You are on page 1of 67

Pregled opte knjievnosti 3 Predromantizam

Zajedniki pojam za razliite stilske tendencije, idejne pokrete i knjievne pravce u Evropi polovinom 18. v. koji nagovetavaju romantizam. Tu spadaju: engleski sentimentalizam; francuski racionalizam i rusoizam; nemaki pijetizam (religiozni pokret nastao iz protestantizma koji podrazumeva okrenutost ka unutranjem ivotu) i Sturm und Drang; austrijski jozefinizam (prosveeni apsolutizam, duhovni stav proet prosvetiteljskim idejama) ; u zemljama iz grupacije Slavia Ortodoxa pojave koje se oslanjaju na klasicizam i prosvetiteljstvo.

Romantizam
Termin - Romantizam je jedan od prvih knjievnih pokreta koji zahvata skoro celu Evropu i Ameriku. Termin romantizam moe imati vie znaenja, potie od vrste panske folklorne pesme romanse sa bajkovitim i ljubavnim sadrajem, a kasnije postaje naziv za umetniku tvorevinu koja govori o ljubavnim avanturama nekog znamenitog junaka. U znaenju knjievnog pravca i stila, prvi put termin upotrebljavaju braa legel. Vreme i mesto nastanka - Teko je odrediti tano vreme trajanja romantizma jer se nejednako razvijao u razliitim zemljama ali, okvirno gledano, odnosi se na period od kraja 18. do polovine 19. veka. Romatizam nastaje u Nemakoj, ve 70 ih godina 18. veka, odatle se prenosi na Francusku, zatim u Englesku i Rusiju, neto kasnije u Italiju i paniju. Iz Engleske i Rusije iri se na Ameriku i slovenske zemlje. Kraj romantizma prilino je teko odrediti precizno jer se na njegovom zavretku uporedo stvaraju i dela romatizma i realizma, koji se nakon njega javlja. Romantizam je nagoveten jo u 18. veku, sa pojavom prosvetiteljstva, sentimentalizma, pijetizma, rusoizma, Sturm und Dranga pa se sve te struje jednim imenom nazivaju predromantizmom. Drutveni uslovi Osnova za razvoj romantizma je pre svega Francuska buroaska revolucija koja propagira slobodu, jednakost i bratstvo, iji neuspeh i propast dovode do degradiranja linosti, do gubitka vere u postojee stanje i do povlaenja ljudi u neki drugi svet, svet mate i iluzije. Period nakon revolucije je i period ruenja feudalnog sistema i stvaranja modernog graanskog drutva, to je period reformacija i kontrareformacija, period zanosa i neuspeha, kolebljiv period koji je kod ljudi stvarao sumnju u budunost, u ono to sledi. Nije ostvareno obeanje enciklopedista da e drutvo, oslanjajui se na razum, moi 1

da ostvari idelane odnose koji e se zasnivati na bratstvu, slobodi i jednakosti. Reagujui na takvo stanje, osetivi sopstvenu nemo, ovek poinje da se povlai u sebe. Poetika romantizma Romantizam nastaje kao suprotnost klasicizmu i pre svega normiranosti, imao je za knjievnost oslobodilaku ulogu oslobaa je od stega i konvencija. Pesnik se oslanja na svoje unutranje pretenzije, pie o svojim linim oseanjima, dela se individualizuju, javlja se pojam pesnikog genija pesnik dobija boanski karakter, razvija se kult slobodne stvaralake linosti, dela postaju izraz pesnikovog doivljaja, tei se novinama, tajanstvenosti, oseajnosti. Imaginacija i fantastika postaju osnovni postupci u stvaranju, pesnikov zadatak je da stvara, ne da imitira. To je period nastanka istorije knjievnosti kao zasebne discipline nauke o knjievnosti jer se tada panja usmerava na pisca koji je izvor stvaralatva, prouava se njegova linost jer se na taj nain dela mogu bolje razumeti poto je u njima izraz njegovih emocija, tako da u delima ima dosta autobiografskog (to je bilo nezamislivo za klasicizam). Junaci dela romantizma, za razliku od prethodnih, umesto radosti zbog saznanja i otkria oseaju tugu to ne mogu da dosegnu krajnje granice saznanja, tako su oni nosioci svetskog bola (saznanje da je ovaj svet najgori od svih svetova, oseanje nezadovoljstva, pesimizma, oajanje, melanholije, tuga zbog svetskih nevolja i problema), nemoni su da spoznaju svet razumom, zato pribegavaju mati. Metaforina slika kosmosa ili okeana predstavlja tenju ka nedostinim. Junak u romantizmu je esto doveden u situaciju kada mora da donese vanu, presudnu odluku, a takva sitacija naziva se situacija na pragu. U romantizmu se javlja i bunt, kao jedna od osnovnih odlika, elja junaka da reaguju na nesavreni svet i da ga menjaju. Romantizam se okree srednjem veku i tradiciji uopte. Romantizam je period stvaranja nacija, okretanje individualnom, period okretanja narodnom jeziku i narodnoj tradiciji (narodna poezija najbolje izraava onaj specifini duh koji je karakteristian za svaki narod), ne antikoj, ne podraavanju. Uvoenje pojma narodni duh je osnova da se romantizam razlikuje u pojednim zemljama. Priroda za romatiare predstavlja ideal, ona je neiskvarena, mistina. Slikanje pejzaa je dominantno u romantizmu, njih suprotsavljaju surovom svetu, esto su slika ovekovog duevnog stanja. Karakter pejzaa zavisi od jaine pesnikovih emocija. Iz baroka preuzimaju gotske elemente slikanje groblja, ruevina, mranih predela, to takoe koriste u cilju izraavanja oseanja. esto se uvode dijabolini motivi i bavljenje onostranim (Po, Laza Kosti, Bajron, Gete). Pored fantastinih elemenata, insistira se i na estetici runog. Zato se koriste nosi stilski postupci i figure (groteska, satira, sarkazam, crni humor, romantiarska ironija). Poetika romantizma je entuzijastika, to je suprtono prethodnoj normativnoj to je shvatanje da umetnost proitie iz emocija, iz uzbuenja i nadahnua, razoaranje u razum dovodi do oslanjanja na ula i emocije. Romantiarska revolucija je antiklasicistika i antiracionalistika. Razumom odreeni stari estetiki ideali zamenjeni su novim idealima, kojima razum nije bio merilo lepote i koji nisu priznavali nikakva unapred formirana pravila lepote. 2

anrovi U romantizmu se zapaa dominacija poezije i lirizacija svih knjievnih oblika, s obzirom na to da se insistira na unutranjem oseanju. Poetika romantizma takoe dovodi do meanja svih knjievnih vrsta jer se tei uklanjanju svih pravila. Sinkretizam je takoe jedno od obeleja romantizma, ztako da se u anrovima meaju lirsko i epsko, poezija i proza, knjievnost, muzika i likovna umetnost. Novi anrovi: pria u stihu, roman u stihu, pesma u prozi (poema), lirska drama, dramski spev. Pozorite: lirska drama, istorijska tragedija, satira. Ili je politiki angaovano, ili izrazito lirski obojeno. Proza znaaj e dobiti tek u realizmu: novela, istorijski i gotski roman. Novela u romantizmu prikazuje neobilan dogaaj i zato pisci unose elemente fantastike i detektivske prie (Po, Gogolj). S obzirom da pisci tee izraavanju linog, zastupljene forme su i dnevnici, memoari, pisma, a vei broj pesama, romana i poema dobija autobiografski karakter. Predstavnici Nemaka Gete, Herder, iler, Fridrih legel, Tik, August, Novalis, Brentan, braa Grim, Hofman; Francuska Madam de Stal, enije, Lamartin, De Vinji, Viktor Igo, Mise, Gotje, Dime, Nerval; Engleska Blejk, Berns, Vordsvord, Kolrid, Bajron, eli, Kits; Amerika Edgar Alan Po, Kuper, Ralf Emerson; Rusija ukovski, Ljermontov, Pukin, Njekrasov.

Nemaki romantizam
Romatizam se najpre javlja u Nemakoj. U Nemakoj ovaj pokret se sastojao iz nekoliko stupnjeva razvoja. Sturm und Drang (nem. bujnost i plahovitost, bura i oluja ) pravac koji traje od 1770. do 1785. godine, odnosi se na nemaki predromantizam. To je period okretanja od klasicistike normiranosti, pojavljuje se kao reakcija na racionalizam koji je dominantan u klasicizmu i prosveenosti, predstavlja okretanje mati, imaginaciji, slobodi; buntovniko stvaralatvo, ruenje konvencija. Neki od stavova poetike poklapaju se sa pravcima koji mu prethode: kult prirode i genija, velianje oseanja, strasti i slobode preuzet je iz sentimentalizma; kult mate iz pijetizma; povratak prirodi iz rusoizma. Novo gledite istie oveka, stvaraoca kao neku vrstu boanstva, umetnost postaje odraz pievih emocija. Umetnost postaje iracionalna. Nemaki graanski intelektualci nisu verovali u promenu socijalnih prilika koje je obeavala revolucija, zato se okreu pojavama koje su prostorno i vremenski daleke da bi u njima nali neostvarene ideale zato se u njima sreu motivi iz preistorije, persijske i srednjovekovne knjievnosti. Autoritet antike tradicije slabi i pisci se okreu nacionalnim tvorevinama i kulturi. Zanimaju ih Homer, Osijan, Ruso i ekspir (ali i itava narodna knjievnost) jer oni stvaraju na osnovu lokalne, nacionalne tradicije i narodne istorije. Od knjievnih anrova 3

najzastupljenije su lirika i drama. Lirska poezija je prepuna intimnih oseanja i metaforike, subjektivna je i izraava naelo stvaralake slobode. Predstavnici: pesnici sakupljeni oko pesnikog kruga Lug: Helti, Fos, Miler, Klaudijus, Gete, iler. Drame su pisane u prozi, bave se drutvenom problematikom i kritikom drutva: jedna od tema je i sukob meu braom. Predstavnici: Gete, iler, Klinger (po ijoj je drami pokret dobio ime). Johan Gotfrid fon Herder je znaajna figura predromantizma, bio je pesnik i filozof, a njegov rad vezan je za ideje prosvetiteljstva, Sturm und Dranga i za vajmarsku klasiku. Bio je protivnik klasicizma i isticao je znaaj nacionalnog. Verovao je da se poezija nalazi u samom poreklu jezika, tj. u mitologiji i epu o ljudskom radnjama i govoru. Fridrih iler je predstavnik Sturm und Dranga, a njegovo najznaajnije delo drama Razbojnici u kojoj se on bavi temom sukoba meu braom i nastojanjem pojedinca da promeni svet. Vajmarska klasika ovaj period dobija naziv prema gradu Vajmaru gde je Gete bio sekretar na dvoru. Period je obeleen Geteovim dramama Ifigenija na Tauridi (obrada Euripidove tragedije, ali takva da mitolokoj grai pristupa sasvim slobodno, stavljajui u prvi plan psihologiju junaka) i Torkvato Taso (obrauje epizodu iz ivota Torkvata Tasa, uva klasicistika jedinstva, ali je tema romantiarska sukob umetnika sa drutvenom sredinom). Obe drame su pisane u stihu. Pored Getea, u ovom periodu stvaraju i iler i Hederlin. Obeleje ovog perioda je obnavljanje antikih formi i mitoloke tematike. Antika klasika prua model jer se teilo univerzalizaciji i oslobaanju umetnosti od svih lokalnih crta. Pravi romantizam Francuska revolucija nauila je Nemce da je prolo vreme vrsto ukorenjenih drutvenih slojeva i da u istorijskoj stvarnosti nema apsolutno trajnih ustanova, pa su oblici ljudskih ivota i drutvene vlasti samo konvencionalne tvorevine. Obrazovani slojevi postaju sve uvereniji da se ljudske nade i elje mogu razviti samo u idealnoj sferi duha. Velia se umetnost kao beg od svakodnevnih drutvenih briga. Neposrednost, fantazija i subjektivnost osnovne su odlike stvaralatva ovog perioda. Romantizam ne priznaje teoriju antike kao autoritativno merilo, nego se okree nacionalnoj knjievnosti i prouavanju istorije. Pravi romantizam u Nemakoj zapoeo je delatnou Ludovika Tika, znaajni su i Novalis, braa Grim, braa legel, Hofman... Braa legel prvi upotrebljavaju termin romantizam kao oznaku stila i pravca. August legel ga koristi u bipolarnoj tipologiji kao suprotnost klasicizmu. Fridrih legel je jedan od najznaajnijih teoretiara romantizma.

Engleski (anglosaksonski) romantizam


Drutvene prilike i politiki dogaaji u Engleskoj toga doba doveli su do znaajnih promena u duhovnom ivotu ljudi. Spoljnu politiku obeleili su ratovi sa Napoleonom iz kojih je Engleska izlazila pobedonosno, ali sa velikim gubicima, a u unutranjoj politici razvijala se industrijska revolucija, irio se kapitalizam to je dovodilo u sve tee stanje radniku klasu, a prihvatanje parole Francuske revolucije bratstvo, jednakost, sloboda imalo je za posledicu velike nerede u Irskoj, demonstracije, proteste i pobune radnika u 4

Engleskoj. Takva drutvena stvarnost dovodila je do reakcije umetnika i promene dotadanjih shvatanja oni reaguju na razliite naine. Starija grupa romantiara (Vordsvord, Kolrid, Volter Skot) predstavlja nosioce svetskog bola, oni su tonuli u surovu svakodnevicu traei nain da od nje pobegnu u svet mate i iluzija, kod njih dominira oseanje razoaranosti i gubitka nade. Druga grupa romantara, mlaa generacija (Bajron, eli, Kits) prema stvarnosti se odnosi buntovniki, reaguje ak pravim revolucionarnim arom ruilaca postojeih institucija istiui ovekovu budunost u jednom drugaijem i lepem drutvenom sistemu, oni tee menjanju postojeeg sveta, ne preputaju mu se. Za poetak romatizma u Engleskoj uzima se kraj 18. veka (mnoge istorije engleske knjievnosti za poetak uzmaju 1798. godinu kada su objavljene Vordsvordove i Kolridove Lirske balade), meutim romatiarske pretenzije javljaju se i ranije. Engleski romantizam nastavlja razvoj Rusoovih gledita i sentimentalnih ideja, naglaava se prirodnost, individualnost, ljubav prema prirodi, strast, ekstremnost, slobodoumlje, ljubav prema narodnim tvorevinama, zaljubljenost u daleko, mo mate. Pesnikov zadatak je da izrazi ono to mu nalae nadahnue i mata, da izrazi velike vizije o oveku i ovekovoj budunosti, tako umetnost postaje cilj svih uzvienih stvari. Viljem Blejk bio je knjievnik i mistiar. Svoj pogled na hriansku teologiju izrazio je u delu Venanje Raja i Pakla. Viljem Vordsvord i Semjuel Kolrid su sa svojom zbirkom pesama Lirskim baladama, nadahnutom lokalnim pejzaom, zaetnici engleskog romantizma i predstavnici jezerske kole. Bili su strasni pobornici kulta mate.

Francuski romatizam
Romatizam se u Francuskoj javlja prevashodno pod nemakim uticajem, ali i pod uticajem drugih inostranih zemalja u koje je beala francuska elita od utilitaristikog fanatizma (Engleska, Skandinavija, panija, pa ak i Rusija i Amerika). Oni su upoznavali inostranstvo, ali nisu zaboravljali Francusku i svoj nacionalni identitet. Termin romatizam se kasno upotrebljava u Francuskoj, a pravo znaenje dobija tek, kada se pod uticajem Nemake, poeo suprotstavljati pojmu klasino. Sve do 1816. godine nijedan Francuz nije sebe nazivao romatiarem Stendal je prvi koji razvija definiciju romantizma u francuskoj knjievnosti. Francuski predromantizam privremeno je nazadovao tokom revolucije (1789.) koja je podravala klasicizam i racionalnost i tokom Napoleonovog carstva koje je takoe imalo svoj zvanii klasicizam. Nasuprot tome, romantizam je cvetao meu emigrantima. ivot i stvaranje emigranata, koje je trajalo desetak godina, predstavlja prelaz izmeu neoklasicizma i romatizma koji se raa. Na poetku 19. veka u delima atobrijana i gospoe de Stal javljaju se neke osobine koje e se kasnije prepoznati kao romantiarske. Inostrane knjievnosti pomau i uokviruju romantizam u Francuskoj, a li sa druge strane odlika romantizma je i savez sa nacionalnim, narodnim. Odlika romantizma je i usamljenost kao prvi stav romantiarskog pesnika. Odnos 5

izmeu italaca i i autora postaje blii, publika takoe postaje zahtevnija, jer u jednom delu trai izraz autorove linosti, pa na taj nain publika razvija i odreena oseanja prema autorima (ljubav, mrnja...). Napreduju samo dva knjievna roda lirska poezija i roman. Roman postaje slian lirskoj poeziji na taj nain to postaje odraz pieve linosti i ispovest pisca. Gospoa De Stal u delu O Nemakoj preuzima od brae legel termin romantizam i iri ga na francusku literaturu. Alfres de Vinji odbacuje romantiarsko shvatanje prirode tvrdei da je ona mrtva i neprijateljska prema oveku.

Ruski romantizam
Romantizam se u Rusiji afirmie tokom prve polovine 19. veka. Njegova pojava se vezuje za dela Vasilija ukovskog koja su nastala 20 ih godina 19. veka, a krajem romantizma obino se smatra smrt Mihaila Ljermontova (1841.) i pojava Gogoljevog injela i Mrtvih dua (1842.). U Rusiji nije bio drutvenih potresa kao u Francuskoj, niti razvoja filozofske misli kao u Nemakoj, ali je ipak podloga za razvoj romantizma postojala pre svega nezadovoljstvo feudalnom drutvenom stvarnou, kao i prezasienost klasicistikim knjievnim izrazom. Ruski romantiari su dosta stvarali p uzoru na strane, evropske romantiare. U Rusiji se mogu, uslovno reeno, izdvojiti tri faze romatizma: 1. Prvi romantiari koji su se oslanjali na evropsku romantiarsku tradiciju Vasilij ukovski i Konstantin Baukov. Junaci lirike ukovskog su nezadovoljni sudbinom i zato trae bolji svet, to su mladi ljudi koji su ve razoarani u svet i sve to ih okruuje, tako da su na neki nain pretee Ljermontovog i Pukinovog suvinog oveka, oveka otuenog od drutva. ukovski je najvie koristio kao uzor nemaku romantiarsku knjievnost, prva njegova dela nastaju u vreme ruskog sentimentalitma kji je pretea romantizmu. ukovski je afirmisao u ruskoj knjievnosti romantiarski subjektivizam poetak bavljenja psihologijom oveka, njegovim unutranjim svetom. Baukov afirmie tipinog lirskog junaka nemirnog duha koji je uvek nezadovoljan sredinom, ime nagoveta psiholoku karakterizaciju likova kod Pukina i Ljermontova. 2. Dekabristi oni su bili borci protiv trenutnog drutvenog stanja feudalizma i apsolutzma, pa su prema tome, smatrali da knjievnost treba da bude sredstvo za irenje ideja. Smatrali su da pisci, pesnici, treba svojim vatrenim stihovima da podstaknu bunt, istinoljubivost i pravednost i pokrenu narode na borbu. Oni su potpuno negirali strane evropske uzore i bili su okrenuti nacionalnom ruskoj istoriji i folkloru, narodnom stvaralatvu, sa posebnim isticanjem slobodarskog patriotskog duha iz narodne tradicije. 3. Psiholoko etiki romantizam Pukin se smatra inicijatorom treeg toka ruskog romantizma koji je na neki nain uspostavio ravnoteu izmeu prethodna dva toka otvorenosti ukovskog ka evroposkoj knjievnosti i nacionalne knjievnosti dekabrista, naglaavanje intimne strane u prvom toku i politiko stanovite kod dekabrista. Pukin razmatra u poeziji etika pitanja uz naglaen psiholoki pristup kao da se odereni etiki problemi zatvaraju u 6

svet glavnog junaka i na osnovu njegovog karaktera i delovanja da je se odgovor na njih. Pukin afirmie romantiarskog junaka koji je nezadovoljan stvarnou i pati zbog snanih strasti i elje za novim i boljim i zbog toga je ponosno usamljen zip suvinog oveka. Radnja Pukinovih poema je smetena u udaljene krajeve, koji predstavljaju beg od stvarnost Kavkaz i Krim, to kasnije nastavljaju i Pukinovi sledbenici. Fabula se odlikuje fragmentarnou. anrovi ruskog romantizma zastupljenija je poezija od proze. Poezija dominira lirska pesma koja se zasniva na paralelizmu oveka i prirode. U elemente klasine elegije unose se elementi herojske, istorijske ode. U elemente klasine pohvalne ode unose se naglaena subjektivna ispovest princip meanja anrova, klasicistiki anrovi se javljaju u novim oblicima. Poema romantiarksu bajronistiku poemu afirmie Pukin; poema o savremenom romantiarskom junaku; satirina poema. Balada (ukovski).

Realizam
Termin - Termin realizam ima vie znaenja, moe biti knjievnoistorijska oznaka, ali takoe i tipoloki termin. Kao tipoloki termin oznaava tehniku ili metod u knjievnom stvaranju i ima zadatak da prikae stvarnost onakvom kakva jeste. Zato se za realizam vezuje pojam podraavanja. Prema tome, naziv realistino se odnosi na bilo koje delo u kome postoji naglaena veza sa stvarnou i tenja ka objektivnom prikazivanju svarnosti. Takva dela, sa prisustvom realistinog, sreu se u svim epohama, u svim knjievnostima, s tim da to nije osnovni princip stvaranja, ve se kombinuje sa ostalim elementima sa mitolokim, religioznim, alegorijskim, simbiolikim, fantastinim. Tada se moe govoriti o realistikom postupku u nekom delu. Kao periodizacijska oznaka odnosi se na knjievnost druge polovine 19. veka. Termin se javlja u filozofiji 18. veka, a u knjievnost je preao preko francuske kritike s kraja 18. veka kao oznaka za umetnost u kojoj postoji veza sastvarnou. 1857. godine u Francuskoj je pokrenut asopis Realizam u kojem je izlagan program realizma znaajni su lanci anflerija. Vreme i mesto nastanka Realizam se javlja najpre u Francuskoj 30 ih godina 19. veka ve u delima Stendala i Balzaka, zatim se razvija u Engleskoj od 40 ih godina sa Dikensom, istovremeno i u Rusiji i manje izrazito u Nemakoj (u Nemakoj postoji tzv. poetski realizam koji predstavlja stilizovano prikazivanje stvarnosti i to ne samo materijalna, nego i njena duhovna strana) i Austriji, pa u svim slovenskim zemljama. Realizam se odnosi na period od 30 ih do 80 ih godina 19. veka i javlja se u svim nacionalnim knjievnostima. Drutveni uslovi Realizam je praen raslojavanjem drutva, stvaranjem novog materijalistikog duha, usponom buroazije, a metodoloki je povezan sa napretkom materijalistikih i egzaktnih nauka koje se zasnivaju na evolucionizmu i pozitivizmu. Pozitivizam postaje i metod u knjievnosti, razvija se i pozitivistiko prouavanje i shvatanje knjievnosti kao ogledala stvarnosti. Pozitivizam se javlja kao reakcija na idealizam i romantizam. Javlja se elja za trezvenou, razumom i hladnoom. 7

Poetika realizma Realizam se javlja kao reakcija na romantizam, esteticizam i naglaenu subjektivnost koji su obeleje knjievnosti sa poetka 19. veka. U realizmu je snano izraena mimetinost, podraavanje, stvarnost se shvata empirijski i glavna tema knjievnosti postaje drutvena stvarnost prema kojoj se knjievnost odnosi kritiki, analitiki i deskriptivno. Insistira se na objektivnom prikazu stvarnosti, bez lirskih doivljaja, sa tanim opisom detalja, prostora, vremena ime se dinamizuje radnja i uspostavlja se paralela izmeu likova i njihove spoanje stvarnosti (prostor karakterie likove). Insistira se na tanosti i preciznosti. Opisi su karakteristini skoro za sva dela realizma, a nakon opisa se i radnja dinamizuje, s tim to je zaplet obino jednostavan.Odbacuje se fantastino, bajkoliko, alegorijsko i simbolini, sve to je apstraktno i ukrasno. Junaci su tipovi, tipini junaci koji su nosioci skupa osobina, idealizovani predstavnici odreenog drutvenog sloja, tako da postaju univerzalni junaci. Pojavljuje se veliko broj likova jer se tei to boljem doaravanju slike drutva. Ne tei se idealizaciji drutvene stvarnosti ve tanom prikazu. U realizmu se ne pati zato to je svet zao (kao u romantizmu), ve se tei boljem upoznavanju tog sveta i otkrivanju njegovog smisla. Od stvaralaca se zahteva pisanje didaktikih, pounih dela. Motivacija likova je veoma bitna u relaizmu, ona je socijalna (predstavljanje lika kao pripadnika odreenog socijalnog sloja i doslednost tom tipu, vidi se uticaj stvarnosti na delovanje pojedinca i na njegov karakter) i psiholoka (predstavljanje junaka preko njegovog unutranjeg sveta), fizioloka (odreeno naslee, predispozicije, bolesti sve to utie na tazvoj jednog lika). Deskripcija i naracija su osnovni postpupci realizma. Realizam se slui raznovrsnim postupcima u domenu naracije, usavravaju se pripovedni postupci fokalizacija, dijaloginost (polifonija), doivljeni govor, tok svesti. Cilj autora je distanciranje od knjievnog sadraja i objektvino pripovedanje bez unosa linog, autobiografskog, tako da likovi mogu da ive sopstvenim, unutranjim ivotom. Flober smatra da se distanciranje i objektivnost postie kada se prisustvo pisca u delu ne primeuje, kada postoji savrena unutranja obrazloenost i povezanost zbivanja. Inae se u realistikoj knjievnosti moe pojaviti autor kao svedok i komentator. Govor junaka je bitan za njihovu karakterizaciju, koristi se jezik odreenog drutvenog sloja, pa na taj nain se postie individualnost i realistinost. Teme su iz banalnog, svakodnevnog ivota, bez patetisanja, hiperbole i fantastike. Fabula je podreena razotkrivanju karaktera, graena je prema uzrono posledinim vezama i ima funkciju otkrivanja junakovog psiholokog, socijalnog i intelektualnog bia. Javlja se koncept dinaminog karaktera junak podlee evoluciji, postaje bolji ili gori. Nakadanji kritiari su prema dvema tenjama relaizma, nekad realizam delili na analitiki analizira drutvene okolnosti i karaktere i deskriptivni opisuje obian ivot. Pojedini pisci realisti se protive doslenom pozitivizmu u knjievnosti i tee ravnotei umetnikog i empirijskog u delu. Takvi su npr. Dostojevski i Flober koji se bune protiv potcenjivanja estetskog momenta jer je on kljuan za knjievno delo. Knjievnost nije reprodukavanje i isto podraavanje, ne moe se 8

knjievno i umetniko oblikovanje svesti na to jer se lepota ne moe nadoknaditi samo naprednim sadrajem. Dostojevski je potpuno odbacio podelu na empirijsku, pozitivisitiku stvarnost i svet mate to nije mogue odvajati kada se govori o knjievnom delu. Ovo miljenje se razvija posebno u visokom realizmu. Naela realizma: objektivnost, drutvena analitinost i kritinost, tendencija i tipino. anrovi Realizam donosi dominaciju proze i dokumentarnih oblika, kao to su putopisi, dnevnici, memoari. Roman i pripovetka su najzastupljeniji. Osim usavravanju pripovednih tehnika, realizam doprinosi i stvaranju razliitih vrsta romana psiholoki, drutveni, detektivski, istorijski, ali pri tom se u jednom delu preplie uglavnom vie tipova. Knjievna kritika doivljava uspon u realizmu. Lirike gotovo da nema. Predstavnici Francuska Stendal, Balzak, Flober, Mopasan, anfleri, Ten, braa Gonkur; Rusija Dostojevski, Tolstoj, Turgenjev, Gonarov, Bjelinski, Dobroljubov, ernievski; Engleska Dikens, Tekeri, Dord Eliot.

Naturalizam
Naturalizam je knjievni pravac s kraja 19. veka, javlja se gotovo u isto vreme sa realizmom, tako da se esto povezuje sa realizmom, pre svega zbog sline poetike i metoda kojima se koristi. Neki teoretiari knjievnosti poput Lukaa smatraju da je to prirodan nastavak realizma koji se razvio do krajnosti. Naturalizam se vezuje za francusku knjievnost, ali je uticao i na druge pisce. Znaajan trenutak za pojavu naturalizma je predgovor romanu ermini Lasert brae Gonkur 1865. godine, u kojem sebe nazivaju natrualiztima i njihov metod je nauno precizan, pisac se pojavljuje kao patolog i psiholog. Naturalizam se zalae za hladnu anlizu i tenju da se stvarnost prikae to realnije, tako da knjievno delo poinje da lii na nauno delo. Zola je jedan od najvanijih predstavnika naturalizma i smatra da se roman mora posvetiti posmatranju stvarnosti uz iskustveno znanje. Metode su sline egzaktnim naukama. ovek se posmatra kao fizioloko bie i ivot se prikazuje kao izraz uzajamne uslovljenosti prirode i drutva, pri emu je ovek prikazan kao sputan genetikom i linom prirodom. Posebna panja se posveuje animalnom i nastranom u oveku. Glavni likovi su ljudi iz niih stalea, koji su na neki nain izbaeni iz drutva rudari, prostitutke, radnici i slino. Predstavnici: Francuska - braa Gonkur, Emil Zola, Gi de Mopasan; skandinavske zemlje Ibzen, Strindberg; Engleska D. Konrad, T. Hardi; Amerika T. Drajzer; Rusija u delima Tolstoja, ehova i Gorkog.

