Professional Documents
Culture Documents
D. E.
'U djelu se na razumljiv, informativan i kompetentan nain, na adekvatnoj znanstvenoj i strunoj razini i prilagoeno studentima i potrebama struke, prikazuje fizikalne osnove koje su potrebne za razumijevanje funkcioniranja i klinike primjene dijagnostikih metoda. Autor ovog dijela udbenika u svojoj znanstvenoj karijeri fiziara, koji primjenjuje fizikalne metode u medicini, radio je vrlo uspjeno na svjetskoj razini, i ta visoka razina znanstvene kompetencije odraava se u tekstu i omoguava autoru preciznost i jasnou izlaganja....' Akademik Vladimir Paar
Iz rezencije I. dijela udbenika:Fizikalne osnove i kliniki aspekti medicinske dijagnostike, Medicinska naklada, Zagreb, 2002.
3. Fizika MR dijagnostike
Magnetna svojstva atomskih jezgri Oslikavanje pomou magnetne rezonancijee
Radioaktivni raspadi
Stabilna jezgra ima usklaene brojeve protona i neutrona Radioizotopi imaju nestabilne jezgre Veina radioizotopa je umjetna Nestabilna jezgra se burno mijenja Alfa raspad: teka nestabilna jezgra odbacuje jezgru helija U beta raspadu nestaju jedne i nastaju nove estice Gama raspadom jezgra odbacuje viak energije Radioaktivne jezgre umiru ali ne stare
Dozimetrija
Izvor i polje ionizirajueg zraenja Uinke zraenja opisujemo dvjema veliinama Uinke zraenja moemo predvidjeti ili mjeriti Apsorbirana se doza moe procijeniti mjerenjem ekspozicijske Ionizacija je bioloki tetna Najvie zraenja primamo od prirodnih izvora
Atomska jezgra
ATOM SE SASTOJI OD JEZGRE I ELEKTRONSKOG OMOTAA
Atomska jezgra je u sreditu atoma, zauzima zanemarivo mali dio njegova prostora, ali sadri gotovo cijelu masu atoma (vie od 99.9 %). U prostoru oko jezgre je elektronski omota. Atom elementa s atomskim brojem Z ima Z elektrona. Elektron je nositelj jedininog negativnog elektrinog naboja. Atomske jezgre graene su od protona i neutrona, ije je zajedniko ime nukleoni. Proton je nositelj jedininog pozitivnog elektrinog naboja, dok je neutron elektriki neutralan. Broj protona u jezgri jednak je atomskom broju Z, tj. broju elektrona u elektronskom omotau. Stoga je atom elektriki neutralan. Ako broj neutrona u jezgri oznaimo s N, ukupni broj nukleona u jezgri jednak je Z+N. Taj broj zovemo masenim brojem i oznaavamo s A. Dakle: A=Z+N Izmeu protona i elektrona djeluje privlana Coulombova sila koja okuplja elektrone u prostoru oko jezgre. Nukleone dri na okupu privlana nuklearna (tzv. jaka) sila, nadvladavajui Coulombovo odbijanje izmeu parova protona. Ta je sila na malim udaljenostima unutar jezgre puno jaa od elektrine, ali na veim udaljenostima potpuno iezava.
stvore zajedniki, molekulski elektronski omota. Pri tome intenzivne pretvorbe energije i drugih osobina elektrona ne ostavljaju traga u atomskim jezgrama, upravo zbog njene prostorne izoliranosti i vee razmaknutosti moguih energetskih stanja jezgre. Dakle, jezgra je skroviti dio atoma; ona sudjeluje u formiranju i promjenama elektronskih omotaa, ali se pri tome sama ne mijenja. Ovo vrijedi za veliku veinu jezgara atoma od kojih se sastoji sav ivi i neivi svijet. Meutim, postoje iznimke od ovog pravila i upravo o njima bit e rijei u sljedeim tokama ovog poglavlja.
Osim po gustoi i detaljima u grai jezgre (koji interesiraju nuklearne fiziare) izotopi odreenog elementa ponekad se razlikuju i po jednoj vrlo bitnoj osobini. Tako su jezgre nekih izotopa odreenog elementa u vremenu nepromjenjive, tj. stabilne, dok su jezgre njegovih drugih izotopa podlone burnim promjenama svoje strukture. Takve nestabilne izotope nazivamo radioizotopima.
Primjer 2. Tri su vodikova izotopa: vodik-1 (H-1), deuterij (H-2) i tricij (H-3). Deuterij i tricij imaju osim protona, po jedan, odnosno dva neutrona u atomskoj jezgri. U prirodnom vodiku ima 99.985 % vodika-1 i samo 0.015 % deuterija. Tricij nastaje umjetno, u nuklearnim procesima u znanstvenim laboratorijima, i vrlo malo u prirodnim nuklearnim procesima izazvanim kozmikim zrakama. Meutim, tricij je nestabilan, te vremenom nestaje.
Izotop znai "na istom mjestu". Kada govorimo o jednom elementu (dakle, jednom mjestu u periodnom sustavu) termin izotop (X-A) je adekvatan. Kada se radi o izotopima raznih elemenata uobiajen termin je nuklid (X-A), odnosno radionuklid, ako je nestabilan.
Radioaktivni raspadi
STABILNA JEZGRA IMA USKLAENE BROJEVE PROTONA I NEUTRONA
Nuklearna sila dominira nad odbojnom elektrinom silom samo na udaljenostima izmeu susjednih protona u jezgri. Nasuprot tome udaljeniji protoni "osjeaju" izmeu sebe samo odbojnu elektrinu silu. Zato su za stabilnost jezgre potrebni neutroni, koji djeluju na susjedne nukleone (neovisno o tome da li se radi o protonima ili neutronima) samo privlanom nuklearnom silom. Da bi neka jezgra bila stabilna najvanije je da ukupan broj neutrona (N) bude vei od ukupnog broja protona (Z), osobito ako se radi o teim elementima (SLIKA 1.1).
SLIKA 1.1 Odnos izmeu broja neutrona N i broja protona Z u jezgrama raznih nuklida. Stabilne se jezgre nalaze u uskom podruju oko pune crte, tzv. linije stabilnosti. Vidimo da se na poetku linija stabilnosti poklapa s pravcem N=Z, to znai da su u laganim stabilnim jezgrama brojevi protona i neutrona podjednaki. Kako Z raste omjer N/Z, za stabilne jezgre, pribliava se 1.5.
U medicini esto koristimo radioaktivne izvore iji je intenzitet zraenja vrlo mali (nedovoljan da za jedan sat ugrije decilitar vode za jedan C). To znai da se radi o vrlo malom broju estica (ili fotona) koje u jedinici vremena odailju nestabilne jezgre radioaktivnog izvora. Meutim, njihova je pojedinana energija ogromna, te su im neki uinci (prodornost, bioloko oteenje i sl.) daleko vei od neradioaktivnog zraenja (vidljive svjetlosti, npr.) ili mehanikih valova istog intenziteta.
Kinetika energija ove alfa-estice je oko 4.8 MeV, to je u mikrosvijetu ogromna energija.
Alfa-emitere (radioizotope koji se raspadaju alfa-raspadom) u medicini rijetko uporabljavamo, uglavnom u onkologiji, kao usatke koji razaraju tumorsko tkivo (tzv. brahiterapija). U medicinskoj dijagnostici se ne primjenjuju.
Nakon beta-minus raspada jezgra zadrava maseni broj, ali joj se atomski broj poveava za 1, tj. ona postaje jezgra drugog kemijskog elementa. Tako se npr. raspada jezgra fosfora-32 u jezgru sumpora-32:
32 32 16 P 17 S +
Umjetne beta-minus emitere (radioizotope koji se raspadaju beta-minus raspadom) dobivamo tako da stabilne izotope izlaemo struji sporih neutrona u nuklearnim reaktorima. Beta-minus emiteri najei su radioizotopi u medicinskim primjenama. Koristimo ih, zajedno s alfa-emiterima, u brahiterapiji, a fosfor-32, koji se u krvi vezuje za eritrocite, u terapiji policitemije rubre vere. Jo je ira njihova primjena u istraivanju i medicinskoj dijagnostici, gdje se koriste kao obiljeivai u in-vitro mjerenjima (vodik-3, ugljik-14), te kao sekundarni izvori gama-zraka (vidi sljedeu toku) u radionuklidnoj slikovnoj dijagnostici.
Pozitivna beta-estica (+) je vrlo brzi pozitron, estica koja ima istu masu kao i elektron, te nosi isti naboj, ali suprotnog, pozitivnog predznaka. Odailje ga jezgra
koja ima viak protona (manjak neutrona). Tako se jedan proton u jezgri pretvara u neutron, koji ostaje u jezgri, a odailju se pozitron i neutrino. Nakon beta-plus raspada jezgra zadrava svoj maseni broj, dok joj se atomski broj smanjuje za 1. Beta-plus raspad uvijek prati tzv. anihilacijsko zraenje. Naime, nastali se pozitron usporava prolazom kroz materiju. Kada se praktiki zaustavi i doe blizu elektrona (svoje antiestice), nakon kratkotrajnog komeanja (smrtnog plesa), oboje nestaju. Kao energijski ekvivalent njihovih masa mirovanja najee nastaju dva fotona, svaki energije po 511 keV, koji odlaze u suprotnim smjerovima. Ta je injenica pogodna u za stvaranje slike distribucije beta-plus nuklida u tijelu (2. poglavlje). Energija - estice varira od nule (kada je svu energiju odnio antineutrino) do ukupne energije raspada (kada je svu energiju odnijela - estica). Prosjena je energija - estice priblino jednaka 1/3 ukupne energije raspada. Isto vrijedi i za beta-plus raspad (SLIKA 1.2).
Beta-plus raspad zovemo i pozitronskim raspadom, a radionuklide koji se tako raspadaju pozitronskim emiterima. U prirodi nema pozitronskih emitera. Dobivaju se izlaganjem stabilnih izotopa odreenog elementa struji ubrzanih estica (najee protona) u estinim akceleratorima. Da bi se strani proton mogao inkorporirati u jezgru mora imati dovoljno energije za svladavanje odbojnih Coulombovih sila izmeu njega i protona u jezgri, sve dok se ne priblii na doseg privlanih nuklearnih sila. Zbog toga je lake dobiti lagane pozitronske radionuklide, koji imaju mali broj protona u jezgri. Tako su za medicinske primjene dostupni pozitronski radioizotopi kisika (O-14), ugljika (C-11), duika (N-13) i drugi. Ti se pozitronski emiteri koriste kao obiljeivai u istraivanju metabolizma tih elemenata (2. poglavlje). Raspadaju se brzo, jer im je viak protona relativno velik (nepovoljan odnos N/Z).
Umjesto beta-plus raspadom nestabilni izotop s vikom protona moe se stablizirati i tzv. elektronskim zahvatom (EZ). Primjer je jod-125, ija jezgra pojede vlastiti elektron. Pri tome se jedan proton pretvara u neutron, kao kod beta-plus raspada, tako da nastaje jezgra ksenona-125.
Beta-raspadi (+ i - raspad) su pokazali da se elementarne estice mogu pretvarati jedna u drugu. Pretvorbu nukleona (protona u neutron i obrnuto) tijekom beta-raspada uzrokuje tzv. slaba sila (slabija je od elektrine, a poglavito od jake nuklearne). Djeluje izmeu estica koje se zovu leptoni (elektron, neutrino i njihove antiestice pripadaju leptonima). Posredovanjem slabe sile, pretvorbu nukleona uvijek prati izbacivanje dva leptona, od kojih je jedan estica, a drugi antiestica (elektron i antineurtino ili pozitron i neutrino).
S neke stepenice svog energijskog stepenita jezgra moe skoiti na dno odjednom ili preko jedne ili vie meustepnica. Zato je rezultat gama raspada jedna ili vie gama zraka razliitih energija. Ponekad se, umjesto gama raspadom, jezgra oslobaa vika energije na drugi nain. Uzmimo za primjer jezgru ksenona-125 koja je nastala elektronskim zahvatom iz jezgre joda-125. Ta jezgra ima 35 keV vika energije kojeg se ponekad oslobaa emisijom gama zrake ija je energija E = 35 keV. ee jezgra tu energiju predaje svom K elektronu (elektronu iz prve, K ljuske). Tako K elektron dobiva dovoljno energije da se oslobodi iz omotaa i naputa atom. Prazno mjesto popunjavaju elektroni iz gornjih ljuski, dok se razlika njihovih energija oslobaa u obliku fotona, to nazivamo karakteristinim X zraenjem. Cijeli se proces zove interna konverzija (ili izomerni prijelaz). Kao to se vidi iz ovog primjera najee su gama raspad i interna konverzija konkurentni procesi. Obzirom da su elektromagnetne sile, koje uzrokuju gama raspad, jae od slabih sila, gama-raspad je gotovo trenutan, dok je beta-raspad puno sporiji. Iznimno je mogu i relativno spori gama raspad. Taj se dogaa kada se, najee nakon beta-raspada, jezgra-ker nae u tzv. metastabilnom stanju. Iako je metastabilno stanje poviene
energije, prijelazi u nia stanja malo su vjerojatni, tako da se jezgra u tom stanju nalazi relativno dugo. U radionuklidnoj slikovnoj dijagnostici korisne su samo gama zrake, dok se beta zraenje apsorbira u tijelu, uzrokujui nepotrebno radijacijsko optereenje. Metastabilni gama emiteri najpovoljniji su za primjenu u radionuklidnoj slikovnoj dijagnostici zbog dva razloga: 1. Ukoliko ih izoliramo od radioizotopa roditelja (koji je obino beta emiter), dobivamo iste gama emitere, bez nepotrebnog estinog zraenja; 2. Relativna sporost njihovog raspada omoguava primjenu, bez potrebe da je stalno u blizini njihov proizvoa (jezgre-roditelji).
Dakle, nestabilna jezgra ima odreenu vjerojatnost raspada u jedinici vremena koja ne ovisi o njenoj prolosti, tj. stalna je u vremenu.
Ta vjerojatnost, svojstvena svakom radioizotopu, zove se konstanta raspada (), a jedinica joj je 1/sekunda. Promotrimo to se u vremenu dogaa s 1 milijun jezgri nekog radioizotopa. Usporedimo radioaktivni raspad s bacanjem novia. Zamislimo da istodobno bacamo 1 milijun novia, te da "glava" znai ivot a "pismo" smrt. Nakon prvog bacanja preivit e oko 500 000 jezgri, jer su pojedinane vjerojatnosti ishoda jednake i iznose 0.5. Nakon drugog bacanja ostat e oko 250 000 jezgri-roditelja, potom priblino 125 000 itd. Drugim rijeima, istekom odreenog vremena (danom uestalou "bacanja novia", koja je to vea to je radioizotop nestabilniji) ostat e 1/2 od poetnog broja jezgra, potom, nakon istog vremena, 1/2 od 1/2 (tj. 1/4), pa 1/8, itd. To je vrijeme, kao i konstanta raspada, svojstveno za odreeni radioizotop i zove se vrijeme poluraspada ili poluivot (T1/2). U sluaju Tc-99m ono iznosi 6 sati (SLIKA 1.3).
11
SLIKA 1.3 Poetna koliina No radionuklida Tc-99m u vremenu i prikazana u linearnoj (a) i logaritamskoj skali (b).
Radioizotopi koji se sporo raspadaju (imaju mali i veliki T1/2) mogu se nai u prirodi, dok su radioizotopi s vrlo nestabilnim jezgrama (veliki i mali T1/2) iskljuivo umjetni (TABLICA 1.1).
