Professional Documents
Culture Documents
Uvodna napomena
4. Svetski život lišava ljude slobode, i one koji mu se prepuste drži u teškom ropstvu.
Licemerje i egoizam kao stalna svojstva svetskog života.
sadržaj
Prošli put nisam govorio o svemu čega ste se dotakli u svome pismu. Sada šaljem
dopunu. Vi kažete: „Evo šta još vidim: da svi negde žure, jure da bi nešto ulovili, i niko
ništa ne uspeva da uhvati. Dogodilo se da sam prolazila prometnom ulicom - kakav
metež i sujeta! Ali gledam potom: i u kućama isto; isto je, verovatno, i u njihovim
dušama. I ne mogu da verujem: zar je moguće tako živeti? Evo šta još vidim: da jedan
drugoga pritiska, steže i kinji, da niko nema svoju volju i slobodu. Ne smeš da se oblačiš
kako hoćeš, ne smeš da hodaš kako hoćeš, da govoriš takođe - i ništa ne smeš kako
hoćeš. Kod njih sve kao da je potčinjeno nekom zakonu, za koji se ne zna ko ga je
napisao; on ih sve pritiska, ali niko se ne usuđuje da ga prekrši. Zato i sami postaju
tirani jedni drugima. A ako se usudiš da ne poslušaš - još gore. Ja na primer pevam kad
mi se peva. Jer to je raj: i meni samoj je prijatno i onima koji slušaju. A ovde hoćeš-
nećeš: pevaj! To se zahteva vrlo uglađeno, ali da odbiješ smatrali bi zločinom. I pevaš.
Neizdržljivo ti je teško, da pukneš, ali se pretvaraš da pevaš od srca. To sam primetila i
kod drugih. I to je sloboda! Spolja gledano - slobodna sam. Slobodna, vezanih ruku i
nogu! Tim povodom počela sam da se pitam rade li oni od srca i sve ostalo? I? Možda
grešim, ali nisam videla ništa što bi bilo od srca. Laskanje i uslužnost - takođe,
međusobno uvažavanje - takođe. Sve je izveštačeno. Iza uglađene i prefinjene
spoljašnosti krije se sasvim drugačija duša, za koju, kada bi mogla spolja da se pokaže,
niko ne bi našao da je prefinjena, čak ni da je podnošljiva. Ispada da kada se sastajemo
predstavljamo zbor licemera i licemerki. Komedija! I šta je još čudno - da iz svih bije
hladnoća. Kako to?! Svi se druže, čini se dušu su spremi da daju, a okolo se oseća
hladnoća!"
Potpuno tačno. Vašem opisu nema šta da se doda. Sve je to već davno primećeno i na
sve je to ukazana pažnja. Evo kako je još Makarije Veliki predstavio metež koji ste Vi
zapazili i trku za nečim: ,Neda ovoga veka postaju nalik pšenici ubačenoj u zemaljsko
rešeto, i prosejavaju se kroz nepostojane pomisli ovoga sveta, uz neprestano
komešanje svetskih poslova, želja i komplikovanih materijalnih shvatanja. Satana
protresa duše, i rešetom, to jest zemaljskim delima, prosejava čitav grešni ljudski rod.
Od vremena pada, kada je Adam prestupio zapovest i potčinio se lukavom knezu koji je
preuzeo vlast nad njim, neprestanim prevarama i pometnjom pomisli svih sinova ovoga
veka on prosejava i dovodi do sudaranja u zemaljskom rešetu. Kao što se pšenična
zrna u rešetu onoga ko ih prosejava neprestano sudaraju, bivaju bacana u vis i
premeću se, tako i lukavi knez zemaljskim poslovima opterećuje ljude, koleba ih, dovodi
u stanje nemira i napetosti, prisiljava ih da se susreću sa sujetnim pomislima, nečistim
željama, zemaljskim i svetskim vezama, neprestano porobljava jući čitav grešni rod
Adamov. Sam Gospod je apostolima predskazao buduće ustajanje đavola protiv njih:
evo vas zaiska satana da vas vije kao pšenicu. A ja se molih Ocu Mome da ne prestane
vera vaša (Lk. 22,3132). Jer ova reč, kao i odluka koju je Sazdatelj saopštio Kainu da
će potucajući se i drhteći, u nemiru živeti na zemlji (Post.4,12) tajanstveno služe kao
slika i uzor za sve grešnike, pošto je rod Adamov, koji je prestupio zapovest i postao
grešan, tajno primio na sebe ovo podobije. Ljudi bivaju uznemiravani pomislima
Bogazni, straga, svakojakog nemira, željama i najrazličitijim zadovoljstvima. Knez ovoga
sveta uznemirava svaku dušu koja nije rođena od Boga i poput pšenice neprestano je
premeće po rešetu, na različite načine uznemiravajući ljudske misli, kolebajući ljude i
loveći ih pomoću svetskih obmana, telesnih zadovoljstava, strahova i briga" (Beseda
5,12).
Evo vam to kao dodatak Vašim pogledima. Dobro ste primetili šta je i kako je. A sveti
Makarije je ukazao na uzrok i na poreklo takvog stanja. U krugu o kome govorimo takav
pogled na stvari se ne prihvata, njima ni reč o tome ne vredi ni govoriti. Vas pak molim
da usvojite taj pogled i da ga se uvek držite u mislima. On izražava suštinu stvari i,
pošto ste ga sa uverenošću primili, služiće Vam kao ograda od opčinjenosti svetskim
životom. Da biste bolje o tome porazmislili i da biste se bolje srodili sa takvim načinom
razmišljanja, potrudite se da pročitate čitavu petu besedu svetog Makarija. Tu knjigu
sam davao Vašoj majci i ona je htela da je nabavi.
Sa svoje strane dodajem kako ta trka za nečim i nezadovoljstvo ničim zavise od onoga
o čemu sam pisao i prošli put: upravo od toga što se takvim načinom života ne hrani
čitava ljudska priroda i nisu zadovoljene sve njene potrebe. Nezadovoljena strana kao
gladna traži hranu, a potreba za utoljenjem gladi i žeđi goni čoveka da je traži. Čovek
juri i traži; ali pošto se stalno vrti u istom krugu, koji ne može da zadovolji njegovu glad,
onda zadovoljenja ni nema, glad i žeđ ne prestaju, ne prestaje ni traženje hrane, ne
prestaje ni trka. I nikad neće prestati kod onih koji žive po duhu sveta. Neprijatelj ih drži
u zaslepljenosti zbog čega oni ne primećuju pogreške, da ne trče pravim putem i da ne
idu kuda treba; u tom mraku on muči i davi te nesrećne duše. Đavo ih je tako pomračio
da niko ne sme ni da im pomene da su u krivu. Jer će početi da riču kao ljute zveri. Nije
li to rikanje onoga lava koji traži koga će da proždere?
Što se tiče drugih strana svetskog života koje ste primetili, reći ću samo to da drugačije
ne može ni biti. Jer takav je život palog čoveka čija je polazna crta samoljublje ili
egoizam, koji je kao cilj postavio sebe, a sve druge kao sredstvo. Tu je razlog za to što
svako hoće da nametne svoje želje drugome ili da ga sveže svojim željama, što ste vrlo
dobro nazvali tiranijom. Čim neko ne sputava svoje želje, u pozadini svega tu stoji
egoizam koji želi da vas okrene po svome ili da vas učini sredstvom. Tu je i uzrok
licemerja, čija je suština upotreba velikog lukavstva da bi se na svaki način prikrile
sopstvene loše strane, a da se ne isprave; inače bi se presekao uticaj na druge i
shodno tome ne bi više mogli biti korišćeni kao sredstva. Tu je uzrok i za to što iz svih
bije hladnoća - jer su svi zatvoreni u sebe i ne luče zrake životne toplote oko sebe.
Vi svakako srećete nekoliko lica sa simpatičnim raspoloženjem srca: oni Vam se priviju
pravo za srce. To je ostatak osećanja srodnosti sa kojim je čovek stvoren; ali ono tu
stoji na službi egoizmu, koji ga koristi kao najbolje sredstvo da bi uredio svoje poslove.
Ja znam jedno takvo lice. Bolje pravi egoista nego takav „simpatičan". Kod onih se
makar može primetiti o čemu se radi, a ovde to retko kome polazi za rukom.
Istina, Vi gotovo neprestano srećete uslužne ljude, ali oni idu na to da vas posle zbog
jedne usluge desetostruko upregnu u svoju korist. Reći ćete: „Pa kako to? Svi se
pozivaju na čast, a pokazati se nečasnim u nečemu znači - uništiti sebe". Zaista je tako,
ali ta čast je maska za egoizam; važno je - ne pasti u blato, zbog čega se često
dopuštaju najnečasniji postupci, samo ako je moguće utajiti ih od drugih. Vi čak čujete ili
ste već čuli prigovore: on je egoista! Nemojte misliti da je onima koji to kažu egoizam
stran. Ne, taj prigovor se odnosi na one koji ne dopuštaju da njima upravljaju i da ih u
svoje egoističke ciljeve upotrebljavaju oni koji o njima tako sude. Čuo sam da takve
osobe čak i monahe prekorevaju zbog egoizma: kao, da žive samo za sebe. Jadni
monasi! Ni da pojedu, ni da popiju, ni da spavaju; dan i noć na nogama, u poslušanjima,
bez svoje volje i svojih želja - a dospeli su među egoiste! Već i po tome možete da
sudite kakvu vrednost imaju optužbe za egoizam koje susrećete ili ćete susresti kod
svetskih ljudi. One znače: naišla kosa na kamen.
Pregledavši ovo što je napisano, vidim da sam izneo veoma grub sud o svetskom
životu, ali neću da povučem reči. Možda ja i ne bih napisao to što sam napisao, ali
pošto ste Vi i sami već primetili prilično tamne mrlje na svetu, ja sam dobio želju da
zapevam u istom tonu. I ne mislim da će Vas to nešto rastužiti nakon onoga što ste
sami rekli. No, očekujem od Vas pitanje: „Kako onda da se živi?" To ćemo rešavati u
nastavku naše prepiske. Sada ću reći samo ovo: svakako je nemoguće da se odvojite
od svih, ali koliko je moguće izbegavajte da ulazite u krug tog svetskog života, a kada
Vas uvuku protiv volje, držite se tamo kao da Vas nema - gledajući ne gledajte i
slušajući ne slušajte. Pustite da ono što vidite prođe pored očiju i ono što čujete da
prođe pored ušiju. Spolja činite što i drugi, tobože otvoreno, ali svoje srce čuvajte od
saosećanja i strasti. To je najvažnije - srce čuvajte i budite tamo samo telom, a ne
dušom, tačno ispunjavajući zapovest apostola: i koji ovaj svet upotrebljavaju, kao da ga
neupotrebljavaju (1.Kor. 7,31). Svet ovde znači isto ono što mi podrazumevamo pod
svetskim životom. Vama je svet potreban, to jest neophodno Vam je da imate dodira sa
svetskim životom; ali kada svoje srce budete držali dalje od svega, onda ćete biti kao da
Vam takav život ne treba, to jest učestvovaćete u njemu ne zbog simpatije za njega i
želje da u njemu učestvujete, nego iznuđeno Vašim sadašnjim položajem.
Umorio sam Vas opširnim pisanjem, ali Vi ste me naterali. Molim da Vašoj pažnji ne
promakne ovo što je napisano, naročito poslednji redovi.
5. Tri strane ljudskog života. Prva strana: telesni život, njegovi organi i potrebe;
normalna i prekomerna briga o telu.
sadržaj
Koliko ste pitanja postavili povodom prethodna dva pisma! To pokazuje da ste vredna,
živa i duhovno radoznala učenica, i obećava uspeh. Zbog toga sam još više rad da Vam
pišem. Ali neću Vam na sve odgovoriti sada, nego ću neka pitanja ostaviti za sledeći
put. Pozabaviću se onim što Vas ponajviše zanima. Pišete: „Vaše reči o stranama,
silama i potrebama ljudske prirode vode me unutar sebe. Ulazim. Ponešto vidim, ali veći
deo ostaje čas zamagljen, čas sasvim nevidljiv za mene. Silno želim da znam šta je to
duhovna, duševna i telesna strana u čoveku, kakve su potrebe svake od tih strana i
kako se zadovoljavaju. Ja bih veoma volela da se držim na ravni ljudskog dostojanstva -
istinskog, onakvog kakvo nam je Tvorac namenio".
Dobro je! Vi se dotičete samih osnova našeg života, čije će nam objašnjenje dati
osnova za sva kasnija rasuđivanja. Jer kako bi čovek drugačije i živeo, nego onako
kako je ustrojen. Ako steknemo zdravu predstavu o tome kako je čovek ustrojen,
dobićemo najtačnije uputstvo za to kako treba da živi. Meni se čini da mnogi zato i ne
žive kako treba, što misle da su pravila dobroga života nametnuta spolja, da ne izlaze iz
same prirode čovekove i da im nisu potrebna. Kada bi bili uvereni da je tako kako zaista
jeste, onda im se ne bi protivili, niti bi odstupali od njih. Dakle, izvolite slušajte.
Naše telo se sastoji od raznih organa, od kojih svaki obavlja svoju funkciju i suštinski je
neophodan za telesni život. Tri su vrste glavnih organa: 1) želudac sa plućima, srcem,
arterijama i venama, limfnim žlezdama i mnoštvom drugih krvnih sudova i žlezda koje
služe za razna izlučenja iz krvi i izlučenja telesnih sokova; funkcija svih ovih organa je -
ishrana ili izgradnja tela; 2) sistem mišića i kostiju, čija je funkcija kretanje unutra i
spolja; i 3) sistem nerava, čiji je centar glava, kičmena moždina i sistem ganglija koji se
širi po celom telu; njihova je funkcija - čulnost (osetljivost). Kad je hod tih funkcija i
njihov uzajamni odnos u redu, telo je zdravo i život nije u opasnosti; a kada taj poredak
bude narušen, telo oboleva i život dolazi u opasnost. Svaka funkcija ima svoju potrebu
koja se živo oseća i zahteva zadovoljenje. Potrebe želudačnog, odnosno hranećeg i
gradivnog dela su hrana, piće, vazduh i san; potrebe muskulaturno-koštanog dela su
potreba za naprezanjem mišića, koju oseća svako kada dugo sedi, i potreba za
kretanjem koja nas tera da hodamo, šetamo ili radimo nešto; potrebe nervnog dela:
prijatni nadražaj nerava celog tela, kao kod ravnomernog odnosa toplote i hladnoće ili
slično; a naročito je prijatan nadražaj naših pet čula kroz koje je nervni sistem izašao na
površinu radi opštenja sa spoljašnjim svetom.
Sve je to, kao što vidite, telesno - i kako bi se to sve ticalo duše? Ali pošto je ona, zbog
najtešnjeg sjedinjenja sa telom, primila telo u svoju ličnost, ona sve telesne potrebe
smatra za svoje. Zato kažemo: hoću da jedem, pijem, spavam, hoću da hodam, šetam,
radim, hoću da vidim raznobojnost, hoću da čujem različite glasove, da pomirišem
različite mirise i ostalo. Usvojivši sve telesne potrebe duša svojom stvari smatra i
njihovo zadovoljenje, pa se stara o hrani, piću, snu, odeći, krovu i svemu ostalom, želeći
da na svaki način to dobije, kako bi telo bilo mirno i kako je ne bi uznemiravalo svojim
upornim prohtevima. Takav odnos duše prema telu, koga se ona drži sama od sebe,
nenaučena, po nekakvom unutarnjem podsticaju, manifestuje se kod nje u vidu nekog
instinkta - ljubavi prema životu, ljubavi prema telu, želji da se telo umiri i da mu se pruži
sve što je potrebno.
Ukupnost svega toga predstavlja telesnu stranu ljudskog života. Ali tu nije sve jednako
telesno, ili plotsko, ili čulno. Izraženo plotski je samo hraneći deo, mada se i on
oblagorođuje prilagođavanjem na zadovoljavanje zapravo duševnih potreba i ciljeva.
Organi za kretanje i čula služe više potrebama duše, nego tela. A jedan organ, koji kao
da stoji izvan sistema ostalih organa, organ reči, isključivo je organ duše, namenjen da
služi samo njoj.
Telesni, plotski, čulni život - rđav u moralnom pogledu - je onaj kada čovek do krajnosti
bude posvećen ljubavi prema životu i telu, i za svoj glavni cilj i brigu postavi telesno
spokojstvo, ili svestrano zadovoljavanje samo telesnih potreba, uz zaboravljanje duše i
tim pre duga. Pri tome svaka telesna potreba, prirodna i jednostavna, razgranava se u
mnoštvo nakalemljenih potreba, kroz naviku i vezanost za različite načine njenog
zadovoljavanja. Uzmite hranu, ili piće, ili odeću. Ništa jednostavnije, reklo bi se, od
onoga što tu spada. Međutim, koliko je tu još nerazdvojnih potreba: umri ako treba, ali
daj! Zato vidimo da neki ni trenutka slobodnog vremena nemaju jureći za onim što im je
potrebno kako bi bili zadovoljeni, iako su desetine drugih lica zauzete tražeći isto to za
njih. Kod takvih su neizbežno gladni i duša i duh, ako nisu i sasvim ugušeni,
zaboravljeni i pogruženi u čulnost.
Izvolite razmislite o svemu ovome. A o duši - u sledećem pismu.
6. Druga strana ljudskog života: duševni život, i tri njegove glavne funkcije. Prva
funkcija: misaona strana sa njenim oblicima. Znanje i nauka. Normalne funkcije razuma
i prazno lutanje misli.
sadržaj
Ulazili ste unutar sebe; uđimo ponovo. Pogledajte samo kakvo tamo mnoštvo različitih
uticaja i kretanja postoji. Čas jedno, čas drugo, čas ulazi, čas izlazi, čas se prima, čas
se odbacuje, nastaje i preoblikuje se. Jer duša se neprestano kreće i nije u stanju da
stoji na jednom mestu. Ako pogledamo dušu u celini, ništa nećemo razabrati - njena
dejstva prvo treba razvrstati, pa tek onda svaku vrstu dejstva posmatrati posebno. Još
davno smo razmotrili sva dejstva duše i razgraničili tri vrste dejstava - misli, želje i čula,
nazvavši svaki posebnom stranom duše - umnom, voljnom i čulnom. Uzmimo sada tu
podelu i počnimo sa razmatranjem svake strane.
Umna strana. Ako je u nama primetna pometenost, ona najviše prostora ima u mislima,
dok se želje i čula već pometu pod dejstvom misli. Ali u razredu misli ne kreće se sve u
neredu; i tu postoji niz ozbiljnih poslova. Oni zapravo i čine stvarni duševni život kada su
misli u pitanju. Evo tih poslova:
Čim ste pomoću svojih čula primetili nešto spolja, ili ste čuli o tome priču drugih - da su
oni primetili svojim čulima - istoga časa sve to mašta zamišlja i pamćenje pamti. I u
dušu ništa ne može da uđe mimo mašte i pamćenja. I naredna umna delatnost oslanja
se na maštu i pamćenje. Što pamćenje nije sačuvalo, to ne možeš ni da zamisliš, pa o
tome nećeš ni razmišljati. Događa se da se misli rađaju pravo iz duše, ali i one se istoga
časa oblače u sliku. Tako da je umna strana duše sva slikovita.
Ali mašta i pamćenje samo pribavljaju i čuvaju materijal za misli. Same pak kretnje misli
ishode iz duše i vladaju se po njenim zakonima. Prisetite se kako Vaš mlađi brat, kada
vidi neku novu stvar odmah se obrati Vama ili drugima sa pitanjem: „A šta je to? A ko je
to napravio? A od čega je to?" - i neće da se umiri dok mu se ne odgovori na sva ta
pitanja i dok ne bude zadovoljan. Misaonost duše započinje upravo sa pojavom ovakvih
pitanja. Ona donosi misli kao odgovor na njih, ili prima gotove misli o tome od drugih.
Mašta i pamćenje ne misle. Oni su radna snaga, podjarmljeni. Sposobnost duše od koje
potiču takva pitanja i koja traži i donosi misli kao odgovor na njih, naziva se razum, i
njegova je stvar da rasuđuje, promišlja i pronalazi zahtevana rešenja. Pratite malo sebe
i naći ćete da ništa ne činite bez promišljanja i razumevanja. Svaku sitnicu treba
razmotriti. Svaku. Ma kako da se to u trenu događalo, svuda se pojavljuje rasuđivanje i
kreće se po prethodno označenim pitanjima.
Kada razmišljate, tu još nema određene misli. Određena misao nastaje kada nađete
rešenje nekog pitanja. Vaš razum kruži tražeći šta predstavlja neka stvar, otkuda ona,
radi čega je i drugo. Kada sami nađete takvo rešenje ili kada ga čujete od drugih pa se
saglasite sa njim, obično kažete: „Sad shvatam, nema više šta da se objašnjava, stvar
je rešena". To rešenje donosi mir Vašim mislima u odnosu na predmet koji Vas je
zanimao. Tada se Vaš razum okreće drugim predmetima, a misao do koje ste došli
pohranjuje se u duševni arhiv - pamćenje, odakle se po potrebi uzima kao pomoć u
rešavanju drugih pitanja, ili kao sredstvo za slaganje drugih misli. Ukupnost svih
shvatanja koja tako nastanu predstavlja način Vašeg razmišljanja, koji u svakoj prilici
pokazujete kroz svoje reči. To je oblast Vašeg znanja, koje ste stekli misaonim
naporom. Što ste više pitanja rešili, tim više imate zaokruženih misli ili pojmova o
stvarima; što je više takvih pojmova, to je širi krug Vašeg znanja. Na taj način, kao što
vidite, iznad Vašeg pamćenja i mašte stoji razum, koji svojim misaonim naporom dobija
za Vas određene pojmove ili znanja o stvarima.
Ne polazi nam za rukom da dobijemo odgovor na svako naše pitanje. Veći deo njih
ostaje nerešen. Misle, misle i ne smisle ništa određeno. Zašto kažu: možda ovako, a
možda i onako. To daje mišljenja i pretpostavke, kojih, u celini uzev, kod nas ima i više
nego određenih znanja.
Kada neko, rasuđujući o određenoj vrsti predmeta, sam ili uz pomoć drugih dođe do
velikog broja zaokruženih misli i pojmova o njima, a ono što je nerešeno uspe da dopuni
zadovoljavajućim mnjenjima ili pretpostavkama, onda, da bi taj krug predmeta mogao
da smatra dovoljno poznatim i objašnjenim, sve do čega je došao dovodi u red, logički
dosledno izlaže i daje nam nauku o tom predmetima. Nauka je - kruna misaonog rada
razuma.
Sve ovo Vam pričam zato da bi Vam bilo jasnije u čemu bi trebalo da se sastoji
prirodna, zakonita delatnost naše misaone sile. Ona bi trebalo trudoljubivo da promišlja
o onome što joj je još nepoznato kako bi spoznala i to. Veoma malobrojnima dato je da
budu naučnici, ne mogu svi ni da se bave naukom, ali da rasuđujemo o stvarima koje
nas okružuju kako bismo dobili određen pojam o njima, to je svakome moguće i to svi
treba da rade. Time bi zapravo svima trebalo da budu zauzete misaone sile. Koliko - to
zavisi od sopstvene snage, ali ona treba uvek da bude zauzeta ozbiljnim delima
promišljanja i prosuđivanja stvarnosti. No, šta vidimo kada je naša misaona delatnost u
pitanju? Neprekidno kretanje slika i predstava bez ikakvog određenog cilja i reda. Misao
ide za mišlju, čas u nizu, čas jedna protiv druge, čas idu napred, čas se vraćaju natrag,
čas beže u stranu i ni na čemu se ne zaustavljaju. To nije rasuđivanje nego lutanje i
rasejanost misli; reč je dakle o stanju sasvim suprotnom onome kakvo bi trebalo da
bude kada je naša misaona sila u pitanju - to bolesno stanje toliko je odomaćeno i
zajedničko svima, da nećete naći ni jednog čoveka koji bi postojano mogao da se bavi
ozbiljnim misaonim radom, ne podležući rasejanosti i lutanju pomisli koje ga odvlače od
suštine stvari i povlače na razne strane. Mi se često zamišljamo. Kakvo je to stanje?
Evo kakvo: misao silazi u arhiv pamćenja i pomoću mašte prebira tamo po svim
sakupljenim starudijama, prelazeći sa događaja na događaj, prema poznatim zakonima
spajanja pojmova, preplićući ono što je bilo sa onim što nije, a često i sa onim što je
nemoguće, dok ne dođe k sebi i ne vrati se u stvarnost koja je okružuje. Kažu: zamislio
se, udubio se. Udubio se, ali u ispraznost, a ne u ozbiljno prosuđivanje stvari. To je isto
kao i maštanje u snu. Pratite sebe pa ćete uvideti da Vam veći deo vremena prolazi
upravo u takvom lutanju misli. Ponekad nam čitav dan (nije li to pravilo) ni jedna ozbiljna
misao ne padne na um. Molim Vas da na to obratite pažnju i da se pozabavite
rešavanjem pitanja: je li u redu da razumno stvorenje postupa na takav način? A ja ću
se, međutim, okrenuti drugim oblicima duševne delatnosti.
7. Voljna strana duševnog života. Njene funkcije. Ispravno i neuredno stanje voljne
sposobnosti.
sadržaj
Voljna strana. Sila koja deluje ovde je volja; ona voli i želi da stekne, upotrebi ili učini
ono što smatra korisnim, ili potrebnim, ili ugodnim za sebe, a ne voli i ne želi ono što je
suprotno od toga. Nemir volje zahteva odgovarajuće delanje, zato je volja najdirektnija
delatna sila čija je nasušna potreba - da živi i deluje. Ona drži pod svojom upravom sve
sile duše i tela, i sva pomoćna sredstva, i sve ih pušta u akciju kada zatreba. U njenoj
osnovi leži revnost, ili usrdnost - žudnja za delanjem, a kao uzročnici pored nje stoje -
prijatnost, korisnost i potreba, kojih kada nema, revnost spava, a delatne sile gube
intenzitet i opuštaju se. Oni podržavaju želju, a želja razbuktava revnost.
Tok razotkrivanja ove strane duše je sledeći. U duši i telu postoje neke potrebe kojima
su se prilagodile i životne potrebe - porodične i društvene. Te potrebe same po sebi ne
daju određenu želju, nego samo podstiču da im se potraži zadovoljenje. Kada je jednom
na ovaj ili onaj način došlo do zadovoljenja potrebe, posle se, odmah za buđenjem
potrebe, javlja i želja za onim čime je potreba ranije već bila zadovoljena. Želja uvek ima
određeni predmet, koji potrebu zadovoljava. Neka potreba je bila zadovoljavana na
različite načine, zato ee sa njenim buđenjem javljaju i različite želje: čas jedan, čas
drugi, čas treći predmet koji može da zadovolji potrebu. U tako pokazanom čovekovom
životu ne mogu se videti potrebe izvan želja. U duši se roje samo ove poslednje i
zahtevaju zadovoljenje, čini se - same za sebe.
Šta duša da radi sa ovim željama? Pred njom stoji izbor: kome od željenih predmeta da
da prednost. Od izbora dolazi odluka - da se učini, ili uzme, ili upotrebi izabrano. Nakon
donošenja odluke pravi se odabir sredstava i određuje se način i red izvršenja. Zatim na
kraju sledi delo, u svoje vreme i na svom mestu. Svako, čak i najmanje delo odvija se
po tom redu. To možete da proverite na bilo kom svom delu. Ponekad se po navici sva
ta dela obavljaju u trenu, i delo sledi odmah za željom. Izbor, odluka i sredstva uzimaju
se tada od pređašnjih dela i ne zahtevaju naročit postupak.
Kod starijeg čoveka gotovo sve se radi po navici. Retko se događa bilo kakav poduhvat
ili početak koji izlazi iz uobičajenog poretka dela i znanja. Tako se događa da formiran
život zahteva odgovarajuća dela. Pošto se ona često ponavljaju, prirodno je da prelaze
u naviku, narav, pravilo života i karakter. Iz ukupnosti svih navika, pravila i poredaka te
vrste formira se način života određenog lica, kao što se iz ukupnosti utvrđenih pojmova
formira način njegovog mišljenja i pogleda. Poznajući nečiji način života možemo
pretpostaviti i pogoditi šta on misli u ovo ili ono vreme i kako će da postupi u određenim
okolnostima.
Za rukovoditelja delatnog života postavljena je razboritost, koja je takođe razum, samo
što stoji na službi volji. U misaonoj oblasti razum rešava kako šta jeste od postojećeg, a
u voljnoj i delatnoj određuje kako šta treba da se čini da bi bilo postignuto ono što se
želi. Kada razum navikne da to uređuje kako treba, onda čovek svoje poslove obavlja
uglavnom uspešno i tada mu se opravdano pripisuje razboritost - umeće uspešnog
vođenja dela, sa tačnim izborom sredstava prema ciljevima, i sa usklađivanjem dela
prema spoljašnjim okolnostima.
Iz ovoga što je rečeno neće Vam biti teško da izvedete zaključak o prirodno-zakonitoj
delatnosti volje, koja, kao što vidite, jeste gospodarica svih naših sila i čitavog života.
Njena je stvar da određuje oblik, način i meru zadovoljavanja želja koje se rađaju iz
potreba ili koje ih zamenjuju, da bi život tekao kako treba, donoseći čoveku mir i radost.
Kod nas postoje, kao što je pomenuto, potrebe i želje - duševne, telesne, životne i
društvene. Ne pojavljuju se kod svih jednako, jer nemaju svi isti život, nego je kod
jednoga ovako, a kod drugoga onako. Do čoveka je da odredi kako u svojoj situaciji
može i treba da zadovolji svoje potrebe i želje, da izabere odgovarajući način i da živi u
skladu sa tim. Voditi zdravo-razumno svoj život prema ustanovljenoj normi, sa svim
njegovim delima i poduhvatima - to je zadatak voljne ili delatne strane našeg života.
Tako bi trebalo da bude. Ali udubite se u razmišljanje i pogledajte šta se u stvari
događa.
Kada je o misaonoj strani reč, mi često bivamo smeteni, rasejani i misli nam lutaju, dok
u voljnoj strani vladaju nepostojanost, nered i hirovitost želja, a sa njima i dela. Koliko
nam samo vremena prođe u neradu i dokonosti: idemo ovamo ili onamo, ni sami ne
znajući zašto; radimo i popravljamo, a ne umemo da damo zdrav odgovor za to;
upuštamo se u poduhvat za poduhvatom, i u posao za poslom, ali iz svega toga
proizilazi samo sujeta. Rađaju se samo nove želje koje nikako ne možeš da zadovoljiš:
samo daj i daj. Raspalila se naša gospodarica - volja. Pogledajte još, koliko je u nama
onoga što podstiče želje: gneva, mržnje, zavisti, tvrdičluka, sujete, gordosti i sličnog.
Izvor želja treba da budu prirodne potrebe porodičnog i društvenog života, a šta je
prirodno kod svih njih? One samo uznemiravaju prirodu i čitav poredak života. Odakle ta
varvarska najezda? Ostavljam Vam da razmislite o tome, a ja ću da požurim prema
kraju.
8. Čulna strana - srce. Velik značaj srca u čovekovom životu. Uticaj strasti na srce.
sadržaj
Čulna strana - srce. Ko ne zna kako velik značaj u našem životu ima srce? U srcu se
zaustavlja sve ono što u dušu ulazi spolja i što obrađuju njena misaona i delatna strana;
kroz srce prolazi i sve ono što duša pokazuje napolju. Zato se srce i naziva centrom
života.