TERMINI
Imaginacija (mata) najvia stvaralaka sposobnost kojom se kombinuju i razlau delovi da bi se spojili u nove forme i organske celine. U romantizmu je razdvojeno znaenje mate i fantazije, koje su do tada smatrane sinonimima, zahvaljujui Kolridovoj teoriji Biographia literaria, 1817. godine. Tada je 9

mata poela da oznaava stvaralaku mo koja stvara nove predsatve, koja potpuno suprotne elemnte ujedinjuje u novu celinu, stvarajui potpuno novu kreaciju, a fantazija oznaava samo mehaniku kreaciju koja ve stvorene, postojee predstave rasporeuje i povezuje. Fantazija sposobnost uma da stvara nove kombinacije predsatva ili ideja. Fantazija i mata su do romantizma smatrane sinonimima, ali je Kolrid razdvojio njihovo znaenje i pojam fantazije je u odnosu na pojam mate sada ogranieniji i povrniji. Fantazija je sposobnost koja samo rasporeuje i povezuje postojee predstave, dok mata stvara nove kreacije, potpuno suprotne predsatve razlae i povezuje u nove organske celine. Za Kolria je fantatzija mehanika, a imaginacija vitalna sposobnost. Pre Kolridovog uticaja miljenja o ovom problemu su bila podeljena. Mata i imaginacija su posmatrane kao sinonimi kod Tome Akvinskog, u Engleskoj do poetka 19. veka, dok Drajden nije razdvojio njihova znaenja; razdvojeno znaenje A. Magnus, Rejnolds, Hjum... Vordsvort, Kolridov saradnik zastupa miljenje da je razlika izmeu imaginacije i fantazije u stepenu vrednosti, smatra da je sadraj fantazije materijalan, pa i njegova vrednost nia. Fantastino u irem smislu je osobina svakog knjievnog dela koje sardi elemente irealnog, udesnog, nestvarnog, a u uem smislu predstavlja vrstu fikcije (dela) u kome je spojeno nemogue i mogue, prirodno i natprirodno, stvarno i nestvarno, udesno i realno, tako da italac (narator, junak) ostaje zapitan da li su odreeni dogaaji mogui ili nemogui. Ukoliko nema zapitanosti, ukoliko se ne sumnja u istinitost pojava ne moe se govoriti o fantastinom. Fantastino (vizije, snovi, halucinacije, nestvarna bia) postoji jo u mitu, folkloru i religiji, pa zato rasprostranjenost tih elemenata u gotovo svim stilskim formacijama nije udna. Fantastino se sree u delima Poa, Hofmana, Pukina, Gogolja, Mopasana, Borhesa... Runo estetskka kategorija koja se objanjava kroz opoziciju sa kategorijom lepog. Poro je lepom davana estetska vrednost, runom je kao suprtonosti lepog ona poricana. Od antike poetike do poetike klasicizma lepo je bilo povezivanos a harmonijom, a runo je bilo odsustvo sklada. Runo se izbegavalo prikazivati sve do 18. veka, mada se i kod Aristotela, Horacija, Boaloa javlja razmatranje runog kao mogunosti umetnikog predstavljanja. Sa romantizmom se menja razmevanje runog, a najveu ulogu je imao Igoov Predgovor Kromvelu (1827.) koji predsatvlja neku vrstu apologije (odbrane) runog kroz tumaenje groteske. Tada runo postaje ravnopravni element lepom jer je u i priroda spoj lepog i runog, uzvienog i grotesknog, doborg i zlog, pa je zato i prikazom runog umetnost koja ga prikazuje istinitija. Slian argument korien je i u realizmu da bi se odbranilo prikazivanje niskih i trivijalnih tema. 10

Groteska oznaava svako delo u kome se nalazi spoj nespojivog (oivljavanje neivog, spajanje ljudskog i ivotinjskog, tunog i smenog, lepog i runog, telesnog i duhovnog). Ona je po formi i kompoziciji esto fantastina, opisuje se kao ono to je udno, neobino, nastrano. Posmatra se kao knjievni postupak ili tehnika jer je vieslojni fenomen. Povezana je sa stilskim figurama metaforom, hiperbolom, alegorijom, oksimoronom i ona spaja suprotstavljene osobine stvarajui prizore kakvi ne postoje u stvarnosti. Moe da predstvalja jednu scenu, a moe i zaseban anr ukoliko se groteskna slika proiri na celo delo. Obino je povezana sa satirom, parodijom, sarkazmom i ironijom jer predsatvlja poseban vid humora. Groteka se najpre primenjivala u likovnoj umetnosti, a od renesanse postaje dominantna i u knjievnosti. Njen znaaj je veliki u romantizmu. Igo se u Predgovoru Kromvelu (1827.) bavi tumaenjem groteske i isticanjem njenog znaaja u knjievnosti. On je objanjva kao spoj nakaznog i uzvienog, lepog i rnog, stvarnog i nestvarnog to je ralnost sveta i umetnosti. Ovaj princip se odnosi i na strukturu dela dogaaji moraju biti i smeni istrani i moraju initi harmoniju suprotnosti. Znaajna su tumaenja groteske Volfganga Kajzera i Mihaila Bahtina koja predstavljaju dva osnovna vida u kojima se groteska ispoljava proizvodei na taj nain razliite efekte smeh, strah. V. Kajzer (Groteskno u slikarstvu i pesnitvu, 2004.) tumai grotesku kao izraavanje otuenog sveta bez zakonitosti iz realnog sveta, ijim ukidanjem on posatje neprepoznatiljiv, a pomeanost razliitih elemenata izaziva strah. Naruena su osnovna naela i zakoni realnog sveta, snalaenje u njemu je oteano, pa to istovremeno izaziva jezu jer nema obrazloenja tih promena. Takav vid groteske javlja se kod Gogolja, Poa, Kafke. M. Bahtin (Stvaralatvo Fransoa Rablea i narodna kultura srednjeg veka i renesanse, 1965.) vidi drugaiju funkciju groteske, on spoj nespojivih elemenata tumai kao oslobaanje od pravila i kao mogunost umetnike fantazije, pri emu ta fantazija izaziva smeh (ne strah). Takav vid groteske javlja se kod Rablea, Srevantesa, ekspira. Groteksu kao izvor slobode i smeha Bahtin vezuje za uticaj narodne smehovne kulture, a grotesku kao izraz straha i sputanosti (u romantizmu pre svega) objanjava udaljavanjem od folklora. Intertekstualnost predstavlja osobinu teksta koja se zasniva na njegovoj unutranjoj povezanosti sa drugim tekstovima. Termin prvi put upotrebljava Julija Kristeva i ona intertekstualnost tumai kao odliku svih tekstova, ne kao postupak ili efekat. Ovakvo shvatanje je slino poststrukturalistikom po kome se tekst posmatra u zavisnosti od drugih tekstova i u odnosu prema njima, kao deo jedne kulturne ostavtine. Na taj nain intertekstualnost se ne bavi pruavanjem uticaja nekog pisca na neki tekst. Drugaije stanovite zastupa enet koji intertekstualnost posmatra kao konkretno prisustvo jednog teksta u drugom, kao to je sluaj sa citatom, aluzijom, plagijatom. Romatiarska ironija predstavlja literarnu samosvest, naruava se estetska (umetnika) iluzija dela i ukazuje se na autora, otkrivaju se naini stvaranja dela 11

stvarnost i umetnika iluzija se meaju da bi se pokazala nemo potpunog izraavanja umetnike imaginacije (mate), ogranienost i sputanost umetnika da se potpuno izrazi, nepostojanje forme kojom e se potpuno izraziti umetnika mata, ve seumetnik stalno kree izmeu mogunosti i ostvarenja i svojoj nemoi se podsmeva. Termin uvodi Fridrih legel u asopisu Atenum, a inspiraciju za definisanje termina nlazi u grkoj parabazi (deo greke komedije kojim se prekida tok radnje i hor se obraa publici govorei o nainima stvaranja, o estetskim kriterijumima, o oceni dela, o teatru uopte). Stoga on romantiarsku ironiju posmatra kao permanentnu parabazu. Prekid estetske iluzije omogava da se prepozna priroda samog teksta nain prikazivanja i ogranienost prikazivanja. Ovo naruavanje legel ne tumai iskljuivo kao negativno, ve kao spoj pesnitva i filozofije, pri emu su i mata (umetniko delo koje nastaje pomou mate) i analitika refleksija (misao o mogunostima stvaranja, analiza tih mogunosti) - nezavisni naini saznanja. Romantiarska ironija nastaje iz odnosa nemakih romantiara prema stvarnosti, iz elje da svet posmatraju sa visine, sa distance, da mu postavljaju granice i da ih razaraju igrajui se sa njima. Slobodom stvaralakog duha i mate (koji su znaajni u romantizmu) oni ukazuju na ogranienost mnogih stvari nacije, morala, profesija. Romantiarska ironija se vezuje prvenstveno za dela romantizma, ali ona je tendencija koja u irem smislu u knjievnosti postoji oduvek (Servantes, Dante, ekspir, Borhes).

Tipologija romana
Istorijski roman roman ija je radnja smetena u istorijski znaajan trenutak, obeleen prelomnim dogaajima (ratovi, revolucije, itd.). Rodonaelnikom anra smatra se Valter Skot, koji doprinosi popularnosti ovog romana u 19. veku. S obzirom na to da on moe obuhvatati i vie vekova udaljenu prolost (ali i bliski trenutak), koristi se postupak rekonstrukcije obiaja i mentaliteta tog vremena. U ovom romanu proimaju se fikcionalno i dokumentarno. Likovi mogu biti izmiljeni i istorijski i pokazuju se kao tipovi. Auktorijalno pripovedanje omoguava piscu da pravi digresije, odnosno da se bavi razmiljanjima o istoriji, drutvu ili zakonima ljudske prirode. Osnovni problem jeste usklaivanje verodostojnog (saglasnost dogaaja i injenica) i verovatnog (umetnike uverljivosti). Najee se prepliu dva vida ivota: privatni i javni (fiktivni junaci dolaze u kontakt sa istorijskim linostima, uestvuju u javnom ivotu, odlaze na zabave, balove, u salone, ali i drutveno-politikom ivotu, ratovima...). esto ovaj roman sadri i odlike drutvenog, avanturistikog i psiholokog romana, kao i didaktike knjievnosti. Istorijski roman moe se podeliti na: 1) romantiarski koji odlikuje idealizacija nacionalne prolosti i heroja (Pukinova Kapetanova ki, Igoova Bogorodiina crkva u Parizu, dela A. Dime starijeg, Vinjijeva dela...);

12

2) realistiki sa dominantnim realistikim pripovednim postupkom i usredsreenou na drutveno i psiholoko (Stendalov Parmski kartuzijanski manastir, Floberova Salambo, Tolstojev Rat i mir...). Detektivski roman za temu ima zloin i otkrivanje poinioca. Najee zapoinje zloinom (ubistvom) koji izgleda neobjanjivo i javlja se nekoliko moguih poinilaca. Knjievni junak koji traga za poiniocem obino je udak i usamljenik, ali istovremeno i veoma inteligentan (Poov Ogist Dipen). Zloin otvara obino itav niz zloina koji se u raspletu ratreavaju i zloinac biva kanjen. Na ovaj nain daje se slika sveta u kome se pomou inteligencije svaki problem moe reiti. Rodonaelikom anra smatra se E. A. Po u ijim se pripovetkama zapaaju prve odlike anra. Odlike detektivske knjievnosti (od koje se on distancira parodijom ili ironijom) zapaaju se i u delima Dostojevskog. Socijalni (drutveni) roman za temu ima drutvo, prikazuje drutvenu stvarnost i drutvene slojeve. esto je politiki angaovana, kritikuje postojee stanje i zalae se za promene. Poeci ove knjievnosti vezani su za drugu polovinu 19. veka (realizam i naturalizam). Psiholoki roman predstavlja vrstu romana u kojem je pripovedanje usredreeno na opisivanje unutranjeg junakvog sveta I raspoloenja, pri emu je fabula, radnja u drugom planu I podreuje se junaku. Izostavljeno je detaljno prikazivanje dogaaja, zaplet I rasplet su podreeni junaku na taj nain to slue njegovoj karakterizaciji. Dogaaji esto nisu prikazani hronoloki, ve su povezani asocijacijama, seanjima, razmiljanjima, snovima junaka. Spoljanja radnja je u drugom planu, data je u nagovetaju ili kroz vienje junaka, dok njegov unutranji svet predstavlja sredite pripovedanja. U ovakvim romanima dominira personalno pripovedanje (npr. dnevnik), epistolarna forma, taka gledita, unutranji monolog, tok svesti I slino. Psiholoki roman se prvi put javlja u 18. veku sa sentimentalizmom kada se u prvi plan stavljaju oseanja junaka, njegovi doivljaji u delima Riardsona, Sterna i Rusoa. Sa realizmom, u 19. veku, psiholoki roman se potpuno razvija jer se javlja interesovanje za ovekovu unutranju linost I ono nesvesno u njemu, tako da se u romanima analiziraju razliite linosti I njihova psihologija se povezuje sa njihovim delovanjem. Melodrama drama zabavnog karaktera sa zapletom punim neizvesnosti, sa dosta metivne prenaglaenosti i sa pojednostavljenim likovima koji su psiholoki neuverljivo okarakterisani. Junakovo delanje odreuje strast, a prikazani dogaaji su esto nesvakidanji i spektakularni (otmice, ropstvo, razdvajanje ljubavnika). Preokreti u fabuli su neoekivani, rasplet je odreen sluajem ili sudbinom i srean je, stil je patetian i trivijalan. esto se koriste muziki efekti da bi se istakao emotivni ton celog dela. Pridev melodramatian moe se primeniti na druge knjievne vrste, koje poseduju 13

elemente srodne melodrami, kao to su sentimentalnost i brojni obrti (Dostojevski i Dikens). Gotski roman nastaje u Engleskoj u drugoj povini 18. veka. Odlikuje se elementima strave i uasa, dogaaji su obavijeni velom tajanstvenosti. Radnja je obino smetena u ambijent srednjeg veka, neki stari zamak ili izolovani pejza, a glavnu junakinju progoni poudni zlikovac. Natprirodne pojave koje imaju funkciju da poveaju napetost na kraju dobijaju racionalno razjanjenje. Krajem veka neki od elemenata se menjaju: gubi se ambijent srednjeg veka, ali se zadravaju natprirodne pojave i dogaaji, melodramski zapleti, slikaju se junaci atipinih psiholokih stanja. U 19. veku se anr gotskog romana menja, pa se izraz gotski koristi za elemnte strave i uasa u romanima drugih anrosvskih odlika (Orkanski visovi, Dejn Ejr). Odlike gotskog romana javljaju se u delima romantiara i predromantiara, a utie i na razvoj pripovedaka, koje se nazivaju gotske ili horor prie (Po i Hofman). U Zloinu i kazni mogu se nai ove odlike u spoju sa melodramom (ine osnovu dekora i fabule). Roman u stihovima ovaj roman podrazumeva sie, fabulu, junake, motivaciju i teme sline onima iz proznih romana, a od njega se razlikuju po pesnikoj formi i upotrebi stiha. Eme su iz svakodnevnog ivota i obavezan je ljubavni ili avanturistiki zaplet, tip junak je specifian srodan romantiarskim likovima (suvini ovek). Karakteristian je za romantizam, koji se odlikuje eksperimentisanjem sa knjievnim anrovima i sinkretinou, kao i lirizacijom svih knjievnih anrova. Od poeme se razlikuje po strogoj versifikaciji i strofi (Bajron spenserovska strofa, Pukin onjeginska strofa) . Patetini ton esto je razbijen autoreferencijalnou. Najpoznatiji su Evgenije Onjegin, ajld Harold i Zimska bajka.

Pripovedake tehnike u realizmu


Perspektiva = taka gledita predstavlja stanovite, ugao iz kojeg se neto u knjievnom delu prikazuje ili vidi. Vezuje se za pripovedaev odnos prema delu i s obzirom na njegovu poziciju i udeo u pripovedanju, razlikuju se 4 perspektive: 1. Perspektiva sveznajueg pripovedaa auktorijalno pripovedanje pripoveda je distanciran od radnje, nema udela u njoj, ve stoji izvan dogaaja, zna ta e se dogoditi, zna misli i oseanja junaka i sa distance, objektivno iznosi dogaaje (Servantes, Balzak, Tolstoj, Gete). 2. Perspektiva prvog lica personalno pripovedanje perspektiva pripovedanja je ograniena jer junak dela govori o dogaajima, tako da je vienje pripovedaa svedeno na vienje tog junaka. Ova perspektiva ia subjektivno obeleje jer je pripovedanje podreeno karakteru junaka i njegove svesti. Najvie se sree u dnevnicima, memoarima. 3. Perspektiva skrivenog pripovedaa pripoveda se povlai iz dela i doputa junacima da sami predoe radnju i svoje karaktere kroz meusobne 14

odnose, dijaloge, lina razmiljanja. Komentari naratora ovde ne postoje, dogaaji se ne objanjavaju, ve su samo iskazani kroz povezanost i ukrtanje junaka. Flober, Zola, pisci naturalizma... 4. Perspektiva toka svesti dogaaji se predoavaju putem svesti jednog junaka. Prikazuje se beprekidan sled opaaja, misli i oseanja onako kako se odvija u junakovoj svesti. Predsatvlja nastojanje da se bez pieve intervencije zabelei razvoj junakvog mentalnog precesa pripovedako znanje se ograniava na svest junaka (Dojs, Fokner, Tolstoj, Ana Karenjina?). Promena perspektive ili take gledita ili umnoavanje taki gledita (odnosno postojanje vie perspektiva iz kojih se posmatra) tumai se kao usavravanje u odnosu na jednog sveznajueg pripovedaa i vodi objektivizaciji. Fokalizacija predstavlja pojam koji uvodi enet u naratologiju, bavei se problemom take gledita i naavi u njoj nedostatke jer se perspektiva poistoveivala sa pripovedaem prema toj teoriji, svaki lik koji govori postaje pripoveda. Fokalizacija takoe predstavlja perspektivu iz koje se govori od gogaajima, samo je enet preformulisao i predloio novu tipologiju (za razliku od prethodne auktorijalno pripovedanje, personalno, skriveni pripoveda...): 1. nulta fokalizacija odgovara tradicionalnom auktorijalnom pripovedanju (sveznajui pripoveda) 2. unutranja fokalizacija ograniava znanje pripovedaa na znanje i svest junaka i prema tome moe biti: Fiksna jedan junak govori (kao iz prethodne teroije personalno pripovedanje) Promenljiva smenjuju se perspektive vie junaka, vie junaka govore (vie personalnih pripovedaa) Flober, Gospoa Bovari Mnogostruka jedan dogaaj se prikazuje sa vie stanovita 3. spoljanja fokalizacija prikazuje se junak samo spolja, bez prikaza njegove svesti, oseanja, misli. Mike Bal ukazuje na nedoslednost ove teorije jer spoljanju fokalizaciju enet definie preko naina prikazivanja, a ne preko subjekta fokalizacije. Tok svesti - Nastaju nedoumice u razlici izmeu termina tok svesti i unutranji monolog, teoretiari imaju suprotna miljenja o tome koji je optiji. Jedni smatraju da je tok svesti optiji pojam i da se odnosi na svako prikazivanje junakovog unutranjeg sveta i da se slui odreenim postupcima: unutranjim monologom - prikazivanje toka junakvoih misli, upravo onako kako se one razvijaju, bez logikog, povezivanja, gramatike sreenosti, hronolokog redosleda (direktnim nema autoreve intervencije, iznose se smao junakove misli; i indirektnim sveznajui pripoveda prikazuje neizgovoreno tako kao da proistie iz junakove svesti, ali dopunjuje svojim opisama i komentarima), solilokvijumom (govor sa samim sobom, razmiljanje naglas), sveznajuom deskripcijom i naracijom (pisac objanjava oseanja junaka i njegova razmiljanja). 15

Drugi teroretiari smatraju da je unutranji monolog optiji pojam, a da se tok svesti odnosi samo na konkretni prikaz junakovih misli i njegove svesti. Flober, Gospoa Bovari. Doivljeni govor vid pripovedanja pomou kojeg se u delu predstavljaju misli i stavovi junaka. Iskazan je u treem licu, ali bez ikakvih elemenata koji e pokazati da je uveden govor junaka. Smatra se da je kombinacija dva glasa pripovedaevog i junakovog (kao da junak ulazi u pisca i iz njega govori ). Formalno se moe prepoznati tako to se u govoru pripovedaa prepoznaju rei, idiomi, stavovi, tvrdnje koji su karakteristini za tog junaka. Inae ga je teko prepoznati. Doivljeni govor ostvaruje ulogu unutranjeg monologa, tj. Moe se poistovetiti sa indirektnim unutranjim monologom. Posebno je karakteristian za prozu realizma i javlja se prvi put u Floberovom romanu Gospoa Bovari, 1857. godine. Skaz termin koji oznaava usmeni govor prenet u tekst i pokuaj da se folklorne prie prenesu u pisani tekst. Predstavlja nain pripovedanja pristekao iz usmenog kazivanja. Uvodi ga ruski formalista Boris Ejhenbaum 1924. godine u studiji Kako je napravljen Gogoljev injel da bi objasnio nain na koji se usmeni govor prenosi u pisani tekst. On razdvaja interpretativni i narativni skaz. 1. Interpretativni skaz oznaava neposredno prenoenje, imitaciju ili stilizaciju usmene rei, najee kao deo upravnog govora i tada slui karakterizaciji junaka ili vernom predstavljanju situacije. Zasniva se na zvunoj semantici (dijalekat, igra rei), jezikom oponaanju (mimika, gestovi junaka), stilizaciji govora (junak govori u svom dijalektu, to je praeno kmentarima pripovedaa), na iluziji pripovedanja (unoenje odreenih anegdota, uzreica i slino, koje nemaju veze sa glavnom temom). 2. Narativni skaz odreuje kompoziciju dela i ostvaruje se pomou nekoliko razliitih narativnih postupaka. Gogolj koristi postupak stalne promene tona pripovedanja: u njegovom pripovedanju smenjuju se objektivno i subjektivno, epsko i sarkastino, humoristino i patetino, a u domenu forme smenjuju se anegdota i melodrama. Posmatranje sveta knjievnog dela kao odvojenog od stvarnosti omoguilo je Gogolju da unese fantastine elemente. Pored fantastike, on koristi i grotesku i hiperbolu. Polifonija (polifoninost) termin koji se odnosi na tekst izgraen od dijaloga, odnosno od suprotstavljanja miljenja, ukrtanje razliitih stanovita ili taki gledita, preko ega se upravo, posmatranjem razliitih stavova, dolazi do glavne ideje. Termin uvodi Mihail Bahtin 1929. godine, primenjujui ga na poseban tip romana koji je karakteristian za stvaralatvo Dostojevskog. Polifonini roman predsatvlja delo u kome je ideja prikazana preko sukobljavanja miljenja razliitih junaka i autorove ideologije. Tu autor istupa samo kao nosilac jednog stava, kao jedno od vie moguih miljenja, kao glas ravnopravan glasovima junaka, a ne kao nosilac konane ideje (to je npr. sveznajui pripoveda). To je sutina poetike Dostojevskog (uzajamno prepletanje stavova dovodi do konanog uobliavanja ideje). Njegovi junaci 16

razmiljaju o tome ta drugi misle o njima, unose u svoj govor zamiljene tue replike. Suprotno polifoninom romanu, Bahtin suprotstavlja monoloki u kome dominira sveznajui pripoveda i kao takav primer navodi Tolstojeve romane. Kasnije je odustao od ovakve tipologije. Druga odlika polifoninog romana je da junaci imaju ideoloke dvojnike (Raskoljnikovi dvojnici su Svidrigajlov i Luin). Analepsa U enetovoj naratologiji predstavlja pripovedanje o dogaajima koji prethode sadanjem trenutku prie, odnosno odigrali su se pre dogaaja o kojima se govori. Pojam je slian pojmu retrospekcije, flebeka. enet razlikuje tri tipa analepse: 1. Spoljanju analepsu govori o dogaajima koji su vremenski potpuno odvojeni od onih o kojima se pripoveda, ali su povezani motivacijski (ia Gorio retrospektivna pria o prolosti junaka gde se objanjava njegov katakter i dogaaji iz romana) 2. Unutranja analepsa dogaaj koji je umetnut i osnaovna pria se odigravaju istovremeno, ali su u pripovedanju pozicije udaljene.(Opis Eminog i arlovog kolovanja u Gospoi Bovari) 3. Meana analepsa osnovna i umetnuta pria se i podrudaraju i udaljavaju npr. Poeci su razdvojeni, ali se krajevi pria podudaraju. (verovatno kada se pisac vraa na neto iz prolosti, opisuje dogaaje nekog lika koji postoji i u osnovnoj prii, a taj lik je npr. tek skoro uveden njegov prethodni ivot nije bio u vezi sa ivotom drugih junaka) Prolepsa U enetovoj naratologiji predstavlja tekstualni anahronizam, pripovedanje o dogaajima iz budunosti, koji e se dogoditi kasnije u odnosu na trenutak prie (na osnovnu priu). Izjednaava se sa pojmom anticipacije. Dogaaj iz budunosti (koji moe biti samo kratak opis ili cela epizoda) naziva se proliptinim. Hronotop termin koji predstavlja uzajamnu povezanost mesta i vremena u knjievnom delu. Uvodi ga Mihail Bahtin, pre svega u analizu romana. Postoji vie vrsta hronotipa. Hronotip salona je znaajan za roman 18. veka i posebno za roman relizma. Hronotip salona ima za cilj da preko dijaloga koje likovi vode upozna itaoce sa aktuelnim drutvenim, politikim i idejnim okolnostima tog vremena i na tom mestu. (Salon markiza De la Mol u Crvenom i crnom, salon Ane erer u Ratu i miru)

ROMANI Nemaki romantizam

Faust Gete
Izvori i ideja motiv Fausta i pria o Faustu poznata je jo od doba renesanse. Georg Faustus je bio realan ovek koji je iveo krajem 15. i poetkom 16. veka. 17

Bio je udak i skitnica, navodno je studirao magiju u Krakovu i govorio je da je sklopio pakt sa avolom i da ima i njegove moi, da bi ga se ljudi plaili. Prie o doktoru Georgu Faustu nastajale su jo za vreme njegovog ivota i bile popularne. 1587. godine nastala je Istorija doktora Georga Fausta, gde je Faust predstavljen kao seljaki sin, koji studira medicinu. Sa avolom sklapa ugovor na 24 godine i za to vreme on mu ostavruje sve elje. Jedne noi, tano posle isteka ugovora, nakon to su uli uasnu buku, njegovi studenti nalaze njegove oi i zube na podu sobe, a le na ubritu. Nakon toga studenti objavljuju istoriju njegovog ivota koju je sam zapisao. Ovo delo nastaje u crkvenoj i religioznoj atmosferi 16. veka, kada se smatralo da ovek ne treba da tei nikakvim saznanjima, ve da treba biti zadovoljan onom to je Bog dao. Faust se svojom eljom za znanjem pobunio protiv Boga i zato strada. Poruka vog dela je bila jasna da ljudi treba da se uvaju zla i da se ne okreu od Boga i onog to im je on dao. U 18. veku ova tema je takoe popularna, samo to u tom periodu ima malo drugaiju poruku, uklapa se u tendencije toga vremena elja za novim znanjima, za otkrivanjem, otpor svim autoritetima, sloboda misli i borba za znanje i afirmaciju linosti. Zbog toga u 18. veku Faust nije grenik koji strada zbog elje za saznanjem, ve se trai nain da se on spase. Gete je jo kao mali dobio prvu ideju za svoju dramu jer je u Frankfurtu esto gledao obraen ovaj motiv kao igru za lutke Faust je prikazan kao ozbiljan ovek, profesor, koji trai pravu nauku jer je nezadovoljan tadanjom, da bi doao do istine bavi se magijom i vradbinama. Gete je Fausta pisao skoro itavog ivota i zahvaljujui podsticaju ilera, zavrio ga je. 1808. godine izdat je prvi deo drame, a drugi je napisao po nagovoru Ekermana i sadri vie antikih elemenata. U priu o Faustu, Gete dodaje i lik Margarete, podstaknut dogaajem iz ivota Nemake sudilo se jednoj devojci koja je posle poroaja ubila svoje dete. Gete je ovo posmatrao kao drutveni problem, pitajui se ta je moglo biti tako snano da je navede na takav postupak. Faust je posveen Frederiki, dami sa kojom je Gete bio u ljubavnoj vezi i koja je umrla nakon to ju je on ostavio. Taj dogaaj je podstakao Getea da u liku Margarete razmatra problem ene koja je iskljuena iz druva jer se prepustila svojoj ljubavi. Kompozicija Faust nije drama u tradicionalnom smislu rei jer je dramska kompozicija nevezana, nema podele na inove, nema dramskih jedinstava, ima tri prologa, scene se niu bez ikakve stilske povezanosti. Epizode su povezane kriterijumom mesta i vremena, tj. prema dobu dana, prema praznicima i obredima i prostoru gde se radnja odvija (Uskrs, Valpurgina no, Auerbahov podrum, Vetiija kuhinja). 1. Prvi prolog je lirski. Tema Posvete je dug stvaralaki proces i rad na ovom dramskom spevu od lelujavih oblija do uoblienih likova, od prolosti do sadanjosti, od isparenja magle do stvarnosti. 2. Za Predigru na pozornici kao uzor je posluila jedna indijska drama koja je malo pre toga prevedena na nemaki jezik. Poinje se od pretpostavke da je neko 18

3.