TABLICA 1.1 Vremena poluraspada (T1/2) nekih radionuklida Radioizotop Prirodni U-238 Ra-226 K-40 C-14 H-3 Umjetni Cs-137 I-131 I-125 Co-60 P-32 Na-24 Tc-99m Element uran radij kalij ugljik vodik cezij jod jod kobalt fosfor natrij tehnecij T1/2 4.5 milijardi godina 1600 godina 1.3 milijarde godina 5760 godina 12 godina 33 godine 8 dana 60 dana 5.3 godine 14.3 dana 15 sati 6 sati
Promotrimo sada to se dogaa s naih milijun jezgri u vrlo kratkom vremenu, kada je promjena njihovog ukupnog broja zbog raspada zanemariva. Neka je npr. konstanta raspada 0.1 % u jednoj sekundi, dakle =0.001/s. Statistiki oekivani broj raspada u jednoj sekundi bit e 0.001x1000 000 = 1000. U realnosti taj broj moe biti npr. 940 ili 1080, a vrlo rijetko e biti ba 1000.
Dakle, radioaktivni je raspad sluajna pojava za kojeg vrijede zakoni statistike, bez mogunosti potpuno tonog predvianja.
Openito, ako u nekom vremenu t postoji N(t) jezgri radioizotopa ija je konstanta raspada , ukupan broj raspada u 1 sekundi bit e priblino jednak umnoku vjerojatnosti jednog raspada i broja prisutnih jezgri N(t). Broj raspada jezgri radioizotopa u jedinici vremena -N(t)/t zove se radioaktivnost ili kratko aktivnost i obiljeava s A(t). Dakle,
A(t) = - N(t)/t
(1.1)
N(t)/t = - N(t)
Predznak minus uvaava injenicu da se N u vremenu smanjuje. Rjeenje gornje diferencijalne jednadbe pokazuje da se broj radioaktivnih jezgri u vremenu eksponencijalno smanjuje po formuli: (1.2) N(t) = N0 e- gdje N0 oznaava broj jezgri u poetnom vremenu t=0. Iz gornje jednadbe dobivamo da je veza izmeu konstante raspada i vremena poluraspada:
= ln(2)/T1/2
te da se aktivnost radioizotopa u vremenu smanjuje po istom zakonu kao i broj njegovih jezgri: (1.3) A(t) = A0 e-t Jedinica je aktivnosti u SI sustavu bekerel (Bq). Jedan bekerel je jedan raspad u jednoj sekundi. Stara jedinica je kiri (Ci). Jedan kiri je 3.71010 Bq. Donja tablica saima glavna svojstva alfa, beta i gama-raspada. "isti" alfa, beta ili gama emiteri su rijetki. Najei su kombinirani raspadi: alfa/gama, beta/gama.
TABLICA 1.2 Osnovna svojstva raznih vrsta radioaktivnih raspada Raspad alfa beta-minus bete-plus gama Jezgra-roditelj Z/N Z/N Z/N Z/N Jezgra-ker Z-2 / N-2 Z+1 / N-1 Z-1 / N+1 Z/N Zraenje jezgra He-4 elektron pozitron gama foton
13
Ponekad su i jezgra-ker, pa i jezgra-unuka i praunuka nestabilne, osobito u sluaju prirodnih radioizotopa. To su tzv. lanani radioaktivni raspadi (TABLICA 1.3).
TABLICA 1.3 Postepeno pretvaranje U-238 u stabilno Pb-206. Element Uran Torij Protaktinij Uran Torij Radij Radon Polonij Olovo Bizmut Polonij Olovo Bizmut Polonij Olovo Izotop U-238 Th-234 Pa-234 U-234 Th-230 Ra-226 Rn-222 Po-218 Pb-214 Bi-214 Po-214 Pb-210 Bi-210 Po-210 Pb-206 Poluivot 4.55 10 godina 24.1 dan 1.14 min 2.69 105 godina 8.22 104 godina 1600 godina 3.8 dana 3.05 min 26.8 min 19.7 min 1.5 10-4 s 22.2 godine 4.97 dana 139 dana Stabilan
9
Vrsta radijacije
, , , , , ,, , ,
-
Takoer su mogua grananja, kada se odreeni radioizotop moe raspadati na vie naina, kao npr. K-40 (SLIKA 1.4).
SLIKA 1.4 Kalij-40 se vrlo sporo raspada, i to na dva naina; na svakih 100 raspada prosjeno 88 puta se radi o -minus raspadu, ostatak je elektronski zahvat, kojeg prati i gama zraenje.
Mogunost ionizacije osnovna je posljedica prolaza radioaktivnih zraenja kroz materiju, pa radioaktivna zraenja nazimo i ionizirajua zraenja. ESTINO ZRAENJE GUBI ENERGIJU POSTUPNO
Alfa i beta estice najee gube energiju meudjelujui s elektronskim omotaima atoma sredstva kroz koji prolaze. Male porcije njihove ogromne energije postepeno se troe na ekscitaciju (pobuivanje na vie energijske razine) i ionizaciju tisua elektrona atoma mete, preteno iz vanjskih ljusaka. Pri tome alfa estica malo skree s puta jer ima relativno veliku masu, te joj je putanja pravocrtna (SLIKA 1.5). Tako je ukupna duina puta alfa estice u nekom sredstvu, veliina koju zovemo doseg, jednaka njezinoj dubini prodiranja, koja je priblino jednaka za sve alfa estice iste energije u istom sredstvu (SLIKA 1.6A). Doseg alfa estica vee energije vei je od dosega alfa estice manje energije, ali nije vei od par centimetara u zraku za veinu alfa estica. To nije u suprotnosti s njihovom velikom energijom, jer alfa estice svoju energiju predaju "gusto", tako da se cijela istroi na malom putu. Tako je specifina ionizacija, tj. broj osloboenih parova iona sredstva po jedinici duljine puta estice, za alfa estice velika.
Tako alfa estice potpuno zaustavlja gornji sloj ljudske koe, te izvana ne mogu prodrijeti do osjetljivih unutranjih organa. Nasuprot tome, alfa su estice vrlo opasne kada se unesu ingestijom ili disanjem, jer se potpuno apsorbiraju u malom volumenu osjetljivog tkiva, kojeg mogu sasvim unititi. U ali moemo rei da alfa emiteri nisu opasni kao vanjski izvori zraenja, ali ih nije preporuljivo jesti.
Beta estica ima oko 7 000 puta manju masu od alfa estice i, naravno, istu masu kao elektroni iz omotaa sredstva kojim prolazi. Stoga beta estica, sudarajui se s elektronima atoma sredstva, tetura te joj je putanja krivocrtna (SLIKA 1.5). Beta estice iste energije nemaju isti doseg, a jo vie im varira dubina prodiranja, koja je, zbog krivocrtne putanje, uvijek manja od dosega. Ipak, zbog puno manje specifine ionizacije, maksimalna je dubina prodiranja beta estica u nekom sredstvu viestruko vea od dubine prodiranja alfa estica (SLIKE 1.6 A i B).
15
SLIKA 1.5 Shematski prikaz tragova ionizacijskih zraenja. Osim meudjelovanja s elektronskim omotaima atoma, vrlo brze, lagane nabijene estice ( estice ili elektroni ubrzani u snanom elektrinom polju) jedan dio svoje energije gube i meudjelujui s jezgrama atoma sredstva. Time se brzi elektroni usporavaju, dok im se energija oslobaa vidom elektromagnetnog zraenja velike energije. To su tzv. X zrake ili rendgensko zraenje. X fotoni se od gama fotona razlikuju po nainu nastanka, a zajedniko im je svojstvo da imaju veliku energiju, te su i jedni i drugi elektromagnetna (neestina) ionizirajua zraenja. Energije X fotona koji se koriste u dijagnostikoj radiologiji manje su od veine gama zraka, dok se u radioterapiji koriste i X fotoni energija viih od 1 MeV. Ako ne znamo kako je visoko-energetski foton nastao, ne moemo niti rei da li se radi o X ili o gama zraci, te ih, glede meudjelovanja s materijom, ne razlikujemo.
2.
17
atomskom broju), ve samo o gustoi meta. Gustoa slabo vezanih elektrona priblino je proporcionalna gustoi sredstva. Stoga, za danu E, uestalost Comptonovog rasprenja u nekom sredstvu ovisi samo o njegovoj gustoi. 3. Fotoni vrlo visoke energije E mogu gubiti energiju na jo jedan nain. Kada se takav foton nae u snanom elektrinom polju, blizu teke atomske jezgre, mogue je da nestane, dok se njegova energija utroi na stvaranje para elektron/pozitron (SLIKA 1.7). Obzirom da je zbroj masa mirovanja elektrona i pozitrona 1.02 MeV (2511 keV), E mora biti barem tolika ili vea (kada je ostatak energije kinetika energija novo-stvorenih estica). Obzirom da je pozitron antiestica, to ovaj proces, koji se zove tvorba para, uvijek prati anihilacijsko zraenje, kao u sluaju beta-plus raspada. Ovaj je proces bitan samo za fotone vrlo visokih energija (samo neke gama zrake i X fotone koji se koriste u radioterapiji) i uestaliji je u sredstvima s visokim atomskim brojem.
SLIKA 1.7 Gama foton gubi energiju na tri naina: (a) u fotoelektrinom efektu svu energiju predaje foto-elektronu, (b) u Comptonovom rasprenju dio energije predaje elektronu, a oslabljeni foton nastavlja put u drugom smjeru i (c) u tvorbi parova od gama zrake nastaju elektron i pozitron. Nakon kratkog puta anihilacijom pozitrona nastaju dvije gama zrake od 511 keV, koje odlaze u dijametralno nasuprotnim smjerovima.
Bez obzira na vrstu meudjelovanja s materijom, jedan gama (ili X) foton ionizira samo jedan atom, dok ostale tisue ionizacija vre osloboene brze nabijene estice (i, pokoju, fotoni nastali Comptonovim rasprenjem).
SLIKA 1.8. Maseni koeficijent priguenja (m) u funkciji energije fotona, prikazan kao zbroj tri komponente: masenih koeficijenata priguenja za fotoelektrini efekt (m), Comptonovo rasprenje (mc) i tvorbu parova (mp).
19
(1.4)
gdje je zbroj vjerojatnosti svih procesa koji mogu ukloniti foton iz pravca irenja (fotoelektrinog efekta, Comptonovog efekta i tvorbe para), po jedinici duljine puta. Ta se veliina zove linearni koeficijent priguenja i ovisi, kako o energiji gama zrake, tako i o sredstvu, dakle:
= (E, sredstvo)
Linerani keoficijent priguenja vei je u materijalima velike gustoe i velikog atomskog broja, koji su, dakle, dobri apsorberi elektromagnetnog ionizirajueg zraenja. Iz jednadbe (1.4) slijedi da je debljina sloja apsorbera koji poetni intenzitet zraenja smanji na 1/2, tzv. debljina polupriguenja (d1/2) povezana s linearnim koeficijentom atenuacije: d1/2 = ln2/ Umjesto linearnog koeficijenta priguenja esto je u uporabi i tzv. maseni koeficijent priguenja =/. Time se naglaava ovisnost interakcije fotona o vrsti atoma sredstva, bez obzira na gustou sredstva. Tako je za vodu isti bez obzira da li se radi o tekuoj vodi, ledu ili vodenoj pari. U toj notaciji jednaba (1.4) glasi: (d) I = I0 e- gdje se umnoak gustoe i debljine apsorbera naziva povrinska gustoa (dimenzija je masa/povrina). Iz SLIKE 8 vidimo da ukupna vjerojatnost meudjelovanja gama fotona s materijom opada s porastom energije fotona, tako da:
Openito, gama i X zraenja prodornija su od estinog zraenja i nije mogua potpuna zatita zaklanjanjem iza apsorbera. U drugu ruku velika prodornost elektromagnetnih ionizirajuih zraenja koristi se u radiolokoj dijagnostici i radioterapiji, kao i u radionuklidnoj slikovnoj dijagnostici.
U praksi jednadbu (1.4) ne moemo izravno primijeniti zbog dva raloga. 1. Ako se foton iz snopa ukloni Comptonovim efektom, raspreni se foton oslabljenje energije moe, nakon novih viestrukih rasrenja, vratiti u snop i tako poveati njegov intenzitet. Zato je jednadba (1.4) primjenjiva u uvjetima uskog snopa, kada je opisana pojava zanemariva. Kod irokog snopa intenziteti zraenja mogu biti nekoliko puta vei od onog kojeg predvia jednadba (1.4). 2. Ponekad i sam poetni snop nije monoenergijski (prisutno je vie gama raspada raznih energija ili se radi o X zraenju, koje je uvijek polikromatsko). Tada jednadbu (1.4) primjenjujemo za svaku energiju E zasebno.
Dozimetrija
IZVOR I POLJE IONIZIRAJUEG ZRAENJA
Izvor ionizirajueg zraenja moe biti skup nestabilnih jezgri, katoda rendgenskog ureaja ili druga umjetna naprava. U prvom sluaju bitna svojstva izvora zraenja su: 1. geometrija, u smislu da li je rasprostranjen u prostoru ili praktino tokast 2. vrsta raspada, ime su odreene energije estica i fotona, te konstanta raspada 3. broj nestabilnih jezgri u nekom vremenu N0. Poznavanjem N0 i moemo, koristei jednadbe 1.1 i 1.3, izraunati trenutnu aktivnost izvora A0 = N0, kao i njene promjene u vremenu: A(t) = A0e-t. Iz aktivnosti izvora, vrsta i energije zraenja, mogue je proraunati snagu izvora zraenja P. Snagom zraenja i geometrijom izvora odreen je i intenzitet zraenja I (snaga po jedinici povrine) u nekoj toki prostora koji je izloen djelovanju izvora, tj. u polju ionizirajueg zraenja. Pretpostavimo jednostavan sluaj tokastog izvora zraenja u vakuumu, tako da nema meudjelovanja ionizirajueg zraenja s materijom. Tada intenzitet zraenja opada s udaljenou od izvora R jer se estice i fotoni raspruju po sve veim povrinama. Taj pad intenziteta moramo razlikovati od onog kojem je uzrok meudjelovanje s apsorberom. Kako je povrina kugle 4R2, slijedi da intenzitet opada s kvadratom udaljenosti od izvora zraenja po jednadbi:
I = P/4R2
Ako se nalazimo u polju zraenja, radijacijski e uinci (o kojima govorimo u nastavku) biti proporcionalni aktivnosti izvora i vremenu izlaganja, a obrnuto proporcionalni kvadratu udaljenosti od izvora. Obzirom da aktivnost izvora ne moemo mijenjati, dva su osnovna naela zatite od ionizirajueg zraenja: 1. to krae 2. to dalje, s tim da je udaljavanje od izvora, zbog kvadratne ovisnosti, uinkovitiji nain smanjenja izlaganja ionizirajuem zraenju.
21
TABLICA 1.4 Tipine doze Izvor Prirodni izvori radioaktivnosti Jedna X-slika prsnog koa Najbolja Prosjena fluoroskopski pregled Lokalna radioterapijska doza Apsorbirana doza (mGy) 1-5 godinje 0.1 2 100 30 000-70 000
Apsorbirana i ekspozicijska doza opisuju kumulativne posljedice zraenja na jedininu masu tvari tijekom nekog vremena provedenog u polju zraenja odreene vrste i intenziteta. Podijelimo li te veliine s vremenom izlaganja, dobit emo o vremenu neovisne veliine; to su brzina apsorbirane doze, ija je jedinica Gy/s i brzina ekspozicijske doze, ija je jedinica C/(kgs).
