You are on page 1of 109

Davor ETEROVI

FIZIKA Slikovne dijagnostike


za medicinare

Predgovor prvom dijelu


Ovaj prvi dio udbenika saet je prikaz fizikalnih temelja metoda slikovne dijagnostike, pisan tako da ga mogu razumjeti matematiki laici. Ciljane populacije su studenti medicine i studenti za inenjere medicinske radiologije. Gradivo se moe izloiti u 15-ak sati predavanja ili seminara. Vjerujem da tekst moe posluiti i kao prva informacija ili podsjetnik lijenicima specijalizantima i specijalistima, kao i klinikim inenjerima. Dobrih tekstova o temeljnim aspektima slikovne dijagnostike ima, ali su veinom namijenjeni inenjerskim profilima ili ne pokrivaju ravnomjerno sva podruja. Dakle, motiv pisanja nije bila injenica da je veina slinih knjiga napisana na engleskom jeziku, jer engleski jezik medicinarima ne smije biti prepreka. Danas se lijenici sve vie sreu s implikacijima detalja sloenih fizikalnih pojava, iju sutinu moraju razumjeti. Zato nisam izbjegavao napredne sadraje, ali bez oslonca na viu matematiku. Formalna dedukcija esto je zamjenjivana poredbama i ad hoc tvrdnjama. Tako neto nije mogue bez rtava. Nadam se da je fizika uglavnom preivjela. Stilski, nastojao sam biti na tragu modernih tekstova sline namjene, gdje se koristi novinarski stil, s puno informativnih podnaslova. Tekst je saet, tako da itatelju nije ostavljeno da sam prosuuje to je u vano. Bit u sretan ako jezgrovitost nije potpuno istisnula leernost.

D. E.

'U djelu se na razumljiv, informativan i kompetentan nain, na adekvatnoj znanstvenoj i strunoj razini i prilagoeno studentima i potrebama struke, prikazuje fizikalne osnove koje su potrebne za razumijevanje funkcioniranja i klinike primjene dijagnostikih metoda. Autor ovog dijela udbenika u svojoj znanstvenoj karijeri fiziara, koji primjenjuje fizikalne metode u medicini, radio je vrlo uspjeno na svjetskoj razini, i ta visoka razina znanstvene kompetencije odraava se u tekstu i omoguava autoru preciznost i jasnou izlaganja....' Akademik Vladimir Paar

Iz rezencije I. dijela udbenika:Fizikalne osnove i kliniki aspekti medicinske dijagnostike, Medicinska naklada, Zagreb, 2002.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

I. dio Etet FIZIKALNE OSNOVE SLIKOVNE DIJAGNOSTIKE


1. Ionizirajua zraenja
Atomska jezgra Radioaktivni raspadi Prolaz zraenja kroz materiju Dozimetrija

2. Fizika nuklearne medicine


to je nuklearna medicina Mjerenja radioaktivnosti Snimanja raspodjele radioaktivnosti Slojevita snaimanja

3. Fizika MR dijagnostike
Magnetna svojstva atomskih jezgri Oslikavanje pomou magnetne rezonancijee

4. Fizika rendgenske dijagnostike


to su X zrake Odlike radiograma Radiografske metode

5. Fizika ultrazvune dijagnostike


Nastajanje i detekcija ultrazvuka Meudjelovanja ultrazvuka i tkiva Prikazi ultrazvunih odjeka Dijagnostiki parametri ultrazvune slike

6. Usporedba metoda slikovne dijagnostike


Slikovni parametri Uoljivost lezije to vidimo na slikama i zato Prednosti i ogranienja metoda slikovne dijagnostike

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

1. poglavlje IONIZIRAJUA ZRAENJA


Atomska jezgra
Atom se sastoji od jezgre i elektronskog omotaa Atom se ne ponaa kao makroskopska tijela Atomska jezgra: skroviti dio atoma Izotopi: varijante istog elementa

Radioaktivni raspadi
Stabilna jezgra ima usklaene brojeve protona i neutrona Radioizotopi imaju nestabilne jezgre Veina radioizotopa je umjetna Nestabilna jezgra se burno mijenja Alfa raspad: teka nestabilna jezgra odbacuje jezgru helija U beta raspadu nestaju jedne i nastaju nove estice Gama raspadom jezgra odbacuje viak energije Radioaktivne jezgre umiru ali ne stare

Prolaz zraenja kroz materiju


Radioaktivno zraenja ionizira materiju estino zraenje gubi energiju postupno estino zraenje najvie ionizira na kraju puta Gama zrake gube energiju odjednom ili u par koraka Gama zrake su prodornije od estinog zraenja

Dozimetrija
Izvor i polje ionizirajueg zraenja Uinke zraenja opisujemo dvjema veliinama Uinke zraenja moemo predvidjeti ili mjeriti Apsorbirana se doza moe procijeniti mjerenjem ekspozicijske Ionizacija je bioloki tetna Najvie zraenja primamo od prirodnih izvora

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

Atomska jezgra
ATOM SE SASTOJI OD JEZGRE I ELEKTRONSKOG OMOTAA
Atomska jezgra je u sreditu atoma, zauzima zanemarivo mali dio njegova prostora, ali sadri gotovo cijelu masu atoma (vie od 99.9 %). U prostoru oko jezgre je elektronski omota. Atom elementa s atomskim brojem Z ima Z elektrona. Elektron je nositelj jedininog negativnog elektrinog naboja. Atomske jezgre graene su od protona i neutrona, ije je zajedniko ime nukleoni. Proton je nositelj jedininog pozitivnog elektrinog naboja, dok je neutron elektriki neutralan. Broj protona u jezgri jednak je atomskom broju Z, tj. broju elektrona u elektronskom omotau. Stoga je atom elektriki neutralan. Ako broj neutrona u jezgri oznaimo s N, ukupni broj nukleona u jezgri jednak je Z+N. Taj broj zovemo masenim brojem i oznaavamo s A. Dakle: A=Z+N Izmeu protona i elektrona djeluje privlana Coulombova sila koja okuplja elektrone u prostoru oko jezgre. Nukleone dri na okupu privlana nuklearna (tzv. jaka) sila, nadvladavajui Coulombovo odbijanje izmeu parova protona. Ta je sila na malim udaljenostima unutar jezgre puno jaa od elektrine, ali na veim udaljenostima potpuno iezava.

ATOM SE NE PONAA KAO MAKROSKOPSKA TIJELA


Zbivanja u atomu, a poglavito u atomskoj jezgri samo rijetko i samo priblino moemo dovesti u vezu sa zbivanjima u naem makroskopskom svijetu. Tako je naivna slika atoma kao Sunevog sustava, gdje je jezgra Sunce, elektroni planeti, a ulogu privlane gravitacijske sile igra privlana elektrina sila izmeu protona i elektrona. Zadovoljavajui opis atoma ne omoguava klasina, ve tzv. kvantna fizika. Kvantna fizika opisuje atom kao vezani mikrosustav: zbog privlane Coulombove sile izmeu naboja razliitih predznaka atomski elektroni vezani su za prostor oko jezgre, ali ne mogu imati proizvoljne, ve sasvim odreene, meusobno razmaknute (diskretne) energije. Dovoenjem potrebne energije atomu mogue je elektrone premjetati na vie energijske razine, dok se te iste energije oslobaaju kada se elektroni sputaju na nie energijske razine. Slino je i s nukleonima u atomskoj jezgri, samo to su energijske razine puno razmaknutije (jer su nuklearne sile jae od elektrinih).

ATOMSKA JEZGRA: SKROVITI DIO ATOMA


Kada se dva atoma priblie, njihovi se elektronski omotai samo djelomino prekrivaju, tako da elektroni svakog atoma blokiraju svoj dio prostora oko jezgre. Kada se dva ili vie atoma spoje u molekulu, vanjski elektroni atomskih omotaa

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

stvore zajedniki, molekulski elektronski omota. Pri tome intenzivne pretvorbe energije i drugih osobina elektrona ne ostavljaju traga u atomskim jezgrama, upravo zbog njene prostorne izoliranosti i vee razmaknutosti moguih energetskih stanja jezgre. Dakle, jezgra je skroviti dio atoma; ona sudjeluje u formiranju i promjenama elektronskih omotaa, ali se pri tome sama ne mijenja. Ovo vrijedi za veliku veinu jezgara atoma od kojih se sastoji sav ivi i neivi svijet. Meutim, postoje iznimke od ovog pravila i upravo o njima bit e rijei u sljedeim tokama ovog poglavlja.

IZOTOPI: VARIJANTE ISTOG ELEMENTA


Openito, atom kemijskog elementa X oznaavamo X-A, a njegovu jezgru kao zAX, gdje je X simbol kemijskog elementa, dok su Z i A atomski broj i maseni broj. Atomi s jednakim brojem protona Z, a s razliitim brojem neutrona N, jesu razliiti izotopi istog kemijskog elementa. Izotopi jednog elementa imaju jednaka kemijska svojstva zato jer im se elektronski omotai praktiki ne razlikuju. To je stoga jer su neutroni elektriki neutralne estice pa ne utjeu na gibanje elektrona. Osim kemijskih i mnoga druga svojstva izotopa istog elementa gotovo su ista (kao npr. vrstoa, viskoznost, boja), zato jer i ona ovise o svojstvima elektronskog omotaa. Meutim, izotopi jednog elementa razlikuju se masom jezgre (dakle i masom atoma). Posljedino im je i makroskopska gustoa razliita. U prirodi se veina elemenata nalazi u smjesi svojih izotopa, gdje prevladava jedan od njih.
Primjer 1. Postoje tri izotopa kisika. Svima im je atomski broj Z=8, a razlikuju se po broju neutrona, koji iznose N=8, N=9 i N=10. Dakle, njihovi su maseni brojevi A=16, A=17 i A=18, te ih obiljeavamo: O-16, O-17 i O-18. U prirodi je 99.758 % izotopa O-16, 0.038 % izotopa O-17, a ostatak od 0.204 % je izotop O-18.

Osim po gustoi i detaljima u grai jezgre (koji interesiraju nuklearne fiziare) izotopi odreenog elementa ponekad se razlikuju i po jednoj vrlo bitnoj osobini. Tako su jezgre nekih izotopa odreenog elementa u vremenu nepromjenjive, tj. stabilne, dok su jezgre njegovih drugih izotopa podlone burnim promjenama svoje strukture. Takve nestabilne izotope nazivamo radioizotopima.
Primjer 2. Tri su vodikova izotopa: vodik-1 (H-1), deuterij (H-2) i tricij (H-3). Deuterij i tricij imaju osim protona, po jedan, odnosno dva neutrona u atomskoj jezgri. U prirodnom vodiku ima 99.985 % vodika-1 i samo 0.015 % deuterija. Tricij nastaje umjetno, u nuklearnim procesima u znanstvenim laboratorijima, i vrlo malo u prirodnim nuklearnim procesima izazvanim kozmikim zrakama. Meutim, tricij je nestabilan, te vremenom nestaje.

Izotop znai "na istom mjestu". Kada govorimo o jednom elementu (dakle, jednom mjestu u periodnom sustavu) termin izotop (X-A) je adekvatan. Kada se radi o izotopima raznih elemenata uobiajen termin je nuklid (X-A), odnosno radionuklid, ako je nestabilan.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

Radioaktivni raspadi
STABILNA JEZGRA IMA USKLAENE BROJEVE PROTONA I NEUTRONA
Nuklearna sila dominira nad odbojnom elektrinom silom samo na udaljenostima izmeu susjednih protona u jezgri. Nasuprot tome udaljeniji protoni "osjeaju" izmeu sebe samo odbojnu elektrinu silu. Zato su za stabilnost jezgre potrebni neutroni, koji djeluju na susjedne nukleone (neovisno o tome da li se radi o protonima ili neutronima) samo privlanom nuklearnom silom. Da bi neka jezgra bila stabilna najvanije je da ukupan broj neutrona (N) bude vei od ukupnog broja protona (Z), osobito ako se radi o teim elementima (SLIKA 1.1).

SLIKA 1.1 Odnos izmeu broja neutrona N i broja protona Z u jezgrama raznih nuklida. Stabilne se jezgre nalaze u uskom podruju oko pune crte, tzv. linije stabilnosti. Vidimo da se na poetku linija stabilnosti poklapa s pravcem N=Z, to znai da su u laganim stabilnim jezgrama brojevi protona i neutrona podjednaki. Kako Z raste omjer N/Z, za stabilne jezgre, pribliava se 1.5.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

RADIOIZOTOPI IMAJU NESTABILNE JEZGRE


Prilikom stvaranja Zemlje nastali su razni elementi, svaki u obliku vie svojih izotopa, s raznim brojevima neutrona. Neki od izotopa pojedinog elementa imali su vrlo nepovoljan odnos N/Z, te su se brzo raspali i danas im ne nalazimo traga. Drugi, manje nestabilni, raspadali su se sporije, tako da ih i danas ima u prirodi. To su prirodni radioizotopi. Konano, izotopi koji su nastali s povoljnim odnosom N/Z nepromijenjeni ine danas ogromnu veinu materije. Veina elemenata ima nekoliko stabilnih izotopa. Nasuprot tome, veina elemenata nema prirodnih radioizotopa.

VEINA RADIOIZOTOPA JE UMJETNA


Prirodni radioizotopi su rijetki i, za medicinske primjene, esto imaju nepovoljna radijacijska svojstva (spori, lanani raspadi). Zato se za primjene u medicini i drugim djelatnostima najee rabe umjetni radioizotopi, dobiveni u nuklearnim reaktorima i estinim akceleratorima. Danas je mogue proizvesti radioizotope svih elemenata. Ukupno je danas poznato preko 1000 radionuklida. Tei elementi imaju vie radioizotopa nego laki, jod ih npr. ima 15, dok ih vodik ima samo jednog (tricij).

NESTABILNA JEZGRA SE BURNO MIJENJA


Nestabilna jezgra spontano se mijenja, nastojei, u jednom ili vie koraka, doi u stabilno stanje. Takve promjene kada se jezgra mijenja bez vanjskog utjecaja zovu se radioaktivni raspad, a estice i fotone koje jezgra pri tome emitira radioaktivno zraenje. Osnovno je svojstvo radioaktivnog zraenja vrlo velika energija estica i fotona. Naime, pri promjenama nestabilnih jezgri jedan se dio njene mase (m) pretvara u energiju (E, energija raspada), po uvenoj Einsteinovoj relaciji: E=mc2, gdje je c brzina svjetlosti, koja iznosi 300 000 km/s. Slijedi da jedna jedina estica radioaktivnog zraenja ima dovoljnu energiju da promijeni strukturu 10 000 molekula u tijelu, te da se moe pojedinano detektirati naim makroskopskim elektronskim ureajima.

U medicini esto koristimo radioaktivne izvore iji je intenzitet zraenja vrlo mali (nedovoljan da za jedan sat ugrije decilitar vode za jedan C). To znai da se radi o vrlo malom broju estica (ili fotona) koje u jedinici vremena odailju nestabilne jezgre radioaktivnog izvora. Meutim, njihova je pojedinana energija ogromna, te su im neki uinci (prodornost, bioloko oteenje i sl.) daleko vei od neradioaktivnog zraenja (vidljive svjetlosti, npr.) ili mehanikih valova istog intenziteta.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

ALFA RASPAD: TEKA NESTABILNA JEZGRA ODBACUJE JEZGRU HELIJA


Neke nestabilne teke jezgre prelaze u stabilno stanje nie energije odailjui visoko-energetski projektil koji je u stvari jezgra helija, sastavljena od 2 protona i 2 neutrona. Taj se spontani proces naziva alfa-raspad, a izbaena jezgra helija alfaestica (-estica) ili alfa-zraenje. Pri tome se poetna jezgra (jezgra-roditelj) pretvara u drugu jezgru (jezgru-ker), koja ima 2 protona i 2 neutrona manje. Primjer alfa-raspada je raspad jezgre radija-226 u jezgru radona-222, to simboliki prikazujemo:
226 222 88 Ra 86 Rn +

Kinetika energija ove alfa-estice je oko 4.8 MeV, to je u mikrosvijetu ogromna energija.
Alfa-emitere (radioizotope koji se raspadaju alfa-raspadom) u medicini rijetko uporabljavamo, uglavnom u onkologiji, kao usatke koji razaraju tumorsko tkivo (tzv. brahiterapija). U medicinskoj dijagnostici se ne primjenjuju.

U BETA RASPADU NESTAJU JEDNE I NASTAJU DRUGE ESTICE


Negativna beta estica (-) je vrlo brzi elektron kojeg odailje jezgra nakon betaminus raspada. Valja ju razlikovati od orbitalnog elektrona. Radioizotopi koji imaju viak neutrona obino se raspadaju na taj nain, pri emu se jedan neutron iz jezgre pretvara u proton, koji ostaje u jezgri, i elektron, koji naputa jezgru kao estica. Osim elektrona jezgra emitira i tzv. antineutrino (-), koji odnosi dio energije raspada. Inae je antineutrino (kao i njegova antiestica neutrino) bez naboja i praktino bez mase, te nema uinka na materiju.

Nakon beta-minus raspada jezgra zadrava maseni broj, ali joj se atomski broj poveava za 1, tj. ona postaje jezgra drugog kemijskog elementa. Tako se npr. raspada jezgra fosfora-32 u jezgru sumpora-32:
32 32 16 P 17 S +

Umjetne beta-minus emitere (radioizotope koji se raspadaju beta-minus raspadom) dobivamo tako da stabilne izotope izlaemo struji sporih neutrona u nuklearnim reaktorima. Beta-minus emiteri najei su radioizotopi u medicinskim primjenama. Koristimo ih, zajedno s alfa-emiterima, u brahiterapiji, a fosfor-32, koji se u krvi vezuje za eritrocite, u terapiji policitemije rubre vere. Jo je ira njihova primjena u istraivanju i medicinskoj dijagnostici, gdje se koriste kao obiljeivai u in-vitro mjerenjima (vodik-3, ugljik-14), te kao sekundarni izvori gama-zraka (vidi sljedeu toku) u radionuklidnoj slikovnoj dijagnostici.
Pozitivna beta-estica (+) je vrlo brzi pozitron, estica koja ima istu masu kao i elektron, te nosi isti naboj, ali suprotnog, pozitivnog predznaka. Odailje ga jezgra

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

koja ima viak protona (manjak neutrona). Tako se jedan proton u jezgri pretvara u neutron, koji ostaje u jezgri, a odailju se pozitron i neutrino. Nakon beta-plus raspada jezgra zadrava svoj maseni broj, dok joj se atomski broj smanjuje za 1. Beta-plus raspad uvijek prati tzv. anihilacijsko zraenje. Naime, nastali se pozitron usporava prolazom kroz materiju. Kada se praktiki zaustavi i doe blizu elektrona (svoje antiestice), nakon kratkotrajnog komeanja (smrtnog plesa), oboje nestaju. Kao energijski ekvivalent njihovih masa mirovanja najee nastaju dva fotona, svaki energije po 511 keV, koji odlaze u suprotnim smjerovima. Ta je injenica pogodna u za stvaranje slike distribucije beta-plus nuklida u tijelu (2. poglavlje). Energija - estice varira od nule (kada je svu energiju odnio antineutrino) do ukupne energije raspada (kada je svu energiju odnijela - estica). Prosjena je energija - estice priblino jednaka 1/3 ukupne energije raspada. Isto vrijedi i za beta-plus raspad (SLIKA 1.2).

SLIKA 1.2 Beta-plus energijski spektar Cu-64.

Beta-plus raspad zovemo i pozitronskim raspadom, a radionuklide koji se tako raspadaju pozitronskim emiterima. U prirodi nema pozitronskih emitera. Dobivaju se izlaganjem stabilnih izotopa odreenog elementa struji ubrzanih estica (najee protona) u estinim akceleratorima. Da bi se strani proton mogao inkorporirati u jezgru mora imati dovoljno energije za svladavanje odbojnih Coulombovih sila izmeu njega i protona u jezgri, sve dok se ne priblii na doseg privlanih nuklearnih sila. Zbog toga je lake dobiti lagane pozitronske radionuklide, koji imaju mali broj protona u jezgri. Tako su za medicinske primjene dostupni pozitronski radioizotopi kisika (O-14), ugljika (C-11), duika (N-13) i drugi. Ti se pozitronski emiteri koriste kao obiljeivai u istraivanju metabolizma tih elemenata (2. poglavlje). Raspadaju se brzo, jer im je viak protona relativno velik (nepovoljan odnos N/Z).

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

Umjesto beta-plus raspadom nestabilni izotop s vikom protona moe se stablizirati i tzv. elektronskim zahvatom (EZ). Primjer je jod-125, ija jezgra pojede vlastiti elektron. Pri tome se jedan proton pretvara u neutron, kao kod beta-plus raspada, tako da nastaje jezgra ksenona-125.
Beta-raspadi (+ i - raspad) su pokazali da se elementarne estice mogu pretvarati jedna u drugu. Pretvorbu nukleona (protona u neutron i obrnuto) tijekom beta-raspada uzrokuje tzv. slaba sila (slabija je od elektrine, a poglavito od jake nuklearne). Djeluje izmeu estica koje se zovu leptoni (elektron, neutrino i njihove antiestice pripadaju leptonima). Posredovanjem slabe sile, pretvorbu nukleona uvijek prati izbacivanje dva leptona, od kojih je jedan estica, a drugi antiestica (elektron i antineurtino ili pozitron i neutrino).

GAMA RASPADOM JEZGRA ODBACUJE VIAK ENERGIJE


Stabilne se jezgre nalaze u svom osnovnom energijskom stanju te su, za razliku od elektronskih omotaa, nedostupne estim promjenama strukture zbog meudjelovanja susjednih atoma. Stabilne se jezgre mogu penjati po svom energijskom stepenitu samo u ekstremnim, laboratorijskim uvjetima. Ogromne energije, usporedive s veliinom energijskih stepenica jezgre oslobaaju se i tijekom radioaktivnih raspada. Nakon alfa ili beta raspada najee se jezgra ne nae u svom osnovnom (najniem) energijskom stanju, ve u jednom od moguih, viih energijskih stanja. Tu je, meutim, samo kratkotrajno, jer se jezgra vrlo brzo sputa u osnovno stanje, dok se razlika energija najee oslobaa u obliku fotona. Takav foton ima energiju koja je i do milijun puta vea od fotona vidljive svjetlosti i naziva se gama-foton ili gama-zraka. Proces se zove gama-raspad. Gamaraspad nije raspad u uem smislu rijei, jer se atomski broj jezgre ne mijenja.

Dakle, gama-raspadom, za razliku od alfa i beta raspada, ne nastaje novi element.

S neke stepenice svog energijskog stepenita jezgra moe skoiti na dno odjednom ili preko jedne ili vie meustepnica. Zato je rezultat gama raspada jedna ili vie gama zraka razliitih energija. Ponekad se, umjesto gama raspadom, jezgra oslobaa vika energije na drugi nain. Uzmimo za primjer jezgru ksenona-125 koja je nastala elektronskim zahvatom iz jezgre joda-125. Ta jezgra ima 35 keV vika energije kojeg se ponekad oslobaa emisijom gama zrake ija je energija E = 35 keV. ee jezgra tu energiju predaje svom K elektronu (elektronu iz prve, K ljuske). Tako K elektron dobiva dovoljno energije da se oslobodi iz omotaa i naputa atom. Prazno mjesto popunjavaju elektroni iz gornjih ljuski, dok se razlika njihovih energija oslobaa u obliku fotona, to nazivamo karakteristinim X zraenjem. Cijeli se proces zove interna konverzija (ili izomerni prijelaz). Kao to se vidi iz ovog primjera najee su gama raspad i interna konverzija konkurentni procesi. Obzirom da su elektromagnetne sile, koje uzrokuju gama raspad, jae od slabih sila, gama-raspad je gotovo trenutan, dok je beta-raspad puno sporiji. Iznimno je mogu i relativno spori gama raspad. Taj se dogaa kada se, najee nakon beta-raspada, jezgra-ker nae u tzv. metastabilnom stanju. Iako je metastabilno stanje poviene

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 10

energije, prijelazi u nia stanja malo su vjerojatni, tako da se jezgra u tom stanju nalazi relativno dugo. U radionuklidnoj slikovnoj dijagnostici korisne su samo gama zrake, dok se beta zraenje apsorbira u tijelu, uzrokujui nepotrebno radijacijsko optereenje. Metastabilni gama emiteri najpovoljniji su za primjenu u radionuklidnoj slikovnoj dijagnostici zbog dva razloga: 1. Ukoliko ih izoliramo od radioizotopa roditelja (koji je obino beta emiter), dobivamo iste gama emitere, bez nepotrebnog estinog zraenja; 2. Relativna sporost njihovog raspada omoguava primjenu, bez potrebe da je stalno u blizini njihov proizvoa (jezgre-roditelji).

RADIOAKTIVNE JEZGRE UMIRU ALI NE STARE


Nestabilne jezgre doivljavaju pretvorbe iznenada, a ne tako da postupno mijenjaju svoju strukturu. One nisu poput ivih bia koja postepeno stare, te im ivot uglavnom traje u uskom pojasu oko nekog prosjeka. Nasuprot tome, radioaktivni raspad moemo usporediti s ruletom ili s igrom bacanja novia, gdje jedan od brojeva ili jedan ishod (pismo ili glava) znai smrt, a svi ostali ishodi ivot. Jezgra koja je preivjela vie krugova ruleta ("stara" jezgra) ne razlikuje se od one koja jo nije bila u igri (novonastala, "mlada" jezgra).

Dakle, nestabilna jezgra ima odreenu vjerojatnost raspada u jedinici vremena koja ne ovisi o njenoj prolosti, tj. stalna je u vremenu.

Ta vjerojatnost, svojstvena svakom radioizotopu, zove se konstanta raspada (), a jedinica joj je 1/sekunda. Promotrimo to se u vremenu dogaa s 1 milijun jezgri nekog radioizotopa. Usporedimo radioaktivni raspad s bacanjem novia. Zamislimo da istodobno bacamo 1 milijun novia, te da "glava" znai ivot a "pismo" smrt. Nakon prvog bacanja preivit e oko 500 000 jezgri, jer su pojedinane vjerojatnosti ishoda jednake i iznose 0.5. Nakon drugog bacanja ostat e oko 250 000 jezgri-roditelja, potom priblino 125 000 itd. Drugim rijeima, istekom odreenog vremena (danom uestalou "bacanja novia", koja je to vea to je radioizotop nestabilniji) ostat e 1/2 od poetnog broja jezgra, potom, nakon istog vremena, 1/2 od 1/2 (tj. 1/4), pa 1/8, itd. To je vrijeme, kao i konstanta raspada, svojstveno za odreeni radioizotop i zove se vrijeme poluraspada ili poluivot (T1/2). U sluaju Tc-99m ono iznosi 6 sati (SLIKA 1.3).

