Zahvala

Zahvaljujem se slijedećim prijateljima koji dali svoje vrijedne prijedloge za poboljšanje teksta:
Murari-gupta das, Gargamuni das, Siddhi-sadhana das i Bhrigu das. Oni su svojim prilozima
učinili tekst ove knjige lakše razumljivim za prosječnog čitatelja. Takoñer se zahvaljujem Revati
devi dasi zbog lekture teksta kao i svima onima koji su me hrabrili u mojem nastojanju da
neprocjenjivu riznicu vaišnavske filozofije približim širokom krugu ljudi na prilično neuobičajeni
način.

Uvod

Poštovani čitatelji,
Ova knjiga sadrži odgovore na mnoga pitanja koja ljudi širom svijeta gotovo svakodnevno
upućuju članovima ISKCON–a (International society for Krishna consciousness / Meñunarodno
društvo za svjesnost Krišne). ISKCON, bolje poznat kao Hare Krišna pokret – već je više od četiri
desetljeća prisutan širom svijeta. Iako je puno onih koji su čuli o pokretu – zapravo, relativno
malo ljudi zna o čemu se zaista radi. To znamo iz praktičnog iskustva jer gotovo svakodnevno
srećemo ljude koji su vrlo sumnjičavi, zavidni i neprijateljski raspoloženi; i to uglavnom zbog
jednog jedinog razloga. Voñeni predrasudama koje imaju svoj izvor u netočnim informacijama
koje šire javna glasila, anti–kult društva i fanatični pripadnici vodećih svjetskih religija – veliki
broj ljudi pogrešno misli da se iza Hare Krišna pokreta krije niz nemoralnih aktivnosti koje su
destruktivne za društvo u cjelini.
Vjerodostojnost teksta koji slijedi može se lako provjeriti. Potrebno je jednostavno pročitati
neku od naših knjiga, koje je napisao A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada i/ili posjetiti neki od
naših hramova i porazgovarati sa nekim od članova našeg društva. Postoji izreka ‘Ako želiš
saznati kakav je kolač – moraš ga sam probati.’ Zaista, kakav je smisao i vrijednost u donošenju
izjava o ‘dobrom’ ili ‘lošem’ kolaču ako ga niste sami probali? Pa i da jeste – čak ni to nije
dovoljno, jer još uvijek su vam nepoznati sastojci koji se u kolaču nalaze. Razmislite malo;
postoji puno komercijalnih kolača koji su veoma ukusni ali u sebi kriju veliki broj kemijskih
sastojaka koji su štetni za organizam. Pri tome mislim na dugački niz aditiva (E brojeva) od kojih
su mnogi kancerogeni ili na neki drugi način pogubni po ljudsko zdravlje. Takoñer je nemali broj
onih koji stvaraju neželjene, pa čak i fatalne popratne efekte. Što ovim želim reći? Da bi ste znali
da li je neki kolač ‘ukusan’ ili ‘neukusan’, ‘zdrav’ ili ‘nezdrav’ – neophodno je da prvo poznajete
sastojke od kojih je napravljen i konačno – da ga sami probate. Da bi ste poznavali sastojke –
neophodno je da poznajete tko je napisao recept i tko je bio kuhar.
Slično tome, kakva je korist od donošenja bezvrijednih izjava o nekim ljudima ako ih ne
poznajete, ne družite se sa njima i nikada niste pričali sa njima? U ovom svijetu je već ionako
previše glasina koje se šire kao požar potpomognut vjetrovima javnih glasila. Npr. čak i četiri
desetljeća nakon jedne od najvećih svjetskih prijevara – veliki broj ljudi vjeruje u to da su ljudi
(Amerikanci) bili na Mjesecu. Zbog isto takvog širenja glasina pomoću javnih glasila, Amerikanci
su 30 godina vjerovali kako je komunizam ‘pošast koja će uništiti svijet’. (Anketa je pokazala da
87% stanovništva SAD u to vrijeme nije uopće imalo pojma što je zaista komunizam).
Zbog iste takve lakomislenosti temeljene na glasinama – mnogi ljudi širom svijeta vjeruju kako
je Hare Krišna pokret ‘opasna sekta koja se bavi ispiranjem mozga’, itd. Sjećam se kako je 1992.
godine dok sam živio u Švedskoj, nacionalna televizijska kompanija došla snimati našu ruralnu
komunu. Snimali su različite aspekte našeg svakodnevnog života i razgovore sa pojedinim
članovima komune. Doimali su se prilično prijateljski i svesrdno su prihvatili poklone koje smo im
dali od srca. Ali kada je polusatna emisija bila puštena u eter šest tjedana kasnije – nismo mogli
vjerovati svojim očima i ušima. Sastavili su takvu montažu da su od nas napravili najveće
budale.
Uvjeren sam da će tekst koji slijedi razjasniti mnoge nedoumice i raspršiti predrasude koje su
nastale kao proizvod zavidnih i zlonamjernih ljudi. Ja ne tvrdim da su svi članovi ISKCON–a na
zadovoljavajućoj razini duhovnih standarda. Svakako, u ISKCON–u ima nesavršenstava koja su
manje ili više prisutna baš kao i u svakoj komuni, instituciji ili društvu u svijetu. Pošto me najviše
boli laž koja se širi iz zavisti i zlonamjere – odlučio sam napisati ovu knjigu kako bih slijedio
svijetli primjer A.C Bhaktivedanta Swami Prabhupada; sveca koji je žrtvovao čitav svoj život u
službi čovječanstva, iskorjenjivanjem materijalne propagande i (ne)znanstvenih manipulacija
temeljenih na odsustvu istinskog duhovnog znanja. Njegova veličina i važnost njegovih duhovnih
priloga još uvijek nije poznata širokim krugovima ljudi upravo zbog glasina koje šire ljudi čiji
sebični motivi izlaze na vidjelo kada su osvijetljeni svijetlom duhovnih istina.

Na kraju knjige možete naći rječnik sanskrtskih i ostalih nepoznatih pojmova koji će vam biti od
naručite koristi ako ne odlučite knjigu čitati redom od početka.

Vladimir Pavić (Vrsabha das)

1) Što je ISKCON (popularno poznat kao Hare Krišna pokret)?

2) Tko je A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada (osnivač pokreta)?
3) Tko je Krišna?
4) Da li Hare Krišna ljudi obožavaju idole?
5) Da li je vaišnavizam religija, sekta, kult ili nešto drugo?
6) Da li je Hare Krišna pokret dio hinduizma?
7) Što znači biti vaišnava?
8) Koji su uvjeti za ulazak i izlazak iz pokreta?
9) Što znači Hare Krišna (maha–mantra)?
10) Da li se Hare Krišna pokret bavi ispiranjem mozga?
11) Koji su vaši izvori financijskih sredstava?
12) Da li je neophodno napustiti sve i živjeti u hramu?
13) Na koje načine ISKCON daje svoje doprinose čovječanstvu?
14) Vi vaišnave slijedite Vede, a odbacujete neka vedska uputstva i zaključke. Zašto?
15) Da li su žene u ISKCON–u u podreñenom položaju?
16) Zašto je neophodno duhovno vodstvo gurua?
17) Što je duhovna inicijacija?
18) Mogu li žene biti duhovni učitelji?
19) Da li vi slijepo slijedite svog gurua?
20) Tko danas upravlja ISKCON–om?
21) Zašto nosite tako neobičnu, karakterističnu odjeću i znak na čelu?
22) Kakav je vaš stav prema seksu?
23) Kakav je vaš stav prema homoseksualnim osobama?
24) Što ako se zaljubite u nekoga tko nije član Hare Krišna pokreta?
25) Što vi mislite o nama, normalnim ljudima (koji nismo članovi Hare Krišna pokreta)?
26) Zašto vi ne jedete meso?
27) Koja je suština vaišnavske filozofije?
28) Da li su u Hare Krišna pokretu svi ravnopravni ili postoji hijerarhija?
29) Zbog čega nam je na zapadu potrebna još jedna religija kada već imamo vjerodostojnu
religiju – kršćanstvo?
30) Koji je vaš stav prema Isusu Kristu?
31) Kakav je vaš stav prema drugim religijskim tradicijama?
32) Zašto ste toliko protiv moderne znanosti?
33) Iako govorite protiv materijalnog napretka, istovremeno se koristite znanstvenim
dostignućima i tehničkim pomagalima. Nije li to dvoličnost?
34) Da li bhakti–yoga može izliječiti mentalne bolesti, alkoholizam i narkomaniju?
35) Zašto bježite od realnosti i ne želite pogledati istinu u oči?
36) Zašto vi ne gledate televizor i ne čitate novine? Zar je i to grješno?
37) Da li u duhovnom procesu bhakti–yoge ima prostora za vlastitu individualnost?
38) Zašto je ‘Bhagavad–gita’ Bhaktivedanta Swami Prabhupada bolja od drugih izdanja Gite (od
drugih autora)?
39) Zašto mislite da su vaše knjige bolje od Biblije?
40) Da li vi prisiljavate svoju djecu da budu ‘Hare Krišna’ (vaišnave) ili ona sama mogu
odabrati svoj životni put?
41) Da li vi obožavate krave, baš kao što to čine Hindusi?
42) Zašto se ustajete u 4 sata ujutro?
43) Kako izgleda jedan uobičajeni radni dan u vašoj hramskoj zajednici?
44) U Hare Krišna pokret dolazi samo sirotinja i oni koji ne mogu završiti školu. Zar ne?
45) Da li je Hare Krišna ‘jedini put’?
46) Da li član vašeg pokreta može biti politički aktivan?
47) Zašto dosañujete ljudima pjevanjem Hare Krišna na ulici?
48) Ako bi svi postali kao vi, samo pjevali i meditirali – tko bi onda radio za ekonomski razvoj
društva?
49) Zašto živite izolirano od ostalog društva?
50) Ako ne lovite cure uokolo, ne pijete alkohol i ne gledate televizor – kako se vi uopće
zabavljate?
51) Ako je vedska kultura bila tako savršena, zašto je propala?
52) Ako je sve tako divno u vašem pokretu, zašto ga neki napuštaju i vraćaju se na stari način
života?

1) Što je ISKCON (popularno poznat kao Hare Krišna pokret)?

ISKCON je duhovni pokret temeljen na drevnoj vedskoj literaturi nastaloj na tlu stare Azije.
Vedska literatura je najstariji izvor znanja u svijetu jer zapisana prije više od 5000 godina. (Riječ
Veda na sanskrtu znači znanje ili mudrost). Meñutim, vedska mudrost je još uvijek relativno
nepoznata čitateljima sa Zapada. Ta riznica duhovne i materijalne kulture tisućljećima se
prenosila s koljena na koljeno usmenim putem sve dok je grupa mudraca predvoñenih Šrila
Vyasadevom nije zapisala u dijelu svijeta kojeg danas nazivamo Indijom. Vede koje se sastoje od
mnogo različitih grana znanosti, zapisane su na sanskrtskom jeziku i do današnjeg dana
predstavljaju najobimniju zbirku tekstova duhovnog i svjetovnog sadržaja. Mnogi ljudi koji su čuli
nešto o Vedama, pripisuju im uglavnom samo religijski karakter. Meñutim, vedsko znanje ne
obuhvaća samo filozofiju i duhovnu znanost, već i fiziku, psihologiju, medicinu, umjetnost,
arhitekturu, astronomiju, astrologiju, povijest, sociologiju... pa čak kulinarstvo i borilačke
vještine.
Da bi očuvao mudrost vedske književnosti u svom izvornom obliku za čitatelje današnjice i
buduće naraštaje, kao i da bi popularizirao vjerodostojnu duhovnu znanost – Šrila A.C.
Bhaktivedanta Swami Prabhupada, (1896–1977) osnovao je 1966. godine ISKCON (International
society for Krishna consciousness / Meñunarodno društvo za svjesnost Krišne). Pri pokušaju da
ISKCON smjeste u odreñeni povijesno–kulturni kontekst, mnogi ljudi identificiraju ovaj pokret sa
hinduizmom. Ali to je pogrešno, iako pokret za svjesnost Krišne i hinduizam dijele zajedničke
povijesne korijene (drevnu kulturu vedske Indije), kao što će biti detaljnije objašnjeno u
odgovoru na pitanje 6. Ovaj pokret za svjesnost Krišne nije ni u kojem slučaju vjera ili religija
koja se bori za nadmoć nad drugim vjerama ili religijama, već je duhovno društvo koje ima za cilj
promidžbu vječne duhovne znanosti koja dolazi iz božanskog izvora. Ovaj pokret je specijalno
namijenjen da obrazuje ljude kako voljeti Boga.
Duhovnost koja se ovdje spominje nije ona komercijalna duhovnost ograničena nazivima
kršćanstvo, islam, hinduizam, budizam, itd. – već je to ona koja nadilazi sve zemljopisne granice,
vrste i boje tijela, te sektaške podjele temeljene na pripadnosti odreñenoj religiji. Ljudi koji zaista
razumiju istinsku duhovnost, ne prave u svijetu probleme temeljene na sektaškim podjelama,
koji se kasnije obično manifestiraju u obliku religijske netrpeljivosti, terorizma, ratova, itd.
Mi, članovi ISKCON–a, želimo vidjeti ovaj svijet kao mnogo bolje mjesto za život i obrazovati
ljude o spoznaji njihovog pravog, duhovnog identiteta kao i o procesu koji nam može omogućiti
da se konačno vratimo u naše istinsko, vječno prebivalište – duhovni svijet. Zbog toga, u zadnjih
četiri desetljeća pokušavamo obrazovati ljude o univerzalnim zakonima prirode i njihovom
Stvoritelju. Znajući da nedostatak duhovne mudrosti konačno rezultira ratovima, nasiljem,
zagañenjem životne sredine i uništenjem meñuljudskih odnosa – ISKCON radi na tome da
uzdigne ljudsku svjesnost sa materijalne na duhovnu razinu. Svi ljudi koji su zainteresirani za
spoznaju vlastitog duhovnog identiteta, mir u svijetu, humanizam, ljubav prema životinjskom i
biljnom carstvu, očuvanje i restauraciju prirodnog okoliša, zaštitu ljudskih prava, ukidanje
eksploatacije, itd. – mogu uspješno ostvariti svoja nastojanja (ili barem napraviti svoje značajne
priloge) kroz ovaj pokret.
Ovaj pokret je namijenjen svim osobama koje su svjesne da u svijetu treba doći do značajnih
pozitivnih promjena na kolektivnom i individualnom planu, te da se takve promjene mogu
uspješno ostvariti isključivo kroz pravilno razumijevanje i primjenu duhovne mudrosti. Zapravo,
najefikasniji način da napravimo značajnu pozitivnu promjenu u svijetu je da kroz duhovni proces
bhakti–yoge1 promijenimo (duhovno pročistimo) sami sebe. Tek tada ćemo imati dovoljno