TABLICA 1.5. Odnos novih i starih jedinica Veliina Aktivnost Ekspozicijska doza Apsorbirana doza Ekvivalentna doza Nove jedinice Bq C kg-1 Gy Sv Stare jedinice curie (Ci) rntgen rad rem Pretvaranje 1 Bq 2.7 10-11 Ci 1 C kg-1 3876 R 1 Gy = 100 rad 1 Sv = 100 rem
gdje faktor f ovisi o vrsti apsorbera, a za niske energije fotona (manje od 100 keV), u sredstvima koja imaju relativno teke atome (npr. kost), i o energiji fotona (SLIKA 1.9). Za energije fotona iznad 100 keV veza izmeu apsorbirane i ekspozicijske doze praktino je ista za zrak, meka tkiva i kosti (objasnite zato, uzimajui u obzir: 1. iznad 100 keV dominantan proces interakcije
23
elektromagnetnog zraenja i materije je Comptonovo rasprenje i 2. apsorbirana se doza odnosi na jedininu masu tvari).
SLIKA 1.9 Omjer (f) apsorbirane i ekspozicijske doze ovisi o energiji fotona razliito za razna tkiva. Uoimo da izloeno vrijedi samo za X i gama zraenja, jer ekspozicijska doza nije definirana za estina zraenja. Razlog tome je to estina zraenja, osim na ionizaciju molekula zraka, jedan dio energije (ovisno o energiji) izravno potroe i na njihovu ekscitaciju, te na zagrijavanje sredstva (poveanje kinetike energije molekula). Slino se dogaa i u sluaju valnih zraenja niskih energija u tekim materijalima, to objanjava ovisnost faktora f o energiji fotona u kostima (Slika 1.9).
esto ne znamo karakteristike izvora polja zraenja, ali njegove uinke moemo neposredno izmjeriti. Mjerenja brzine ekspozicijske doze vre se ionizacijskim komorama. Najee se radi se o posudi sa zrakom na atmosferskom tlaku u kojoj su pozitivna i negativna elektroda. Kada zraenje ue u posudu i ionizira zrak osloboeni se pozitivni ioni skupljaju na katodi, a elektroni na anodi. Time se stvara struja u vanjskom krugu koja se moe mjeriti (SLIKA 1.10).
SLIKA 1.10 Prenosiva ionizacijska komora (Cutie Pie) sastoji se od posude s plinom, izvora visokog napona i ureaja za mjerenje jakosti proizvedene struje.
U ionizacijskim komorama elektrode su na potencijalu ije elektrino polje samo prikuplja ione osloboene primarnom ionizacijom. Naime, elektrino polje nije dovoljno za ubrzavanje iona, ime se izbjegavaju sekundarne ionizacije. Ionizacijske se komore koriste kada su potrebna precizna mjerenja polja zraenja, to je osobito vano u planiranju radioterapije. Nasuprot tome, u tzv. Geiger-Mllerovim (GM) brojaima napon je vei i primarni ioni, na putu prema elektrodama stvaraju lavinu sekundarnih iona. Posljedino GM brojai ne mjere brzinu ekspozicijske doze, ve samo uestalost ionizacija. Ipak njihova je prednost to, zbog unutranjeg pojaanja signala, mogu detektirati ionizirajua zraenja relativno malih energija. U praksi se koriste za nadzor i detekciju prisutnosti izvora zraenja, kada nije potrebna osobita preciznost.
25
doze i ozbiljnost im raste s njenom veliinom. Svi ne-stohastini uinci su somatski (npr. eritem, katarakta, leukopenija, glomerulonefritis, sterilnost). Doze primljene u slikovnoj dijagnostici ionizirajuim zraenjem manje su od veine pragova ne-stohastinih uinaka radijacije. Stoga je dijagnostika uporaba X zraka i radionuklida uglavnom povezana sa stohastinim radijacijskim rizicima. Bioloka teta koju uzrokuju ionizirajua zraenja ne ovisi samo o apsorbiranoj dozi, ve i o vrsti zraenja. Naime, vei broj ionizacija unutar jedne stanice (ili jedne makromolekule) bioloki je nepovoljnije od istog broja ionizacija (dakle i iste apsorbirane energije) rasporeenih unutar vie stanica (makromolekula). Neutroni i alfa estice ioniziraju vrlo gusto, tako da je uestalost nepopravljivih, viestrukih oteenja makromolekula vea nego u sluaju gama zraka ili beta estica. Zbog toga je uveden pojam ekvivalentne doze: Ekvivalentna doza = Q.Apsorbirana doza gdje je Q tzv. faktor kvalitete. Za alfa estice Q iznosi 20, za neutrone od 5 do 20 (ovisno o njihovoj energiji), a za beta estice, gama i X fotone 1. Ako se apsorbirana doza izraava u grejima, jedinica ekvivalentne doze je sivert (Sv). Stara je jedinica rem (1 rem=0.01 Sv). Osim toga, osjetljivost na izlaganje zraenju (tzv. radio-senzitivnost) jako ovisi o vrsti tkiva. Zbog toga je uvedena jo jedna veliina: efektivna ekvivalentna doza. Svakom se dijelu tijela pripisuje teinski faktor, koji odgovara specifinoj radiosenzitivnosti. Efektivna ekvivalentna doza jednaka je umnoku odgovarajueg teinskog faktora i ekvivalentne doze tog dijela tijela. Jedinica joj je sivert.
zbog svih umjetnih izvora ionizirajueg zraenja. Radioterapijske doze se ovdje ne uzimaju u obzir. Detalji prikazani u TABLICI 1.7 samo su prosjene vrijednosti. Neke osobe mogu dobiti puno vee doze, ovisno o tome gdje ive, ime se bave, potrebi za dijagnostikim postupcima i sl.
Tablica 1.7 Prosjena efektivna ekvivalentna doza stanovnika Velike Britanije (1991). Izvor Prirodni izvori Radon Gama zrake iz zemlje i graevinskog materijala Prirodni radionuklidi u hrani Svemirska zraenja Umjetni izvori Medicinska uporaba Profesionalno izlaganje Radioaktivne padaline Isputanja radionuklida Ureaji iroke potronje 370 7 5 0.4 0.4 14.3 0.27 0.19 0.02 0.02 Iskljuujui radioterapiju Ovo opada od 1962., osim rasta 1986. zbog nesree u ernobilu Satovi sa svijetleim kazaljkama, detektori dima, itd. 1300 350 300 260 50.1 13.5 11.6 10.0 Doza/Sv Postotak Napomena
27
Provjera znanja
Od 5 ponuenih odgovora uvijek je toan samo jedan
1.1 Veina tekih stabilnih jezgri: a) ima podjednake brojeve protona (Z) i neutrona (N) b) ima N<Z c) ima N>Z d) sklona je alfa raspadu e) umjetna je 1.2 Anihilacijsko zraenja javlja se u: a) beta-minus raspadu b) alfa raspadu c) gama raspadu d) beta-plus raspadu i tvorbi parova e) samo u beta-plus raspadu 1.3 Kontinuiran spektar energija zapaamo: a) u alfa i beta raspadu b) samo u alfa raspadu c) samo u beta raspadu d) u alfa i gama raspadu e) samo u gama raspadu 1.4. Pred kolimirani izvor ionizirajueg zraenja stavili smo tanku drvenu ploicu koja je intenzitet zraenja smanjila smanjila na polovicu. Ako dvije takve ploice smanjuju intenzitet zraenja na nulu, nedvojbeno moemo zakljuiti: a) izvor ne emitira gama zrake b) izvor emitira samo gama zrake c) izvor emitira samo alfa estice d) izvor ne emitira beta estice e) izvor emitira beta estice i gama zrake 1.5 Somatski uinci ionizirajueg zraenja: a) ne odnose se na ozraivanje gonada b) nemaju prag c) ne mogu biti stohastini d) sadre sve nestohastine uinke e) ne mogu biti posljedica mutacije spolnih stanica
2. poglavlje
Mjerenja radioaktivnosti
Registracija gama zraenja zahtijeva masivan detektor Gama zrake detektiraju se pretvorbom u vidljivo svjetlo Scintilacijski brojai mogu mjeriti energiju gama zrake Kristal natrijevog jodida: najei detektor gama zraka RIA: metoda tonog mjerenja vrlo niskih koncentracija Volumene tjelesnih tekuina mjerimo pomou razrjeenja radioindikatora Kolimatorom odabiremo zraenje iz odreenog dijela tijela Radiohistogram je graf funkcije organa
Slojevita snimanja
SPECT: jednofotonska emisijska tomografija Snimanje iz vie kutova omoguava rekonstrukciju presjeka Izdvajanje presjeka poveava kontraste na slici Tomogrami imaju loiju rezoluciju nego planarne slike PET: pozitronska emisijska tomografija Slika se dobiva bez kolimatora, a projekcije trenutno Pozitronski emiteri oslikavaju metabolike procese
29
to je nuklearna medicina
RADIOIZOTOPE KORISTIMO U DIJAGNOSTICI I TERAPIJI
Nuklearna medicina predstavlja niz dijagnostikih i terapijskih postupaka u kojima se koriste radioizotopi. Dijagnostike se metode dijele na laboratorijske, in-vitro pretrage i in-vivo snimanja raspodjele radioizotopa u tijelu. U in-vivo dijagnostici nuna je uporaba gama emitera, jer su gama zrake prodorne i mogu se detektirati izvan tijela. Za terapijske namjene pogodniji su beta emiteri, jer beta zrake imaju kratak doseg i mogu predati visoke radijacijske doze lokalno, bez oteenja okolnog tkiva.
5. relativno je jeftin. Vrijeme poluivota Mo-99 je 2.5 dana. To omoguava da prosjena nuklearno medicinska ustanova kupnjom oko 3 GBq Mo-99 zadovolji tjednu potrebu za Tc99m. Proizvod se naziva (molibdensko)-tehnecijski generator. Sastoji se od masivne olovne zatite unutar koje je Mo-99 u obliku amonijevog molibdenata, adsorbiran na alumijiskoj koloni. Kada nam je potreban Tc-99m, koji se akumulira raspadom Mo-99, vodena otopina natrijevog klorida propusti se kroz kolonu, gdje se kloridni ioni zamjenjuju s pertehnetatnim. Tehnecij, u obliku pertehnetata (Tc99mO4-) vakuumski se usie u boicu, koja se uklanja i raspodjeljuje u dnevne i pojedinane doze (SLIKA 2.1).
31
Mjerenja radioaktivnosti
REGISTRACIJA GAMA ZRAENJA ZAHTIJEVA MASIVAN DETEKTOR
U nuklearnoj medicini radioaktivnost mjerimo u dvije svrhe: 1. odreivanje koncentracije radionuklida (posredno: hormona ili drugih tvari vezanih za radionuklid) u uzorku tkiva i 2. snimanje rasporeda radionuklida u tijelu. Zbog velike probojnosti gama zraka u oba je sluaja potreban masivan detektor. Dok e X zraka ostaviti tokasti trag na tankom filmu, za uinkovitu registraciju gama zrake koristi se nekoliko centimetara debeli sloj tekog apsorbera. Zato je na slikama dobivenim pomou gama zraka razluivanje detalja relativno slabo.
Nunost uporabe masivnog detektora bitno ograniava nuklearno medicinsku slikovnu dijagnostiku
SLIKA 2.2 Nakon apsorpcije gama zrake u scintilatoru, stvaraju se svjetlosni fotoni za koje je scintilator propustan. Zato jedan dio te svjetlosti dolazi do pozadine scintilatora na kojeg je priljepljena fotokatoda. Svjetlosni fotoni na fotokatodi oslobaaju foto-elektrone. Taj se primarni elektrini signal potom jako 5 8 poveava (10 do 10 puta) na nain da se elektroni ubrzavaju i usmjeravaju prema dinodama na sukcesivno veim potencijalima. Na svakoj sljedeoj dinodi jedan elektron izbije desetak novih, sekundarnih elektrona.
33
SLIKA 2.3 Broja s rupom sastoji se od upljeg kristala NaJ-Tl, fotomultiplikatorske cijevi (FMC) s pripadajuom elektronikom i masivne olovne zatite koja apsorbira vanjska zraenja.
35
radioaktivnost. Uzmimo da je rezultat 3 kBq. To znai da se 1 ml injektata razrijedio u 3000 puta veom volumenu (9 MBq:3 kBq=3000), tj. da je volumen plazme naeg ispitanika 3 litre. Na slian nain, koritenjem radioindikatora koji se vee za eritrocite (Cr-51), moemo procijeniti ukupan volumen eritrocita. Takoer, ako je volumen distribucije radioindikatora ukupan volumen vode u tijelu (kao to je to u sluaju tricija), mogue je procijeniti i taj fizioloki parametar. Prednost koritenja radioindikatora pred drugim, neradioaktivnim indikatorima jest visoka osjetljivost detekcije ionizirajueg zraenja. Koristei male koliine radioaktivne tvari, izbjegavamo alergijske reakcije i druge neeljene posljedice.
Radiohistogram je graf koji prikazuje kako se u vremenu mijenja koliina radioobiljeivaa u odreenom organu ili njegovom dijelu.
SLIKA 2.4 Dijelovi ureaja koji snima bubreni radiohistogram renogram. Obino dva takva sustava mjere funkciju oba bubrega istodobno.
Scintigram dobiven skenerom dvodimenzionalni je prikaz gustoe radioobiljeivaa u sloju tijela definiranom dubinom fokusa kolimatora. Uporaba fokusirajueg kolimatora drastino smanjuje osjetljivost mjerenja (u usporedbi s otvorenim kolimatorom) i relativno slabu rezoluciju, jer mu fokus nije toka, ve konaan volumen. Stvaranje slike postepenim pretraivanjem je sporo, te je mogunost registracije vremenskih promjena iskljuena. Zbog svega toga se skener danas vie ne koristi.
37
SLIKA 2.6 Komponente gama kamere. Detektor i fotomultiplikatorske cijevi (FMC) su unutar olovne zatite. Scintilacija u kristalu uzrokuje najjai signal u najblioj FMC. Sklopovi za analizu signala odreuju (x,y) poziciju scintilacije i pobuuju stvarnje svijetle toke na zaslonu katodnog osciloskopa. Ista se informacija paralelno prenosi i u memoriju raunala.
Za razliku od skenerskog postepenog pretraivanja, gama kamera je u svakom trenutku osjetljiva na cijelo podruje ispod kristala. Time je otvorena mogunost praenja brzih promjena, tj. kinetike radioobiljeivaa.
Za snimanja malih organa (najee titnjae) koriste se posebni, tzv. pinhole kolimatori, koji na principu tamne komore stvaraju uveanu, obrnutu sliku u ravnini kristala (SLIKA 2.7).
SLIKA 2.7 Prvobitna gama kamera imala je pinhole kolimator, koji se i danas koristi za snimanja malih organa ili dijelova organa
39
zaobii neka ogranienja vizualne analize, ali i generirati lane informacije (artefakte). Stoga su neki lijenici skeptini prema onome to ne vide golim okom.
SLIKA 2.8 Sistem modificira ulaz ovisno o svojim svojstvima. Mjerei ulaz i izlaz zakljuujemo na svojstva sistema.
41
U drugim sluajevima koristimo radioobiljeivae koji izlaze iz krvi i specifino se nakupljaju u odreenom organu. Tipine mehanizme njihove lokalizacije prikazuje TABLICA 2.1.
