koju su nakon zavretka rata ispunili komunisti i druge skupine. Gospodarski ivot regije, uz unitenje idova, poremetili su i masovni egzodusi Nijemaca pred naletom Crvene armije i njihovo protjerivanje od strane poslijeratnih reima. Nijemci su inili vaan dio vlasnike klase Istone Europe, a svoju su 32 imovinu za vrijeme rata proirili pljakanjem idova i drugih "neprijatelja" Treeg Reicha. Ta je imovina prela u ruke novostvorenih poslijeratnih vlada, olakavajui tako agrarnu reformu te nacionalizaciju banaka i industrije. Napori Sovjeta da sigurnost svojih granica uspostave kroz podrku poslunim vladama u susjednim zemljama kosili su se s njihovim potrebama vezanim za obnovu zemlje, a stvar je dodatno kompliciralo neprijateljski raspoloeno lokalno stanovnitvo nad kojim su Sovjeti esto vrili teku represiju. Sovjetska nastojanja da zadre svoj utjecaj u Istonoj Europi - lairanje izbora, kontrola tiska i guenje opozicije - stvarali su napetosti u odnosima izmeu SSSR-a i Zapada, koji je na sovjetske metode gledao kao na pokazatelje njihovih opih namjera. Mnogi promatrai smatrali su da Staljin vjeruje da jedino zemlje u kojima je na vlasti komunistika partija mogu potivati sigurnosne zahtjeve SSSR-a. irenje sovjetskog utjecaja na Srednju i Istonu Europu uznemirilo je amerike i zapadnjake vode. Sjedinjene Drave i njihovi europski saveznici strahovali su da bi sovjetska prevlast u Istonoj Europi mogla ograniiti pristup tritima, hrani i sirovinama te znaiti prijetnju sigurnosti Zapadne Europe. Oslanjajui se na utjecajnu analizu iz veljae 1946. godine - "dugi telegram" Georgea F. Kennana, strunjaka za SSSR u amerikom Ministarstvu vanjskih poslova koji je slubovao u Moskvi ameriki su vode poeli na Sovjetski Savez gledati kao na nepomirljivog neprijatelja te su svoju vanjsku politiku poeli razvijati u smjeru ograniavanja irenja sovjetskog i komunistikog utjecaja. Vode SAD-a bili su svjesni da je SSSR preslab da bi riskirao uputanje u rat. Oni su imali puno povjerenje u vojnu snagu Sjedinjenih Amerikih Drava i nisu oekivali sovjetski napad na Zapadnu Europu ili neku drugu vanu regiju. Vie su se bojali da bi komunisti i druge skupine naklonjene Sovjetima a nesklone kapitalizmu mogle iskoristiti prazninu u poslijeratnoj Njemakoj i Japanu, drutvene i gospodarske poremeaje u Europi, graanski rat u Kini i Grkoj te dekolonizaciju i na33 cionalizme u Treem svijetu i tako doi na vlast. Ameriki su politiari smatrali da bi sve komunistike stranke, bez obzira na nain ili mjesto dolaska na vlast, vodile politiku koja bi sluila sovjetskim interesima. Takav bi razvoj dogaaja mogao globalne odnose moi poremetiti na tetu Sjedinjenih Drava, a amerikim tvrtkama i gospodarstvu onemoguio bi pristup vanim tritima, sirovinama i investicijama te tako u konanici ugrozio gospodarsku i politiku slobodu u SAll-u. Da bi to izbjegli, tvorci amerike politike vjerovali su da moraju pronai nain kako da ponovno izgrade svjetsko gospodarstvo, zapoevi od obrane Zapadne Europe i Japana. Gospodarski bi rast sprijeio jo jednu krizu i ublaio klasne suprotnosti te tako oslabio privlanost ljeviarskih skupina. Zrana sila i atomsko oruje mogli su predstavljati tit iza kojega bi se te mjere provodile, a da ne izazovu preventivan napad Sovjetskog Saveza. inilo se kao da sovjetske akcije u prvoj godini poslije rata potvruju razloge Kennanove zabrinutosti. Sovjeti SU odbili ameriki plan za meunarodnu kontrolu atomskog naoruanja koji je u ljeto 1946. godine pred Ujedinjenim narodima iznio Bernard Baruch. Predbacivali su da odredbe plana (koji je doputao da SAD zadri svoje atomsko oruje dok se ne stvori meunarodni sustav nadzora koji bi njemu odgovarao) omoguuju daljnji ameriki monopol nad atomskim orujem, dok drugim dravama uskrauju rad na njegovu razvoju. Takoer su zamjerali to se Baruchovim planom zahtijeva da se stalne lanice Vijea sigurnosti Ujedinjenih naroda odreknu prava veta u pitanjima

koja se tiu atomske energije. Sjedinjene Drave nisu eljele promijeniti kljune odredbe svoga plana, a Sovjeti su blokirali njegovo usvajanje u Vijeu sigurnosti u prosincu 1946. godine. Opadanje britanske moi, regionalna suparnitva i unutranjopolitike suprotnosti u Iranu, Grkoj i Turskoj doprinijele su zahuktavanju Hladnog rata. Na poetku 1946. godine Sovjeti su oklijevali s povlaenjem svojih okupacijskih snaga iz sjevernog Irana, to je bilo dogovoreno sporazumom sklo34 pljenim 1942. izmeu te dvije zemlje, a nastavili su podravati separatistike pokrete u Azerbajdanu i Kurdistanu, traei uz to i prava na izvore nafte u sjevernim iranskim pokrajinama. Sovjeti se nisu povukli ni nakon to je Iran, uz snanu ameriku potporu, intervenirao u Ujedinjenim narodima, sve dok im Iran nije dopustio sudjelovanje u iskoritavanju nafte na sjeveru zemlje i pristao na mirno rjeenje separatistikog pitanja. U isto je vrijeme ponovno zapoeo graanski rat u Grkoj. Komunistiki su gerilci, nakon spornih izbora i neprekidnog desniarskog terora koji su vlasti podravale, pokrenuli oruani ustanak protiv korumpirane, represivne i nedemokratske grke vlade. Sovjetsko uplitanje u rat bilo je minimalno, ali su pomo grkim pobunjenicima slali jugoslavenski komunisti. Osim toga, Sovjeti su obnovili pritisak na Tursku s ciljem da se revidiraju odredbe sporazuma kojim se nadzire pristup Crnom moru te da im se da pravo na baze uz tjesnace izmeu Crnoga mora i Sredozemlja. Trumanova doktrina iz oujka 1947. godine pozivala je na globalno suprotstavljanje komunizmu i dobila je takvu politiku podrku da su vode SAD-a mogli prema vlastitom nahoenju odreivati odnose izmeu politike, gospodarstva i amerike nacionalne sigurnosti. Nove vladine ustanove pojaale su tendenciju prema agresivnijoj vanjskoj politici. Zakonom o nacionalnoj sigurnosti (National Security Act) iz 1947. godine uspostavljeno je Vijee za nacionalnu sigurnost kojemu je zadaa bila savjetovati predsjednika o vanjskim poslovima i obrambenoj politici; stvorena je Sredinja obavjetajna agencija (Central Intelligence Agency, CIA) sa svrhom prikupljanja i analiziranja stranih obavjetajnih podataka i voenja tajnih operacija; stvoreno je i Ministarstvo obrane koje je trebalo koordinirati aktivnosti svih rodova amerikih oruanih snaga. Antikomunizam je pruio okvir za razumijevanje sloenog svijeta, a uz to je bio suglasan s tradicijama duboko ukorijenjenima u ameriko drutvo i politiku kulturu. Ameriki vode su na komunizam gledali kao na strateku prijetnju zbog 35 njegove povezanosti sa Sovjetskim Savezom, ali i kao na ideoloku i gospodarsku prijetnju zbog komunistikog neprijateljstva prema privatnom vlasnitvu i slobodnom tritu, idejama koje su mnogi Amerikanci izravno povezivali s politikom slobodom. Uz konzervativnije varijante, pojavio se i antikomunistiki liberalizam koji se vie bavio guenjem politikih i graanskih prava u komunizmu, nego ogranienjem gospodarskih sloboda. Antikomunizam je postao glavno naelo amerike vanjske politike i znaajna snaga na unutranjem planu. Pruao je objanjenje za sve to u svijetu ide krivo, nudio recept za rjeavanje svih problema i predstavljao ideoloko opravdanje za amerike akcije. Osim to je pozvao na globalni otpor komunizmu, Truman je izravno zatraio vojnu i gospodarsku pomo za Grku i Tursku. Pomo SAD-a Grkoj uklonila je potrebu za reformama koje je grka vlada bila spremna poduzeti ne bi li zadobila podrku naroda. Umjesto toga, vlada se odluila za vojno rjeenje graanskog rata. Staljin je nadalje odbijao pruiti istinsku pomo grkim komunistima. Nakon raskida sa Sovjetskim Savezom (vidi dolje) svoju pomo ukinula je i Jugoslavija budui da su grki komunisti nerazumno stali na Staljinovu stranu. Amerika pomo Turskoj nije samo osnaila volju Turske da se odupre sovjetskom pritisku, ve je i SAD-u pruila priliku da stvori isturene baze koje su trebale sluiti kao podrka zranim napadima na SSSR u sluaju rata. Amerike akcije u Grkoj, Turskoj i Iranu pokazale su odlunost SAD-a da se odupre komunizmu i osigura Zapadu pristup nafti na Bliskom i Srednjem istoku. Oba su elementa bila povezana s glavnom amerikom brigom o gospodarskoj i politikoj situaciji u Zapadnoj Europi. Iako se ekonomska situacija u veem dijelu Zapadne Europe popravila ve 1946., oporavak je zastao 1947. godine - zbog pomanjkanja goriva uzrokovanog izuzetno otrom zimom 1946./1947., zbog drutvenih nemira, politike nestabilnosti i smanjivanja deviznih rezervi. U Njemakoj, u kojoj je gospodarska obnova bila slaba, problem su predstavljali politiki sukobi izmeu okupacij-

36 skih snaga te odlunost Francuza i Sovjeta da naplate ratnu odtetu iz svojih okupacijskih zona bez obzira na posljedice. Premda su ratna razaranja bila velika, Zapadnoj Europi jo vee potekoe predstavljali su problemi s trgovinom i plaanjem. Drugi svjetski rat unitio je europski trgovinski i platni sustav. Kljuni je problem predstavljao slom Njemake. Ustavi bez njemakog ugljena i izvoznih proizvoda, ostale su se europske zemlje morale okrenuti Sjedinjenim Amerikim Dravama. Osim toga, zbog velikih razaranja u Istonoj Europi i njezine politike odsjeenosti od Zapada, Zapadna Europa ostala je bez vanog izvora hrane i sirovina te velikog izvoznog trita. Prisiljena da se okrene SAD-u da hi dola do hrane, goriva i industrijskih proizvoda, pogotovo kapitalne opreme, Zapadna Europa nala se suoena s manjkom dolara - trebala je uvoziti iz Sjedinjenih Drava, ali nije bila u stanju zaraditi dolare nune za plaanje svojih potreba. Prije rata Europa je do dolara za plaanje uvoza iz Sjedinjenih Amerikih Drava dolazila preko zaraivanja na stranim ulaganjima, na uslugama pomorskog transporta i osiguranja, prodajom kolonijalnih sirovina SAD-u te kroz amerika ulaganja u Europu i europske kolonije. Da bi mogle financirati rat, Britanija i ostale europske zemlje prestale su sa stranim ulaganjima, a zarada od pomorskoga transporta pala je zbog ratnih gubitaka na moru. Profit u kolonijama takoer je bio u padu: zbog pokreta za nezavisnost u kolonijama koje su bile presudne za dolarsku zaradu i zbog sve nepovoljnijeg odnosa uvoznih i izvoznih cijena kljunih roba. Osim toga, ameriki su se ulagai nakon rata okrenuli domaem tritu koje je doivljavalo procvat, Bliskom istoku i venecuelanskoj nafti, dok su politiki nestabilnu Europu izbjegavali. Ameriki su vode strahovali da e gospodarske neprilike izazvati jaanje komunistikih partija, posebno u Francuskoj i Italiji. U najmanju ruku, zapadnoeuropske zemlje mogle su pojaati ekonomske mjere kojima bi ograniile trgovinu i ulaganje i1i su mogle sklopiti trgovinske sporazume sa Sovjetskim Savezom i tako ojaati sovjetski utjecaj u Zapadnoj 37 Europi. Da bi razrijeile te probleme, Sjedinjene Drave su Zapadnoj Europi pruile milijarde dolara gospodarske pomoi,12 slijedei plan ministra vanjskih poslova Georgea C. Marshalla, koji je u lipnju 1947. godine predloio Program europske obnove (European Recavery Program). Najvei dio te pomoi (90% u sluaju sredstava iz Marshallova plana) bio je doniran, to je Zapadnoj Europi pomoglo da izbjegne dugove koji bi joj oteali obnovu. Ova je pomo utroena na najvaniju uvoznu robu, pa su zemlje obuhvaene Marshallovim planom mogle dobavljati sirovine, gorivo i hranu potrebnu za obnovu. Marshallov je plan uz gospodarske imao i politike posljedice. Amerika pomo omoguila je vladama centra da u obnovu uloe velika sredstva i da pojaaju izvoz, a da pritom ne poseu za politiki neprihvatljivim i socijalno riskantnim programima tednje do kojih bi - bez te pomoi moralo doi. Iako je amerika pomo omoguila stvaranje moderne europske socijalne drave, ona je sprijeila ono to su SAD vidjele kao opasan odmak od slobodnog poduzetnitva prema kolektivizmu. Budui da su favorizirale jedne, a suprotstavljale se drugim politikim opcijama, Sjedinjene Drave ne samo da su utjecale na odreivanje interesa zapadnoeuropskih elita, nego su takoer izmijenile unutranje odnose snaga medu vladajuim grupacijama. Uz to su tajnim programima podrivali komunistiki utjecaj na sindikate i druge ustanove. Krajnji je rezultat amerike pomoi bilo suavanje prostora za prihvatljivu raspravu i olakavanje uspona stranaka centra, poput demokrana u Zapadnoj Njemakoj i Italiji. Amerika podrka ope-europskim planovima i ustanovama poput Europske platne unije pomogla je gospodarsku integraciju Europe. Uz Upravu za gospodarsku suradnju (Economic Cooperation Administration), koja je bila uspostavljena zato da brine o amerikim programima pomoi, Amerikanci su potaknuli i osnivanje Organizacije za europsku gospodarsku suradnju, u koju su ule sve zapadnoeuropske vlade i upravitelji zapadnih okupacijskih zona u 38

Njemakoj i koja se bavila koordiniranjem zahtjeva za pomo. Sjedinjene Amerike Drave podravale su europske integracije jer su vjerovale da e stvaranje vee ekonomske zajednice potaknuti razvoj velikih ekonomija, tehnikih inovacija te porast proizvodnje. Produktivnija Europa bi, bez nadzora razmjene i trgovine, lake premostila dolarski jaz te doprinijela stvaranju otvorenog i uspjenog svjetskog gospodarstva. Osim toga, u uspjenoj bi Europi opala popularnost komunistikih stranaka, a Zapadna bi Europa ostala vjerna kapitalizmu i saveznitvu sa Sjedinjenim Amerikim Dravama. Za oporavak europskog gospodarstva bila je kljuna obnova njemake gospodarske snage. Obnova Njemake nudila je rjeenje za probleme poveanja europske proizvodnje i smanjenja dolarskog uvoza. Sjedinjene Drave ukljuile su Njemaku u Marshallov plan i pokrenule proces ujedinjavanja i osamostaljenja triju okupacijskih zona.13 Da bi umirile zapadnoeuropska strahovanja od obnove njemake moi i umanjile opasnost od preventivnih poteza Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Amerike Drave, Velika Britanija i jo deset drava u travnju 1949. godine osnovale su Sjevernoatlantski savez (North Atlantic Treaty), kojemu je cilj bila zajednika obrana Zapadne Europe. Marshallov plan uvrstio je podijeljenost Europe. Do sredine 1947. godine Sovjeti su u Europi vodili relativno opreznu politiku koja se, s obzirom na lokalne uvjete, razlikovala od zemlje do zemlje. Za razliku od postavljanja poslunih vlada u Poljskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj i sovjetskoj okupacijskoj zoni u Njemakoj, Sovjeti su u Maarskoj i ehoslovakoj 1945. godine dopustili relativno slobodne izbore, a sudjelovali su i u uspostavljanju demokratskih vlada u Austriji i Finskoj. I u zemljama gdje su komunisti bili na vlasti, Sovjeti su doputali vladavinu "lokalnih komunista" (koji su se pokuavali prilagoditi lokalnoj situaciji, a ne nametati sovjetski model). Osim toga, SSSR je odgovarao komunistike partije od poduzimanja revolucionarnih akcija u Francuskoj, Italiji, Grkoj i panjol39 skoj, a jugoslavenske je komuniste poticao da smanje svoje teritorijalne zahtjeve i da prekinu pomo grkim gerilcima. Sovjete je brinula amerika ponuda da se u Marshallov plan ukljui i Istona Europa. U strahu da bi zapadna pomo umanjila njihov utjecaj u regiji, oni su zabranili istonoeuropskim zemljama sudjelovanje u Marshallovom planu te osnovali novu meunarodnu komunistiku organizaciju Komunistiki informacijski biro, poznatiju kao Kominform. Osim toga, sklopili su niz trgovinskih sporazuma u Istonoj Europi poznatih pod nazivom Plan Molotova (taj plan je 1949. godine zamijenilo Vijee za uzajamnu ekonomsku pomo - Komekon). Podravali su i nastojanja lokalnih komunista da okonaju "demokratske epizode" u Maarskoj (1945.-1947.) i ehoslovakoj (1945.1948.) i zaponu "staljinizaciju" svojih zemalja (kroz kolektivizaciju poljoprivrede, usvajanje gospodarskih planova koji daju prednost tekoj industriji na tetu potronje i guenje svakog nezadovoljstva). Napokon, Sovjeti su poticali zapadnoeuropske komunistike partije da se usprotive Marshallovom planu. Sovjetska nastojanja da na silu uvedu ideoloku i politiku uniformnost u Istonoj Europi dovela su 1948. godine do otrog raskida izmeu Sovjetskoga Saveza i Jugoslavije. Jugoslavenski komunisti predvoeni Josipom Brozom Titom ustrajali su na svome pravu da sami odreuju svoju unutranju i vanjsku politiku. Raskid izmeu Tita i Staljina pojaao je sovjetska nastojanja da kontroliraju unutranju politiku regije te je izmeu 1948. i 1952. godine doveo do brojnih istki u kojima su s vlasti skinuti "nacionalni komunisti". Tako su istonoeuropske komunistike stranke, odsjeene od irokih slojeva, ostale i bez ono malo legitimiteta koji su stekle za vrijeme i odmah nakon rata. Iako je kratkoroan rezultat bio vei sovjetski nadzor nad Istonom Europom, dugoroan je utjecaj bio kontraproduktivan. Bez lokalne podrke, istonoeuropski komunistiki reimi postali su stalan izvor napetosti i nestabilnosti, a napokon i teret za sovjetsko gospodarstvo. 40 Nadalje, u klasinom primjeru onoga to se u meunarodnim odnosima naziva "sigurnosnom dvojbom" (koja glasi: tenja neke zemlje da poradi na sigurnosti izaziva strah potencijalnih suparnika i dovodi do protumjera), pokuaji SSSR-a da prisili Zapad na uvaavanje sovjetskih interesa samo su uvrstili odlunost Zapada da obnovi i obrani Zapadnu Njemaku i Zapadnu Europu. Iako su komunisti osvojili vlast u Maarskoj i ehoslovakoj, napori zapadnoeuropskih komunista da osujete

Marshallov plan neslavno su propali unitivi pritom i narodnu podrku koju su komunisti dotad imali. Zbog svega toga Zapad je postao sumnjiav prema namjerama Sovjetskog Saveza. Sovjetska blokada kopnenih i morskih putova prema Berlinu (lipanj 1948. - svibanj 1949.), koja je predstavljala prosvjed protiv planova Zapada da se tri njemake okupacijske zone ujedine i osamostale, dobila je odgovor u zranom mostu koji su uspostavile zapadne snage. Njemako se javno mnijenje priklonilo zranom mostu, koji je time utro put stvaranju Savezne Republike Njemake (u rujnu 1949.). Sovjeti su bili prisiljeni prekinuti blokadu Berlina i, ve sljedeeg mjeseca, u svojoj okupacijskoj zoni osnovati vlastitu njemaku dravu - Demokratsku Republiku Njemaku. Sovjetska nastojanja za osnaivanjem i osuvremenjivanjem oruanih snaga koja su zapoela 1948. godine i njihovo prvo uspjeno testiranje atomske bombe u kolovozu 1949. potaknulo je sumnje Zapada, a javno mnijenje priklonilo naporima Zapada da zadri vojnu premo. Globaliziranje Hladnog rata Marshallov plan i nastojanja da se potakne obnova Japana (vidi dolje) utjecali su i na zapadnu politiku prema Treem svijetu, tako da su se Sjedinjene Drave i njihovi saveznici napokon okrenuli protiv plimnoga vala dekolonizacije i revolucionarnih nacionalizama. Ameriki su vode vjerovali da je za sputavanje sovjetske moi i zadravanje amerike prevlasti na 41 Zapadu, kao i za gospodarsko zdravlje Sjedinjenih Drava, Zapadne Europe i Japana kljuan nadzor nad resursima, tritima i radnom snagom Treeg svijeta. Posebno su vjerovali u to da proirenjem trgovine i ulaganja u Treem svijetu mogu prevladati nestaicu dolara. Amerika ulaganja i uvoz sirovina trebali su poveati priliv dolara u zemlje Treeg svijeta. S druge strane, Zapadna Europa i Japan mogli su do potrebnih dolara doi preko trgovine s Treim svijetom, preko poreza i na druge naine. Ti dolari trebali bi im posluiti za kupovinu proizvoda od SAD-a, to bi poticalo obnovu u zapadnoeuropskim zemljama i blagostanje u Sjedinjenim Dravama. Prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata SAD se protivio europskom kolonijalizmu iz politikih i gospodarskih razloga, napose zbog sklonosti kolonijalnih sila da iz svojih kolonija iskljuuju amerike kompanije. Politiki gledano, SAD je smatrao da kolonijalizam stvara nestabilnost i radikalizira pokrete za nezavisnost. Meutim, nakon rata su Sjedinjene Drave poele promatrati dekolonizaciju kao izvor nestabilnosti i proces u okviru kojeg na vlast mogu stupiti snage sklone Sovjetskom Savezu a nenakolonjene zapadnom kapitalizmu. Iako je nezavisnost i dalje smatrao konanim ciljem, SAD je poeo snanije suraivati s kolonijalnim silama elei osigurati da budue vlade budu pod kontrolom prozapadnih elemenata.14 Hladni rat osnaio je i tradicionalnu odlunost Sjedinjenih Amerikih Drava da zadre gospodarsku i strateku zonu utjecaja u Latinskoj Americi. Ameriki antikomunizam, nesklonost lokalnih elita prema politikim i gospodarskim reformama te meunarodni gospodarski pritisci unitili su priliku za reforme koja je bila stvorena Drugim svjetskim ratom. Prema naelu koje je bilo esto u ovoj regiji, konzervativne skupine i njihovi vojni saveznici zamijenili su reformistike vlade, zabranili komunistike stranke te guili rad sindikata i seljakih organizacija. Ponovno skretanje Latinske Amerike udesno bilo je usko povezano s razvojnim strategijama koje su poticale Sjedinjene Amerike Drave. Za razliku od Zapadne Europe, gdje je 42 Marshallov plan omoguavao istovremeno odvijanje obnove i reformi, Sjedinjene Drave odbile su latinsko-amerike zahtjeve za pomo i okrenule se vojnim i tradicionalnim elitama da bi odrale povoljnu klimu za strana ulaganja. Kako bi to vie osigurale svoj utjecaj u Latinskoj Americi, Sjedinjene su Drave poduprle potpisivanje regionalnog sporazuma o sigurnosti 1947. (Rio-pakt) i osnivanje Organizacije amerikih drava 1948. godine. Latinsko-amerike zemlje posebno su naglasile naela neuplitanja koja su ugraena u povelje obje organizacije. Nasuprot tome, Sjedinjene Drave tvrdile su da povelje doputaju kolektivnu intervenciju da bi se Amerike zatitile od vanjskih prijetnji i unutranjih prevrata. Iako je Afrika bila daleko od glavnih sredita hladnoratovskog sukoba, Hladni rat utjecao je i na njezin razvoj. Sjedinjene Amerike Drave nastojale su smanjiti sovjetski i ljeviarski utjecaj na jugu

Afrike tako to su podravale kolonijalne sile - Veliku Britaniju, Francusku, Belgiju i Portugal te manjinsku bjelaku vladu u Junoafrikoj Uniji. Te vlade bile su ameriki saveznici u borbi protiv komunizma, a juna je Afrika bila bogata stratekim mineralima, ukljuujui uran, kljunu sirovinu za proizvodnju atomske bombe. Sjedinjene Drave otro su kritizirale politiku apartheida koju je uspostavila Nacionalistika stranka nakon dolaska na vlast 1948. godine. Svejedno, imajui u vidu pristup junoafrikim resursima, SAD je stvorio blizak sigurnosni odnos sa snano antikomunistiki nastrojenim nacionalistima. Drugi svjetski rat ukazao je na presudnu vanost nafte u modernom ratovanju. Nakon rata Sjedinjene Drave su pomo za obnovu Europe i Japana potraile u nafti Bliskog i Srednjeg istoka. Nakon zavretka rata Francuska je morala priznati nezavisnost Libanona i Sirije (1946.), a suoila se i sa - u konanici uspjenim - otporom svojoj vlasti u Maroku, Tunisu i Aliru. Oslabljeno gubitkom indijske armije, svoje glavne snage za prodor istono od Sueza, britansko "znaenje" na Srednjem istoku poelo je nestajati. Britanci su se povukli iz Palestine 1948., ostavljajui Ujedinjene narode 43 da brinu o sukobu koji je ve izbio izmeu Arapa i 7idova. Britanci su bili suoeni i sa sve snanijim prijetnjama svome privilegiranom poloaju u Egiptu. gdje su kontrolirali veliki vojni kompleks u podruju Sueskog kanala kao i Suesku kompaniju. Pozicija Britanaca u Iranu, gdje su posjedovali Angloiransku naftnu kompaniju i preko nje drali monopol na rezerve i proizvodnju nafte te upravljali najveom svjetskom rafinerijom u Abadanu, takoer je bivala sve loija. Poslijeratni Iran bio je vrlo nestabilan. Nestabilnost je bila rezultat gospodarskih uinaka okupacije za vrijeme rata i politikih borbi izmeu aha i parlamenta (Medlisa). Osim toga, nastavila se borba izmeu Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i Sjedinjenih Amerikih Drava za naftu i utjecaj, to je pojaavalo sve izraenije politike suprotnosti u Iranu, budui da su ove zemlje podravale razliite strane u unutranjim borbama za vlast. Interes Sjedinjenih Drava u poslijeratnoj Aziji bio je u prvom redu usredotoen na Japan i nekadanje japansko carstvo. Japan je bio jedina azijska industrijska sila i njegovo je irenje za vrijeme rata poremetilo ravnoteu snaga u istonoj Aziji. irenje Japana promijenilo je tijek kineske revolucije i ugrozilo zapadnu kolonijalnu vladavinu u jugoistonoj Aziji, dok je poraz Japana doveo do nezavisnosti Koreje i ponovnog pripajanja Tajvana Kini. Sjedinjene Drave igrale su najvaniju ulogu u porazu Japana, a iz poslijeratne okupacije te zemlje iskljuile su sve svoje saveznike. Isprva su Amerikanci planirali temeljito obnoviti japansko drutvo, otkloniti elemente odgovorne za rat i pomoi demokratizaciju, demilitarizaciju i dekoncentraciju gospodarske moi. Rane reforme koje je SAD podrao, ukljuivale su proirenje birakog prava, reformu zemljinih posjeda, razbijanje zaibatsua (financijskih i industrijskih konglomerata), proirenje radnikih prava i ukidanje vojske. Odnosi sa Sovjetskim Savezom su se pogoravali, a graanski rat u Kini uklonio je mogunost da ta zemlja postane regionalni saveznik. Stoga su Sjedinjene Drave 1947.-1948. 44 "promijenile pravac" i poele stavljati vei naglasak na gospodarsku rekonstrukciju i politiku stabilnost Japana. Ta je promjena zaustavila reforme i dovela do rehabilitacije starih elita i ustanova koje su smatrane bitnima za ponovno uspostavljanje politikog poretka i stabilnog gospodarstva. Ipak, Sjedinjene Drave nisu obnovile japanske vojsku. Japan nije imao susjeda koji bi se mogli mjeriti s njegovom snagom, nije bio suoen s prijetnjama sigurnosti kakve su postojale u Zapadnoj Europi, a japanski su graani pozitivno reagirali na prisilnu demilitarizaciju koja je bila rezultat ustava to ga je nametnuo SAD 1947. godine. Kao i u njemakom sluaju, kontrola atomskog naoruanja i nadzor nad rezervama nafte omoguili su Amerikancima da nadgledaju gospodarsku obnovu biveg neprijatelja, a da istovremeno ne dopuste ponovno izbijanje japanske agresivne politike. Obnovljen, industrijski Japan trebat e pristup hrani i sirovinama te tritima za svoje proizvode. U potrazi za sirovinama i tritem Japan je tradicionalno bio okrenut istonoj Aziji, ali je itava poslijeratna Azija, kao i veina zemalja Treeg svijeta, bila u previranju. Revolucije u Treem svijetu esto su se sastojale od borbe za nacionalno osloboenje od strane dominacije uz istovremenu unutranju drutvenu revoluciju. To je posebno dolazilo do izraaja u poslijeratnoj Aziji. Meutim, na Filipinima su ta dva segmenta bila razdvojena kada su Sjedinjene

Amerike Drave ispunile svoje ratno obeanje i 1946. godine dale Filipinima nezavisnost (iako su zadrale velike vojne i ekonomske privilegije). Zahvaljujui tome, filipinska je vlada uz vojnu i gospodarsku pomo SAD-a uspjela uguiti pobunu seljatva koju su zbog namjetenih izbora i nepristajanja filipinske elite na agrarnu reformu pokrenuli ljudi iz ratnog pokreta otpora. Na slian su nain, kombinacijom vojnih mjera i obeanja nezavisnosti, Britanci uspjeli uguiti komunistiki ustanak koji je u Malaji podravala kineska manjina. (Unato amerikoj i britanskoj vojnoj pomoi, oba su ustanka potpuno uguena tek sredinom pedesetih.) U junoj Aziji Britanci 45 su bili suoeni s dobro organiziranim i popularnim - ali nekomunistikim - pokretima za nezavisnost, te su djelovali prije nego to su ti pokreti razvili revolucionarne tenje. Osim toga, cijena odravanja kontrole poela je prerastati njezine koristi. Britanci su 1947. godine dali nezavisnost Indiji i Pakistanu te Cejlonu (ri Lanki), a 1948. Burmi. S druge strane, Nizozemci i Francuzi estoko su se opirali pokretima za nezavisnost. Indonezija i Indokina (s Malajom) predstavljale su vane izvore dolara za kolonijalne vlasti - Nizozemsku, odnosno Francusku. Osim toga, one su (zajedno s ostatkom jugoistone Azije) predstavljale vaan izvor sirovina za izgradnju Japana, kao i trita za japanske proizvode. Kasnih etrdesetih u obje je zemlje dolo do antikolonijalnih pobuna. U Vijetnamu su pokrete za nezavisnost vodili komunisti na elu s Ho i Minom, najpoznatijim i najpodravanijim vijetnamskim nacionalnim vodom. U Indoneziji su, s druge strane, borbu za nezavisnost predvodile nacionalistike snage bez komunistikog predznaka, iako su komunisti i u toj zemlji bili snani. Premda je sovjetska upletenost ovdje bila minimalna, hladnoratovski interesi i ovdje su utjecali na razvoj dogaaja. U Indoneziji su Sjedinjene Amerike Drave vrile pritisak na Nizozemce da vlast predaju nekomunistikim nacionalistima ne bi li izbjegli rizik od radikalizacije pokreta za nezavisnost. Suoene s komunistikim pokretom za nezavisnost i nastavkom francuske kolonijalne vladavine u Vijetnamu, Sjedinjene Drave pokuavale su pronai tree rjeenje: neizravno su podravale francuske vojne snage, traei istovremeno od Francuza da pronau i podre nekomunistike vijetnamske nacionaliste. U oba su sluaja kreatori amerike politike uspjeno rjeenje tih sukoba smatrali bitnim elementima za ostvarivanje svojih gospodarskih, politikih i vojnih ciljeva u Europi i Aziji. Komunisti i druge radikalne skupine bili su aktivni i na Korejskom poluotoku koji je nakon zavretka japanske kolonijalne vladavine bio zahvaen valom nasilja. Na podruju sje46 verno od tridesetosme paralele sovjetske okupacijske snage pomogle su vodi komunistikih gerilaca Kim Il Sungu da eliminira suparnike i doe na vlast. Njegova je vladavina trajala sve do njegove smrti 1994. godine. Juno od te razdjelnice okupacijske snage Sjedinjenih Amerikih Drava pomogle su konzervativnim Korejcima predvoenim Sing Man Rijem da poraze umjerene ljeviare i u rujnu 1948. godine, pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda, proglase Republiku Koreju. Kao odgovor na to Kim Il Sung i njegovi komunistiki drugovi proglasili su Demokratsku Narodnu Republiku Koreju. Oba su reima prisvajala pravo na itav korejski teritorij, pa su pogranini okraji i upadi bili prilino esti. Koreja je bila na rubu graanskog rata kada su se u prosincu 1948. godine Sovjeti povukli iz Sjeverne, a Amerikanci est mjeseci kasnije iz June Koreje. Unato tri milijarde dolara vrijednoj pomoi koju su Sjedinjene Amerike Drave dale kineskim antikomunistikim graanskim snagama, u tamonjem graanskom ratu pobjedu su odnijeli komunisti predvoeni Mao Zedongom (Mao Ce-tung) i Zhou Enlajem (u En-lai). Komunisti su u listopadu 1949. godine proglasili Narodnu Republiku Kinu. Kineski model revolucionarne borbe, koji se temeljio na seljatvu, snano je odjeknuo u zemljama Treeg svijeta te je bitno utjecao na Hladni rat, ak i prije nego to se Mao Zedong obratio Sovjetskom Savezu za pomo. tako su Sovjeti komunistima pruili vrlo malo pomoi i dali mnogo loih savjeta, iako su do samog kraja odravali veze s ang Kai-ekovim reimom, Sovjetski Savez i kineski komunisti su poetkom pedesetih godina potpisali sporazum o sigurnosnoj i gospodarskoj suradnji. Za to su se vrijeme ang Kai-ek i dva milijuna njegovih pristalica sklonili na Tajvan. inilo se da su im dani odbrojani budui da su Sjedinjene Amerike Drave razmatrale opravdanost daljnje podrke.

Osim Tajvana, kineski antikomunisti kontrolirali su -nekoliko manjih skupina otoka ukljuujui Jinmen (Quemoy) i Mazu (Matsu), otoke uz 47 obalu pokrajine Fudijan. angova vlada u izbjeglitvu na Tajvanu stavila je SAD pred dvojbu. S jedne strane, podrka angu ili nekom drugom antikomunistikom elniku znaila bi uplitanje u kinesku revoluciju i izazvala bi trajno neprijateljstvo NR Kine. S druge strane, mnogi su ameriki stratezi u Tajvanu vidjeli "nepotopivi nosa aviona", smjeten u blizini vanih pomorskih i zranih putova i na mjestu koje je omoguavalo rasprostiranje amerike moi duboko u azijsku unutranjost. Komunistika pobjeda u Kini dogodila se u trenutku kada je gospodarska obnova u Zapadnoj Europi i Japanu poela pokazivati znakove posustajanja, a SAD je doivljavao svoj prvi poslijeratni gospodarski pad. Osim toga, Sovjetski Savez obavio je prvo uspjeno testiranje atomske bombe u kolovozu 1949. godine. Suoene s gubitkom atomskog monopola i neprekidnom nestabilnou u Treem svijetu, upravo u vrijeme kada je rasla potreba za ogranienim resursima kojima su se obnavljali Europa i Japan, Sjedinjene Drave poele su se pribojavati da e se bez korektivnih mjera globalna distribucija moi okrenuti protiv "slobodnog svijeta Kao odgovor na sovjetski uspjeh s atomskom bombom, predsjednik Truman odobrio je planove za poveanje proizvodnje atomskog oruja te dodatno ubrzao rad na proizvodnji hidrogenske bombe. Takoer je odobrio izradu studije o ukupnim amerikim vojnim zahtjevima. Njezin je rezultat bio temeljni dokument - NSC-68, koji je na poetku 1950. godine izradio slubenik Ministarstva vanjskih poslova Paul Nitze u uskoj suradnji s dravnim tajnikom Deanom Achesonom. NSC-68 je opisao Sovjetski Savez kao neumoljivog ekspanzionistikog neprijatelja koji e ugrabiti svaku priliku da zavlada svijetom. Tvrdilo se kako je samo amerika vojna nadmo sprijeila Sovjete da se proire izvan podruja nad kojima su zadobili kontrolu nakon Drugoga svjetskog rata. Bez monopola na atomsko oruje Sjedinjene Amerike Drave i njihovi saveznici nali su se u opasnosti od novih komunistikih nasrtaja. Da bi se to sprijeilo, NSC-68 je pozivao SAD na "ubr48 zanu izgradnju politike, ekonomske i vojne snage slobodnog svijeta". Provodenje planova zacrtanih u NSC-68 zahtijevalo je utrostruavanje amerikih trokova obrane. Premda su se Truman i njegovi vojni i vanjskopolitiki savjetnici slagali s preporukama dokumenta, nije bilo sigurno da e Kongres odobriti sredstva za njegovo provoenje. Meutim, politika klima u Sjedinjenim Drava, kao i sam Hladni rat, izmijenili su se 25. lipnja 1950. godine kada su sjevernokorejske snage napale Junu Koreju.15 Nedavna su istraivanja pokazala da je Staljin u travnju 1950. godine Sjevernoj Koreji napokon odobrio vojnu pomo nakon to je prethodno vie puta odbio Kim Il Sungove zahtjeve za pomo u osvajanju juga. No, za svoju je pomo Staljin traio i kinesko slaganje s Kim Il Sungovim planovima. Nije jasno zato je Staljin promijenio miljenje. Mogue je da su pobjeda komunista u kineskom graanskom ratu, uspjean sovjetski atomski pokus i gospodarske potekoe Zapada uvjerili Staljina (i Maoa, koji je pristao na Kimov plan) da se globalna ravnotea snaga pomie u njegovu korist. S druge strane, Staljin i Mao pribojavali su se ponovnog uspona Japana i poveanja amerike vojne moi, pa su vjerovali kako im je nadzor nad Junom Korejom potreban da bi osigurali svoj poloaj u sjeveroistonoj Aziji. Komunistika Koreja proirila hi tampon-zonu uz sovjetske granice, poboljala strateki poloaj SSSR-a u odnosu prema Japanu, odrala sovjetsko vodstvo u azijskim revolucijama i odvratila pozornost Sjedinjenih Drava od Europe.16 Amerikanci su sjevernokorejski napad protumaili kao test odlunosti Zapada da se suprotstavi komunistikom napadu i bojali su se da bi izostanak odgovora umanjio vjerodostojnost amerikih obeanja te ohrabrio politiku neutralnosti. Trumanova administracija odluila je ostati nepopustljiva te je od UN-a dobila mandat za slanje amerikih oruanih snaga u pomo Junim Korejcima koji su se ubrzano povlaili pred naletom sa sjevera. Ujedinjeni su narodi mogli djelo 49 vati jer je sovjetski predstavnik u Vijeu sigurnosti bojkotirao sastanak u znak prosvjeda protiv LJNovog odbijanja da NR Kinu prizna kao kineskog predstavnika u Vijeu sigurnosti.