1. 2. 3.

putujue pozorite stiglo u grad i kroz razgovor upravnika, glumca (komiara) i pesnika daje se slika drutva koje poseuje pozornicu (donekle satirino predstavljena publika koja ne vidi u pozoritu i delima pravu vrednost, ve pozorite poseuje iz dosade), a iznose i poetika shvatanja pozorine umetnosti, koja se kod sve trojice razlikuju. Upravnik eli popularno delo koje e privui to vie publike i time mu doneti to vie novca, glumac eli delo gde e se najbolje pokazati, dok pesnik najbolje otkriva poetiku romantizma govrei da on eli da izrazi svoj lini oseaj koji navire, da eli da prati nadahnue koje ga podstie da pie i da jednostavno prikae svoj unutranji doivljaj, istie povezanost pesnika sa boanskim. Gete se slui romantiarskom ironijom. U Prologu na nebu uspostavlja se intertekstualni odnos sa Knjigom o Jovu, ali se za razliku od Jova Faustu nita ne oduzima, ve daje. Gete koristi figuru paradoksa Deo sam one sile koja zlo eli vazda, a dobro uvek sazda. Uspostavlja se dijalektiki odnos izmeu dobra I zla I aluzija na biblijski motiv nastajanja svetlosti iz mraka. Fabula se moe podeliti na tri tematska toka: pria o Faustu koji sklapa dogovor sa avolom i prodaje mu duu; drutvena, graanska, ljubavna pria o Margareti i Faustu i o sudbini devojke koja strada jer je moralno posrnula i prepustila se ljuubavnom zanosu ostavi trudna pre braka; metafiziko egzistencijalni tok gde se vodi rasprava o ovekovim mogunostima saznanja, o njegovim tenajma za sticanjem znanja, to tragino rezultira rascepom izmeu stremljenja pojedinca i stvarnosti koja ga okruuje, saznanjem da su ovekove moi ograniene. U Faustu se sreu biblijski motivi (problem zla, Knjiga o Jovu), uticaj srednjovekovne dramske knjievnosti (misteriji, mirakuli), pastoralne knjievnosti, obrednih motiva, apokrifnih molitvi. Faust je vie epsko nego dramsko delo. Osnovni ton dela je tragian, Gete sam ovo delo naziva tragedijom, meutim, taj ton je dosta ublaen Faustovom verom u svet u odluujuim trenucima, kao i smenom scena po principu suprotnosti nakon tmurnih scena dolaze vesele (nakon Faustovog pokuaja samoubistva sledi uskrnja etnja, zatim nakon ubistva Valentina i progona Grete iz crkve sledi rasputena scena u Valpurginoj noi). Humor takoe ublaava ton traginosti, a nosilac humora je Mefistofel sa svojim opaskama punim ironije, duhovitosti i dijalektike. Ideja Fausta Osnovna ideja koju izraava ovo delo je nemogunost potpunog ljudskog spoznanja smisla sveta i ivota, ogranienost oveka zemaljskim. Saznanje je dostupno pojedincu u odreenoj meri, ali prevelika radoznalost moe biti pogubna, moe dovesti do preputanja zlu samo zbog toga da bi se spoznao i ivot sa one druge strane, kao to se dogodilo sa Fustom u ovom delu. Faust jeste nosilac velikog znanja, potovan i ugledan ovek, ali s druge strane veoma nezadovoljan, sa monotonim ivotom, i nosilac ideje da ovek to vie zna, u stvari zna sve manje jer se u njemu stalno otvaraju nova pitanja. U razgovoru sa Vagnerom, ova ideja se sa linog plana prenosi na opti i Faust govori o optem svetskom bolu koji prouzrokuje nemogunost potpunog saznanja i neshvaenost onih koji doprinose 19

oveanstvu novinama (npr. Galilej). Na ovaj nain ovo delo zadire u metafizika pitanja, traei filozofski odgovor na njih, to traganje izraeno je u liku Fausta koji ne gubi veru u svet. S druge strane, ogranienost je predstavljena slikom sveta sa kojim se , na neki nain, Faust sukobljava. Mefistofel je posrednik izmeu Fausta i i sveta, izmeu pitanja i konanog odgovora o ovekovoj ogranienosti. Ova ogranienost je oigledna jo na poetku dela, kada Faust priziva svetskog i zemaljskog duha, shvata da nije u stanju da shvati svetskog duha koji je izvor celokupnog svetskog zbivanja, pa pokuava da se zadovolji zemaljskim duhom koji predstavlja celokupnost pojava dostupnih oveku. Ova glavna, uslovno reeno metafizika tema uokvirena je ljubavnom priom i prikazom ulnog, materijalnog ovekovog okruenja. Ceo dogaaj uokviren je opkladom Boga i avola, ime se pokazuje nestabilan ovekov moral jer i najbolji meu ljudima posre u odreenom trenutku. Likovi - Faust je apstraktan i nerealan lik, potpuno ocrtan u kontrastima. On dosledno trai istinu i pri tome je nagao i strastven, ali bez obzira na to, on tokom itavog dela ima u sebi neki glas savesti koji ga vraa na pravi put, ne da mu da se potpuno preda avolu. On se avolu ne predaje zbog elje da uiva u neproivljenim i nepoznatim zadovoljstvima, ve da na osnovu saznanja koja e dobiti o drugaijem nainu ivota, sklopi potpunu sliku sveta. On se opklauje sa avolom da nee uspeti da ga uini lakomim na zadovoljstvo i slast, jer avo ne zna ta je to to uzdie oveka i da to nikako ne mogu biti telesna i materijalna zadovoljstva koja su prolazna, koja nestaju istog trena i stvaraju udnju za novim. ak i kao zavodnik, on je obdaren dobrim i plemenitim osobinama on iz prevelikog nagona, a ne iz nesavesnosti, unesreuje Gretu, i na kraju svim silama pokuava da je spase. Po jaini svojih strasti i elja, Faust predstavlja neku vrstu natoveka, nasuprot npr. Vagneru, koji je obian ovek uskih shvatanja i pogleda na svet. Mefistofel je takoe veoma nejasan karakter. On je podreen Bogu, nije njegov neprijatelj, vec spada u njegovo osoblje. Ima ulogu kritiara svega to treba da se stvori i to je ve stvoreno. On uvek iznova podstie ljudski duh koji bi inace ubrzo klonuo i malaksao. On nije formiran prema tradicionalnom liku avola njegove opaske su pune ironije, duhovitosti, dijalektike. U poetku on kvari Faustovu duu, olienje je svih ovekovih strasti, beskrupulozan inicijator Faustovih grenih namera prema Greti, ali kako se radnja odvija, Mefistofel se sve vie izdie iznad srednjovekovnog lika avola. On postaje simbol hladnog razuma i objektivno vidi sve ono sto Faust ne moe, kao deo jednog prividnog i varljivog sveta. On ima sva spoljanja obeleja avola: oblik crnog psa, hramlje na jednu noga, zoomorfnost, nosi ogrta, ima sposobnost transformacije). Margareta je najuspeliji lik u delu. Ona je tipina naivna devojka iz malograanske sredine, stidljiva i religiozna. Oseanje krivice zbog deteta, brata i majke, prepliu se u njenoj dui sa stravinim slikama kazne koja joj sledi. Gete ne prikazuje spoljanje dogaaje ubistvo majke, deteta, ve samo duevne patnje koje u liku Grete dobijaju opteljudski karakter. Margareta je stradalnik zbog ljubavi i preputanja ulnom, meutim, ona i pored toga ostaje upeatljiv moralni lik jer se njena nesrea moe posmatrati kao nametnuta, nije 20

imala naina da odabere drugaiji put jer je avo u celu priu umeao prste. Tako donekle ona postaje rtva, posmatrano sa strane, ali posmatrano iz perspektive knjievne situacije, ona je krivac zbog toga to se nesmotreno preputa ljubavi, to pristaje na sve zbog strasti i poude (prihvata da uspava majku i pogazi svoje vaspitanje), to se preputa strasti i ostaje trudna pre braka, to vri jedan od najveih zloina edomorstvo i zbog njene krivice drutvo je osuuje. Meutim, poslednja reenica Spasena je nasuprot Mefistofelovoj da je osuena moe ukazati na to da su njoj ipak gresi oproteni jer se iskreno pokajala, a uz to nije ni elela da poini zloine, jednostavno je svaki vukao naredni.

Engleski i anglosaksonski romantizam

Gavran i Filozofija kompozicije Edgar Alan Po


Ova Poova pesme sa eleginim prizvukom za centralni motiv ima motiv mrtve drage. Ona ima odlike balade zbog svoje lirski intonirane naracije. Ima narativni element, a dogaaj u pesmi iznet je kroz dijalog izmeu lirsog subjekta i gavrana. Pesma sadri veliki broj gotskih elemenata, pre svega u opisu mrane sobe i olujne veeri, to celoj pesmi daje mistinu komponentu. Mrana atmosfera moe se poistovetiti sa unutranjim stanjem lirskog subjekta, koji je psiholoki motivisan. Pesma je u celini izgraena po principu kontrasta (no/dan, svetlost/tama, oluja/tiina sobe, bela Palada/crni gavran...). Javljaju se i antiki motivi kip boginje Atene. Gavran se oduvek javlja u knjievnosti kao simbol smrti i nesree. Od stilskih sredstava izdvajaju se figure ponavljanja (asonanca i aliteracija), a uz to ide i refren koji se ponavlja razliitim varijantama na kraju svake strofe. Svaki poetni stih sadri leoninsku rimu, a u ostalim rima je ukrtena. Ovim sredstvima poveava se ritminost i melodinost pesme. Od stilskih sredstava Po koristi jo i gradaciju. Kulminacioni trenutak je u strofi u kojoj se lirski subjekt suoava sa bolnom istinom da svoju dragu vie nee sresti. Iako je pesma napisana u romantiarsom duhu, ona sadri i niz realistinih elemenata (npr. opis sobe). Filozofija komozicije je Poov esej u kojem on iznosi svoje vienje prirode knjievnog stvaralatva. Ovi njegovi stavovi u potpunom su kontrastu sa preovlaujuim romantiarskim stavovima o procesu stvaranja kao o posledici pesnikog nadahnua. Njegova razmiljanja podstaknula je Dikensova beleka o tome da je Godvin pisao roman od kraja ka poetku. To Pou daje povod da iznese svoje miljenje: ta pretpostavka nije u potpunosti tana, ali je na tragu istine. Pisac mora unapred da zna rasplet svog dela da bi kasnije mogao uzrono-posledino da razvija osnovnu misao. Na prvo mesto pri pisanju pesme dolazi utisak koji ona treba da proizvede, a to se najbolje postie nekom novinom, originalnou. Tek onda moe da se razmilja o dogaaju ili izrazu. Da bi objasnio svoja razmiljanja on za primer uzima pesmu Gavran kao najpoznatiju. 21

Duina pesme pesma ne sme da bude ni previe dugaka, ni previe kratka, ona mora da sauva jedinstvo utiska. U tome je prednost poezije nad prozom moe se proitati u jednom dahu. Optimalna duina je oko 100 stihova ( Gavran ima 108). Podruje osnovno podruje pesme treba da bude Lepota, jer je Lepota uzdizanje due. Istina (zadovoljenje razuma) i Strast (uzbuenje srca) su za pesmu sekundarni, ali i ako se unesu u pesmu oni joj samo doprinose. Izraz tuga je oigledan izbor, ona je usko povezana sa lepotom. Umetnika sredstva iako je refren jedno od najeih sredstava, on je jo na niskom stupnju razvitka. Utisak koji on proizvodi zasniva se na ponavljanju. Da ne bi bio jednolian, Po u njega unosi promenljivu komponentu, a zbog toga je potrebno da se on sastoji od samo jedne rei (nevermore). Odabir refrena kao umetnikog sredstva uslovio je podelu pesme na strofe. Po ide ak dotle da kae da je odabrao i nain na koji e refren zvuati i zbog toga on mora da sadri glasove o i r. Stvorenje koje ponavlja jednu te istu re ne moe biti razumno (ovek), to mora biti ivotinja, a s obzirom na prirodu refrena gavran se postavlja kao najprikladniji. Predmet pesme s obzirom na to da je ton pesme tuan, Po bira smrt kao njen predmet. Ona mora da bude usko povezana sa lepotom i zbog toga se namee smrt lepe ene, a samim tim i oaloeni ljubavnik koji o tome govori. Povezivanje motiva dijalog izmeu lirskog subjekta i gavrana. U poetku su pitanja opta, a zatim se prelazi na lini plan. Pitanja postaju samomuenje lirskog subjekta, on ne veruje u demonsku prirodu ptice, zna da je ona nerazumna. Versifikacija - Proces stvaranja pesme poeo je od strofe koja ini njen vrhunac. To mu je omoguilo da odredi ritam i metar. U ovome je za cilj imao novinu, a ostvario ju je na taj nain to je povezao stih koji ranije nikada nije bio povezan u strofu. Mesto ono mora biti ogranieno. Soba ljubavnika bila je logian izbor jer se u njoj nalaze uspomene na mrtvu dragu. Gavran svoj dolazak najavljuje kuckanjem koje itaoca treba da navede na pomisao da to kucka Lenorin duh. Gavranov ulazak motivisan je olujom koja vlada napolju, a koja ima f-ju kontrasta sa tihom sobom. Belo poprsje Paladino takoe se nalazi u kontrastu sa crnilo ptice. Gavranova pojava obeleena je neobinou, da bi zatim ton postao ozbiljan. Rasplet pesma dobija rasplet u trenutku kada lirski subjekt saznaje da vie nikada nee videti dragu. Dotadanji dogaaju mogu da se objasne racionalno. Ono to navodi ljubavnika da postavi ovakvo pitanje jeste elja za muenjem samog sebe, a delom i praznoverje. Dublji smisao da bi pesma bila celovita potrebne su joj jo dve stvari: sloenost i nagoveteni dublji smisao. Oni se prvi put javljaju u stihu Vadi kljun iz srca moga. To prua mogunost da se gavran posmatra kao neka vrsta znamanja. Ta mogunost se u potpunosti ostvaruje tek u poslednjem stihu u slici gavrana koji je na poprsju Paladinom ostao veno. Tek tada on prestaje da bude obina ptica koja je sluajno uletela u sobu traei zaklon od nevremena. 22

ajld Harold Bajron


Hodoae ajla Harolda zapoeto je za vreme pesnikovog boravka u Albaniji 1809. godine. Sastoji se iz etiri pevanja, druga dva su nastala kasnije. Delo predstavlja neku vrstu stihovanog romana u spenserovskoj strofi. Delo najavljuje jednu do tada nepoznatu vrstu romatiarsko individualistikog epa. Spenserovska strofa je stalan pesniki oblik u engleskoj poeziji, strofa od devet stihova sa osam deseterca I produena jednim davnaestercem na raju. Rima je odreena shemom abab bcbc c; prvi put je uptrebio engleski pesnik Edmund Spenser karjem 16. veka u Vilinskoj kraljici; u 17. veku se slabo koristila, a poela se javljati ee u 18. veku, posebno kod engleskih romantiara.. Ipak, najpopularniji stihovi ajla Harolda nisu pisani spenserovskom strofom, ve se smenjuju sedmerci I osmerci (rima abab cdcd). Takav je ironini umetak Laku no koji predstavlja Harldov oprotaj od svoje zemlje, oprotaj mladia koji se prvi put otiskuje u egzotini svet. Prvo pevanje poinje invokacijom stare Helade, prve postojbine muza, mada iako zaljubljen u klasinu starinu, Bajron je romantik, a njegova projekcija stare Helade u novu Grku romantina je zabluda. Stih u ovom delu je stih stare grke knjievnosti jampski jedanaesterac. Izraz je patetian, stihovi su ostavljeni u aluzijama I nedoreeni, prepuni elipsa I nedovrenih sintaksikih celina fragmentarnost I labava kompozicija su karakteristike dela, ali to nije tetilo njegovoj popularnosti. Putovanje ajlda Harolda predsatvlja tenju za egzotinim prostorima, za svet divljaka I primitivaca koji je neiskvaren civilizacijiom, predstavlja beg od bedne zemlje I od monotonije, beg od samog sebe. Utehu tom razoaranom skeptiku pruaju mesta na kojima je priroda raskonom lepotom okitila pejza ili mesta na kojima su se odigravale glavne bitke za slobodu. Haroldovo hodoae predstavlja samo Bajronov okvir u kome je izneo svoj osnovni stav hvalospev borbi protiv tiranije, pohvalu borbi panskog naroda, simpatije za grki narod koga su porobili Turci, svoje misli o slavi I propasti Rima, svoje osude strahota osvajakih ratova. Mesta po kojima ajld Harold putuje su mesta koja su u romantizmu I pre pojave ovog junaka bila egzotina za engleske romantiare Grka, panija, Portugalija. Jedino je Albaniju Bajron uveo u svetsku knjievnost. Tip romantinog hodoasnika poput Harolda, takoe je bio popularan jo pre Bajrona. Hodoae ajlda Harolda predsatvlja sentimentalno istorijski vodi kroz Zapadnu Evropu I Bliski istok, a od tipinih putopisa razlikuje se naglaenim lirizmom I istorijskim reminiscencijama. Motiv putovanja je u ovom delu motiv koji nepovezane delove dri na okupu I karakteristian je romantiarski motiv, kao I opis pejzaa I prirode, koja je beg od stvarnosti koja gui, od drutva I civilizacije. Bajronov pejza ne iscrpljuje se prirodnim opisima lepote zemalja kroz koje Harold prolazi, ve svako mesto slui kao povod za opis subjektivnih junakovih doivljaja I za istorijske reminiscencije. Putovanje Haroldovo je besciljno putovanje, kome cilj nije 23

prikazivanje samih dogaaja, ve glavnog junaka I njegovih emocija Harold je junak koju je neshvaen od svoje sredine I zato primoran da luta, nosilac je svetskog bola. On je sit banalnih uitaka koje prua savremeno drutvo I razonodu trai u stranim zemljama koje nisu nalik njegovoj domovini. U vitezu ajldu Haroldu italaka publika Engleske videla je samog Bajrona, to je u stavi I bila njegova namera vitez Harlod je idealizovani Bajron, onakakv kakav je Bajron eleo da bude mlad, lepog fizikog izgleda, privlaan enama, potajno je govorio o svom razvratnom ivotu I romantinim putovanjima. Ovakva idealizacija I ovakvo predstavljanje junaka potie pre svega od Bajronove iskompleksiranosti iz detinjstva (mnogi su mu se podsmevali jer je bio hrom), koja je kasnije zamenjena slavom I uspehom svake vrste. Bajronovi pogledi na funkciju poezije poivaju na shvatanju da je cilj I namera celokupne knjievnosti kritika ivota, ali se ona mora usaglasiti sa zakonima poetske istine I poetske lepote.

Francuski romantizam

Predgovor Kromvelu Viktor Igo


Predgovor Kromvelu je znaajan kao manifest romantizma, iako nastaje u vreme kada je realizam ve uzeo maha 1827. godine. Ovaj manifest predstavlja Igoova shvatanja o drami, njenoj funkciji, znaaju I lepoti, ali u isto vreme predstavlja I poetiku romantizma koja se suprotstavlja klasicistikoj normativnoj poetici, kao I svim vrstama utvrenih pravila. Igo smatra da se poezija treba osloboditi pravila I uzora. On navodi tri velike epohe prvobitno vreme, stari vek I novi vek. I, pre svega, on smatra da se pesnici ne mogu oslanjati na postojee, afirmisane uzore jer svako vreme nosi odreene novine koje se moraju odraavati I na umetnost. Istie, da je za romantizam najznaajniji pojam groteske, iznoenje na scenu svega onoga to je runo, nakazno, fantastino, nestvarno, nasuprot do tada utvrenom pravilu da se na sceni prikazuje idealno I velianstveno, herojsko. Igo smatra da se samo zajednikim prikazom lepog I runog, nakaznog I uzvienog, fantastinog I realnog, moe prikazati prava stvarnost koja je dualistika. Potpuno pobija klasicistiku ideju da se tragiko I komino ne sme meati, naprotiv, on smatra da je tek na taj nain prava stvarnost prikazana. On govori kako groteska postoji jo od antike, ali da je uvek prikrivana, skrivana, iz straha da se ne uniti ideal velianstvenog (Polifem, Silen). ekspira naziva bogom pozorita jer je on upravo spojio u svojim dramama ono do tada nespojivo. Igo smatra da tek prikazom runog, lepo dolazi do izraaja. Smatra da je prikazivati samo lepo monotono, a da upravo prikazivanjem runog (koje ima vie oblika od lepog koje je samo jedan ideal) delo postaje zanimljivije. On smatra da je drama najpogodnija za prikaz stvarnosti, ona prikazuje prave ljude, realne dogaaje (nasuprot odi koja prikazuje idealno I epoepeji koja prikazuje velianstveno). Razlog za spajanje grotesknog I realnog u knjievnom delu Igo nalazi u stvarnosti najnii ovek moe uiniti neto veliko, isto kao to I najvelianstvenija linost moe imati svoje padove. Dakle, poezija ima tri doba, 24

a svako odgovara jednoj drutvenoj epohi : oda, epopeja, drama. Praistorijsko doba je lirsko, stari vek je epski, novo doba je dramsko. Oda peva o venosti, epopeja velia istoriju, drama slika ivot. Odlika prve je naivnost, odlika druge je jednostavnost, odlika tree je istina. Linosti u odama su kolosi (Adam, Kain, Noe), u epu su divovi (Ahil, Atrej, Orest), u drami su ljudi (Hamlet, Magbet, Otelo). Oda ivi od idealnog, epopeja od velianstvenog, drama od realnog. Ova trostruka poezija izvire iz tri razna vrela: Biblije, Homera i ekspira. Takoe se bavi trima dramskim jedinstvima koja su posebno negovana u klasicizmu. On jedino opravdava jedinstvo radnje, dok se protivi jedinstvu vremena I mesta I to obrazlae. On smatra da se potovanjem jedinstva mesta radnja banalizuje, postaje monotona sva bitna I zanimljiva deavanja su iza scene, o njima se saznaje od glasnika, tako da se dogaaj pretvra u naraciju, a publika ostaje uskraena jer o dogaajima samo slua. Takoe u prilog pobijanju jedinstva mesta on navodi I injenicu da su antike scene bile mnogo vee I da je na jednoj sceni bilo mogue smestiti vie ambijenta to u savremenom pozoritu nije mogue. Takoe navodi injenicu da radnja gubi dosta od svog efekta ukoliko nije prikazana upravo u onom ambijentu gde je logino da se dogodila I gde se dogaa. On smatra da sve dogaaje treba prikazati na sceni. Takoe I jedinstvo vremena smatra banalnim jer je nepotrebno radnju ograniavati na 24 asa, ona treba da zavisi od prirode dogaaja, ne da bude ograniena pravilima. Jedinstvo radnje podrava u tom smislu to smatra da radnja treba biti jedinstvena, celovita, zavrena, da treba svi tokovi da vode kraju I razreenju. Ovakvim stavom e negira mogunost postojanja vie tokova radnje, ali svi treba da budu povezani sa glavnim tokom. Igo govori I o prirodi stiha on treba biti Slobodan, sa opkoraenjima, veran rimi, da slobodno prelazi iz komedije u tragediju, sa uzvienog na groteskno, da bude lirski, epski ili dramski, prema potrebi, da moe da prikae I vulgarno I uzvieno, I lakrdijako I ozbiljno, I povrno I apstraktno. Takoe se I ovde ograuje od bilo kakvih pravila I govori da drama moe biti pisana I u prozi I da ne zavisi od forme njena umetnika vrednost. to se jezika dela tie, on se treba prilagoditi savremneom jeziku, ne treba da se dri nekih starih idela, zastarelih izraza, jer svako vreme u jezik unosi novine, pa se na pravi nain stvarnost, sadanjost moe iskazati samo savremenim jezikom. U shvatanju predmeta knjievnosti, on se donekle postavlja kao realista, jer smatra da delo treba da prikazuje stvarnost onakvom kakva ona jeste. Meutim, on smatra da se ni tu ne moe dosledno potovati naelo podraavanja stvarnosti jer su stvarnost u ivotu I stvarnost u delu priroda I umetnost - ipak dva razliita pojma. Knjievnost mora ipak zadrati svoje umetnike pretenzije. Kao objanjenje za ovakav stav on navodi primer potpunog relaiste na romantiarskoj predstvi gde e on ipak utvrditi da nije sve dosledno realno npr. Sid govori francuski, a panac je (ako govori panski nee ga razumeti), govori u stihu a to nije realno, Sid je izmiljen lik, vetaki je, stvari na sceni nisu prave I slino. Ovim primerom navodi da umetnik mora ostati negde izmeu stvarnosti I fantazije, jer umetnost ne moe biti apsolutna realnost , ne moe da da samu stvar, ve umetniko delo. U umetnosti se paja 25

idealno sa zemaljskim, posmatraju se I zapaaju deavanja u stvarnosti, ali se ona moraju pojaati, istai, naglasiti da bi se prikazao njihov znaaj. Tako smatra da je pored prikaza istine I stvarnost, za stvaranje najbitnije nadahnue koje izvire iz samog pesnika, ne iz podraavanja drugih.