TABLICA 2.1 Primjeri lokalizacije radioobiljeivaa Mehanizam aktivni transport aktivni transport aktivni transport kapilarna blokada filtracija razrjeenje fagocitoza sekvestracija Organ titnjaa bubreg miokard plua bubreg krv jetra slezena Radioobiljeiva J-131 orto-J-131-hipurna kiselina Tl-201 Tc-99m-makroagregat Tc-99m-dietilen-triamin-pentooctena kiselina Tc-99m-humani serum albumin Tc-99m-sumporni koloid Tc-99m-sumporni koloid
Najee se radioobiljeivai izluuju putem bubrega i (ili) jetre, bili promijenjeni ili ne, ovisno o metabolizmu nosaa.
Ako se radio o radioobiljeivau, njegova e se koliina smanjivati jo bre, brzinom koja je zbroj konstante biolokog izluivanja i konstante raspada radioindikatora, . Tu veliinu zovemo konstanta efektivnog izluivanja (EF). Dakle, vrijedi:
EF = B +
te se, analogno jednadbi 1.2., poetna aktivnost radioobiljeivaa u tijelu (A0) u vremenu smanjuje po jednadbi:
A(t) = A0 exp(-EF t)
gdje smo, zbog preglednosti, umjesto broja e, koristili simbol exp. Pored konstante efektivnog izluivanja koristi se i inverzna veliina, efektivni poluivot (T1/2)EF:
(T1/2)EF = ln(2)/EF
Uvaavajui da je (fizikalni) poluivot radioindikatora, T1/2 inverzno proporcionalan konstanti raspada, , kombinacijom gornje dvije jednadbe dobivamo:
(T1/2)EF = T1/2 (T1/2)B /( T1/2 + (T1/2)B)
Slijedi da je efektivni poluivot radioobiljeivaa uvijek manji od oba, njegovog biolokog poluivota i fizikalnog poluivota radionuklida koji je indikator:
T1/2 > (T1/2)EF < (T1/2)B
ZADATAK 1. Izraunajte efektivni poluivot aniona J-131 u tijelu, ako znamo da je bioloki poluivot aniona joda 15 dana, dok je poluivot radionuklida 8 dana. Kako objanjavate relativno dug bioloki poluivot aniona joda, pored injenice da se isti izluuje putem bubrega glomerulskom filtracijom, bez reapsorpcije (sjetite se fizioloke funkcije joda).
Smanjivanje koliine radioobiljeivaa koji se praktiki ne raspada iskljuivo je posljedica bioloke eliminacije. Isto tako, ako se radioobiljeiva inkorporira u tijelu (kao npr. radioaktivni izotop stroncija u kostima), njegovo je nestajanje iskljuivo posljedica radioaktivnog raspada.
ZADATAK 2. Pokaite da iz gornje jednadbe slijedi: ako je fizikalni poluivot puno vei od biolokog, efektivni poluivot praktiki je jednak biolokom poluivotu, i obrnuto. Izraunajte efektivni poluivot orto-jod-131-hipurne kiseline, ako se (zanemarujui fizikalni raspad) pola kompleksa izlui u urin za 1 sat.
Naravno, nakon radioaktivnog raspada radioobiljeiva ne nestaje iz tijela, ve se jezgra njegovog radioindikatora zamijeni s jezgrom kerkom. Ako jezgra ker nije radioaktivna, sa stajalita apsorbirane radijacijske doze, sve je isto kao i da radioobiljeiva raspadom radioindikatora nestaje iz tijela. U tom je sluaju apsorbirana radijacijska doza zbog unosa radioobiljeivaa proporcionalna njegovom efektivnom poluivotu. Naravno, ta je doza takoer proporcionalna unesenoj aktivnosti radionuklida, te ovisi i o nainu i energijama njegovog raspada. Ako nas zanimaju posljedice unoenja radioaktivnog materijala u tijelo (zbog kontaminacije ili, namjerno, u sklopu dijagnostikog postupka), najvanije je znati koliki je efektivni poluivot radioaktivnog entiteta. To je stoga jer se u praksi njegove vrijednosti kreu u rasponu od nekoliko sekundi do tisua godina, dok drugi imbenici (aktivnost, vrste i energije raspada) variraju manje.
43
U sluaju dijagnostikih radioobiljeivaa unesene aktivnosti moraju biti dostatne za dobivanje kvalitetnih slika. U drugu ruku, koriste se samo oni kompleksi koji imaju relativno kratke bioloke i fizikalne poluivote. Zbog toga su apsorbirane radijacijske doze prihvatljive (imaju povoljan omjer cijena/dobitak) i, kako smo ve spominjali, povezane su samo s rizicima stohastinih uinaka ionizirajueg zraenja (TABLICA 2.2).
Tablica 2.2 Apsorbirane doze u sluaju uobiajenih nuklearno-medicinskh postupaka Postupak Scintigrafija mozga Radioobiljeiva
99m
Aktivnost
Doza u kritinom organu (Gy)a Crijeva, 0.02 Jetra, 0.02 Plua, 0.009 Mjehur, 0.06 Mjehur, 0.02 titnjaa, 0.08 Crijeva, 0.01
500 MBq (~ 15 mCi) 99m Scintigrafija Tc sumporni koloid 150 MBq jetre (~ 4 mCi) 99m Scintigrafija Tc makroagregirani 100 MBq plua (~ 3 mCi) 99m 500 MBq Scintigrafija Tc pirofosfat kostiju (~ 15 mCi) 131 Renogram 8 M Bq I hipurna kiselina (~ 200 Ci) 131 Mjerenje 300 kBq I natrijev jodid funkcije titnjae (~ 8 Ci) 99m Scintigrafija 150 MBq Tc pertehnetat titnjae (~ 4 mCi) a kritini organ je onaj u kojem je apsorbirana doza najvea
Tc pertehnetat
Slojevita snimanja
SPECT: JEDNOFOTONSKA EMISIJSKA RAUNALNA TOMOGRAFIJA
Podsjetimo se da su scintigrami dobiveni gama kamerom planarne projekcije trodimenzionalne raspodjele radioobiljeivaa. Aktivnosti iznad i ispod superponiraju se s aktivnostima iz podruja koje nas interesira. Te aktivnosti moemo smatrati biolokim umom, koji smanjuje uoljivost lezija i poveava pogreke u numerikim analizama scintigrama. Zbog toga su razvijene metode dobivanja slika tankih slojeva tijela. To su tzv. tomografije (grki: tomos- reanj i grafein- piem), dok se slika sloja (presjeka) tijela tove tomogram. Jedna od dviju takvih nuklearno-medicinskih metoda je jedno-fotonska emisijska raunalna tomografija (SPECT, od engleski: Single Photon Emission Computed Tomography). Atribut "jednofotonska" razlikuje ovu metodu od pozitronske tomografije, gdje se koristi fotonski par, o emu emo jo govoriti. Atribut "emisijska" naglaava da je izvor zraenja u tijelu, nasuprot transmisijskoj radiolokoj tomografiji, gdje je izvor zraenja izvan tijela.
SLIKA 2.9 Snimanje SPECT metodom. Tijekom rotacije glave gama kamere oko ispitanika dobivaju se dvodimenzionalni scintigrami, iz kojih raunalo rekonstruira slike presjeka tijela.
45
Scintigram dobiven iz jedne projekcije moemo smatrati skupom paralelnih traka, tzv. profila aktivnosti (SLIKA 2.11). Pojedini profil prikazuju kako se u jednoj dimenziji mijenja prosjena gustoa radioobiljeivaa u stupcima tijela koji se nalaze okomito ispod trake. Nas, meutim, zanima dubinska raspodjela aktivnosti u pojedinom stupcu, ne samo sumarna informacija. Izdavajanjem odreene dubine stupaca dobili bismo sliku presjeka tijela, tj. treu dimenziju raspodjele radioobiljeivaa. To je mogue koristei profile dobivene iz raznih kutova, tj. poloaja detektora, koji rotira oko duge osi tijela (SLIKA 2.10).
SLIKA 2.10 Principi rekonstrukcijskog algoritma "unazadnog projiciranja" (back-projection). Nepoznati objekt (A) zbog jednostavnosti sadri samo jedan tokasti izvor aktivnosti. Profili aktivnosti snimaju se iz nekoliko kutova oko objekta (B). Unazadnim projiciranjem svakoj toki odreenog profila pridajemo dubinski jednoliku raspodjelu aktivnosti, proporcionalne gustoe. Te se jednolike raspodjele potom superponiraju, pri emu je aproksimacija sve tonija, to je broj projekcija vei (C i D). Meutim, i u sluaju neizmjernog broja projekcija preostaje tzv. rezidualno zamuenje, koje slii na funkciju 1/r, gdje je r udaljenost od izvora do detektora (E). Uzrok je konana rezolucija detektorskog sustava, gdje, kao to se vidi na gornjem primjeru samo jedne toke, profili nisu tanke crte, ve krivulje odreene irine. Zbog toga rekonstruirana slika toke nije toka, ve je prostorno razmrljana, s najjaim intenzitetom u sredini, koji opada prema periferiji.
47
deriviranog rezultata, loija je od rezolucije osnovnog podatka, planarnog scintigrama. Pored degradacije rezolucije uojivost je lezija na tomogramu bolja nego na planarnom scintigramu, jer pretee poveanje kontrasta lezije prema okoliu. Pored rezolucije u ravnini slike, tzv. planarne rezolucije, u tomografiji govorimo i o aksijalnoj rezoluciji. Aksijalna rezolucija je mo razdvajanja detalja u smjeru okomitom na ravninu slike. Jasno je da je potonja odreena debljinom pojedinanog sloja. Dakle, aksijalna rezolucija je nezavisna o imbenicima koji odreuju planarnu rezoluciji i moemo ju sami odabrati. Pri tome valja znati da rekonstrukcija veeg broja tanjih slojeva zahtijeva vee vrijeme snimanja (odgovorite zato, imajui u vidu statistiku narav radioaktivnog raspada). Naravno, snimanje iz vie kutova je vremenski zahtjevno, te se ovom tomografskom metodom ne mogu pratiti promjene radioaktivnosti, ve samo statina raspodjela radioobiljeivaa.
SLIKA 2.13 Poloaji pozitronskih izvora (A,B) odreuju se u sjecitu pravaca na kojima lee detektorski parovi koji su registrirali anihilacijske fotone.
Dakle, PET rekonstrukcijski algoritam slian je algoritmu unazadnog projiciranja SPECT metode. Bitna je razlika SPECT i PET metoda to potonja ne zahtijeva uporabu kolimatora. Razlog tome je gotovo istodobno dolaenje anihilacijskih fotona na nasuprotne detektore. Elektronika kamere radi u reimu tzv. koincidentne detekcije. Sustav registrira samo one parove dogaaja koji su gotovo simultani, u uskom vremenskom intervalu od nekoliko nanosekundi. Zbog toga fotone koji potiu iz drugih dijelova tijela ne moramo fiziki apsorbirati u kolimatoru, jer oni najee nemaju svog koincidentnog para (SLIKA 2.14). Zbog snimanja raspodjele radiofarmaka bez uporabe kolimatora PET ima sljedee prednosti pred drugim radionuklidnim slikovnim metodama: 1. znaajno bolju rezoluciju (usporedivom s ultrazvunom) i 2. znaajnu veu osjetljivost registracije zraenja.
49
Velika osjetljivost registracije zraenja i injenica da je detektor PET kamere stacionaran omoguavaju puno bre snimanje podataka potrebnih za rekonstrukciju presjeka nego to je to u SPECT-u. Zato su PET metodom mogua dinamika tomografska snimanja.
SLIKA 2.14 Pozitronska kamera koristi istodobni dolazak dva kolinearna anihilacijska fotona na par nasuprotnih detektora. Veinom samo takvi fotoni, nastali unutar iscrtkanih linija, proizvode koincidentne pulseve u dvjema fotomultiplikatorkama (FMC). Pozitrone izvan osjetljivog volumena (poloaji A i C) obino registrira samo jedan detektor. Ukoliko su sluajno dogaaji u poloajima A i C simultani, moe doi do koincidentne detekcije. Takvi rijetki dogaaji uzrokuju pogreke u odreivanju poloaja izvora.
Rubidij-82
1.3
Analozi kalija
Ugljik-11, duik-13 i kisik-15 radionuklidi su elemenata prisutnih u gotovo svim organskim molekulama, te su mogunosti primjena brojne. Meutim, zbog brzih tempa raspada ti se radionuklidi mogu koristiti samo u blizini ciklotrona. Rubudij82 takoer je kratkoivu, ali se moe dobiti generatorski.
Takoer se neki atomi mogu supstituirati kao analozi. Primjer je fluor, koji se koristi kao analog vodika. Kao pozitronski emiter dostupan je F-18, koji se moe inkorporirati u radiofarmak F-18-fluor-deoksi-glukozu (F-18-FDG). To je daleko najei PET radiofarmak. Mogunosti su uporabe praktiki neograniene, obzirom da svaka stanica u aerobnom metabolizmu kao gorivo koristi glukozu.
Provjera znanja
Od 5 ponuenih odgovora uvijek je toan samo jedan
2.1 Svojstvo radionuklida 99m-Tc NIJE: a) isti je gama emiter b) stvara mnoge spojeve c) relativno je jeftin d) poluivot mu je 6 sati e) energija gama fotona mu je 360 keV 2.2 Radionuklid je radioindikator i radioobiljeiva u primjeru: a) scintigrafija titanjae s J-131 b) renografija s orto-jod-131-hipurnom kiselinom c) scintigrafija bubrega s Tc-99m-dietilen-triamin-pentooctenom kiselinom d) scintigrafija plua s Tc-99m-makroagregatom e) scintigrafija jetre s Tc-99m-sumpornim koloidom 2.3. Prednost radioaktivnih pred drugim indikatorima u mjerenju volumena tjelesnih tekuina je: a) mogunost kolimacije gama zraka b) uporaba masivnog detektora c) visoka specifinost reakcije antitijelo-antigen d) velika osjetljivost registracije gama zraenja e) stohastina narav radioaktivnog raspada 2.4 Scintigrami imaju slabu rezoluciju zbog: a) nunosti kolimacije gama zraka i masivnog detektora b) nunosti kolimacije gama zraka i brzog raspada izvora radioaktivnosti c) nunosti uporabe masivnog detektora i brzog raspada izvora radioaktivnosti d) nisko-kontrastnih lezija i kolimacije gama zraka e) nisko-kontrastnih lezija i uporabe masivnog detektora 2.5 Prednosti pozitronske tomografije pred svim drugim scintigrafskim metodama su: a) bolja rezolucija i vea dostupnost pozitronskih emitera b) posljedjica snimanja bez uporabe kolimatora c) posljedica velike energije anihilacijskih fotona d) vea osjetljivosti registracije i vea dostupnost pozitronskih emitera e) bolja rezolucija i mogunost tomografije
51
53
SLIKA 3.1 Mogue orijentacije magnetnih momenata jezgri u vanjskom magnetnom polju B0.
U ravnotei je neto vie jezgara paralelne orijentacije, jer u tom stanju imaju niu energiju. Posljedino, vanjsko magnetno polje magnetizira uzorak, jer zbroj svih individualnih magnetnih momenata jezgri vie nije nula, ve vektor u pravcu vanjskog magnetnog polja (SLIKA 3.2).
SLIKA 3.2 Zbrajanje vektora pojedinih magnetnih momenata daje makroskopsku magnetizaciju M, u smjeru vanjskog magnetnog polja Bo. To je zbog toga to komponente magnetnih momenata u transverzalnoj ravnini rotiraju u razliitim, sluajnim fazama, te se ponitavaju. Nasuprot tome, komponente u smjeru Bo se ne ponitavaju, jer paralelnih spinova ima vie.
