John Zerzan

Katastrofa postmodernizma

1994.

Sadraj
Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Prvenstvo jezika i kraj subjekta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Velianje nemoi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Derrida, dekonstrukcija i dirance . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kriza reprezentiranja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Barthes, Foucault i Lyotard . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Deleuze, Guattari i Baudrillard . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3 3 6 7 9 11 15

Uvod
Madonna, Zabavljamo li se ve?, tabloidi iz supermarketa. Milli Vanilli, virtualna stvarnost, kupuj dok se ne stropota. PeeWeejeva Velika pustolovina. New Age, mo raunala, ogromni prodajni centri. Talking Heads, stripovski lmovi, ekoloka potronja. Sasvim povran i cinian sklop. Reklama Toyote: Nove vrijednosti: tednja, njega i tako to asopis Details: Stil je bitan. Beskrajno gledanje televizije dok je s druge strane ismijava. Nepovezanost, fragmentarnost, relativizam sve do ogoljivanja i same predodbe znaenja (moda stoga to je postignue racionalnosti bilo tako jadno?). Prigrljivanje marginalnosti, a da se pritom zaboravlja s kojom lakoom margina postaje pomodnom. Smrt subjekta i kriza predstavljanja. Postmodernizam. 1 Ta ispoetka estetska tema kolonizira, prema Ernestu Laclauu, sve ira podruja, da bi se naposljetku pretvorila u novi obzor naeg kulturalnog, lozofskog i politikog iskustva. Sve izraenije uvjerenje, kae Richard Kearney, da se ljudska kultura kakvu poznajemo . . . primie svome svretku. Ona, naroito u SAD, znai presjek poststrukturalistike lozoje i kudikamo irih drutvenih prilika: i specijalizirani etos, ali, to je mnogo vanije, i dolazak onog to je moderno industrijsko drutvo najavilo. Postmodernizam je suvremenost, zbrka rjeenja odgoenih na svakoj razini, vieznanost, odbijanje da se sagledaju bilo ishodita, bilo ciljevi, ali i poricanje protupristup, novi realizam. Postmodernizam ne oznaava nita i ne ide nikamo; on je izvrnuti milenarizam, dozrijevajua oplodnja tehnolokog ivota sustav univerzalnog kapitala. Nije sluajno to Sveuilite Carnegie-Mellon, prvo koje je osamdesetih od svih studenata zatrailo da se slue raunalom, sastavlja prvi poststrukturalistiki dodiplomski program u dravi. Potroaki narcizam i ono kozmiko, u emu je razlika?, oznaavaju kraj lozoje kao takve i stvaranje krajobraza kojim, prema Krokeru i Cooku, vladaju raspadanje i trule, na pozadini koja zrai parodijom i kiem. Henry Kariel zakljuuje: Jednostavno je prekasno da se postmodernisti suprotstave ubrzanju industrijskog drutva. Povrina, novost, sluajnost nema temelja za kritiku nae krize. Ako se pravi postmodernist poznaje po tome to se odupire zakljucima koji se dadu saeti, zaradi navodnog pluralizma i otvorenosti perspektive, onda je jednako tako razumno (ako nam je doputeno upotrijebiti takvu rije) predvidjeti da, zaivimo li ikad u potpuno postmodernistikoj kulturi, neemo vie znati kako to izrei.

Prvenstvo jezika i kraj subjekta

Govorimo li u okviru sustavne misli, sve vea zaokupljenost jezikom je kljuni imbenik u objanjavanju postmodernistikog podneblja suenog arita i povlaenja. Takozvani silazak u jezik ili jezini zaokret nametnuo je postmodernistiko-poststrukturalistiku pretpostavku da jezik sainjava ljudski svijet, a ljudski svijet itav svijet. Tijekom veeg dijela 20. stoljea jezik se primicao sreditu lozofske pozornice pa su se njime bavila imena tako razliita kao to su Wittgenstein, Quine, Heidegger i Gadamer, a rastua pozornost koja se posveuje teoriji komunikacije, jezikoslovlju, kibernetici i raunalnim jezicima pokazuje ve vie desetljea slinu tendenciju na polju znanosti i tehnologije. Taj vrlo izraeni zaokret prema samom jeziku Foucault je prihvatio kao odluujui iskorak u sasvim nov
1

Pasus kojim poinje verzija teksta iz 2012. Drugih izmena verzije iz 1994. nije bilo. Prevod Vieslava Kirinia je minimalno korigovan, u intrepunkciji i jo nekim detaljima. (Nap. Anarhistika biblioteka)

nain razmiljanja. Manje pozitivno gledano, mogue ga je barem dijelom objasniti kao sastavni dio pesimizma to je uslijedio malaksavanju oporbenjakog pokreta iz ezdesetih. U sedamdesetima se dogodilo uznemirujue povlaenje u labirint tekstualnosti, kako ga je nazvao Edward Said, nasuprot mjestimice pobunjenikoj intelektualnoj aktivnosti prethodnoga razdoblja. Moda i nije paradoksalno to idol tekstualnosti, prosuuje Ben Agger, najavljuje doba u kojem intelektualci ostaju lieni svojih rijei. Jezik se sve vie i vie unizuje, gubi znaenje, pogotovo u javnoj uporabi. Vie ne moemo raunati ni na rijei, a to je dio ire protuteorijske struje iza koje stoji mnogo vei poraz nego u ezdesetima: onaj od itave povorke prosvjetiteljske racionalnosti. Oslanjali smo se na jezik kao toboe zdravu i prozirnu sluavku razuma i gdje nas je to dovelo? Do Auschwitza, Hiroshime, masovne psihike bijede, prijetnje globalnog unitenja, da spomenemo tek djeli. Doao je postmodernizam, sa svojim naoko bizarnim i izlomljenim zaokretima i krivinama. Knjiga Edith Wyschograd Sveci i postmodernizam iz 1990. ne govori samo o sveprisutnosti postmodernistikog pristupa reklo bi se da nema podruja koje je izvan njegova dosega nego donosi i suvisao osvrt na novi smjer: postmodernizam kao lozofski i knjievni diskurzivni stil ne moe se izravno oslanjati na tehnike razuma, koje su i same teorijska pomagala, nego mora skovati nove i nuno skrovite naine za potkopavanje razuma. Neposredni pretea postmodernizma/poststrukturalizma, koji je vladao u pedesetima i dobrim dijelom ezdesetih, bio je ustrojen oko sredinje uloge koju je pripisivao jezinome modelu. Strukturalizam je ponudio pretpostavku da nam jezik nudi jedini pristup svijetu predmet i iskustva, te njezin produetak, ideju da se znaenje potpuno stvara u igri razlik unutar kulturalnih znakovnih sustava. Lvi-Strauss, na primjer, tvrdio je da klju antropologije lei u razotkrivanju nesvjesnih drutvenih zakona (na primjer onih koji upravljaju branim i rodbinskim odnosima), a koji su uoblieni poput jezika. Na postmodernizam je vrlo snano utjecao vicarski jezikoslovac Saussure koji je naglasio da znaenje ne lei u vezi izmeu izriaja i onoga na to se on odnosi, nego u meusobnoj vezi znakova. To sosirovsko vjerovanje u zatvorenu, samoodnosnu narav jezika podrazumijeva da je sve odreeno unutar jezika, to dovodi do odbacivanja udnovatih ideja kao to su otuenje, ideologija, tlaenje, itd., te zakljuka da su jezik i svijest zapravo jedno te isto. Na toj putanji, koja naputa ideju jezika kao izvanjskog sredstva to ga upotrebljava svijest, pojavljuje se i vrlo utjecajni novofrojdovac, Jacques Lacan. On ne smatra samo to da je svijest potpuno proeta jezikom i da je izvan jezika nema, nego da je i nesvjesno uoblieno poput jezika. Raniji mislioci, ponajprije Nietzsche i Heidegger, ve su bili natuknuli da bi drugaiji jezik ili izmijenjeni odnos prema jeziku mogao na neki nain donijeti svjee i vane uvide. Noviji jezini zaokret uzdrmao je ak i predodbu prema kojoj je mislei pojedinac osnova znanja. Saussure je ustanovio da jezik nije funkcija govornog subjekta. Roland Barthes, ija karijera povezuje strukturalistiko razdoblje s poststrukturalistikim, zakljuio je da jezik govori, a ne autor, emu moemo pridodati i Althusserovo opaanje da je povijest proces bez subjekta. Postmodernizam se batrga nastojei priopiti to to lei onkraj jezika, predoiti nepredoivo. U meuvremenu, s obzirom na radikalnu sumnjiavost prema mogunosti da postoji referentna toka u svijetu izvan jezika, stvarnost dolazi u drugi plan. Jacques Derrida, kljuna osobnost postmodernistikog etosa, nastupa pretpostavljajui da je veza izmeu rijei i svijeta proizvoljna. Predmetni svijet nema za nj nikakvu ulogu. Postmodernizam postavlja pitanja o komunikaciji i znaenju pa kategorija estetskog, na primjer, postaje problematinom. U modernizmu, s njegovim vedrijim vjerovanjem u reprezentiranje, umjetnost 4