1
Bhakti znači ljubav prema Krišni, a yoga znači povezati se. Izraz bhakti-yoga označava duhovnu disciplinu kojom se
svjesnost može uzdići sa materijalnog na savršenu duhovnu razinu – čistu ljubav prema Bogu. Bhakti-yoga je praktična
primjena duhovne filozofije koja se temelji na predanom služenju Boga (Krišne). Ovaj termin će biti detaljnije objašnjen u
tekstu koji slijedi.
duhovne čistoće, iskustva i znanja da utječemo na pozitivnu promjenu mnogih drugih ljudi, baš
kao što je to činio Šrila Prabhupada. On je praktičnim primjerom pokazao kako duhovna čistoća
jedne osobe može raspršiti gotovo sve mentalne nečistoće mnogih drugih ljudi (njihovu nižu
prirodu i pogrešna uvjerenja).

2) Tko je A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada (osnivač pokreta)?

Šrila A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada (meñu svojim sljedbenicima poznat kao Šrila
Prabhupada) rodio se 1896. godine u Kalkati, Indija. Prvi puta je sreo svog duhovnog učitelja,
Šrila Bhaktisiddhanta Sarasvati Thakura u Kalkati 1922. godine još dok je radio kao mladi
kemičar. U to vrijeme je Šrila Prabhupadovo ime bilo Abhay Charanaravinda De. Već prilikom
njihovog prvog susreta, Šrila Bhaktisiddhanta Sarasvati Thakura je zamolio Šrila Prabhupada da
pomoću engleskog jezika raširi vedsko znanje po čitavom svijetu. U godinama koje su uslijedile,
Šrila Prabhupada je napisao komentare na Bhagavad–gitu, pomagao drugim vaišnavama2 u
njihovim misionarskim aktivnostima i 1944. godine bez ičije pomoći započeo pisanje i tiskanje
Back to Godhead, duhovnog magazina na engleskom jeziku, koji je izlazio dva puta mjesečno.
(Taj magazin na engleskom jeziku izlazi još uvijek. Ako ste zainteresirani, možete više o tome
saznati na web stranici www.krishna.com.) Priznajući njegovu filozofsku učenost i devociju,
Gaudiya Vaišnava društvo mu je 1947. godine dodijelilo titulu Bhaktivedanta.
Kada je imao 54 godine (1950. godine), Šrila Prabhupada se povukao iz porodičnog života.
Otputovao je u sveti grad Vrindavanu gdje je živio u vrlo skromnim okolnostima u povijesnom
hramu Radha–Damodara. Ondje je proveo nekoliko godina u dubokom studiranju i pisanju. 1959.
godine prihvatio je odvojeni red života (sannyasu). U to vrijeme je započeo rad na svom
životnom remek dijelu; opsežnom prijevodu i komentarima na Šrimad–Bhagavatam (duhovni ep
od 18.000 stihova na sanskrtu, zapisanom prije više od 5000 godina).
Kada je publicirao prva tri sveska Šrimad–Bhagavatama, Šrila Prabhupada je došao u SAD 1965.
godine da bi ispunio misiju svog duhovnog učitelja. Nakon toga je napisao više od 50 svezaka
autoriziranih komentara, prijevoda i zbirki studija filozofskih i religijskih klasika vedske literature.
Kada je 1965. godine stigao parobrodom u Ameriku, Šrila Prabhupada je bio gotovo bez
ikakvog novca. Trebalo mu je skoro godinu dana teškog truda da osnuje ISKCON (Meñunarodno
društvo za svjesnost Krišne). Prije nego što je umro (14. listopada 1977. godine), vodio je svoje
duhovno društvo i uspostavio više od stotinu ašrama (hramova), škola, instituta i farmi širom
svijeta. Usprkos svojoj poznoj dobi, Šrila Prabhupada je u dvanaest godina proputovao čitavim
svijetom četrnaest puta, obavljajući svoje misionarske dužnosti. I pored mnoštva intenzivnih i
zahtjevnih dužnosti, nastavio je sa svojim spisateljskim radom. Njegovi prijevodi i komentari
sačinjavaju čitavu knjižnicu vedske filozofije, religije, znanosti i kulture. Šrila Prabhupadove
knjige su vrlo visoko cijenjene u akademskim krugovima po svojoj vjerodostojnosti, dubini i
jasnoći. Do sada su prevedene na preko 60 jezika i vrlo su popularne u mnogim sveučilištima,
školama i knjižnicama širom svijeta.
Tijekom mnogih godina, na stotine znanstvenika (koji su ili osobno sreli Šrila Prabhupada ili
čitali njegove knjige), izrazili su svoje iskreno priznanje njegovih osobnih odlika i priloga koje je
dao čovječanstvu kroz svoja učenja. Na primjer, Dr. Harvey Cox, svjetski poznati profesor religije
sa harvardskog sveučilišta, opisuje kako je postupno prepoznao neprocjenjivu vrijednost Šrila
Prabhupadovih priloga.
“Kada sam prvi puta sreo članove Hare Krišna pokreta, bio sam izrazito iznenañen i
pitao sam se o čemu se radi. Njihova odjeća, pjevanje mantri i obrijane glave, učinili
su mi se ‘pomalo’ čudnim. Ali kako sam postao sve više upoznat sa pokretom, počeo
sam otkrivati velike sličnosti u suštini onoga što su oni poučavali i izvornih učenja
kršćanstva, a to je – jednostavno življenje bez truda za nagomilavanjem materijalnih
dobara, osjećanje samilosti prema svim živim bićima i izmjena ljubavi. Ja sam zaista
impresioniran činjenicom kako su učenja jednog čovjeka i duhovna tradicija koju je
donio sa sobom, napravili duboku pozitivnu promjenu u životima tako velikog broja
ljudi. Po mom mišljenju, Šrila Prabhupadovi prilozi su od izuzetne važnosti i ostaviti će
svoj utjecaj još mnogo godina.”

2
Sljedbenici i obožavatelji Krišne se službeno nazivaju vaišnave. Krišna ima nebrojeno mnogo imena, jedno od njih je
Višnu. Vaišnava znači sljedbenik Višnua. Na zapadu su vaišnave poznatiji po imenu ‘Hare Krišna ljudi’.
 Šrila Prabhupada je imao 69 godina kada je krenuo na Zapad. U tom dobu se ljudi obično
sklupčaju kraj nekog prozora, pomalo gledaju televiziju, čitaju novine i čekaju smrt. Šrila
Prabhupada je živio vrlo skromno, ali udobno u Vrindavani i nije imao nikakvog osobnog sebičnog
interesa zašto bi napustio to sveto mjesto koje je toliko volio, da bi konačno došao u urbanu
džunglu degradiranog američkog društva. Materijalno govoreći, sa sobom je imao vrlo malo toga;
tek osobna prtljaga i 40 Rupija (u to vrijeme vrijednost od $8). Ali sa duhovne točke gledišta –
imao je neprocjenjivo bogatstvo; lijek i rješenja za sve ludosti i patnje ovoga svijeta.
Po uputstvu svog duhovnog učitelja došao je na Zapad da bi nesebično podijelio riznicu vedske
mudrosti koja je tisućama godina bila pomno čuvana u posjedu drevnih svetaca, mudraca i
mistika. Donio je ‘staro vino u novim bocama’, tj. bezvremensku duhovnu mudrost prilagoñenu
ljudima modernog doba. Tijekom svog misionarskog rada, bio je nebrojeno puta izložen
neugodnim situacijama, ali je usprkos svim nevoljama postojano nastavio prevoditi vaišnavsku
literaturu na engleski jezik. Sjedio je često u parku i pjevao Hare Krišna maha–mantru3. Počeli su
dolaziti prvi sljedbenici koji su mu pomogli otvoriti i prvi Krišnin hram na Zapadu.
Tri puta tjedno je davao lekcije iz Bhagavad–gite; kuhao za goste i služio ih. Tijekom dvanaest
godina svojih intenzivnih misionarskih aktivnosti, uz sve dnevne dužnosti redovito je radio na
prijevodu i komentarima vaišnavskih tekstova. Svoje osobne potrebe sveo je na minimum, pa je
zato spavao samo oko 4 sata dnevno, kako bi mogao iskoristiti što više vremena za širenje
Krišninih poruka čovječanstvu.
Šrila Prabhupadov čitav život bio je praktičan primjer kako se ponaša i kako razmišlja savršeni
duhovni džentlmen. Bio je svetac, vizionar, pisac, filozof i oličenje svih najuzvišenijih osobina
koje netko može posjedovati. Njegov odlazak iz ovog svijeta i povratak u duhovni, takoñer je bio
dramatičan i poučan. U zadnjih nekoliko mjeseci svoga života, Šrila Prabhupada više nije mogao
pravilno probavljati hranu, i zbog toga je izuzetno malo jeo. Bio je toliko slab i mršav da je
mogao samo nepomično ležati u krevetu. Pošto mu je glas bio gotovo nečujan, njegovi učenici
koji su ga služili, držali su do njegovih usta mikrofon kako bi ga mogli čuti što govori. A što je
govorio? Koristio je zadnje atome svoje energije prevodeći Šrimad–Bhagavatam za dobrobit svih
budućih generacija uvjetovanih duša.
Šrila Prabhupada je bio Krišnin izaslanik iz duhovnog svijeta; specijalno opunomoćen da
iskorjenjuje ateizam, lažnu religioznost i sve ostalo što je povezano sa time. Na žalost, iako je
njegov duhovni doprinos bio izuzetno bogat, mnogi ljudi u svijetu još uvijek nisu svjesni važnosti
njegovih duhovnih priloga. Takav je bio čovjek koji je svojim učenjima pomogao, i još uvijek
pomaže tisućama ljudi širom svijeta da ostave ne samo drogu, alkohol i druge grube grješne
aktivnosti već i sebični materijalistički način življenja, te da postanu duhovni i moralni ljudi puni
vrlinskih odlika. Kontakti na kraju knjige mogu vam pomoći da si nabavite biografiju Šrila
Prabhupada.

Evo popisa nekih Šrila Prabhupadovih neponovljivih dostignuća. Ovaj popis koristim uz odobrenje
autora Sri Nandanandana dasa (Stephen Knapp). Preuzeto sa njegove Internet stranice
www.stephen-knapp.com

• 1965. godine, Šrila Prabhupada je po prvi puta otputovao izvan Indije, da bi ispunio želju
svog duhovnog učitelja. Na svom putovanju parobrodom, doživio je dva srčana udara.
• Već nakon godinu dana mukotrpnog propovijedanja u New Yorku, uz pomoć grupice svojih
učenika – osnovao je ISKCON (International society for Krishna consciousness / Meñunarodno
društvo za svjesnost Krišne). To je bilo po prvi puta u povijesti da je Krišnin bhakta4 uspješno
trenirao ne–Indijce u striktnoj disciplini vaišnavizma.
• Službeno je inicirao otprilike pet tisuća učenika, koji su predstavljali veliku raznolikost u
nacionalnostima, rasama, etničkim korijenima, religioznim tradicijama, društvenim statusima i
obrazovanju.

3
Zvučna vibracija za osloboñenje uma. (Manas – um, trayate – osloboditi). Već stoljećima se izraz mantra koristi za bilo
koju zvučnu vibraciju koja ima duhovna, medicinska ili mistična svojstva. U ovoj knjizi se najčešće koristi izraz Maha-
mantra, tj. ‘velika pjesma (zvučna vibracija) za osloboñenje uma’ (od kontaminacije materijalnom, iluzornom energijom).
Hare Krišna Maha-mantra glasi: Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare, Hare Rama, Hare Rama, Rama
Rama, Hare Hare.

