PREDGOVOR 2. IZDANJUPrvo izdanje moga djela Život i obi
č
aji Muslimana u Bosni i Hercegovini ve
ć
je odavna raspa
č
ano.Jer mi neprestano stižu nove narudžbe, priredio sam drugo, znatno pove
ć
ano i ispravljenoizdanje. Pri tome sam nastojao da udovoljim i pravednim zahtjevima kritike. Tako npr. radopriznajem da je naslov djela nešto preopširan prema njegovom sadržaju i da bi bolje bilo kada biglasio: Iz života i obi
č
aja muslimana u Bosni i Hercegovini, jer nijesam opisao, niti sam u jednojknjizi opisati mogao, sve obi
č
aje naših Muslimana.Nakladu drugoga izdanja povjerio sam vrijednoj i poduzetnoj knjižari Danicla A. Rajona uSarajevu.Kod sastavljanja ovoga djela bila mi je na umu jedino ta želja, da bra
ć
u preko Save, Dinare iBiokova upoznam s našim Muslimanima i njihovim obi
č
ajima. Ovo je upoznavanje tim nužnije, štou našim književnim proizvodima, pa i u dnevnoj štampi, još uvijek izbijaju znakovi nepoznavanja utom podru
č
ju. •Samo onda, ako se budemo poznavali, mo
ć
i
ć
emo utrti puteve našem me
ñ
usobnom pouzdanju iprijateljskom susretanju, a to je ono za
č
im sam uvijek težio.Ako, dakle, ova radnja doprinese i najmanje tome da se upoznamo i da se me
ñ
usobnopoštujemo, bi
ć
u sretan i nikada ne
ć
u požaliti truda što sam ga uložio pišu
ć
i ovo djelo.Što sam napisao, napisao sam na temelju vlastitih opažanja, a donekle, osobito kod sibjanmekteba i ruždija, poslužio sam se nekim stvarima štampanim ve
ć
u »Školskom vjesniku«, adobro su mi došli i neki izvaci iz »Behara«. Ovo sam u
č
inio zato da radnja bude potpunija i jasnija, a prema tome
č
itala
č
koj publici milija.Na koncu hvala ravnateljstvu Zemaljskog muzeja u Sarajevu, koje mi je uzajmilo više klišeja, ahvala i vrijednoj i poduzetnoj knjižari Danijela A.Kajona, koja nije žalila ni truda ni troška da ovuknjigu što ljepše opremi i tako je u svijet pošalje.Sarajevo , po
č
etkom mjeseca oktobra 1906.PREDGOVOR 1.IZDANJUKada sam pred deset godina došao kao u
č
itelj u ubavi Maglaj u Bosni, došao sam u novi meninepoznati svijet.Ja, koji do onda muslimana, tako reku
ć
, ni vidio nijesam, imao sam odsele dame
ñ
u njima živim i da obu
č
avam njihovu omladinu. Hvala prijaznom do
č
eku tamnošnjih vrlouglednih begova Uzeirbegovi
ć
a, ja sa se za radi njihovog trijeznog života i radi njihove iskrenosti ipoštenja zavoliko kao da sam me
ñ
njima nikao. Iz Maglaja premješten u Livno,pa u Biha
ć
iBanjaluku, našao sam da su naši Muslimani svuda jednaki;jednako pošteni i karakterni. Druže
ć
ise s njima i zalaze
ć
i u ku
ć
e njihove, sve sam ih bolje poznavao, da barem u glavnim crtamaopišem njihov život i obi
č
aje i da tu knjigu posvetim njima i mojim zemljacima u Hrvatskoj.Pišu
ć
i ovu radnju, pisao sam samo ono što sam kroz ovo deset godina ili
č
uo ili vidio, ili što su mistare nene i druge vjerodostojne osobe pripovjedale. Jedino govore
ć
i o hadžijama i njihovomputovanju u Mekku, opisao sam
Ć
abu Bejtullah prema opisu Edhema-Rize, doga begaKulinovi
ć
a, štampanom u "Zborniku za narodni život i obi