Signal magnetne rezonancijee nastaje zbog razliitih naseljenosti energijskih stanja jezgri, te je povoljno da je ta razlika to vea. Obzirom da je potonja proporcionalna vanjskom magnetnom polju, u MRI se koriste vrlo jaki statini magneti. Pored toga, za realno dostine gustoe magnetnog toka od 2 T, u sluaju jezgri vodika, od jednog milijuna jezgri samo je njih 16 vie u stanju nie energije (paralelne orijentacije). Zbog toga:
Razlika energija jezgara paralelene i antiparalelne orijentacije takoer je proporcionalna vanjskom magnetnom polju. U sluaju jezgri vodika i magnetnih polja koja se koriste u praksi, ta razlika odgovara energiji radiofrekventnog fotona. To je presudna injenica jer su radiofrekventni fotoni u metodi magnetne rezonancijee i pobuivai i signal. To je mogue zato jer je za njih nae tijelo propusno. (Sjetimo se da je tijelo gotovo nepropusno za infracrvenu i vidljivu svjetlost, te da tek djelomice proputa X i gama zrake.)
INDUKCIJA REZONANCIJE
Poremeaj naseljenosti energijskih stanja jezgri nastaje ako ih izloimo vanjskom radiofrekventnom elektromagnetnom polju. Tada jezgre u niem energijskom stanju (paralelne orijentacije prema smjeru stalnog magnetnog polja) "upijaju" energiju radiofrekventnih fotona i prelaze u stanje vie energije (antiparalelne orijentacije). Posljedino se smanjuje viak jezgri u stanju nie energije, pa time i iznos vektora makroskopske magnetizacije promatranog uzorka. Osim toga, pod utjecajem promjenjivog radiofrekventog polja, ija je magnetna komponenta okomita na smjer stalnog magnetnog polja, individualni magnetni momenti jezgara poinju precesirati sinkrono s vrtnjom radiofrekventog polja. Time se generira rotirajua, transverzalna komponenta makroskopske magnetizacije. Tu pojavu, uz spomenuto slabljenje longitudinalne komponente makroskopske magnetizacije (paralelne s vanjskim stalnim magnetnim poljem) slikovito predoavamo kao istodobno zakretanje (nutaciju) vektora magnetizacije iz smjera stalnog magnetnog polja i njegovu precesiju oko tog polja, sinkrono s vrtnjom promjenjivog radiofrekventnog polja (SLIKA 3.3).
55
SLIKA 3.3 Transverzalna magnetizacija nastaje jer pojedini magnetni momenti rotiraju sinkrono (u fazi) s vrtnjom vanjskog radiofrekventnog polja B1.
Dakle, vanjsko promjenjivo radiofrekventno polje pobuuje rezonanciju individualnih magnetnih momenta jezgri, to stvara periodiki promjenjivu makroskopsku magnetizaciju u ravnini okomitoj na smjer stalnog magnetnog polja (transverzalnoj ravnini). To je odluujua injnica, jer bez rezonancije ne bi bilo niti mjerljivog MR signala. Naime, po Faradayevom zakonu, ta promjenjiva komponenta makroskopske magnetizacije inducira signal (napon) u zavojnici smjetenoj u transverzalnoj ravnini. Upravo je to signal magnetne rezonancijee (SLIKA 3.4).
SLIKA 3.4 Nakon primjene radiofrekventnog pulsa transverzalna magnetizacija Mxy rotira oko osi stalnog magnetnog polja, ime se, u skladu s Faradayevim zakonom, u zavojnici u transverzalnoj ravnini inducira elektromotorna sila
RELAKSACIJSKA VREMENA
Vektor makroskopske magnetizacije zakrenut e se to vie to je radiofrekventno polje jae i to due traje. Radiofrekventni puls koji zakrene vektor makroskopske magnetizacije u transverzalnu ravninu, gdje rotira sinkrono s poljem, zove se /2 puls. Tada longitudinalna magnetizacija isezne, jer je ostvarena jednaka naseljenost energijskih stanja jezgri. Tzv. puls zakrene magnetizaciju za 180 stupnjeva, kada je ostvarena inverzna naseljenost energijskih stanja jezgri. Nakon to se radiofrekventno polje iskljui, sustav jezgri oslabaa se vika energije i vraa u poetno stanje. Signali koji se tada registriraju tvore MR sliku. Dva dijelom neovisna parametra karakteriziraju povratak sustava pobuenih jezgri u poetno stanje:
T1 je vrijeme potrebno da se nakon /2 pulsa longitudinalna komponenta makroskopske magnetizacije vrati na 63 % poetne vrijednosti i zove se vrijeme relaksacije spina u reetku, a T2 je vrijeme porebno da, nakon /2 pulsa, iznos vektora transverzalne magnetizacije padne na 37 % od maksimalne vrijednosti i zove se spin-spin relaksacijsko vrijeme.
Nasuprot zorno oekivanom, povratak vektora makroskopske magnetizacije iz transverzalne ravnine u poetni smjer ne moemo opisati vektorom konstantnog iznosa koji se rotira i vraa u poetni smjer, tj. tako da film njegovog pada u transverzalnu ravninu odmotamo unazad. Tada bi vremena T1 i T2 bila jednaka. Meutim, vremena T1 i T2 samo su djelomice povezana. Tako npr. nakon potpunog vraanja longitudinalne magnetizacije (odreene vremenom T1) relakasacija je zavrena, te ne moe postojati niti transverzalna magnetizacija, to znai da je uvijek: T2<T1 Meutim, mogue je da transverzalna komponenta naglo iezne, te da se potom vektor magnetizacije sporo vraa u poetnu vrijednost, iskljuivo elongacijom po osi vanjskog stalnog magnetnog polja. Te je injenice mogue objasniti ako promotrimo mehanizme kojima se pobueni uzorak jezgri vraa u ravnoteno stanje.
Vrijeme T1 vezano je za vraanje jezgara iz pobuenih, viih u nia energijska stanja. Time se poveava longitudinalna komponenta makroskopske magnetizacije. Porcije energije koje se oslobaaju jednake su razlici energijskih stanja jezgri, to odgovara energiji radiofrekventnog fotona. Ti procesi mogu biti spontani, ali ih znaajno stimulira prisustvo lokalnog elektromagnetnog polja u radiofrekventnom spektru. Za odreenu jezgru to znai blizinu molekula koje imaju dipolni moment i rotiraju radiofrekventnom frekvencijom. Za pobuene protone u istoj vodi T1 je relativno dugo, oko 3 s, jer su frekvencije rotacija molekula iste vode prevelike. U biolokom tkivu T1 je u irokom rasponu izmeu 2 s i nekoliko stotinki ms. To je
57
zato to se protoni u vodi vezanoj za velike molekule (proteine) relaskiraju brzo, zbog puno sporije rotacije makromolekula.
Vrijeme T2 vezano je za gubitak rezonancije jezgri, ime se gubi transverzalna magnetizacija. U tim se procesima energija ne izmjenjuje (zato kratko T2 ne mora znaiti kratko T1). Za razliku od vremena T1 (koje je odreeno meudjelovanjem jezgre s molekulom vode kao cjelinom) gubitak rezonancije nastaje meudjelovanjem dvije susjedne jezgre (protona).
U vodi su T1 i T2 priblino jednaki (oko 3 sekunde). T1 se skrauje s mobilnou relaksacijskih sredita, jer je za odreenu jezgru povoljno da su joj dostupna polja to vie susjednih molekula. Zato se u krutinama T1 znatno produava. Nasuprot tome gubitak je rezonancije tim bri to su susjedne jezgre fiksiranije u prostoru. Zato se u krutinama T2 znatno skrauje. Dakle, openito vrijedi: T1(vrsto) > T1(tekue) T2(tekue) >> T2(vrsto)
Gustoa vode u tijelu izvor je primarnog kontrasta u MRI. Taj se primarni kontrast moe znatno pojaati metodom snimanja, kada se naglaavaju prostorne razlike u relaksacijskim vremenima T1 i (ili) T2. Sjetimo se da je MR signal inherentno slab, te slika nastaje lijepljenjem nekoliko tisua sljedbenih sliica jedne na drugu. Svaka je sliica rezultat jednog ciklusa uzbuda/relaksacija. Meutim, upravo zbog pojaavanja primarnog kontrasta, vrijeme izmeu dvije uzastopne uzbude krae je od vremena potrebnog za cjelovitu relaksaciju svih jezgri u uzorku. One jezgre koje
se relaksiraju bre (npr. protoni u vezanoj vodi) dominirat e u signalu u odnosu na jezgre koje se relaksiraju sporije (npr. protoni u slobodnoj vodi).
Brz tempo ponavljanja odreene kombinacije radiofrekventnih pulseva selektivno priguava podruja s dugim T1 i (ili) T2.
U zavojnicu dolaze signali iz raznih dijelova tijela istodobno. Za stvaranje slike potrebno je razlikovati signale iz raznih dijelova prostora. Neka je os vanjskog magnetnog polja oznaena kao z, a transverzalna ravnina x-y. Z koordinata uzorka fiksira se selektivnim pobuivanjem uzorka (izlaganjem radiofrekventnom polju) sloj-po sloj u smjeru osi. Dakle, MR slika se dobiva sloj-po-sloj, to je, uz potrebu opetovanja ciklusa uzbuda/relaksacija, uzrok relativno dugom vremenu MRI pretraga. Pozicija u x-y ravnini odreuje se superponiranjem linearnih gradijenata stalnom magnentnom polju u obje dimenzije (Bx i By). Na taj se nain svakoj poziciji jezgre u x-y ravnini pridodaje jedinstveno (malo promijenjeno) stalno magnetno polje. Razliito stalno magnetno polje znai i razliitu radio-frekvenciju pobuivaa i isto tako razliite frekvencije relaksacijskih signala. Preostaje iz smjese primljenih signala razluiti intenzitete raznih frekvencija, a time i jainu signala izvora odreene pozicije (to predstavlja sliku). Te sloene matematike analize obavlja raunalo.
Primarni konstrast u MRI ne bi bio dovoljan da ta skupa dijagnostika konkurira ostalima (CT, ultrazvuk). Na sreu, tkiva koja sadre priblino jednake koncentracije vode mogu se prikazati kontrastno ako se razlikuju u relaksacijskim vremenima T1 i (ili) T2. Tako se neki tumori prikazuju bljee od okolnog mekog tkiva zato jer sadre manji postotak vezane vode (koja se brzo relaksira). Zbog ekstremno kratkog vremena transverzalne relaksacije T2 u kostima iz njih ne dobivamo MR signal (sjetimo se da signal nastaje zbog promjenjive transverzalne magnetizacije, koja se u kostima u trenutku izgubi). To ne znai da u MRI kosti ne vidimo, dapae, osiguran je ekstreman kontrast prema mekom tkivu. Takoer atoma vodika ima i u drugim molekulama, koje su ponekad izvor dodatnog kontrasta. Tako se na slici magnetne rezonancijee bijela modana masa prikazuje jae (svjetlije) nego siva jer sadri vie kolesterola, iji se jezgre vodika relaksiraju bre od vodenih.
59
1. homogenosti (prostornoj uniformnosti) statinog magnetnog polja B i 2. veliini prostornih gradijenata Bx i By. Teorijski, to je homogenije jako magnetno polje i to su vei njegovi prostorni gradijenti, to je bolja rezolucija slike. U praksi je bitno i da je stalno magnetno polje, osim homogenosti, to jae. To je stoga jer je signal magnetne rezonancijee tada jai, te je potreban manji broj ponavljanja, to skrauje vrijeme snimanja. Time se smanjuju utjecaji micanja ispitanika i periodinog kretanja organa (poput srca i plua). Takoer je kod jaeg signala utjecaj uma (lanih elektromagnetnih signala iz okoline) manji. Meutim, cijena ureaja eksponencijalno raste sa snagom statinog magneta. U praksi su u uporabi ureaji s magnetima koje proizvode polja gustoe toka do 2 T. Zahtjev uniformnosti znai da se to polje ne razlikuje u prostoru (bolje od 1:10-6) kojeg zauzima ispitivani dio tijela. Ponekad se rabe supravodljivi magneti (elektrine zavojnice od niobij-titana, materijala koji, ohlaen ispod temperature tekueg helija, vodi elektrinu struju bez otpora). Iako ti magneti ne troe elektrinu energiju, odravanje je skupo jer ih valja hladiti tekuim helijem (to je skupo i zahtijeva periodine izmjene). Druga je mogunost uporaba obinih elektromagneta (zavojnica od bakra ili aluminija). Njihova je poetna cijana manja, ali su trokovi odravanja esto i vei, jer takav magnet troi oko 40 kW elektrine energije.
Provjera znanja
Od 5 ponuenih odgovora uvijek je toan samo jedan
3.1 Sve jezgre s magnetnim svojstvima imaju: a) jednake brojeve protona (Z) i neutrona (N) b) N>Z c) N<Z d) neparan N ili Z e) neparne N i Z 3.2 Signal magnetne rezonancijee je slab (A) zato jer Naseljenosti stanja jezgri razliite energije vrlo se malo razlikuju (B) a) A i B toni i povezani b) A i B toni, ali nepovezani c) A tono, B netono d) A netono, B tono e) A i B netoni 3.3 Primarni kontrast MR slike pojaava se: a) uporabom kontrastnog sredstva b) poveanjem jakosti stalnog magnetnog polja c) pojaanjem jakosti radiofrekventnog polja d) brzim ponavljanjem ciklusa uzbuda-relaksacija e) produenjem vremena snimanja 3.4 Relaksacijska vremena T1 i T2 uzorka tkiva: a) ne ovise o temperaturi b) ovise o gustoi tkiva c) ovise o udjelu vode u tkivu d) ovise o udjelu vezane u ukupnoj vodi e) podjednaka su u kostima 3.5 Mogunost prostorne lokalizacije signala magnetne rezonancijee osigurava: a) homogenost statinog magnetnog polja b) kolimacija signala c) prostorni gradijenti statinog magnetnog polja d) nehomogenost raspodjele vode u tijelu e) prostorni gradijenti radiofrekventnog polja
61
Odlike radiograma
Radiogram oslikava razlike u priguenju X zraka Cijevni napon odreuje slikovne kontraste Jakost struje odreuje brzinu stvaranja slike Vrijeme ekspozicije prilagoujemo slikovnom mediju Rendgenski filmovi sadre fluorescentne pojaivae Veliina snopa mijenja se kolimacijom Veliina izvora odreuje rezoluciju slike Raspreno zraenje uklanja se olovnim mreama
Radiografske metode
Planarni su radiogrami u praski najei Kontrastna se sredstva daju u krvotok i tjelesne upljine Fluoroskopija: stvaranje radiograma uivo Slojevita snimanja poveavaju kontraste Novije geracije CT ureaja su sve bre
to su X zrake
X ZRAKE NASTAJU KOENJEM ELEKTRONA
O X zrakama smo govorili u Poglavlju 1. Radi se o elekromagnetnom zraenju visokih frekvencija (energija), iznad ultraljubiastog dijela spektra. Takva se zraenja u meudjelovanju s materijom ponaaju kao estice (paketii energije), te se ne mogu fokusirati, za razliku od svjetlosti manjih frekvencija. Isto vrijedi i za gama zrake, razlika je samo u nastanku. Dok gama zrake odailju uzbuene atomske jezgre, X zrake nastaju koenjem elektrona u sredstvu s visokom atomskim brojem (tekom metalu). Najee se sreemo s X zrakama iz sintetskog izvora, stroja kojeg je napravio ovjek (SLIKA 4.1).