Stvar srca je da oseti sve što se tiče nas. Ono stalno i neprekidno oseća stanje duše i
tepa i uz to prima različite utiske koje ostavljaju pojedinačna dela duše i tela, predmeti
koje čovek susreće i koji ga okružuju, spoljašnji uslovi i uopšte tok života, koji čoveka
podstiču, nudeći mu da uzme ono što mu je prijatno, a neprijatno da odbaci. Na srcu se
odražava zdravlje ili bolest tela, njegova živost ili uvelost, umor ili snaga, svežina ili
uspavanost. Zatim, na srcu se odražava i pokazuje kao prijatno ili neprijatno sve što je
čovek video, čuo, osetio, omirisao, okusio, sve čega se seti ili zamisli, o čemu je već
promislio ili tek razmišlja, ono što je učinjeno, što se čini ili što treba da se učini, što je
postignuto ili treba da se postigne, što može ili ne može da se postigne, što nam godi ili
ne. Sudeći po tome, ono ni trenutak ne može da bude u miru, nego je neprestano u
nemiru i pometnji, poput barometra pred buru. Ali ipak, kod njega mnogo šta nestaje
bez traga, kao što možete da vidite u slučaju kada se negde nađete prvi put, pa Vas sve
zanima, a posle drugog i trećeg puta više nije tako.
Svaki uticaj na srce proizvodi u njemu naročito osećanje, ali za njihovo razlikovanje ne
postoje reči u našem jeziku. Mi svoja osećanja izražavamo opštim terminima: prijatno -
neprijatno, dopada se - ne dopada se, zanimljivo - dosadno, radosno - tužno, patnja -
zadovoljstvo, mir - nemir, ravnodušnost - uživanje, strah - nada, antipatija - simpatija.
Pogledajte sebe i naći ćete da u srcu biva čas jedno čas drugo.
Ali značaj srca u ikonomiji našeg života nije samo da pasivno stoji nad utiscima i
svedoči o našem zadovoljavajućem ili nezadovoljavajućem stanju, nego i to da
podržava energiju svih sila duše i tela. Gledajte kako se brzo odvija delo koje nam se
dopada, koje nam je priraslo srcu! Pred onim pak delom koje nam nije na srcu, ruke se
opuštaju, a noge ne pokreću. Zato oni koji umeju da vladaju sobom kada naiđu na neko
delo koje se mora obaviti a koje im ipak nije na srcu, žure da nađu u njemu neku
prijatnu stranu i pomirivši pomoću nje to delo sa srcem pronalaze u sebi energiju
potrebnu za izvršenje toga dela. Revnost - pokretačka sila volje - ishodi iz srca. Isto je i
sa umnim radom: predmet koji nam je na srcu brže se i svestranije razmatra. Misli se pri
tome roje same od sebe, i rad, ma kako dug bio, nije naporan.
Ne dopada se svima sve, i ne leže svima iste stvari na srcu, nego su jedni više
naklonjeni jednome, a drugi drugome. Kaže se: ukusi su različiti. To delimično zavisi i
od prirodnih predispozicija, a delimično - ako ne i više - od prvih utisaka, od vaspitanja i
od životnih slučajnosti. No, kako god da se ukusi obrazovali, oni čoveka teraju da svoj
život uredi tako i da se okruži takvim predmetima i društvenim odnosima kakve zahteva
njegov ukus i koji mu donose mir i zadovoljstvo. Zadovoljenje ukusa srca donosi sladak
mir, koji i čini meru svačije sreće. Ništa te ne uznemirava - to je sreća.
Kada bi se čovek u misaonoj oblasti uvek držao zdravog razuma, a u delatnoj
razboritosti, onda bi u životu nailazio na najmanji mogući udeo slučajnosti koje ne prijaju
njegovom srcu i shodno tome imao bi najveći udeo sreće. No, kao što je bilo reči,
misaona oblast se retko drži kako treba, nego se predaje maštanju i rasejanosti, a
delatna se kloni svoga normalnog usmerenja, povodeći se za nepostojanim željama
koje su izazvane ne potrebama prirode, nego stranim strastima. Zato srce nema mira i
ne može ga imati sve dok se te oblasti nalaze u takvom stanju. Srce više od svega
ugnjetavaju strasti. I da nema strasti, svakako bi bilo neprijatnosti, ali one nikada ne bi
mučile srce onako kako ga muče strasti. Kako gnev pali srce! Kako ga muči mržnja!
Kako toči zla zavist! Koliko patnji i muka pričinjava nezadovoljena ili posramljena sujeta!
Kako muči patnja kad strada ponos! Ako pažljivije pogledamo, naći ćemo da sve naše
patnje i boli srca potiču od strasti. Kada te zle strasti budu zadovoljene one donose
radost, ali kratkotrajnu, a kada ne bivaju zadovoljene, nego naprotiv, nailaze na
protivljenje, onda pričinjavaju dugotrajnu i neizdržljivu patnju.
Na taj način, vidi se da je srce koren i središte našeg života. Pokazujući u kakvom je
stanju čovek, dobrom ili rđavom, ono podstiče na delanje i druge sile i rezultate njihove
delatnosti opet uzima k sebi, za pojačanje i slabljenje onog osećaja kojim se određuje
čovekovo stanje. Reklo bi se da bi njemu trebalo dati punu vlast i u upravljanju životom,
kao što to kod veoma mnogih i biva u potpunosti, a kod svih drugih pomalo. Reklo bi se,
dakle... A možda je ono po prirodi i imalo upravo takvo naznačenje, no prikrale su se
strasti i sve su poremetile. Pored strasti srce ne može tačno da pokaže kakvo je naše
stanje, a ni utisci ne bivaju onakvi kakvi bi trebalo da budu, dok se ukusi izopačuju, i sve
druge sile bivaju podstaknute na pogrešnu stranu. Zato je sada zakon - držati srce u
rukama i podvrgavati njegova osećanja, sklonosti i nagovore strogoj kritici. Kada se
neko očisti od strasti, neka pusti na volju srcu, ali dok su strasti snažne, pustiti srcu na
volju znači otvoreno osuditi sebe na svakojake pogrešne korake. Najgore postupaju oni
koji za cilj života postavljaju slasti srca i, kako kažu, uživanje u životu. Pošto slasti i
telesne i čulne naslade najjače mogu da se osete, takva lica uvek padaju u grubu
čulnost, ispod one crte koja odvaja čoveka od ostale žive tvorevine.
To su Vam dakle duša i duševni život sa svih strana! Posebno sam ukazivao na to šta
prirodno treba da postoji na svakoj strani, a šta ne. I bez da Vam govorim, vidim u
Vama spremnost da sledite ovo prvo i odbacujete poslednje. Neka Gospod tako i
blagoslovi!
9. Treća strana ljudskog života: duhovni život. Glavne projave duhovnog života: strah
Božiji, savest i žeđ za Bogom. Ljudsko dostojanstvo.
sadržaj
Pišete: „Pokušala sam da zadržim svoje misli na ozbiljnim temama i nikako nisam
mogla. Mislila sam da to zavisi od moje nenaviknutosti da razmišljam, pa sam uzela
dobru knjigu kako bih uz pomoć nje držala um u razmišljanju o onome što je korisno - i
opet isto. Um sve beži u stranu i na gluposti. Konačno sam se sasvim zamislila.
I gde sve nisam bila, i kakve sve priče nisam isplela. Neko od ukućana me je prekinuo
pitanjem: 'O čemu si se to zamislila? O čemu?' A ja se uopšte nisam zamislila nego
sam maštala. Tako je bivalo i ranije, ali na to nisam obraćala pažnju. Sada vidim da
tako ne treba da bude; ali kako onda? Nikako da izađem na kraj sa mislima".
Kako da se sa tim izađe na kraj, reći ću Vam posle; a sada Vas samo molim da tom
vašem posmatranju pridodate još nešto: pokušajte makar i jedan dan da provedete bez
ljutnje i dosade, i recite kako Vam je to pošlo za rukom.
Zatim mi postavljate pitanje: „Vi ste zaključili: evo Vam duša i duševni život. Ali niste
pomenuli sve ono što biva u duši. O dobrodeteljima i o pobožnosti niste rekli ni reči. A ja
vidim da su u našoj porodici, kod rođaka i kod mnogih prijatelja, one na prvom mestu, i
to ne samo na rečima nego i na delu. Kako da to niste pomenuli?"
O tome sam se upravo spremao da pišem. I prošli put sam hteo da kažem ono što ću
reći sada, ali sam odlučio da malo sačekam i vidim šta ćete reći na ono o čemu sam
govorio. I evo sada vašeg pitanja. Zahvaljujem Vam na ozbiljnom bavljenju onim što je
bilo izloženo. To je dostojno Vaše tako ozbiljne glavice. Ono što ste primetili kao
propust zapravo i nije bio propust, nego je reč o tome, da stvarima za koje Vam se
učinilo da su propuštene zapravo tamo nije ni bilo mesto. Jer nije stvar duše da se bavi
tim predmetima. Za to postoji duh, a duša je sva okrenuta isključivo uređenju našeg
prolaznog, zemaljskog života. I sva njena znanja ustrojena su samo na onome što daje
opit, i sva njena delatnost usmerena je isključivo na zadovoljavanje potreba prolaznog
života, i sva njena osećanja rađaju se samo iz onoga i počivaju samo na onome što
predstavlja njena vidljiva stanja i situacije. Sve što je iznad ovoga - nije njena stvar. Ako
kod nje i biva nešto više od toga, to su samo gosti koji su joj došli u posetu iz druge,
više oblasti - iz oblasti duga.
Šta je to duh! To je ona sila koju je Bog udahnuo u lice čoveka završavajući njegovo
stvaranje. Sve vrste bića koje žive na zemlji izvedene su po zapovesti Božijoj iz zemlje.
Iz zemlje su izašle i sve duše živih stvorenja. Mada je ljudska duša u svome nižem delu
slična dušama životinja, u svom višem delu ona ih neuporedivo prevazilazi. To što je
ljudska duša takva, zavisi od njenog sjedinjenja sa duhom. Sa njom se sjedinio duh koji
joj je udahnuo Bog i koji ju je toliko uzvisio iznad svakog drugog stvorenja. Eto zbog
čega mi u sebi primećujemo, osim onoga što se vidi i kod životinja, i ono što je
svojstveno duši oduhovljenog čoveka, pa i više od toga - ono što je u stvari svojstveno
duhu.
Duh, kao sila koja je izašla od Boga, zna Boga, traži Ga, i samo u Njemu nalazi mir.
Nekim tajnim duhovnim osećajem duh se uverava u svoje božansko poreklo, oseća
svoju potpunu zavisnost od Boga i smatra se obaveznim da mu na svaki način ugađa,
da živi samo za Njega i Njime.
Očiglednije projave ovih kretnji života duga su: 1. Strah Božiji. Svi ljudi, na kom god
stepenu razvitka da stoje, znaju da postoji vrhovno biće, Bog, Koji je sve stvorio, sve
drži i svime upravlja; svi znaju da je On Sudija i Davalac nagrade svakom po delima
njegovim. Takav je prirodni simvol vere napisan u duhu. Ispovedajući njega, duh
pobožno stoji pred Bogom, ispunjen strahom Božijim. 2. Savest. Znajući da je obavezan
da ugađa Bogu, duh ne bi znao kako da udovolji ovoj obavezi kada u tome njime ne bi
rukovodila savest. Saopštivši duhu deo Svoga sveznanja kroz pomenuti prirodni Simvol
vere, Bog je u njemu zacrtao i zahteve Svoje svetosti, pravde i dobrote, poverivši njemu
samome da pazi na njihovo ispunjavanje i da sudi o svojoj ispravnosti ili neispravnosti.
Ova strana duga i jeste savest, koja ukazuje šta je pravo a šta nije, šta je ugodno Bogu
a šta nije, šta treba a šta ne treba da čini; pošto ukaže, u stanju je da prinudi na
izvršenje, a potom za izvršenje nagrađuje utehom, a za neispunjenje grižom. Savest je
zakonodavac, čuvar zakona, sudija i izvršilac sankcije. Ona predstavlja prirodne tablica
zaveta Božijeg koji se prostire na sve ljude. Kod svih ljudi možemo uz strah Božiji da
vidimo i delovanje savesti. 3. Žeđ za Bogom. Ona se izražava kroz sveopšte stremljenje
ka svesavršenom dobru i jasno se vidi u sveopštem nezadovoljstvu ničim stvorenim.
Šta označava to nezadovoljstvo? To, da naš duh ne može da zadovolji ništa stvoreno.
On je od Boga izašao, Boga traži i želi da okusi, prebiva u živom savezu i jedinstvu sa
Njim, u Njemu nalazi mir. Kada to dostigne pronalazi mir, a dotle ne može da se smiri.
Koliko god da neko ima materijalnih dobara, sve mu je malo. I svi, kako ste primetili,
samo traže i traže. Traže i nalaze, ali kada nađu bacaju i ponovo kreću u potragu, da bi
i to kada nađu takođe odbacili. I tako bez kraja. To znači da ne traže ono što treba, i ne
traže tamo gde treba. Zar to ne pokazuje dovoljno jasno da u nama postoji sila koja nas
od zemlje i zemaljskog vuče gore - ka nebeskom?
Ne tumačim Vam detaljno sve ove projave duga, nego samo vaše misli navodim na
njegovo prisustvo u nama; molim Vas da o tome bolje razmislite i dovedete sebe do
potpune ubeđenosti u to da u nama postoji duh. Jer on predstavlja karakterističnu crtu
čoveka. Ljudska duša nas čini nešto malo višim od životinja, a duh pokazuje da smo
samo malo manji od anđela. Vama je svakako poznat smisao fraza koje su u opticaju
kod nas: duh pisca, duh naroda. To je sveukupnost karakterističnih crta, stvarnih, ali na
određen način i idealnih, koje se ne mogu uhvatiti ili osetiti, ali se mogu doznati umom.
Čovekov duh je isto to; samo što se duh pisca, na primer, doživljava idealno, a čovekov
duh je u njemu prisutan kao nekakva živa sila koja živim i očiglednim pokretima svedoči
o svome prisustvu.
Želeo bih da Vi iz rečenog izvučete sledeći zaključak: onaj u kome nema kretanja i
delovanja duga, taj ne stoji u ravni ljudskog dostojanstva.
11. Uticaj duga na čovekovu dušu i pojave u umnoj, delatnoj (voljnoj) i čulnoj oblasti
koje odatle potiču.
sadržaj
Prihvatam se onoga što je bilo prekinuto - šta se zapravo dogodilo sa dušom usled
njenog sjedinjenja sa duhom, koji je od Boga. Duša se od toga sva preobrazila, i od
životinjske, kakva je po prirodi, postala je ljudska, sa onim silama i dejstvima na koja je
gore ukazano. Ali sada nije reč o tome. Prebivajući tako kako je opisano, ona osim toga
pokazuje uzvišena stremljenja i ushodi jednu stepenicu više, pokazujući se kao
oduhovljena duša.
Takva oduhovljenja duše mogu se videti u svim oblastima života - umnoj, delatnoj i
čulnoj. U umnoj oblasti usled dejstva duga u duši se javlja težnja ka idealnosti. Upravo
se mišljenje u potpunosti oslanja na opit i proučavanje. Iz onoga što se na taj način
saznaje pojedinačno i nepovezano ona izvodi uopštavanja, donosi zaključke i na taj
način dobija osnovne tvrdnje o određenom krugu stvari. Na to bi ona da se osloni.
Međutim, time nikada nije zadovoljna, nego uvek hoće više, tražeći da odredi značenje
svakog kruga stvari u celokupnoj tvorevini. Na primer, šta je čovek - to se spoznaje
pomoću posmatranja, sakupljanja podatak i uopštavanja. No, ne zadovoljavajući se
time, mi postavljamo pitanje: „Šta znači čovek u okviru celokupne tvorevine?" Tražeći
odgovor na ovo pitanje neko će reći: on je vrhunac i kruna tvorevine; drugi će reći: on je
sveštenik - u tom smislu što sabira glasove svih stvorenja koja nesvesno hvale Boga i
razumnom pesmom uznosi hvalu Svevišnjem Tvorcu. Poziv je duše da donosi takve
misli i o svakoj drugoj vrsti stvari i o svima njima u celini. I donosi ih. Da li one
odgovaraju stvarima ili ne, to je već drugo pitanje, ali nesumnjivo da ona ima poziv da ih
traži i donosi. To i jeste težnja ka idealnosti, jer smisao stvari jeste njena ideja.
Ta težnja je zajednička svima. Čak i oni koji ne cene nikakvu spoznaju osim opitne ne
mogu da se uzdrže od toga da i protiv svoje volje idealizuju stvari, a da to čak i ne
primećuju. Na jeziku oni ideje odbacuju, ali ih na delu grade. Pretpostavke koje oni
prihvataju i bez kojih ne može da prođe ni jedna oblast znanja predstavljaju zapravo niži
razred ideja.
Idealistički način gledanja predstavljaju metafizika i filosofija, koje su uvek bile i ostaće u
oblasti ljudskog znanja. Duh, koji nam je uvek svojstven kao suštinska sila, sam
sozercava Boga kao Tvorca i Promislitelja, i dušu poziva u tu nevidljivu nepreglednu
oblast.
Možda je duhu po njegovoj sličnosti Bogu bilo namenjeno da sve stvari sozercava u
Bogu, i on bi ih sozercavao da nije bilo pada. No svakako i sada onaj ko hoće da
sozercava sve što postoji treba da polazi od Boga ili od onog simvola koji je Bogom
napisan u duhu. Mislioci koji ne čine tako, već po samom tome nisu filosofi. Ne verujući
idejama koje je duša izgradila na temelju nagovora duga, oni nepravilno postupaju kada
ne veruju onome što čini sadržaj duga, jer jedno je ljudsko delo, a drugo - Božansko.
U delatnoj (voljnoj) oblasti od dejstava duga javljaju se želja i činjenje nesebičnih dela ili
dobrodetelji, pa čak i više - stremljenje (duše) da postane dobrodeteljna. Zapravo, delo
duše u toj njenoj oblasti (volja) jeste uređivanje prolaznog ljudskog života, da mu bude
dobro. Ispunjavajući to svoje naznačenje, ona sve čini u ubeđenju da je to što čini ili
prijatno ili korisno, ili potrebno za život koji živi. Međutim, ona se time ne zadovoljava
nego izlazi iz tog kruga i radi stvari ne zato što su one nužne, korisne ili prijatne, nego
zato što su dobre, blage i pravedne, stremeći ka njima uz svu revnost, bez obzira na to
što one ne daju ništa za prolazni život čak mu i ne gode i uvode se njemu na uštrb. Kod
nekoga se pomenuta stremljenja projavljuju sa takvom silom da se za njih žrtvuje
čitavim svojim bićem, da bi živeo slobodan od svega. Projave takvih stremljenja sreću
se svuda, čak i izvan hrišćanstva. Odakle one? Od duga. U savesti je nacrtana norma
svetog, dobrog i pravednog života. Spoznavši tu normu kroz sjedinjenje sa duhom duša
biva privučena njenom neopisivom lepotom i uzvišenošću i odlučuje da je primi u krug
svojih dela i svoga života, preoblikujući i sebe prema njenim zahtevima. I svi osećaju
takva stremljenja, mada im se ne predaju u potpunosti; ali nema ni jednoga čoveka koji
se povremeno ne posveti takvim delima.
U čulnoj oblasti pod dejstvom duga u duši se pojavljuje stremljenje i ljubav prema
lepoti, ili, kako obično kažu, prefinjenost. Karakteristična delatnost tog dela duše je da
osećajem doživljava svoja ugodna ili neugodna stanja i uticaje spolja po meri
zadovoljavanja ili nezadovoljavanja duševnotelesnih potreba. Ali među osećajima
zajedno sa korisnim - da ih tako nazovemo - vidimo i neke nekorisne, koja se pojavljuju
sasvim mimo zadovoljavanja ili nezadovoljavanja potreba - osećaj naslađivanja
lepotom. Oči ne mogu da se odvoje od cvetka ili sluh od pojanja samo zato što je i
jedno i drugo prekrasno. Svak uređuje i ulepšava svoje boravište na ovaj ili onaj način
jer će tako biti lepše. Kada idemo u šetnju mesto za to odabraćemo samo zbog toga što
je lepo. Iznad svega toga je naslada koju pružaju umetničke slike, vajarska dela, muzika
i pevanje, a i od svega toga više je - naslađivanje delima poezije. Prefinjeni proizvodi
umetnosti naslađuju ne samo lepotom spoljašnje forme, nego naročito lepotom
unutrašnjeg sadržaja, lepotom koja se sozercava umom, idealnom lepotom. Odakle
takve pojave u duši? To su gosti iz druge oblasti, iz oblasti duga. Duh koji poznaje Boga
prirodno traži lepotu Božiju i jedino u njoj traži nasladu. Iako ne može određeno da kaže
šta je ona, ipak, noseći tajno njen nacrt u sebi, on tačno može da kaže šta ona nije,
izražavajući ovo svedočenje time što se ne zadovoljava ničim stvorenim. Sozercavati
lepotu Božiju, okusiti je i naslađivati njome potrebe duga, to je život rajski. Dobivši
znanje o toj lepoti kroz sjedinjenje sa duhom, i duša počinje da traga za njom, dostižući
je na svoj duševni način, pa se čas u radosti baca na ono što je okružuje a predstavlja
odraz te lepote, a čas sama izmišlja i proizvodi stvari u kojima očekuje da će je odraziti,
onako kako ona tu lepotu zamišlja (umetnici). Eto odakle dolaze ti gosti koji su odrešeni
od svakog čulnog osećaja, koji uzvisuju dušu do duga i oduhovljavaju je! Primećujem da
od umetničkih proizvoda ja u ovaj razred ubrajam samo one čiji je sadržaj božanstvena
lepota nevidljivih božanstvenih stvari, a ne one koji, mada lepi, ipak predstavljaju samo
običan duševno-telesni život ili zemaljske stvari koje čine svakodnevicu toga života. Ne
traži duša vođena duhom samo lepotu, nego u lepim oblicima traži i izraze divnog i
nevidljivog sveta, kuda je poziva svojim uticajem duh.
Eto dakle šta je duši dao duh, budući sjedinjen sa njom, i eto kako duša pokazuje da je
oduhovljena! Ne mislim da za Vas bilo šta od ovoga što je rečeno predstavlja teškoću,
ali ipak, molim da ne preletite preko napisanog, nego da sve dobro razmotrite i
prihvatite. Je li Vaša duša oduhovljena? Pa i vi pevate i bavite se muzikom! Jednom
ćemo kritički da preispitamo tu Vašu stranu, u svetlu pomenutog zahteva - šta treba da
predstavljaju lepe umetnosti.
12. Zaključci na osnovu rečenog o trima stranama ljudskog života. Mogućnost prelaska
iz jednog stanja u drugo i preovladavanja ove ili one strane života. Prevlast duševnosti
ili telesnosti kao grehovno stanje. Preovladavanje duhovnog života kao norma istinskog
života čoveka.
sadržaj
Gajde sada da zajedno svedemo račune ili izvedemo zaključke iz svega što je rečeno.
Vidite koliko strana imamo ili bolje koliko stepeni života! Postoji duhovna strana, ili
stepen, života, postoji duhovno-duševna, postoji samo duševna, postoji duševno-
telesna (čini mi se da je nisam istakao kako treba - tu spada posmatranje sa maštom i
pamćenjem, želje koje proizilaze iz potreba tela, i osećaji telesnih stanja i utisaka), i
postoji telesna strana. Pet nivoa, a ličnost čovekova je jedna, i ta jedna ličnost živi čas
jednim, čas drugim, čas trećim životom i, sudeći po tome kakvim životom živi, dobija
poseban karakter, koji se odražava kroz njegove poglede, kroz njegova pravila, njegova
osećanja, tj. on biva ili duhovan - sa duhovnim pogledima, pravilima i osećanjima, ili
duševan - sa duševnim shvatanjima, pravilima i osećanjima, ili telesan - sa plotskim
mislima, delima i osećanjima (srednja stanja: duševno-duhovno i duševno-telesno ne
uzimam u obzir da ne bih previše ulazio u pojedinosti). To ne znači da kada je čovek
duhovan, za duševnost i telesnost u njemu više nema mesta, nego da tada duhovnost
postaje preovlađujuća u njemu, potčinjavajući sebi i prožimajući duševnost i telesnost;
isto tako, to ne znači da kada čovek biva duševan, njegova duhovnost i telesnost više
ne postoje, nego to da kada duševnost zagospodari, ona upravlja celinom, svemu daje
svoj ton i na samu duhovnost navlači pokrov duševnosti; takođe, to ne znači da kada
čovek postane telesan, njegova duhovnost i duševnost iščezavaju, nego da tada kod
njega sve postaje telesno, uključujući i duhovnost i duševnost koje su potčinjene telu i
koje telo gazi i drži u ropstvu.
Tako, na kome god stepenu da se čovek nalazi, druge strane života ostaju prisutne u
njemu, i ni na jednom stepenu on nije toliko porobljen da ne bi mogao da se oslobodi,
nego uvek ima mogućnost da prelazi iz jednog stepena u drugi, oslabivši jednu stranu
svoga života i pojačavši drugu. Tako i duhovni čovek može da padne u duševnost i
telesnost, i telesni da uziđe do duhovnosti, kada ovaj prvi zavoli Duševno i telesno, a
druti kada se udostoji duhovnog. Čovek je uvek slobodan. Sloboda mu je data zajedno
sa samosvešću i zajedno sa njom čini suštinu duga i normu ljudskosti. Ugasite
samosvest i slobodu pa ste ugasili duh i čovek više nije čovek.
Ali tvrdeći da čovek ima slobodu da se kreće na gore i na dole po stepenima svoga
života ja ne tvrdim da je njemu jednako lako i ugodno da se kreće odozgo na dole ili
odozdo na gore, ili da ti pokreti u njemu mogu da se događaju jednako brzo i često kao
prelasci iz jedne sobe u drugu koji se događaju više puta dnevno. Time sam hteo da
kažem samo to, da je čovek, koji je svestan sebe i slobodan, sam uzročnik svoga
unutrašnjeg stanja, i da ako je dospeo u takvo stanje koje se ne može odobriti, pa
ostaje u njemu, sam je za to kriv i odgovoran pred Bogom i ljudima.
Svi pomenuti stepeni ili projave našeg života prirodno su u nama i shodno tome ne
mogu biti za osudu sami po sebi. Nije prirodno, pa prema tome ne može biti ni za
odobravanje, ono stanje u kome misli lutaju, a želje se kolebaju uzbuđene strastima -
koje nam nisu prirodne, nego su došle sa strane - dok su osećanja srca pod dejstvom
istih tih strasti uzburkana i pometena. Kada sam govorio o duševnom životu ja sam
posebno istakao to što nije prirodno u nama, kako bih na tome zadržao Vašu pažnju.
Sada opet podsećam na to, da bih Vas podstakao da se udubite u tu stvar i da shvatite
njen značaj. Lutanje pomisli, nepostojanost strasnih želja i nemir srca stalno nas
uznemiravaju, ne dozvoljavajući nam da makar i jedno delo učinimo kako treba, nego
nas gotovo uvek skrenu sa puta. To je gotovo sveopšta slabost, ali ne prirodna, nego
stečena našim pristajanjem. Đavo zna koliko mu ona pomaže, i, kada pokušava nekoga
da dovede u iskušenje prvo se potrudi da ga gurne u tu jamu - zapravo najpre uvodi
pomisli, zatim raspaljuje strasne želje i tako uznemiruje srce.
Ko je doveden dotle, njegovo iskušenje je sazrelo. Ako se ne osvesti - posrće i dok
pada uvlači se u vrtlog burnih kretanja pomisli, želja i osećanja, ponekad ne zadugo,
ponekad na duže, neretko i zauvek. Takav život, čiji ste delić, setite se, i sami doživeli,
sav protiče u tom vrtlogu i biva, sudeći po svojim rezultatima, negde burniji, negde tiši,
negde skromniji, a negde otvoren u svoj svojoj golotinji i sramoti. Ali i osim toga retko ko
biva slobodan od tih unutarnjih bura. Ništa, ništa i - provali. Ne znam da li je iko
slobodan od lutanja misli i predstava. Dakle, izvolite da primetite tu našu bolest (Vi ste
je delimično već primetili, jer ste se požalili na neuzdržanost misli), i pošto je primetite
potrudite se oko njenog izlečenja.
Svakako ne gubite iz vida da je u Vama stalno prisutno nešto loše, nešto što je uvek
spremno da Vas gurne od dobra ka zlu.
Što se tiče duševnosti i telesnosti, one su, kao što je to gore već primećeno, same po
sebi bezgrešne, jer su nam prirodne; ali čovek koji je sebe formirao prema duševnosti
ili, još gore, prema telesnosti, nije bezgrešan. Kriv je zato što je dopustio da u njemu
zagospodari ono što nije predodređeno da gospodari, nego treba da bude u
potčinjenom položaju. Ispada da je za čoveka neprirodno da bude duševan, mada je
sama duševnost prirodna; tako je i telesnost prirodna, ali da čovek bude telesan -
neprirodno je. Greška je u tome, što u čoveku potpuno preovladava ono što bi trebalo
da bude potčinjeno.
Ali kada kod nekoga vlada duhovnost, onda, čak i kada je to njegov isključiv karakter i
raspoloženje, on ne greši - kao prvo, zato što je duhovnost norma ljudskog života i što
shodno tome živeći duhovno on jeste pravi čovek, dok duševni i telesni čovek nisu pravi
ljudi; kao drugo, zato što koliko god da je neko duhovan, on ne može a da ne daje
duševnosti i telesnosti ono što im je potrebno, samo treba da ih drži u potčinjenosti
duhu. Ako njegova duševnost nije preširoka i ako je njegova telesnost čvrsto obuzdana
- on je ipak pravi, potpuni čovek. No, duševni (sveznalica), a tim pre telesni čovek - nije
pravi čovek, ma kako spolja lepo izgledao. On je - bezglav. Zato prost čovek koji se boji
Boga stoji iznad mnogo obrazovanog i elegantnog čoveka, koji među svojim ciljevima i
stremljenjima nema i ugađanje Bogu. Po tome sudite i o literarnim i drugim umetničkim
delima. Ona dela kod kojih je sve telesno - dalje od sebe; ali ni ona kod kojih vlada
duševno ne odgovaraju svojoj nameni, mada su iznad telesnih. Takav je sud samo o
onim delima kojima su tuđi duhovni elementi - onima koja se direktno neprijateljski
odnose prema svemu duhovnom, to jest prema Bogu i božanskim stvarima. Ta su dela
plod đavoljeg nagovora i ne treba ih trpeti.
Iz ovoga vidite da po svome prirodnom naznačenju čovek treba da živi u duhu, da se
potčinjava duhu i da duhom prožima sve duševno, a tim pre telesno - a za njim i sve
oko sebe, tj. svoj porodični i društveni život. To je - pravilo!
Ja Vas ne ubeđujem da živite u duhu i da mu se potčinjavate, jer smatram da ako ste
dobro razumeli sve što je rečeno, onda je odluka da tako živite već prisutna u Vama. Vi
ste već izrazili svoju odlučnu želju: da živite ljudskim životom, onakvim kakav on treba
da bude.
Sada vidite kako taj život treba da izgleda i svakako želite da živite tako. Uostalom, Vi
ste u svojoj porodici i u krugu srodnika i do sada živeli onako kako je pokazano, to jest
po duhu, mada ste i nauke izučavali, upućeni ste i u domaće poslove, a u muzici i
pevanju ste majstor. Vama predstoji ne da se potpuno predate duhovnosti, nego da je
podržavate i čuvate, kloneći se uticaja i privlačnosti duševno-telesnog života u čiji ste
vrtlog počeli da padate. To smo se i dogovorili da rastumačimo. Vi svakako čekate što
skoriji odgovor na pitanje: kako to da se izvede?