11

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

SLIKA 1.3 Poetna koliina No radionuklida Tc-99m u vremenu i prikazana u linearnoj (a) i logaritamskoj skali (b).

Radioizotopi koji se sporo raspadaju (imaju mali i veliki T1/2) mogu se nai u prirodi, dok su radioizotopi s vrlo nestabilnim jezgrama (veliki i mali T1/2) iskljuivo umjetni (TABLICA 1.1).

TABLICA 1.1 Vremena poluraspada (T1/2) nekih radionuklida Radioizotop Prirodni U-238 Ra-226 K-40 C-14 H-3 Umjetni Cs-137 I-131 I-125 Co-60 P-32 Na-24 Tc-99m Element uran radij kalij ugljik vodik cezij jod jod kobalt fosfor natrij tehnecij T1/2 4.5 milijardi godina 1600 godina 1.3 milijarde godina 5760 godina 12 godina 33 godine 8 dana 60 dana 5.3 godine 14.3 dana 15 sati 6 sati

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 12

Promotrimo sada to se dogaa s naih milijun jezgri u vrlo kratkom vremenu, kada je promjena njihovog ukupnog broja zbog raspada zanemariva. Neka je npr. konstanta raspada 0.1 % u jednoj sekundi, dakle =0.001/s. Statistiki oekivani broj raspada u jednoj sekundi bit e 0.001x1000 000 = 1000. U realnosti taj broj moe biti npr. 940 ili 1080, a vrlo rijetko e biti ba 1000.

Dakle, radioaktivni je raspad sluajna pojava za kojeg vrijede zakoni statistike, bez mogunosti potpuno tonog predvianja.

Openito, ako u nekom vremenu t postoji N(t) jezgri radioizotopa ija je konstanta raspada , ukupan broj raspada u 1 sekundi bit e priblino jednak umnoku vjerojatnosti jednog raspada i broja prisutnih jezgri N(t). Broj raspada jezgri radioizotopa u jedinici vremena -N(t)/t zove se radioaktivnost ili kratko aktivnost i obiljeava s A(t). Dakle,
A(t) = - N(t)/t

(1.1)

N(t)/t = - N(t)
Predznak minus uvaava injenicu da se N u vremenu smanjuje. Rjeenje gornje diferencijalne jednadbe pokazuje da se broj radioaktivnih jezgri u vremenu eksponencijalno smanjuje po formuli: (1.2) N(t) = N0 e- gdje N0 oznaava broj jezgri u poetnom vremenu t=0. Iz gornje jednadbe dobivamo da je veza izmeu konstante raspada i vremena poluraspada:

= ln(2)/T1/2
te da se aktivnost radioizotopa u vremenu smanjuje po istom zakonu kao i broj njegovih jezgri: (1.3) A(t) = A0 e-t Jedinica je aktivnosti u SI sustavu bekerel (Bq). Jedan bekerel je jedan raspad u jednoj sekundi. Stara jedinica je kiri (Ci). Jedan kiri je 3.71010 Bq. Donja tablica saima glavna svojstva alfa, beta i gama-raspada. "isti" alfa, beta ili gama emiteri su rijetki. Najei su kombinirani raspadi: alfa/gama, beta/gama.

TABLICA 1.2 Osnovna svojstva raznih vrsta radioaktivnih raspada Raspad alfa beta-minus bete-plus gama Jezgra-roditelj Z/N Z/N Z/N Z/N Jezgra-ker Z-2 / N-2 Z+1 / N-1 Z-1 / N+1 Z/N Zraenje jezgra He-4 elektron pozitron gama foton

13

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

Ponekad su i jezgra-ker, pa i jezgra-unuka i praunuka nestabilne, osobito u sluaju prirodnih radioizotopa. To su tzv. lanani radioaktivni raspadi (TABLICA 1.3).
TABLICA 1.3 Postepeno pretvaranje U-238 u stabilno Pb-206. Element Uran Torij Protaktinij Uran Torij Radij Radon Polonij Olovo Bizmut Polonij Olovo Bizmut Polonij Olovo Izotop U-238 Th-234 Pa-234 U-234 Th-230 Ra-226 Rn-222 Po-218 Pb-214 Bi-214 Po-214 Pb-210 Bi-210 Po-210 Pb-206 Poluivot 4.55 10 godina 24.1 dan 1.14 min 2.69 105 godina 8.22 104 godina 1600 godina 3.8 dana 3.05 min 26.8 min 19.7 min 1.5 10-4 s 22.2 godine 4.97 dana 139 dana Stabilan
9

Vrsta radijacije

, , , , , ,, , ,
-

Takoer su mogua grananja, kada se odreeni radioizotop moe raspadati na vie naina, kao npr. K-40 (SLIKA 1.4).

SLIKA 1.4 Kalij-40 se vrlo sporo raspada, i to na dva naina; na svakih 100 raspada prosjeno 88 puta se radi o -minus raspadu, ostatak je elektronski zahvat, kojeg prati i gama zraenje.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 14

Prolaz zraenja kroz materiju


RADIOAKTIVNA ZRAENJA IONIZIRAJU MATERIJU
Infracrveno zraenje i vidljiva svjetlost, pobuujui rotaciju i titranja molekula, zagrijavaju sredstvo kojim se ire. Osim toplinske interakcije, vidljiva, a posebice ultraljubiasta svjetlost moe i osloboditi slabo vezane valentne elektrone atoma sredstva. Za razliku od tih zraenja i mehanikih valova, gama fotoni, a posebice estino zraenje imaju dovoljnu energiju da, prolazom kroz sredstvo, izbace iz svojih orbitala ak i dobro vezane unutranje elektrone tekih atoma. tovie, jedan gama foton ili brza nabijena estica moe ionizirati nekoliko tisua atoma sredstva.

Mogunost ionizacije osnovna je posljedica prolaza radioaktivnih zraenja kroz materiju, pa radioaktivna zraenja nazimo i ionizirajua zraenja. ESTINO ZRAENJE GUBI ENERGIJU POSTUPNO
Alfa i beta estice najee gube energiju meudjelujui s elektronskim omotaima atoma sredstva kroz koji prolaze. Male porcije njihove ogromne energije postepeno se troe na ekscitaciju (pobuivanje na vie energijske razine) i ionizaciju tisua elektrona atoma mete, preteno iz vanjskih ljusaka. Pri tome alfa estica malo skree s puta jer ima relativno veliku masu, te joj je putanja pravocrtna (SLIKA 1.5). Tako je ukupna duina puta alfa estice u nekom sredstvu, veliina koju zovemo doseg, jednaka njezinoj dubini prodiranja, koja je priblino jednaka za sve alfa estice iste energije u istom sredstvu (SLIKA 1.6A). Doseg alfa estica vee energije vei je od dosega alfa estice manje energije, ali nije vei od par centimetara u zraku za veinu alfa estica. To nije u suprotnosti s njihovom velikom energijom, jer alfa estice svoju energiju predaju "gusto", tako da se cijela istroi na malom putu. Tako je specifina ionizacija, tj. broj osloboenih parova iona sredstva po jedinici duljine puta estice, za alfa estice velika.

Tako alfa estice potpuno zaustavlja gornji sloj ljudske koe, te izvana ne mogu prodrijeti do osjetljivih unutranjih organa. Nasuprot tome, alfa su estice vrlo opasne kada se unesu ingestijom ili disanjem, jer se potpuno apsorbiraju u malom volumenu osjetljivog tkiva, kojeg mogu sasvim unititi. U ali moemo rei da alfa emiteri nisu opasni kao vanjski izvori zraenja, ali ih nije preporuljivo jesti.

Beta estica ima oko 7 000 puta manju masu od alfa estice i, naravno, istu masu kao elektroni iz omotaa sredstva kojim prolazi. Stoga beta estica, sudarajui se s elektronima atoma sredstva, tetura te joj je putanja krivocrtna (SLIKA 1.5). Beta estice iste energije nemaju isti doseg, a jo vie im varira dubina prodiranja, koja je, zbog krivocrtne putanje, uvijek manja od dosega. Ipak, zbog puno manje specifine ionizacije, maksimalna je dubina prodiranja beta estica u nekom sredstvu viestruko vea od dubine prodiranja alfa estica (SLIKE 1.6 A i B).

15

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

SLIKA 1.5 Shematski prikaz tragova ionizacijskih zraenja. Osim meudjelovanja s elektronskim omotaima atoma, vrlo brze, lagane nabijene estice ( estice ili elektroni ubrzani u snanom elektrinom polju) jedan dio svoje energije gube i meudjelujui s jezgrama atoma sredstva. Time se brzi elektroni usporavaju, dok im se energija oslobaa vidom elektromagnetnog zraenja velike energije. To su tzv. X zrake ili rendgensko zraenje. X fotoni se od gama fotona razlikuju po nainu nastanka, a zajedniko im je svojstvo da imaju veliku energiju, te su i jedni i drugi elektromagnetna (neestina) ionizirajua zraenja. Energije X fotona koji se koriste u dijagnostikoj radiologiji manje su od veine gama zraka, dok se u radioterapiji koriste i X fotoni energija viih od 1 MeV. Ako ne znamo kako je visoko-energetski foton nastao, ne moemo niti rei da li se radi o X ili o gama zraci, te ih, glede meudjelovanja s materijom, ne razlikujemo.

SLIKA 1.6 Prodiranje ionizacijskih zraenja energije 1MeV u mekom tkivu.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 16

ESTINO ZRAENJE NAJVIE IONIZIRA NA KRAJU PUTA


Specifina ionizacija alfa estica vea je od specifine ionizacije beta estica zato to se alfa estica kree puno sporije od elektrona (jer ima veu masu), te due i stoga intenzivnije meudjeluje s elektronima atoma pored kojih prolazi. Tako e spori kamen potpuno razbiti prozor, dok e puani metak, koji ima puno veu kinetiku energiju, napraviti samo malu rupu. Iz istog se razloga specifina ionizacija i alfa i beta estice poveava kako one gube brzinu (energiju) i najvea im je pri kraju puta (SLIKA 1.5).

GAMA ZRAKE GUBE ENERGIJU ODJEDNOM ILI U PAR KORAKA


Za razliku od estinog zraenja gama foton prolazi kroz materiju bez ikakvog meudjelovanja, nepromijenjen, sve dok odjednom burno ne reagira, predajui svu ili velik dio svoje energije okolini. Kao to u radiokativnom raspadu ne moemo znati kada e jezgra doivjeti pretvorbu, ne moemo niti predvidjeti s kojim e atomom gama foton meudjelovati. Postoje, meutim, odreene vjerojatnosti tih meudjelovanja, koje ovise, o projektilu (energiji gama zrake E) i o svojstvima "mete" (gustoi sredstva i atomskom broju elementa). Tri su naina meudjelovanja gama fotona i materije (SLIKA 1.7): 1. U fotoelektrinom efektu gama (ili X) foton nestaje, predajui svu svoju energiju vezanom elektronu atoma sredstva, koji zadobiva veliki kinetiku energiju, naputa atom i vri daljnje ionizacije (poput beta estica, kako smo upravo opisali). Fotoelektrini je efekt vjerojatniji u snanom elektrinom polju blizu jezgre, nego u sluaju slabo vezanih, vanjskih elektrona. Njegova vjerojatnost raste s kubom atomskog broja, tako da je puno uestaliji u tekih elementa, s visokim Z, nego u onih s niskim Z. Dakako, potrebno je da energija gama zrake E bude barem jednaka energiji veze elektrona. Obzirom da je energija veze K elektrona (elektrona iz prve, tzv. K ljuske) u atomu joda 33 keV, a u atomu olova 88 keV, fotoni energija od 33 do 88 keV mogu ionizirati K elektrone joda, ali ne i olova. Fotoelektrini je efekt najvjerojatniji kada je E tek malo vea od energije veze elektrona. Meutim, daljnjim porastom E njegova vjerojatnost pada (SLIKA 1.8). Foton visoke energije moe meudjelovati i sa slabo vezanim vanjskim (ili slobodnim) elektronima na nain slian sudaru dviju biljarskih kugli. U sudaru atomski elektron prima dio energije E i biva izbaen iz atoma (te vri daljnje ionizacije, kao i elektron osloboen fotoelektrinim efektom), dok ostatak odnosi foton manje energije, gibajui se u razliitom smjeru od smjera poetne gama (ili X) zrake (SLIKA 1.7). Pri tome je vjerojatnija mala od velike promjene smjera (i gubitka energije), a cijeli se proces naziva Comptonovo rasprenje (ili Comptonov efekt). Kao to e se najvie energije izmijeniti u sudaru kugli iste mase, tako je i Comptonov efekt najvjerojatniji za gama zrake ija je energija jednaka energijskom ekvivalentu mase elektrona, tj. za E = 511 keV (SLIKA 1.8). Obzirom da se radi o gotovo slobodnim elektronima, nema utjecaja jezgre, pa Comptonovo rasprenje ne ovisi o vrsti atoma sredstva (o

2.

17

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

atomskom broju), ve samo o gustoi meta. Gustoa slabo vezanih elektrona priblino je proporcionalna gustoi sredstva. Stoga, za danu E, uestalost Comptonovog rasprenja u nekom sredstvu ovisi samo o njegovoj gustoi. 3. Fotoni vrlo visoke energije E mogu gubiti energiju na jo jedan nain. Kada se takav foton nae u snanom elektrinom polju, blizu teke atomske jezgre, mogue je da nestane, dok se njegova energija utroi na stvaranje para elektron/pozitron (SLIKA 1.7). Obzirom da je zbroj masa mirovanja elektrona i pozitrona 1.02 MeV (2511 keV), E mora biti barem tolika ili vea (kada je ostatak energije kinetika energija novo-stvorenih estica). Obzirom da je pozitron antiestica, to ovaj proces, koji se zove tvorba para, uvijek prati anihilacijsko zraenje, kao u sluaju beta-plus raspada. Ovaj je proces bitan samo za fotone vrlo visokih energija (samo neke gama zrake i X fotone koji se koriste u radioterapiji) i uestaliji je u sredstvima s visokim atomskim brojem.

SLIKA 1.7 Gama foton gubi energiju na tri naina: (a) u fotoelektrinom efektu svu energiju predaje foto-elektronu, (b) u Comptonovom rasprenju dio energije predaje elektronu, a oslabljeni foton nastavlja put u drugom smjeru i (c) u tvorbi parova od gama zrake nastaju elektron i pozitron. Nakon kratkog puta anihilacijom pozitrona nastaju dvije gama zrake od 511 keV, koje odlaze u dijametralno nasuprotnim smjerovima.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 18

Bez obzira na vrstu meudjelovanja s materijom, jedan gama (ili X) foton ionizira samo jedan atom, dok ostale tisue ionizacija vre osloboene brze nabijene estice (i, pokoju, fotoni nastali Comptonovim rasprenjem).

Dakle, estino zraenje ionizira neposredno, a gama zrake posredno.

SLIKA 1.8. Maseni koeficijent priguenja (m) u funkciji energije fotona, prikazan kao zbroj tri komponente: masenih koeficijenata priguenja za fotoelektrini efekt (m), Comptonovo rasprenje (mc) i tvorbu parova (mp).

GAMA ZRAKE SU PRODORNIJE OD ESTINOG ZRAENJA


Nasuprot brzim nabijenim esticama koje kontinuirano gube energiju, gama (ili X) fotoni nemaju definiran doseg. Prolaz visoko-energetskih fotona kroz materiju slii na raspad nestabilne jezgre: foton koji je proao izvjestan sloj materije (apsorbera) ima nepromijenjenu energiju i iste vjerojatnosti meudjelovanja kao na poetku puta, kao to nestabilna jezgra ne mijenja svojstva prije samog raspada. Tako, kao to se broj radioaktivnih jezgri protekom vremena eksponecijalno smanjuje u nulu (jednadba 1.2), tako se i poetni intenzitet fotonskog zraenja (snaga po jedinici povrine snopa) energije E, I0, eksponencijalno smanji prolazom kroz apsorber debljine d, po jednadbi:

19

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike I = I0 e-d

(1.4)

gdje je zbroj vjerojatnosti svih procesa koji mogu ukloniti foton iz pravca irenja (fotoelektrinog efekta, Comptonovog efekta i tvorbe para), po jedinici duljine puta. Ta se veliina zove linearni koeficijent priguenja i ovisi, kako o energiji gama zrake, tako i o sredstvu, dakle:
= (E, sredstvo)

Linerani keoficijent priguenja vei je u materijalima velike gustoe i velikog atomskog broja, koji su, dakle, dobri apsorberi elektromagnetnog ionizirajueg zraenja. Iz jednadbe (1.4) slijedi da je debljina sloja apsorbera koji poetni intenzitet zraenja smanji na 1/2, tzv. debljina polupriguenja (d1/2) povezana s linearnim koeficijentom atenuacije: d1/2 = ln2/ Umjesto linearnog koeficijenta priguenja esto je u uporabi i tzv. maseni koeficijent priguenja =/. Time se naglaava ovisnost interakcije fotona o vrsti atoma sredstva, bez obzira na gustou sredstva. Tako je za vodu isti bez obzira da li se radi o tekuoj vodi, ledu ili vodenoj pari. U toj notaciji jednaba (1.4) glasi: (d) I = I0 e- gdje se umnoak gustoe i debljine apsorbera naziva povrinska gustoa (dimenzija je masa/povrina). Iz SLIKE 8 vidimo da ukupna vjerojatnost meudjelovanja gama fotona s materijom opada s porastom energije fotona, tako da:

Gama fotoni vee energije prodorniji su od gama fotona manje energije

Openito, gama i X zraenja prodornija su od estinog zraenja i nije mogua potpuna zatita zaklanjanjem iza apsorbera. U drugu ruku velika prodornost elektromagnetnih ionizirajuih zraenja koristi se u radiolokoj dijagnostici i radioterapiji, kao i u radionuklidnoj slikovnoj dijagnostici.
U praksi jednadbu (1.4) ne moemo izravno primijeniti zbog dva raloga. 1. Ako se foton iz snopa ukloni Comptonovim efektom, raspreni se foton oslabljenje energije moe, nakon novih viestrukih rasrenja, vratiti u snop i tako poveati njegov intenzitet. Zato je jednadba (1.4) primjenjiva u uvjetima uskog snopa, kada je opisana pojava zanemariva. Kod irokog snopa intenziteti zraenja mogu biti nekoliko puta vei od onog kojeg predvia jednadba (1.4). 2. Ponekad i sam poetni snop nije monoenergijski (prisutno je vie gama raspada raznih energija ili se radi o X zraenju, koje je uvijek polikromatsko). Tada jednadbu (1.4) primjenjujemo za svaku energiju E zasebno.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 20

Dozimetrija
IZVOR I POLJE IONIZIRAJUEG ZRAENJA
Izvor ionizirajueg zraenja moe biti skup nestabilnih jezgri, katoda rendgenskog ureaja ili druga umjetna naprava. U prvom sluaju bitna svojstva izvora zraenja su: 1. geometrija, u smislu da li je rasprostranjen u prostoru ili praktino tokast 2. vrsta raspada, ime su odreene energije estica i fotona, te konstanta raspada 3. broj nestabilnih jezgri u nekom vremenu N0. Poznavanjem N0 i moemo, koristei jednadbe 1.1 i 1.3, izraunati trenutnu aktivnost izvora A0 = N0, kao i njene promjene u vremenu: A(t) = A0e-t. Iz aktivnosti izvora, vrsta i energije zraenja, mogue je proraunati snagu izvora zraenja P. Snagom zraenja i geometrijom izvora odreen je i intenzitet zraenja I (snaga po jedinici povrine) u nekoj toki prostora koji je izloen djelovanju izvora, tj. u polju ionizirajueg zraenja. Pretpostavimo jednostavan sluaj tokastog izvora zraenja u vakuumu, tako da nema meudjelovanja ionizirajueg zraenja s materijom. Tada intenzitet zraenja opada s udaljenou od izvora R jer se estice i fotoni raspruju po sve veim povrinama. Taj pad intenziteta moramo razlikovati od onog kojem je uzrok meudjelovanje s apsorberom. Kako je povrina kugle 4R2, slijedi da intenzitet opada s kvadratom udaljenosti od izvora zraenja po jednadbi:
I = P/4R2

Snaga zraenja proporcionalna je aktivnosti izvora, tako da vrijedi:


I ~ A/4R2

Ako se nalazimo u polju zraenja, radijacijski e uinci (o kojima govorimo u nastavku) biti proporcionalni aktivnosti izvora i vremenu izlaganja, a obrnuto proporcionalni kvadratu udaljenosti od izvora. Obzirom da aktivnost izvora ne moemo mijenjati, dva su osnovna naela zatite od ionizirajueg zraenja: 1. to krae 2. to dalje, s tim da je udaljavanje od izvora, zbog kvadratne ovisnosti, uinkovitiji nain smanjenja izlaganja ionizirajuem zraenju.

21

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

UINKE ZRAENJA OPISUJEMO DVJEMA VELIINAMA


Uinci ionizirajueg zraenja ovise o: (i) intenzitetu zraenja u promatranoj toki polja (ii) vjerojatnostima meudjelovanja zraenja i sredstva Te uinke opisujemo dvjema veliinama: 1. apsorbirana doza je energija koju je ionizirajue zraenje predalo jedininoj masi sredstva (apsorbera). Jedinica je grej (Gy). Jedan grej je dul/kilogram (J/kg). 2. ekspozicijska doza je ukupan naboj svih iona (pozitivnih i negativnih) koje X ili gama zraenje oslobodilo u jedininoj masi zraka. Jedinica je kulon/kilogram (C/kg).

TABLICA 1.4 Tipine doze Izvor Prirodni izvori radioaktivnosti Jedna X-slika prsnog koa Najbolja Prosjena fluoroskopski pregled Lokalna radioterapijska doza Apsorbirana doza (mGy) 1-5 godinje 0.1 2 100 30 000-70 000

Apsorbirana i ekspozicijska doza opisuju kumulativne posljedice zraenja na jedininu masu tvari tijekom nekog vremena provedenog u polju zraenja odreene vrste i intenziteta. Podijelimo li te veliine s vremenom izlaganja, dobit emo o vremenu neovisne veliine; to su brzina apsorbirane doze, ija je jedinica Gy/s i brzina ekspozicijske doze, ija je jedinica C/(kgs).

TABLICA 1.5. Odnos novih i starih jedinica Veliina Aktivnost Ekspozicijska doza Apsorbirana doza Ekvivalentna doza Nove jedinice Bq C kg-1 Gy Sv Stare jedinice curie (Ci) rntgen rad rem Pretvaranje 1 Bq 2.7 10-11 Ci 1 C kg-1 3876 R 1 Gy = 100 rad 1 Sv = 100 rem

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 22

UINKE ZRAENJA MOEMO PREDVIDJETI ILI MJERITI


U sluaju tokastog izvora gama zraenja brzina ekspozicijske doze jednaka je na oploju kugle polumjera R i proporcionalna je aktivnosti izvora A: brzina ekspozicijske doze = A/R2 gdje konstanta proporcionalnosti (tzv. gama konstanta), ovisi o energiji gama zraka E (jer o njoj ovise vjerojatnosti svih procesa u kojima gama zrake ioniziraju sredstvo i gube energiju). Gama konstanta opisuje razlike u uinku izvora gama zraka iste aktivnosti. Iako porastom E vjerojatnost meudjelovanja gama zrake s materijom opada (SLIKA 1.8), broj osloboenih iona po jednoj interakciji raste, pa openito gama zrake veih energija imaju vee gama konstante (TABLICA 1.6). Osim toga, zbog vee prodornosti gama i X fotona velikih energija, njihov uinak sporo opada s debljinom tkiva, za razliku od onih niih energija, iji se uinak oituje preteito na koi i povrinskim organima.
TABLICA 1.6. Radijacijski parametri nekih radionuklida Tc-99m Hg-203 J-131 Au-198 F-18 Cs-137 Co-60 E (keV) 140 279 360 412 512 667 1250 (Cm2/kg Bq s)x1014 0.14 0.23 0.43 0.45 1.11 0.60 0.52 (cm-1) -u olovu 23 2.3 2.3 2.3 0.76 1.20 0.58

APSORBIRANA SE DOZA MOE PROCIJENITI MJERENJEM EKSPOZICIJSKE


Ako je sredstvo ivo tkivo, apsorbirana doza je pokazatelj bioloke tete koju je radijacija uzrokovala. U drugu ruku, ekspozicijsku dozu je relativno lako mjeriti. Te su veliine izravno povezane i stoga je mogue apsorbiranu dozu elektromagnetnih zraenja predvidjeti iz njihove ekspozicijske doze. Naime, prosjena energija potrebna da se u zraku stvori jedan ionski par (tj. oslobodi jedan elektron) je 34 eV. Kako je 1 C/kg = (1/1.6).1019 naboja jednog elektrona po kilogramu, slijedi da je:
apsorbirana doza (Gy) = 34.ekspozicijska doza (C/kg), ako je sredstvo zrak

Openito, za bilo koje sredstvo vrijedi relacija:


apsorbirana doza (Gy) = f . ekspozicijska doza (C/kg)

gdje faktor f ovisi o vrsti apsorbera, a za niske energije fotona (manje od 100 keV), u sredstvima koja imaju relativno teke atome (npr. kost), i o energiji fotona (SLIKA 1.9). Za energije fotona iznad 100 keV veza izmeu apsorbirane i ekspozicijske doze praktino je ista za zrak, meka tkiva i kosti (objasnite zato, uzimajui u obzir: 1. iznad 100 keV dominantan proces interakcije

23

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

elektromagnetnog zraenja i materije je Comptonovo rasprenje i 2. apsorbirana se doza odnosi na jedininu masu tvari).

SLIKA 1.9 Omjer (f) apsorbirane i ekspozicijske doze ovisi o energiji fotona razliito za razna tkiva. Uoimo da izloeno vrijedi samo za X i gama zraenja, jer ekspozicijska doza nije definirana za estina zraenja. Razlog tome je to estina zraenja, osim na ionizaciju molekula zraka, jedan dio energije (ovisno o energiji) izravno potroe i na njihovu ekscitaciju, te na zagrijavanje sredstva (poveanje kinetike energije molekula). Slino se dogaa i u sluaju valnih zraenja niskih energija u tekim materijalima, to objanjava ovisnost faktora f o energiji fotona u kostima (Slika 1.9).

esto ne znamo karakteristike izvora polja zraenja, ali njegove uinke moemo neposredno izmjeriti. Mjerenja brzine ekspozicijske doze vre se ionizacijskim komorama. Najee se radi se o posudi sa zrakom na atmosferskom tlaku u kojoj su pozitivna i negativna elektroda. Kada zraenje ue u posudu i ionizira zrak osloboeni se pozitivni ioni skupljaju na katodi, a elektroni na anodi. Time se stvara struja u vanjskom krugu koja se moe mjeriti (SLIKA 1.10).