i knjievnost obeavale su barem kakvu-takvu viziju ispunjenja ili razumijevanja. Sve do kraja modernizma na visoku kulturu gledalo se kao na riznicu moralne i duhovne mudrosti. ini se da sada nema takva vjerovanja. Neizbjenost pitanja o jeziku moda nam govori o praznini koju je za sobom ostavio neuspjeh ostalih kandidata koji su trebali ponuditi ishodita ljudskoj uobrazilji. ini se da je ezdesetih razvitak modernizma dostigao svoj vrhunac. Strogi kanon njegova slikarstva (npr. Rothko, Reinhardt) ustupio je mjesto pop-artu i njegovu nekritikom prihvaanju komercijalnog jezika potroake kulture. Postmodernizam, i to ne samo u umjetnosti, modernizam je bez nada i snova koji su modernost inili snoljivom. Proirenu tendenciju fast fooda moemo pratiti u likovnim umjetnostima koje tee lako potronoj zabavi. Howard Fox smatra da je teatralnost moda najizrazitije obiljeje postmodernistike umjetnosti. Dekadentnost ili iscrpljenost u razvitku uoavamo i u mranim slikama jednog Erica Fischla, gdje se esto priinja da tik pod povrinom ui neto uasno. Ta osobina povezuje Fischla, tog kljunog postmodernistikog slikara Amerike, s podjednako sumornom serijom, Twin Peaks i kljunim televizijskim likom postmodernizma, Davidom Lynchom. Slika je, sve od Warhola, samosvjesno, tehniki reproduktibilna roba i upravo je to krajnji razlog kako izostanka dubine tako i openite jezovitosti i zloslutnosti. esto uoavani eklekticizam postmodernistike umjetnosti proizvoljno je recikliranje krhotina sa svih strana, naroito iz prolosti, pri emu ono esto poprima oblik parodije i kia. Demoralizirana, derealizirana, dehistorizirana: umjetnost je to koja samu sebe vie ne moe uzimati ozbiljno. Slika se vie ne odnosi ponajprije na neki izvornik, smjeten negdje drugdje u stvarnom svijetu; sve se vie odnosi tek na nove slike. Na taj nain odraava u kojoj smo se samo mjeri izgubili, udaljili od prirode, u medijski sve optereenijem svijetu tehnolokog kapitalizma. Izraz postmodernizam prvi je put upotrijebljen sedamdesetih godina u arhitekturi. Christopher Jencks je pisao o neplanskom, pluralistikom pristupu, naputanju modernistikog sna o istoj formi zaradi okretanja mnogostrukim jezicima ljudi. Potenijim moemo smatrati Venturijevo velianje Las Vegasa i priznanje Piersa Gougha da postmodernistika arhitektura ne mari za ljude nita vie nego modernistika. Lukovi i stupovi nasaeni na modernistike kutije tanka su fasada razigranosti i individualnosti koja slabo preobraava bezimene nagomilanosti bogatstva i moi pod sobom. Postmodernistiki pisci propitkuju same osnove knjievnosti umjesto da i dalje stvaraju privid izvanjskog svijeta. Roman preusmjerava svoju pozornost na samoga sebe; Donald Barthelme, na primjer, pie prie koje kao da neprestance podsjeaju itatelja da su smicalice. Prosvjedujui protiv tvrenja, stajalita i drugih predodbenih obrazaca, postmodernistika knjievnost oituje nelagodu koju osjea pred formama koje ukrouju i pripitomljuju kulturalne proizvode. Kako iri svijet postaje sve umjetniji, a znaenje sve manje podvrgnuto naem nadzoru, novi je pristup sve zainteresiraniji za razotkrivanje privida, pa i pod cijenu da vie nikad ne kae nita. Tu, kao i drugdje, umjetnost se bori protiv sebe same. Njezina ranija obeanja da e nam pomoi u razumijevanju svijeta iezavaju, a ak i pojam uobrazilje gubi svoju snagu. Za neke je gubitak pripovjedake osobe ili stajalita jednak gubitku nae sposobnosti da sebe smjestimo u povijest. Za postmoderniste je taj gubitak svojevrsno osloboenje. Raymond Federman, na primjer, naslauje se nadolazeom prozom koja e naoko biti ispranjena od bilo kakva znaenja . . . hotimice nelogina, iracionalna, nerealistina, nedosljedna i nesuvisla. Fantazija, koja je ve desetljeima u usponu, uobiajena je forma unutar postmodernizma koja nas podsjea da fantastika suoava civilizaciju upravo s onim silama koje mora 5

podiniti eli li opstati. Ali fantazija je to koja, usporedno s dekonstrukcijom, visokim razinama cinizma i malodunou drutva, ne vjeruje u sebe u tolikoj mjeri da bi bogzna koliko razumjela ili priopavala. Postmodernistiki pisci kao da se gue u naborima jezika i ne nude mnogo vie od ironinog stava prema nastojanjima oko istine i znaenja koja nalazimo u tradicionalnoj knjievnosti. Tipian je moda u tome roman Laurie Moore iz 1990., iji naslov Poput ivota ali i sadraj, zrae povlaenjem od ivota i izvrtanjem amerikog sna, u kome stvari mogu jedino poi nagore.

Velianje nemoi
Postmodernizam rui dvije presudne stavke prosvjetiteljskog humanizma: mo jezika da uoblii svijet i mo svijesti da uoblii sebstvo. Slijedi otud postmodernistika praznina, ope miljenje da enja za slobodom koju su obeavala humanistika naela subjektivnosti ne moe biti zadovoljena. Postmodernizam gleda na sebstvo kao na jezinu konvenciju; prema rijeima Williama Burroughsa: Tvoje ja potpuno je prividan pojam. Oito je da je veliani ideal individualnosti ve due vrijeme izloen pritisku. Kapitalizam je otiao vrlo daleko u velianju pojedinca, a istodobno ga je unitavao. Djela, pak, Marxa i Freuda su u znatnoj mjeri raskrinkala iskrivljeno i naivno vjerovanje u vrhovno, racionalno kantovsko sebstvo zadueno za stvarnost, zajedno s njihovim mlaim strukturalistikim tumaima Althusserom i Lacanom koji su njihov rad osuvremenili. Ovaj je put, meutim, pritisak toliko velik da je izraz pojedinac zastario. Zamijenio ga je subjekt, koji uvijek podrazumijeva i etimoloku stranu svoga znaenja: podreenost. ak se i neki slobodnjaki radikali pridruuju postmodernistikom zboru u odbacivanju pojedinca kao vrijednosnog mjerila zato to su ideologija i povijest tu kategoriju unizile. Postmodernizam razotkriva tako da je autonomija uvelike mit, a ljubljeni ideali gospodarenja i volje podjednako su pogreni. Ali, ako nam se time nudi obeanje novog i ozbiljnog pokuaja demisticiranja autoriteta, sakrivenog krinkom buroaske humanistike slobode, ono to zapravo dobivamo je rasipanje subjekta do te mjere da on postaje nemoan, pa i nepostojei. Tko e ili to sada omoguiti osloboenje, ili je ono tek jedno u nizu pustih snova? Postmodernizam eli i jedno i drugo: izbrisati misleu osobu, ali smo postojanje njegove kritike oslanja se na diskreditirane ideje poput subjektivnosti. Fred Dallmayr, uviajui proirenu privlanost suvremenog antihumanizma, upozorava da su njegove prve rtve reeksija i osjeaj za vrijednosti. Tvrditi da smo mi prije svega instancija jezika, oito znai oduzeti nam sposobnost poimanja cjeline, u asu kad se od nas zahtijeva da urno uinimo upravo to. Nipoto ne zauuje to to se prema nekima, postmodernizam u praksi svodi na puki liberalizam bez subjekta, a teko bi to moglo privui i feministkinje koje nastoje odrediti ili obnoviti autentian i samosvojan enski identitet. ini se da postmodernistiki subjekt, ono to je po svemu sudei od subjekta preostalo, oznaava ponajprije osobnost koju gradi tehnoloki kapital, ali za sebe, a koju marksistiki knjievni teoretiar Terry Eagleton opisuje kao rasprenu, rasreditenu mreu privrenosti libida, lienu etikog temelja i psihike nutrine, povrnu funkciju ovog ili onog potroakog ina, medijskog doivljaja, spolnog odnosa, trenda ili mode. Ako Eagletonovo odreenje dananjeg nesubjekta to ga je postmodernizam donio sa sobom nije zadovoljavajue, teko je uoiti u emu onda nai osnovu za odmicanje od njegova otrog saetka. Postmodernizam dovodi ak i do nestanka otuenja, jer nema vie subjekta koji bi se mogao otuiti! Teko bi bilo suvremenu fragmentarnost i nemo slaviti na potpuniji nain, a postojei gnjev i nezadovoljstvo temeljitije zanemariti. 6