13. Istinska sreća čovekova - život po duhu. Najfiniji omotač duše koji služi kao
posrednik između nje i tela i sredstvo za opštenja duša između sebe, kao i sa svetom
svetitelja i anđela. Svetlo i mračno stanje omotača duše.
sadržaj
Hteo sam da odgovorim na pitanje koje se nalazi na kraju prošlog pisma, ali približio se
Vaš imendan, pa mi je palo na pamet da Vam tim povodom izrazim svoje najlepše želje.
Želim Vam pre svega zdravlje, jer je u njemu uslov za sticanje svega onoga što čovek
smatra za dobro i za uživanje u tome. Jer kakva je Uteha bolesnom i raslabljenom kada
su mu sva čula u nenormalnom stanju. Izuzetak su samo duhovne utehe. One ne
zavise tako od stanja zdravlja i mogu biti prisutne bez obzira na telesna stradanja.
Mučenici su se za vreme samih stradanja zaista radovali, nisu samo govorili da se
raduju.
A posle ovoga, šta poželeti? Obično žele sreću. I ja Vam želim sreću. Ali šta se tu
zapravo želi?! Jer do sada još niko nije odredio šta je sreća ili ko je zaista srećan. Ja
shvatam da je srećan onaj ko se oseća srećnim. Zato Vam to i želim. Želim Vam da se
uvek osećate srećnom. Kako i zašto? O ovome ljudi imaju toliko različitih mišljenja da je
teško snaći se. Ja ću Vam jednostavno reći da dok ne živite u duhu, ne očekujte sreću.
Duševni i telesni život kada teku kako treba daju nešto nalik na sreću, ali to je samo
trenutna senka sreće koja brzo iščezava. Uz to oni imaju tu uzburkanu sredinu koja se
obrazuje između duše i tela, i koja podsticana strasnim pomislima, željama i osećanjima
uvek ima snagu, a pored nje, zbog otrova strasti, moguće je samo opijanje pomoću
koga se stradanje zaboravlja, kao od opijuma, ali ne i odsustvo stradanja i boli srca. Boli
srca predstavljaju neodvojiv sadržaj takvog života. Duh pak stoji izvan granica svake
uznemirenosti i tamo uznosi svakoga ko u njemu živi i, dajući mu da okusi od duhovnih
blaga koja su postojana, čini ga istinski i postojano srećnim. I šta sad? Da se dobre
želje okončaju na tome? Ne, mislim da je to malo. Ako bi se naš život završavao ovim
životom, onda bi svakako bilo dovoljno da se kaže: budite zdravi i srećni. No, pošto se
on ne završava tako, nego se nastavlja i posle groba i tek tamo se pojavljuje neosporno
kao život, onda dobre želje ne mogu biti potpune ako Vam ne poželim da se udostojite
da i tamo budete blaženi. Budite blaženi i tamo. Ja Vam to iz sveg srca i pre svega
želim, i usrdno molim Gospoda da Vas bezbedno provede putem pravog života i da Vas
posle njega useli u Svoje sveblaženo Carstvo.
Vama se sigurno čini da je za to potrebno da se ispune veoma surove pretpostavke.
Postoje svakako odlučujuće pretpostavke, no da li su one surove? Na to ću makar
uopšteno odgovoriti: i da i ne, zavisi od toga kako je ko postavljen od detinjstva. Sudeći
po tome mislim da one za Vas nisu surove. Vi ih već i ispunjavate. Samo se čuvajte i ne
odstupajte.
Pade mi na pamet da Vam za Vaše slavlje pošaljem kolač, ali ne znam da li bih umeo
da ga napravim. Pokušaću.
Ako niste zaboravili, svojevremeno sam sa Vama pričao o jednoj veoma finoj stihiji, koja
je finija od svetlosti i koju zovu etar. Ali nije stvar u imenu, nego u priznavanju da ona
postoji. Ja priznajem da takva najfinija stihija postoji, da svuda proniče i prolazi, služeći
kao poslednja granica bića. Smatram uz to da u ovoj stihiji prebivaju svi blaženi duhovi -
anđeli i svetitelji Božiji - pošto su i sami obučeni u nekakvu odeću od iste te stihije. Od
te se stihije sastoji i omotač naše duše (pod tim podrazumevajte i duh, koji je duša naše
ljudske duše). Sama duša je - duh, nematerijalna, ali njen omotač je od te tanke
nematerijalne stihije. Naše telo je grubo a taj omotač duše je najtanji i služi kao
posrednik između duše i tela. Kroz njega duša deluje na telo i telo na dušu. Ali o tome
govorim samo uzgred. Zapamtite samo da duša ima najtanju oblogu i da je ta obloga
naše duše ista kao i kod svih duhova. Na osnovu toga Vam već nije teško da izvedete
zaključak, da ta najfinija svetska (kosmička) stihija, iz koje se sastoji pomenuti omotači i
u kojoj prebivaju svi duhovi, jeste posrednica i za međusobno opštenje naših duša i tih
duhova.
Sada odvojite pažnju od te predstave i usmerite je na za nas uobičajene stvari. Vi sada
živite u Moskvi, sedite među zidovima svoga stana, okruženi sa svih strana zgradama i
gde god da pogledate, svuda nailazite na prepreke: mnogi predmeti isprečeni su pred
Vašim oštrim i dalekovidim pogledom. Ali ako bi Vam bilo moguće da se izdignete iznad
Moskve u kakvom balonu, videli biste bez problema ne samo nju celu, nego i njenu
okolinu. Ako biste se podigli još više, videli biste i dalje u krug. Pojačavajući svoj vid i
podižući se sve više i više možete da vidite Sankt-Peterburg, Pariz, London itd. Sve ovo
stoga što se Vaš pogled izoštrio i nema nikakve prepreke.
A sada opet o svetima Božijim. Stihija o kojoj smo govorili svuda prolazi i ne nailazi ni
na kakve prepreke. Sunčev zrak prolazi kroz staklo, a ta stihija i kroz staklo, i kroz
zidove, i kroz zemlju i kroz sve. No, kao što prolazi kroz sve, tako i oni koji prebivaju u
njoj mogu kada je potrebno da prolaze kroz sve (kao što je Spasitelj prošao kroz
zatvorena vrata u gornju odaju, gde su bili apostoli). Oni prebivaju na određenom
mestu, ali kada im se zapovedi ili kada im bude dozvoljeno istoga časa prenose se gde
god je potrebno istom tom stihijom i nikakve prepreke ne samo da ne susreću, nego ih i
ne vide. Kada je potrebno prenose se, a kada takve potrebe nema, boraveći na svome
mestu u svim pravcima vide šta je gde i šta se gde događa. I kada svoje oči usmere
prema zemlji, to jest na nas grešne, jasno vide i nas... Samo, ne ovo naše grubo telo,
koje ih se ne tiče, nego našu dušu, onakvu kakva je, ne neposredno, nego preko njenog
omotača koji je srodan sa njihovim omotačem i sa onom stihijom u kojoj žive - jer stanje
duše tačno se odražava na njenom omotaču.
Izvolite sada zamislite: sede dvoje i razgovaraju, i pri tome se raspoloženja njihovih
duša razlikuju. Ni jedan od njih ne vidi šta je na duši onog drugog, zbog grube zavese
tela iza koje se duša nalazi; a anđeli i sveti ako ih pogledaju videće njihovu dušu onakvu
kakva ona jeste i šta je u njoj - jer kakva ona jeste i šta je u njoj, to se odražava na
njenom omotaču. Ako su u njoj svete misli i osećanja, njen omotač je svetao, i pri
svakom svetom osećanju svetao na poseban način. A ako njene misli i osećanja nisu
sasvim čisti, onda ni omotač nije svetao, i od svakog nečistog osećanja se pomrači, pa
bude čas kao magla, a čas kao mrak noći. Ako biste se uzneli na nebo i pogledali
pogledom anđela, svukavši sa sebe svakako ovo telo, onda biste, pogledavši na zemlju,
umesto raznolike mase ljudi ugledali neke senke - svetle, polusvetle, maglovite,
mračne. E, tako nas vide žitelji neba i, sudeći po tome što vide, raduju se ili tuguju.
Dozvolite da Vas pitam: kako Vas vidi sveta čije ime nosite, naročito sada, kada Vas
gleda pažljivije radi toga što se i Vi njoj usrdnije obraćate? Kako Vas vidi vaš anđeo
čuvar, koji se uvek nalazi pored Vas, i Sam Gospod, Koji telom sedi s desne strane
Ocu, ali je i obećao da će biti sa nama u sve dane? Kako Vas vide, takvi ste u stvari.
Upozoravam Vas da ovakvim pitanjem ne želim da Vas uznemirim i time pomutim Vaš
praznik; naprotiv, očekujem da Vam pružim duhovnu utehu i radost. Jer ne mogu da
očekujem da Vas sa neba vide kao mračnu ili maglovitu. Vi još niste stigli da se
pomračite, zato Vas vide kao svetlu. U krajnjoj liniji moja iskrena želja Vama za vaš
imendan je: da uvek ostanete takvi i da Vas nebeski žitelji uvek vide kao svetlu. Tako
ćete iz ovoga života da pređete pravo njima. To Vam želim od sve duše.
14. Omotač duše biva svetao ili taman u zavisnosti od unutrašnjeg raspoloženja.
Primeri. Pomračenu dušu vide demoni.
sadržaj
Hteo bih kao dopunu onome što je prethodno rečeno da Vam kažem još nešto o istoj
stvari. Preneću Vam neka iskustva o tome kako duša u svome omotaču prima tačno
onaj oblik koji odgovara njenom unutrašnjem raspoloženju. Za života svetog Andreja,
Hrista radi jurodivog, živeo je u Konstantinopolju neki (neženjeni) sveštenik koji je bio
isposnik, usamljenik i molitvenik. Svi su ga poštovali. Ali sreo ga je sveti Andrej i video
da je odeven u nekakvu maglu, a oko vrata mu se obavila zmija na kojoj piše „zmija
srebroljublja". Eto kakva je bila njegova duša. Međutim, to niko nije video. Videle su
samo prosvećene duhovne oči svetog Andreja. Sveti Andrej je porazgovarao nasamo
sa tim sveštenikom, priveo ga na pokajanje, i on se popravio. Ali kod nebeskih žitelja
one su još prosvećenije. Dakle, i kada nam se čini da niko ne vidi kakvi smo, gleda nas
veliko mnoštvo očiju. Vidi koliko je zvezda na nebu! Očiju koje nas gledaju još je više.
Uostalom, i sami možemo ako ne da vidimo, onda da odredimo kakvi smo. To nam
govori savest - nepotkupivi sudija. Nju je moguće privremeno prigušiti, ali ona uvek
uspeva da se oslobodi jarma i da podigne svoj glas, čak i kod onih koji nisu baš
savesni. Kod onih pak koji nisu pali u poroke, njen glas je uvek čist i zvonak. Ona jeste i
naziva se glasom Božijim u čovekovom duhu. U njoj se odražava i to kakvo mišljenje o
nama imaju ili kako na nas gledaju žitelji neba. Tako, kada savest kaže da smo u svemu
čisti pred Bogom i pred ljudima, onda se to svedočanstvo savesti u vidu svetlosti
odražava oko naše duše, i sa neba nas svi vide kao svetle. A ako nas savest prekoreva
da smo nečisti, onda nas vide kao tamne. Ali bolje od svih uvek nas vide anđeli čuvari -
nekoga kao mračnog, nekoga kao svetlog, sudeći prema postojanom ili slučajnom
unutrašnjem raspoloženju.
Osim anđela i svetih vide nas, nevidljivo za nas, i mračne sile. Samo što one ne mogu
da gledaju dušu kada je svetla, jer se poput slepih miševa boje svetlosti, a gledaju samo
onda kada počne da se pomračuje. Oni se svuda vrzmaju u jatima i čim negde primete
pomračenu dušu, istoga časa svi je napadnu i počnu da je bacaju amo-tamo pomoću
pomisli, strasnih želja i uznemirenja čula. Ta oblast o kojoj sam govorio, koja bezakono
nastaje između duše i tela, predstavlja mesto odakle se demoni približavaju duši i
počinju da je uznemiravaju kao što vetar podiže prašinu. Oni pokušavaju da se prikradu
i svetlim dušama, ali bivaju odbijeni i kao strelom pogođeni zracima svetlosti. U Antiohiji
je živeo čarobnjak Kiprijan. Jedan mladić ga je zamolio da svojim vradžbinama pridobije
za njega Justinu, lepu hrišćanku koju je hteo da oženi, a ona nije htela ni da ga pogleda.
Kiprijan joj je nekoliko puta slao demone koji su mu služili kako bi oni na svoj način
podstakli u njoj ljubav prema mladiću, i oni su dolazili do njene kuće ali unutra nisu
mogli i po povratku su pričali da odatle, iz kuće izlazi svetlost koja ih odbija i opaljuje, jer
je ta Justina kao u neki oblak odevena u svetlost, tako da nisu mogli ni da je pogledaju.
Šta je bilo dalje za nas ovde nije bitno, ali na kraju su se i mladić i čarobnjak obratili
Hristu.
E, to je najbolji primer kako svetla biva duša kada je hrišćanka - čista u svojoj savesti i
predana Bogu. Pri čistoj savesti strah Božiji ispunjava dušu i čuva je nedodirljivu. Tada i
Gospod, Koji je svuda prisutan i sve ispunjava, posećuje tu dušu i ona postaje svetla,
sijajući kao zvezda.
Sačuvavši se čistom, po ishodu iz tela duša i u onaj svet prelazi tako svetla. Sveti
Antonije je jednom besedio sa svojim učenicima i ugledao prugu svetlosti kako se penje
ka nebu. Zagledavši se u nju i shvativši šta se događa rekao je: „Ovo sveti Amon ushodi
na nebo u pratnji anđela".
Dakle, oko toga treba da se potrudite. Ne uzdajte se u ono što vidite spolja, jer je
moguće da je jedno ono što se vidi na nama, a drugo ono što smo u stvari. Podsećam
Vas na reči svetog Vasilija Velikog, koji kaže: telo je naše; ono što osim tela imamo,
počev od odeće, to je ono što nas okružuje. A šta smo mi? Mi smo duša (sa duhom). E
tu treba da se saberemo, odvojivši se od svega što postoji van nas i od samog tela -
treba da uđemo u sebe i da tu sve dobro razmotrimo.
To nas vraća na ono od čega smo se malo udaljili - na pitanje: kako postići da se živi u
duhu, da se njime oduhotvoruje duša i telo i sve spoljašnje? Ali o tome drugi put.
29. Odlučnost da se živi po blagodati ne treba da bude ograničena samo na želju, nego
treba da se sprovodi sa spremnošću na napore i borbu, i uz stremljenje da se
neizostavno postigne to što se želi. Kada se odluka donese, istoga časa treba se
prihvatiti dela i istrajati u njemu sa trpljenjem i postojanošću.
sadržaj
Još nije rečeno sve. Spremam se da napišem nešto kao dopunu. Na to me podstiče
važnost predmeta o kome je bilo reči.
Divno je stanje duše koja sva blista kada je blagodat Božija prožima kao što oganj
prožima željezo. Slušajući o tom stanju svako bi želeo da ga dostigne. Pretpostavljam
da i Vi imate takvu želju. I mada želja pokazuje da duša ume da izabere ono što je
dobro, ipak ona ne izražava sve što se u tom slučaju traži. Može čovek naglo da krene i
da stane, pa da od želje ne bude ništa. Ne, nije tu potrebna samo želja, nego zdrav
pogled na stvari i odlučnost, tvrda i nepokolebiva, uz svest o tome koliko je truda
potrebno, kakve sve prepreke i neprijatnosti tu predstoje, i sa junačkim žarom im se
suprotstaviti.
Tražiti da blagodat Božija prožme sav naš život isto je što i tražiti Carstvo Božije, ili
revnovati na spasenju duše, ili zavoleti i izabrati jedino što je potrebno. Različiti su
nazivi i izrazi, ali delo je jedno. Ja sam uzeo onu stranu koja je očiglednija. Kako god da
ga nazoveš, to je predmet koji je sam po sebi najvredniji, zato je nemoguće ne želeti ga.
Pitaj koga god hoćeš: „Želiš li u raj, u Carstvo Nebesko?" - duhom će ti odgovoriti:
„Hoću, hoću". Ali potom mu reci: „Dobro, onda radi to i to" - i njegove će ruke odmah da
klonu. Hteli bi u raj, ali nemaju uvek dovoljno čvrstu volju da bi se oko toga potrudili.
Hoću da kažem da nije potrebno samo poželeti, nego treba doneti i čvrstu odluku da se
željeno ostvari na delu i potruditi se oko toga. Da bi Vam bilo jasnije ispričaću Vam sve
o tome kako obično želje dovode do odlučnosti.
Ima mnogo predmeta o kojima razmišljamo i dela koja planiramo. Ali mislimo, mislimo i -
zaboravimo. To znači da duša nije prionula uz njih - zato su pali u zaborav. Pamti se
ono uz šta duša prione. Ako se duša vezuje, znači da nam se predmet dopada. Dakle,
predmet nam se dopao, prijatno nam je da o njemu razmišljamo ili da ga držimo u
mislima, da ga zamišljamo, ali moguće je da to ne podstakne želju da se dotični
predmet ima, ili, ako je u pitanju delo, da se učini. Kažemo: dobra stvar ili dobro delo, ali
šta nam to vredi? Mi im se divimo, ali ne vidimo zašto bismo se potrudili oko njih. Da
bismo nešto zaista poželeli, potrebno je da to što želimo ima najprisniji lični odnos
prema nama, da nam bude ili korisno, ili neophodno, ili da nam se tako dopada, da nam
je bez toga život težak i gorak. Kada se u nekom delu ili u nekoj stvari uočavaju takve
osobine, onda ne možemo da uzdržimo želju: ona neizbežno nastaje. Dakle, poželeli
smo. Je li time već sve učinjeno? Još ne. Zar je malo želja koje ostaju neispunjene zbog
nedostatka energije ili napora snage za njihovo ispunjenje. Da bi želja bila ispunjena,
potrebno je da se pretvori u nepokolebivu nameru ili odlučnost, potrebno je da duša
ovako u sebi kaže: dobiću tu stvar ili učiniću to delo po svaku cenu. Kada ove reči budu
izgovorene u duši, odmah za njima počinje razmišljanje o tome kako da se odluka
sprovede u delo: smišljaju se sredstva, traže se pogodne okolnosti vremena i mesta,
planiraju se moguće prepreke i označavaju mere za njihovo uklanjanje, a čitav tok stvari
pretresa se od početka do kraja. Tek kada se sve to obavi u duši, ona je potpuno
spremna za delo.
Sve je spremno za delo, ali dela još nema - treba ga započeti i istrajati u njemu sa
trpljenjem i odgovarajućom usrdnošću, sve dok se ne dovede do kraja. Sve što smo do
sada opisali nalik je na to kada imate mašinu za testerisanje drva koja je spremna za
rad: sve je postavljeno, drvo je na svom mestu - još sam da se pusti u rad. To - pustiti u
rad kruna je svih prethodnih priprema, i mada gotovo ništa ne pridodaje delu, sve zavisi
od toga. Isto je i sa prelaskom želje u odluku i delo: kada je odluka sazrela i kada je
delo potpuno promišljeno, ostaje još samo jedan neophodan čin u kome je sva sila -
početi sa delanjem. Pomislićete, pa šta je tu teško, kada je već sve spremno? Međutim,
to je najteži korak. Do trenutka donošenja odluke sve se odvijalo u nama, a sada to
naše unutrašnje, umno delo treba da stupi u tok dogaćaja i da teče uporedo sa drugim
delima. Učini samo prvi korak, a onda će već same okolnosti u kojima se započeto delo
zatekne početi da ga podstiču da se odvija u duhu i poretku kako je započeto. To vam
je dakle čitava procedura dela!
Sve ovo govorim zato da bih Vam ukazao na to šta još treba da dovršite u sebi kako bi
se želja sa kojom ste se dali u delo Božije pretvorila u delo. Da vaša želja ne bi bila kao
sasušena grana, treba je najpre dovesti do odlučnosti - ne brzoplete, nego postojane,
promišljene, čvrste, razumne i, što je najvažnije, nepovratne. A zatim se prelazi na delo.
Prvo sve treba da bude učinjeno u nama, našim sopstvenim razmišljanjem i molitvenim
obraćanjem Bogu radi urazumljenja i prosvetljenja uma kada je reč o tako neophodnom
predmetu. A drugo Vam već neće biti teško, sudeći po redu koji vlada u Vašoj kući.
Gospod neka Vas blagoslovi i neka se u Vama dogodi ovo što je opisano!
30. Skica blagodaću prosvetljenog unutrašnjeg stanja rečima Makarija Velikog. Načini
podsticanja i pojačavanja odlučnosti za dobar život.
sadržaj
Ne mogu da izdržim. Uzimam pero i ponovo počinjem da Vam objašnjavam isto - o
privlačnosti oblagodaćenog stanja, kako bih Vas usmerio na put za dostizanje i
usvajanje tog stanja i ostajanje u njemu. Samo, sada Vam neću izlagati svoje, nego reči
bogomudrog Makarija Velikog, tačnije reči iz njegove osamnaeste besede.
„Ako je neko u svetu bogat i ima tajnu riznicu, pomoću tog blaga on dobija sve što
poželi. Tako i oni koji su pronašli i već imaju nebesku riznicu (blagodat), tim blagom
stiču sebi svaku dobrodetelj i dodaju u svoju riznicu još veće nebesko blago. Apostol
kaže: a ovo blago imamo u zemljanim sudovima (2.Kor.4,7), to jest, iako smo još u telu,
udostojili smo se da pronađemo u sebi tu riznicu - osvećujuću silu Duga.
Ko je pronašao i ima u sebi ovu nebesku riznicu Duga, taj pomoću nje besprekorno i
mirno savršava svaku pravdu po zapovestima Božijim i svako delo dobrodetelji, bez
prinude i teškoća. Gajde da umolimo Boga, da zatražimo da i nama daruje riznicu Duga
Svoga, kako bismo i mi besprekorno i čisto mogli da prebivamo u svim zapovestima
Njegovim, i da čisto i savršeno izvršavamo sve što je pravedno.
Prinudimo se da umolimo Gospoda da nas udostoji pronalaženja i primanja nebeske
riznice Duga, te da dođemo u takvo stanje, da besprekorno i bez napora, lako i čisto
izvršavamo sve zapovesti Gospodnje koje ranije i uz sav trud nismo mogli da izvršimo.
Ova riznica se zadobija kroz usrdno traženje, veru i trpljenje napora koje to traženje
iziskuje. Iz sve duše i sa verom treba moliti od Boga da nam omogući da u srcima
svojim pronađemo Njegovo bogatstvo, u sili i delanju Duga".
Sveti Makarije ovako predstavlja to što se događa sa ljudima kod kojih je blagodat
Božija počela vidljivo da projavljuje svoja dejstva: „Ponekad se vesele kao za carskom
trpezom i raduju se neizrecivom radošću i veseljem. Sledećeg trenutka bivaju kao
nevesta koja nalazi božanski mir u zajednici sa svojim ženikom. Ponekad pak osećaju u
sebi takvu lakoću i polet kao da su bestelesni anđeli koji se još nalaze u telu. A ponekad
kao kakvim pićem bivaju umireni i obradovani Duhom i opijeni božanskim duhovnim
tajnama. Ponekad ih Duh ozaruje takvom ljubavlju, da kad bi bilo moguće smestili bi u
svoje srce svakog čoveka, ne razlikujući zlog od dobrog. Ponekad, u
smirenomudrenosti Duga, oni toliko unižavaju sebe pred svakim čovekom, da se
smatraju poslednjim i najmanjim od svih. Ponekad se njihova duša umiri u velikom
bezmolviju, u tišini i miru; ponekad se umudri blagodaću u razumevanju nečega, u
neizrecivoj mudrosti, u poznanju onoga što se ne može opisati jezikom. A ponekad
takav čovek izgleda kao sasvim običan".
Kakvo divno stanje! Evo još jednog kratkog opisa blagodaću prosvetljenog unutrašnjeg
stanja.
„Kada duša uziđe do savršenstva Duga, potpuno se očistivši od svih strasti, i kada u
neizrecivom opštenju dođe u jedinstvo i sjedinjenje sa Duhom Utešiteljem, sjedinjena sa
njim ona se i sama udostojava da postane duh; tada ona sva postaje svetlost, sva
postaje oko, sva - radost, sva - uspokojenje, sva - ljubav, sva - milosrđe, sva - blagodat i
dobrota".
Eto šta su se trudili da postignu i šta su s mukom postizali sveti podvižnici! Složićete se
da su imali zbog čega da se trude. A pristup u tu oblast svima je otvoren. To nije
zabranjeni vrt. Takva su blaga svima obećana, a za njihovo sticanje unapred je data
blagodat Duga Svetoga kroz krštenje i miropomazanje. Na nama je samo da
prekopamo po sebi i pronađemo to skrovište sa blagom. Blago je zakopano u našem
vrtu - samo da uzmemo lopatu i počnemo da kopamo. Sa prvim udarcima lopate
počeće da zvecka srebro i zlato. I eto skrivene riznice! Radosti tada neće biti kraja.
Eto! Dokle smo dakle stigli?
U prošlom pismu pokazao sam Vam put kojim se stiže do odlučnosti, ali nisam
pomenuo usled čega se ta odlučnost konačno pojavljuje. Sada ću ukratko da ukažem
na ono što je najvažnije.
Privlačnost predmeta budi energiju, ali delo tu može da sačeka i do sutra. Međutim,
kada je uz to jasno prisutna, s jedne strane, krajnja potreba i neizbežnost, a sa druge -
pomoćna sredstva, tada se odluka sprovodi neodložno. Evo Vam primer. Neko sedi u
sobi, a ti ga ne pozoveš nego pustiš da sam vidi da je požar i da hitro mora da se skloni
odatle: on bi u trenu izjurio napolje. Upravo to mi treba da uradimo i sa sobom, pa da u
slučaju neodlučnosti obratimo pažnju na jadno (teško) stanje oko sebe, to jest da se
ubedimo kako ili treba da učinimo to i to, ili smo večno propali. Čim se pojavi svest o
tome, istoga časa u svoj svojoj snazi probudiće se sva naša duhovna energija i
nezadrživo će nas pokrenuti na delovanje. Kako to da se učini u odnosu na predmet o
kome je kod nas reč, potrudite se sami da smislite. Sa svoje strane pomenuću samo da
će danas-sutra doći smrt, a nakon smrti šta? Možda ono što je bilo sa lukavim slugom:
„uzmite od njega kesu - dar blagodati, a njega samoga bacite u najcrnju tamu!" Ili ono
što se dogodilo sa ludim devojkama - zatvore se i začujete glas: „ne znam ko si ti!"
Samo što će to, jedno ili drugo, da bude zauvek, ukoliko ne rasplamsamo blagodat u
sebi i ukoliko se ne prosvetlimo njome. Zamislite sebe u takvom položaju jasnije, i ne
verujem da ćete ostati neodlučni, ako ste uopšte i bili neodlučni. To je veoma silna
predstava. Još je drevni mudrac rekao: seti se kraja svoga, i dok si živ nećeš sagrešiti
(Sir.7,39). Potrudite se da to zamislite što jasnije, a kada Vam bude dovoljno jasno,
čuvajte i ne pomračujte svest o tome. Da biste pomogli sebi uzmite knjigu „Ustani, ti koji
spavaš" i čitajte je. Nju sam Vam dao ranije.
Pomoćna sredstva jesu drugi momenat koji uz svest o kraju daju hrabrost i nadu da se
pobegne od bede i time pokreću na delovanje. Ako ne bude toga, osećanje bede
neminovno će voditi u očajanje. U navedenom primeru, ako nema slobodnih vrata ili
otvorenog prozora onaj ko se našao u požaru može samo da se uhvati za glavu. Tako i
u našem predmetu, u teškoj situaciji u kojoj se zaista nalazimo (bez blagodati ne
možemo izbeći lišenje Carstva Nebeskog), ne bi bilo pomoćnog sredstva koje bi moglo
da nas izvuče iz očajanja, da nije, slava Gospodu, za nas već spremno sve čime
možemo izbeći neizbežnu nesreću posle smrti - sve je spremno, nalazi se u našim
rukama, čak u nama samima. Ostaje samo da se prihvatimo dela i počnemo da radimo.
Zar ćemo, znajući sve to, još oklevati i dan za danom odlagati početak?
Što se tiče Vas, dodaću još i to da nije potrebno da započinjete nešto naročito. Samo
živite u duhu u kome ste vaspitani i držite se onog blagočestivog poretka koji vidite u
svojoj porodici i kod svojih rođaka. Sve ovo ja i govorim samo zato da biste Vi iz sveg
srca izabrali upravo takav način života i da biste sopstvenom voljom odlučili da do kraja
živite upravo tako. Dosadašnji Vaš život kao da i nije bio Vaš. Tako su Vas usmerili. To
je jako dobro, ali neće biti postojano ako Vi sada sopstvenom voljom ne izaberete
upravo takav život i ako ga ne postavite sebi kao neumoljivi zakon. Ako to ne učinite
sada, povući će Vas zli duh svetskog života, ili će od Vas ispasti ni ovo ni ono, kao što
sam već govorio.
Razmislite Gospoda radi o svemu tome i pohitajte da donesete odluke. Neka Vas
Gospod blagoslovi!
31. Kako podržati težnju ka dobrom životu koja se pojavila. Duhovno čitanje i
razmišljanje. Zapisivanje dobrih misli. Kako izbeći lutanje misli prilikom čitanja i molitve.
Neprestano sećanje na Boga i smrt. Samoukorevanje.
sadržaj
E, slava Bogu! Pišete da imate silnu želju da se približite Bogu. Neka Gospod
blagoslovi! Zašto sam sve vreme i govorio, ako ne zato da bih oživeo tu želju u Vama?
Rasplamsajte strah Božiji u sebi, znajte da kada postoji strah Božiji, to znači da je Vaš
duh živ i da blagodat Božija deluje u Vama. Prvo delo našeg duga je - poznanje Boga i
strah Božiji, a osnovni dar blagodati Božije je duh straga Božijeg. On je i početak i
produžetak i kraj puta onoga ko je spasen. Ko ima živi i delatni strah Božiji, taj u sebi
ima neiscrpnu silu koja pokreće na svako bogougodno delo, i ujedno jakog stražara koji
čuva od đavoljih napada i od svakog skretanja sa puta. Pomozi nam Gospode da
probudimo i da potom uvek čuvamo u snazi taj duh straga Božijeg!
Veoma je dobro to što ujutro posvećujete određeno vreme čitanju duhovnih knjiga. Ali
ko se tamo kod Vas tako neblagonaklono odnosi prema tome? Ako biste učestali sa tim,
pa da ništa drugo ne biste radili nego samo čitali i molili se, to bi konačno bilo nešto
izuzetno, a ovako - da malo čitate i porazmislite - šta je tu tako naročito?! Koliko znam,
svi blagočestivi i bogobojažljivi ljudi čine tako. Mislim da se i Vaši roditelji drže istog
pravila. To čitanje, zajedno sa molitvom koja mu prethodi, krepi dušu i daje joj snagu za
čitav dan. Lekari savetuju da se praznog stomaka ne izlazi iz kuće. U odnosu na dušu,
to se ispunjava jutarnjom molitvom i čitanjem. Duša se time nahrani i više ne izlazi
gladna na svoje svakodnevne poslove.