Ruski romantizam

Evgenije Onjegin Aleksandar Pukin


Kompozicija Delo se sastoji iz deset delova, deset glava, s tim da postoji osam glava, deveta je nazvana Dodatak, pa nakon nje ide deseta glava. Ovo delo je roman u stihu, to je karakteristino za romantizam. Forma romana, stih kojim je graen, omoguuje irok sprektar motiva i pokrenutih tema jer je inae karakteristika stiha da upravo svojom saetou omoguava intenzivnije, raznovrsnije i sloenije veze izmeu motiva, koji ne moraju biti potpuno predsatvljeni kao to je to sluaj u prozi. U romanu je uoljiva promena perspektive iz koje se gleda na junake, promena take gledita junaci se karakteriu kroz sopstvene dijaloge i delovanja, zatim kroz govore drugih likova i kroz direktnu ili posrednu pievu naraciju. Ovakva promena take gledita slui i objektivizaciji karaktera likova, na taj nain to se uvodi vie stanovita. Ovakav postupak, kada piev izraz postaje samo jedan od vie iskaza u romanu, karakteristian e biti za novi umetniki postupak koji se naziva realistinim, a koji Pukin nagovetava u Onjeginu. Pieva linost je stalno prisutna u tekstu, najpre zbog toga to on govori o Onjeginu u prvom licu, kao da ga je poznavao, vidi se odreena simpatija koju ima za njega, a pored toga, on esto unosi i svoje line stavove i detalje iz sopstvenog ivota, ak poredei sebe u mladosti sa Onjeginom. Na pojedinim mestima mogu se nai autoreferencijalni komentari, gde pisac otkriva nain na koji pie, donekle svoju poetiku, a takoe se pojavljuje i kao kritiar klasicizma ili iznosti svoje stavove o poetikim temama. Ovakav knjievni postupak naziva se matafikcijom. U pievoj naraciji, Lotman razlikuje tri vrste iskaza: 1. obino pripovedanje u neutralnim oblicima iza kojih se ne osea prisustvo autora (dijalozi, monolozi, pisama, deo kada se likovi sami karakteriu) 2. pripovedanje koje je upueno sagovorniku kada je pisac deo knjievog teksta, junak 3. pripovedanje o pripovedanju deo u kome je primenjen postupak metafikcije govori o razlozima zbog kojih pie, kritikuje klasicistiku normativnu poetiku i dela koja su zbog svoje predvidivosti i preciznosti postala dosadna, vodi raspravu o anrovima istupajui protiv modernih elegija i srceparajuih stihova koje vole ene i istie da treba pisati ode, u jednom delu objanjava kako je zreliji i kako e se zato i drugi deo romana razlikovati od prvog gde je samo opisivao balove i ivot mladih, a sada shvata da postoji neto vie od enskih noica, posredno kritikuje sentimentalne romane iistie vrednost moderne literature. Pukin daje dve vrste fusnota: u jednima polemie sa kritiarima, a u drugima objanjava dogaaje i likove. 26

Ovaj roman se moe nazvati slobodnim romanom jer sam pisac skree panju da je svesno pun protivrenosti i da je pria ostala namerno nezavrena to ukazuje na njegovu otvorenu kompoziciju i predstavlja naelo fragmentarnosti, karakteristino za dela romantizma. Osnovno naelo je naelo nedoslednosti. Roman predstavlja spoj epskog opisa slike epohe i lirskog uranjanja u unutranji ovekov svet , to e postati karakteristian postupak romanopisaca 19. veka. Rukopis poslednje glave romana, Pukin je unitio, a deo o Onjeginovom putovanju po Rusiji, u kojoj se junak sprema za mogueg borca dekabristu, objavio je smao u odlomcima, kao dodatak romanu. To je verovatno uinio plaei se cenzure. Strofa koju koristi je specifina I nazvana je po njemu pukinska ili po delu u kome se javlja onjeginska strofa. Ova strofa se sastoji iz 14 stihova gde se naizmenino smenjuju deveterci I osmerci, sa strogo odreenom rimom, koja se moe predstaviti kao abab ccdd effe gg , pri emu se u parnim pojavljuje muka rima, a u ukrtenim I obgrljenim enska. Dobar deo strofa u romanu nije dovren, pa se umesto 14 ona sastoji od 4, 6 ili 8 stihova I iscrtanih praznina, a neke strofe su jednostavno izostavljene I obeleene tek rednim brojevima. Tinjanov I Lotman smatraju da je isputanje strofa rezultat primene opteg naela fragmentarnosti, da bi se tako postiglo odreeno znaenje. Roman ima strogu kompoziciju, sastoji se od 366 strofa. Na taj nain uspostavlja intertekstualnu vezu sa Kanconijerom kao i tu re je o ispovesti, ali ne zna se ije (autora ili junaka). Roman odudara od strukture klasinih romana, nema klasian zavretak (svadba ili smrt), ve zavretak predstavlja novi poetak. Odnos prema romantiarskoj tradiciji Onjegin je napisan u okviru tipinih romantiarskih preokupacija I principa. Karakterizacija Onjegina I Tatjane data je pre svega kroz rusoovsku koncepciju dobra I zla, odnosno prirode I civilizacije, koja nastaje kvarenjem prirode. Pukin je obuzet idejom o bekstvu iz civilizacije u potrazi za sreom I borbom za slobodu ovekove linosti. Slika prirode kao mesto za beg od drutvene stvarnosti najizrazitija je u Tatjaninom liku, ona je najblia prirodi, tu provodi najvie vremena I tu dolaze do izraaja njena najintimnija oseanja, ak I u petrogradskom ivotu, otuenom od prirode, ona se emocionalno vezuje svoj divlji gaj. Folklor takoe ima udela u karakterizaciji likova Tatjanin prisan odnos sa dailjom koja je lik iz naroda, gatanja, Tatjanin san sa simbolinim folklornim likovima I situacijama motive iz narodne svadbene pesme, ali sa novim znaenjem. Glavni likovi su takoe nosioci tipine romantiarske emocionalnosti koja se opaa u izrazu. Naglaeno pesnikovo miljenje, ocean, prisustvo, takoe je karakteristika romatizma. Takoe je to I fibula iji je glavni pokreta ljubav, a sie je zasnovan na kontrastiranju suprotnih likova Tatjana I Olga, Lenski I Onjegin, Tatjana I Onjegin. Istupanje protiv klasicistikig normi je isto u duhu romantizma, meutim, Pukin nainom pripovedanja (pokuaj objektivizacije menjanjem take gldeita) nagovetava realistiki postupak. Junaci dela su tipini romatiarski junaci koji predstavlaju tip suvinog oveka, oveka koji je u sukobu sa sredinom od koje je otuen, drugaiji. Suvini ovek je tip ljudi koji se nalaze na margini drutva, ali ne zbog 27

povrnosti i banalnosti njihovog karaktera, ve zbog svoje natprosenosti I potencijalnih sposobnisti koje nisu stanju da primene jer to ne dozvoljavaju objektivni drutveni uslovi na koje gledaju kritiki. Oni ne nalaze razumevanje od strane sredine koja ih okruuje, ali su bez elje I elana da menjaju ono to posmatraju nihilistiki, nemaju dovoljno upornosti, nesposobni su za delotvornu, konstruktivnu akciju radi otklanjanja postojeih nedostataka zarad pozitivnih promena. To dovodi do njihovog nezadovoljstva I otuenosti. U donosu prema enama su egoisti I kukavice jer se plae vezivanja I braka, prema ljudima se odnose nadmeno, prepotentno, potcenjivaki. Likovi Glavni junaci romana su Evgenije Onjegin i Tatjana. Pored njih su prisutni i Lenski i Olga, ija ljubavna pria je paralelna sa Onjeginovom i Tatjaninom. Na samom poetku, pisac daje portret Onjegina, on pripada redovima imovinski srednjeg petrogradskog plemstva predstavlja ga kao mladia obuzetog strastima, raskalaanim ivotom, kao oveka koji ne mari za tua miljenja, koji ivi prema svojim oseanjima i zarad uivanja. On je svuda pozvan, svuda poeljan gost, uvek vidjen u pozoristu, ne zbog predstave, ve zbog lepih devojaka. Lep je, uvek sreen, doteran. U graenju njegovog lika Pukin u prvom delu romana koristi satiru. Sve Onjeginove osobine koje Pukin navodi bile su pomodarstvo toga vremena, tako da je u tom smislu, on predstavnik jedne drutvene klase. Novo doba, puno bluda I brzog ivota koji je uglavnom poroan pisac suprotstavlja ivotu starijih generacija, tanije, govori o svojoj mladosti koja je bila znatno mirnija od mladosti dananjih mukaraca. Meutim, I pored sveg uitka koje ivot prua, Onjegin svoj ivot vidi kao monoton jer upravo ono to ga zabavlja postaje brzo razlog njegove dosade. Onjegin ipak pokuava da ivi drugaije, to se ogleda u hlaenju prema zadovoljstvima plemikog ivota Petrograda, kao I u pokuaju da se bavi knjievnou I naunim radom. ak se povlai u selo, ali I tamo mu nije zanimljivo nakon par dana. Upoznajui Tatjanu, devojku skromnu, sa sela, on se nada da e mu oseanja prema njoj koja se javljaju promeniti ivot, uiniti ga zanimljivijim, drugaijim. On se ak eli potpuno prepustiti tim oseanjima, ali, nakon to mu bivaju uzvraena, on ih se odrie jer su mu onda postala dosadna. Potpuno se uklapa u romantiarski tip suvinog oveka u selu prema susedima se ponaa nadmeno, ne potuje ensku linost, poigrava se oseanjima Olge I Tatjane, a negativan odnos na Tatjanino pismo obrazlae njegovu nespremnost da se vee I prihvati brane obaveze. Ne ini nita radikalno da to bi promenilo nezadovoljavajue stanje, nije istrajan u pokuaju da se bavi knjievnou, jednostavno se preputa monotoniji I mrtvilu koje vidi svuda oko sebe. Onjegin je na kraju doiveo iskrenu ljubav prema Tatjani I u tome se vidi rezultat njegovog preporoda I emocionalnog vaskrsenja. Razliit je njegov lik u VIII od onog u I glavi. Jo na poetku romana Pukin poredi Onjegina sa ajldom Haroldom, a Onjeginova omiljena lektira su upravo Bajronova dela. Onjegin nije samo ogrnut u Haroldov plat, ve mu je slian karakterom i sudbinom: prezasienost visokim drutvom i njegovim zadovoljstvima, beanje od velikosvetskog ivota u prirodu, veito nezadovoljstvo, besciljnost, sumornost i dosada, kojija ga na 28

kraju dovode do skitalatva Pukin u predgovoru poslednjim glavama romana poredi Onjeginovo putovanje sa hodoaem ajlda Harolda. Jo primetniji je uticaj ''Don uana''. Tatjana je lik uz koji Pukin daje sliku seoske spahijske sredine, nasuprot petrogradskoj plemikoj. Uz spahijsku predstavljena je I narodna seljaka sredina kao deo svakodnevice u kojoj se Tanjina linost formira. Pukin manje predstavlja sliku socijalnog poloaja seljaka, mnogo je vie motive koji govore o zdravom narodnom duhu, verovanjima, obiajima, shvatanjima. Tanja je bliska ljudima iz naroda to se vidi u njenom odnosu prema Dadilji kojoj se poverava I ije savete prima. Tatjana je lik koji se izdie iznad banalnog provincijskog spahijskog sveta. Svoj ivot vidi kao romanesknu stvarnost, a Onjegin se uklapa u njenu viziju idealne osobe. Njeno pismo Onjeginu podeljeno je na dva dela: prvi u kojem se obraa Onjeginu I drugi koji sagledava metafiziku stranu ljubavi. Obrazovala se itajuu sentimentalne romane, ali se nakon Evgenijevog odlaska upoznaje sa savremenom, modernom literaturom, koja utie na promenu njene linosti I na osnovu koje se trudi da razume Onjegina, kojom uspostavlja ravnoteu izmeu racionalnog I emotivnog shvatanja ivota. Tragini dogaaj, smrt Lenskog u dvoboju navodi junake da proire svoja iskustva o ivotu koji pripada svetu izvan njihovih ideala I preokupacija Onjegin luta po Rusiji, a Tanja odlazi u visoko drutvo. Tatjana je emotivna linost, zaljubljena je u Onjegina, ali na kraju ipak pobeuje razum I ono to je nauila iz bolnog ljubavnog iskustva. Lenski je okarakterisan kao stereotipni romantiarski pesnik, sanjalica. On je ovek promenljivog karaktera, a razlog tome je njegova naivnost I nedovoljna zrelost, on je mlad I neiskusan I svoje miljenje menja nakon to se zaljubio u Olgu. Lenski zapravo jo ne poznaje sebe, niti poznaje ivot. Pukin je video da takav ovek u Rusiji nema ta da trai I ubija ga rukom Onjegina, a zatim, uplaivi se traginosti toga dogaaja, on navodi kako bi njegov ivot ionako bio banalan. Onjegin i Lenski 2 tipa obrazovane plemike omladine sa po.19.v., ija je tragina sudbina posledica raskoraka izmeu njihovih sposobnosti i elja, i ivota koji stvarno vode. Kod Onjegina, taj sukob je zasnovan na dubokim protivrenostima u samoj njegovoj linosti. Kod Lenskog, uzrok razoaranja i nesree je idealizovanje stvarnosti, koja nikada nije bila onakva kakvom ju je zamiljao.

Junak naeg doba Mihail Ljermontov


Struktura i kompozicija Strukturno gledano, delo se sastoji iz: pet pripovedaka (Bela, Maksim Maksimi, Tamanj, Kneginjica Meri, Fatalist) koje povezuje glavni junak Peorin; dva predgovora, jedan na poetku i drugi umetnut, u sredini dela, koji najavljuje jednu novu celinu. Delo ne prati hronoloki tok deavanja jer je podreeno naratoru koji, radi postizanja realistinosti, o dogaajima govori na nain na koji je o njma mogao saznati, tako da se dogaaji iz Peorinovog dnevnika deavaju pre sretanja sa 29

Maksimom Maksimiem, odnosno pre dogaaja iz prvog dela. Hronoloki red deavanja bi bio Kraj Peorinovog dnevnika, Peorinov dnevnik, Bela, Maksim Maksimi. Struktura je sloena, ali bitna jer su ovakvim povezivanjem spojeni razliiti vidovi pripovedanja i karakterizacije junak se opisuje potpuno i sa razliitih strana, a postignuta je i odreena realistinost zbivanja, takoe su kombinovani i razliiti anrovi unutar ovog romana. Iako roman jo uvek nosi u sebi mnoge elemente romantiarske poetike fragmentarnost fabule, parlelizam pejzaa sa duevnim doivljajem likova, kavkaska egzotika... ovaj roman po temeljnim osobinama romaneskne strukture moe da se svrsta u prvence ruskog realizma. U svim pripovetkama je jedna misao, izraena u jednoj linosti, koja je junak svih pria. U ''Beli'' se javlja kao tajanstvena linost junak kao da se prikazuje pod izmiljenim imenom, da ga niko ne prepozna, a po njegovom stavu italac pretpostavlja da postoji i neka druga pripovetka, primamljiva, tajanstvena i mrana. Autor je odmah i prikazuje, u prii '' Maksim Maksimi''. Ali, radoznalost itaoca nije zadovoljena, ve samo pojaana, i pripovetka o Beli ostaje i dalje zagonetka. Najzad, autor poseduje Peorinov dnevnik, ali u predgovoru nagovetava pisanje romana, to samo jo vie pobuuje elju za upoznavanjem junaka. U pripoveci '' Tamanj'', koja je pesniko delo u najveoj meri, Peorin je autobiograf, ali zagonetka dobija svoje reenje tek u pripoveci ''Kneginjica Meri''. Na kraju, u prii '' Fatalist'' Peorin nije junak, ve samo pripoveda dogaaja kome je prisustvovao italac u njemu ne nalazi nijednu novu crtu kojom bi dopunio njegov pertret, ali ga ipak jo bolje shvata. Kompozicijski gledano, mogu se uoiti etiri zasebne celine u delu: 1. Predgovor - Predgovor je ovde autorev I deo je samog knjievnog dela, napisan je kasnije (valjda) I objanjava zato je knjiga napisana, na ta se odnosi, na neki nain, u kratkim crtama, objanjava satirini ton knjige I kome je on upuen. Knjiga se odnosi pre svega na kritiku drutva, pojedinaca u drutvu I uopteno celog sistema koji je obavijen velom tajni I prikrivanja. Junak naeg doba je realan lik tog vremena, a to to on surovo baca u lice itaocima sve njihove osobine razotkriva ono to kriju ljudi jedni od drugih, a I sami od sebe, ono to bi se moglo nazvati javnom tajnom. Sam Ljermontov istie da je junak naeg doba suprotnost romantiarskom junaku koga su svi rado prihvatali I stvarali. Sada je pred ljudima realan junak, predstavnik drutva, jedan od njih I u tom pogledu pisac se pribliava relizmu dajui sliku savremenog drutva. 2. Pria koja je predstavljena kao pieva ispovest u vidu putopisa a u stvari predstavlja priu o Maksimu Maksimiu i pre svega jo posrednije o Peorinu o kome Maksim Maksimi govori. Pieva pria je smetena u realno vreme, sadanje vreme, on je na putu gde sree Maksima Maksimia i zapoinje razgovor sa njim. Prie ostalih likova su retrospektivne u odnosu na pievo vreme jer govore o prolim dogaajima, predstavljaju seanja i uspomene. Pisac insistira na tome da je njegova pria putopis da on belei ono sto mu se na putu dogaalo, a da je deo toga I sama ta Maksimova pria. On je tako I pripoveda, navodno onako kako ju je uo od Maksima. Prekida povremno njegovo pripovedanje, pa govori o trenutnom putovanju, pa se vraca na razgovor, kada se on realno nastavi (na pauzi tokom puta, za vreme odmora I 30

sl.). Ovim se postize realisticnost isprianog. Pisac esto daje svoje komentare, upuuje itaoce na nastavak prie. On podstie Maksima da govori I na taj nain se u priu unosi dinaminost, pievo uzbuenje I radoznalost se prenosi na itaoce jer su oni u istoj ulozi kao I pisac. Pisac je sa kapetanom Maksimom na putovanju po Kavkazu, zima je, puno je neprilika na putu, ali I pored toga on realisticno opisuje I divne prizore na koje nailazi. Tako da ovaj deo mozemo podeliti na deskriptivni (opis puta) I narativni (glavna radnja Maksimova pria). Ovaj, uslovno reeno drugi deo sadri priu o Peorinu I Beli iz vienja Maksima Maksimia. Pria se prekida kada se pisac I Maksim rastaju, a nastavlja se posle nekog vremena kada se ponovo sreu ovaj deo sadri priu o Peorinu I Maksimu Maksimiu iz vienja naratora (koji se sada susree sa Peorinom, pa ga I detaljnije predstavlja, to opet unosi realistinost u njegovo pripovedanje) 3. II Predgovor umetnuti predgovor. Nalazi se neoekivano na sredini dela, i predsatvlja uvod u drugu celinu. Pisac je smatrao da tu treba da obrazlozi zasto je ovaj dnevnik uneo u svoje delo. Ucinio je to kada je Peorin umro po povratku iz Persije. Ovim je na neki nain eleo da prikae svet jednog surovog I hladnog coveka, kako je predstavljen u prethodnoj prii. eleo je da mu dozvoli da opravda svoje postupke, da pokae razloge. Ovde govori da se na njega odnosi naslov Junak naseg doba. 4. Peorinov dnevnik Dogaaji u prethodnoj celini, bili su osmiljeni tako da je karakterizacija Peorina bila indirektna pisac pie ono to je uo, zatim postaje direktnija pisac sree Peorina, a u ovom delu je karakterizacija direktna predstavljen je Peorinov dnevnik, u kome on govori o sebi I o onome to mu se dogaalo. Do ovog dela je koncepcija bila takva da likovi govore jedni o drugima narator o Maksimu Maksimiu, Maksim o Peorinu, narator o Peorinu - ovde se gubi posrednost I lik pisca, naratora. Peorin postaje narator I drugi deo je u formi dnevnika. Pisac pokuava da se distancira od dela, meutim osea se pieva simpatija prema Peorinu, I prepoznaju se pievi doivljaji I razmiljanja u pojedinim detaljima iz Peorinovog dnevnika. Maksim Maksimi - tip starog kavkaskog vojnika prekaljenog u opasnostima, slubi i bitkama, preplanulog i surovog lica, prostih i grubih manira, ali lakonskog govora i divne due. Njegovi umni vidici su veoma ogranieni, ali uzrok tome nije u njegovoj prirodi, ve u njegovom razvoju za njega iveti znai sluiti, i to na Kavkazu. im se italac malo bolje upozna sa njim, shvata da u grudima tog naizgled krutog oveka kuca toplo, plemenito, pa ak i neno srce on nekako nagonski shvata sve to je ljudsko i u tome toplo sauestvuje, a uprkos njegovoj svesti, njegova dua je eljna ljubavi i saoseanja. Pri ponovnom susretu autor daje njegov potpuni portret : toliko ovean, a istovremeno toliko neiskusan u svemu to prelazi uski okvir njegovih pojmova i njegovog iskustva. Pesniku povest Bele, Maksim Maksimi pria na svoj nain, svojim jezikom. Azamat i Kazbi, prototipi pravog erkeza Azamatove rei odiu vrelom, tekom strau divljaka i razbojnika od roenja, za koga nema nieg draeg na svetu od oruja ili konja, i za koga je elja lagano muenje na tihoj vatri, a kad 31

treba da svoju elju zadovolji, ni njegov ivot, ni ivoti njegove porodice nita ne znae. Bela zavolela Peorina na prvi pogled; jedna od onih dubokih enskih priroda koje tako zavole mukarca, iako to ne priznaju odmah; ali kada se predaju, vie ne mogu pripadati ni drugom, ni sebi. Peorin je brzo ohladneo prema njoj pored ostalog, uzrok je moda bilo i to to je on potpuno zadovoljavao to nesvesno, isto prirodno i duboko Belino oseanje, daleko prevazilazei i njene najsmelije zahteve, dok se Peorinov duh nije mogao zadovoljiti prirodnom ljubavlju poludivljeg stvorenja. Velika potreba za ljubavlju esto se shvata kao sama ljubav, ako se ukae predmet kome ona moe teiti; prepreke je pretvaraju u strast, a zadovoljenje je unitava.

Realizam

Crveno i Crno Stendal


Struktura I kompozicija Strukturno gledano, roman je podeljen na dva dela koja su povezana likom glavnog junaka. Prvi deo radnje odvija se u seoskoj I graanskoj sredini, drugi u Parizu, u plemikoj sredini. Glavni junak je stalno u prvom planu, a oko njega se grupiu dogaaji I sporedni likovi. Likovi su kod Stendala okarakterisani na dva naina: 1. spolja preko sopstvene akcije I dijaloga sa drugim likovima; 2. iznutra preko unutranjih monologa, kada se sami karakteriu kroz prikaz misli I doivljaja, oseanja. Retko su okarakterisani kroz piev opis ili samo na osnovu doivljaja drugih likova. Stendal je prvi uveo ogranienu perspektivu, tj. poistoveuje se svojim likovima, uivljava se u njih, postaje deo njih, ali ne istupa kao sveznajui pripoveda, zna onoliko koliko I likovi mogu znati I na taj nain se ne osea uopte prisustvo autora. Ovakav nain pripovedanja naziva se autoficijalna mimeza, kada je vienje sveta I pripovedanje preputeno junacima, a ostvaruje se kroz razliite pripovedake postupke. Psihloki su okarakterisani samo glavni junaci, unutranje monologe vodi ilijen I ponekad Matilda, dok se o ostalim junacima saznaje samo preko njihovog ponaanja ili dijaloga sa drugim likvima (okarakterisani su samo spolja). Dogaaji su hronoloki I snano uzrono posledino povezani. Pripovedanje se odlikuje odreenom dinaminou, ali ona nije zasnovana na unoenju detalja, detalji su uglavnom dati samo sa imbolikom funkcijom, nisu obavezni (kao kod Tolstoja, Dostojevskog...). Ovo delo se moe okarakterisati kao egzistencijalni roman jer u prvom planu iznosi pitanje ovekove pozicije u svetu, njegovu psihiku I moralnu drum, traenje smisla postojanja u moralno degradiranom svetu, takoe pokazuje sazrevanje linosti kroz proivljene dogaaje. se itaocu otkrivaju ilijenovim vienjem i doivljajima, iz njegove perspektive. Razvojna linija romana, sainjenog od niza kraih poglavlja u neprekinutom vremenskom sledu, je jasno zacrtana; ali, njegova kompozicija je mnogo slobodnija, labavija nego kod Balzaka (iji su romani zasnovani na dramskoj shemi, na vrstom, strogo provedenom planu). Kod Stendala, nakon scena sukoba esto slede vedre 32

epizode, duhovite, ironine ili satirine, koje dovode do poputanja dramske tenzije. Stendal nastavlja racionalistiku tradiciju I kritiki I ironino se odnosi prema romantiarima I njihovom nainu pripovedanja, punom patosa, prenaglaavanja, fraza. Ovo delo je prvi realistiki roman sa nekim elemtima romantizma. Roman je snabdeven itavom mreom paratekstualnosti (onoga to nije pravi tekst romana), sve do pred sam kraj (osim poslednja 4 poglavlja). Paratekstualni aparat moto na poetku poglavlja, fusnote. Ove stavke pojavljuju se u parantezama, u zagradama, da bi se istakli iskazi paratekstualno znaenje iskaza. Uvodni epigraf nije samo ukrasni dodatak, ve ima mnogostruke funkcije. Primarna : da oznai osnovni smisao i pravac pojedinog poglavlja odnosno itavog dela. Stendal koristi epigrafe i za uvoenje lica u roman, za analizu dilema i borbi svojih junaka, za otkrivanje novih sredina i situacija, za naglaavanje istorijske tanosti svojih '''politikih'' poglavlja eksplikativne funkcije. Neki epigrafi imaju funkciju da stvore odreenu atmosferu, satirinu ili lirsku. Ideje - Roman osim ljubavne teme, sadri I veran prikaz drutvenog stanja Francuske u doba Restauracije (1815. 1830. ), to je I osnovna ideja ovog dela. Drutveno stanje prikazano je kroz doivljaj glavnog junaka ilijena, kroz njegovo vienje I uvoenjem likova iz razliitih drutvenih slojeva (Valeno predstavnik pohlepne buroazije, Renal predstavnik nieg plemstva, markiz la Mol predstavnik visokog pariskog plemstva, opat Friler predstavnik materijalno I politiki organizovane katolike crkve). Stavljajui ilijena u razne sredine seoska, graanska, plemika - Stendal slika celokupno drutvo Francuske s poetka 19. veka. I u samom naslovu se simbolino aludira na suprotnost izmeu buroazije I svetenstva oigledno je da je glavna preokupacija pisca razmatranje savremene drutvene, politike probllematike sa velikom dozom ironije I cinizma. Veliki broj lica razliitih poloaja i iz razliitih drutvenih sredina mogu da se svedu na 3 plana : 1. ilijen, ga Renal i Matilda jedino ove linosti imaju uverljivost i punou ivotnih likova; prikazane su i spolja i iznutra, evoluiraju, menjaju se noene svojim tenjama; 2. linosti koje Stendal tek u retkim trenucima otkriva iznutra, dajui im izvesnu konzistenciju: Renal, opat Pirar, markiz de la Mol; 3. ostale linosti, uprkos izvesnim nijansama, ostaju fiksirane, pojednostavljene do skice, esto do karikature (epizodisti, neki ak samo statisti). ilijenov odnos prema drutvenoj stvarnosti je od samog poetka kritiki, on vidi izvetaenu, korumpiranu I pohlepnu sliku ljudi koji ga okruuju. On je krajnje osetljiv i ponosan, prezren od oca, stranac u sopstvenoj porodici, nosi u sebi duboku odvratnost za sve to predstavlja moralnu niskost, koju otkriva ve u svojoj kui, u gramzivosti svog oca, iskljuivo obuzetog sticanjem novca, koje je, uostalom, osnovna preokupacija u Verijeru. ilijen je mladi koji se suoava sa novonastalim drutvom I ne moe da ga menja, ve mu se prikljuuje na nain na koji je to najlake postii postaje svetenik. On ne eli bogatstvo I 33

novac, niti slavu radi slave, ve eli da pokae da moe uspeti. Njime ne rukovode materijalna I praktina naela, ve oseanja, ponos, ast I ambicija. On se ni u jednom trenutku ne odrie toga, I ak I kada je svestan svog stradanja, on ostaje ponosan I ponosno pred sudom iznosi pravu sliku drutva, punog pohlepe, licemerja I dvolinosti I karakterie sebe kao oveka kome ponos sputava oseanja koja vladaju njime. Ljubav I strast u pojedinim trenucima ovladavaju njime, ali ih on razumom zaustavlja, ograniava, ne zaboravljajui na svoj cilj. Izmeu Matilde i ilijena se moe povui paralela : jedno je oduevljeno Napoleonom, a drugo vremenom Anrija IV, i oboje su zbog tog oduevljenja neuklopljeni u svoje vreme. Tamo gde se te dve strasti preklapaju, ono gde se one podudaraju, je romantiki ideal to je razlog ilijenovog pokuaja ubistva, to je razlog njegovog oseanja dunosti. Junaci Stendalovih romana (ilijen Sorel) ve na poetku ivota nailaze na prepreke sazdane od niskih interesa, egoizma, predrasuda, hipokrizije, duhovne ogranienosti i moralne tuposti. Svi ti nadareni, ambiciozni, privlani mladi ljudi ne samo da ne uspevaju da ostvare svoje tenje, ne samo da ih sudar sa ivotom dovodi do razoaranja, oaja i poraza, ve se ti porazi zavravaju njihovom smru Izvor 1828. godine Stendal itajui Sudske novine nailazi nalanak o zloinu kome se sudi koji ga inspirie da napie delo. 1830. godine pojavljuje se roman Crveno I crno. Pridrava se skoro svih podataka iz lanka, samo to je izmenio imena likovima I mesto dogaanja. lanak govori o o sinu siromanog zanatlije koji je u graanskoj prodici Miu primljen za uitelja. On postaje ljubavnik gospoe Miu, to sluavka govori domainu I on biva otputen. Odlazi na bogosloviju, a zatim ponovo postaje uitelj u seoskoj porodici de zbog veze sa domainovom erkom, takoe biva otputen. Zatim saznaje da je novi uitelj postao ljubavnik gopose Miu I on je za vreme bogosluenja ubija. Za taj zloin mu se sudilo. Istinit dogaaj iz savremen krimnalistike hronike, Stendal je iskoristio za filozofsko, istorijsko I kritiko posmatranje odreenih drutvenih pojava. U ovaj roman pisac unosi dosta toga linog, svoje ivotno iskustvo I poglede na svet. Uporno suprotstavljanje shvatanjima I obiajima porodice (ilijen I njegov otac na poetku romana) potie iz njegovog doivljaja porodice jer mu je otac ostao u loem seanju. Opat koji ga je vaspitao, zbog loe metodologije, ulio mu je odvratnost prema relgiji. Pripovedni postupci hronotip salona Stendalovi autopoetiki stavovi Roman je ogledalo to se nosi po velikom drumu. To ogledalo moe da pokazuje I nebesko plavetnilo I kaljugu na drumu. Za to nije kriv ovek koji u svojoj kotarici nosi ogledalo, ve ovek zaduen za odravanje puteva. U ovim reima otkrivaju se vane odlike realistikog metoda: o objektivno prikazivanje stvarnosti (ija je metafora ogledalo) I o analitinost, kauzalnost I tenja ka detaljnom opisivanju. U I delu romana, po ilijenovom dolasku u bezonsonsku bogosloviju, pisac u jednom kratkom poglavlju iznosi nevolje svog junaka meu mladim bogoslovima. Ali, i na poetku i na kraju poglavlja Stendal naglaava da nee 34

izneti veliki broj ''jasnih i tanih injenica iz ilijenova ivota'', jer ''Bojimo se da emo zamoriti itaoca ako budemo iznosili tisue neprilika naeg junaka''. Ovde je opet izneto recepcijsko merilo kome je Stendal podvrgavao svoja razmatranja i u lancima. Samo merilo logiki protivrei ''ogledalu''. Time pisac sa odraza u ogledalu skree panju itaoca na sam umetniki in. Ova pripovedaeva intervencija pokazuje da se on nije strogo pridravao metafore o ogledalu, i da postoje umetniki postupci koji su deo pripovedaevog plana (strategije), a da istovremeno nemaju svoj ekvivalent u stvarnosti. I vie od toga, podaci iz tog perioda ilijenovog ivota ne nedostaju, ''naprotiv; ali, moda je ono to je on u bogosloviji video isuvie crno da bi se uskladilo sa umerenom bojom koju nastojimo da sauvamo na stranicama ove knjige.''

