Nar. umjet. 42/2, 2005, str.

173-206, PRIKAZI

Najnovija knjiga Maje Bokovi-Stulli odraz je Maja Bokovi-Stulli, Od buautoriinih znanstvenih interesa posljednjih godina gartice do svakidanjice, Konkoji obuhvaaju vrlo raznorodne teme, od zor, Zagreb 2005., 160 str. usmenog pripovjednog pjesnitva pa do mitolo kih predaja i viceva. Ipak, naglasak je, pomalo neuobiajeno za autoriin znanstveni profil izgraen prije svega na interpretaciji narativnih proznih anrova, na usmenom pjesnitvu, pa knjiga podastire niz znanstvenih i esejistikih tekstova koji se dotiu nekih od klju nih problema ove grane suvremene folkloristike. Svi su tekstovi objavljeni u domaoj i stranoj strunoj i znanstvenoj periodici (Narodna umjetnost, Umjetnost rijei, Knjievna republika, MESS, Lares) u razdoblju od 2003. do 2004. godine. U lanku "Bugartice" autorica se vraa temi o kojoj je u vie navrata pisala i prije. No, otvorenost mnogih pitanja vezanih za pjesme tzv. dugoga stiha Maju Bokovi-Stulli potie da se jo jednom kritiki osvrne na postojeu literaturu o bugarticama, koja se u posljednjem desetljeu znatno poveala objavljivanjem izmijenjenih izdanja antologija, ponovnim objavljivanjem nekih utjecajnih kritikih studija (prije svega Soerensenove koja jo od vremena V. Jagia dijeli domae i strane filologe na pristalice i skeptike teze o podunavskom porijeklu bugartica), kao i objavljivanjem starijih historiografskih djela prije svega Orbinija i Tuberona Crijevia koja bacaju novo svjetlo na veze naeg vjerojatno najstarijeg sloja usmenog pjesnitva i historiografije, prouavanje kojih veza dobiva posljednjih godina maha i u irem kontekstu prouavanja usmenog pjesnitva. Autorica u svome lanku pregledno podastire "pozitivna znanja" o bugarticama i zauzima nedvosmislen stav prema brojnim "otvorenim" pitanjima kojih je oko bugartica uistinu mnogo. Tako se na tragu Bogiia odluuje za tokavski oblik naziva smatraju i "da ne bi bilo opravdano kad bi se samo radi razlikovanja izmijenila u nas jedna ve dugo usvojena rije" (str. 11). U razliitim poglavljima autorica raspravlja o nizu stvari koje smo navikli itati u studijama o bugartici: predstavlja danas nam poznati uglavnom objavljeni korpus pjesama kao i domaa i strana izdanja, a predstavlja i rukopise koji su posluili kao izvor tim izdanjima; razmatra aporije koje izaziva stiholoko razmatranje tih pjesama, kao i povezanost metrikih i stilskih znaajki; istie baladni ton pjesama, eleginost, skokovitost; izvedbeni aspekt bugartica te veze s pisanom knjievnou; razmatra i odnos bugartica i historiografije te heterogenost samoga korpusa, kao i pomijeanost povijesnih tema i motiva s mitolo kim, baladnim i novelistikim, a dotie se i stranih utjecaja na sadrajne i siejne aspekte bugartica. No, ak i onda kad se ini da autorica sintetizira i prua uvid u postojee "stanje predmeta" kao kad izlae razliite teorije o nazivu anra s osvrtom na uporabu termina i njegovih razliitih izvedenica u starijoj hrvatskoj knjievnosti, njezina argumenatacija ovoga problema vodi ne samo evaluaciji postojeih teorija nego postaje sastavnim dijelom za iznoenje teza koje, ini se, imaju namjeru revidirati neke uvrijeene sudove koje esto uzimamo zdravo za gotovo u povijesnim studijama o bugartici. U tumaenju porijekla naziva autorica se priklanja onom Slamnigovu, koji se nastavlja na onu struju tumaenja porijekla naziva koji njegove izvore vidi u latinskom pridjevu vulgaris, s tim to je u najstarijim hrvatskim dokumentima lingua vulgaris isto to i lingua slavonica, to bi znailo da bugartica izvorno znai "narodna pjesma" (poput naziva romance u panjolskom), a takva etimologija rijei ne isklju uje i povezanost s etnonimom "Bugarin" i njegovim izvedenicama koje su i sme s vremenom postale opim imenicama. Svoje shvaanje porijekla naziva i povijesti tih pjesama autorica saima iznosei tezu o vjerojatnom porijeklu bugartica na Balkanskom poluotoku i irenjem kopnenim putem k moru, bez polukrunog putovanja na sjever i odatle natrag na jug, to je vjerojatno tono za arhaini sloj bugartica s mitolo kim temama iz doba prije 14. stoljea na prostoru Makedonije i zapadne Bugarske, pjesmama o junacima iz stare srpske drave, te o Kraljeviu Marku. Tezi o junim prostorima kao mjestu postanka idu u prilog i stilska slinost natpisa na bosansko-hercegovakim stecima i bugartikog stiha, kao i