SLIKA 4.1 Ureaj za proizvodnju X zraka sastoji se od evakuirane staklene cijevi u kojoj su negativna elektroda (katoda) i pozitivna elektroda (anoda) na visokoj razlici potencijala (desetine tisua volti). Katoda se zagrijava posebnim grijaem i zbog toga oslobaa elektrone, koji se potom ubrzavaju prema anodi. Kada elektroni velike kinetike energije udare u anodu, naglo se zaustavljaju, pri emu se mali dio njihove kinetike energije (obino manji od 1 %) oslobaa u obliku elektromagnetnog zraenja. To je rendgensko ili X zraenje. Vei dio energije elektrona zagrijava anodu, koja ima relativno malu povrinu (da bi izvor zraenja bio to priblinije tokast). Zbog toga je potrebno sprijeiti da se anoda ne rastali. To se postie koritenjem rotirajue anode. Radi se o disku od volframa, koji brzo rotira (tipino 3000 puta u minuti) oko osovine od molibdena. U svakom je trenutku samo manji dio povrine diska izloen elektronskom snopu, dok se drugi dijelovi hlade (vie toplinskom radijacijom nego kondukcijom).
63
Kontinuirani spektar nastaje opisanim zakonim zraenjem, grafiki je unimodalna, neprekidna crta, nakoena udesno (najuestalija je energija oko 40 % od najvee). Linijski spektar je rezultat emisija nekoliko diskretnih energija, vidljivih kao tanke linije koje stre iznad kontinuiranog dijela. Nastaje tako to brzi elektroni ioniziraju atome sredstva, imajui dovoljno energije za oslobaajanje dobro vezanih unutarnjih elektrona (iz K i L ljuski). Nakon toga se elektroni iz viih ljuski sputaju na slobodna mjesta nie energije, pri emu se razlika energija oslobaa vidom fotona (za sredstvo) karakteristinih energija. Zato poloaj tih linija ovisi samo o sredstvu od kojeg je napravljena anoda.
Poveanjem cijevnog napona poveava se poetna energija kojom elektroni udaraju u anodu, pa slijedi:
1. vie je energije raspoloivo za pretvorbu u X zrake, pa se poveava intenzitet zraenja 2. mogui gubici energije elektrona su vei, ime se poveava kvalitet zraenja. To znai da poveanje cijevnog napona spektar zraenja i uveava i pomie udesno (SLIKA 4.3A).
65
Poveanje struje grijanja poveava broj elektrona koji se u jedinici vremena oslobaaju s katode, ime se poveava samo intenzitet zraenja, tj, spektar se zraenja uveava, ali ne pomie (SLIKA 4.3B).
Ako zbroj vjerojatnosti tih procesa po jedinici puta u nekom sredstvu, za X zrake odreene energije, oznaimo s (linearni koeficijent priguenja), poetni intenzitet snopa I0 opada s duljinom puta d po jednadbi:
I = I0 e-d
Podsjetimo se i da se koristi maseni koeficijent priguenja =/. Meutim, X zrake su energetski heterogene, pa za snop u cijelosti gornja jednadba ne vrijedi (ve samo za svaku energiju posebno). Ipak, debljina polupriguenja d1/2 moe se definirati kao ona debljina sredstva koja ulazni intenzitet smanjuje na pola. Koeficijenti priguenja manji su za fotone visokih energija, tj. X zrake veih energija tee se priguuju. Zbog toga energetski heterogen snop X zraka prolazom kroz sredstvo postaje sve tvri, tj. debljina polupriguenja mu nije konstantna, ve postaje sve vea (do granice odreene maksimalnom energijom fotona). U radionuklidnoj slikovnoj dijagnostici interesirala su nas meudjelovanja gama zraka s detektorima zraenja, dok njihov prolaz kroz tijelo nije sadravao dijagnostike informacije. Nasuprot tome, u dijagnostikoj radiologiji meudjelovanja zraenja i tijela odreuju sadraj slike. U veina je dijagnostikih X-cijevi napon oko 30 kV, pa je najvea energija fotona 30 keV. Za te je energije foto-efekt prevladavajui nain priguenja u tkivima. Obzirom da vjerojatnost fotoelektrinog efekta raste s kubom atomskog broja atoma sredstva, kosti (Z14) apsorbiraju radijaciju intenzivnije nego meko tkivo (Z7). Tome pridonosi i 1.5 do 2 puta vea gustoa kostiju. Zbog toga se na radiogramima kosti prema mekom tkivu prikazuju vrlo kontrastno.
Veina ureaja za radioterapiju prozvodi X zrake puno veih energija, od 0.5 do 5 MeV (osim kada se zrae tumori koe). Na tim energijama prevladava Comptonovo rasprenje. Obzirom da je Comptonovo rasprenje neovisno o atomskom broju, preferentno ozraivanje kostiju nije toliko izraeno (jer najee i nije cilj).
67
SLIKA 4.4. Spektar snopa X zraka nakon filtracije ima manji intenzitet i manju uestalost niskih energija
U X cijevima dijagnostike namjene koriste se filteri od aluminija (Z=13), debljine nekoliko milimetara, a u terapijskim su ureajima od teih metala (bakra, olova ili zlata).
Odlike radiograma
RADIOGRAM OSLIKAVA RAZLIKE U PRIGUENJU X ZRAKA
Iz (gotovo) tokastog izvora izlazi divergentan snop X zraka i ulazi u tijelo, iza kojeg je medij na kojem se stvara slika (SLIKA 4.5). Svaka zraka ima drugi smjer, pa, ako proe kroz tijelo bez interakcije, osvijetlit e rendgenski film svaka na drugom mjestu. Odreeni dio filma zacrnit e se to ga vie X zraka "obasja", tj. to je: 1. tijelo u tom smjeru tanje i 2. to su tvari na tom putu manje gustoe i sastavljene od lakih atoma. Drugim rijeima, radiogram je ravninski prikaz priguenja divergentnog snopa X zraka u tijelu. Dvije dimenzije koje se prikazuju pribline su okomice na veinu zraka snopa. Trea dimenzija, debljina tijela u srednjim smjeru snopa, se ne prikazuje.
Uoimo da je u ovoj slikovnoj dijagnostici izvor zraenja tokast (za razliku od scintigrafije, koja oslikava raspodjelu radioaktivnosti), pa ga ne trebamo kolimirati. Takoer, obzirom na nie energije od veine gama zraka, X zrake se mogu detektirati na relativno tankim medijima. To su odluujue prednosti glede rezolucije slike.
69
SLIKA 4.6 Dva radiograma prsnog koa u istog ispitanika. Slika A uinjena je koristei cijevni napon 80 kV i na njoj se vrlo kontrastno prikazuju rebra. Slika B uinjena je koristei napon 350 kV i na njoj se rebra vide manje kontrastno, ali se bolje prikazuju meka tkiva.
SLIKA 4.8 Kolimator rendgenskog snopa: sustav promjenjive dijafragme (A) s optikom kontrolom (B).
71
Smanjenjem efektivne veliine fokalne mrlje radiogram postaje otriji. Meutim, time se sve manji dio emitiranih fotona koristi za stvaranje slike (smanjuje se prostorni kut pod kojim dio objekta vidi anodu). Dakle, cijena koju plaamo je smanjenje intenziteta zraenja, to zahtijeva poveanje vremena ekspozicije (gubitak dinamike). U klinikoj praksi idemo za to boljom rezolucijom ako snimamo relativno statine strukture. U sluaju brzo pokretnih struktura potrebno je uskladiti izmeu suprotnih zahtjeva otrine i dinamike informacije (tj. prostorne i vremenske rezolucije). Konana veliina izvora zraenja uvjetuje stvaranje tzv. polusjene na radiogramu. Iz SLIKE 4.9A je razvidno da irina polusjene: 1. raste s efektivnom veliinom fokalne mrlje 2. raste s poveanjem udaljenosti objekta do filma 3. opada s poveanjem udaljenosti od izvora do filma Znai da udaljavanje izvora od ispitanika (time i filma) poboljava rezoluciju radiograma. Meutim, intenzitet zraenja opada s kvadratom udaljenosti od izvora, pa i za taj nain poboljanja slike vrijede ista ogranienja kao i za smanjenje efektivne povrine fokalne mrlje (pregrijavanje anode, gubitak dinamika zbog due ekspozicije). Udaljenost objekta od filma zadana je anatomskim odnosima i poloajem filma prema tijelu. Zato nije svejedno da li neki organ snimamo od naprijed prema unazad (antero-posteriorno) ili obrnuto. Strukture blie filmu prikazat e se jasnije od udaljenijih, ali s manjim poveanjem.
73
SLIKA 4.10. Presjek olovne mreice za uklanjanje rasprenog X zraenja. Olovne trake postavljaju se veom dimenzijom (5 mm) u smjeru izvora X zraka, u materijalu koji proputa X zraenje. U smjeru povrine iroke su samo 0.05 mm i odvojene oko 0.5 mm. Tako se veina primarnih (nerasprenih) fotona proputa, dok se raspreno zraenje apsorbira u mreici. Utjecaj sjene koju stvara mreica uklanja se pomicanem mreice tijekom snimanja.
Radiografske metode
Ponekad su informacije koje dobivamo planarnom radiografijom nedostatne. Mane metode su: 1. statinost i 2. oteano razlikovanje tkiva razliite debljine (dimenzije koja se ne prikazuje). Stoga se razvijene metode koje poboljavaju slikovne kontraste, kao i metode kojima moemo pratiti gibanja.
75
SLIKA 4.11. Dio energije X zraka koje apsorbira fluorescentni ekran oslobaa se emisijom fotona vidljive svjetlosti (Poglavlje 1.). Svjetlosni fotoni oslobaaju elektrone u priljubljenoj fotokatodi. Ti se elektroni potom ubrzavaju i fokusiraju na niz anoda na sukcesivno viim potencijalima. Jedan elektron na svakoj anodi izbije nekoliko sekundarnih elektrona. Konano, viestruko pojaani elektronski snop pada na drugi fluorescentni zaslon. Ta se sekundarna slika obino jo snima TV kamerom ili video snimaem.
SLIKA 4.12 Ureaj za linearnu tomografiju. Rendgenska cijev i film su mehaniki povezani, tako da se paralelno pokreu, s uporitem u ravnini izabranog sloja. Na taj su nain slike objekata u izabranoj ravnini (npr. A), uvijek na istom mjestu na filmu (A), dok su slike objekata izvan te ravnine (npr. B) razmrljane, jer se ostvaruju na razliitim mjestima na filmu (B i B).
SLIKA 4.13 CT ureaj 3. generacije. Izvor odailje lepezast snop X zraka koji prolazi kroz ispitivani presjek tijela. Intenzitet proputenih zraka mjeri se pomou nekoliko tisua malih detektora, koji ine kruni isjeak. Tijekom snimanja jednog sloja izvor i detektor krue oko njegovog sredita. Nakon toga se ispitanik pomie uzdu osi ureaja, te zapoinje snimanje sljedeeg paralelnog sloja. Podaci se alju u raunalo koje rekonstruira slike.
77
Nekoliko je rekonstrukcijskih algoritama. Jedan je od njih slian metodi unazadnog projiciranja SPECT podataka (2. Poglavlje). Razlika je to su izlazni podaci, umjesto gustoa radioindikatora, koeficijenti linearnog priguenja () u izabranom sloju tijela. CT tomogram u memoriji raunala je matrica brojeva. Koeficijente priguenja prikazujemo kao relativne brojeve, koji se nazivaju CT brojevima: CT broj = 1000 x (tkivo - voda)/voda Uobiajen raspon CT brojeva je od 500 (zrak) do 500 (kompaktna kost). CT broj mekih tkiva je oko nule (SLIKA 4.14). CT broj se naziva i radioloka gustoa. Iako se radi o bezdimenzionalnoj veliini, ponekad se radioloka gustoa izraava u tzv. Hounsfieldovim jedinicama (HU), u ast istraivaa koji je 1972. godine razvio prvi komercijalni CT ureaj. CT tomografija omoguila je drastina poboljanja u usporedbi s ravninskom radiografijom. Ravninski radiogrami otro razluuju meka tkiva prema kostima, dok se detalji mekog tkiva, poput krvnih ila prikazuju tek uz pomo kontrastnog sredstva. Zbog izdvajanja tankog sloja (debelog nekoliko milimetara), na CT tomogramima moemo razlikovati tkiva koja se tek neznatno (manje od 1 %) razlikuju u linearnom koeficijentu priguenja X zraka. Kao i u sluaju drugih tomografija, nesavrenosti rekonstrukcijskog postupka degradiraju rezoluciju slike. Tako je rezolucija CT tomograma oko 1 mm, dok je na planarnim radiogramima neto manja (bolja). Taj mali gubitak rezolucije manje je vaan od drastinog poveanja slikovnih konstrasta. Osim toga CT tomogram je primarno kvantitativna slika, koju moemo matematiki analizirati i tako pridonijeti vizualnoj prosudbi slike na video zaslonu.
Zavretkom snimanja jednog sloja ispitanik se pomie uzdu osi detektora, nakon ega poinje snimanje drugog sloja. Napredak u kvaliteti slike omoguen je varijantom ureaja 4. generacije koja se naziva spiralni CT. Tu pomicanje ispitanika du osi nije intermitentno, ve stalno. Na taj nain izvor zraka opisuje spiralnu putanju oko ispitanika, po emu je ureaj dobio ime.
Na CT ureajima 3. i 4. generacije tomogrami se snimaju relativno brzo, uz mogunost kontrole respiracijskih pokreta. No to su jo uvijek statina snimanja, a neizbjeni i brzi pokreti srca i pulzirajuih krvnih ila zamuuju slike. Veliki korak naprijed omoguava peta generacija CT ureaja. Tu nema pokretnih mehanikih dijelova, ve se elektronski snop brzo pomie po zaobljenoj meti, koristei elekronsku kolimaciju. Vrijeme snimanja sloja skraeno je na desetak milisekundi. Osim toga, koristei vie meta, omogueno je istodobno snimanje vie slojeva (multi-slice CT). Time su omoguena dinamika CT snimanja, a slike srca i dobro prokrvljenih organa (poput jetre) puno su jasnije.