SLIKA 1.10 Prenosiva ionizacijska komora (Cutie Pie) sastoji se od posude s plinom, izvora visokog napona i ureaja za mjerenje jakosti proizvedene struje.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 24

U ionizacijskim komorama elektrode su na potencijalu ije elektrino polje samo prikuplja ione osloboene primarnom ionizacijom. Naime, elektrino polje nije dovoljno za ubrzavanje iona, ime se izbjegavaju sekundarne ionizacije. Ionizacijske se komore koriste kada su potrebna precizna mjerenja polja zraenja, to je osobito vano u planiranju radioterapije. Nasuprot tome, u tzv. Geiger-Mllerovim (GM) brojaima napon je vei i primarni ioni, na putu prema elektrodama stvaraju lavinu sekundarnih iona. Posljedino GM brojai ne mjere brzinu ekspozicijske doze, ve samo uestalost ionizacija. Ipak njihova je prednost to, zbog unutranjeg pojaanja signala, mogu detektirati ionizirajua zraenja relativno malih energija. U praksi se koriste za nadzor i detekciju prisutnosti izvora zraenja, kada nije potrebna osobita preciznost.

IONIZACIJA JE BIOLOKI TETNA


Ionizacijska zraenja mogu znaajno otetiti stanice organizma, ovisno o: (i) dijelu tijela koje je izloeno (stanice koje se brzo dijele su najosjetljivije) (ii) apsorbiranoj dozi (iii) vrsti ionizirajueg zraenja (iv) brzini kojom je doza primljena (due vrijeme omoguava oporavak) Primjeri radijacijskih uinaka su: kone opekline, munina, gubitak dlakavosti, sterilnost, katarakta, oteenje kotane sri, promjene u genetskom materijalu i indukcija raznih karcinoma. Vrlo velike doze mogu uzrokovati smrt u roku od nekoliko dana. Radijacija oteuje stanice ionizirajui bioloki vane molekule poput DNA, to je neposredni uinak, ili uzrokujui kemijske promjene intracelularne vode, to je posredni uinak. Interakcijom radijacije i vode mogu nastati slobodni radikali H i OH. Oni su elektriki neutralni, ali imaju nesparene elektrone i vrlo su reaktivni. Njihovim spajanjem moe nastati vodikov peroksid (H2O2), snaan oksidans koji oteuje DNA, enzime i druge bioloki vane molekule. Posredni uinci radijacije su ei od neposrednih jer vode ima puno vie od molekula DNA (oko 107 puta). Uinci radijacije mogu biti hereditarni ili somatski. Hereditarni nastaju zbog oteenja stanica koje uestvuju u reprodukciji i prenose se na potomstvo. Somatski uinci pogaaju samo osobu koja je bila izloena zraenju. Bioloke uinke radijacije takoer dijelimo na stohastine (podlone sluaju) i nestohastine. Stohastini uinci nastaju zbog mutacije stanica. Oni nemaju prag, ve mogu nastati i posljedicom malih apsorbiranih doza zraenja. Meutim, vjerojatnost njihovog pojavljivanja proporcionalna je primljenoj dozi. U drugu ruku, ukoliko se pojavi, ozbiljnost stohastinog uinka ne ovisi o primljenoj dozi (ili-ili). Svi hereditarni uinci su stohastini, kao i neki somatski (npr. karcinogeneza). Ne-stohastini uinci nastaju zbog smrti stanica ili trajnog oteenja koja onemoguava da se stanica dijeli. Nastaju tek iznad specifinog praga apsorbirane

25

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

doze i ozbiljnost im raste s njenom veliinom. Svi ne-stohastini uinci su somatski (npr. eritem, katarakta, leukopenija, glomerulonefritis, sterilnost). Doze primljene u slikovnoj dijagnostici ionizirajuim zraenjem manje su od veine pragova ne-stohastinih uinaka radijacije. Stoga je dijagnostika uporaba X zraka i radionuklida uglavnom povezana sa stohastinim radijacijskim rizicima. Bioloka teta koju uzrokuju ionizirajua zraenja ne ovisi samo o apsorbiranoj dozi, ve i o vrsti zraenja. Naime, vei broj ionizacija unutar jedne stanice (ili jedne makromolekule) bioloki je nepovoljnije od istog broja ionizacija (dakle i iste apsorbirane energije) rasporeenih unutar vie stanica (makromolekula). Neutroni i alfa estice ioniziraju vrlo gusto, tako da je uestalost nepopravljivih, viestrukih oteenja makromolekula vea nego u sluaju gama zraka ili beta estica. Zbog toga je uveden pojam ekvivalentne doze: Ekvivalentna doza = Q.Apsorbirana doza gdje je Q tzv. faktor kvalitete. Za alfa estice Q iznosi 20, za neutrone od 5 do 20 (ovisno o njihovoj energiji), a za beta estice, gama i X fotone 1. Ako se apsorbirana doza izraava u grejima, jedinica ekvivalentne doze je sivert (Sv). Stara je jedinica rem (1 rem=0.01 Sv). Osim toga, osjetljivost na izlaganje zraenju (tzv. radio-senzitivnost) jako ovisi o vrsti tkiva. Zbog toga je uvedena jo jedna veliina: efektivna ekvivalentna doza. Svakom se dijelu tijela pripisuje teinski faktor, koji odgovara specifinoj radiosenzitivnosti. Efektivna ekvivalentna doza jednaka je umnoku odgovarajueg teinskog faktora i ekvivalentne doze tog dijela tijela. Jedinica joj je sivert.

NAJVIE ZRAENJA PRIMAMO OD PRIRODNIH IZVORA


Svi smo stalno u polju ionizirajuih zraenja niskih intenziteta, to zovemo pozadinskim zraenjem. Glavni uzrok pozadinskom zraenju su prirodni izvori radioaktivnosti. Od njih je najznaajniji alfa-emiter radon, karika u lancu raspada U-228 (TABLICA 1.3). To je plin, koji izlazi iz stijena koje sadre uran (veina ga ima u tragovima, granitne najvie), te osobito iz rudnika urana. Zbog toga izlaganje radonu jako ovisi o zemljopisnom poloaju i dobu dana (najvie je ujutro, kada je zrak miran). Takoer je primijeeno da je u nekim zgradama akumuliranje radona puno vee nego u drugim. Prosjeno je u 1 m3 zraka oko 106 atoma radona. Drugi prirodni izvori pozadinskog zraenja su kozmike zrake (gama zrake ogromne energije), te prirodni radionuklidi u zemlji, graevinskim materijalima i hrani. ovjekova aktivnost, putem proizvodnje umjetnih izvora zraenja, odgovorna je za manji dio ukupnog pozadinskog zraenja. Primjeri su isputanje radionuklida zbog nesrea u nuklearnim elektranama, radioaktivni otpadni materijali, te proizvodnja ureaja iroke potronje koji sadre radionuklide (svijetlee kazaljke satova, detektori dima i sl.). Neki od nas primaju dodatne doze zbog radiolokih pretraga ili profesionalnog izlaganja. Prosjena apsorbirana doza zbog dijagnostike uporabe elektromagnetnih ionizirajuih zraenja (uglavnom X zraka) ini preko 95 % od apsorbirane doze

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 26

zbog svih umjetnih izvora ionizirajueg zraenja. Radioterapijske doze se ovdje ne uzimaju u obzir. Detalji prikazani u TABLICI 1.7 samo su prosjene vrijednosti. Neke osobe mogu dobiti puno vee doze, ovisno o tome gdje ive, ime se bave, potrebi za dijagnostikim postupcima i sl.

Tablica 1.7 Prosjena efektivna ekvivalentna doza stanovnika Velike Britanije (1991). Izvor Prirodni izvori Radon Gama zrake iz zemlje i graevinskog materijala Prirodni radionuklidi u hrani Svemirska zraenja Umjetni izvori Medicinska uporaba Profesionalno izlaganje Radioaktivne padaline Isputanja radionuklida Ureaji iroke potronje 370 7 5 0.4 0.4 14.3 0.27 0.19 0.02 0.02 Iskljuujui radioterapiju Ovo opada od 1962., osim rasta 1986. zbog nesree u ernobilu Satovi sa svijetleim kazaljkama, detektori dima, itd. 1300 350 300 260 50.1 13.5 11.6 10.0 Doza/Sv Postotak Napomena

Avionske posade mogu dobiti do 10 puta vie

27

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

Provjera znanja
Od 5 ponuenih odgovora uvijek je toan samo jedan

1.1 Veina tekih stabilnih jezgri: a) ima podjednake brojeve protona (Z) i neutrona (N) b) ima N<Z c) ima N>Z d) sklona je alfa raspadu e) umjetna je 1.2 Anihilacijsko zraenja javlja se u: a) beta-minus raspadu b) alfa raspadu c) gama raspadu d) beta-plus raspadu i tvorbi parova e) samo u beta-plus raspadu 1.3 Kontinuiran spektar energija zapaamo: a) u alfa i beta raspadu b) samo u alfa raspadu c) samo u beta raspadu d) u alfa i gama raspadu e) samo u gama raspadu 1.4. Pred kolimirani izvor ionizirajueg zraenja stavili smo tanku drvenu ploicu koja je intenzitet zraenja smanjila smanjila na polovicu. Ako dvije takve ploice smanjuju intenzitet zraenja na nulu, nedvojbeno moemo zakljuiti: a) izvor ne emitira gama zrake b) izvor emitira samo gama zrake c) izvor emitira samo alfa estice d) izvor ne emitira beta estice e) izvor emitira beta estice i gama zrake 1.5 Somatski uinci ionizirajueg zraenja: a) ne odnose se na ozraivanje gonada b) nemaju prag c) ne mogu biti stohastini d) sadre sve nestohastine uinke e) ne mogu biti posljedica mutacije spolnih stanica

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 28

2. poglavlje

FIZIKA NUKLEARNE MEDICINE


to je nuklearna medicina
Radioizotope koristimo u dijagnostici i terapiji Male dijagnostike aktivnosti ne djeluju fizioloki Tc-99m: najkoriteniji radioizotop u nuklearnoj medicini Scintigram je slika funkcije organa

Mjerenja radioaktivnosti
Registracija gama zraenja zahtijeva masivan detektor Gama zrake detektiraju se pretvorbom u vidljivo svjetlo Scintilacijski brojai mogu mjeriti energiju gama zrake Kristal natrijevog jodida: najei detektor gama zraka RIA: metoda tonog mjerenja vrlo niskih koncentracija Volumene tjelesnih tekuina mjerimo pomou razrjeenja radioindikatora Kolimatorom odabiremo zraenje iz odreenog dijela tijela Radiohistogram je graf funkcije organa

Snimanja raspodjele radioaktivnosti


Stvaranje scintigrama postepenim pretraivanjem Gama kamera: trenutno stvaranje scintigrama Scintigram se moe prikazati tablicom brojeva Funcionalnost i kvantitativnost: odlike scintigrama Dva imbenika prednosti i mana scintigrama Scintigrafski su uoljivije tople nego hladne lezije Kinetika radiobiljeivaa: mjera funkcijskih parametara Efektivni poluivot: odrednik radijacijske doze unesenog radionuklida

Slojevita snimanja
SPECT: jednofotonska emisijska tomografija Snimanje iz vie kutova omoguava rekonstrukciju presjeka Izdvajanje presjeka poveava kontraste na slici Tomogrami imaju loiju rezoluciju nego planarne slike PET: pozitronska emisijska tomografija Slika se dobiva bez kolimatora, a projekcije trenutno Pozitronski emiteri oslikavaju metabolike procese

29

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

to je nuklearna medicina
RADIOIZOTOPE KORISTIMO U DIJAGNOSTICI I TERAPIJI
Nuklearna medicina predstavlja niz dijagnostikih i terapijskih postupaka u kojima se koriste radioizotopi. Dijagnostike se metode dijele na laboratorijske, in-vitro pretrage i in-vivo snimanja raspodjele radioizotopa u tijelu. U in-vivo dijagnostici nuna je uporaba gama emitera, jer su gama zrake prodorne i mogu se detektirati izvan tijela. Za terapijske namjene pogodniji su beta emiteri, jer beta zrake imaju kratak doseg i mogu predati visoke radijacijske doze lokalno, bez oteenja okolnog tkiva.

MALE DIJAGNOSTIKE AKTIVNOSTI NE DJELUJU FIZIOLOKI


Na je glavni interes radioizotopna dijagnostika. U dijagnostikim se postupcima koriste vrlo male aktivnosti raznih radionuklida (oko 1 GBq), pa su im mase u pravilu manje od 1 g (obrazloite tvrdnju koristei jednadbe 1.1. i podatke iz TABLICE 1). Takve male koliine ne djeluju fizioloki, ali im je radijacija dovoljna za dijagnostiku informaciju.

Tc-99m: NAJKORITENIJI RADIOIZOTOP U MEDICINI


Umjetni beta emiteri dobivaju se u nuklearnim reaktorima (beta-minus emiteri), odnosno estinim akceleratorima (beta-plus emiteri), o emu smo ve govorili. Oni su ujedno i sekundarni gama emiteri, dok se isti gama emiteri dobivaju izoliranjem metastabilnog (relativno dugoivueg) potomka od roditelja, najee beta emitera. U radionuklidnoj slikovnoj dijagnostici najee se koristi metastabilni gama emiter tehnecij-99m (Tc-99m), ije je vrijeme poluivota 6 sati. Indeks m oznaava da se radi o metastabilnom izotopu tehnecija-99, od kojeg se razlikuje samo po viku energije. Tc-99m potomak je reaktorskog proizvoda, molibdena-99. Mo-99 beta-minus raspadom postaje Tc-99m. Gama raspadom Tc-99m prelazi u Tc-99 (koji takoer nije stabilan, ali se tako sporo raspada da njegovu radijaciju moemo zanemariti). Prilikom tog raspada najee se emitira gama foton energije 140 keV. Prednosti Tc-99m su: 1. isti je gama emiter, pa nema suvinog beta zraenja, 2. energija gama fotona je dovoljna da izie iz tijela, a nije prevelika za laku detekciju i zatitu, 3. vrijeme poluivota dovoljno je dugo za pretrage, a nije predugo glede kasnijeg nepotrebnog ozraivanja ispitanika, 4. moe se kemijski vezati za mnoge molekule,

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 30

5. relativno je jeftin. Vrijeme poluivota Mo-99 je 2.5 dana. To omoguava da prosjena nuklearno medicinska ustanova kupnjom oko 3 GBq Mo-99 zadovolji tjednu potrebu za Tc99m. Proizvod se naziva (molibdensko)-tehnecijski generator. Sastoji se od masivne olovne zatite unutar koje je Mo-99 u obliku amonijevog molibdenata, adsorbiran na alumijiskoj koloni. Kada nam je potreban Tc-99m, koji se akumulira raspadom Mo-99, vodena otopina natrijevog klorida propusti se kroz kolonu, gdje se kloridni ioni zamjenjuju s pertehnetatnim. Tehnecij, u obliku pertehnetata (Tc99mO4-) vakuumski se usie u boicu, koja se uklanja i raspodjeljuje u dnevne i pojedinane doze (SLIKA 2.1).

SLIKA 2.1 Shema tehnecijskog generatora.

31

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

SCINTIGRAM JE SLIKA FUNKCIJE ORGANA


Za razliku od pravljenja morfolokih slika pomou X zraka, koje izlaze iz vanjskog izvora i prolaze kroz tijelo, nuklearno medicinska slika odraz je fizioloke funkcije i stvaraju ju gama zrake koje izlaze iz tijela. Nakupljanje radionuklida u dijelu tijela odreeno je iskljuivo kemijskim i fizikim svojstvima molekule koja sadri radioaktivni atom. Tako se radioaktivni izotopi joda (J-131, J-123, J-125, kao i bilo koji drugi), nakupljaju u titnjai, koja ih ne razlikuje od stabilnog joda (J-127). U ovom je sluaju anion radioaktivnog joda radioindikator, radioizotop ije zraenje omoguava detekciju, ali ujedno i radioobiljeiva (radiofarmak), kemijski entitet koji se specifino nakuplja u dijelu tijela koje nas zanima. Kada, meutim, ispitujemo bubreni protok plazme, uporabit emo J-131, inkorporiran u molekulu orto-jod-hipurne kiseline (umjesto stabilnog joda). Tu je J-131 radioindikator, a cijeli kompleks orto-jod-131-hipurna kiselina radioobiljeiva (koji se ponaa analogno para-jod-hipurnoj kiselini, poznatom markeru bubrenog protoka plazme). Najee se radioaktivni atom pridoda stabilnom obiljeivau (nosau), pri emu se njegova svojstva neznatno promijene. U pravilu nuklearno medicinska ustanova nabavlja radioindikator (ili njegov generator), kojeg moe vezati za niz raznih nosaa, koji se nabavljaju zasebno. Dakle najee je: RADIOOBILJEIVA = RADIOINDIKATOR + NOSA pri emu svojstva nosaa odreuju lokalizaciju, a radioindikator omoguava registraciju u prostoru i vremenu. Dijagnostiki potencijali nuklearne medicine baziraju se na raznovrsnosti nosaa, iji se izbor stalno proiruje istraivanjima radio-farmaceutskih kompanija i znanstvenih ustanova. Obzirom da su dijagnostike koliine nosaa nefizioloke, osim problema sinteze, ne postoje ogranienja neeljenih uinaka, kao kod lijekova. Jedino se vodi rauna o apsorbiranim radijacijskim dozama. Meutim u nuklearnomedicinskoj dijagnostici uporabljavaju se male aktivnosti kratko-ivuih radionuklida. Posljedino su (kao i u radiolokoj dijagnostici) apsorbirane doze vezane samo s rizicima stohastinih uinaka ionizirajueg zraenja. Uzimajui u obzir koristi od dijagnostikog postupka, ti su rizici prihvatljivi.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 32

Mjerenja radioaktivnosti
REGISTRACIJA GAMA ZRAENJA ZAHTIJEVA MASIVAN DETEKTOR
U nuklearnoj medicini radioaktivnost mjerimo u dvije svrhe: 1. odreivanje koncentracije radionuklida (posredno: hormona ili drugih tvari vezanih za radionuklid) u uzorku tkiva i 2. snimanje rasporeda radionuklida u tijelu. Zbog velike probojnosti gama zraka u oba je sluaja potreban masivan detektor. Dok e X zraka ostaviti tokasti trag na tankom filmu, za uinkovitu registraciju gama zrake koristi se nekoliko centimetara debeli sloj tekog apsorbera. Zato je na slikama dobivenim pomou gama zraka razluivanje detalja relativno slabo.

Nunost uporabe masivnog detektora bitno ograniava nuklearno medicinsku slikovnu dijagnostiku

GAMA ZRAKE DETEKTIRAJU SE PRETVORBOM U VIDLJIVO SVJETLO


Kada neki materijali apsorbiraju ionizirajue zraenje, dio apsorbirane energije pobudi atome sredstva u via energijska stanja, iz kojih se vraaju emisijom vidljive svjetlosti. Pojava se zove luminiscensija, bljeskovi emitirane svjetlosti scintilacije, a materijali koji scintiliraju scintilatori (ili fosfori). Zbog toga se slike dobivene koritenjem scintilacijskih detektora nazivaju scintigrami. Intenzitet i trajanje pojedinane scintilacije premali su za rutinsku detekciju. Stoga se koriste pojaivai, tzv. fotomultiplikatorske cijevi. Scintilator i fotomultiplikatorska cijev zajedno ine scintilacijski broja (SLIKA 2.2).

SLIKA 2.2 Nakon apsorpcije gama zrake u scintilatoru, stvaraju se svjetlosni fotoni za koje je scintilator propustan. Zato jedan dio te svjetlosti dolazi do pozadine scintilatora na kojeg je priljepljena fotokatoda. Svjetlosni fotoni na fotokatodi oslobaaju foto-elektrone. Taj se primarni elektrini signal potom jako 5 8 poveava (10 do 10 puta) na nain da se elektroni ubrzavaju i usmjeravaju prema dinodama na sukcesivno veim potencijalima. Na svakoj sljedeoj dinodi jedan elektron izbije desetak novih, sekundarnih elektrona.

33

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

SCINTILACIJSKI BROJAI MOGU MJERITI ENERGIJU GAMA ZRAKE


Dio energije koju gama zraka ostavlja u scintilatoru, a koji se kasnije vraa u obliku scintilacija, gotovo je neovisan o energiji gama zrake. Zbog toga i zbog konstantnog pojaanja u fotomultiplikatorkoj cijevi izlazni elektrini puls proporcionalan je energiji apsorbirane gama zrake. Ta injenica omoguava: 1. uporabu scintilacijskih brojaa kao dozimetara i 2. mogunost odabiranja samo onih dogaaja koji rezultiraju pulsom odreene veliine, tj. spektralnu analizu. U potonjem je sluaju nuna uporaba elektronikog sklopa koji se zove diskriminator veliine pulsa. Njegova je funkcija da proputa samo one pulseve ija je veliina (napon) u tzv. prozoru, iznad donjeg, a ispod gornjeg praga prozora. Na taj nain moemo izdvojeno registrirati samo jedan u smjesi vie radionuklida i, to je jo vanije, izdvajati razne naine apsorpcije game zrake. Foton apsorbiran foto-efektom ostavit e veu energiju u scintilatoru od fotona koji je doivio Comptonovo rasprenje. Viestruka Comptonova rasprenja ostavljaju razmazani, prostorno slabo definirani trag u apsorberu. Uklanjanje registracije tih dogaaja (putem proputanja samo onih pulseva koji su posljedica foto-efekta) znatno poboljava rezoluciju scintigrama.

KRISTAL NATRIJEVOG JODIDA: NAJEI DETEKTOR GAMA ZRAKA


Najpogodniji scintilator je kristal natrijevog jodida aktiviran s oko 5 % talijevog jodida (NaJ-Tl). Dodatak talija omoguava scintilacije pri sobnim temperaturama. Prednosti kristala NaJ-Tl su: 1. velika osjetljivost detekcije gama zrake, zbog velike gustoe i visokog atomskog broja joda, 2. relativno visoka uinkovitost konverzije energije gama zrake u svjetlost (oko 10 %) i 3. kratko vrijeme pojedinane scintilacije omoguava da se bez guenja registriraju visoki izbroji (vei od 104 u sekundi). Naravno, gama zrake se mogu detektirati i drugim vrstama detektora, kao to se kristal NaJ-Tl moe koristiti i za registraciju ostalih ionizirajuih zraenja. Kada se kristal NaJ-Tl koristi u in-vitro dijagnostici najee je u obliku tzv. brojaa s rupom (well counter). Uzorak se postavlja u upljinu u sredini kristala, koji ga gotovo potpuno okruuje. Time se maksimalizira osjetljivost mjerenja (SLIKA 2.3), dok se pozadinsko zraenje smanjuje masivnom olovnom zatitom.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 34

SLIKA 2.3 Broja s rupom sastoji se od upljeg kristala NaJ-Tl, fotomultiplikatorske cijevi (FMC) s pripadajuom elektronikom i masivne olovne zatite koja apsorbira vanjska zraenja.

RIA: METODA TONOG MJERENJA VRLO NISKIH KONCENTRACIJA


Dvije su vrste nuklearno-medicinskih in-vitro pretraga. Najvanija je radioimunoesej (RIA). RIA metodom mogue je tono izmjeriti vrlo niske koncentracije hormona, lijekova i drugih tvari, koje nije mogue registrirati standardnom laboratorijskom dijagnostikom. Metoda se zasniva na obiljeavanju ispitivane tvari (ili njenog antitijela) radionuklidom. Komponenta poznate aktivnosti pomijea se sa stabilnim komplementom. Kompleksa antigen-antitijelo bit e tim vie to je vea koncentracija antigena (ispitivane tvari). Visoka osjetljivost RIA metode rezultat je dva imbenika: 1. visoke osjetljivosti registracije gama zraenja (sjetimo se da je mogue detektirati pojedinane game zrake) i 2. visoke specifinosti reakcije antigen-antitijelo.

VOLUMENE TJELESNIH TEKUINA MJERIMO POMOU RAZRJEENJA RADIONDIKATORA


Volumene tjelesnih tekuina moemo procijeniti iz razrjeenja intravaskularno injiciranog radioindikatora. Naprimjer, ispitaniku injiciramo 9 MBq Tc-99m, vezanog za humani serum albumin, u fiziolokoj otopini volumena 1 ml. Nakon nekoliko minuta taj e se radioobiljeiva jednoliko razrijediti u volumenu plazme. Potom ispitaniku uzmemo uzorak krvi, odvojimo 1 ml plazme i izmjerimo njegovu

35

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

radioaktivnost. Uzmimo da je rezultat 3 kBq. To znai da se 1 ml injektata razrijedio u 3000 puta veom volumenu (9 MBq:3 kBq=3000), tj. da je volumen plazme naeg ispitanika 3 litre. Na slian nain, koritenjem radioindikatora koji se vee za eritrocite (Cr-51), moemo procijeniti ukupan volumen eritrocita. Takoer, ako je volumen distribucije radioindikatora ukupan volumen vode u tijelu (kao to je to u sluaju tricija), mogue je procijeniti i taj fizioloki parametar. Prednost koritenja radioindikatora pred drugim, neradioaktivnim indikatorima jest visoka osjetljivost detekcije ionizirajueg zraenja. Koristei male koliine radioaktivne tvari, izbjegavamo alergijske reakcije i druge neeljene posljedice.

KOLIMATOROM IZABIREMO ZRAENJE IZ DIJELA TIJELA


U nuklearno-medicinskoj in-vivo dijagnostici mjerimo zraenja iz tijela ispitanika. Najee je radionuklid prostorno raspren (npr. u krvi i u bubrezima), dok nas zanima zraenje iz samo jednog dijela tijela (npr. bubrega). U tu svrhu koristimo tzv. otvoreni kolimator gama zraka. ini ga debeli plat olova koji apsorbira sve gama fotone izvan vidnog polja, definiranog njegovom upljinom (SLIKA 2.4).

