Pregledni rad UDK 130.2:272:141.82 G.

Vattimo
Primljeno 31. 01. 2008.

Luka Bogdani
Rockefellerova 45, HR10000 Zagreb lukabogdanic@libero.it

Od slabe misli do slabog komunizma

Gianni Vattimo: Ecce comu. Come si ri-diventa ci che si era, Fazi Editore, Roma 2007.
Saetak

Knjiga jednoga od vodeih suvremenih talijanskih filozofa Giannija Vattima, Ecce komun, s podnaslovom Kako se (po)novo-postaje ono to se bilo, znaajna je iz nekoliko razloga. Prvi od njih lei u lucidnoj analizi tzv. krize demokracije, njenih institucija, te openito predstavnikih tijela demokratskog politikog sistema. Povrh toga, ona ukazuje na krizu kapitalizma, koji nije u stanju smanjiti sve vee ekonomske razlike te iji se razvoj poka zuje ekoloki neodrivim. Osobito drugi dio knjige, prikazuje razvoj Vattimovih teoretskih promiljanja i posljedice tog razvoja na njegove praktiko-politike stavove. Djelo ukazuje na ono to je novo u njegovu promiljanju, ali istovremeno i kako su te nove postavke i zakljuci proizali iz dosadanjeg filozofskog puta autora. Konkretno djelo ukazuje kako promiljanje slabe misli, kritike apsolutnih vrijednosti, u ovom povijesnom trenutku nuno vodi zakljuku da treba postati komunist. Isto tako na pitanje zato itati Ecce komun moglo bi se odgovoriti: zato da bi se u potpunosti shvatile ne samo praktino-teoretske implikacije Vattimove misli ve i njezin razvojni put, pa utoliko i njezine osnove.
Kljune rijei

Gianni Vattimo, komunizam, kranstvo, slaba misao, Martin Heidegger, Friedrich Nietzsche, Karl Marx

Ecce komun. Kako se (po)novo-postaje ono to se bilo hermetiki je naslov1 najnovije knjige Giannija Vattima, vodeega talijanskog prestavnika tzv. fi lozofskog postmodernizma, u kojoj politiki put autora slui kao paradigmaodgovor na pitanje: moe li se danas biti komunist? Ve sam naslov uvod nog poglavlja sugerira afirmativan odgovor, Budunost religije, budunost
1

Ecce comu je neprevediv naslov, koji aludira na Evo komunizma ili Evo komunista, utoli ko se moe prevesti s Evo komun., u smislu Evo komun(izma). Isto je tako jasna izrazita (nesumnjivo intendirana) asocijativnost na naslov Nietzscheove biografije Ecce Homo (1889.), ije je podnaslov Kako se postaje to se jest. Izvorno, izraz Ecce homo (doslovno, Evo ovjeka), potjee iz Evanelja po Ivanu (lat. prijevod Biblije, Vulgata), te ga izgovara Poncije Pilat obraajui se idovima, ukazu jui na izbievanog ovjeka-Isusa: A Pilat

ponovno izie i ree im: Evo vam ga izvo dim da znate: ne nalazim na njemu nikakve krivice. Izie tada Isus s trnovim vijencem, u grimiznom platu. A Pilat im ree: Evo o vjeka! (Ivan 19,5). Dakle, osnovni smisao izreke jest evo pravednog, izmuenog i nevi nog ovjeka. Utoliko ovjeka kao moralnog uzora i primjera dosljednosti. Navedeni pasus Biblije kroz stoljea je inspirirao umjetnike (slikare i pisace), a najpoznatiji ikonografski prikazi te scene su Ecce Homo od Caravaggia (1605.) i H. Boscha (14751480).