Evo šta mi čak pada na pamet da Vam predložim. Uzmite jednu svesku i zapisujte u nju
misli koje Vam dolaze prilikom čitanja Jevanđelja i drugih knjiga, i to ovako: Gospod u
Jevanđelju kaže to i to; iz toga se vidi da mi treba da postupamo tako i tako; za mene to
je ostvarivo na sledeće načine; tako ću i da postupam; Gospode, pomozi! To je mali
napor, a koliko je koristi od njega! Tako činite! Vaša misao će se izoštriti i dobiće krila.
Duh koji prebiva u Svetom Pismu preći će i u Vaše srce i oživeće ga. A to je melem na
rane!
Zašto za vreme čitanja i molitve misli lutaju, i šta tu da se radi? Od toga niko nije
slobodan. Ali, tu nema greha. Greh je kada neko svojevoljno razvija u sebe misli koje
dolaze sa strane. A kada one dolaze nevoljno, kakva je tu krivica? Krivica postoji i onda
kada neko primeti da mu misli lutaju, ali nastavi tako. Treba pak ovako da postupi: čim
primeti daje misao pobegla, odmah da je vrati na njeno mesto.
Da bi za vreme molitve bilo manje lutanja misli, čovek treba da se napregne kako bi se
molio sa toplim osećanjem, a za to je potrebno da prethodno - uoči molitve - zagreje
dušu razmišljanjem i poklonima. Navikavajte se da se molite sopstvenom molitvom.
Tako, na primer, suština večernje molitve je da se zablagodari Bogu za sve što se
dogodilo u toku dana, i prijatno i neprijatno. Za ono loše što je učinjeno treba se kajati i
moliti oproštaj, uz obećanje da će se sledeći Dan provesti ispravno. Takođe, Boga treba
moliti za čuvanje tokom sna. Sve ovo recite Bogu od svojih misli i od svoga srca.
Suština Jutarnje molitve je - blagodariti Bogu za san i odmor, i moliti ga da pomogne da
čitav dan činimo dela u slavu Njegovu. I to mu recite svojim mislima i od svoga srca. Pri
tome i ujutro i uveče kazujte Gospodu svoje potrebe, najpre duhovne ali i spoljašnje,
govoreći mu kao dete: vidiš, Gospode, slabost i nemoć! Pomozi i izleči! Sve ovo i slično
može se pred Bogom izraziti i sopstvenim rečima, bez upotrebe Molitvenika. Možda će
tako biti i bolje. Pokušajte - ako ide, možete sasvim da ostavite Molitvenik, a ako ne ide,
treba da se molite sa Molitvenikom, jer biste inače mogli sasvim da ostanete bez
molitve.
Da bi molitvoslovlje po Molitveniku sabiralo misli i zagrevalo srce, potrebno je da u
slobodno vreme - osim onog vremena kada stojite na molitvi - sednete i dobro promislite
o sadržaju propisanih molitava i da ih osetite. Kada posle toga stanete da ih čitate u
vreme jutarnjeg ili večernjeg molitvoslovlja, sve te misli i osećanja koja pronađete tokom
razmišljanja će se obnavljati, sabiraće Vašu pažnju i zagrevati Vaše srce. Molitvu
nikada ne čitajte brzo. I još nešto: potrudite se da molitve naučite napamet. To mnogo
potpomaže sabranu molitvu. Molitvu treba učiti kao i bilo koje drugo delo.
Navikavajte se da o Bogu ne razmišljate samo onda kada stojite na molitvi, nego i u
svakom drugom času i trenutku, jer On je prisutan svuda. Od toga će se u vašu dušu
slivati mir, dobićete snagu za delanje i Vaša će dela biti dovedena u red. Vaša sadašnja
želja da se što više približite Bogu na taj će se način u potpunosti ostvariti. Onome ko
se uvek seća Boga toplo je kao da stoji na suncu.
Sećanju na Boga dodajte i sećanje na smrt i blaženu ili pregorku večnost. Ta dva
sećanja otkloniće Vas od svega lošeg čak i u mislima i usmeriće Vas ka svemu dobrom,
ne samo radi pokazivanja, nego iskreno. Pogrešno je mišljenje da sećanje na smrt
tobože zagorčava život. Ne zagorčava, nego nas uči da budemo oprezni i da se
uzdržavamo od svega što bi moglo da zatruje život. Kada bismo se češće sećali smrti,
bilo bi manje nereda i u pojedinačnom i u društvenom životu.
Vi sebe prekorevate zbog samoljublja. Dobro je, dobro. Pratite projave samoljublja i
odmah ga odsecajte. Samoljublje bi htelo da čini sve za sebe, a Vi sve činite u slavu
Božiju i na dobro drugih, ne gledajući i ne žaleći sebe. Jer i oni koji su samoljubivi spolja
uglavnom čine ista dela kao i oni koji nisu samoljubivi, samo im daju drugo usmerenje i
sa njima imaju druge namere. Do nas je da te namere ispravimo od samoljubivosti ka
samopožrtvovanju, a potom će i delo poći na istu stranu. To treba naučiti. Učite, učite!
Neka Vas Gospod blagoslovi!
Vi želite da Vas grdim bez sažaljenja. Stvar zbog toga neće propasti. Ali zasada Vi
preda mnom stojite čisti i svetli. I meni ostaje samo da poželim da Vas Gospod uvek
sačuva takvom kako mi izgledate; ako u stvarnosti niste takvi, neka da da Vas takvom
učinimo.
32. Onaj ko je odlučio da stane na put dobrog života mora da posti. Pouka o tome kako
treba postiti. Ponašanje u crkvi tokom posta.
sadržaj
Slava Tebi, Gospode! Evo, došao je i post. Pričinili ste mi veliko zadovoljstvo kada ste
rekli kako jedva čekate da počnete sa postom. I ne menjajte nameru. Neki poste samo
tokom Strasne sedmice, ali Vi ne čekajte dotle. Na Strasnu sedmicu poste i oni koji su
već postili prethodnih nedelja, i oni koji bi hteli što kraće da poste, pa se potrude samo
tri dana. Vi se držite ovog prvog.
Neka Vam Gospod blagoslovi da postite kako treba. Baš onako kako Vi mislite, tako i
treba da postupa svako ko posti. Da se uzdržava od hrane, i da odlazi u crkvu, i da se
usamljuje, i da čita, i da razmišlja, i da se bavi sobom - sve je to potrebno. Ali sva ta
dela treba usmeriti ka jednom cilju - dostojnom pričešćivanju Svetim Tajnama. Da biste
se dostojno pričestili, dušu treba da očistite pokajanjem. Svi podvizi tokom posta
(odlasci u crkvu, molitva kod kuće, uzdržavanje od hrane i sve ostalo) određeni su zato
da bi se pokajanje savršilo kako valja - sa iskrenom skrušenošću i tvrdom odlučnošću
da se Gospod više ne vreća.
Osnovna stvar kod pokajanja je - ući u sebe. Svakodnevni poslovi, brige i misli koje
nezadrživo lutaju po svetu, ne dopuštaju nam da uđemo u sebe. Zato onaj ko se
podvizava u postu, koliko je to moguće, treba da ostavi svoje brige i da sedi kod kuće
umesto da juri za poslovima. To presecanje briga je veoma važno za post. Ko to ne
učini, taj neće ni postiti kako treba. I vi treba to da učinite. Koliko god da su male vaše
brige, one vas ipak dekoncentrišu. Odložite ih u stranu kada pristupate postu.
Pretpostavimo da ste sve odbacili i da sedite u svojoj sobi. Šta tu da radite? I u
usamljenosti se može sedeti uzalud, zato treba da se prihvatite nekog dela koje vodi
pobožnosti. Kojeg? Molitve, čitanja, Duhovnog razmišljanja.
To je molitva izvan crkve. Ova u crkvi se podrazumeva sama po sebi. Kako da se molite
u crkvi to Vam je poznato. Ali evo šta ipak treba da znate: u crkvu treba da odlazite
rado, kao u roditeljski dom Božiji, bez mrgođenja i dosađivanja. Da idete u crkvu ne
samo zato da biste stajali na službi, nego da biste se iz duše pomolili - sa toplotom srca,
sa izlivanjem osećanja skrušenosti, smirenja i pobožnog straga pred Gospodom, i uz
uznošenje usrdnih moljenja za svoje najvažnije potrebe. Kako uspeti u tome? Treba
unapred da se pripremite i kada dođete u crkvu da podstičete sebe na to. Glavno je da
se srce tokom službe zagreje i da se toplo obraća Bogu. Ali treba takođe slušati službu i
pratiti je svojim mislima i osećanjima. Raznolikost koja je usmerena ka jednome, bez
rasejavanja, lako će održati pažnju prema onome što je korisno i što nas izgrađuje.
Treba pronicati u ono što se peva i čita, a posebno paziti na jektenije, jer su u njima
skraćeno izražene sve naše potrebe, za koje molimo i nepostidno se obraćamo Bogu.
Ali misli obično lutaju. To je zbog nedostatka molitvenih osećanja. Evo šta treba da
radite sa njima: čim primetite da su misli odlutale iz crkve, vratite ih natrag i nikada sebi
svesno ne dopuštajte da maštate ili lutate u mislima - i sada, tokom posta, i u bilo koje
drugo vreme. Kada Vam misli neprimetno odlutaju to još nije veliki greh, ali kada
počnete namerno da u mislima lutate tamoamo dok stojite u crkvi, to je već greh.
Gospod je prisutan među onima koji su u crkvi. Onaj ko tu ne razmišlja o Gospodu,
nego mašta, taj je nalik onome ko dođe kod cara kako bi ga nešto zamolio, pa stane da
se u carevom prisustvu vrti i okreće, ne obraćajući na njega nikakvu pažnju. Možda
Vam i uz sav trud neće poći za rukom da potpuno zaustavite lutanje misli, ali da ne
dozvoljavate sebi da namerno maštate, to i možete i treba da činite. Što se tiče lutanja
misli tu postoje dva pravila: 1) čim primetite da misli lutaju vraćajte ih natrag i 2) svesno
ne dopuštajte mislima da lutaju.
Sredstvo protiv lutanja misli je pažnja uma umerena na to da je Gospod pred nama i mi
pred Njim, U tu misao treba pohraniti čitav um i ne dopustiti mu da odatle odstupi.
Pažnja se za Gospoda vezuje strahom Božijim i pobožnošću. Odatle dolazi toplota srca
koja zapravo i usredsređuje pažnju na Jedinog Gospoda. Potrudite se da podstaknete
srce pa ćete i sami videti kako će ono da sputa pomisli. Ali treba da prinudite sebe. Bez
truda i naprezanja uma nećete dostići ništa duhovno. Tu mnogo pomažu zagrevanje
srca i pokloni. Njih činite što češće, i pojasne i zemne.
Daj Bože da osetite sladost prebivanja u crkvi kako biste hitali ka njoj kao što se sa
velike hladnoće hita u toplu sobu. Tokom posta glavni rukovoditelj dela radi koga se i
posti je dolično prebivanje u crkvi. Ostalo je pomoć i potpora. Ali o tome drugi put.
37. Probuđena odlučnost da se živi ispravno treba jasno da se odredi kao težnja da se
u svemu postupa shodno volji Božijoj. Mir i radost slugu Božijih. Potrebno je čuvati se
kolebljivosti kada je u pitanju odluka da se živi po Bogu. Bog će odbaciti onoga ko nije
ni topao ni hladan.
sadržaj
Ne čujem da li ste počeli da postite. Ali kada počnete, dobro će vam doći sve ono što je
napisano o postu. Ja međutim dodajem još jedno kratko izlaganje, kako bih pojasnio
neke tačke. Jer čitav predmet je takav, da se ne može izložiti u nekoliko redova.
Dakle, uzmimo da ste ušli u okvire posta, to jest u spoljašnji poredak posta, i da počnete
strogo da se preispitujete prema uputstvima koja ste dobili, kako biste, uočivši sve
nepravilnosti, potom bili u svemu ispravni.
Te reči biti ispravan treba precizno odrediti. U tome je suština stvari i ko to ne zna,
može da napravi veliku grešku, a da pri tome još veruje kako postupa ispravno.
Postavili ste sebi kao načelo da budete ispravni. Ali u čemu smo mi zapravo loši? U
čemu se ogleda naše loše ponašanje? Mislim da ste i Vi doživeli da pristupajući
ispovesti ne znate šta biste rekli: ne vidite u čemu ste grešni. Otkuda to? Odatle što nije
jasno kakav bi naš život trebalo da bude i vode li sva naša dela i naše pomisli ka
ispravnom cilju. Pošto to nije objašnjeno, mi - gledajući na svoj život i videći da je on,
kao i kod svih drugih, loš, ali da ništa posebno ne bode oči - ostajemo spokojni i
kažemo: pa šta još hteti?
Sve što sam do sada pisao, pisao sam zato da se i Vama to ne bi učinilo. Ako postupite
prema onome kako Vam je ukazano, Vaš se jezik više neće vratiti na to da kaže: pa šta
još hteti? Zadržaću Vašu pažnju još malo na tome.
Evo u čemu je zapravo stvar. To sam pomenuo ne jednom. Čitav naš život, u svim
svojim delovima i pojedinostima, treba da bude posvećen Bogu. Takav je opšti zakon:
sve što god da činiš, čini u skladu sa voljom Božijom, kako bi ugodio Bogu, u slavu
presvetog imena Njegovog. Tako treba gledati i na svako delo koje se nađe pred nama
- da li je ono u skladu sa voljom Božijom. I nemoj ga se prihvatati pre no što se uveriš
da joj tačno odgovara; a obavljaj ga onako kako je Bogu ugodno da se obavlja. Onaj ko
uvek bude postupao sa takvom opreznošću i jasnom svešću o tome koja su dela
ugodna Bogu, taj neće moći da ne bude svestan i toga da se njegov život odvija kako
treba, mada njegova dela nisu sjajna i savršena, ali u njima nije svesno dopušteno ništa
što bi vređalo Boga i što Njemu ne bi bilo ugodno. Ta svest ispunjava njegovo srce tihim
mirom i duhovnom radošću koja se rađa od osećanja da nije stran Bogu; i mada nije
velik, znatan i viđen, on ipak jeste sluga Božiji, koji se trudi da na svaki način ugodi
Bogu i sve svoje sile usmerava u tom pravcu, verujući da ga i Sam Bog vidi kao takvog.
Naš moralni život trebalo bi kod svih da bude takav. Međutim, kakav biva u stvarnosti?
Živimo kako živimo. Takvo svesno i samodelatno usmeravanje svih svojih dela na
ugađanju Bogu, bilo da su ta dela velika ili mala, nije kod nas prisutno ni u mislima ni u
namerama. Naša dela se odvijaju bez takve svesti, i to što se radi, radi se uglavnom
prema ustaljenom redu, jer svi tako rade, bez uverenosti u to da dela odgovaraju
glavnom cilju njihovog života.
Nedavno sam Vam spominjao nešto o duhu života - da on biva ili bogobojažljiv, ili
samoljubiv, ili ljubi svet. Zaboravio sam da tu pomenem i četvrti tip: ni to ni ovo, mada
sam i njega negde uzgred pomenuo (kraj 27og pisma). Zar upravo tim duhom ne diše
najveći deo ljudi? Oni naizgled nemaju ništa protiv Boga, ali ni ugađanje Bogu nije
njihov cilj. Ako je bio u crkvi - bio je, a ako nije - ništa strašno. I kod kuće kada se mole
– jedan-dva poklona i kraj. Time su zadovoljni. Tako i u svemu drugom Božanskom. Oni
nisu očigledni egoisti, nego jednostavno štite svoje interese i uvek će naći razlog da se
izvuku i izbegnu bilo kakvu samopožrtvovanost. Oni ni svet ne ljube tako primetno, ali
će se zajedno sa svetom razonoditi njegovim delima. Takvih ljudi je mnogo. Svi su oni
ravnodušni prema delu bogougađanja i spasenja, i nisu ni topli ni hladni. Bog se od njih
okreće i odbacuje ih.
Niste li i Vi do sada pripadali toj vrsti? Mislim da niste sasvim. Ipak, to što ste činili, činili
ste najvećim delom zato što su svi oko Vas tako činili. Ali ostavimo ono što ste bili.
Uveravam Vas da ako savesno budete ispunjavali sve što Vam kažem, nećete više ni
najmanje biti nalik na takve, nego će sva Vaša dela biti dobra i predobra. Ne zato što će
to biti neka posebna dela, nego će dobiti posebnu Bogu, drugi karakter,
dostojanstvenost, doličnost. Neka Gospod blagoslovi! To Vam želim iz sveg srca. Kada
sve budete ustrojili po volji Božijoj i kada počnete tako da se vladate, Vi ćete sigurno biti
osenjeni unutarnjim mirom i dobićete spokojstvo srca, jasno, toplo, radosno, u čemu se i
sastoji raj duševni.
Ali da bi bilo tako, treba da dobijete odlučnost za takav život; da biste postali odlučni
treba da osetite da Vaš život nije dobar i da uvidite kako ne pazite na ono što je
najvažnije (ni to ni ovo); takođe, treba da uvidite koliko je divan pažljiv život. No, ni to
nije dovoljno. Treba se skrušiti, jer mada još niste mnogo vremena proživeli, deo ste
svakako proživeli uzalud. Skrušenost srca zbog svoje neispravnosti pred Bogom čini
oslonac odlučnosti da se ispravno stoji pred Njim. Sada se potrudite oko svega toga.
Neka Vam Gospod pomogne!
Gospod, Koji ustrojava spasenje svih, i Koji upravlja sudbinama onih koje spasava,
neka Vas nauči kako da Vaš život ne prođe uzalud - ni to ni ovo - nego da bude ugodan
Bogu, da Vam donese spasenje i posluži kao put za zadobijanje Carstva Nebeskog.
38. Neophodna odluka onoga ko posti da će se posvetiti Bogu razmatra se kao svesno
obnavljanje zaveta koji su za nas dati na krštenju.
sadržaj
Dodaću još nešto. Kada pročitate sve što Vam predstoji da učinite nemojte da pomislite:
uh, kako je to strašno! Pa kako sve to da postignem?! Čak i da je tako, nemojte oklevati,
jer je u pitanju delo od prvorazredne važnosti. Tu međutim nema ničeg teškog ili
velikog. Sve je vrlo jednostavno. Samo Vi polako krenite, i poći će Vam za rukom da
učinite sve kako treba. No, ako i ne uspete da učinite sve onako kako biste hteli - učinite
kako možete. Gospod nije sitničav. On ceni usrdnost i nameru. Vaš trud da se
preispitate i promenite, On prima kao delo koje se već dogodilo - samo nemojte
odustajati, nego imajte u vidu da treba da ga produžavate sve dalje, dok ga ne
dovedete do kraja. Najvažnija je odlučna namera da čitavu sebe posvetite Gospodu. Tu
nameru ste svakako dužni da podstaknete u sebi i da je utvrdite jednom za svagda. Jer
to je neophodan uslov za dobijanje blagodati koja se daje kroz Svete Tajne pokajanja i
svetog pričešća.
Podsetiću Vas na to kako je uređeno delo našeg spasenja, pa ćete videti u čemu se
sastoji ono najvažnije što sada stoji pred Vama. Mi smo sagrešili preko naših
praroditelja. Blagost Božija se sažalila nad nama, te nam je uredila spasenje u Gospodu
Isusu Hristu, Sinu Božijem, Koji se vaplotio radi nas ljudi i radi našeg spasenja. Ovo
spasenje On je savršio Svojom smrću na krstu, i Vaskrsenjem, i slanjem Duga Svetoga.
Oni koji veruju u Njega i pristupaju Mu sa pokajanjem, dobijaju oproštaj grehova radi
Njegove smrti i radi odlučnosti da u životu slede Njega i Njegovo učenje, i primaju
blagodat Duga Svetoga kroz Svete Tajne. Mi smo to novo rođenje dobili u detinjem
uzrastu. Veru su za nas svedočili roditelji i kumovi. Oni su i obećali da ćemo živeti po
zapovestima Gospodnjim. Zato je u tim prvim Tajnama sve i dato tako, kao da mi sami
svesno ispovedamo veru i dajemo zavete, ali očigledno sa tim uslovom, da kada
odrastemo i dođemo do samopoznanja primimo i sami na sebe obaveze koje su na
krštenju za nas izrekli drugi. Kada to neko učini, blagodat Božija, koja je dotle delovala
sama i skriveno, počinje slobodno da deluje. To često može i da se oseti, a očigledno
pomaže na delu spasenja onome ko je takvu odluku doneo. Ovo delo se uglavnom
savršava za vreme posta.
Evo dakle šta treba da poželite da učinite. Vi ste i ranije postili i činili sve što se obično
čini za vreme posta. Ali sada se spremite da to radite temeljnije, i sa svešću o onome
što radite. Polazeći od toga, ja ću Vam objasniti šta treba da učinite: treba sami da date
te zavete koje su za Vas dali drugi. Tada su se drugi za Vas odrekli satane i svih dela
njegovih i svakog služenja njemu (svetskog života), a sada Vi sami treba da se
odreknete svega toga. Tada su drugi za Vas izjavili da se sjedinjujete sa Hristom i da
ćete Njemu služiti i Njemu se klanjati - sada to recite i sami, iz sve duše i iz sveg srca.
Uđite u to sa verom i odgovarajućom odlučnošću. Neka Vam Gospod bude pomoćnik, i
Majka Božija i Vaš anđeo čuvar!
Neka Vas oseni blagodat Svesvetog Duga u Svetim Tajnama ispovesti i svetog
pričešća, kojima treba da pristupite sa takvom dobrom namerom i odlukom.
39. Ispravljanje života ne sastoji se u promeni spoljašnjeg ponašanja, nego u duhovnoj
promeni, sa spremnošću na borbu sa preprekama. Različiti su načini na koje se đavo
trudi da zavede one koji su stali na put istinskog života.
sadržaj
Vašim poslednjim pismom priredili ste mi pravi praznik. Kako se prosvetljuje Vaša glava
i kako odluke Vašeg srca dobijaju istinski i spasonosan smer! Dakle, odlučili ste da sve
u svemu postupite kako treba. Neka Gospod to blagoslovi! Sve Vaše ideje o tome kako
ćete ubuduće živeti su dobre. Ali da ne biste u žaru upropastili stvar, makar to bilo i
odstupanje nadesno (odstupanje može biti na desnu i na levu stranu: prvo je revnost ne
po razumu, a drugo - lenjost), žurim da Vam dam još neki savet.
Ispravljajući sebe, više pažnje treba da obraćate na unutrašnje nego na spoljašnje.
Spoljašnje čak možete da ostavite kakvo jeste, izuzev onoga što štetno deluje na srce,
što razbija misli, podstiče na nepotrebna dela i slično. Prestrojavanje svakako treba da
se dotakne i spoljašnjeg načina života, ali ne toliko u njegovoj formi, koliko u duhu kojim
se živi. Ako se tako postupi, spoljašnje će ostati gotovo isto, sa malim izuzecima, ali duh
će biti sasvim drugačiji. Korist od ne odveć brze promene spoljašnjeg načina života je
ta, što promena nikome neće bosti oči.
Drugo što treba da se ima u vidu Vi već znate - da ne mislite da će se ono što je
zamišljeno ostvariti lako. Koliko je samo prepreka i spolja i iznutra! Vi dobro činite što se
spremate za borbu, a ne za put posut cvećem. Tako i treba! Spremajte se za borbu i
molite Gospoda da Vam daruje snagu da podnesete sve zlo i uznemirujuće što
sretnete. U sebe se ne uzdajte. Svu nadu položite na Gospoda i uvek ćete imati
Njegovu pomoć.
No, spremajući se za borbu nemojte da mislite da ćete uvek slaviti pobedu. Često ćete
morati i da trpite i da patite. Često ćete uviđati da Vam se i pored sve želje da budete
ispravni potkradaju promašaji. Ali unapred znajte da stvari stoje tako. Ako se dogodi da
pogrešite - ne užasavajte se. Unapred to predvidite i ne očekujte da će život teći
drugačije - bez prepreka, nemira i nevolja.
I samo jednim se opskrbite - čvrstom hrabrošću - pa ostajte u započetom delu ne
gledajući ni na šta drugo. Sada to treba da bude utvrđeno za čitav život i zapečaćeno
zavetom i tvrdom odlučnošću.
A kako će život da se odvija, kakvih će sve uspeha i neuspeha biti, kako će drugi to da
dočekaju - sva slična pitanja prepustite volji Božijoj.
Iz opita zabeleženih u žitijima svetih vidi se da Gospod na različite načine vodi ka
savršenstvu one koji se priljubljuju uz Njega i sa toplom ljubavlju Mu posvećuju svoj
život. On i đavolu dopušta da zlonamerno deluje, ali pri tome ne uklanja Svoju desnicu
koja nam pomaže. Putevi su Njegovi divni i, što je glavno, tajni. Čak i sam onaj ko biva
vođen tim putevima, u pravom svetlu ih vidi tek kasnije, kada se osvrne za sobom.
Đavo neće spavati. Sveti Božiji ugodnici primetili su kako on na početnike deluje
dvojako: jednima uopšte ne smeta i nikako im se ne suprotstavlja. Ne nailazeći na
prepreke ni spolja ni iznutra i videći da sve teče glatko, oni počinju ovako nekako da
maštaju: sve smo neprijatelje odmah rasterali, ne smeju ni da se pokažu. Čim se takve
misli pojave, đavo istoga časa prilazi i počinje da razvija sujetna maštanja iz kojih se
rađa samouverenost i zaboravljanje na pomoć Božiju, netraženje te pomoći i, zbog
toga, ostajanje bez nje. Kada dotle dođe, đavo počinje da sprovodi svoju tiraniju:
podstiče zlo iznutra i snažno napada spolja, pa samouvereni nesrećnik pada. Takvi
slučajevi nisu retki. Izvolite, imajte to u vidu sada kada odlučujete o tome kako da
uredite svoj život, da ne biste posle, kada zaista počnete tako da živite i kada sve pođe
glatko, počeli da umišljate nešto o sebi, nego da biste odmah u tome prepoznali
najopasniju đavolju zamku i da biste udvostručili opreznost i pažnju u odnosu na svoje
delo. Istinsko savršenstvo se tek malo-pomalo uočava i dolazi posle mnogih napora, a
ne na početku i od prvog dana.
Druge pak đavo napada iz sve snage već od prvog dana, tako da je početnik izgubljen:
gde god da se okrene, sve je protiv njega - i u mislima i u osećanjima, a i spolja je
uočljivo samo ono što se kosi sa dobrim namerama, i ništa korisno se ne vidi. Đavo to
čini zato da bi uplašio početnika, da bi ga zaustavio u njegovoj dobroj nameri i vratio ga
natrag - u nemaran i nepažljiv život. Ali čim primeti da se početnik ne predaje, nego
ostaje na svome, đavo se odmah povlači. Jer hrabro suprotstavljanje đavolu donosi
vence onima koji se trude, a đavo to ne želi. Dakle, nemojte odmah da klonete prilikom
njegovog napada, znajući da je to uobičajena zamka i da će odustati čim primeti Vašu
istrajnost.
Veoma dobro postupate što pred sobom ne vidite put posut cvećem. To je ispravan
pogled na stvari. I spremite se na istrajnost. Spasavajte se. Treba da Vam kažem još
nešto, ali to neka ostane za drugi put.
43. Onaj ko je posle pokajanja i pričešća stupio na put istinskog života treba da
uspostavi mir u sebi. Pravila za odagnavanje unutrašnje nesređenosti: neprestano
sećanje na Boga, odlučnost da se u svemu, i velikom i malom, postupa prema savesti i
strpljivo očekivanje uspeha.
sadržaj
Hoću da Vam dam još nekoliko uputstava o tome šta Vam treba sada kada ste pošli
novim putem.
Da je naš duh - pali duh, to jasno oseća svako ko sebi postavi kao pravilo da strogo
pazi na ono što se u nama događa makar i samo tokom jednog dana. Ja sam Vam o
tome još davno govorio. Prisetite se: da je nered upravo u nama, da je posledica
bezakonja i da zato treba da bude presečen. Pa Vi ste svojevremeno i sami pisali kako
ne možete da izađete na kraj sa nezadrživim unutrašnjim pokretima. U nekoliko reči
ponoviću opis toga stanja.
Misli našeg uma okrenute su ka zemaljskom i nikako ne možeš da ih podigneš ka nebu.
Njihov predmet je - sujetno, čulno, grešno. Da li ste videli kako se magla spušta u
dolinu? E, to je prava slika naših misli. Sve one samo puze i vuku se po zemlji. Ali osim
toga, one su u neprestanom kovitlacu i ne zaustavljaju se na jednome, nego tumaraju
kao oblak komaraca u leto. No, ne ostaju bez uticaja.
Jer srce leži pod njima i one neprestano udaraju na njega proizvodeći sebi svojstveni
učinak. Kakva je misao, takvo je i kretanje srce. Zato se u srcu jedno za drugim
smenjuju čas radost, čas dosada, čas zavist, čas strah, čas nada, čas samouverenost,
čas očajanje. Nema zaustavljanja i nema nikakvog reda, baš kao i u mislima. Srce
neprestano Drhti od osećanja kao list.
Ali stvar se na tome ne završava. Misao sa osećanjem uvek rađa želju, više ili manje
jaku. Usled komešanja misli i osećanja nered nastaje i među željama: da se uzme
jedno, a drugo da se odbaci; nekome se poželi dobro, a nekom zlo; čas da se pobegne
od svih, čas da se stane među ljude i deluje; u nečemu da se posluša, a u nečemu da
se ostane pri svome; i tako dalje, i tako dalje. Čas se zamisli jedno, čas drugo, i ideje se
neprestano roje u duši, a njihovo ispunjenje nije bitno.
(Pogledajte sebe kada, na primer, sedite i radite: videćete, kao na sceni, da se sve to
odigrava i u Vama.)
Eto kakav nered i pometnja vladaju u nama. Odatle potiče i nered u životu, i nekakav
mrak oko nas. Nemojte da očekujete uredan život dok ne uništite taj unutrašnji nered.
On i sam po sebi pričinjava mnogo zla, ali kod njega je naročito loše to što ga prate
demoni, koji tamo unutra još više mute, usmeravajući sve na zlo i na našu propast.
Kada ste tokom posta posmatrali sebe i donosili odluku da jedno odstranite a drugo
dodate, onda svakako niste mogli a da ne obratite pažnju na svoj unutrašnji nemir i da
mu se ne suprotstavite odgovarajućim revnovanjem. Izvolite dakle pre svega navalite na
tog unutrašnjeg neprijatelja.
Vi ste čvrsto odlučili da služite Gospodu i da od sada pripadate samo Njemu. Sveta
Tajna pokajanja Vam je donela oproštaj u svemu, i pokazala Vas je čistom pred licem
Boga. Sveto pričešće Vas je uvelo u najtešnje opštenje, tj. obnovilo je Vašu zajednicu
sa Gospodom Isusom Hristom i ispunilo Vas je svakom blagodatnom silom. Vi ste sada
spremni za delo.
Kada bi za ispravljanje našeg duhovnog života bilo dovoljno samo da poželimo pa da se
sve ostvari u najlepšem obliku, ili da damo reč pa da se odmah potom pojavi i delo, ne
bismo imali više o čemu da pričamo. Sve bi kod Vas pošlo da se bolje i poželeti ne
može. Ali takav je zakon slobodnog - u suštini povređenog - života, da čak i kada postoji
čvrsta odlučnost, i kada je spremna blagodatna pomoć, ipak se treba naprezati i boriti, i
to prvenstveno sa samim sobom.