RADIOHISTOGRAM JE GRAF FUNKCIJE ORGANA


Ako na izlaz sustava kolimiranog scintilacijskog brojaa prikljuimo pisa, moemo registrirati vremenske promjene radioaktivnosti (koja je proporcionalna koliini radioindikatora/radioobiljeivaa) unutar vidnog polja kolimatora (SLIKA 2.4), tzv. radiohistogram. U praksi se koriste radioobiljeivai iji transport kroz neki organ ukazuje na njegovu funkciju.

Radiohistogram je graf koji prikazuje kako se u vremenu mijenja koliina radioobiljeivaa u odreenom organu ili njegovom dijelu.

SLIKA 2.4 Dijelovi ureaja koji snima bubreni radiohistogram renogram. Obino dva takva sustava mjere funkciju oba bubrega istodobno.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 36

Snimanja raspodjele radioaktivnosti


SKENER STVARA SCINTIGRAM POSTEPENIM PRETRAIVANJEM
U jo zahtjevnijoj primjeni, kada elimo napraviti sliku distribucije radionuklida (npr. scintigram titnjae), potrebno je da na dio osjetljivog medija (scintilacijskog kristala) pada zraenje iz samo jednog, malog volumena titinjae. Jezgre radioizotopa koji se nalazi posvuda u titnjai zrae u svim smjerovima. Stoga se koristi tzv. fokusirajui kolimator koji prijei put svim gama zrakama izvan malog volumena u svom fokusu (SLIKA 2.5). Slika cijelog organa moe se dobiti tako da detektor s fokusirajuim kolimatorom polako prelazi preko podruja iznad organa. Istodobno se fotografski film osvjetljuje pokretnim izvorom, ije je gibanje mehaniki povezano s detektorom. Intenzitet svjetla proporcionalan je uestalosti registracije scintilacijskog brojaa, dakle i koliini radioobiljeivaa u trenutnom fokusu kolimatora. Takav se detekcijski sustav naziva skener.

SLIKA 2.5 Principijelna shema skenera

Scintigram dobiven skenerom dvodimenzionalni je prikaz gustoe radioobiljeivaa u sloju tijela definiranom dubinom fokusa kolimatora. Uporaba fokusirajueg kolimatora drastino smanjuje osjetljivost mjerenja (u usporedbi s otvorenim kolimatorom) i relativno slabu rezoluciju, jer mu fokus nije toka, ve konaan volumen. Stvaranje slike postepenim pretraivanjem je sporo, te je mogunost registracije vremenskih promjena iskljuena. Zbog svega toga se skener danas vie ne koristi.

37

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

GAMA KAMERA STVARA SCINTIGRAME TRENUTNO


Revolucija u nuklearno-medicinskoj dijagnostici dogodila se konstrukcijom tzv. gama kamere. Sastoji se od oko 40 cm velikog kristala NaJ-Tl, ispred kojeg je najee tzv. paralelni kolimator. Radi se o nekoliko centimetara debeloj olovnoj ploi s tisuama izbuenih, uskih kanalia (promjera reda veliine milimetra), postavljenih okomito na povrinu kristala. Na taj se nain omoguava da gama zraka koju apsorbira odreeni dio kristala potie od izvora upravo ispod njega. Jo je potrebno locirati mjesto pojedinih scintilacija. Zbog toga je na poleini kristala (debelog oko 1 cm) nalijepljeno nekoliko desetaka (do 75) fotomultiplikatorskih cijevi. Pojedina e scintilacija obasjati vie fotokatoda, ali najvie one najblie. Mjesto scintilacije elektroniki se odreuje iz raspodjele izlaznih veliina pojedinih fotomultiplikatorskih cijevi (SLIKA 2.6).

SLIKA 2.6 Komponente gama kamere. Detektor i fotomultiplikatorske cijevi (FMC) su unutar olovne zatite. Scintilacija u kristalu uzrokuje najjai signal u najblioj FMC. Sklopovi za analizu signala odreuju (x,y) poziciju scintilacije i pobuuju stvarnje svijetle toke na zaslonu katodnog osciloskopa. Ista se informacija paralelno prenosi i u memoriju raunala.

Za razliku od skenerskog postepenog pretraivanja, gama kamera je u svakom trenutku osjetljiva na cijelo podruje ispod kristala. Time je otvorena mogunost praenja brzih promjena, tj. kinetike radioobiljeivaa.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 38

Za snimanja malih organa (najee titnjae) koriste se posebni, tzv. pinhole kolimatori, koji na principu tamne komore stvaraju uveanu, obrnutu sliku u ravnini kristala (SLIKA 2.7).

SLIKA 2.7 Prvobitna gama kamera imala je pinhole kolimator, koji se i danas koristi za snimanja malih organa ili dijelova organa

SCINTIGRAM SE MOE PRIKAZATI TABLICOM BROJEVA


Konana se slika gama kamere dobiva na dva naina: 1. analogna slika, na nain da se mjesto scintilacije projicira na zaslon katodnog osciloskopa i tako osvijetli fotografski film i 2. digitalna slika, na nain da se pozicija i uestalost scintilacija pohrani u memoriju raunala u obliku matrice (tipino 64x64). Bitna je prednost digitalne slike to predstavlja kvantitativnu informaciju, podlonu naknadnoj analizi. Rezultat tih analiza su dijagnostika i kvantifikacija morfolokih i fiziolokih parametara, poput: kaviteta sranih upljina, postojanja i veliine intrakardijalnih antova, valvularnih insuficijencija, veziko-ureteralnih refluksa, protoka krvi kroz bubrege i njihove filtracijske frakcije, itd. Lijenik specijalista nuklearne medicine samo dio vremena vizulno analizira scintigrame, jer esto preteu kvantitativne analize na raunalu.

FUNKCIONALNOST I KVANTITATIVNOST: ODLIKE SCINTIGRAMA


Dakle, iako scintigram dobiven gama kamerom nema rezoluciju usporedivu s ostalim slikovnim dijagnostikama (ultrazvuk, radioloka dijagnostika, magnetna rezonancijaa), jedinstvene su prednosti scintigrama: funkcionalni aspekt (nakupljanje radioobiljeivaa ovisi o funkciji) i kvantitativnost (slika se moe prikazati kao tablica brojeva)

39

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

DVA IMBENIKA PREDNOSTI I MANA SCINTIGRAMA


Rezimirajui, dvije injenice na kojima poiva nuklearno-medicinska slikovna dijagnostika su: 1. ogromna energija pojedine gama zrake i 2. prostorna rairenost izvora gama zraka. Na njima poivaju sve usporedne prednosti i mane te dijagnostike. Dobra strana velike energije pojedine gama zrake jest izvanredna osjetljivost registracije gama zraenja. Loa je strana velike energije gama zrake nunost uporabe masivnog detektora, to kvari rezoluciju slike. Prostorna rairenost izvora gama zraenja temelj je koji odreuje sadraj scintigrama, jer distribucija radioobiljeivaa ukazuje na fizioloke funkcije. Loa je posljedica prostorne rairenosti gama emitera nunost kolimacije. Pored uporabe masivnog detektora, nunost kolimacije drugi je, jo presudniji imbenik koji ograniava rezoluciju scintigrama. Kolimacija ima za posljedicu i drastino smanjenje osjetljivosti registracije gama zraenja u postupku snimanja scintigrama. Tako je dio gama fotona koje apsorbira kolimator nekoliko tisua puta vei od ostatka koji prolazi kroz njegove kanalie. Ipak, unato tim gubicima, velika intrinzina osjetljivost registracije gama zraenja omoguava da male, nefizioloke koliine radioobiljeivaa u djeliima sekunde stvaraju dijagnostiki korisne scintigrame.

SCINTIGRAFSKI SU UOLJIVIJE TOPLE NEGO HLADNE LEZIJE


Patoloki promijenjeno nakupljanje radioobiljeivaa u dijelu organa nazivamo lezijom. Lezija moe biti topla ili hladna, ako je radioobiljeivaa vie, odnosno manje nego normalno. Drugim rijeima, lezija se prikazuje nenormalno kontrastno prema okolini. Ako je lezija hladna maksimalni kontrast je kada u njoj uope nema radioobiljeivaau i dan je (normalnim) nakupljanjem radioobiljeivaa u okolnom tkivu. Kontrast tople lezije moe biti puno vei. U ekstremnom primjeru hiperfunkcionalni vor u titnjai moe pokupiti sav radioobiljeiva, te se okolno tkivo scintigrafski uope ne prikazuje. Posljedino je uojivost hladnih lezija u principu manja, osobito ako je lezija mala. Mala hladna lezija teko je scintigrafski uoljiva zbog relativno slabe rezolucije detekcijskog sustava, jer ju prekriva aktivnost susjednog tkiva. Dakle, uoljivost lezije na scintigramu prvenstveno ovisi o njenom kontrastu prema okoliu, pri emu se tople lezije mogu prikazati kontrastnije nego hladne. Nadalje se uoljivost poboljava s veliinom lezije, dok je za male lezije bitna i sposobnost razdvajanja detalja (rezolucija) detekcijskog sustava. Digitalnu sliku mogue je kompjuterski manipulirati tako da se vizualni kontrasti poveaju. Osim toga, scintigrame je mogue analizirati kao tablice brojeva, te detekciju lezije prepustiti numerikim algoritmima, tj. raunalu. Time je mogue

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 40

zaobii neka ogranienja vizualne analize, ali i generirati lane informacije (artefakte). Stoga su neki lijenici skeptini prema onome to ne vide golim okom.

KINETIKA RADIOOBILJEIVAA: MJERA FUNKCIJSKIH PARAMETARA


Ako radioobiljeiva prolazi kroz bubrege, njegova e se koliina u njima mijenjati, ovisno o nainu apsorpcije (filtracija, sekrecija ili oboje), eventualnoj reapsorpciji, dinamici tubulskog prolaza, prohodnosti kanalnog sustava, ukratko o bubrenoj funkciji. Slino vrijedi i za dinamiku prolaza radioobiljeivaa kroz vaskularne prostore plua i srca, kao i za druge organe ija funkcija ima upliva u kinetiku radioobiljeivaa. Tri su mogue faze kinetike radioobiljeivaa: 1. prijenos do organa (transport), 2. smjetaj u organu (lokalizacija) i 3. izluivanje iz organa ili tijela. Nakon intravenskog uvoenja radioobiljeiva biva konvektivno noen krvlju, uz veu ili manju difuziju u ekstracelularnu tekuinu. Tzv. intravaskularni (krvni) indikatori ostaju u krvoilnom sustavu, ili zanemarivo difundiraju izvan njega tijekom pretrage. Obzirom da ih krv konvektivno nosi, kinetika krvnih indikatora rezultat je hemodinamskih parametara. Na scintigramima dobivenim pomou gama kamere mogue je identificirati dijelove plua i sranih upljina. Radiohistogrami tih podruja ulazni su podaci, iz kojih raunalski programi (esto bazirani na sloenim matematikim analizama) procjenjuju hemodinamske parametre, poput sranog minutnog volumena, volumena krvi u pluima, ejekcijske i regurgitantne frakcije lijeve klijetke, veliine lijevo-desnog anta, parametara dijastolike funkcije, itd. (SLIKA 2.8).

SLIKA 2.8 Sistem modificira ulaz ovisno o svojim svojstvima. Mjerei ulaz i izlaz zakljuujemo na svojstva sistema.

41

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

U drugim sluajevima koristimo radioobiljeivae koji izlaze iz krvi i specifino se nakupljaju u odreenom organu. Tipine mehanizme njihove lokalizacije prikazuje TABLICA 2.1.
TABLICA 2.1 Primjeri lokalizacije radioobiljeivaa Mehanizam aktivni transport aktivni transport aktivni transport kapilarna blokada filtracija razrjeenje fagocitoza sekvestracija Organ titnjaa bubreg miokard plua bubreg krv jetra slezena Radioobiljeiva J-131 orto-J-131-hipurna kiselina Tl-201 Tc-99m-makroagregat Tc-99m-dietilen-triamin-pentooctena kiselina Tc-99m-humani serum albumin Tc-99m-sumporni koloid Tc-99m-sumporni koloid

Najee se radioobiljeivai izluuju putem bubrega i (ili) jetre, bili promijenjeni ili ne, ovisno o metabolizmu nosaa.

EFEKTIVNI POLUIVOT: ODREDNIK RADIJACIJSKE DOZE ZBOG UNESENOG RADIONUKLIDA


esto je brzina izluivanja obiljeivaa proporcionalna njegovoj koncentraciji u plazmi. Tako se iz organizma izluuju mnogi lijekovi i druge egzogene tvari, koje se u krv unesu trenutno (bolusno). U tom se sluaju koliina obiljeivaa u tijelu ekponencijalno smanjuje u nulu brzinom koju zovemo konstanta biolokog izluivanja (B). U to se moemo uvjeriti uoavajui analogiju sa zakonom radioaktivnog raspada (jednadbe 1.1. i 1.2). Shodno se definira i bioloki poluivot (T1/2)B:
(T1/2)B = ln(2)/B

Ako se radio o radioobiljeivau, njegova e se koliina smanjivati jo bre, brzinom koja je zbroj konstante biolokog izluivanja i konstante raspada radioindikatora, . Tu veliinu zovemo konstanta efektivnog izluivanja (EF). Dakle, vrijedi:

EF = B +
te se, analogno jednadbi 1.2., poetna aktivnost radioobiljeivaa u tijelu (A0) u vremenu smanjuje po jednadbi:
A(t) = A0 exp(-EF t)

gdje smo, zbog preglednosti, umjesto broja e, koristili simbol exp. Pored konstante efektivnog izluivanja koristi se i inverzna veliina, efektivni poluivot (T1/2)EF:
(T1/2)EF = ln(2)/EF

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 42

Uvaavajui da je (fizikalni) poluivot radioindikatora, T1/2 inverzno proporcionalan konstanti raspada, , kombinacijom gornje dvije jednadbe dobivamo:
(T1/2)EF = T1/2 (T1/2)B /( T1/2 + (T1/2)B)

Slijedi da je efektivni poluivot radioobiljeivaa uvijek manji od oba, njegovog biolokog poluivota i fizikalnog poluivota radionuklida koji je indikator:
T1/2 > (T1/2)EF < (T1/2)B

ZADATAK 1. Izraunajte efektivni poluivot aniona J-131 u tijelu, ako znamo da je bioloki poluivot aniona joda 15 dana, dok je poluivot radionuklida 8 dana. Kako objanjavate relativno dug bioloki poluivot aniona joda, pored injenice da se isti izluuje putem bubrega glomerulskom filtracijom, bez reapsorpcije (sjetite se fizioloke funkcije joda).

Smanjivanje koliine radioobiljeivaa koji se praktiki ne raspada iskljuivo je posljedica bioloke eliminacije. Isto tako, ako se radioobiljeiva inkorporira u tijelu (kao npr. radioaktivni izotop stroncija u kostima), njegovo je nestajanje iskljuivo posljedica radioaktivnog raspada.
ZADATAK 2. Pokaite da iz gornje jednadbe slijedi: ako je fizikalni poluivot puno vei od biolokog, efektivni poluivot praktiki je jednak biolokom poluivotu, i obrnuto. Izraunajte efektivni poluivot orto-jod-131-hipurne kiseline, ako se (zanemarujui fizikalni raspad) pola kompleksa izlui u urin za 1 sat.

Naravno, nakon radioaktivnog raspada radioobiljeiva ne nestaje iz tijela, ve se jezgra njegovog radioindikatora zamijeni s jezgrom kerkom. Ako jezgra ker nije radioaktivna, sa stajalita apsorbirane radijacijske doze, sve je isto kao i da radioobiljeiva raspadom radioindikatora nestaje iz tijela. U tom je sluaju apsorbirana radijacijska doza zbog unosa radioobiljeivaa proporcionalna njegovom efektivnom poluivotu. Naravno, ta je doza takoer proporcionalna unesenoj aktivnosti radionuklida, te ovisi i o nainu i energijama njegovog raspada. Ako nas zanimaju posljedice unoenja radioaktivnog materijala u tijelo (zbog kontaminacije ili, namjerno, u sklopu dijagnostikog postupka), najvanije je znati koliki je efektivni poluivot radioaktivnog entiteta. To je stoga jer se u praksi njegove vrijednosti kreu u rasponu od nekoliko sekundi do tisua godina, dok drugi imbenici (aktivnost, vrste i energije raspada) variraju manje.

43

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

U sluaju dijagnostikih radioobiljeivaa unesene aktivnosti moraju biti dostatne za dobivanje kvalitetnih slika. U drugu ruku, koriste se samo oni kompleksi koji imaju relativno kratke bioloke i fizikalne poluivote. Zbog toga su apsorbirane radijacijske doze prihvatljive (imaju povoljan omjer cijena/dobitak) i, kako smo ve spominjali, povezane su samo s rizicima stohastinih uinaka ionizirajueg zraenja (TABLICA 2.2).

Tablica 2.2 Apsorbirane doze u sluaju uobiajenih nuklearno-medicinskh postupaka Postupak Scintigrafija mozga Radioobiljeiva
99m

Aktivnost

Doza u kritinom organu (Gy)a Crijeva, 0.02 Jetra, 0.02 Plua, 0.009 Mjehur, 0.06 Mjehur, 0.02 titnjaa, 0.08 Crijeva, 0.01

Doza u gonadama (mGy) 4 0.85 0.3 4 0.2 0.6 0.8

500 MBq (~ 15 mCi) 99m Scintigrafija Tc sumporni koloid 150 MBq jetre (~ 4 mCi) 99m Scintigrafija Tc makroagregirani 100 MBq plua (~ 3 mCi) 99m 500 MBq Scintigrafija Tc pirofosfat kostiju (~ 15 mCi) 131 Renogram 8 M Bq I hipurna kiselina (~ 200 Ci) 131 Mjerenje 300 kBq I natrijev jodid funkcije titnjae (~ 8 Ci) 99m Scintigrafija 150 MBq Tc pertehnetat titnjae (~ 4 mCi) a kritini organ je onaj u kojem je apsorbirana doza najvea

Tc pertehnetat

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 44

Slojevita snimanja
SPECT: JEDNOFOTONSKA EMISIJSKA RAUNALNA TOMOGRAFIJA
Podsjetimo se da su scintigrami dobiveni gama kamerom planarne projekcije trodimenzionalne raspodjele radioobiljeivaa. Aktivnosti iznad i ispod superponiraju se s aktivnostima iz podruja koje nas interesira. Te aktivnosti moemo smatrati biolokim umom, koji smanjuje uoljivost lezija i poveava pogreke u numerikim analizama scintigrama. Zbog toga su razvijene metode dobivanja slika tankih slojeva tijela. To su tzv. tomografije (grki: tomos- reanj i grafein- piem), dok se slika sloja (presjeka) tijela tove tomogram. Jedna od dviju takvih nuklearno-medicinskih metoda je jedno-fotonska emisijska raunalna tomografija (SPECT, od engleski: Single Photon Emission Computed Tomography). Atribut "jednofotonska" razlikuje ovu metodu od pozitronske tomografije, gdje se koristi fotonski par, o emu emo jo govoriti. Atribut "emisijska" naglaava da je izvor zraenja u tijelu, nasuprot transmisijskoj radiolokoj tomografiji, gdje je izvor zraenja izvan tijela.

SNIMANJE IZ VIE KUTOVA OMOGUAVA IZDVAJANJE PRESJEKA


U SPECT-u se koristi gama kamera, kao i u obinoj, planarnoj scintigrafiji. Meutim, kamera nije stacionarna, ve rotira oko tijela ispitanika. Scintigrami koji se pri tome snimaju nisu konane slike, ve samo ulazni podaci iz kojih raunalo rekonstruira slike presjeka tijela. Obino se radi o slojevima u ravnini koja je okomita na dugu os tijela (frontalna), oko koje rotira detektor (SLIKA 2.10).

SLIKA 2.9 Snimanje SPECT metodom. Tijekom rotacije glave gama kamere oko ispitanika dobivaju se dvodimenzionalni scintigrami, iz kojih raunalo rekonstruira slike presjeka tijela.

45

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

Scintigram dobiven iz jedne projekcije moemo smatrati skupom paralelnih traka, tzv. profila aktivnosti (SLIKA 2.11). Pojedini profil prikazuju kako se u jednoj dimenziji mijenja prosjena gustoa radioobiljeivaa u stupcima tijela koji se nalaze okomito ispod trake. Nas, meutim, zanima dubinska raspodjela aktivnosti u pojedinom stupcu, ne samo sumarna informacija. Izdavajanjem odreene dubine stupaca dobili bismo sliku presjeka tijela, tj. treu dimenziju raspodjele radioobiljeivaa. To je mogue koristei profile dobivene iz raznih kutova, tj. poloaja detektora, koji rotira oko duge osi tijela (SLIKA 2.10).

SLIKA 2.10 Principi rekonstrukcijskog algoritma "unazadnog projiciranja" (back-projection). Nepoznati objekt (A) zbog jednostavnosti sadri samo jedan tokasti izvor aktivnosti. Profili aktivnosti snimaju se iz nekoliko kutova oko objekta (B). Unazadnim projiciranjem svakoj toki odreenog profila pridajemo dubinski jednoliku raspodjelu aktivnosti, proporcionalne gustoe. Te se jednolike raspodjele potom superponiraju, pri emu je aproksimacija sve tonija, to je broj projekcija vei (C i D). Meutim, i u sluaju neizmjernog broja projekcija preostaje tzv. rezidualno zamuenje, koje slii na funkciju 1/r, gdje je r udaljenost od izvora do detektora (E). Uzrok je konana rezolucija detektorskog sustava, gdje, kao to se vidi na gornjem primjeru samo jedne toke, profili nisu tanke crte, ve krivulje odreene irine. Zbog toga rekonstruirana slika toke nije toka, ve je prostorno razmrljana, s najjaim intenzitetom u sredini, koji opada prema periferiji.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 46

IZDVAJANJE PRESJEKA POVEAVA KONTRASTE


Lezija duboko ispod povrine tijela teko e se uoiti na planarnom scintigramu, ak ako je gustoa radioobiljeivaa u njoj jako razliita od okolnog tkiva (puno vea ili puno manja, ovisno o tipu lezije). Naime, bioloki um raste s volumenom tkiva iznad i ispod lezije, pa je, u tom sluaju, uvijek znaajan. Izdvanjem tomograma u kojem je lezija poveava kontrast lezija-okoli, ime se njena uoljivost bitno poboljava (SLIKA 2.11).

SLIKA 2.11 Utjecaj izdvajanja sloja na kontrast lezije prema okoliu.

TOMOGRAMI IMAJU LOIJU REZOLUCIJU NEGO PLANARNE SLIKE


Konana rezolucija scintigrama (mo razdvajanja bliskih detalja) ovisi o tome kolika je prostorna rairenost slike tokastog izvora. Ta je rairenost u idealnim uvjetima tek neto manja od jednog centimetra, prvenstveno zbog nunosti kolimacije i masivnog detektora, te zbog pogreaka lokalizacije scintilacija. Tomogram nastaje matematikom analizom stotinjak scintigrama. Rekonstrukcijski algoritam nije savren zbog problema vezanih s priguenjem gama zraenja u tijelu ispitanika. Osim toga su ulazni podaci samo konaan broj, statistiki ogranienih scintigrama. Zbog toga je rezolucija tomograma, kao

47

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

deriviranog rezultata, loija je od rezolucije osnovnog podatka, planarnog scintigrama. Pored degradacije rezolucije uojivost je lezija na tomogramu bolja nego na planarnom scintigramu, jer pretee poveanje kontrasta lezije prema okoliu. Pored rezolucije u ravnini slike, tzv. planarne rezolucije, u tomografiji govorimo i o aksijalnoj rezoluciji. Aksijalna rezolucija je mo razdvajanja detalja u smjeru okomitom na ravninu slike. Jasno je da je potonja odreena debljinom pojedinanog sloja. Dakle, aksijalna rezolucija je nezavisna o imbenicima koji odreuju planarnu rezoluciji i moemo ju sami odabrati. Pri tome valja znati da rekonstrukcija veeg broja tanjih slojeva zahtijeva vee vrijeme snimanja (odgovorite zato, imajui u vidu statistiku narav radioaktivnog raspada). Naravno, snimanje iz vie kutova je vremenski zahtjevno, te se ovom tomografskom metodom ne mogu pratiti promjene radioaktivnosti, ve samo statina raspodjela radioobiljeivaa.

PET: POZITRONSKA EMISIJSKA TOMOGRAFIJA


Osim SPECT-a postoji jo jedna tomografska metoda koja koristi radionuklide. Radi se o pozitronskim emiterima, a metoda se naziva pozitronska emisijska tomografija (PET). Sjetimo se da pozitronskim raspadom nastaje djeli antimaterije-pozitron, koji se na kraju kratkog puta kroz materiju sudara s elektronom. Pri tome oba nestaju, a njihov se energetski ekvivalent pojavljuje u obliku dvije gama zrake, svaka energije 511 keV. Od odluujue je vanosti za PET to te dvije gama zrake odlaze na istom pravcu, u dijametralno suprotnim smjerovima. To je posljedica zakona sauvanja koliine gibanja, uz pretpostavku da prije anihilacije pozitron i elektron praktiki miruju (SLIKA 2.12).

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 48


SLIKA 2.12 Dogaaji nakon pozitronskog raspada.

SLIKA SE DOBIVA BEZ KOLIMATORA, A PROJEKCIJE TRENUTNO


Dijametralno suprotne gama zrake nastale anihilacijom para pozitron-elektron registrira sustav niza malih detektora, cirkularno razmjetenih oko ispitivanog dijela tijela. Iz podatka o kojem se paru detektora radi zakljuujemo na kojem je pravcu izvor zraenja. Jedan pozitronski izvor odailje parove gama zraka u svim smjerovima, koje registriraju parovi detektora (jedan par po pojedinom raspadu). Poloaj izvora odreuje se kao scjecite pravaca na kojima lee detektorski parovi (SLIKA 2.13).

SLIKA 2.13 Poloaji pozitronskih izvora (A,B) odreuju se u sjecitu pravaca na kojima lee detektorski parovi koji su registrirali anihilacijske fotone.