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 113 God. 29 (2009) Sv. 1 (191198)

192

L. Bogdani, Od slabe misli do slabog ko munizma

komunizma, jer kako Vattimo pie u prvoj reenici knjige, teze, miljenja i pozicije, koje se izlau u ovoj maloj knjizi, plod su politikog iskustva koje je navelo autora na zakljuak da treba (po)novno-postati Komunist.2 Iskus tvo o kojem govori Vattimo jest njegov ivotni put, osobito onaj posljednjeg desetljea. Opa karakteristika tog puta bila je i jest hod kroz opozicije. Hod koji se odvijao kroz poziciju katokomizma (ova sintagma dolazi od rijei katoliko i komunizam, dakle, upuuje na neku vrstu katolikog komunizma). U ovome djelu Vattimo promilja dva osnovna pitanja: to znai danas biti komunist, odnosno za kakav se komunizam danas treba zalagati i kakav ko munizam moemo promiljati? Koji je odnos katolianstva-kranstva prema takvom politikom opredjeljenju? Dakle, osnovna je tema knjige nuno-nae na (ritrovanda) komunistika nada. Vattimova pozicija u odgovorima na navedena pitanja jest opozicijska, kako u odnosu na dominatno poimanje katolianstva tako i u odnosu na uvrijeeno poimanje komunizma. Uzrok tomu treba traiti upravo u njegovu ivotnom putu, odnosno, kako sam kae, u konstanti njegova odrasla ivota, katokomu nizmu. Iako danas sve vie tei tome da zamijeni katoliko s kranskim, jer nakon onoga to je
Katolika crkva sve vie postajala, nakon posljednjih pontifikata, ono u emu osjeam da bi se trebao prepoznati jest opa i ira kvalifikacija kranina. Luther je tako govorio o slobodi kranina upravo u polemici prema disciplinskim i dogmatskim pretenzijama crkve u svoje vrijeme (ibidem).

Istovremeno, koliko se god osjeao blizak luteranstvu, upravo vjera (odnosno pokuavanje da vjeruje) u Bibliju i tradiciju, dva su izvora objave, koji mu omoguuju da se identificira s kranstvom, pa je utoliko kranin. S druge strane, Vattimo je svjestan kako je Crkva-tradicija koja mu je prenijela Bibli ju, tj. ona s kojom se on identificira, sve manje hijerarhijska organizacija koju poznajemo, koja je postala nepogreivom tek 1870 (ibidem), a sve vie zajednica krana, koja se znatno razlikuje u svojim gledanjima i promilja njima kranske prakse od vatikanskih palaa (ibidem). Drugim rijeima, kranstvo je za Vattima neraskidivo povezano s komunis tikim nadama, jer su one ve pripadale vjeri i praksi prvih kranskih za jednica, koje su se kako smo proitali s bolom i uenjem u enciklici Deus caritas est pape Bendeikta XVI, poslije naravno izgubile (ivi: 4, 5).3 Od nosno nikada vie nisu bile oivljene poslije Konstantinove donacije ui nivi od Crkve-hijerarhiju, sve vie ono to ona danas jest, vjernog saveznika konzervativnosti (ivi: 5). Utoliko Vattimo smatra kako promjena drutvenih i ekonomskih struktura vlasti u Italiji, pa i u cijelom zapadnom svijetu, zahti jeva prije svega promjenu Crkve. Osobito u zapadnom svijetu, jer se u njemu kapitalistiki poredak i dalje poziva na utvaru ateistikog komunizma, da bi obranio svoju vlast i sve nepravde i razlike koje stvara (ibidem). Preobrazba crkve, za Vattima, opravdana je i nuna, tim vie ako se uzme u obzir uloga to je igra religija u sukobu civilizacija, o kojem se sve vie go vori, a koji nije drugo nego ideoloka maska borbe za obranu kapitalistike dominacije nad resursima planete (ibidem). Sve to dovodi autora do uvje renja kako je nemogue zamisliti budunost religije koja nije i budunost komunizma (ibidem). S obzirom na to da je djelo svojevrsna politika autobiografija, razumljivo je to se ono osobito referira na autorovo politiko iskustvo europskog za stupnika stranke lijevih demokrata (DS).4 Iskustvo obiljeeno dubokim ra zoarenjem. Utoliko jedno od prvih poglavlja knjige nosi naslov Europska