Naš duhovni život nikada odjednom ne dolazi u potrebni red, nego je uvek nakon
prihvatanja dobre namere i blagodatne pomoći potreban veliki napor nad sobom,
usmeren na to da se uništi nered koji vlada u nama i da se umesto njega uvede red i
poredak, za kojim sledi unutrašnji mir i stalno radosno stanje srca.
Eto dakle šta Vam sada predstoji! Ipak, nemojte misliti da Vam je za to potrebna gomila
stvari, ili da treba da prihvatite ne znam ni ja koliko pravila. Ne, uopšte. Dva-tri mala
pravila, dva-tri mala upozorenja i - to je sve.
U Vama vlada nered - to Vam je poznato iz iskustva. Treba da ga uništite - to hoćete,
odlučili ste. Odmah se prihvatite otklanjanja razloga toga nereda. Razlog za nered je taj,
što je naš duh izgubio sebi srodnu tačku oslonca. Njegov je oslonac u Bogu. Duh se na
tu tačku oslonca vraća sećanjem na Boga. Dakle, prvo: treba se navikavati na
neprestano sećanje na Boga, sa strahom i pobožnošću. Prošli put sam Vam pisao o
tome i Vi ste to prihvatili. Znate koji metod treba primeniti da biste to postigli i već ste
počeli. Neka Gospod blagoslovi! I izvolite nastavite da se trudite bez popuštanja. Šta
god da radite budite sa Gospodom, stalno Mu se obraćajte umom svojim, trudite se da
se pred Njim držite onako kako biste se držali pred carem. Brzo ćete se naviknuti, samo
nemojte da to odbacite, niti da lrekidate. Ako budete savesno ispunjavali ovo malo
pravilo, duhovni nered će biti istisnut iz Vas, a čak i ukoliko se bude probijao unutra, čas
u vidu ispraznih i nepotrebnih pomisli, čas u vidu neumesnih osećanja i želja, Vi ćete to
istoga časa primetiti pa ćete izbaciti ove neželjene goste, hitajući da svaki put obnovite
jednomislije u Jedinom Gospodu.
Hoću da Vas nagovorim! Prihvatite se posla i nastavljajte bez prekida, pa ćete brzo
dobiti ono što tražite. Usredsredite pobožnu pažnju u Jedinom Bogu, a sa njom će doći i
unutrašnji mir. Kažem: brzo, ali ipak ne za dan ili dva. Možda će biti potrebni meseci. O,
kad ne bi bile potrebne i godine! Molite Gospoda, i On Sam će Vam pomoći.
Kao podršku ovome dodajte još i sledeće: da ne činite ništa što savest zabranjuje, i da
ne propuštate ništa što Vam ona nalaže da radite, bilo to veliko ili malo. Savest je uvek
naš moralni pokretač. Razlog za to što se naše misli, osećanja i želje u nama
prepuštaju nedopustivoj neposlušnosti između ostalog je i taj, što je savest izgubila
snagu. Vratite joj snagu izjavljujući joj potpunu pokornost. Vi ste je sada prosvetili, jer
ste razjasnili šta sve treba, a šta ne treba da činite. Izvolite toga nepokolebljivo da se
držite - tako odlučno, da biste pre umrli nego da dopustite da učinite nešto protivno
savesti. Što odlučnije budete tako postupali, to će silnija bivati Vaša savest, to će Vam
ona potpunije i silnije pokazivati šta treba da činite, uklanjajući Vas od onoga što ne
treba, i u delima, i u rečima, i u pomislima - i Vi ćete se duhovno brzo dovoditi u red.
Savest sa sećanjem na Boga - to je ključ istinskog duhovnog života. Setite se šta smo
govorili o duhu u početku naše besede (Pisma 9,11-13).
Od ta dva pravila ništa se više ne traži. Dopunite ih samo trpljenjem. Uspeh se neće
pojaviti odmah, treba čekati, ali svakako neumorno se trudeći. Treba se truditi i, što je
glavno, ni u čemu ne popuštati ugađanju sebi ili ugađanju svetu. Taj poredak koji ste
počeli da uspostavljate neprestano će nailaziti na protivljenje. Treba odolevati tim
napadima, naprezati svoju snagu i trpeti. Obucite se u to svemoćno oružije i nikada
nećete klonuti duhom kada naiđete na neuspehe. Vremenom će sve doći. Neka Vas u
trpljenju hrabri ova nada. Da stvari bivaju upravo tako, to pokazuje iskustvo ljudi koji su
tražili i zadobijali spasenje.
To je dakle sve! Pobožno se sećati Boga, držati se savesti i naoružati se trpljenjem sa
nadom. To je malo, ali je seme svega drugoga. Neka Vas Gospod blagoslovi da dođete
u takvo duhovno raspoloženje i da ostanete u njemu.
44. Upozorenja onome ko je stupio na istinski put. O nemiru koji ulazi u život sa
prolećem. Zbog čega se mnogi koji poste ne popravljaju u potpunosti.
sadržaj
Prošli put sam Vam ukazao na dva-tri mala pravila. Sada ću Vam dati dva-tri mala
upozorenja.
Prvo: nikada nemojte da mislite da ste u nečemu uspeli. Mi smo toliko slabi, da čim se i
najmanje dobro pojavi u nama, odmah povičemo: evo ga, uspeo sam! Odagnajte takve
misli. Jer dobro se nikada ne daje odjednom, to podmeće đavo. Ako prihvatiš njegovu
podvalu energija odmah oslabi i - nered je opet tu blizu. Da ne biste podlegli ovim lošim
pomislima, svakoga dana kada ustanete treba tako da se pripremite, kao da upravo
sada prvi put počinjete da se trudite na tom putu.
Drugo: ne povlađujte sebi ni na koji način. Proći će dan-dva u samoposmatranju i
samoprinuđivanju, pa će neprijatelj početi da ti došaptava: dobro je, dosta si se
potrudila, gajde da se sada malo opustiš. To je tako umiljat nagovor, da isprva nećeš ni
pomisliti da treba da mu se suprotstaviš; međutim, on je tako zao, da čim mu malo
popustiš, unutra se već sve poremeti. Popuštanje sebi - to je isto što i mala pukotina u
brani. Čim se ta mala pukotina pojavi, brana neće dugo izdržati, voda će je sigurno
razneti. Isto to u nama radi popuštanje: sve raznese, tako da iznova treba započeti sa
obnavljanjem sebe. Bojte se zato tog popuštanja i povlađivanja kao najpokvarenijeg
neprijatelja, ma kako slatkorečiv bio.
Postoje dve prilike kada toga naročito treba da se čuvate. To je vreme Pashe i proleće.
Jer u vreme posta mi se svakako više ili manje uozbiljujemo. Zašto posle toga ne izdrže
svi? Zato što popuštaju sebi, neko za Pashu, a neko posle nje - u proleće. Za Pashu
misle: praznično je vreme, mogu malo da se opustim. Kada neko posluša taj nagovor,
njegovo dobro raspoloženje biće uništeno. Jer kada pusti sebi na volju, posle se više
neće vratiti na samosavladavanje, nego će nastaviti po starom - da ugađa telu i
pomislima.
Proleće je prijatno vreme, ali koliko samo zla čini u duhovnom pogledu! Viđali ste kako
jaganjci kada ih isteraju na travu skaču, bleje i zabavljaju se. Odakle to? Pa život buja u
njima. Slično bujanje života osećaju i ljudi, ne samo mladi, nego i stariji. Tu nema ničeg
grešnog. To je nevino osećanje, ali način na koji se ljudi njime koriste ne biva sasvim
bezgrešan. Radost života! Kada se ta radost oseti, Gospodu treba zablagodariti što je
na zemlji punoj patnje zbog naših grehova ostavio još mesta i za radosti, da ne bismo
pali u očajanje. Ali šta se događa? Ljudi se ne sete da zablagodare Bogu, nego se
posvete tome da radost produže, rasejavajući se pri tome i vraćajući se na staro.
Prijatna je ta radost, ili bujanje života, ali je sasvim čulna i telesna, pa su i pozivi koji od
nje dolaze isto tako čulni i telesni. Ljudi bi hteli da gledaju ono što prija njihovim očima,
da slušaju ono što prija njihovim ušima, da pomirišu ono što prija njihovom čulu mirisa,
da dišu svež vazduh, da osete ugodan povetarac - uopšte, da umnože prijatne čulne
utiske. Ko se odazove tim pozivima, taj neće prebivati u sebi, nego će svakako izaći
napolje; tako se prekida pažnja prema sebi, a misli, osećanja i želje ponovo počinju da
se uzburkavaju i vraćaju se u raniji nered. Misao o Bogu se povlači i unutrašnji mir
nestaje. Pritisnuta savešću duša će reći: sutra se neću tako ponašati. Ali i sutra će biti
isto, isto će biti i preksutra, i na kraju će čovek da digne ruke od svega. Opet će početi
da živi „kako žive i svi drugi". I propašće sav plod napora koji su tokom Velikog posta bili
uloženi kako bi se duša dovela u red. E, to je iz jednog razloga - zato što nisu bili
oprezni i što nisu umeli da odbiju da ugađaju svojim čulima, niti su se potrudili da svoju
dušu drže u potrebnom strahu, nego su, povodeći se za spoljašnjim, sasvim zaboravili
da paze na unutrašnje.
Neka Vas Gospod sačuva od toga! Vama je već padala na pamet bojažljiva misao: šta
ako ne odolim? Ako ne odolite, Bog zna hoćete li se vratiti takvim odlučnim namerama.
Ali znajte da ako se okrenete natrag, bićete mnogo lošiji nego što ste bili kada ste
započinjali taj novi život. Spasitelj takve povratničke padove poredi sa vraćanjem starog
demona u dom koji je morao da napusti, ali sada ne samog, nego sa sedam drugih.
Takvom će čoveku, zaključio je On Svoje kazivanje, ovo poslednje biti gore nego prvo.
Gospod neka Vas od toga izbavi!
Kada pročitate ove redove nemojte reći: ah, zašto sam i počinjala! Ne, nikako! Ne
smućujte sebe. Vi ste doneli ispravnu odluku: odlučili ste se za takav život u kome ćete
biti sami, baš kako ste u početku poželeli - da se držite na ravni ljudskog dostojanstva.
Dakle, ne unižavajte svoju odluku i ne vređajte Gospoda, da Vas je On tobože ostavio
samu. Jer Gospod je prisutan u Vama Svojom blagodaću. A ako je Gospod u Vama, ko
je protiv Vas? (Rim.8,31). Jer je veći Onaj koji je u vama, negoli koji je u svetu (1. Jn.
4,4). Osim toga, život u kome čovek pazi na sebe nije takav da ga samo lišava Uteha ,
a da mu ne daje ništa u zamenu. Naprotiv, taj život, sa sećanjem na Boga i slušanjem
sopstvene savesti, sam po sebi predstavlja nepresušni izvor duhovnih radosti, u
poređenju sa kojima zemaljske radosti izgledaju kao pelin pored meda. Uostalom,
nećete morati mnogo čega spoljašnjeg da se lišavate. Jer sve to treba da se odvija
unutra. U svemu se može učestvovati i pri tome u svemu biti stran. Spolja se radi jedno,
dok se unutra događa drugo.
To je sve (mislim na mala pravila i upozorenja iz ova dva pisma). Zar je to mnogo? Nije.
A uz to se i lako ispunjava. No, kakav samo plod donosi! Dakle, napred, i upravljajte se
prema onome što je rečeno. Amin.
45. Glavno zanimanje onoga ko je stupio na istinski put je - molitva. Produžetak o
nerasejanoj molitvi.
sadržaj
Kako je tačan Vaš zaključak: „Dakle, ispada da je sve - u molitvi!" Da, u molitvi. Molitva
je za samoposmatranje - duhovni barometar. Barometar pokazuje koliko je težak ili lak
vazduh, dok molitva pokazuje koliko je naš duh visoko ili nisko u svojoj okrenutosti ka
Bogu. Molite se onako kako ste započeli. Češće tokom dana stanite pred svoje ikone i
svaki put napravite po nekoliko poklona, pojasnih i zemnih. Još je bolje ako padnete na
kolena. I to niko ne vidi osim Gospoda. Molitve ujutro i uveče, sve po redu. Tada se
treba moliti više, onako kako Vam je određeno; a inače - često se klanjati pred
Gospodom ali po malo; ali ne onako kao prilikom susreta sa poznatim: da se klimne
glavom i to je dovoljno. Uostalom, usrdnost će svemu da nauči, nju na svaki način treba
da raspalite.
Ali nikad ne zaboravljajte da je suština molitve uznošenje uma i srca ka Bogu, jer Bog je
prisutan svuda. I sveti prorok je učio svoju dušu: Blagoslovi dušo moja Gospoda na
svakom mesto vladavine Njegove! Više od svega drugoga tome može da doprinese,
kao što sam već pisao, sećanje na Boga, a Vi ste još bolje dodali: ljubav prema Bogu.
Neka Vas Gospod blagoslovi za to - za potpunu ljubav prema Njemu. No, i da biste
zavoleli Gospoda, put za to je sećanje na Njega sa udubljivanjem mislima u Njegove
Božanske osobine i dela. Potrebno je da se navikavate na sećanje na Boga, a sredstvo
za to je, kao što sam pisao, kratka molitva koja se u mislima neprestano ponavlja:
Gospode pomiluj! Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me grešnu! Evo, Vi ste već
počeli - samo nastavite: dok sedite, dok hodate, dok nešto radite ili govorite, u svakom
slučaju i u svakom trenutku stalno držite u mislima da je Gospod blizu i od srca ga
dozivajte: Gospode, pomiluj!
Kažete da su Vam misli rasejane. Ne može to odjednom; treba da se potrudite dok se
ne pojavi navika da stalno prebivate u srcu pred Gospodom. Čini mi se da sam Vam
već govorio, da čim primetite da su se misli razbežale vraćajte ih nazad kako im nikada
svojom voljom i svesno ne biste dozvolili da lutaju. To treba da radite ne samo za vreme
molitve, nego uvek. I postavite sebi kao zakon: da uvek umom u srcu budete sa
Gospodom i da ne dozvoljavate mislima da lutaju, i čim odu odmah da ih vratite natrag i
naterate da budu u kući, u kleti srca, i da besede sa najslađim Gospodom. Kada to
postavite kao zakon, prisilite se da ga tačno izvršavate, i pazite da ga ne narušite, ne
navlačite kaznu na sebe i molite Gospoda da Vam pomogne u tom najpotrebnijem delu.
Ako se usrdno budete trudili brzo ćete uspeti. Uslovi za uspeh su sledeći: 1)
neprekidnost takvog delanja, postojanost u njemu. Ne da počnete pa da ostavite, nego
ovako: počeli ste i ići ćete dotle dok ne postignete uspeh. U svakom poslu uspeh zavisi
od postojanosti truda; 2) potrebno je naoružati se trpljenjem i samoprinuđivanjem. Doći
će lenjost, želja će da oslabi, pojaviće se čak i sumnja treba li uopšte tako postupati -
terajte sve to od sebe, i onako kako ste odlučili prinudite sebe na to delo; 3) da biste to
postigli neka Vas pokreće nada da će Vam Gospod, videći Vaš trud oko molitve i
usrdnost sa kojom hoćete na nju da se naviknete, dati na kraju molitvu, i da će ona,
utvrdivši se u srcu, sama odatle proključati. Taj najblaženiji plod je plod molitvenog
truda! Očekivanje tog ploda nadahnjivalo je sve molitvenike, a njegovo dobijanje bilo je
za njih izvor neprestanog duhovnog blaženstva, radosti i mira njihovog srca U Bogu. O,
neka Vam Gospod daruje taj plod! Ali neće Vam ga dati bez truda, i to truda postojanog,
uz samoprinuđivanje, sa trpljenjem i sa nadom. Budite hrabri!
Šaljem Vam u vezi sa tim knjižicu „Pisma o duhovnom životu", koja je u potpunosti
usmerena ka tome da pomogne utvrđivanju uma u srcu pažnjom prema Gospodu i
molitvenim raspoloženjem. Jer molitvi treba da se pridoda i čitanje knjiga ili članaka u
kojima se govori o molitvi i molitvenim raspoloženjima.
Što se više budete utvrđivali u sećanju na Boga, ili u umnom stojanju pred Bogom u
srcu, to će se misli sve više i više stišavati i manje će da lutaju. Dovođenje duše u red i
uspeh u molitvi idu zajedno.
Prisetite se da je od prvih pisama bilo reči o našem duhu (Pisma 2021). E, pa to i jeste
njegova obnova. Kada to obnovite, započeće delatno preuređenje i čišćenje i duše i tela
i Vaših spoljnih odnosa. Tako ćete postati pravi čovek.
47. Molitveno pravilo za onoga ko stoji na putu bogougodnog života. Učenje psalama
napamet. Zamena dugih molitava kratkim. Brojanice.
sadržaj
Pitate za molitveno pravilo. Da, molitveno pravilo treba da imamo zbog naše slabosti,
kako bismo, s jedne strane, izbegli lenjost, a sa druge, da bismo dali meru revnosti. I
najveći molitvenici imali su molitveno pravilo i držali su ga se. Svaki put oni su molitvu
započinjali propisanim moljenjima, da bi potom, ako bi im tokom moljenja došla
samopokretna molitva, ostavljali bi ta moljenja i nastavljali da se mole ovom molitvom.
Ako su oni postupali tako, onda bi tim pre trebalo i mi to da činimo. Mi zapravo uopšte
ne znamo kako bismo se pomolili bez propisanih molitava. Kada njih ne bi bilo, sasvim
bismo ostali bez molitve.
Ipak, ne treba uzimati previše molitava. Bolje je da ih bude malo ali da budu obavljene
kako treba, nego mnogo molitava izgovorenih na brzinu, od čega je teško uzdržati se
kada nisu uzete s merom, u žaru molitvene usrdnosti.
Za Vas je sasvim dovoljno da ujutro i uveče iz Molitvenika pročitate jutarnje molitve i
molitve pred odlazak na počinak. Samo se trudite da ih svaki put pročitate pažljivo i sa
odgovarajućim osećanjem. Da biste to uspešno obavili, potrudite se da ih u slobodno
vreme sve pročitate, da razmislite o njima i da ih osetite, kako bi Vam, kada počnete da
ih čitate na molitvenom pravilu, bile poznate svete misli i osećanja sadržana u njima.
Molitve ne treba samo pročitati, nego treba usvojiti njihov sadržaj i proiznositi ih tako
kao da idu iz našeg uma i našeg srca.
Zatim, kada porazmislite o molitvama i kada ih osetite, potrudite se da ih naučite
napamet, da ne biste više kada dođe vreme za molitvu razmišljali o tome gde vam je
molitvenik i da li je svetlo dovoljno jako, i da Vam ono što gledate očima ne bi remetilo
sabranost za vreme molitve, nego da biste se lakše držali u duhovnom obraćanju Bogu.
Videćete i sami kako mnogo to pomaže. Uostalom, mnogo znači i to, što će tada
Molitvenik u svako vreme i na svakom mestu da bude sa Vama.
Pripremajući se na taj način, potrudite se da kada stojite na molitvi uzdržite svoj um od
lutanja i svoja osećanja od hladnoće i ravnodušnosti, svojski se trudeći da očuvate i
pažnju i toplotu osećanja. Posle svake pročitane molitve napravite onoliko poklona
koliko mislite da treba, prateći ih ili sopstvenim molitvenim rečima vezanim za potrebu
koju osećate, ili običnom kratkom molitvom. Time se molitva neće mnogo produžiti, ali
će dobiti veću snagu. Naročito po završetku molitve treba dalje da nastavite sami da se
molite, tražeći oproštaj za nevoljno lutanje uma i predajući se u ruke Božije za čitav
nastupajući dan.
I preko dana treba održavati molitvenu pažnju u odnosu na Boga. Za to je, kao što smo
već ne jednom rekli, potrebno sećanje na Boga, a za sećanje na Boga potrebna je -
kratka molitva. Veoma je dobro da se napamet nauči nekoliko Psalama i da se oni čitaju
tokom posla, ponekad umesto kratke molitve, i to uz razmišljanje. Ovo je vrlo stari
hrišćanski običaj, koji su zabeležili i uveli kao pravilo još sveti Pahomije i sveti Antonije.
Pošto ste tako proveli dan, uveče se usrdnije i sabranije pomolite, udvostručite i poklone
i svoja obraćanja Bogu, pa se opet prepustite u ruke Božije i pođite na počinak ili sa
kratkom molitvom na ustima, kako biste i zaspali sa njom, ili pak čitajući neki psalam.
Koje psalme naučiti? Naučite one koji Vam se priviju uz srce dok ih budete čitali. Na
jednoga jače deluju jedni psalmi, a na drugoga drugi. Počnite od: Pomiluj me, Bože (Ps.
50), zatim: Blagoslovi, dušo moja, Gospoda (Ps. 102), i: Hvali, dušo moja, Gospoda
(Ps. 145) - antifone psalme iz Liturgije; uzmite još početne psalme iz pravila pred sveto
pričešće: Gospod me napasa (Ps. 22), Gospodnja je zemlja i punoća njena (Ps.23),
Verovah, zato govorih (Ps. 115); prvi psalam povečerja: Bože, na pomoć moju pazi
(Ps.69). Naučite i psalme časova... i slične. Čitajte Psaltir i birajte.
Kada sve ovo naučite, uvek ćete biti naoružani molitvom. Čim dođe neka uznemirujuća
pomisao, ili se poklonite Gospodu sa kratkom molitvom, ili čitajte neki psalam, naročito:
Bože, na pomoć moju pazi... i svi oblaci nemira istoga časa će se razići.
To Vam je sve o molitvenom pravilu. Ali još jednom ponavljam: zapamtite da su sve ovo
samo pomoćna sredstva, a da je glavno - stajanje pred Bogom umom u srcu sa
pobožnošću, i skrušeno padanje pred Njega.
Palo mi je na pamet da Vam kažem još nešto! Moguće je čitavo molitveno pravilo
ograničiti samo na poklone sa kratkom molitvom i sa sopstvenim molitvenim rečima.
Počnite da činite poklone govoreći: Gospode, pomiluj\ - ili neku drugu kratku molitvu,
izjavljujući svoju potrebu ili odajući Bogu hvalu i blagodarenje. Da se ne bi potkrala
lenjost, treba odrediti ili broj molitava, ili vreme, koliko molitva treba da traje, ili i jedno i
drugo zajedno.
Ovo je neophodno zato što kod nas postoji nešto neshvatljivo čudno. Kada se bavimo
nečim spoljašnjim, časovi nam prolaze gotovo u trenu. A kada stanemo na molitvu, ne
prođe ni minut, a već nam se čini da smo se molili dugo-predugo. Ova pomisao ne
nanosi štetu kada se molitva savršava prema ustanovljenom pravilu, ali kada se neko
moli samo čineći poklone sa kratkom molitvom, onda ona predstavlja veliko iskušenje i
može da prekine molitvu koja je tek počela, ostavljajući lažan utisak da je molitva
protekla kako treba. Upravo zato da bi izbegli pomenutu samoobmanu, dobri molitvenici
su se i dosetili brojanica, koje se daju na upotrebu onome ko počinje da se moli ne
molitvama iz Molitvenika, nego sam od sebe. Upotrebljavaju ih ovako - kažu: Gospode
Isuse Hriste, pomiluj me Grešnog, ili: Grešnu, pa provuku jedan čvorić brojanice kroz
prste; tako kažu i drugi put, pa provuku još jedan, i tako dalje i tako dalje, pojasni ili
zemni, kako žele, ili kod malih čvorova - pojasne, a na velikom - zemni. Čitavo pravilo
se pri tome sastoji od određenog broja molitava sa poklonima, čemu se dodaju i druge
molitve, izgovorene sopstvenim rečima. Da se ne bi prevarili brzinom proiznošenja
molitava i činjenja poklona, prilikom određivanja broja poklona i molitava oni određuju i
vreme trajanja molitve, da bi odsekli žurbu i, ako se potkrade, da bi vreme nadoknadili
novim poklonima.
Postoje pravila koliko poklona treba činiti uz koje molitvoslovlje. Postoje, na kraju
krajeva, dve mere: za usrdne, i za lenje ili zauzete. Starci, koji i danas žive kod nas u
skitovima ili zasebnim kelijama, na primer na Valaamu ili na Solovkama, sve službe
obavljaju tako. Ako hoćete, i Vi svoje pravilo ponekad možete na taj način da obavite.
Ali najpre se potrudite da ga obavljate kako je propisano. Možda ovo novo propisivanje
pravila neće ni biti potrebno. Ipak, za svaki slučaj šaljem Vam brojanice. Postupite na
sledeći način! Utvrdite koliko vremena provodite na jutarnjoj ili večernjoj molitvi, zatim
sedite i obavljajte svoju kratku molitvu na brojanice, pa vidite koliko ćete puta proći
brojanice za vreme koje obično provedete na molitvi. Taj broj neka bude mera Vašeg
pravila. To ćete da učinite ne u vreme predviđeno za molitvu, nego u neko drugo vreme,
mada sa jednakom pažnjom. A molitveno pravilo savršavajte posle toga, stojeći i čineći
poklone.
Kada ovo pročitate, nemojte da pomislite da Vas teram u manastir. Za molitvu na
brojanice ja sam prvi put čuo od svetovnjaka, a ne od monaga. I mnogi ljudi i žene u
svetu mole se na taj način. I Vama će to dobro doći. Kada se umorite od molitvoslovlja
po tuđim naučenim molitvama i kada ono više ne bude podsticajno delovalo na Vas,
možete dan-dva da se molite na ovaj način, a potom opet - prema naučenim
molitvama. Tako ćete malo da se prodrmate.
Ponavljam još jednom: suština molitve je u uznošenju uma i srca ka Bogu; ova pravila
predstavljaju samo pomoćna sredstva. Mi ne možemo bez njih zato što smo slabi. Neka
Vas Gospod blagoslovi!
48. Kako dostići potrebnu nerasejanost molitve. Priprema za uspešno obavljanje
molitve.
sadržaj
Pišete da nikako ne možete da upravljate mislima, da Vam stalno beže, i da se molitva
uopšte ne odvija onako kako biste hteli; a danju, zbog poslova i susreta sa drugim
ljudima, gotovo da se i ne setite Boga.
Ne može to odjednom. Treba se prilično potruditi da bi se misli kolikotoliko ustalile; a to
što ste Vi očekivali da treba samo početi i da je sve odmah tu - to nikad ne biva. Pa
uspeh je već i to što ste sve ovo počeli da primećujete i da smatrate za loše. Jer toga je
bilo i pre, a sada ne samo da primećujete nered u mislima, nego se i uznemirujete zbog
toga i izjavljujete da biste želeli da ih dovedete u red. Izvolite i dalje raspaljujte u sebi to
nezadovoljstvo i trudite se kako biste se popravili.
Već sam Vam pisao da postojanost i neprekidnost rada na sebi predstavlja neophodan
uslov za uspeh u duhovnom životu. Pouzdano umirenje misli dar je Božiji, ali taj dar se
ne daje bez velikog sopstvenog truda. Samo sopstvenim trudom ništa nećete postići,
niti će Vam Bog išta dati ako se ne potrudite iz sve snage. To je nepromenljivi zakon. Vi
imate knjigu sa besedama svetog Makarija Egipatskog. Izvolite pročitajte 19-tu besedu,
o tome da hrišćani treba da prinuđuju sebe na svako dobro. Tamo piše da sebe treba
prinuditi i na molitvu, ako neko nema duhovnu molitvu, i da će u tom slučaju Bog, videći
da se čovek naporno podvizava i obuzdava svoje misli, dati takvome istinsku molitvu,
sabranu, udubljenu, kada um neodstupno stoji pred Bogom. A čim um počne da za
vreme molitve neodstupno prebiva u Bogu, nakon toga neće više hteti da odstupi od
njega, jer sa tim je povezana sladost, koju čovek kada okusi ne želi više da okusi ništa
drugo.
A šta tu treba da se radi, o tome sam Vam već više puta govorio: mislima ne treba da
se dozvoli da slobodno lutaju, a kada slučajno odbegnu treba ih istoga časa vratiti
natrag, prekorevajući sebe i tugujući zbog toga. Sveti Lestvičnik o tome kaže da se
treba napregnuti iz sve snage i zaključati svoj um u reči molitve.
E, kada napamet naučite reči molitve, kao što sam pisao prošli put, možda će Vam biti
lakše. Najbolje od svega je odlaziti u crkvu, jer bi se tamo molitveni duh brzo razvio,
budući da je u crkvi sve ka tome usmereno; ali za Vas to nije baš lako izvodljivo. Zato
se potrudite da se naviknete na nerasejanu molitvu kod kuće i da ostalo vreme
provodite sa Bogom, koliko možete. Učeći molitve, ne zaboravite da proniknete u svaku
reči i da je osetite, jer ćete tako i na molitvi te reči prikovati Vašu pažnju i zagrejati
molitveno osećanje.
Evo šta još treba da činite. Nemojte da stajete na molitvu odmah posle domaćih briga,
razgovora i obaveza, nego se prvo malo pripremite za nju, trudeći se da najpre saberete
svoje misli i usmerite ih na ispravno stajanje pred Bogom. Probudite u sebi osećanje
potrebe za molitvom, upravo u ovaj čas, jer drugoga možda i ne bude. Ne zaboravljajte
takođe da obnavljate svest o svojim duhovnim potrebama, a pre svega o vašoj
najvažnijoj potrebi: sređivanja misli prilikom molitve, kako bi našle mir upravo u Bogu.
Kada srce bude svesno i kada oseti te potrebe, onda Vam ono samo neće dati da
odlutate na nešto drugo, nego će vas terati da molite Gospoda baš za njih. Pre svega,
što jače treba da osetite svoju potpunu bespomoćnost: da nema Boga, sasvim biste
propali. Ako nekome preti nesreća, a on pred sobom ima lice koje je u stanju da ga u
trenu izbavi, hoće li se osvrtati ovamo, onamo? Ne, nego će pasti pred njim i moliće ga.
Tako će biti i sa Vama na molitvi, kada joj pristupite osećajući koliko ste slabi i sa
svešću da nema ko drugi da Vas izbavi osim Jedinog Boga.
Svi mi imamo jednu popriličnu manu, što svakom drugom poslu pristupamo sa
određenom pripremom, koliko god da je neznatan, a molitve se prihvatamo u letu i
žurimo da je što pre obavimo, kao da je to neko uzgredno delo, dodatak drugim delima,
a ne glavno od njih. I kako onda da na molitvi bude sabranosti misli i osećanja? Zato se
ona i odvija nekako u neredu. Ne! Treba da se odreknete te pogreške i da ni pod
kakvim izgovorom ne dopustite sebi da budete lakomisleni u pogledu molitve. Dovedite
sebe do ubeđenja da takav odnos prema molitvi predstavlja zločin i to najteži. Molitvu
smatrajte za prvo delo u svome životu i tako je držite u svome srcu. A onda, tako joj i
pristupajte - kao prvom delu, a ne kao nečem sporednom.
Trudite se. Neka Vam Bog bude pomoćnik. Gledajte da ispunjavate ono što Vam se
propisuje. Ako budete ispunjavali, brzo ćete uvideti plod. Potrudite se da osetite sladost
istinske molitve. Kada osetite, to će Vas pokrenuti i nadahnuti na postojanu i pažljivu
molitvu. Neka Vas Gospod blagoslovi!
49. Svetska dela. Kako se odnositi prema svetskim delima da ne bi odvlačila našu
pažnju, nego da bi doprinosila služenju Bogu.
sadržaj
Nastavljam izlaganje povodom onoga što ste se žalili na nesređenost misli usled
svetskih briga.