Dakle, PET rekonstrukcijski algoritam slian je algoritmu unazadnog projiciranja SPECT metode. Bitna je razlika SPECT i PET metoda to potonja ne zahtijeva uporabu kolimatora. Razlog tome je gotovo istodobno dolaenje anihilacijskih fotona na nasuprotne detektore. Elektronika kamere radi u reimu tzv. koincidentne detekcije. Sustav registrira samo one parove dogaaja koji su gotovo simultani, u uskom vremenskom intervalu od nekoliko nanosekundi. Zbog toga fotone koji potiu iz drugih dijelova tijela ne moramo fiziki apsorbirati u kolimatoru, jer oni najee nemaju svog koincidentnog para (SLIKA 2.14). Zbog snimanja raspodjele radiofarmaka bez uporabe kolimatora PET ima sljedee prednosti pred drugim radionuklidnim slikovnim metodama: 1. znaajno bolju rezoluciju (usporedivom s ultrazvunom) i 2. znaajnu veu osjetljivost registracije zraenja.

49

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

Velika osjetljivost registracije zraenja i injenica da je detektor PET kamere stacionaran omoguavaju puno bre snimanje podataka potrebnih za rekonstrukciju presjeka nego to je to u SPECT-u. Zato su PET metodom mogua dinamika tomografska snimanja.

SLIKA 2.14 Pozitronska kamera koristi istodobni dolazak dva kolinearna anihilacijska fotona na par nasuprotnih detektora. Veinom samo takvi fotoni, nastali unutar iscrtkanih linija, proizvode koincidentne pulseve u dvjema fotomultiplikatorkama (FMC). Pozitrone izvan osjetljivog volumena (poloaji A i C) obino registrira samo jedan detektor. Ukoliko su sluajno dogaaji u poloajima A i C simultani, moe doi do koincidentne detekcije. Takvi rijetki dogaaji uzrokuju pogreke u odreivanju poloaja izvora.

POZITRONSKI EMITERI OSLIKAVAJU METABOLIKE PROCESE


Sjetimo se da su pozitronski emiteri uglavnom lagani elementi, koji su prisutni u bioloki vanim molekulama. Kako im je viak protona relativno velik, raspadaju se brzo (TABLICA 2.3). Ta su dva svojstva kljuna za njihovu dijagnostiku uporabu.
TABLICA 2.3 Najei PET radionuklidi Radionuklid Ugljik-11 Duik-13 Kisik-15 Fluor-18 Poluivot (min) 20.5 10 2.1 110 Nosa Duine kiseline Amonijak (NH3) H2O, CO, CO2 FDG i F-dopamin Uporaba Klinika istraivanja Kardiologija Klinika istraivanja Onkologija, kardiologija i neurologija Kardiologija

Rubidij-82

1.3

Analozi kalija

Ugljik-11, duik-13 i kisik-15 radionuklidi su elemenata prisutnih u gotovo svim organskim molekulama, te su mogunosti primjena brojne. Meutim, zbog brzih tempa raspada ti se radionuklidi mogu koristiti samo u blizini ciklotrona. Rubudij82 takoer je kratkoivu, ali se moe dobiti generatorski.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 50

Takoer se neki atomi mogu supstituirati kao analozi. Primjer je fluor, koji se koristi kao analog vodika. Kao pozitronski emiter dostupan je F-18, koji se moe inkorporirati u radiofarmak F-18-fluor-deoksi-glukozu (F-18-FDG). To je daleko najei PET radiofarmak. Mogunosti su uporabe praktiki neograniene, obzirom da svaka stanica u aerobnom metabolizmu kao gorivo koristi glukozu.

Provjera znanja
Od 5 ponuenih odgovora uvijek je toan samo jedan

2.1 Svojstvo radionuklida 99m-Tc NIJE: a) isti je gama emiter b) stvara mnoge spojeve c) relativno je jeftin d) poluivot mu je 6 sati e) energija gama fotona mu je 360 keV 2.2 Radionuklid je radioindikator i radioobiljeiva u primjeru: a) scintigrafija titanjae s J-131 b) renografija s orto-jod-131-hipurnom kiselinom c) scintigrafija bubrega s Tc-99m-dietilen-triamin-pentooctenom kiselinom d) scintigrafija plua s Tc-99m-makroagregatom e) scintigrafija jetre s Tc-99m-sumpornim koloidom 2.3. Prednost radioaktivnih pred drugim indikatorima u mjerenju volumena tjelesnih tekuina je: a) mogunost kolimacije gama zraka b) uporaba masivnog detektora c) visoka specifinost reakcije antitijelo-antigen d) velika osjetljivost registracije gama zraenja e) stohastina narav radioaktivnog raspada 2.4 Scintigrami imaju slabu rezoluciju zbog: a) nunosti kolimacije gama zraka i masivnog detektora b) nunosti kolimacije gama zraka i brzog raspada izvora radioaktivnosti c) nunosti uporabe masivnog detektora i brzog raspada izvora radioaktivnosti d) nisko-kontrastnih lezija i kolimacije gama zraka e) nisko-kontrastnih lezija i uporabe masivnog detektora 2.5 Prednosti pozitronske tomografije pred svim drugim scintigrafskim metodama su: a) bolja rezolucija i vea dostupnost pozitronskih emitera b) posljedjica snimanja bez uporabe kolimatora c) posljedica velike energije anihilacijskih fotona d) vea osjetljivosti registracije i vea dostupnost pozitronskih emitera e) bolja rezolucija i mogunost tomografije

51

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

3. poglavlje FIZIKA DIJAGNOSTIKE MAGNETNOM REZONANCIJOM

Magnetna svojstva atomskih jezgri


Neke su jezgre mali magneti Jezgre u vanjskom magnetnom polju Indukcija rezonancije Relaksacijska vremena

Oslikavanje pomou magnetne rezonancije


to je i kako nastaje MR slika Dijagnostiki parametri MR slike

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 52

Magnetna svojstva atomskih jezgri


NEKE JEZGRE SU MALI MAGNETI
Sjetimo se da elekrini naboji, osim statinih elektrinih polja, mogu stvarati i magnetna polja. Magnetno polje stvara naboj u gibanju. To je polje proporcionalno umnoku naboja i kutne koliine gibanja, tj. njegovom magnentnom momentu. Iako je efektivni naboj neutrona nula, on ima kompleksnu strukturu, te posjeduje magnetni moment. Protoni i neutroni u atomskoj jezgri ne miruju, ve krue po orbitama, a imaju i vlastitu kutnu koliinu gibanja- spin (poput elektrona). Spin nukleona slikovito predoavamo kao vrtnju oko vlastite osi. Pri tome po dva protona i po dva neutrona imaju jednake i suprotno usmjerene magnetne momente, koji se meusobno ponitavaju. Stoga jezgre s parnim brojem protona i neutrona nemaju magnetna svojstva. Nasuprot tome oko 2/3 jezgara imaju neparne brojeve protona ili neutrona (ili oboje), te se ponaaju kao mali magneti. Jezgra koju koristimo u medicinskoj dijagnostici je jezgra vodika-proton. To je stoga to je njegova koncentracija u tijelu najvea. Pojava koju emo prikazati temelji se na magnetnim svojstvima jezgre i zove se magnetna rezonancijaa (MR), dok je kratica pridruene slikovne dijagnostike MRI (Magnetic Resonance Imaging). Potpuniji naziv: nuklearna magnetna rezonancijaa (NMR) naputen je iz komercijalnih razloga. Naime, atributnuklearna mogao bi sugerirati prisustvo ionizirajuih zraenja, kojih ovdje odista nema.

JEZGRE U VANJSKOM MAGNETNOM POLJU


Iako su individualne jegre mali magneti, uzorak koji sadri jezgre s magnetnim momentom ne mora imati makroskopska magnetna svojstva. Naime, zbog nasuminog termikog gibanja, orijentacije pojedinih magneta u prostoru su sluajne, te se njihovo djelovanje meusobno potire (makroskopska magnetna svojstva zbog drugih razloga, vezanih za elektronske oblake, ovdje ne razmatramo). Izuzetak nastaje ako takav uzorak stavimo u vanjsko magnetno polje. Kao to dva makroskopska magneta meudjeluju, tako e i jezgre s magnetnim momentom "osjeati" vanjsko magnetno polje. Pri tome se magnetni momenti jezgara orijentiraju u pravcu vanjskog magnetnog polja, zauzimajui dvije mogue orijentacije: paralelnu i antiparalelnu. Pri tome se nikad ne postie savreno slaganje, ve individualni magnetni momenti precesiraju oko vektora vanjskog magnetnog polja (SLIKA 3.1).

53

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

SLIKA 3.1 Mogue orijentacije magnetnih momenata jezgri u vanjskom magnetnom polju B0.

U ravnotei je neto vie jezgara paralelne orijentacije, jer u tom stanju imaju niu energiju. Posljedino, vanjsko magnetno polje magnetizira uzorak, jer zbroj svih individualnih magnetnih momenata jezgri vie nije nula, ve vektor u pravcu vanjskog magnetnog polja (SLIKA 3.2).

SLIKA 3.2 Zbrajanje vektora pojedinih magnetnih momenata daje makroskopsku magnetizaciju M, u smjeru vanjskog magnetnog polja Bo. To je zbog toga to komponente magnetnih momenata u transverzalnoj ravnini rotiraju u razliitim, sluajnim fazama, te se ponitavaju. Nasuprot tome, komponente u smjeru Bo se ne ponitavaju, jer paralelnih spinova ima vie.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 54

Signal magnetne rezonancijee nastaje zbog razliitih naseljenosti energijskih stanja jezgri, te je povoljno da je ta razlika to vea. Obzirom da je potonja proporcionalna vanjskom magnetnom polju, u MRI se koriste vrlo jaki statini magneti. Pored toga, za realno dostine gustoe magnetnog toka od 2 T, u sluaju jezgri vodika, od jednog milijuna jezgri samo je njih 16 vie u stanju nie energije (paralelne orijentacije). Zbog toga:

MR signal je inherentno slab, te se mora opetovati i zatititi od smetnji (uma).

Razlika energija jezgara paralelene i antiparalelne orijentacije takoer je proporcionalna vanjskom magnetnom polju. U sluaju jezgri vodika i magnetnih polja koja se koriste u praksi, ta razlika odgovara energiji radiofrekventnog fotona. To je presudna injenica jer su radiofrekventni fotoni u metodi magnetne rezonancijee i pobuivai i signal. To je mogue zato jer je za njih nae tijelo propusno. (Sjetimo se da je tijelo gotovo nepropusno za infracrvenu i vidljivu svjetlost, te da tek djelomice proputa X i gama zrake.)

INDUKCIJA REZONANCIJE
Poremeaj naseljenosti energijskih stanja jezgri nastaje ako ih izloimo vanjskom radiofrekventnom elektromagnetnom polju. Tada jezgre u niem energijskom stanju (paralelne orijentacije prema smjeru stalnog magnetnog polja) "upijaju" energiju radiofrekventnih fotona i prelaze u stanje vie energije (antiparalelne orijentacije). Posljedino se smanjuje viak jezgri u stanju nie energije, pa time i iznos vektora makroskopske magnetizacije promatranog uzorka. Osim toga, pod utjecajem promjenjivog radiofrekventog polja, ija je magnetna komponenta okomita na smjer stalnog magnetnog polja, individualni magnetni momenti jezgara poinju precesirati sinkrono s vrtnjom radiofrekventog polja. Time se generira rotirajua, transverzalna komponenta makroskopske magnetizacije. Tu pojavu, uz spomenuto slabljenje longitudinalne komponente makroskopske magnetizacije (paralelne s vanjskim stalnim magnetnim poljem) slikovito predoavamo kao istodobno zakretanje (nutaciju) vektora magnetizacije iz smjera stalnog magnetnog polja i njegovu precesiju oko tog polja, sinkrono s vrtnjom promjenjivog radiofrekventnog polja (SLIKA 3.3).

55

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

SLIKA 3.3 Transverzalna magnetizacija nastaje jer pojedini magnetni momenti rotiraju sinkrono (u fazi) s vrtnjom vanjskog radiofrekventnog polja B1.

Dakle, vanjsko promjenjivo radiofrekventno polje pobuuje rezonanciju individualnih magnetnih momenta jezgri, to stvara periodiki promjenjivu makroskopsku magnetizaciju u ravnini okomitoj na smjer stalnog magnetnog polja (transverzalnoj ravnini). To je odluujua injnica, jer bez rezonancije ne bi bilo niti mjerljivog MR signala. Naime, po Faradayevom zakonu, ta promjenjiva komponenta makroskopske magnetizacije inducira signal (napon) u zavojnici smjetenoj u transverzalnoj ravnini. Upravo je to signal magnetne rezonancijee (SLIKA 3.4).

SLIKA 3.4 Nakon primjene radiofrekventnog pulsa transverzalna magnetizacija Mxy rotira oko osi stalnog magnetnog polja, ime se, u skladu s Faradayevim zakonom, u zavojnici u transverzalnoj ravnini inducira elektromotorna sila

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 56

RELAKSACIJSKA VREMENA
Vektor makroskopske magnetizacije zakrenut e se to vie to je radiofrekventno polje jae i to due traje. Radiofrekventni puls koji zakrene vektor makroskopske magnetizacije u transverzalnu ravninu, gdje rotira sinkrono s poljem, zove se /2 puls. Tada longitudinalna magnetizacija isezne, jer je ostvarena jednaka naseljenost energijskih stanja jezgri. Tzv. puls zakrene magnetizaciju za 180 stupnjeva, kada je ostvarena inverzna naseljenost energijskih stanja jezgri. Nakon to se radiofrekventno polje iskljui, sustav jezgri oslabaa se vika energije i vraa u poetno stanje. Signali koji se tada registriraju tvore MR sliku. Dva dijelom neovisna parametra karakteriziraju povratak sustava pobuenih jezgri u poetno stanje:
T1 je vrijeme potrebno da se nakon /2 pulsa longitudinalna komponenta makroskopske magnetizacije vrati na 63 % poetne vrijednosti i zove se vrijeme relaksacije spina u reetku, a T2 je vrijeme porebno da, nakon /2 pulsa, iznos vektora transverzalne magnetizacije padne na 37 % od maksimalne vrijednosti i zove se spin-spin relaksacijsko vrijeme.

Nasuprot zorno oekivanom, povratak vektora makroskopske magnetizacije iz transverzalne ravnine u poetni smjer ne moemo opisati vektorom konstantnog iznosa koji se rotira i vraa u poetni smjer, tj. tako da film njegovog pada u transverzalnu ravninu odmotamo unazad. Tada bi vremena T1 i T2 bila jednaka. Meutim, vremena T1 i T2 samo su djelomice povezana. Tako npr. nakon potpunog vraanja longitudinalne magnetizacije (odreene vremenom T1) relakasacija je zavrena, te ne moe postojati niti transverzalna magnetizacija, to znai da je uvijek: T2<T1 Meutim, mogue je da transverzalna komponenta naglo iezne, te da se potom vektor magnetizacije sporo vraa u poetnu vrijednost, iskljuivo elongacijom po osi vanjskog stalnog magnetnog polja. Te je injenice mogue objasniti ako promotrimo mehanizme kojima se pobueni uzorak jezgri vraa u ravnoteno stanje.
Vrijeme T1 vezano je za vraanje jezgara iz pobuenih, viih u nia energijska stanja. Time se poveava longitudinalna komponenta makroskopske magnetizacije. Porcije energije koje se oslobaaju jednake su razlici energijskih stanja jezgri, to odgovara energiji radiofrekventnog fotona. Ti procesi mogu biti spontani, ali ih znaajno stimulira prisustvo lokalnog elektromagnetnog polja u radiofrekventnom spektru. Za odreenu jezgru to znai blizinu molekula koje imaju dipolni moment i rotiraju radiofrekventnom frekvencijom. Za pobuene protone u istoj vodi T1 je relativno dugo, oko 3 s, jer su frekvencije rotacija molekula iste vode prevelike. U biolokom tkivu T1 je u irokom rasponu izmeu 2 s i nekoliko stotinki ms. To je

57

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

zato to se protoni u vodi vezanoj za velike molekule (proteine) relaskiraju brzo, zbog puno sporije rotacije makromolekula.
Vrijeme T2 vezano je za gubitak rezonancije jezgri, ime se gubi transverzalna magnetizacija. U tim se procesima energija ne izmjenjuje (zato kratko T2 ne mora znaiti kratko T1). Za razliku od vremena T1 (koje je odreeno meudjelovanjem jezgre s molekulom vode kao cjelinom) gubitak rezonancije nastaje meudjelovanjem dvije susjedne jezgre (protona).

U vodi su T1 i T2 priblino jednaki (oko 3 sekunde). T1 se skrauje s mobilnou relaksacijskih sredita, jer je za odreenu jezgru povoljno da su joj dostupna polja to vie susjednih molekula. Zato se u krutinama T1 znatno produava. Nasuprot tome gubitak je rezonancije tim bri to su susjedne jezgre fiksiranije u prostoru. Zato se u krutinama T2 znatno skrauje. Dakle, openito vrijedi: T1(vrsto) > T1(tekue) T2(tekue) >> T2(vrsto)

Oslikavanje pomou magnetne rezonancije


TO JE I KAKO NASTAJE MR SLIKA
Zavojnica koja stvara promjenjivo radiofrekventno polje (uzbudu) najee je i detektor signala koji nastaju relaksacijom. Signal magnetne rezonancijee je napon koji se inducira na krajevima zavojnice zbog promjenjive transverzalne komponente makroskopske magnetizacije. Signal e biti to vei to potie od vie jezgara koje rezoniraju u fazi. Ako se radi o jezgrama vodika u biolokom uzorku, signal e biti jak u podrujima gdje je puno protona, tj. praktiki vode.

Dakle, MR slika prvenstveno je vodena mapa tijela.

Gustoa vode u tijelu izvor je primarnog kontrasta u MRI. Taj se primarni kontrast moe znatno pojaati metodom snimanja, kada se naglaavaju prostorne razlike u relaksacijskim vremenima T1 i (ili) T2. Sjetimo se da je MR signal inherentno slab, te slika nastaje lijepljenjem nekoliko tisua sljedbenih sliica jedne na drugu. Svaka je sliica rezultat jednog ciklusa uzbuda/relaksacija. Meutim, upravo zbog pojaavanja primarnog kontrasta, vrijeme izmeu dvije uzastopne uzbude krae je od vremena potrebnog za cjelovitu relaksaciju svih jezgri u uzorku. One jezgre koje

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 58

se relaksiraju bre (npr. protoni u vezanoj vodi) dominirat e u signalu u odnosu na jezgre koje se relaksiraju sporije (npr. protoni u slobodnoj vodi).

Brz tempo ponavljanja odreene kombinacije radiofrekventnih pulseva selektivno priguava podruja s dugim T1 i (ili) T2.

U zavojnicu dolaze signali iz raznih dijelova tijela istodobno. Za stvaranje slike potrebno je razlikovati signale iz raznih dijelova prostora. Neka je os vanjskog magnetnog polja oznaena kao z, a transverzalna ravnina x-y. Z koordinata uzorka fiksira se selektivnim pobuivanjem uzorka (izlaganjem radiofrekventnom polju) sloj-po sloj u smjeru osi. Dakle, MR slika se dobiva sloj-po-sloj, to je, uz potrebu opetovanja ciklusa uzbuda/relaksacija, uzrok relativno dugom vremenu MRI pretraga. Pozicija u x-y ravnini odreuje se superponiranjem linearnih gradijenata stalnom magnentnom polju u obje dimenzije (Bx i By). Na taj se nain svakoj poziciji jezgre u x-y ravnini pridodaje jedinstveno (malo promijenjeno) stalno magnetno polje. Razliito stalno magnetno polje znai i razliitu radio-frekvenciju pobuivaa i isto tako razliite frekvencije relaksacijskih signala. Preostaje iz smjese primljenih signala razluiti intenzitete raznih frekvencija, a time i jainu signala izvora odreene pozicije (to predstavlja sliku). Te sloene matematike analize obavlja raunalo.

DIJAGNOSTIKI PARAMETRI MR SLIKE


Konstrast na slici magnetne rezonancijee primarno je gustoa protonskih jezgri (protoni u jezgrama osim vodikove ne doprinose MR signalu). Kako je u tijelu puno vode, a u molekuli vode su dvije jezgre vodika, gustoa protonskih jezgri priblino je jednaka gustoi vode.

Primarni konstrast u MRI ne bi bio dovoljan da ta skupa dijagnostika konkurira ostalima (CT, ultrazvuk). Na sreu, tkiva koja sadre priblino jednake koncentracije vode mogu se prikazati kontrastno ako se razlikuju u relaksacijskim vremenima T1 i (ili) T2. Tako se neki tumori prikazuju bljee od okolnog mekog tkiva zato jer sadre manji postotak vezane vode (koja se brzo relaksira). Zbog ekstremno kratkog vremena transverzalne relaksacije T2 u kostima iz njih ne dobivamo MR signal (sjetimo se da signal nastaje zbog promjenjive transverzalne magnetizacije, koja se u kostima u trenutku izgubi). To ne znai da u MRI kosti ne vidimo, dapae, osiguran je ekstreman kontrast prema mekom tkivu. Takoer atoma vodika ima i u drugim molekulama, koje su ponekad izvor dodatnog kontrasta. Tako se na slici magnetne rezonancijee bijela modana masa prikazuje jae (svjetlije) nego siva jer sadri vie kolesterola, iji se jezgre vodika relaksiraju bre od vodenih.

59

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

Rezolucija u MRI prvenstveno ovisi o:

1. homogenosti (prostornoj uniformnosti) statinog magnetnog polja B i 2. veliini prostornih gradijenata Bx i By. Teorijski, to je homogenije jako magnetno polje i to su vei njegovi prostorni gradijenti, to je bolja rezolucija slike. U praksi je bitno i da je stalno magnetno polje, osim homogenosti, to jae. To je stoga jer je signal magnetne rezonancijee tada jai, te je potreban manji broj ponavljanja, to skrauje vrijeme snimanja. Time se smanjuju utjecaji micanja ispitanika i periodinog kretanja organa (poput srca i plua). Takoer je kod jaeg signala utjecaj uma (lanih elektromagnetnih signala iz okoline) manji. Meutim, cijena ureaja eksponencijalno raste sa snagom statinog magneta. U praksi su u uporabi ureaji s magnetima koje proizvode polja gustoe toka do 2 T. Zahtjev uniformnosti znai da se to polje ne razlikuje u prostoru (bolje od 1:10-6) kojeg zauzima ispitivani dio tijela. Ponekad se rabe supravodljivi magneti (elektrine zavojnice od niobij-titana, materijala koji, ohlaen ispod temperature tekueg helija, vodi elektrinu struju bez otpora). Iako ti magneti ne troe elektrinu energiju, odravanje je skupo jer ih valja hladiti tekuim helijem (to je skupo i zahtijeva periodine izmjene). Druga je mogunost uporaba obinih elektromagneta (zavojnica od bakra ili aluminija). Njihova je poetna cijana manja, ali su trokovi odravanja esto i vei, jer takav magnet troi oko 40 kW elektrine energije.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 60

Provjera znanja
Od 5 ponuenih odgovora uvijek je toan samo jedan

3.1 Sve jezgre s magnetnim svojstvima imaju: a) jednake brojeve protona (Z) i neutrona (N) b) N>Z c) N<Z d) neparan N ili Z e) neparne N i Z 3.2 Signal magnetne rezonancijee je slab (A) zato jer Naseljenosti stanja jezgri razliite energije vrlo se malo razlikuju (B) a) A i B toni i povezani b) A i B toni, ali nepovezani c) A tono, B netono d) A netono, B tono e) A i B netoni 3.3 Primarni kontrast MR slike pojaava se: a) uporabom kontrastnog sredstva b) poveanjem jakosti stalnog magnetnog polja c) pojaanjem jakosti radiofrekventnog polja d) brzim ponavljanjem ciklusa uzbuda-relaksacija e) produenjem vremena snimanja 3.4 Relaksacijska vremena T1 i T2 uzorka tkiva: a) ne ovise o temperaturi b) ovise o gustoi tkiva c) ovise o udjelu vode u tkivu d) ovise o udjelu vezane u ukupnoj vodi e) podjednaka su u kostima 3.5 Mogunost prostorne lokalizacije signala magnetne rezonancijee osigurava: a) homogenost statinog magnetnog polja b) kolimacija signala c) prostorni gradijenti statinog magnetnog polja d) nehomogenost raspodjele vode u tijelu e) prostorni gradijenti radiofrekventnog polja

61

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

4. poglavlje FIZIKA RADIOLOKE DIJAGNOSTIKE


to su X zrake
X zrake nastaju koenjem elektrona Dijagnostike X zrake su manjih energija od gama zraka Rendgenska cijev emitira fotone raznih energija Izvor X zraka opisujemo kvalitetom i intenzitetom snopa Meudjelovanja X zraka i materije Filtriranje snopa smanjuje ozraivanje ispitanika

Odlike radiograma
Radiogram oslikava razlike u priguenju X zraka Cijevni napon odreuje slikovne kontraste Jakost struje odreuje brzinu stvaranja slike Vrijeme ekspozicije prilagoujemo slikovnom mediju Rendgenski filmovi sadre fluorescentne pojaivae Veliina snopa mijenja se kolimacijom Veliina izvora odreuje rezoluciju slike Raspreno zraenje uklanja se olovnim mreama

Radiografske metode
Planarni su radiogrami u praski najei Kontrastna se sredstva daju u krvotok i tjelesne upljine Fluoroskopija: stvaranje radiograma uivo Slojevita snimanja poveavaju kontraste Novije geracije CT ureaja su sve bre

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 62

to su X zrake
X ZRAKE NASTAJU KOENJEM ELEKTRONA
O X zrakama smo govorili u Poglavlju 1. Radi se o elekromagnetnom zraenju visokih frekvencija (energija), iznad ultraljubiastog dijela spektra. Takva se zraenja u meudjelovanju s materijom ponaaju kao estice (paketii energije), te se ne mogu fokusirati, za razliku od svjetlosti manjih frekvencija. Isto vrijedi i za gama zrake, razlika je samo u nastanku. Dok gama zrake odailju uzbuene atomske jezgre, X zrake nastaju koenjem elektrona u sredstvu s visokom atomskim brojem (tekom metalu). Najee se sreemo s X zrakama iz sintetskog izvora, stroja kojeg je napravio ovjek (SLIKA 4.1).