Derrida, dekonstrukcija i dirance

Udaljimo se zasad od opih znaajki i pozadine. Od pojedinanih postmodernistikih pristupa najutjecajnijim se pokazao onaj Jacquesa Derride, od ezdesetih poznat kao dekonstrukcija. Kad govorimo o postmodernizmu u lozoji, mislimo ponad svega na Derridine tekstove, a taj najraniji i najekstremniji nazor je naiao na odjek daleko izvan lozoje, u popularnoj kulturi i njezinim normama. Jezini zaokret nesumnjivo se oslanja na Derridu pa David Wood naziva dekonstrukciju apsolutno neizbjenim pokretom u dananjoj lozoji, budui da se misao nosi sa svojim neizbjenim kripcem bivanja pisanim jezikom. Derrida je razvio ideju da jezik nije nevin ili neutralan, nego da poiva na pozamanom broju pretpostavki, ime je ukazao na, kako on smatra, u osnovi proturjenu narav ljudskog diskursa. Teorem nepotpunosti matematiara Kurta Gdela kae da svaki formalni sustav moe biti ili dosljedan ili potpun, ali ne oboje. Na uvelike slian nain, Derrida tvrdi da se jezik neprestance okree protiv sebe sama pa, ralanimo li stvar pomno, ne moemo ni kazati to mislimo ni misliti to kaemo. Ali, ba kao i semiolozi prije njega, Derrida upuuje jednako tako na mogunost da metoda dekonstrukcije demisticira ideoloki sadraj svih tekstova, pri emu se sve ljudske djelatnosti tumae kao da su, u osnovi, tekstovi. Temeljno proturjeje i strategiju prikrivanja, koji su neodvojivi dio metazike jezika u najirem znaenju te rijei, mogue je moda razgolititi i dovesti do prisnijeg oblika znanja. Potonjoj tvrdnji, na ije politiko obeanje Derrida neprestance aludira, protivi se upravo sm sadraj dekonstrukcije: na jezik ona gleda kao na nezavisnu silu u trajnom pokretu, koja onemoguava stabiliziranje znaenja ili denitivnu komunikaciju. Takvo iznutra stvoreno strujanje on naziva dirance i upravo to izaziva uruavanje same ideje znaenja kao i samoodnoseu narav jezika prema kojoj, kao to smo ve primijetili, nema prostora izvan jezika u kojem bi znaenje na ikakav nain moglo postojati. Namjera i subjekt su poraeni, ne oituju se nikakve unutarnje istine, nego beskonaan niz moguih znaenja koja stvara dirance, naelo to obiljeava jezik. Neuhvatljivim postaje i znaenje unutar jezika zbog Derridina ustrajavanja na tome da je jezik metaforian te da stoga ne moe istinu priopiti izravno. Ideja je to koju on preuzima od Nietzschea, a koja brie granicu izmeu lozoje i knjievnosti. Svi ti uvidi trebali bi dodatno potvrditi odvanu i subverzivnu narav dekonstrukcije, ali oni bez daljnjeg otvaraju i neka kljuna pitanja. Ako je znaenje neodreeno, kako to da i Derridino stajalite i izrazi nisu neodreeni? Kritiarima je, na primjer, odgovorio da im nije jasno znaenje njegove teorije, a s druge strane, znaenje njegove teorije upravo jest to da ne moe biti jasnog, odredivog znaenja. Nadalje, premda cijeli njegov pothvat u znaajnom smislu eli potkopati sve sustave koji tee bilo kakvoj transcendentnoj istini, on dirance uzdie na transcendentalni poloaj pravoga lozofskoga prvog uzroka. Prema Derridi, postavljanje govorne rijei iznad pisane rezultiralo je posvemanjim zapadnim previanjem uruavanja koje sm jezik donosi lozoji. Povlaivanjem govorne rijei stvara se laan dojam neposrednosti, neutemeljeno vjerovanje da je pri govoru sama stvar prisutna, a reprezentiranje svladano. Ali, govor nije nita autentiniji od pisane rijei, a nipoto nije ni otporan na priroen neuspjeh jezika da tono ili odreeno prenosi (predodbenu) grau. Zapadnu metaziku krasi pogrena elja za prisutnou, nepromiljena elja za uspjenou reprezentiranja. Vano je opaziti da se Derrida, zato to odbacuje mogunost neposredovanog postojanja, okomljuje na uinkovitost reprezentiranja, ali ne

i na samo reprezentiranje. Podsmjehuje se toj igri, ali je svejedno igra. Dirance (poslije jednostavno razlika [dierence]) prelazi polako u ravnodunost [indierence], zbog nepristupanosti istine ili znaenja, te se priklanja sveopem cinizmu. Derrida je isprva obrazlagao krive korake lozoje na polju prisutnosti upuujui na muno Husserlovo traganje za njom. Zatim je razvio svoju gramatoloku teoriju u kojoj je pisanoj rijei vratio pripadajue joj prvenstvo, nasuprot zapadnoj fonocentrinoj pristranosti. Ostvario je to uglavnom kritikom vodeih imena koja su poinila grijeh fonocentrinosti Rousseaua, Heideggera, Saussurea, Lvi-Straussa to ne umanjuje sve ono to duguje posljednjoj trojici. Kao da ne zaboravlja oite implikacije svog dekonstrukcijskog pristupa, Derrida se u svojim tekstovima iz sedamdesetih udaljuje od ranijih, prilino izravnih lozofskih razmatranja. Knjiga Glas iz 1974., mjeavina je Hegela i Geneta, a razmatranja bivaju zamijenjena slobodnim asocijacijama i loim igrama rijei. Iako je osupnuo i njegove najvjernije oboavatelje, Glas se bez daljnjeg vodi postavkom o neizbjenoj vieznanosti jezika i eljom da se potkopaju snovi o ureenom diskursu. Podbadanja iz 1978., studija je Nietzschea koja u konanici svoje arite ne smjeta ni u emu to je Nietzsche objavio, nego u rukom ispisanoj biljeci na rubu jedne od njegovih biljenica: Zaboravio sam kiobran. Beskonane su, neodredive mogunosti znaenja ili eventualne vanosti tog narkanog komentara. To, naravno, Derrida i eli: sugerirati da se isto moe rei za sve to je Nietzsche napisao. Prema dekonstrukciji, misao se sasvim jasno (ovaj, recimo nejasno) tie relativnog, fragmentarnog, rubnog. Znaenje nipoto nije neto to moemo prikucati avliem, ako uope i postoji. Komentirajui Platonova Fedra, uitelj dekompozicije ide tako daleko da ustvruje kako on ba kao i bilo koji drugi tekst, nije mogao a da se, barem u virtualnom, dinaminom, lateralnom obliku, ne uplete u sve rijei koje su tvorile sustav grkog jezika. Povezano je s time Derridino suprotstavljanje binarnim oprekama, kao to su doslovno/ metaforiko, ozbiljno/razigrano, duboko/povrno, priroda/kultura, ad innitum. Doivljava ih kao temeljne pojmovne hijerarhije koje krijumari jezik sm, a koje nude privid odreenosti ili orijentacije. On nadalje tvrdi da dekonstrukcijsko zbacivanje tih sparivanja u kojima se jedan lan vrednuje nad onim drugim, vodi politikom i drutvenom zbacivanju stvarnih, nepojmovnih hijerarhija. Ali, automatsko odbacivanje svih binarnih opreka i opet je metaziki potez; on zapravo zaobilazi politiku i povijest jer u oprekama, ma koliko neprecizne one mogle biti, ne uspijeva uoiti nita osim jezine stvarnosti. Raskrinkavanjem svake binarnosti dekonstrukcija tei sagledavanju razlike bez suprotstavljenosti. Ono to bi u manjoj dozi moglo izgledati kao zdrav pristup, sumnjiavost prema otrim karakterizacijama po obrascu ili-ili, pretvara se u propisano odbacivanje svake nevieznanosti koje postaje vrlo upitno. Tvrdnja da ne moe postojati da ili ne dovodi do paralizirajueg relativizma, u kojem nemo postaje privilegiranim partnerom oprenosti. Pouan je moda sluaj Paula de Mana, koji je Derridine poetne dekonstrukcijske postavke proirio i produbio (a prema miljenju mnogih i nadiao). Ubrzo nakon de Manove smrti 1985. otkriveno je da je kao mladi u okupiranoj Belgiji napisao vie antisemitskih, pronacistikih novinskih lanaka. To senzacionalno otkrie ugrozilo je ugled tog izvrsnog dekonstrukcionista s Yalea, a za neke, i moralnu i lozojsku vrijednost same dekonstrukcije. De Man je, ba kao i Derrida, naglaavao dvostrukosti, pomutnje, neistinitosti koje, sluei se jezikom, uzimamo zdravo za gotovo. U skladu s time iako, prema mojem miljenju, na njegovu tetu glasio je i uvijeni Derridin komentar de Manova kolaboracionistikog razdoblja: ukratko, kako moemo suditi, tko ima pravo rei? Jadno svjedoanstvo u korist dekonstrukcije koju u svakom pogledu dre antiautoritarnom. 8