Kako živeti bez dela? Jer tada vlada grešna dokonost. Treba nešto da se radi, da se
obavljaju neki domaći poslovi. To je Vaša dužnost. Ne treba presecati spoljašnje
odnose. Treba ih održati, i potrebno je da se održe. To je dug ljudskoj zajednici. Ali sva
takva dela mogu i treba da se obavljaju tako, da ne odbijaju misao o Bogu. Kako to?
Postoji kod nas praznoverje, gotovo sveopšte, da čim se prihvatiš nekog domaćeg ili
sličnog posla, odmah izlaziš iz oblasti božanskih i bogougodnih dela. Odatle kada se
pojavi želja da se živi bogougodnim životom ili se o tome povede reč, obično je sa tim
povezana misao, da ako je tako, onda treba pobeći iz društva, pobeći iz doma u
pustinju, u šumu. Međutim, to uopšte nije tako. Svakodnevni poslovi i društvene
obaveze od kojih zavisi stanje porodice i društva jesu Bogom određena dela čije
ispunjavanje ne predstavlja prelazak u nebogougodnu oblast, nego upravo hođenje u
delima Božanskim.
Držeći se takvog pogrešnog mišljenja svi tako i postupaju, da baveći se svakodnevnim i
društvenim poslovima ni ne pomišljaju na Boga. Vidim da je to pogrešno mišljenje
prisutno i kod Vas. Izvolite odbacite ga i prihvatite drugo - da sve što činite u kući i van
nje, a što je uslovljeno životom u zajednici, kao ćerka, kao sestra, sada i kao
moskovljanka, jeste Božansko i Bogu ugodno delo. Jer na sve to se odnose
odgovarajuće zapovesti. A kako da ispunjavanje zapovesti ne bude ugodno Bogu?
Svojim pogrešnim shvatanjem Vi ih i činite takvima da nisu ugodni Bogu, jer ih ne
ispunjavate sa raspoloženjem koje traži Bog. Božanske dela Vi ne obavljate onako kako
Bog traži. Ona stoga uzalud propadaju, i još odbijaju um od Boga.
Ispravite to i od sada sva takva dela započinjite sa svešću da je zapoveđeno da se tako
čini, i obavljajte ih kao da izvršavate zapovest Božiju. Kada se tako budete držali, ni
jedno svetsko delo neće Vaše misli odvojiti od Boga, nego naprotiv, približiće Mu ih. Svi
smo mi sluge Božije. Svakome je On namenio određeno mesto i delo, i gleda kako ga
ko ispunjava. On je svuda prisutan. Gleda i na Vas. Mislite na to i svako delo obavljajte
tako, kao da je zahtevano direktno od Boga, koje god da je delo u pitanju.
Tako radite i kod kuće. A kada Vam dolazi neko spolja ili kada sami izlazite napolje, u
prvom slučaju držite u mislima da Vam je to lice poslao Bog i da gleda hoćete li ga
primiti i hoćete li se prema njemu odnositi kako treba, a u drugom slučaju - da Vam je
Bog poverio delo van doma i da gleda da li ćete ga izvršiti onako kako On hoće.
Ako se tako budete držali, onda ni domaći poslovi ni oni van kuće ni malo neće odvlačiti
Vaš um od Boga, nego naprotiv, držaće ga uz Njega, misleći da čini delo ugodno Bogu.
Sve će da čini sa strahom Božijim, i taj će strah održavati neprestanu pažnju na Boga.
A to koja su dela u porodici ili van nje ugodna Bogu, to izvolite dobro sebi razjasnite,
uzevši za rukovođenje knjige u kojima se izlaže o tim delima. To morate dobro da
razjasnite kako biste među ovdašnjim svetskim i društvenim delima razdvojili ono što je
potrebno od onoga što donose sujeta, strasti, čovekougađanje i ugađanje svetu. Ali od
svega toga nakon što ste izrazili odlučnost da živite bogougodno Vi se svakako i bez
posebnog podsećanja udaljavate.
Osim pomenutog pogrešnog verovanja uz naša dela se privija i izvesna, da je tako
nazovemo, slabost. To je - briga. Da svako delo koje se smatra za korisno treba
obavljati sa svom usrdnošću - to je dužnost koja je potvrđena strašnom pretnjom:
Proklet daje svako ko nemarno tvori delo Božije. Ali briga ili opterećenost koja pritiska
srce i ne da mu mira jeste bolest palog čoveka koji hoće sam da uređuje svoju sudbinu.
Ona razbija misli čak i o onom delu koje se čini i ne dopušta im da se usredsrede.
Dakle, izvolite, udubite se i ako nađete da Vas ponekad savladava takva briga, potrudite
se da je odagnate i da joj ne date mesta. Budite usrdni na delima i obavljajte ih pažljivo,
a uspeh očekujte samo od Boga, Njemu posvećujući i samo delo, ma koliko da je ono
malo - a brigu suzbijte.
Učinite tako i Vaši Vas poslovi neće odvajati od Boga. Neka Vam Gospod pomogne!
50. Produžetak. Na koji je način moguće podstaći u sebi neprestano sećanje na Boga
sa ljubavlju.
sadržaj
Još reč-dve kao dopunu onome što je rečeno.
Potrebno je sećati se Boga. Ovo treba dovesti dotle da se misao o Bogu srodi i pomeša
sa umom i srcem i našom svešću. Da bi se utvrdilo takvo sećanje i takva misao, treba
se vredno potruditi nad sobom. Potrudite se i Bog će dati, pa ćete to dostići. A ako to ne
dostignete, ništa od Vas neće izaći, nikakvog uspeha nećete imati u duhovnom životu,
njega čak neće ni biti, jer baš to i jeste duhovni život. Eto koliko je to suštinski važno!
Naprežući se da držite misao u Bogu, nemojte je držati golu, nego sjedinjujte sa njom i
sve Vama poznate pojmove o Bogu, božanskim svojstvima i dejstvima, udubljujući um
čas u jedno čas u drugo. Više razmišljajte o Božijem stvaranju i promislu, o vaploćenju
Boga Logosa i o delu našeg spasenja koje je On savršio, o Njegovoj smrti, vaskrsenju i
uznošenju na Nebo, o slanju Duga Svetoga, stvaranju Crkve u kojoj se čuva istina i
blagodat, i o pripremanju nebeskih obitelji za sve one koji veruju u Carstvo Nebesko, pa
i za Vas same. Dodajte i razmišljanja o svojstvima Božijim: o neizrecivoj blagosti,
premudrosti, svemoći, pravdi, svudaprisutnosti, svedržiteljstvu, sveznanju,
sveblaženstvu i uzvišenosti. O svemu ovome izvolite rasuđujte i za vreme molitve, a još
bolje posebno, prilikom čitanja. Kada o svemu rasudite i kada sve jasno budete videli,
onda prilikom razmišljanja o Bogu nećete imati samo golu misao, nego misao koja će
biti praćena i koja će privlačiti mnoge druge spasonosne misli, koje će delovati na srce i
podsticati energiju duga. Možete sastaviti svoju kratku zahvalnu molitvu Bogu, u kojoj bi
se našlo sve ovo. Na primer, možda u ovakvom obliku: Slava Tebi, Bože, Kome se u
Trojici klanjamo, Oče, Sine i Sveti Duše! Slava Tebi Koji si stvorio sve! Slava Tebi Koji
si nas udostojio svoga lika! Slava Tebi Koji nas nisi ostavio u padu našem! Slava Tebi,
Gospode Isuse Hriste, Koji si došao, vaplotio se, postradao, umro za nas, vaskrsao,
vazneo se na Nebesa i poslao nam Presvetog Duga, Koji je Crkvu Tvoju ustrojio za
naše spasenje, i Koji si nam Carstvo nebesko obećao i podario! Slava Tebi Gospode,
koji si na divan način ustrojio spasenje i svakog čoveka i čitavih naroda. Slava Tebi,
Gospode, Koji si i mene privukao na spasenje.
Potrudite se da ovu poslednju tačku posebno pojasnite, dovedite sebe do svesti o
velikim milostima Božijim upravo prema Vama i potom stalno zbog njih blagodarite
Bogu. Blagodarite zbog toga što Vam je dao da se rodite i da dođete na svet u
hrišćanskom narodu, od pobožnih roditelja i da dobijete tako dobro vaspitanje.
Blagodarite i zbog toga što Vam daje da donesete takve svete odluke kakve ste
nedavno doneli, i još Vam daje snagu da ih ostvarite. Pogledajte čitav svoj život od
početka, od kada se sećate sebe, i obratite pažnju na sve slučajeve neočekivanog
izbavljenja iz nevolja i dobijanja radosti. Mnoge nesreće mi i ne primećujemo, jer
prolaze neprimetno za nas. Kada se okrenemo za sobom ne možemo a da ne vidimo
da je bilo nesreća koje su nas mimoišle, ali kako su nas mimoišle, to ne umemo da
kažemo. Pogledajte takve slučajeve u vašem životu i ispovedite da je to bila milost koju
je Bog pokazao prema Vama zato što Vas je zavoleo. Znajte da je bezbrojno mnoštvo
skrivenih za nas milosti Božijih, jer sve je od Boga. Ispovedite ove milosti i od sveg srca
zablagodarite Bogu. Ali ako dobro pogledate tok Vašeg života, naći ćete i ne malo
slučajeva očigledne milosti Božije prema Vama. Bilo bi nesreće, ali ona Vas je ne znano
kako mimoišla. Bog Vas je izbavio. Ispovedite ovo i zablagodarite Bogu Koji i Vas ljubi.
I svest o milostima koje su zajedničke za sve takođe zagreva srce, pa će se tim pre ono
zagrejati od posmatranja milosti upravo prema Vama. Ljubav rasplamsava ljubav. Kada
osetite kako Vas Gospod ljubi, ne možete da ostanete hladni prema Njemu: srce će i
samo da pođe ka Njemu sa blagodarnošću i ljubavlju. Držite srce pod utiskom takve
ubeđenosti u ljubav Gospodnju prema Vama, i toplota srca će brzo prerasti u plamen
ljubavi prema Gospodu. Kada se to dogodi neće Vam više biti potrebna nikakva
podsećanja da biste se sećali Boga, i nikakve pouke kako da u tome uspete. Ljubav
neće dopustiti da i na trenutak zaboravite ljubljenog Gospoda. To je - granica. Izvolite,
prihvatite ovo, prihvatite sa ubeđenošću. A potom upravo na to usmerite sav svoj trud,
preduzet radi utvrđivanja u umu i srcu misli o Bogu.
Možda će Vam biti teško da sami razmišljate o Božijim svojstvima i dejstvima. Ali mislim
da imate dela svetitelja Tihona. U njegovim pismima naći ćete veoma dobru potporu.
Svetitelj jasno sagledava svako svojstvo i dejstvo Božije i predstavlja ga toplim i
uverljivim rečima, što će se, ako budete čitali pažljivo, preliti i u Vaše srce.
Još jednu stvarčicu bi trebalo da Vam pojasnim, ali o tome drugi put.
53. Strasti kao smetnja duhu da se rasplamti ljubavlju prema Bogu. One treba da budu
isterane.
sadržaj
Kada se vaše srce zagreje toplotom Božijom, u Vama će započeti Vaš sopstveni
unutrašnji preobražaj. Taj će oganj sve u Vama da prekali i pretopi, ili, drugačije rečeno,
sve će početi da se oduhotvoruje. Dok se taj oganj ne pojavi neće biti ni oduhotvorenja,
koliko god da se trudite oko duhovnog. Sada je najvažnije da dođete do tog ognja.
Izvolite, ka tome usmerite sav Vaš trud.
Ali znajte ovo, da se taj oganj neće pokazati dok strasti još imaju snage, čak i ako im se
ne povlađuje. Strasti su isto što i vlaga u drvima. Vlažna drva ne gore. Treba sa strane
staviti suvih drva i zapaliti. Ona će, goreći, početi da suše vlagu i da pale vlažna drva u
meri u kojoj se budu sušila. Tako će mali oganj, izgoneći vlagu i šireći se, plamenom
obuhvatiti sva položena drva.
Naša drva su sve sile naše duše i sve funkcije našeg tela. Sve su one, dok čovek ne
pazi na sebe, prožete vlagom - strastima - i sve dok se strasti ne isteraju, uporno se
suprotstavljaju duhovnom ognju. Setite se, predstavljajući Vam šta je u nama, pisao
sam da postoji jedna burna i nesređena oblast, gde se u neredu sudaraju misli, želje i
osećanja, koje strasti kovitlaju kao vetar prašinu. Tu oblast ja smeštam između duše i
tela, označavajući time da strasti ne pripadaju prirodi, nego su došle sa strane. Ali one
se tu ne zaustavljaju nego prodiru i u dušu i u telo, pod svoju vlast uzimaju i sam duh -
svest i slobodu - i na taj način zagospodare nad čitavim čovekom. Pošto su one u
dosluhu sa demonima, kroz njih i demoni zavladaju čovekom, mada čovek čak i tada
misli da gospodari sobom.
Iz ovih veza iščupa se pre svega duh. Istrgne ga blagodat Božija. Duh, ispunjavajući se
pod dejstvom blagodati strahom Božijim, prekida svaku vezu sa strastima i, pokajavši
se zbog onoga što je prošlo, polaže tvrdu nameru da dalje ugađa samo Bogu i da za
Njega Jedinoga živi, hodeći u zapovestima Njegovim. Stojeći u toj odlučnosti, duh
potom uz pomoć blagodati Božije izgoni strasti iz duše i tela i oduhotvoruje sve u sebi.
Eto, i kod Vas se duh istrgao iz veza koje su ga sputavale. Svesno i sopstvenom voljom
Vi stojite na strani Boga. Hoćete da pripadate Bogu i da Njemu Jedinome ugađate. To
je - tačka oslonca Vaše delatnosti u duhu. Ali tada, kada je Vaš duh obnovljen u svojim
pravima, duša i telo još ostaju pod dejstvom strasti i trpe njihovo nasilje. Vama sada
ostaje da se naoružate protiv strasti i da ih pobijete - da ih isterate iz duše i tela. Borba
sa strastima je neizbežna. One se same neće odreći svoje vlasti, makar i nezakonite.
Zbog toga sam Vam toliko objašnjavao o sećanju na Boga i o prebivanju sa Njim. A Vi
ste se čudili: zašto stalno objašnjavam isto? Sećanje na Boga je - život duga. Ono
rasplamsava Vašu revnost za ugađanje Bogu i nepokolebljivom čini Vašu odlučnost da
pripadate Bogu. To je, opet ponavljam, tačka oslonca za život u duhu i, dodajem,
polazište za Vaše strateške operacije protiv strasti.
Pitate: zašto je to tako? Kada sam svoju pažnju i želju usmerila ka Bogu, gde tu ima
mesta za strasti? Ali čemu to pitanje? Pogledajte, ima li još strasti u Vama? Nedavno
ste pisali da ste se jako rasrdili. Pa zar to nije strast? Ali jedna strast nikada ne bude
sama - tu je i gordost i samovolja i prezir. A pre toga ste pisali da ste odbili jednog
prosjaka. Zašto? Nije li to tvrdičluk? Još ste pomenuli da ne trpite neku osobu. To nije
strast? A što volite da spavate - zar to nije strast ugađanja telu? Ovo se sve pokazalo
onako usput, a ako pažljivije potražite naći ćete tamo još štošta.
Dakle, nemate šta da se pitate. Sa sigurnošću znate da strasti postoje u Vama i da
treba da ih isterate, jer je prebivanje u njima nezakonito i štetno, pošto one ometaju
napredovanje u duhovnom životu. Naoružajte se protiv njih. Ne Bojte se. Stvar je vrlo
prosta: imate dva-tri pomoćna sredstva i - to je sve. Ali o tome drugi put.
57. Razni stepeni razvitka strasti: strasne misli, osećanja, želje i dela. Borba protiv njih.
sadržaj
Što se strasno pojavljuje u nama, to još i nije tako strašno. To znači da smo nečisti, ali
nas ne čini krivima. Naša krivica počinje odatle što se blagonaklono odnosimo prema
strasti koju smo primetili, to jest ne žurimo da u njoj prepoznamo neprijatelja i da se
naoružamo gnevom protiv nje, nego naprotiv, prihvatamo je i pozdravljamo, uživajući u
pokretu u kome se javila. To već pokazuje da nama nije strano da budemo prijatelji
strasti i, shodno tome, neprijatelji Bogu. Jer svako telesno - strasno - mudrovanje je
neprijateljstvo Bogu(Rim.8,7).
Gde počinje samovolja, tamo počinje i krivica, koja raste u meri udubljivanja u strasno.
Opisaću Vam kako se sve to događa. Naše uobičajeno stanje je ovakvo: misli lutaju
tamo-amo, osećanja i želje lelujaju bez određenog pravca. Tako biva svuda i uvek.
Ponekad tako prolaze čitavi dani. Ove misli su uglavnom sujetne, vezuju se za
svakodnevne svetske poslove i sporedne stvari. Među njih se često uvuče i isprazna
zamišljenost ili maštanje ko zna o čemu. A puste, sujetne misli zadržavaju se uglavnom
na površini duše. Kako ukrotiti i dovesti u red tu pometnju misli koja ometa sećanje na
Boga i Božanske stvari, to sam Vam već više puta objašnjavao.
A sad pogledajte, jedan predmet se nekako naročito ističe među drugima i iziskuje
pažnju. Nikada ga nemojte zanemariti. Sada istražite: koji je to predmet, odakle on i šta
hoće? Odgovore na ovo odmah ćete sami pronaći, čim budete videli o čemu se radi.
Zamislite lice čoveka koji Vas je nekad uvredio. Očigledno da neko želi, zauzevši Vašu
pažnju tim licem i njegovim delom, da Vas dovede do negodovanja, gneva, pa čak i
želje za osvetom. Tako će i biti, ako ne preduzmete potrebne mere. Koje mere da
preduzmete da biste odagnali tu predstavu? To do čega ona hoće da Vas dovede je
loše stanje. Shodno tome ona je Vaš neprijatelj. Odnosite se prema njoj neprijateljski,
tojest nemojte se prema njoj lepo odnositi, nego na onaj način o kome smo govorili
prošli put - gnevno je odbacite.
Ako učinite to, onda ćete potpuno uništiti đavolju klopku ili mrežu. Ali ako pažnju
zadržite na licu pred Vama, onda će se ono, u početku golo i usamljeno, okružiti
mnoštvom drugih misli i prilika koji će u Vašoj uobrazilji naslikati veoma upečatljivu
sliku, kako Vas je to lice uvredilo, sa svim okolnostima tog slučaja. Zajedno sa tim u
srcu će se pojaviti i ranije osećanje uvređenosti, negodovanja i gneva. Strasni predmet
ili pomisao o njemu porodio je strasno osećanje. Strast je ušla dublje. Ako se osvestite i
shvatite da loše postupate kada dozvoljavate strasti da se razbukti u Vama, onda ćete u
tome prepoznati neprijatelja i prema njemu ćete se odnositi neprijateljski, izbacivši zlo
osećanje iz srca i prognavši iz misli sam predmet koji ga je porodio. Uznemirenost će
proći i duševni mir će se obnoviti.
Ali ako to ne učinite, onda će se već probuđenom strasnom osećanju pridružiti i druga, i
počeće da ga razjaruju. Počeće da Vas nagovaraju: kako je on to smeo da uradi? I ko je
uopšte on? Ja nisam ništa gora od njega. Ne, to ne može tek tako da se ostavi. Ne
znam kako sam mogla da popustim. Ako tako svima budem popuštala, ne treba ni da
živim. Moram da mu pokažem da ne može nekažnjeno tako da postupa. I želja da se
osvetite - većom ili manjom osvetom, svejedno - spremna je u Vama. Strasno je ušlo još
dublje u Vas. To je već treći stadijum. Čak i ako se ovde osvestite, još možete da
odagnate želju. Jer želja još ne predstavlja odluku. Ona je u trenutku došla, i u
sledećem trenutku može da ode. Ako postupite tako, dobro ćete učiniti; ako ne
postupite - Vaše ostrašćivanje će se nastaviti.
Obratite pažnju: misao je porodila osećanje, misao sa osećanjem porodila je želju. Duša
je ispunjena strašću. Ali sve su to još misaone nečistote i gresi. Do dela je još daleko.
Između želje i dela uvek stoji odluka, sa promišljanjem kako ga izvesti. Nije uvek vidljivo
kako nastaje odluka. Ona u izvesnom obliku postoji već u želji, zatim raste zajedno sa
osmišljavanjem dela, to jest sa analizom okolnosti, izborom sredstava i određivanjem
metoda. Kada je sve osmišljeno, nastaje i odluka. Tada je delo unutra već obavljeno.
Pred licem Boga i savesti greh je već učinjen: zapovesti su prezrene, savest je
pogažena. Od želje do odluke sa osmišljavanjem dela ponekad prođe dosta vremena.
Pojavljuje se strah Božiji, čovek se priseća zapovesti, ni njegova savest ne ćuti. Ali svi
njihovi spasonosni nagovori sa prezirom se odbacuju. Zato u odluci već postoji i prestup
i greh. Misao, osećanje i želja su već zaposeli svu dušu, ali još nema prelaska na greh,
postoji samo poziv na njega. Prelazak započinje onog trenutka kada duša počne da
promišlja može li da udovolji strasti i kako to da učini. Tu duša već stupa na put greha.
Kada se pojavila odlučnost, sloboda je svezana; duša oseća da je tobože neophodno
da učini ono što smera. Ali tu zapravo nema nikakve neophodnosti. To je nekakva
samoobmana koja se odvija unutra. Doneta odluka može da ostane neizvršena zbog
prepreka na koje se iznenada naišlo. Može ostati neizvršena i ako se čovek sam
predomisli, ako postane svestan nečega, ili pod uticajem savesti, ili pod uticajem straga
Božijeg, ako im pođe za rukom da se ponovo podignu u svoj svojoj sili.
Konačno, sve je sređeno i delo je učinjeno. Osvetili ste se kao što ste i naumili. Strast je
zadovoljena, greh je konačno počinjen. Šta se tu pojavilo uz ranije sazrelu odluku?
Naizgled ništa, jer tu je samo izvršen ranije zamišljeni plan. Tako izgleda, ali tu zapravo
zlo uzrasta do krajnje tačke. Prvo: strah Božiji i savest dotle su bili samo odbacivani i
neuvažavani, a sada su pogaženi. Dotle je sve ličilo na ono kada mati nagovara sina da
ne čini zlo, a on odmahuje rukom ili beži od nje, a sada liči na situaciju kada sin na
majčine nagovore nasrne na nju i počne da je bije. Drugo: sada je unutrašnje delo
uvedeno u tok spoljašnjih događaja i treba da bude praćeno svojim takođe spoljašnjim,
životnim posledicama. Njega sada nećeš precrtati perom ili negodujućom rečju izbaciti
iz kruta događaja. Ono će tu zauvek ostati, sraslo sa licem koje ga je počinilo,
primoravajući ga da uzima i njegove plodove. Treće: blagodat Božija odlazi i čovek iz
oblasti Božije stupa u oblast neprijatelja Božijeg i svog sopstvenog. On je obremenjen
poklekao i oseća da ga pritiska nešto teško. Na njemu se ispunjava priča: vraća se
demon sa drugom sedmoricom. Mrak, nemir, potištenost - to je nagrada za
udovoljavanje svakoj strasti. I to je - čudo! Dok se strast ne zadovolji na delu, od njenog
zadovoljenja očekuje se raj - bićete kao bogovi. Ali čim se zadovolji, prelest spada sa
očiju, iluzija nestaje i za sobom ostavlja prazninu, tugu, rastrojenost i potištenost - čovek
vidi da je nag. Osvetio se neprijatelju, trebalo bi da se raduje, ali oseća nešto sasvim
drugo.
Vidite li kakav je put ostrašćivanja sebe bilo kojom strašću i pada u greh zbog toga?
Okrenimo se sada Vama. Šta je kod Vas moguće od svega rečenog? Ako je Vaša
odluka da služite Bogu iskrena, ako prihvatanjem te odluke sledite ponuđene savete da
se uvek sećate Boga sa strahom i pobožnošću, ako strogo pazite na sebe, onda je kod
Vas nemoguće da skrenete na zadovoljavanje strasnih želja i na sve ono što za tim
sledi. Ali moguće su strasne misli, osećanja i želje. To su - predmeti Vaše unutrašnje
borbe.
Strasna misao, osećanje i želja ponekad u trenu prolete kroz dušu, ne dajući čoveku
priliku da dođe k sebi. One nas ne čine krivima ako se odmah pri pojavi želje trgnemo i
isteramo ih sa neprijateljskom rasrđenošću na njih. Naša krivica i u pomisli i u osećanju
i u želji potiče od našeg oklevanja - ako ih ne isteramo odmah nakon što ih primetimo,
nego se zaustavimo na njima. Isteraj misao i - osećanja ili simpatije neće ni biti. Isteraj
osećanje i pomisao i - neće biti želje. Istraj želju i - neće biti opasnosti da otpočne
prelazak na strasno. Ako primetivši strasnu pomisao svesno zadržite svoju pažnju na
njoj, krivi ste jer ste pažnju posvetili onome za koga znate da je neprijatelj Božiji u
Vama. No, ukoliko se pažnja nevoljno prikuje za pomisao, Vi nećete biti krivi ako odmah
počnete da je odvajate od pomisli, a samu pomisao da odagnavate. Ako se usled
Vašeg dobrovoljnog pristajanja na strasnu pomisao u Vama porodi strasno osećanje,
onda se Vaša krivica malo uvećava. Ali ako primetite pojavu strasnog osećanja, pa ipak
nastavite da se bavite strasnom pomišlju i shodno tome dobrovoljno pojačate osećanje,
Vaša se krivica dvostruko uvećava. Ako primetite strasno sećanje pa se prenete i
odagnate ga zajedno sa pomišlju, bićete krivi samo zbog toga što ste se svesno bavili
strasnom pomišlju, a za osećanja nećete biti krivi, jer ona se pod uticajem pomisli
rađaju i nevoljno. Ako se pod uticajem svesno dopuštenih strasne pomisli i strasnog
osećanja u Vama pojavi želja za strasnim delom (na primer, za osvetom), time se Vaša
krivica takođe malo povećava, jer se od misli i osećanja nevoljno rađa želja. Na Vama
ostaje pređašnja krivica zbog toga što ste se bavili strasnim predmetom i što ste
dopustili da strasno osećanje koje se iz toga rodilo, kao i pomisao koja je od njega
došla, potraju u Vama - dakle, Vaša krivica je dvostruka. Ali ako primetite strasnu želju i
dozvolite joj da polako uđe u Vas, a ne naoružate se istoga časa protiv nje, onda će
Vaša krivica porasti za još jedan stepen i biće - trostruka.
Dalje od ovoga neću ići, zato što mislim da ostrašćenje u Vama samo dotle i može da
dođe.
I sami vidite da ako odmah isterate strasnu pomisao, to će biti kraj čitave borbe. Neće
više biti ni osećanja, a tim pre ni želja. Tako dakle treba da postupate. Zašto biste
navlačili na sebe nepotrebni napor, a ponekad i opasnost od borbe, kada ste već
odlučili da nećete dopuštati strasno kao bogoprotivno. Ako se protiv Vaše volje uz
pomisao pokrene i osećanje, istoga časa ih izbacite iz sebe, a zajedno sa njima i želju.
Gde god u sebi naiđete na strasni pokret, isterajte ga odatle. Postavite sebi kao zakon
da svesno ne popuštate ni strasnoj pomisli, ni osećanju, ni želji, nego da ih istoga časa
kada ih primetite sa velikom mržnjom isterate iz sebe. I tako ćete uvek biti nevini pred
Bogom i pred sopstvenom savešću. U Vama će biti nečistote strasti, ali nećete imati
krivicu. Bavićete se poslom beljenja (pranja), usrdno se trudeći da ubelite svoju dušu.
Neka Vas Gospod blagoslovi!
60. Kako postupati ako nam se i prilikom borbe sa strastima potkradaju strasne misli i
želje. Očišćenje srca.
sadržaj
Milost Božija neka bude sa Vama!
Pretpostavljam da ste se prihvatili posla onako kako treba i usrdno se trudite da biste se
uvek sećali Gospoda, da pazite na svoje srce i da svaki loš pokret u njemu propratite sa
neprijateljskim odbacivanjem, obraćajući se istovremeno Gospodu molitvom radi
pomoći. Ali i pored toga ne mislim da ste odmah došli do potpunog uspeha: da su Vam i
sve misli čiste, i osećanja i želje sveti. Jer tako ni kod koga ne biva. Pomisli mogu da se
umire, strasna kretanja osećanja i želja mogu da postanu sve ređa i ređa, ali ona se
ipak pojavljuju, ponekad i veoma silno.
Potkradu se - oterajte ih, opet se potkradu - opet ih oterajte. Ali to Vam je već rečeno.
Sada hoću da Vam kažem kako treba da se odnosite prema tim upadima strasnoga
prema sudu savesti. Da li da se odnosite ravnodušno, ili da tugujete zbog toga i kajete
se pred Gospodom? Prema upadima strasti ne možete da se odnosite ravnodušno,
nego kada ih prognate svaki put treba da tugujete pred Gospodom i da se pokajete što
se to dogodilo. Čak i onda kada se strasne misli, osećanja i želje prikradu iznenada, bez
ikakvog učešća Vaše volje, to ipak znači da je Vaše srce nečisto i da iz njega izlaze zle
pomisli (Mt. 15,19). A Vi ste obavezni da imate čisto srce. Zato i treba da žalite što Vam
je srce nečisto i da se kajete pred Gospodom zbog te nečistote, obećavajući da ćete se
potruditi kako biste ga očistili i moleći Njega da Vam u tome pomogne. Ali u praksi je
veoma retko da se tu ne umeša i volja. Vi ste iz nepažnje napravili mesta za strasnu
pomisao i ona je porodila strasno osećanje - krivi ste zato što niste pazili. Zbog
nepažnje a i zbog sladosti toga osećanja Vi niste požurili da ustanete protiv njega i da
ga odagnate, i ono je uspelo da porodi strasnu želju - Vi ste krivi zato što se istoga časa
niste naoružali, nego ste pristali na naslađivanje grehovnim i strasnim.
Ne mislim da biste Vi želji dopustili da porodi prelazak na delo, ali svakako možete da
dopustite da želja potraje, umesto da se odmah naoružate protiv nje. A to Vas čini još
više krivom. Na taj način, dopuštena je zla pomisao - to je krivica; dopušteno je da se iz
nje porodi zlo osećanje - to je druga krivica; dopušteno je da se iz zlog osećanja porodi
zla želja - treća krivica; zloj želji dopušteno je da se zadrži - četvrta. Eto koliko krivice!
I nemojte pokušavati da se sakrijete iza smokvinog lista ili da pobegnete u žbunje pred
Gospodom, Koji Vam kroz savest prilazi i optužuje Vas. Bolje pođite okolo da tražite
oproštaj, ne prebacujući krivicu ni na kog drugog. Rasrdili ste se, na primer, na
sobaricu. Ako ste joj uputili oštre reči, onda tim pre nemojte krivicu da svaljujete na nju.