4
Bhakta znači onaj koji ima bhakti, tj. nesebičnu ljubav prema Bogu (Krišni). Zbog toga se duhovna disciplina za ponovo
buñenje naše uspavane ljubavi prema Krišni – naziva bhakti–yoga.
 • Osnovao je 108 Krišninih hramova na šest kontinenata, uspostavio obožavanje Božanstava u
svakom hramu i istrenirao svoje učenike o procesu obožavanja.
• Započeo je tzv. “Sunday Feast” (nedjeljne gozbe), besplatno dijeljenje prasadama
(produhovljene vegetarijanske hrane) milijunima ljudi u svim svjetskim ISKCON centrima.
• Osnovao je “Food for Life” (Hrana za život) program koji se sastoji od besplatne distribucije
prasadama širom svijeta, siromašnim ljudima, beskućnicima, sirotištima, studentima, bolnicama
u ratom pogoñenim zemljama, itd.
• Stvorio je prvi lanac vegetarijanskih restorana u svijetu.
• Svakodnevno je davao lekcije na temu filozofije svjesnosti Krišne. Preko 2200 tih lekcija je
snimljeno i pohranjeno u arhivu. Danas su na raspolaganju u obliku DVD, VCD i MP3 formata.
Svi ti video i audio zapisi (na engleskom jeziku) mogu se naručiti preko web stranica
www.krishna.com i www.blservices.com
• Vodio je na stotine razgovora o znanosti i filozofiji svjesnosti Krišne sa svojim učenicima,
prijateljima i gostima (znanstvenicima, svećenicima, novinarima, itd.) Preko 1300 tih razgovora
je snimljeno i pohranjeno u arhivu.
• Snimio je dvadeset i četiri albuma drevne duhovne glazbe.
• Izdavao je mjesečni magazin Back to Godhead (kojega je započeo sam još 1944. godine). Na
vrhuncu svoje cirkulacije, sredinom ‘70–tih godina, svaki broj magazina je bio prodavan u
milijunima primjeraka diljem svijeta.
• Dao je sagraditi velike hramove u Bombayu i Vrindavani, te je osnovao duhovni grad u
Mayapuru. Svi su postali mjesta hodočašća od meñunarodnog značaja. Sve do današnjeg dana
milijuni ljudi iz čitavog svijeta dolazi posjetiti ta mjesta hodočašća.
• Osnovao je “Bhaktivedanta Institute” sa ciljem promidžbe znanosti o Krišni u znanstvenim i
filozofskim krugovima. Na taj način je uputio mnoge svjetski poznate akademike u osnove
znanosti o samospoznaji.
• Osnovao je “Bhaktivedanta Swami Charity Trust” sa ciljem očuvanja i renovacije svetih
mjesta vezanih uz pojavu i aktivnosti Šri Caitanye Mahaprabhua5.
• Osnovao je komune na farmama, poučavajući načelo “jednostavan život, visoko
razmišljanje”, naglašavajući važnost zaštite krava i život u harmoniji sa Bogom i prirodom.
• Trenirao je svoje učenike o kompleksnim temama menadžmenta, filozofije i privatnih
problema – u više od 6000 pisama od kojih je većina sačuvana u arhivu (i koja su tiskana u
obliku šest knjiga).
• Usprkos svojoj poodmakloj dobi, spavao je samo oko četiri sata dnevno, kako bi imao što
više vremena posvetiti aktivnostima širenja duhovne znanosti o Krišni (onako kako je već
prorečeno prije više od 5000 godina). Obično bi se ustao oko 2 sata ujutro te nakon kupanja i
meditacije započeo bi sa prevoñenjem i pisanjem knjiga. Napisao je preko 50 knjiga na temu
duhovne znanosti o Krišni, koje su do danas prevedene na više od 60 svjetskih jezika.
Mnogi uzoriti akademici i profesori sa vodećih svjetskih sveučilišta pohvalili su Šrila
Prabhupadov literarni doprinos. “Encyclopaedia Britannica” je izjavila da su njegovi obimni
prijevodi sa izvornog sanskrta i njegovi komentari “zapanjili literarne i akademske krugove u
svijetu.” Taj podvig je još značajniji zbog činjenice da su prijevodi i komentari bili na engleskom
jeziku koji nije bio njegov materinji jezik.
• 1972. godine osnovao je “Bhaktivedanta Book Trust” (BBT) sa ciljem masovne proizvodnje
svojih knjiga. Do 1976. godine, 55.000.00 knjiga je bilo tiskano na 25 jezika. Za jedno tiskanje
Bhagavad–gite, bilo je potrebno 76 željezničkih vagona da prevezu potrebnu količinu papira.
• Od 1965. do 1977. godine obišao je svijet četrnaest puta.
• Vješto je upravljao ISKCON–om jednostavno svojim osobnim posjetama i pismima, gotovo
bez korištenja telefona.

3) Tko je Krišna?

5
Posljednja, i ne tako davna pojava Krišne bila je 28. veljače 1486 godine u bengalskom selu Mayapur (Indija). Tom
prilikom se Krišna pojavio pod nazivom Šri Caitanya (čitaj: Čeitanja) Mahaprabhu. Dok je u Europi trajala umjetnička
renesansa i grozničava strast za pokoravanjem ‘novog kontinenta’ – u Indiji je Šri Caitanya provodio masovnu duhovnu
revoluciju koja još uvijek ima posredan i neposredan utjecaj na tijekove religijskog i filozofskog razmišljanja ne samo u
Indiji, već nedavno i na Zapadu. Pojavio se u ulozi savršenog vaišnave i tijekom 48 godina svog boravka na Zemlji,
ispoljio je mnoštvo misterioznih poduhvata koji su detaljno opisani u pet velikih književnih djela, koja opisuju Njegov
život, aktivnosti i učenja.
 Krišna je jedno od nebrojeno mnogih imena Boga. Ime Krišna na sanskrtu znači sveprivlačan.
Iako je Bog jedan, On ima neograničeni broj imena. Baš kao što je Sunce jedno, u raznim
državama, na raznim jezicima – naziva se različitim imenima. Taj isti objekt se na engleskom
jeziku naziva ‘Sun’, na talijanskom ‘Sole’, na hrvatskom ‘Sunce’, itd. U skladu sa vedskom
književnošću koja potječe od samoga Krišne, to mu je ime najdraže. On ima neograničeno
mnogo različitih imena koja opisuju Njegove aktivnosti i odlike. Npr. u islamu se Bog oslovljava
imenom Allah, što znači ‘veliki’; u budizmu Buddha, što znači ‘inteligentan’ (mudar). Ali Bog nije
samo velik i mudar; On posjeduje još puno više odlika na osnovu kojih ima i puno različitih
imena. Pored toga, On se u različitim vremenima na različitim mjestima pojavljuje u različitim
oblicima tzv. avatarima6, pa zbog toga ima i puno različitih imena – ali ipak, On je jedan. Evo za
primjer još nekoliko Krišninih imena koja se vrlo često koriste u vedskoj literaturi: Govinda,
Gopinath, Damodar, Šyamasundar, Kanai, Radha–Raman, Madan–Mohan, Yašoda–kumar, itd.
Krišna postoji u tri aspekta (ali to nije istovjetno onome što se u kršćanstvu spominje kao
Sveto Trojstvo). Prvi aspekt Krišne se zove brahman, sveprožimajući aspekt koji nema svoj oblik
i koji prožima svekoliku stvorenu kreaciju.
Drugi aspekt je paramatma (Nad-duša). Param znači uzvišen ili vrhovni, a atma znači duša ili
pravi identitet živog bića. Gospodin se u obliku paramatme nalazi u srcu svakog živog bića. Čak i
u srcima onih mikroskopske veličine. Paramatma ima dvostruku ulogu. Prva uloga je da
neprestano daje uputstva živom biću, u skladu sa vrstom tijela u kojemu je utamničeno.
Nad-duša je ta koja svakome daje znanje, sjećanje i zaborav, već u skladu sa individualnim
željama. Što je više netko osloboñen materijalnih želja i loših odlika, time više može primati
poruke koje mu šalje Nad-duša (paramatma.) Sveci koji su na visokoj razini duhovne
pročišćenosti i odvojenosti od svjetovnih užitaka, mogu konstantno primati poruke Nad-duše i
komunicirati sa njom. Druga uloga Nad-duše je njezino svjedočanstvo svih naših aktivnost, misli
i želja kojima stvaramo svoju dobru i lošu karmu7. Od Krišne ne možemo nikada i ništa sakriti.
Nemoguće ga je prevariti. Osim što je On svjestan svih aktivnosti, misli i želja svih živih bića, On
je takoñer i savršeni poznavalac, sadašnjosti i budućnosti.
Krišna je vrhovni pravednik i dobronamjernik svih živih bića. On nikada ne kažnjava one koji to
ne zaslužuju. Ljudi koji to ne mogu prihvatiti (iako vjeruju u Boga), imaju tek vrlo ograničenu
vjeru u Njega. U Njegovom vječnom prebivalištu nema mjesta za one koji mu se u potpunosti ne
predaju i čija vjera nije savršena.
I konačno, treći aspekt Krišne zove se Bhagavan, što znači izvorna osoba koja u potpunosti
posjeduje sva obilja. Krišna je vrhovna apsolutna osoba. Vedska literatura daje slijedeću
definiciju Boga: “Bog je vrhovna osoba koja u potpunosti posjeduje šest savršenih obilja – slavu,
snagu, bogatstvo, odvojenost, ljepotu i znanje.” Krišna vječno živi na najuzvišenijem planetu u
duhovnom svijetu, koji se zove Goloka Vrindavana. Pošto vrijeme nema apsolutno nikakvog
utjecaja na Njega – ideja o Bogu kao nekakvom starcu sjede brade, koji sjedi na oblaku –
potpuno je ekstremna suprotnost od apsolutne duhovne istine. U svom duhovnom obliku Krišna
izgleda kao mladić od šesnaest godina. Ali po potrebama svojih zabava On može promijeniti
svoju ‘dob’ i svoj izgled. Što Bog uopće radi cijelo vrijeme u duhovnom svijetu? Zabavlja se.
Zabavlja se. Zabavlja se. I neprestano se zabavlja u društvu svojih vječitih pratioca. Bogu nikada
nije dosadno kao što bi mu bilo kada bi morao samo neprestano sjediti na oblaku i gledati što
rade ‘oni mali dolje’.
Sigurno se pitate: “A kako se On to uopće zabavlja?” Opis Krišninih zabava nalazi se u knjizi
Šrila A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada ‘Krišna – izvor sveg zadovoljstva’ l i ll dio. U svakom
slučaju, preporučio bih vam da prvo pročitate njegovu uvodnu knjigu ‘Nauka o samospoznaji’.
Posljednja, i ne tako davna pojava Krišne bila je 28. veljače 1486. godine u bengalskom selu
Mayapur (Indija). Tom prilikom se Krišna pojavio pod nazivom Šri Caitanya (čitaj: Čeitanja)
Mahaprabhu. Dok je u Europi trajala umjetnička renesansa i grozničava strast za pokoravanjem
‘novog kontinenta’ – u Indiji je Šri Caitanya provodio masovnu duhovnu revoluciju koja još uvijek
ima posredan i neposredan utjecaj na tijekove religijskog i filozofskog razmišljanja ne samo u
Indiji, već nedavno i na Zapadu. Pojavio se u ulozi savršenog vaišnave i tijekom 48 godina svog
boravka na Zemlji, ispoljio je mnoštvo misterioznih poduhvata koji su detaljno opisani u pet
velikih književnih djela, koja opisuju Njegov život, aktivnosti i učenja. Od tih pet obimnih