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 113 God. 29 (2009) Sv. 1 (191198)

193

L. Bogdani, Od slabe misli do slabog ko munizma

iluzija. Naravno, ne radi se o kritici ideje Europe kao takve, ve o kritici onoga u to se ta ideja pretvorila ili pretvara, odnosno onoga to Europa u ovome trenutku zbiljski jest. Sam autor priznaje da je vjerovao u Europu, mislei u jednom trenutku da se njena bit moe promiljati unutar binoma Socijalizam ili Europa. Veliinu projekta ujedinjene Europe vidio je prije svega u njenoj umjetnosti artificijelnosti! Dakle, u konkretnom pokuaju da se prvi puta u povijesti na miran nain stvori jedan demokratski svijet. No takav put Europe, koji moe biti demokratski i slobodarski samo utoliko to je artificijelan, izjalovio se s uplitanjem Europe u iraki i afganistanski rat, te krizom demokracije u Uniji.5 Odnosno porazom druge utopije. Druge, jer je nastala nakon pada takozvanih socijalistikih reima, utopije o mogunosti stvaranja jednog demokratskog svijeta nakon zavretka hladnog rata. Utopija se pretvorila u parodiju upravo zato to je hladni rat zamijenjen mnotvom ratova irom zemaljske kugle, a ta nova geopolitika situacija nazvana je pax americana; iako rat nikada nije bio toliko blizu kao danas (ivi: 28). Jedan od uzroka takve svjetske situacije Vattimo vidi u tome to proglaena i razglaena smrt ideologij nije drugo nego nametanje najvee mogue ideo logije. One o kraju povijesti. Njezino je izvorite u namjernom zaboravu injenice da potpuno osloboenje od svih zala nije za nas: moemo biti oslo boeni samo ako raspolaemo alternativama, koje su po svojoj prirodi pro blematine. (ivi: 29). Upravo svijest o nunosti posjedovanja problematinih alternativa jest ono to je navelo autora da (po)novno nuno potrai/pro nae komunistiku nadu. Utoliko je Vattimovo uvjerenje da ono nasljedstvo Marxove misli kojeg se socijalisti nikada ne smiju odrei lei u onome to su narodne demokracije sovjetskog tipa najvie izdale: ideju prema kojoj poli
2

Gianni Vattimo, Ecce comu. Come si ri-diven ta ci che si era, Fazi Editore, Roma 2007., str. 3. U nastavku se ova knjiga referira pod oznakama ibidem i ivi.
3

Tezu o slinosti prvih krana, pa utoliko te orijsko opravdanje katokomunizma, mogue je nai ve u predgovoru iz 1895., F. Engelsa za Marxovo djelo Klasne borbe u Francuskoj (1850.), u kojem se osvrtao na Bismarckove antisocijalistike zakone. U tom je kontekstu Engels napisao: Bilo je to skoro tono pri je 1600 godina. Tada je po rimskom carstvu vrljala takoer jedna opasna stranka prevra ta. Ona je potkopavala religiju i sve osnove drave; ona je otvoreno poricala da je careva volja najvii zakon, ona je bila bez domovi ne, internacionalna, ona se irila preko svih provincija i preko dravnih granica. Ona je dugo rila podzemno u tajnosti Ta stranka prevrata, poznata pod imenom krana, bila je takoer snano zastupljena u vojsci; itave legije bile su kranske. Kada su ih slali da prisustvuju rtvenim ceremonijama poganske dravne crkve, da tamo odaju vojniku po ast, prevratniki vojnici bili su toliko drski da su u znak protesta stavljali na ljemove naroiti znak kri. [] Car Dioklecijan nije mogao vie mirno gledati kako se u njegovoj vojsci potkopavaju red, poslunost Donio je jedan zakon protiv socijalista, htjedoh rei krana. Skupovi prevratnika bili su zabranje

ni, njihove prostorije zatvorene ili ak poru ene, kranski znaci zabranjeni, kri itd., bili su zabranjeni kao crvene depne maramice u Saksoniji. No ni taj izuzetni zakon nije nita pomogao kau, ak da su Nikomedijii upali u carevu palau. Tada se on osvetio velikim progonima krana od godine 303. nae ere. Taj progon bio je posljednji svoje vrste. I on je bio toliko uspjean da se vojska sedamde set godina kasnije sastojala preteno od kr ana. Friedrich Engels, Uvod u Klasne borbe u Francuskoj K. Marxa, u: Glavni radovi Marxa i Engelsa, Stvarnost, Zagreb 1978., str. 443443.
4