Derrida je razglasio da dekonstrukcija potie potkopavanje svakog kraljevstva. U zbilji meutim, ostala je ona unutar sigurnoga akademskog svijeta iznalaenja sve domiljatijih tekstovnih sloenosti, ne bi li se zadrala u ringu i izbjegla promiljanje vlastita politikog poloaja. Jedan od sredinjih Derridinih izraza, diseminacija, opisuje jezik, u okviru naela razlike, ne toliko kao bogatu etvu znaenj koliko kao neku vrstu neprekidnog gubljenja i rasipanja, pri emu se znaenje pojavljuje posvuda i zapravo smjesta iezava. Taj protok jezika, neprestan i nezadovoljavajui, sasvim tono odgovara protoku u srcu potroakog kapitala i njegovu beskonanom kruenju nevanosti. Derrida otud nesmotreno ovjekovjeuje i poopuje suvremeni ivot prikazujui ljudsku komunikaciju na njegovu sliku i priliku. Svako kraljevstvo koje bi dekonstrukcija trebala potkopati biva umjesto toga protegnuto i proglaeno apsolutnim. Derrida predstavlja i slavnu francusku tradiciju explication de texte i reakciju na galsko tovanje kartezijanskog klasicistikog jezika s njegovim idealima jasnoe i uravnoteenosti. Dekonstrukcija je dijelom nastala i kao dio izvorne gotovo-revolucije iz 1968., to jest studentskog ustajanja protiv okotaloga francuskog vieg obrazovanja. Neki od njezinih kljunih izraza (npr. diseminacija) posueni su iz Blanchotovih komentara Heideggera, ime ne elim porei znaajnu originalnost toga misaonog pravca. Prisutnost i reprezentiranje neprestance se uzajamno dovode u pitanje. U okvirnom sustavu otkrivaju beskonane napukline, a to je samo po sebi vana novost. Na alost, pretvaranje metazike u pitanje pisane rijei, gdje znaenja odabiru zapravo sebe sama pa je nemogue pokazati da je jedan diskurs (a time i nain djelovanja) bolji od drugog, ne doima se pretjerano radikalnim. Dekonstrukcija nailazi na odjek meu proelnicima engleskih odsjeka, profesionalnim udruenjima i drugim uglednim tijelima jer pitanje samog reprezentiranja postavlja s takvom mlakou. Derridina dekonstrukcija lozoje slae se da netaknutim mora ostaviti sm pojam iju neutemeljenost iznosi na vidjelo. Premda ideju o zbilji neovisnoj o jeziku smatra neodrivom, ni dekonstrukcija ne obeava osloboenje od one slavne tamnice jezika. Ona ne obrauje u pravome smislu bit jezika, prvenstvo simbolikoga, nego ih proglaava neizbjenima koliko i neostvarivima. Nema izlaza. Kao to izjavljuje Derrida: Nije rije o tome da se pojedinac oslobodi posredstvom nekog nerepresivnoga novog poretka (takvoga nema).

Kriza reprezentiranja
Ako je doprinos dekonstrukcije uglavnom tek u podrivanju nae uvjerenosti u zbilju, onda ona zaboravlja da je sama zbilja reklamna industrija i masovna kultura, da spomenemo tek dva povrna primjera to ve postigla. To u biti postmodernistiko gledite odaje tako odmicanje miljenja od dekadentnosti prema svojoj eleginoj, postmisaonoj fazi, ili, kako to saima John Fekete, krajnje izraenu krizu zapadnog uma, krajnje izraeno gubljenje snage. Dananja prekrcanost reprezentacijama istie radikalnu osiromaenost ivota u tehnolokome klasnom drutvu tehnologija jest uskraivanje. Klasina teorija reprezentiranja smatrala je da znaenje ili istina prethode i propisuju predodbene oblike koji ih priopuju. Ali mi sad ivimo u postmodernistikoj kulturi u kojoj slika vie nije toliko izraz pojedinanog subjekta koliko roba u okviru anonimne potroake tehnologije. ivot je u naem informatikom vremenu sve uvjetovaniji medijima pa je sve podloniji baratanju znakovima, simbolima, marketingom, itd. Nae je doba, kae Derrida, doba bez prirode.

Sve formulacije postmodernosti slono uoavaju krizu reprezentiranja. Derrida je, kao to je poznato, posumnjao ve i u samu narav lozofskog projekta kao neeg utemeljenog u reprezentiranju i postavio nekoliko neodgovorivih pitanja o odnosu izmeu reprezentiranja i misli. Dekonstrukcija podriva epistemoloke postavke reprezentiranja i pokazuje da jezik, na primjer, nije prikladan oblik reprezentiranja. Ali, to podrivanje izbjegava dotaknuti se represivne naravi svoga predmeta, nego samo jo jedanput ponavlja da je ista prisutnost, prostor onkraj reprezentiranja, mogua jedino kao utopistiki san. Neposredovani kontakt ili komunikacija nemogui su; mogui su samo znaci i reprezentiranja. Dekonstrukcija je potraga za prisutnou i ispunjenjem koje se beskonano, nuno, odgaa. Jacques Lacan, iako dijeli Derridinu pomirenost, razotkriva barem u veoj mjeri zloudnu bit reprezentiranja. On dopunjuje Freuda i zakljuuje da se subjekt, ulaskom u simboliki poredak, to jest u jezik, istodobno izgrauje i otuuje. Premda odbacuje mogunost povratka u predjezino stanje u kojem bi pogaeno obeanje prisutnosti moglo biti ispunjeno, uspio je barem uoiti onaj sredinji, paralizirajui udar podreivanja neobuzdanih udnji simbolikome svijetu, preputanja jedinstvenosti jeziku. Lacan je jouissance [uitak] proglasio neizrecivim jer se u pravom smislu on moe zbiti jedino izvan jezika: srea sadrana u udnji za svijetom bez razlomljenosti novcem ili pismom, drutvom bez reprezentiranja. Pomalo ironino, nemo stvaranja simbolikog znaenja je temeljna tekoa postmodernizma. Ona oituje njegov poloaj na razmei predoivog i nepredoivog, polovinu odlunost (u najboljem sluaju) koja odbija odbiti reprezentiranje. U meuvremenu, otueno i iscrpljeno opinstvo gubi zanimanje za navodnu utjehu kulture, a uz sve dublju i guu proetost medijima, raa se uvid da je u tome moda oduvijek i bio smisao kulture. Postmodernizam ne priznaje promiljanje podrijetla reprezentiranja jer se vrsto dri nemogunosti neposredovanog postojanja. U odgovor na enju za izgubljenom cjelovitou predcivilizacije, postmodernizam kae da je kultura postala tako bitna za ljudsko postojanje da nije mogue prekapati po njoj. To nas naravno podsjea na Freuda koji je civilizaciju doivljavao prije svega kao potiskivanje slobode i cjelovitosti, ali koji je jednako tako zakljuio da su rad i kultura vaniji. Freud je bio barem toliko poten da je priznao proturjeje ili nepomirljivost to proizlazi iz opredjeljivanja za paralizirajuu narav civilizacije, dok postmodernisti to ne ine. Floyd Merrell je ustvrdio da je klju, moda i glavni klju Derridine misli njegova odluka da pitanje podrijetla proglasi zabranjenom zonom. On tako neprestance u svojim tekstovima upuuje na spregu izmeu temeljnih pretpostavki zapadne misli s jedne strane, te nasilja i tlaenja koja obiljeavaju zapadnu civilizaciju, s druge, ali on potpuno odbacuje bilo kakvu ideju podrijetla, ime je izvrio vrlo velik utjecaj. Uzrono miljenje, na kraju krajeva, neto je emu se postmodernisti podsmjehuju. Priroda je obmana: to onda znai neprirodno? Umjesto one udesne situacionistike parole Pod plonikom je plaa, u Foucaultovoj knjizi Rijei i stvari nailazimo na slavno odbacivanje cjelokupne hipoteze o represivnosti. Freud nam je kulturu predstavio kao neto to sputava i dovodi do neuroze; postmodernizam nam poruuje da je kultura jedino to uope moemo imati, te da njezini temelji, ako i postoje, nisu dostupni naem razumijevanju. Postmodernizam je prema svemu sudei ono na emu ostajemo kad se proces modernizacije dovri, a priroda zauvijek nestane. Postmodernizam nije tek odjek Beckettova osvrta iz Svretka igre, da nema vie prirode, nego on takoer porie da je izvan jezika i kulture ikad postojao ikakav prepoznatljiv prostor. Priroda, izjavljuje Derrida dok raspravlja o Rousseauu, nije nikad postojala. Otuenje se jo jedanput odstranjuje: dotini pojam nuno podrazumijeva ideju autentinosti koju postmodernizam smatra nerazumljivom. U tom tonu, Derrida spominje gubitak 10