6
Avatar znači ‘onaj koji silazi’ (iz duhovnog svijeta).
7
Karma na sanskrtu literarno znači aktivnost. Pobožno djelovanje stvara dobre karmičke reakcije kao np. roñenje u
bogatoj porodici. Grješno djelovanje stvara loše karmičke reakcije kao npr. roñenje u tijelu životinje. Zakon karme je
presudan faktor za proces reinkarnacije koji funkcionira po načelu ‘kako siješ, tako ćeš i žnjeti’.
književnih djela, najpoznatija je Šri Caitanya–caritamrita koju je krajem 16. stoljeća napisao
vaišnavski pjesnik i filozof Krišnadas Kaviraj Gosvami.
Pojava Šri Caitanye bila je prorečena u nekoliko drevnih vedskih spisa, još i više nego prije
5000 godina. Za potrebe ovog teksta ovdje navodim dva proročanstva, iako ih ima još desetak.
“Pojaviti ću se u dobu Kali8 kao sin majke Šaci u Navadvipu i povesti ću moje svete
pratioce sa sobom. Ovo je velika tajna koja neće biti razotkrivena materijalistima.
Jedino sadhuima (svetim osobama) će ova tajna biti razotkrivena. ... Ponovo ću
uspostaviti načela duhovnosti i biti ću poznat po imenima Krišna Caitanya, Gauranga,
Gauracandra, Gaurahari, Šacisuta i Prabhu Gaura. ...” (Ananta Samhita)
“U ovom dobu Kali, inteligentni će ljudi obožavati Krišnu skupnim pjevanjem Hare
Krišna maha–mantre. Ta inkarnacija Krišne će biti žuto–zlatne boje, i uvijek će biti u
pratnji svojih sljedbenika i obožavalaca.” (Šrimad–Bhagavatam 11.5.32)
Iako je Šri Caitanya Mahaprabhu bio najistaknutija osoba šesnaestog stoljeća, Njegove slave i
značaj nisu široko poznate u svijetu izvan Indije. Jedan od razloga nedostatka Njegove
popularnosti, bila je Njegova minimalna literarna aktivnost. Napisao je tek osam molitava,
skupno poznatih kao Šikšaštaka, koje jasno razotkrivaju Njegovu misiju i učenja.
S druge strane, Šri Caitanya je uputio svoje najistaknutije učenike (šestoricu Goswamija iz
Vrindavane) da pišu knjige o znanosti o Krišni; zadatak kojeg Njegovi sljedbenici kontinuirano
nastavljaju sve do današnjeg dana. Njegove devocijske i duhovne poruke/učenja, osnovica su
filozofije poznate kao Gaudiya Vaišnavizam. Dakle, iako je On ostavio malo toga zapisanoga,
Njegovi direktni učenici i sljedbenici ostavili su neprocjenjivo vrijedno bogatstvo filozofske
literature, zapisane za dobrobit budućih generacija.
Naravno, netko može reći: “Zašto bi mi vjerovali da je on bio Bog osobno? U svijetu već ima
toliko mnogo prevaranata koji tvrde da su Bog i zbunjuju naivne ljude nadnaravnim trikovima.”
Izvrsno pitanje; ali, evo odgovora. U svetim vedskim spisima koji su (ponavljam) zapisani prije
više od 5000 godina, navode se tri dokaza (uvjeta) koji moraju istovremeno biti zadovoljeni kako
bi se potvrdilo da je odreñena osoba inkarnacija (avatar) Boga osobno. 1) Gospodinova pojava (u
bilo kojem obliku – avataru) mora u obliku proročanstva biti zapisana u vedskim svetim spisima
– što uključuje mjesto gdje će se pojaviti, Njegovo ime, osnovne aktivnosti (razlozi pojave), itd.
2) Gospodinov avatar mora na stopalima i dlanovima imati uroñene vedske simbole, kojih ima
oko 20. Svaki Gospodinov avatar ima odreñeni broj i raspored tih simbola koji su od ‘roñenja’
prisutni na stopalima i dlanovima. 3) Jedino je Bog osobno sposoban izvršiti neke aktivnosti koje
niti jedno drugo biće ne može – što se odnosi čak i na polubogove, a da ni ne govorimo o ljudima
koji su izvrsni mistici.
U prethodno spomenutih pet književnih djela koja opisuju život, učenja i aktivnosti Šri
Caitanye (Šri Caitanya–candramrita, Šri Caitanya–mangala, Šri Caitanya–Carita, Šri Caitanya–
Bhagavata i Šri Caitanya–Caritamrita) detaljno su opisane aktivnosti Šri Caitanye Mahaprabhua i
Njegovih povjerljivih pratilaca koji su došli sa Njim iz duhovnog svijeta da ponovo uspostave,
tada već prilično zanemarena i razvodnjena načela duhovnosti. Oni su propovijedali duhovnu
nauku Bhagavad–gite i Šrimad–Bhagavatama, te vlastitim primjerom pokazivali ljudima kako
treba djelovati idealni vaišnava. Šri Caitanya je tom prilikom pokrenuo duhovnu revoluciju
poznatu pod nazivom sankirtana pokret, što znači ‘skupno pjevanje svetih imena maha–mantre’.
Za vrijeme svog boravka na Zemlji, Šri Caitanya je od samog početka (tzv. roñenja), ispoljavao
razne mistične aktivnosti koje su bile namijenjene za duhovnu dobrobit čovječanstva. O
Njegovim božanskim aktivnostima možete pročitati u Šri Caitanya–Caritamriti koja se na
hrvatskom jeziku može nabaviti u ISKCON–ovim hramovima i centrima popisanima na kraju
knjige. Engleska verzija knjige može se nabaviti preko portala www.krishna.com i
www.blservices.com (e–mail: bls.orders@pamho.net). Šri Caitanya–Caritamritu je sa bengalija
preveo i komentirao (napisao objašnjenja) A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada.

4) Da li Hare Krišna ljudi obožavaju idole?

Pošto Boga i Njegove vjerne pratioce iz duhovnog svijeta, ne možemo vidjeti svojim
ograničenim, materijalnim osjetilom vida; Oni se pristaju pojaviti u oblicima sačinjenim od
materijalnih elemenata (metal, mramor, drvo, itd.) Takvi oblici Boga i njegovih bliskih pratioca
nazivaju se Božanstva. Obožavanje Božanstava je jedan od najistaknutijih aspekata
vedske/vaišnavske duhovne tradicije.

8
Kali doba je doba degradacije koje je započelo prije otprilike 5300 godina, a trajat će narednih 426700 godina.
 Za razliku od Božanstva, idol je izmišljeni oblik neke nadnaravne sile ili osobe, koji ima za cilj
da obožavateljima podari odreñene materijalne blagoslove. U vedskoj kulturi i vaišnavskoj
tradiciji nema mjesta za idolopoklonstvo; čak naprotiv – gotovo kroz cijelu vaišnavsku povijest
(što uključuje i današnjicu), veliki vaišnavski sveci su bili i ostali žestoki protivnici
idolopoklonstva koje je temeljeno na ljudskom neznanju. Iako za neupućenog čovjeka ne postoji
izvanjska razlika izmeñu Božanstva i idola, razlika je ipak ogromna. Evo detaljnijeg objašnjenja.
Vrlo je važno razumjeti da su Božanstva Krišne i Njegovih avatara (inkarnacija), kao i Njegovih
vječnih pratilaca, koja se tradicionalno već milijunima godina obožavaju kao dio vedske duhovne
tradicije – napravljena po striktnim pravilima i parametrima koji se nalaze u vedskom tekstu
šilpa–šastra. Ta pravila odreñuju tjelesnu pozu Božanstava, položaj Njihovih ruku, materijal za
izradu, boje, itd. Zbog toga se Božanstva ne mogu izrañivati po vlastitom nahoñenju
obožavalaca, već isključivo po smjernicama koje su opisane u vedskoj literaturi, tj. onako kako
sam Gospodin Krišna zahtijeva. Dovršena Božanstva se zatim oblače u striktno propisanu odjeću
i nakon toga instaliraju (ustoličuju) na oltaru prilično živopisnom prana–pratišta ceremonijom.
Tom prilikom se Božanske osobe (koje obitavaju u duhovnom svijetu) prizivaju da se službeno
pojave u obliku Božanstava.
Nekim ljudima je teško prihvatiti da Bog ima svoj osobni oblik. Meñutim, mnogi stihovi iz
purana9, a naročito iz brahma–samhite govore upravo o tome kako Bog ima svoj specifični
duhovni oblik, tj. oblike, sve u zavisnosti od toga u obliku kojeg avatara se želi pojaviti. Mnogi
vedski tekstovi opisuju Krišnine različite karakteristike, odlike, ljepotu, snagu, inteligenciju,
aktivnosti, itd. Vedski spisi opisuju kako Bog ima svoj tzv. sat–cit–ananda oblik, tj. oblik koji je
duhovno potpun u svojoj vječnosti (sat), neograničenom znanju (cit) i duhovnom blaženstvu
(ananda), i da ni u kojem slučaju Njegov oblik nije materijalan – iako izvanjski tako može
izgledati kada se pojavi u obliku odreñenog Božanstva. Njegovo tijelo, oblik, odlike, imena,
zabave, itd. – su svi potpuno duhovni i ne razlikuju se od Njega samoga pošto posjeduju iste
duhovne kvalitete. Zbog toga Božji oblik u vidu Božanstva nije neki idol ili totem (kip) napravljen
po nečijoj imaginaciji, već je pravi oblik Boga kojega On poprima kada se želi pojaviti u
materijalnom svijetu pred onima koji još nisu dovoljno kvalificirani da vide Njegovo izvorno
duhovno tijelo.
Netko se može zapitati: “Ako je Božanstvo napravljeno od materijalnih elemenata (metal,
mramor, drvo. itd.) – kako to može biti duhovni oblik Boga?” Odgovor leži u tome da je Bog
vrhovni izvor energije, tj. izvor duhovne i materijalne energije. On zbog toga može po svojoj
vlastitoj želji transformirati materijalnu energiju u duhovnu i obrnuto. Ovo može zvučati zaista
fantastično i misteriozno, ali mnoštvo slučajeva iz davne i bliske prošlosti, kao i današnjice –
samo potvrñuju istinitost ovog fenomena. Kao upečatljiv primjer mogu spomenuti svjetski
poznati slučaj koji je započeo 21. rujna 1995. godine i trajao je tri dana. U to vrijeme su
Božanstva po čitavom svijetu u svim hramovima pila mlijeko! Britanske novine Guardian su
pisale kako su “Hindu idoli” doslovce pili na litre i litre mlijeka pred očima tisuća ljudi. Jedno
Božanstvo je popilo čak 20 litara mlijeka u jednom danu. Taj dogañaj je stvorio pravo prometno
ludilo u Indiji kada su ljudi stajali u kilometarskim redovima pred hramovima kako bi svojim
vlastitim očima vidjeli da Božanstva piju mlijeko iz njihovih ruku. Da stvar bude još čudnija, ne
samo da su Božanstva pila mlijeko – nego čak i slike Božanstava (kao npr. na kalendarima).
Na sceni (u vaišnavskim i hindu hramovima)10 su se širom svijeta pojavili skeptični novinari i
znanstvenici u pratnji televizijskih, radio i novinskih ekipa. Milijuni ljudi širom svijeta, neki
neposredno a neki preko televizije, mogli su vidjeti kako su Božanstva pila mlijeko čak i iz ruku
najskeptičnijih ateista i znanstvenika. Ja sam u to vrijeme živio u Newcastle–upon–Tyne, gradu u
sjevernoj Engleskoj. Na žalost, ta tri dana nisam bio svjestan tog svjetskog fenomena iako sam
vidio da se po ulicama stvarala neobična gužva ljudi koji su hrlili u lokalni hindu hram. Mi smo
tada imali svoj mali vaišnavski hram u Leazes park road–u, ali pošto nismo čitali novine i gledali
televiziju, nismo pokušali napraviti isti ‘eksperiment’ sa našim Božanstvima.
Pored ovog upečatljivog primjera, postoji još veliki broj primjera iz vaišnavske prošlosti i
sadašnjosti u kojima su Božanstva svijetlila, govorila, hodala, itd. Čudno je što mnogi ljudi
(naročito kršćani) ne vjeruju u vaišnavska Božanstva, smatrajući ih tek kipovima i idolima – iako
se isti ili slični dogañaji već stoljećima dešavaju i u kršćanskoj tradiciji. Da spomenem neke

9
Purane su najstariji dijelovi vedske književnosti.
10
Iako dijele isti povijesni korijen (Vedsku literaturu i civilizaciju), vaišnavizam i hinduizam su dva sasvim različita
pojma. Za razliku od hinduizma u kojem vjernici obožavaju mnoštvo polubogova (vrlo moćna bića koja upravljaju važnim
funkcijama u svakom materijalnom univerzumu) – vaišnave obožavaju jednog Boga, iako On ima mnogo osobnih imena.
primjere počevši od onih starijeg datuma. 1) U skladu sa biblijskom tradicijom, Bog se pojavio
Mojsiju u obliku zapaljenog grma. Baš kao metal, mramor i drvo od kojih se u vaišnavskoj
tradiciji već tisućama godina izrañuju Božanstva – vatra je takoñer materijalni element. Ako se
Bog može pojaviti u obliku vatre, zašto se ne bi mogao pojaviti u obliku Božanstva izrañenog od
metala, mramora ili drveta? 2) Isus Krist je sa križa progovorio Sv. Franji Asiškom dok se molio
u kapelici ruševne crkve Sv. Damiana, obrativši mu se riječima: “Idi Francesco i popravi moj
dom. Vidi kako se raspada u ruševine.” 3) Širom svijeta postoje dobro dokumentirani i provjereni
slučajevi blažene djevice Marije koja lije krvave suze (loš predznak za budućnost svijeta). Evo
nekih od mnogih primjera: a) Santiago, Čile, 14. prosinac 1992. god. b) Italija, 1994. god. u
mjestu Sant’ Antonio Abate blizu Napolija, c) Australija, Sidney 1994. god. d) Irska, mjesto
Grangecon 1994. god. e) Benin, Afrika, 01. travanj 1997. god. f) Trinidad, 15. veljača 1996. god.
g) Španjolska, selo Mura blizu Barcelone 16. ožujka 1998. god. h) Rumunjska, selo Musetesti,
siječanj 2003. god. i) Bangladeš, Chittagong, 2003. god. j) SAD, Philadelphia, 12 ožujak 2004.
god. k) SAD, Sacramento, 21. prosinac 2005. god. itd. 4) Čudotvorna izlječenja bolesnih ljudi
koji su došli u neposredan kontakt sa kipom tj. Božanstvom blažene djevice Marije u Lourdes–u,
Fatimi, Meñugorju, itd.
Četiri upravo spomenute vrste čuda iz kršćanske tradicije, samo potvrñuju ono što vaišnave
znaju već milijunima godina – da se Bog i Njegovi vjerni opunomoćeni sluge mogu pojaviti u
obliku naizgled materijalnih kipova (Božanstava) i da posjeduju istu moć koju imaju u svom
izvornom, duhovnom obliku. Zaista mi nije jasno zašto unatoč svemu spomenutom mnogi
religijski voñe i narod općenito – smatraju vaišnave idolopoklonicima.
Postoji jedna prigodna poredba koja slikovito objašnjava razliku izmeñu Božanstva i idola.
Centralna uprava državne pošte postavi svoje poštanske sandučiće po čitavoj državi kako bi ljudi
mogli slati pisma do svojih odredišta. To znači da samo pisma ubačena u sandučiće autorizirane
od poštanske uprave – mogu doći do svoga cilja. Sva ostala pisma ubačena u bilo koje druge
sandučiće, nikada neće doći do svoga cilja čak iako je na njima ispravna adresa i valjana
poštanska marka, pa čak i iako su sandučići vrlo slični ili gotovo identični autoriziranim
sandučićima centralne pošte. Slično tome, samo obožavanjem Božanstava koja su autorizirana
pravilima svetih spisa, osoba može napredovati u duhovnom životu služeći Boga u naizgled
materijalnom obliku. Na odreñenom stupnju duhovnog napretka, iskreni obožavatelj može razviti
odnos sa Božanstvima, razgovarati sa Njima i dobivati neprocjenjiva duhovna uputstva.
S druge strane, izmišljeni idoli poput onih koje su obožavali stari Arapi u gradu Mecca sve do
pojave Muhameda (sallallah alaihi wa salam), koji je stao na kraj takvom bezumnom
idolopoklonstvu – ne mogu pružiti apsolutno nikakvu dobrobit svojim obožavateljima. Drugim
riječima, izmišljena ‘božanstva’ tj. idoli i izmišljeni rituali – ne samo da ne mogu obožavatelje
odvesti u duhovni svijet i podariti im željene dobrobiti, već naprotiv, stvaraju potpuno suprotan
efekt – ponovno roñenje u nižim oblicima života. Kao drugi primjer idolopoklonstva mogu navesti
primitivne narode Afričkog kontinenta koji obožavaju čitav panteon raznih kipova kroz koje se
klanjaju ‘višim silama’ i voodoo idolima, očekujući od njih nekakvu materijalnu i duhovnu
dobrobit i zaštitu.
Ljudi koji ne poznaju filozofiju i duhovnu tradiciju vaišnavizma, pogrešno misle da je
vaišnavizam neka politeistička religija. Daleko od istine. Vaišnavizam ne priznaje mnogoboštvo, a
niti je religija! Takvo pogrešno mišljenje je temeljeno na činjenici da vaišnave nazivaju Boga
različitim imenima (od kojih je ime Krišna najznačajnije), što pogrešno stvara privid da se radi o
različitim Bogovima.
Da biste mogli komunicirati sa Božanstvima, nije nam potrebna nikakva materijalna
kvalifikacija (akademsko obrazovanje, bogatstvo, slava, ljepota, itd), već čistoća srca, iskrenost i
vjera. Nije čak bitno niti koliko se dugo vremena netko bavi duhovnim životom. Moguće je biti
apsolutni početnik, kao što je to bio Sv. Franjo Asiški (tadašnji Francesco Bernardone) dok se
molio u crkvi Sv. Damiana.