DS kratica za Democratici di sinistra, hrv.: Lijevi demokrati. Gianni Vattimo bio je za stupnik DS-a u Europskom parlamentu od 1999. do 2003.
5

Izraz te krize, po Vattimu, insistiranje je i na spominjanju kranstava u ustavu Unije. Za Vattima ne postoji neka dana i zadana ljud ska priroda, pa utoliko ni prirodna religija i religioznost o kojoj govore oni koji se zalau za njeno spominjanje. On se suprotstavlja ta kvim zahtjevima, ne stoga to je kranin i ka tolik, ve upravo zato to je kranin, jer ba je kranstvo ukazalo da prirodna religija jest samo praznovjerje i idolatrija (ivi: 12).

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 113 God. 29 (2009) Sv. 1 (191198)

194

L. Bogdani, Od slabe misli do slabog ko munizma

tika ekonomija nije prirodna znanost, te utoliko ne moe autorizirati nikakvo rigidno planiranje ekonomije (ivi: 10). Dakle, ono to je ivo u Marxovoj misli jest prije svega svijest o tome da ono to je etiki i ljudski vrijedno nije zalaganje za neku prirodnu esenciju,6 ve za ideju o uzimanju pune odgo vornosti za argumentirane odabire. Rastua proletarizacija, ak i u tzv. bogatim dijelovima svijeta, sve vie upu uje na rastui sukob gospodara i slugu,7 unutranje tienike i vanjske izopenike (ivi: 17). Ali i unutar tvrave bogatih i zatienih
sve je naglaenija razlika izmeu gospodara i slugu; ovi posljednji trebali bi se obzirom na nepostojanje treeg puta, osjeati u potpunosti sudionicima svijeta u kojem ive bivajui spremni zajedno sa svojim gospodarima braniti svim sredstvima njihov demokratski poredak (ibidem).

Dok je svim onima izvana, koji se bune protiv takvog poretka, dano zajedni ko ime terorist, odnosno neprijatelj, naeg blagostanja, nae civilizacije, istinskog ovjeanstva (ibidem). Uzevi u obzir takvu svjetsku situaciju po stavlja se pitanje: a to ako konano shvatimo da su sve revolucije, i pokreti otpora, bile zapoete pod oblikom teroristikih inova? (ivi: 18). Implici tan odgovor jest u injenici da se danas takvo pitanje ini bogohulim postav ljati, to jasno ukazuje koliko je stvarne slobode u vrlome novom svijetu u kojem ivimo. Dakle, proglaenje kraja svih ideologij, ija je evidentna posljedica kontinu irano i permanentno smanjenje sloboda, osnovni je motiv obnavljanja potrebe za postavljanjem pitanja komunizma. Naravno pitanje koje se namee jest sljedee: o kojem to komunizmu Vattimo govori? Naravno o onom slabom. No, to je to slabi komunizam i to je ono to nas na njega nuno vraa? Kada se zapitamo, koja je teorijska perspek tiva ljevice danas za Vattima, prvo moramo biti svjesni da je ideja o kraju ideologij u politici dovela ljevicu na pozicije onoga to on naziva empiris tiki craxizam,8 tj. teoretiziranje i svoenje pitanja ljevice samo na pitanje pobjede na izborima, i to naravno pod svaku cijenu. Upravo suprotno tome, Vattimo smatra da ako ljevica
ne eli izgubiti glavu i srce, osim glasova, i ve dijelom izgubljenog obraza, moe se samo pozvati na svoje teorijski najdublje nasljedstvo, danas izuzetno aktualno, ba kada se veina njenih rukovodilaca kune da nikada nisu bili komunisti (ivi: 34).