Neka je ona i pogrešila, ali nije stvar u njoj, nego u tome zašto ste se Vi rasrdili. Zar se
greška nije mogla ispraviti bez gneva? Pa čak i ako se nije mogla ispraviti, ipak je sve
moglo da prođe bez gneva. Ovde Vam se dakle potkrao gnev, tamo osuđivanje, tamo
zavist, tamo sujeta. Za sve to su postojali spoljašnji povodi. Ali nisu krivi povodi, nego
Vi, što ste dopustili tako zla osećanja. Izvolite da se ne prikrivate, nego direktno optužite
sebe pred Gospodom i zamolite za oproštaj. To činite svaki put, i čim primetite zlo
terajte ga. U pokajanju i skrušenosti smirite se pred Gospodom i savešću i opet ćete
spokojno upirati oči ka Gospodu. A ako se ne pokajete nećete moći da ga gledate tako -
to će za Vas biti teško i opasno.
Strasti koje su Vam se potkrale ne ostavljajte do večeri neočišćene pokajanjem, nego ih
odmah progonite imenom Gospodnjim. Čitav dan će Vam tako i proći u pokajanju, jer će
prodori strasti u početku biti česti. A uveče pre no što se pomolite opet razmotrite sve
nasrtaje strasti po redu, opet skrušeno požalite zbog toga i pokajte se. U tome se sastoji
delo neprestanog pokajanja. Evo Vam o tome lekcije prepodobnog Isihija. „Dužni smo
da naša svakodnevna dela neprestano pažljivo merimo, a uveče da obavezno kroz
pokajanje što je moguće više olakšamo teret koji ta dela predstavljaju, ako hoćemo da
uz pomoć Isusa savladamo strasti. Treba takođe da gledamo da li su po volji Božijoj i da
li radi Boga savršavamo sva naša vidljiva dela, da nas (strasna) osećanja ne bi
potkradala kao nerazumne".
Ako budete postupali onako kako treba, odlučno i bez samosažaljenja, uskoro ćete
videti plod: Vaše srce će se umiriti i u njemu će zasijati radost u Gospodu. Od čega srce
biva nemirno? Od toga što ga muče strasti. Pobijte strasti i ono će postati mirno. Jedan
od otaca je srce poredio sa jazbinom punom zmija. Te zmije su strasti. Kada se u srcu
vidi nešto strasno, to je kao da zmijska glava viri iz jazbine. Udri je po glavi Imenom
Gospodnjim i ona će pobeći. Pokaže li se i druga - udri i nju. I tako svaku. Desetak puta
udari takvu zmiju - strast - pa više neće moći da proviri, a onda će i sasvim da ugine.
Ako neko zatvori ulaz u jazbinu ili ne da zmijama hranu, one će uginuti. Tako umiru i
strasti ako im se ne daje hrana kroz prihvatanje njihovih nagovora, nego ako se, na
protiv, sa gnevom teraju čim se pojave.
Ovo Vam je najkraći put za očišćenje srca od strasti. Ako ste zavoleli ovu čistotu, idite
sa njom tim putem, jer drugoga nema. Ako pak ne pristanete da tako postupate, strasti
će ostati u srcu. Vi i bez toga možete da ispravite svoje ponašanje i da ga učinite
besprekornim, ali srce će ostati strasno i neće Vam dati da vidite Gospoda. Ne
zaboravljajte lude devojke!
Bog da pomogne! Spasavajte se!
61. Lutanje sluga i pogleda. Kako eliminisati loše utiske od onoga što vidimo i čujemo.
sadržaj
Prošli put sam Vam pomenuo da ne treba svaljivati krivicu na povode koji podstiču
strasne pomisli, osećanja i želje. Sada ću Vam reći nekoliko reči o njima.
Strasne pomisli, a za njima takva osećanja i želje, ponekad se pojavljuju u duši same od
sebe, ne znano kako. Ali uglavnom se pojavljuju pod uticajem spoljašnjih utisaka. Stvari
na koje nailazimo, lica i događaji svake vrste podstiču u nama neke misli. Od dobrih
utisaka rađaju se dobre misli, a od loših loše. Ali može da se dogodi i obrnuto: da dobri
utisci izazivaju loše misli, a loši utisci - dobre. Sve zavisi od stalnog i slučajnog
raspoloženja onoga ko ih dočekuje. Shodno tome i sva odgovornost leži na njemu.
Kako onda čovek da se drži?
Prvo: svojim čulima, naročito očima i ušima, ne treba puštati na volju. Ne dopustite sebi
tu nepromišljenost, da sve morate da vidite, čujete i dotaknete. Naša čula su nalik na
prozore ili vrata, a najviše na kutlaču. Loše čini onaj ko otvara prozore i pušta prljav
vazduh. Ne može izbeći prekor ni onaj ko ostavi otvorena vrata i dopusti da mu stoka
uđe u kuću. Ali šta biste rekli za onoga ko uzme kutlaču pa pođe po blatnjavim i
nečistim barama da odatle zahvata i posipa po sebi? Može li se zamisliti nešto tako
besmisleno? No ne čini li upravo to onaj ko se sa radoznalošću zaustavlja pred lošim
čovekom da bi slušao zle reči?! Kroz to se dođe do zlih pomisli, sa njih se prelazi na
osećanja i želje, i takav čovek luta sav ostrašćen kao po magli. Dakle, blagorazumnost i
dužnost samoočuvanja unutrašnjeg mira nalažu nam da ne gledamo, ne slušamo i ne
dotičemo sve na šta naiđemo. Malo-pomalo pokazaće se da nešto može da probudi
strasti, zato pred tim treba okretati oči, zatvarati uši ili gledajući ne gledati i slušajući ne
slušati.
Drugo: dogodilo se da nešto izazove loš utisak i porodi loše misli. Odmah treba požuriti
da se utisak izgladi i da se misao preseče na način koji je već pokazan, svakako uz
prekid budućeg dotoka utisaka. Ostajati pod lošim utiskom ili ostavljati njegovo
izglađivanje i ponovno uspostavljanje duševnog mira za neko drugo vreme, bilo bi
nerazumno. Ostajanjem pod utiskom i sami ćemo doprinositi umnožavanju loših pomisli
i osećanja, a ostavljajući loše duže vreme u sebi, daćemo mu mogućnost da se dublje
ukoreni i da se duže suprotstavlja izbacivanju i očišćenju, ako ne i da sasvim ovlada
dušom.
Treće: kada smo jednom već doživeli loš utisak od nečega, ne treba svesno sebi da
dopuštamo da se ponovo srećemo sa predmetima koji su ga proizveli. Ovo bi značilo da
onaj ko tako postupa voli da se naslađuje lošim i, shodno tome, nečist je do dubine
srca. Ako ga pak neka nužda natera da se ponovo susretne sa takvim predmetom,
treba unapred da se naoruža, da pripremi svoje srce za odupiranje lošem utisku i ne
dopusti mu da se približi. To će biti moguće uz pažnju, uporno suprotstavljanje i molitvu.
Četvrto: već sam Vam pisao o tome, da sve na šta nailazite i što Vam se događa treba
da protumačite u duhovnom smislu. To treba da učinite i sa predmetima koji su loši.
Kada nakon toga na njih budete nailazili, dobijaćete ne loše, nego dobre misli, kao što
je sveti Jefrem Sirijski kada je sreo bestidnu lepoticu rekao učenicima: „Vidite li kako se
ona trudi da bi ukrasila svoje telo koje će uskoro biti prah - kako mi onda da se ne
trudimo oko ukrašavanja besmrtne duše?"
Ovo je dovoljno što se pravila tiče. Trebalo bi sada da ukažemo na primere iz vaše
svakodnevice koji Vam donose duhovnu štetu. Ali ja mislim da toga nema ni u Vašoj
porodici ni među Vašim srodnicima. Na njih ne možete naići nigde drugde osim izvan
kuće, na primer u društvu u kome Vam se nedavno pružila prilika da budete, kao što ste
pisali. Kod takvih slučajeva izvolite držite se onoga što je rečeno u trećoj tački. Pod tu
tačku posle podvodite i sve slične, na koje naiđete. I uopšte, postavite sebi kao zakon
da merite šta je dozvoljeno onim uticajem koje ono proizvodi u duhovnom životu. Ono
što je od duhovne koristi, to sebi dozvoljavajte; a ono što deluje štetno, to ne
dozvoljavajte ni pod kakvim izgovorom. Ko će u umu svome pružiti ruku ka čaši sa
pićem za koju mu je poznato da je u nju stavljen otrov?!
Ja ne mislim da Vi sebe treba tako da pritisnete, da ličite na zatvornicu. Ali hoću samo
da Vas navedem na odlučnost da ne uzimate ono što je štetno za Vaš duh, nakon što
ste se uverili da je samo život u duhu istinski život, i ne samo da ste se uverili, nego ste
to i isprobali.
Neka Vas Gospod blagoslovi!
62. Posle uputstava za duhovnu borbu sa strastima izlaže se pouka o delatnoj borbi sa
njima. Spoljašnji način života koji je najpogodniji za borbu sa strastima. Zaključak
besede o borbi sa strastima.
sadržaj
Milost Božija neka bude sa Vama!
Kada su u pitanju uputstva za očišćenje od strasti, pošto su one kod Vas prisutne u
maloj meri, rečeno je sasvim dovoljno. Ali budući da se već povela reč o tome, dodaću
još nešto što ipak može da Vam se dogodi, i to ne u budućnosti, nego upravo sada.
Opisana borba sa strastima je duhovna. I ona je realna, jer ne dozvoljava strastima da
se nečim nahrane i tako ih ubija. Ali postoji i delatna borba sa strastima, koja se sastoji
u tome da se namerno preduzimaju i savršavaju dela koja su strastima direktno
suprotna. Na primer, da biste ugušili tvrdičluk, treba da otpočnete sa velikodušnošću;
protiv gordosti treba da izaberete ponižavajuće poslove; protiv strasti uveseljavanja, da
sedite kod kuće i tome slično. Istina, sam po sebi takav način delanja ne vodi direktno
do cilja, jer trpeći pritešnjivanje spolja strast može da se uvuče unutra ili da ustupi
mesto drugoj. Ali kada se sa tom delatnom borbom sjedini i unutrašnja, duhovna, one
će udvoje brzo uništiti svaku strast protiv koje su se usmerili.
Evo kakav Vam savet dajem. Potrudite se da pronađete svoju glavnu strast i da protiv
nje usmerite ne samo duhovnu, nego i delatnu borbu. Ja ne mogu da odredim šta je kod
Vas glavno. Možda se ono još i nije u potpunosti formiralo, ali svakako, ako počnete
pažljivije da pratite pokrete svoga srca, ono će se otkriti Vašoj pažnji. Tada, ako Vam
bude ugodno da mi ukažete poverenje, zajedno ćemo odrediti kako najbrže da se
obračunate sa svojom glavnom slabošću.
Podsećam još da postoje i oštriji metodi ove delatne borbe sa strastima. Kod nas je
uobičajeno - odricanje od sveta, kada sve odlučno ostavljaju i svu nadu polažu na
Gospoda, pa stupaju u manastir da bi živeli u bespogovornom poslušanju, u strogom
postu, u trudoljubivoj molitvi i trezvenosti. Budući da ništa ne poseduju, da odsecaju
svoju volju i ne žale sebe, oni brzo u svojoj duši umlate sve strasno. Zatim se u srce
useljavaju mir i čistota - kao poslednji cilj života koji se odrekao sveta. Ja Vas ne teram
iz sveta. I tu ćete se spasiti ako se prema svetu budete držali kako da niste u njemu. Ja
ovo samo pominjem kao način života koji je potpuno prilagođen delu očišćenja srca od
strasti.
Još dodajem da jedan od zakona Božanskog promisla o nama jeste da život svakog
čoveka i njegov tok treba da bude tako ustrojen, da bi on mogao, koristeći se njime na
razuman način, da na najbrži i najlakši način očisti sebe od strasti. Na to Vas podsećam
zato što ste me svojevremeno pitali otkud ljudima tako različite sudbine i zašto su one
tako promenljive, a ja Vam, čini mi se, nisam odgovorio. Dakle, odgovaram zašto je to
tako. Zato što je tako kako Gospod uređuje ljudima lakše da se očiste od strasti, ili zato
što On hoće na taj način da satre naš uporni egoizam, na kome stoje strasti koje
uništavaju čoveka.
Dodaću još jedno. Strasti bijte i iznutra i spolja, a svoje dobre strane vaspitavajte, dajući
im prostora i prilike za vežbanje. Glavna je tu - molitva. O njoj je već bilo reči. Za njom
sledi činjenje dobrih dela. I o tome smo već govorili kada ste zamišljali neke apstraktne
životne ciljeve. A zajedno sa tim treba da idu dušespasonosni razgovori i čitanje, i
crkvene službe, i podvizi samoumrtvljivanja: uskraćivati sebi, kada je moguće, pomalo
hrane, pomalo sna, pomalo zabave i svake utehe samougađanja, i držati se u stalnom
samosuprotstavljanju i samoprinuđivanju. I o tome je bilo reči.
To je čitav kurs očišćenja sebe od strasti. Sve je to kod Vas već u hodu. Neka Vam
Gospod pomogne.
67. Uteha bogomolitelja. Pouka o brižljivoj ispovesti. Kratke molitve i neprestana pažnja
ka Bogu.
sadržaj
Završilo se Vaše putovanje! Slava Bogu! Eto vidite, ispunilo se ono što sam Vam
predskazao o umoru i kostobolji. Ispunilo se i ono što je bilo obećano Vašoj duši.
Gospod Vas je utešio radošću svetog pričešća, a sveti Sergije je rasterao Vašu
uznemirenost.
Pišete: „Dušu je zahvatio silan nemir, obratila sam se svetom Sergiju i - nemir se u
trenutku razvejao, a zamenilo ga je tiho spokojstvo". Vidite dakle kako se vapaj iz srca
istoga časa čuje na nebu i kako se odande odmah šalje odgovor na njega. Iz ovoga
naučite gde treba da tražite mir i urazumljenje.
Ali, to što na ispovesti niste spomenuli neki greh - to nije dobro učinjeno. Svejedno da li
je u pitanju nešto veliko ili malo, da li je u pitanju delo ili reč, čim savest kaže da je u
pitanju greh - treba ga očistiti ispovešću i pokajanjem. Suština Svete Tajne pokajanja
sastoji se u razrešenju izrečenog greha. Greh koji nije iskazan neće biti razrešen,
ostaće na duši i sa njom će poći na onaj svet. Crna mrlja će na beloj haljini biti još
uočljivija. A tamo nam lukavstvo neće biti od ni od kakve koristi. Treba učiniti onako
kako je ustanovljeno, i to ne od ljudi, nego od Samog Gospoda. Jer Gospod veli: Reci
mi prethodno bezakonja svoja da se opravdaš (Is.43,26). Evo šta je On odredio nama
za utehu i za olakšavanje ovog ne uvek ugodnog dela: Što god svežete na zemlji biće
svezano na nebu, i što god razrešite na zemlji biće razrešeno na nebu (Mt. 18,18).
Dobro zapamtite i primite k srcu, da sve što ne bude po bogoustanovljenom poretku
razrešeno na zemlji, ostaće nerazrešeno i na Nebu. I požurite da nadoknadite
propušteno. Sad treba da se pokajete ne samo zbog počinjenog greha, nego i zbog
toga što ste na ispovesti svesno propustili da ga spomenete.
Dobro ste učinili što gotovo čitav put niste ostavljali kratku molitvu. Stalno se učite da
nerazdvojno budete sa njom. Ona će i sabirati Vašu pažnju, i odbijati prazne i sujetne
pomisli, i držati Vas u stanju da u potrebno vreme, preko Vašeg anđela čuvara, dobijete
savet od Gospoda. Ta mala molitva predstavlja zaista veliko blago. U duhovnom
delanju nema ničega što bi njoj bilo ravno. Trudite se pri tome da pažnjom stojite u srcu
i da ne izgovarate neprestano samo reči, nego da se držite sećanja na Gospoda,
sjedinjujući sa tim sećanjem pobožni strah. Bog je svuda prisutan. Bez obzira na to da li
mi mislimo ili ne mislimo na Njega. On je ipak tu gde i mi, i sve vidi. Sudeći po ljudskom
- kako bi Njemu trebalo da bude teško to što na Njega ne obraćaju pažnju, mada On
Sam drži sve, stara se o svima i sve snabdeva svakim dobrom. Isključite sebe iz broja
takvih nemarnih ljudi i ne zaboravljajte da oko svoga uma stalno okrećete ka Gospodu,
ili da makar samo držite u svesti da je On blizu, kao što i za sunce znamo da je iznad
nas i osećamo da nas greje, mada i ne gledamo u njega. Umno i pobožno obraćanje
Bogu iz dubine srca već predstavlja molitvu. Činite to kad god imate prilike. A zbog toga
što danju ne stižete da stanete pred ikone i da savršite poklone ne brinite mnogo. Zato
jutarnje i večernje časove posvetite Bogu. Tada se duže i pomolite, i pročitajte nešto, i
porazmislite. Kada se ranije probudite brzo ustanite i povedite slatku besedu sa
Gospodom. Ako se ujutru dovedete u red, čitav dan će Vam dobro proći. Sećanje na
Boga, čitanje Jevanđelja, Apostola i drugih dušekorisnih knjiga, pokazivaće Vam kako
treba da se držite u utvrđivaće Vas u onome što je dobro. Savest će da prihvati ta
shvatanja i da počne da ih sprovodi u životu, ne dozvoljavajući Vam da se uklonite od
dela na koja Vam je tako ukazano. I život će Vam biti svetao. Samo imajte kao zakon da
nikada ništa ni veliko ni malo ne činite protiv savesti, a ako se nešto i potkrade, odmah
popravite pokajanjem, i to svojim unutrašnjim, ličnim. Posle se ispovedite i pred
duhovnikom. Velika je stvar - savest. Ona je glas Svudaprisutnog Boga u duši. Ko je u
miru sa njom, taj je u miru sa Bogom. Neka Vas Gospod blagoslovi!
68. Ljudske priče i glasine. Potreba za dobrim savetnikom. Stalna opasnost od
neprijatelja.
sadržaj
Milost Božija neka bude sa Vama!
Kako su bolno u mome srcu odjeknule Vaše reči „krenule su glasine"! O kako je opak i
strašan oganj podozrivih ljudskih reči i očiju! Jasno je zašto se sveti prorok David u
psalmima često ophrvan tugom obraća Bogu sa molitvom da ga izbavi od ljudskog
jezika.
Gde da nađete utehu i oslonac? U svedočenju Vaše savesti. Držite u umu i srcu svest o
moralnoj ispravnosti Vaših postupaka pred Bogom i pred svim ljudima koji zdravo misle.
Uz svest o tome hrabro dočekujte svaku reč koju tamo budete čuli. I držite se kao da
ništa ne znate.
U svetskom životu ne treba sasvim zanemarivati ono što drugi kažu ili govore.
Blagorazumnost uostalom ovde treba da se prostire samo do sledećeg: treba se
ponašati tako da to ne razdražuje reči i ne pomućuje oči drugih ljudi. Dalje od toga ne
treba da se ide: da se na primer odlažu dela koja svakako predstavljaju obavezu.
No, čime ste Vi do sada pokazali nekakvo osobenjaštvo?! Zar time što se išli da se
poklonite prepodobnom Sergiju?! Ali to nije bilo objavljeno na sva zvona, a i sklonili ste
se iza svojih. Ili time što u sve nedeljne i praznične dane odlazite u crkvu na bdenije i na
Liturgiju?! To je dužnost koju ispunjavaju svi hrišćani ukoliko nisu zaboravili da su
hrišćani. Od izvršavanja te dužnosti može da ih oslobodi samo krajnja nužda, inače
navlače osudu zbog lenjosti ili pak zato što su zaboravili da su hrišćani. Na loše običaje
razmaženih moskovskih gospođica nemojte se obazirati i ne slušajte njihove isprazne
reči. Danassutra doći će smrt. Ona neće zaobići čak ni te lepotice. A posle smrti odmah
se polaže račun. Mudrovanja tih gospođica tamo niko neće uzeti u razmatranje.
Dakle, ne uznemirujte se zbog reči. Vi sa svoje strane činite sve da ne biste podsticali
glasine. Ako su one i pored toga krenule, neka ih. Vama je za utehu i za jačanje Vaše
hrabrosti dovoljno - kao što sam rekao - svedočanstvo savesti pred Bogom. Neka oni
samo osuđuju, ali, ako Bog kroz savest opravdava, sve njihove osude su - ništa. Jedan
pametan čovek mi je rekao da ljudske reči, ako se brzo ne uhvate za nešto zaista loše u
čoveku, postoje malo nad njim i onda se udalje kao bezvodni oblak. Njihov trag brzo
iščezava i uskoro ih se više niko ne seća. Slično će se, mislim, dogoditi i sa Vama. I to
Vam želim iz sveg srca. Držite se mirno, uobičajeno, kao da ništa ne primećujete.
Umesto podvižničke strogosti koja je nespojiva sa Vašim svakodnevnim životom, uzmite
strah Božiji i sećanje na smrt, pa će Vas oni svemu naučiti.
Pišite o svemu. Zatvorenost u sebe u svetskom životu nije loša stvar, ali u duhovnom je
- najopasnija. Obavezno treba imati nekoga od koga može da se dobije savet o svemu
što se događa i spolja, a još više unutra. Pošto smo već počeli da govorimo o tome -
pišite. Postoji oko nas i u nama neka zla sila koja nas pod maskom dobrobiti vodi u
obmanu, komplikuje naša dela i navodi nas da činimo čas nepotrebne, čas štetne stvari.
Đavo sedi kraj nas i sve nam to gura pod ruku. Protiv njega mnogo pomaže i sopstveno
rasuđivanje: da ne radimo odmah sve ono što nam se učini da je dobro, nego da to
najpre svestrano razmotrimo. Kada počnete da rasuđujete, maska dobra koju je đavo
navukao na svoj nagovor odmah će da padne. Ali neće nam uvek poći za rukom da to
učinimo pomoću sopstvenog rasuđivanja, jer đavo i njega često zamrsi svojim
došaptavanjem. Dakle pišite i pričajte o svemu. A i tamo ako nađete nekoga,
razgovarajte sa njim češće o tome.
Neka Vas Gospod spase i pomiluje! Čovek treba da se uči kako da živi.
Pazite na sebe. Greške će Vam pokazati kako da sledeći put ispravnije postupite.
69. Tuga i strahovi. Nevina zabava. Prekid odnosa sa lošim ljudima. Engleski apostol iz
sekte duhonosaca. Njegova lažljivost.
sadržaj
Milost Božija neka bude sa Vama!
Vaša tuga sa strahovima je nešto neshvatljivo. Šta Vam je? Kod Vas je sve u redu: i
kod kuće i u Vašoj duši. Pretrpite to. Šta da se radi?! Molite se Bogu i Njemu predajte i
svoju sudbinu i sudbinu svih svojih. To je najsigurniji put ka spokojstvu. Brinite samo o
tome da ne učinite nešto što će da prognevi Boga. To će Vam doneti i čvrstu nadu i
trajno spokojstvo.
Sasvim je u redu da postoje neke prijatne porodične zabave. Samo nemojte strastveno
da im se predate. Boga ne zaboravljajte i blagodarite Mu za svaku Njegovu utehu,
primajući je baš kao da dolazi iz Njegovih ruku. A kada ste sami još usrdnije se bacite
na kolena pred Gospoda, moleći Ga da Vas urazumi i da Vam ukaže kojim putevima da
idete u životu. Ali događa se da zabave, čak i one prijatne, donose tugu, jer čak i da
nisu grešne, one jednostavno ne mogu da zadovolje srce. Uostalom, kolebljivost
osećanja je nama tako svojstvena i mi moramo da je trpimo, ali najedno moramo da
pazimo da se ne promeni, nego da uvek ima potrebnu snagu, a to je - ona glavna
odluka - cilj života koji ste za sebe izabrali.
Jer šta?! Bog svakako traži Vaše srce, i Vaše srce hoće Boga. Bez Boga srce nikada
nije sito, nego neprestano žudi za Njim; osmotrite sebe sa te strane. Možda ćete tu
pronaći ulaz u mir Božiji.
To što ste se dušom razišli sa jednom od Vaših prijateljica koja je svojom simpatičnom i
umiljatom prirodom vršila uticaj na Vas, i to nepovoljan za cilj života koji ste sebi
zacrtali, to je veoma dobro. Vi ste svojevremeno spominjali taj uticaj, ali ja sam
propustio da Vam kažem: pripazite se. Ali, slava Bogu! Sada je stvar sama od sebe
pošla dobrim putem. Naravno, ne treba da dopuštate neprijateljstvo u srcu. Ograničite
se na to da joj ne verujete preterano i da njene slatke reči ne primate k srcu. Držite se
spokojno i nemojte narušavati miran odnos.
Pitate za mišljenje o nekakvom engleskom apostolu (Redstoku). Ali u Vašim rečima
sadržan je i odgovor šta o njemu da se misli. On kaže da mu se Gospod javlja i da mu
naređuje šta da uradi ili kaže. Zar ne vidite, ili tamo kod Vas ne vide, da je to prevarant?
Da mu se javljao Gospod, ne bi ga poslao kod nas, nego kod Turaka, ili nekih drugih
nevernika. Našu veru je Sam Gospod mnogo puta potvrdio i potvrđuje čudesima, svetim
moštima i javljanjima Svojim i Svojih svetitelja. Nas on nema čemu da uči. Taj „apostol"
ne pripada ni anglikanskoj veri, nego nekoj naročitoj, koja se nedavno pojavila. Tamo se
nedavno pojavila sekta duhonosaca. Nekom je palo na pamet da u Crkvi Hristovoj treba
da se ponavlja ono što je bilo i na apostolima, to jest da Duh Sveti vidljivo silazi i vidljivo
deluje u vernima. Nekoliko ljudi je poverovalo tom čoveku. Razmišljali su kako to da
postignu. Mislili, mislili i - smislili. Ko zna kako oni su došli do ubeđenja da Duh Sveti
deluje baš u njima, a drugi su im poverovali. Izmislili su nekoliko sumnjivih čudesa i
razglasili to na sve strane. Tako se oko njih skupilo dosta lakovernih. Odvojili su se od
ostalih i uveli sopstveni crkveni poredak. I tako je nastala sekta!
Od njih dolazi i taj Vaš „apostol". On stalno priča o Svetom Duhu, kako svako
neizostavno treba da bude ispunjen njegovom blagodaću da bi se spasao. Ta njegova
misao potpuno je tačna. Ja sam Vam o tome govorio u prvim pismima. No, to je ujedno i
jedina istina, od svega onoga što taj čovek govori. Sve ostalo je - laž! On viče: veruj,
veruj, i Duh Sveti će doći. Upravo to je njegova glavna laž! Vera zaista jeste
nezamenljiv uslov za dobijanje dara Duga Svetoga, ali samo dobijanje dara ne biva
zbog vere kao takve, nego zbog vere kroz bogoustanovljene Svete Tajne. Tako je bilo i
u apostolsko doba. Evo slučaja! Sveti Pavle je došao u Efes i susrevši tamo neke verne
hrišćane upitao ih je da li su primili Duga Svetoga. Oni su odgovorili da nisu čak ni čuli
za Duga Svetoga. Pokazalo se da su bili kršteni samo krštenjem Jovanovim. Tada ih je
sveti Pavle krstio krštenjem Hristovim, a posle krštenja položio je na njih ruke i oni su se
ispunili Duhom Svetim. Krštenjem su bili obnovljeni, ali nisu dobili dar Duga Svetoga.
On im je bio predat kroz apostolsko polaganje ruku, a krštenje ih je samo učinilo
sposobnim i dostojnim za primanje toga dara. Kako je bilo sa tim vernima, tako je bilo i
sa svima drugima, i u vreme apostola i posle njih. Tako to biva sve do danas u Crkvi
Božijoj, upravo kroz sveto miropomazanje koje su apostoli uveli umesto polaganja ruku.
Svi mi koji smo kršteni i miropomazani imamo dar Duga Svetoga. On postoji u svima, ali
nije u svima delatan. Kako postići to da dar postane delatan, pokazao sam Vam u
mojim prvim pismima. Potrudite se da ih ponovo pregledate. Ovde ću dodati samo da
drugi put za to ne postoji.
Vratite se sada na engleskog apostola i upitajte se ima li on sam dar Duga Svetoga.
Nema. Jer anglikanci nemaju Svetu Tajnu miropomazanja, bez koje, kao bez polaganja
apostolskih ruku, Duh Sveti nikada nije silazio i ne silazi. 1<od anglikanaca postoje
samo dve tajne: krštenje i pričešće, a Svete Tajne miropomazanja nema. Shodno tome
kod njih nema ni dara Duga Svetoga. Njega nema ni kod ovog „apostola". On dakle
priča o onome što ne poznaje i propoveda o zadobijanju onoga što ni sam nema. U
njegovim rečima nećete naći ni spomena o tome kako se prima Duh Sveti. On
objašnjava samo da je neophodno imati ga, a zatim poziva: veruj! Otprilike: zini a Duh
će da uleti.
Kako samo tom „apostolu" pristaju reči Gospodnje: Lekaru, izleči sam sebe!
Izvolite, prihvatite ovo, a moja razmišljanja prenesite i drugima, naročito onome ko kod
Vas sa oduševljenjem govori o predmetima vere. Preko njega takvo mišljenje o
„apostolu" može da se proširi.
Neka Vas Gospod blagoslovi! Spasavajte se!
70. O čitanju duhovnih i svetskih knjiga.
sadržaj
Milost Božija neka bude sa Vama!
Prema Vašoj želji šaljem vam dela svetog Antonija. Čitajte i proučavajte. Pokrenite se.
On nije bio učen i nije čitao knjige, već je samo pojao Psalme i iščitavao Jevanđelje i
Apostol. Blagodat Božija je otkrivala sazercanja u njegovom umu i pogledajte samo
kako su premudre njegove reči. O njemu postoji svedočanstvo očevica da kada je
počinjao da govori, njegova reč tekla je kao reka i, ishodeći iz njegovog srca,
ispunjavala srca svih onih koji su ga slušali. Ponekad su i čitave noći provodili u takvim
razgovorima, a da ni on ni njegovi slušaoci nisu znali za umor niti im se odlazilo na
počinak. Pa i kod nas, otac Serafim Sarovski takođe je bio neuk, ali opitan u duhovnom
životu, upućen u reč Božiju i dela Svetih Otaca, što ga je i učinilo najmudrijim među
mudrima. U duhovnom životu knjige su samo rukovodstvo. A znanje se stiče na delu.
Čak i ono što se sazna iz knjiga, tobože jasno i iscrpno, kada bude ispitano na delu
pokazuje se u sasvim drugačijem svetlu. Duhovni život predstavlja poseban svet do
koga ljudska mudrost ne dopire. Vi ste to i sami već uvideli ili uviđate. Trudite se nad
sobom i pazite na sebe. Malo-pomalo - i doći ćete dotle, da ćete početi da vodite mudre
razgovore, takve da biste mogli sesti i zapisivati ih. Neka Vas Gospod blagoslovi!
Pišete: „Mnogo čitam; da to nije loše?" Može da bude i loše i dobro, u zavisnosti od toga
šta i kako čitate. Čitajte sa razmišljanjem i ono što čitate preispitujte istinom našeg
ispovedanja vere. Ono što je sa tim ispovedanjem saglasno - prihvatajte; ono pak što
nije, to odmah odbacujte kao bogoprotivnu misao, a knjigu u kojoj se takve misli izlažu
bacite. Vi ste se prihvatili izučavanja duhovnog života. To je sveobuhvatan i uzvišen
predmet, a sladak za srce, koje u njemu ne može da ne vidi svoje krajnje dobro.
Prihvatili ste se toga i izučavajte - i iz knjiga, ali ponajviše na delu. Kakve knjige da
čitate, to već znate, i jasno Vam je kako da dobijete volju za takav, ispravan život. Ako
ozbiljno želite da stupite na taj put, onda nećete imati kada da se okrećete izučavanju
drugih predmeta. Školovani ste i imate osnovne predstave o svemu, to Vam je dovoljno.