Sovjeti, koji su u Koreju osim vojne opreme poslali i operativne planove i zranu podrku, bili su iznenaeni reakcijom Sjedinjenih Amerikih Drava, pa su paljivo izbjegavali jae i izravno uplitanje u rat. NR Kina je odluila intervenirati u jesen 1950. godine, kada su snage UN-a pod zapovjednitvom amerikog generala Douglasa MacArthura odluile ignorirati upozorenja da se ne pribliavaju kineskoj granici s Junom Korejom. Osim toga, ini se da je Mao htio iskoristiti rat kako bi pridobio javnu podrku za nastavak revolucije i kako bi, kanjavanjem "amerike drskosti", sprijeio ameriko mijeanje u unutranje stvari Kine. Nakon tekih okraja bojinica se stabilizirala u proljee 1951. godine. U srpnju 1953. potpisano je primirje kojim je razdjelnica izmeu dvije Koreja nadalje ostala povuena du tridesetosme paralele. Korejski rat stajao je ivota tri milijuna ljudi, ukljuujui 50.000 mukaraca i ena koji su sluili u amerikim snagama, te mnogo vei broj Kineza i Korejaca. Osim toga, rat je pokrenuo brojne promjene koje su dovele do daljnjeg naoruavanja i zaotravanja Hladnog rata. 50 SUPARNITVO I KOEGZISTENCIJA (1950.-1962.) Korejski rat izmijenio je narav Hladnog rata i svjetske politike. Isprva je uvrstio podjelu svijeta na politike, vojne i gospodarske sfere. Europa je ostala napeto i podijeljeno podruje, a kao glavni pokretaki aspekti Hladnog rata dominirali su utrka u naoruavanju i suparnitvo u zemljama Treeg svijeta. Iako je Sovjetski Savez uspjeno pratio Sjedinjene Amerike Drave u proizvodnji atomskog naoruanja i postizao impresivne rezultate na polju raketne tehnologije, SAD je i dalje vodio u utrci u naoruavanju. Sve vaniji izvor meunarodnih napetosti i sukoba u pedesetim godinama postala je borba Treeg svijeta za politiku nezavisnost, gospodarsku pravdu, rasnu jednakost i potivanje razliitih kultura. Suprotstavljajui se kontroli Zapada, zemlje i pokreti Treeg svijeta predstavljali su izazov zapadnoj hegemoniji te su otvarali prostor za irenje Sovjetskog Saveza. Sovjetsko-ameriko suparnitvo u Treem svijetu i utrka u naoruavanju izazvali su 1962. godine Kubansku raketnu krizu, najopasniju krizu hladnoratovske ere. Poveanje interesa za utrku u naoruavanju i Trei svijet nije znailo da su Zapadna Europa i Japan postali nevani. Jedno od najteih pitanja s kojima su Sjedinjene Drave bile suoene tijekom pedesetih bilo je kako poveati gospodarski rast Njemake i Japana, kako im pomoi da - koliko je mogue - demokratiziraju politiku i ukljue se u zapadni savez. Ove su tri zadae bile povezane: gospodarski rast i napredak omoguavali su demokratizaciju i meunarodnu integraciju.17 Gospodarski rast, politika stabilnost i reintegracija bivih "nevaljalih" drava u zapadni savez predstavljali su veliku pobjedu Sjedinjenih Amerikih Drava, Zapada i kapitalistikog sustava. 51 Promjena ravnotee snaga Unato gospodarskom i politikom napretku Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Drave ostale su daleko najsnanija supersila. Svjetska se ekonomija izmeu 1953. i 1963. godine gotovo udvostruila i, iako je gospodarski rast SAD-a zaostajao za razvojem ostalih industrijskih zemalja (s izuzetkom Britanije), stopa rasta u Zapadnoj Europi i Japanu sve je vie poveavala jaz izmeu Zapada i ostatka svijeta. S druge strane, Sovjeti su imali sve vie problema sa zadravanjem nadzora nad Istonom Europom, a sovjetsko-kineski savez, koji je ujedinjavao dva komunistika diva, poeo se potkraj pedesetih godina raspadati. Nakon zavretka blokade Berlina, osnivanja odvojenih njemakih drava i pobjede antikomunistikih snaga u grkom graanskom ratu, Hladni se rat do 1950. godine u Europi stabilizirao. Osim toga, Marshallov plan i tajna pomo antikomunistikim skupinama pomogli su odravanje prevlasti proamerikih stranaka u Zapadnoj Europi. Sovjetski Savez drao je pod kontrolom sve nemirniju situaciju u Istonoj Europi. Iako su oba suprotstavljena tabora na razdjelnici Istoka i Zapada do kraja Hladnog rata drala goleme vojne snage u Srednjoj Europi, samo je Zapadni Berlin - koji je kao istureni poloaj Zapada duboko u Istonoj Njemakoj predstavljao anomaliju - bio predmetom teritorijalnih rasprava izmeu supersila. Napad Sjeverne na Junu Koreju, meutim, izazvao je strah od slinih pokuaja Sovjeta u Europi, a

pogotovo od uporabe istononjemakih snaga za napad na Zapadnu Njemaku. Trumanova je administracija u jesen 1950. godine u Zapadnu Europu postala etiri divizije i tako pokrenula proces koji e Sjevernoatlantski pakt pretvoriti u Organizaciju Sjevernoatlantskoga saveza (NATO). Umjesto politikog saveza, stvorena je vojna organizacija sa zdruenom sredinjom zapovjednom strukturom pod kontrolom Sjedinjenih Amerikih Drava. Ta je struktura omoguila koordinirano planiranje za 52 obranu od sovjetske prijetnje, ali je i zapadnoeuropske oruane snage uspjeno stavila pod nadnacionalnu kontrolu i tako ih praktiki onesposobila za meusobne sukobe. To je bilo posebno vano za Njemaku. Ameriki vojni stratezi vjerovali su da je naoruavanje Zapadne Njemake neophodno da bi se osigurala njezina zapadna orijentacija i da bi se osiguralo ljudstvo za isturenu obranu Zapadne Europe. Osim toga, zapadnonjemaki predsjednik Konrad Adenauer podravao je naoruavanje kao nain ponovnog stjecanja suvereniteta. Ipak, mogunost da toliko veliki broj Nijemaca obue uniformu tako brzo nakon zavretka rata okirao je amerike saveznike. Nakon to su Sjedinjene Drave u rujnu 1950. godine iznijele prijedlog za ponovnim naoruavanjem Njemake, Francuzi su predloili plan za osnivanje Europske obrambene zajednice (European Defense Community - EDC). Putem nje ogranien broj njemakih snaga u malim jedinicama bio bi ukljuen u zapadnoeuropsku armiju. Amerikanci su, unato poetnim sumnjama, poduprli francuski plan u nadi da e on pomoi u prevladavanju velikog otpora protiv njemakog naoruavanja. Rasprava o stvaranju EDC-a trajala je sve do ljeta 1954. godine kada je francuski parlament odbio odobriti plan. Unato Francuzima, zapadni su saveznici usvojili alternativni plan prema kojemu se Savezna Republika Njemaka mogla naoruavati i prikljuiti NATO-u, ali uz obeanje da nee razvijati atomsko, bioloko ili kemijsko oruje. Osim toga, Sjedinjene Amerike Drave i Velika Britanija obvezale su se da e zadrati svoje snage u Zapadnoj Njemakoj. Savezna Republika Njemaka prikljuila se NATO-u u svibnju 1955. godine. Ubrzo nakon toga SAD, Britanija i Francuska formalno su priveli kraju okupaciju Zapadne Njemake, ali su tamo nadalje ostali vojno prisutni. Naoruavanje Zapadne Njemake i njezino prikljuenje NATO-u predstavljali su veliki poraz za sovjetsku politiku prema Njemakoj. Sovjeti su pokuavali odvratiti Zapad od naoruavanja Njemake nizom prijedloga koji su zapoeli 53 1952. kada su pozvali na ujedinjenje i proglaenje neutralnosti Njemake. Uvjereni da se radi samo o pokuajima zbunjivanja Zapada, SAD i njegovi saveznici su sve takve prijedloge ignorirali. Kombinacija amerike gospodarske moi i tehnologije s njemakom ivom silom i vojnim vjetinama predstavljala je za Sovjetski Savez pravu strateku nonu moru. Kako bi spasili to se jo spasiti dalo, Sovjeti su sredinom svibnja odluili formalizirati sigurnosne veze s Istonom Europom te su potpisali Sporazum o prijateljstvu, suradnji i uzajamnoj pomoi s Albanijom, Bugarskom, ehoslovakom, Demokratskom Republikom Njemakom, Maarskom, Poljskom i Rumunjskom.18 Uz lanstvo Zapadne Njemake u NATO-u, inilo se da ovo saveznitvo, koje je postalo poznato kao Varavski ugovor, udara konaan peat podjeli kontinenta, dodajui postojeim politikim i ekonomskim podjelama i vojnu dimenziju. Varavski ugovor bio je reakcija i obrambeni potez koji je vodio odravanju postojeeg stanja u Istonoj Europi. Njegovo je osnivanje sprijeilo primjenjivanje "austrijske opcije" na ostatak Istone Europe. Dan nakon potpisivanja Varavskog ugovora Sovjeti su ratificirali Austrijski dravni ugovor. Tim je sporazumom okonana saveznika okupacija Austrije, koja je zauzvrat morala postati neutralna. Osim to su povukli svoje snage, Sovjeti su prodali cjelokupno svoje vlasnitvo u Austriji. Staljinov nasljednik Nikita Hruov elio je popraviti i naruene odnose s Jugoslavijom. Napokon, u rujnu 1955. godine Sovjeti su priznali Saveznu Republiku Njemaku, a Demokratskoj Republici Njemakoj prepustili su nadzor nad njezinim vanjskim poslovima i tako konano formalizirali podjelu Njemake i Europe. Za to je vrijeme u srpnju u enevi odran sastanak voda SAD-a, Velike Britanije, Francuske i Sovjetskog Saveza. Prvi sastanak predstavnika SAD-a i SSSR-a na visokoj razini nakon deset godina nije doveo ni do kakvih dogovora, ali je i samo njegovo odravanje pridonijelo

smanjivanju napetosti. 54 Vojni izdaci tijekom Korejskog rata dali su poticaj dugom razdoblju gospodarskog blagostanja koje je na Zapadu trajalo do ranih sedamdesetih. Ameriki vojni izdaci iznosili su tijekom pedesetih godina oko 10% bruto-nacionalnog proizvoda, a 1954. dosegli su 12,7%. Golema vojna potronja poveala je ukupnu potranju i potpuno preobrazila ameriko gospodarstvo, premjetajui ameriku proizvodnu bazu sa sjeveroistoka zemlje i srednjeg zapada u june i zapadne drave. Neki znanstvenici tvrde da vojni izdaci nisu bili samo korisni ve i neizbjeni, zato to se kljuni imbenici amerikog politikog sustava nisu mogli dogovoriti oko drugaijeg oblika znaajnijeg uplitanja vlade u gospodarstvo. Drugi istiu da je poveanje vojnih izdataka ilo na tetu unutranjih reformi; da je amerika vlada preuveliavala sovjetsku prijetnju i smanjivala graanske slobode ne bi li zadobila politiku podrku za poveanje vojnih trokova. Vojna je potronja kratkorono odrala potranju i gospodarski rast, ali je neravnomjerna raspodjela dobara dugorono gledano vjerojatno bila tetna jer je ulaganja i radnu snagu odvratila od civilne ekonomije. Vojna je potronja takoer oivjela zapadni savez. Nakon zavretka Marshallovog plana (1951.), amerika se pomo Zapadnoj Europi nastavila preko Administracije za uzajamnu sigurnost (Mutual Security Administration), koja je tijekom etiri godine (1951.-1955.) donirala oko 25 milijardi dolara. Sjedinjene Amerike Drave ulagale su novac u Europu i preko programa nabave prema kojemu se amerika vojska dijelom opskrbljivala iz europskih izvora. Rast izazvan Korejskim ratom posebno je snano utjecao na zapadnonjemako gospodarstvo ijem oporavku Marshallov plan nije pomogao. Zapadna Njemaka lako je iskoristila porast potranje budui da je raspolagala neiskoritenim industrijskim kapacitetima i velikim zalihama strune i kvalificirane radne snage. Iako njemaki militarizam nije obnovljen, zapadnonjemako gospodarsko udo bilo je dobrim dijelom utemeljeno na njemakoj 55 industriji izgraenoj tijekom Drugoga svjetskoga rata i na amerikoj vojnoj potronji. Gospodarstvu Zapadne Europe pogodovalo je i ekonomsko ujedinjavanje. Francuska, Zapadna Njemaka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg su 1951. godine osnovale Europsku zajednicu za ugljen i elik, te se tako svjesno odrekle dravne kontrole nad proizvodnjom i iskoritavanjem tih, za modernu industriju i ratovanje najvanijih sirovina, u korist vienacionalnih vlasti. Ujedinjavanje Zapadne Europe nastavljeno je Rimskim sporazumima iz 1957. godine, prema kojima je tih istih est drava povezano u Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ). (Britanci su odluili ostati izvan EEZ-a i osnovati labavije Europsko udruenje za slobodnu trgovinu.) EEZ je uklonio trgovinske barijere izmeu svojih lanica i stvorio gospodarsku zajednicu koja je bila dovoljno velika i uinkovita da se moe natjecati na meunarodnom tritu. Stvaranje EEZ-a znailo je i uvoenje zajednikih uvoznih pristojbi, to je izazvalo golemo poveanje amerikih ulaganja u Zapadnoj Europi (od 1,7 milijardi 1950. godine do 21,5 milijardi dolara do kraja ezdesetih). Europljani su bili zabrinuti zbog amerike invazije, ali su golema ulaganja, zatim ameriki vojni trokovi u inozemstvu, turizam i povean uvoz do kraja pedesetih doveli do ozbiljnih problema s platnom bilancom Sjedinjenih Drava. Stopa rasta u tom je desetljeu iznosila oko 3% godinje u Velikoj Britaniji, 5,9% u Italiji i 7,6% u Zapadnoj Njemakoj, a zapadnonjemaki se udio u svjetskom izvozu izmeu 1950. i 1970. godine utrostruio. Gospodarski rast i sve vea meunarodna konkurentnost omoguili su europskim dravama da do kraja 1958. svojim valutama ponovno osiguraju meunarodnu konvertibilnost. Gospodarski rast takoer je omoguio stvaranje socijalnih drava u Zapadnoj Europi, smanjenje klasnih sukoba te je, zajedno s Hladnim ratom, doveo do desetogodinje hegemonije desnog centra u zapadnoeuropskoj politici. Zapadnonjemaka Socijaldemokratska stranka (SPD) je 1959. godine odbacila marksizam, prigrlila mjeovitu ekonomiju i prestala 56 se suprotstavljati naoruavanju. Gospodarsko ujedinjenje poboljalo je odnose medu zapadnoeuropskim narodima i, povezujui njihove ekonomije u jednu, uinila gotovo nemoguim izoliran razvoj ili eventualnu agresiju.

Korejski rat potaknuo je gospodarski rast i politiku stabilnost u Japanu. Amerika vojna potronja, u Japanu poznata kao "boanska pomo", izvukla je Japan iz gospodarske stagnacije u koju je zemlja upala zbog programa tednje koji su joj nametnuli Amerikanci. Kao i u Europi, poseban ameriki program nabave omoguavao je amerikim vojnim snagama da se opskrbljuju na lokalnom tritu radije nego u Sjedinjenim Amerikim Dravama. Na taj je nain u japansko gospodarstvo uloeno oko 4 milijarde dolara jer su Amerikanci u Japanu kupovali kamione, uniforme, medicinsku opremu i jo mnogo druge opreme koja je koritena u ratu u Koreji. Izmeu 1951. i 1956. godine trokovi amerike vojne nabave u Japanu pokrili su vie od etvrtine japanskog uvoza. Taj veliki ulaz amerikih javnih fondova stimulirao je posrnulo japansko gospodarstvo. Japanska industrijska proizvodnja porasla je za 50% izmeu oujka 1950. i oujka 1951., a do 1953. proizvodnja je vie nego dvostruko premaivala proizvodnju iz 1949. godine.19 Tijekom pedesetih godinja je stopa rasta dosezala 10% zahvaljujui bliskoj suradnji vlade s poslovnim i bankarskim krugovima na modernizaciji i irenju japanske industrije. Osim toga, Korejski je rat izmijenio i politike odnose izmeu Japana i Sjedinjenih Amerikih Drava. U rujnu 1951. godine potpisan je mirovni sporazum koji su uglavnom sastavile Sjedinjene Drave i kojim su formalno okonana sva neprijateljstva, a Japanu je vraen suverenitet nad svim otocima. U zasebnim sporazumima Sjedinjene Drave zajamile su Japanu sigurnost, osigurale svoje pravo na vojne baze u Japanu i zadrale nadzor nad otonom skupinom Rijukiju. Sustav amerikih vojnih baza na Okinawi, najveem otoku u toj otonoj skupini, postao je do kraja ezdesetih kljuno ameriko strateko uporite u regiji. U skladu s devetim lankom 57 Ustava iz 1947. godine Japan je formalno ostao demilitariziran. Japanske obrambene snage, utemeljene tijekom amerike okupacije, narasle su do 1954. na 130.000 vojnika i proirile se na zrakoplovne i pomorske snage. Da bi osigurale japanske susjede, Sjedinjene Drave su 1951. potpisale sporazum o sigurnosti s Filipinima te ule u labav savez s Australijom i Novim Zelandom (ANZUS pakt). To je takoer oznailo da su Amerikanci potisnuli britanski utjecaj na Pacifiku. Sovjeti su prosvjedovali zbog takvog razvoja dogaaja, ali ih nisu mogli zaustaviti. Nakon Korejskog rata Sjedinjene Amerike Drave dale su veliku ekonomsku pomo Junoj Koreji i Tajvanu. Izmeu 1953. i 1962. godine amerika je pomo Junoj Koreji iznosila oko 70% junokorejskog uvoza te je dosegla oko 80% ukupnih kapitalnih sredstava. Na Tajvanu su Sjedinjene Drave financirale gotovo 40% bruto domaih kapitalnih sredstava. Osim toga, Sjedinjene Amerike Drave u obje su zemlje podravale agrarnu reformu kako bi pridobile seljatvo i oslobodile resurse za industrijski razvitak. (Nacionalne snage na kontinentu, koje su smijenile domau tajvansku elitu, kao i poremeaj izazvan Korejskim ratom predstavljali su neuobiajene okolnosti koje su pospjeile agrarnu reformu u ovim zemljama.) Gospodarske reforme i amerika pomo potaknuli su potkraj pedesetih gospodarski rast Tajvana. Stope rasta u Junoj Koreji bile su nie, ali su poele ubrzano rasti poslije vojnog udara 1961. nakon kojega je naglasak u ekonomiji stavljen na izvoz.20 Takoer, Korejski je rat utjecao na promjenu politikih odnosa izmeu SAD-a i June Koreje i Tajvana. Jedna od prvih Trumanovih akcija 25. lipnja 1950. godine bilo je slanje amerike Sedme flote u Tajvanski tjesnac s ciljem da se sprijei napad Narodne Republike Kine na Tajvan. Sjedinjene Drave su s Tajvanom 1955. godine potpisale sporazum o sigurnosti i podrale ga za vrijeme Tajvanske krize 1954.-1955. i 1958., kada su Kinezi granatirali tajvanske otoke uz svoju obalu. SAD je stupio u bliske sigurnosne od58 nose s Junom Korejom, a amerike su snage u toj zemlji ostale i nakon rata. U usporedbi sa Zapadnom Europom, situacija u Istonoj Europi bila je mnogo nestabilnija. Iako su bile vane za sovjetsku sigurnost, zemlje Istone Europe su za Sovjetski Savez predstavljale i sigurnosni problem. Istonoeuropska reakcija na pokuaje liberaliziranja komunizma pokazala je svu dubinu antisovjetskih osjeaja i krhkost sovjetskog poloaja u regiji. Slijedei politiku "novog smjera", koja je nastupila nakon Staljinove smrti, Sovjeti su ukinuli najrepresivnije mjere staljinizma i poduprli reformistike politiare u Istonoj Europi. Pokuaji politike liberalizacije i nedosljedna gospodarska politika doveli su u lipnju 1953. godine do trajkova i nemira u Istonoj Njemakoj, pa

su Sovjeti bili prisiljeni poslati svoje trupe da smire situaciju. Po naelu koje e biti ponovljeno i u ostatku Istone Europe, Istona je Njemaka od drave koja pomae sovjetsku ekonomiju pretvorena u dravu koja pomo prima. Na dvadesetom kongresu Komunistike partije Sovjetskog Saveza u veljai 1956. godine Nikita Hruov, koji se nametnuo kao Staljinov nasljednik, u "tajnom" je govoru iji je sadraj procurio na Zapad osudio Staljina i staljinizam. Ranije je Hruov u otvorenim izjavama odbijao tezu o neizbjenosti sukoba izmeu komunizma i kapitalizma te izraavao vjeru u mogunost mirnog suivota drava s razliitim drutvenim ureenjima. Takoer, Hruov je priznao da je socijalizam ostvariv i kroz parlamentarnu demokraciju, a ne samo kroz revoluciju. Umjesto da donesu podrku komunizmu, Hruovljeve su izjave i napori da potakne reforme u Istonoj Europi izazvali ope nezadovoljstvo u itavoj regiji. U ljeto 1956. pokuaji liberalizacije u Poljskoj zamalo su izmakli kontroli kada je vojska otvorila vatru na radnike u trajku. Uz kinesku podrku poljski su komunisti na vlast vratili Wladyslawa Gomulku, poljskog komunista koji je bio zatvoren u istkama ranih pedesetih. Gomulka je sprijeio sovjetsku intervenciju uvjerivi 59 Sovjete da e Poljska ostati vjeran saveznik SSSR-u i da e ostati lanica Varavskog ugovora. Uvjereni kako bi Poljaci, ukljuujui i poljsku armiju, pruili otpor intervenciji, Sovjeti su odluili da e Poljskoj dopustiti da odabere vlastiti put u socijalizam. Tijekom Gomulkine vlasti Poljska je ukinula kolektivizaciju poljoprivrede, poboljala odnose s Katolikom crkvom, poveala plae i preuzela kontrolu nad svojim oruanim snagama. Slian je scenarij u Maarskoj imao posve drugaiji rezultat. Nakon dvogodinje rasprave oko liberalizacije, maarski su komunisti, ohrabreni dogaanjima u Poljskoj, na vlast ponovno doveli Imru Nagya, maarskog komunista koji je bio rtva Staljinovih istki. Nagy nije bio u stanju kontrolirati razvoj dogaaja te je, kako je nezadovoljstvo naroda raslo, objavio da Maarska istupa iz Varavskog ugovora, proglasio neutralnost zemlje i zatraio pomo od Ujedinjenih naroda. No, Sovjeti su sklopili dogovor s Janosem Kadarom, drugim istaknutim komunistom koji je u Staljinovo vrijeme bio zatvoren zbog nacionalistikih skretanja. Sovjeti su pristali dati Maarskoj iroku autonomiju u unutranjim poslovima, ali je zauzvrat Kadar morao obeati da e Maarsku zadrati u Varavskom ugovoru i da e Nagy biti uklonjen. etvrtog studenoga, u trenutku kada je meunarodnim odnosima dominirala Sueska kriza na Bliskom istoku (vidi dolje), sovjetske trupe i snage ostalih lanica Varavskog ugovora ule su u Budimpetu i brutalno uguile maarsku revoluciju. Iako su Kinezi i Jugoslaveni podrali intervenciju, za zapadne komunistike stranke rezultat intervencije, koja je dovela do opeg razoaranja i rezignacije, bio je porazan. Osim toga, intervencija je potkopala Hruovljeve pokuaje liberalizacije i pokazala da ona ne ukljuuje i samoodreenje za zemlje Istone Europe. S druge strane, sovjetska je intervencija pokazala takoer koliko je uplja retorika "osloboenja" Eisenhowerove administracije. Pozornost Sjedinjenih Amerikih Drava bila je okrenuta Bliskom i Srednjem istoku, a njihova mogunost da nenasilno utjeu vrlo slaba, 60 tako da su reagirale samo diplomatskom prosvjednom notom. Sovjetska reakcija na dogaaje u Poljskoj i Maarskoj odredila je granice politikih promjena u Istonoj Europi. Nakon to su obnovili partijsku kontrolu, Sovjeti su oslabili politiki i gospodarski pritisak na Istonu Europu. Pokuavajui kupiti lojalnost, Sovjetski Savez obrnuo je protok sredstava i poeo subvencionirati istonoeuropske zemlje kroz sve povoljnije trgovinske sporazume. Takva je politika, uz smanjenje sovjetske politike kontrole, rezultirala ponovnim oivljavanjem komunizma u Istonoj Europi. S druge strane, zbog poveanja pomoi Istonoj Europi znaajno se smanjila pomo NR Kini. Nakon potpisivanja mira u Koreji Sovjeti su pokuali popraviti odnose s Kinom koji su bili narueni tijekom Korejskog rata. Sovjetski Savez podupro je kinesko granatiranje priobalnih otoka Jinmen i Mazu u rujnu 1954. godine. Sljedeeg je mjeseca Hruov, boravei u Kini prigodom proslave pete obljetnice revolucije, najavio vraanje vojnih baza u Lushunu (Port Arthuru) i mandurske eljeznice (kojom su upravljali Sovjeti) pod kinesku kontrolu, te je obeao znatnu gospodarsku pomo. Potom je u travnju 1955. godine obeao NR Kini sovjetsku pomo u proizvodnji atomskog naoruanja.

Kinezi su bez sumnje cijenili te poteze, ali kinesko-sovjetski odnosi su se svejedno poeli pogoravati nakon Hruovljeva tajnog govora u kojem je napadnut Staljinov kult linosti, to se moglo protumaiti i kao kritika Maove vladavine u Kini. Kina je 1958. godine poduzela "Veliki skok naprijed", pokuavajui smanjiti svoju ovisnost o stranim drava preko militarizacije gospodarstva i ubrzane industrijalizacije. Katastrofalni rezultati, medu kojima je bila i opa glad koja je odnijela oko 30 milijuna ivota, poljuljali su sovjetsko povjerenje u Maovo vodstvo. Sovjetsko je nezadovoljstvo jo vie poraslo kada su Kinezi u kolovozu 1958. godine ponovno otvorili pitanje priobalnih otoka i Tajvana, dijelom radi toga da pridobiju veu unutranju podrku za "Veliki skok naprijed". 61 tovie, Mao je vjerovao da Sovjeti vode u utrci u naoruavanju i zauzimao se za odluniji stav SSSR-a, koji se - tvrdio je - ne mora bojati atomskog sukoba sa Sjedinjenim Amerikim Dravama koje je s podsmijehom nazivao "papirnatim tigrom". Hruov, koji je bio svjestan pravog odnosa snaga (vidi dolje), svoju je podrku ograniio na obeanje da e Sovjetski Savez pomoi Kini u sluaju amerikog napada. Takoer, Hruovu se nisu sviale kineske kritike njegovih pokuaja poboljavanja odnosa sa SADom. Kineski pritisak na Indiju i brutalno zauzimanje Tibeta 1959. godine jo su vie poveali zabrinutost Sovjetskog Saveza. U kolovozu 1959. Hruov je zaustavio suradnju na razvoju atomskog oruja, izvijestivi NR Kinu da joj SSSR nee isporuiti prototip atomske bombe kako je ranije bilo odgovoreno. Nakon to su Kinezi ponovili svoje uvjerenje da je rat neizbjean sve dok postoji imperijalizam, Hruov je u srpnju 1960. godine odluio povui sovjetske vojne i tehnike savjetnike iz NR Kine. Razlaz Kine i Sovjetskog Saveza pokazao je da meunarodni komunizam nije niti monolitni blok niti vrst savez, a kamo li neki drugi mogui alternativi svjetski poredak. Meutim, Sjedinjene Drave nisu dovoljno brzo shvatile vanost i implikacije toga razlaza. Isprva je amerika administracija vjerovala da je razlaz laan ili, u najboljem sluaju, samo privremen. Kada su shvatili da je kljuan razlog za razlaz bilo kinesko protivljenje poboljanju odnosa Sovjetskog Saveza sa Sjedinjenim Amerikim Dravama, ameriki su dunosnici poeli na Kinu gledati kao na veu prijetnju od Sovjetskog Saveza. Kineska podrka pokretima za nacionalno osloboenje i otrovna antiamerika retorika dodatno su pojaavali strahovanja Amerikanaca. 62 Utrka u naoruavanju Dok su imale monopol na atomsko oruje (1945.-1949.), Sjedinjene Amerike Drave slobodno su obnavljale Njemaku i Japan, bez straha od rata sa Sovjetskim Savezom. Nakon to su Sovjeti 1949. proizveli atomsku bombu, Amerikanci su svoju premo pokuali zadrati poveanjem proizvodnje atomskog naoruanja i razvojem hidrogenske bombe. Korejski rat doveo je do golemog poveanja amerikih vojnih izdataka. Izmeu 1950. i 1953. godine Sjedinjene Amerike Drave poveale su svoju vojsku za vie od milijun vojnika i znatno su poveale proizvodnju aviona, brodova, borbenih vozila i drugog konvencionalnog naoruanja. Samo je mali dio toga poveanja bio izravno povezan s Korejskim ratom. Vei dio trebao je posluiti kao odgovor na sovjetsku nadmo u konvencionalnom naoruanju u Srednjoj Europi. Ameriki su vode smatrali da e ravnotea snaga u Europi, uz premo u atomskom naoruanju, ouvati status quo i omoguiti Sjedinjenim Dravama da slobodno djeluju irom svijeta. Zabrinuta zbog skupoe konvencionalnog naoruanja i odluna da ubudue izbjegne sukobe poput korejskog, Eisenhowerova administracija (1953.-1961.) odluila je drati se "jeftine" varijante svoje politike: smanjiti konvencionalne snage te zaprijetiti da e na sovjetski napad odgovoriti snanim nuklearnim protunapadom. Za rjeavanje usputnih problema Eisenhowerova se administracija oslanjala na CIA-u, iji je ogranak za tajne akcije za vrijeme Korejskog rata naglo povean. U to je vrijeme ameriki nuklearni arsenal porastao s 1000 bojevih glava 1953. na 18.000 do 1960. godine. Taj je arsenal ukljuivao i termonuklearno oruje. U listopadu 1952. Amerikanci su uspjeno testirali snanu termonuklearnu napravu, a u veljai 1954. godine jo snaniju hidrogensku bombu. Rad na raketnim sustavima rezultirao je razvojem balistikih raketa srednjeg i dalekog dometa

(MRBM - Medium 63 Range Ballistic Missile i IRBM - Intermediate-Range Ballistic Missile), bombardera srednjeg dometa i, napokon, transkontinentalnih bombardera B-52, koji su se poeli koristiti potkraj pedesetih. U rujnu 1955. predsjednik Dwight D. Eisenhower odobrio je plan razvoja interkontinentalnih balistikih raketa (ICBM - Intercontinental Ballistic Missile) kao "najvii dravni prioritet". Takoer, Sjedinjene Amerike Drave poele su razvijati i razmjetati veliki broj taktikog nuklearnog oruja kako bi nadoknadile relativnu slabost svojih kopnenih snaga. Prekomorske baze bile su kljune za ameriku strategiju. Prije razmjetanja interkontinentalnih bombardera B-52 u kasnim pedesetima i raketa dalekog dometa 1960. godine amerika nuklearna mo zastraivanja u potpunosti je ovisila o bombarderima koji nisu mogli dosei Sovjetski Savez iz baza u Sjedinjenim Amerikim Dravama.21 Zbog tih je tehnolokih razloga SAD ovisio o bazama na teritoriju svojih saveznika. To takoer objanjava amerike napore tijekom pedesetih da Sovjetski Savez i Kinu okrue bilateralnim i regionalnim sigurnosnim sporazumima. Takvi su sporazumi omoguavali SAD-u da svoje snage protegne duboko u sovjetski i kineski teritorij. Do sredine ezdesetih Sjedinjene Drave imale su 375 vojnih baza u stranim zemljama i 3000 drugih objekata koji su okruivali Sovjetski Savez i njegove saveznike. Korejski rat doveo je i do promjena u sovjetskoj politici, premda su najvee promjene nastupile nakon Staljinove smrti u oujku 1953. godine. Ka0 i u Sjedinjenim Amerikim Dravama, isprva je dolo do velikog poveanja vojne potronje, tako da je Crvena armija narasla s 2,8 milijuna vojnika 1950. na 5,8 milijuna 1955. godine. No, Staljinov je nasljednik namjeravao smanjiti vojne izdatke i voditi pomirljiviju politiku prema Zapadu, elei pritom u gospodarstvu dati prednost lakoj industriji, poljoprivredi i potroakoj robi umjesto vojnoj proizvodnji i tekoj industriji. Georgij Maljenkov, predsjedatelj Ministarskog vijea (ili premijer) nakon Staljinove smrti, bio je povezan s nuklearnim programom i uvjeren da s 64 pojavom nuklearnog oruja miran suivot postaje prijeko potreban i mogu. Maljenkov je smijenjen u veljai 1955. godine, ali je novi voda Nikita Hruov nastavio provoditi slian program gospodarskih reformi te nadzirati politiku liberalizaciju. U vanjskoj politici Hruov je zauzeo defenzivan stav prema Zapadu, pomirio se s Jugoslavijom i poveo aktivniju politiku prema Treem svijetu. Staljinovi su nasljednici drastino smanjili vojne izdatke i 1955. zapoeli veliku demobilizaciju aktivnog vojnog osoblja. Do 1960. sovjetske su snage smanjene na oko 3,6 milijuna vojnika. S druge strane, Sovjeti su nastavili s razvojem strateke nuklearne sile i u kolovozu 1953. testirali relativno malu termonuklearnu bombu, a neto veu hidrogensku bombu u studenom 1955. godine. Neki sovjetski autori tvrde da je SSSR prvi razvio hidrogensku bombu jer je ono to su Amerikanci testirali 1952. u stvari bila velika termonuklearna naprava, a ne upotrebljiva bomba. Meutim, David Holloway istie da bomba to su je Sovjeti testirali 1953. nije bila izgraena na istim naelima koja razornu mo "prave" hidrogenske bombe ine gotovo neogranienom.22 Osim toga, Sovjeti su proizvodili i razmjetali bombardere dalekog dometa koji su teoretski mogli dosei Sjedinjene Amerike Drave u jednom smjeru. Unato amerikom strahu od "bombarderskog jaza", Sovjeti nisu proizveli veliki broj bombardera, ve su se okrenuli proizvodnji balistikih raketa. Sovjeti su 1958. godine imali samo 85 interkontinentainih bombardera, dok su ih Sjedinjene Drave imale 1769, to je predstavljalo odnos od 22:1 u korist SAD-a.23 U kolovozu 1957. Sovjeti su testirali interkontinentalnu balistiku raketu. Taj je pothvat dobio dodatnu potvrdu kada je u listopadu iste godine u Zemljinu orbitu uspjeno lansiran satelit Sputnik. Sovjeti su takoer razvili rakete srednjeg dometa koje su mogle dosei ciljeve u Zapadnoj Europi. Sovjetske interkontinentalne rakete preobrazile su strateku situaciju budui da je sada SSSR mogao izravno zaprijetiti Sjedinjenim Amerikim Dravama. Protiv balistikog 65 raketnog napada nije postojao uinkovit nain obrane, a vrijeme uzbune mjerilo se u minutama: mnogi analitiari bojali su se da bi u iznenadnom sovjetskom napadu amerike nuklearne snage, sastavljene

uglavnom od bombardera, bile desetkovane. Bez sigurnih naina za odmazdu, SAD nije imao uvjerljivo sredstvo zastraivanja. Osim toga, pojavile su se i sumnje da bi SAD oklijevao s otporom sovjetskom napadu na Zapadnu Europu budui da su Sovjeti sada mogli izravno udariti na ameriki teritorij. Kronina preokupacija amerikih stratega postalo je pitanje kako uvjeriti svoje NATOsaveznike da e Sjedinjene Amerike Drave stati uz njih u sluaju sovjetskog napada. S pojavom Sputnika mnogi su se Amerikanci poeli pribojavati da Sovjetski Savez preuzima vodstvo u utrci u naoruavanju. Zahvaljujui super-tajnom pijunskom programu, predsjednik Eisenhower znao je da situacija nije tako ozbiljna kao to izgleda. Od 1956. ameriki pijunski avioni U-2 nadlijetali su i snimali teritorij SSSR-a. Letjeli su dovoljno visoko da ih sovjetske protuzrane rakete ili lovci ne mogu zaustaviti.24 Zahvaljujui tim letovima i drugim izvorima informacija, Amerikanci su znali da sovjetski program interkontinentalnih raketa ima ozbiljnih problema. Eisenhower je takoer znao da SAD u Europi raspolae velikim brojem raketa srednjeg dometa i bombardera koji mogu napasti SSSR, kao i da e za nekoliko godina biti upotrebljive i amerike interkontinentalne rakete. (Prve su se pojavile u listopadu 1959.) Stoga nije smatrao da je potrebno veliko poveanje vojnog budeta. Osim toga, Eisenhower je smatrao kako bi prevelika vojna potronja mogla nakoditi amerikom gospodarstvu i poveati utjecaj onoga to je nazvao "vojno-industrijskim kompleksom zdruenjem snane vojne elite i krupne industrije oruja". Svejedno, u SAD-u su rasli pritisci da se znatno poveaju vojni izdaci. Iako U-2 nisu pronali operativne lansirne postaje za interkontinentalne rakete, njihovo izvianje nije bilo cjelovito. Potkraj 1957. godine CIA je ustvrdila da Sovjeti do 66 1962. mogu proizvesti i razmjestiti 500 interkontinentalnih raketa. Osim toga, u izvjetaju visoke komisije upozoreno je na ranjivost amerikih stratekih snaga na iznenadan napad. Izvjetaj je zahtijevao pedesetpostotno poveanje amerikog vojnog budeta, ukljuujui tu i vie od 20 milijardi dolara za izgradnju atomskih sklonita. "Raketni jaz" postao je vanim pitanjem u predsjednikoj kampanji 1960. godine kada su demokrati optuili Eisenhowerovu administraciju kako je dopustila Sovjetima da zadobiju opasnu prednost u utrci u naoruavanju. Nakon dolaska na vlast predsjednik John F. Kennedy (1961.-1963.) uvjerio je Kongres da je potrebno veliko poveanje vojnih izdataka, ukljuujui udvostruenje programa Polaris (kojim su razvijane rakete lansirane s podmornica) i Minuteman (kojim su razvijane rakete na vrsta goriva). Osim toga, Kennedy je stavio amerike bombardere u stanje pripravnosti. Izmeu 1960. i 1962. godine vojni izdaci poveali su se za 15%, a svemirski program porastao je s etiri stotine milijuna dolara 1960. na pet milijardi dolara 1965. godine. Zahvaljujui neprestanom i ubrzanom razvoju i razmjetanju amerikog stratekog naoruanja i sovjetskim tehnikim i gospodarskim potekoama, Sjedinjene Amerike Drave postigle su u pitanjima stratekog oruja golemu prednost. Neto prije Kennedyjeva dolaska na vlast novi je satelitski program nadzora omoguio bolji uvid u prilike u Sovjetskom Savezu i uklonio sve preostale sumnje oko amerike strateke premoi. U veljai 1961. ameriki ministar obrane Robert S. McNamara izjavio je da raketni jaz ne postoji. U listopadu iste godine jedan slubenik ministarstva obrane rekao je da su Sjedinjene Amerike Drave svjesne prave snage sovjetskog stratekog naoruanja. Takoer, istaknuo je da arsenal kojim bi SAD raspolagao nakon prvog sovjetskog udara daleko nadmauje ono ime Sovjeti raspolau za eventualni napad. U stvari, inilo se da Sjedinjene Drave raspolau snagama dovoljnim za uspjean prvi udar na Sovjetski Savez. 67 Poveanje vojne sile koje je uveo Kennedy zahtijevalo je dodatan razvoj konvencionalnih snaga, ukljuujui i razmjetanje nekoliko tisua taktikih nuklearnih raketa u Europi. Porastao je i broj NATO snaga, a Zapadna Njemaka dovrila je izgradnju oruanih snaga 1963. godine. Ameriko ministarstvo obrane vjerovalo je da poveanje konvencionalnih snaga, uz nove protupobunjenike snage namijenjene rjeavanju eventualnih nestabilnosti u Treem svijetu, omoguuje uinkovit odgovor na razliite vrste prijetnji. No, Sovjetima se inilo da Sjedinjene Amerike Drave pripremaju rat, i to moda nuklearni, a ne da ga pokuavaju izbjei. Raketa s koje je lansiran Sputnik nije bila upotrebljiva u vojne svrhe, a Sovjeti

su raspolagali samo s nekoliko razmjetenih i upotrebljivih raketa. Poboljane verzije nisu bile spremne za upotrebu sve do 1962. godine. elei smanjiti vojne izdatke i usredotoiti se na gospodarske probleme, Hruov je pokuao prebroditi vrijeme potrebno za razvoj novijih raketa politikom blefiranja, tvrdei da Sovjetski Savez proizvodi rakete "kao kobasice". Vjerujui da e to zaplaiti Amerikance, on je 1960. najavio planove za smanjenje oruanih snaga za jo 1,2 milijuna vojnika, to je sovjetsku vojsku svelo na 2,4 milijuna, najmanji broj od 1938. godine. Hruov je tvrdio da zahvaljujui interkontinentalnim raketama i nuklearnom oruju sovjetska sigurnost vie ne ovisi o masovnoj armiji. Umjesto da obeshrabre Zapad, Hruovljeve su izjave potaknule pojaano ulaganje u vojsku koja se trebala suprotstaviti sve veoj prijetnji. Novo ameriko vojno poveanje, uz sve izraeniji sovjetsko-kineski raskid, prisililo je Hruova da prekine tednju i privede kraju napore za reformom sovjetske vojne doktrine. Hruov se elio osloniti na interkontinentalne rakete i srezati velike trokove konvencionalnih snaga kako bi ionako siromane resurse usmjerio u gospodarske i socijalne programe. Iako su i dalje sumnjali u pouzdanost svojih saveznika, Sovjeti su odluili poveati konvencionalnu borbenu spremnost snaga Varavskoga ugovora. Ona je u Srednjoj Europi trebala 68 sprijeiti konvencionalni ameriki napad pod zatitom interkontinentalnih raketa. To je za SSSR znailo da mora birati izmeu dvije mogunosti: ili e izgubiti Istonu Europu ili e se upustiti u nuklearni rat sa Sjedinjenim Dravama i riskirati napade na svoj teritorij.25 Hruov je takoer ukinuo moratorij na nuklearne pokuse to je jo ranije najavljivao, pa su u rujnu 1961. godine Sovjeti testirali hidrogensku bombu snage 50 megatona. Trei svijet Razvoj dogaaja u Treem svijetu predstavljao je jo jedan izvor hladnoratovskih napetosti. Veina kriza u zemljama Treeg svijeta bila je izazvana kolonijalizmom ili drugim problemima koji su prethodili Hladnom ratu. Svejedno, Hladni rat pojaao je regionalne i lokalne sukobe jer su razliite skupine iz Treeg svijeta traile pomo izvana, a supersile saveznike u zemljama Treeg svijeta. Osim toga, mnoge su zemlje, predvoene Indijom, Indonezijom i Egiptom, pokuavale stvoriti politiki prostor izmeu dva bloka kako bi Trei svijet u hladnoratovskom sukobu mogao odabrati neutralan put. Ta nastojanja, koja su zapoela konferencijom afrikih i azijskih zemalja u Bandungu u travnju 1955. godine, zajedno s nesvrstanom Jugoslavijom i kinesko-sovjetskim raskidom dala su nadnacionalnom ideolokom sukobu novu dimenziju. Radikalizirani tijekom duge kolonijalne uprave i razdoblja represija, brojni pokreti za nezavisnost htjeli su nacionalizirati strano vlasnitvo, zbaciti represivne strukture vlasti bilo one utemeljene na tradicionalnim obiajima, bilo one koje su uvele kolonijalne sile, te onemoguiti kulturnu hegemoniju Zapada preko obnavljanja pukih obiaja i kulture. Tako je dekolonizacija potencijalno mogla na vlast dovesti pokrete neprijateljski raspoloene prema zapadnom kapitalizmu i sklone dravnim rjeenjima za brzu modernizaciju nerazvijenih ekonomija. Takav bi razvoj dogaaja poremetio gospodarstva 69 i potkopao mo glavnih amerikih saveznika, ali bi takoer izmijenio ravnoteu snaga i golema podruja, njihove sirovine, trita i radnu snagu izdvojio iz svjetske ekonomije kojom je dominirao Zapad. Te su karakteristike pokreta i reima naizgled svrstavale zemlje Treeg svijeta u saveznike Sovjetskog Saveza i protivnike SAD-a. Dok je Lenjin bio spreman podrati nekomunistike pokrete za nezavisnost u Treem svijetu kao dio globalne borbe protiv imperijalizma, Staljin je sovjetsku pomo ograniio samo na pokrete pod vodstvom komunista. Hruov je prepoznao mogunosti "pobune protiv Zapada" u Treem svijetu i pokuao pridobiti podrku novih nezavisnih, nekomunistikih zemalja preko gospodarske i vojne pomoi. Poetkom 1961., nakon kineskih pritisaka da dokae svoju odanost revoluciji, Hruov je najavio sovjetsku podrku ratovima za nacionalno osloboenje. Iako su mnoge zemlje i pokreti Treeg svijeta bili spremni prihvatiti pomo, Sovjeti su od ovih svojih nastojanja dugorono imali vrlo malo koristi. Umjesto toga, njihovi su postupci i stalna nestabilnost u