Predgovor za Ljudsku komediju Balzak


Balzak govori o razlozima, uzrocima I pobudama zbog kojih pie delo, obimno I sveobuhvatno Ljudska komedija. U centralnom delu govori o tome ta bi delo trebalo da predstavlja, ta je njegova sutina delo, u stvari, treba da se odnosi na celokupnu istoriju naravi Drutva. On smatra da to niko do sada nije uinio, da su oni koji su pisali Istorije, piui I o ivotu pojedinih naroda, izostavljali ono najzanimljivije I relativno najvanije ljudske naravi, a pisci koji su do tada pisali prikazivali su samo jednu linost ili mali broj likova, pa na taj nain ostali jednostrani, nisu predstavili celoviti ivot.. Smatra da je Volter Skot dosta uinio povodom toga, opisao mnogo karatera, tipova, razliitih naina ivljenja ali da je to nepotpuno jer nije sistematizovano I objedinjeno u neku celinu. To je upravo Balzakov cilj da istoriju naravi Francuske objavi sistematizovao u jednom delu I na taj nain da celokupnu sliku drutva I epohe. Njegov predgovor poinje njegovim govorom o raanju ideje za pisanje jednog takvog dela, koja je nastala kada je poredio Drutvo I Prirodu, oveka I ivotinje, shvativi koliko je ovek I njegovo funkcionisanje sloenije od ivotinjskog I kako bi za razliku od Bifonovog dela u kome je izlozena nauka o ivotinjama, njegovo delo nauka o ljudima bilo znato sloenije. Ipak, opaa odreeni evolutivni zakon u ljudskom drutvu za koji se u ivotinjskom svetu zalagao I prirodnjak Sent Iler. Balzak smatra da se svi ljudi raaju isti, ali da se u zavisnosti od drutvene situacije razvijaju (kao to je I Ruso tvrdio da civilizacija kvari ljude). Pre svega, nemogue je opisati samo odreene likove, tipove linosti I karaktere jer svi zavise od nekih spoljanjih inioca kakvi su materijalni, drutveni uslovi, istorijska situacija I slino. On je eleo da otkrije sutinu odnosa meu ljudima I predstavi je u jednom delu, hteo je da otkrije nain po kome funkcioniu I po kojima se drutveni odnosi grade. Balzak govori o principima na kojima drutvo poiva. Kao najbitnije elemente koji utiu na drutvo, Balzak navodi Religiju I Monarhiju, ali takodje smatra da je strast najvei ljudski pokreta. Takodje, misao I strast razaraju drutvo. Balzak se takoe obraa kritici, potujui njen znaaj, ali istiui njenu jednostranost naime, on smatra da ljudi, njihova kritinost I ogranienost, proglaavaju nemoralnim svakog ko iznosi na videlo sve one stvarne ljudske osobine, uglavnom loe (navodi kao reprezentativne primere Sokrata I Isusa 35

Hrista koji su stradali zbog svoje slobode izraavanja I nepristrasnosti), koje se oni trude da prikriju I otklone divei se romantinim junacima (ovde se moda vidi Balzakov stav prema romantizmu I realizmu za koji se zalae). Balzak govori da napade kritike treba istrpeti jer je to neminovna faza kroz koju mora svako proi I odupreti se. On dorauje misao da roman treba da opisuje bolji svet, da bude ideal sveta, govorei da ne bi imao vrednost ako ne bi bio delimino istinit. On takoe govori da je on eleo da belei sve pojedinosti ljudskog delovanja I iznese ih u svojim delima. Govori da je njegovo delo objedinilo dve do tri hiljade izrazitih tipova jedne epohe jer je samo tako, uz mnogo likova, mogue predstaviti psihologiju svih drutvenih klasa Francuske. to se tie kompozicije njegovog dela, ono se sastoji od est knjiga od kojih se svaka odnosi na odreeni tip ivota, na predstavu o raznim krajevima Francuske - sve zajedno objedinjene su naslovom Ljudska komedija. Prve tri knjige predstavljaju drutveni ivot u celini, dok druge tri knjige prikazuju izuzetne ivote (politiki ivot), najee strasti (vojniki ivot). Prvi deo: Studije naravi, razvrstane po temama u est grupa: Scene iz privatnog ivota detinjstvo, mladost I njihove mane Scene iz palanakog zivota doba starosti, racuna, interesa I slavoljublja Scene iz pariskog ivota slika raznih ukusa, poroka, neobuzdanosti do kojih dovode naravi svojstvene prestonicama (slika ivota u Parizu) Scene iz politikog ivota izuzetni ivoti koji ostvaruju interese mnogih ili svih ljudi I stoje van optih drutvenih normi Scene iz vojnikog ivota strasti onih koji odlaze od kue radi odbrane ili osvajanja Scene iz seoskog zivota najistiji karakteri, principi reda, politike, moralnosti. Drugi deo: Filozofske studije. Trei deo: Analitike studije sadre samo jedno delo koje nije roman ve ogled Fiziologija braka. Naziv Ljudska komedija je odabrao jer je eleo da njegovo delo itzgleda kao realna drama na kojoj e glumci predstaviti drutvenu stvarnost I zbog svog plana da istovremeno predstavi istoriju, kritiku I anlizu drutva. Nasuprot Danteovoj Boanstvenoj komediji koja celovito predstavlja onostrani svet, Balzakova Ljudska komedija se odnosi na ljudski svet I prikaz totalitarnosti drutva. Balzak govori o tome da kao svoja dela prihvata samo ona koja je sam potpisao. Predgovor je pisan jula 1842. godine u Parizu.

ia Gorio Balzak
Struktura I kompozicija ia Gorio je delo koje pripada opusu Ljudske komedije I pripada Scenama iz pariskog ivota, mada je u poetku pripadao scenama iz privatnog ivota.. U tom smislu posmatrano, predstavlja samo jedan iseak iz opte slike drutva koju je u celini predstavljala Ljudska komedija. Odnosi se na poroni pariski ivot pun licemerja, iskuenja, lanog morala I 36

neljudskosti. Na poetku je tipian realistiki opis prostora, tanije pansiona Voker, koji je glavno mesto odvijanja radnje. Opis enterijera se poisteveuje sa atmosfferom koja u njemu vlada, opis prostora je znaajan I za karakterizaciju junaka, mesto gde oni ive predstavlja I same junake, pa je tako oigledna paralela izmeu izgleda pansiona Voker (zaputenost, prljavtina, mrtvilo) I njegove vlasnice gospoe Voker. Uz opis pansiona, uvode se I likovi junaka, stanovnika pansiona I razmatraju se hladni, nezainteresovani, montoni odnosi koji meu njima vladaju. Svi Balzakovi junaci su povezani sa nekom ivotinjom (u negativnom smislu), to je groteskno (gospoa Miono aplja, gospoa Voker - papagaj). Javlja se opis grada kao opte mesto u romanu 19. veka, a to je posledica dinamizacije prostora. Nakon opisa pansiona, naina ivota, nakon osvetljavanja tadanje situacije meu ljudima, u Parizu, nakon predstavljanja likova pisac se retrospekcijom vraa u godinu 1813. da bi pratio dogaaje iz ivota ia - Goria od njegovog dolaska u pansion Voker do tog trenutka 1819. godine, a zatim se pria hronoloki nastavlja. Ovakav postupak retrospekcije naziva se I unutranjom anlepsom (termin uvodi anet). Nakon statinih opisa, sledei strukturalni nivo predstavlja dinamizacija radnje, zaplet je jednostavan, a akcenat pripovedanja je na psiholokim stanjima junaka, na njihovim meusobnim odnosima, stavovima I razmiljanjima, preko ega se gradi slika drutva tadanje Francuske. Glavni junak, Een de Rastinjak, tipian je junak romana francuskog realizma doljak iz palanake ili seoske sredine u prestonicu Pariz koja je prepuna iskuenja, poroka I svega onoga to mladia od dvadeset godina u isto vreme I privlai I plai. eljan je bogatstva, ukljuivanja u visoko drutvo, borbenog je karaktera, voen strastima koje mu ne doputaju da prestane da se bori. Balzak ne zanimaju slabii I mekuci, nego ljudi snane volje I nepokolebljivog duha, puni energije I voeni strau, bez obzira na to da li su te strasti loe ili dobre osobine, vano je samo da je celo bie njima pokrenuto. Pripovedanje poinje iz perspektive sveznajueg pripovedaa, koji itaoce uvodi u priu I objektivno predstavlja junake I prostor, a zatim se perspektiva pripovedanja suava, pa, iako u treem licu, narator ostaje ogranien sveu janaka I onoga to je u njihovom vidokrugu. Pojavljuju se i personalni pripovedai, vie junaka koji pripovedaju dogaaje iz svog vienja (Een de Rastinjak, gospoa Bozean..). Javlja se I doivljeni govor, kao jedan od pripovednih postupaka unutranja svest junaka dataje sa distance, u treem licu. Rastinjak ima dvostuku ulogu : 1. on je posmatara samo iz njegove perspektive se saznaje ta je bilo sa Gorioom. Sveznajui pripoveda poinje roman, ali kasnije - koliko god prikazivao Rastinjaka, toliko ga koristi i kao fokus. 2. on je i posmatran i sa simpatijama i sa ironijom. Zavretak romana najavljuje Rastinjakov obraun drutvu (Sada je na nas red!), to se i oekuje s obzirom da su Balzakova dela meusobno povezana, javljajju se isti junaci, koji svoj ivot nastavljaju u sledeem romanu. Tako kraj ovog romana nije klasian (to je uobiajeno za realizam jer se roman posmatra kao iseak iz ivotne stvarnosti I moe se nastaviti). 37

Ovo delo je pre svega drutveni roman, prema svojoj tematici, ali nain na koji se daje slika drutva prikazom pojedinanih karaktera on moe biti I roman karaktera I jo optije, roman naravi. Ideje Osnovna ideja romana ogleda se u Balzakovoj ideji koja se odnosi na celu Ljudsku komediju, tj. na njegovo celokupno stvaralatvo a to je ideja prikaza stanja u drutvu koje kao najveu mo priznaje novac I slavu. Balzak prikazuje mrane stanje kapitalistikog ureenje, egoizam, pretvaranje drutvenog ivota u neprekidnu borbu za opstanak. Nosilac ovakve ideje, glavni lik - Een de Rastinjak, izgraen u odnosu sa drugim junacima, uz prisustvo raznih drutvenih slojeva I raznih vrsta karaktera. U romanu je kroz lik Rastinjaka prikazana mo iskuenja, privlana slaga prestonice koja mami porocima I slavom. Visoko drutvo je lieno svake ljudskosti, to se posebno ogleda u liku ia Gorioovih keri I njegovih zetova, podreeno je materijalnom, koje se stavlja ispred ovenog, normalnog, pre svega. Anastazija, iako propada, eli dijamantsku haljinu da bi joj se svi divili I odlazi na bal, iako je njen otac na samrti, po poslednji novac od oca, zbog on kog potpuno psihiki I materijalno propada ona alje ulinog glasnika sve ovo oslikava kulminaciju ljudske beskrupuloznosti I moralne izoblienosti. Plemstvo je predstavljeno dosledno kao takvo. Moralnost, pravednost I astoljublje, kao najvee vrline Rastinjakove, nakon dolaska u prestonicu ne uspevaju da odole poronosti I iskuenju pariskog ivota. Borba Rastinjakova sa samim sobom jasno oslikava dve razliite sredine jednu kojoj je pripadao, koja je zdrava, neizvetaena, moralna I druge kojoj sada pripada, a koja je olienje svega nakaznog I neljudskog. Njegov prijatelj, lekar predstavlja Rastinjakov stav sa kojim dolazi u prestonicu, ali koji ne uspeva da zadri do kraja jer ga oseaj moi I divljenje koje izaziva zbog posedovanja novca teraju da zaboravi ljudske osobine, porodicu (koju svojom pohlepom unitava) I moralna naela. On je svestan degradiranosti drutva u kome se nalazi, on iskreno ali ia Goria I osuuje njegove keri, osea griu savesti zbog rtvovanja njegove porodice, odbija Votrenove prljave planove I trudi se da zadri stav da e pre mukotrpno zaraditi novac nego se prepustiti prljavim poslovima, ali, s druge strane, postepeno, oseajui mo, dobivi Delfinu kao ljubavnicu, on se ukalapa u drutvo koje prezire. Votren, nudei Rastinjaku brzo, ali neasno bogaenje, svojim gorovom doarava neuglednu sliku potenog, ali sirovog puta, naspram arobne perspektive neasne, ali brze karijere. Sudbina ia Goria potvruje svu ljudsku bedu, sve niskosti ljudske prirode I sve zloine sveta u kome ivi. On takoe predstavlja oveka preputenog prevelikoj ljubavi koja se uzdie do nesavladive strasti, koja postaje porok ovakvu krajnost I neumerenost Balzak takoe osuuje. Sudbinom nesrenog starca koji izaziva saaljenje, iji portret I fiziko propadanje oliavaju I duhovnu propast, samo pojaava osnovnu ideju romana I istie neljudskost koja ide do te mere da doputa potpunu propast oveka, oca pre svega. Ali ni lik ia Gorioa nije idealizovan. Balzak rui ovakvu njegovu sliku u degradiranom pariskom drutvu prikazom njegovog ivota pre boravka u pansionu, jer se nain na koji je stekao novac ne moe smatrati moralnim. Takoe, Balzak mu nije podario razvijen duhovni ivot, osim privrenosti prema erkama: Izvan svoje struke, kad nije bio u svom mranom 38

duanu, on je bio glup i prost..., a i taj odnos sa njima moe se posmatrati kao patoloki (to je posledica prerane smrti ene). Svi likovi u romanu predstavljaju prosean svet, verna su slika naravi jednog doba, a Een de Rastinjak se iz sitnog sveta pansiona Voker izdvaja upravo svojom sloenom I bogatom linou kojom se izdie iznasd onih koji ga okruuju, ivei na granici izmeu asti I moralne propasti sa kojim je suoen. Ipak, moe se uspostaviti paralela izmeu njega I Gorioovih keri, koje kao I on uzimaju novac od lanova porodice, iskoriavaju njihovu ljubav, radi sopstvene udobnosti I postizanja ciljeva. Balzakova ideja je potpuno ostvarena izneseni su svi poroci savremenog sveta, visokog poloaja, tzv. otmenog sveta, koji su realnost, svakodnevica I uobiajenost preljube, brakovi sklapani radi sticanja novca I slave, ogovaranja, nepoverenje, nepostojanje pravih prijatelja (gospoa Bozean od svih krije svoju patnju jer svako eli samo da likuje), licemerje, sujeta, slavoljublje, povrnost, egocentrinost, bezoseajnost, pohlepa, kocka (upropaavanje zbog ljubavnika, zbog dugova). Kroz Rastinjakovu spoznaju tog sistema predstavljena je sva bedna unutranjost tih ljudi obavijena zlatnim, dijamantskim velom, namenjenog posmatraima, onim najnebitnijim osobama u ivotu pojedinca, dok je unutar tog arenog I sjajnog oklopa praznina I duhovno, moralno mrtvilo I izopaenost svega to je ljudsko. Roman XIX veka bavi se temom preljube I tako posmatrano ovo delo ostvaruje intertekstualne veze sa Anom Karenjinom I Gospoom Bovari. Brak se u Balzakovom delu ne posmatra kao zajednica, ve kao sredstvo za uspon u drutvu, a prevara je bila opeprihvaena samo ako nije javna.

Gospoa Bovari Gustav Flober


Struktura I kompozicija Roman se sastoji iz tri dela, a delovi su povezani likom glavne junakinje Eme Bovari. Iako je podeljen na tri dela, roman ipak predstavlja jednu celinu koja se odnosi na ivot Eme Bovari, a delovi se mogu posmatrati kao faze njenog ivota. Svaki deo se odlikuje promenom sredine I uz Emu drugu glavnu linost u svakom delu igraju njeni partneri. U prvom delu je to arl Bovari, Emin mu, radnja se odvija u selu Tostu. U drugom delu znaajnu ulogu igra Emin ljubavnik Rudolf Bulane I radnja se odvija u gradiu Jonvilu, u palanci. U treem delu, pored Eme se javlja njen drugi ljubavnik Leon, koji se pominjao I na poetku drugog dela. Radnja u treem delu preteno odvija u veem gradu, Ruanu, gde se Ema sastaje sa svojim ljubavnikom. Pripovedanje je pravolinijsko, ima hronoloki tok, osim na poetku kada pisac delo poinje retrospekcijom da bi predstavio detinjstvo arla Bovarija I okarakterisao ga. Nakon toga hronoloki tok se ne naruava. Kompozicija se zasniva na gotovo pravilnom smenjivanju vanih epizoda (dramskih prizora) i opisa. Ti opisi uglavnom predoavaju Eminu svakodnevnu egzistenciju. Roman poinje u 1. licu mnoine odbacivanje autorske perspektive. Floberu je vano da vee svoju perspektivu za uenike ili za arla. Stalno dolazi do pomeranja perspektive. Floberovim postupkom italac prvo sagledava likove spolja, a tek kasnije im ulazi u svest. Pripovedanje je u treem licu, meutim, 39

pripoveda nije sveznajui, ve se njegovo znanje svodi na znanje junaka, tako da on pripoveda menjajui take gledita poistoveuje se sa likovima I govori u njihovo ime. Nova pripovedaka tehnika koja je zapaena u ovom romanu je doivljeni govor to je upravo takvo pievo poistoveivanje sa likovima, tako da govori iz njihove perspektive I svesti. Radnja nije dinamina, prebaena je na plan doivljaja, tako da je svedena na predstavu karaktera I psiholokog stanja Eme Bovari. Roman pre svega govori o nemoi da se prevlada emotivna samoa bia I o nesrazmeru izmeu ovekovih elja I mogunosti koja dovodi do duevne neuravnoteenosti I propadanja. Na taj nain, ovaj roman nije samo prikaz nesrene sudbine jedne ene, ve se, zahvaljujui psiholokoj karakterizaciji glavne junakinje, prenosi na optiji plan. Ema nije samo obina ena koja strada, ona postaje simbol oveje nemogunosti da se izbori sa sobom, sa svojim strastima, matarijama, idealima, ubeenjima I eljama. Promena take gledita: opti redosled knjige iskljuuje junakinju iz uvoda i epiloga i sredinji poloaj daje arlu. Upravo se u arlovom vidnom polju pojavljuje Ema arl slui kao reflektor sve do trenutka kada Ema, postupno uvedena i prihvaena, postaje sredite i sie. I ona mora da pone od nieg poloaja linosti-predmeta, koja se upoznaje spolja (s tim to se pojavljuje ne pred kritikim, ve zadivljenim okom). Flober se slui arlom da predstavi Emu onako kao je on vidi, pri emu se Flober vrsto spaja sa njegovom perspektivom, usvaja njegov ogranieni ugao gledanja i njegovo subjektivno vienje. On se odrie povlaene optike sveznajueg autora, da bi osvojoj junakinji da samo privremenu, povrnu sliku. Tokom celog uvodnog dela, arl je i sredite i reflektor, i Ema je viena preko njega, o njoj se saznaje samo ono to i on zna nemamo pojma ta ona stvarno misli ili osea. Roman je izgraen po principu kontrasta u karakterizaciji ili u situacijama (Ema I ostali likovi, arl Bovari I apotekar Ome, arl I Emini ljubavnici). esto se Mme Bovari poredi sa Don Kihotom: - jer osnovna tema je sukob izmeu stvarnog i imeginarnog (junakove mate). - u stilskom smislu predstavljaju parodije nekih romana ('' DK'' vitekih, ''MB'' romanse). - i jedan i drugi roman proizvode sline tragi-komine efekte. - Ema je takoe proitala isuvie knjiga. Razlika : - Ema ima pogrenu predstavu o sebi samoj, a DonKihot o svetu oko sebe. Ideje Ideja koja se nasluuje u temi romana je prikaz linosti koja je nezadovoljna sopstvenim ivotom, stalno tei zamiljenim idealima, neemu to e je izvui iz sveta monotonije I dosade kakav je realni svet oko nje, koja trai ljubav o kakvoj je itala u romanima koja e je potpuno obuzeti I zadovoljiti sve strasti koje u njoj buktaju. S druge strane, Flober na ovaj nain daje kritiku romantiarskih pogleda na svet I preko lika Eme Bovari koja je zanesena romantiarskom literaturom koju ita, on posredno daje I kritiku romantizma I I kritiki se postavlja I prema sebi kao stvaraocu jer je u jednom delu svog ivota pisao dela romantiarskog karaktera. Suprotstavljajui ostale likove Emi, on prikazuje suprotnost izmeu matarije, nerealnosti, iracionalnosti I sa druge 40

strane, trezvenosti, realnosti I racionalnosti (najvie izraenih u liku Rudolfa). Neuspeh Eminih ljubavnih veza upravo se zasniva na razliitim pogledima koje imaju ona I njeni partneri I upravo to dovodi do njihovog razilaenja I meusobnog nerazumvanja. Emina iluzija o stvarnosti dovodi je postepeno do konane materijalne I duhovne propasti. Ema kao simbol romantiarskih tenji mora da propadne zbog pogrenih ubeenja. Emino samoubistvo je kulminacija njenog razoaranja I nemoi da se svalada emotivna samoa bia. Ema ne budi naklonost italaca jer je sebina I hladna, ak I prema svojoj keri. Nju fascinira privid stvari, a istina je ne zanima. Lik arl graen je kao kontrast Emi: njeno nezadovoljstvo jednako je njegovom zadovoljstvu; njena elja za ivotom jednaka je njegovom strahu od promene; njena ambicija njegovoj neambicioznosti I slaboj volji. Meu njima ne postoji razumevanje, arl ne primeuje njeno nezadovoljstvo. Ironino, tek nakon Emine smrti arl poinje da lii na junake iz njenih snova. Nezadovoljstvo sopstvenom sudbinom glavno je obeleje Eminog lika. Termin ila de Gotjea bovarizam predstavlja spoj nerealne ambicije, zapaljive mate, autosugestije, tatosti, nedostatka mudrosti I traginog oseanja ivota. Apotekar Ome svojim karakterom predstavlja malograansku glupost I povrnost. On je glavni predmet pieve ironije. Upravo istiui propast arla Bovarija na kraju, I drutveni uspeh Omea, kao suprotnost pisac ironino aludira na pobedu sujete, gluposti I proraunosti nad humanou I uenou. Na taj nain kritika drutva postaje jo jedna od pievih ideja. Likovi ovog romana uglavnom nisu ono za ta se predstavljaju. Zbog te dvojnosti karaktera Gospoa Bovari ima odlike psiholokog romana. yduhovna umalost I kukaviluk krije se iza ovih junaka, iako oni sami nisu toga svesni I sebe vide drugaije. U pravom svetlu sebe jedino sagledava zelena Lere, koji prihvata sopstvenu pokvarenost. Roman takoe obuhvata sve slojeve drutva, pa ima I odlike socijalnog romana (seoski, plemiki I graanski sloj).

Ana Karenjina Tolstoj


Struktura I kompozicija Struktrurno se roman sastoji iz osam delova, a kompozicijski gledano, izdvajaju se dva siejna toka, dva osnovna plana radnje koja su u antitezi, kontrastu, tj. suprotstavljeni su jedan drugom to su odnos gradske, izvetaene sredine lanog morala (Ana I Vronski) I seoske patrijarhalne (Kiti I Ljevin). U romanu je itav niz likova iz razliitih drutvenih slojeva (aristokratija, posedniko plemstvo, birokratija, inteligencija, kapitalisti, seljaci, sluge), tako da je slika ruskog drutva s kraja 19. veka data u celini. Dva siejna toka ne ometaju jedinstvo I celovitost kompozicije, zahvaljujui vrstoj povezanosti izmeu likova I radnji. Zahvaljujui antitetikoj kompoziciji, odreene ideje jo vie dolaze do izraaja suprotnost Ane I Doli (razliit odnos prema porodici), Ane I Kiti (Anina duhovna lepota i moralno preimustvo), Ljevinovo ostvarenje sree I izlazak iz duhovne bede I Anino samoubistvo, Ana I Karenjin (Anina emotivnost I ljudskost, nasuprot Karenjinove hladnoe) I sl. 41

Unutranji monolog je karakteristian za ovaj roman, I to direktni unutranji monolog, kada pisac prikazuje neposredno razmiljanja likova. Posebno je znaajan Anin unutranji monolog na kraju dela koji otkriva njenu psihiku krizu I propadanje. Dinaminosti I zanimljivosti romana doprinosi brza smena situacija, kratka poglavlja, isprepletanost, odnosno naizmeninost siejnih tokova, simbolika snova, predoseanja junaka. Ideje Tolstoj u svojim romanima uvek pokree ne jednu, nego niz ideja I problema, poevi od psihologije jednog junaka do iroke slike drutva u celini. Problem koji je najzastupljeniji u romanu je odnos drutva I pojedinca, gde se prikazuje zavisnost oveka od drutvene stvarnosti, uslovljenost njegovog ivota I sree, ne njegovim karakterom, ve socijalnom sredinom. Osuda drutva dovodi do izolovanosti, a kao to se vidi u liku Ane Karenjine do potpune duhovne propasti I traginog zavretka. Tolstoj kritikuje savremeno drutvo, a posebno se kritiki odnosi prema plemikom drutvu, prema birokratiji koja je okarakterisana likom Alekseja Karenjina. U njegovom liku je prikaz izvetaenog morala, licemerja, neovenosti I duhovne osiromaenosti koje prikriva spoljanji sjaj I ugled, prividna ast. Posmatrano sa te strane, Tolstoj posredno opravdava Anine postupke, predstavivi je kao rtvu sredine koja unitava ljudskost I ljubav, radi asti I ugleda. Sve se podreuje tuem miljenju, tue divljenje postaje nagrada za ivot duhovno osiromaen, bez pravih vrlina I uitaka. Ana se oduprla takvom nainu ivota I njen protest predstavlja traenje sree, ljubavi, nenosti I topline, svega onoga to u hladnom domu nije imala uz mua podreenog drutvenom sistemu. S druge strane, Tolstoj se bavi problemom braka I porodice I znaajem materinstva, pre svega. Sa te strane, Ana se osuuje. Tolstojev najvei ideal je porodica I zastupa stav da se materinska ljubav mora postaviti iznad svakog drugog oseanja I kao ideal ene I majke predstavlja Doli, koja sve podreuje porodici, ali ne nalazi linu sreu I ostvarenje linih strasti. Ana, sa druge strane to ini, rtvujui ljubav prema sinu. Njeno kolebanje I teko odricanje oslikava njenu sloenu linost, u kojoj se moral I materinska ljubav bore sa linim zadovoljstvom I ljubavlju prema mukarcu. Tosltoj moe da opravda skrnavljenje braka, ali prei preko materinskog oseanja nedopustivo je. Slika srene porodice, Kiti I Ljevina, predstavlja idela porodice koji se suprotstavlja unitenoj porodici Karenjin I nestabilnoj porodici Oblonski. Jedan od centralnih problema romana je odnos sela I grada, tj. odnos izvetaene kulture I prirodnosti. Nosilac ove ideje je Ljevin, u kome se nalazi dosta Tolstojevih autobiografskih crta. Kroz lik Ljevina prikazan je ideal patrijarhalnog posednikog poretka, posednikog ivota na selu nasuprot ghradu koji void samo fizikom I moralnom degenerisanju ljudi. ivot na selu je osloboen drutvene izoblienosti I to je ivot kakav Tolstoj propagira, kritiki se odnosei prema ivotu visokog plemstva, aristokratije, birokratije. Dva siejna toka, likovi Ane I Ljevina upravo oslikavaju ovaj odnos, gradsku sredinu lienu duuhovnosti I seosku koja prua utouite I duhovni mir. Razliiti zavreci Ane I Ljevina prikazuju upravo posledicu razliitih ivota Ana je rtva sredine u 42

kojoj ivi I zavrava tragino, dok Ljevin zavrava sa optimizmom I nadom, nalazei smisao ivota. Tolstoj pokree I jedno metafiziko pitanje o smislu ivota, kao I etiko pitanje ljudske sree. Ovaj problem je predstavljen u Aninom I Ljvinovom traganju za sreom, koja stalno izmie. Anina srea kulminira u trenutku kada je ona izolovana iz drutvene stvarnosti, kada je na putu sa Vronskim po Evropi to su trenuci potpunog mira I uivanja, koji predstavljaju izolovanost od svih briga I beg odrealne stvarnosti. Dok Ana zavrava dogovorivi na pitannje o postojanju sree negativno zakljukom da su svi ljudi nesreni, da nema prave sree I da je sve la I obmana (kakvom ona vidi I ljubav Vronskog, projektujui svoje strahove na njega), Ljevin, s druge strane, nalazi smiisao ivota u veri I hrianstvu. On je nosilac ideje da je sve u oveku, da osnova prave sree I smisao ivota nisu u teroriji dravnog I drutvenog poretka, ni u zakljucima razuma, ve u linom ljudskom moralu, u ivotu kako bog zapoveda. U pogledu razliitih saznanja, na kraju se likovi Ljevina I Ane, tragalaca za smislom ivota, razilaze potpuno. Tolstojeva ideja je u optimistikom zavretku, nasuprot tragediji glavne junakinje. Anino stradanje je neminovno, posmatrano iz tri perspektive posmatrajui njenu psihologiju I karakter, ona mora da strada jer ne moe da podnese borbu protiv linih strasti I oseanja (borba joj ne dozvoljava potpunu sreu, ak ni kada je na putu da je osvoji), iz perspektive drutvene stvarnosti, ona starda jer se ogreila o drutveni moral, a iz perspektive prirodnog, ljudskog, ona mora da strada jer podreuje materinsku ljubav ljubavi prema mukarcu. Na ovaj nain u njenoj tragediji ogleda se ideja o pravim vrednostima preko kojih prelazi I ironini prikaz drutvene stvarnosti koje je rtva.