neega ega nikad nije bilo, samoprisutnosti koja nikad nije bila danost, nego jedino san . . . Unato ogranienjima strukturalizma, Lvi-Straussov osjeaj bliskosti s Rousseauom, s druge strane, svjedoio je o njegovu traganju za podrijetlom. Lvi-Strauss nije htio odbaciti osloboenje, bilo u smislu poetaka ili ciljeva, i nikad nije prestao eznuti za netaknutim drutvom, nefragmentarnim svijetom u kojem neposrednost jo nije bila unitena. Zato Derrida pogrdno, da se razumijemo Rousseaua predstavlja kao utopista, a Lvi-Straussa kao anarhista, te upozorava na pogibelj dodatnog koraka prema nekoj vrsti iskonske anarhije, to bi bila tek opasna opsjena. Zbiljska opasnost lei u najosnovnijem neosporavanju otuenosti i vladanja koji prijete potpunim obuzdavanjem prirode, onoga to je ostalo od prirodnoga u svijetu i u nama samima. Marcuse je prepoznao da u korijenu svekolikog miljenja lei uspomena na zadovoljenje, pa je poriv za ponavljanjem prolog zadovoljenja skrivena pogonska snaga koja pokree proces miljenja. Pitanje korijena podrazumijeva i pitanje nastanka apstraktnosti, pa i lozofske pojmovnosti kao takve, i Marcuse se u svome traganju za uvjetima stanja nerepresivnosti pribliio sueljavanju sa samom kulturom. Svakako se nikad nije sasvim uspio oteti dojmu da je ovjeanstvo zaboravilo neto bitno. Slina je i kratka Novalisova izjava Filozoja je enja za domom. Kroker i Cook jednako tako bez daljnjeg imaju pravo kad zakljuuju da je postmodernistika kultura zaboravljanje, zaboravljanje korijen i odredit.

Barthes, Foucault i Lyotard

Posvetimo se sada drugim imenima poststrukturalizma/postmodernizma. Pozornost zasluuje Roland Barthes koji je na poetku karijere pripadao vodeim strukturalistikim misliocima. Njegova knjiga Nulti stupanj pisanja izraavala je nadu da se jezikom mogue koristiti na utopijski nain i da u kulturi postoje pravila nadzora koja je mogue prekriti. Poetkom sedamdesetih, meutim, zajedno s Derridom, ve vidi jezik kao metaforiku barutinu iju metaforinost ne prepoznajemo. Filozoja je omamljena vlastitim jezikom i jezik se openito ne moe smatrati gospodarom onoga o emu raspravlja. Carstvom znakova iz 1970. Barthes se ve bio odrekao svake kritike, analitike namjere. Knjiga je naoko o Japanu i predstavljena je kao djelo koje ne nastoji oslikati ili ralaniti ikakvu zbilju. Razliiti dijelovi dotiu se tako razliitih kulturnih oblika kao to su haiku i prodajni automati, uzeti kao dijelovi svojevrsnog antiutopijskog krajobraza u kojemu su oblici lieni znaenja, a sve je tek povrina. Carstvo moemo smatrati prvom potpuno postmodernistikom ponudom, a sredinom sedamdesetih, Barthesovu ideju o uitku u tekstu krasilo je ve ono isto deridaovsko omalovaavanje vjerovanja u valjanost javnog diskursa. Pisanje je postalo samome sebi cilj. Uoi svoje smrti 1980., Barthes je izriito optuio svaki intelektualni oblik pisanja, a pogotovo sve to mirie na politiku. U njegovoj zadnjoj knjizi Barthes o Barthesu hedonizam rijei, usporedno s kicotvom iz stvarnog ivota, nije vie uzimao u obzir je li pojam valjan ili nevaljan, nego jedino koliko je uinkovit kao spisateljska taktika. Godine 1985. kao rtva side umro je najpoznatiji meu utjecajnim postmodernistima, Michel Foucault. Zvali su ga katkad lozofom smrti ovjeka, a mnogi ga smatraju najveim modernim uenikom Nietzschea. Njegova raznorodna povijesna istraivanja (npr. ludila, kaznenih obiaja, spolnosti) uinila su ga vrlo poznatim, a ve sama po sebi daju naslutiti razlike izmeu Foucaulta i razmjerno apstraktnijeg i ahistorinijeg Derride. Vidjeli smo da je strukturalizam ve bio nasilno obezvrijedio pojedinca, uvelike na jezinim osnovama, doim je Foucault opisao ovjeka (kao) tek noviji pronalazak, pojavu ni dva stoljea staru, obian nabor u naem znanju koji e ubrzo nestati. Naglasak mu je na prikazivanju 11

ovjeka kao onoga to se predoava i to se na vidjelo iznosi kao objekt, tonije, kao puki pronalazak moderne znanosti. Unato svome osebujnom stilu, Foucaultova djela doivjela su daleko veu popularnost od Horkheimerovih i Adornovih (npr. Dijalektike prosvjetiteljstva), ili onih Ervinga Gomana, a koja jednako tako razotkrivaju skroviti program buroaske racionalnosti. Ukazao je na individualizirajuu taktiku koja je bila na djelu u kljunim ustanovama s poetka 19. stoljea (obitelji, radu, medicini, psihijatriji, obrazovanju) i prikazao njihove normalizirajue, disciplinirajue uloge u okviru nastajue kapitalistike modernosti u kojoj pojedinca stvara vladajui poredak, za svoje svrhe. Foucault, tipino postmodernistiki, odbacuje razmiljanja o korijenima i ideju da postoji zbilja iza ili ispod prevladavajueg diskursa odreenoga povijesnog razdoblja. Subjekt je slino tomu obmana koju u biti stvara diskurs, jastvo stvoreno na osnovi vladajuih jezinih uzusa. I tako, umjesto teoretskih sagledavanja, on nudi svoje podrobne povijesne prie koje naziva arheologijama znanja, kao da one ne sadre svoje ideoloke ili lozofske pretpostavke. Za Foucaulta ne postoje osnove drutvenosti izvan okvira danog razdoblja, ili episteme, kako ga je on nazivao. Osnove se mijenjaju od jedne episteme do druge. Prevladavajui diskurs, koji gradi svoje subjekte, naoko tvori samog sebe. Prilino je mala pomo od takva pristupa povijesti, a on proizlazi ponajprije iz injenice da Foucault ne spominje drutvene skupine, nego se potpuno usredotouje na misaone sustave. Dodatna potekoa koju njegov nazor stvara jest da epistemu odreenog razdoblja ne mogu spoznati oni koji u njemu djeluju. Ako svijest jest upravo ono to, prema Foucaultovu vienju, ne uspijeva spoznati svoju relativnost ili to kako bi izgledala u ranijim epistemama, onda je i sama Foucaultova uzviena, obuhvatna spoznaja nemogua. Tu potekou priznaje pri kraju Arheologije znanja iz 1972., ali ona i dalje ostaje bez odgovora, kao poprilino upadljiv problem. Dvojba je postmodernizma sljedea: kako je mogue odrediti poloaj i valjanost vlastitih teorijskih pristupa ako se ne priznaju ni istina ni osnove znanja? Uklonimo li mogunost racionalnih utemeljenja ili mjerila, na kakvim da onda osnovama djelujemo? Kako moemo shvatiti kakvo je drutvo kojemu se suprotstavljamo, a kamoli to shvaanje podijeliti? Foucaultovo ustrajavanje na nieanskom perspektivizmu prelazi u nesvodivi pluralizam tumaenja. No, spoznaju i istinu je relativizirao samo u onoj mjeri u kojoj su te ideje primjenjive na tue misaone sustave. Suoen s takvim komentarima, Foucault je priznao da nije u stanju racionalno obraniti vlastite stavove. Stoga liberalni Habermas tvrdi da su postmodernistiki mislioci poput Foucaulta, Deleuzea i Lyotarda neokonzervativni jer ne nude nikakvu dosljednu argumentaciju zato se kreu u jednome drutvenom smjeru, a ne u nekome drugom. Postmodernistiko pristajanje uz relativizam (ili pluralizam) znai i da ne postoji nita to bi perspektivi jedne drutvene tendencije onemoguilo da zatrai pravo prevlasti nad drugom, u odsutnosti mogunosti odreujuih mjerila. Tema je moi bila zapravo jedna od sredinjih Foucaultovih tema i znakoviti su naini kojima se on njome bavio. Pisao je da su vane institucije modernoga drutva ujedinjene namjerom nadziranja, tjelesnim kontinuumom koji izraava logini zavretak kapitalizma iz kojega nema izlaza. Ali sama mo, zakljuio je, polje je odnosa u kojem subjekti nastaju, i kao proizvodi moi i kao njezini vritelji. Stoga sve sudjeluje u moi pa nema smisla nastojati pronai neku temeljnu tlaiteljsku mo protiv koje bismo se onda borili. Moderna je mo prijetvorna i dolazi odasvud. Poput Boga, ona je istodobno svuda i nigdje. Pod poploanim slojem Foucault ne nalazi ba nita, nikakav naravni poredak. Postoji tek izvjesnost uzastopnih reima moi, a svakome se na neki nain moramo oduprijeti. Ali, zbog tipino postmodernistike odbojnosti koju Foucault osjea prema cjelokupnoj predodbi o ljudskom subjektu, prilino je teko uvidjeti odakle bi se takav otpor mogao 12