Treem svijetu potaknuli jo vee ameriko uplitanje u Trei svijet. Sjedinjene Amerike Drave bile su snano politiki povezane s Treim svijetom, bilo izravno - kao u Latinskoj Americi, Filipinima i Junoj Koreji - ili neizravno, preko svojih saveznika. Za razliku od Sovjetskog Saveza, SAD je imao vane gospodarske interese u veini zemalja Treeg svijeta. Tijekom pedesetih amerika politika bavila se integracijom Treeg svijeta u meunarodnu ekonomiju kojom je dominirao Zapad i pokuavala osigurati naklonjenost Treeg svijeta Zapadu za vrijeme Hladnog rata. Sve vea ovisnost o nafti iz uvoza i stratekim sirovinama te potiskivanje europskog kolonijalizma uinili su da aktivnija amerika uloga bude i poeljna i nuna. Sjedinjene Drave su u suradnji sa zapadnim kolonijalnim silama (svojim saveznicama u Hladnom ratu) pokuavale kontrolirati tempo politikih i gospodarskih promjena u Treem svijetu. Iako su zbog povijesnih i ideolokih razloga te jasnih 70 vlastitih interesa Sjedinjene Amerike Drave nastojale suraivati s demokratskim snagama u Treem svijetu, u praksi su esto podravale monarhe, vojne diktatore i druge nedemokratske, ali antikomunistike elemente. Iako je Hladni rat poveao zapadna strahovanja od drutvenih i politikih promjena na Bliskom i Srednjem istoku, krize u regiji nisu bile posljedica sovjetske prijetnje, ve pokuaja Zapada da zadri svoje pozicije unato lokalnim skupinama. Iransku krizu (1951.-1953.) izazvala je u proljee 1951. iranska nacionalizacija Anglo-iranske naftne kompanije (AIOC) koja je bila u britanskom vlasnitvu. AIOC-ovi poslovi u Iranu predstavljali su najvredniji prekomorski posjed koji je Britancima preostao. Stoga su se oni pribojavali da bi u sluaju iranskog preuzimanja kompanije sva britanska prekomorska ulaganja bila ugroena. Sjedinjene Drave, ija su prekomorska ulaganja takoer bila velika, protivile su se iranskom potezu. S druge strane, SAD je strahovao da bi britanska uporaba sile u vraanju nacionalizirane imovine u Iranu izazvala sukobe koji bi mogli svrgnuti prozapadnjaki orijentiranog aha, poveati izglede prosovjetske stranke Tudeh ili ak, na iranski poziv, izazvati sovjetsku intervenciju. Stoga su Amerikanci nagovarali Britance da do nagodbe pokuaju doi pregovorima. Meutim, Britanci su odluili "tititi svoja prava" i prisiliti Iran na poputanje, pa su organizirali meunarodni bojkot iranske nafte i pokuali utjecati na iransku politiku. Svi ameriki pokuaji posredovanja pri dogovoru su propali, kao i njihovi manje javni pokuaji da uvjere aha na smjenu nacionalistiki nastrojenog premijera Muhammada Mosadika. Do 1953. godine bojkot nafte drastino je smanjio iranski izvoz i opustoio dravni budet. U strahu da e Mosadik svrgnuti aha i da e utjecaj stranke Tudeh jo vie porasti, SAD i Velika Britanija u tajnosti su organizirali, financirali i proveli dravni udar kojim je Mosadik smijenjen, a na vlast je dovedena vlada sklona nagodbi oko nafte. Nakon udara, zahvaljujui amerikoj gospodarskoj i novanoj po 71 moi, ah je uspostavio rojalistiku diktaturu i tako zaustavio dotadanji proces demokratizacije iranske vlasti. U Iranskoj krizi spojili su se hladnoratovski problemi i nastojanja zemlje Treeg svijeta da preuzme veu kontrolu nad svojim unutranjim stvarima i da se rijei pritiska svjetske ekonomije pod dominacijom Zapada. Do Sueske krize dolo je 1956. godine na slian nain. Ta je kriza izrasla iz arapsko-izraelskog sukoba i egipatskih nastojanja da financiraju grandiozan razvojni projekt gradnje gigantske brane na Nilu kod Asuana. Nakon to je Egipat 1955. godine poeo nabavljati oruje od Sovjetskog Saveza, Amerikanci i Britanci odluili su povui svoju pomo projektu Asuanske brane. Egipatski nacionalistiki voda Gamal Abdel Naser odgovorio je nacionalizacijom Sueske kompanije, koja je bila u vlasnitvu Velike Britanije i Francuske. Sueski kanal predstavljao je jedan od najvanijih meunarodnih trgovinskih pravaca, pa je za Britance Naserov potez bio nedopustiv izazov njihovom sve slabijem poloaju na Bliskom istoku i u svijetu openito. Britanci su zajedno s Francuzima, koji su bili ogoreni zbog Naserove podrke alirskim pobunjenicima, i Izraelcima, koji su strahovali od Naserove podrke gerilskim napadima na njihov teritorij, razvili sloen plan za vojnu akciju preuzimanja nadzora nad kanalom. Nadajui se to slabijoj reakciji Sjedinjenih Drava, napali su potkraj listopada 1956., pred same amerike predsjednike izbore. Nezadovoljne zbog toga to ih nitko nije nita pitao i zabrinute zbog utjecaja koji akcija moe

imati na poloaj Zapada na Bliskom istoku, Sjedinjene Drave usprotivile su se englesko-francuskoizraelskoj akciji. Koristei svoju gospodarsku mo, SAD je njihove snage natjerao na povlaenje. Sovjeti, koji su u to vrijeme bili zauzeti guenjem revolucije u Maarskoj, nisu odigrali gotovo nikakvu ulogu iako su pokuali zadobiti naklonost Egipta i Arapa prijetnjama napadaima, ali u trenutku kada su Sjedinjene Drave ve zaustavile invaziju. Nakon Sueske krize SAD se obvezao da e tititi bliskoistone drave od Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika. Kriza 72 u Libanonu, koja je 1958. godine dovela do amerike intervencije, bila je izazvana unutranjom nestabilnou i regionalnim suparnitvima koji nisu imali gotovo nikakve veze sa Sovjetskim Savezom. Ameriki politiari bojali su se jaanja Naserovog utjecaja u regiji jer su ga smatrali opasnim anti-zapadnjakom. U Libanonu su probleme stvarali pokuaji prozapadnjakog predsjednika Kamila am'una (C. Chaomun) da uz pomo ustavnih promjena dobije pravo na jo jedan mandat. Ti pokuaji prijetili su stabilnosti libanonskog drutva i izazivali sve vee protivljenje am'unovoj vlasti. U srpnju 1958. godine u Iraku je vojnim udarom zbaena zapadnjaki orijentirana monarhija. Bojei se slinog razvoja dogaaja u Bejrutu, Sjedinjene Drave u Libanon su poslale 14.000 vojnika i sklopile sporazum kojim je osigurana naklonjenost zemlje Zapadu. Britanci su istovremeno u Jordanu poduzeli akciju podrke kralju Huseinu. Nakon vojnog udara Irak se povukao iz Bagdadskog pakta (Turska, Iran, Irak, Pakistan i Velika Britanija), koji je uz ameriku potporu sklopljen 1955. godine da bi se uvrstio "sjeverni zid" zemalja koje Sovjetski Savez odvajaju od Sredozemlja i Perzijskog zaljeva. Bagdadski pakt predstavljao je vrhunac pokuaja Zapada da pobolja svoju poziciju na Bliskom i Srednjem istoku. Osim toga, ukljuivanjem Pakistana ovaj je sporazum upleo Hladni rat u regionalno suparnitvo izmeu Pakistana i Indije. Sjedinjene Amerike Drave su, u pokuaju obnove stare indijske vojske, 1954. zapoele opskrbljivati Pakistan vojnom pomoi. Iste je godine Pakistan pristupio Organizaciji jugoistonoazijskog pakta (SEATO) da bi zadobio povoljniji poloaj u regionalnom sukobu s Indijom. Korijeni konflikta u Vijetnamu takoer su sezali dublje od Hladnog rata. Dok su vijetnamski pokret za nezavisnost (Viet Min) predvodili komunisti, a podravali Sovjetski Savez i NR Kina, rat u Vijetnamu je u biti predstavljao borbu protiv strane dominacije. Sjedinjene Amerike Drave nagovarale su Francuze da daju nezavisnost Vijetnamu, Laosu i Kambodi, a 73 u stvari su neizravno podravale nastojanja Francuske da ponovno stekne nadzor nad svojim kolonijama zbog straha od nestabilnosti francuske vlade, zbog svoje elje da zadre pristup sirovinama i tritima u jugoistonoj Aziji potrebnima za obnovu Europe i Japana, kao i zbog straha od politikog uinka irenja komunizma. Sjedinjene Drave su poele izravno pomagati francuske snage koje su se uoi Korejskog rata borile u Vijetnamu i do 1954. godine pokrivale su 80% francuskih ratnih trokova. Nakon katastrofalnog poraza koda Dien Bien Phua u proljee 1954., umorni od skupog i nepopularnog rata, Francuzi su na meunarodnoj konferenciji odranoj od svibnja do lipnja iste godine u enevi dogovorili povlaenje svojih snaga.26 enevskim je sporazumom osigurana nezavisnost Vijetnama, Laosa i Kambode, a Vijetnam je privremeno podijeljen kako bi se olakalo mirno pregrupiranje francuskih snaga i snaga Viet Mina. Demokratska Republika Vijetnam, koju je 1950. osnovao Viet Min, trebala je kontrolirati podruje sjeverno od sedamnaeste paralele, dok bi prozapadnjaka drava Vijetnam nadzirala jug zemlje. U roku od dvije godine trebali su se odrati izbori pod meunarodnim nadzorom, koji su trebali dovesti do ujedinjenja zemlje. Premda su Sjedinjene Drave odbile priskoiti u pomo francuskim snagama koje su se nale u okruenju kod Dien Bien Phua, one nisu bile spremne prihvatiti - kako su je shvaale - komunistiku pobjedu u jugoistonoj Aziji. elei sprijeiti daljnje irenje komunizma, SAD je potaknuo stvaranje SEATO-pakta, koji je svoje zemlje lanice - SAD, Veliku Britaniju, Francusku, Australiju, Novi Zeland, Pakistan, Tajland i Filipine - obvezivao na otpor komunistikim nasrtajima u regiji. Iako nisu bili njegovi lanovi, Laos, Kamboda i Juni Vijetnam ukljueni su u podruje pod zatitom SEATOa.

U junom dijelu Vijetnama Sjedinjene Drave pokuale su stvoriti nekomunistiku vladu na elu s Ngo Din Diemom, istaknutim nekomunistikim politiarem. Zahvaljujui po74 moi SAD-a i podrci od skoro 900.000 antikomunistiki nastrojenih Vijetnamaca izbjeglih sa Sjevera, Diem je uspio preuzeti kontrolu nad vladom. Amerikanci su bili uvjereni da e na izborima za ujedinjenje zemlje pobjedu odnijeti voda Viet Mina i Demokratske Republike Vijetnama Ho i Min. Odbile su potpisati enevski sporazum i podrale Diemovu odluku da ne sudjeluje u izborima. Viet Min, koji je bio zaokupljen odravanjem vlasti u sjevernom dijelu zemlje, pobunio se protiv takve Diemove odluke, ali nije nita poduzeo. Sovjetski Savez i NR Kina takoer su se zadrali samo na verbalnom prosvjedu. Ubrzo su egzekucije protivnika Diemovog reima i ukidanje agrarne reforme, koju je ranije uveo Viet Min, izazvali novi oruani otpor. Preostali lanovi Viet Mina na jugu, uz pomo svojih drugova sa sjevera, organizirali su 1960. godine openarodni Nacionalni oslobodilaki front i pokrenuli veliku vojnu i politiku akciju za svrgavanje Diema i ponovno ujedinjenje zemlje. U to je vrijeme propao i sporazum u Laosu. Rojalistika vlada, koja je dola na vlast 1954., osnovala je tri godine kasnije neutralnu koaliciju s komunistikim pokretom Pathet Lao. Desniarske snage su 1958. uz podrku Sjedinjenih Drava svrgnule neutralnu vladu i priklonile se Zapadu. Neutralni su ponovno preuzeli vlast u kolovozu 1960., a zatim je opet izgubili nakon desniarskog dravnog udara u prosincu iste godine. Sjedinjene su Drave podravale desniarske skupine, a Sjeverni Vijetnam, Kina i Sovjetski Savez ljeviare i neutralne. Na poetku novog desetljea Laos se naao u graanskom ratu. Neoekivanu posljedicu Sueske krize, koja je pokazala svu ranjivost europskih kolonijalnih sila, predstavljao je i kraj europskog kolonijalizma u Africi. Maroko i Tunis nezavisnost su dobili 1956., a ve sljedee godine Gana je postala prva nezavisna subsaharska afrika kolonija. Premda je Alir nezavisnost stekao tek 1962., tamonji su ratni sukobi 1958. doveli do pada francuske etvrte Republike, nakon ega je na vlast 75 dola nova vlada na elu s Charlesem de Gaulleom koji je obeao da e rat zavriti alirskom nezavisnou. Do 1962. godine nezavisnost je dobila veina afrikih drava, s izuzetkom portugalskih kolonija, June Rodezije i Namibije (koja je bila pod kontrolom June Afrike). Dekolonizacija Afrike bila je rezultat povijesnog dinamizma koji je imao malo veze s Hladnim ratom, ali su na nju svejedno utjecali meunarodni odnosi kojima je dominiralo suparnitvo Sjedinjenih Amerikih Drava i SSSR-a. To je bilo najoitije u Kongu, koji je od Belgije iznenada dobio nezavisnost 1960. godine. Izbila je hladnoratovska kriza koja je snano utjecala na razvoj nove drave. Ubrzo nakon stjecanja nezavisnosti secesionistike snage - koje su bile instrument belgijskih i drugih zapadnih gospodarskih interesa - zauzele su oblast Katanga, bogatu rudama. Nezadovoljan potezima Ujedinjenih naroda - koji su u Kongo poslali mirovne snage, ali nisu sredinjoj vlasti pomogli vratiti nadzor nad Katangom - kongoanski premijer Patrice Lumumba za pomo se obratio Sjedinjenim Dravama i Sovjetskom Savezu. SAD je sumnjao da je Lumumba naklonjen komunistima te je njegov poziv odbio. Sovjeti su poslali neznatnu pomo, a i ona je bila ograniena odlukom UN-a da zatvori kongoanski zrani prostor za sve letove osim letova s posebnim odobrenjem. S druge strane, tajna amerika pomo antikomunistikim snagama dovela je do Lumumbinog svrgavanja i ustolienja prozapadnjake vojne vlasti. Unato tome, trebalo je proi jo nekoliko godina borbi i tajne amerike pomoi kako bi se Zapadu osigurao pristup kongoanskom rudnom bogatstvu. Kljuno je pitanje u Latinskoj Americi bilo kakva unutranja politika, gospodarski i socijalni sporazumi te vanjskopolitike veze mogu osigurati politiku stabilnost i ekonomski razvitak. Ti su problemi neizbjeno ukljuivali uplitanje SAD-a, budui da je on ve dugo pokuavao ostvariti nadzor nad tempom i opsegom politikih i drutvenih promjena u Latinskoj Americi te odnosima ove regije sa svjetskim supersilama. Pedesetih su godina Sjedinjene Drave svoj utjecaj 76

pokuale pojaati poboljavanjem odnosa sa snanim regionalnim vojnim elitama, i to kroz opsean program vojne pomoi i vojnih vjebi. Kao to smo ranije napomenuli, prilika za politike i gospodarske reforme, koja se ukazala za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, u veini je zemalja bila izgubljena prije poetka rata u Koreji. Meutim, u Gvatemali se reformistika vlada, koja je na vlast dola nakon revolucije 1944., uspjela odrati unato neprijateljstvu kompanije United Fruit, koja je bila u vlasnitvu Amerikanaca i koja je dominirala gvatemalskim gospodarstvom. Na slobodnim izborima 1950. godine na vlast je dola vlada Jacoba Arbenza, vojnog asnika naklonjenog reformama. Dvije godine nakon izbora Arbenzova je vlada izglasala zakon o agrarnoj reformi kojim je Kompaniji oduzeto nekoliko tisua jutara zemlje. Arbenzov je potez potvrdio sumnje SAD-a da Gvatemala kree putem komunizma. Istina je bila da je komunista, unato nekolicini njih u Arbenzovoj blizini, u zakonodavnim tijelima bio tek neznatan broj, a u vojsci nisu imali nikakav utjecaj. Osim toga, Sovjetski Savez Gvatemala gotovo uope nije zanimala.27 U svibnju 1954. Gvatemala je primila oruje od Sovjetskog Saveza, to je predstavljalo priliku za osudu zemlje pred Organizacijom amerikih drava. Meutim, Sjedinjene Amerike Drave ve su bile poduzele korake za svrgavanje Arbenza. CIA je organizirala, financirala i podrala napad na Gvatemalu koji je izvela mala izbjeglika vojska. To je bio tek dio veeg plana da se gvatemalska armija zastrai, a Arbenz smijeni. Plan je uspio i voda izbjeglike vojske stupio je na Arbenzov poloaj. Nova je vlada ukinula Arbenzove reforme i zapoela etrdesetogodinji represivni vojni reim koji je stajao ivota vie od stotinu tisua Gvatemalaca, dok se jo etrdeset tisua drugih smatra nestalima (a najvjerojatnije su mrtvi). Slino kao u Gvatemali, i kubanska je revolucija zapoela kao openarodni pokret protiv korumpiranog, represivnog vojnog diktatora kojeg su podravale Sjedinjene Drave. Kada 77 je u sijenju 1959. nova kubanska vlada dola na vlast, i ona se, poput gvatemalske, nala u sukobu s amerikim gospodarskim interesima koji su upravljali kubanskom ekonomijom. Ali za razliku od Gvatemale, kubanska je vlada pod vodstvom karizmatinog Fidela Castra uspjela ostvariti nadzor nad vojskom. Osim toga, u kubanskom su sluaju revolucionari od Sovjetskog Saveza dobili znatnu gospodarsku i vojnu pomo koja im je osigurala opstanak. Kubanska revolucija dogodila se u trenutku kada se SAD pokuavao prilagoditi novonastaloj situaciji budui da su u nekoliko latinsko-amerikih drava vojne diktatore zamijenjene civilnim vladama. Iako je pad kubanskog diktatora Fulgencia Batiste Sjedinjene Drave zatekao nespremne, one su bile sigurne da Kubu mogu kontrolirati - zbog njezine zavisnosti od amerikog gospodarstva i zbog postojanja proameriki orijentirane vie srednje klase. No, kako je Castro poduzeo reforme koje su zasmetale amerikim gospodarskim interesima, a proameriki orijentirani Kubanci odluili se na egzil, SAD je odluio da e poduzeti radikalnije mjere. Uz gospodarske sankcije kojima je zabranjen uvoz kubanskog eera, Eisenhowerova je administracija, nadajui se uspjehu slinom onome u Gvatemali, vojno organizirala kubanske izbjeglice. Castro, koji je tijekom borbe protiv Batiste od Sovjeta dobio neznatnu pomo, odluio se suprotstaviti gospodarskim sankcijama potpisivanjem sporazuma o trgovini i ekonomskoj pomoi sa Sovjetskim Savezom. Zahvaljujui toj pomoi, kao i popularnosti revolucionarnih reformi, kubanskom nacionalizmu i Castrovoj kontroli nad vojskom, Kuba je u travnju 1961. uspjela odbiti napad izbjeglikih snaga u Zaljevu svinja. Nakon toga dogaaja Castro je Kubu nepokolebljivo poveo dalje prema komunizmu i vojnom savezu sa SSSR-om. 78 Berlinska i Kubanska kriza Dok se kubanska revolucija iz otpora amerikoj dominaciji pretvarala u najvaniji hladnoratovski sukob, dugotrajna kriza u Berlinu doivljavala je vrhunac. Zapadnonjemako lanstvo u NATO-u i postanak Varavskoga ugovora poveali su red i predvidljivost budui da je sada budunost Njemake bila sigurna, a dopustivo ponaanje ogranieno. Meutim, Sovjeti su i dalje bili zabrinuti zbog Njemake. Nepostojanje formalnog mirovnog sporazuma s Njemakom za njih je predstavljao

nerjeiv problem, a bojali su se takoer da Zapad namjerno odugovlai u nadi da e zapadnonjemako gospodarsko "udo" Istonu Njemaku i druge istonoeuropske zemlje odvui iz socijalistikog bloka. Osim toga, Sovjeti su imali potekoa s uspostavljanjem stabilne drave u Istonoj Njemakoj. Istononjemako vodstvo opiralo se reformama, a stanovnici su zbog izostanka ekonomske i politike liberalizacije sve vie preko Zapadnog Berlina bjeali na Zapad. Sovjeti su bili zabrinuti i zbog amerikih planova da se Zapadna Njemaka opskrbi nuklearnim orujem, a bojali su se takoer da bi Nijemci do njega mogli doi i samostalno. Hruov i njegova generacija sovjetski su poloaj u Istonoj Europi, a posebno u Istonoj Njemakoj, vidjeli ne samo kao strateki imperativ, ve i kao naknadu za ratne rtve; i bili su ga odluni ouvati i po cijenu borbe. Nakon to je Zapad odbacio plan poljskog ministra vanjskih poslova da se u Srednjoj Europi stvori zona zabrane nuklearnog oruja, SSSR se usredotoio na Zapadni Berlin, koji se nalazio 160 kilometara duboko u istononjemakom teritoriju. To je trebao biti nain da se Zapad prisili da prizna podijeljenost zemlje, kao i opasnost od nuklearnog naoruavanja Zapadne Njemake. Hruov je u studenom 1958. predloio mirovni sporazum kojim bi bilo slubeno priznato postojanje dviju njemakih drava. Uz to je predlagao da se prekine vladavina etiriju sila u Berlinu i da se zapadni sektori pretvore u demilitariziran i slobodan grad s 79 vlastitom samoupravom, kojemu bi nezavisnost jamile etiri sile i dvije njemake drave. Hruov je Zapadu dao est mjeseci da prihvati te prijedloge, nakon ega e - najavio je - nadzor nad prilazima zapadnim sektorima predati Demokratskoj Republici Njemakoj. Iako su sovjetski motivi bili uglavnom obrambeni, Hruovljev je ultimatum izazvao krizu. Takvo je rjeenje bilo u sukobu sa zapadnonjemakom tenjom da predstavlja itavu Njemaku, a i dovodilo je u pitanje i zapadne planove o ujedinjenju zemlje. Osim toga, Zapad bi naputanjem Berlina izgubio vano propagandno uporite te neprocjenjiv obavjetajni promatraki poloaj i operativnu bazu. S druge strane, otpor je mogao dovesti do rata, koji bi se, zahvaljujui sovjetskoj prednosti u konvencionalnom naoruanju u Europi, mogao pretvoriti u nuklearni sukob. Hruov je povukao ultimatum nakon Eisenhowerova poziva da posjeti Sjedinjene Amerike Drave u proljee 1959. godine. Iako se dvojica voda nisu uspjeli dogovoriti to valja uiniti s Berlinom, sastanak je na obje strane pobudio nade u poboljanje odnosa te doveo do napretka u pregovorima o ukidanju nuklearnih pokusa. Nade u poboljanje odnosa dovedene su u pitanje kada su 1. svibnja 1960. Sovjeti uspjeli sruiti pijunski avion U-2 pred sam poetak planiranog sastanka u Parizu. Osim to su otkrivali najosjetljivije tajne sovjetskih obrambenih poloaja, letovi U-2 predstavljali su poniavajui simbol sovjetske tehnoloke inferiornosti. Osim toga, na Hruova su pritisak vrili i Kinezi, traei od njega rezultate politike miroljubive koegzistencije. Kada je Eisenhower osobno preuzeo odgovornost za letove i odbio ih obustaviti, Hruov je izjurio sa sastanka prije nego to je postignut bilo kakav dogovor. Hruov je obnovio berlinski ultimatum na napetom i burnom sastanku s novoizabranim amerikim predsjednikom Johnom F. Kennedyjem u lipnju 1961. u Beu. Kennedy je odgovorio poveanjem vojnih izdataka i trokova civilne obrane. U televizijskom obraanju naciji 25. srpnja 80 1961. godine Kennedy se zakleo da Sjedinjene Drave nee dopustiti komunistima da protjeraju Zapad iz Berlina. U izuzetno napetoj atmosferi Istoni Nijemci su uz sovjetsku pomo 13. kolovoza zatvorili sve putove izmeu Istonog i Zapadnog Berlina. Val izbjeglica u Berlinu se tijekom krize poveao, a dan prije zatvaranja granica dosegao je broj od 4000. Istoni Nijemci i Sovjeti pazili su da Zapadu ne ogranie pristup Berlinu. Do ozbiljnije krize dolo je potkraj listopada 1961. kada je general Lucius D. Clay, koga je Kennedy poslao u Berlin da pokae ameriku predanost gradu, na nadzornu toku Charlie (savezniki koridor izmeu sektora) poslao tenkove s buldoerima namjeravajui tako demonstrirati odlunost Sjedinjenih Drava. da zadre svoja prava pristupa. Sovjeti su posumnjali da Amerikanci namjeravaju sruiti Berlinski zid, pa su na mjesto dogaaja takoer poslali tenkove. Nakon toga uslijedila je napeta konfrontacija koja je zavrila tek nakon razmjene meusobnih jamstava izmeu Kennedyja i Hruova.

Za Sovjetski Savez i svjetski komunizam Berlinski je zid predstavljao kolosalan ideoloki poraz. Zid se pretvorio u simbol Hladnog rata, opipljiv dokaz nesposobnosti Istone Njemake da zadobije lojalnost svojih graana. Uz to je predstavljao i vrst dokaz da socijalizam sovjetskog tipa gubi ekonomsku utrku s kapitalizmom. Iako je zid zaustavio masovno iseljavanje koje je destabiliziralo Istonu Njemaku i istovremeno doveo do dugog razdoblja stabilnosti u Europi, u to vrijeme nitko nije ni slutio da bi se stvari mogle tako razviti. Kada je u listopadu 1962. izbila kriza zbog sovjetskih raketa na Kubi, Amerikanci su isprva smatrali da rakete imaju za cilj istjerati zapadne snage iz Berlina. Nakon neuspjelog iskrcavanja u Zaljevu svinja SAD je nastavio s pokuajima da obrne tijek kubanske revolucije: kroz tajne planove unitenja kubanskog gospodarstva, sabotae, planove za Castrovo ubojstvo i ubojstva drugih kubanskih voda, kroz diplomatska nastojanja za izolacijom Kube i vojne manevre koji su naizgled upuivali na ameriku invaziju 81 otoka. Svjestan amerikih nastojanja, Castro je traio i dobivao sve veu vojnu pomo od Sovjetskog Saveza. Osim toga, Hruov je odluio na Kubi razmjestiti balistike rakete srednjeg i dalekog dometa. Sovjeti su bili uvjereni da bi Sjedinjene Amerike Drave, koje su na moru bile daleko nadmonije, sprijeile otvoreno razmjetanje raketa na Kubi, pa su sve pokuavali prikriti do samog trenutka njihovog postavljanja. Zato se SSSR upustio u rizik slanja raketa na Kubu? Kao prvo, rakete na Kubi na jednostavan bi nain rijeile problem sovjetske strateke inferiornosti. Kao to smo ve spomenuli, i Sovjetski Savez i Sjedinjene Drave bili su svjesni velikog amerikoga vodstva u stratekom naoruanju. Sovjeti su se bojali da bi tako velika prednost Amerikance mogla ponukati da prvi udare na Sovjetski Savez. U najmanju ruku, SAD je mogao svoju prednost iskoristiti za agresivniji stav prema Sovjetima i, na primjer, napasti Kubu. Gubitak Kube bi na neugodan nain ukazao na politike posljedice stratekog nesrazmjera te bi predstavljao golem neuspjeh za Sovjetski Savez i svjetski komunizam; a moda bi i osnaio tvrdolinijae u Sjedinjenim Dravama koji su eljeli potisnuti komunizam u ostatku svijeta. Rakete srednjeg i dalekog dometa na Kubi onemoguile bi ameriki prvi udar i znaajno nadoknadile sovjetski zaostatak u interkontinentalnim balistikim raketama. Osim toga, razmjetanje bi Hruovu omoguilo nastavak ostvarivanja planova o prebacivanju sredstava iz vojnog i industrijskog sektora u poljoprivredu i potronju. Sovjetske rakete na Kubi predstavljale bi i psiholoki odgovor na amerike rakete u Turskoj. Napokon, ini se da se Hruov nadao da bi dokidanje sovjetske strateke inferiornosti prisililo Sjedinjene Drave na vee potivanje SSSR-a i pregovore o poputanju napetosti. Hruovljevo riskiranje dovelo je gotovo do katastrofe kada su u listopadu 1962. Sjedinjene Drave otkrile prijevaru. Mjesec dana ranije predsjednik Kennedy upozorio je Sovjetski Savez da SAD nee dopustiti prisutnost ofenzivnog 82 oruja na Kubi. Kennedy je sovjetski potez protumaio kao neprihvatljiv izazov politikom i stratekom status quo. Iako su bile malobrojne i, u stvari, nesposobne da bitno narue opu ravnoteu snaga, etrdeset i dvije rakete koje su Sovjeti poslali na Kubu znaajno su poveale njihovu sposobnost pogaanja ciljeva u SAD-u. Osim toga, vrijeme uzbune za rakete ispaljene s Kube bilo je manje nego za one ispaljene iz SSSR-a; zbog blizine Kube i zbog injenice da su prvi ameriki sustavi upozorenja bili namijenjeni otkrivanju raketa ispaljenih iz Sovjetskog Saveza. Ipak, rakete nisu ni priblino dale Sovjetima mogunost da udare prvi. Kennedy je bio ljut zbog sovjetske prijevare, uvjeren da e biti smijenjen ako neto ne poduzme i zabrinut da e Sovjeti odugovlaiti s pregovorima dok ne osposobe rakete, pa je javno zahtijevao da Sovjeti povuku rakete s Kube. Premda je odbio prijedloge da se izvri zrani udar a zatim invazija na Kubu, Kennedy je naredio pomorsku blokadu koja je za cilj imala natjerati Sovjete da udovolje njegovim zahtjevima. Nakon nekoliko napetih dana tijekom kojih se svijet nalazio na rubu katastrofe, Kennedy i Hruov postigli su dogovor nakon kojega je Sovjetski Savez s Kube povukao rakete, nekoliko tisua vojnika i taktike bombardere, a Sjedinjene se Drave obvezale da nee napasti Kubu.