č
aje južnih Slavena", što ga izdajeJugoslovenska akedemija u Zagrebu.Me
ñ
u onima, koji su mi za ovu radnju najviše gra
ñ
e dali, moram osobito istaknuti starumuslimanku Baranovicu u Biha
ć
u, koja zalazi u begovske ,aginske, trgova
č
ke a sirotinjske ku
ć
e;koja vra
č
a u uroke skida, koja kod hatmi, sune
ć
enja i vjen
č
anja doma
ć
icama pomaže i jela kuha i jednu staru katolkinju, koja je sa osam godina kao siro
č
e bez oca i majke, došla u jednu od prvihbegovskih ku
ć
a u Banjaluci kao služavka i ondje svoj vijek provela. od njh sam saznao potankostiza djetinjstvo, ašikovanje, ni
ć
ah i smrt, pak im ovim izrazujem svoju iskrenu zahvalu.Osim njih mnogo su mi naruku išli moji bivši u
č
enici u trgova
č
koj školi u Banjaluci MuhamedHodži
ć
i Selim Ali
ć
, koji su tako sretni da imaju rodice koje znadu vrlo lijepih haremskih pjesama,
2
koje sam samo po njima sakupiti mogao i koje
ć
u, ako Bog da, što skorije u svijet izdati.Bog sami znade koliko narodnoga blaga leži u bosanskim haremima, ali se barem još do danasdo njega do
ć
i ne može, pak
ć
e i propasti ako se ovako slu
č
ajno ne otkrije. Muhamed Hodži
ć
daomi je osim toga podatke za porod, kako je to
č
uo od svoje majke hodžince u Posavini drugihžena, njegovih rodica. Budi njemu i Ali
ć
u iskrena hvala.Što se vjerske strane ove radnje ti
č
e , dali su mi najviše uputa moji dobri prijatelji, hodže u Biha
ć
ui banjaluci,
č
ija imena iz stanovitih uzroka ovdje objelodaniti ne mogu.Hvala im i od Boga pla
ć
a!U Biha
ć
u, mjeseca studenoga 1899.
3
Antun Hangi - Život i obi
č
aji MuslimanaŽIVOT MUSLIMANA I dioMuslimani Bosne i Hercegovine starinom su Slaveni. Poslije pada slavnoga nekada kraljevstvabosanskoga godine 1463. pod osmanlijsko gospodstvo, odrekoše se mnogi Bošnjaci vjere svojihotaca i prigrliše vjeru Muhamedovu, Islam* te su mu i danas najvjernije pristaše. Vjeru svoju uskospajaju s onima koji su je donijeli, sa Turcima, i za to se rado nazivaju Turcima, a svoju vjeruturskom vjerom. »Turske mi vire«, obi
č
na je zakletva kojom se naš Musliman zaklinje. Ako seješto važna dogodilo, pita jedan drugoga: »Štaje, ako si Tur
č
in?«, »Govori, ako si Tur
č
in?«, ako kokoga za savjet pita ili što moli, veli: »Šta
ć
u, ako si Tur
č
in?« »Pomozi, ako si Tur
č
in!«Domovinska je
ć
ud u naših Muslimana i danas slabo razvijena jer kod njih prevladuje vjerskastrana. Tako npr. ni jesu oni sve do najnovijeg doba, do okupacije, pravo znali koje su narodnosti.Bezi, uglednije age i u
č
eniji ljudi govorili su da su Bošnjaci i da govore hrvatski, ali masa narodaniti je znala, niti još danas znade što je.Osim ovih Muslimana ima u Bosni i Hercegovini potomaka pravih Osmanlija, koji su se iza padakraljevstva bosanskoga, ponajviše kao
č
inovnici, obrtnici ili trgovci u ovim zemljama nastanili. Tedoseljeruke i njihove nasljedruke zove narod Turkušama, za razliku od doma
ć
ega bosanskogaMuslimana. Pravih Turkuša ima danas u Bosni i Hercegovini vrlo malo. Žene
ć
naime kroz
č