79
Provjera znanja
Od 5 ponuenih odgovora uvijek je toan samo jedan
4.1 Nakon udara u anodu rendgenske cijevi, kinetika se energija elektrona: a) veinom pretvara u toplinu b) veinom pretvara u energiju X zraka c) iskljuivo pretvara u energiju X zraka d) dijelom pretvara u kinetiku energiju rotacije anode e) eksponencijalno smanjuje u nulu 4.2 Poloaji karakteristinih linija spektra X zraenja ovise o: a) cijevnom naponu b) intenzitetu X zraenja c) struji grijanja katode d) brzini rotacije anode e) sredstvu od kojega je napravljana anoda 4.3 Porast kvalitete snopa X zraenja: a) povlai rast uestalosti foto-efekta u izloenom sredstvu b) ima za posljedicu poveano grijanje anode c) ostvaruje se poveanim grijanjem katode d) moe se ostvariti filtracijom X zraka e) ostvaruje se smanjenjem cijevnog napona 4.4 elimo li na planarnom radiogramu prsnog koa jasnije vidjeti rebra: a) poveat emo vrijeme ekspozicije b) uporabit emo poseban film c) poveat emo struju grijanja katode d) poveat emo cijevni napon e) smanjit emo cijevni napon 4.5 Rezolucija planarnog radiograma ovisi o svemu OSIM o: a) efektivnoj veliini fokalne mrlje b) udaljenosti objekt-film c) udaljenosti fokus-film d) cijevnom naponu e) orijentaciji mete 4.6 Transmisijska kompjuterizirana tomografija (CT) probitak je u odnosu na planarne metode glede: a) poboljanja rezolucije slike b) smanjenja radijacijske doze ispitanika c) omoguavanja registracije dinamikih procesa d) smanjenja zamuenja slike zbog micanja tijela (organa) e) detekcije lezija mekog tkiva
Parametri ehograma
Kontrastno se prikazuju tkiva razliite gustoe i elastinih svojstava Dva parametra rezolucije ultrazvune slike Artefakti ultrazvune slike
81
Ako je vanjsko elektrino polje izmjenino, kristal e titrati s frekvencijom polja. Ako je ta frekvencija dovoljno velika, vibracije e biti izvor ultrazvuka. Obrnuto, ako ultrazvuni val pobudi kristal na titranje, generirat e se promjenjivo elektrino polje iste frekvencije. To znai da se piezoelektrini kristal moe koristiti i kao izvor i kao detektor ultrazvuka, tj. kao piezoelektrini (elektro-mehaniki) pretvara. Te e pojave biti najizraenije ako je frekvencija titranja kristala jednaka njegovoj vlastitoj frekvenciji, kada kristal rezonira. Kristal rezonira kada je polovica njegovoj debljine jednaka valnoj duljini. Dakle, vlastita frekvencija kristala tim je vea to je kristal tanji. Kada u praksi govorimo da je odreeni pretvara odreene frekvencije (npr. 2 ili 5 MHz) mislimo na njegovu vlastitu frekvenciju, iako on moe emitirati (i jo vanije detektirati) i ultrazvune valove neto manjih ili veih frekvencija od vlastite.
SLIKA 5.1 U relaksiranom stanju sredita simetrije pozitivnih i negativnih naboja u kristalnoj reetki padaju u istu toku, te na plohama kristala nema efektivnog naboja (a). Ako se, meutim, kristal deformira (b i c), na plohama se pojavljuju suprotni slobodni naboji, to izmeu njih stvara razliku potencijala (piezoelektrini efkekt). Takoer, ako se plohe kristala spoje na razliite potencijale, sredita simetrije naboja se pomiu, ime se kristal deformira (inverzni piezoelektrini efekt).
Ultrazvuni se pretvara sastoji od tankog kristala (par desetinki milimetra), na ije su nasuprotne plohe priljubljeni filmski namazi srebrnih elektroda (SLIKA 5.2). Elektroda u kontaktu s ispitanikom je uzemljena (spojena s uzemljenim metalnim kuitem), dok je druga koaksijalnim kabelom spojena s izvorom napona (kada je pretvara izvor), odnosno s pojaalom i katodnim osciloskopom (kada je pretvara detektor).
SLIKA 5.2. Shema piezoelektrinog pretvaraa. Debljina kristala jednaka je polovini rezonantne valne duljine.
83
Da bi se to bolje vremenski razluili dolazni odjeci, moraju se koristiti vrlo kratki pulsevi (koji traju 1s ili krae). Zbog toga je potrebno da se, nakon pobude, titranje kristala brzo ugui. Zbog toga je iza poleine pretvaraa masivan priguivaki materijal (araldit ili drugi epoksi-rezin), dodatno obavijen akustinim izolatorom (pluto s gumom). Visoke frekvencije priguuju se lake od niih. Ta je injenica, zajedno s manjom difrakcijom, u pozadini injenice da ultrazvuni pretvarai visokih vlastitih frekvencija omoguavaju bolje razluivanje od pretvaraa niih frekvencija. Uporaba visokih frekvencija ograniena je, meutim, njihovom jakom apsorpcijom u tkivu. O svemu emo tome opirnije u nastavku.
Kada zvuk, prostirui se sredstvom zvunog otpora Z1, naie na sredstvo razliitog zvunog otpora Z2, dio energije titranja prenese se u drugo sredstvo, dok se ostatak reflektira. Udio reflektiranog intenziteta (Ir) u upadnom intenzitetu (Iu) tim je vei to je vea razlika izmeu zvunih otpora sredstava. U sluaju okomitog upada vrijedi: koeficijent refleksije () = Ir/Iu = ((Z2-Z1)(Z2+Z1))2 Valja uoiti: - ako je Z2=Z1 nema refleksije i - ako su Z2 i Z1 vrlo razliiti gotovo sva upadna energija se reflektira. TABLICA 5.1 prikazuje akustine parametre raznih tkiva.
TABLICA 5.1 Zvuk u biolokim materijalima Sredstvo Zrak Voda Krv Mozak Masno tkivo Mii Kost (varira) Gustoa () kgm-3 1.3 1000 1060 1025 952 1075 1400 1908 Brzina (v) ms-1 330 1430 1570 1540 1450 1590 4000 4080 Zvuni otpor Z =v (kgm-2s-1) 429 1.43 106 1.59 106 1.58 106 1.38 106 1.70 106 5.6 106 7.78 106
Iz nje nalazimo:
Na granici mekih tkiva, npr. mii/masno tkivo reflektira se samo 1 % zvune energije. To je meutim dovoljno za detekciju, dok ostatak prodire dublje i moe dati daljnje odjeke (slike). Na granici meko tkivo/kost dolazi do jaih refleksija. Premalo upadnog vala prodire dovoljno duboko, te se moe detektirati samo nekoliko raznih ploha. Posljedino je ultrazvuni pregled mozga laki kod novoroene djecu, koja nemaju potpuno razvijenu kotanu strukturu lubanje, nego kod odraslih. Na granici zrak/meko (ili drugo) tkivo dolazi do gotovo potpune refleksije zvuka (99.9 % u sluaju mekog tkiva). To iziskuje uporabu specijalnih gelova, koji eliminiraju zrak u prostoru izmeu pretvaraa i koe, od koje se ne razlikuju po zvunom otporu. Takoer je zbog toga nemogu ultrazvuni pregled plua. U sluaju kosog upada na granicu, reflektirani i proputeni valovi imaju razliite smjerove od upadnog vala. Ako je granica glatka (ravni dijelovi su joj vei od valne duljine), upadni i reflektirani smjerovi zauzimaju jednake kutove prema okomici, dok se smjer proputenog vala otklanja prema okomici u sredstvu gdje je brzina irenja manja (Snellov zakon). Takoer se, u odnosu na okomiti upad, smanjuje koeficijent refleksije, odnosno poveava udio proputenog intenziteta.
Uzroci tom priguenju (atenuaciji) su: apsorpcija zvune energije (njeno pretvaranje u toplinu zbog trenja), te skretanje vala zbog difrakcije i rasprenja (male estice apsorbiraju dio zvune energije, koju reemitiraju u svim smjerovima). Koeficijent priguenja ovisi o frekvenciji vala i o samom sredstvu (TABLICA 5.2).
TABLICA 5.2 Koeficijenti priguenja zvuka () razliitih tkiva Tkivo Mii Masno tkivo Mozak Kost Frekvencija (MHz) 1 0.8 1 0.6 0.8 1.2 1.6 1.8 2.25 3.5 1 (cm-1) 0.26 0.1 0.22 0.8 1.8 3.4 6.4 8.4 10.6 15.6 5 10-4 Debljina polupriguenja: ln2/ (cm) 2.7 6.9 3.2 0.95 0.34 0.21 0.11 0.08 0.06 0.045 1.4 103
Voda
85
Vie frekvencije jae se apsorbiraju (pretvaraju u toplinu) od niih, to ograniava dijagnostiku uporabu visokih ultrazvunih frekvencija na povrinske organe.
Valja uoiti i da je priguenje zvuka u kostima znatno vee od priguenja u mekom tkivu, ponajvie zbog vee gustoe kostiju. Takoer je vana injenica da se zvuk u vodi gui drastino manje nego u mekom tkivu, pored zanemarive razlike u gustoi (razlika je u prisutnosti makromolekula). Zato je u vodi mogua akustina komunikacija.
SLIKA 5.3. Pulsni generator elektriki pobuuje pretvara na emisiju kratkog (oko 1 s) ultrazvunog pulsa. Pobuda dolazi od sinkronizera, koji istodobno aktivira generator vremenske baze i pojaalo dosega (swept-gain amplifier). Generator vremenske baze daje napon koji uzrokuje stalni horizontalni pomak svijetle toke na ekranu katodnog osciloskopa. Nakon to puls ue u tijelo, serija reflektiranih pulseva manjih intenziteta vraa se na pretvara, koji tada radi kao detektor. Svaki reflektirani puls generira mali napon izmeu nasuprotnih ploha pretvaraa. Ti se naponi prenose u prijamnik, gdje se najprije pojaavaju. Tu funkciju obavlja pojaalo dosega. Odjeci iz dubljih dijelova tijela pretrpe vee priguenje od povrinskih. Na osnovu vremenske informacije, dobivene iz sinkronizera, pojaalo dosega pojaava dublje odjeke vie od povrinskih (A). Tako korigirani naponi se potom prenose na sustav za vertikalni otklon katodnog osciloskopa, gdje se prikazuju kao niz impulsa na ekranu (B). Ako vrijeme izmeu dva odjeka podijelimo s dva i pomnoimo s brzinom irenja zvuka u mekom tkivu (prosjeno 1500 m/s) dobivamo udaljenost izmeu reflektirajuih povrina. Na taj se nain katodni osciloskop moe badariti da udaljenosti izmeu impulsa odgovaraju stvarnim udaljenostima.
Da bismo dobili realnu sliku u vremenu, pretvara radi kao emiter u ravnomjernim vremenskim razmacima, nekoliko tisua puta u minuti. Ta se uestalost naziva frekvencija opetovanja pulsa. Dovoljno je velika za dobru vremensku rezoluciju pokretnih struktura, a dovoljno mala da se svi odjeci koji potiu od jednog pulsa vrate u pretvara prije slanja sljedeega. U tipinom primjeru frekvencije opetovanja od 1 kHz i pulseva koji traju 1 s, pretvara samo 0.1 % vremena (1 ms unutar jedne sekunde) radi kao emiter, dok je ostalo vrijeme raspoloivo za detekciju. Obzirom da je, nakon korekcije zbog priguenja, veliina naponskih impulsa proporcionalna koeficijentu refleksije, A-prikaz ukazuje i na vrste reflektirajuih ploha. A-prikaz se koristi u opstetriciji, kardiologiji, oftalmologiji i neurologiji, te kao pomono sredstvo u kompleksnijim prikazima. A-prikaz je samo jednodimenzionalna informacija o refleksijama du osi pretvaraa. Zbog raznih kosih refleksija (koje se ne vraaju do pretvaraa) dobivena slika bitno ovisi o orijentaciji pretvaraa prema ispitivanim strukturama. Zato mu je primjena ograniena na:
87
-strukture koje je lako identificirati, poput: odjeka na nasuprotnim stranama lubanje (mjerenje biparijetalnog promjera u fetusa), odjeka sredinjice mozga (detekcija njenog pomaka zbog tumorske mase, hematoma ili apscesa), odjeka razliitih onih tkiva (odvajanje odjeka retine i sklere ukazuje na ablaciju retine), kao i na -strukture ije periodino gibanje pomae u orijentaciji pretvaraa (srani zalisci).
SLIKA 5.4 Najee se koristi tzv. linearni redni pretraiva (linear array scanner). Da bi se dobila druga dimenzija, umjesto jednog, koristimo niz od stotinajak malih pretvaraa poredanih jedan uz drugi. Svaki od njih odailje i prima odjeke struktura koje se nalaze ispred njega, to se prikazuje svijetlim tokama na ekranu katodnog osciloskopa. Svjetlina toke dana je intenzitetom odjeka, a poziciju odreuje pozicija pretvaraa koji je detektirao odjek (x koordinata) i vrijeme od emisije do odjeka, kao u A-prikazu (y koordinata). Ostali su dijelovi ureaja isti kao na SLICI 5.3.
89
SLIKA 5.5 M-prikaz gibanja mitralnog zaliska. Brzina zatvaranja zaliska prikazana je nagibom, koji je shematski izdvojen ispod svake slike. U prvom se sluaju (A) radi o normalnoj funkciji, kada je brzina zatvaranja 72 mm/s. Drugi se prikaz (B) odnosi na teku mitralnu stenozu zbog koje je zatvaranje zaliska vrlo usporeno. Inae, znakom mitralne stenoze smatraju se brzine zatvaranje manje od 35 mm/s.
U praksi je esto nemogue usmjeriti pretvara u pravcu gibanja objekta koji nas zanima, osobito u sluaju mjerenja brzina protoka krvi. Ukoliko smjer gibanja objekta zatvara kut prema opaau (SLIKA 5.7), samo komponenta brzine prema opaau vcos uzrokuje promjenu frekvencije, te vrijedi:
f = 2fvcos/c
U mjerenjima protoka krvi valja znati da se valovi refletiraju od eritrocita, koji imaju najvee brzine u sreditu krvne ile, dok brzine prema periferiji padaju u nulu. Zato rezultate mjerenje treba usrednjiti preko cijelog presjeka krvne ile, a, ako se radi o pulzirajuim arterijama, i vremenski.
91
Parametri ehograma
KONTRASTNO SE PRIKAZUJU TKIVA RAZLIITE GUSTOE I ELASTINIH SVOJSTAVA
Ehogram je slika odjeka koji se dogaaju na granicama sredstava razliitih zvunih otpora, tj. umnoaka gustoe sredstva i brzine gibanja zvuka u tom sredstvu. Brzina gibanja zvuka u fluidu raste s gustoom sredstva i elastinim silama koje povezuju estice sredstva. Upravo je ovisnost zvunog otpora o jakosti meumolekularnih sila komparativna prednost ultrazvune dijagnostike. U pozadini je injenice da neke tipove mekog tkiva bolje razlikujemo ultrazvuno nego radioloki (gdje kontrast osiguravaju samo razlike u gustoi). Tkiva prostorno jednolikih ultrazvunih otpora (npr. ciste ispunjenje tekuinom) prepoznajemo kao tamne strukture, bez odjeka. Nazivamo ih anehogenima. Parenhimatozna tkiva daju karakteristine odjeke (jer se sastoje od razliitih struktura). Ukoliko su razliite strukture koje ine tkivo uniformno rasporeene u volumenu tkiva, odjeci se prikazuju takoer uniformno, tj. izoehogeno (npr. titnjaa). Neki su organi (poput dojke) sastavljeni od vie razliitih tkiva i prikazuju se heteroehogeno. Prisutnost patoloki promijenjenih tkiva u zdravom tkivu primjeujemo ili kao podruja poveanih odjeka, tj. hiperehogene lezije, ili kao podruja smanjenih odjeka, tj. hipoehogene lezije. Jasno je da lezije lake uoavamo u organima izoehogenog prikaza, nego u heteroehogenim strukturama.
SLIKA 5.8 Udaljenosti izmeu toaka A i B raunaju se tako da se brzina zvuka pomnoi s vremenskim razmakom izmeu uzastopnih refleksija, tj, s razmakom amplituda odgovarajuih pulseva t (a). Taj se princip ne moe primijeniti ako se pulsevi preklapaju. Granini sluaj, koji prikazuje razluivost sustava, je dodirivanje pulseva, to odgovara objektima udaljenim onoliko koliko val pree za vrijeme trajanja pulsa (b).