Nedavna su istraivanja pokazala da je u tajnosti dogovoreno takoer da Sjedinjene Amerike Drave iz Turske povuku nuklearne rakete tipa Jupiter, kao dio sporazuma kojim je kriza zavrena. Kubanska raketna kriza na dramatian je nain ukazala na potrebu za sovjetsko-amerikom suradnjom da bi se sprijeila nuklearna katastrofa. Unato njezinom otrenjujuem uinku, Sjedinjenim Dravama i Sovjetskom Savezu trebalo je jo itavo desetljee da u tom smislu neto i uine. 83 OD HLADNOG RATA DO DETANTA (1963.-1973.) Nakon Kubanske raketne krize uslijedila je nova faza Hladnog rata. Iako je istaknuto obiljeje meunarodnog sustava i dalje bilo suparnitvo Sovjeta i Amerikanaca, a kljune sporne toke utrka u naoruavanju i Trei svijet, dvojni je utjecaj promjena na tim podrujima zajedno s kineskosovjetskim raskidom u ranim sedamdesetim doveo do sovjetsko-amerikog detanta i kinesko-amerikog zbliavanja. Za vrijeme predsjednika Johna F. Kennedyja (1961.-1963.) i Lyndona B. Johnsona (1963.-1969.) Sjedinjene su Drave nastavile graditi svoje strateke snage i iriti konvencionalne kako bi "fleksibilnije odgovorile" na moguu komunistiku agresiju. Sjedinjene su Drave takoer pojaale svoju pomo protukomunistikim vladama i skupinama u Treem svijetu, zagovarajui gospodarski razvoj i politiku reformu u spoju sa znatno pojaanom vojnom podrkom, iroko rasprostranjenim tajnim djelatnostima te izravnom vojnom intervencijom u sluajevima Vijetnama i Dominikanske Republike. Do kraja su ezdesetih granice amerike moi postale vidljive. Dolo je do skupog zastoja rata u Vijetnamu, a amerika je strateka superiornost bila nagriena. Gospodarska je mo razmjerno opadala, dok su privrede Zapadne Europe i Japana po rezultatima i dalje premaivale Sjedinjene Drave. Predsjednik Richard Nixon (1969.-1974.) pokuao je zaustaviti pad amerike snage politikom detanta sa Sovjetskim Savezom. Ta je politika obuhvaala kontrolu naoruanja, otvaranje prema Kini i oslanjanje na regionalne saveznike u Treem svijetu. Nixon je ujedno modernizirao ameriku vanjsku gospodarsku politiku. 84 U listopadu 1964. godine trijumvirat - u ijem su sastavu bili prvi tajnik komunistike partije Leonid Brenjev, predsjednik vlade Aleksej Kosigin i predsjednik Vrhovnog sovjeta SSSR-a Nikolaj Podgorni - smijenio je sovjetskog vodu Nikitu Hruova. Hruovljevi pokuaji gospodarske reforme nisu uspjeli, njegove su politike i administrativne reforme otuile veliki broj partijskih birokrata, a nesustavno voenje vanjske politike skoro je dovelo do katastrofe oko Kube te sve dubljeg jaza u odnosima s Narodnom Republikom Kinom. Novi su vode pokuali poveati gospodarsku uinkovitost i poboljati ivotni standard; zaustavili su, ali nisu skrenuli tijek destaljinizacije te su poduzeli masovno naoruavanje kojim je sedamdesetih godina Sovjetski Savez postigao strateki paritet sa Sjedinjenim Dravama. Sovjeti nisu uspjeli popraviti odnose s Narodnom Republikom Kinom, koji su postajali sve loiji, niti su umjeli stabilizirati situaciju u Istonoj Europi. Usprkos tome, Brenjev, koji je na kraju desetljea izronio kao prvi medu jednakima, uspio je postii sporazum o kontroli naoruanja i druge sporazume sa Sjedinjenim Dravama. Tim su se ugovorima odnosi izmeu dviju supersila stabilizirali, a sigurnost SSSR-a poboljala. Pomak u ravnotei snaga Ubrzo nakon Kubanske raketne krize Hruov je Kennedyju poslao pismo kojim ga poziva da ponovno pokuaju zakljuiti sporazum o zabrani nuklearnih pokusa. Pregovori o tome bili su u tijeku jo od kasnih pedesetih, ali su zastali zbog pitanja verifikacije. Neki su se ameriki i drugi znanstvenici bojali da bi bez sveobuhvatnih inspekcija na licu mjesta, emu su se Sovjeti protivili, bilo mogue obavljati podzemne nuklearne pokuse koji se ne bi mogli otkriti tehnikim sredstvima. Pokazalo se da su te suprotnosti bile nerazrjeive, pa su obje strane odustale od ope zabrane pokusa, ali su prihvatile sporazum kojim se zabranjuju nuklearni pokusi u atmosfe-

85 ri, podmorju i svemiru. Sporazum o ogranienoj zabrani pokusa, koji je stupio na snagu u listopadu 1963., razmatrao je problem nuklearnih radioaktivnih padalina kao posljedicu atmosferskih pokusa, ali nije zaustavio utrku u naoruavanju. Podzemni su pokusi nastavljeni. Sjedinjene Drave nastavile su tijekom ezdesetih graditi svoje strateke snage. Iako se do kraja toga desetljea stabilizirao broj amerikih raketnih lansera, tehniki je napredak Sjedinjenim Dravama omoguio izgradnju preciznijih raketa, a u drugoj polovici desetljea razvitak viestrukih bojevih glava na jednoj raketi koje mogu gaati odvojene ciljeve, a koje se vraaju u atmosferu (MIRV Multiple Independently Targetable Re-entry vechile). Amerike su nuklearne zalihe vrhunac dostigle 1966. godine kada su brojale oko 32.200 nuklearnih bojevih glava, dok se tijekom ezdesetih broj amerikog taktikog nuklearnog oruja u Europi gotovo utrostruio na 7200 komada. Kako se sovjetski nuklearni arsenal poveavao, neki su ameriki stratezi poeli umanjivati vanost kvantitativne superiornosti, a usvajati doktrinu "zajamene destrukcije". Kritiari su je nazvali "meusobno zajamenom destrukcijom" (MAI) - Mutually Assured Destruction), a njezina je ideja bila uvjeriti Sovjete da bi njihov napad na Sjedinjene Drave rezultirao nuklearnom odmazdom te sigurnim unitenjem obiju strana. Zajamena destrukcija nikada nije postala temelj amerike strategije koja je nadalje bila usredotoena na sovjetske nuklearne snage, ali je njome stvorena konceptualna osnova za ogranienje stratekog oruja jer se malim brojem nuklearnog oruja mogla prouzroiti strahovita teta. Tijekom ezdesetih kljuni su problemi NATO-a postali nuklearna strategija i nuklearna raspodjela. Neki su se Europljani plaili da bi naoruavanjem NATO-vih konvencionalnih snaga Sjedinjene Drave mogle pristati na ogranieni rat u Europi, bez rizika uporabe nuklearnih sredstava zastraivanja protiv Sovjetskog Saveza. to se tie samih Sjedinjenih Drava, one su bile zabrinute da bi britansko i 86 francusko posjedovanje nuklearnog oruja (Francuska je 1960. uspjeno testirala atomsku bombu) oslabilo utjecaj SAD-a u NATO savezu, a Zapadne Nijemce ponukalo da za sebe zatrae nuklearno oruje. Sjedinjene Drave oba su ta problema pokuale rijeiti predlaganjem multilateralnih nuklearnih snaga sastavljenih od male pomorske nuklearne raketne sile s vienacionalnim posadama pod nadzorom NATO-a. Budui da bi sve lanice NATO-a morale dati svoj pristanak za lansiranje toga oruja, Sjedinjene Drave zadrale bi pravo veta na njegovu uporabu. Za Francuze je to bilo neprihvatljivo i do sporazuma nikada nije dolo. Velika Britanija i Francuska zadrale su svoje nuklearne snage, a Zapadna Njemaka ostala je bez nuklearnog oruja. Francuski voda Charles de Gaulle smatrao je francusku nezavisnu nuklearnu silu, force de frappe, kljunim elementom u obnavljanju statusa Francuske kao velike sile. Tijekom ezdesetih francuska vanjska politika bivala je sve samostalnija. Godine 1963. de Gaulle je stavio veto na primanje Britanije u lanstvo Europske ekonomske zajednice, ali je potpisao Sporazum o prijateljstvu sa Zapadnom Njemakom, ime su se te dvije zemlje obvezale na usku suradnju u vanjskoj politici. Sljedee je godine Francuska raskinula odnose sa Sjedinjenim Dravama, a uspostavila diplomatske odnose s Narodnom Republikom Kinom. (Iako Francuska nije prekinula odnose s Republikom Kinom, tajvanska je vlada reagirala prekidom odnosa s Francuskom). De Gaulle je takoer nastojao poboljati odnose sa Sovjetskim Savezom. Godine 1966. povukao je francuske snage iz NATO-vog zdruenog zapovjednitva i zatraio povlaenje svih stranih trupa s francuskog teritorija, ime je NATO bio prisiljen da svoje sjedite prebaci iz Pariza u Bruxelles. Francuska ipak nije napustila NATO, a NATO-vi su planovi nadalje pretpostavljali da e im, u sluaju sovjetskog napada, francuske snage biti na raspolaganju. U sporazumu sa Sjedinjenim Dravama i Velikom Britanijom u svibnju 1967. godine, Zapadna Njemaka pristala je da 87 e pokriti vei dio deviznih trokova amerikih i britanskih snaga razmjetenih na njezinu teritoriju. Sporazumom su smanjeni pritisci za povlaenje amerikih i britanskih snaga iz Zapadne Njemake. Do 1967. su NATO-ve konvencionalne snage bile dovoljno jake, pa je savez slubeno potvrdio stra-

teku doktrinu fleksibilnog odgovora. Umjesto oslanjanja na zastraujui efekt amerikog stratekog arsenala protiv sovjetske agresije, fleksibilni odgovor naglaavao je frontalnu obranu i konvencionalne mogunosti ratovanja, dok je nuklearno oruje bilo u rezervi u sluaju da se konvencionalna obrana pokae nedostatnom. Istovremeno je NATO usvojio i izvjee kojim se zakljuilo da "vojna sigurnost i politika detanta nisu kontradiktorni, nego komplementarni". To je izvjee pozivalo zapadne saveznike da koriste NATO kao kljunu ustanovu preko koje Sjedinjene Drave i Zapadna Europa mogu traiti nove odnose sa Sovjetima i Istonom Europom. U Zapadnoj su Europi lanice Europske ekonomske zajednice ili Zajednikog trita potisnule stare netrpeljivosti te se usredotoile na gospodarsko povezivanje i rast. Tijekom ezdesetih prosjena godinja stopa porasta u Japanu bila je oko 10 posto. Japanski udio u opem bruto-nacionalnom proizvodu (BNP) popeo se s 5,7 posto 1964, na 12,9 posto 1973. godine. Kljuni imbenik japanskog uspjeha bio je ameriki rat u Vijetnamu. (Razdoblje najbreg gospodarskog porasta bilo je od 1966. do 1970. godine, upravo u vrijeme najveeg amerikog angamana u Vijetnamskom ratu.) Kao i tijekom Korejskog rata, Japan je postao industrijska baza amerikih ratnih akcija, isporuivanjem jedne milijarde dolara u vojnim materijalima i uslugama. Amerika je potronja u Jugoistonoj Aziji, Junoj Koreji i Tajvanu takoer stvorila trita za japanski izvoz. Rat u Vijetnamu donio je Japanu zaradu kojom je ta zemlja modernizirala svoju industriju, razvila nove tehnologije i financirala ulaganja u sirovine. Do kraja ezdesetih, Japan je zamijenio Sjedinjene Drave u ulozi vodee ekonomske sile u Jugoistonoj Aziji, a japanski je izvoz bio na pravom putu da preuzme vodstvo na amerikim tritima. 88 Poput Japana, i Tajvan je Amerikance opskrbljivao irokom paletom proizvoda i izuzetno je profitirao od izvoza u Vijetnam za vrijeme trajanja Programa komercijalnog uvoza koji je bio pod pokroviteljstvom SAD-a. Profitirao je takoer slanjem strunjaka i savjetnika u Vijetnam na troak amerikih fondova. Zaraivanjem na ratu postupno je smanjio ameriku pomo 1965. godine. Juna je Koreja poslala vojne trupe i civilne strunjake u Vijetnam na troak Sjedinjenih Drava i dostavljala je robu. Do 1969. godine oko dvadeset posto devizne zarade June Koreje proizlazilo je iz aktivnosti koje su bile povezane s Vijetnamom. Vijetnamski je rat pomogao Tajvanu i Junoj Koreji da ekonomsku politiku okrenutu prema unutra promijene u strategiju razvoja kojoj je naglasak bio na izvozu. Gospodarski rast June Koreje, iji je godinji prosjek od 1953. do 1960. godine iznosio etiri posto, ezdesetih je godina skoio na gotovo deset posto. Tijekom ezdesetih sovjetska privreda postigla je stvaran, iako nestabilan gospodarski rast i postupno poboljanje ivotnog standarda. Sovjetska privreda izmeu 1950. i 1958. godine rasla je prema prosjenoj stopi od 6,4 posto; izmeu 1958. i 1967. godine ta je stopa pala na 5,3 posto, a izmeu 1967. i 1973. na 3,7 posto. Sovjetska privreda jo je uvijek bila mnogo manja od amerike (50-75% slabija) i patila je od tehnoloke zaostalosti (osim u vojnom sektoru), niske produktivnosti, loe kvalitete i kroninih nestaica. Poljoprivreda je ostala glavna slaba toka, a Sovjetski je Savez s porastom ivotnog standarda poeo ovisiti o uvozu itarica. Novo je vodstvo shvatilo da je poboljana efikasnost nuna za porast ivotnog standarda, odravanje legitimiteta i sve vee trokove obrane. No, vladini su birokrati osujetili pokuaje uvoenja gospodarskih reformi, prisiljavajui Sovjetski Savez da se okrene trgovini sa Zapadom kao izlazu iz ekonomskih potekoa. Jedna od glavnih pouka koju su Sovjeti izvukli iz kubanske raketne krize bila je potreba da poveaju strateke snage kako bi izbjegli poniavanja u budunosti. Ameriko naoruavanje, 89 sve snanija amerika intervencija u Vijetnamu te pogoranje odnosa s Kinom takoer su doprinijeli odluci o izgradnji sovjetske vojne sile. Nakon raketne krize Sovjetski Savez odluio je zapoeti sa skupim naoruavanjem ne bi li nagrizao ameriku strateku superiornost i znatnije poboljao svoju ratnu mornaricu. Izmeu 1965. i 1970. godine sovjetski su vojni trokovi porasli za etrdesetak posto. Takvi su okviri vojnih trokova optereivali privredu, ali je sovjetsko vodstvo - zbog jo svjeih uspomena na razaranja prouzroena Drugim svjetskim ratom - bilo spremno platiti visoku cijenu za sigurnost.

Rezultati naoruavanja prvo su bili vidljivi u stratekom oruju. Nova generacija interkontinentalnih balistikih raketa, koje su se nakon 1965. godine poele razmjetati u velikim koliinama, praktiki je osposobila Sovjetski Savez da Sjedinjenim Dravama nanese tee tete u uzvraanju vojnog udara. Tim je napretkom poveana mogunost izbjegavanja nuklearnog rata, budui da bi sposobnost obiju strana da jedna drugoj nanesu nesluene tete mogla sprijeiti obje drave od uporabe nuklearnog oruja. To je, meutim, znailo da se mogunost konvencionalnog rata ne moe iskljuiti. elei izbjei poraz u takvom sukobu, posebno nakon poboljanja NATO-vih konvencionalnih snaga pod geslom fleksibilnog odgovora, sovjetski su stratezi vjerovali kako bi bilo nuno poraziti NATO-ve snage u Europi kako bi se Sjedinjenim Dravama uskratile baze s kojih bi Amerikanci mogli prijei u konvencionalni napad na Sovjetski Savez. Stoga je, osim izgradnje stratekih snaga, novo sovjetsko vodstvo preokrenulo Hruovljev plan smanjivanja konvencionalnih snaga i zapoelo skupu ekspanziju i modernizaciju svojih konvencionalnih kapaciteta.28 Nova je strategija istaknula vanost sovjetskog vojnog prisustva u Istonoj Europi i sprijeila radikalne pomake u sovjetskim odnosima s tom regijom. Unato slabljenju politike kontrole i sve veim trgovakim dotacijama, komunistiki su reimi u Istonoj Europi nadalje bili krhki, pa 90 Sovjetski Savez nije mogao raunati da e mu ta regija biti odana. ezdesetih je Rumunjska poela voditi sve samostalniju vanjsku politiku, irei svoju trgovinu sa Zapadom i povremeno odbijajui sudjelovati u vojnim manevrima snaga Varavskog ugovora. Meutim, Rumunji nikada nisu prijetili izlaskom iz Varavskog ugovora, a komunistiki je diktator Nicolae Ceaugescu unutranje disidente drao pod krutom stegom. Iako su Sovjeti tolerirali rumunjske devijacije, nisu bili toliko popustljivi kada su pokuaji reformistike komunistike vlade u ehoslovakoj da izgradi "socijalizam s ljudskim licem" zaprijetili kako e ta zemlja izmaknuti sovjetskoj kontroli. U kolovozu 1968. godine trupe Varavskog ugovora, u ijem su sastavu bili vojnici Sovjetskog Saveza, Maarske, Poljske i Bugarske, napale su ehoslovaku, svrgnule reformiste i ponovno uspostavile kruti komunistiki reim. Iako su reformatori obeali kako e ehoslovaka ostati u Varavskom ugovoru te su pokuali zadrati ritam reformi pod kontrolom, sovjetsko se vodstvo bojalo da bi reforme mogle potkopati komunistiku kontrolu cijeloj regiji i ugroziti njihovu sigurnosnu zonu u Istonoj Europi. Za razliku od Rumunjske, ehoslovaka je leala u sreditu Istone Europe inei strateki koridor izmeu Zapada i Sovjetskog Saveza. ak bi i neutralna ehoslovaka tu regiju razdvojila i zakomplicirala njezinu obranu. Sovjeti su svoju akciju nastojali obrazloiti polaganjem prava na intervenciju u drugim komunistikim zemljama kako bi sauvali njihovu unutranju i meunarodnu "socijalistiku orijentaciju". Zapadni tisak tu je politiku prozvao Brenjevljevom doktrinom. Sovjetske su izjave isticale kako sovjetski vode nadalje vjeruju da bi jedino komunistiki reimi potivali sovjetske sigurnosne potrebe i da bi ili do krajnjih granica u ouvanju sigurnosne zone u Istonoj Europi. ak i vie od prethodne intervencije u Maarskoj, sovjetska intervencija u ehoslovakoj ozbiljno je naruila medu 91 narodni ugled komunizma i Sovjetskog Saveza. Nadalje, slom Prakog proljea bio je poraz za reformatore u Sovjetskom Savezu i Istonoj Europi te je prouzroio naputanje reformskih planova u cijeloj regiji. Iako su Sjedinjene Drave i NATO privremeno odgodili pregovore o kontroli naoruanja i planiranom susretu na vrhu, mogue je da je ponovno uspostavljanje komunistikog reima u ehoslovakoj bio preduvjet za detant; Istonoj Europi Sovjeti su postavili granice slobode djelovanja, granice bez kojih ne bi riskirali detant. No, ni komunistika kontrola nije jamila odanost Sovjetskom Savezu. Kao to je to bilo jasno do kasnih pedesetih, kinesko-sovjetski raskid u ezdesetima pretvorio se u jaz sa zaotravanjem ideolokih i teritorijalnih razmirica. Kinezi nisu samo dovodili u pitanje sovjetsko vodstvo u meunarodnom komunizmu, nego su takoer postavili znaajne zahtjeve prema sovjetskom teritoriju u Srednjoj Aziji i na Dalekom Istoku. Podcjenjujui geopolitiku i nacionalnu zabrinutost u pozadini kineske netrpeljivosti, novo je sovjetsko vodstvo za probleme s NR Kinom isprva okrivljavalo Hruova. Meutim, sovjetski su pokuaji obnavljanja starog prijateljstva zavrili neuspjehom, to je

novo vodstvo uvjerilo da raskid nee biti mogue sanirati. Kineska netrpeljivost znaajno je oteala sovjetski strateki poloaj, to je sovjetske vojne planere prisililo da pojaaju svoje snage du duge granice s NR Kinom. Izmeu 1961. i 1971. godine brojnost sovjetskih trupa du tih granica vie je nego utrostruena, a broj zrakoplova i balistikih projektila usmjerenih na Kinu znatno se poveao. Uspjena testiranja kineske atomske bombe u listopadu 1964., balistikog projektila sa ivom bojevom glavom u listopadu 1966. i hidrogenske bombe u lipnju 1967. godine znatno su poveali potraivanja sovjetske vojske budui da je ona sada morala osmisliti obranu i protiv kineskog i protiv zapadnog nuklearnog oruja.29 92 Previranja u Treem svijetu Kinesko-sovjetski raskid oslabio je Sovjetski Savez i znatno uzdrmao globalnu ravnoteu snaga. Isprva je, meutim, taj utjecaj bio maskiran rastom sovjetske vojne snage i previranja u Treem svijetu. Kao i pedesetih, glavni su izvori nestabilnosti i sukoba u Treem svijetu esto imali malo veze bilo sa Sjedinjenim Amerikim Dravama bilo sa Sovjetskim Savezom. Ali, jednako kao i pedesetih, nestabilnost i sukobi u Treem svijetu pojaali su napetosti Hladnog rata. Isto tako je uplitanje supersila pogoralo lokalne i regionalne probleme. Kubanska revolucija istaknula je potencijal revolucionarnih prevrata u Latinskoj Americi. Iako su se uvjeti diljem te regije snano razlikovali, Latinska je Amerika u cjelini patila od izuzetno nejednake raspodjele dohotka, vrlo velike nejednakosti u zemljinom vlasnitvu (u pravilu je 5-10% ljudi posjedovalo 70-90% zemlje), ograniene socijalne pokretljivosti i strahovitog siromatva. Nadalje, zemlje Latinske Amerike imale su uglavnom nedovoljno razvijenu infrastrukturu, nestabilne cijene glavnih izvoznih proizvoda, sve loije trgovake uvjete te ogranieno ulaganje kapitala. Konzervativna elita i njezini vojni pristae jo su vie pogorali stanje protivei se iroko rasprostranjenim tenjama za drutvenim, gospodarskim i politikim reformama. U amerikom odgovoru na kubansku revoluciju odrazila su se dva razliita objanjenja onoga to se dogodilo na Kubi. Prema jednoj teoriji, revoluciju je uzrokovalo siromatvo, politika represija i nedostatak reformi. Druga je teorija tvrdila da je Castro doao na vlast zbog raspada kubanske vojske. Prema prvom gleditu, strana je pomo mogla sprijeiti budue "Kube" promicanjem politike reforme i gospodarskog razvitka. Drugo je gledite tvrdilo kako se komunisti mogu sprijei da dou na vlast izgradnjom latinsko-amerikih vojnih snaga. Alijansa za napredak, ije je osnivanje predsjednik Kennedy objavio u oujku 1961. godine bila je zasnovana na prvom gle93 ditu. Kennedy je predloio desetogodinji program za promicanje gospodarskog razvitka, socijalne reforme i politiku demokraciju. Na pan-amerikoj konferenciji u Urugvaju u kolovozu iste godine postavljeni su odreeni ciljevi, ukljuujui agrarnu i poreznu reformu, unapreenje obrazovanja, zdravstvene skrbi i stanovanja te godinju stopu rasta po glavi stanovnika od 2,5 posto. Sjedinjene Drave sveano su se obvezale osigurati glavnicu od dvadeset milijardi dolara u obliku strane pomoi i ulaganja kojima bi te ciljeve bilo mogue ostvariti. Amerika gospodarska pomo i privatna ulaganja znatno su se poveali tijekom ezdesetih iako je bilateralna gospodarska pomo drastino opala u drugoj polovici toga desetljea. Sveukupno je Latinska Amerika primila vie od 22 milijarde dolara gospodarske pomoi i stranih ulaganja tijekom desetljea postojanja Alijanse za napredak. Meutim, neto prijenos sredstava bio je znatno nii jer su zemlje Latinske Amerike velike sume novca prenijele u zemlje Prvog svijeta zbog servisiranja nagomilanih dugova i odljeva dobiti stranih poduzea koja su radila u Latinskoj Americi. Usprkos tome, gospodarski se rast Latinske Amerike, to se tie porasta po glavi stanovnika poveao s 2,1 posto godinje tijekom pedesetih na 2,4 posto tijekom ezdesetih, a ranih se sedamdesetih popeo na 3,7 posto. Iako su brojne zemlje uglavnom znatno napredovale, socijalni su se ciljevi Alijanse - unapreenje zdravstvene skrbi, obrazovanja i stanovanja - pokazali mnogo tee ostvarivima. Posebno neukrotivom pokazala se zemljina reforma budui da je spoj otpora elite i centraliziranih tendencija komercijalne

poljoprivrede spreavao znaajniju agrarnu reformu bilo gdje u regiji. Osim toga, ameriki Kongres nije bio sklon dati financijska sredstva za zemljinu reformu. Rezultati Alijanse za napredak na politikom su polju bili jo gori. Kako je to primijetio jedan strunjak, "umjesto da su poticali i konsolidirali civilnu reformistiku vladu, ezdesete su se suoile s mnotvom vojnih udara."30 Premda su vojni udari bili uobiajena pojava u povijesti te regije, kljuni je im94 benik u pozadini sve aktivnije uloge vojske u Latinskoj Americi tijekom ezdesetih bila amerika vojna pomo i obuka. Odlune da sprijee jo jednu "Kubu", Sjedinjene su Drave ulagale milijune dolara u vojnu obuku protuustanikih snaga, kao i u programe civilnog djelovanja, ime su znatno jaale sposobnost vojnih postrojbi toga podruja da dominiraju drutvom. Isprva kritine prema vojnim udarima, Sjedinjene Drave ubrzo su vojne reime poele smatrati bedemima protiv nestabilnosti i revolucije. Do 1964. godine Sjedinjene su Drave prestale prijetvorno potpomagati drutvene i politike reforme te su se umjesto toga poele usmjeravati na borbu protiv komunizma, titei amerika privatna ulaganja i potiui gospodarski rast. Nova je politika prvi put provjerena u Brazilu. Zabrinute da se vlada centro-ljevice poela okretati previe ulijevo, Sjedinjene Drave ohrabrivale su i podravale vladine protivnike te su pozdravile oficire koji su u proljee 1964. godine svrgnuli vladu. Nova je vlast brutalno nametnula svoju kontrolu, lomei politike stranke i sindikate i provodei proameriku vanjsku politiku. Sjedinjene Drave, koje su bile spremne potpomoi vojni udar kada bi to bilo potrebno, pojaale su svoju gospodarsku i vojnu pomo Brazilu. Brazilska je vojna hunta postala prototip nove vrste vojnog reima, izuzetno represivnog i opsjednutog unutranjom sigurnou i gospodarskim razvojem. Do kraja desetljea Latino-Amerikanci su uglavnom ivjeli pod autoritarnim desniarskim vlastima. Strahujui od reprize kubanskog debakla, Sjedinjene su Drave 1965. hitno uputile vie od 28.000 pripadnika svojih trupa u Dominikansku Republiku kada se pokazalo da tamonja lokalna vojska ne moe poraziti pobunu naroda koji je elio ponovno ustoliiti ustavno izabranog predsjednika, kojeg je vojska svrgnula s vlasti 1963. godine. U izjavi koja je tri godine prethodila Brenjevljevoj doktrini, predsjednik Johnson pravdao je svoj postupak tvrdnjom da Sjedinjene Amerike Drave nee dopustiti ni jednoj zemlji zapadne hemisfere da potpadne pod komunizam.31 95 Regionalna dinamika posebno je bila vana na Bliskom istoku gdje je - u sprezi s hladnoratovskim interesima supersila - stvarala vrlo estoku i potencijalno eksplozivnu mjeavinu. Glavna je regionalna sporna toka bio arapsko-izraelski sukob iako su i unutranja arapska nadmetanja takoer bila vana. Zbog blizine june granice Sovjetskog Saveza, Bliski istok bio je vrlo vaan za sovjetsku sigurnost. Glavni je sovjetski cilj bio ukloniti amerike vojne baze iz te regije. Temeljni ameriki interes na Bliskom istoku bila je nafta. Iako su Sjedinjene Drave uvozile samo male koliine bliskoistone nafte, Zapadna Europa i Japan su do ezdesetih godina postali izuzetno ovisni o uvozu nafte iz te regije. Ameriki je interes za baze na Bliskom istoku i sigurnost konzervativnih, prozapadnih reima u toj regiji uglavnom proizlazio iz njihova primarnog zanimanja za naftu. Konano, Sjedinjene su Drave takoer duboko osjeale, ali do sredine desetljea isto emotivno, obvezu za sigurnost izraelske drave. Zbog svojih razliitih interesa u toj regiji, Sjedinjene Drave i Sovjetski Savez zatekli su se kako podravaju i naoruavaju razliite strane u regionalnom sukobu. Sovjeti su podupirali radikalne arapske reime koji su bili protiv Zapada, ali i netrpeljivi prema Izraelu. Osim to su podravale konzervativne monarhistike vlasti najveih proizvoaa nafte u regiji, Sjedinjene su Drave, unato strahovima od otuenja muslimanske veine u regiji, kao i konzervativnih amerikih saveznika, s vremenom postale glavni dobavlja oruja za Izrael. Rat na Bliskom istoku 1967. godine pokazao se kao vana prekretnica u Hladnom ratu u toj regiji, jednako kao i u arapsko-izraelskom sukobu. Rat je zavrio samo est dana nakon to su Izraelci brzo napali i porazili egipatske, sirijske i jordanske snage. Nakon rata Izraelci su okupirali Golansku visoravan, zapadnu obalu rijeke Jordan, stari Jeruzalem i Sinaj. Iako su Sjedinjene Drave i Sovjetski Savez ostali izvan sukoba, nakon rata obje su se sile priklonile svojim saveznicima. Sovjeti su pojaali

pomo radikalnim arapskim dravama na96 bavom oruja i slanjem vojnih savjetnika za Egipat, Siriju i Irak. Potroili su milijarde na razvoj lukih postrojenja u Egiptu ne bi li ojaali prisutnost svoje ratne mornarice u istonom Sredozemlju. Sjedinjene Drave poele su smatrati Izrael stratekim podrujem, bedemom protiv Sovjetskog Saveza i njegovih klijenata te tvravom reda u toj regiji. I)a bi Zapadu osigurale neprekidan pristup nafti u toj regiji, Sjedinjene su Drave istovremeno pojaale svoje veze sa Saudijskom Arabijom i Iranom. Hladni rat takoer je nastavio utjecati na razvoj dogaaja u Africi. Nakon vala osamostaljivanja u ranim ezdesetim godinama, kljuno je pitanje u Africi bila budunost portugalskih kolonija i reima bijele veine u Junoj Africi i Junoj Rodeziji, od kojih je potonja objavila nezavisnost od Britanije 1965. godine. Iako svjesni da su bijeli rasizam i represija radikalizirali crne Afrikance, ameriki su se dunosnici bojali kako bi predaja vlasti u ruke crne veine predstavljala rizik za stabilnost i otvorila bi vrata napredovanju komunizma. Sjedinjene Drave takoer su imale velike strateke i gospodarske interese u subsaharskoj Africi. Juna Afrika bila je glavni izvor stratekih ruda kao to su uran, kobalt, krom i mangan. Osim toga, s razvitkom super-tankera koji su bili preveliki za Sueski kanal, sve je vei dio izvoza nafte s Bliskog istoka koristio morske putove koji su prolazili uz istonu obalu Afrike i oko Rta Dobre Nade. Na isti nain Sjedinjene Drave nisu bile posebno raspoloene usprotiviti se portugalskim pokuajima ouvanja kolonija zbog bojazni da e izgubiti najvanije zrane putove iznad portugalskih Azora. Sjedinjene Drave takoer su nastavile s intervencijom u Kongu, tajno financirajui bijele plaenike, pristae prozapadne vlasti, i osiguravajui zrakoplove za transport belgijskih padobranaca 1964. godine. Meutim, Sjedinjene Drave openito su radije preputale lokalnim skupinama ili bivim kolonijalnim snagama da odravaju zapadni utjecaj u Africi. Iako su Sovjeti odravali veze s radikalnim skupinama u junoj Africi, inilo se da Portugalci i reimi bijele veine u Junoj Africi i 97 Rodeziji dre situaciju pod kontrolom. Na poetku sedamdesetih Nixonova je administracija svoju politiku prema toj regiji temeljila na pretpostavci da su "bijelci tamo da ostanu". Vijetnam i korijeni detanta Ameriko uplitanje u Vijetnamu zapoelo je kasnih etrdesetih kao pokuaj potpore optereenoj Francuskoj te osiguravanje trita i sirovina za obnovu Japana. Pedesetih su se godina Sjedinjene Drave obvezale da e jamiti opstanak nekomunistike drave u Vijetnamu juno od sedamnaeste paralele. Ameriki su se vode plaili da bi predaja Junog Vijetnama u ruke komunista mogla potaknuti, prema nezaboravnoj izjavi predsjednika Eisenhowera, "domino-efekt" koji bi vodio uspostavi komunistikih reima u cijeloj Jugoistonoj Aziji i predstavljao prijetnju Japanu. Gledajui pokuaje vijetnamskih komunista da svrgnu vladu u Junom Vijetnamu, koja je imala podrku SAD-a, kao na sluaj komunistike agresije, a ne nastavka unutranje borbe za vlast u Vijetnamu, ameriki su politiari tvrdili da na kocki nije bio samo Vijetnam, nego i vjerodostojnost amerikih obveza diljem svijeta. Do ranih ezdesetih vlada Junog Vijetnama bila je u nevolji budui da su snage predvoene komunistima (organizirane kao Fronta nacionalnog osloboenja, ali amerikim trupama poznate kao Vijetkong) poele biljeiti vojne pobjede i kontrolirati sve vei teritorij. Sjedinjene Drave odgovorile su na sve jae prijetnje slanjem sve veeg broja amerikih vojnika u Vijetnam. Kada je Kennedy 1961. doao na vlast, u Vijetnamu je bilo oko est stotina amerikih vojnih savjetnika. Do studenog 1963. godine, kada je predsjednik ubijen, ukupni je broj amerikih vojnika u Vijetnamu porastao na esnaest tisua. Junovijetnamska vlada Ngo Dinh Diema poivala je na uskoj socijalnoj bazi bogatih zemljoposjednika, dunosnika koji su bili obrazovani u francuskim kolama i katolika koji su 98 inili manje od dvadeset posto stanovnitva. Iako su Sjedinjene Drave tjerale Diema da poduzme

socijalne, politike i vojne reforme, on se opirao te je ratna situacija postajala sve nepovoljnija. Nakon to je Diem brutalno porazio budistiku oporbu svojoj vlasti, visoki su ga vojni dunosnici svrgnuli s vlasti i ubili na poetku studenog 1963. godine. Sve se dogodilo uz blagoslov amerikih dunosnika. Diemovi nasljednici nisu bili reprezentativniji, a u voenju rata bili su jo neuspjeniji od njega. U oujku 1965. godine Sjedinjene Drave poele su slati svoje borbene trupe u Vijetnam da bi sprijeile pobjedu tamonjih komunista. Amerika vojska i amerike akcije bombardiranja Sjevernog Vijetnama nisu porazili Frontu nacionalnog osloboenja i zavrili rat. Golema vatrena mo i ameriki program pacifikacije unitili su strukture lokalnih zajednica i opustoili krajeve bez dobivanja podrke stanovnitva. Rezultat je bio skupi i krvavi zastoj. Do 1968. broj amerikih vojnika u Vijetnamu dostigao je 535.000. Dok su se Amerikanci u Junom Vijetnamu drali samo nekih ogranienja u voenju rata, nisu izvrili invaziju Sjevera jer su se bojali kineske intervencije kao to se to dogodilo u Korejskom ratu. U razdoblju od 1965. do 1968. godine NR Kina razmjestila je 50.000 svojih vojnika u Sjevernom Vijetnamu, osiguravajui Vijetnamcima logistiku potporu i djelujui preventivno protiv amerike invazije. Najnovija istraivanja pokazala su da je NR Kina upozorila Sjedinjene Drave da bi invazija na Sjeverni Vijetnam rezultirala kineskom intervencijom. elei naglasiti svoju ozbiljnost, Kinezi su krenuli u sveobuhvatan i skup program civilne obrane ne bi li se pripremili na mogui rat sa Sjedinjenim Dravama. Sovjeti su Sjevernom Vijetnamu pruali velikodunu vojnu pomo koja je odgovarala sve veoj amerikoj umijeanosti u rat. Oni su takoer sjevernovijetnamskim snagama pruili obuku i pomogli organizirati sjevernovijetnamski sustav zrane obrane. Ironino je da je kinesko-sovjetski raskid pomogao sjevernim Vijetnamcima budui da su se Sovjeti i Kinezi natje99 cali u pruanju pomoi. Nijedna od tih komunistikih sila nije eljela prekinuti s pomoi jer bi se to moglo smatrati pomaganjem amerikih "imperijalista". Osobito su Sovjeti osjeali pritisak da pokau svoje revolucionarne kvalifikacije poveavajui pomo Sjevernom Vijetnamu. S druge strane, Sovjeti su takoer eljeli unaprijediti odnose sa Sjedinjenim Dravama te su tijekom ezdesetih radili na promoviranju pregovora o prestanku rata. Na isti su nain vode NR Kine spoznali da je njihova pomo Sjevernom Vijetnamu potkopavala njihov interes za dobivanje amerike potpore protiv Sovjetskog Saveza. Strateki, gospodarski i politiki trokovi pomoi Vijetnamu, kao kljunoj zemlji u spreavanju globalnog irenja komunizma, do kraja su se toga desetljea pokazali prevelikima za Sjedinjene Drave. Mnogi planeri amerike obrane postali su uznemireni zbog trokova koje je rat prouzroio financijama Sjedinjenih Drava u doba kada su Sovjeti razvijali svoje nuklearne snage. Vijetnamski je rat poinjao tetiti amerikoj privredi, potiui inflaciju i porast proraunskog deficita. Godine 1968. proraunski je deficit dostigao 24,2 milijarde dolara, to je gotovo odgovaralo troku Vijetnamskog rata iste godine. Za razliku od ranijih ratova u dvadesetom stoljeu, Vijetnamski se rat pojavio u razdoblju prosperiteta i snane gospodarske aktivnosti u Sjedinjenim Dravama. Umjesto da zemlju izvuku iz recesije ili depresije kao to je to bilo ranijih godina, poveani vojni trokovi pospjeili su inflaciju. Osim toga, vojni trokovi pogorali su amerike potekoe s platnom bilancom, predstavljajui strahovit teret za amerike zlatne rezerve. Umjesto da kod amerikih saveznika ukloni svaku sumnju o postojanosti amerikih obveza, intervencija u Vijetnamu hranila je sumnje u prioritete amerike vanjske politike. Nijedan od europskih saveznika Sjedinjenih Drava nije poslao svoje trupe da se u Vijetnamu bore uz amerike snage. Konano je sve vea nepopularnost rata u Americi poela potkopavati javno mnijenje, koje je dotad podravalo ameriku vanjsku politiku, i jaati razvoj antiratnog pokreta. 100 Tetskom ofenzivom komunistikih snaga na poetku 1968. godine ti su problemi dosegli kulminaciju. Iako je amerika vojska odbila ofenzivu i napadaima nanijela teke gubitke, sama je injenica da su komunisti uspjeli prijei u tako snaan napad nakon tri godine amerikih vojnih nastojanja, pokazala da su Amerikanci daleko od pobjede. Nadalje, Tetska ofenziva odvijala se istovremeno s ozbiljnom krizom platne bilance koja je podcrtala gospodarske trokove rata te doprinijela odluci predsjednika

Johnsona da zavri s amerikom vojnom intervencijom i pokua pregovarati o zavretku ratovanja. Tet je takoer natjerao Johnsona da odustane od predsjednikih izbora. Pomogao je Richardu Nixonu, koji je tvrdio da ima tajni plan kako "asno" zavriti intervenciju u Vijetnamu, ui u Bijelu kuu. Nixonov je plan da Sjedinjene Drave izvue iz Vijetnama bio dio posvemanje revizije grandiozne amerike strategije koja je takoer obuhvaala kontrolu naoruanja, smanjivanje napetosti sa Sovjetskim Savezom, zbliavanje s Kinom te smanjivanje izravne amerike vojne intervencije u Treem svijetu prebacivanjem politikih funkcija na regionalne snage koje su Sjedinjene Drave naoruavale i pomagale. to se tie Vijetnama, Nixon i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger nadali su se da e zbliavanje sa Sovjetskim Savezom i Kinom oslabiti njihovu podrku Sjevernom Vijetnamu i natjerati komuniste na pregovore o zavretku rata. Nixon i Kissinger vjerovali su u nunost nove strategije jer su podrivanje amerike strateke superiornosti nad Sovjetskim Savezom pratili izazovi amerikoj gospodarskoj hegemoniji koji su dolazili iz Zapadne Europe i Japana. Osim toga, Vijetnamski rat i kinesko-sovjetski raskid potkopali su nekada neosporno spreavanje irenja komunizma i ozbiljno su iskuali ili uzdrmali podrku javnosti za intervencionistiku vanjsku politiku. Gospodarski poticaji i prijetnja stratekog partnerstva s NR Kinom sluili bi sputavanju Sovjetskog Saveza, a kontrola naoruanja zatitila bi ameriku 101 sigurnost, smanjujui trokove i ratne rizike. Napokon, trgovina sa Sovjetima, Istonom Europom i NR Kinom nudila je mogunost svladavanja nekih dugogodinjih gospodarskih potekoa pogoranih ratom, posebno jer su ameriki konkurenti uvelike trgovali s komunistikih zemljama. Sovjeti su htjeli poboljati odnose sa Sjedinjenim Amerikim Dravama. Nastojali su stabilizirati utrku u naoruavanju na razini grubog pariteta prije nego ih amerika tehnoloka ofenziva jo jednom ostavi otraga. Osim toga, Sovjeti su se suoavali sa sve veim gospodarskim potekoama te su eljeli poveati trgovinu sa Zapadom, osobito trgovinu itaricama i naprednom tehnologijom. Takoer su eljeli zadobiti meunarodno priznanje statusa quo u Srednjoj i Istonoj Europi te Sovjetskog Saveza kao globalne sile. Zbog svoje sve jae vojne snage i negativnog utjecaja Vijetnamskog rata na globalne amerike snage, Sovjeti su vjerovali da se globalni meuodnos sila okrenuo na njihovu stranu. Osobito su vjerovali kako je nadolazei paritet u nuklearnom naoruanju uguio nunost njihova pokoravanja Sjedinjenim Dravama te kako je Sovjetskom Savezu dao pravo da povea svoj politiki utjecaj, ukljuujui i pravo da na jednak nain intervenira u Treem svijetu. Napokon, kineska je netrpeljivost snano potaknula Sovjete da poboljaju svoje odnose sa Zapadom. U strahu od ameriko-kineskog saveza, Sovjeti su se nadali kako e neutralizirati prijetnju tajnog sporazuma tako da Sjedinjenim Amerikim Dravama dadu bolju ponudu - dobre odnose sa Sovjetskim Savezom. Borbe du kinesko-sovjetskih granica 1969. godine smatrali su dokazom kineskih pretenzija na sovjetski teritorij. Poputanje napetosti sa Zapadom smanjilo je opasnost od sukoba na dvije fronte te pruilo mogunost izoliranja NR Kine i usporavanja njezina vojnog razvitka. Kinezi su takoer bili spremni poboljati svoje odnose sa Sjedinjenim Amerikim Dravama. Sovjetska invazija na ehoslovaku 1968. godine uzdrmala je Kineze, a Brenjevljeva doktrina zaprijetila je slinim sovjetskim napadom na NR 102 Kinu. Moda su Kinezi doista inicirali izgrede koji su doveli do borbi irokih razmjera du kineskosovjetske granice 1969. godine, demonstrirajui time da e se oduprijeti sovjetskom pritisku. Unato nesuglasicama u kineskom vodstvu, Mao je postao siguran u nunost poboljavanja odnosa sa Sjedinjenim Dravama ime bi dolo do odvraanja sovjetske agresije. Sjedinjenim Amerikim Dravama nije bilo lako normalizirati odnose s Narodnom Republikom Kinom. Gospodarska i logistika potpora koju su Sovjeti i Kinezi pruili Sjevernom Vijetnamu, prikrila je ozbiljnost kinesko-sovjetskog raskida te se inilo da je jo uvijek najvanija stara komunistika blokovska lojalnost. ak i nakon pojave jasnog dokaza o tom raskidu sredinom ezdesetih, Sjedinjene su Drave na nj bile sklone gledati kao na dokaz da su Kinezi postali radikalniji i opasniji od Sovjeta. NR Kina bodrila je revolucionarne skupine u Treem svijetu, a kulturna revolucija - iako prvenstveno graanske naravi - bila je praena aktivnom antiamerikom i antisovjetskom retorikom. Nadalje, NR Kina odbila je 1963. pridravati se Sporazuma o zabrani