pojaviti, bez obzira na njegovo stajalite da nema odupiranja moi koje i samo nije inaica moi. to se potonjega tie, Foucault se u razmatranju odnosa izmeu moi i znanja jo jedanput naao u slijepoj ulici. Doao je do zakljuka da su oni nerazmrsivo i posvuda povezani i da jedno podrazumijeva drugo. Tekoa da se u svjetlu tog meuodnosa kae ita opipljivo, navela je konano Foucaulta na odustajanje od teorije moi. Determinizam koji je u tome prisutan znaio je meu ostalim to da je njegova politika angairanost poela sve vie slabjeti. Nije teko uvidjeti zato su mediji tako zduno prihvatili fukoizam, a precrtali situacioniste, na primjer. O Foucaultovim idejama o moi i suprotstavljanju istoj Castoriadis je jednom rekao sljedee: Suprotstavljaj se ako te to zabavlja ali bez neke strategije, jer tada vie nisi proleter, nego mo. Aktivizam samog Foucaulta pokuao je otjeloviti empiristiki san o pristupu osloboenome svake teorije i ideologije, pristupu specinog intelektualca koji sudjeluje u pojedinanim, lokalnim borbama. Ta taktika na teoriju gleda kao na neto to se upotrebljava samo konkretno, kao na skup ad hoc alatniarskih metoda za odreene kampanje. Ali, unato svim dobrim namjerama, ograniavanje teorije na prikrivene, propadljive instrumentalne alate ne odbacuje tek otvoreno sagledavanje drutva, nego i prihvaa opu podjelu rada koja je u samoj sri otuenosti i vladanja. elja za potivanjem razlika, lokalnog znanja i slinog odbacuje redukcionistiko, totalitaristiko precjenjivanje teorije, ali tek da bi prihvatila atomiziranje poznog kapitalizma s njegovim cjepkanjem ivota u uzane specijalnosti koje su podruje zadrano za strunjake. Ako smo uhvaeni izmeu uznositog pogleda na cjelinu i plahog pretraivanja dijelova, kako to zgodno kae Rebecca Comay, na koji onda nain ta (Foucaultova) alternativna opcija predstavlja napredak u odnosu na liberalni reformizam openito? To se doima naroito umjesnim pitanjem sjetimo li se u kojoj je samo mjeri znatan dio cjelokupnog Foucaultova pothvata bio usmjeren na raskrinkavanje obmana humanistikih reformatora tijekom povijesti. Specini intelektualac ispada zapravo tek jedan u nizu strunjaka, jo jedan meu liberalima koji se okomljuju na pojedinanosti, a ne na korijen potekoa. Razmotrimo li pak sadraj njegova aktivizma, koji se uglavnom bavio kaznenom reformom, uviamo da je to usmjerenje gotovo premlako da bismo ga uope i nazvali liberalnim. Osamdesetih je on pokuao okupiti u okrilju svoje katedre na College de France povjesniare, odvjetnike, suce, psihijatre i lijenike koji su se bavili zakonom i kaznom, kae Keith Gandal. Sve pandure. Moje istraivanje povijesne relativnosti zatvorskog oblika, izjavio je Foucault, potaknulo je razmiljanje o drugim oblicima kazne. Oito je prihvaao legitimnost tog drutva i kazne. Ne iznenauje ni njegovo srodno odbacivanje anarhizma kao infantilne nade u budunost i vjere u ljudske mogunosti. Djela Jean-Franoisa Lyotarda znakovito proturjee jedno drugom to je i opet postmodernistika znaajka ali izraavaju i sredinju postmodernistiku temu: drutvo ne moemo i ne trebamo razumjeti kao cjelinu. Lyotard je uzoran primjer protucjelinskog miljenja, do te mjere da je postmodernizam saeto opisao kao nepovjerenje prema metapripovijestima ili opim sagledavanjima. Ideja da je nezdravo i nemogue zahvatiti cjelinu dio je ogromne reakcije u Francuskoj, poevi od ezdesetih, protiv marksistikih i komunistikih utjecaja. Iako se Lyotard prije svega obara na marksistiku tradiciju, koja je neko bila vrlo jaka u francuskome politikome i intelektualnom ivotu, on radi korak dalje i odbacuje drutvenu teoriju u cjelini. Doao je tako na primjer, do zakljuka da svaka predodba otuenosti ideja da je nekakvo izvorno jedinstvo, cjelinu ili nevinost razvrgnula fragmentarnost i ravnodunost kapitalizma zavrava kao totalitaristiki pokuaj prisilnog ujedinjavanja drutva. Karakteristino je to njegova Ekonomija libida iz sredine sedamdesetih optuuje teoriju kao terorizam. 13

Netko bi mogao rei da bi takvu ekstremnu reakciju bilo teko oekivati izvan kulture kojom je u tolikoj mjeri vladala marksistika ljevica, ali pomniji pogled razotkriva nam da se ona savreno uklapa u ire, rastrijenjene postmodernistike prilike. Lyotardovo posvemanje odbacivanje postkantovskih vrijednosti prosvjetiteljstva na kraju krajeva ipak utjelovljuje spoznaju da je racionalnu kritiku bar u obliku pouzdanih vrijednosti i vjerovanja u kantovske, hegelovske i marksistike metapripovjedne teorije turobna povijesna zbilja razobliila. Prema Lyotardu, postmodernistika era oznaava svretak svih utjenih mitova o intelektualnom gospodarenju i istini koje je zamijenila mnotvenost jezinih igara, vitgentajnovska ideja istine kao neeg to je privremeno u optjecaju i to dijelimo bez ikakva epistemolokog jamstva ili lozofskog utemeljenja. Jezine igre pragmatina su, lokalizirana, provizorna osnova znanja; za razliku od obuhvatnih nazora na teoriju ili povijesno tumaenje, one ovise o slonosti sudionika glede njihove uporabne vrijednosti. Lyotardov ideal otud je mnotvo malih pripovjednih uzoraka, a ne inherentni dogmatizam metapripovijesti ili velikih ideja. Na alost, takav pragmatian pristup mora se prilagoditi stvarima onakvima kakve jesu i ve prema samoj svojoj deniciji ovisi o prevladavajuem konsenzusu. Stoga Lyotardov pristup nije osobito koristan za stvaranje prekida spram svakodnevnih normi. Premda njegov zdravi, antiautoritarni skepticizam totalizaciju doivljava kao neto prisilno i ugnjetavajue, on previa da fukoovski relativizam jezinih igara, s njihovim slobodnim i sporazumnim utvrivanjem znaenja, rado svemu pridaje istu vrijednost. Grard Raulet s pravom zakljuuje da se posljedino odbacivanje opeg sagledavanja zapravo pokorava postojeoj logici istovrsnosti, umjesto da nekako ponudi utoite raznovrsnosti. Naravno, sumnjiavost prema napretku uvjet je svakog kritikog pristupa, ali traganje za heterogenou mora ukljuivati i svijest o njezinu nestanku i potragu za razlozima njezina nestanka. Postmodernistika misao openito se ponaa kao da nita ne zna o injenici da podjela rada i komodikacija uklanjaju osnovu za kulturalnu ili drutvenu raznovrsnost. Postmodernizam nastoji sauvati neto to zapravo ne postoji i odbacuje iri misaoni zamah koji je neophodan elimo li se pozabaviti osiromaenom zbiljom. Na tom je podruju zanimljivo baciti pogled na odnos izmeu postmodernizma i tehnologije, to je za Lyotarda od odluujueg znaenja. Adorno je klice suvremenog totalitarizma prepoznao u prosvjetiteljskom idealu pobjede nad prirodom, poznatom i kao instrumentalni razum. Lyotard fragmentarnost znanja smatra kljunom za borbu protiv dominacije, a upravo to onemoguuje ope sagledavanje neophodno za uvid da, upravo suprotno, izoliranost u obliku fragmentarnog znanja zaboravlja drutvenu determiniranost i svrhu te izolacije. Proslavljena heterogenost nije mnogo vie od rasprskavajueg uinka drske cjeline koju bi on radije zanemario. Kritika nikad nije bila u veoj mjeri odbaena, nego u Lyotardovu postmodernistikom pozitivizmu koji poiva na prihvaanju tehnike racionalnosti to die ruke od kritike. Ne iznenauje to, u vremenu raspadanja znaenja i odbijanja uvida u zbiljsku vrijednost prikupljanja pukih injenica, Lyotard pristaje uz kompjutoriziranje drutva. Uvelike nalik na nieovskog Foucaulta, Lyotard vjeruje da je mo u sve veoj mjeri mjerilo istine. Ortaka nalazi u postmodernistikom pragmatiaru Richardu Rortyju koji na slian nain pozdravlja modernu tehnologiju i koji je snano vezan za hegemonijske vrijednosti dananjeg industrijskog drutva. Godine 1985. Lyotard je u parikom centru Pompidou postavio spektakularnu visokotehnoloku izlobu na kojoj je predstavio umjetne stvarnosti i mikroraunalne radove umjetnika poput Myrona Kruegera. Njezin je idejni tvorac na otvaranju poruio ovo: eljeli smo naznaiti da se svijet ne razvija u smjeru sve vee jasnoe i jednostavnosti, nego 14