173

Nar. umjet. 42/2, 2005, str. 173-206, PRIKAZI temeljita slavizacija ma arskih junaka, za koju je malo vjerojatno da se mogla provesti u Podunavlju, gdje su maarski oblici imena morali biti isuvie dobro poznati. Uvid u razliite stavove vezane za porijeklo bugartica, koji su ponekad poprimali i polemike tonove, omoguuje autorici da i u ovom lanku zauzme kritiki stav prema olako iznesenim tezama o porijeklu, koji se uglavnom, smatra autorica, podudaraju s "pripadnou" i osobnom impliciranou autora temom o kojoj piu. Posebice to vrijedi za dosad najraniju poznatu, tzv. "klavunsku" bugarticu, za koju nema dovoljno uvjerljivih argumenata, jezinih, onomastikih pa ni knjievnih, koji bi je nedvosmisleno povezali sa slavenskim do ljacima iz kopnenog Balkana. Karakteristian je sljedei prosudbeni sud: "Sve usmene tradicije variraju od usta do usta, iz kraja u kraj svuda s lokalnim koloritom i jezinim obiljejem. U svakom trenutku pripadaju narodnoj skupini u kojoj su se ostvarile da bi nastavile put uz stalne promjene. Fiksirani zapisani tekst sa svojim jezino-stilskim oblikom kao i sadrajem uklju uje se u knjievnost svoje sredine (to ne znai i zatvaranje)." (str. 32-33). I u nekim drugim "otvorenim" pitanjima autorica zauzima jasan stav: vezu bugartice i tubalice smatra nedovoljno utemeljenom, a vezu plesa i "klavunske" bugartice relativizira, pretpostavljaju i da je pjesnik Rogeri de Pacienza dobio na uvid zapise bugartica, te da uz ples opisan u epu, a kojemu autorica mogue paralele nalazi u Fortisovu Putovanju po Dalmaciji, slavenski doljaci sasvim sigurno nisu mogli pjevati tugaljivu bugarticu. U lanku "Narodne pjesme iz Dalmacije priobalje i zalee" autorica se takoer vraa temi kojoj je, dodue, u poneto drukijem kontekstu i s razliitim naglascima, pisala i u nekim ranijim radovima. Oslanjaju i se na u nas u etnolokom, kao i u povijesnokulturanom diskursu uvrijeenu podjelu dalmatinskog prostora (u koji autorica ukljuuje i podruje nekadanje Dubrovake Republike) na priobalni i obalni podjelu kojoj, uostalom, odgovara i braudelovska podjela na Mediteran planina, platoa i ravnica i na Mediteran mora i priobalja autorica interpretira usmeno pjesnitvo tih regija u smislu njihove motivike, tematskih i siejnih odabira, formalnih obiljeja, naina na koji se u njima odrazila povijesna zbilja i svakodnevni ivot kazivaa, presijecanja usmenog i pisanog pjesnitva, njihove specifinosti, ali i prepletanja. Nit vodilja ovoga poglavlja je misao da su usmene pjesme Dalmatinske zagore, temeljene na slavenskoj usmenoj tradiciji, obiljeene patrijarhalno-ruralnom kulturom, a pored junake epike o pograninim sukobima, pljakakim zatrkama, junakim otmicama i enidbama djevojkom iz protivnikog tabora dominiraju i hajduke pjesme, anr karakteristian za iri prostor Mediterana. Za razliku od njih u usmenim pjesmama priobalja i otoka prevladavaju lirske i baladne pjesme, kao i epske pjesme novelistike tematike, krai stihovi, poput sedmerca ili osmerca, plemiko-viteki ugoaji, a zamjetan je utjecaj romanskih kultura. No, sliku ovako otro podijeljenih subregija zamu uju interkulturalne pojave poput prodora epike iz zale a na priobalje i otoke (npr. hajdukih pjesama ili pjesama o silnome obaninu), paralelno postojanje "epske" i "baladne" obrade nekih motiva i tema (poput namamljivanja djevojke na brod), kao i popularnost turske teme i u pjesmama nastalima daleko od prostora gdje je povijesno zabiljeena prisutnost Turaka, u emu je posebno zanimljiv elafitski otoi ipan s bogatom tradicijom epskog pjesnitva u 19. stoljeu. Ipak, muslimanske pjesme primljene iz kopnenog zalea mijenjaju se u sredini koja nije osjetljiva na tua znanja i neudomaenu onomastiku. Takoer, svaka od tih regija u pjesmama moe zrcaliti ne samo gospodarske grane i prirodne realije karakteristine za pojedine regije (npr. pomorstvo i ribarski ivot, odnosno stoarstvo) nego i pojave koje za kazivae ne tvore neposredno ivotno iskustvo, to mo e rezultirati npr. stilizacijom pastoralne tematike (pod utjecajem pisane knjievnosti) ili nevjerodostojnim prikazom pomorskoga ivota i sl. U lanku "Slamnig i usmeno pjesnitvo" autorica se pozabavila polifasetnim odnosom uvenoga hrvatskoga pjesnika Ivana Slamniga prema usmenom pjesnivu. Pjesnik sklon ludistikom poigravanju s jezikom, jezinim kalamburima, paradoksizmu, citatima iz folklora (usmenim pjesmama, bajkama, poslovicama, zagonetkama, priicama iz ivota itd.) proeo je