ogranienih nuklearnih pokusa, a 1968. godine odbacila je i Sporazum o neirenju nuklearnog oruja (vidi nie) kao pokuaj produljivanja monopola koje su supersile imale nad nuklearnim naoruanjem. Do kraja ezdesetih, meutim, Sjedinjene su Drave uvidjele da zbliavanje s NR Kinom prua mogunost odravanja dominantnog amerikog poloaja u svjetskoj politici koji je bio uzdrman ratom u Vijetnamu i sovjetskim stratekim naoruavanjem. Unato tome to su stekli nuklearno naoruanje i razvili sustave njegova prenoenja, kineski se vojni kapacitet tijekom pedesetih relativno pogorao te Sjedinjene Drave vie nisu smatrale NR Kinu glavnom vojnom prijetnjom. Osim toga, ekcesi koji su pratili kulturnu revoluciju smanjili su privlanost kineskog komunizma kao razvojnog modela. Nadalje, kinesko-sovjetski raskid usmjerio je kinesku pozornost na sjevernu granicu smanjujui pritisak na drave na jugu. Jenjavanje sukoba u Vijetnamu podrazumije103 valo je promjenu amerike politike prema NR Kini budui da je glavni cilj amerike vijetnamske politike bio zaustaviti kinesku ekspanziju. Kako se izravna uloga Sjedinjenih Amerikih Drava u Vijetnamu nakon 1968. godine bliila svome kraju, NR Kina poela je takoer povlaiti svoje trupe iz te zemlje. Vojni udar u Indoneziji 1965. ublaio je strahove kako bi najvea jugoistona azijska zemlja mogla potpasti pod komunizam. Iako se ini da Sjedinjene Drave nisu bile izravno umijeane u dogaaje koji su doveli do smjenjivanja indonezijskog nacionalnog vode Ahmeda Sukarna i krvoprolia u kojem je poginulo ili nestalo skoro pola milijuna indonezijskih komunista i drugih graana, ameriki su dunosnici godinama poticali indonezijsku vojsku na svrgavanje Sukarna. Sjedinjene Drave pozdravile su vojni udar i pomogle indonezijskoj vojsci pronai osumnjiene komuniste. I jedno i drugo bilo je odgoeno pokuajem povezivanja detanta s napredovanjem prema nagodbi u Vijetnamu. Trebale su etiri godine da Nixon i Kissinger sklope sporazum o amerikom povlaenju iz rata. U meuvremenu, ubijanje se nastavilo, rat se proirio u Kambodu i Laos, a gospodarski i politiki trokovi rata porasli su. Meutim, do poetka 1973. godine, kada su posljednje amerike vojne snage napustile Vijetnam, poginulo je skoro 59.000 pripadnika oruanih snaga. Procjene o rtvama u Vijetnamu doseu brojku od tri milijuna. U kolovozu 1971. godine istovremeno s proraunskim deficitom i poveanim deficitom platne bilance, Nixon je naredio zamrzavanje plaa i cijena te vee namete na uvoz. Uspio je rasteretiti ameriki zlatni standard objavivi da amerika vlada vie nee staviti zlato na raspolaganje za dolare. Nixonov postupak doveo je do fluktuacije devizne stope i devalvacije dolara te je priveo kraju Bretton-Woodsov sustav, koji je od Drugoga svjetskog rata upravljao globalnim financijskim poretkom. 104 Detant supersila Sovjeti su ve u proljee 1968. godine bili spremni zapoeti pregovore sa Sjedinjenim Dravama o kontroli naoruanja. U onome to je vie bio preventivni potez da se ogranii irenje nuklearnog naoruanja, a ne da smanje vlastiti arsenali, Sjedinjene Drave i Sovjetski Savez potpisali su 1. srpnja 1968. godine Sporazum o neirenju nuklearnog oruja. Sovjeti su se osobito eljeli osigurati da Zapadna Njemaka ne nabavi nuklearno oruje. Iako je sovjetska intervencija u ehoslovakoj hila imbenik koji je odgodio poetak pregovora o ograniavanju stratekog oruja (ili tzv. SALT), Sovjeti nisu bili voljni zapoeti te pregovore sve dok Savezna Republika Njemake nije potpisala Sporazum o neirenju nuklearnog oruja (potkraj studenog 1969.). Takoer, Sovjeti su detant u Europi uvjetovali zapadno-njemakim prikljuivanjem Sporazumu o neirenju nuklearnog naoruanja. Od samog poetka Hladnog rata Europa je bila njegovo sredinje arite. ak i kada su se poela isticati druga podruja, Europa je nadalje bila glavno poprite konfrontacije izmeu Istoka i Zapada. Kao ministar vanjskih poslova Zapadne Njemake (1966.-1969.), a potom kancelar (1969.-1974.) Willy Brandt zapoeo je povijesnu misiju normaliziranja odnosa sa Sovjetskim Savezom. On je poeo prihvaati geopolitiku zbilju Srednje Europe, ukljuujui postojanje dviju njemakih drava. Ne naputajui dugoronu tenju za ponovnim ujedinjenjem, vjerovao je da bi smanjivanje napetosti izmeu Istoka i Zapada dovelo do postupnog smanjivanja barijera izmeu Istone i Zapadne Njemake. to se pak Sovjeta tie, oni su eljeli da se prizna njihov

poloaj u Istonoj Europi i da Zapadna Njemaka formalno prihvati status quo. Pod Brandtovim vodstvom Savezna Republika Njemaka poveala je trgovinu s Istonom Europom i napustila Hallsteinovu doktrinu (nazvanu prema imenu Brandtova prethodnika na mjestu ministra vanjskih poslova) prema 105 kojoj je Savezna Republika Njemaka trebala prekinuti odnose sa svim dravama (osim sa Sovjetskim Savezom) koje su priznale Demokratsku Republiku Njemaku. Po hitnoj proceduri Brandt je uspostavio diplomatske odnose s Jugoslavijom i Rumunjskom. Godine 1970. potpisao je sporazume sa Sovjetskim Savezom i Poljskom, kojima se zemlje potpisnice obvezuju na medusobno nekoritenje sile i priznavanje nepovredivosti svih granica u Europi, ukljuujui i granicu na Odri i Nisi (koja je dijelila Njemaku i Poljsku), te dravnu granicu izmeu Istone i Zapadne Njemake, to je potvrdilo podjelu Njemake na dvije drave te gubitak njemakih podruja na istoku prema Poljskoj i Sovjetskom Savezu. Znakovito je da su sporazumi priznali postojee granice kao nepovredive a ne kao nepromjenljive, to znai da je mirnim putem promjena bila mogua. Proces normalizacije nastavio se 1973. godine sporazumom izmeu Savezne Republike Njemake i ehoslovake kojim je nevaeim proglaen Minhenski sporazum iz 1938. godine i prisvajanje prava Njemake na Sudete. Zapadnonjemaka ratifikacija sporazuma kasnila je zbog nedovrenosti sporazuma izmeu etiriju sila (Sjedinjenih Drava, Velike Britanije, Francuske i Sovjetskog Saveza) kojim se trebao regulirati status Berlina. Sporazum etvorice, koji je potpisan u rujnu 1971. godine, Zapadu je dao zakonski temelj na pristup Berlinu te je prekinuo neobian i osjetljiv poloaj toga grada. Nestrpljivi da to prije osiguraju ratifikaciju sporazuma o Istoku, Sovjeti su pristali na zahtjeve Zapada prema kojima pristup Berlinu jame oni, a ne Demokratska Republika Njemaka, te da se Zapadnom Berlinu dopusti odravanje uskih politikih veza sa Saveznom Republikom Njemakom. U stvari, Sovjeti su prihvatili status quo u Berlinu u zamjenu za status quo koji je Zapad prihvatio u Istonoj Europi. Sljedee su godine Savezna Republika Njemaka i Demokratska Republika Njemaka zakljuile Osnovni sporazum te druge sporazume kojima jedna drugoj priznaju legitimnost i granice, odriu se uporabe sile u meusobnim odnosima te skrbe za porast trgovine i putovanja izmeu dviju drava. 106 Neposredni su rezultati Brandtove "istone politike" (Ostpolitik) podrazumijevali znatno smanjenje napetosti u Srednjoj Europi, uklanjanje kroninog arita u Berlinu te jaanje trgovine izmeu Istoka i Zapada. Uslijed pada komunizma u Istonoj Europi neki su analitiari tvrdili kako je "istona politika", prihvaanjem status quo, sauvala komunistiki reim i odgodila pad komunizma. Drugi se strunjaci ne slau s tim gleditem i istiu kako Sovjeti vjerojatno ne bi prihvatili miran nestanak svoje interesne sfere u Istonoj Europi da nije bilo smanjenja napetosti koje je tijekom desetljea i pol potaknula "istona politika". U meuvremenu su Nixon i Kissinger radili na poboljanju amerikih odnosa s NR Kinom. Ubrzo nakon preuzimanja dunosti Nixonova je administracija zapoela kontakte s Kinom, ali je napredak bio sprijeen podjelama unutar kineskog vodstva oko mogunosti i koristi poboljanih odnosa sa Sjedinjenim Dravama. U svibnju 1970. godine amerika invazija na Kambodu prouzroila je dodatne zastoje. U srpnju 1971. Kissinger je tajno otputovao u Kinu na razgovore s tamonjim vodama o mogunostima poboljanja meusobnih odnosa. Trebao je takoer pripremiti teren za Nixonov posjet Kini. elei dokazati svoju elju za poboljanjem odnosa, Sjedinjene Drave podnijele su tek mlaki prigovor kada su Ujedinjeni narodi - u procesu izbacivanja Republike Kine (Tajvana) iz svoje organizacije - u rujnu 1971. izglasali primanje Narodne Republike Kine u OUN i davanje mjesta stalne lanice u Vijeu sigurnosti. Osim toga, u prosincu 1971. Sjedinjene su Drave "bile naklonjene" Pakistanu u indijsko-pakistanskom ratu. Zanemarujui regionalne korijene toga rata, koji su podrazumijevali indijsku potporu nezavisnosti Istonom Pakistanu, Nixon i Kissinger su u globalnom geopolitikom smislu na nj gledali kao na sukob u koji je bio umijean sovjetski klijent (Indija), usmjeren poniavanju amerikog i kineskog saveznika (Pakistana), a prema tome i Sjedinjenih Drava i NR Kine. Iako su Sjedinjene Drave u

107 Bengalski zaljev poslale jedinice ratne mornarice ne bi li istaknule potporu svojemu prijatelju, to nije utjecalo na ishod rata koji je zavrio porazom Pakistana i raanjem nove drave - Bangladea. Nixonov posjet Kini u veljai 1972. godine jo je vie pritisnuo Sovjete da sprijee kinesko-ameriko strateko partnerstvo. Kao geopolitiki uspjeh i uspjeh u odnosima s javnou, posjet je zavrio konanim priopenjem kojim je proglaeno kinesko i ameriko protivljenje sovjetskoj "hegemoniji" u Aziji. Iako je priopenje naglasilo njihova razliita gledita o budunosti Tajvana, ono je Sjedinjene Drave ipak obvezalo da do 1976. godine nastoje potpuno normalizirati odnose s NR Kinom. Ameriko otvaranje prema Kini potpomoglo je zakljuivanju sovjetsko-amerikih pregovora o kontroli naoruanja koji su zapoeli potkraj 1969. godine. Potpisivanje sporazuma SALT u svibnju 1972. tijekom Nixonova posjeta Moskvi obiljeilo je kulminaciju kratkotrajnog razdoblja ogranienog detanta ili poputanje napetosti u odnosima medu supersilama. Sporazumi su obuzdali destabilizirajui uinak razmjetanja sustava antibalistikih projektila, privremeno ograniili sustave ofenzivnog stratekog nuklearnog oruja te donijeli zakon o meusobnom ograniavanju. Iako bi zdravorazumski moglo izgledati drugaije, obrambeni sustavi balistikih projektila imali su destabilizirajui uinak jer su smanjivali pouzdanje neprijateljske strane u mogunost uzvraanja na napad. Takav bi gubitak pouzdanja u kriznoj situaciji mogao poveati potrebu da se krene u napad kao prvi. Analitiari su takoer izraavali bojazan da bi sustavi antibalistikih projektila mogli stimulirati utrku u naoruavanju ako bi razmjetanjem veeg broja projektila obje strane nastojale svladati obranu one druge. Kako bi se sauvao kapacitet za uzvraanje vojnog udara obiju strana, sporazum o antibalistikim projektilima odredio je da obje strane na dvije lokacije ne razmjeste vie od 200 antibalistikih projektila. (Kasnije je taj broj smanjen na po stotinu 108 projektila na jednoj lokaciji.) Takoer je bio zabranjen razvoj, pokusi i razmjetanje sustava antibalistikih projektila ili komponenata ije su baze bile na moru, u zraku, svemiru ili pokretne rampe na zemlji. Ogranieni su poloaji radara s ranim upozoravanjem i osuvremenjivanje projektila ABM, lansera ili radara te je utemeljen Stalni savjetodavni odbor koji je brinuo o tome pridravaju li se potpisnici odredbi sporazuma. Trajanje sporazuma bilo je neogranieno, iako se svaka strana mogla povui ako je to povlaenje najavila est mjeseci unaprijed. Privremeni petogodinji sporazum ograniio je interkontinentalne balistike projektile (ICBM) i balistike projektile lansirane s podmornica (SLBM - Submarine-Launched Ballistic Missile), to je u osnovi zamrznulo strateke arsenale obiju strana na postojeim razinama. Sjedinjene Amerike Drave prihvatile su taj sporazum u listopadu 1972. godine. Prema njemu, Sovjetski je Savez mogao razmjestiti 1618 ICBM-a i 950 SLBM-lansera, a Sjedinjene Drave 1054 ICBM-a i 656 SLBMlansera. Sovjeti su dobili pravo na vie lansera jer su u sporazumu izostavljena neka podruja na kojima su Sjedinjene Drave imale veliku prednost - strateki bombarderi, dalekometni sustavi (ameriki taktiki i nuklearni sustavi srednjeg dometa u Europi i drugdje, koji su mogli gaati sovjetski teritorij) - te vlastite nuklearne snage NR Kine, Velike Britanije i Francuske. Sovjeti se s tim nisu mogli usporeivati zbog svoga geografskog poloaja i slabijih saveznika. Iz vie su razloga Sjedinjene Drave oklijevale da se sustavi dalekog dometa ukljue u sporazum, izmeu ostalog i zbog zabrinutosti u vezi s proirenom doktrinom odvraanja i solidarnosti sa saveznicima. Privremeni sporazum takoer nije dotaknuo problem viecijevnih bojevih glava ugraenih na jednom projektilu kojima su se mogle gaati odvojene mete (MIRV). Tim su projektilima Sjedinjene Drave mogle poveati broj ciljeva koji je svaki projektil mogao pogoditi. Ranih sedamdesetih Sjedinjene Drave zapoele su razmjetati MIRV-ove i te se prednosti 109 nisu eljele odrei. Sovjeti su kasnili s tom vanom novom tehnologijom, pa su zato uporno zahtijevali vie gornje granice za svoje lansere ne bi li tako neutralizirali prednost koju su Sjedinjene Drave imale u MIRV-ovima. Prema tome, Sjedinjene su Drave prema privremenom sporazumu bile ograniene na manji broj ICBM-ova i SLBM-ova od Sovjetskog Saveza, ali su ameriki projektili zahvaljujui MIRV tehnologiji - nosili daleko vei ukupan broj bojevih glava. Odnos broja bojevih glava bio je otprilike 4800 prema 2000 u korist Amerikanaca.

Zbog MIRV ova su se smanjili trokovi razvoja nuklearnih snaga, ali su oni mogli oslabiti doktrinu meusobnog odvraanja. Veliki broj bojevih glava u odnosu na lansirna vozila u ofenzivnim je akcijama napadau omoguavao svladavanje protivnikih snaga. Osim toga, manji bi broj lansirnih vozila, a tako i meta koje bi napada morao unititi, stavilo u loiji poloaj branitelja koji bi ovisio o MIRV-ovima. Drugi je problem bio taj to su sovjetski projektili, nakon to su Sovjeti sredinom sedamdesetih razvili svoje MIRV kapacitete, u pravilu bili vei od amerikih te su mogli nositi vei broj MIRV-ova i poremetiti strateku ravnoteu. Sporazumom o osnovnim naelima, koji je pratio odredbe SALT-a, pokuao se utemeljiti niz smjernica prihvatljivog ponaanja koje bi mogunost konfrontacije supersila svele na minimum. Obje su se strane obvezale da e "uiniti sve to je u njihovoj moi da bi izbjegle vojne konfrontacije i sprijeile izbijanje nuklearnog rata", da e se "obuzdavati" u svojim meusobnim odnosima, te da e "izravne ili neizravne pokuaje stjecanja boljeg poloaja na utrb druge strane priznati kao proturjene tim ciljevima". Takoer su obeale kako e povui svoje zahtjeve za posebnim povlasticama u drugim regijama. Sovjeti su Sporazum o osnovnim naelima smatrali temeljem zakona o ponaanju u sovjetskoamerikim odnosima i priznavanjem Sovjetskog Saveza kao ravnopravne supersile. Iako su eljeli obuzdati ponaanje Sovjeta, Nixon i Kissinger su sporazume smatrali skupom tenji, a ne obvezujuim zako110 nom ponaanja. Oni su veze izmeu pomaka u kontroli naoruanja i trgovini izmeu Istoka i Zapada te ponaanja Sovjeta u Treem svijetu radije smatrali nainom ograniavanja sovjetskog utjecaja. Opremom za satelitski i elektronski nadzor obje su strane tehnikim sredstvima mogle pratiti potivanje sporazuma o kontroli naoruanja. Na taj su nain izbjegle zamrene probleme oko provjere i pregleda, ali su mogle imati potpunu sigurnost da druga strana nee varati. No, potivanje Sporazuma o osnovnim naelima bilo je mnogo tee nadgledati, budui da su se tu postavljala pitanja o kvaliteti, a ne kvantiteti. Sovjeti su mogunost poveane trgovine sa Sjedinjenim Amerikim Dravama smatrali jednom od potencijalnih prednosti u poboljanju odnosa s njima. Nakon susreta na vrhu u Moskvi Sovjeti su masovno kupovali amerike itarice, zapravo toliko mnogo da su povisili cijene za amerike potroae. U listopadu 1972. godine Sovjeti su pristali otplatiti vie od 700 milijuna dolara duga u zamjenu za obeanje Nixonove administracije da e od Kongresa za Sovjetski Savez isposlovati status trgovinski najpovlatenije zemlje. Iako je kupnja itarica za Sovjete postala rutina, trgovina izmeu Sovjeta i Amerikanca slabo je napredovala. Sjedinjene Drave smatrale su kako je trgovina vano uporite za pregovore o koncesijama u politikim pitanjima te je zakonom bilo zabranjeno Sovjetima prodati neto to bi ih vojno potpomoglo. Tijekom rata u Vijetnamu trgovina sa Sovjetima nije bila popularna. Napokon, za amerike kritiare detanta mogunost ograniavanja trgovine postala je sredstvo kojim su mogli izraziti svoje nezadovoljstvo sovjetskim akcijama. U nizu amandmana na trgovake zakone 1973. i 1974. ameriki Kongres blokirao je Sovjetskom Savezu status trgovinski najpovlatenije zemlje sve dok Sovjeti nisu dopustili poveanje iseljavanja sovjetskih idova. Postavili su vrlo niske limite na iznose trgovakih kredita koje su Sovjeti mogli dobiti od amerike vlade. 111 Detantom su glavni protagonisti Hladnog rata priznali da je u njihovom obostranom interesu reguliranje meusobnih odnosa. Meutim, unato poveanoj suradnji, posebno u kontroli naoruanja, sovjetsko-ameriki odnos u sutini je ostao konkurentan. Iako je detant u Europi nadalje cvjetao, sovjetsko-ameriko suparnitvo u Treem svijetu ispreplitalo se s neprestanim natjecanjem u naoruavanju, to je potkopavalo cijeli proces. 112 OD DETANTA DO KONFRONTACIJE (1973.-1980.) Nakon svoje kulminacije 1973. godine detant je opadao jer je zbog porasta nestabilnosti u Treem

svijetu i tehnolokog napretka, koji je ugroavao doktrinu meusobnog odvraanja, raslo nepovjerenje izmeu Sovjeta i Amerikanaca, pa se potkopavala politika potpora za smanjenje napetosti izmeu dviju supersila. U tom je razdoblju u Treem svijetu dolo do strahovitih nemira, ukljuujui nekoliko radikalnih revolucija. lako duboko ukorijenjena u razvoj dogaaja na domaem terenu i regionalna suparnitva, u Treem je svijetu nestabilnost stvorila uvjete koji su poveali suparnitvo supersila. Pogorani su pak odnosi poveali nepovjerenje, pa je bilo tee postii sporazume o kontroli naoruanja. Osim tih strukturalnih promjena, politika Sjedinjenih Drava i Sovjetskog Saveza takoer je doprinijela propasti detanta. Ostavka predsjednika Nixona zbog afere Watergate spojila se s razoaranjem zbog ponaanja u Vijetnamskom ratu to je potkopalo potporu javnosti za aktivnu ameriku ulogu u svijetu. Zbog istih imbenika Nixonov nasljednik Gerald R. Ford (1974.-1977.) i dravni tajnik Henry Kissinger nerado su pristajali biti "popustljivi" prema Sovjetima. Iako esto kritizirano zbog navodnog potkopavanja proamerikih autoritarnih reima Treeg svijeta, naglaavanje ljudskih prava u vanjskoj politici predsjednika Jimmyja Cartera (1977.1981.) opravdalo je obnavljanje amerike intervencije u Treem svijetu i jae konfrontiranje u odnosima sa Sovjetskim Savezom. Sovjetska je politika takoer doprinijela propasti detanta. Odluka sovjetskog vode Leonida Brenjeva da sustigne glo113 balnu ameriku ulogu dovela je do velikih vojnih izdataka i jaeg uplitanja u Trei svijet. Ta politika nije samo nakodila sovjetskim odnosima sa Sjedinjenim Dravama nego je potkopala dugorono blagostanje sovjetske privrede. Sukob u Treem svijetu Tijekom sedamdesetih ameriki su dunosnici esto upozoravali da je Sovjetski Savez iskoristio detant za jaanje svoga utjecaja u Treem svijetu. No, vojni udar u rujnu 1973. kojim je svrgnuta socijalistika vlada predsjednika Salvadora Allendea Gossensa u ileu, postavio je pitanje amerikog pridravanja obveze o meusobnom ograniavanju, definirane Sporazumom o osnovnim naelima. lako je Allendeov pad uvelike bio rezultat niza unutranjih imbenika, a strunjaci tek trebaju pronai dokaze o izravnom amerikom sudjelovanju u udaru, Sjedinjene Drave bile su duboko umijeane u pokuaje potkopavanja i zbacivanja Allendea. Tijekom ezdesetih Sjedinjene Drave pruile su ileu veliku gospodarsku pomo preko Alijanse za napredak. Tajno su intervenirale na predsjednikim izborima 1964. godine ne bi li sprijeile pobjedu Allendea. Nakon to je Allende osvojio veinu na predsjednikim izborima 1970. godine, Nixonova je administracija - koja je slobodno izabranu marksistiku vladu smatrala prijetnjom veom od Castrove Kube - potajno financirala veliki broj neuspjenih pokuaja u spreavanju Allendeova dolaska na vlast. Tijekom tri godine Allendeove vlasti, Sjedinjene Drave ukinule su gospodarsku pomo, protivile se da meunarodne financijske ustanove daju ileu zajmove, pojaale svoje veze s ileanskim vojnim snagama i potajno financirale brojne oporbene skupine. Ukratko, amerika je politika znatno pogodovala polarizaciji ileanske politike i slabljenju Allendeove vlade. Unato surovosti vojnog udara i njegovih posljedica, to je rezultiralo smru ili nestankom barem 3000 ileanaca, 114 Sjedinjene Drave pozdravile su novu vladu i ubrzo obnovile svoju gospodarsku pomo. Sovjeti su bili rezervirani prema Allendeu, a njegovoj su vladi pruili samo ogranienu gospodarsku pomo. Meutim, nadali su se kako e zbog detanta put u socijalizam biti miran, pa su amerike akcije u ileu smatrali izdajom detanta. Osim toga, radikalni elementi u Sovjetskom Savezu, Narodnoj Republici Kini i drugdje predbacivali su sovjetskom vodstvu da se vie zanimalo kako poboljati odnose sa Sjedinjenim Dravama nego kako pruiti pomo naprednim pokretima u Treem svijetu. Ta je primjedba naglasila dvojbu koju je detant predstavljao Sovjetima: mogao ih je prisiliti na izbor izmeu prilagodbe Sjedinjenim Amerikim Dravama ili potpore svojim prijateljima u Treem svijetu.

U listopadu 1973. godine rat na Bliskom istoku ponovno je uzdrmao detant budui da su obje supersile poduzele mjere koje nisu bile sukladne njihovoj obvezi olakavanja napetosti i pokuaja osvajanja prednosti na utrb druge strane. Rat je takoer istaknuo opasnost od regionalnog sukoba, koji je sukobljavao i supersile. Interesi i ambicije regionalnih aktera esto su bili drugaiji od njihovih zatitnika. U pojedinim su sluajevima regionalni akteri bili skloniji da medu supersilama postoji sukob, a ne suradnja. Budui da su se predstavljali kao njihovi saveznici u Hladnom ratu, tako su mogli izvui vie sredstava od supersila. Do rata je dolo nakon to je egipatski voda Anwar el-Sadat pokuao uvui supersile u nagodbu oko arapsko-izraelskog sukoba budui da Egipat i njegovi saveznici nisu bili dovoljno jaki da poraze Izrael. Sovjeti su Egiptu nadalje dobavljali oruje, ak i nakon to je Sadat 1972. godine protjerao sovjetske savjetnike. U strahu da njihov utjecaj u arapskom svijetu jo vie ne opadne, Sovjeti su imali malu mogunost sprijeiti Sadata i Siriju da ne napadnu Izrael. Kada je rat zapoeo, Sovjeti su Egipat i Siriju potpomagali velikim novim zalihama. Iako su Sjedinjene Amerike Drave na sovjetske pokuaje odgovorile tako to su Izraelu avionima dostavile tone oruja, 115 dvije su se supersile ubrzo udruile u zaustavljanju borbe. Zahvaljujui amerikoj pomoi, Izrael se oporavio od poetnih neuspjeha te su njegove snage uskoro bile nadomak potpune pobjede. Sovjeti su eljeli sprijeiti razoran poraz svojih arapskih saveznika i zadrati utjecaj u toj regiji. Henry Kissinger, koji je formulirao ameriki odgovor, elio je izbjei teak arapski poraz, ali se takoer nadao da e kriza biti iskoritena za uklanjanje Sadata i poveanje amerikog utjecaja na Bliskom istoku. Potencijalno opasna situacija pojavila se kada je Brenjev, odgovarajui na egipatski prijedlog da Sjedinjene Amerike Drave i Sovjetski Savez poalju trupe u regiju i osiguraju prestanak sukoba, upozorio kako bi u sluaju da Sjedinjene Drave odbiju suradnju, Sovjetski Savez mogao intervenirati na svoju ruku. Sjedinjene Drave odgovorile su stavljanjem svojih nuklearnih snaga u stanje pripravnosti. Prema najnovijim istraivanjima, Sovjeti nisu namjeravali poslati trupe, a kriza je zavrena kada je Izrael zaustavio svoje napredovanje i poeo potivati odluku o prestanku vatre pod pokroviteljstvom UN-a.32 Nakon ovoga sukoba amerika diplomacija usmjerila se na iskljuivanje Sovjetskog Saveza iz mirovnog sporazuma. Nakon kratke i neuspjene konferencije u enevi, na kojoj su prisustvovali i Sovjeti, Kissinger je razradio detalje razdvajanja vojnih snaga i rjeavanja teritorijalnih sporova u razdoblju od dvije godine u nizu sastanaka s vodama Izraela i arapskih drava. Kissingerov je pokuaj uvjerio Sadata da su Sjedinjene Amerike Drave bile kljune za nagodbu te da se za gospodarsku i vojnu pomo valja okrenuti Amerikancima. Godine 1978. predsjednik Carter bio je posrednik u mirovnoj nagodbi izmeu Egipta i Izraela kojom je Egiptu vraen Sinaj i utemeljen amerikoegipatski savez. Gubitak Egipta, najnaseljenije i vojno najsnanije arapske drave, Sovjetima je zadao teak udarac u strateki vrlo vanoj regiji. Rat je 1973. doveo do naftne krize na Zapadu kada su arapske lanice OPEC-a (Organizacija zemalja izvoznika nafte) smanjile proizvodnju i stavile embargo na isporuke nafte 116 Sjedinjenim Amerikim Dravama i Nizozemskoj, kao odgovor na njihovu pomo Izraelu.33 Nestaica nafte uskoro je zavrila, ali su se njezine cijene uetverostruile, to je pogodovalo inflaciji, ekonomskoj stagnaciji i visokoj razini nezaposlenosti. Iako nije bila izravno povezana s Hladnim ratom, naftna je kriza odavala dojam slabljenja Zapada. Posebno su na udaru bile Sjedinjene Amerike Drave budui da je amerika pop-kultura bila sklona poistovjeivati osobni automobil i osobnu pokretljivost s osobnom slobodom. Osim toga, naftna kriza dogodila se istovremeno s poveanim suparnitvom izmeu Zapadne Europe i Japana te opadanjem amerike teke industrije. Izmeu 1970. i 1980. godine ameriki udio u globalnoj proizvodnji smanjio se s oko 38 posto na 25 posto. Istovremeno je udio Europske zajednice narastao s 26 na 30 posto, a Japana s 8 na 10 posto. Nasuprot tome, Sovjetski Savez, kao izvoznik nafte, okoristio se njezinim visokim cijenama. Sovjeti su upravo razvijali golema nova polja nafte i plina u Sibiru, a vie su cijene poveale njihovu zaradu od izvoza. Iako je zarada od izvoza nafte omoguila Sovjetskom Savezu uvoz velikih koliina itarica i strojeva sa Zapada, ona je takoer prikrila sve vee gospodarske probleme i smanjila poticaje za

pokretanje prijeko potrebnih strukturalnih reformi. Kada su Juni Vijetnam, Kamboda i Laos pali u ruke komunistikih snaga u proljee i ljeto 1975. godine, ameriko opadanje jo je jasnije dolo do izraaja. Nakon povlaenja amerikih snaga na poetku 1973. godine Sjedinjene Drave su Junom Vijetnamu nadalje pruale gospodarske i vojnu pomo. Kao odgovor na glasine da su Amerikanci ilegalno bombardirali Kambodu, Kongres je u lipnju 1973. ukinuo novana sredstva za amerike borbene aktivnosti u ili iznad Sjevernog i Junog Vijetnama, Kambode i Laosa. U studenom iste godine Kongres je donio Zakon o ratnim ovlatenjima prema kojemu se predsjednik prije slanja amerikih snaga izvan zemlje bio duan posavjetovati s Kongresom. 117 Jo od trenutka svoga postavljanja vlada Junog Vijetnama bivala je sve ovisnija o amerikoj pomoi. Amerika vojna i gospodarska pomo bila je nedostatna da joj osigura opstanak; trebala joj je zatita amerikih vojnih snaga. Nakon kratke ofenzive komunistikih snaga vlada Junog Vijetnama pala je u travnju 1975. godine. U istom je mjesecu Kamboda dola pod vlast Pol Yotovih Crvenih Kmera, koji su bili saveznici NR Kine, a ne Sovjeta. Komunistiki pokret Pathet Lao, koji je uivao pomo Sjevernog Vijetnam, doao je na vlast u Laosu u kolovozu iste godine. Istovremeno dok su se ratovi u Jugoistonoj Aziji bliili kraju, sukobi u Africi nadalje su potkopavali detant. U travnju 1974. godine vojnim udarom zavrena je etrdesetogodinja autoritarna vlast u Portugalu. Radikalizirani dugogodinjim "prljavim" ratovima za obranu kolonijalizma, novi vode Portugala brzo su najavili kako svojim kolonijama kane dati nezavisnost. Predstojei kraj portugalskog kolonijalizma potaknuo je graanski rat u Angoli, gdje su se za vlast natjecale tri suprotstavljene frakcije. Regionalno i etniki podijeljene, tri su se grupacije obratile razliitim izvorima strane pomoi. Nacionalnom frontu za osloboenje Angole (FNLA) sa sjeditem u sjeveroistonoj Angoli pomo su pruile Sjedinjene Amerike Drave, NR Kina i Zair (ranije poznat kao Kongo). Narodni pokret za osloboenje Angole (MPLA), koji je bio najjai u sredinjem dijelu zemlje, imao je pomo Kube i Sovjetskog Saveza. Nacionalna unija za potpunu nezavisnost Angole (UNITA) sa sjeditem u junoj Angoli uivala je pomo June Afrike, koja je bila zabrinuta zbog razvoja dogaaja na granicama Namibije (tada poznate kao Jugozapadna Afrika), koja je bila pod junoafrikom kontrolom. Sukobi su izbili u veljai 1975. godine. ak ni uz tajnu pomo Sjedinjenih Amerikih Drava i vojnih trupa iz Zaira i June Afrike, FNLA i UNITA udruenim snagama nisu mogle poraziti MPLA kojemu su Kuba i Sovjetski Savez na vrijeme pruili pomo. (NR Kina se iz Angole povukla u ljeto 1975. 118 zbog promjena u svojoj vanjskoj politici i tenji da ju se ne povezuje s Junoafrikom Republikom.) Kubanci su afrike oslobodilake pokrete pomagali od ezdesetih te su na zahtjeve MPLA odgovorili slanjem 500 vojnih savjetnika u Angolu u jesen 1975. godine. Nakon to su junoafrike snage izvele invaziju na Angolu sredinom listopada iste godine, Kuba je - isprva samostalno a kasnije uz pomo Sovjeta - poslala izmeu 11.000-12.000 vojnika u Angolu. Do sredine prosinca, kada je ameriki Kongres izglasao da vie nee davati financijska sredstva FNLA-u i UNITA-u, kubanske su snage stvari preokrenule u svoju korist.34 Iako su se sukobi nastavili, Organizacija afrikog jedinstva i veina afrikih drava slubeno su priznali MPLA kao vladu Angole u veljai 1976. godine. Henry Kissinger se bojao da bi kubanska prisutnost u Angoli Sovjetima mogla dati temelj za irenje utjecaja u rudama bogatoj Junoj Africi. Slino je smatrao i Zbigniew Brzezinski, savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Cartera, koji je upozorio da bi sovjetska i kubanska intervencija na Rogu Afrike, na sjeveroistonom uglu kontinenta nedaleko Bliskog istoka, Zapadu mogla zaprijeiti pristup bliskoistonoj nafti. Iako su nemiri na Rogu Afrike bili duboko ukorijenjeni u regionalnim suparnitvima, intervencija sovjetskih i kubanskih trupa u Etiopiji nagnala je Brzezinskog da tamonje dogaaje smatra dijelom usklaene sovjetske ofenzive kojom se namjeravalo ugroziti amerike interese u Perzijskom zaljevu i u Indijskom oceanu. Do intervencije Sovjeta i Kubanaca na Rogu Afrike dolo je zbog sukoba izmeu Etiopije i Somalije oko Ogadena, rijetko naseljene i preteno pustinjske regije u Etiopiji, iji su stanovnici uglavnom bili etniki Somalijci. Sjedinjene Amerike Drave formirale su obavjetajnu slubu za prislukivanje u

Etiopiji 1953. godine i osigurale toj zemlji gospodarsku i vojnu pomo. Nakon to je 1974. vojnim udarom smijenjen ostarjeli car Haile Sellassie, ameriki odnosi s Etiopijom poeli su se pogoravati. Sjedinjene Drave ukinule su svoju pomo 1977. godine kao odgovor na trgovinu orujem koji je 119 bio sklopljen izmeu Etiopije i Sovjetskog Saveza. (U meuvremenu je zbog tehnikog napretka obavjetajna sluba za prislukivanje postala zastarjela.) Od ezdesetih godina Sovjeti su pruali pomo Somaliji, u zamjenu za luku Berbera, koja je omoguavala sovjetsku prisutnost u Indijskom oceanu. Somalijcima nije bilo drago to su Sovjeti poveali pomo Etiopiji, pa su se obratili Sjedinjenim Amerikim Dravama. Kada su im Amerikanci obeali pomo u nabavi oruja za obranu, somalijske su snage napale Ogaden u srpnju 1977. godine. Etiopijska vlada, suoena sa sve veim nezadovoljstvom u zemlji zbog represivne politike i velike pobune u sjevernoj provinciji Eritreji (biva talijanska kolonija pripojena Etiopiji nakon Drugog svjetskog rata), za pomo se obratila Sovjetskom Savezu. Nakon neuspjela pokuaja posredovanja u sukobu, Sovjeti su u studenom iste godine poslali vojnu opremu i svoje vojne savjetnike te su avionima prebacili izmeu 12.000 i 17.000 kubanskih vojnika u Etiopiju. S tom pomoi Etiopljani su natjerali Somalijce u bijeg i ponovno zadobili kontrolu nad Ogadenom. Iako su odbili pomoi u invaziji na Somaliju, Sovjeti su etiopijskoj vladi pomogli ponovno osvojiti Eritreju, gdje su bile smjetene sve etiopijske luke. (Kubanci su ranije pomogli eritrejskim pobunjenicima i odbili boriti se u Eritreji.) Godine 1980. Somalija, koja je Sovjete izbacila iz Berbere, Sjedinjenim Amerikim Dravama dopustila je pristup svojim lukama u zamjenu za ameriku vojnu pomo. Sjedinjene Drave i Sovjetski Savez zapravo su zamijenili svoje klijente, ali su neki ameriki promatrai u razvoju ovih dogaaja vidjeli poraz Zapada. Detant u Europi Za razliku od odnosa u Treem svijetu, detant je u Europi nadalje napredovao. U kolovozu 1975. nakon dvije godine pregovora pod pokroviteljstvom Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS) - dolo je do kompromisnog spo120 razuma koji je u ravnoteu doveo sovjetske tenje za ozakonjenjem postojeih europskih granica te zanimanje Zapada za promociju liberalizacije u Istonoj Europi i za ouvanje mogunosti promjena granica mirnim putem. Poznati kao Helsinki sporazumi, prema gradu u kojemu su se odvijali pregovori, sastojali su se od tri skupine ili "koarice" sporazuma. Prva se "koarica" bavila pitanjima sigurnosti i obuhvaala je deklaracije o vanosti suvereniteta i samoodreenja, nekoritenju sile, nepovredivosti granica, naelu o izostanku intervencije u unutranjim poslovima te potivanju ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ta je "koarica" sadravala i veliki broj mjera za jaanje povjerenja, kao to je prethodno upozoravanje o opsenijim vojnim manevrima, kojima se trebala smanjiti napetost. Drugom su se "koaricom" odredili naini poveanja suradnje Istoka i Zapada u gospodarstvu, znanosti i tehnologiji, zatiti okolia, kao i trgovini. Trea se "koarica" bavila suradnjom na humanitarnom polju, a sadravala je odredbe koje su se odnosile na slobodan protok lIjudi, informacija i ideja. lako su neki kritiari prigovarali da su Helsinki sporazumi ozakonili promjene koje su Sovjeti nametnuli granicama Istone Europe nakon Drugoga svjetskoga rata, njima se samo potvrdilo stvarno stanje. Osim toga, kao i u ranijim sporazumima izmeu Zapadne Njemake i Sovjetskog Saveza, Poljske i ehoslovake, postojee granice priznate su kao nepovredive a ne trajne, ime se nije iskljuivala mogunost njihove promjene mirnim putem. Nadalje, aktivisti borbe za ljudska prava diljem Europe, a posebno u Istonoj Europi i Sovjetskom Savezu, odredbom o ljudskim pravima iz tree "koarice" dobili su meunarodno priznanje za svoje napore. Kao i u sluaju Ostpolitik, ljudska su prava i gospodarske odredbe Helsinkih sporazuma vjerojatno odigrali pozitivnu ulogu u slamanju barijera koje su dijelile Europu. Dok je detant u Europi nadalje cvjetao, posebno na podruju trgovine izmeu Istoka i Zapada, razmjetanje novih sovjetskih pokretnih raketa srednjeg dometa postavilo je po-