Vrijeme trajanja pulsa odreeno je brzinom priguenja titranja piezoelektrinog kristala. Vie se frekvencije mogu bre priguiti. U sadanjoj praksi jedan ultrazvuni puls mora trajati barem 3 perioda titranja kristala (odnosno sadravati barem 3 valne duljine). Znai:
Naalost, poveanjem frekvencije ultrazvuka poveava se i njegovo priguenje, pa u praksi koristimo najvie frekvencije koje jo mogu osigurati potrebnu penetraciju. Tako, dok se u oftalmologiji koriste frekvencije od 10 do 20 MHz, za veinu se drugih organa koriste sonde frekvencije 5 MHz i manje. Openito, zbog difrakcije, nije mogue ehografski razluiti dva objekta blia od valne duljine zvuka. Obzirom da se ultrazvuni pulsevi sastoje od nekoliko valnih duljina, to je ogranienje rezolucije zbog njihovog konanog trajanja vee od difrakcijskih ogranienja. Drugim rijeima, u ultrazvunoj dijagnostici pojavu difrakcije moemo zanamariti.
Lateralna rezolucija je razluivost detalja u smjeru okomice na os pretvaraa. Odreena je irinom ultrazvunog snopa. Naime, govorimo o ultrazvunom snopu, a ne zraci, zato jer izvor nije toka, ve pretvara konanih dimenzija. irina pretvaraa je reda veliine nekoliko milimetara. irina snopa jednaka je irini pretvaraa u podruju neposredno iza pretvaraa, snop potom (nakon nagle konvergencije) poinje divergirati i ubrzo postaje iri od pretvaraa (SLIKA 5.9). Divergencija je manja u sluaju visokih frekvencija. Stoga visoke frekvencije, osim poboljanja aksijalne rezolucije, smanjuju dubinsko pogoranje lateralne rezolucije. Dakle:
Lateralna rezolucija je loija od aksijalne, odreena je veliinom pretvaraa i pogorava se s dubinom, tim bre to je frekvencija pretvaraa nia.
93
SLIKA 5.9 Svaki dio povrine kristala izvor je hemisferinih valova. Ti se elementarni valovi supeponiraju, stvarajui prvo konvergentno polje naizmjeninih maksimalnih i minimalnih intenziteta (Fresnelova zona), potom polje divergira (Fraunhoferova zona), tim bre to je kristal iri i to je frekvencija nia (tj. valna duljina, , vea).
SLIKA 5.10 Kalcifikat u tkivu titnjae stvrara akustinu sjenu (ljubaznou dr. D. Radovia).
Drugi je izvor artefakata kosi upad vala na glatku povrinu (npr. bonu stranu cistine tvorbe). U tom je sluaju intenzitet reflektiranog vala mali, jer pretee transmisija. Transmitirani val moe biti tolikog intenziteta da onemoguava sve distalne refleksije u podruju svoje sjene, odreene kutem refrakcije (SLIKA 5.12 A). Pojava se naziva osjenivanje ruba (edge shadowing).
Trea se pojava javlja samo kod tvorbi ispunjenih tekuinom. Naziva se pojaavanje stranjih odjeka ili znak potpune transmisije (through transmission sign). Prikazuje se kao podruje pojaanih odjeka iza takve tvorbe. U stvari se ne radi o pojaanim odjecima, ve je posljedica injenice da se zvuk puno manje priguuje u tekuini nego u mekom tkivu (TABLICA 5.2). Posljedino je
95
ultrazvuni snop koji izlazi iza stranje strane tekuinom ispunjene ciste jai od onog koji je proao pored ciste (SLIKA 5.12 B).
SLIKA 5.12 Na ehogramu cistine tvorbe u tkivu titnjae vide se artefakti: osjenivanje ruba (A) i pojaavanje stranjih odjeka (B) (ljubaznou dr. D. Radovia).
Spomenuli smo da se tekuinom ispunjene tvorbe prikazuju kao tamne tvorbe, bez odjeka. U veine se drugih tkiva refleksije dogaaju. Postoje meutim neka solidna tkiva (npr. limfomi) koja su zvuno homogena, praktino bez odjeka (anehogena). Meutim, apsorpcija je zvuka u njima jednaka kao i u drugim mekim tkivima, te se ne pojavljuje artefakt pojaanja stranjih odjeka. Ovo je vaan primjer kako slikovni artefakti mogu pomoi u interpretaciji ehograma.
5.1 Pojava koja sprjeava da u ehografiji koristimo frekvencije u ujnom podruju je: a) refleksija b) ogib c) refrakcija d) interferencija e) disperzija
5.2 Izmeu ultrazvunog pretvaraa i koe stavlja se sredstvo koje: a) osigurava da se na koi ultrazvuni val reflektira b) ima istu gustou kao koa c) ima isti modul elastinosti kao koa d) ima isti koeficijent apsorpcije kao koa e) osigurava da ultrazvuni snop ue u tijelo 5.3 U cilju poboljanja aksijalne rezolucije ehograma koristimo: a) veliku frekvenciju opetovanja pulsa b) malu frekvenciju opetovanja pulsa c) dugake UZ pulseve d) kratke UZ pulseve e) sonde s puno malih pretvaraa 5.4 Pojaanje stranjih odjeka je ehografski artefakt koji se javlja iza kotanih tvorbi ili mjehuria plina (A) zato jer: Zvuk se u takvim tkivima manje apsorbira nego u mekom tkivu (B) a) A i B toni i povezani b) A i B toni, ali nepovezani c) A tono, B netono d) A netono, B tono e) A i B netoni 5.5 Poboljanje dinamike (vremenske rezolucije) ehograma postie se: a) poveanjem frekvencije opetovanja pulsa b) koritenjem pretvaraa vee karakteristine frekvencije c) koritenjem Dopplerove pojave d) koritenjem kraih ultrazvunih pulseva e) koritenjem sonde s puno malih pretvaraa
97
Slikovni parametri
SLIKOVNA DIJAGNOSTIKA JE DIJELOM UMJETNOST
Medicinska slikovna dijagnostika ima svojstva i znanosti i umjetnosti. Obje ljudske aktivnosti prenose oku i mozgu vie ili manje apstraktni korelat stvarnosti, s ciljem da pobude mentalne aktivnosti. Razlika je to umjetnost vie pobuuje emocije, a slikovna dijagnostika razum. Otra granica postoji jedino kada, umjesto ovjeka, automatski raunalski algoritmi analiziraju kvantitativne sadraje digitalnih slika. U svim ostalim sluajevima ne smijemo zaboraviti da su izmeu stvarnosti i dijagnostikog zakljuka interpolirani i ogranienja metode i ogranienja promatraa (SLIKA 6.1).
SLIKA 6.1 Slikovna metoda objektu pridruuje primarnu sliku, koju na vidni sustav interpretira ogranieno i subjektivno
99
od oka udaljeni 25 cm. Takva je rezolucija superiorna i nije prepreka vizualnoj analizi dijagnostikih slika (suprotno od percepcije kontrasta). Kao to zbog difrakcije na pupili slika toke na mrenici nije toka (ve je razmazana u vidu svijetlih i tamnih prstenova padajuih intenziteta), tako i svaka metoda slikovne dijagnostike ima ogranienu rezoluciju. Naime, slike se dvaju bliskih objekata djelomino preklapaju, te ih ne moemo razluiti ako su preblizu. Opisno, rezolucija metode je njena sposobnost razdvajanja bliskih detalja. Kvantificira se na dva naina: 1. Najmanja udaljenost dva objekta (najee paralelna pravca) koji se prikazuju odvojeno, ako se, u odnosu na pozadinu prikazani vrlo kontrastno. 2. Prostorni rasap slike tokastog izvora, definiran kao irina na pola maksimuma (FWHM, od Full Width at Half Maximum) krivulje koja prikazuje kako intenzitet slike toke pada s udaljenou od sredita slike (SLIKA 6.2). Naalost, te se dvije definicije u praksi ne svode na numeriki isti rezultat, a razlika ovisi o metodi. Numeriki podaci u ovom tekstu odnose se na potonju definiciju.
Rezoluciju metode nije lako procijeniti na rutinskoj slici. Razlog je ogranienost kontrasta. Tako nejasna granica izmeu dvije strukture moe biti i zbog slabe rezolucije i zbog malog kontrasta.
101
Moemo, meutim, izabrati metodu koja fizioloke kontraste prikazuje s najveim slikovnim kontrastima. Izborom metode odreena je i slikovna rezolucija. Dakle, imbenici na koje moemo utjecati i koji neposredno odluuju o uoljivosti lezije su:
slikovni kontrast (koji je dan fiziolokim kontrastom i izborom metode) rezolucija slike (koji iskljuivo ovisi o izboru metode)
Najee je slikovni kontrast presudniji, glavni imbenik uoljivosti lezije. Tako emo redovno uoiti visoko kontrastnu leziju, ak i ako je manja od slikovne rezolucije. Naravno, neemo moi uoiti detalje i procijeniti veliine takve lezije, jer joj je slika razmazana. Visoko kontrastne lezije redovno se prikazuju intenzivnije nego okolno tkivo. Kontrast lezije koja se prikazuje bljee od okolnog tkiva ogranien je intenzitetom prikaza okolnog tkiva, ali i takav kontrast moe bit velik (npr. scintigrafski prikaz afunkcionalne ciste u tkivu titnjae). Nasuprot tome, nisko kontrastne lezije nam mogu promai, ili ih je teko kategorizirati (recimo, razlikovati malignu leziju od nemaligne), ak i ako su velike (SLIKA 6.3). Iznimka je sluaj malih lezija, ija se veliina pribliava rezoluciji slike, osobito ako su nisko kontrastne. Tada je konana rezolucija bitan problem, jer razmazane slike dijelova okolnih struktura prekriju podruje lezije (um je vei od signala). Konana rezolucija je manji problem kod lezija koje se prikazuju visoko kontrastno, jer je doprinos okolnih struktura manji od osnovnog (um je manji od signala). Neovisno o uoavanju lezije, slaba rezolucija slikovne metode onemoguava uoavanje morfolokih detalja i procjenu veliine struktura. Valja jo spomenuti da: 1. kod planarnih metoda i u sluaju ultrazvune slikovne dijagnostike rezolucija slabi s udaljenou lezije od aktivne povrine tijela, te da je 2. kontrast slike ponekad ovisan i o odabiru vremena snimanja i drugih imbenika, kao i da se 3. primarni kontrast digitalne slike moe kompjuterski manipulirati. Takvo unoenje informacija a posteriori moe pomoi naem vidnom sustavu i bolje naznaiti prisutnost lezije, ali nosi opasnost generiranja lanih informacija.
103
SLIKA 6.3 Traumatska fraktura rebra jasno se vidi na scintigramu skeleta (A), kao podruje intenzivnog nakupljanja radiofarmaka. Fraktura je bez dislokacije, tj. bez morfolokih promjena. Zbog toga se na radiogramu prsnog koa ne vidi (B), unato oigledno boljoj rezoluciji slike (ljubaznou dr. V. Markovia).
Ultrazvui val se potpuno reflektira, te ne moe prikazati strukture koje se nalaze iza zranih mjehuria (plua). Takoer znatna refleksija na povrini i veliko priguenje u tkivu onemoguavaju uvid u strukture iza deblje kosti (mozak). Meutim, razlike u strukturi mekih tkiva u pravilu se prikazuju kontrastnije ultrazvuno nego radioloki. To je stoga to ultrazvuni kontrast ine razlike ne samo u gustoi, ve i u elastinim svojstvima tkiva. Nasuprot tome, radioloke su metode objektivnije, imaju ire polje primjene, zbog bolje rezolucije ee prikazuju male lezije, te vrlo kontrastno prikazuju meka tkiva prema kotanim. Slike magnetne rezonancijee imaju neto slabiju rezoluciju od CT tomograma, ali mogu prikazati kontrastno meka tkiva koja se tek neznatno razlikuju u gustoi (TABLICA 6.1).
Scintigram 1cm Ograniena nunou kolimacije i masivnog detektora, pogorava se u SPECT-u Teorijski neogranieni, dani funkcijom tkiva, poveavaju se tomografski Kvantiativnost, dinaminost
Ehogram 2-5 mm Ograniena apsorpcijom visokih frekvencija (aksijalna) i veliinom pretvaraa (lateralna) Odreeni razlikama u gustoi i elastinim svojstvima tkiva
REZOLUCIJA
KONTRASTI
Odreeni razlikama u gustoi vode i njenom relaksacijskom okoliu Uvid u morfoloke detalje
POSEBNE VRLINE
Neinvazivnost, dinaminost
Osim radionuklidne, radioloke, ultrazvune i dijagnostike pomou magnetne rezonancije, postoje i druge metode slikovne dijagnostike. Primjeri su: 1. termografija, metoda koja oslikava temperaturne razlike dijelova tijela 2. primijenjena potencijalna tomografija (APT, od Applied Potential Tomography), oslikavanje elektrinog otpora tkiva i 3. difanografija, oslikavanje apsorpcije svjetlosti u vidljivom i infracrvenom podruju
105
Te su metode u klinikoj praksi vrlo rijetke i njihove se mogunosti jo istauju, pa o njima nismo govorili.
DOSTUPNOST I NEINVAZIVNOST
U klinikoj praksi neemo uvijek upotrijebiti metodu koja ima najvei dijagnostiki potencijal. Razlozi protiv mogu biti nedostupnost, velika cijena, te neugode ili zdravstveni rizici vezani za metodu. Ultrazvuna dijagnostika primjer je dostupne, jeftine i brze metode, bez dokazanih rizika po zdravlje. Zato je vrlo rairena, posebno kao prva metoda u dijagnostikom algoritmu. Uporaba ionizirajuih zraenja u dijagnostike svrhe vezana je za rizike vrlo ozbiljnih posljedica, koji su, meutim, vrlo rijetki. Neke su radioloke metode i invazivne jer ukljuuju arterijske punkcije i kateterizacije. esto, meutim, takvi postupci bukvalno spaavaju ivot, te oekivana korist daleko nadmauje neugode i opasnosti. Cijena je dijagnostike magnetnom rezonancijomom najvea, kako zbog skupoe ureaja i njegovog odravanja, tako i zbog relativno velikog vremena potrebnog za snimanje i analizu podataka. Zbog toga je uestalost uporabe metode manja od realnih potreba i ovisi o zdravstvenom standardu zajednice. Zdravstveni rizici nisu dokazani.
Provjera znanja
Od 5 ponuenih odgovora uvijek je toan samo jedan
6.1 Poredak metoda slikovne dijagnostike obzirom na rezoluciju slike je: a) planarna radiografija, CT, ehografija, MRI, scintigrafija b) CT, planarna radiografija, MR, ehografija, scintigrafija c) MRI, CT, planarna radiografija, ehografija, scintigrafija d) CT, planarna radiografija, MR, ehografija, scintigrafija e) planarna radiografija, CT, MRI, ehografija, scintigrafija 6.2 U razlikovanju tipova mekih tkiva poredak metoda slikovne dijagnostike je: a) ehografija, MRI, planarna radiografija b) MRI, planarna radiografija, ehografija c) planarna radiografija, MRI, ehografija d) MRI, ehografija, planarna radiografija e) ehografija, planarna radiografija, MRI 6.3 Rezolucija dijagnostike slike: a) ovisi o slikovnim kontrastima b) bitna je za uoavanje malih, visoko-kontrastnih lezija c) glavni je imbenik uoljivosti lezije d) ovisi o veliini lezije e) nije bitna za uoavanje velikih ili visoko-kontrastnih lezija 6.4 Slikovni kontrast lezije prema okolnom tkivu: a) ovisi o veliini lezije b) ne ovisi o slikovnoj metodi c) glavni je imbenik uoljivosti lezije d) ne ovisi o fiziolokom kontrastu e) ovisi o rezoluciji slike