Naravno, Vattimo govori o vraanju Marxu i njegovu nasljeu, jer ono to je najivlje danas u Marxovoj misli jest Marxovo predvianje (proroanstvo?) o progresivnoj proletarizaciji drutva, prvo radnika, a danas i srednjih kla sa (ibidem). To proroanstvo, po Vattimu, nikada nije bilo tako oigledno ostvareno (ibidem) kao danas. Utoliko je odgovor na pitanje kako se moe biti komunist nakon 1990., sadran u paroli:
Realni je komunizam pao, ivio idealni komunizam (ivi: 36).

Ali pozor, iako se radi o paroli, ona nije obina fraza, ve je fundirana, s jedne strane, na praktinoj injeni o rastuem siromatvu u svijetu, zatvaranju i su avanju prostora sloboda pod izlikom opasnosti od svjetskog terorizma, izli kom koja nije drugo nego maska da bi se vladalo sve oskudnijim prirodnim resursima planete, te s druge strane, na teorijskoj postavci suprotstavljanju naturalistikim postavkama; jer projekt ljudske emancipacije moe se zasni vati samo na potrazi za jednakou, i politikoj kulturi koja ispravlja pri rodne nepravde9 (ivi: 37). Dok je desnica izraz maksimalnog naturalizma,

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 113 God. 29 (2009) Sv. 1 (191198)

195

L. Bogdani, Od slabe misli do slabog ko munizma

raamo se razliiti te je dobro da iskoristimo prirodne razlike u promicanju kompetitivnosti, razvoja, dakle trita (ibidem), ljevica se zalae ne za dru tvo prirode ve kulture.
Jednakost treba osvojiti. Naravno bez nasilja, dok je mogue. Ali i bez fetia o preivljavanju pod svaku cijenu te vrijednosti ivota kao iste bioloke injenice. (ibidem)

Kada je Vattimo u javnosti poeo iznositi ovakve teze, te je izaao iz stranke lijevih demokrata (DS) i priao PdCI10 (2004.), u talijanskoj su se javnosti po ela postavljati pitanja, je li otac slabe misli promijenio miljenje, odrekao se svega onoga to je godinama pouavao i zagovarao.11 Tako je 2004. godine, u listu Il manifesto izalo pismo jednog srednjokolskog profesora upueno Vattimu, ija je namjera sintetizirana u pitanju Gianni Vattimo se vratio ja koj misli?. Upravo je ova knjiga odgovor na to pitanje, pa tako i nije udno to se u njoj nalazi kako to pismo tako i odgovor na njega. Odgovor koji se moe sintetizirati na sljedei nain: sama slaba misao se s vremenom pretvo rila u ideologiju, involuirajui u svojevrsnu filozofiju povijesti. Vattimo je, zapoevi svoja promiljanja na Heideggeru i Nietzscheu, vidio u oslabljenju emancipacijsku nit u povijesti bitka. Odnosno vidio je zapad kao zemlju za laska prahistorije prirodnih zakona u kojoj kranski slabi Bog vie nije gospodar ve brat (ivi: 40). Utoliko za Vattima i sam program ljevice i nije drugo nego progresivno rastapanje apsoluta, otpoevi od ideolokih apsolu ta, koji opravdavaju prirodne razlike. U svojim teorijsko-politikom implikacijama, to danas znai povratak (nikad naputenom) marksizmu, odnosno Marxovoj misli kao ontologiji drutvenog bitka. Marksizmu kao bespotednoj kritici svega postojeeg, utoliko okna na drugi i drukiji mogui svijet. Ono to po Vattimu danas ne samo omoguuje da se bude komunist ve i ono to je najaktualnije u Marxovoj misli, jer bez toga se danas ne moe ni promi
6 8