121 novno kronino pitanje amerike obveze prema europskoj sigurnosti. Godine 1977. Sovjeti su poeli razmjetati rakete srednjeg dometa SS-20, napredne pokretne rakete koje su mogle nositi tri bojeve glave za odvojene mete. Sovjeti su rakete SS-20 smatrali zamjenom za starije, manje sposobne sustave te nunim odgovorom na amerike sustave dalekog dometa i nuklearne snage Velike Britanije i Francuske. Zapadni analitiari, naprotiv, upozorili su da bi rakete SS-20 Sovjetima mogle donijeti regionalnu nuklearnu nadmo te bi oni mogli krenuti u nuklearni rat u Europi i pobijediti, dok bi sovjetski ICBM-ovi uzvratili na ameriki strateki odgovor. To bi prekinulo vezu izmeu amerike i zapadne europske sigurnosti, kojoj je ve prijetio ameriko-sovjetski strateki paritet, te bi Zapadna Europa bila izloena sovjetskom politikom pritisku. Sovjetska odluka o razmjetanju raketa SS-20 pokazala se kontraproduktivnom budui da je NATO ubrzao postojee planove da u Zapadnoj Europi razmjesti amerike balistike rakete srednjeg dometa Pershing II i krstaree rakete Tomahawk (vrlo precizne niskoletee rakete koje se kreu ispod brzine zvuka kako bi mogle izbjei neprijateljske radare.) Ti su vrlo precizni sustavi mogli dosegnuti ciljeve unutar sovjetskog teritorija, a kratko vrijeme koje je potrebno da Pershing 1I pogodi ciljeve u Sovjetskom Savezu znatno je smanjilo proturaketno djelovanje. Sovjeti su se pobunili da bi razmjetanje tih raketa znatno povealo napetost i rizik od nuklearnog rata, pa su ponudili pregovore o tome pitanju pod uvjetom da NATO ne razmjesti amerike rakete. Meutim, NATO je 12. prosinca 1979. godine odluio nastaviti s planiranim razmjetanjem gotovo 600 Pershing II i Tomahawk raketa, koje je trebalo zapoeti 1983. godine, ali je istovremeno Sovjetima ponudio pregovore o ograniavanju operativnog nuklearnog oruja. Meutim, kada je NATO donio ovu svoju odluku, itava je budunost kontrole naoruanja i detanta bila upitna. 122 Kontrola naoruanja Sporazumi SALT I obeavali su kraj utrke u naoruavanju. Sa sporazumom ABM, koji je radikalno ograniio obrambene sustave i time obje strane liio mogunosti obrane od nuklearnog napada, prilino bi mali broj ofenzivnog oruja dostajao da se osiguraju sredstva za meusobno uzvraanje napada, to se temeljilo na mogunosti obiju strana da uzvrate na vojni napad. Ta je mogunost bila izgubljena iz nekoliko razloga. Prvo, tehnoloke su promjene, posebno poveanje preciznosti i vei broj bojevih glava zbog MIRV ova, znatno poveale izglede obiju strana da jedna drugoj unite strateke snage ili barem ICBM-ove, a tako i sposobnost uzvraanja na napad. To je nudilo mogunost (i napast) prvog napada, to je potkopavalo doktrinu meusobnog odvraanja.35 Osim toga, drugaija struktura amerikih i sovjetskih nuklearnih snaga oteala je usporedbu i pogorala probleme proizale iz sve veih sposobnosti uzvraanja na napad. Struktura amerikih snaga bila je utemeljena na konceptu strateke trijade, vie ili manje uravnoteenih snaga ICBM-ova, balistikih raketa lansiranih s podmornica (SLBM-ovi) i stratekih bombardera s posadom. Sovjetima je, naprotiv, nedostajalo isturenih baza, a njihovi su SLBM-ovi bili znatno manje sposobni od njihovih amerikih ekvivalenata, tako da su oni uvelike ovisili o ICMB-ovima lansiranim sa zemlje. Osim toga, sovjetske su rakete u naelu bile vee od amerikih budui da su Sovjeti zaostajali u rafiniranoj tehnologiji, a sustavi navoenja bili su manje precizni. Zbog drugaijih struktura snaga, obje su strane traile drugaija rjeenja za sredinji problem meusobnog odvraanja - osigurati sposobnost uzvraanja na neprijateljski napad. Dok su se Amerikanci snano oslanjali na postojanost svojih SLBM snaga kao uinkovitom sredstvu za uzvraanje na sovjetski napad, sovjetski obrambeni stratezi oslanjali su se na veliki broj ICBM-ova da bi osigurali svoju sposobnost uzvraanja na ameriki napad. 123 Tehnoloke promjene takoer su poveale problem provjere. Dok su postojei satelitski i radarski sustavi adekvatno provjeravali pitanja kvantitete kao to je broj raketnih lansera ili stratekih bombardera, mnogo je tee bilo procijeniti pitanja kvalitete kao to je broj i snaga bojevih glava koju

moe nositi jedna raketa (throw-weight), broj bojevih glava s MIRV-ovima na nekoj odreenoj raketi ili djelotvoran doseg bombardera i krstareih raketa. Zbog svoje male veliine krstaree rakete lako su se mogle sakriti te ih je bilo tee otkriti. Drugi je problem leao u tome to su Sjedinjene Drave nadalje inzistirale da se SALT proces primjenjuje samo na sredinje strateke sustave dviju supersila. Tom se definicijom iskljuuju ameriki sustavi dalekog dometa, kao i nuklearne snage Velike Britanije, Francuske i NR Kine iako su svi oni mogli unititi ciljeve na sovjetskom tlu. Za razliku od Zapada, Sovjeti nisu imali saveznika u nuklearnih snagama uperenim protiv Sjedinjenih Amerikih Drava. Redukcije u sredinjim sustavima tih dviju supersila poveale su vanost snaga kratkog dometa u opoj stratekoj ravnotei. Napokon, amerika strategija proirenih sredstava za uzvraanje bila je utemeljena na cjelokupnoj ameriko stratekoj superiornosti. Prema tom gleditu, funkcija amerikih stratekih snaga nije bila samo uzvraanje na sovjetski napad na Sjedinjene Drave, nego i uzvraanje na mogua sovjetska napredovanja bilo gdje u svijetu. Cjelokupna je strateka superiornost trebala biti kompenzacija za pretpostavljenu sovjetsku konvencionalnu superiornost u Europi i trebala je obeshrabriti sovjetski "avanturizam" u Treem svijetu. Paritet ne bi bio dovoljan za odravanje proire doktrine odvraanja jer bi rezultirao meusobnim odvraanjem na globalnoj razini, to bi Sovjetima dalo vie slobode na regionalnoj razini, posebno u Europi. Sovjetska strateka superiornost ne bi samo nagrizla proirena sredstva za uzvraanje nego bi se i same Sjedinjene Drave izloile riziku od preventivnog sovjetskog napada. 124 Ti su problemi znatno oteali proces prevladavanja privremenog sporazuma SALT I. Sjedinjene Amerike Drave i Sovjetski Savez ipak su se uspjeli dogovoriti o opim okvirima sporazuma SALT II na sastanku u Vladivostoku u studenom 1974. godine izmeu Brenjeva i predsjednika Geralda R. Forda, koji je naslijedio Nixona u kolovozu 1974. nakon ostavke zbog afere Watergate. Nezadovoljstvo amerikog Senata zbog nejednakog ukupnog broja lansera u privremenom sporazumu SALT I rezultiralo je neobvezujuom, ali politiki vanom rezolucijom, kojom se odreivalo da se u svim buduim sporazumima o kontroli naoruanja inzistira na jednakom ukupnom broju raketnih lansera. Shodno tome, sporazum iz Vladivostoka odredio je jednak ukupan broj od 2400 raketnih lansera i stratekih bombardera s granicom od 1320 lansera s MIRV potencijalom. Ostala su nerijeena pitanja krstareih raketa (tu su Sjedinjene Drave bile u znatnom vodstvu), novog sovjetskog bombardera za koji su Amerikanci tvrdili da je osposobljen nositi nuklearno oruje te amerikih sustava dalekog dometa i nuklearnih snaga Velike Britanije, Francuske i Narodne Republike Kine. Kritiari kontrole naoruanja, predvoeni senatorom Henryjem Jacksonom, predbacivali su da je sporazum iz Vladivostoka postavio previsoke granice za broj lansera te da broj sovjetskih "tekih" raketa nije bio ogranien. Kao to je ranije primijeeno, sovjetske su rakete u naelu bile vee od amerikih zbog njihove slabije preciznosti i rafiniranosti koja je za MIRV-ove bila nuna. im su Sovjeti poeli poboljavati preciznost svojih raketa i svladavati MIRV tehnologiju, njihove su vee ili "tee" rakete mogle nositi vei broj veih bojevih glava. Ta je nadmo u broju i snazi bojevih glava koje moe nositi jedna raketa u konanici Sovjetima teorijski mogla omoguiti da krenu u preventivni napad na amerike zemaljske baze ICBM snaga, a da dovoljan broj bojevih glava zadre u rezervi za drugi napad ako Amerikanci odlue uzvratiti udar. Toliko nadmoni, Sovjeti bi mogli doi u iskuenje da krenu u protunapad na Sjedinjene Drave pod pretpo125 stavkom da bi se one - suoene s neugodnom mogunou meusobnog unitenja - predale. Strateka superiornost izraena kroz premo u broju i snazi bojevih glava koje jedna raketa moe nositi znatno bi poveala slobodu djelovanja Sovjeta i sprijeila uzvraanje Sjedinjenih Drava na eventualno sovjetsko napredovanje. Jackson i njegovi pristae smatrali su da sovjetski aktivizam u Treem svijetu potvruje njihovu tvrdnju da su razvitak i napredak sovjetskog nuklearnog arsenala u utrci u naoruavanju Sovjete doveli u vodstvo. Taj je "scenarij none more" zanemario nekoliko vanih ogranienja. Prvo, pretpostavljalo se da e sovjetske rakete djelovati s visokim stupnjem preciznosti iako nitko nije provjerio ICBM-ove preko

magnetskog Sjevernog pola, rute koju bi morali slijediti i ameriki i sovjetski ICBM-ovi. Zanemarivale su se takoer druge dvije strane amerike strateke trijade, SLBM-ovi i bombarderi s posadom, kao i ameriki sustavi dalekog dometa u Europi i drugdje. Takoer se previala injenica da hi sovjetski protuudar mogao rezultirati milijunima civilnih rtava te bi vjerojatno stvorio snaan pritisak za uzvraanje udara. Napokon, pretpostavljalo se da bi sovjetsko vodstvo u svrhu ostvarenja politikih ciljeva bilo voljno riskirati nuklearno unitenje svoje domovine. Meutim, kritiari kontrole naoruanja bili su politiki previe snani da bi ih se ignoriralo. U pokuaju razmatranja njihove zabrinutosti, Carterova je administracija, uskoro nakon dolaska na vlast, predloila novi sporazum SALT II, kojim su se traile nie gornje granice broja lansera doputenih objema stranama te vee redukcije u broju sovjetskih tekih raketa. Osim toga, Sovjeti bi se trebali sloiti da se njihov novi bombarder nee pretvoriti u pravi strateki bombarder. U zamjenu za to Sjedinjene Drave pristale su zabraniti nove ICBM-ove koji bi zaustavili razvoj MX raketa, velikih pokretnih ICBM-ova koji bi mogli nositi veliki broj MIRV-a. (Dodatni prijedlog SAD-a da se domet krstareih raketa ogranii na 2500 kilometara bio je besmislen budui da niti jedna postojea krstarea raketa nije mogla tako daleko letjeti.) 126 Oslanjajui se na sporazum iz Vladivostoka, Sovjeti su istog asa odbili ameriki prijedlog iza kojeg je uslijedila javna kritika sovjetske politike ljudskih prava. Nakon toga zastoja trebale su vie od dvije godine pregovaranja da dvije drave postignu sporazum. U meuvremenu je Carterova administracija nastojala vriti pritisak na Sovjetski Savez igrajui na "kartu Kine". Iako je u poetku zamiljena kao oblik trokutne diplomacije kojom bi Sjedinjene Amerike Drave dovele u ravnoteu svoje odnose sa Sovjetskim Savezom i NR Kinom kako bi utjecale na obje, ameriko je otvaranje prema Kini ubrzo postalo pokuaj pridobivanja Kine u strateko partnerstvo protiv Sovjetskog Saveza.36 NR Kina je, meutim, odolijevala i sredinom 1974. godine okrenula se politici neovisnosti od obje supersile. U proljee 1978. Carterov savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski obnovio je pokuaje razvijanja stvarnog saveza s NR Kinom protiv Sovjetskog Saveza. Do toga doba kineska se politika opet promijenila, te su kineski vode eljeli ameriku pomo u spreavanju sovjetskog utjecaja u Aziji. No, inzistirali su na tome da Sjedinjene Amerike Drave raskinu veze s Tajvanom. Pregovori tijekom ljeta i jeseni 1978. godine doveli su do kompromisa kojim su Amerikanci potvrdili svoje pristajanje na naelo da je Tajvan dio Kine. Sjedinjene Drave pristale su priznati vladu NR Kine kao jedinu kinesku vladu, prekinuti diplomatske odnose i sporazum o meusobnoj obrani s Republikom Kinom te povui amerike trupe s Tajvana. No, Amerikanci su inzistirali na pravu da nastave trgovinu i kulturne odnose s Tajvanom i da mu nastave prodavati oruje za obranu. NR Kina nije htjela obeati da nee uporabiti silu protiv Tajvana, nego je pristala samo na to da nee proturjeiti amerikom oekivanju da se konani status Tajvana rijei mirnim putem. Sredinom prosinca 1978. Sjedinjene Amerike Drave i NR Kina objavile su da e se pune diplomatske odnose uspostaviti 1. sijenja 1979. godine. U ast obnovljenih odnosa kineski voda Deng Xiaoping posjetio je Sjedinjene Drave potkraj sijenja 1979. godine. 127 Igrajui na "kinesku kartu", Amerikanci nisu samo pogorali odnose sa Sovjetima, nego su takoer odgodili pokuaje normaliziranja odnosa s Vijetnamom. Pregovori o normalizaciji poeli su u proljee 1977. godine, ali je uskoro dolo do zastoja kada su Vijetnamci zatraili 3,25 milijardi dolara gospodarske pomoi, koju je jo na poetku 1973. obeao predsjednik Nixon. Sjedinjene Drave tvrdile su da je, togod Nixon obeao, bilo kakva obveza pruanja pomoi prestala kada je Sjeverni Vijetnam osvojio Juni Vijetnam. Nepopustljivost SAD-a u tome pitanju navela je Vijetnamce da odustanu od svoga zahtjeva za pomo, ali je pogoranjem odnosa izmeu Vijetnama i Kambode nagodba bila sprijeena. U geopolitikom smislu Sjedinjene Drave su na sukob izmeu Vijetnama i Kambode gledale kao na sukob izmeu NR Kine i Sovjetskog Saveza, te su se - zanemarujui genocidnu narav Pol Potova reima - priklonile Kambodi. Nije bilo udno da se Vijetnam priklonio Sovjetskom Savezu, potpisujui sporazum o prijateljstvu i suradnji u studenom 1978. godine. U zamjenu za vojnu i gospodarsku pomo, Vijetnam je pristao dopustiti Sovjetima koritenje bivih amerikih baza u zaljevu Cam Rahn i Danangu. Mjesec dana kasnije vijetnamske su snage napale

Kambodu, porazile Pol Potov reim i uspostavile provijetnamsku vladu. Tijekom posjeta Sjedinjenim Amerikim Dravama Deng Xiaoping je svoje domaine izvijestio da e NR Kina kazniti Vijetnam zbog napada na Kambodu. Sljedeeg su mjeseca kineske snage krenule u iznenadnu invaziju na Vijetnam.37 Zbog takvih ometanja i sloenosti problema zavretak pregovora o kontroli naoruanja bio je odgoen do lipnja 1979. godine kada su Carter i Brenjev potpisali sporazum SALT II na susretu u Beu. Prema opisu jednog strunjaka, taj je sporazum bio "suvie detaljan i tehniki da bi ga prosjean graanin, ili pak prosjean senator, mogao u potpunosti razumjeti". Sporazum je doveo u ravnoteu sovjetsku nadmo u tekim raketama i broju i snazi bojevih glava koje jedna raketa moe nositi s amerikom nadmoi u ukupnom broju boje128 vih glava, SLBM-ova, krstareih raketa i sustava dalekog dometa koji su ostali izvan SALT procedure.38 Sporazumom su obje strane bile ograniene na po 2400 stratekih lansirnih vozila do kraja 1981. i po 2250 nakon toga do isteka trajanja sporazuma potkraj 1985. godine. Unutar sveukupnih ogranienja, podgranice su obje strane ograniile na 1320 raketa MIRV i tekih bombardera opremljenih krstareim raketama dalekog dometa, 1200 zemaljskih MIRV raketa i SLBM-ova i 820 zemaljskih MIRV raketa. Uz ta ogranienja, sporazum je Sovjetima ograniio njihov postojei ukupan broj od 308 tekih raketa, ograniio je broj bojevih glava koje se mogu postaviti na razne tipove raketa, objema je stranama ograniio pokuse i razmjetanje novog ICBM sustava te poblie naznaio razliite mjere za olakavanje provjere. Posebnim protokolom zabranjeno je razmjetanje (ali ne i pokusi) krstareih raketa lansiranih sa zemlje i mora s dometom veim od 600 kilometara, a pismo koje je Brenjev napisao Carteru obeavalo je da se novi bombarder nee pretvoriti u strateki bombarder. Napokon, sporazum je obje strane obvezao da odmah zaponu raditi na SALT III sporazumu kojim bi se znatno smanjili arsenali obiju strana. Rasprave tijekom ljeta 1979. godine pokazale su postojanje snanog protivljenja sporazumu. Iako su neke kritike bile zasnovane na odredbama sporazuma, vei je problem bilo produljenje nestabilnosti i sukobi u Treem svijetu te naruavanje ameriko-sovjetskih odnosa. Nastavak sukoba u Treem svijetu U sijenju 1979. godine iranski ah, ameriki saveznik od vremena Drugoga svjetskog rata, napustio je zemlju pred prijetnjom masovnog narodnog ustanka. Nakon obaranja Mosadika 1953. godine ahu je amerika gospodarska, vojna i obavjetajna potpora pomogla u provoenju monarhistike diktature. No, nedostajao mu je legitimitet - njegov je otac 129 doao na vlast u dvadesetim godinama 20. stoljea uz britansku potporu, a njegova je snaga ovisila o pomoi koju je dobivao od Sjedinjenih Amerikih Drava. Kako su prihodi od nafte sedamdesetih rasli vrtoglavom brzinom, tako je raslo i nezadovoljstvo ahovom vladavinom. ah je rasipao mnogo novca na oruje i projekte koji su poveavali njegov osobni ugled, a njegovi su autokratski pokuaji prisilnog pozapadnjenja Irana uzrokovali sve veu nejednakost, iroko rasprostranjenu korupciju i otuenje veeg dijela iranskog drutva. Kako su cijene nafte u drugoj polovici sedamdesetih pale, porast nezadovoljstva potaknut i predvoen utjecajnim vjerskim vodama, buknuo je u otvorenu pobunu na poetku 1978. godine. Postupno ali sigurno sve snanija, oporba je u konanici nadvladala pokuaje ahove vojske i tajne policije da je obuzdaju. Gubei povjerenje u odanost svojih snaga sigurnosti i ozbiljno bolestan, ah je odbio amerike prijedloge da uporabom sile ugui pobunu te je pobjegao iz zemlje u sijenju 1979. godine. ahov pad za ameriki je poloaj na Srednjem istoku bio ozbiljan nazadak. Od etrdesetih su Sjedinjene Drave prozapadni i stabilni Iran smatrale vanim za ograniavanje sovjetskog irenja na Bliskom i Srednjem istoku i odravanje zapadnog pristupa nafti u toj regiji. Poistovjeujui aha i monarhiju sa zapadnim gospodarskim i stratekim interesima u Iranu, Sjedinjene Drave pruile su mu pomo protiv unutranjih, kao i vanjskih, protivnika. Nixonova doktrina poveala je ahovu ulogu u

regiji budui da su Sjedinjene Amerike Drave smatrale Iran jednim od stupova prozapadne stabilnosti u Perzijskom zaljevu, a aha su nagraivale gotovo neogranienim pristupom najnovijoj amerikoj vojnoj opremi. Revolucija protiv aha iznenadila je Sjedinjene Amerike Drave te je tamonjim politiarima trebalo dosta vremena da shvate ozbiljnost situacije. Osim toga, neuplitanje Sovjeta otealo je Sjedinjenim Dravama da suvislo odgovore. Kako je postajalo sve jasnije da se aha ne moe spasiti, Sjedinjene 130 Drave nisu mogle pronai nikakvu prihvatljivu alternativu te su bile prisiljene pustiti da stvari idu svojim tijekom. U veljai 1979. godine voda islamske oporbe ajatolah Rouhallah Homeini vratio se iz progonstva i uskoro se pokazao kao uspjean voda Irana iako formalno nije imao politiki poloaj. Sjedinjene Amerike Drave u Iranu vie nisu bile popularne zbog svoje dugotrajne pomoi ahu te su se pokuaji da ondje odre svoj utjecaj pomaganjem proamerikih skupina ispreplitali s unutranjom borbom za vlast, to je vjerojatno doprinijelo antiamerikom raspoloenju. Kada je Carterova administracija dopustila ahu ulazak u Sjedinjene Amerike Drave radi lijeenja, skupina Homeinijevih pristaa osvojila je ameriko veleposlanstvo u Teheranu u studenom 1979. godine. Vie od godinu dana otmiari su drali pedeset i tri Amerikanaca kao taoce. Osim toga, iranska revolucija poremetila je svjetska trita nafte i dovela do utrostruenja cijena nafte. (Vie cijene nafte takoer su odigrale ulogu u dugovima koji su osamdesetih godina u Treem svijetu doveli do krize jer su banke u zemljama u razvoju reciklirale naftne prihode - petrodolare.) Iako je Iran bio takoer protivnik Sovjeta, iranska revolucija i kasnija kriza s taocima smatrala se jo jednim dokazom opadanja amerike snage. U srpnju 1979. godine drugi dugogodinji ameriki saveznik - Anastasio Somoza Debayle iz Nikaragve - svrgnut je u nasilnoj narodnoj revoluciji. Obitelj Somoza vladala je Nikaragvom od tridesetih godina, a vlast im je bila utemeljena na Nacionalnoj gardi, obuenoj i naoruanoj uz pomo Amerikanaca. Do kasnih sedamdesetih Somozinoj vladavini zaprijetio je porast narodnog nezadovoljstva predvoenog Sandinistikom frontom za nacionalno osloboenje (FSLN). Prisutne su bile i brojne druge grupacije u nikaragvanskom drutvu koje je plailo Somozino odravanje na vlasti. Osim toga, Somozina represivna vladavina dovela je u nezgodan poloaj politiku ljudskih prava Carterove administracije te su regionalni saveznici kao to su Costa Rica, Panama i Venezuela traili Somozino svrgavanje. Iako zabrinute zbog sandini131 stikih marksistiko-lenjinistikih temelja i veza s Kubom, Sjedinjene Drave nisu mogle pronai nikakvu prihvatljivu alternativu. U lipnju 1979. Organizacija amerikih drava (OAS) sprijeila je ameriki pokuaj onemoguavanja pobjede sandinista ubacivanjem mirovnih snaga OAS-a. Do trenutka kada je Somoza konano napustio Nikaragvu sredinom srpnja iste godine, poginulo je ili umrlo skoro 50.000 Nikaragvanaca, privreda je bila naruena, a dravna kasa prazna. Sovjetski Savez nije se umijeao u nikaragvansku revoluciju, a Kuba je odigrala tek neznatnu ulogu savjetujui i opskrbljujui sandiniste. Ipak, konzervativne skupine u Sjedinjenim Dravama smatrale su da je pobjeda sandinista zapravo pobjeda komunizma i prijetnja amerikoj sigurnosti. Kada je u ljeto 1979. godine amerika tajna sluba "otkrila" sovjetske vojne postrojbe u Kubi, jo su vie porasli strahovi od sve jae sovjetske prijetnje amerikim interesima u Latinskoj Americi. Kasnija analiza otkrila je da je ta brigada (oko 2000-3000 vojnika) u Kubi boravila od ranih ezdesetih, ali je strka do koje je dolo zbog toga problema nanijela jo vee tete detantu. Vojni udar reformistikih asnika u Salvadoru u listopadu 1979. godine pokazao je krhkost proamerikih autoritarnih reima u Srednjoj Americi. Mala, gusto napuena zemlja Salvador imala je dugu povijest represivne vladavine uske oligarhije u savezu s vojskom. iroki spektar oporbenih grupacija pojavio se sedamdesetih nakon desetljea poveanih napetosti zbog irenja izvozne poljoprivrede na tetu seljaka zemljoradnika. Iskljuujui mogunost promjene politikog sustava mirnim putem, vojska je lairala izbore te je pruila potporu "eskadronima smrti", koje je financirala oligarhija, a oni su zauzvrat uklanjali njezine protivnike. Nova vlast isprva se nadala kako e onemoguiti revoluciju otvaranjem prema narodnim organizacijama i uvoenjem nunih reformi. No, vii su dunosnici uskoro ponovno preuzeli vlast, a

djelovanje "eskadrona smrti" pojaalo se. Nije dugo trebalo da se dostigne broj od 1000 ubojstava na mjesec. 132 Svaki pokuaj reforme bio je sprijeen. Nekoliko ljeviarskih oporbenih skupina okupilo se u jedinstvenu organizaciju Front za osloboenje Farabundo Marti (FMLN), nazvanu prema vodi seljakog ustanka iz 1932. godine. Sastavljen od vojnog i civilnog krila, FMLN je uskoro stekao snanu potporu stanovnitva. Sovjetska okupacija Afganistana potkraj prosinca 1979. godine zajedno s amerikom reakcijom privela je detant kraju i obiljeila poetak kratkog, ali intenzivnog, razdoblja sovjetsko-amerikih konfrontacija. Sovjetski Savez, kao i carska Rusija, imao je dugotrajne interese u Afganistanu, ali je pristao tolerirati nezavisan i nesvrstani Afganistan kao tampon-dravu na svojim junim granicama. U travnju 1978. godine prosovjetska Narodna demokratska stranka nasilnim je udarom zbacila vladu. Iako Sovjeti vjerojatno nisu bili umijeani u dravni udar, koji je iznikao iz unutranjih i regionalnih suparnitava, pozdravili su novu vlast i pozitivno odgovorili na njezine zahtjeve za gospodarskom i vojnom pomoi te su potpisali sporazum o prijateljstvu i suradnji u prosincu 1978. godine. Pokuaji nove vlade da progura program radikalnih drutvenih i gospodarskih reformi, naiao je na estok otpor, posebno na konzervativnom selu te je uskoro dolo do oruanog otpora. Sovjeti su, osim to su slali vojne savjetnike i sve vee koliine vojne pomoi, pokuali uvjeriti afganistansku vladu da ublai svoju politiku. Raskoli unutar Narodne demokratske stranke osujetili su njihova nastojanja. Sovjetski pokuaji da ukloni Hafizullaha Amina, vodu jedne od frakcija, kojega su smatrali glavnom preprekom za promjenu politike, nisu uspjeli, a Aminova je vlast poveana. Do kraja 1979. godine oporba, koja je primala pomo od NR Kine i Pakistana, a vjerojatno i iz SADa, nadzirala je vei dio zemlje. Sovjeti su se bojali da bi pobjeda oporbe mogla rezultirati nastankom radikalnog islamskog reima, koji bi doao na vlast, poveao iranski utjecaj u regiji i vjerojatno prouzroio nemire u srednjoazijskim republikama Sovjetskog Saveza. Brinuli su se takoer da bi Amin, koji je potaknuo kon133 takte s amerikom tajnom slubom, mogao dobiti "prednost pred Sadatom" i premjestiti Afganistan u ameriki tabor kako bi sauvao svoju vlast. Ne samo da bi to bio teak udarac Sovjetima, nego bi u najgorem sluaju rezultiralo razmjetanjem amerikih raketa u Afganistanu, a te bi rakete mogle pogoditi ciljeve u Srednjoj Aziji i Sibiru.39 Budui da je detant ve bio u velikim potekoama, Sovjeti su odluili da bi bilo najbolje da poalju svoje trupe u Afganistan, zamijene Amina vladom koja bi uvaavala njihove savjete te pokuaju obuzdati otpor i postupno pridobiti potporu stanovnitva s neto umjerenijim programom drutvenih i gospodarskih reformi. Nekoliko tisua sovjetskih vojnika prelo je 25. prosinca 1979. godine granicu izmeu dviju zemalja. Pripadnici sovjetskih specijalnih snaga, koji su avionima stigli u glavni grad Afganistana Kabul, ubili su Amina i nekoliko njegovih bliskih suradnika te uspostavili novu vladu njegova komunistikog suparnika. Iako su sovjetske snage, koje su uskoro imale vie od 100.000 vojnika, bile dovoljne da sprijee raspad afganistanske vlade, one nisu bile dovoljne da poraze oporbu, koja se povukla u provinciju i vodila gerilski rat. Carterova administracija reagirala je smanjenjem trgovine sa Sovjetskim Savezom, pozivanjem Zapada na bojkot Ljetnih olimpijskih igara 1980. u Moskvi, poveanjem vojnih izdataka i povlaenjem sporazuma SALT 11 iz razmatranja u Senatu. Sjedinjene Amerike Drave, zajedno s NR Kinom, Pakistanom, Egiptom i Saudijskom Arabijom, slale su velike koliine pomoi pripadnicima afganistanske opozicije, poznatima pod nazivom mudahedini. Mudahedini su tijekom sljedeih devet godina brojnim napadima uznemiravali sovjetske okupacijske snage. Sovjeti su svoju intervenciju u Afganistanu smatrali obrambenim pothvatom u svrhu sprjeavanja poniavajueg poraza jednog saveznika i pojave neprijateljskog reima na sovjetskim granicama. Sjedinjene Amerike Drave smatrale su sovjetsku akciju kulminacijom njihove geopolitike ofenzive zapoete pod maskom detanta. Sovjetsku su okupaciju tu134

maile kao dio ofenzivnog plana za dominaciju nad regijom Perzijskog zaljeva i sprjeavanje dotoka nafte Zapadu. lako je pristup Perzijskom zaljevu bio otean vrlo zatvorenim poloajem Afganistana i krevitim planinskim terenom, Sjedinjene Drave postale su izrazito osjetljive na prijetnje Zapadu oko pristupa nafti na Bliskom i Srednjem istoku zbog iranske revolucije i ranije sovjetske intervencije na Rogu Afrike. U sijenju 1980. godine predsjednik Carter izjavio je da e se "svaki pokuaj zadobivanja nadzora u podruju Perzijskog zaljeva od strane neke vanjske sile smatrati napadom na vitalne interese Sjedinjenih Drava te e takav napad biti suzbijen svim potrebnim sredstvima, ukljuujui i vojnu silu." elei potkrijepiti ovu svoju izjavu, koja je namjerno bila utemeljena na Trumanovoj doktrini, Carter je ubrzao planove za stvaranje snaga za brzo razmjetanje (Rapid Deployment Force), koji su poeli jo u vrijeme pada aha, a pomou kojih bi Sjedinjene Drave mogle brzo odgovoriti na krize u regiji. Carter je takoer pokuao ojaati ameriku vojnu snagu. U srpnju 1980. godine odobrio je Predsjedniku direktivu br. 59, koja je naglaavala doktrinu ciljanog protuudara te je dopustio golemo poveanje vojnih izdataka. U svezi s ranijom amerikom odlukom o razmjetanju MX raketa i NATOvom odlukom u prosincu 1979. godine o razmjetanju vrlo preciznih IRBM-ova i krstareih raketa u Europi, Predsjednika direktiva br. 59 Sovjetima se uinila poput neprihvaanja doktrine meusobnog odvraanja, tj. samog temelja detanta. Osim toga, Sjedinjene Amerike Drave nastojale su dalje vriti pritisak na Sovjete pojaavajui svoje strateko partnerstvo s NR Kinom, doputajui Kinezima pristup suvremenoj vojnoj opremi i tehnologiji, to su im prije onemoguavali. Sjedinjene Drave su takoer Kini dodijelile status trgovinski najpovlatenije nacije, povlasticu koja je Sovjetima jo bila uskraena. Propast detanta pokazala je da su kontrola naoruanja i sveukupni sovjetsko-ameriki odnosi bili usko povezani. 135 Poboljanjem odnosa ranih sedamdesetih stvorena je atmosfera u kojoj se kontrola naoruanja mogla uspjeno nastaviti, a sporazumi o kontroli naoruanja simbolizirali su i jaali dobre odnose. Budui da su sovjetsko-ameriki odnosi slabili zbog nestabilnosti u Treem svijetu, trpila je i kontrola naoruanja. Osim toga, zbog nastavka utrke u naoruavanju dolo je do porasta meusobnog nepovjerenja budui da je rasla zabrinutost da je ona "druga strana" detant koristila u svrhu zadobivanja prevlasti u Hladnom ratu. 136 USPON I PROPAST DRUGOG HLADNOG RATA (1981.-1991.) Carterov nasljednik Ronald Reagan (1981.-1989.) optuio je Sovjetski Savez kao nemoralno "carstvo z1a", te se estoko borio na svim frontama u posljednjoj fazi Hladnog rata. Tvrdei da su Sovjeti izvor veine svjetskih problema, Reagan je uvjerio ameriki Kongres da odobri znatno poveanje vojnih izdataka. Uspjeno je zavrio pregovore o kontroli naoruanja sa Sovjetima i provodio je agresivnu politiku da bi oslabio sovjetski utjecaj u Treem svijetu. Reaganova politika uzrokovala je poveanje proraunskog deficita, snaan i djelomino antiameriki mirovni pokret u Zapadnoj Europi, napetosti unutar NATO-saveza i pojaavanje napetosti u Hladnom ratu. Meutim, taj "drugi Hladni rat" pokazao se kratkotrajnim. Kada je 1985. godine na vlast doao Mihail Gorbaov, Sovjetski Savez poeo je voditi politiku kojom je namjeravao poboljati svoje odnose sa Sjedinjenim Amerikim Dravama. Budui da su Sovjeti uinili veliki broj ustupaka, Sjedinjene Drave i Sovjetski Savez postigli su vane sporazume o kontroli naoruanja. Suoeni s kroninim nemirima u Istonoj Europi i gospodarskim opadanjem u zemlji, Sovjeti su 1989. godine dopustili pad komunistikih reima u Istonoj Europi. Sljedee su godine pristali na ponovno ujedinjenje Njemake prema zapadnim uvjetima. Poboljani odnosi izmeu Istoka i Zapada te povlaenje Sovjetskog Saveza sa svjetske scene dovelo je i do povlaenja sovjetskih trupa iz Afganistana na poetku 1989. godine. To je pogodovalo pregovorima i nagodbama oko lokalnih i regionalnih sukoba u Junoj Africi, Jugoistonoj Aziji i Srednjoj Americi.

137 Novi Hladni rat Tijekom vladavine Reaganove administracije (1981.-1989.) Sjedinjene Amerike Drave pojaale su naoruavanje zapoeto tijekom posljednjih godina Carterove administracije. Potroeno je vie od dva bilijuna dolara na izgradnju konvencionalnih i nuklearnih snaga. Reagan je oivio program izgradnje bombardera B-1, koji je Carter bio stavio ad acta, nastavio razvoj bombardera B-2 (Stealth) i ubrzao razmjetanje MX ICBM-a i Tridentskog podmornikog raketnog sustava (vrlo precizni raketni sustavi s MIRV opremom). Veliki dio poveanih izdataka bio je usmjeren na konvencionalne snage, ukljuujui irenje mornarice s 450 na 600 brodova. Reaganova je administracija takoer proirila ameriku tajnu slubu i poveala ameriku pomo proamerikim vladama i skupinama, ukljuujui antikomunistike pobunjenike u Afganistanu, Angoli, Kambodi i Nikaragvi. Kljuni element u naoruavanju bila je Strateka obrambena inicijativa (SDI - Strategic Defense Initiative) koju je Reagan proglasio u oujku 1983. godine. SDI je bio tehnoloki ambiciozan i izuzetno skup plan razvoja balistiko-raketnog obrambenog sustava diljem zemlje pomou kojeg bi oruje bilo razmjeteno u atmosferi kako bi unitilo neprijateljske rakete u letu. U javnosti poznati kao "zvjezdani ratovi", inilo se da e SDI prekriti nekoliko ameriko-sovjetskih sporazuma, ukljuujui i Sporazum o ogranienoj zabrani pokusa iz 1963., Sporazum o atmosferi iz 1967. i ABM-sporazum iz 1972. godine. Iako bi ABM-sporazum mogao dopustiti istraivanje obrambenih sustava, on je posebno ukljuivao odredbe kojim se obje strane obvezuju da nee razvijati, provjeravati ili razmjetati ABM-sustave ili komponente koje imaju "pomorske, zrane, svemirske ili pokretne zemaljske baze".40 Mnogi analitiari smatrali su SDI opasnim i destabilizirajuim napadom na doktrinu meusobnog odvraanja, koja je bila utemeljena na mogunosti obiju strana da uzvrate na nuklearni napad. Naglaavali su da je, iako je bilo gotovo ne138 mogue da Sjedinjene Drave uspiju razviti sustav koji bi uspjeno odgovorio na svu silinu prvog udara, mogue razviti sustav koji bi uspjeno djelovao protiv preostalih snaga koje bi Sovjeti sauvali za uzvraanje na prvi napad Amerikanaca. Tako je SDI Sjedinjenim Dravama pruao mogunost i jaao samopouzdanje za preventivni prvi napad. Bez obzira na amerike namjere, mnogi su analitiari takoer upozoravali da e SDI ubrzati utrku u naoruavanju. Sovjeti e najvjerojatnije odgovoriti poveanjem broja raketa ne bi li svladali ameriku obranu. Iako je postojala nada da e zbog SDI Sovjeti morati poveati vojne izdatke preko svojih mogunosti, takva bi reakcija stajala mnogo manje od nunih amerikih protuudarnih obrambenih sustava. Osim ponovnog uspostavljanja amerike vojne nadmoi, za koju su vjerovali da je bila izgubljena tijekom detanta, te ponovnom dobivanju inicijative u Hladnom ratu, Reagan i neki njegovi pristae kasnije su tvrdili da su utrku u naoruavanju, posebno na podrujima na kojima su Sjedinjene Amerike Drave bile tehnoloki nadmonije, namjeravali iskoristiti ne bi li znatno opteretili sovjetsko gospodarstvo. Iako su Sovjeti bili uznemireni zbog amerikog naoruavanja, a posebno zbog SDI, ne postoje naznake da se sovjetska potronja za obranu, koja se sredinom sedamdesetih poela stabilizirati, znatno poveala kao reakcija na Reaganove inicijative. Bez obzira je li ameriko naoruavanje pogodovalo raspadu Sovjetskog Saveza, porast vojnih izdataka u vezi sa smanjenim porezima doveo je do bujanja amerikog proraunskog deficita. Nacionalni dug porastao je s jednog bilijuna dolara 1980. na dva i pol bilijuna dolara 1988. godine. Iako su poveani izdaci i nii porezi stimulirali gospodarstvo, vee vladine posudbe za financiranje proraunskih deficita pomogle su odravanju visokih kamatnih stopa, to je privuklo strani kapital i povealo vrijednost dolara. Tako je pak ameriki izvoz postao skuplji, a uvoz jeftiniji, to je dovelo do vrtoglavog porasta trgovakog deficita. Do 1986. godine Sjedinjene Amerike Drave bile su najvei dunik na svijetu. 139