5) Da li je vaišnavizam religija, sekta, kult ili nešto drugo?

Vaišnavizam uopće nije religija kako se to već naširoko misli. Vaišnavizam je znanost o Bogu
koja se bavi proučavanjem i slijeñenjem istinske duhovnosti. Religija i duhovnost su dva sasvim
različita pojma. Različitih religija već ima mnogo (i previše) – ali duhovnost je samo jedna.
Prirodno, nameće se pitanje: Koja je glavna razlika izmeñu religije i duhovnosti? Odgovor:
Religija je usmjerena na vršenje rituala, a duhovnost je usmjerena na zadovoljenje Boga i
Njegovih želja. Ljudi su stvorili rituale, a Bog je stvorio duhovnost. Religije razjedinjuju ljude, a
duhovnost ih zbližava. Kakva je korist od religije koja narodu ne može pružiti istinsku duhovnost?
Evo jedne pogodne poredbe. Ako ste žedni i želite piti vodu, najvjerojatnije ćete je staviti u čašu
i onda ispiti. Razne čaše imaju razne oblike. Možete piti vodu iz čaše koje ima duguljasti oblik, ili
iz čaše koja ima zaobljeni oblik, ili iz čaše koja ima ljevkasti oblik, itd. Konačno, nije bitno kako
čaša izgleda sve dok je u njoj voda koja vam gasi žeñ. Voda iz ove poredbe može se usporediti
sa duhovnosti, a različite čaše sa različitim religijama.
U suštini, ono što svakome od nas treba je duhovnost (koja nas povezuje sa Bogom i drugim
živim bićima), a ne religija koja je tek ‘posuda’ u kojoj bi se trebala čuvati duhovnost. Ako bi u
velikim vodećim svjetskim religijama bilo dovoljno duhovnosti – u svijetu gotovo da ne bi niti bilo
ratova, terorizma, nacionalizma i rasizma. Pa, ako ćemo suditi po rezultatima – očigledno je da
vodeće svjetske religije danas ne mogu ponuditi ljudima ništa više od rituala i nacionalizma.
Rituali imaju svoju vrijednost samo ukoliko su podreñeni duhovnosti. U protivnom, rituali bez
duhovnosti su ne samo beskorisni, nego i opasni za čitavo čovječanstvo kada se suoče sa
ritualima neke druge religije.
Svatko od nas može promijeniti svoju religiju. Dešava se da muslimani postaju kršćani, kršćani
postaju Židovi, itd. Pri tome se zapravo mijenjaju samo rituali i odreñena vjerovanja, ali istinska
duhovnost postoji vječno i neovisno o tome kojoj religijskoj grupi netko pripada ili je netko
ateista. Vječni zakoni duhovnosti koji se manifestiraju u ovom materijalnom svijetu djeluju
neovisno o tome da li netko vjeruje u njih ili ne (kao npr. zakoni karme i reinkarnacije).
Vaišnavska duhovna tradicija takoñer ima svoje rituale, ali oni su isključivo namijenjeni da
pospješe širenje duhovnosti. To je jedna od najbitnijih razlika izmeñu vaišnavizma i modernih
religija.
Konačno, postavlja se pitanje: Što je zaista duhovnost? Vedska literatura nudi nekoliko
definicija koje se mogu pojednostaviti u slijedećih sedam točaka. Duhovnost objedinjuje:
1) Razumijevanje našeg vlastitog duhovnog identiteta (duhovna samospoznaja), kao i
duhovnog identiteta drugih vrsta živih bića.
2) Razumijevanje Boga i Njegovih želja (što On očekuje od ljudskog društva).
3) Djelovanje u skladu sa našom vječnom dužnosti (dharma), tj. praktična služba (tijelom,
umom i inteligencijom) namijenjena za zadovoljenje Njegovih želja.
4) Razumijevanje korelacije izmeñu Boga, živih bića, prirode, vremena i karme.
5) Razumijevanje razlike izmeñu materije i duha (prolaznog i vječnog).
6) Iskorjenjivanje niže ljudske prirode (pohlepa, požuda, zavist, nekontrolirani gnjev...) i
razvijanje božanskih, vrlinskih odlika (ljubav, samilost, tolerancija...)
7) Razumijevanje razlike izmeñu grješnog, bezgrješnog i duhovnog (transcendentalnog)
djelovanja.
(Gdje god piše ‘razumijevanje’ tu se podrazumijeva i praktično djelovanje u skladu sa tim
razumijevanjem). Svaka od sedam spomenutih točaka se dalje razlaže na svoje podjele. Kao što
vidite, duhovna znanost je vrlo ozbiljna, kompleksna i obimna; i u potpunoj je suprotnosti sa
svime onime što danas jeftino prolazi pod nazivom ‘duhovnost’.
U gore navedenoj definiciji istaknuo sam dva pojma – duhovna samospoznaja i dharma. Da
biste dobili potpuniju predstavu o tome što je zaista vaišnavizam – bitno je da razumijete ta dva
pojma kako ću sada objasniti. Samospoznaja: Ukoliko zaista želimo držati uzde vlastite sudbine
u svojim rukama, neophodno je poznavati univerzalne zakonitosti o načelima i činiocima koji nas
drže utamničenima u svijetu iluzije. Vedska znanost o samospoznaji detaljno opisuje te
zakonitosti i daje podrobna objašnjenja o tome kako trebamo djelovati a da se pri tome ne
zapletemo u neizbježne zakone karme i reinkarnacije. Radije nego da živimo slučajan život kao
drvo koje pluta po oceanu materijalne egzistencije, kojega valovi bacaju od jedne obale do druge
(od jedne vrste tijela do druge) – bolje je poznavati univerzalne zakone prirode i imati direktan
utjecaj na izbor našeg slijedećeg roñenja (ili još bolje, prestanak svih materijalnih roñenja).
Ljudi često puta s provokacijom pitaju vaišnave: “Zašto ste napustili ‘svoju vlastitu’ religiju i
postali članovi Hare Krišna pokreta?, Zašto mislite da je ‘vaša’ religija bolja od drugih?, Što ona
nudi za razliku od ostalih?” Evo odgovora: Vaišnavizam je jedina duhovna tradicija u svijetu koja
aktivno propovijeda znanost o samospoznaji koja je početni, ABC korak u spoznaji Boga.
Nemoguće je spoznati Boga (voljeti ga, vidjeti ga i komunicirati sa Njime) a da prethodno ne
spoznamo sami sebe. Tek kada spoznamo svoju vlastitu prirodu kao vječnog Krišninog sluge –
onda možemo uspješno poraditi na uklanjanju svih kontaminacija (zavist, požuda, pohlepa,
gnjev, iluzija i ludilo) iz našeg srca i naše svjesnosti. Te kontaminacije nas sprečavaju da stupimo
u direktan kontakt sa Krišnom.
U svijetu postoje i druge religijske tradicije koje poznaju zakon karme i reinkarnacije, ali pošto
ne sadrže znanost o samospoznaji u svojim religijskim učenjima – ne pridaju joj veliku važnost ili
rijetko javno govore o toj temi. Kakav apsurd! Ne bi li cilj svake religijske tradicije trebao biti
dovoñenje ljudi sa nižih razina svjesnosti na više, duhovne razine na kojima se može probuditi
naša uspavana ljubav prema Bogu? Ako neka religija nema to kao svoj cilj, što onda uopće ima?
Kakva je korist od religije koja u svojim sljedbenicima ne može probuditi ljubav prema Bogu i
svim živim bićima i konačno zaustaviti proces rañanja i umiranja?
Znanost o samospoznaji se jednostavno ne može shvatiti na razini jeftine svjetovne
religioznosti. Za prvi korak prema Bogu (znanost o samospoznaji) neophodno je doći na razinu
istinske duhovnosti koja briše apsolutno sve razlike meñu živim bićima, priznaje tek razlike u
njihovim privremenim tijelima i poučava da je Bog jedan i nepristrano blagonaklonjen prema
svakome od nas – bez obzira kakvu vrstu tijela i boju kože trenutno nosimo ili kojoj religiji se
priklanjamo. Kao što se vidi u svakodnevnom životu, religiozni ljudi mogu praviti ozbiljne
probleme u svijetu – ali tek duhovni ljudi nude praktična rješenja za sve te probleme. Ukoliko
neka religija nema vjerodostojne duhovno–znanstvene metode da u vjernicima probudi ljubav
prema Bogu i ostalim živim bićima – onda je takva religija nesavršena.
Prvi, glavni i jedini uzrok svih problema u svijetu je nedostatak znanosti o samospoznaji koja
je početak istinske duhovnosti. Kada bi ljudi znali da su odgovorni za sve svoje postupke i da će
u skoroj budućnosti (slijedećem životu) biti nagrañeni ili kažnjeni za sva svoja dobra djela,
odnosno nedjela – onda bi se sasvim drugačije ponašali. Bez razumijevanja da nismo ovo tijelo,
nemoguće je razumjeti što je grješno a što bezgrješno djelovanje.
Dharma: Pošto ne postoji ekvivalentna riječ koja bi mogla prevesti sanskrtski termin dharma
– taj termin se mora opisati svojom definicijom. Dharma literarno znači ‘vječna (neodvojiva)
odlika (ili dužnost)’. Npr. dharma vatre je toplina i svjetlost, a dharma šećera je slatkoća. U
vedskoj duhovno–filozofskoj terminologiji riječ dharma se odnosi na vječnu dužnost svakog živog
bića, tj. služenje Vrhovnog Stvoritelja – Krišne. Živo biće može postići savršenstvo života i
vječnu sreću samo onda kada djeluje u skladu sa svojom vječnom dharmom, tj. kada sve svoje
fizičke aktivnosti, misli i emocije podredi služenju Krišne u skladu sa pravilima duhovne discipline
bhakti–yoge.