etiristotine godina doma
ć
e š
ć
eri, nau
č
ili su oni jezik i obi
č
aje ove zemlje i malo pomalo izgubili svojprvobitni i dobili nov,
č
isto slavenski tip.Bosanski Musliman ve
ć
inom je visoka uzrasta, širokih ple
ć
iju i jakih mišica. On je ponosan, kao izemlja u kojoj seje rodio i uzgojio, a ponos mu najbolje odaje juna
č
ki hod, bistar pogled i visoko
č
elo:“Ja kakav je Suljo barjaktare, Tanka stasa, rumena obraza, Crna oka kano u hajduka, A ple
ć
a muŠira od aršina. “Bosanski je Musliman umjeren u jelu i pi
ć
u, on je nježan muž i izvrstan otac svoje obitelji. Pošten je i pouzdan, a gostoljubiv i susretljiv kao i svi Slaveni uop
ć
e. Je li stekao iskrena prijatelja, nakoga se snuje i može pouzdati, vjeran mu je do posljednjega daha. Neprijatelja mrzi i teškooprašta nanesenu mu uvredu. On se drži arapske poslovice koja kaže: »Ispružena strelica višese ne vra
ć
a.«Naši su Muslimani veliki prijatelji lova i juna
č
kih igara. Bosna je jedna od onih rijetkih zemalja uEvropi u kojoj seje sve do danas održao lov sa sokolovima, premda i to malo pomalo prestaje.Lovom sa sokolovima bave se još jedino plemi
ć
ke obitelji Uzeirbegovi
ć
a u Maglaju na Bosni iŠirbegovi
ć
a i Smailbegovi
ć
a u Tešnju. Izvrsne sokolove za lov hvataju u Ozren planini, pa kadasu ih izvježbali, idu s njima u lov. Soko sjedi loveu na nici, a na glavi mu je crvena kapica. Kadlovac opazi kakvu pticu, skine mu kapu s glave, a on poleti strelovitom brzinom za njom, uhvati jei donese svome gospodaru. Osim manjih ptica, hvata soko prepelice, tr
č
ke i šljuke, a nekada
ć
eudariti i na mnogo ve
ć
u pticu od sebe.Za
č
udo je kako brzo soko upozna svoga gospodara. Ve
ć
iza nekoliko nedjelja ide on s njim u lov ine
ć
e da ga ostavi. Osim sa sokolovima love neki, osobito manje vrste ptica, i sa akmadžama,kopcima.Soko je Muslimanu vrlo draga ptica. On je znak sr
č
anosti i hrabrosti. Hrabrost se junaka
č
esto, nesamo u narodnoj pjesmi, nego i u obi
č
nom govoru, uspore
ñ
uje sa hrabrosti sokola, jer on u sebisadržava sva svojstva koja treba da rese valjana junaka. Ho
ć
e li naš Musliman da ozna
č
i brzinu,veli on: »Brz je kao soko.« Junak je ne samo hrabar kao soko, nego ima i oko sokolovo. Prijateljzove prijatelja, a junak junaka svojim sokolom. I otac i majka vele sinu svome: »Sokoli
ć
u moj.« Unarodnoj pjesmi soko je uz lastavicu listonoša koji zaljubljenima listove donosi: Beg Mustaj-begi
ć
indiju klanja. Siv mu soko na ramena sjeda, Iz kljuna mu listak knjigu hiti.Djevojka prispodablja sebe sa prepelicom, a svoga dragoga sa sokolom, pak veli:
Search History:
Result 00 of 00
00 results for result for
p.
Život i običaji muslimana u BiH
Prvo izdanje ove knjige štampano je 1899.godine. Intresantno je kako jedan učitelj nemusliman vidi i doživljava muslimane u BiH, te inače na koji način opisuje predanost Bošnjaka svome dinu. Mislim da se iz ovog djela može mnogo naučiti. Preporučujem je za čitanje.
7.8K
Reads
21
Readcasts
10
Embed Views
Recommended
More From This User
Notes
Load more