Reći ćete: pa zar da ispadnem tako zaostala? Ništa strašno! Zaostala u jednom, ali
uznapredovala u drugom, i to u drugom koje je neuporedivo uzvišenije. Kada zaostajući
u ljudskim mudrovanjima ne biste napredovali u premudrosti Božijoj, to bi onda bila
šteta. Ali pošto ćete u ovoj poslednjoj nesumnjivo napredovati, ako se posla budete
prihvatili kako dolikuje, onda nećete pretrpeti nikakvu štetu, nego ćete imati veliku
prednost. Jer ljudsko mudrovanje ne može ni da se poredi sa duhovnom mudrošću.
Kada to kažem, ne mislim da ne treba da čitate ništa drugo, nego samo da možemo i
bez toga, a ako bismo se tome potpuno predali, pretrpeli bismo štetu u onom glavnom.
Ako jurite na dve strane, ni na jednu nećete stići.
Ali pitanje ipak još ostaje nerešeno: može li se dakle čitati i nešto drugo osim
duhovnog? Kroz zube Vam govorim, jedva čujno: može, ali malo, i dobro da se proceni.
Obratite pažnju jedno: kada se nalazite u dobrom duhovnom raspoloženju, pa počnete
da čitate neku knjigu sa ljudskim mudrovanjem, ako primetite da to dobro raspoloženje
počinje da Vas napušta, odmah ostavite knjigu. To neka Vam bude pravilo.
Ali i knjige sa ljudskim mudrovanjem mogu da hrane duh. To su one koje u prirodi i
istoriji pokazuju tragove premudrosti, dobrote, pravde i staranja promisla Božijeg o
nama. Takve knjige treba da čitate. Bog se u prirodi i u istoriji otkriva isto onako kao i u
Svojoj reči. Priroda i istorija su takođe knjige Božije za one koji umeju da ih čitaju.
Lako je reći: „čitajte takve knjige"; ali, gde ih uzeti? Ja to ne mogu da Vam kažem.
Danas izlazi sve više knjiga iz oblasti prirodnih nauka. Ali gotovo sve one imaju štetan
sadržaj - poreklo sveta pokušavaju da objasne bez Boga, a sve moralno-religiozne i
druge duhovne pojave u našem životu - bez duga i duše. Takve knjige ni ne uzimajte u
ruke. Postoje međutim i knjige iz oblasti prirodnih nauka u kojima nema takvih
mudrovanja. Njih možete da čitate. Da shvatite građu biljaka, životinja i naročito čoveka,
kao i zakone života koji u njima vladaju. Velika je u svemu tome premudrost Božija!
Neistraživa! Za takve knjige pitajte onoga ko Vam nadahnuto govori o predmetima vere.
A pripovetke i romane? Ima i među njima dobrih. Ali da biste saznali da li su dobri
morate da ih pročitate, a dok ih pročitate naići ćete na takve priče i opise da Bože
sačuvaj! Uprljaćete Vašu čistu glavicu. Pa posle pokušajte da je očistite. Kako sebe
naterati na takav napor?! Zato, mislim da je bolje da ih i ne čitate. Kada Vam neko od
dobronamernih ljudi preporuči neku priču koju je prethodno i sam pročitao, onda možete
i Vi da je pročitate.
Postoje dobri putopisi. Njih takođe možete da čitate. Ali od svega po malo, da bi bilo
raznovrsno. I držite se svog glavnog dela, ne skrećući pažnju sa njega.
Neka Vas Gospod blagoslovi.
74. Pouka onima koji žude za životom u manastiru. Razni oblici podviga bezbračnog
života. Strpljivo čekanje i priprema za manastirski život još kod kuće.
sadržaj
Milost Božija neka bude sa Vama!
Pišete: „O, kada bi to moglo da se dogodi brže! Ovoga časa bih odletela negde u
pustinju, da ništa ne vidim i ne čujem". Ne, ne. Nikako ne treba da žurite. Gde postoji
takva žurba i žudnja - što pre, što pre - tamo nije u pitanju Božije delo. Čak i dobre želje
nisu dobre i ne vode ka dobru ako su u neredu. Božije delo se odvija tiho i neprimetno,
ali pouzdano.
Molite se i strpljivo čekajte gledajući hoće li se otvoriti vrata za izlaz. Gospod će tako
urediti da ni Vama neće biti jasno kako se sve dogodilo. Obručite se sa Gospodom sada
- sami u sebi pred Njim Jedinim. A kada ćete pristupiti zboru Njegovih nevesta - to
ostavite Njemu da odluči. Potpuno se predajte Njemu u ruke.
Vi birate manastir. Ali manastir nije jedino mesto za one koji neće da se vezuju
porodičnim vezama. U početku uopšte nije bilo manastira. Oni koji bi doneli odluku da
služe Gospodu, nisu se vezivali za svakodnevne svetske brige, nego bi u svome domu
uređivali sebi sobicu i u njoj su živeli odvojeno od svega, u postu, molitvi i proučavanju
Božanskog Pisma. Zatim su, nešto kasnije, kada im je postalo neudobno da žive u
kućama, neki od njih počeli da odlaze iz gradova i sela i da žive u pećinama ili u
grobnicama ili u posebno podignutim kelijama. A posle toga su već nastali manastiri, da
bi podvižnici živeli zajedno i udružili snage, da bi se izdržavali i da bi delo spasenja
savršavali u naročitim podvizima. Ali i tada je bilo onih koji su odlučivali da život posvete
Gospodu i da žive u bezbračnosti, a da pri tome nisu stupali u manastir, neko su se
posvećivali služenju braći i sestrama u bolnicama, ubožnicama i prihvatilištima. I svi ti
načini života koji su se formirali još u prvo vreme Crkve Hristove nisu prestali da postoje
do danas. I danas se neki od bezbračnih spasavaju kod kuće, a drugi odlaze u
manastir, dok se neki posvećuju služenju bolesnima.
I Vi treba da izaberete neki od tih načina života. A koji od njih, to sačekajte i pogledajte
na šta će Bog da Vam ukaže. Dobro ste rekli da je lakše spasavati se u manastiru.
Tamo se lakše može doći do očišćenja srca i do onog stanja koje predstavlja radost u
Duhu Svetome. Jer u manastiru je sve prilagođeno tom cilju. Meni se čini da je manastir
za Vas najpogodnije mesto i zbog stanja Vašeg zdravlja. Zato ne odbacujte ideju da
jednom dospete tamo. A vreme će pokazati Gospod. Dotle treba da se strpite i da se
podvizavate na prvi način - živeći kod kuće. Imajte svoju sobu, imajte je kao
manastirsku keliju i u njoj vodite život kao da ste u manastiru. Neka Vam otac i majka
budu umesto igumana, a ukućani umesto sestara u manastiru, a Vi da budete njihova
nezamenjiva poslušnica.
Vi žurite u manastir kao na slobodu ili u raj. Zaista, tamo vlada potpuna sloboda za duh,
ali ne i za telo i spoljašnje poslove. U tom pogledu tamo vlada potpuna svezanost;
neumoljivi je zakon - odricati se sopstvene volje. Tamo je zaista raj, ali se do njega ne
dolazi cvetnom stazom. On je zaista tamo, ali je put do njega zakrčen trnjem kroz koje
se treba probiti. Tamo niko ne stiže a da se ne izgrebe i ne izbode. To imajte u vidu dok
čekate slobodu i raj u manastiru.
Čekajte strpljivo. Setite se guvernante (vidi pismo 28)! Ona je čekala sedam godina da
bi ispitala čvrstinu svoje namere. Zato je od nje i ispala usrdna monahinja.
Čemu žurba? Manastiri neće pobeći. Poći će Vam za rukom da dođete u neki. Ali
utvrdite se u nameri i ojačajte telom. U Vašoj kući postoji red, živi se blagočestivo. Vaši
roditelji i srodnici su bogobojažljivi ljudi. Tu ne možete naići ni na šta što bi bilo protivno
Vašoj odluci da se posvetite Gospodu. Treba da sazrite u takvoj atmosferi i u takvom
rasadniku.
Dakle odlučeno je: čekajte. Svoj život i svoje navike pomalo usklađujte sa manastirskim.
Neka Vas Gospod blagoslovi!
76. Iskušenja od strane onih koji ne veruju. Opovrgavanje njihovih sujetnih shvatanja.
sadržaj
Milost Božija neka bude sa Vama!
Evo ga! Nije prošla ni prva poteškoća, a već stiže i druga - prepredenija i opasnija. Ko
Vam je to tamo pričao koješta?! Koliko Vam je samo tričarija i gadosti napričao?! Njegov
cilj je bio da pokoleba Vašu veru i ne samo da Vas odvoji od Hrista Gospoda, nego i da
napravi bezbožnicu od Vas. To Vam je đavo poslao takvog mudraca.
Dobro je što ste odlučili da na svaki način izbegavate razgovore sa nevernicima, pa i
svaki susret sa njima. Zli razgovori kvare dobro raspoloženje duše. Pa se posle bori da
bi obnovio to raspoloženje. Ali ne možeš da ih izbegneš. Jer toga ima na sve strane.
Gde god baciš pogled. Dakle, ubuduće postupajte ovako: kada nehotice dođete u priliku
da čujete nešto protivno veri, na svaki način se potrudite da to ne dopre do Vašeg srca,
nego neka Vam na jedno uho uđe a na drugo izađe. Dok skrećete pažnju sa
nevernikovih reči potrudite se da svoje srce održite u ubeđenju da je naša vera
apsolutno istinita u svakoj svojoj tački, a ako ima onih koji joj se protive, to je zbog toga
što ne shvataju stvari. Sve se može dovesti u pitanje, čak i to da li mi postojimo. Ali
ubeđenost u Vašem srcu i to što uviđate ograničenost uma i nedobronamernost srca
nevernika koji Vam se obraća načiniće od Vaše duše kamen o koji će se zle reči odbijati
ne nanoseći nikakvog traga. Ako bez obzira na to nešto loše ipak zapadne u dušu,
prihvatite se molitve, kao što ste učinili kod prepodobnog Sergija: obratite se anđelu
čuvaru, Majci Božijoj, a najviše Samom Gospodu Spasitelju. I Oni će razvejati mrak koji
se spustio. Posle ćete ili sami razmisliti i rešiti nedoumicu koja se pojavila, ili ćete njeno
rešenje pronaći u nekoj knjizi, ili ćete sa nekim porazgovarati, ali svakako nešto učinite,
da od nje ne bi ostalo nikakvog traga na duši, jer bi taj trag stalno uznemiravao dušu.
Pišite mi. Dobro ste učinili što ste sve to opisali. Mada se niste pokolebali i mada je sve
što Vam je poniklo u mislima usled tih reči prošlo, ja ću Vam ipak kazati reč-dve protiv
onoga što ste čuli.
„Veru nameće vaspitanje". Ne nameće, nego razvija i daje joj određeni oblik. Svako ko
se ponovo rađa stupa u zajednicu koja ima veru. Vera zajednice postaje i njegova vera,
kao i sve ostalo. Ali sposobnost za veru i potreba za verom koju duša oseća je nešto što
ne nameće zajednica. Isto kao i u pogledu znanja: zajednica kroz vaspitanje svom
novom članu predaje određena znanja, ali mu ne daje sposobnost poznanja. Ta
sposobnost je neodvojivo svojstvo duše. Tako i vera u postojanje Boga i Njegovu
svemoć predstavlja neodvojivo svojstvo duga, koje se kod svakoga jasno pokazuje čim
se razviju njegove sposobnosti. Zajednica predaje samo oblik svoje vere, a ne samu
silu vere i potrebu za njom.
Zajednica kroz vaspitanje nameće veru. A odakle zajednici vera? Sve što ulazi u
zajednicu, izlazi iz duše. Ona predstavlja spremište u koje se sliva sve što izlazi iz duše.
Dakle zajednica ima veru zato što ona prethodno postoji u duši. Ona je izašla iz duše i
nastanila se u društvu. Vera je starija od društva i od porodice, pa shodno tome i od
samog vaspitanja. Vaspitanje novorođenom daje ono što je u porodicu i društvo
prethodno ušlo iz duše.
Dakle izvolite jače utvrdite u svome umu uverenje da vaspitanje samo razvija ono što
već postoji u ljudskoj prirodi, ali u nju ne unosi ništa novo. Ako ono razvija veru, to je
zato što ona postoji u ljudskoj prirodi. Niko ne bi mogao da nauči da pozna Boga i da
Mu se klanja, ako to u ljudskoj duši ne bi ležalo kao neodložni zakon. I tako vidimo da
vera postoji u čitavom ljudskom rodu. Ona postoji i kod divljaka, jer bez nje čovek nije
čovek. Ako neki od mnogo učenih ljudi ne veruju, to ne znači da su oni iskoračili daleko
napred ili da su se visoko uzdigli, nego da su istupili iz ljudske prirode, da su sami sebe
izopačili i nagrdili, kao kada bi neko sebi iskopao oko ili odsekao nos. Ako svi imaju
veru, onda norma ljudskog života nužno sadrži veru. Iz toga proizilazi da onaj ko nema
veru odstupa od ove norme i predstavlja moralnu nakazu - takvi su svi ateisti.
Čovek koji je od detinjstva živeo u društvu životinja i sam postaje kao one". To je pisalo
u francuskim pričama i romanima sa kraja prošlog veka. Da li je nešto slično zaista
postojalo, ne znam. Čovek je - svuda čovek. Ali neka je i bivalo tako kako kažu; uzmite
čoveka koji je odrastao među životinjama, i dve te životinje i dovedite ih kod sebe. Za
nedelju dana ćete videti koliko će daleko čovek otići od životinja. Zašto? Zato što u
njemu postoji klica uzvišenijeg života. I vera će se kod njega pojaviti. Ona u njemu već
postoji, ali je pomračena, zaboravljena. Sa prvim sugestijama ona će se probuditi i
ubrzo će ojačati. A životinje će uvek ostati životinje.
Ateisti, koji su istupili iz normi ljudske prirode, obično se za potvrdu svoga neverovanja
okreću nenormalnostima. Osim izmišljenog nenormalnog vaspitanja čoveka među
životinjama, oni ukazuju i na one koji su po prirodi slaboumni. I šta sve pri tome neće da
izmisle?! Nema Boga, nema duše. Međutim, zdravorazumski gledano iz tih slučajeva se
ne može izvesti nikakav zaključak, zato što ni sami ti slučajevi još nisu objašnjeni. Evo
kako o njima treba da razmišljate. Njihova duša ista je kao i kod svih drugih ljudi, ali ne
može u potpunosti da se projavi pošto je svezana. To može biti posledica delovanja
promisla Božijeg. Događa se da nekome preti opasnost od okolnosti koje u budućnosti
treba da nastanu, ako bude delovao u njima. Bog na njega šalje bolest i dok on leži u
postelji te okolnosti prolaze bez njegovog učešća, te se tako spašava od nesreće. A da
je bio zdrav sigurno bi se upleo i nastradao. Tako razmišljajte i o onima koji su od
prirode slaboumni. Njihova duša je svezana za sve vreme njihovog života na zemlji, jer
kada bi se razvezala ni oni ni drugi ne bi mogli da izbegnu nesreće. U drugom životu će
se otkriti da je to tako. Njihove duše preći će onamo kao duše umrle novorođenčadi. Da
li će se ovo verovanje opravdati ili ne, videćemo na onom svetu. Tada ćemo dobiti
odgovor, a sada iz toga nikakav zaključak ne možemo da izvedemo.
Neću da se dotičem drugih besmislica koje ste čuli. Vi ste ih i sami dobro shvatili. Pazite
dobro kako živite, ne kao nemudri, nego kao mudri (Ef.5,15).
Neka Vas Gospod blagoslovi!
78. Iskušenje zbog nepravde i klevete od ljudi sa strane. Trpljenje kleveta. Upozorenje
onima koji žele da napuste roditeljski dom da bi dobili slobodu.
sadržaj
Milost Božija neka bude sa Vama!
Opet?! Nepravde, klevete! To sigurno dolazi spolja. No, odakle god da dolazi, reći ću
Vam: budite ne samo hrabri i jaki, nego se i radujte. Znači da se u duhovnom pogledu
stvari kod Vas odvijaju dobro. Gospod Vas vodi ka očišćenju i neprijatelj u Vama nalazi
jaku protivnicu. Čvrsto stojte na svome. Nema razloga da se uznemiravate zbog
nepravdi i kleveta. Bog će suditi onome ko ih širi, a onaj kome su učinjene treba
spokojno da ih trpi i da blagodari Bogu. Ne zaboravljajte da postoji drugi život, gde će
svi biti ocenjeni i pohvaljeni ili pokuđeni. Trpite nepravdu? Dobićete pohvalu. Ne trpite?
Dobićete pokudu. Tamo nećete reći: ali to je nepravda. Pravedno ili ne - reći će - nije
tvoje da sudiš. Zašto nisi trpela?!
Nepravde ne dolaze od Boga, ali ih Bog dopušta na dobro onima koji ih trpe. Zaista na
dobro! To nije obična fraza. Navešću Vam primer mučenika. Kako ih sve nisu
zlostavljali. A Gospod? Bio je tu, vidljivo im se javljao, tešio ih je, olakšavao njihova
stradanja, ali ih je ipak ostavljao na mukama - da trpe do kraja kako bi se ovenčali
potpunim vencem. Tako svaka nepravda i kleveta priprema venac. Ali onaj na koga
nepravda i kleveta padnu, treba da ih pretrpi. E to je sada i Vama potrebno. Pa izvolite
mirno da trpite, šta god da Vam se događa. To Bog traži od Vas radi Vašeg dobra.
Vi kažete: strašno je čitav život podnositi nepravde. Svakako da je strašno. Zato se
onom ko ide za Gospodom i kaže: budi hrabar i postojan u srcu. Napred je krst. Dakle
ne ostaje Vam ništa drugo nego da se prihvatite patnje, lišavanja i klevete. U tom
prihvatanju je, reći ću Vam, početak istinskog puta. Onoga trenutka kada prihvatite,
počinjete da sledite Gospoda. Izvolite razmilite o tome i odlučite po Božijem. Vaš uspeh
zavisi od ispravne odluke u toj stvari.
Vi biste da napustite roditeljski dom jer osećate da Vas oni guše, a ne znate ni gde biste
pošli. Dužnost je roditelja da Vas čuvaju; ja mislim da Vas oni i čuvaju kao zenicu oka. A
ako je to u nečemu protivno vašim željama, treba da se pokorite. Ne bi bilo pravedno da
kod njih uočavate samo želju da bude po njihovom, nego bi prirodnije bilo da tu vidite
želju da Vas zaštite i osiguraju od svega. A to je plod ljubavi. Neka uverenost u to
umanji gorčinu koju osećate zato što im se pokoravate, ako takvu gorčinu osećate zbog
svoje neposlušnosti.
Jer Vi ste dužni da tom pokornošću uzvratite za sve ono što u porodici dobijate. Hrana,
odeća i krov - mada ni to nije malo - ipak ne predstavljaju ono glavno. Glavna je
sigurnost od neprijatnosti spolja. Štite Vas orlova krila. Orlov kljun i kandže spremni su
da poraze svakoga ko pokuša da Vas povredi ili da Vam pričini neprijatnost. To blago
se ničim ne da zameniti. Čim nestane orla koji Vas štiti, nasrnuće na Vas. Sad niko
nema pristupa, a tada će svi da navale. Kako je samo strašna nesigurnost. Vi to ni
zamisliti ne možete, jer još niste doživeli. I ne daj Bože da doživite. Imate li sigurnost?
Onda je čuvajte i ne pokušavajte da se izvučete od nje. Jer odatle treba da pređete opet
u sigurnost - unutar manastirskih zidina. A da u borbu stupate sami - ne, ne i ne.
Odmah ćete biti napadnuti i nećete moći da se zaštitite.
Šta znači tako silna težnja ka slobodi koju pokazujete? To je najgori mogući poriv. Vaš
put je već određen. Gde biste Vi? Jeste li odredili šta hoćete, kada toliko želite slobodu?
Unutarnju slobodu nemate zašto da tražite, jer ona već postoji, pošto predstavlja
neodvojivo svojstvo duga. Nju Vam niko ne može oduzeti. Ispada da želite spoljašnju
slobodu. Ali izvolite, razmislite, u kojoj je meri dopustiva i dostižna takva sloboda? Kud
god da pogledate, uvek ćete biti okruženi istim takvim slobodama kao što je Vaša, i
ravnopravnim njoj. Šta god odlučite da uradite, svoja dela uvek treba da prilagodite
delima drugih ljudi, što predstavlja ograničenje za vas i vašu slobodu. To ograničavanje
slobode predstavlja nešto zakonito i protiv toga, kao što znate, ne možete da se bunite.
Pošto je to tako, težnja za slobodom je jurenje za dugom pa i više od toga - želja da se
uhvati priviđenje. Dakle, to što hoćete je potpuno besmisleno.
Izvolite da ukrotite svoje porive. Deca treba da slušaju svoje roditelje i njihove savete, te
da svoja dela i svoj život uređuju tako što će im se dobrovoljno potčinjavati. To Vam je
zakon slobode! A šta ste Vi mislili? Malo ovamo, malo onamo, i niko da ne sme da Vam
prigovori. Prava emancipovana devojka! Proverite da ne bolujete možda od gordosti?
Jer sve emancipovane devojke su gorde.
Hoće li se konačno nešto dogoditi? Svuda vidim one koji nešto pokušavaju, ali ne vidim
da je iko od njih srećan. Kakav je onda smisao takvih poriva? Nikakav. Samo
hvalisavost: sklanjaj se s puta! Ja tako hoću! Ko će da mi naredi? I bezglavo jure tako
neposlušni dok ne upadnu u provaliju iz koje nema izlaza. Izvolite, obratite pažnju na
ovo kada su porivi u pitanju: ja ću to uraditi, ja ću to da odlučim.
Jedna od Vaših namera je veoma dobra. Ne predstavlja li možda ona uputstvo kako da
uredite život? Razumem da biste želeli da se posvetite negovanju bolesnika. Ali nije
dobro što se ta želja pojavljuje među tako gaotičnim težnjama. Još ne vidim kako biste
uredili svoj život. Čekajte, kao što sam Vam već pisao. Gospod će sve da uredi. Vaše
gnezdo je toplo i udobno. Sedite u njemu dok ne dođe vreme da poletite.
Neka Vas Gospod blagoslovi!
79. Poslednji nemiri i nespokojstva. Predajte svoju sudbinu u ruke Božije uz molitvu i
hrabrost protiv neprijatelja koji donosi iskušenja.
sadržaj
Milost Božija neka bude sa Vama!
Još uvek nemate mira. A kažite, kako i da ga imate?! Spolja je sve u redu, unutra ste
sve pretresli, sredili i utvrdili svojom odlukom. Pa odakle onda nemir?! Sve je to od
đavola, od đavola. Nema odakle drugde da dođe.
Osim ako nije sledeće. Da ne mislite možda da sami, sopstvenim silama i umećem
uredite svoj život, makar i u skladu sa onim što smo pisali?! Pogledajte, i ako je to
makar i malo tačno, pohitajte da ispravite. Onda nemira neće biti. Eto, dakle! Izvolite
pregledajte ili u mislima proverite sve što smo pisali, i ono što Vam se događalo, i kako
ste na kraju odlučili da uredite svoj život, i sve to tako preispitajte da na kraju dođete do
tvrde odluke da svoju sudbinu bespovratno treba da predate u ruke Božije. Zatim stanite
na molitvu i pošto se usrdno pomolite recite pred Gospodom od srca: „U ruke Tvoje,
Gospode, predajem sudbinu moju, sa svim onim na šta nailazim i šta mi se događa. Od
sada presecam svaku brigu za sebe, samo jednu zadržavam - da uvek činim ono što je
Tebi ugodno". Recite to da biste onda i na samom delu svecelo predali sebe u ruke
Božije, ni o čemu se ne brinući i mirno prihvatajući sve što se dogodi, jer je tako Bog
naročito za Vas uredio, bilo to za Vas prijatno ili ne. Vaša briga treba da se sastoji samo
u tome da u svakoj prilici postupate po zapovestima Božijim. To je jedino što Vam je
potrebno.
Čim to prihvatite, doći će kraj svim nemirima. Sada brinete sami za sebe i sve biste hteli
da uredite po svome. I onda Vam je teško zato što nije sve onako kako biste hteli. A
kada sve prepustite Gospodu i kada sve budete primali kao da od Njega dolazi i kao
korisno za Vas, onda više neće biti nikakvog nemira, nego ćete samo gledati oko sebe
da biste videli šta šalje Gospod, kako biste postupali prema smislu onoga što Vam se
šalje. Sve što se dogodi može da se podvede pod zapovest. I podvedite, i postupajte
prema zapovesti, trudeći se da ugodite Bogu, a ne sopstvenoj želji. Dobro pazite šta
govorim i pokušajte da dođete do takvog raspoloženja. Treba da učite, nema druge. I
molite se za to.
Molim se Gospodu da Vas oslobodi iz tog položaja koji smatrate neugodnim za sebe, ali
ipak dodajem: ako je to ugodno Njegovoj svetoj volji i ako je spasonosno za Vas. I
oslobodiće Vas svakako kada dođe vreme. Obucite se u veru i trpite. Dovoljno je da
jednostavno posmatramo ono što se događa pa da dođemo do zaključka da se stvari
neprestano menjaju. Ništa ne stoji. Promeniće se i to što Vas muči. Doći će dani kada
ćete slobodno disati, i ne samo disati, nego leteti, kao leptir po cvetovima, treba samo
da izdržite jedan period koji je predviđen za trpljenje. Domaćica stavi kolač u peć i ne
vadi ga dok se ne uveri da je pečen. Vladika sveta je i Vas stavio u peć i tu će Vas
držati dok se ne ispečete. Trpite i čekajte. Nećete sedeti u peći ni trenutka duže nego
što je potrebno da se ispečete. I onda će Vas odmah izvući napolje. Ako sami pokušate
da izađete, bićete kao nedopečeni kolač. Naoružajte se trpljenjem. Reći ću još ovo:
prema našoj veri onaj ko mirno podnosi neprijatnosti na koje nailazi i prima ih kao iz
ruke Gospodnje, postaje učesnik u podvigu mučeništva. Izvolite to dobro upamtite i
tešite time svoje srce.
Ne može se živeti bez osećanja, ali čovek ne treba potpuno da im podlegne. Ona
moraju biti umerena i pravilno usmerena, a to se postiže rasuđivanjem. Vi ste pod
utiskom i srce je poplavilo Vašu glavu. Činite onako kao što sam Vam već pisao:
unapred pretpostavite gde koje osećanje može da se probudi i onda stupajući u te
okolnosti budite oprezni pred talasima srca ili čvrsto držite srce. To treba da se vežba, a
vežbanjem se može doći do potpune vlasti nad sobom.
No, sve je od Boga. Njemu treba da pribegavamo. A vi pišete da se ne molite. Pametna
glavice! Kako to - ne molite se? Nemojte da čitate samo gotove molitve, nego i
sopstvenim rečima iskažite Gospodu ono što Vam je na duši i zatražite pomoć. Vidiš li
Gospode kako mi je? I tako dalje. Ne mogu da izađem na kraj sa sobom. Pomozi mi,
Svemilostivi! I detaljno opišite svoju potrebu, tražeći za sve odgovarajuću pomoć. To će
biti prava molitva. Uvek možete da se molite sopstvenom molitvom, ne čitajući one
štampane, samo nemojte da ugađate lenjosti.
Ali zašto slušate onoga ko Vam sugeriše da odbacite molitvu? Ili ne vidite da je to đavo.
Očigledno đavo. On Vam šapuće na uši: odbaci je; a ponekad kao da obuzme čitavo
telo pa Vas gura što pre u postelju. Sve su to njegove smicalice. Ali to je njegov posao -
da odvraća od dobra. A mi treba da radimo svoje - da ne odstupamo od dobrog dela
dok ga ne okončamo. Dakle, izvolite naoružajte se hrabrošću, ne slušajte neprijatelja i
ne obraćajte pažnju na ono što Vam došaptava. A još bolje je da se rasrdite. Srdžba na
neprijatelja, to je isto kao da ste nekoga udarili u grudi. Odmah će da odleti.
Iz sveg srca Vam želim da se na kraju smirite.
Neka Vas Gospod blagoslovi!
80. Umirenje posle bure iskušenja koju je podigao đavo. Odlazak u rodni kraj. Poslednji
savet.
sadržaj
Milost Božija neka bude sa Vama!
Dakle, slava Bogu! Počeli ste da se molitvom suprotstavljate svojim nemirima, ili bolje
reći đavolu koji taj nemir proizvodi i - nastao je mir. Neka Vam Gospod pomogne da
nastavite tako da radite.
Vidite li kakvu ste buru preživeli? Na Vama se ispunila reč Gospodnja: satana vas traži
da vas prosejava kao pšenicu. Gde Vas sve nije bacao?! Gospod je dopustio i on Vas je
bacao čas na jednu, čas na drugu stranu. Kakva milost Božija što ste se konačno
izbavili! E sada se naučite. Nauka života usvaja se opitom. Dobro upamtite šta Vam se
sve događalo dok je trajalo to teško stanje i što tačnije to odredite. Sve to vreme Vi ste
bili pod đavoljim nasrtajima. Sada znate kakvi su ti napadi, kako se pojavljuju i kako se
povlače. Na osnovu toga ćete i ubuduće prepoznati kad budete izloženi njegovim
strelama. Jer đavo se uvek sakriva iza maske ispravnosti. Ali Vi ne gledajte na to, nego
na ono što biva u duši - neprestani nemir i mutna neodređenost. Po tome odmah
možete da prepoznate da je đavo došao i da ga onda odagnate nemilosrdnim
odbijanjem i molitvom. A Božiji uticaj je uvek svetao. To Vam je anđeo čuvar
saopštavao na uho reči utehe. Navikavajte se na to da ga slušate i on će Vas svemu
naučiti.
Veoma mi je drago što ste krenuli svojim putem. Izvolite trudite se nad sobom,
pripremajući se za ono što ste naumili. Opet će Vas đavo požurivati. On uvek donosi
nemir kako bi sputao delo. A delo Božije odvija se mirno i tiho. Ne drugačije nego sa
čekanjem. Sve u svoje vreme. Doći će čas kada će sve lako da se dogodi, o tome sam
Vam već pisao, kao kada se spustite niz brdo na sankama.
Spremate se da pođete na selo i maštate o lepotama seoskog života. To je dobro!
Takav život ima istinu. U gradovima, a pogotovo u prestonicama, istine nema. Tu se
stalno igraju komedije. Neka da Bog da što pre i što bolje stignete do mesta gde ste
tako mirno rasli i bili vaspitavani. Po čemu ćete pamtiti boravak u drevnoj prestonici?!
On Vam je svakako doneo dobar nauk, naročito kada ste se na kraju dobro opekli.
U selu ćete živeti kao otšelnica. Onome što Vi zamišljate dodaću i nešto svoje. Nađite
prirodnu pećinu ili je iskopajte sopstvenim rukama. S jedne strane, ako je moguće, neka
bude mali izvor, a sa druge strane neka voćka; ispred - mali cvetnjak. Uz drvo i cveće
pripitomite nekoliko ptica pevačica. Ustajte ranije i usamljujući se na tom mestu zajedno
sa pticama pevajte o slavi Onoga Koji je stvorio sve!
Neka je blagoslov Gospodnji na Vašem putu!
Sa ruskog preveo
Mladen Stanković