Tako je npr. ustvrdio: ini se da je kult raanja (reprodukcije) znak zastarjelosti, pribjegavanje onom to izgleda najprirodni je kada se izgubila svaka nada u sposobnost preivljavanja u ime vrijednosti, u ime pro jekta ivota koji bi trebao biti u stanju oarati i izazvati predanost. Aristotel je mislio kako je raanje (reprodukcija) nain kojim ovje anstvo moe oponaati vjenost bogova. Ali to je mislio kao dobar poganin. No, to ima biblijski Bog, osobito onaj Novog Zavjeta, s takvim naturalistikim biologizmom?. Gian ni Vattimo, Lamore debole vincer, u: Lespresso, 8. 6. 2006.
7

Po talijanskom politiaru Betttinu Craxiju, glavnom tajniku Socijalistike partije osam desetih godina, koji je pod svaku cijenu stva rao vladajue koalicije, odriui se svake so cijalistike tradicije.
9

Odnosno, kao to je Vattimo ve pisao 1992: Jednakost nije prirodna injenica, tovie, upravo je suprotno. Dakle, osigurati jedna kost znai prije svega zamijeniti prirodni za kon zakonom razuma, koji se moe zasnivati samo na slobodnom projektu. Gianni Vat timo, Sinista di progetto, MicroMega, br. 2/1992, str. 172.
10

Evo kako Vattimo objanjava poznati odnos sluge i gospodara: Povijesno se mijenjaju ideali za koje se neko rtvuje, ali ostaje radi kalna razlika, a to je ona to ju je teoretizirao Hegel u svojoj analizi odnosa sluge i gospo dara: sluga se oslobaa ropstava samo onda kada ima hrabrosti da stavi na kocku vlastiti ivot u borbi za slobodu. I ukoliko ne umre u borbi, njegov se ivot mijenja, postaje i vot slobodnog ovjeka (ivi: 25]. Vidi: Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Fenomenologija duha, Kultura, Zagreb 1955.

PdIC je kratica za Partito dei Comunisti Itali ani, hrv.: Partija talijanskih komunista.
11

O slaboj misli vidi: Gianni Vattimo Pier Aldo Rovatti (ur.), Il pensiero debole, Feltri neli, Milano 1983.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 113 God. 29 (2009) Sv. 1 (191198)

196

L. Bogdani, Od slabe misli do slabog ko munizma

ljati svijet, jest Marxova postavka da politika ekonomija nije prirodna zna nost (ivi: 41). Utoliko danas vie nego ikada imamo potrebu za oslabljenim Marxom, eda bi ponovno otkrili bez liberalnog srama istinu komunizma (ibidem). Ali koja je to istina komunizma, o kojoj govori Vattimo? Radi se o promiljanju komunizma kao ideala pravednog drutva, koje se kao takvo ne moe misliti kao savreno drutvo, tj. zavreno drutvo, koje bi izuzima lo bilo koju daljnju transformaciju, odnosno obnovu odozdo putem demo kratskih orua (ivi: 108). Drugim rijeima, pravedno drutvo nije savreno drutvo, ve upravo otvoreno, ne zatvoreno drutvo, u kojem se demokracija razvija kroz dijalektiku dijaloga suprotnosti. Takvo je drutvo ono u kojem se razlike izraavaju u formi sukoba miljenja o putovima to ih treba slijediti; u kojem interesi nisu nuno podudarni, ali je istodobno njegova glavna osobina da njime ne vladaju klasne razlike, razlike u bogatstvu, odnosno mo koja nastaje iz posjedovanja. Radi se, dakle, o idealnom pa utoliko anarhinom komunizmu. Komunizam o kojem govori Vattimo prije svega jest negacija postojeih vlasnikih odnosa (ivi: 87). Kada, pak, Vattimo govori o pro letarijatu, on je svjestan da to nije vie onaj isti proletarijat o kojem je pisao Marx, ili bolje, nije vie samo takav kakav se susree u Marxovim djelima. On je po svojoj prirodi blii mnotvu (moltitudine), o kojoj govori Negri,12 iako Vattimo kritizira Negrijevu percepciju proletarijata, jer ona jo uvijek sadri u sebi jednu mistiku auru koju je bolje ostaviti po strani (ivi: 80). Novi proletarijat za Vattima ine oni
ije se ekstremno siromatvo sastoji u tome to su primorani krenuti u obranu osnovnih uvjeta ivota na planeti, dok kapitalisti iji je broj sve manji, kao to je Marx predvidio troe bezobzirno prirodne resurse kojih e uskoro nestati (2020. godine smatra poznati Pentagonov izvjetaj o buduim ratovima za zrak i vodu i ne vie od toga!) (ibidem).