174

Nar. umjet. 42/2, 2005, str. 173-206, PRIKAZI veinu svojih pjesnikih zbirki, a njegove se pjesme ponekad pribliavaju stilu pukih popijevki, iako je za autora karakteristian ironian stav prema tradiciji i upletanje folklora u neoekivane kontekste. Osim domaeg folklora Slamnig se slu i i parafrazama i travestijama francuskih narodnih pjesama i njemakog Bnkelsanga. Aluzije na razliite usmene anrove autorica nalazi i u Slamnigovoj prozi, pripovijetkama i romanu Bolja polovica hrabrosti, kao i u radio-dramama, iji je lik stjecajem okolnosti i sama postala (u drami Truncatio ili Marina kruna). Autorica se pozabavila i znanstvenim radovima Ivana Slamniga, sa ijim se stavovima ponekad u potpunosti i ne slae, ali u kojemu uvijek pronalazi poticajnog sugovornika. Meu ovima posebno mjesto zauzimaju Slamnigovi radovi o versifikaciji, u koje je upleo i razmiljanje o narodnom stihu, a zatim i njegovo prepoznavanje razliitih slojeva usmene knjievnosti s obzirom na drutveni sloj u kojem je folklor nastao i koji ga je dalje prenosio. Raspravljao je Slamnig i o nepravilnosti usmenog stiha kao posljedici propusta i intervencije zapisivaa, o glasovnim figurama u bugarticama, a pisao je i o samom nazivu bugartica i njegovu porijeklu. U tekstu Maje Bokovi-Stulli nalo je mjesto i razmatranje o Slamnigu antologiaru, prepoznavatelju mediteranskih vidika usmenog pjesnitva, kao i njegova vrednovanja odnosa ranonovovjekovnih pisaca prema folkloru, a pjesnik nam se pokazuje i u manje poznatoj ulozi "kazivaa" dvostihova i priica. U lanku "Tragom krsnika i benandantea" autorica se ponovno otisnula "tragom" svojih lanaka koje je u dugom razdoblju pisala u domaoj i strunoj peridioci (Fabula), aktivno participirajui u nekadanjim polemikama o krsniku ili kresniku, dvosmislenim ljudskim, a ujedno i polunadnaravnim biem. Ovi nastupaju u tradiciji povezani s drugim likovima, kao to su zduhai, gatare, ljekarice, vjetice, kudlaci, more i trige, svi oni pojedinano zabiljeeni u predajama i kazivanjima koje je Maja Bo kovi-Stulli i sama biljeila na terenu Istre i Hrvatskog primorja. Danas se ponovno odluila pozabaviti tom temom potaknuta probuenim interesom za srodne likove, pa i novim spoznajama o tom predmetu (posebice pak Ginzburgove knjige o "vjetiarstvu i agrarnim kultovima izmeu 16. i 17. stoljea"). Autorica povlai paralelu izmeu talijanskih benandanata dovoenih u vezu sa amanistikim kultovima i domaih krsnika (poznatih i na podruju Slovenije), a komentira i tekstove koji su svojedobno citirali neke njezine teze iz ranih lanaka, osjeajui potrebu da ih precizira, iznijansira, a ponekad i ispravi (poglavito naglasak na nekim evolucionistikim tezama iz autoriinih ranih radova). U esejistikim tekstovima "Vjeni biseri narodni ili vjeno krv i no" i "Miraz potroen, ena ostala" autorica publicistikim stilom progovara o problemima recepcije usmenih balada i viceva u iroj publici. Povod za prvi lanak je vrijednosno negativni sud koji pjesnik Nikica Petrak izrie o narodnim baladama s naglaskom na ideologemima okrutnosti i surovosti, prepoznajui takve ideologeme istovjetnima onom mentalitetnom sklopu na pozadini kojega tumai nedavna ratna zbivanja. Autorica upozorava na ideologizaciju narodnih pjesama, kao i na tradiciju te ideologizacije, istiui kako negativne vrijednosne sudove relativiziraju brojni primjeri pjesama i lirskih fragmenata koje je skupljao i interpretirao Olinko Delorko, a koje su pjesnici "krugovai" uinili sastavnim dijelom svojih poetika. Drugom spomenutom lanku polazite je u Hrvatskoj objavljena zbirka viceva Vie smijeha, vie zdravlja (2002.), u kojoj autorica prepoznaje mizogine seksistike stereotipe, takve koji se perpetuiraju u patrijarhalnoj sredini, s idealom mnogodjetne obitelji kao temeljem drutva. Upozorava na apel autorice Elfriede Moser-Roth autorima slinih viceva da odustanu od tih starih kliea. Na kraju, pred nama je jo jedna knjiga svima nam dobro znane autorice ije smo stavove i prosudbe ugradili u vlastite znanstvene radove. Nema razloga da ni ova knjiga ne doivi slinu sudbinu. Simona DELI

175