Dakle, vaišnavizam (svjesnost Krišne) nije neka svjetovna religija, iako ga mnogi prihvaćaju
kao religiju, već je duhovna znanost o Bogu koja potječe od Njega samoga (u beskonačnoj
prošlosti), daje praktična rješenja za prestanak svih nesporazuma i problema u svijetu i postupno
nas vodi do vječnog savršenstva za kojim svi čeznemo. Prvi korak na tom putu započinje malim,
ali značajnim pitanjem: “Tko sam ja?” Od ove univerzalne znanosti svatko može imati dobrobit,
bez obzira kojoj vjeroispovijesti se netko priklanja.
Iako se trudimo striktno slijediti Božja uputstva zapisana u najstarijoj literaturi u svijetu
koja je bila okosnica za najstariju duhovnu civilizaciju u svijetu – ipak, neki ljudi koji nemaju
znanja o povijesti religije i o duhovnosti općenito – pridijevaju nam negativno značenje riječi
‘sekta’ i ‘kult’. Hajde da analiziramo pravo značenje tih riječi. Riječ sekta ima dva značenja: 1)
“Religijska grupa koja se odvojila od matične grupe.” 2) “Grupacija ljudi koji formiraju svoju
jedinicu unutar veće grupe, na osnovu razlike u vjerovanju ili praksi.”
Ako razmatramo vaišnavizam općenito, ne može se nikako reći da je vaišnavizam sekta u
skladu sa prvom definicijom. Vaišnavizam je izvorna duhovna tradicija koja objedinjuje teoriju
(duhovnu filozofiju) i praktičnu primjenu duhovnosti – proces predanog služenja Krišne (bhakti–
yoga), temeljen na slijeñenju naše vječne dharme. Dakle, tu nema govora o ‘odvajanju od neke
matične grupe’. Vaišnavizam sam po sebi je ‘matična grupa’, koja potječe iz duhovnog svijeta
kao kreacija Krišne.
Ako ćemo sada sagledati ISKCON u odnosu na vaišnavizam općenito – onda u skladu sa
drugom definicijom možemo reći da je ISKCON sekta, jer unutar izvorne duhovne znanosti
(vaišnavizma) – postoji više ‘grupacija ljudi koji formiraju svoju jedinicu’. U okviru vaišnavizma
postoje četiri vjerodostojna niza učeničkog nasljeña; tj. niza duhovnih učitelja i učenika koji su
vedsko znanje prenosili (i još uvijek prenose) sa generacije na generaciju. Takav niz učeničkog
nasljeña naziva se sampradaya, kao što će biti detaljnije objašnjeno na kraju odgovora na
pitanje 38. Jedna od tih sampradaya naziva se Brahma–Madhva–Gaudiya sampradaya. ISKCON
je dio te sampradaye; ali u istoj sampradayi, kao i u druge tri – postoji još drugih vjerodostojnih
vaišnavskih institucija koje se donekle razlikuju u načinu praktične primjene predanog služenja
(bhakti–yoge).
Kada se druga definicija sekte primjeni na svjetske religije (kao što sam upravo učinio na
primjeru vaišnavizma), dolazimo do zaključka da u svjetskim religijama zapravo i nema ništa
drugo osim različitih sekti. Uzmimo za primjer kršćanstvo. Pod okriljem kršćanstva nalazi se
mnogo različitih sekti, tj. ‘grupacija ljudi koji formiraju svoju jedinicu unutar veće grupe
(kršćanstva), na osnovu razlike u vjerovanju ili praksi’. Evo nekoliko primjera: Katolička Crkva,
Pravoslavna Crkva, Protestantska Crkva, Mormoni, Adventisti, Jehovini Svjedoci, Evangelisti,
Metodisti, Baptisti, itd. Isto važi za islam, judaizam, budizam i hinduizam.
Riječ kult je jedan od najzbunjujućih religijskih termina. Taj termin potječe od latinske riječi
cultus, što je u vezi sa glagolom colere koji znači ‘obožavanje ili ukazivanje poštovanja
božanstvu’. S tim značenjem termin ‘kult’ se može pripisati bilo kojoj grupi religijskih vjernika:
Katolicima, muslimanima, budistima, Židovima, itd. Iako izvorno značenje riječi ‘kult’ ostaje
pozitivno, u novije vrijeme toj riječi su pripisana još neka druga tumačenja – neka neutralna, a
neka vrlo negativna. 1) Teološko tumačenje (u skladu sa Oxford–ovim engleskim rječnikom):
“Obožavanje; iskazivanje poštovanja nekom božanskom biću ili bićima.” “Klanjanje odreñenoj
osobi ili predmetu.” 2) Sociološko tumačenje: “Manja religijska grupa koja odudara od
dominirajuće religije.” U skladu sa ovom definicijom budizam bi se mogao smatrati kultom u
Americi, a kršćanstvo bi se moglo smatrati kultom u Japanu. 3) Popularno tumačenje javnih
glasila i anti–kult pokreta: “Za društvo opasna religijska grupa, često voñena karizmatičnim
voñom, koja se služi metodama ispiranja mozga i ostalim tehnikama psihološke manipulacije.”
Očigledno da je osnivač ISKCON–a, A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada imao na umu
teološko značenje kada je u svojim knjigama (naročito komentarima na Caitanya–caritamritu)
vrlo liberalno koristio riječ ‘kult’ tvrdeći kako je ISKCON dio ‘kulta Šri Caitanye Mahaprabhua’.
Na kraju ove knjige, u drugom dijelu – nalazi se izvrstan tekst pod nazivom Katolički matrix.
Autor je Pavle Jurić, profesor filozofije, sociologije i religijskih znanosti iz Zagreba. Taj akademski
rad prodire u duboku analizu tematike sekte u odnosu na Hare Krišna pokret.

6) Da li je Hare Krišna pokret dio hinduizma?

Radi praktičnih razloga ‘Hare Krišna pokret’ se u javnosti registrira kao religija, pa čak i kao
‘Hindu–vaišnavska zajednica’ – iako vaišnavska duhovna znanost ima tek nekoliko dodirnih
točaka sa hinduizmom. Hinduizam je zapravo vrlo kompleksan koktel sačinjen od raznih tradicija
koje nalaze svoj izvorni korijen u vedskoj literaturi; pa tako hinduizam objedinjuje sikhizam,
šivaizam, šaktizam, jainizam i tko zna što još. Riječ hinduizam je novijeg porijekla i stara je tek
nekoliko stoljeća. Nastala je tako što su muslimani sve ljude s druge strane rijeke Sindh nazvali
Hindusima. Tako je hinduizam zemljopisni pojam koji se pogrešno uvriježio u religijskom
kontekstu baš kao što ljudi vjerski termin ‘musliman’ pogrešno koriste u nacionalnom kontekstu.
To je riječ koja se uopće ne spominje nigdje u vedskoj literaturi (zabilježenoj prije više od 5000
godina). Mi članovi Hare Krišna pokreta obožavamo jednog jedinog Boga, iako ga nazivamo
raznim imenima, u skladu sa Njegovim aktivnostima i osobinama. S druge strane, Hindusi
obožavaju uglavnom polubogove koji su moćna bića (opunomoćena od samoga Krišne) –
zadužena za pravilno funkcioniranje prirodnih zakona u čitavom univerzumu.
Pojednostavljeno rečeno – Hare Krišna pokret se zanima za istinsku (i jedinu) duhovnost koja
je u drevnim vedskim tekstovima predstavljena kao bhakti–yoga (yoga ljubavi prema Bogu), a
hinduizam je tek religija zainteresirana za rituale, misticizam i materijalne pogodnosti – a u
novije vrijeme i nacionalizam. Hindu kultura je ‘izrasla’ iz vedske duhovne tradicije baš kao što je
kršćanstvo ‘izraslo’ iz judaizma. Danas su judaizam i kršćanstvo dvije posve različite stvari. Isti
slučaj je sa drevnom vedskom duhovnom tradicijom i hinduizmom.

7) Što znači biti vaišnava?

Bhakta, onaj koji posjeduje bhakti (ljubav prema Bogu), još se naziva i vaišnava. Vaišnava je
svaka osoba koja iskreno pokušava kroz duhovni proces odbaciti svoju nižu prirodu (pohlepu,
požudu, zavist, mržnju, itd.) i ponovo probuditi svoju uspavanu ljubav prema Bogu, slijeñenjem
Njegovih uputstava. Sada kada znate što je vaišnavizam, lakše vam je shvatiti tko su vaišnave
(članovi Hare Krišna pokreta). Ali ipak, radi potpunijeg razumijevanja, spomenuti ću još neke
važne poante. Kao što sam već ranije napomenuo, postoje različite kategorije vaišnava – u
skladu sa razinom njihovog duhovnog napretka koji se očituje kroz slijedeće odlike: 1) moć
kontrole vlastitih osjetila, tj. odvojenosti od iluzornih, materijalnih užitaka, 2) konstantnu
spremnost na služenje Boga, 3) poznavanje vječnih zakona dharme, 4) pravilno razumijevanje i
opseg duhovnog znanja, 5) čistoću srca, tj. odsutnost pohlepe, požude, zavisti, nekontroliranog
gnjeva, itd. 6) intenzitet ljubavi prema Bogu (Krišni). Primijetite da sam najvažniji faktor
spomenuo tek na samom kraju. Razlog tome je što se naša uspavana ljubav prema Bogu ne
može probuditi ukoliko nismo ovladali prethodno spomenutim odlikama.
 U skladu sa vedskim (Krišninim) standardima, osoba koja nije iskreno krenula putem
razvijanja spomenutih odlika – nema pravo da se smatra duhovnom, pa čak niti religioznom. Ova
izjava je primjenjiva na svakog duhovnika u svakoj religijskoj tradiciji. Pa ako ćemo suditi po
rezultatima, doći ćemo do zaključka da u svijetu postoji izuzetno mali broj istinski duhovnih
osoba, iako je veliki broj onih koji ‘duhovnost’ odrañuju kao dio svoje profesije.
Važno je istaći da razvijanje spomenutih odlika nije moguće sve dok osoba prvo ne doñe na
razinu civiliziranog ljudskog bića. Gospodin Krišna saopćava čovječanstvu kroz Vede što On
podrazumijeva pod izrazom ‘civilizirano ljudsko biće’. To podrazumijeva slijeñenje četiri
regulativna načela (zabrane). Zabranjeno je: 1) Upražnjavanje nezakonitih seksualnih aktivnosti,
2) uživanje opojnih sredstava, 3) jedenje mesa, ribe i jaja, 4) kockanje.
Iako pravilno slijeñenje četiri regulativna načela predstavlja izuzetno visok, skoro nedostižan
standard življenja za prosječnog čovjeka današnjice – takav standard življenja je tek preduvjet
za početak prakticiranja ozbiljnog duhovnog života (gledano iz Krišnine perspektive). Za razliku
od duhovnog svijeta, materijalni svijet je mjesto gdje se svakodnevno vrše grješne aktivnosti.
Postoje četiri ključna korijena grješnih aktivnosti. Ti korijeni se nalaze: 1) Gdje god je bilo kakav
oblik intoksikacije, 2) gdje god se ubijaju ljudi i životinje (i vrši prodaja/jedenje mesa), 3) gdje
god postoje grješne seksualne aktivnosti, i konačno 4) gdje god je zlato, tj. novac koji nije
uključen u duhovne svrhe.
Da bi se netko uopće počeo baviti ozbiljnim duhovnim životom, neophodno je da prvo doñe na
razinu pobožnosti (religioznosti). Četiri stupa religioznog života su: 1) Samilost, 2) vršenje
duhovnih strogosti, 3) čistoća (unutrašnja i vanjska) i 4) istinoljubivost. Samilost u čovjeku biva
uništavana ubijanjem životinja i jedenjem mesa. Vršenje duhovnih strogosti biva uništavano
intoksikacijom. Čistoća biva uništavana seksualnim aktivnostima koje nisu odobrene u vedskim
svetim spisima. Istinoljubivost biva uništavana kockanjem. Da bi se održali na razini duhovnosti,
vaišnave slijede četiri regulativna načela kako bi u sebi gajili četiri spomenuta stupa religijskog
života. Meñutim, slijeñenje tih načela nema za cilj ograničavanje nečije osobnosti, već
omogućavanje istinske slobode. Evo jedne poredbe koja to ilustrira. Ako država posredstvom
policije, socijalne skrbi i zdravstvene zaštite – zabrani nekome da se drogira; da li država time
‘ograničava nečiju osobnost’ ili omogućuje veću slobodu koja se manifestira kroz kvalitetu
zdravog života (i svega ostalog što ide uz to)?
Ista stvar je i sa slijeñenjem četiri regulativna načela (slobode), koja ljudima omogućuju
kvalitetan materijalni život i preduvjet za povratak u duhovni svijet. Možemo svakodnevno vidjeti
kako nesljeñenje četiri regulativna načela – stvara kaos, kriminal i nasilje u čitavom svijetu. Sva
ta uznemirenja su ništa drugo nego posljedice svjetovne ‘mudrosti’ koja se u krajnjoj liniji svodi
na četiri stvari; kako se što uspješnije hraniti, braniti, spavati i razmnožavati. Problem je u tome
što te četiri aktivnosti, ako nisu povezane sa duhovnim motivacijama – vode samo do novog
roñenja; novog ropstva u materijalnom svijetu. Da li je to mudro? Istinski mudra osoba strpljivo i
odlučno ulaže napore u prekidanje ropstva materijalnoj energiji, kao i u razvijanje duhovnih
odlika koje kulminiraju u buñenju uspavane ljubavi prema Bogu.

8) Koji su uvjeti za ulazak i izlazak iz pokreta?

Na ovo pitanje se može odgovoriti na dva načina; sve u ovisnosti o tome što podrazumijevate
pod ‘ulaskom u pokret’.
Ako pri tome mislite na ‘postati članom hramske zajednice’ – u tom slučaju su kvalificirani svi
oni koji su iskreno odlučili posvetiti svoje živote isključivo misionarskim aktivnostima. To
podrazumijeva slijeñenje odreñenih duhovnih standarda (načela) koji zabranjuju: 1)
upražnjavanje nezakonitih seksualnih aktivnosti, 2) uživanje opojnih sredstava, 3) jedenje mesa,
ribe i jaja, 4) kockanje. Zatim, od svakog člana hramske zajednice se očekuje da prisustvuje
dnevnim programima (što uključuje ustajanje u 4 sata ujutro), čitanje duhovne literature
(uglavnom one koju je napisao A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada), svakodnevna meditacija
pomoću brojanice (Hare Krišna maha–mantra) i praktična služba u skladu sa osobnim
sposobnostima i kvalifikacijama.
Pri tome je važno naglasiti da kvalificirani maloljetnici mogu postati članom hramske zajednice
isključivo uz pismeno i usmeno odobrenje roditelja ili staratelja. Nadalje, članom hramske
zajednice ne mogu postati one osobe koje su mentalno bolesne ili neuračunljive iz nekog drugog
razloga. Oni članovi hramske zajednice koji počnu ozbiljno kršiti standarde hramskog života i
odbijaju suradnju sa autoritetima – primorani su na prestanak članstva i odlazak iz hramske
zajednice.
 Ako pak pod izrazom ‘ulazak u pokret’ podrazumijevate ‘prakticiranje duhovne discipline
bhakti–yoge u okviru vlastitog doma i obitelji’ – u tome slučaju pravila nisu toliko zahtjevna kao
za članove hramske zajednice. Pa ipak, da bi se netko takav smatrao članom ISKCON–a,
neophodno je da ispunjava slijedeće minimalne uvjete: 1) da čita knjige A.C. Bhaktivedanta
Swami Prabhupada i prihvaća njegov duhovni autoritet i 2) da je uvjeren da je Krišna vrhovna
apsolutna osoba. Slijeñenje svih ostalih (prethodno spomenutih) pravila je apsolutno proizvoljno.
Naravno, oni koji zaista čitaju i razumiju vaišnavsku duhovnu znanost, onako kako je zapisana u
knjigama A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada – prirodno su motivirani da duhovnu disciplinu
bhakti–yoge slijede što striktnije. Svi oni koji ne žive kao članovi hramske zajednice – a slijede
minimalno dva upravo spomenuta zahtijeva – obično se nazivaju ‘članovi kongregacije’.
Iz prethodnog teksta može se izvesti zaključak da postoji više kategorija članova kongregacije;
od onih koji zadovoljavaju samo dva minimalna zahtijeva – pa sve do onih čiji se duhovni
standardi ne razlikuju od hramskih. U skladu sa iskrenosti i duhovnim napretkom, članovi
kongregacije su ohrabreni da aktivno uzmu učešća u donošenju odluka presudnih za pravilno
funkcioniranje hramskih zajednica. Članovi ISKCON–ove kongregacije koji trenutno nisu spremni
slijediti niti jedno od četiri spomenuta načela (ali zadovoljavaju dva minimalna uvjeta), ohrabreni
su da se druže sa onima koji ih slijede. Takvi ljudi uglavnom duhovno osnaže u društvu striktnih
posvećenika, te nakon kraćeg ili dužeg vremena i sami doñu na zavidnu razinu slijeñenja
duhovnih standarda; naravno, sve u ovisnosti sa svojom iskrenosti i upornosti.