Utoliko se autor pita nije li goli ivot (nuda vita) o kojem govori Agamben, zapravo Gattungswesen, iji je nosilac za Marxa bio proletarijat.13 Utoliko Vattimov odgovor na pitanje moe li se danas biti komunist glasi: Mora se, obzirom da ni jedan drugi put nije u stanju promijeniti postojeu tendenciju kapitalizma stvaranja sve veih ekonomskih razlika. Radi se, dakle, o svijesti da je danas nunije nego ikad promiljati drugaije drutvo. Pobuniti se protiv takozvane normalizacije, koja nije drugo do ideo logija pobjednika kao to nas ui W. Benjamin u Angelusu Novusu. Komuni zam, o kojem govori Vattimo, prije svega jest izlazak iz kapitalistikog siste ma, koji danas vie ne proizvodi ni bogatstvo ni emancipaciju. To je drutvo osloboeno metafizike14 u Heideggerovu smislu; svijet osloboen zablude, da se mogu zasnovati i stvarati drutva kao i initi ljudska djela pretpostavljajui da se posjeduje objektivna spoznaja zbilje. Uostalom zbilja, ono realno, i nije drugo nego postojei poredak koji pobjednici dre racionalnim te ga ele sauvati (konzervirati) (ivi: 120).15 Idealni komunizam utoliko je nerazdvo jiv od odbijanja bilo kakve metafizike, on je svojevrsna interpretacija, jer ne postoje fakti, postoje samo interpretacije, te je i ovo samo jedna od interpre tacija. Radi se o komunizmu ije ideal-smjernice jesu savjeti (sovjeti), kao osnovni oblik demokracije, odnosno kako bi R. Unger rekao high energy de mocracy.16 Naravno, sve to nuno ne rjeava problem to ga Vattimo izraa va rijeima O. Wildea: socijalizam je lijepa stvar, ali ini da izgubi previe zabavnih veeri. Odnosno ne rjeava problem birokratizacije i sklerotizacije sovjeta baze. Ali upravo zato komunizam o kojem govori Vattimo ne moe biti nego idealan, odnosno Marxovim rijeima, biti pokret, a u globalnom i masovnom drutvu to nuno znai i anarhian. Odnosno jedna interpretacija, jedan intelektualni put promiljanja i iznalaenja naina kako ostvariti jedno

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 113 God. 29 (2009) Sv. 1 (191198)

197

L. Bogdani, Od slabe misli do slabog ko munizma

neotueno drutvo. Drutvo koje e omoguavati svakom da se to vie pri blii ideji, koju ima o sebi, te utoliko bude autentiniji. Kojim e putem takvo drutvo nastati, Vattimo naravno ne daje odgovor, ali podsjea:
Latini su nam ostavili poslovicu propter vitam, vivendi perdere causas: za ljubav ivota, izgu biti razloge samog ivota. U mnogo emu naa bogata civilizacija izrazito bez smisla, cinina i razoarana, odgovara ovom opisu. Ne radi se o tome da se pripremimo za neki rat ili prihvatimo zakon nasilja. Radi se o tome da se uvjerimo kako se moe staviti ivot na kocku, da bi se sa gradio svijet u kojem vie nitko ne treba umirati i riskirati ivot zbog volje i interesa drugih Sagraditi svijet u kojem svi u potpunoj slobodi mogu izabrati vrijednost, Boga, u ime kojega ivjeti ivot ili se rtvovati, mogao bi biti ideal u ime kojega pobjei od (ivota i) glupe smrti, na koju riskiramo da budemo osueni. (ivi: 26)