SLIKA 4.1 Ureaj za proizvodnju X zraka sastoji se od evakuirane staklene cijevi u kojoj su negativna elektroda (katoda) i pozitivna elektroda (anoda) na visokoj razlici potencijala (desetine tisua volti). Katoda se zagrijava posebnim grijaem i zbog toga oslobaa elektrone, koji se potom ubrzavaju prema anodi. Kada elektroni velike kinetike energije udare u anodu, naglo se zaustavljaju, pri emu se mali dio njihove kinetike energije (obino manji od 1 %) oslobaa u obliku elektromagnetnog zraenja. To je rendgensko ili X zraenje. Vei dio energije elektrona zagrijava anodu, koja ima relativno malu povrinu (da bi izvor zraenja bio to priblinije tokast). Zbog toga je potrebno sprijeiti da se anoda ne rastali. To se postie koritenjem rotirajue anode. Radi se o disku od volframa, koji brzo rotira (tipino 3000 puta u minuti) oko osovine od molibdena. U svakom je trenutku samo manji dio povrine diska izloen elektronskom snopu, dok se drugi dijelovi hlade (vie toplinskom radijacijom nego kondukcijom).

63

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

DIJAGNOSTIKE X ZRAKE SU MANJIH ENERGIJA OD GAMA ZRAKA


Gama zrake imaju veliku energiju zbog ega se relativno malo apsorbiraju u tkivu. Njihova se apsorpcija u tijelu u slikovnoj dijagnostici najee jednostavno zanemaruje. Nasuprot tome, slike dobivene pomou X zraka (radiogrami) upravo poivaju na apsorpciji tog zraenja u tijelu. Zbog toga se koriste fotoni niih energija od veine gama zraenja.

RENDGENSKA CIJEV EMITIRA FOTONE RAZNIH ENERGIJA


Pojava kada naboj koi i izgubljenu energiju oslobaa u obliku fotona naziva se zakono zraenje ('bremmstrahlung'). Energija fotona ovisi koliko naglo naboj koi. Zato su te energije u rasponu od gotovo nule (velikih valnih duljina), do fotona ija je energija jednaka poetnoj kinetikoj energiji elektrona. Potonji sluaj odgovara potpunom zaustavljanju elektrona. Prilikom dolaska na anodu svi elektroni imaju istu kinetiku energiju, koja je jednaka umnoku naboja elektrona i napona u cijevi eU. Znai da su energije koje emitira X cijev u rasponu od nule do najvee, odreene cijevnim naponom. Uestalost raznih energija u tom rasponu je spektar X zraenja. Njegov oblik ovisi o materijalu od kojeg je napravljena anoda i sastoji se od dva dijela koji se razlikuju po nastanku (SLIKA 4.2):

SLIKA 4.2 Spektar X-zraenja volframa u funkciji energije fotona.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 64

Kontinuirani spektar nastaje opisanim zakonim zraenjem, grafiki je unimodalna, neprekidna crta, nakoena udesno (najuestalija je energija oko 40 % od najvee). Linijski spektar je rezultat emisija nekoliko diskretnih energija, vidljivih kao tanke linije koje stre iznad kontinuiranog dijela. Nastaje tako to brzi elektroni ioniziraju atome sredstva, imajui dovoljno energije za oslobaajanje dobro vezanih unutarnjih elektrona (iz K i L ljuski). Nakon toga se elektroni iz viih ljuski sputaju na slobodna mjesta nie energije, pri emu se razlika energija oslobaa vidom fotona (za sredstvo) karakteristinih energija. Zato poloaj tih linija ovisi samo o sredstvu od kojeg je napravljena anoda.

IZVOR X ZRAKA OPISUJEMO KVALITETOM I INTENZITETOM SNOPA


Kvalitet snopa X zraka opisuje njegovu prodornost. Odreen je oblikom njegova spektra. Preteu li u spektru visoke energije, snop je prodoran, radi se o tzv. tvrdim X zrakama, za razliku od slabo prodornih zraenja niskih energija, tzv. mekih X zraka. Poveanje kvalitete snopa znai pomak njegovog spektra udesno (prema veim energijama). Intenzitet snopa X zraenja je zbroj intenziteta svih dijelova spektra (energijskih intervala), to odgovara povrini ispod spektralne krivulje.

Poveanjem cijevnog napona poveava se poetna energija kojom elektroni udaraju u anodu, pa slijedi:

1. vie je energije raspoloivo za pretvorbu u X zrake, pa se poveava intenzitet zraenja 2. mogui gubici energije elektrona su vei, ime se poveava kvalitet zraenja. To znai da poveanje cijevnog napona spektar zraenja i uveava i pomie udesno (SLIKA 4.3A).

SLIKA 4.3A Utjecaj mijenjanja cijevnog napona na spektar X-zraenja.

65

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

Poveanje struje grijanja poveava broj elektrona koji se u jedinici vremena oslobaaju s katode, ime se poveava samo intenzitet zraenja, tj, spektar se zraenja uveava, ali ne pomie (SLIKA 4.3B).

SLIKA 4.3B Utjecaj mijenjanja struje grijaa katode na spektar X-zraenja.

MEUDJELOVANJA X ZRAKA I MATERIJE


Intenzitet snopa X zraka koji se u vakuumu radijalno iri iz tokastog izvora opada s kvadratom udaljenosti od izvora zbog toga to se poveava povrina kugle kroz koju prolaze zrake (1. poglavlje). Ako se radi o snopu paralelnih X zraka (to znai da je izvor jako daleko ili da je snop kolimiran) njegov e intenzitet opadati samo zbog meudjelovanja sa sredstvom kroz koji snop prolazi. Mehanizmi meudjelovanja isti su kao i u sluaju gama zraka: foto-efekt, Comptonovo rasprenje i, za energije vee od 1.022 MeV, stvaranje para. Osim toga, na niim energijama postoji i mogunost tzv. elastinog rasprenja, kada X zraka promijeni smjer, bez gubljenja energije (TABLICA 4.1).
TABLICA 4.1 Vjerojatnosti meudjelovanja X fotona energije E sa sredstvom rednog broja Z Mehanizam Elastino rasprenje Foto-efekt Comptonovo rasprenje Stvaranje para Ovisnost o E Opada s porastom E Opada brzo s porastom E (1/E3) Opada sporo s porastom E Raste s porastom E Ovisnost o Z Raste s porastom Z Naglo raste s porastom Z (Z3) Ne ovisi o Z Raste s porastom Z Komentar Vano samo za E<20 keV Prevladavajui proces u dijagnostikim ureajima Prevladavajui proces u terapijskim ureajima Vano iznad 5 MeV, dogaa se iznad 1.02 MeV

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 66

Ako zbroj vjerojatnosti tih procesa po jedinici puta u nekom sredstvu, za X zrake odreene energije, oznaimo s (linearni koeficijent priguenja), poetni intenzitet snopa I0 opada s duljinom puta d po jednadbi:
I = I0 e-d

Podsjetimo se i da se koristi maseni koeficijent priguenja =/. Meutim, X zrake su energetski heterogene, pa za snop u cijelosti gornja jednadba ne vrijedi (ve samo za svaku energiju posebno). Ipak, debljina polupriguenja d1/2 moe se definirati kao ona debljina sredstva koja ulazni intenzitet smanjuje na pola. Koeficijenti priguenja manji su za fotone visokih energija, tj. X zrake veih energija tee se priguuju. Zbog toga energetski heterogen snop X zraka prolazom kroz sredstvo postaje sve tvri, tj. debljina polupriguenja mu nije konstantna, ve postaje sve vea (do granice odreene maksimalnom energijom fotona). U radionuklidnoj slikovnoj dijagnostici interesirala su nas meudjelovanja gama zraka s detektorima zraenja, dok njihov prolaz kroz tijelo nije sadravao dijagnostike informacije. Nasuprot tome, u dijagnostikoj radiologiji meudjelovanja zraenja i tijela odreuju sadraj slike. U veina je dijagnostikih X-cijevi napon oko 30 kV, pa je najvea energija fotona 30 keV. Za te je energije foto-efekt prevladavajui nain priguenja u tkivima. Obzirom da vjerojatnost fotoelektrinog efekta raste s kubom atomskog broja atoma sredstva, kosti (Z14) apsorbiraju radijaciju intenzivnije nego meko tkivo (Z7). Tome pridonosi i 1.5 do 2 puta vea gustoa kostiju. Zbog toga se na radiogramima kosti prema mekom tkivu prikazuju vrlo kontrastno.

Veina ureaja za radioterapiju prozvodi X zrake puno veih energija, od 0.5 do 5 MeV (osim kada se zrae tumori koe). Na tim energijama prevladava Comptonovo rasprenje. Obzirom da je Comptonovo rasprenje neovisno o atomskom broju, preferentno ozraivanje kostiju nije toliko izraeno (jer najee i nije cilj).

FILTRACIJA SNOPA SMANJUJE OZRAIVANJE ISPITANIKA


U radiolokoj dijagnostici korisni su fotoni takvih energija koji dijelom prolaze kroz tijelo, a dijelom se u njemu apsorbiraju (ovisno o debljini i vrstama tkiva na svom putu). Fotoni niskih energija nisu korisni jer se potpuno apsorbiraju, bez obzira kojim putem nastoje proi. Zbog toga se primarni snop X zraka najprije propusti kroz tanki sloj apsorbera, tj filtrira. Prolazom kroz apsorber snop postaje tvri, tj. u spektru su mu nie energije manje zastupljene (SLIKA 4.4). Koriste se materijali s visokim atomskim brojem, tako da fotoefekt bude prevladavajui nain priguenja. Naime, fotoefektom niskoenergertski fotoni bivaju apsorbirani, za razliku od Comptonovog rasprenja, koje ih samo zamjenjuje s drugim, jo nie energije i promijenjenog smjera.

67

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

SLIKA 4.4. Spektar snopa X zraka nakon filtracije ima manji intenzitet i manju uestalost niskih energija

U X cijevima dijagnostike namjene koriste se filteri od aluminija (Z=13), debljine nekoliko milimetara, a u terapijskim su ureajima od teih metala (bakra, olova ili zlata).

Odlike radiograma
RADIOGRAM OSLIKAVA RAZLIKE U PRIGUENJU X ZRAKA
Iz (gotovo) tokastog izvora izlazi divergentan snop X zraka i ulazi u tijelo, iza kojeg je medij na kojem se stvara slika (SLIKA 4.5). Svaka zraka ima drugi smjer, pa, ako proe kroz tijelo bez interakcije, osvijetlit e rendgenski film svaka na drugom mjestu. Odreeni dio filma zacrnit e se to ga vie X zraka "obasja", tj. to je: 1. tijelo u tom smjeru tanje i 2. to su tvari na tom putu manje gustoe i sastavljene od lakih atoma. Drugim rijeima, radiogram je ravninski prikaz priguenja divergentnog snopa X zraka u tijelu. Dvije dimenzije koje se prikazuju pribline su okomice na veinu zraka snopa. Trea dimenzija, debljina tijela u srednjim smjeru snopa, se ne prikazuje.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 68

SLIKA 4.5 Shematski prikaz stvaranja radiograma.

Uoimo da je u ovoj slikovnoj dijagnostici izvor zraenja tokast (za razliku od scintigrafije, koja oslikava raspodjelu radioaktivnosti), pa ga ne trebamo kolimirati. Takoer, obzirom na nie energije od veine gama zraka, X zrake se mogu detektirati na relativno tankim medijima. To su odluujue prednosti glede rezolucije slike.

CIJEVNI NAPON ODREUJE SLIKOVNE KONTRASTE


Radiogram odreuju dva nezavisna imbenika: 1. dimenzije i vrste tkiva koji se projiciraju na film i 2. kvalitet snopa X zraka. Oba imbenika odreuju slikovne kontraste, dok samo na potonji moemo djelovati (mijenjanjem cijevnog napona). U naelu, mijenjanjem cijevnog napona mijenjamo relativnu uestalost foto-efekta i Comptonovog rasprenja u tijelu ispitanika. Nie cijevne napone koristimo ako elimo to bolje prikazati kotane strukture (SLIKA 4.6A). Poveanjem cijevnog napona poveavaju se kontrasti unutar mekih tkiva (SLIKA 4.6B).

69

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

SLIKA 4.6 Dva radiograma prsnog koa u istog ispitanika. Slika A uinjena je koristei cijevni napon 80 kV i na njoj se vrlo kontrastno prikazuju rebra. Slika B uinjena je koristei napon 350 kV i na njoj se rebra vide manje kontrastno, ali se bolje prikazuju meka tkiva.

Dakle, meka tkiva analiziramo tvrdim zraenjem, a kosti mekim.

JAKOST STRUJE ODREUJE BRZINU STVARANJA SLIKE


Poveanjem struje grijanja katode kvaliteta zraenja se ne mijenja, ali se poveava broj emitiranih fotona u jedinici vremena. Time se poveava brzina osvjetljavanja filma ili drugog detektorskog medija (fluoresecentnog ekrana). Bitno je stvoriti sliku u to kraem vremenu, kako bi pomicanje ispitanika i neizbjeni periodini pokreti nutarnjih organa to manje utjecali na njen kvalitet.

VRIJEME EKSPOZICIJE PRILAGOUJEMO SLIKOVNOM MEDIJU


Premala ekspozicija filma znai nedovoljni intenzitet zraenja ili prekratko vrijeme snimanja, kao i obrnuto. Poveanje intenziteta zraenja (poveanjem struje grijanja katode) ogranieno je pregrijavanjem anode. Stoga, za dani cijevni napon (kojeg odreujemo obzirom na vrstu pretrage) i danu struju grijanja katode (ogranienu mehanikim svojstvima anode), optimalnu ekspoziciju filma ostvarujemo odgovarajuim vremenom ekspozicije. imbenik kojeg takoer valja uzeti u obzir je i veliina ispitanika. Prolaz snopa zraka kroz krupnije osobe uzrokuje veu apsorpciju i rasprenje zraenja, ali i veu divergenciju snopa.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 70

RENDGENSKI FILMOVI SADRE FLUORESCENTNE POJAIVAE


Za razliku od gama zraka, X zrake se mogu detektirati na filmu. Ipak se ne koristi obian fotografski, ve posebni filmovi. U biti, rendgenski film je fotografski film u sendviu od fluorescentnih slojeva (obino kristala cinkovog sulfida). Veinom X zrake meudjeluju s fluorescentim slojevima, oni potom emitiraju vidljivu svjetlost, koja zacrnjuje film (SLIKA 4.7). Fluorescentni slojevi viestruko pojaavaju brzinu osvjetljavanja filma. Meutim, jedan fluorescentni tokasti izvor obasjat e konano podruje filma, tim vee to je udaljeniji (tj. to je fluorescentni sloj deblji). Takva rasprenja slike s primarnog (fluorescentni sloj) na sekundarni medij (film) znae mali gubitak rezolucije slike.

VELIINA SNOPA MIJENJA SE KOLIMACIJOM


Oblik i veliina snopa X zraka na izlazu iz cijevi podeava se pomou masivnog apsorbera, koji proputa zraenje samo kroz promjenjiv otvor u svojoj sredini (dijafragmu). Tako odabiremo dio tijela za snimanje i prilagoujemo se veliini ispitanika. Ureaj sadri aruljicu i ogledalo koje stvara snop istog oblika kao to je snop X zraka. Tako se vidi koje e podruje biti izloeno X zrakama (SLIKA 4.8).

SLIKA 4.8 Kolimator rendgenskog snopa: sustav promjenjive dijafragme (A) s optikom kontrolom (B).

71

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

VELIINA IZVORA ODREUJE REZOLUCIJU SLIKE


Obzirom da X zrake ne moemo fokusirati, za stvaranje otre slike (sjene objekta) izvor zraka mora biti tokast. U stvarnosti izvor nije toka, ve mala pravokutna povrina, koju nazivamo fokalna mrlja (focal spot). Zbog toga radiogram nije savreno otra slika, ve ima konanu razluivost (SLIKA 4.9A). Anoda mora imati dovoljnu povrinu da ju osloboena toplina ne rastali. Fokalna se mrlja moe smanjiti otklanjanjem katode prema okomici snopa. Na taj se nain postie da je efektivna veliina fokalne mrlje manja od njene stvarne veliine (SLIKA 4.9B).

SLIKA 4.9. imbenici otrine radiograma (polusjene).

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 72

Smanjenjem efektivne veliine fokalne mrlje radiogram postaje otriji. Meutim, time se sve manji dio emitiranih fotona koristi za stvaranje slike (smanjuje se prostorni kut pod kojim dio objekta vidi anodu). Dakle, cijena koju plaamo je smanjenje intenziteta zraenja, to zahtijeva poveanje vremena ekspozicije (gubitak dinamike). U klinikoj praksi idemo za to boljom rezolucijom ako snimamo relativno statine strukture. U sluaju brzo pokretnih struktura potrebno je uskladiti izmeu suprotnih zahtjeva otrine i dinamike informacije (tj. prostorne i vremenske rezolucije). Konana veliina izvora zraenja uvjetuje stvaranje tzv. polusjene na radiogramu. Iz SLIKE 4.9A je razvidno da irina polusjene: 1. raste s efektivnom veliinom fokalne mrlje 2. raste s poveanjem udaljenosti objekta do filma 3. opada s poveanjem udaljenosti od izvora do filma Znai da udaljavanje izvora od ispitanika (time i filma) poboljava rezoluciju radiograma. Meutim, intenzitet zraenja opada s kvadratom udaljenosti od izvora, pa i za taj nain poboljanja slike vrijede ista ogranienja kao i za smanjenje efektivne povrine fokalne mrlje (pregrijavanje anode, gubitak dinamika zbog due ekspozicije). Udaljenost objekta od filma zadana je anatomskim odnosima i poloajem filma prema tijelu. Zato nije svejedno da li neki organ snimamo od naprijed prema unazad (antero-posteriorno) ili obrnuto. Strukture blie filmu prikazat e se jasnije od udaljenijih, ali s manjim poveanjem.

RASPRENO ZRAENJE UKLANJA SE OLOVNIM MREAMA


U stvaranju kontrasta radiograma uestvuju i fotoefekt i Comptonovo rasprenje u tijelu ispitanika. Glede rezolucije slike fotoefekt je poeljnjije meudjelovanje. Naime, fotoefektom se foton potpuno apsorbira (nestaje), dok Comptonov raspreni foton moe izii iz tijela i osvijetliti film na krivom mjestu. Takvi dogaaji smanjuju i otrinu i slikovne kontraste. To sprjeavamo uporabom posebnih olovnih mrea (SLIKA 4.10).

73

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

SLIKA 4.10. Presjek olovne mreice za uklanjanje rasprenog X zraenja. Olovne trake postavljaju se veom dimenzijom (5 mm) u smjeru izvora X zraka, u materijalu koji proputa X zraenje. U smjeru povrine iroke su samo 0.05 mm i odvojene oko 0.5 mm. Tako se veina primarnih (nerasprenih) fotona proputa, dok se raspreno zraenje apsorbira u mreici. Utjecaj sjene koju stvara mreica uklanja se pomicanem mreice tijekom snimanja.

Radiografske metode

PLANARNI SU RADIOGRAMI U PRAKSI NAJEI


Najea metoda radioloke slikovne dijagnostike je planarna radiografija: dvodimenzionalni prikaz atenuacije X zraka u dijelu tijela kroz koji je proao snop. Njene su prednosti jednostavnost, brzina, niska cijena i relativno mala doza apsorbiranog zraenja ispitanika.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 74

Ponekad su informacije koje dobivamo planarnom radiografijom nedostatne. Mane metode su: 1. statinost i 2. oteano razlikovanje tkiva razliite debljine (dimenzije koja se ne prikazuje). Stoga se razvijene metode koje poboljavaju slikovne kontraste, kao i metode kojima moemo pratiti gibanja.

KONTRASTNA SREDSTVA DAJU SE U KRVOTOK I TJELESNE UPLJINE


Drastino poveanje radiolokih slikovnih kontrasta postie se apliciranjem umjetnih kontrastnih sredstava u krvotok ili tjelesne upljine. Najee se radi o sredstvima s visokom atomskim brojem (jod, barij) koji potpuno apsorbiraju zraenje i stvaraju otru sjenu prema okolnomu tkivu. Druga je mogunost istiskivanje tekuine iz prostora i uvoenje zraka. Time se takoer poveava uoljivost ispitivanog dijela, ali na suprotan nain, putem poveane ekspozicije filma. Metode postiu nesuporedivo detaljne prikaze anatomskih struktura. Mane davanja kontrastnih sredstava su: 1. mogunost alergijskih i drugih neeljenih reakcija i 2. invazivnost, ako se punktiraju arterije ili tjelesni prostori

FLUOROSKOPIJA: STVARANJE RADIOGRAMA UIVO


Za prikaz promjena u vremenu (dinamiku) valja film zamijeniti medijem na kojem ne ostaju trajni zapisi. To je mogue uporabom fluorescentnih zaslona. Na taj se nain stvara iva rendgenska slika i moemo promatrati pokrete plua pri disanju, rad srca, protok krvlju noenog kontrasta, itd. Naalost, intenziteti zraenja koji stvaraju neposredno vidljivu sliku esto su neprihvatljivo veliki. Stoga se svjetlina primarne slike viestruko pojaava (oko 1000 puta) uporabom pojaala slike (SLIKA 4.11). Metoda se naziva fluoroskopija i omoguava jedinstvene dijagnostike informacije. U usporedbi sa snimanjima na film, mane metode su: 1. znatno vee apsorbirane doze i 2. loija rezolucija.

75

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

SLIKA 4.11. Dio energije X zraka koje apsorbira fluorescentni ekran oslobaa se emisijom fotona vidljive svjetlosti (Poglavlje 1.). Svjetlosni fotoni oslobaaju elektrone u priljubljenoj fotokatodi. Ti se elektroni potom ubrzavaju i fokusiraju na niz anoda na sukcesivno viim potencijalima. Jedan elektron na svakoj anodi izbije nekoliko sekundarnih elektrona. Konano, viestruko pojaani elektronski snop pada na drugi fluorescentni zaslon. Ta se sekundarna slika obino jo snima TV kamerom ili video snimaem.

SLOJEVITA SNIMANJA POVEAVAJU KONTRASTE


Radiogrami su projekcija trodimenzionalnih struktura u ravninu filma (ili fluorescentnog ekrana), slino kao to su scintigrami ravninski prikaz trodimenzionalne raspodjele radioindikatora. Razliite debljine susjednih tkiva oteavaju njihovo razlikovanje. Izdvajanje sloja koji nas zanima uklanja taj problem, jer su svi detalji iste debljine. Dvije su tomografske metode radioloke dijagnostike: klasina tomografija i kompjuterizirana tomografija (CT). U prvoj se tomogram dobiva izravno, na nain da se film i izvor zraenja tijekom snimanja kreu (SLIKA 4.12). Nasuprot tome, CT je rekonstrukcijska metoda, gdje se slike presjeka tijela dobivaju uz pomo raunala.
Ulazni podaci su priguenja X zraka koje pod raznim smjerovima prolaze kroz tijelo, u ravnini izabranog presjeka. Ti se podaci dobivaju tako da se intenziteti zraenja koja izlaze iz tijela (mjereni pomou scintilacijskih detektora) usporede s poetnim (nepriguenim) intenzitetom (SLIKA 4.13).

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 76

SLIKA 4.12 Ureaj za linearnu tomografiju. Rendgenska cijev i film su mehaniki povezani, tako da se paralelno pokreu, s uporitem u ravnini izabranog sloja. Na taj su nain slike objekata u izabranoj ravnini (npr. A), uvijek na istom mjestu na filmu (A), dok su slike objekata izvan te ravnine (npr. B) razmrljane, jer se ostvaruju na razliitim mjestima na filmu (B i B).

SLIKA 4.13 CT ureaj 3. generacije. Izvor odailje lepezast snop X zraka koji prolazi kroz ispitivani presjek tijela. Intenzitet proputenih zraka mjeri se pomou nekoliko tisua malih detektora, koji ine kruni isjeak. Tijekom snimanja jednog sloja izvor i detektor krue oko njegovog sredita. Nakon toga se ispitanik pomie uzdu osi ureaja, te zapoinje snimanje sljedeeg paralelnog sloja. Podaci se alju u raunalo koje rekonstruira slike.

77

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

Nekoliko je rekonstrukcijskih algoritama. Jedan je od njih slian metodi unazadnog projiciranja SPECT podataka (2. Poglavlje). Razlika je to su izlazni podaci, umjesto gustoa radioindikatora, koeficijenti linearnog priguenja () u izabranom sloju tijela. CT tomogram u memoriji raunala je matrica brojeva. Koeficijente priguenja prikazujemo kao relativne brojeve, koji se nazivaju CT brojevima: CT broj = 1000 x (tkivo - voda)/voda Uobiajen raspon CT brojeva je od 500 (zrak) do 500 (kompaktna kost). CT broj mekih tkiva je oko nule (SLIKA 4.14). CT broj se naziva i radioloka gustoa. Iako se radi o bezdimenzionalnoj veliini, ponekad se radioloka gustoa izraava u tzv. Hounsfieldovim jedinicama (HU), u ast istraivaa koji je 1972. godine razvio prvi komercijalni CT ureaj. CT tomografija omoguila je drastina poboljanja u usporedbi s ravninskom radiografijom. Ravninski radiogrami otro razluuju meka tkiva prema kostima, dok se detalji mekog tkiva, poput krvnih ila prikazuju tek uz pomo kontrastnog sredstva. Zbog izdvajanja tankog sloja (debelog nekoliko milimetara), na CT tomogramima moemo razlikovati tkiva koja se tek neznatno (manje od 1 %) razlikuju u linearnom koeficijentu priguenja X zraka. Kao i u sluaju drugih tomografija, nesavrenosti rekonstrukcijskog postupka degradiraju rezoluciju slike. Tako je rezolucija CT tomograma oko 1 mm, dok je na planarnim radiogramima neto manja (bolja). Taj mali gubitak rezolucije manje je vaan od drastinog poveanja slikovnih konstrasta. Osim toga CT tomogram je primarno kvantitativna slika, koju moemo matematiki analizirati i tako pridonijeti vizualnoj prosudbi slike na video zaslonu.

NOVIJE GENERACIJE CT UREAJA SU SVE BRE


U prvom CT ureaju izvor X zraka bio je vrlo kolimiran, stvarajui praktiki samo jednu zraku (pencil beam). Snimanje jednog sloja trajalo je oko 3 minute, a cijela pretraga puno vie (obino podruje koje nas zanima obuhvaa desetak slojeva, svaki debljine 2-3 mm). Obzirom da pomicanje ispitanika znatno degradira kvalitetu CT slike, klinika je primjena metode bila ograniena na snimanje glave (koja se mogla mehaniki uvrstiti). Snimke prsnog koa i abodomena bile su znatno zamuene zbog respiracijskih pokreta nutarnjih organa. Druga i sljedee generacije koriste lepezasto kolimiran izvor zraka (fan beam). U ureajima 3. i 4. generacije snop je irok, tako da sadri cijeli presjek tijela (SLIKA 4.14). Tako je vrijeme snimanja jednog sloja skraeno na 4-5 sekundi, to odgovara vremenu potrebnom da izvor zavri rotaciju oko ispitanika. Time je omoguena primjena metode na prsni ko i abdomen (uz zadravanje daha ispitanika tijekom snimanja).