Eto, kao što vidite – puno je teže postati članom ISKCON–a (pogotovo hramske zajednice),
dok je za izlazak iz članstva potrebna jednostavno osobna odluka ili svjesno kršenje duhovnih
(hramskih) standarda.

9) Što znači Hare Krišna maha–mantra?

Već stoljećima se izraz mantra koristi za bilo koju zvučnu vibraciju koja ima duhovna,
medicinska ili mistična svojstva. Pa tako postoje mantre za liječenje tijela i uma, za prizivanje
viših bića koja upravljaju vitalnim funkcijama univerzuma, za stvaranje i korištenje nadnaravnih
razornih oružja, mantre za davanje blagoslova i prokletstava, mantre za razvijanje mističnih
moći, itd. Sve te mantre se mogu naći u različitim dijelovima Veda. Meñutim, u vedska vremena
(koja datiraju u prošlost više od 5300 godina), te mantre su uspješno mogli koristiti isključivo
visokokvalificirani ljudi koji su bili duhovno čisti i koji su odlično poznavali zakonitosti dharme.
Što znači da je mantre uspješno mogla koristiti tek manjina sveukupnog stanovništva.
Sama riječ mantra znači zvučna vibracija za osloboñenje uma. (Manas – um, trayate –
osloboditi). Izraz maha–mantra znači velika pjesma (zvučna vibracija) za osloboñenje uma (od
kontaminacije materijalnom, iluzornom energijom). Hare Krišna Maha–mantra glasi: Hare
Krišna, Hare Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare, Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama,
Hare Hare. U materijalnom svijetu se objekti i osobe razlikuju od svojih imena, pa se tako npr.
riječ (zvučna vibracija) ‘voda’ – razlikuje od same vode. Meñutim, u duhovnom svijetu se objekti
i osobe ne razlikuju od svojih imena. To znači da se ime Krišna – ne razlikuje od Njega samoga.
Zbog toga je maha–mantra zvučni oblik Krišne, specijalno namijenjen za produhovljenje
uvjetovanih duša u materijalnom svijetu.
Pjevanje (izgovaranje) maha–mantre produhovljuje um i inteligenciju onih koji je pjevaju,
odnosno slušaju. Redovito pjevanje, izgovaranje i slušanje maha–mantre – postupno, ali sigurno
iskorjenjuje našu vezanost za uživanje materijalnih objekata. To jest, produhovljuje naš um i
inteligenciju kako bi oni postali pogodni za razumijevanje uzvišenog duhovnog znanja i pogoduje
razvijanju mogućnosti kušanja neograničenog duhovnog zadovoljstva koje kulminira u nesebičnoj
ljubavi prema Krišni (koja se u svom uspavanom stanju već nalazi u našem srcu). Ali, da bi se
došlo do te razine savršenstva – neophodno je da iz našeg srca u potpunosti nestanu
kontaminacije u obliku požude, pohlepe, nekontroliranog gnjeva, zavisti, želje za prestižem, itd.
To se postiže pjevanjem, izgovaranjem i slušanjem maha–mantre, slijeñenjem četiri regulativna
načela (izbjegavanjem vršenja grješnih aktivnosti) i vršenjem praktične službe za zadovoljenje
Krišne (u skladu sa standardima koji su propisani u vaišnavskoj literaturi).
Tekst koji slijedi je skraćena verzija eseja kojeg je A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada
napisao o značenju maha–mantre.

“Transcendentalna zvučna vibracija izgovaranja Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna

Krišna, Hare Hare, Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama, Hare Hare je najuzvišeniji
način za buñenje naše uspavane duhovne svjesnosti. Kao duhovna živa bića, mi smo
 izvorno svjesni Krišne, ali zbog naše kontaminacije materijom od pradavnih vremena –
naša svjesnost je izopačena utjecajem materijalne atmosfere. Ta materijalna atmosfera
u kojoj sada živimo, naziva se maya ili iluzija. Maya znači ono što nije. Pod utjecajem
te iluzije mi pokušavamo biti gospodari materijalne prirode, ali smo zapravo podložni
utjecajima njezinih neizbježnih zakona.
Svjesnost Krišne nije neki strani proces koji se nameće umu. To je izvorna svjesnost,
prirodna energija živog bića. Kada slušamo tu duhovnu vibraciju, ta svjesnost se
ponovo budi. Ovo je najjednostavniji i najpreporučeniji način meditacije za doba u
kome živimo. Praktičnim iskustvom takoñer možemo osjetiti da izgovaranjem Hare
Krišna maha–mantre (ili Velike mantre izbavljenja), možemo trenutno kušati
transcendentalno zadovoljstvo koje dolazi sa duhovne razine. U materijalnoj koncepciji
života, mi se preokupiramo materijalnim osjetilnim uživanjem, kao da smo na nižoj,
životinjskoj razini života. Malo uzvišenija razina života od prethodno spomenute, je
pokušaj da se pomoću mentalne spekulacije izbavimo iz okova materijalnog postojanja.
Meñutim, još uzvišenija razina od ove je, kada smo dovoljno inteligentni, da pokušamo
pronaći vrhovni uzrok svih uzroka.
I tek tada, kada smo na razini duhovnog razumijevanja – nadilazimo razine osjetila,
uma i inteligencije, postavljajući svoju svjesnost na transcendentalnu (duhovnu) razinu.
Izgovaranje Hare Krišna maha–mantre je aktivnost duhovne svjesnosti. Tom zvučnom
vibracijom možemo nadići sve niže razine svjesnosti, naime – osjetilnu, mentalnu i
intelektualnu. Zbog toga, nema potrebe da se razumije jezik mantre; niti ima potrebe
za mentalnom spekulacijom ili nekim intelektualnim preinakama.11
Izgovaranje (pjevanje) maha–mantre je prirodno, i pošto potječe sa duhovne razine
– svatko može prakticirati bez ikakvih prethodnih kvalifikacija. Na malo višoj razini
napretka, od osobe se očekuje da ne vrši uvrede tijekom prakticiranja duhovnog života.
Naravno, za onoga koji je previše upetljan u materijalne aktivnosti, potrebno je malo
više vremena da se doñe na razinu duhovnih standarda, ali čak i tako materijalno
zapletena osoba može se vrlo brzo uzdići na duhovnu razinu.
Riječ Hara je način oslovljavanja Gospodinove energije, a riječi Krišna i Rama su
načini oslovljavanja samog Gospodina. Obje riječi, Krišna i Rama znače vrhovno
zadovoljstvo, dok je Hara Gospodinova energija toga zadovoljstva koja u vokativu zvuči
Hare. Te tri riječi, naime Hare, Krišna i Rama su duhovne osnove maha–mantre.
Izgovaranje mantre je duhovni poziv Gospodinu i Njegovoj energiji da pruže zaštitu
nama, uvjetovanim dušama. Pjevanje (izgovaranje) Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna
Krišna, Hare Hare, Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama, Hare Hare je najefikasniji
način duhovne samospoznaje u ovom dobu svañe i licemjerstva. Gospodin se razotkriva
svakome tko izgovara ovu mantru iskreno.”

[Moja napomena: Šrila Prabhupada ovdje daje vrlo pojednostavljeno značenje riječi Hare, Krišna i
Rama. Riječ Krišna literarno znači sveprivlačan, a riječ Rama znači izvor duhovnog zadovoljstva.]

Maha–mantra je sredstvo za dostizanje duhovnog savršenstva, ali istovremeno i cilj – pošto se

ne razlikuje od samoga Krišne. Ona je više nego dovoljno dobra da zaustavi proces uzastopnog
rañanja i umiranja (reinkarnacije) – svakoga tko iskreno pristupi pjevanju (izgovaranju) tih svetih
imena i istovremeno izbjegava vršenje grješnih aktivnosti. U svojoj svakodnevnoj praksi vaišnave
(članovi Hare Krišna pokreta) izgovaraju12 maha–mantru služeći se brojanicom koja se zove japa
(izgovara se džapa). Japa ima 108 zrna, koja čine jedan krug. Na svako zrno na japi izgovara se
(i sluša) jedna maha–mantra. Kao sljedbenici A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada, mi članovi
ISKCON–a mantramo minimalno 16 krugova maha–mantre, što ukupno iznosi 1728 maha–mantri
(108 x 16). To otprilike traje oko 2 sata dnevno. Radi praktičnih razloga dopušteno je raditi
prekide izmeñu krugova. Ali ono što se najviše preporučuje je pažljivo slušanje, tj. fokusiranje
na zvučnu vibraciju mantre.
Za neupućenog čovjeka ili početnika, takav proces meditacije može izgledati prilično dosadno i
bespredmetno. Ali onima koji ustraju u pravilnom slijeñenju procesa meditacije – razotkriva se
svijet koji se rasprostire izvan domašaja ograničenih ljudskih osjetila, tj. otvara se jedna nova

11
Baš kao što će popijeni lijek djelovati bilo da znamo ili ne znamo mehanizam djelovanja tog lijeka, njegovu
farmakodinamiku i farmakoterapijska svojstva – slično tome, maha–mantra ima svoje blagotvorno djelovanje čak iako
netko ne poznaje detalje vaišnavske filozofije.
12
To se u vaišnavskom žargonu naziva mantranje.
dimenzija svjesnosti – dimenzija u kojoj se može kušati neograničeno duhovno zadovoljstvo koje
proističe od neposrednog druženja sa Krišnom.

10) Da li se Hare Krišna pokret bavi ispiranjem mozga?

U skladu sa rječnikom, definicija ‘ispiranja mozga’ je slijedeća: “ Sistematska indoktrinacija da