Iz navedenog proizlazi kako za Vattima izgradnja slobodnog i zbiljski demo kratskog drutva nije mogua bez promiljanja novih oblika politikog dje lovanja, koji poivaju na povijesnoj tradiciji zalaganja za ekonomsku jedna kost meu ljudima, promiljanju koje je osloboeno metafizike, utoliko oslo boeno uvjerenja da se mogu stvarati drutva i initi djela, jer se posjeduje objektivna spoznaja zbilje. Drugim rijeima, u vremenu u kojem proglaena smrt ideologija nije drugo nego nametanje najvee mogue ideologije, one o ispravnosti i prirodnoj nunosti sve veih ekonomskih razlika, slaba se misao ne moe nego okrenuti onome to joj je na podruju praktine filozofije uvijek bilo imanentno miljenju antitotalitarnog, slobodarskog, anarhinog i oslabljenog komunizma. U danom povijesnom kontekstu to znai promilja nju novih oblika politikog djelovanja.

12

Vidi: Toni Negri Michael Hardt, Impero. Il nuovo ordine della globalizzazione, Rizzoli, Milano 2001.
13

Vidi: Giorgio Agamben, Homo sacer. Il po tere sovrano e la nuda vita, Einaudi, Torino 1995.
14

Naravno, za njega je sve to dogaanje bitka kojem filozof treba samo ko-respondirati. Ali kako se moe vidjeti, udaljenost od Marxa ini se jako relativna. Gianni Vattimo, Heidegger filosofo della democrazia, Mi croMega, br. 5/2003, str. 5561.
15

U tom smislu Vattimo govori o Heideggeru kao filozofu demokracije (kraja metafizike). Vidi: Gianni Vattimo, Heidegger filosofo della democrazia, MicroMega, br. 5/2003, str. 5561. U istome lanku, izmeu ostalog, napisao je o Marxu i o Heideggeru: Zavr eno je s vladarskom ulogom filozofa, jer vie nema vladara. Poput Marxa, i Heidegger bi rekao da kraj metafizike, pa utoliko i kraj vladarskih pretenzija filozofije, nije neto to se dogodilo zahvaljujui djelovanju filozofa.

Vidi: Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Osnov ne crte filozofije prava, Veselin Maslea Svjetlost, Sarajevo 1989. i Friedrich Engels, Ludwig Feuerbach i kraj klasine njemake filozofije, u: Glavni radovi Marxa i Engelsa, str. 13371366.
16

Robert M. Unger, Towards a high energy de mocracy [navodi se prema tal. izdanju: De mocrazia ad alta energia, Fazi Editore, Roma 2007.].

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 113 God. 29 (2009) Sv. 1 (191198)

198
Luka Bogdani

L. Bogdani, Od slabe misli do slabog ko munizma

From Weak Thought to Weak Communism

Abstract

This article examines Gianni Vattimos book-cum-political autobiography Ecce comu. Come si diventa ci che si era (Rome, Fazi Editore, 2007). The principle value of this work lies in its dis cussion of the current political and theoretical position of the father of weak thought in relation to developments in his philosophical thought and his personal life. Vattimos position has been directly influenced by the concrete historical moment of widening economical differences and dominant economicism. More than any other previous work, in this book Vattimo calls for the need to think a communist ideal. With regard to the question over whether it is possible to be a communist today, Vattimo responds that not only is it a possibility but an imperative. In other words, if post-metaphysical philosophy of the present world intends to remain non-dogmatic, it must rediscover an anarchistic, libertarian and anti-totalitarian communism. Consequently, one of the goals of this paper is to explore what Vattimo means by being a Communist and his idea of Communism. The paper demonstrates that the Communism Vattimo has in mind is not a model of a perfect society but an ideal to follow in order to realize a truly democratic society.
Key words Gianni Vattimo, communism, Christianity, weak thought, Martin Heidegger, Friedrich Nietzsche, Karl Marx