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 78

Zavretkom snimanja jednog sloja ispitanik se pomie uzdu osi detektora, nakon ega poinje snimanje drugog sloja. Napredak u kvaliteti slike omoguen je varijantom ureaja 4. generacije koja se naziva spiralni CT. Tu pomicanje ispitanika du osi nije intermitentno, ve stalno. Na taj nain izvor zraka opisuje spiralnu putanju oko ispitanika, po emu je ureaj dobio ime.

SLIKA 4.14 Tipine radioloke gustoe tkiva glave.

Na CT ureajima 3. i 4. generacije tomogrami se snimaju relativno brzo, uz mogunost kontrole respiracijskih pokreta. No to su jo uvijek statina snimanja, a neizbjeni i brzi pokreti srca i pulzirajuih krvnih ila zamuuju slike. Veliki korak naprijed omoguava peta generacija CT ureaja. Tu nema pokretnih mehanikih dijelova, ve se elektronski snop brzo pomie po zaobljenoj meti, koristei elekronsku kolimaciju. Vrijeme snimanja sloja skraeno je na desetak milisekundi. Osim toga, koristei vie meta, omogueno je istodobno snimanje vie slojeva (multi-slice CT). Time su omoguena dinamika CT snimanja, a slike srca i dobro prokrvljenih organa (poput jetre) puno su jasnije.

79

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

Provjera znanja
Od 5 ponuenih odgovora uvijek je toan samo jedan

4.1 Nakon udara u anodu rendgenske cijevi, kinetika se energija elektrona: a) veinom pretvara u toplinu b) veinom pretvara u energiju X zraka c) iskljuivo pretvara u energiju X zraka d) dijelom pretvara u kinetiku energiju rotacije anode e) eksponencijalno smanjuje u nulu 4.2 Poloaji karakteristinih linija spektra X zraenja ovise o: a) cijevnom naponu b) intenzitetu X zraenja c) struji grijanja katode d) brzini rotacije anode e) sredstvu od kojega je napravljana anoda 4.3 Porast kvalitete snopa X zraenja: a) povlai rast uestalosti foto-efekta u izloenom sredstvu b) ima za posljedicu poveano grijanje anode c) ostvaruje se poveanim grijanjem katode d) moe se ostvariti filtracijom X zraka e) ostvaruje se smanjenjem cijevnog napona 4.4 elimo li na planarnom radiogramu prsnog koa jasnije vidjeti rebra: a) poveat emo vrijeme ekspozicije b) uporabit emo poseban film c) poveat emo struju grijanja katode d) poveat emo cijevni napon e) smanjit emo cijevni napon 4.5 Rezolucija planarnog radiograma ovisi o svemu OSIM o: a) efektivnoj veliini fokalne mrlje b) udaljenosti objekt-film c) udaljenosti fokus-film d) cijevnom naponu e) orijentaciji mete 4.6 Transmisijska kompjuterizirana tomografija (CT) probitak je u odnosu na planarne metode glede: a) poboljanja rezolucije slike b) smanjenja radijacijske doze ispitanika c) omoguavanja registracije dinamikih procesa d) smanjenja zamuenja slike zbog micanja tijela (organa) e) detekcije lezija mekog tkiva

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 80

5. poglavlje FIZIKA ULTRAZVUNE DIJAGNOSTIKE


Nastajanje, irenje i detekcija ultrazvuka
Ultrazvuk koristimo zbog zanemarive difrakcije Piezoelektrini kristal stvara i detektira ultrazvuk Refleksije se dogaaju na granicama razliitih sredstava Gubitak zvune energije ovisi o sredstvu i frekvenciji zvuka

Prikazi ultrazvunih odjeka


A-prikaz daje dubine reflektirajuih granica B-prikaz je iva slika presjeka tijela M-prikaz je grafiki zapis brzina gibanja Brzine gibanja mjerimo i pomou Dopplerove pojave

Parametri ehograma
Kontrastno se prikazuju tkiva razliite gustoe i elastinih svojstava Dva parametra rezolucije ultrazvune slike Artefakti ultrazvune slike

81

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

Nastajanje, irenje i detekcija ultrazvuka


ULTRAZVUK KORISTIMO ZBOG MALE DIFRAKCIJE
Ultrazvuk su zvuni valovi frekvencija iznad onih koje uje ljudsko uho, tj. iznad oko 20 kHz. Frekvencije koje se rabe u slikovnoj dijagnostici u rasponu su od 1 do 20 MHz. Fizikalna svojstva ultrazvuka ne razlikuju se od zvunih valova drugih frekvencija. U dijagnostici ga koristimo zbog relativno malog ogiba (difrakcije). U sutini, ultrazvuni izvor alje kratke pulseve visokih frekvencija u tijelo. Vrijeme koje proe dok se reflektirani puls vrati do izvora predstavlja informaciju o poloaju raznih struktura na pravcu irenja pulsa. Zato je bitno da se puls iri po pravcu, bez skretanja. Meutim, zvuni valovi skreu iza rubova upljina (ogib), i to tim vie to je valna duljina vea. Ultrazvune valne duljine u mekom tkivu veinom su manje od 1 mm, te je skretanje ultrazvunog pulsa sa stajalita slikovne dijagnostike zanemarivo.

PIEZOELEKTRINI KRISTAL STVARA I DETEKTIRA ULTRAZVUK


Piezoelektrini kristali (kvarc ili sintetska keramika-olovni cirkonantni titanat) mijenjaju veliinu u elektrinom polju. Takoer, ako te kristale vanjska sila deformira, oni stvaraju elektrino polje. Te su pojave posljedica odvajanja sredita pozitivnih i negativnih naboja u kristalnoj reetki (SLIKA 5.1).

Ako je vanjsko elektrino polje izmjenino, kristal e titrati s frekvencijom polja. Ako je ta frekvencija dovoljno velika, vibracije e biti izvor ultrazvuka. Obrnuto, ako ultrazvuni val pobudi kristal na titranje, generirat e se promjenjivo elektrino polje iste frekvencije. To znai da se piezoelektrini kristal moe koristiti i kao izvor i kao detektor ultrazvuka, tj. kao piezoelektrini (elektro-mehaniki) pretvara. Te e pojave biti najizraenije ako je frekvencija titranja kristala jednaka njegovoj vlastitoj frekvenciji, kada kristal rezonira. Kristal rezonira kada je polovica njegovoj debljine jednaka valnoj duljini. Dakle, vlastita frekvencija kristala tim je vea to je kristal tanji. Kada u praksi govorimo da je odreeni pretvara odreene frekvencije (npr. 2 ili 5 MHz) mislimo na njegovu vlastitu frekvenciju, iako on moe emitirati (i jo vanije detektirati) i ultrazvune valove neto manjih ili veih frekvencija od vlastite.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 82

SLIKA 5.1 U relaksiranom stanju sredita simetrije pozitivnih i negativnih naboja u kristalnoj reetki padaju u istu toku, te na plohama kristala nema efektivnog naboja (a). Ako se, meutim, kristal deformira (b i c), na plohama se pojavljuju suprotni slobodni naboji, to izmeu njih stvara razliku potencijala (piezoelektrini efkekt). Takoer, ako se plohe kristala spoje na razliite potencijale, sredita simetrije naboja se pomiu, ime se kristal deformira (inverzni piezoelektrini efekt).

Ultrazvuni se pretvara sastoji od tankog kristala (par desetinki milimetra), na ije su nasuprotne plohe priljubljeni filmski namazi srebrnih elektroda (SLIKA 5.2). Elektroda u kontaktu s ispitanikom je uzemljena (spojena s uzemljenim metalnim kuitem), dok je druga koaksijalnim kabelom spojena s izvorom napona (kada je pretvara izvor), odnosno s pojaalom i katodnim osciloskopom (kada je pretvara detektor).

SLIKA 5.2. Shema piezoelektrinog pretvaraa. Debljina kristala jednaka je polovini rezonantne valne duljine.

83

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

Da bi se to bolje vremenski razluili dolazni odjeci, moraju se koristiti vrlo kratki pulsevi (koji traju 1s ili krae). Zbog toga je potrebno da se, nakon pobude, titranje kristala brzo ugui. Zbog toga je iza poleine pretvaraa masivan priguivaki materijal (araldit ili drugi epoksi-rezin), dodatno obavijen akustinim izolatorom (pluto s gumom). Visoke frekvencije priguuju se lake od niih. Ta je injenica, zajedno s manjom difrakcijom, u pozadini injenice da ultrazvuni pretvarai visokih vlastitih frekvencija omoguavaju bolje razluivanje od pretvaraa niih frekvencija. Uporaba visokih frekvencija ograniena je, meutim, njihovom jakom apsorpcijom u tkivu. O svemu emo tome opirnije u nastavku.

REFLEKSIJA SE DOGAA NA GRANICAMA RAZLIITIH SREDSTAVA


Umnoak gustoe () i brzine irenja zvuka u sredstvu (v) naziva se zvuni otpor (Z). Dakle:
Z = v

Kada zvuk, prostirui se sredstvom zvunog otpora Z1, naie na sredstvo razliitog zvunog otpora Z2, dio energije titranja prenese se u drugo sredstvo, dok se ostatak reflektira. Udio reflektiranog intenziteta (Ir) u upadnom intenzitetu (Iu) tim je vei to je vea razlika izmeu zvunih otpora sredstava. U sluaju okomitog upada vrijedi: koeficijent refleksije () = Ir/Iu = ((Z2-Z1)(Z2+Z1))2 Valja uoiti: - ako je Z2=Z1 nema refleksije i - ako su Z2 i Z1 vrlo razliiti gotovo sva upadna energija se reflektira. TABLICA 5.1 prikazuje akustine parametre raznih tkiva.
TABLICA 5.1 Zvuk u biolokim materijalima Sredstvo Zrak Voda Krv Mozak Masno tkivo Mii Kost (varira) Gustoa () kgm-3 1.3 1000 1060 1025 952 1075 1400 1908 Brzina (v) ms-1 330 1430 1570 1540 1450 1590 4000 4080 Zvuni otpor Z =v (kgm-2s-1) 429 1.43 106 1.59 106 1.58 106 1.38 106 1.70 106 5.6 106 7.78 106

Iz nje nalazimo:

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 84

Na granici mekih tkiva, npr. mii/masno tkivo reflektira se samo 1 % zvune energije. To je meutim dovoljno za detekciju, dok ostatak prodire dublje i moe dati daljnje odjeke (slike). Na granici meko tkivo/kost dolazi do jaih refleksija. Premalo upadnog vala prodire dovoljno duboko, te se moe detektirati samo nekoliko raznih ploha. Posljedino je ultrazvuni pregled mozga laki kod novoroene djecu, koja nemaju potpuno razvijenu kotanu strukturu lubanje, nego kod odraslih. Na granici zrak/meko (ili drugo) tkivo dolazi do gotovo potpune refleksije zvuka (99.9 % u sluaju mekog tkiva). To iziskuje uporabu specijalnih gelova, koji eliminiraju zrak u prostoru izmeu pretvaraa i koe, od koje se ne razlikuju po zvunom otporu. Takoer je zbog toga nemogu ultrazvuni pregled plua. U sluaju kosog upada na granicu, reflektirani i proputeni valovi imaju razliite smjerove od upadnog vala. Ako je granica glatka (ravni dijelovi su joj vei od valne duljine), upadni i reflektirani smjerovi zauzimaju jednake kutove prema okomici, dok se smjer proputenog vala otklanja prema okomici u sredstvu gdje je brzina irenja manja (Snellov zakon). Takoer se, u odnosu na okomiti upad, smanjuje koeficijent refleksije, odnosno poveava udio proputenog intenziteta.

GUBITAK ZVUNE ENERGIJE OVISI O SREDSTVU I FREKVENCIJI ZVUKA


Intenzitet I0 ravnog, zvunog vala odreene frekvencije opada s putem x koji val prevaljuje u sredstvu prema relaciji:
I = I0 e-x

Uzroci tom priguenju (atenuaciji) su: apsorpcija zvune energije (njeno pretvaranje u toplinu zbog trenja), te skretanje vala zbog difrakcije i rasprenja (male estice apsorbiraju dio zvune energije, koju reemitiraju u svim smjerovima). Koeficijent priguenja ovisi o frekvenciji vala i o samom sredstvu (TABLICA 5.2).
TABLICA 5.2 Koeficijenti priguenja zvuka () razliitih tkiva Tkivo Mii Masno tkivo Mozak Kost Frekvencija (MHz) 1 0.8 1 0.6 0.8 1.2 1.6 1.8 2.25 3.5 1 (cm-1) 0.26 0.1 0.22 0.8 1.8 3.4 6.4 8.4 10.6 15.6 5 10-4 Debljina polupriguenja: ln2/ (cm) 2.7 6.9 3.2 0.95 0.34 0.21 0.11 0.08 0.06 0.045 1.4 103

Voda

85

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

Vie frekvencije jae se apsorbiraju (pretvaraju u toplinu) od niih, to ograniava dijagnostiku uporabu visokih ultrazvunih frekvencija na povrinske organe.

Valja uoiti i da je priguenje zvuka u kostima znatno vee od priguenja u mekom tkivu, ponajvie zbog vee gustoe kostiju. Takoer je vana injenica da se zvuk u vodi gui drastino manje nego u mekom tkivu, pored zanemarive razlike u gustoi (razlika je u prisutnosti makromolekula). Zato je u vodi mogua akustina komunikacija.

Prikazi ultrazvunih odjeka


A-PRIKAZ DAJE DUBINE REFLEKTIRAJUIH PLOHA
A-prikaz (A-scan ili A-mode) najjednostavniji je nain prikaza ultrazvunih odjeka. Iako se tim nainom dobiva samo jednodimenzionalna informacija, isti se princip koristi i u stvaranju ultrazvunih slika u dvije dimenzije. Metoda se zasniva na mjerenju vremena tijekom kojega ultrazvuni puls putuje do pojedine granice sredstava, te se, istim putem vraa natrag (SLIKA 5.3).

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 86

SLIKA 5.3. Pulsni generator elektriki pobuuje pretvara na emisiju kratkog (oko 1 s) ultrazvunog pulsa. Pobuda dolazi od sinkronizera, koji istodobno aktivira generator vremenske baze i pojaalo dosega (swept-gain amplifier). Generator vremenske baze daje napon koji uzrokuje stalni horizontalni pomak svijetle toke na ekranu katodnog osciloskopa. Nakon to puls ue u tijelo, serija reflektiranih pulseva manjih intenziteta vraa se na pretvara, koji tada radi kao detektor. Svaki reflektirani puls generira mali napon izmeu nasuprotnih ploha pretvaraa. Ti se naponi prenose u prijamnik, gdje se najprije pojaavaju. Tu funkciju obavlja pojaalo dosega. Odjeci iz dubljih dijelova tijela pretrpe vee priguenje od povrinskih. Na osnovu vremenske informacije, dobivene iz sinkronizera, pojaalo dosega pojaava dublje odjeke vie od povrinskih (A). Tako korigirani naponi se potom prenose na sustav za vertikalni otklon katodnog osciloskopa, gdje se prikazuju kao niz impulsa na ekranu (B). Ako vrijeme izmeu dva odjeka podijelimo s dva i pomnoimo s brzinom irenja zvuka u mekom tkivu (prosjeno 1500 m/s) dobivamo udaljenost izmeu reflektirajuih povrina. Na taj se nain katodni osciloskop moe badariti da udaljenosti izmeu impulsa odgovaraju stvarnim udaljenostima.

Da bismo dobili realnu sliku u vremenu, pretvara radi kao emiter u ravnomjernim vremenskim razmacima, nekoliko tisua puta u minuti. Ta se uestalost naziva frekvencija opetovanja pulsa. Dovoljno je velika za dobru vremensku rezoluciju pokretnih struktura, a dovoljno mala da se svi odjeci koji potiu od jednog pulsa vrate u pretvara prije slanja sljedeega. U tipinom primjeru frekvencije opetovanja od 1 kHz i pulseva koji traju 1 s, pretvara samo 0.1 % vremena (1 ms unutar jedne sekunde) radi kao emiter, dok je ostalo vrijeme raspoloivo za detekciju. Obzirom da je, nakon korekcije zbog priguenja, veliina naponskih impulsa proporcionalna koeficijentu refleksije, A-prikaz ukazuje i na vrste reflektirajuih ploha. A-prikaz se koristi u opstetriciji, kardiologiji, oftalmologiji i neurologiji, te kao pomono sredstvo u kompleksnijim prikazima. A-prikaz je samo jednodimenzionalna informacija o refleksijama du osi pretvaraa. Zbog raznih kosih refleksija (koje se ne vraaju do pretvaraa) dobivena slika bitno ovisi o orijentaciji pretvaraa prema ispitivanim strukturama. Zato mu je primjena ograniena na:

87

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

-strukture koje je lako identificirati, poput: odjeka na nasuprotnim stranama lubanje (mjerenje biparijetalnog promjera u fetusa), odjeka sredinjice mozga (detekcija njenog pomaka zbog tumorske mase, hematoma ili apscesa), odjeka razliitih onih tkiva (odvajanje odjeka retine i sklere ukazuje na ablaciju retine), kao i na -strukture ije periodino gibanje pomae u orijentaciji pretvaraa (srani zalisci).

B-PRIKAZ JE IVA SLIKA PRESJEKA TIJELA


B-prikaz (B-scan ili B-mode) je ekstrapolacija A-prikaza u dvije dimenzije. Na taj nain dobivamo slike presjeka tijela. Elektronika ureaja moe u jednom trenutku sluiti samo jednom pretvarau. Zato se pretvarai jedan po jedan pale i gase, na nain da se cijeli niz aktivira oko 25 puta u sekundi. Tako se dobiva zadovoljavajua vremenska rezolucija. (Serijsko ukljuivanje pretvaraa u nizu nije samo nunost, ve ima i sljedeu prednost: odjeci kosih refleksija ne mogu pobuditi krive pretvarae, jer oni tada nisu u funkciji.) Kvalitetu slike ograniava: - Konana veliina pretvaraa, tako da u lateralnom smjeru ne moemo razluiti objekte manjih dimenzija od veliine pretvaraa (nekoliko milimetara). Okomiti upadi na plohe su relativno rijetki, a jedino se takvi odjeci detektiraju, dok se drugi gube. Tu valja razlikovati dva sluaja. (1) Glatke zaobljene povrine (npr. dijafragmu) valja promatrati iz vie kutova, to se postie stalnim rotiranjem osi pretraivaa (sonde). (2) Nepravilne povrine, koje se sastoje od razliito orijentiranih dijelova, manjih od valne duljine zvuka (npr. parenhim jere) uvijek reflektiraju zvuk u razliitim pravcima. Dio koji se vraa u istom smjeru (kojeg detektiramo) ne ovisi o kutu upada, pa sondu ne treba rotirati. B-prikaz je najea metoda ultrazvune dijagnostike. Primjenjuje se u rutinski u praenju trudnoe, te za detekciju cista, tumora i drugih abnormalnosti u gotovo svim organima. Takoer se primjenjuje kao orijentir pri perkutanim operacijskim zahvatima i biopsijama. Obzirom da je djelomina refleksija zvuka na granicama razliitih struktura osnovna slikovna informacija, ultrazvunu slikovnu dijagnostiku kratko nazivamo i ehografijom, a same slike ehogramima. Valja uoiti da je ehografija jedina metoda slikovne dijagnostike u kojoj se slike presjeka tijela dobivaju neposredno, bez matematike rekonstrukcije. Osim toga, ti se presjeci dobivaju u realnom vremenu, to je iznimno i teko ostvarivo kod drugih tomografija.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 88

SLIKA 5.4 Najee se koristi tzv. linearni redni pretraiva (linear array scanner). Da bi se dobila druga dimenzija, umjesto jednog, koristimo niz od stotinajak malih pretvaraa poredanih jedan uz drugi. Svaki od njih odailje i prima odjeke struktura koje se nalaze ispred njega, to se prikazuje svijetlim tokama na ekranu katodnog osciloskopa. Svjetlina toke dana je intenzitetom odjeka, a poziciju odreuje pozicija pretvaraa koji je detektirao odjek (x koordinata) i vrijeme od emisije do odjeka, kao u A-prikazu (y koordinata). Ostali su dijelovi ureaja isti kao na SLICI 5.3.

M-PRIKAZ JE GRAFIKI ZAPIS BRZINA GIBANJA


Iako su A i B prikazi ive slike u realnom mjerenju, brzine gibanja ultrazvuno mjerimo posebnim tehnikama. U sluaju sranih struktura rabi se tzv. M-prikaz (Mscan ili M-mode). Radi se o A-prikazu s drukijim grafikim rjeenjem, koji neposrednije prikazuje brzine. I ovdje se mjere samo refleksije uzdu osi pretvaraa, ali se odjeci prikazuju kao svijetle toke u ravnini ija je x-os vrijeme a y-os dubina odjeka. Na taj se nain brzine gibanja prikazuju kao nagibi linijskih struktura slike (SLIKA 5.5).

89

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

SLIKA 5.5 M-prikaz gibanja mitralnog zaliska. Brzina zatvaranja zaliska prikazana je nagibom, koji je shematski izdvojen ispod svake slike. U prvom se sluaju (A) radi o normalnoj funkciji, kada je brzina zatvaranja 72 mm/s. Drugi se prikaz (B) odnosi na teku mitralnu stenozu zbog koje je zatvaranje zaliska vrlo usporeno. Inae, znakom mitralne stenoze smatraju se brzine zatvaranje manje od 35 mm/s.

BRZINE GIBANJA MJERIMO I POMOU DOPPLEROVE POJAVE


Kada se zvuni val frekvencije f reflektira od pokretnog predmeta brzine v (koja je puno manja od brzine irenja zvuka u sredstvu c), njegova se frekvencija mijenja za: f = 2fv/c Radi se o primjeru Dopplerovog efekta, a relacija vrijedi za sluaj da se izvor giba direktno prema prijamniku (koji je nepokretan u sredstvu irenja vala). Pri tome je promjena pozitivna ako se predmet giba prema prijamniku (opaau), a negativna ako se giba od prijamnika. Ova se pojava koristi u ultrazvunim mjerenjima brzina krvi i gibanja organa u fetusa. Najee se koriste kontinuirani valovi ultrazvuka, a ne pulsevi. Zato su emiter i detektor ultrazvuka zasebni dijelovi ureaja. Poslani i reflektirani val se elektronski mijeaju, stvarajui tzv. udare (beats). Frekvencija udara jednaka je f. Ona se elektroniki mjeri, preraunava u brzinu v, koja se prikazuje na ekranu (SLIKA 5.6). Takoer se sami udari mogu sluati preko slualica ili zvunika (tako fetalno srce proizvodi raspon frekvencija udara koji podsjea na konjski galop i iskusno uho moe prepoznati mnoge abnormalnosti).

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 90

SLIKA 5.6. Komponente ultrazvunog ureaja za mjerenje brzina Dopplerskom metodom.

U praksi je esto nemogue usmjeriti pretvara u pravcu gibanja objekta koji nas zanima, osobito u sluaju mjerenja brzina protoka krvi. Ukoliko smjer gibanja objekta zatvara kut prema opaau (SLIKA 5.7), samo komponenta brzine prema opaau vcos uzrokuje promjenu frekvencije, te vrijedi:
f = 2fvcos/c

U mjerenjima protoka krvi valja znati da se valovi refletiraju od eritrocita, koji imaju najvee brzine u sreditu krvne ile, dok brzine prema periferiji padaju u nulu. Zato rezultate mjerenje treba usrednjiti preko cijelog presjeka krvne ile, a, ako se radi o pulzirajuim arterijama, i vremenski.

SLIKA 5.7 Mjerenje brzina protoka krvi Dopplerovom metodom.

91

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

Parametri ehograma
KONTRASTNO SE PRIKAZUJU TKIVA RAZLIITE GUSTOE I ELASTINIH SVOJSTAVA
Ehogram je slika odjeka koji se dogaaju na granicama sredstava razliitih zvunih otpora, tj. umnoaka gustoe sredstva i brzine gibanja zvuka u tom sredstvu. Brzina gibanja zvuka u fluidu raste s gustoom sredstva i elastinim silama koje povezuju estice sredstva. Upravo je ovisnost zvunog otpora o jakosti meumolekularnih sila komparativna prednost ultrazvune dijagnostike. U pozadini je injenice da neke tipove mekog tkiva bolje razlikujemo ultrazvuno nego radioloki (gdje kontrast osiguravaju samo razlike u gustoi). Tkiva prostorno jednolikih ultrazvunih otpora (npr. ciste ispunjenje tekuinom) prepoznajemo kao tamne strukture, bez odjeka. Nazivamo ih anehogenima. Parenhimatozna tkiva daju karakteristine odjeke (jer se sastoje od razliitih struktura). Ukoliko su razliite strukture koje ine tkivo uniformno rasporeene u volumenu tkiva, odjeci se prikazuju takoer uniformno, tj. izoehogeno (npr. titnjaa). Neki su organi (poput dojke) sastavljeni od vie razliitih tkiva i prikazuju se heteroehogeno. Prisutnost patoloki promijenjenih tkiva u zdravom tkivu primjeujemo ili kao podruja poveanih odjeka, tj. hiperehogene lezije, ili kao podruja smanjenih odjeka, tj. hipoehogene lezije. Jasno je da lezije lake uoavamo u organima izoehogenog prikaza, nego u heteroehogenim strukturama.

DVA PARAMETRA REZOLUCIJE ULTRAZVUNE SLIKE


Aksijalna rezolucija je razluivost detalja u smjeru osi pretraivaa. Odreena je trajanjem ultrazvunog pulsa. Naime, idealno bi pulsevi trebali biti trenutni, tako da razmak izmeu njih moe biti po volji mali, a da se oni ne preklapaju. Realno svaki puls traje odreeno vrijeme i drugi se moe detektirati tek nakon isteka tog vremena. Slijedi da se dva objekta ne mogu razlikovati ako su blii od udaljenosti koje val prijee tijekom trajanja jednog pulsa (SLIKA 5.8). Za pulseve od 1 s, ta je udaljenost u mekom tkivu 1.5 mm (1 s x 1500 m/s).