Ameriko naoruavanje bilo je dio sveukupne strategije jaanja amerikih snaga prije nego se upuste u pregovore o kontroli naoruanja sa Sovjetskim Savezom. U bezizglednim pregovorima o pitanju nuklearnih snaga srednjeg dometa u Europi Reaganova administracija predloila je ono to je postalo poznato kao "nulta opcija": Sjedinjene Drave ponudile su povlaenje planova za razmjetanje Pershing li IRBM-ova i Tomahawk krstareih raketa ako Sovjeti uklone sve svoje rakete srednjeg dometa u Europi i drugdje. Nije iznenadilo to su Sovjeti odbili ameriki prijedlog budui da bi time morali ukloniti ne samo nedavno razmjetene rakete SS-20, nego i druge rakete koje su bile razmjetene ve dvadeset godina, dok bi amerike zrane i pomorske baze sustava dalekog dometa ostale na svojim mjestima, kao i nuklearne snage Velike Britanije i Francuske. Postoje dokazi prema kojima su Sjedinjene Drave predloile "nultu opciju" oekujui da e je Sovjeti odbiti, ime se oslobaao put za razmjetanje raketa Pershing 11 i Tomahawk. Bez obzira na namjeru SAD-a, jasno je da su amerika i sovjetska polazita bila nepomirljiva. Glavni razlog zato je NATO predloio razmjetanje nuklearnih snaga srednjeg dometa (INF - Intermediate Nuclear Forces) leao je u tome da se osigura udruivanje amerikih konvencionalnih i taktikih nuklearnih snaga u Europi s amerikim interkontinentalnim nuklearnim snagama. Sovjeti su, naprotiv, eljeli odvratiti mogunost razmjetanja jer se time znatno poveavala mogunost amerikog napada na ciljeve u Sovjetskom Savezu.41 Iako su pregovori nastavljeni, do kompromisa nije moglo doi. U jesen 1983. godine NATO je poeo postavljati rakete. Sovjeti su reagirali prekidom INF-pregovora bez dogovora o datumu njihova nastavka. Slino su zavrili i pregovori o stratekom naoruanju. Iako se protivila sporazumu SALT II, Reaganova je administracija potkraj 1981. godine odluila da potuje njegove odredbe sve dotle dok e to initi i Sovjeti. U meuvremenu su Sjedinjene Drave i Sovjetski Savez zapoeli nove pregovore o smanjenju 140 stratekog naoruanja. Prvotni je ameriki prijedlog u novim pregovorima, koji su preimenovani u Pregovore o smanjenju stratekog naoruanja (START), pozivao na vea smanjenja u ukupnom broju nuklearnog oruja i inilo se da je takav prijedlog iznijet sa eljom da bude odbijen. Iako bi nominalno ukupne razine bile jednake, detalji amerikog plana traili su vea smanjenja raketa sa zemaljskih baza Sovjetskog Saveza, jezgri njegova arsenala, dok su Sjedinjene Drave mogle nastaviti s planiranom modernizacijom svih dijelova svoje strateke trijade. Sovjeti su odbili prijedlog SAD-a te su pregovori zastali, sve dok ih Sovjeti nisu prekinuli u studenom 1983. godine, istovremeno kada su izali iz pregovora o INF-u. Reagan i njegovi pristae okrivljavali su Sovjetski Savez za nestabilnost u Treem svijetu te su politiku konfrontacije primjenjivali prema onim reimima Treeg svijeta koje su smatrali neprijateljskima. Sjedinjene su Drave takoer poveale vojnu i drugu pomo proamerikim reimima u Treem svijetu, ukljuujui i mnoge reime u kojima se uope nisu potivala ljudska prava. Osim to je pokuala smanjiti sovjetski utjecaj u Treem svijetu, Reaganova je administracija agresivno radila na smanjenju amerike dravne intervencije u privrede Treeg svijeta. Za Reaganove administracije u aritu amerike politike prema Treem svijetu bio je isprva Salvador. Tamo su u oujku 1980. godine desniarski "eskadroni smrti" ubili nadbiskupa Oscara Romera dok je sluio misu. U prosincu 1980. godine Carterova administracija suspendirala je vojnu pomo Salvadoru nakon to su vladine trupe silovale i ubile etiri pripadnice amerike anglikanske crkve. U meuvremenu su ljeviarske snage gerile, ohrabrene sve veom podrkom naroda, u sijenju 1981. odluile prijei u "konanu ofenzivu" i svrgnuti vladu prije nego na vlast doe Reaganova administracija. Gerilci su dobili pomo od Sovjetskog Saveza i Kube. Osim uvjerenja da su "napredne revolucije moralno ispravne i povijesno neizbjene", sovjetski su vode mogli pomoi salvadorskoj gerili uzvraajui na ameriku pomo afganistan141 skom otporu.42 Ofenziva nije uspjela, djelomino stoga to je Carterova administracija - u strahu od pobjede gerilaca - obnovila vojnu pomo salvadorskoj vladi. Prelazei preko unutranjih razloga graanskog rata, Reaganova se administracija usredotoila na pomo koju je salvadorska gerila dobivala od Sovjetskog Saveza, Kube i Nikaragve. Dravni tajnik

Alexander Haig elio je "krenuti od izvora" i blokirati Kubu, ali su se Sjedinjene Amerike Drave zadovoljile velikim poveanjem vojne i gospodarske pomoi Salvadoru. Osim vojne pomoi, Sjedinjene Drave organizirale su, financirale i nadzirale izbore 1982, godine. Pritisnule su salvadorsku vladu da uvede reformu o ogranienju veliine zemljinih posjeda. Pokuale su takoer uvjeriti salvadorsku vojsku da prestane podravati "eskadrone smrti". No, malo se toga promijenilo te se gerilski pokret i dalje irio. Godine 1984. nakon to je centristiki kranski demokrat Jose Napole6n Duarte - uz veliku potporu SAD-a - pobijedio na izborima za predsjednika, Sjedinjene Drave jo su vie poveale svoju pomo Salvadoru. Zbog izostanka bilo kakvih vanih reformi, ak ni jako poveani vojni napori, iako su sprijeili pobjedu pobunjenika, nisu mogli dovesti do pobjede nad gerilcima i kraja graanskog rata. U to se doba Reaganova administracija okrenula prema Nikaragvi. Dio sovjetske i kubanske pomoi salvadorskoj gerili prolazio je kroz tu zemlju. U travnju 1981. godine Sjedinjene Amerike Drave suspendirale su gospodarsku pomo Nikaragvi. Mjesec dana prije toga predsjednik Reagan ovlastio je Sredinju obavjetajnu slubu (CIA) da u Srednjoj Americi nastavi tajnu djelatnost oko obustave isporuke oruja pokretima gerile. Do kraja godine CIA je organizirala i pomagala vojne snage nikaragvanskih izbjeglica koji su uvelike, ali ne iskljuivo, bili bivi lanovi Somozine Nacionalne garde. Iako je prvobitna misija ovih snaga, poznatih kao contrarevolucionarios ili kontrai (Contras), bila zaustavljanje isporuke oruja iz Nikaragve u ruke salvadorske gerile, njezin je glavni cilj uskoro postalo svrgavanje nikaragvanske vlade. 142 Odluna u namjeri da porazi sandiniste, Reaganova administracija zaobila je zabranu Kongresa da se za ruenje nikaragvanske vlade koriste amerika sredstva, tvrdei da je podravanjem kontraa namjeravala prisiliti sandiniste na pregovore s njihovim protivnicima te prestati pomagati salvadorsku gerilu. Snage kontraa narasle su na oko 12.000 vojnika te su uz pomo CIA-e sudjelovale u medijski dobro praenim napadima na nikaragvanske ciljeve. U svibnju 1984. godine ameriki Kongres uskratio im je svu pomo. (Zabrana je trebala stupiti na snagu 1. listopada 1984.) Umjesto da prestane podupirati kontrae, Reaganova se administracija okrenula stranim vladama i privatnim financijskim izvorima te je, u kontroverznoj i nezakonitoj akciji, kontraima preusmjerila zaradu od tajne prodaje oruja Iranu. Razotkrivena potkraj 1986. godine, ta je operacija - koja je postala poznata kao Irangate (Iran-Contra Affair), dovela do ostavki, a zatim i optunica protiv nekih najvanijih Reaganovih suradnika. Iako je sam Reagan izbjegao optunicu, afera je potkopala potporu njegovoj politici te ga je moda uinila spremnijim da sa Sovjetima postigne sporazum o kontroli naoruanja. U meuvremenu su potkraj 1983. pokuaji Meksika, Kolumbije, Paname i Venezuele (poznati kao grupa Contador, prema otoku gdje su se prvi put sastali) rezultirali nastankom mirovnog programa u Srednjoj Americi, kojim su se sukobi to su bjesnili u regiji mogli zavriti. Kljuni elementi plana bili su slobodni izbori u svim zemljama sudionicama, prestanak vanjske vojne pomoi, povlaenje stranih vojnih savjetnika, uklanjanje stranih vojnih baza i prestanak svake pomoi snagama koje ele destabilizirati ili svrgnuti regionalne vlade. Reaganova administracija bila je protiv plana jer se njime prihvaao sandinistiki reim te su se postavljale granice amerikoj intervenciji na tom podruju gdje su Sjedinjene Amerike Drave bile naviknute djelovati bez vanjskih ogranienja. Iako su vlade te regije - ukljuujui i nikaragvansku - odobrile plan, Sjedinjene Drave uspjele su sprijeiti njegovu provedbu. 143 Sandinisti su uivali prilino iroku javnu podrku prvih nekoliko godina nakon revolucije. Poveala se mogunost obrazovanja i zdravstvene skrbi, te je vlada polagano i oprezno mogla provesti gospodarske reforme, isprva ograniavajui nacionalizaciju na posjede u vlasnitvu obitelji Somoza i njezinih bliskih pristaa. No, pojaano djelovanje kontraa naudilo je privredi, koja se nije oporavila od devastacija nanijetih tijekom revolucije, to je prisililo vladu da sve vee dijelove dravnog prorauna izdvaja za obranu. Kako je napad kontraa rastao, tako se smanjivala vladina tolerancija prema odmetnicima. Sandinistiki kandidat ipak je osvojio vie od 60% glasova na izborima u studenom 1984. godine. Iako je odaziv na izbore bio visok (oko 75%), a meunarodni su promatrai potvrdili da su izbori bili slobodni i pravedni, pobjeda FSLN-a bila je naruena povlaenjem glavnog

kandidata oporbe, do ega je dolo na inzistiranje SAD-a. Da bi nastavio vriti pritisak na sandiniste, Reagan je izdao uredbu u svibnju 1985. kojom je Nikaragvi nametnuo gospodarski embargo. Iako je Nikaragva imala goleme gubitke zbog amerikog pritiska, sandinisti su ostali na vlasti. Sjedinjene Drave bile su uspjenije na Grenadi, gdje je amerika invazija svrgnula ljeviarsku vladu u listopadu 1983. godine. etiri godine ranije, u oujku 1979., skupina marksistiko-lenjinistikoga tipa poznata kao Novi JEWEL pokret preuzela je vlast na tome malom karipskom otoku. (JEWEL je bio akronim za Zajedniki pokuaj blagostanja, obrazovanja i osloboenja naroda.) Nova se vlada pod vodstvom Mauricea Bishopa brzo udaljila od Sjedinjenih Drava prihvaanjem radikalne vanjske politike i obraanjem za pomo Kubi, Sovjetskom Savezu i drugim komunistikim dravama. Sjedinjene Amerike Drave tvrdile su takoer da je zrana luka koja se na Grenadi gradila uz kubansku, kao i venecuelansku i europsku pomo, bila namijenjena za sovjetske i kubanske vojne potrebe. Bishop je to porekao, naglaavajui da je vea zrana luka bila potrebna za proirenje grenadskog turizma. 144 Sjedinjene Drave dobile su priliku svrgnuti neprijateljsku vladu nakon uklanjanja i ubojstva popularnog Bishopa, koje su izveli njegovi suparnici u vladajuoj skupini sredinom listopada 1983. godine. Izraavajui svoju zabrinutost zbog sigurnosti nekoliko stotina amerikih graana na Grenadi (uglavnom studenata na medicinskom fakultetu pod amerikim pokroviteljstvom) te potpore grenadskih susjeda, predsjednik Reagan je 25. listopada 1983. poslao 1900 vojnika na Grenadu. Nailazei na slab otpor, amerike su snage brzo preuzele nadzor nad otokom, pritvorile ostatke grenadske vlade te nakon kratke okupacije organizirale izbore koji su odrani sljedee godine. Iako je ova akcija u Sjedinjenim Dravama bila popularna, Ujedinjeni narodi su je osudili i samo je ameriki veto sprijeio slubenu osudu Vijea sigurnosti. Invazija na Grenadu, zajedno s porastom pomoi kontraima i afganistanskom otporu, dovela je do kodifikacije amerike politike prema Treem svijetu, to je postalo poznato kao Reaganova doktrina. U ironinom obratu situacije tijekom veeg dijela Hladnog rata, sr Reaganove doktrine bila je amerika pomo antikomunistikim pobunjenicima koji su se borili protiv vlada to su uivale potporu Sovjeta. (Do revolucionarnog vala sedamdesetih samo je nekoliko komunistikih vlada bilo na vlasti u Treem svijetu.) Izgradena na politici ljudskih prava Carterove administracije, Reaganova je doktrina naglaavala ameriku potporu demokraciji i ljudskim pravima u Treem svijetu i nepokolebljivo protivljenje terorizmu. Iako su mnoge skupine, ako ne i veina, koje su pod okriljem Reaganove doktrine primale ameriku pomo i same bile antidemokratske i krive zbog povreda ljudskih prava i teroristikih djelatnosti, taj se naglasak Reaganove doktrine pokazao uspjenim budui da je veina vlada na koje se ciljalo takoer bila vie ili manje kriva za sline prekraje. Osim toga, Reaganova administracija agresivno je promovirala slobodno trite kao protuteu politici statikog razvoja koja je u Treem svijetu bila uobiajena. Dunika kriza, koja se pojavila ranih osamdesetih, 145 mnoge je vlade u Treem svijetu stavila na milost i nemilost vjerovnika te ih prisilila da prihvate savjete o slobodnom tritu koje su im davali Sjedinjene Amerike Drave, Meunarodni monetarni fond i Svjetska banka. Reaganova administracija nastavila je pruati pomo koju je Carterova administracija davala otporu mudahedina protiv sovjetske okupacije Afganistana, dajui oko dvije milijarde dolara u vojnoj i gospodarskoj pomoi. Za amerike pokuaje kljuan je bio Pakistan, koji im je sluio i kao baza za pobunjenike i kao kanal za dostavljanje pomoi. Osim toga, NR Kina i Egipat odigrali su vanu ulogu dobavljajui mudahedinima oruje sovjetske proizvodnje, iako su Sjedinjene Drave Kinezima platile za vei dio njihove "pomoi". Sjedinjene Drave poveale su svoju pomo 1985., a 1986. godine poele su dobavljati sofisticiranije oruje, ukljuujui i svoju najnapredniju runu protuzranu raketu Stinger. Iako su Stingeri bili djelotvorni protiv sovjetskih i afganistanskih vladinih zrakoplova i helikoptera, mudahedini su ih takoer iskoristili u ruenju barem jednog civilnog putnikog aviona, a neke su rakete preusmjerene na druge skupine. U srpnju 1985. godine, u isto vrijeme kada se pojaavala pomo afganistanskoj oporbi, Reaganova administracija osigurala je opoziv ranijih zakona kojim je Kongres zabranjivao intervenciju CIA-e u

Angoli. Tako su Sjedinjene Drave mogle pruiti vojnu i gospodarsku pomo snagama gerile pod vodstvom UNITA-e, koja se od 1975. uz pomo June Afrike borila protiv marksistike vlade Angole. Reaganova administracija pruila je pomo UNITA-i kao dio politike "konstruktivne intervencije" prema vladi bijele manjine June Afrike. Ta je politika bila utemeljena na sklapanju sporazuma s junoafrikom vladom kako bi se zatitili ameriki gospodarski i sigurnosni interesi u toj regiji. Sjedinjene Amerike Drave takoer su poslale pomo skupinama nekomunistike oporbe u Kambodi koje su se - zajedno s Crvenim Kmerima koji su uivali pomo Kineza - borili protiv vlade to su je Vijetnamci postavili 1978. godine. 146 Pomo antikomunistikim pokretima nije bila ograniena samo na Trei svijet. Sjedinjene Drave takoer su pruale znatnu tajnu financijsku i drugu pomo nezavisnom sindikatu Solidarnost u Poljskoj. U kolovozu 1980. godine, nakon vala trajkova i zaposjedanja tvornica, komunistika vlada Poljske pristala je na zakonsko priznavanje sindikata Solidarnost. Osim to, kao ni drugi komunistiki reimi Istone Europe, poljska vlada nije imala legitimitet, ona se suoila sa iroko rasprostranjenim nezadovoljstvom zbog neuspjele gospodarske politike zbog koje se Poljska opteretila golemim dugovima prema Zapadu. Budui da im je politiki autoritet opao, a nemiri se irili, Sovjeti su pritisnuli poljske komunistike vode da preuzmu kontrolu nad situacijom ili da prihvate rizik sovjetske vojne intervencije. S obzirom na svoju veliinu i poloaj, stabilna i prijateljska Poljska bila je kljuni element sovjetske sigurnosti u Istonoj Europi. Budui da je intervencija snaga Varavskog ugovora izgledala neizbjenom, poljski premijer general Wojciech Jaruzelski, koji je takoer bio ministar obrane i voda vladajue Poljske ujedinjene radnike partije, proglasio je izvanredno stanje 13. prosinca 1981. godine i naredio privoenje vie od pet tisua voda oporbe. Akcije Jaruzelskog vjerojatno su sprijeile sovjetsku intervenciju i barem kratkorono povratile stabilnost.43 Tijekom 1981. Sjedinjene Drave i njihovi NATO saveznici izdali su nekoliko nota protiv sovjetske vojne intervencije u Poljskoj. Zapadne su zemlje na nametnuto izvanredno stanje reagirale otkazivanjem planova o ponovnim pregovorima o poljskom dugu i objavile su da nee dati nove kredite. Sjedinjene Amerike Drave nametnule su dodatne trgovake sankcije Poljskoj, te su kasnije suspendirale status Poljske kao trgovinski najpovlatenije zemlje i blokirale zajmove Meunarodnog monetarnog fonda za Poljsku. Iako se Sovjetski Savez sustegnuo od izravne intervencije, Sjedinjene Drave nametnule su mu brojne gospodarske sankcije, ukljuujui suspenziju prodaje tehnologije nafte i plina te doputenja za razne oblike visokotehnolokog izvoza. 147 Reaganova administracija te sankcije nije smatrala samo kaznom za sovjetske pritiske na Poljsku nego i nainom da se nanese teta sovjetskoj privredi i smanje njezini kapaciteti koji su odravali sovjetsku vojnu snagu i zadovoljavali potrebe graana. U lipnju 1982. godine Reaganova administracija proirila je sankcije i na ameriku opremu i tehnologiju za konstrukciju sovjetskog plinovoda prema Zapadnoj Europi, u to se ubrajala i oprema proizvedena u europskim tvrtkama prema amerikim licencama. Glavne zapadnoeuropske drave protestirale su protiv amerike akcije kao protiv nezakonitog pokuaja nametanja ekstrateritorijalnih trgovinskih sankcija te nisu prihvatile ameriki argument da bi postavljanje plinovoda Sovjetima pruilo sredstvo za jaanje gospodarskog pritiska na Zapadnu Europu pod prijetnjom uskraivanja energenata. Neki su Europljani sumnjali da su se Sjedinjene Drave protivile plinovodu jer je smanjivao ameriki utjecaj u Zapadnoj Europi uspostavljajui gospodarske veze izmeu Istoka i Zapada, koje su podravale detant u Europi. Protivljenje Europe natjeralo je Sjedinjene Drave da povuku veliki broj trgovinskih sankcija u zamjenu za obeanje da e moi nadgledati trgovinu.44 Nakon poetnih oklijevanja, Sjedinjene Amerike Drave i Narodna Republika Kina obnovile su strateku suradnju protiv Sovjetskog Saveza. Predsjednik Reagan i brojni njegovi savjetnici dugo su bili privreni nacionalistikom reimu na Tajvanu te su vrlo sumnjiavo gledali na kineske komuniste. Osim toga, inilo se da - u usporedbi s Tajvanom preko kojega su Sjedinjene Drave mogle iriti svoj utjecaj diljem Istone Azije i Zapadnog Pacifika - NR Kina ne nudi toliko prednosti. Iako je NR Kina imala veliku vojsku, tehnoloka je zaostalost umanjila vrijednost njezinih zranih snaga i raketnog arsenala, a njezina je mornarica bila mala i slaba. Jednako tako su kineski komunistiki vode sumnjali

u vrijednost stratekog partnerstva sa Sjedinjenim Dravama. Raspadom detanta uklonjena je opasnost od sovjetsko-amerike suradnje protiv NR Kine, pa su Kinezi mogli usvojiti samostalniju vanjsku poli148 tiku. NR Kina kritizirala je ameriku politiku u Srednjoj Americi, nije ponudila pomo pokretu Solidarnosti u Poljskoj i podravala je sovjetski stav protiv SDI-a. S druge su strane, potkraj sedamdesetih godina kineski vode poeli uvoditi brojne trine reforme te su eljeli dobiti pristup amerikoj trgovini, tehnologiji i kreditima. Slino su Sjedinjene Drave trebale pomo NR Kine za pomo afganistanskim pobunjenicima i pritisak na Vijetnamce u Kambodi. Nakon rjeavanja nesporazuma oko amerikog prava na prodaju oruja Tajvanu, Sjedinjene Drave su u svibnju 1983. godine NR Kini omoguila vei pristup amerikoj civilnoj tehnologiji, otvarajui put za posjet predsjednika Reagana Kini u travnju 1984. godine. Iako je Reagan naglaavao da su dvije drave imale zajedniki interes u protivljenju sovjetskoj ekspanziji, kinesko-ameriki strateki odnos nije se vratio na onako visoku razinu na kakvoj se nalazio izmeu 1978. i 1980. godine. Gospodarske veze ipak su porasle i do sredine osamdesetih kinesko-amerika trgovina postala je mnogo vanija od kineske ili amerike trgovine sa Sovjetskim Savezom. Gorbaov i kraj Hladnog rata U prvoj polovici osamdesetih dominirale su amerike inicijative. Sovjeti su, djelomino zbog problema prouzrokovanih brzom smru triju voda u kratkom vremenskom razdoblju - Brenjeva u studenom 1982., Jurija Andropova u veljai 1984. i Konstantina ernjenka u oujku 1985. - uglavnom samo uzvraali. Nasuprot tome, u posljednjim godinama Hladnog rata dominirao je sovjetski voda Mihail Gorbaov, koji je doao na vlast u oujku 1985. godine. Gorbaov je naslijedio situaciju koju su obiljeavali loi gospodarski rezultati, sve vei tehnoloki jaz sa Zapadom, sve demoraliziranije stanovnitvo, a vanjska je politika izazivala konfrontacije i bila je kontraproduktivna. Iako je u sreditu 149 Gorbaovljeve politike bila otvorena rasprava o vladinoj politici (glasnost) i gospodarsko restrukturiranje (perestrojka), njegova su unutranja i vanjska politika bile vrlo isprepletene. Gorbaov i njegovi suradnici vjerovali su da bez neke vrste demokratske obnove i gospodarske transformacije Sovjetski Savez nee moi ostati konkurentan na meunarodnom polju. Osim toga, zavretak Hladnog rata te stvaranje novih i manje konkurentnih odnosa sa Zapadom bio je kljuan za uspjeh perestrojke. Vanjska politika s manje bi konfrontacija omoguila mnogo manje izdatke za obranu i Sovjetski Savez mogao bi obratiti vie pozornosti i sredstava unutranjoj gospodarskoj reformi. Osim toga, Staljin i njegovi nasljednici koristili su Hladni rat kao opravdanje za unutranju represiju, pa je nastavak Hladnog rata mogao blokirati nune reforme. Nadalje, Gorbaov i njegovi suradnici vjerovali su da bi nastavak prisilne kontrole nad Istonom Europom, to je bio imperativ sigurnosne politike u doba konfrontacije, bio u nesuglasju s demokratizacijom i gospodarskim reformama u Sovjetskom Savezu.45 Gorbaov se isprva usredotoio na kontrolu naoruanja. Sovjetski vode i planeri obrane, uviajui da su vojni izdaci ozbiljno pogaali sovjetsku privredu a da nisu pruili veu sigurnost, doli su do zakljuka da ogranieni broj nuklearnog oruja prua dovoljnu sigurnost protiv amerikog nuklearnog napada i bilo koje mogue invazije konvencionalnim snagama. Kontrolom naoruanja smanjili bi se vojni izdaci i - to je jednako vano - napetosti u odnosima sa Zapadom te omoguilo ukupno poboljanje odnosa. Sjedinjene Amerike Drave i Sovjetski Savez nastavili su pregovore o kontroli naoruanja na poetku 1985. godine, nakon to su Reagan i njegov novi dravni tajnik George Shultz napustili svoje ranije inzistiranje na pobjedi u utrci u naoruavanju te su odluili provjeriti sovjetsku spremnost na smanjenje suparnitva u nuklearnom oruju. Gorbaov je uskoro preuzeo inicijativu. U travnju 1985. suspendirao je protumjere primijenjene kao odgovor na NATO-ovo INF150

razmjetanje te je zaustavio daljnje razmjetanje raketa SS20. U kolovozu iste godine proglasio je sovjetski moratorij na nuklearne pokuse i ponudio njegovo neogranieno produljenje ako i Sjedinjene Drave prestanu s pokusima. Gorbaov i Reagan sastali su se u enevi u studenom 1985. godine. Iako su oni sami uspjeli uspostaviti dobar osobni odnos, sporazum nisu uspjeli postii. U sijenju 1986. Gorbaov je iznio plan za potpuno nuklearno razoruanje koje bi se odvijalo u tri faze do 2000. godine. Prva je faza predlagala da Sjedinjene Amerike Drave i Sovjetski Savez smanje svoje nuklearne snage srednjeg dometa na nulu, a britanske, francuske i kineske snage nisu bile spomenute. Na susretu u Reykjaviku u listopadu 1986. Gorbaov je ponudio da e ukloniti sve rakete SS-20 iz Europe, a broj takvih raketa u Aziji ograniiti na stotinu. Takoer je predloio plan da se upola smanje amerike i sovjetske strateke nuklearne snage. Iako su gotovo postigli sporazum o potpunom uklanjanju nuklearnog oruja, Reaganovo tvrdoglavo inzistiranje na SDI-u, koji su Sovjeti nadalje smatrali nekompatibilnim sa sigurnou obiju strana, onemoguilo je sporazum. Nakon Reykavika Gorbaov je odustao od svoga dotadanjeg inzistiranja da je sporazum o SDI-u preduvjet za napredak u svim pitanjima kontrole naoruanja te je prihvatio prijedlog "nulte opcije" Sjedinjenih Drava iz 1981. godine. U travnju 1987. Gorbaov je predloio da se - osim uklanjanja svih snaga srednjeg dometa, to su trebale uiniti obje strane - takoer uklone srednje snage tzv. kratkog dometa (s dometom od 500-1000 kilometara). Taj je prijedlog, nazvan "dvostruka nulta opcija", postao temeljem Sporazuma o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF - IntermediateRange Nuclear Forces) koji je potpisan u Washingtonu u prosincu 1987. godine. Taj je sporazum predstavljao prvi sporazum o smanjenju naoruanja (za razliku od dotadanjih sporazuma o ogranienju naoruanja) u doba Hladnog rata. Gorbaov je nakon 151 toga svoju pozornost usmjerio na konvencionalne snage. Kada je u srpnju 1988. NATO odbio njegov poziv za "pan-europski Reykjavik" (velika smanjenja snaga obiju strana), Gorbaov je u prosincu iste godine - kada se obratio Ujedinjenim narodima - najavio smanjenje od dvanaest posto u ukupnom broju sovjetskih konvencionalnih snaga, ukljuujui i smanjenje od dvadeset posto u snagama zapadno od Urala. tovie, povuklo bi se oko 50.000 vojnika i oko 5000 tenkova iz sastava sovjetskih snaga u Istonoj Europi, uslijed ega bi se znatno smanjile ofenzivne sposobnosti Varavskog ugovora. Smanjenja, koja su trebala zavriti do 1991, izrasla su iz drastine revizije sovjetske vojne strategije, koja je svoj dotadanji cilj da ne izgubi rat sa Zapadom zamijenila novim - da se takav rat sprijei. Stara strategija zahtijevala je konvencionalni kapacitete prilagoene ofenzivnoj akciji, to se pokazalo kontraproduktivnim budui da je NATO reagirao izgradnjom svojih konvencionalnih i nuklearnih snaga. Sovjeti su se nadali da e im prelazak na defenzivan stav pruiti vie sigurnosti jer e doi do poboljanja odnosa sa Zapadom kao i smanjivanja vojnih izdataka. Nova strategija imala je takoer vane implikacije za sovjetsku politiku prema Istonoj Europi. Nadzor nad Istonom Europom bio je od ivotne vanosti za sovjetsku sigurnost u okviru stare strategije da se ne smije izgubiti svjetski rat. Bez velikog broja ofenzivno strukturiranih snaga u Istonoj Europi, a posebno u Istonoj Njemakoj, Sovjetima bi bilo vrlo teko pobijediti u konvencionalnom ratu u Europi, to je zahtijevala stara strategija. Sovjetske snage u Istonoj Europi odravale su na vlasti prosovjetske vlade. Budui da nisu imali legitimitet, komunistiki su reimi u toj regiji poivali na "temeljima prisile". Zajedno s pogoranjem gospodarskih uvjeta i sve veim jazom izmeu Istone i Zapadne Europe rasla je oporba protiv komunistike vladavine. Nova sovjetska strategija sigurnosti vie nije zahtijevala odravanje sfere utjecaja u Istonoj Europi. tovie, kako su Gorbaov i njegovi reformistiki suradnici nastojali restruk152 turirati sovjetsku privredu i liberalizirati politiki sustav, postajali su sve svjesniji da bi odravanjem prisilnog nadzora nad Istonom Europom potkopali svoje pokuaje unutranjih reformi. Gospodarski imbenici takoer su odigrali vanu ulogu. Troak subvencija za Istonu Europu odavno je predstavljao veliki napor za sovjetske financije. Jedna od najvanijih i najskupljih subvencija bila je sovjetska prodaja nafte i prirodnog plina Istonoj Europi po cijenama niim od cijena na svjetskim tritima. Izvoz nafte i plina za Sovjetski Savez bio je vaan izvor vrstih valuta, posebno nakon dramatinog porasta svjetskih cijena u sedamdesetima zbog nemira na Bliskom i Srednjem istoku.

Meutim, kako su cijene znatno opale ranih osamdesetih, Sovjetski Savez prestao je isporuivati energente u Istonu Europu kako bi odrao razinu svoje zarade od izvoza. Ta je odluka jo vie pogorala probleme s kojima su bile suoene privrede Istone Europe, koje su bile u velikim dugovima prema Zapadu. Kraj sovjetskog nadzora nad Istonom Europom prvo se dogodio u Poljskoj. Najvea i najvie antisovjetska zemlja u Istonoj Europi, Poljska je bila poprite mobilizacije naroda koja je dovela do prisilnih promjena u vladi 1956., 1970. i 1980. godine. Nakon nametanja izvanrednog stanja u prosincu 1981. iroko rasprostranjena javna podrka, ohrabrenje Katolike crkve, tajna pomo sa Zapada te nastavak gospodarskih potekoa doveli su do obnove organizirane oporbe kao jake politike snage. Poraz referenduma o gospodarskoj reformi pod okriljem vlade 1987. i brojni trajkovi 1988. godine istaknuli su potrebu nacionalnog pomirenja da se rijee poljski problemi. Vlada Jaruzelskog bila je prisiljena liberalizirati politiki sustav. Izbori u lipnju 1989. godine provedeni su prema poludemokratskoj formuli prema kojoj se komunistima jamila veina u donjem domu parlamenta. Rezultirali su nadmonom pobjedom oporbe i postavljanjem nekomunistikog premijera u kolovozu iste godine. Dok su poloaj predsjednika drave, ministarstvo unutranjih poslova i ministarstvo obrane te donji dom parlamenta ostali u rukama ko153 munista, Poljska i Istona Europa su po prvi put u vie od etrdeset godina imale vladu koja nije bila komunistika. Budui da je Maarska prednjaila u uvoenju gospodarskih reformi u regiji, ona je oporbene politike stranke ozakonila ve u srpnju 1989. godine. U rujnu iste godine maarska je vlada postigla sporazum s oporbom da se za est mjeseci odre slobodni izbori. Sljedeeg su se mjeseca maarski komunisti, koji su godinu dana ranije smijenili dugogodinjeg vodu Janosa Kadara, raspali. Reformisti su formirali novu stranku usmjerenu prema demokraciji, legalnosti i socijalizmu. Kao dio demokratskog otvaranja Maarske, maarska vlada otvorila je svoje granice prema Zapadu. Zahvaljujui toj odluci, Istoni Nijemci mogli su iskoristiti maarsku granicu s Austrijom i pobjei na Zapad bez ikakvog rizika. Sve vei broj izbjeglica i masovne demonstracije u Berlinu, Leipzigu i drugim gradovima uvelike su opteretili istononjemaku vladu. Nakon to je Gorbaov upozorio istononjemako komunistiko vodstvo da nee podupirati represije, stranka je uklonila svoga starog konzervativnog vodu i postavila novu vladu pod okriljem reformistikog vodstva. Nova je vlada, suoena s neprestanim demonstracijama, ukinula sve restrikcije za putovanja prema zapadu. U noi s 9. na 10. studenog 1989. godine tisue Istonih Nijemaca pohrlile su u Zapadni Berlin nakon to je sruen Berlinski zid, najvaniji simbol hladnoratovske podjele Njemake i Europe. Sljedeeg mjeseca istononjemaka je vlada prekinula s komunistikim monopolom u vlasti i najavila slobodne izbore za oujak 1990. godine. Istoga dana kada je pao Berlinski zid, bugarska komunistika partija smijenila je dugogodinjeg vodu te obeala reforme i slobodne izbore. Bugarski komunisti uspjeli su ostati na vlasti jo godinu dana. Smjena komunistike vlasti mnogo su se bre odvijala u ehoslovakoj. Tamonje masovne demonstracije i opi trajk, potaknuti dogaajima u susjednim zemljama, doveli su do uspostave nekomunistike 154 vlade 10. prosinca 1989. godine. Tri tjedna kasnije voda oporbe Vaclav Havel postao je predsjednik drave. Samo je u Rumunjskoj pad komunistike vlasti doveo do velikog krvoprolia. Nakon to su snage sigurnosti rumunjskog diktatora Nicolae Ceauescua otvorile vatru na demonstratore u Temivaru (Timioara), buknule su masovne demonstracije u drugim podrujima, ukljuujui i glavni grad Bukuret. Kada su 21. prosinca 1989. vojne jedinice poele pruati potporu demonstracijama, Ceauescu i njegova ena bezuspjeno su pokuali pobjei iz zemlje. Prema odluci prijekog suda pogubljeni su 25. prosinca, a na vlast je doao Front narodnog spasa pod vodstvom biveg ministra unutranjih poslova. Do kraja 1989. godine pali su svi prosovjetski reimi u Istonoj Europi. Iako su "revolucije 1989." dovele do mnogo brih i drastinih promjena od onih koje je oekivalo sovjetsko vodstvo, one su se

dogodile mirnim putem (osim Rumunjske) i bez izravne konfrontacije s vie od pola milijuna pripadnika sovjetskih trupa razmjetenih diljem regije. Sovjeti su mogunost represije odbili kao dugorono osuenu na propast i kao nekompatibilnu s liberalizacijom u Sovjetskom Savezu. Uistinu, na kljunim pozicijama u Poljskoj i Istonoj Njemakoj Gorbaov nije bio samo protiv uporabe oruja nego je aktivno promovirao liberalizaciju, ak i kada je ona dovodila do pada komunistikog reima. Sljedee su godine Sovjeti, premda nerado, prihvatili ponovno ujedinjenje Njemake, kao i njezino lanstvo u NATO-u. Sporazum o ponovnom ujedinjenju Njemake sadravao je neka jamstva na kojima su Sovjeti inzistirali, ukljuujui ogranienje veliine njemakih oruanih snaga te zabranu posjedovanja atomskog, biolokog ili kemijskog oruja. NATO je takoer obeao da e smanjiti svoje snage te da e nuklearno oruje upotrijebiti samo kao posljednje sredstvo. Sovjeti su pristali na povlaenje svojih snaga iz Njemake, s time da im Njemaka prui ekonomsku pomo u povlaenju. Sporazum 155 je potpisan 12. rujna 1990. godine, a treeg listopada Istona Njemaka pripojena je Saveznoj Republici Njemakoj. Sljedeeg su mjeseca, nakon dugih pregovora, NATO i Varavski ugovor potpisali sporazum kojim se znatno smanjuje veliina i naoruanje konvencionalnih snaga u Europi. Varavski ugovor, a posebno Sovjetski Savez, pristao je na vea smanjenja svojih snaga od onih koja su traili NATO i Sjedinjene Amerike Drave. Do vremena kada su Sjedinjene Drave ratificirale sporazum u studenom 1991. godine, Varavski ugovor vie nije postojao budui da su iste godine u proljee njegove lanice izglasale prekid svih vojnih sporazuma. Varavski ugovor slubeno je rasputen 1. srpnja 1991. zajednikim pristankom svih lanica, samo tri dana nakon to je bio rasputen njegov gospodarski ekvivalent - Savjet za uzajamnu ekonomsku pomo (SEV). Istovremeno je Gorbaov, dok je poduzimao znaajne akcije iji je rezultat bio zavretak Hladnog rata u Europi, radio na popravljanju odnosa SSSR-a s NR Kinom. Kina se usmjeravala prema samostalnijoj vanjskoj politici te je uvidjela tri prepreke za poboljanje odnosa: sovjetsko naoruavanje u Aziji, sovjetske trupe u Afganistanu i vijetnamske trupe u Kambodi. Kao to je ranije navedeno, godine 1987. INF-sporazumom uklonjene su rakete srednjeg dometa iz Azije i Europe. Kao dio opeg smanjenja opsega sovjetskih konvencionalnih snaga Gorbaov je smanjio broj sovjetskih vojnika na kineskim granicama i povukao sovjetske trupe iz Mongolije. Gotovo od samog poetka Sovjeti su bili u dvojbi kako u Afganistanu pronai nain da se asno povuku, a da ipak osiguraju prijateljske odnose s neutralnim Afganistanom. U veljai 1988. Gorbaov je objavio svoju namjeru o povlaenju svih sovjetskih vojnika iz te zemlje. Pregovori pod pokroviteljstvom UN-a doveli su do brojnih sporazuma u proljee 1988. godine. Sovjetski Savez morao je povui svoje snage do 15. veljae 1989. godine. Iako se Reaganova administracija ranije sloila da e - kada sovjetske trupe odu - prestati pomagati af156 ganistanske pobunjenike, u oujku 1988. Amerikanci su objavili da e nastaviti pomagati mudahedine sve dok Sovjeti budu pomagali afganistansku vladu. Na taj se nain, iako su sovjetske snage prema planu otile u veljai 1989., rat u Afganistanu nastavio jo tri godine. Nakon to je postignut dogovor izmeu Sjedinjenih Drava i Sovjetskog Saveza da e na kraju 1991. godine prekinuti sve isporuke oruja, afganistanska je vlada pala u travnju 1992. godine. Meutim, borbe su se nadalje nastavile izmeu raznih frakcija protusovjetskog otpora. Osim to je povukao sovjetske snage iz Afganistana, Gorbaov je uspjeno izvrio pritisak na Vijetnamce da povuku svoje vojnike iz Kambode. Polovica od 100.000 Vijetnamaca iz Kambode otila je do kraja 1988., a preostali u rujnu 1989. godine. Sovjeti su takoer poeli postupno ukidati svoju vojnu pomo Vijetnamu i povlaiti svoje snage iz baza u zaljevu Cam Ranh i Danangu. Razliite kambodanske frakcije postigle su mirovni sporazum pod okriljem UN-a u listopadu 1990. godine. Isti se obrazac regionalnih sporazuma nastavio u Africi, gdje su sovjetski i ameriki pregovarai pomogli u posredovanju oko sporazuma tako to su povlaenje svih stranih snaga iz Angole povezali s namibijskom samostalnou. U prosincu 1988. godine sporazumom je odreeno povlaenje vojnih