prema sve veoj sloenosti u kojoj se pojedinac moda i osjea vrlo izgubljenim, ali u kojoj zapravo moe postati slobodan. Prema svemu sudei, opa su sagledavanja doputena ako se podudaraju s planovima koje nai gospodari imaju za nas i prirodu. Ali, neto jo vanije otkrivamo u imaterijalnosti, naslovu izlobe i izrazu koji Lyotard povezuje s potkopavanjem identiteta, slamanjem vrstih barijera izmeu sebstva i svijeta uzrokovanim naom ukljuenou u labirintske tehnoloke i drutvene sustave. Nepotrebno je rei da on takvo stanje odobrava i da na primjer velia pluralizirajui potencijal nove komunikacijske tehnologije onakve kakva desenzualizira ivot, spljouje doivljajnost i iskorjenjuje prirodni svijet. Lyotard pie: Svi narodi imaju pravo na znanost, kao da i priblino razumije to znanost uope znai. Predvia javni slobodni pristup bankama podataka i memorije. Jeziv je to pogled na osloboenje koji donekle doarava i sljedea izjava: Banke podataka su enciklopedija sutranjice; one su za postmodernistike mukarce i ene, priroda. Frank Lentricchia nazvao je Derridin dekonstrukcijski projekt elegantnim, monim opim pregledom s kojim se u povijesti lozoje moe nositi jedino Hegel. Nedvojbena je ironija to je postmodernistima potrebna opa teorija da bi poduprijeli svoju tvrdnju o nemogunosti i nepotrebnosti opih teorija ili metapripovijesti. Sartre, teoretiari getalta i zdrava pamet govore nam da je ono to postmodernizam odbacuje kao totalizirajui razum zapravo sastavni dio same zamjedbe: u pravilu vidimo cjelinu, ne pritajene djelie. Na sljedeu ironiju upozorava Charles Altieri kad o Lyotardu kae da taj mislilac, tako izraeno svjestan opasnosti koje su sastavni dio velikih pripovijesti, ipak ostaje potpuno upuen na autoritet uopene apstrakcije. Postmodernizam obznanjuje naklonost protuuopavanju, ali njegovi predstavnici, a meu njima Lyotard zauzima moda i posebno mjesto, zadravaju vrlo visoku razinu apstraktnosti kad raspravljaju o kulturi, modernosti i slinim temama koje, naravno, ve predstavljaju golema uopenja. Osloboeno ovjeanstvo, pisao je Adorno, nipoto ne bi moglo biti cjelina. Pa ipak, zaglibili smo u drutveni svijet koji je jedan jedini i koji osvetniki totalizira. Postmodernizam, sa svojom slavnom fragmentarnou i raznorodnou, moe, eli li to, zaboraviti na totalnost, ali totalnost nee zaboraviti nas.

Deleuze, Guattari i Baudrillard

Shizopolitika Gillesa Deleuzea barem dijelom proizlazi iz prevladavajueg postmodernistikog odbijanja opeg sagledavanja, ishodine toke. Deleuzeova metoda, poznata i kao nomadologija, a koja se slui rizomatskim pismom, promie deteritorijalizaciju i dekodiranje struktura vladanja, ime e kapitalizam sm sebe istisnuti posredstvom vlastite dinamike. Zajedno sa svojim nekadanjim partnerom Felixom Guattarijem, s kojim dijeli specijalizaciju na polju psihoanalize, on se nada da e doivjeti intenziviranje shizofrene tendencije sustava do toke loma. ini se da Deleuze dijeli apsurdistiko uvjerenje Yoshimotoa Takaija, ili mu je barem vrlo blizak, a prema kojemu je potronja nov oblik otpora. Takvo poricanje cjeline pomou radikalne strategije kojom se ono potie da samo sebe ukine, podsjea i na nemoni postmodernistiki stil opiranja reprezentiranju: znaenja ne prodiru do nekog sredita, ona ne reprezentiraju neto izvan svoga dosega. Miljenje bez reprezentiranja tako Charles Scott opisuje Deleuzeov pristup. Shizopolitika velia povrine i diskontinuitete; nomadologija je suprotna povijesti. U svome i Guattarijevu najpoznatijem djelu, Anti-Edipu, kao i u drugim djelima, Deleuze utjelovljuje i postmodernistiku temu smrti subjekta. Strojevi udnje, sastavljeni od 15