Rat I mir Tolstoj


Struktura I kompozicija Sadrina romana obuhvata veliki istorijski period od 1805. 1820. godine. Roman ima dva siejna toka period rata I period mira, to su dva centra oko kojih autor koncentrie istorijske I drutvene dogaaje toga doba. Roman istovremeno prati istorijsko stanje (vojskovoe, bitke, pregovori, sporazumi, savezi) I stanje naroda, ivot koji je predstavljen preko velikog broja likova (preko 550) tako da potpuno doarava ivot jeden epohe prikazani su predstavnici razliitih klasa I socijalnih grupa, data je umetnika slika socijalnih potresa karakteristinih za ivot Rusije u prvoj polovini 19. veka. Prikazan je socijalno istorijski I porodini osnov epohe. U sreditu romana data je priakz ivota triju porodica Rostov, Bolkonski I Bezuhov. Dogaaji u romanu se mogu podeliti na ratne, vojnike (kada se iznose istorijske injenice I dogaaji, opisi bitki pre svega) I na gradske koji se odvijaju unutra porodinih domova, salona, prikazanih kroz ljubavne zaplete, porodine odnose. U romanu su prikazana dva rata rat u inostranstvu (Poljska) koji traje od 1805. 1807. godine, koji se zavrava mirovnim sporazumom Napoelona I Aleksandra, ruskog cara I rat u Rusiji - 1812. godine koji se zavrava povlaenjem Rusa iz Moskve. U prvom ratu su opisane dve bitke engrabenska I austerlika, a u drugom ratu je najznaajnija borodinska bitka, 43

koja je shvaena kao pobeda Francuza, a u kojoj je jedino Kutuzov video rusku pobedu, to se kasnije pokazalo tanim, jer su Francuzi oslabili I povlae se iz Moskve koju su osvojili. Tolstroj rat prikazuje bez ulepavanja, sa svim stranim prizorima karakteristinim za rat krv, leevi, bolesti, ranjenici, osakaeni. Takoe rat prikazuje I kroz doivljaje junaka gde se vidi njihov patriotizam I borbeni duh, ali sa druge strane gnuanje nad posledicama rata. Ovo je posebno izraeno u liku Andreje Bolkonskog, koji biva razoaran nakon ranjavanja u austerlikoj bici I u njemu se raa misao o smislu ratovanja, o smislu ivota. Pripovedanje je u epskom tonu radnja je razvijena, dogaaji su predstavljeni detaljno I slikovito, likovi su detaljno okarakterisani. Ovaj roman je teko precizno svrstati u odreen anr u njemu se mogu nai elementi istorijskog romana, porodinog, drutvenog, odreeni elementi antike knjievnosti, elementi memoarske knjievnosti (pre svega zbog njegove preciznosti u opisu odreenih istorijskih deavnaja, zbog odreene realnosti I istinitosti tih dogaaja, posebno onih iz kulturnog I drutvenog ivota Rusije). Tolstoj je majstor portreta, svi likovi su precizno fiziki okarakterisani, a slikajui njihovu spoljanost, on obino istie neki detalj I stalno ga ponavlja. Detaljisanje fizikog izgleda obino primenjuje na ljude sa primitivnom psihologijom, bez sloenog duhovnog ivota. Tolstoj koristi I govor u karakterizaciji junaka, pre svega francuski jezik prema kome se odnosi ironino I parodira ga (francuskom jeziku likovi pribegavaju u salonskoj atmosferi, kad dolaze u dodir sa linostima francuske aristokratije, kad govore o nekim vanim, najee politikim temama). Tolstoj francuski jezik koristi I neutralno da bi to vernije doarao odnos Francuske I Rusije. Ideje Glavna ideja romana je prikaz jedne istorijske epohe, prikaz konkretnih istorijskih dogaaja uz koje se prikazuju I individualizuju likovi I time se predstavlja drutvena I ivotna stvarnost Francuske I Rusije u prvoj polovini 19. veka. Prikaz istorijski vanih bitaka, prikaz osvajanja I pustoenja Moskve, individualizacija vojskovoa, u prvom planu Kutuzova kao predstavnika naroda, zatim krakterisanje Napoleona (koga Tolstoj na sve naine uniava I eli da mu skine venac slave sa glave kojim su ga istoriari nezasluno okitili) I Aleksandra sve se to sliva u jednu sliku koja prikazuje deo ruske istorije. Istovremneo Tolstoj istie znaaj I veliinu rata, ali s druge strane predstavlja svu bedu, nesreu I pust koju on uzrokuje. Pored konkretne istorije, Tolstoj se takoe bavi I pitanjem istorije I istoriara uopteno. Bavi se problemom ta je istorija, kako je ona opisana od strane slavnih istoriara I ironino se odnosi prema njihovom vienju istorije kao proizvoda velikih I slavnih vojskovoa, genija. Tolstoj neposredno istie svoju misao da je nosilac istorije narod I da se tek predstavljanjem ivota naroda moe govoriti o celovitoj istoriji. On daje na kraju u jednom delu karikirani prikaz istorije, pojednostavljajui i banalizujui uzroke istorijskih deavanja, aludirajui time na nain na koji to ine istoriari. On govori o nepouzdanosti razliitih vrsta istoriara (nacionalnih, kulturnih, optih) jer svi pre svega imaju odreen cilj na poetku pisanja i subjektivni odnos prema onome o emu piu, tako da se njihove istorije razlikuju jer predstavljaju hvalospev vladarima, 44

velikim linostima ili intelektualcima, a ne realnost. Tolstoj tu kao osnovni problem postavlja injenicu da oni nisu utvrdila ta je glavna pokretaka snaga, ono to kroji istoriju. Njegov zakljuak se osea tokom celog dela i predstavljen je u znaaju koji on daje narodu, pojedincima, vojnicima, duhu, nasuprot vojskovoama i vladarima istie znaaj narodne mase, duha i atmosfere koja u narodu vlada nasuprot racionalistikim strategijama koje su po pravilu bezuspene na polju neizvesnosti. Prikaz ivota naroda je pored opisa drutvene, istorijske situacije, takoe jedna od sredinjih ideja dela. Narodni ivot je prikazan na dvostrukom planu prikazom razliitih socijalnih slojeva. S jedne strane predtavljen je ivot aristokratije, gradskog plemstva koja je izvetaena, licemerna, pohlepna (predstavljena u liku Vasilija Kuragina i cele njegove porodice Anatola, Ipolita, Elen, u liku ljudi koji su stalni posetioci salona Ane erer, kao i same vlasnice), koju on posredstvom sarkazma i ironije kritikuje. S druge strane dat je prikaz ivota posednikog plemstva koje predstvaljaju porodice Rostov, Bolkomski i Pjer Bezuhov. Na njihovim primerima istie porodine vrednosti koje se cene, jednostavnost, prirodnost, odsustvo povrnih i egoistinih interesa, vedrinu, veselost, ljubav, gostoljubivost. Slikom ovog dela drutva on jo jasnije istie kritiku buroaskih i evropskih naela olienih u gradskom plemstvu. Ovakav odnos je dat i kroz odnos mesta na kojima se radnja odvija Gola Brda, Moskva, Petrograd. U romanu je takoe pokrenuto i jedno etiko pitanje o traenju smisla ivota, koje predstavlja i sloenost karaktera onih koji se njime bave. Takvi su Andreja Bolkonski i Pjer Bezuhov. Obojica tee ivotu koji bio u skaldu sa potrebama ovekovog srca i koji bi pruio moralno zadovoljenje. Pjer se ak oprobava u masonstvu, nadajui se da e tu nai istinu za kojom traga, Andreja se nakon razoaranja koje donosi austerlika bitka usamljuje u selu, razmilja o svom ivotu, o nainu dostizanja sree u svetu prolaznosti. Simbolika neba (koje on jedino vidi nad sobom u trenutku kada je povreen) predstavlja venost onostranog, nezemaljskog, nasuprot prolaznosti svega materijalnog, ulnog, zemaljskog. Njihove duhovno izgubljene linosti na pravi put vraa ljubav i nada koju nalaze Andreja nakon poznanstva sa Nataom i nakon spoznanja njene vedrine i jednostavnosti, a Pjer nakon razgovora sa Platonom Karatajevim koji je simbol ruskog seljatva, jednostavnosti i optimizma. Kneginjica Meri Bolkonska smisao ivota nalazi u veri, u religiji zahvaljujui kojoj stoiki trpi sve nesree i ivot podreuje odricanju i rtvovanju. Problem enske ravnopravnosti i emancipacije Tolstoj obrauje u liku Natae, koja svojom razliitou odudara od ostalih enskih likova ona ivi oseanjima, a ne razumom. Sonja i Marija predstavljaju suprotnost Natai i sve podreuju tuim potrebama (Sonja potrebama svojih dobroinitelja, Marija zahtevima i potebama svog oca). Natau oseanja i strast kojima se rukovode, vode do tekih patnji i razoaranja, ali ona iz svih nedaa isplivava i uspeva da nae sreu u porodinom ivotu. Tolstoj je inae najvei ideal video u porodici i u posveenosti njoj, u preokupaciji decom, on interese ena ograniava okvirom porodinog ivota (u Ani Karenjinoj taj ideal je predstavljen u liku Doli). I Marija i Nataa zavravaju na taj nain posveene porodici. 45

Zloin i kazna Dostojevski


Struktura i kompozicija Roman se strukturno sastoji od est delova, koji se povezuju po principu kontrasta, stanje junakove svesti se smenjuje sa svakim delom od ravnodunosti i elje da se izvue iz onoga to ini do mahnitalosti i potrebe da prizna uinjeno. Kulminacija je na kraju petog dela kada priznaje zloin Sonji, a u estom delu se predaje policiji. Nakon est delova sledi Epilog, gde se govori o junakovom sluenju kazne i koji je idejno veoma bitan jer se razreavaju bitna pitanja koja roman pokree. Akcenat u romanu nije na radnji, ve se sa spoljanjeg plana prenosi na unutranji, tako da je naglaen junakov unutranji svet, tok i razvoj svesti. Junak se najee karakterie kroz direktne unutranje monologe, kroz snove (tri sna se nalaze u romanu i imaju simboliki karakter, predstavljaju junakovu podsvest), ali i iz dijaloga, vienja drugih likova koji posmatraju njegovo uznemireno ponaanje. Roman ima elemente psiholokog I kriminalistikog romana (meutim, policijske potere nema do samog kraja, to je atipino za detektivski roman) psiholokog jer se, pre svega, usresreuje na prikaz jednog duevnog stanja, kolebanja, pobuda, a kriminalistikog jer je glavni motiv romana zloin koji se istrauje. U romanu nekoliko zloina porodica Marmeladovih, Svidrigajlovljevo samoubistvo, Raskoljnikovljevo ubistvo), u svim ovim priama koje su povezane u celinu, a posmatrajui najpre Raskoljnikovljev zloin, Dostojevski pokuava da nae socijalno opravdanje za poinjen zloin. Prostor u kome se radnja odvija takoe je znaajan za samu karakterizaciju junaka, jer se mesto njihovog ivota povezuje sa stanjem njihove due. U celom romanu dominra prljava, mrana, zagaena, zaputena sredina, kafanska atmosfera, sirotinjske ulice I slino. Sam roman poinje prikazom Raskoljnikove sobe, njegovog siromatva, njegove ravnodunosti prema mestu na kome ivi to ve ukazuje na neke crte njegovog karaktera. Imena junaka su zvuna I nose odreenu simboliku koja se odnosi na njihove karaktere Raskoljnikov u bukvalnom prevodu znai razbojnik, Sonjino ime simbolie mudrost, Svidrigajlov je perverznjak, na ta upuuje I kalambur u njegovom imenu, Luin doslovno znai movara, to pokazuje njegovu duhovnu prazninu, odvratnost, ime Petra Petrovia preuzeto je od Gogolja I oznaava onog ko se krije, Razumihin predstavlja razum, suprotnost Raskoljnikovu, javlja se kao njegov pozitivni dvojnik. Dostojevski je tvorac polifonijskog romana to je roman koji se zasniva na suprtostavljanju miljenja junaka, na dijalozima I suprotnostima ija je osnovna uloga isticanje jedne ideje, koja se ne naglaava posebno, ne propagira se od strane pisca, ve s eupravo nalazi izmeu stavova koji su izneti. Dostojevski u svom romanu ostaje iznad svog linog tona I linog stila. Sva radnja u romanu sadri elemente dramske radnje jer se najvie odvija kroz dijalog ili unutranji monolog (koji takoe predstavlja neku vrstu junakovog dijaloga sa celim svetom jer on u sebi razmatra I rezimira sve ono to iz spoljanjeg sveta dolazi). 46

Mesto radnje je bitno, dok je vreme zgusnuto u samo nekoliko dana, ako se izuzme Raskoljnikovljeva bolest na poetku, koja je trajala tri nedelje. Poseban tip dijaloga su Raskoljnikovi dijalozi sa Porfirijem, iako oni spolja izvanredno lie na Ivanove dijaloge sa Smerdjakovim pre ubistva. Porfirije govori u aluzijama, obraajui se Raskoljnikovom skrivenom glasu. Raskoljnikov se trudi da promiljeno i precizno igra svoju ulogu. Porfirijev cilj je da natera Raskoljnikov unutranji glas da probije i stvori poremeaj u njegovim promiljenim i veto igranim replikama. Junak Dostojevskog nije tipian karakter, socijalno odreena linost (kao kod Tolstoja npr.), on je pre svega ovek ideje. On nosi u sebi odreenu misao kojom se rukovodi, kojom opravdava svoje postupke I koja predatvlja nepokolebljiv stav. Junak koji je nosilac ideje, osloboen je svakog koristoljublja jer se na taj nain potpuno iznosti ideja, koja gospodari njime. Ideja je iv dogaaj koji se rasplamsao u taki dijalokog susreta dve ili vie svesti. Svest usamljenog Raskoljnikova postaje arena borbe tuih glasova i on nastoji da u tom dijalogu rei svoju misao. Roman Dostojevskog predstavlja spoj filozofske ispovesti, kriminalnog sluaja i religiozne drame. Sadri elemente ljubavnog, gotskog i detektivskog romana. U liku Sonje zapaaju se elementu melodrame. Ideje Osnovni problem koji roman pokree je motivacija za izvrenje zloina I mogunost socijalnog opravdanja zloina . Problem se razreava zakljukom da svaki zloin, iz bilo kakvih pobuda poinjen, mora biti kanjen. Zloin nije shvaen samo kao ubistvo, ve kao svaki postupak koji ugroava neiju egzistenciju. Meutim, s druge strane, posmatra se sa hrianskog stanovita tako da se svakom ko je odbaen iz ljudske zajednice omoguava pokajanje I iskupljenje greha. Zloin se pre svega prenosi na svest pojedinca, tako da najvea kazna za zloin postaje gria savesti. Prava motivacija za Raskoljnikovljev zloin se ne nalazi, on ne ubija babu da bi uzeo novac koji e kasnije upotrebiti, to pokazuju I injenice u delu da on novac ne troi, skriva ga ak ga I ne prebrojivi, velikoduan je I pomae novano porodici Marmeladov I slino. Njegov zloin se moe posmatrati kao zloin iz idejnih pobuda on ubija babu da bi spasio ljude jednog zelenaa, koji mnoge void u propast. Ovakva motivacija se nagovetava injenicom da on babu ubija nakon to biva upoznat sa oskudnim ivotom porodice Marmeladov. Ideja koja se sluajno javila u njemu tada se razvija I on gotovo kao u snu, bez prethodnog planiranja kree da izvri zloin. Verovatno biva podstaknut bednim ivotom ljudi I nada se da e na taj nain reiti jedan od problema. Mada, to se nigde ne istie kao njegov motiv, ali se analizom njegovi postupaka nasluuje. Direktno otkrivanje njegovog motive nalazi se u razgovoru o njegovomlanku koji je objavio u kome govori o zloinu I opravdava odreene vrste zloina opravdava zloin koji je radi ostvarenja nekog vieg cilja, koji nije obian zloin, ve zloin koji e otvoriti put neemu veem, znaajnijem, koji e rtvujui jedan ivot usreiti vei broj ljudi. Takvim viim ovekom je on smatrao Napoleona. Kasnije kada otkriva Sonji svoje pobude vidi s enejgova elja da bude slian svom idealu, da pre svega pokae da sve I moe. Na taj nain, Raskoljnikov nije obian zloinac, pljaka, razbojnik, on se svojim zloinom suprotstavlja 47

drutvenom reimui nepravdi, zelenaima I onima koji ive na raun sirotinje tako njegov zloin poprima opti karakter. Preko ovakve motivacije Dostojevski daje kritiku drutva, klasnog reima I materijalne podeljenosti meu ljudima, donekle opravdava ovakav zloin, ali ne sam in ubijanja, ve elju da se suprotstavi svemu onome to je neljudsko I nepravedno. Prikazom siromanih Marmeladova, koji su nekada bili na visokom poloaju, koji su aristokratskog porekla, a sada bednici ija erka mora da se bavi prostitucijom da bi ih othranila Dostojevski podrava borbu protiv drutvenog reima. Meutim, zloin je sam po sebi zlodelo, tako da, bez obzira na idejne pobude, on MORA biti kanjen jer niko nema prava da drugome oduzme ivot koji je dat od Boga. To je zakljuak samog pisca koji se pre svega ogleda u samom raspletu dela. U Raskoljnikovljevoj podvojenosti, u njegovom kolebanju da li treba priznati ili ne upravo se razmatra pitanje da li opravdanje postoji ili ne postoji. Gria savesti koja se u njemu javlja pokazuje da I ovek koji se nalazi na najnioj drutvenoj hijerarhihjskoj lestvici (kakvi su gotovo svi likovi u romanu) ima sloen karaktr I nosi u sebi ljudskost, on I u prestupniku vidi oveka, individuu. Raskoljnikovljevi pokuaji da se odupre svojoj grioj savesti, da opravda sebe I da pokua da sakrije svoj duevni nemir predstavljaju pokuaj da potisne svest koja mu ne da mira. Njegovo priznanje je upravo kulminacija grie savesti koju je nemogue potisnuti, u emu se otkriva jo jedna ideja dela da je gria svesti najvea kazna oveku jer dovodi do duevnog nemira koji je u delu naglaen simbolikom snova junaka. Ova misao o svesti kao najveoj kazni potvruje se I likom Svidrigajlova, koji je rtva svoje razvratne prirode I koji strada upravo zbog toga to ne moe da se odupre savesti zbog zlodela koja ini, a ija odvratnost ulminira u njegovom snu o devojicama koje su predmet njegove razvratnosti. On se ubija. Zloin I kazna motivi koji su povezani I u samom naslovu dela, na kraju romana potvruju svoju nerazdvojivost kazna je posledica svakog zloina ta kazna je drutvene I psihike prirode osuda I suoavanje sa samim sobom. Prva kazna se mora otrpeti, mora se odsluiti, to se pokazuje u epilogu gde je predstavljeno Raskoljnikovljevo sluenje u Sibiru, a borba sa samim sobom ima odluujui znaaj za oveka ukoliko iz nje izae kao pobednik, okajavi grehe I pomirivi se sa svojom saveu pojedinac ponovo postaje deo drutva, pruena mu je mogunost da ponovo bude ovek, to je u skladu sa hrianskom ideologijom I to pokazuje lik glavnog junaka. S druge strane, da je najvea kazna gria savesti I izgubljena borba sa samim sobom potvruje lik Svidrigajlova koji oduzima sebi ivot. Tako u ova dva lika vidimo dva razliita reenja. Religiozna komponenta je dominantna u romanu I razreenje samog problema poistoveuje se sa hrianskom idejom o pokajanju I iskupljenju greha, kao I da je uzrok svake moralne krize u ateizmu. Sonja je posrednik u prenoenju ove ideje, ona je pobona I svojom verom vraa Raskoljnikova na boiji put ona je simbol hrianske vere koja prua oveku ljubav, nadu I mogunost pokajanja. Raskoljnikovljeva ljubav prema njoj, koju na kraju tek priznaje sebi postaje simbol njegovog buenja iz bezbonitva (to poinje simboliki uzimanjem krsta od Sonje) I vraanja na put prave vere koja je utoite svih grenika. Dostojevski pokree I problem teodiceje, odnosno pitanje 48

stradanja pravednika. Pored ovog intertekstualnog momenta koji se uspostavlja sa Biblijom, Dostojevski dotie I jevanelje po Jovanu. U tom smislu moe se napraviti paralela izmeu Lazarevog vaskrsenja I Raskoljnikovljevog vaskrsenja due, poetka novog ivota. Dijalog izmeu Porfirija Petrovia I Raskoljnikova sadri nieanske ideje.

Braa Karamazovi Dostojevski


Roman se sastoji od etiri dela (koji su podeljeni na dvanaest knjiga) sa epilogom. anrovski sadri elemente psiholokog, porodinog, drutvenog, filozofskog, detektivskog, avanturistikog romana sa elementima drame I melodrame. Struktura je polifonijska. Bavi se porodicom Karamazovih, Fjodorom Pavloviem I njegova etiri sina. Dostojevski pokree problem porodice, ali pre svega piholokom, odnosno psihopatolokom planu. Njega prvo to zanima, a tek onda socijalni odnosi I poloaj porodice. Na polovinu romana smeteno je itije starca Zosime, kao umetnuta pria. To je zapravo parabola o iskupljenju od greha. U svim romanima Dostojevskog odvija se dosledna karnevalizacija dijaloga. Karnevalski lik tei da obuhvati i ujedini u sebi oba pola postojanja ili oba lana antiteze : roenje-smrt, mladost-starost, gore-dole. Ali tako se moe definisati i stvaralako naelo Dostojevskog. Sve u njegovom svetu egzistira na samoj granici sa svojom suprotnou. Ljubav egzistira na granici sa mrnjom, poznaje je i razume, a mrnja egzistira dodirujui se sa ljubavlju i razumevajui je. Vera egzistira na samoj granici sa ateizmom, gleda ga i razume ga. Uzvienost i plemenitost postoje na granici sa padom i podlou. Dostojevski dostie vrhunac svog majstorstva u voenju dijaloga izmeu Ivana i Smerdjakova. Po zamisli pisca, Ivan eli oevo ubistvo, ali pod uslovom da ne uestvuje u njemu eli da se to dogodi kao neka sudbinska neminovnost, ne samo mimo njegove volje, ve i uprkos njoj. Smerdjakov pogaa repliku tog dijaloga, ali on odstupnicu koja se u njoj nalazi shvata na svoj nain, kao Ivanovu tenju da mu ne da nikakvih dokaza koji bi potvrivali njegovo sauesnitvo u zloinu, kao krajnju spoljanju i unuranju opreznost ''pametnog oveka'' koji izbegava sve direktne rei to bi mogle da utvrde njegovu krivicu, i sa kojim je upravo zato i zanimljivo ''porazgovarati'', jer se sa njim moe govoriti samo u aluzijama. Smerdjakov sigurno i vrsto gospodari Ivanovom voljom, tanije reeno daje toj volji konkretne oblike u njenom ispoljavanju. Dijalog pre Ivanovog odlaska predstavlja (po postignutom umetnikom efektu zapanjujue) ovaploenje razgovora svesne volje Smerdjakova sa skrivenom voljom Ivana, mimo njegove otvorene svesne volje. Smerdjakov govori direktno i sigurno, obraajui se svojim aluzijama i dvosmislenostima drugom Ivanovom glasu. Posle ubistva faktura dijaloga se menja. Dostojevski postepeno tera Ivana da postane svestan, u poetku mutno i dvosmisleno, onda jasno i precizno, svoje skrivene volje u drugom oveku. Poseban tip dijaloga su Raskoljnikovi dijalozi sa Porfirijem, iako oni spolja izvanredno lie na Ivanove dijaloge sa Smerdjakovim pre ubistva. Porfirije govori u aluzijama, obraajui se Raskoljnikovom skrivenom glasu. Raskoljnikov 49

se trudi da promiljeno i precizno igra svoju ulogu. Porfirijev cilj je da natera Raskoljnikov unutranji glas da probije i stvori poremeaj u njegovim promiljenim i veto igranim replikama. Menipeja (menipska satira rimska satira u prozi sa elementima stiha, mea filozofski sadraj sa kominim, parodinim i karikaturom) prodire i u romane Dostojevskog: 1. scena prve Raskoljnikove posete Sonji sa itanjem Jevanelja predstavlja gotovo precizno oblikovanu hristijanizovanu menipeju; kao i snovi Raskoljnika i san Svidrigajlova pred samoubistvo. 2. sjajnu menipeju predstavlja Ivanov i Aljoin razgovor u gostionici, kao i razgovor Ivana sa avolom. Takoe se javljaju i elementi njoj bliskih anrova sokratovskog dijaloga, ispovesti i dr. Ovaj pojam za delo Dostojevskog vezuje Bahtin, uz jo jednu karakteristiku njegovih romana dijalogizam. To je vezano za problem polifoninog romana u kojem se vodi dijalog izmeu samih junaka, pisac ne namee svoje stavove. Dijalogizam predstavlja umetniku koncepciju koja podrazumeva stalno ukrtanje taaka gledita ili razliitih stavova (koje mogu da zastupaju sami junaci, autor, pripoveda...). Ivan je zamiljen kao neko ko stremi ubistvu svog oca, ali ne iz koristoljubivih motiva njegovo uee u zloinu proistie iz njegove ateistike filozofije. On je intelektualni izvrilac zloina. Trenutak kada treba da se odigra zloin je povoljan cela porodica je u stanju visoke psihike napetosti. Dostojevski prekida radnju onda kada bi njeni tokovi mogli da ukau na ubicu. Istraga vodi do Dimitrija. Ivan Smerdjakovu imponuje zbog svojih teorija protiv boje egzistencije. On je jo ranije pokuavao da se dodvori Ivanu, kada je pred njim raspravljao sa Grigorijem. Ivan nije u stanju da prihvati odgovornost, da izdri pomisao da je on duhovni organizator ubistva, niti da izdri pritisak krivice tako da halucinira avola. Krivica aktivira jedan patoloki proces, izofren rascep. Dostojevski prikazuje genezu ovog procesa, jer Ivan ne poludi odjednom. Komar je protivtea legendi, jer se u njemu dovode u pitanje gotovo sve Ivanove teze. U komaru zlo dobija opravdanje, me samo metafiziko, ve i istorijsko. avo je kanonskom naredbom odreen da bude negacija. U borbi sa njim ovek stvara istoriju ''Bez stradanja, kakvo bi bilo zadovoljstvo u ivotu?''. Patnja postoji da bi ovek mogao da odeli dobro od zla, sreu od nesree. Ivan je odrao svest a samim tim i pomisao na boga. Ivanovo pitanje ''Ima li boga'' potvruje njegovu razdvojenost izmeu ateizma i vere. Komar se moe shvatiti i kao Ivanov obraun sa sobom. Otac je ubijen, Mitja uhapen, Smerdjakov se ubija avo se javlja Ivanu i momentu kad Smerdajkov umire. Smerdjakov je bio iv pandan Ivanov, a avo implicitan. Razgovor ukazuje na pojavu oseanja krivice, tako da je avo ne samo sumnja ve i savest. Ivanov iskaz na sudu demantuje njegov teorijski stav. Sudbine junaka pokazuju ne samo da nije sve dozvoljeno, ve da nije dozvoljeno ni jednu re rei neodgovorno. Legenda : Ivan nije ateista, jer ne porie mogunost stranog suda. On smatra da postoji zlo koje se ni na kakav nain ne moe opravdati (patnja dece). Ateista bi bio ravnoduan prema ovim pitanjima (kao Fjodor Pavlovi). Dete ne 50