snaga iz Angole do sredine 1991. te junoafriko prihvaanje plana za osamostaljenje Namibije pod pokroviteljstvom UN-a, to se dogodilo u oujku 1990. godine. Junoafrike su se snage ve bile povukle iz Angole do vremena kada su sporazumi bili potpisani, a sve su kubanske trupe otile do lipnja 1991. godine. Kao i u Afganistanu, borbe u Angoli nastavile su se kada su Sjedinjene Drave nastavile pomagati pobunjenike UNITA-e, a Sovjetski Savez nastavio slati oruje vladi Angole. Mirovni sporazum iz svibnja 1991. posredstvom Sjedinjenih Drava, Sovjetskog Saveza i Portugala privremeno je okonao borbe te osigurao izbore i nacionalno pomirenje. Meutim, nakon to je MPLA pobijedila na izborima u listopadu 1992., UNITA je ponovno zapoela graanski rat. 157 Sovjeti su poeli povlaiti vojnu pomo i svoje savjetnike iz Etiopije 1990. godine. Istovremeno su Kubanci povukli svoje vojne snage i savjetnike. Nakon to je etiopijska vlada pala pred lokalnim pobunjenicima u svibnju 1991. godine, Sovjeti su evakuirali svoju bazu na otocima Dahlak. Iako su im pomogle promjene u sovjetskoj politici, prestanak vatre i sporazum u Srednjoj Americi prvenstveno su bili rezultat regionalnih mirovnih pokuaja koje je predvodio kostarikanski predsjednik Oscar Arias Sanchez. Radei na ranijim pokuajima skupine Contadora, Arias je predloio plan kojim je sve drave koje su ratovale u toj regiji pozvao na prekid vatre, slobodne izbore i prestanak pruanja pomoi neregularnim snagama ili pobunjenikim pokretima. Regionalne vlade prihvatile su Ariasov mirovni plan 1987., pa je on postao temelj za zavretak Hladnog rata u Srednjoj Americi. Pod pritiskom Sjedinjenih Amerikih Drava, koje su nastavile podravati kontrae i odbile olakati gospodarske sankcije, i suoeni s prestankom sovjetske pomoi, sandinisti su pristali da se odre slobodni izbori u veljai 1990. godine. Nakon devet godina rata koji je odnio 31.000 ivota, nikaragvanska je privreda bila unitena, to je bio rezultat borbi i gospodarskih sankcija te galopirajue inflacije. Osim toga, sandinistiki reim izgubio je veliki dio svoje poetne popularnosti zbog ogranienja graanskih i politikih sloboda, korupcije i prisilnog novaenja. Sjedinjene Amerike Drave financirale su - i javno i tajno - kampanju oporbe i upozorile da bi pobjeda sandinista dovela do nastavka amerikih gospodarskih sankcija i do mogue obnove rata protiv kontraa, koji se uglavnom smirio nakon 1987. godine. Napokon, kandidatkinja oporbe Violeta Barrios de Chamorro, udovica rtve Somozine diktature i lanica prve vlade poslije Somoze, naglaavala je nacionalno pomirenje, a ne obnovu revolucije. Chamorro i njezina koalicija osvojili su golemu veinu na izborima odranima pod meunarodnom kontrolom. Iako su sandinisti ostali pojedinano najvea i najbolje organizirana 158 stranka te zadrali nadzor nad vojskom, pomirili su se s rezultatima izbora i predali vlast pobjednikoj oporbi. Vane promjene koje je pokrenuo Gorbaov privele su Hladni rat njegovu kraju mnogo prije dezintegracije Sovjetskog Saveza u prosincu 1991. godine. Raspad Sovjetskog Saveza, iako blisko povezan s Hladnim ratom, takoer je bio davno zakanjeli rezultat procesa dezintegracije vienacionalnih imperija, to je bila jedna od glavnih ostavtina Prvoga svjetskog rata. Dok je rat unitio ostala carstva, carska Rusija opstala je pod "novom upravom" kao Sovjetski Savez. Iako Sovjetski Savez isprva nije bio pogoen krahom europskih imperija pokrenutih Drugim svjetskim ratom, oba su procesa konano dostigla i posljednje od velikih vienacionalnih i kolonijalnih carstava. Nacionalizam i demokratizacija u konanici su se pokazali nekompatibilnim s imperijem, te je Sovjetski Savez osuen na propast. Iako se veina strunjaka slae da je Hladni rat zavrio kada su vode Sovjetskog Saveza odluili da se vie ne isplati boriti se, razlozi promjene u sovjetskoj politici jo su uvijek sporni. Reaganovi pristae i neki strunjaci tvrde da su se Sovjeti okrenuli politici manje konfrontacije kao odgovor na ameriko vojno naoruavanje i politiku ofenzivu. Prema tome su gleditu amerike akcije poveale trokove konfrontacije i stjerale Sovjete u kut iz kojega nije bilo drugog izlaza osim predaje.46 Drugi strunjaci smatraju da je nova generacija sovjetskih voda koja se pojavila osamdesetih ve zakljuila da je politika njihovih prethodnika bila kontraproduktivna i da bi nastavak sukoba zaprijetio njihovu cilju -

prevladavanju poraznog nasljea staljinizma preko gospodarskih reformi, politike demokratizacije i drutvene revitalizacije. Prema toj analizi, ameriki postupci nisu uzrokovali promjene u sovjetskoj unutranjoj i vanjskoj politici, ali su ih mogli usporiti stvaranjem protivnika reformi uz argumente protiv boljih odnosa sa Zapadom i smanjenjem unutranje kontrole.47 Iako se ova rasprava vjerojatno nee uskoro razrijeiti, ona postavlja pitanja koja su vana za razumijevanje povijesti Hladnog rata. 159 RAZUMIJEVANJE HLADNOG RATA U ovoj je studiji Hladni rat analiziran kao proizvod unutranjih povijesti velikih sila te strukture i dinamike meunarodnih odnosa. Promjene u globalnoj raspodjeli moi nakon Drugog svjetskog rata, tehnologiji naoruanja, ravnotei politikih snaga unutar i meu dravama, svjetskoj privredi i odnosima izmeu industrijski razvijenih drava i nedovoljno razvijene periferije doveli su do Hladnog rata. Nove promjene koje su uslijedile na svim tim podrujima obnovile su ga i napokon dovele do njegova kraja. Tijekom Hladnog rata globalna raspodjela moi utjecala je na ameriko i sovjetsko shvaanje njihovih dravnih interesa i, napokon, njihovih akcija. Unato snanom porastu sovjetske vojne sile sedamdesetih i relativnog opadanja amerike vojne snage, globalna je raspodjela snaga tijekom Hladnog rata ostala usmjerena protiv Sovjetskog Saveza. Ako su potpora naroda, industrijska infrastruktura, obuena radna snaga i tehnoloki podvizi dijelovi definicije pojma moi, poslijeratna je era bila bipolarna samo u uem vojnom smislu. Prema svakoj iroj definiciji moi, Sovjetski je Savez tijekom Hladnog rata ostao "nepotpuna supersila".48 Ta se neravnotea jo vie pojavljuje kada se snaga zapadnog saveznitva mjeri protiv snage sovjetskog bloka. ak i u vojnom smislu, sovjetski je poloaj imao podjednak broj slabih i jakih elemenata. Tijekom Hladnog rata Sovjetski Savez i njegovi saveznici u Varavskom ugovoru bili su brojano superiorniji u kopnenim snagama diljem sredinje fronte u srcu Europe. Osim toga, sovjetske i kineske komunistike kopnene snage po broju su bile vee od bilo kojeg protivnika u Sjeveroistonoj Aziji tijekom pedesetih. Sovjetski Savez sedamdesetih se takoer grubo izjednaio sa Sjedinjenim Amerikim Dravama u stratekom nuklear160 nom oruju.49 S druge strane, Sovjetski Savez nikada nije mogao raunati na vjernost svojih partnera u Varavskom ugovoru, a nakon kinesko-sovjetskog razilaenja kasnih pedesetih gotovo jedna treina njegovih kopnenih snaga morala se razmjestiti du granica s NR Kinom. U procjeni nuklearne ravnotee Sovjeti su morali uzeti u obzir arsenale drugih nuklearnih sila - Velike Britanije, Francuske i NR Kine - kao i arsenale Sjedinjenih Amerikih Drava. Sovjetski strateki poloaj s vremenom se pogorao, bilo relativno bilo apsolutno. Iako je slabljenje njemake i japanske snage isprva poboljalo relativni poloaj Sovjetskog Saveza, poraz tih dviju sila zajedno s opadanjem snage Velike Britanije i Francuske predalo je neosporno vodstvo nekomunistikog svijeta u ruke Sjedinjenih Amerikih Drava. Uspjena rekonstrukcija Zapadne Njemake i Japana, gospodarski oporavak zemalja. Zapadne Europe i njihovo pristupanje savezu pod vodstvom SAD-a znailo je da su etiri od pet svjetskih sredita industrijske moi ostala izvan sovjetske kontrole. Nadalje, prekid NR Kine sa Sovjetskim Savezom kasnih pedesetih i porast netrpeljivosti izmeu dvaju komunistikih divova tako je snano opteretio sovjetsku vojsku da to sovjetska privreda konano nije mogla izdrati. Kinesko-sovjetski raskid uklonio je svaku mogunost konstituiranja komunizma kao alternativnog svjetskoga sustava koji bi se mogao natjecati s kapitalistikim Zapadom. Usko povezana s globalnom raspodjelom moi, utrka u naoruavanju bila je jedan od najdinaminijih vidova Hladnog rata. Drugi svjetski rat ubrzao je dramatine promjene u tehnologiji ratovanja. Sustavna primjena znanosti u ratovanju proizvela je oruje koje je doseglo nove granice destruktivnosti te dramatino povealo njegovu ubojitost. Razvoj atomske i hidrogenske bombe te balistikih raketa poveao je destruktivne sposobnosti ratovanja, pa je vei dio svijeta bio izloen napadu i unitenju. U razliita vremena tehnoloki napredak prijetio je da e jednu ili drugu supersilu dovesti do opasnog ruba s kojega e se pokrenuti razne pro-

161 tumjere i poveati rizik od nuklearne katastrofe. Utrka u naoruavanju dovodila je do sve veih vojnih izdataka, sve destabiliziranijeg tehnolokog suparnitva i stalnog porasta nuklearnih arsenala. Nadalje, vojni su izdaci utjecali na stvaranje grupacija koje su izvlaile dobit iz nastavka napetosti razdoblja Hladnog rata. Dosta rano uspostavljen, ovaj se model djelovanja i kontradjelovanja nastavio do kraja Hladnog rata. Iako su neki analitiari tvrdili kako bi atomsko oruje i skoro sigurno uzvraanje udara mogli pomoi da se sprijei rat izmeu supersila, to nije sprijeilo brojne ratne sukobe u Treem svijetu. Osim toga, u sustavu zapovijedanja i kontrole kod obje supersile postojali su veliki nedostaci. Kao to je primijetio jedan autor, "ne samo da su sigurnosne procedure same po sebi sklone pogrekama, nego je i nunost odravanja borbene gotovosti i kapaciteta za odgovor na nuklearni napad neminovno dotjerala sigurnost do samog ruba."50 Opasnost od sluajnog nuklearnog rata bila je izuzetno velika zbog amerikih i sovjetskih nuklearnih snaga koje su bile spremne "uzvratiti na prijetnju napada". Postupno su se vode Sjedinjenih Amerikih Drava i Sovjetskog Saveza usuglasili oko posljedica revolucije u nuklearnom naoruavanju. Konano su shvatili da se nuklearni ratovi mogu voditi, ali ne i dobiti. Dok posjedovanje nuklearnog oruja moe pomoi u proirivanju utjecaja u svijetu i sprijeiti ugroavanje stvarnih vitalnih interesa, neznatna poveanja nuklearnog oruja nisu dodatno poveavala irenje utjecaja u meunarodnoj borbi za prevlast. Vei broj i bolje oruje esto je smanjivalo, a ne poveavalo sigurnost. Povijest utrke u naoruavanju istie utjecaj onoga to strunjaci za meunarodne odnose nazivaju sigurnosnom dilemom. Akcije koje jedna drava poduzima za svoju sigurnost, njezini protivnici lako mogu shvatiti kao prijetnju, to dovodi do protumjera koje jo vie smanjuju sigurnost obiju strana. Djelovanje sigurnosne dvojbe ostavilo je posebno snaan utjecaj na Sovjetski Savez. Veina mjera koje su Sovjeti usvojili ne bi li poveali svoju sigurnost dovela je do smanjenja sigurno162 sti jer su potaknule protumjere snanijih Sjedinjenih Drava i njihovih saveznika. Time je dominacija Zapada bila sauvana ili ak poveana.51 Mogunost sukoba svojstvena sigurnosnoj dvojbi jo je vie bila poveana razliitim drutvenim, gospodarskim i politikim sustavima dvaju glavnih aktera. Hladni rat bio je ekonomski, vojni i politiki sukob, a geopolitiko svrstavanje skoro je uvijek podrazumijevalo biranje gospodarskog sustava. Meusobno povezana narav meunarodnih odnosa i unutranjopolitikih pitanja bila je jedno od najrazlikovnijih obiljeja Hladnog rata. Za vrijeme Hladnog rata smjer drutvenog i gospodarskog razvoja bio je sporna toka. Zbog mogueg utjecaja unutranjopolitike orijentacije na globalnu ravnoteu snaga lokalne su politike borbe imale meunarodnu politiku i strateku vanost. Tijekom Hladnog rata dolazilo je do promjena u ravnotei politikih snaga i unutar i izmeu drava, pa su te promjene odigrale vanu ulogu u poticanju, produavanju i okonanju sukoba. Pad komunizma kao ideologije odvijao se usporedno s opadanjem sovjetskog stratekog poloaja. Iako su bili visoko cijenjeni na kraju Drugoga svjetskog rata, privlanost komunizma i sovjetskog modela razvoja izrazito je splasnula u veem dijelu svijeta tijekom Hladnog rata. Represija u Sovjetskom Savezu, Istonoj Europi i Narodnoj Republici Kini okaljala je sliku komunizma. Neke europske komunistike partije ezdesetih i sedamdesetih pokuale su provesti reforme te komunizam razdvojiti od grube sovjetske (i kineske) stvarnosti. Ti pokuaji nisu naili na dovoljnu potporu da Sovjetskom Savezu i NR Kini preotmu vodstvo u svjetskom komunizmu. Privlanost komunizma jo je vie splasnula zbog sve veeg opadanja sovjetske privrede te porasta meunarodne svijesti o zatiti ljudskih prava i ekolokim oneienjima u Sovjetskom Savezu, Istonoj Europi i NR Kini. Nadnacionalni ideoloki sukob bio je usko povezan s razvojem nacionalnih privreda i evolucijom globalne ekonomije. Zbog gospodarskih promjena restrukturirali su se odnosi 163 moi izmeu i unutar drava. Nesposobnost Sovjetskog Saveza da se natjee sa Zapadom na gospodarskom polju ograniila je ivotni standard njegovih graana, zaprijetila njegovoj dravnoj sigurnosti i napokon nagrizla legitimitet komunistikog sustava. lako korijeni sovjetskih gospodarskih

problema seu unazad barem do pojave staljinistikog sustava u kasnim dvadesetima, vojno je nadmetanje sa Sjedinjenim Dravama i NR Kinom natjeralo Sovjete da mnogo vei dio svoga manjeg bruto-nacionalnog proizvoda namijene obrani. U te svrhe otila su sredstva potrebna za gospodarsku modernizaciju i razvoj. Ulaganje se okrenulo od proizvodnih sektora i robe iroke potronje, to je u konanici potkopalo sklonost i sposobnost Sovjetskog Saveza da se natjee sa Sjedinjenim Dravama i odri svoje carstvo. Gospodarski rast sovjetskoga bloka, koji se poveavao kasnih etrdesetih i pedesetih, ranih je sedamdesetih poeo usporavati i nikada se vie nije oporavio. Neuspjeh komunizma u proizvodnji potroakih dobara bio je u otrom kontrastu s potroakom kulturom Zapada. U novoj generaciji sovjetskih graana mnogi su svoj ekonomski status mjerili prema statusu svojih vrnjaka na Zapadu, a ne prema svojim roditeljima koji su tijekom svoga ivotnog vijeka uglavnom bili svjedoci znatnog poboljanja ivotnog standarda. Godine 1986. ernobilska je nuklearna katastrofa, i nakon toga pokuaji da se ona zataka, zadala snaan udarac komunistikoj vladavini, to je demoraliziralo manjinu koja je jo vjerovala da bi se sustav iznutra mogao promijeniti. Od kraja osamdesetih sovjetski sustav nije gotovo nikoga nadahnuo ili privukao, a posebno ne one koji su ga najbolje poznavali. Obnova, reforma i relativna otpornost svjetskog kapitalistikog sustava bila je u izrazitoj suprotnosti s padom komunizma. Zbog dubine i trajanja Velike gospodarske krize (1929: 1933.) te njezina povezivanja s faizmom, kapitalizam je do 1945. godine proao kroz znaajne promjene i senzacionalno se ponovno vratio na scenu. Sjedinjene Amerike 164 Drave podrale su obnovu Zapadne Europe i Japana, stimulirale ekonomsku integraciju, pomogle da se utemelji stabilan svjetski financijski poredak i potaknule meunarodnu trgovinu i ulaganja preko niih carina i uklanjanja drugih prepreka za slobodan protok roba i kapitala. Iako su zapadne privrede nadalje patile od razdoblja stagnacije i zasljepljujue nejednakosti u raspodjeli dohotka i bogatstva, pedesetih i ezdesetih su proivjele nevieni gospodarski rast te su nakon toga dovoljno dobro funkcionirale da bi odrale svoju vojnu snagu, podrale ustanove socijalne drave, koje su sve ee nicale, te ozakonile zapadne politike i gospodarske ustanove. Dok je naftna kriza sedamdesetih prouzroila gospodarske potekoe i financijski nered na Zapadu, Sovjetima ona nije dala nikakvu trajnu nadmo. Kao izvoznik nafte, Sovjetski je Savez kratko profitirao na viim cijenama nafte, ali je neoekivana dobit odvratila pozornost od potrebe za strukturalnim reformama. Sredinom osamdesetih, kada je Sovjetski Savez konano imao vladu koja je bila zainteresirana za gospodarske reforme, meunarodne cijene nafte su pale. Vitalnost zapadnonjemakih i japanskih privreda te pojava zapadno orijentiranih "novih industrijaliziranih zemalja", poput Tajvana i June Koreje, osigurali su gospodarsku dominaciju Zapada nad Sovjetskim Savezom i njegovim saveznicima, ak i nakon to je dolo do opadanja amerikog tehnolokog i financijskog vodstva te smanjenja amerikog udjela u svjetskoj proizvodnji. Prosperitet, koji je bio povezan s dugim procvatom od kasnih etrdesetih do ranih sedamdesetih, ublaio je razularenost prijeratnog kapitalizma, potkopao privlanost ljeviarskih i komunistikih partija, podrao uspon umjerenih elita koje su svoje blagostanje povezivale s blagostanjem Sjedinjenih Amerikih Drava te odrao koheziju zapadnog saveznitva. Poraz krajnje desniceu Drugom svjetskom ratu pomogao je da se smanje podjele medu nekomunistikim elementima i potakne, harem u Zapadnoj Europi i Japanu, pojava konsenzusa koji je podravao neki oblik socijalne kapitalistike drave i saveznitvo sa Sjedinjenim Dravama. Osim 165 toga, Hladni rat pruio je u ime dravne sigurnosti opravdanje za represiju i marginalizaciju autohtonih komunistikih i drugih radikalnih skupina. Hladni je rat naruio proces stjecanja nezavisnosti u kolonijama, a proces dekolonizacije uinio jo teim i nasilnijim. Osim toga, Hladni rat polarizirao je pokuaje drutvenih, gospodarskih i politikih promjena u Latinskoj Americi. Iako je veina sukoba u Treem svijetu bila uglavnom autohtona, a njihov konaan uspjeh ili neuspjeh bio odreen njihovim unutranjim povijestima i obiljejima, kao i odnosom amerike i sovjetske politike prema njima, nestabilnost i sukobi u Treem svijetu poticali su sovjetsko-ameriko suparnitvo.

Mnogi su pokreti za nezavisnost u Treem svijetu teili da oslobode svoje zemlje od strane vladavine i strane kontrole nad privredom, da svrgnu represivne unutranje strukture vlasti koje su postavile ili odravale strane sile, te da onemogue kulturnu hegemoniju Zapada, to je ponekad neke od pokreta svrstavalo uz Sovjetski Savez, a protiv Sjedinjenih Drava i njihovih saveznika. Zapadni vode plaili su se da bi radikalizam u Treem svijetu mogao onemoguiti pristup sirovinama, nafti, izvorima hrane i tritima koji su potrebni za ponovnu izgradnju privreda Zapadne Europe i Japana te produavanje amerikog blagostanja. Takoer su se plaili da bi Sovjetski Savez mogao uznapredovati zbog saveznitva s nacionalnim pokretima za osloboenje ili u nemirima koji bi naznaili kraj prevlasti Zapada. Meutim, Sovjeti nisu uspjeli okrenuti okolnosti u Treem svijetu u svoju korist. Era dekolonizacije (1945.-1975.) za Sovjetski Savez predstavljala je priliku, a za Sjedinjene Amerike Drave i njihove saveznike ranjivost. Iako su komunistike partije u konanici dole na vlast u nekim zemljama Treeg svijeta (esto u najsiromanijima), ti su uspjesi bili ili marginalni ili prolazni jer se pokazalo da je glavnina nacionalnih pokreta za osloboenje bila izvan kontrole stranih sila. Sovjetska je intervencija u Treem svijetu takoer oivjela reakcije Zapada. Zbog sve manje kompetitivnosti sovjetske 166 privrede i poraznih iskustava s planiranjem u sovjetskom stilu u Treem svijetu i drugdje, do osamdesetih godina zemlje Treeg svijeta nisu imale drugog izbora nego da se pridravaju pravila koja su postavili Meunarodni monetarni fond i Svjetska banka pod dominacijom Zapada te su se za kapital, tehnologiju i trite obratile Sjedinjenim Dravama i njihovim saveznicima. Do kraja Hladnog rata nestala je prijetnja da e radikalizam Treeg svijeta oslabiti Zapad i osnaiti sovjetsku mo. lako je sovjetsko-ameriko suparnitvo koje je bilo u jezgri Hladnog rata zavrilo propau sovjetske moi i dezintegracijom Sovjetskog Saveza i njegova carstva, nadalje su se nastavile polemike oko znaenja Hladnog rata. Neki autori hvale ameriku pobjedu u Hladnom ratu i tvrde da njegov rezultat opravdava ameriku politiku i djelatnost tijekom toga razdoblja. Drugi naglaavaju visoke trokove voenja Hladnog rata i tvrde da bi se do istoga ili jo boljeg rezultata dolo mnogo ranije i uz manje trokove da se amerika politika nije toliko konfrontirala. Vrlo je teko razrijeiti ta pitanja. No, jedno je sigurno: sovjetska je dokumentacija jo ograniena i nedovoljno dostupna. tovie, mnogi od rijetkih dostupnih dokumenata dvosmisleni su. U mnogim se sluajevima, kako je primijetio jedan autor, isto sovjetsko ponaanje moe objasniti i kao ekspanzivno i kao defenzivno.52 Iako je amerika dokumentacija, posebno za etrdesete i pedesete, mnogo dostupnija, jo je nedostupna potpuna dokumentacija o nekim kljunim aspektima amerike politike, osobito tajnim akcijama. Osim toga, znaenje mnogih amerikih akcija takoer je dvosmisleno. Doktrina zapreavanja, glavno naelo amerike vanjske politike u doba Hladnog rata, nije samo namjeravala ograniiti irenje sovjetske moi i utjecaja, nego takoer olakati irenje amerike moi i utjecaja.53 Ova kratka knjiga ne moe razrijeiti polemike koje su ukorijenjene u dubokim, iako esto nepriznatim, ideolokim i filozofskim razlikama. Nadajmo se, meutim, da itateljima prua dovoljno informacija da donesu svoje vlastite zakljuke o ovim i drugim vanim pitanjima. 167 U svakoj se procjeni razumnosti Hladnog rata moraju uzeti u obzir njegovi trokovi.54 U tom su ratu Sjedinjene Drave, Sovjetski Savez i mnoge druge zemlje dosta propatile. Zbog svojih neutaivih zahtjeva za sredstvima, zbog irenja ideoloke i politike netolerancije, zbog naglaska na vanjskim prijetnjama i, shodno tomu, zanemarivanja unutranjih problema, Hladni rat deformirao je ameriko, sovjetsko i druga drutva, poremetio njihove prioritete i potroio njihova bogatstva. Njime je takoer dolo do gomilanja problema kao to su kronino siromatvo, ekoloka degradacija, etniki sukobi i proliferacija oruja za masovno unitavanje. Da parafraziramo sedamnaestostoljetnog filozofa Thomasa Hobbesa - Hladni je rat bio gadan, brutalan i dug.55

PREPORUENA LITERATURA Betts, Richard K. Nuclear Blackmail and Nuclear Balance. Washington, DC: Brookings Institution, 1987. Bowker, Mike and Phil Williams. Superpower Detente: A Reappraisal. London: Sage, 1988. Bright, Charles and Michael Geyer. "For a Unified History of the World in the Twentieth Century." Radical History Review 39 (1987): 69-91. Cohen, Warren I. America in the Age of Soviet Power, 19451991. Sv. 4 u The Cambridge History of American Foreign Relations. New York: Cambridge University Press, 1993. Cox, Michael. "From the Truman Doctrine to the Second Superpower Detente: The Rise and Fall of the Cold War." Journal of Peace Research 27 (February 1990): 25-41. Crockatt, Richard. The Fifty Years War: The United States and the Soviet Union in World Politics. London: Routledge, 1995. Cronin, James E. The World the Cold WarMade: Order Chaos, and the Return of History. London: Routledge, 1996. Daniels, Robert V. The End of the Communist Revolution. London: Routledge, 1993. Dunbabin, J. P. D. International Relations since 1945. Sv. 1: The Cold War: The Great Powers and their Allies. Sv. 2: The Post-imperial Age: The Great Powers and the Wider World. London: Longman, 1994. Gaddis, John Lewis. Strategies of Containment: A Critical Appraisal of Post-war American National Security Policy. New York: Oxford University Press, 1982. Garthoff, Raymond L. Detente and Confrontation: AmericanSoviet Relations from Nixon to Reagan. Obn. izd. Washington, DC: Brookings Institution, 1994. Isti The Great Transition: American-Soviet Relations and the End of the Cold War. Washington, DC: Brookings Institution, 1994. Hobsbawm, Eric J. The Age of Extremes: A History of the World, 1914-1991. New York: Pantheon Books, 1994. Hogan, Michael J., ur. The End of the Cold War. Its Meaning and Implications. New York: Cambridge University Press, 1992. Isti ur. America in the World: The Historiography of American Foreign Relations since 1941. New York: Cambridge University Press, 1995. Holloway, David. Stalin and the Bomb: The Soviet Union and Atomic Energy, 1939-56. New Haven, CT: Yale University Press, 1994. Jentleson, Bruce W. and Thomas G. Paterson, ur. Encyclopedia of US Foreign Relations. etiri sveska. New York: Oxford University Press, 1997. Kennedy, Paul. The Rise and the Fall of the Great Powers: Economic Change and Military Conflict from 1500 to 2000. New York: Random House, 1987. Kolko, Gabriel. Century of the War: Politics, Conflict, and Society since 1914. New York: New Press, 1994. LaFeber, Walter. America, Russia, and the Cold War, 19451996. Osmo izd. New York: McGrawHill, 1997. Lebow, Richard Ned and Janice Gross Stein. We All Lost the Cold War. Princeton, NJ: Princeton University Press, 1994. Leffler, Melvyn P. A Preponderance of Power: National Security, the Truman Administration, and the Cold War. Stanford, CA: Stanford University Press, 1992. Isti The Specter of Communism: The United States and the Origins of the Cold War, 1917-1953. New York: Hill & Wang, 1994. Leffler, Melvyn P. and David S. Painter, ured. Origins of the Cold War: An International History. London: Routledge, 1994. Levering, Ralph B. The Cold War: A Post-Cold War History. Wheeling, IL: Harlan-Davidson, 1994. MccGwire, Michael. Perestroika and Soviet National Security. Washington, DC: Brookings

Institution, 1991. McCormick, Thomas J. America's Half-century. United States Foreign Policy in the Cold War. Drugo izd. Baltimore, MD: Johns Hopkins University Press, 1995. McMahon, Robert J. and Thomas G. Paterson, ur. The Origins of the Cold War. etvrto izd. Boston, MA: Houghton Mifflin, 1999. Maier, Charles S. In Search of Stability. Explorations in Historical Political Economy. New York: Cambridge University Press, 1987. Martel, Gordon, ur. American Foreign Relations Reconsidered, 1890-1993. London: Routledge, 1993. Nation, R. Craig. Black Earth, Red Star: A History of Soviet Security Policy, 1917-1991. Ithaca, NY. Cornell University Press, 1992. Paterson, Thomas G. Meeting the Communist Threat.- Truman to Reagan. New York: Oxford University Press, 1988. Paterson, Thomas G. On Every Fron k The Making and Unmaking of the Cold War. Obn. izd. New York: W W. Norton & Company, 1992. Powaski, Ronald E. The Cold War: The United States and the Soviet Union, 1917-1991. New York: Oxford University Press, 1998. Vadney, T. E. The World since 1945. Drugo izd. Harmondsworth: Penguin, 1992. Walker, Martin. The Cold War: A History. New York: Henry Holt and Company, 1994. Woodrow Wilson Center. Cold War International History Project Bulletin. Sv. 1-10. Washington, DC, 1992-98. Young, John W. Cold War and Detente, 1941-1991. London: Longman, 1993. Zubok, Vladislav and Constantine Pleshakov. Inside the Kremlin s Cold War: From Stalin to Khrushchev. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1996. BILJEKA O AUTORU

David S. Painter profesor je na Edmud E. Walsh School of Foreign Service Sveuilita Georgetown u Washingtonu, DC. Predaje kolegije o amerikoj diplomaciji, odnosima SAD-a i Treeg svijeta te o ulozi SAD-a u svjetskom gospodarskom sustavu, odnosno Hladnom ratu. Nafta kao jedan od pokretaa odnosa u meunarodnim odnosima modernog doba, jedan je od problema kojima se Painter podrobno bavi i o emu je mnogo pisao (lanci o nafti i Marshallovom planu, o nafti i vanjskoj politici SAD 1941.-1954. i dr.) Zavrio je King College u Bristolu, savezna drava Tennessee, 1970. godine. Nakon kratkog boravka na Sveuilitu u Oxfordu doktorirao je na Sveuilitu North Carolina u Chapel Hillu 1982. godine. Dugo je vremena radio u Uredu povjesniara Ministarstva vanjskih poslova SAD (Office of the Historian, Department of State). NAPOMENE
Ovaj se dokument (NSC-68) moe pronai u Ministarstvu vanjskih poslova SAD-a, Foreign Relations of the United States, 1950., sv. I (Washington DC, US Government Printing Office, 1977), str. 23485. 2 Vidi: Stephen Walt, The Origin of Alliances (Ithaca, New York, Cornell University Press, 1987). 3 To je podruje inilo Ujedinjeno Kraljevstvo, njegove kolonije i dominioni (osim Kanade) i druge (uglavnom srednjoistone) zemlje koje su u meunarodnoj trgovini koristile britansku funtu. 4 Utjecaj krize nije bio ogranien samo na razvijene zemlje. Vidi: Dietmar Rothermund, 7he Global Impact of the Great Depression, 1929-39 (London, Routledge, 1996). 5 Nakon estokih okraja SSSR i Japan potpisali su sporazum o neutralnosti u travnju 1941. godine. 6 Vidi: J. Samuel Walker, Prompt and Utter Destruction: Truman and the Use of Atomic Bombs against Japan (Chapel Hill, University of North Carolina Press, 1997). 7 Za najiscrpniju raspravu o sovjetskoj proizvodnji atomskog naoruanja (ukljuujui tu i pitanje pijunae) vidi: David Holloway, Stalin and the Bomb: The Soviet Union and Atomic Energy, 19391956 (New Haven, Yale University Press 1994). 8 Vidi: Diane Shaver Clemens, Yalta (New York, Oxford UP, 1970).
1

Klasian opis amerike nacionalne sigurnosti moe se nai u: Mehon P. Leffler, "The American Conception of National Security and th Origins of Cold War, 1945-48", American Historical Review, br. 89 (travanj 1984), str. 346-381; drugo izdanje u: Melvyn P. Leffler i David S. Painter, ur., Origins of the Cold War: An International History (London, Routledge, 1994). 10 Najbolji izvor za stjecanje novih saznanja o sovjetskoj vanjskoj politici su publikacije Projekta za meunarodnu povijest Hladnog rata (Cold War International History Project), koji se provodi pod pokroviteljstvom Woodrow Wilson Centra u Washingtonu. Uz njihov Bulletin, korisne su i web-stranice Centra. Vidi takoer radove sa znanstvenog skupa objavljene u: Diplomatic History, br. 21 (proljee 1997) i Melvyn P. Leffler, "Inside Enemy Archives: The Cold War Keopened", Foreign Affairs, br. 75 (srpanj/kolovoz 1996), str. 120-35. Za temeljitu razradu tradicionalnih stavova vidi: John Lewis Gaddis, We Knou, Now: Rethinking Cold War History (New York, Oxford University Press, 1997). 11 Nakon 1947. postojalo je teoretsko rjeenje da se Sovjeti odreknu Istone Europe, pridrue Marshallovom planu i prihvate ameriku kontrolu budueg vlastitog ekonomskog razvitka. 12 U sklopu programa europske obnove SAD je izmeu 1948. i 1952. zapadnoeuropskim dravama dao vie od 13 milijardi dolara pomoi. Zapadnim zonama u Njemakoj dodatnu pomo dale su amerike okupacijske vlasti. 13 Kao to napominje James E. Cronin, Marshallov je plan premjestio njemaki geografski fokus s Istone na Zapadnu Europu i svjetsku ekonomiju; Cronin, The World the Cold WarMade: Order, Chaos and the Return of History (London, Routledge, 1996), str. 91. 14 Vidi: Cary Fraser, " Understanding American Policy toward the Decolonization of European Empires, 1945-64", Diplomacy and Statecraft, br. 3 (oujak 1992), str. 105-25; Wm. Roger Louis i Ronald Robinson, "The Imperialism of Decolonization",Journal of Imperial and Commonwealth History, br. 22 (rujan 1994), str. 462-511. 15 Vidi: Benjamin O. Fordham, Building the Cold War Consensus: The Political Economy of US National Security Policy, 1949-51 (Ann Arbor, University of Michigan Press, 1998). 16 Vidi raspravu u: Melvyn P. Leffler, The Specter of Communism: The United States and the Origins of the Cold War, 1917-1953 (New York, Hill & Wang, 1994), str. 97-98; takoer: Cold War International History Project Bulletin 6-7 (zima 1996/97), broj posveen "Hladnom ratu u Aziji". 17 Vidi: James E. Cronin, The World the Cold War Made: Order, Chaos, and the Return of History (London, Routledge, 1996). 18 Albanija je raskinula veze sa Sovjetskim Savezom potkraj 1961. godine, ali je formalno ostala lanica Varavskog ugovora do 1968. 19 O tome vidi raspravu u: Martin Walker, The Cold War: A History (New York, Henry Holt and Company, 1994), str. 7881. 20 Vidi: Frederic S. Deyo, ur. The Political Economy of the New Asian Industrialism (Ithaca, Cornell University Press, 1994), str. 306-08. 21 B-36, koriten sredinom 1948., bio je interkontinentalni bombarder, ali je bio vrlo spor i stoga lak plijen sovjetskim presretaima. 22 David Holloway, Stalin and the Bomb: The Soviet Union and Atomic Energy, 1938_56 (New Haven, Yale University Press, 1944), str. 306-08. 23 Stephen I. Schwartz, ur., Atomic Audit: The Cost and Consequences of U.S. Nuclear Weapons since 1940 (Washington, Brookings Institution, 1998), str. 281. 24 U-2 su djelovali iz baza u Velikoj Britaniji, Turskoj, Tiapanu i Pakistanu. Kasnije je SAD podupirao letove U-2 koji su polijetali s Tajvana i fotografirali kineski teritorij. 25 Walker, Cold War, n. dj., str. 168-69. 26 U Indokini je izmeu 1946. i 1954. ivot izgubilo oko 70.000 francuskih vojnika. Rat je bio toliko nepopularan da francuska armija u njega uope nije slala redovnu, ve profesionalnu vojsku, Legiju stranaca, i kolonijalne trupe. 27 Vidi: Pedro Gleijeses, Shattered Hope: The Guatemalan Revolution and the United States, 1944-1954 (Princeton, Princeton University Press, 1991). 28 Vidi prikaz u: Michael MccGwire, Military Objectives in Soviet Foreign Policy (Washington, Brookings Institution, 1987). 29 Neki su strunjaci miljenja da su Sovjeti moda kanili preventivno napasti kineska nuklearna postrojenja ne bi li se situacija popravila. 30 Peter H. Smith, Talons of the Eagle: Dynamics of US-Latin American Relations (New York, Oxford University Press, 1996), str. 154. 31 Walter LaFeber primijetio je da je Johnsonova izjava ponovila tvrdnju pomonika dravnog tajnika za unutranje amerike poslove Edwarda Millera iz 1950. godine koja kae da je prema Rio-paktu ili Povelji Organizacije amerikih drava kolektivna intervencija bila opravdana jer je komuniste trebalo sprijeiti da preuzmu vlast nad bilo kojom amerikom dravom. Vidi: LaFeber, Inevitahle Revolutions: The United States in Central America, drugo izdanje (New York, W. W. Norton & Company, 1993), str. 95-97. 32 Vidi raspravu u: Richard Ned Lebow i Janice Gross Stein, We All Lost the Cold War (Princeton, Princeton University Press, 1994). 33 Bojkot je vodila Organizacija arapskih zemalja izvoznica nafte (OAPEC), a ne OPEC. 34 Vidi: Piero Gleijeses, "Havana Policy in Africa, 1959-1976: New Evidence from Cubarl Archives," Cold War International History ProjectBulletin 8-9 (Winter 1996/1997): str. 5-18.

Vidi raspravu u: Olav Njolstad, "Key of Keys? SALT II and the Breakdown of Detente Odd Arne Westad, ur. The Fall of Detente: Soviet American Relations during the Carter Years (Oslo, Scandinavian University Press, 1997), str. 34-71. 36 Vidi: William Burr, ur. The Kissinger Transcripts: Top Secret Talks with Beijing and Moscow (New York, New Press, 1999). 37 Vidi: Ronald E. Powaski, The Cold War: The United States and the Soviet Union, 1917-1991 (New York, Oxford University Press, 1998), str. 212-15. 38 Ralph B. Levering, The Cold War: A Post-Cold War History (Wheeling, IL, Harlan-Davidson, 1994), 161. 39 Vidi: Odd Arne Westad, "The Road to Kabul: Soviet Policy in Afganistan, 1978-1979", u The Fall of Detente, str. 11848. 40 Vidi: Ronald Powaski, The Cold War: The United States and the Soviet Union, 1917-1991 (New York, Oxford University Press), 247-49. 41 Raymond L. Garthoff, The Great Transition: American-Soviet Relations and the End of the Cold War (Washington, Brookings Institution, 1994), str. 511. 42 Isto, 680-81. 43 Za literaturu o debati o akcijama Jaruzelskoga vidi isto, str. 546-547. 44 To je izvjee izvueno uglavnom iz istoga djela: str. 548-50. Garthoff primjeuje ironiju Sjedinjenih Drava kada vre ekonomski pritisak na svoje saveznike da bi ih toboe zatitile od sovjetskog ekonomskog utjecaja. 45 Vidi: Michael MccGwire, Perestroika and Soviet National Security (Washington, Brookings Institution, 1991) i R. Craig Nation, Black Earth, Red Star.: A History of Soviet Security Policy, 1917-1991 Ithaca, Cornell University Press, 1992), poglavlje 8. 46 Postoje razliite varijante toga spora; vidi, primjerice: John Lewis Gaddis, "Hanging Tough Paid Off', Bulletin of the Atomic Scientists, br. 45 (January-February, 1989), str. 11-14. 47 Vidi: Garthoff, Great Transition, str. 751-78; MccGwire, Perestroika, str. 381-93; i Mike Bowker, Russian Foreign Policy and the End of the Cold War (Brookfield, Dartmouth Publishing Corporation, 1997). 48 Philip Dibb, The Soviet tlnion: The Incomplete Superpower, drugo izdanje (London, Macmillan, 1988). 49 Meutim, kao to je naglasio Richard Betts, paritet je sam po sebi relativan pojam: "Ako podrazumijeva obostranu ranjivost do neprihvatljivog unitenja, paritet se pojavio sredinom pedesetih; ako podrazumijeva gotovo jednaku koliinu civilne tete, pojavio se do ranih sedamdesetih; ako oznaava isti broj raketa ili sredstava za prenoenje- do sredine sedamdesetih: ako se mjeri ravnotea snaga u cjelini ili kapaciteti za nanoenje protuudara- do kasnih sedamdesetih." Vidi: Richard K. Betts, Nuclear Blackmail and Nuclear Balance (Washington, Brookings Institution, 1987), str. 188. 50 Richard Crockatt, The Fifty Years War: The United States and the Soviet Union in World Politics (London, Routledge, 1995), str. 140. 51 Za slinu tvrdnju vidi: Edward H. Judge i John W. Langdon, A Hard and Bitter Peace. A Global History of the Cold War (Upper Saddle River, Prentice-Hall, 1996), str. 312-13. 52 Vidi: William C. Wohlforth, "New Evidence on Moscow's Cold War", Diplomatic History, br. 21 (proljee 1997), str. 229-42. 53 Vidi: Thomas G. Paterson, Soviet-American Confrontation: PostwarReconstruction and the Origins of the Cold War (Baltimore, Johns Hopkins University Press, 1973), str. 175n. Paterson i drugi, posebno William Appleman Williams, primjeuju da je takva ekspanzija bila sredinji predmet amerike povijesti. 54 Za trokove Sjedinjenih Drava vidi: Martin Walker, The Cold Wa n A History (New York, Henry Holt and Company, 1994), pogl. 14; i Stephen I. Schwartz, ur. Atomic Audit: The Costs and Consequences of US Nuclear Weapons Since 1940 (Washington, Brookings Institution, 1998). Za ekoloke trokove Sovjetskog Saveza vidi, primjerice: Murray Feshbach, Ecological Disaster: Cleaning Up the Hidden Legacy of the Soviet Union (Washington, Brookings Institution, 1994). 55 elio bih se zahvaliti kolegi Johnu McNeillu koji mi je predloio ovu reenicu.

35