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 92

SLIKA 5.8 Udaljenosti izmeu toaka A i B raunaju se tako da se brzina zvuka pomnoi s vremenskim razmakom izmeu uzastopnih refleksija, tj, s razmakom amplituda odgovarajuih pulseva t (a). Taj se princip ne moe primijeniti ako se pulsevi preklapaju. Granini sluaj, koji prikazuje razluivost sustava, je dodirivanje pulseva, to odgovara objektima udaljenim onoliko koliko val pree za vrijeme trajanja pulsa (b).

Vrijeme trajanja pulsa odreeno je brzinom priguenja titranja piezoelektrinog kristala. Vie se frekvencije mogu bre priguiti. U sadanjoj praksi jedan ultrazvuni puls mora trajati barem 3 perioda titranja kristala (odnosno sadravati barem 3 valne duljine). Znai:

Aksijalna rezolucija ehograma raste s frekvencijom piezoelektrinog pretvaraa.

Naalost, poveanjem frekvencije ultrazvuka poveava se i njegovo priguenje, pa u praksi koristimo najvie frekvencije koje jo mogu osigurati potrebnu penetraciju. Tako, dok se u oftalmologiji koriste frekvencije od 10 do 20 MHz, za veinu se drugih organa koriste sonde frekvencije 5 MHz i manje. Openito, zbog difrakcije, nije mogue ehografski razluiti dva objekta blia od valne duljine zvuka. Obzirom da se ultrazvuni pulsevi sastoje od nekoliko valnih duljina, to je ogranienje rezolucije zbog njihovog konanog trajanja vee od difrakcijskih ogranienja. Drugim rijeima, u ultrazvunoj dijagnostici pojavu difrakcije moemo zanamariti.
Lateralna rezolucija je razluivost detalja u smjeru okomice na os pretvaraa. Odreena je irinom ultrazvunog snopa. Naime, govorimo o ultrazvunom snopu, a ne zraci, zato jer izvor nije toka, ve pretvara konanih dimenzija. irina pretvaraa je reda veliine nekoliko milimetara. irina snopa jednaka je irini pretvaraa u podruju neposredno iza pretvaraa, snop potom (nakon nagle konvergencije) poinje divergirati i ubrzo postaje iri od pretvaraa (SLIKA 5.9). Divergencija je manja u sluaju visokih frekvencija. Stoga visoke frekvencije, osim poboljanja aksijalne rezolucije, smanjuju dubinsko pogoranje lateralne rezolucije. Dakle:

Lateralna rezolucija je loija od aksijalne, odreena je veliinom pretvaraa i pogorava se s dubinom, tim bre to je frekvencija pretvaraa nia.

93

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

SLIKA 5.9 Svaki dio povrine kristala izvor je hemisferinih valova. Ti se elementarni valovi supeponiraju, stvarajui prvo konvergentno polje naizmjeninih maksimalnih i minimalnih intenziteta (Fresnelova zona), potom polje divergira (Fraunhoferova zona), tim bre to je kristal iri i to je frekvencija nia (tj. valna duljina, , vea).

ARTEFAKTI ULTRAZVUNE SLIKE


Nekoliko pojava stvara lane informacije (artefakte) na ehogramu. Te pojave mogu oteati interpretaciju ultrazvunih slika, ako se ne poznaju uzroci i karakteristini slikovni obrasci. Nasuprot tome, iskusnom strunjaku takve pojave esto pomau u pouzdanijem postavljanju dijagnoze.
Akustina sjena nastaje iza tvorbi koje jako reflektiraju zvuk, a dio koji ulazi u njih apsorbiraju vie od mekog tkiva (kalcifikati, zrani mjehurii). Zbog toga se podruje ispod njih ne prikazuje (SLIKA 5.10). U takvim se posteriornim sjenama ponekad prikazuju lani odjeci, tzv. reverberancije (re-refleksije). Naime, nakon gotovo potpune refleksije, puls se samo malo oslabljen vraa do pretvaraa, dijelom reflektira, ponovo vraa do reflektora i tako vie puta zaredom. Svaki novi detektirani odjek prikazuje se (krivo) kao refleksija na sve distalnijim, ekvidistantnim granicama (SLIKA 5.11).

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 94

SLIKA 5.10 Kalcifikat u tkivu titnjae stvrara akustinu sjenu (ljubaznou dr. D. Radovia).

Drugi je izvor artefakata kosi upad vala na glatku povrinu (npr. bonu stranu cistine tvorbe). U tom je sluaju intenzitet reflektiranog vala mali, jer pretee transmisija. Transmitirani val moe biti tolikog intenziteta da onemoguava sve distalne refleksije u podruju svoje sjene, odreene kutem refrakcije (SLIKA 5.12 A). Pojava se naziva osjenivanje ruba (edge shadowing).

SLIKA 5.11 Shema nastanka ultrazvunog artefakta reverberancija.

Trea se pojava javlja samo kod tvorbi ispunjenih tekuinom. Naziva se pojaavanje stranjih odjeka ili znak potpune transmisije (through transmission sign). Prikazuje se kao podruje pojaanih odjeka iza takve tvorbe. U stvari se ne radi o pojaanim odjecima, ve je posljedica injenice da se zvuk puno manje priguuje u tekuini nego u mekom tkivu (TABLICA 5.2). Posljedino je

95

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

ultrazvuni snop koji izlazi iza stranje strane tekuinom ispunjene ciste jai od onog koji je proao pored ciste (SLIKA 5.12 B).

SLIKA 5.12 Na ehogramu cistine tvorbe u tkivu titnjae vide se artefakti: osjenivanje ruba (A) i pojaavanje stranjih odjeka (B) (ljubaznou dr. D. Radovia).

Spomenuli smo da se tekuinom ispunjene tvorbe prikazuju kao tamne tvorbe, bez odjeka. U veine se drugih tkiva refleksije dogaaju. Postoje meutim neka solidna tkiva (npr. limfomi) koja su zvuno homogena, praktino bez odjeka (anehogena). Meutim, apsorpcija je zvuka u njima jednaka kao i u drugim mekim tkivima, te se ne pojavljuje artefakt pojaanja stranjih odjeka. Ovo je vaan primjer kako slikovni artefakti mogu pomoi u interpretaciji ehograma.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 96 PROVJERA ZNANJA


Od 5 ponuenih odgovora uvijek je toan samo jedan

5.1 Pojava koja sprjeava da u ehografiji koristimo frekvencije u ujnom podruju je: a) refleksija b) ogib c) refrakcija d) interferencija e) disperzija

5.2 Izmeu ultrazvunog pretvaraa i koe stavlja se sredstvo koje: a) osigurava da se na koi ultrazvuni val reflektira b) ima istu gustou kao koa c) ima isti modul elastinosti kao koa d) ima isti koeficijent apsorpcije kao koa e) osigurava da ultrazvuni snop ue u tijelo 5.3 U cilju poboljanja aksijalne rezolucije ehograma koristimo: a) veliku frekvenciju opetovanja pulsa b) malu frekvenciju opetovanja pulsa c) dugake UZ pulseve d) kratke UZ pulseve e) sonde s puno malih pretvaraa 5.4 Pojaanje stranjih odjeka je ehografski artefakt koji se javlja iza kotanih tvorbi ili mjehuria plina (A) zato jer: Zvuk se u takvim tkivima manje apsorbira nego u mekom tkivu (B) a) A i B toni i povezani b) A i B toni, ali nepovezani c) A tono, B netono d) A netono, B tono e) A i B netoni 5.5 Poboljanje dinamike (vremenske rezolucije) ehograma postie se: a) poveanjem frekvencije opetovanja pulsa b) koritenjem pretvaraa vee karakteristine frekvencije c) koritenjem Dopplerove pojave d) koritenjem kraih ultrazvunih pulseva e) koritenjem sonde s puno malih pretvaraa

97

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

6. poglavlje USPOREDBA METODA SLIKOVNE DIJAGNOSTIKE


Slikovni parametri
Slika je mozaik kontrasta Kvantifikacija kontrasta poboljava objektivnost Rezolucija je razdvojivost bliskih detalja

to vidimo na slikama i zato


Slika prikazuje anatomiju ili funkciju Slike koje brzo nastaju daju uvid u dinamiku Najbolje se vide kontrastne lezije

Relativne uloge slikovnih metoda


Dijagnostiki potencijali metoda Dostupnost i neinvazivnost

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 98

Slikovni parametri
SLIKOVNA DIJAGNOSTIKA JE DIJELOM UMJETNOST
Medicinska slikovna dijagnostika ima svojstva i znanosti i umjetnosti. Obje ljudske aktivnosti prenose oku i mozgu vie ili manje apstraktni korelat stvarnosti, s ciljem da pobude mentalne aktivnosti. Razlika je to umjetnost vie pobuuje emocije, a slikovna dijagnostika razum. Otra granica postoji jedino kada, umjesto ovjeka, automatski raunalski algoritmi analiziraju kvantitativne sadraje digitalnih slika. U svim ostalim sluajevima ne smijemo zaboraviti da su izmeu stvarnosti i dijagnostikog zakljuka interpolirani i ogranienja metode i ogranienja promatraa (SLIKA 6.1).

SLIKA 6.1 Slikovna metoda objektu pridruuje primarnu sliku, koju na vidni sustav interpretira ogranieno i subjektivno

SLIKE NASTAJU NA FILMU ILI U RAUNALSKOJ MEMORIJI


Slika iji je najmanji element diskretna, konana povrina je digitalna slika i pohranjuje se u digitalnu matricu raunalske memorije. Slika na kontinuiranom mediju (poput fotografskog filma) je analogna slika. Razlikujemo 1. intrinzino digitalne slike (poput tomograma dobivenih scintigrafski, CT ili MR ureajima), 2. planarnih scintigrama, koji se pohranjuju u digitalnu matricu, ali se mogu realizirati i kao analogne slike (to postaje sve rjee), 3. prikaza ultrazvunih odjeka, koji su analogni, ali se mogu u realnom vremenu digitalizirati (to je u praksi rijetko) i 4. intrinzino analognih slika, poput planarnih radiograma na filmu. Informacija pohranjena u matrini element digitalne slike je broj. Taj se broj uvijek odnosi na dobro definirani dio tijela ispitanika, a, ovisno o metodi, moe odgovarati trenutnoj koncentraciji radioobiljeivaa, radiolokoj gustoi ili relaksacijski ponderiranoj gustoi vode.

99

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

SLIKA JE MOZAIK KONTRASTA


Dijagnostika je slika dio ravnine, najee pravokutnik ili krug, koji se sastoji od detalja. Detalji se meusobno razlikuju po intenzitetu i spektru reflektirane svjetlosti (analogne slike prikazane u skali sive boje ili u boji) ili numeriki, po broju koji je pridruen svakom pojedinom matrinom elementu (digitalne slike). Intenzitet razlikovanja detalja slike nazivamo kontrastom. Razne dijagnostike metode daju slike koje isti objekt prikazuju drukije, dakle s raznim kontrastima. Dijagnostiki potencijali metode najvie ovise o spektru slikovnih kontrasta. to neka metoda prikazuje kontrastno i koliki je raspon kontrasta odreuje i specifina polja primjene metode i njene komparativne prednosti kada se polja primjene vie metoda preklapaju.

KVANTIFIKACIJA KONTRASTA POBOLJAVA OBJEKTIVNOST


Slikovne kontraste na vidni sustav interpretira na sloen i samo dijelom poznat nain. U svakom sluaju postoji nekoliko ogranienja: 1. Raspon slikovnih kontrasta vidni sustav reducira i iskrivljuje (nelinearnost). 2. Istu e sliku razni promatrai vidjeti razliito (subjektivnost). 3. Analogne slike su sekundarna informacija. Kod njih se primarni kontrast (npr. razlika u koncentraciji radioindikatora izmeu hiperfunkcionalnog vora i okolnog tkiva titnjae) prikazuje u razlici intenziteta sive boje, koja, osim o primarnom kontrasti, ovisi i o vremenu ekspozicije i svojstvima filma. Bitna je prednost digitalnih slika to sadre kvantitativne (objektivne) informacije. Takva se slika moe vizualno prezentirati na vie naina, mijenajujui veliinu, polje koje se promatra, vizualne kontraste i sl. Pored vizualne prezentacije slike, lijenik je u mogunosti analizirati (sam ili uz pomo raunala) i njene kvantitativne sadraje. Tako emo na CT slici pouzdanije dijagnosticirati tumorsku leziju ako znamo da je njena radioloka gustoa npr. ba 22 % manja od okolnog mekog tkiva. Kvantifikacija takoer moe poboljati uoavanje malih promjena, kada se isti ispitanik evaluira vie puta ili kada se ele smanjiti subjektivne razlike u interpretaciji nalaza (inter-opservatorska varijabilnost).

REZOLUCIJA JE RAZDVOJIVOST BLISKIH DETALJA


Najmanji je detalj digitalne slike smjeten u mali kvadrati (dimenzija dijela milimetra), element polja digitalne matrice. Na fotografskom filmu potencijalno bi se mogli prikazati i finiji detalji, ali je rezolucija dijagnostikih slika pregruba (u najboljem sluaju malo manja od 1 mm) da bi u tom pogledu analogna slika bila u prednosti pred digitalnom (ako je finoa digitalne matrice prilagoena uvjetima). Teorijski, percepcija je slike ograniena i rezolucijom ljudskog vida (konanom veliinom svjetlosnih receptora mrenice i difrakcijom svjetlosti na pupili). U idealnim uvjetima (odgovarajui intenzitet svjetla i vrlo jaki kontrast) osoba dobrog vida jo moe razlikovati dva objekta koji su meusobno razmaknuti 0.025 mm, a

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 100

od oka udaljeni 25 cm. Takva je rezolucija superiorna i nije prepreka vizualnoj analizi dijagnostikih slika (suprotno od percepcije kontrasta). Kao to zbog difrakcije na pupili slika toke na mrenici nije toka (ve je razmazana u vidu svijetlih i tamnih prstenova padajuih intenziteta), tako i svaka metoda slikovne dijagnostike ima ogranienu rezoluciju. Naime, slike se dvaju bliskih objekata djelomino preklapaju, te ih ne moemo razluiti ako su preblizu. Opisno, rezolucija metode je njena sposobnost razdvajanja bliskih detalja. Kvantificira se na dva naina: 1. Najmanja udaljenost dva objekta (najee paralelna pravca) koji se prikazuju odvojeno, ako se, u odnosu na pozadinu prikazani vrlo kontrastno. 2. Prostorni rasap slike tokastog izvora, definiran kao irina na pola maksimuma (FWHM, od Full Width at Half Maximum) krivulje koja prikazuje kako intenzitet slike toke pada s udaljenou od sredita slike (SLIKA 6.2). Naalost, te se dvije definicije u praksi ne svode na numeriki isti rezultat, a razlika ovisi o metodi. Numeriki podaci u ovom tekstu odnose se na potonju definiciju.

SLIKA 6.2 Uz definiciju prostorne rezolucije

Rezoluciju metode nije lako procijeniti na rutinskoj slici. Razlog je ogranienost kontrasta. Tako nejasna granica izmeu dvije strukture moe biti i zbog slabe rezolucije i zbog malog kontrasta.

101

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

to vidimo na slikama i zato


SLIKA PRIKAZUJE ANATOMIJU ILI FUNKCIJU
Metode slikovne dijagnostike razlikuju se po tome to odreuje intenzitet prikaza slikovnog elementa. Kod scintigrama je to koncentracija radioindikatora, kod radiograma gustoa tkiva i redni broju elementa (relativna vanost kojih ovisi o tvrdoi X zraka), kod ultrazvune slike gustoa i elastina svojstva tkiva, a kod slike magnetne rezonancijee gustoa vode i relaksacijski okoli protona. Neke od navedenih odrednica dobro definiraju morfologiju, a druge vie funkciju. Radionuklidni scintigrami tipine su funkcijske slike, dok planarni radiogrami, CT slike i B prikazi daju uvid u anatomske odnose. MR tomogrami preteito ocrtavaju anatomske detalje, ali s naglaenijom funkcijskom zavisnou.

SLIKE KOJE BRZO NASTAJU DAJU UVID U DINAMIKU


Ova podjela prestaje vaiti ako anatomska metoda moe generirati slike dovoljno brzo da prikae promjenu anatomije u vremenu, to je funkcijska informacija (npr. B prikaz sranih struktura, fluoroskopija). Takoer neke anatomske metode daju uvid u funkciju putem davanja kontrastnih sredstava (tako se pomou CT snimanja moe procijeniti protok krvi).

NAJBOLJE SE VIDE KONTRASTNE LEZIJE


Lezija je funkcijski i (ili) morfoloki promijenjeno tkivo. Glede slikovne dijagnostike lezija je objekt koji se na slici prikazuje intenzivnije (npr. topla lezija, hiperehogena struktura, radioloki gue podruje) ili manje intenzivno (hladna lezija, hipoehogena struktura, radioloki rjee podruje) od okolnih struktura nego to normalno oekujemo. Uoavanje i klasifikacija lezija est je cilj slikovne dijagnostike, osobito anatomskih metoda. Zato je potrebno saeti imbenike uoljivosti lezije i njihovu relativnu vanost. Kontrasti na slici posljedica su varijacija funkcije i morfologije u raznim normalnim i patolokim stanjima. Te su varijacije zadane i na njih u pravilu ne moemo utjecati (iznimno ih moemo naglasiti, npr. farmakoloki ili tjelesnim optereenjem). Openito, imbenici uoljivosti lezije na koje ne moemo utjecati su:
stupanj funkcijskog poremeaja veliina lezije poloaj lezije u tijelu

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 102

Moemo, meutim, izabrati metodu koja fizioloke kontraste prikazuje s najveim slikovnim kontrastima. Izborom metode odreena je i slikovna rezolucija. Dakle, imbenici na koje moemo utjecati i koji neposredno odluuju o uoljivosti lezije su:
slikovni kontrast (koji je dan fiziolokim kontrastom i izborom metode) rezolucija slike (koji iskljuivo ovisi o izboru metode)

Najee je slikovni kontrast presudniji, glavni imbenik uoljivosti lezije. Tako emo redovno uoiti visoko kontrastnu leziju, ak i ako je manja od slikovne rezolucije. Naravno, neemo moi uoiti detalje i procijeniti veliine takve lezije, jer joj je slika razmazana. Visoko kontrastne lezije redovno se prikazuju intenzivnije nego okolno tkivo. Kontrast lezije koja se prikazuje bljee od okolnog tkiva ogranien je intenzitetom prikaza okolnog tkiva, ali i takav kontrast moe bit velik (npr. scintigrafski prikaz afunkcionalne ciste u tkivu titnjae). Nasuprot tome, nisko kontrastne lezije nam mogu promai, ili ih je teko kategorizirati (recimo, razlikovati malignu leziju od nemaligne), ak i ako su velike (SLIKA 6.3). Iznimka je sluaj malih lezija, ija se veliina pribliava rezoluciji slike, osobito ako su nisko kontrastne. Tada je konana rezolucija bitan problem, jer razmazane slike dijelova okolnih struktura prekriju podruje lezije (um je vei od signala). Konana rezolucija je manji problem kod lezija koje se prikazuju visoko kontrastno, jer je doprinos okolnih struktura manji od osnovnog (um je manji od signala). Neovisno o uoavanju lezije, slaba rezolucija slikovne metode onemoguava uoavanje morfolokih detalja i procjenu veliine struktura. Valja jo spomenuti da: 1. kod planarnih metoda i u sluaju ultrazvune slikovne dijagnostike rezolucija slabi s udaljenou lezije od aktivne povrine tijela, te da je 2. kontrast slike ponekad ovisan i o odabiru vremena snimanja i drugih imbenika, kao i da se 3. primarni kontrast digitalne slike moe kompjuterski manipulirati. Takvo unoenje informacija a posteriori moe pomoi naem vidnom sustavu i bolje naznaiti prisutnost lezije, ali nosi opasnost generiranja lanih informacija.

103

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

Relativne uloge slikovnih metoda


DIJAGNOSTIKI POTENCIJALI METODA
Metode koje primarno oslikavaju funkciju tkiva koriste se kao rana dijagnostika u sluajevima kada funkcijske promjene prethode morfolokim. Tako scintigrami skeleta oslikavaju osteoblatska aktivnost, pa se ta metoda koristi u ranoj dijagnostici promjena koje pobuuju (tople lezije) ili suprimiraju (hladne lezije) remodeliranje kostiju (frakture i gubitak kotane mase raznih etiologija). Na SLICI 6.3 primjer je traumatske frakture rebra, koja se jasno vidi na scintigramu, a neuoljiva je na radiogramu prsnog koa. Radionuklidne metode koriste se i kada je bitno kvantificirati funkciju, poput veliine intrakardijalnog anta, vezikoureteralnog refluksa, bubrene filtracije i sl. U drugim su sluajevima morfoloke metode u prednosti, jer scintigrami imaju grubu rezoluciju i samo naznaavaju morfologiju.

SLIKA 6.3 Traumatska fraktura rebra jasno se vidi na scintigramu skeleta (A), kao podruje intenzivnog nakupljanja radiofarmaka. Fraktura je bez dislokacije, tj. bez morfolokih promjena. Zbog toga se na radiogramu prsnog koa ne vidi (B), unato oigledno boljoj rezoluciji slike (ljubaznou dr. V. Markovia).

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 104

Ultrazvui val se potpuno reflektira, te ne moe prikazati strukture koje se nalaze iza zranih mjehuria (plua). Takoer znatna refleksija na povrini i veliko priguenje u tkivu onemoguavaju uvid u strukture iza deblje kosti (mozak). Meutim, razlike u strukturi mekih tkiva u pravilu se prikazuju kontrastnije ultrazvuno nego radioloki. To je stoga to ultrazvuni kontrast ine razlike ne samo u gustoi, ve i u elastinim svojstvima tkiva. Nasuprot tome, radioloke su metode objektivnije, imaju ire polje primjene, zbog bolje rezolucije ee prikazuju male lezije, te vrlo kontrastno prikazuju meka tkiva prema kotanim. Slike magnetne rezonancijee imaju neto slabiju rezoluciju od CT tomograma, ali mogu prikazati kontrastno meka tkiva koja se tek neznatno razlikuju u gustoi (TABLICA 6.1).

TABLICA 6.1 Usporedba metoda slikovne dijagnostike

Scintigram 1cm Ograniena nunou kolimacije i masivnog detektora, pogorava se u SPECT-u Teorijski neogranieni, dani funkcijom tkiva, poveavaju se tomografski Kvantiativnost, dinaminost

Ehogram 2-5 mm Ograniena apsorpcijom visokih frekvencija (aksijalna) i veliinom pretvaraa (lateralna) Odreeni razlikama u gustoi i elastinim svojstvima tkiva

Radiogram 1 mm Odreena veliinom, tj. mehanikim svojstvima anode (fokusa)

CT tomogram 1 mm Tehnoloki ovisna, mogua poboljanja

MR tomogram 2 mm Odreana kvalitetom i jakou magneta

REZOLUCIJA

KONTRASTI

Odreeni razlikama u gustoi tkiva i rednom broju atoma sredstva Jednostavnost

Kao kod radiograma, ali vei

Odreeni razlikama u gustoi vode i njenom relaksacijskom okoliu Uvid u morfoloke detalje

POSEBNE VRLINE

Neinvazivnost, dinaminost

Uvid u morfoloke detalje

Osim radionuklidne, radioloke, ultrazvune i dijagnostike pomou magnetne rezonancije, postoje i druge metode slikovne dijagnostike. Primjeri su: 1. termografija, metoda koja oslikava temperaturne razlike dijelova tijela 2. primijenjena potencijalna tomografija (APT, od Applied Potential Tomography), oslikavanje elektrinog otpora tkiva i 3. difanografija, oslikavanje apsorpcije svjetlosti u vidljivom i infracrvenom podruju

105

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike

Te su metode u klinikoj praksi vrlo rijetke i njihove se mogunosti jo istauju, pa o njima nismo govorili.

DOSTUPNOST I NEINVAZIVNOST
U klinikoj praksi neemo uvijek upotrijebiti metodu koja ima najvei dijagnostiki potencijal. Razlozi protiv mogu biti nedostupnost, velika cijena, te neugode ili zdravstveni rizici vezani za metodu. Ultrazvuna dijagnostika primjer je dostupne, jeftine i brze metode, bez dokazanih rizika po zdravlje. Zato je vrlo rairena, posebno kao prva metoda u dijagnostikom algoritmu. Uporaba ionizirajuih zraenja u dijagnostike svrhe vezana je za rizike vrlo ozbiljnih posljedica, koji su, meutim, vrlo rijetki. Neke su radioloke metode i invazivne jer ukljuuju arterijske punkcije i kateterizacije. esto, meutim, takvi postupci bukvalno spaavaju ivot, te oekivana korist daleko nadmauje neugode i opasnosti. Cijena je dijagnostike magnetnom rezonancijomom najvea, kako zbog skupoe ureaja i njegovog odravanja, tako i zbog relativno velikog vremena potrebnog za snimanje i analizu podataka. Zbog toga je uestalost uporabe metode manja od realnih potreba i ovisi o zdravstvenom standardu zajednice. Zdravstveni rizici nisu dokazani.

Eterovi: Fizikalne osnove slikovne dijagnostike 106

Provjera znanja
Od 5 ponuenih odgovora uvijek je toan samo jedan

6.1 Poredak metoda slikovne dijagnostike obzirom na rezoluciju slike je: a) planarna radiografija, CT, ehografija, MRI, scintigrafija b) CT, planarna radiografija, MR, ehografija, scintigrafija c) MRI, CT, planarna radiografija, ehografija, scintigrafija d) CT, planarna radiografija, MR, ehografija, scintigrafija e) planarna radiografija, CT, MRI, ehografija, scintigrafija 6.2 U razlikovanju tipova mekih tkiva poredak metoda slikovne dijagnostike je: a) ehografija, MRI, planarna radiografija b) MRI, planarna radiografija, ehografija c) planarna radiografija, MRI, ehografija d) MRI, ehografija, planarna radiografija e) ehografija, planarna radiografija, MRI 6.3 Rezolucija dijagnostike slike: a) ovisi o slikovnim kontrastima b) bitna je za uoavanje malih, visoko-kontrastnih lezija c) glavni je imbenik uoljivosti lezije d) ovisi o veliini lezije e) nije bitna za uoavanje velikih ili visoko-kontrastnih lezija 6.4 Slikovni kontrast lezije prema okolnom tkivu: a) ovisi o veliini lezije b) ne ovisi o slikovnoj metodi c) glavni je imbenik uoljivosti lezije d) ne ovisi o fiziolokom kontrastu e) ovisi o rezoluciji slike

You might also like