moe biti krivo. Po Ivanu, nikakva besmrtnost i nikakvo carstvo boje ne mogu iskupiti patnje nedune dece. Kljuno mesto u Ivanovim razmiljanima je ono na kome on kae da ne eli da majka deaka oprosti njegovom muitelju majka nema prava na tako neto. Ona moe oprostiti za svoje muke i patnje, ali ne i za muke svog deteta. I Ivan zato vraa svoju ''ulaznicu''. Ivan je antiteista on je neko ko doputa postojanje boga ali se buni protiv boga, u ime aksiolokih pobuda. Zosimova poruka : ''Teko onome ko uvredi decu''. Iljua Snjegirjov deca ne prataju. U hrianskom uenju Ivan nalazi dve fundamentalne greke : jedna je uenje o prirodnoj ovekovoj krivici i praroditeljskom grehu, zbog ega ivot treba da proe u patnji i stradanju radi oienja; a druga je u precenjivanju oveka. Legenda o Velikom inkvizitoru istorija hrianske civilizacije. Duh sumnje je upozorio Hrista u pustinji na budui poraz njegove misije, zato ''to ide u svet praznih ruku, samo sa zavetom slobode''. Savetovao mu je da pretvori kamenje u hlebove i tada bi za njim potralo itavo oveanstvo; da sie sa krsta i napravi udo jer udo i tajna imaju veliku vlast nad duom ljudskom; da uzme ''ma carski'' i da vlada Hrist je odbio sve predloge, jer on nije hteo da porobi oveka ni hlebom, ni udom, ni silom vlasti. Hteo je da se on slobodno opredeli za njegovu re. U tome je, po inkvizitoru, fatalna greka koja je uslovila poraz. Za razliku od Hrista koji je obeao ''hleb nebeski'', on smatra da ljudima treba dati ''hleb zemaljski''. Sloboda, kako je Hrist vidi, dovela je do strahovitog ropstva i zabune. U inkvizitorovoj viziji drutva, ljudi e postati slobodni tek kada se odreknu slobode, dobie hleb i bie zahvalni, a bie osloboeni stranih muka da lino i slobodno odluuju. Inkvizitor zamera Hristu zbog psiholoki nedovoljne procene ljudskih mogunosti. Breme slobode je i suvie teko, ljudi nisu na visini duhovnih podviga i zato inkvizitor uzima na sebe da popravi Hristovu greku i da ljudima obezbedi ono to im odgovara : sreu i nahranjenost stada. U ravni realnosti, Hrist i njegovo uenje nemaju nikakvu snagu. Postoje tri sile koje su mogle pobediti savest tih nemonih buntovnika za njihovu sreu : te su sile udo, tajna i autoritet. Hrist ih odbacio. Inkvizitor prihvata 3 iskuenja (uperena protiv slobode ljudskog duha i ljudske savesti) u ime ljudske sree i spokojstva. To to Hrist uti moe da znai da je istina o slobodi neizreciva. Hrist je postavio oveku veoma visoke zahteve, odricanja gotovo nemogua da voli blinje oko sebe, zato je stvorio utisak da ne voli oveka. Na kraju ''legende'', postaje jasno da je Hrist od oveka mnogo zahtevao i njegovu snagu i uzvienost a kada ga je tako cenio, znai i da ga je voleo. Ivan poemu zavrava slikom u kojoj je sadrana izvesna simbolika : Hristov poljubac je goreo u srcu inkvizitora, ali je on ostao pri svojoj ideji. Aljoa ljubi Ivana u usta kad ga ovaj pita da li e prestati da ga voli poto je ''sve dozvoljeno''. Pri odlasku, Ivanu desno rame izgleda vie od levog latentno je u njemu avo. Ivan izjavljuje da voli ivot; blinjeg je mogue voleti samo izdaleka, izbliza gotovo nikad; jedino se deca mogu uvek voleti. Dimitrije: Ve na poetku se nagovetava da Dimitrija eka velika patnja (postupak anticipacije). On nasluuje novog oveka u sebi i moe da zapeva 51

himnu, ako slobodno prihvati patnju. Dostojevski je Mitju stavio u situaciju da bira : moe da prihvati kaznu koja mu je izreena i da se tako oisti, ili da bei. Suenje Dostojevski pokazuje kako se sudnica pretvara u pozorite. Dostojevski je imao negativan stav prema psihologiji svog vremena i u naunoj i u umetnikoj literaturi i u sudskoj praksi. Najdublju sliku lane psihologije u praksi daju scene istrage i suenje Dimitriju. I islednici i sudije i tuilac i branilac, nisu sposobni da se priblie nezavrenom i nerazreenom jezgru Dimitrijeve linosti, koji, u sumnji, itavog svog ivota stoji na pragu velikih unutranjih odluka i kriza. Pravi Dimitrije ostaje van njihovog suda on e sam sebi suditi. Upravo zbog toga Dostojevski nije smatrao sebe psihologom ni u kom smislu. I Ivan i Dimitrije sebe smatraju krivim za zloin koji je poinio Smerdjakov zbog podsvesne mrnje koju su gajili prema ocu. Aljoa Karamazov voen je najistijom verom u Boga. Ona e biti poljuljana samo u trenutku smrti starca Zosime Ostali likovi: nisu samo Karamazovi optereeni karamazovtinom Grua, Katarina, Rakitin... U Katarininoj potrebi da ljudima ini dobro, esto se skrivalo zlo, potreba da ima vlast nad ljudima. Mali je broj likova koji su antipodi Karamazovima, i to je jedan od razloga zato se ovaj roman ubraja u dela sa izrazitom pesimistikom intonacijom. Dostojevskog ne zanimaju svakodnevni, obini ljudi. Kao takav jedino bi se mogao izdvojiti lik Grigorija i njegove ene. Dostojevski je oceubistvo razmatrao u klasinim teocentrinim okvirima: bog je na nebu, otac je na zemlji ubistvo oca je bogoubistvo. Fjodor Karamazov je u strukturalnom smislu otelovljenje oca-boga, a njegova 4 sina predstavljaju razne oblike odnosa prema teocentrizmu. Vreme: zgusnut protok vremena karakteristian je za romane Dostojevskog, iako je to vie odlika drame. Prostor: gradovi postaju nova tema romana 19. veka. Obodi grada, opisi zaputenih i prljavih kua poistoveuju se sa prikazom drutva u njegovim romanima. Ime grada u koji je smetena radnja romana: Skotoprigonjevsk. Ovim imenom Dostojevski aluidira na onostrano, avolje; istovremeno daje sliku mikrokosmosa i cele Rusije. Intertekstualni momenti: Dostojevski unosi veliki broj apokrifnih i biblijskih, itijnih motiva. Epitaf romana preuzet je iz Jevanelja po Jovanu, koje se bavi teosofijom. Govori o stradanju i spasenju, iskupljenju. Nosilac te ideje (da se samo smru dolazi do nastavka ivota) jeste Dimitrije. Intertekstualnost se vidi i u imenima junaka: - Dimitrije: moe da se odnosi na Dimitrija Solunskog ili da se poe od etimologije imena. U tom sluaju pokazuje se da je ime izvedeno od imena Demetra. Demetra je grka boginja zemljoradnje, a to se moe povezati sa epitafom romana. - Aljoa: Aleksije, boiji ovek. - Ivan: Jovan (jevanelje po Jovanu) ne veruje u rtvu. Pored itija Alekseja, bojeg oveka, Dostojevski je u vidu imao i itije Marije Egipanke (koje se pripisuje piscu Zosimi). U njemu se javlja ideja o grehu Bog vie voli grenika koji se pokajao nego pravednika. U Ivanovom prikazu avola vidi se uticaj knjievnosti, on je parodija na dentlmena (crvena kosa, zadah...). 52

Dostojevski je u ovom delu obuhvatio vie ravni od kojih su najvanije: 1) religijsko filozofska (teodiceja, postojanje Boga, Nieove ideje); 2) socioloka (propadanje porodice, socijalno opadanje manastira) koja sadri melodramske elemente; 3) fizioloko patoloka (problem negativnog porodinog naslea, sladostrae, fizika i psihika degeneracija); 4) psiholoka (poremeena stanja svesti, gria savesti). Pitanje greha i krivice Svaki ovek je pred svima i za sve kriv. Dostojevski ovu misao iznosi kroz rei Markela, brata starca Zosime. Bilo da Dostojevski govori o praroditeljskom grehu ili ne, ovek nosi imanentnu krivicu. On moe da se iskupi samo ako poseduje svest o poinjenom. Oni koji negiraju postojanje Boga, negiraju istovremeno i etiku pravdu, a samim tim i drutvenu pravdu.

PRIPOVETKE

Pad kue Aer Edgar Alan Po


Po stvara u vreme kada popularnost gotika u Engleskoj opada, jer je smatran knjievnou bez vee umetnike vrednosti, to je potvrivala I injenica da su gotski romani bili enski romani, pisani za ene, u osnovi imali ljubavnu priu I pored gotskih elemenata (elementi strave I uasa), razvijale su se I ljubavne teme, avanturistie, detektivske, tako da se pria rasplinjavala bez potrebe I ometala jedinstvo radnje. U to vreme, u Maerici, gotiku panju posveuje Po, meutim, unevi zbatne novine koje su doprnole tome da se njegova dela posmatraju kao dela od vee knjievne vrednosti, iako je njihova recepcija poela tek nakon njjegove smrti. Ograujui se od trivijalnosti elemenata koje koristi gotskih elemenata (neobini dogaaji I prostori koji izazivaju strah stare katedrale, naputeni dvorovi, mistina jezera, mrana groblja, tamnice, simbolika mraka, ivi mrtvaci), Po navodi da njegova dela proistiu iz negove due, da ona nisu kopiranje germanskih dela (to su gotski romani koji su tada bli popularni u nemakoj, odakle je u Ameriku stizao najvei uticaj), ve neto jedinstveno I novo. Tome doprinosi I injenica da on ne prikazuje samo fantastino I grpteskno, ve sve to povezuje sa racionalnim, tako da na neki nain stvara svet koji nije jednostran nego se prostire izmeuracionalnog I iracionalnog. On sve iracionalne pojave eli racionalno da predsatvi. Takoe je novena u njegovom stvaralatvu to to ne prihvata postojee forme karakteristine za gotsku tradiciju, ve stvara vlastite tako on obimni roman bez jedinstva I celovitosti radnje, on prevodi u pripovetku, u kratku pria koja e se bazirati samo na jednom elementu koji e biti predatvljen u celini bez umetnutih epizoda, odstupanja I udaljavanja od glavnog toka radnje. On je to smatrao I naelom umetnikog stvaranja zadati jedan cilj, a to je efekat koji elimo da delo proizvodi, odrediti zaplet I rasplet, tj. poetak I krajj dela, a zatim pisati prema tome, bez rasplinjavanja I odstupanja od glavnog toka. On je smatrao da ukoliko delo sadri ono to se iz njega moe iskljuiti, a da se radnja ne poremeti to je bespotrebno I unosti jer naruava jedinstvo ovakav stav je 53

bio novena u romantizmu kada se smatralo da trebapisati iz nadahnua, bez ikakvog razmiljanja I oreispitivanja. Fantastino je kod Poa potisnu to u drugi plan ne objanjava se, daju se samo relana I racionalna objanjenja, to ukazuje na njegov spoj mistinog I realnog. Kod nejga postoje zaeci naune fantastike I gotski elementi, ali mistika ne postoji sama po sebi vee se obrazlae realnim injenicama I naunim dostignuima tome doprinosi psiholoka karakterizacija junaka, stanje ovekove due koja se nalazi na granici izmeu racionalnog I iracionalnog, izmeu zdravog razuma I ludila. Mirnoa pripovedaa nasuprot njegovoj prii o iracionalnim I stravinim dogaajima (manie, depresije, neuroze, ubilaki I samoubilaki nagoni) stvara poseban efekat. Racionalno prikazivanje I iracionalni sadraj otvaraju mogunost apsurdnog, ironinog tumaenja pria. Pria Pad kue Aer pripada delu stvaralatvo Poa u kome se nastavlja gotska tradicija. Pripoveda je I sam uesnik dogaaja, govori u prvom licu, govori o dogaajim koji su se njemu deavali. Na samom poetku je opis kue Aer koja je stara, sva u mrvilu, okruena mutnim jezerom, jednom reju stvara sliku uklete kue I povezuje njen zgle d sa junacima koji u njoj ive. Na poziv prijatelja Roderika Aera, koji mu javlja da boluje od telesne I duhovne bolesti, Aer odlazi u kuu Aer. Njegov strah I uzbuenje se javljaju im ulazi u kuu, u koju ga uvodi sluga vodei ga kroz mraan, hladan hodnik, sa tamnim zavesama I uvodi ga u aerovu sobu, koja se ne razlikuje dosta od tog hodnika I u ijem se izgledu nalazi I paralela sa stanjem Roderika Aera teke, glomazne stvari, mrak, tamne zavese, zaguljivost sve vo stvara jednu teku, bolesnu atmosferu kakva vlada u celoj kui. Nakon opisa sobe daje portret Aerov, koji se dota promenio od kad ga je poslednji put video opisuje njegovo lice na kome se ita nedostatak energinosti, zatim njegovo avetnjsko bledeilo, kosu koja je poput pauine. On boluje od nervnog oboljenja, od preterane osetljivosti ula ne podnsoi nikakve zvukove, hranu, tkanine, nita osim zvuka ianih instrumenata. Ovakvo predatvljanje junaka moda Pou slui kao racionalno objanjenje njegovih kasnijih iracionalnih I mistikih postupaka, fantazija. Takoe, tome u prilog istie njegovo sujeverje, veru u fantastine praznoverice. Ovo je takoe jedna od ograda Poovih od puke fantastinosti, on je racionalizuje I predstavlja kao posledicu juankove bolesti. Uvodi se u priu I lik ledi Medelin, Roderikove setre koja je takoe bolesna I na samrti I ijom boleu Po takoe opravdava Aerovu bolest. Ona umire I Aer ne eli da je sahrani dvadeset dana, sumnjajui u dokrtorovu dijagnozu, u njenu smrt I zbog daljine porodinog groblja. Nevreme koje nastup au Aeru izaziva poremaj njegove svesti, on se ponaa pomahnitelo, slua zvuke kao nagovetaje neeg, dok mu narrator objanjava da su to smao prirodne pojave u kojima nema nieg iracionalnog I eli da ga umiri itanjem. Ovaj deo je kulminacija dogaaja, pria koju narrator ita Aeru stvara efekat zvukova I samom naratoru se ini da ono o emu uta, uje stvarno u neposrednoj blizini, ali ostaje smiren. Efekat lomljenja, zmajevog krika, pada gvoa na srebrni pod - ovi zvukovi opisani u prii kulminiraju u trenutku kada I narator shvata da to stvarno uje u blizini I biva zaprepaen preneraenou I ukoenou Aera. 54

On pomahnitalo govori da je znao da nije mrtva, da to nisu zvukovi iz prie, ve njeno lomljenje sanduka u koji su je zatvorili, borba sa tekim vratima podruma u kome se nalazi njegova pomahnitalost kulminira kada nevreme otvara vrata I pred njimas epojavljuje lik ledi Medelin sve krvave, blede, u beloj haljini. Ona se baca na Aera I on umire kao rtva uasa koji je sve vreme slutio. Narator bei iz kue koja se za njim rui. Ovakvo vienje dogaaja moe predstavljati svest junaka Roderika Aera, kao ludilo koje ga na kraju ubija. Zanimljivo je da vrata ne otvara ledi Medelin, ve nevreme, vetar koji ulazi kroz otvorene prozore u emu se vidi jo jedan Poov princip genetska motivacija, nasuprot fantastinoj. Cela pripovetka se moe zumaiti kao racionalno posmatranje propadanaja svesti jednog oveka, koji je opsednut praznoverjem , fantastikom I mistikom, pri emu se spaja istino I relano.

Dama s psetancetom ehov


ehov u poetku svog stvaralatva pie humoreske, novele, dela koja su objavljivana u asopisima u nastavcima. Njegove pripovetke se odlikuju bezdogaajniou radnja nije u prvom planu, gotovo da je I nema, u pripoveci se prikazuju odreene situacije I akcenat se stavlja na ponaanje likova, na njihov doivljaj I unitranji svet. Nema prepriavanja dogaaja, teme su iz svakodnevnog ivota, situacije u kojima se nalaze likovi su svakodnevne susret na stanici, rad u banci. U dotadanjoj tradiciji novele Bokao, Po, Gete), akcenat je na neobinoj radnji, ehov to menja predsatvljajui svakodnevicu, meutim motivacija je u onometo je neobino, a to je unutranje, psiholoko, u oveku. U pripoveci Dama s psetancetom pripoveda je poistoveen sa glavnim junakom, odnosno predstavlja dogaaje iz nejgovog vienja, iako je pripovedanje u treem licu. Tako se potpuno sa Anom Sergejevnom (dama sa pstenacetom) upoznajemo tek kada se I junak, Dmitrij Dimitri Gurov, upoznaje sa njom, do tada je ona za njega zagonetna, koliko I za ostale itelje malog mesta Jolte (odreenje prostora I vremena je vano u realizmu) gde je I Dmitrij stranac (dve nedelje je tu) tako ona ostaje zagonetna I za itaoce. Njeno ponaanje kasnije takoe je dato kroz Dmitrijevo vienje, njena oseanja se saznaju samo kroz njene gestove koje opisuje pisac, a koji su takoe iz vienja glavnog junaka, njena oseanja se nasluuju iz njenih replika, iz dijaloga. Glavni junak, Dmitrij, opinjen je neznankom, prilazi joj zbog elje da sa njom zapone ljubavnu avantru. ena mu je u Moskvi, ima troje dece, ali nikada nije bio privren eni, varao ju je, nije je voleo, bojao je se. U Ani vidi ednost I iskrenost, koje nije oekivao. Ona sve vreme strepi zbog greha koji ine viajui se I uivajui u vremenu provedenom zajedno. I ona je udata, ali nikada nije nalazila pravi ivot pored mua, a za kojim je udela. ehovljevi junaci su esto u neizvesnosti, razapeti izmeu ivota kojim ive I ivota kome se nadaju, to se u ovoj pripoveci posebno naglaava nedoreenim zavretkom. Ana I Dmitrij se rastaju kada se ona vraa u Moskvu, na muevljev poziv, I proivljeno ostaje za njima kao san, koji se nadaju da e zaboraviti nakon povratka u surovu realnost. Dmitrij ne uspeva da ne misli na nju, posveuje se 55

svom nainu ivota, radu u banci, meutim sve postaje monotono, dosadno, jednolino I on shvata da nee zaboraviti Anu. Nemogunost komunikacije sa prijateljem kome eli da poveri svoju tajnu, takoe ukazuje na jednolinost ivota, povrnost ljudi I svakodnevice. Odlazi u S. (mesto gde ive Ana I mu nije imenovano). Sree je u pozoritu, ona je uplaena, govori mu da ode, a da e ga ona u Moskvi posetiti. Poinju da se viaju u Moskvi u hotelu Slovenska trnica I cela njihova veza posatje obavijena velom tajni, za njih niko ne zna, a sutina njihovih ivota ogledala se upravo u tim susretima. Za njih je tajna bili ivot, a javni ivot je bio la. U jednom trenutku Dmitrij shvata da mu je kosa seda I da je tek star poeo da voli, da ivot prolazi. Ova prolaznost ivota karakteristina je za ehovljeve pripovetke, iji se junaci ne menjaju, samo vreme prolazi I prisutna je svest o tome, a akcije nema. I Dmitrij je takav nedelatni junak, ne ini nita da promeni svoj ivot, boji se ene. Simbolika njihovog odnosa prema preljubi vidi se u sceni kada Ana plae, a Dmitrij jede lubenicu to ukazuje na razliito pridavanje znaaja preljubi od strane mukaraca I ena. ehov esto detaljima nagovetava dublje znaenje, ascijaciju, to ga pribliava ekspresionistikoj poetici. Savki detalj ima svoj smisao I funkciju. Dmitrij je svestan da Ana nee biti potpuno srena ovakvim nainom ivota, ali njihova ljubav je neto to se nee podrediti niemu I oni nastavljaju da se viaju tajno I da uivaju u trenutnoj srei. Pria se zavrava bez zakljuka, bez razreenja problema. Poenta postoji I ogleda se u tome da se ljubav ne moe podrediti nikakvim drutvenim naelima, da ih makar postojanjem u tajnosti pobeuje, ali konanog razreenja tog problema nema. Nepostojanje reenja I zakljuka upuuje upravo na bezizlaznost situacije I na nedelatnost junka koji se ne menjaju, a dok su takvi reenja ne moe ni biti. ehov inae pie o jadima malog oveka, o ljudskoj neodlunosti, o nemoi I elji za ivotom koja stoji nasuprot tome, o neizvesnosti postojanja. Socijalnog angaovanja (kritike drutvenog sistema) kod ehova uglavnom nema, tako da ga to izdvaja od veine realistikih pisaca. On se novinama koje unosi odvaja od njih.

Smrt Ivana Iljia - Tolstoj


Ova pripovetka ima krunu kompoziciju poetni I krajni motiv je smrt. U prvom delu predstavljen je odnos ljudi prijatelja, kolega, porodice prema Ivanu Iljiu nakon saznanja o njegovoj smrti. U svemu tome vidi se licemerje, povrnosr, egoizam. Prva svar koja kolegama pada na pamet nije tuga, ve mogunost za unapreenje, s obzirom na to da je jedno mesto upranjeno. Kod njegove ene se javlja olakanje to ga se oslobodila, to je prikazano u sceni kada ona razgovara sa Petrom Ivanoviem, Ivanovim kolegom, istiui kako se ona muila tokom njegove bolesti I ponekad, zbog formalnosti, nagovetava svoju tugu. Vrhunac je bio kada ona otkriva razlog tog razgovora, a to je elja da od Petra Ivanovia sazna kako to vie novca izvui od drave povodom smrti Ivana Iljia. Kod Petra Ivanovia se javlja takoe egoistika misao misao da je bolje to je umro Ivan Ilji a ne on, neka vrsta likovanja nad smru, koja je od njega daleko. 56

Radnja poinje iznoenjem tanog datuma I mesta deavanja, to je karakteristino za poetiku realizma. Ivan Ilji je bio sudija u Petrogradu. Nakon prve scene kojom je predstavljena ljudska ravnodunost I egoizam, pisac se retrospektivno vraa na ivot Ivana Iljia. Poinje da govori o njegovom ivotu od polaska u Pravnu kolu, do dostizanja mesta sudije u Petrogradu, to je bio kada je umro. U svemu tome istie se njegova podreenost slubi, njegova ljubav prema poslu, koja potiskuje sva ostala zanimanja, pa ak I ljubav prema porodici, od koje je beao u slubu, im bi neto loe krenulo. Sav njegovo ivot sastojao se u postizanju to boljeg radnog mesta, sa veom platom, zasluiti to vie potovanja I stei to vie podreenih. Takav ivot bio je izdvojen od svih ljudskih vrednosti, od drugih interesovanja, bez ideala. Materijalna dobra su bila ono to uokvirava ivot porodice Ivana Iljia. On je predsatvnik birokratije, predsatvnik klase ljudi iji je ivot bez ikakve duhovnosti, idala, misli, ivot koji se zasniva na korektnom obavljanju svojih dunosti. Ivan Ilji je predstavnik oveka koji na samrti shvata besmislenost svoga ivota, injenicu da nije bio ovek ve samo simbol slube I plate, da je iveo za prijeme u salonima, za susrete I poznanstva sa visokim linostima. Tek na samrti on vidi povrnost svoga ivota, povrnost I odsustvo brige kod ljudi, kakav je I on bio dok se nije razboleo. Da se naao u poziciji svojih kolega I on bi tako postupao jer je takav bio njegovo odnso prema ljudima isto slubeni. On tek na samrti shvata da je ovek, linost sa oseanjima, mislima, strahovima, otkriva u sebi duhovni svet o kome nikada nije razmiljao. Takav je stav Petra Ivanovia, takav je bio stav Ivana Iljia. Briga za slubu I revnost zamenjuje se strahom od smrti, neizvenou. Ipak, taj strah pokuava da postigne I daljim vrenjem svojih obaveza, da pokae sebi da moe, nastavivi da ivi istim nainom ivota, da pobedi smrt. Na kraju shvata da je to nemogue. Nasuprot izvetaenosti biropkratskog sveta, postavlja se prirodnost I briga mladog sluge Gerosima, u kome Ivan Ilji jedino vidi iskrenu brigu I alost. Pored glavne teme o obinoj smrti obinog oveka , njim se pokree I niz tema koje nose odreenu ideju slika drutvene zajednice I ljudskih odnosa u njoj, slika porodice u kojoj vlada koristoljublje kao I u drutvu, pokretanje pitanja o smislu ivota, o moralu, o ljudskoj psihi koja se bori sa boleu I smru (iji se znaaj prepoznaje tek u trenutku kada se ovek sa njima soi). U centru panje je junakovo psihiko stanje . Ovaj prikaz se pojaava sa prikazom bolesti. Prvi deo i retrospektivni deo koji ide do trenutka knjievnog vremena, stoje u odnosu koji pokazuje i istie povrnost ljudi koji ne mare za tui ivot prema patnjama i preivljavanjima onoga ko umire, kao i duhovnu prazninu takvog ivota. Niko nije u stanju da shvati nemir i strah dok ne postane rtva istog, dok ne shvati da smrt sve izjednaava, otuda i povrnost meu ljudima, nepoverenje, licemerje, izvetaenost neshvatanje smisla ivota.

Nos Gogolj
57

Gogolj stvara na prelazu izmeu romantizma i realizma, on uvodi relistinost u prozu, shvatanjem da umetnost treba da predstavlja stvarnost, a ne ulepanu stvarnost. Zaetnik je kritikog i satirinog postupka u ruskoj knjievnosti. Zahvaljujui njemu proza postaje osnovni oblik knjievnosti, on istie znaaj sadraja, radnje. Nekim svojim naelima koja primenjuje u delima, on se u isto vreme odvaja od realizma unosi fantastine dogaaje, koristi hiperbolu, metaforu, oksimoron (stilske figure koje nisu karakteristine za realizam), nema motivacije u njegovim delima. Na neki nain, Gogolj je tvorac apsurdne proze, prethodnik Kafke sve ostaje na nivou apsurda, bez odgovora. On poinje da stavra u duhu roomanizma (folklorni motivi vampiri, vetice, fantastika) Veeri, zatim sjedinjuje realistike i romantiarske tenje u zbirci Mirgorod. U zbirici Arabeska, gde su pripovetke Nos i injel on predstavlja gradski inovniki svet i ovaj ciklus je poznat pod nazivom petrogradske prie. I u njima ima fantastike, ali je ona podreena svtaranju opteg grotesknog utiska. Do izraaja dolazi realistika opisnost karaktera, koji su socijalno motivisani i reprezentativni za savremeno rusko drutvo. Bjelinski o majoru Kovaljovu iz ''Nosa'' kae da ''on nije samo major Kovaljov, ve majori Kovaljovi''. Sintagma seoska proza koja esto ide uz Gogoljevo ime ne oznaava sadrinu dela, ve prostor u kome se radnja odvija. Nos je pripovetka koja je zasnovana na fantastinom dogaaju, koji se moe satirino tumaiti, kao alegorija liavanje atributa nosa predsatvalja ponienje, gubljenje dostojanstva, ako se poredi sa izrekom vui nekoga za nos, ali takoe moe ostati tumaenje na nivou fantastinog, apsurdnog. Nos je takoe esto povezan sa falusom i predstavlja simbol mukosti, tako da je gubljnje nosa, ujedno i gubljenje mukosti. Pripovetka poinje dogaajem kada berberin Ivan Jakovljevi nalazi Kovaljovljev nos u hlebu koji je ena pekla i uplaen, eli da ga se otarasi. Gogolj daje taan datum ovog dogaaja, a to je zapravo razlika izmeu julijanskog i gregorijanskog kalendara, tako da se postavlja pitanje da li se sve to zaista dogodilo. Gogoljevi detalji mogu se nazvati lanim detaljima on naizgled daje precizne podatke, opise, portrete, ali oni su u stvari nebitni i ne pruaju nikakvu informaciju. Osnovni zaplet pripovetke zasniva se na tome da je inovnik Kovaljov ostao bez nosa, tanije, probudio se jednog jutra i shvatio da je na mestu gde treba da stoji nos glatko. Akcenat je na radnji koja je komina Kovaljov odlazi da prijvi sluaj policiji, ne nalazi upravnika, zatim odlazi u crkvu gde sree svoj nos koji je ugledan gospodin i ne zna kako da mu se obrati, zatim odlazi u novinsku administraciji gde trai da se tampa oglas o izgubljenom nosu, zatim ponovo u policiju meutim nigde ne nalazi reenje za svoj problem, niko ga ne shvata ozbiljno. Ironija je zasnovana i na samom predstavljanju Kovaljova on sam sebe naziva majorom, nalazi se na nekoj visokoj funkciji, stalno juri visoke linosti, udvara se enama. Nakon gubitka nosa, on je stalno napet, bei od ljudi, stidi se sebe, ne sme da prie enama, gubi samopouzdanje to jasno oslikava poloaj oveka koji ostaje bez dostojanstva, bez svog visokog ina, bez poloaja koji je u simbolici nosa. Ta simbolika je jo jasnija kad ase posmatra nos u obliku gospodina, gordog, sujetnog, drskog sve one osobine koje je uprravo Kovaljov izgubio. Na ovaj nain data je slika oveka izgubljenog jer je 58

izgubio sve one zbog ega je iveo. Kovaljovu vraa nos upravnik policije. Sada je problem kako vratiti nos na njegovo mesto. Kovaljov odlazi lekaru, iji stav da je bolje za njega da ne vraa nos i da bez njega moe biti zdrav, ponovo istie simboliku nosa kao gordositi, poloaja, sujete. Takoe i izjava policajca da niko nee potenom oveku ukrasti nos. Dogaaj se zavrava bez objanjenja Kovaljov se jednog jutra budi sa nosem na svom mestu. Gogolj pie o iracionalnom, ali ne daje objanjenja, za razliku od Poa koji uvek nudi racionalno objanjenje. Ruski formalizam ponudio je novi nain tumaenja Gogolja u kojem je svet njegovih dela avolji svet, svet naopake. Osnovni priovedaki postupak ovde je skaz nain pisanja koji podsea na usmeno pripovedanje, to se vidi u tome kako narator govori o dogaaju, kao o neemu to se zaista dogodilo, kao da pria jedno predanje. Gogolj pie kao da se obraa sluaocu, a ne itaocu, a posledica toga je nehronoloki prikaz dogaaja, labava kompozicija i itav niz narativnih i asocijativnih tokova (to je svojstveno usmenom govoru). O tome govori Boris Ejhembaum u Kako je napravljen Gogoljev injel. Takoe postoji i naelo fragmentarnosti nedovrenost celina uklapa se u karakter usmenog govora narator govori ono to zna, o onome to ne zna ne moe da govori. Na ovaj nain stvara se iluzija pripovedanja i stvarnosti. Kod Gogolja je takoe prisutno grotesktno, koje je ujedno i komino slika oveka bez nosa, pronalaenje nosa u hlebu, nos u obliku gospodina spoj nespojivog, prikaz nakaradnog i neverovatnog.