ljudskih i neljudskih dijelova, bez razlike meu njima, nastoje potisnuti ljude kao arite njegove drutvene teorije. Nasuprot prividu individualnog subjekta u drutvu, Deleuze oslikava subjekt koji se vie ne da niti prepoznati kao antropocentrian. Unato njegovoj prieljkivanoj radikalnoj namjeri, ne moemo se oteti dojmu da se tu prihvaa otuenje, pa i dekadentnost. Poetkom sedamdesetih, Jean Baudrillard izloio je u svojoj knjizi Zrcalo proizvodnje buroaske osnove marksizma, uglavnom njegovo oboavanje proizvodnje i rada. Time je u Francuskoj ubrzao slabljenje marksizma i Komunistike partije koja se, nakon reakcionarne uloge koju je ljevica odigrala tijekom nemira iz svibnja 1968., ve osipala. Ali otada se Baudrillard pretvorio u predstavnika najmranijih tendencija postmodernizma, te se, poglavito u Americi, prometnuo u pop-zvijezdu za ultrazasiene ljude, poznatu po svojim sasvim pesimistinim nazorima na suvremeni svijet. Osim nesretne rezonancije izmeu Baudrillardove gotovo halucinantne morbidnosti i kulture u raspadanju, jednako je tako tono da ga je (zajedno s Lyotardom) uzveliala upravo ona sredina iju je prazninu prema svim oekivanjima, trebao popuniti nakon to su osamdesetih preminuli razmjerno dublji mislioci poput Barthesa i Foucaulta. Derridin dekonstrukcijski opis nemogunosti ikakve referentne toke izvan predodbenih okvira postaje za Baudrillarda negativna metazika u kojoj kapitalizam preobraava zbilju u simulacije bez uporita. Prema takvome vienju, kultura kapitala prekoraila je svoje rasjekline i proturjeja i ostvarila samodostatnost koja nalikuje na nemalo znanstveno-fantastinu inaicu Adornova sasvim ovladanoga drutva. to se pak otpora, povratka tie, on je nemogu, dijelom i zato to bi alternativu predstavljala ona enja za prirodnim, za korijenima, koju postmodernizam tako odrjeito odbacuje. Zbiljsko je ono to je mogue jednakovrijedno reproducirati. Priroda je u tolikoj mjeri zabaena da sad kultura odreuje materijalnost; tonije reeno, medijske simulacije oblikuju zbilju. Simulakrum nikad nije ono to skriva istinu on je istina koja skriva da istine nema. Simulakrum je istina. Poput Debordova drutva spektakla ali na stupnju uruavanja sebstva, subjektivnog djelovanja i povijesti u prazninu simulacija, tako da spektakl slui jedino sebi samome. Oito je da u naemu informatikom dobu elektronike tehnologije medija postaju sve dominantnije, ali pretjeranost Baudrillardove mrane vizije podjednako je oita. Isticanje moi slika ne bi trebalo zamagliti temeljne materijalne odrednice i ciljeve, a to su probitak i irenje. Tvrdnja da mo medija znai sada da zbilja vie ne postoji, povezana je s njegovom tvrdnjom da mo nije vie mogue nigdje nai; a obje su tvrdnje krive. Opojna retorika ne moe ponititi injenicu da se kljune informacije informacijskoga doba tiu sirove zbilje uinkovitosti, proizvodnosti, proraunavanja i slinog. Simulacija nije potisnula proizvodnju, osim ako moemo rei da planetom haraju puke slike, to ne znai da progresivno prihvaanje umjetnoga silno ne pripomae potkopavanju onoga to je od prirodnoga preostalo. Baudrillard tvrdi da je razlika izmeu zbilje i reprezentacije nestala i ostavila nas u hiperstvarnosti koja je uvijek i jedino simulakrum. Zanimljivo, ini se da on neizbjenost takvoga razvojnog tijeka ne samo priznaje, nego i velia. Kultura je, u svome najirem znaenju, stigla na kvalitativno novu razinu na kojoj je ieznulo i smo podruje znaenja i oznaavanja. ivimo u doba dogaaj bez posljedica u kojemu zbilja preivljava jedino kao formalna kategorija, a to je, smatra on, dobrodolo. emu smatrati da se ljudi ele odrei svoga svakodnevnog ivota i krenuti u potragu za alternativom? Upravo suprotno, oni od njega ele stvoriti sudbinu . . . odobriti jednolinost jo veom jednolinou. Ako i treba postojati ikakav otpor, njegov je naputak u tom pogledu slian Deleuzeovu koji eli 16

potaknuti drutvo na dodatnu shizofrenost. Drugim rijeima, otpor se sastoji iskljuivo u onome to sustav doputa: elite da troimo u redu, hajdemo troiti sve vie i vie i bilo to; s bilo kakvom beskorisnom i apsurdnom svrhom. To je radikalna strategija koju on naziva hiperkonformizmom. U mnogim pogledima moemo samo nagaati na koje se pojave Baudrillardova hiperbola odnosi, ako se na ikoje uope i odnosi. U jednom odlomku moda se i naznaava kretanje potroakog drutva u smjeru i jednoobraznosti i rasprenja ali zato se muiti kad se tvrdnje na koje nailazimo i preesto doimaju kozmiki napuhanima i smijenima. Taj najekstremniji postmodernistiki teoretiar, sada i sm visokoprodajni kulturni objekt, govorio je o zlokobnoj praznini svakog diskursa, oito nesvjestan da se dotini izraz zgodno odnosi i na njegove ispraznosti. Japan moda i nije mogue smatrati hiperstvarnou, ali vrijedno je spomenuti da se njegova kultura doima jo i naglaenije otuenom i postmodernistikom nego amerika. Prema sudu Masaa Miyoshija, rasipanje i smrt modernog subjektiviteta, o kojima govore Barthes, Foucault i mnogi drugi, odavna su oiti u Japanu, gdje se intelektualci ve kronino ale na nepostojanje sebstva. Poplava silno specijaliziranih informacija koje nude strunjaci svih vrsta naglaava japanski visokotehnoloki potroaki etos u kojem neodredivost znaenja i izraeno vrednovanje vjeitog iznalaenja novosti djeluju ruku pod ruku. Yoshimoto Takai moda je i najplodniji kritiar nacionalne kulture; mnogima se nekako ne ini bizarnim to je on i maneken koji slavi vrline i vrijednosti kupovanja. Iznimno popularna knjiga Yasuoa Tanake iz 1980., Eto nekako, kristal, postala je japanskim kulturnim fenomenom osamdesetih jer je taj uplji, bestidno potroaki roman preplavljen imenima raznih marki (pomalo nalik na Ameriki psiho Breta Eastona Ellisa iz 1991.) dominirao cijelim tim desetljeem. Ali, jo i vie nego povrnost, ini se da upravo cinizam obiljeava puninu onoga postmodernistikog osvita koji Japan prema svemu sudei doivljava: kako drugaije objasniti injenicu da tamonje najjetkije analize postmodernizma na primjer ivimo u metamasovnome dobu izdaje Parco Corporation, najpomodnija trgovaka i maloprodajna kua u zemlji. Shigesatu Itoi je vrhunska medijska zvijezda s vlastitom televizijskom emisijom i mnogim publikacijama, a neprestance se pojavljuje u asopisima. Na emu poiva slava tog idola? Jednostavno na injenici da je napisao mnoge reklame (bljeskovite, fragmentarne, itd.) za Seibu, najvei i najinovativniji lanac robnih kua u Japanu. Ondje gdje kapitalizam postoji u svome najnaprednijem, postmodernistikom obliku, znanje je predmetom potronje na upravo jednak nain na koji ovjek kupuje odjeu. Znaenje je nesuvislo; stil i izgled su sve. Ubrzano se primiemo tunom i praznome mjestu koje duh postmodernizma i predobro utjelovljuje. Nikada, ni u jednoj od prethodnih civilizacija, nisu velika metazika pitanja, temeljne zaokupljenosti postojanjem i smislom ivota izgledali tako beznadno dalekima i bespredmetnima, sudi Fredric Jameson. Peter Sloterdijk smatra da je nezadovoljstvo u kulturi poprimilo novo svojstvo: oituje se kao sveopi, raireni cinizam. Zbog erozije znaenja koju potiu intenzivirana reikacija i fragmentarnost, cinik se javlja posvuda. Taj, psiholoki govorei, rubni melankolik, sada postaje masovni lik. Postmodernistiko kapituliranje pred perspektivizmom i dekadencijom nije sklono promatranju sadanjosti kao otuenosti to je bez daljnjeg staromodna predodba nego prije kao normalnosti, pa i ugode. Robert Rauschenberg: Zaista alim ljude koji smatraju da su stvari poput draa sapuna, zrcala ili boca Coca-Cole rune, jer takve ih stvari okruuju cijeli dan i vjerojatno se zbog tog osjeaju jadno. Nije uvredljivo samo to to je sve kultura, kultura robe; uvredljivo je i postmodernistiko potvrivanje stanja time to odbija iznositi kvalitativna razlikovanja i sudove. Ako nam postmodernizam barem ini 17

uslugu utoliko to, nenamjerno, biljei raspadanje, pa i sakatost kulturnog svijeta koja prati i produbljuje ovo zastraujue osiromaivanje ivota, to je onda njegova jedina zasluga. Svi smo svjesni mogunosti da emo moda, sve do njegova i naeg samounitenja, morati izdrati svijet koji se pogibeljno otkvaio s osovine. Oito je da se kultura ne osipa tek zato to su ljudi otueni, zapisao je John Murphy i dodao: Mora se izmujeti zbilja udno drutvo, da bi se otuenost mogla smatrati normativnom. A dotle, to je sa ivotnou, odbijanjem, mogunou stvaranja neosakaenog svijeta? Barthes je proglasio nieovski hedonizam diskursa; Lyotard nam je savjetovao, Budimo pogani. Kakvi divlji barbari! Naravno, njihov pravi sadraj prazan je i bez duha, potpuno relativizirana akademska jalovost. Postmodernizam nas ostavlja na beskonanom molu, bez nade. Bez kritike proete ivotom. Nigdje.

18

Anarhistika biblioteka Anti-Copyright

21. 11. 2012.

John Zerzan Katastrofa postmodernizma 1994. Prijevod originalno objavljen u knjizi John Zerzan, Anarhoprimitivizam protiv civilizacije. Priredili: Zoran Roko i Vieslav Kirini. Jesenski i Turk, Zagreb, 2004. http://www.stocitas.org/zerzan-katastrofa-postmodernizma.htm The Catastrophe of Postmodernism, Future Primitive and Other Essays, Autonomedia & Anarchy: A Journal of Desire Armed, 1994; Future Primitive Revisited, Feral House 2012. http://anarhisticka-biblioteka.net