DRAME

Revizor Gogolj
Ova komedija je prema sieu anegdota iz obinog ivota, koriena je u starim knjievnostima u vrsti komedije zablude gde jednog oveka smatraju za nekog drugog zbog njegovog samozvanja ili zbog nesporazuma. Meutim, Gogolj je obradio ovu zabavnu temu na takav nain da je pretvorio u drutvenu, moralnu. Osnovni postupak je realistiki, ali mogu se uoiti i elementi groteske i fantastike. Likovi su okarakterisani samo socijalno, preko slube koju vre, odnosno prema nemoralu I koristi koju iz te slube izvlae na taj nain je data I slika drutva u provincijskoj Rusiji, gde je ivot graana bedan, podreen jo goroj vlasti, koja gleda samo svoj interse. Zbog ove ideje, ovo je I komedija naravi jer slika celokupnu narav drutva samovolju, koristoljublje, interse, krau, neprosveenost. Tako su likovi sudija Ljapkin Tjapkin u ijem liku je prikazna nemarnost I nepravednost, pre svega nezainteresovanost sudija za pravdu I mir; zatim lik lekara Zemljanike koji se smatra pametnim jer je proitao pet est knjiga, a preko ijeg lika se prikazukje stanje u zdravstvu, prljave bolnice, zaputeni, neuhranjeni pacijenti I slino; zatim lik kolskog nadzornika Hlopova u kome se prikazuje sva neprosveenost I nemarnost za kolstvo I obrazovanje; lik upravnika pote pekina koji pokazuje svu neprofesinalnost potanskih slubenika koji otvaraju pisma radi svoje zabave I naruavaju 59

privatnost graana; zatim likovi graanina Bopinskog I Dopinskog, koji se uvek javljaju u paru, to jo vie doprinosi kominosti njihove pojave I koji se jedino bave spletkarenjem I najnovijim traevima. Uz sve ove likove, vrhunac predstavlja gradonaelnik koji, s obzirom na ovakvu upravu u gradu, mora takoe biti takav, koji je svestan situacije u upravi, u kolstvu I zdravstvu, ali koji ne eli nita da menja, ve samo da prikrije to, jer takva situacija ide I njemu u korist, on gleda svoje interese. I ene su u ovom komadu prikazane kao povrne. Na ovaj nain prikazano drutvo kroz komiku I satiru otkriva nemoral, licemerje, koje zaista postoji, otkriva istinu drtva koju se trude da zatakaju. Zaplet povezuje radnju I likove u celinu, a zasniva se na dolasku inovnika iz Petrograda za koga se misli da je revizor iji se dolazak oekuje. Meutim, on je obian raskalaani, poroni mladi koji ivi za zabavu, zadovoljstvo, koji je u dugovima koje otplauje kockom. Nesporazum nastaje upravo zbog paranoje gradonaelnika I Hljestakov to koristi, obmanjuje ih iako su ve sami sebe obmanuli odseda kod gradonaelnika, zavodi njegovu erku I enu, lae o svojim uspesima u drutvu, o svom dobrom glasu I potovanju koje tobo uiva u Petrogradu I sve to da bi iskoristio I nasamario ove lakomislene ljude I uivao u koristima. Njegov sluga Osip se takoe uivlja u ulogu I tako zajedno nasamruju itav grad I izvlae novac, nakon ega odlaze iz grada. Kao razreenje situcije javlja se pismo koje je Helstakov poslao svom prijatelju u Petrograd, u kome govori o onome to je uinuio, ismevajui sve koje je nasamario. Tada stie vest da je pravi revizor u gradu I da oekuje gradonaelnika da sa njim razgovara. Nema konkretnog kraja I razreenja, on se nasluuje, poenta je upravo u isticanju lakomislenosti, koristoljublja, licemerja I neodogovornosti, to je potpuno ostavreno kroz komian I satirian zaplet. Junaci su kanjeni na taj nain to su prikazani kao stvarni ljudi I igosani smehom koji izaziva njihova lakomislenost. Nema pozitivnih junaka, nosioca idela, pa tako glavni junak postaje gradonaelnik sa celom grupom slubenika I sa druge strane Hljestakov.

Naturalistika drama

izvetaenost i teatralnost pozorine scene u drugoj polovini 19. veka dovela je do bitnih promena u dramskom stvaralatvu. Iako su Ibzenove drame realistike i simbolistike, u njima se moe nazreti uticaj naturalizma. U skladu sa poetikom naturalizma ova drama se zalae za prikazivanje istinitog ljudskog ivota. esto obrauje sukobe u porodici zasnovane na negativnom nasleu i fiziolokim problemima. Drama treba da crta likove, a radnja je samo sredstvo za to . Zbog toga se ona u naturalizmu odlikuje malim brojem likova, ali zato ima opirne didaskalije, nerazvijenu radnju, uva jedinstvo mesta i vremena radi verodostojnosti, esto posee za slikama i simbolima koji su nagoveteni kroz detalje (Lutkina kua)... Znaajni predstavnici su Strindberg, Zola i ehov. Prava naturalistika drama donosi novi pogled na svet koji se moe nazvati pesimistikim materijalistikim determinizmom. Dogaaji prikazani u njoj smeteni su na javna mesta i realistine ambijente, a likovi pripadaju razliitim drutvenim slojevima. Ponekad su to i najnii drutveni slojevi i mrani ambijenti. Zbog toga je 60

naturalistika drama pretrpela otru kritiku, da bi se kasnije potpuno deformisala i izgubila svoje odlike i identitet.

Ujka Vanja ehov


Struktura I kompozicija ehovljev dramski postupak slian je pripovedakom. I kao dramski pisac on se bavi unutranjim stanjem svojih junaka, ne zanimaju ga dogaaji, tako da se bezdogaajnost ponovo javlja kao odlika njegovog stvaralatva. Indirektna akcija i likovi koji ne delaju, nego trpe osnovna su odlika njegovih drama. Oni puno priaju, a malo rade. U njegovim dramama zbivanja nisu onako izdvojena i ogoljena kao u klasinoj drami i ne padaju odmah u oi, okruena velikim brojem naizgled beznaajnih sitnica. Njegovi likovi su rtve malograanskih vrednosti, oni ne ive kroz ivot, ve kroz slutnje i nade da e ivot biti bolji. Razapeti su izmeu stvarnosti i nadanja, i taj sukob na unutranjem planu bitniji je od onog na spoljanjem. Njegove drame obino svrstavamo meu naturalistike, smatramo ih lirskim dramama koje se bave emotivnim ivotom ljudi, dramama trpljenja, u kojima se ''nita ne dogaa''. Njegovi likovi su obini ljudi iz svakodnevnog ivota. Kod ehova, iluzije i kada izgube privid stvarnosti, kada se pokazuju kao iluzije, one ne gube svoju snagu, ve nastavljaju da ine ivot onih koji se njima zanose. Sve u ta su ljudi verovali moe se pokazati kao nestvarno, sve to su oseali kao komino i apsurdno, ali ono to u tom razaranju ostaje netaknuto, jeste prava ljudska nesrea, tanka tragina nit koja se provlai kroz sve komine scene i meu svim linostima drame, ma kakve karikature one u stvari bile. Tako je ehov na dva naina razorio kompaktnost klasinog dramskog karaktera: 1. uvodei u dramu psiholoku sloenost na koju je dotle samo roman imao pravo, i 2. do krajnosti razdvajajui dramsku funkciju od karaktera koji je njen nosilac. Ali, na jedan nain je svojim junacima ipak vratio neto od klasinog jedinstva: simbolom. Klasinoj drami simbol jednostavno nije potreban, zato to je klasina drama velika ivotna formula, ivot sveden na svoje osnovne obrasce. Ali u realistikoj drami, koja je slika stvarnosti, slika ivota u svoj njegovoj raznolikosti i raznorodnosti, potrebno je neto to e pokazati osnovne odrednice u arolikoj i haotinoj vrevi naizgled esto nekoherentnih zbivanja bez vidljivog unutarnjeg jedinstva, i usmeriti je ka nekom znaenju. (pr. karta Afrike) Menja se motivacija likova koja postaje socijalna i fizioloka. Na strukturnom i sadrinskom planu dolazi do izjednaavanja poetka i kraja, jer se situacija i likovi ne menjaju. Porodini ivot na selu ostaje isti kao na poetku nakom to ga pokvari dolazak Serebrjakova i Jelene Andrejevne. Ali tako je samo na spoljnjem planu. To je Stanislavski nazvao podvodnim tokom iako na povrini izgleda da nema promena, junaci nisu isti kakvi su bili na poetku. Prozainost je naglaena svakodnevnim radnjama junaka koje se stalno ponavljaju (lik Marine, Teljegina, Marije Vasiljevne koja stalno ita broure). Protok vremena: 1. in letnje popodne, 2. in kasno leto, olujna no; 3. i 4. in jesenje vee. 61

o o o o o

Za karakterizaciju likova bitnu ulogu imaju vreme i prostor u drami. Dogaaji nemaju ni priblino onakvu zgusnutost kakvu imaju u klasinoj tragediji. Npr. razgovor izmeu Sonje i Astrova odvija se u kuhinji i na taj nain dobija ironian, ak groteskan prizvuk. Ideje, likovi Osnovna ideja ove drame je prolaznost ivota I prikaz ivota tromog, monotonog graanstva utonulog u nerad I nezadovoljstvo. Prolaznost je istaknuta u paraleli izmeu Astrovog govora o pustoenju I umitenju uma, koje ovek unitava svesno I njega predstavljenog kao alkoholiara koji propada (nekada je bio mlad I lep a sada je star I zaputen). Atmosfera je monotona, izazvana dosadom likova koji ne umeju da se izbore sa sopstvenim ivotima, ve se preputaju besciljnom ivotarenju. U ovoj drami od 4 ina ehov pokree mnoga pitanja: problem seljatva iskazan kroz Astrovljev opis seljake kue u kojoj ljudi i stoka ive zajedno; problem inteligencije koja biva uguena u malograanskoj sredini; Astrov i Vojnicki bili su jedini inteligentni ljudi u srezu, ali izgubili su ideale; problem lepote i odnos lepote tj. dobrote i sree pokrenut kroz likove Sonje i Jelene Andrejevne; problem promaenosti, koji nije zaobiao ni Jelenu Andrejevnu ona nije srena jer je lepa; ona je, kako sama kae, epizodna linost; problem braka i ljubavi izraen je kroz odnose likova: Jelena Andrejevna Serebrjakov, Astrov i Vojnicki; Sonja Astrov. Kroz lik ujka Vanje najvie je dat prikaz oveka koji je izgubio svoje ideale, koji shvata da je potroio svoj ivot stalno radei za drugog (za profesora Serbjakova prema kome se odnosi sa dozom ljubomore I zavisti, koje e rezultirati mrnjim) da bi na kraju pretrpeo razoaranje I da bi mu bilo odzeto imanje za koje se itav ivot borio I koje je itav ivot otplaivao. Njegova mirnoa I podnoenje, prihvatanje tog sumornog ivota u jednom trenutku doivljavaju vrhunac I on tada voen svim onim to je potiskivao puca na profesora videi ga kao svog najveeg neprijatelja. Ovo je jedino mesto u drami kada se radnja dinamizuje I kada neko od likova ini bar neto da promeni tok zbivanja, makar to bilo iz oaja, a ne iz pozitivne ideje. Meutim, ova dinamizacija ne donosi razreenje, ni posle toga ivoti se ne menjaju. Ovaj dogaaj ostaje u senci I nema uticaja na rasplet radnje. Ujka Vanja nakon celog radnog ivota tone u nerad I amotinju, shvativi apsurdnost ivota, shvata da je samo zavaravao I sebe I druge I da nita u ivotu nije uradio. On u piu nalazi utehu, stvara iluziju o ivotu, osea samoprekor, stid, oaj, nesreu. Opinjen je Jeleninom lepotom. Jelena je simbol prazne, uplje lepote, kako je u jednom trenutku I opisuje Astrov, koji je zaljubljen u nju jer je on zaljubljenik u sve prirodno, lepo. I Jelenin ivot je protraen. Ona ga provodi pored starca uz kog njena lepota vene, bez ikakovog duhovnog uzdizanja, bez ikakvog rada ona samo zavodi druge svojom lepotom I to je smisao (ili besmislica) njenog ivota. Jelenina jedina elja je da bude potovana jer zbog svoje epizodnosti ima kompleks nie vrdenosti. Nasuprot njoj, kao kontrastni lik stoji Sonja, koja je runa, ali poseduje duhovnu lepotu. Meutim, zbog atmosfere u kojoj ivi I njene vrline se gube, utapa se u 62

optu atmosferu dosade I nerada. Meutim, na kraju je ona nosilac optimistikog stvara da ivot treba prihvatiti i da ga se ne treba odrei. Ovo je jedini optimistiki I iole progresivni stav u itavoj drami. Ona istie da je rad uteha u besmislenom ivotu, da je simbol ivota, da jedino smrt prua odmor, a da se ivto treba posvetiti radu, a nagradu za zemaljske patnej pruie nebesko carstvo, smrt. Astrov je lekar, zaljubljenik u prirodu, u prirodne lepote u kojima jedino vidi pravu vrednost. On je sada preputen piu, bez ikakve nade u uspeh. U njega je zaljubljena Sonja na koju on ne obraa panju zbog nejne runoe. I on, kao I uja Vanja, ezne za Jelenom, za lepotom. Meutim, Jelena osatje moralna, iako nezadovoljna, tako da u ovoj drami ne dolazi ni do kakvih zapleta na ljubavnom planu jer se na taj nain upravo I istie osnovna ideja iveti, trpeti, ne uraditi nita da se to stanje promeni. Ni nakon odlaska Jelene I Setrbjakova, nita se ne menja u likovima. Kao I mnoge ehovljeve pripovetke, I ova drama se zavrava bez odogovra poenta je jasna, ali odgovor na pitanje je nedoreen. Zatvoreni krug u kome se junaci kreu, nikakva promena od poetka do kraja upravo upuuju na to da se iz monotonije u koju su zapali ne moe izai ukoliko se ne pronae motivacija za to I volja.

Lutkina kua ili Nora Henrik Ibzen


Henrih Ibzen jedan je od najveih norvekih pisaca. Najvea njegova dela su: Katilina, Komedija Ljubavi, Pretendenti, Brand, Per Gint, Stubovi drutva, Nora/Lutkina kua, Sablasti, Divlja patka, Gospoa s mora. Lutkina kua je psiholoka drama bez izrazite dramske radnje jer je naglasak na psiholokim dogaajima (drama se odvija izmeu dvoje ljudi i u njima samima). Radnja je smetena u etiri zida, u kuu porodice Hemler koja je na poetku slika toplog porodinog doma, a na kraju postaje simbol zatvora u kome je zatvorena Norina linost I sputana ivotom koji joj je nametnut I stavovima koje je iz ljubavi bila poela da prihvata kao svoje. Delo nastaje u vreme kada narod zahteva nezavisnost, kada u prvi plan istupa borba za ravnopravnost ena u drutvu. U ovoj drami je pored reavanja problema individualne slobode, posredno data I kritika drutva, meutim ipak se u prvi plan istiu prava svakog oveka da ivi kao on eli bitan je ovekov odnos prema samom sebi, a ne prema drutvu. Tako u ovoj drami pojedinac, konkretno glavna junakinja Nora, nije predstavnica drutva, motivacija I karakterizacija nisu socijalne prirode, ve je ona individua sa svojim linim eljama I osobinama. Ona je itav svoj vek provela kao marioneta ije su konce vukli drugi ljudi prvo otac, a zatim mu. Mueva njegova podrka je izostala kada je saznao da je nezakonitim inom dola do novca potrebnog za njegovo leenje. Umesto toga doekala je samo prekor i brigu za narueni drutveni ugled. Duboko u sebi znala je da e biti tako i ba zbog toga je mogunost da joj mu oprosti, pree preko tog postupka nazivala udom. Ali, ipak se nadala udu. Ibzen gradi njen lik u kontrastu sa gospoom Linde. Teki ivotni uslovi stvorili su od nje samosvesnu i pronicljivu, ali ipak usamljenu, ona 63

uvia Norin poloaj i zbog toga odluuje da joj pomogne ne sakrivajui pismo od Torvalda, to je bio prvobitni plan, ve radei upravo suprotno. U ovoj drami se postoji nagovetaj naturalizma, u sceni kada doktor Rank u razgovoru sa Nrom otvoreno I surovo realistino govori o propadanju, truljenju svog tela zbog bolesti. Drama se bavi sukobom u porodici i problemom negativnog naslea. Upravo to negativno naslee Torvald stalno pronalazi u Norinim postupcima, on ih tumai kao posledicu toga to je ona erka loeg oveka. On taj stav iskazuje i kada govori o vaspitanju svoje dece ako ih odgaja loa osoba i oni e biti loi. To potkrepljuje i primerom doktora Ranka. U to veruje i sama Nora i briga zbog toga nagoni je ak i na samoubistvo. Potpuna psiholoka karakterizacija likova postie se preko dijaloga. Drama je, kompoziciono gledano, graena tako da se tek u raspletu, u poslednjem inu otkriva drugaiji smisao svega prethodno izreenog. Kontrast koji nastaje u treem inu upravo nosi odreenu poentu da je prvobitno opisan ivot bio ivot pod maskama, igra, la, prividna srea I harmonija, pa se na taj nain I prvi deo drame tumai iz druge perspektive. Upravo se u poslednjem delu razotkriva pravo lice Hemlera I Norinog ivota. Odjednom ljubav I nenost smenjuju bes, nervoza, strah I na kraju Norina ravnodunost. Ona tada shvata da je ceo njen ivot bio podreen najpre stavovima svoga oca, a zatim mua, shvata da nikada nije bila slobodna, da je sama svoj ivot zavijala u mreu lai I privida I trudila se da tako, u toj igri, bude srena I da oni oko nje budu sreni. Ona nikada nije bila srena, njihov brak za osam godina nikada nije bio pravi, ve, kako kae samo igra. Ona je bila njegova lutka, njena deca - njene lutke, nikakvih ozbiljnih tema, nikakvih ozbiljnih razgovora. Tek kada otkriva pravi lik svoga mua, ona spoznaje svoje elje koje u stvari nikada nisu bile ostvarene, shvata da je portvovanje bilo uzaludno I eli da pronae sebe I zato naputa ivot koji bi samo vodio iz jedne obmane u drugu. Nakon prikaza gotovo idiline atmosfere u kui porodice Hemler, ovakav rasplet dogaaja je gotovo neoekivan I upravo je u zato I efektan. Inae, drama je cela izgraena po principu kontrasta privida I stvarnosti koja se otkriva neposredno. Svi likovi su graeni po principu neslaganja njihovih unutranjih preivljavanja I njihovih spoljanjih manifestacija: Najpre se Nora doivljava kao rasipnica, a zatim se tek otkriva njena rtva, Najpre se Krogstad predstavlja kao varalica, zelena, koristoljubivac, zao ovek koji ne preza ni pred im da povrati izgubljeni ugled I uspe se na drutvenoj lestvici, a sa druge strane otkriva s njegova nena I oseajna priroda I njegov postupak kao posledica ljubavnog razoaranja i povreenosti. Hemler se najpre prepoznaje kao zaljubljeni mu, zanesen svojom enicom koju smatra idealnom, a zatim se karakterie kao ovek koji je, pre svega, rob drutva I tueg miljenja, a ljubav prema eni je u drugom planu I nejgova oseanja se mogu promeniti zbog prvog problema koji nastane.

POEZIJA

Johan Volfgang Gete


64

Majska pesma Romantiarska pesma sa ditirampskim prizvukom koja slavi duh prolea. U opisu prirode sadrano je oseanje radosti ivota i mladosti. Gete slavi sunce, rascvetalo drvee, cvee, ali njegov pokli u slavu ljubavi je najvei. On motiv pogleda I ljubavi uvodi u poslednjim strofama pesme. Svoj doivljaj prirode doarava zvunim I vizuelnim efektima (sinestezija). U katrenima se smenjuju 5erci I 4erci, rima je ukrtena. Prometej U grkoj mitologiji Prometej je polubog koji je stvarao ljude od ilovae I udahnjivao im duu. Ukrao je vatru bogovima sa Olimpa da bi je dao ljudima. Zbog toga su ga bogovi kaznili prikovali su ga na Kavkazu, a orao mu kljuca digericu. Pesma poinje apostorfom Zevsu. Iako Gete opeva antike motive, on ih zavija u novo ruho. On ne slavi bogove, ve oveka. ovek je najvea vrednost, a bogovi su samo tu da bi ljudima pruali lanu nadu. I sam lirski subjekt, dok je bio mlad I nije shvatao ovu gorku istinu, uzdao se u pomo bogova. Oni za ljudsku bol nemaju rei utehe I saoseanja, na molitve odgovaraju snom. Pesma ima polemiki ton koji se naglaava nizom retorikih pitanja. U stihu tu sam I stvaram ljude/ po svome liku otkriva se Geteova zamisao da pesmu ispeva kao Prometejevu ispovest. Stih je slobodan u skladu sa romantiarskom eljom da se oslobode konvencija, a pesma obiluje opkoraenjima. Sve ovo joj daje neposrednost I prirodni izraz.

Hajnrih Hajne
Leto na odlasku Pesma se sastoji iz etiri katrena. Ton je melanholian. Njen ljubavni karakter otkriva se tek u drugom delu pesme. Poinje opisom prirode, slikom tunog jesenjeg dana, koji najavljuje kraj leta. Centralni motiv je motiv prolaznosti. Sunevi zraci I ute kronje daju upeatljiv vizuelni utisak. Pejza je jedna od glavnih odlika romantiarske poezije. U narednim stihovi otkriva se znaenje alegorijske slike jesenjeg dana - ona lirskog subjekta podsea na ljubavni rastanak sa voljenom osobom. leski tkai Pesma oslikava surovu ljudsku stvarnost, neuobiajeno za epohu romantizma. Podstaknuta je propadanjem ideala Francuske buroase revolucije. Hajne je, podstaknut idejama nemake klasine filozofije, video najavu nove revolucije koju e sprovesti proleterijat. Ton pesme je ironian, ak I cinian. Ima revolucionarni karakter, socijalno je angaovana, zalae se za odupiranje tiraniji. Kroz rei tkaa Hajne izrie kritiku Nemake tog vremena, upuuje kletve lanoj otadbini, kralju I bogu, jer su izneverili ljudske nade. Pesma ima 5 strofa koje se zavravaju refrenom. Krug se zatvara na unutranjem I na spoljanjem planu, poto se poklapaju poetni I krajnji stihovi pesme. Oda lirska pesma sveanog tona ispevana u formi obraanja. Njeni koren potiu jo iz antike, ali vremenom ona menja svoje odlike I u romantizmu postaje veoma popularna pesnika forma. Takvu popularnost doivela je jer je 65

omoguavala pesnicima da naprave spoj subjektivnog I objektivnog doivljaja. Dozvoljavala je da se lina oseanja iskau na objektivan nain.

Persi Bi eli
Oda evi - pesma koja uvodi formalnu novinu : kvinta od 4 kratka i 1 dugog stiha. eva se javlja kao simbol pesnike umetnosti; postupnim smenjivanjem metafora eve od ptice postaje simbol umetnosti. Prva strofa uvodi evu kao duha vedrine, da bi u narednih 5 strofa bila smetena u domen nebeskih pojava : nebo, sunce, zvezda, meteor, mesec. Ovde se vidi elijeva entuzijastika poetika, jer on kae da pesma eve stie sa neba. U narednim strofama eva se dovodi u vezu sa svetom oveka i zemaljske prirode kroz niz poreenja (poredi se sa pesnikom, i time se nagovetava njeno simboliko znaenje, zatim sa devojkom, svicem, ruom, kiom, cveem), da bi od 13. strofe poreenja stigla do sveta duhovnosti: emocije, poezija, znanje... eva se pokazuje kao simbol osloboenosti od strasti, poznavanja vene ljubavi, spontanog sagledavanja tajne ivota i smrti. eva je idealni pesnik, slobodan od ljudskih slabosti i strasti, koji zna samo za venu ljubav (elijevo bitno uverenje : pesma moe izvirati samo iz ljubavi), i koji sponatano sagledava sve tajne ivota i smrti. eva sagledava lepotu sadanjeg trenutka i iskazuje je simbol poezije. Zavrne strofe sve intenzivnije i setnije iskazuju pesnikovu enju da dostigne ideal otelovljen u srenoj ptici, da stvori poeziju tako neodoljive snage da bi ljudi morali da je sluaju i da za njom pou.

Don Kits
Oda grkoj urni - bavi se milju o umetnikom delu. Tema: venost umetnike lepote u kontrastu sa prolaznou ljudskog ivota. Umetnost je ta koja prikazujui ovekoveuje radosne trenutke ivota. Paradoks na samom poetku: utanje i govor, urna pria priu na svom nemutom jeziku. Trea strofa (sredinja) postavlja kontrast izmeu venih slika uoblienih na urni i efemernosti svake ljudske strasti. Likovi na urni ive veno i njihove strasti jo uvek traju. Komunikativni aspekt pesme je naglaen u 5. strofi, gde je nejasno ko se kome obraa : 1. pesnik itaocu; 2. pesnik likovima sa urne; 3. urna itaocu.

Alfons de Lamartin
Jezero Lirski subjekt posmatra pejza i to ga nagoni na razmiljanja o ljubavnom rastanku koji se dogodio godinu dana ranije. Pesma je ispevana u formi obraanja jezeru. Pesma povezuje romantiarske motive prirode i ljubavi. Sliku jezera i prirode koja ga okruuje Lamartin doarava vizuelnim i zvunim efektima (sinestezija). Lirski subjekt eli da zaustavi vreme, da ponovo proivi 66

radost. Motiv prolaznosti snano je ispoljen u ovoj pesmi mladost brzo nestaje i zbog toga njene trenutke treba na vreme iskoristiti.

Aleksandar Segejevi Pukin


Prorok - Problem odnosa Pesnika prema istoriji i narodu - poziv od boga da reima ''ee'' srca ljudi - romantiarska koncepcija izabranika. Gotovo cela pesma je u metaforikim i simbolikim slikama. Pesnik luta pun duhovne ei; usred pustinje ga sree serafim sa 6 krila i daruje mu vidovitost. On poinje da uje treptanje aneoskih krila i sve skrivene svetove, klijanje biljaka. Serafim mu je ''smrvio'' svu podlost i grenost jezika - alac mudre zmije u ustima, u grudi mu zario ma i trgo ustreptalo srce. Glas boga - romantiarski ideal. Taljige ivota Pukin je ovu pesmu ispevao u 4 katrena, stih je 9erac, a rima ukrtena. Kroz metaforu zaprenih kola data je misao o ljudskom ivotu. ovek je sedi koija koji vozi kola bez prestanka. U poetku svog ivota ovek je nestrpljiv, eli da proivi sve to je pre mogue, spreman je na sve to moe da ga zadesi. Kasnije shvati da ivot nije tako jednostavan, on obiluje usponima i padovima sa kojima ovek mora da se izbori. Pred smrt on ve postaje ravnoduan prema ivotnim mukama, a vreme prolazi jednakom brzinom.

Mihail Jurjevi Ljermontov


I muno i tuno Samim poetkom je nagovetena atmosfera pesme. Prolaznost ljudskog ivota osnovni je motiv, ali i prolaznost ljudskih seanja, prolosti. Pesma potee pitanje nalaenja smisla u ivotu, ali ni ljubav ni strast nisu odgovor. Posle cele pesme sumornog tona, zanimljiva su zavrna dva stiha (ivot je prazna i glupa ala) koja su moda malo ironina, ali na neki nain predstavljaju bunt i poziv da ovek dela, da osmisli svoje postojanje. Nedoreenost i melanholini ton postignuti su eliptinim reenicama i znakovima interpunkcije (...;?!). Jedro Pesma se sastoji od 3 katrena. Rima je ukrtena, a smenjuju se 8erci i 9erci. Zasniva se na alegoriji jedra koje plovi puinom. Jedro je napustilo svoj rodni kraj, a sada je noeno talasima i vetrom. Stihovi nagovetavaju veitu tenju oveka za lutanjem i nemogunost da se skrasi i pronae mir. Pesnikova smrt retorika pesma o Pukinovoj smrti kao posledici dvorskih intirga.

67

You might also like