bi se nekoga primoralo da napusti svoja suštinska politička, društvena ili religijska uvjerenja i
stavove te da prihvati suprotne ideje pomoću primjene tjelesne torture, narkotika ili
psihološkog stresa.” Ja bi ovu definiciju proširio i formulirao bi je na slijedeći način: “. . .
pomoću primjene tjelesne torture, narkotika, psihološkog stresa i učestale (ili konstantne)
propagande.” Nije mi jasno zašto bi netko došao u Hare Krišna pokret da bi se dobrovoljno
podvrgao torturama, narkoticima ili psihološkim stresovima radi ‘sistematske promjene stavova
i uvjerenja’. U Hare Krišna pokret dolaze ljudi koji su čitali neke od knjiga A.C. Bhaktivedanta
Swami Prabhupada i slažu se sa doktrinama vaišnavske filozofije kao i sa stilom života
vaišnava.
Nama u Hare Krišna pokretu ne trebaju psihopate, notorni (neizlječivi) narkomani i zombiji
(žrtve narkotika, alkohola i psihičke torture). Da se sastoji od takvih ljudi – Hare Krišna pokret
bi se raspao već prvog dana osnutka. Hare Krišna pokretu trebaju trezveni ljudi koji više ne
žele biti žrtve prevarantskog režima i koji su u potrazi za istinskom srećom, koja se ne može
naći u ovom svijetu uzastopnog rañanja, bolesti, starosti i umiranja; ljudi koji su u potrazi za
samima sobom, tj. svojim vječnim duhovnim identitetom; ljudi koji žele živjeti slobodno i
izbjeći manipulaciju političara, profitera, mafije i ostalih prevaranata; misaoni ljudi koji nadasve
cijene drevnu mudrost i žele svoj odnos sa Bogom dovesti do savršenstva.
Kada već govorimo o psihičkim ili fizičkim torturama – da li one zaista mogu promijeniti
stavove ljudi? Uzmimo nekoliko svjetski poznatih primjera koji govore u prilog tome kako se
torturama to ne može postići. Ovdje navodim samo pet poznatih osoba, ali u svijetu su postojali
i još uvijek postoje na tisuće ljudi koji su zadržali svoje stavove i uvjerenja usprkos rigoroznim
psihičkim i fizičkim torturama. 1) Sokrat, starogrčki filozof (469–399 PNE) – Usprkos svim
torturama (psihičkim i fizičkim) kojima je bio izložen, nije htio odbaciti svoje uvjerenje o
reinkarnaciji. Prije smrti je izjavio: “Možete ubiti moje tijelo, ali ne i mene!” 2) Isus Krist – čak
niti nakon nadljudskih patnji nije odbacio svoju tvrdnju da je upravo on mesija poslan od Boga
da duhovno prosvijetli židovski narod. Takoñer nije odbacio svoju sposobnost oprosta. 3)
Giordano Bruno – (1548 – 1600) kojeg je poglavarstvo Vatikana dalo spaliti na lomači 1600.
godine u Rimu. G. Bruno je bio crkvi trn u oku jer je tvrdio (baš kao i rani gnostici prije njega)
da spasenje ne ovisi o vjernikovoj vezi sa crkvom, već njegovoj direktnoj vezi sa Bogom.
Takoñer je izazvao crkvenu dogmu koja je tvrdila da su duše ‘stvorene iz ničega’ i zbog toga
nisu dio Boga. Na listi njegovih ‘grijeha’ nalazi se i njegova vjera u reinkarnaciju, podržavanje
Kopernikove teorije o solarnom sustavu sa Suncem u centru, te čitanje knjiga Erasmusa
Roterdamusa. 4) William Wallace (1270–?) Škotski nacionalni heroj (o kome je napravljen
glasoviti film “Braveheart / Hrabro srce”). Borio se protiv engleskog režima. Niti na spravi za
mučenje nije htio priznati i prihvatiti autoritet engleskog kralja Edwarda I. 5) Viktor Frankl
(1905 – 1997). Austrijski neurolog i psihijatar židovskog porijekla, koji je tijekom II. svjetskog
rata bio psihički i fizički zlostavljan u koncentracionom logoru. Napisao je glasovitu knjigu
‘Čovjekova potraga za smislom’
Kada već govorim o torturama, htio bih spomenuti kako su u prvih deset godina postojanja
Hare Krišna pokreta (uglavnom u SAD), neki roditelji iznajmili plaćenike da kidnapiraju njihovu
djecu koja su postala članovi Hare Krišna pokreta. Takvi plaćenici su bili poznati kao
‘deprogrameri’ koji bi svoje žrtve odvezli na usamljeno mjesto, zatvorili u jednoj kući te psihički
i fizički primoravali da jedu meso, konzumiraju droge i piju alkohol (kako bi postali ‘normalni’
članovi ljudskog društva). Većina mojih kolega su izvanjski izjavili kako ‘su bili zavedeni i kako
nikada više neće imati ništa sa Hare Krišna pokretom’. Meñutim, kada su ih deprogrameri pustili
da se vrate svojim ‘dobrostivim’ roditeljima – oni su pobjegli u neki drugi hram, uglavnom u
Kanadi ili Velikoj Britaniji i tamo nastavili sa prakticiranjem svog duhovnog života. Pa ipak, neki
od mojih uhvaćenih kolega su bili podvrgnuti prejakim drogama koje su nepopravljivo oštetile
njihovu psihu i zdrav razum. Nerijetko su bili tučeni do krvi. Paradoksalno je to što se sve
odigravalo u SAD, zemlji obećane demokratske slobode.
Drogama i alkoholom se zaista mogu promijeniti nečiji stavovi, ali u tom slučaju žrtve
postanu neuračunljivi individualci koji su nesposobni za normalnu interakciju sa svijetom oko
sebe. Mnogi ljudi se dobrovoljno počnu drogirati iz dva osnovna razloga. Prvo, žele pobjeći od
bolne realnosti kojom su zbog loše karme okruženi u svom životu (razočaranje, patnja,
frustracija, itd.) To znači da nemaju ni znanja niti hrabrosti suočiti se sa surovom stranom
istine. Drugi razlog je taj da mnogi pokušavaju dosegnuti Boga, duhovnost, zatim tzv.
‘višedimenzionalne sfere svjesnosti’ i realnost izvan domašaja osjetilnog opažanja. Ranije sam
spomenuo kako već ionako živimo pod debelim pokrivačem iluzije koja nam onemogućuje da
pomolimo glavu iz svijeta relativnih istina i spoznamo vječne, apsolutne istine.
Utjecaj narkotika je apsolutno suprotan od onoga što se od njega očekuje. Narkotici
produbljuju iluziju do te mjere da korisnici često puta ne znaju ni kako se zovu, niti gdje se
nalaze. Za one koji žive u carstvu narkotika, pristup duhovnom carstvu je apsolutno nemoguć.
Iskreni tragaoci za duhovnom istinom; sveci, mudraci i asketici – vrše velike strogosti čitavog
života, ne bi li izašli iz kruga samsare13 i zauvijek se preselili u svijet vječnog savršenstva i
blaženstva. Apsurdno je da mnogi neuki ljudi žive u iluziji misleći kako se Bog i vječno blaženstvo
mogu dostići na tako jeftin i bijedan način – putem droge. Koji god da je razlog zbog kojega
netko započne sa uzimanjem opojnih sredstava, rezultat je na kraju jednak – paklena mizerija,
život u agoniji i neizvjesnosti. Očajnička potreba za narednom dozom. Cijena nije u pitanju.
Kada bi Hare Krišna pokret regrutirao nove članove podvaljivanjem narkotika – onda bi pokret
bio pun ovisnika o drogama koji su spremni učiniti sve za narednu dozu. Da li ste ikada čuli da su
neki Hare Krišna ljudi bili uključeni u organizirani kriminal kako bi si zaradili financijska sredstva
za nabavu narkotika? Da li ste ikada čuli da su bilo gdje u svijetu Hare Krišna ljudi bili uhvaćeni
zbog proizvodnje i preprodaje droge? Ako ste čak i čuli za takvo nešto, smatram da nema
potrebe da ponavljam iz kojih izvora i zbog kojih razloga ste o tome čuli. Pouzdano znam da
postoje odreñeni izvori iz kojih se šire laži o tome kako se ‘Hare Krišna ljudi drogiraju’.
Prije nekoliko godina, dok sam se vozio iz Češke Republike u Njemačku – zaustavio me
njemački carinik i pošto je vidio da sam član Hare Krišna pokreta – naredio je kompletnu
pretragu mog automobila. Išli su toliko daleko da su skidali žmigavce i zadnja svjetla ne bi li
ondje pronašli skrivenu drogu. Pitao sam ga zašto to rade, a on je rekao “Pa, poznato je da se vi
Hare Krišna ljudi drogirate i ljudima ispirete mozak.” Srećom, uspio sam zadržati svoje emocije
pod kontrolom, pa sam ga mirno upitao odakle mu ta informacija. Odgovor je bio “Bilo je na
televiziji.” Izvrsno; pitanje je samo tko i sa kojim namjerama stoji iza takvih televizijskih emisija.
Od kada postoje, javna glasila se koriste u razne svrhe, pa izmeñu ostalog i za širenje anti–
propagande. Neki ljudi imaju vrlo dobre razloge da javno ocrne nekoga tko im stoji na putu
ostvarenja njihovih političkih, ekonomskih i ostalih ciljeva.
Sasvim suprotno vjerovanju nekih pogrešno informiranih ljudi – Hare Krišna pokret zaslužan je
za izlječenje mnogih mladih ljudi širom svijeta, koji su nekada bili ovisni o narkoticima. Pogotovo
na samom početku, u ranim godinama ISKCON–a, naš duhovni učitelj A.C. Bhaktivedanta Swami
Prabhupada je davao javne lekcije o Krišni, duhovnosti, bhakti–yogi, reinkarnaciji, itd. Najčešći
posjetioci njegovih lekcija bili su uglavnom hipiji od kojih su mnogi prihvatili duhovni put bhakti–
yoge jer im je ta duhovna disciplina dala odgovore o smislu postojanja i vlastitom duhovnom
identitetu. Takvi mladi ljudi ne samo da su prestali sa uživanjem opojnih sredstava, već su
prestali i sa drugim grješnim aktivnostima (nezakoniti seksualni odnosi, jedenje mesa i
kockanje). Povrh toga, u godinama koje su uslijedile – došli su na takvu razinu duhovnog
napretka da su i sami vrlo efikasno počeli pretvarati hipije u svece pune vrlinskih odlika. Takva
tradicija se nastavlja do današnjeg dana.
Sada bi se htio osvrnuti na ono moje proširenje definicije ispiranja mozga – učestala ili
konstantna propaganda. Praktično iskustvo pokazuje da je upravo to najefikasnija metoda za
ispiranje mozga. Političari, znanstvenici i profiteri iz svijeta business–a već desetljećima koriste
javna glasila kao izvrsno sredstvo manipulacije kako bi širokim masama ljudi nametnuli svoje
ideje, teorije, politička uvjerenja, proizvode, itd. – i to sve sa ciljem da ostvare svoje političke,
društvene i ekonomske ciljeve, tj. da na ljudima zarade što više profita ili da im daju ‘jako dobre
razloge’ kako vojnom intervencijom treba napasti neku drugu državu. Zbog takve temeljite
manipulacije (sustavnog ispiranja mozga), velika većina potrošača niti ne trepne okom kada u
supermarketima puni svoje košarice proizvodima (naročito hranu) koji su reklamirani na
televiziji, radiju i u novinama. Koliko je onih koji se potrude provjeriti listu sastojaka na etiketi
proizvoda koje kupuju? Npr. industrija za proizvodnju hrane i farmaceutska industrija – ubacuju
u svoje proizvode čitav spektar sastojaka koji su izuzetno štetni za zdravlje. Mnogi od tih
sastojaka su čak i kancerogeni, što je čest slučaj sa aditivima koji se ubacuju radi boje,
konzerviranja, ukusa, itd. Ti aditivi se na etiketama prikazuju kao E brojevi. Ali takvi proizvodi se
ipak odlično prodaju jer imaju izvrsnu reklamu u javnim glasilima.

13
Krug uzastopnog rañanja i umiranja.
 Najviše me smeta kada neki ljudi kažu nama vaišnavama: “Vi bježite od istine; ne želite joj
pogledati u oči.” Apsurdno je da ti isti ljudi nasjedaju propagandi manipulatora i javnih glasila, te
prihvaćaju za istinu skoro sve što im se servira. Trpaju u sebe sve što se može naći u
supermarketima i kupuju proizvode koji su pogubni za zdravlje. A kada ih netko upozori na
opasne i odvratne sastojke, oni odgovore; “Sve je to za ljude!” Je; ali za koje ljude? Za one koji
pristaju biti konstantno varani od profitera što na njima zarañuju novac, od političara i konačno
od materijalne prirode. Ti ljudi ne mogu razmišljati za sebe, već je potrebno da imaju nekoga tko
će im reći preko televizije, radija i novina ‘što je dobro za njih’. Evo nekoliko upečatljivih primjera
koji ilustriraju kako funkcionira ‘industrija’ za ispiranje mozga.
Primjer 1) Potpomognute vlastitim vladama, mesne industrije sustavno ispiru mozak ljudima
lansirajući laži poput ovih: “Meso je dobro za vas”, “Meso je najbolji izvor proteina”... Oni prave
milijune dolara profita na ljudima koje drže u neznanju, poričući činjenice da su mesni proizvodi
napunjeni gomilom kemikalija koje sprečavaju prirodno truljenje mesa i daju mu ‘svježu zdravu
boju’. Pored toga, meso sadrži prilično visok postotak hormona koji stimuliraju brz i neprirodan
rast životinja. Skoro da je nepotrebno i spominjati nezanemarivu količinu toksina i bakterija koje
se zadrže u mesu nakon klanja životinja. Sama činjenica da europske zemlje nisu smanjile
postotak konzumiranja govedine usprkos toliko mnogo govora o BSE/kravljem ludilu (neke
zemlje su čak i povećale potrošnju govedine) – dovoljno je dobar dokaz efikasnosti utjecaja
javnih glasila na mišljenje ljudi. Meñutim, istina je upravo suprotna od onoga što nam
manipulatori serviraju. Znanstveno istraživanje (koje nije pod kontrolom manipulatora),
nebrojeno puta je dokazalo da meso i mesni proizvodi uopće nisu prikladni za ljudsko tijelo i
psihu.
Primjer 2) Pogledajte samo oko sebe i vidjeti ćete da novine, radio, televizija i filmska
industrija gotovo da i ne govore o ničemu drugome nego o raznim nijansama seksualnog života,
jedenja, spavanja i branjenja. Mnogi profiteri znaju vješto iskoristiti ljudsku tupost, pa zgrću
ogromne svote novaca propagiranjem grješnog života (ubijanje životinja, intoksikacije, porno–
industrije, seksualnog promiskuiteta i kockanja). Pomoću javnih glasila svakodnevno ljudima
ispiru mozak nametanjem cigareta, alkohola, drugih droga i ostalih štetnih proizvoda upakiranih
u vrlo privlačnu i šarenu ambalažu. Uvjeravaju nas kako nema ništa loše u tzv. slobodnoj ljubavi,
podižući seksualnu svjesnost ljudi do te mjere da maloljetnici postaju silovatelji, seksualni
manijaci i pedofili. Ljudi masovno vrše abortuse, a slučajevi incesta14 nisu više samo rijetka
izopačena pojava, već gotovo svakodnevnica koja polako ali sigurno postaje normalan dio života.
Statistika pokazuje kako je u svijetu povećana stopa kriminala proporcionalno razvitkom filmske
industrije koja propagira različite vidove nasilja. Nekim ljudima je zaista u interesu da široke
mase ljudi udalje od prirodnih vrijednosti i spusti ih na razinu poslušnih potrošača ispranog
mozga kako bi im što uspješnije i efikasnije prodavali svoje proizvode (cigarete, alkohol, oružje,
itd.) i tako na zavedenim ljudima pravili ogroman profit.
Primjer 3) Moderni farmaceutski lijekovi su puni različitih kemikalija koje nerijetko dovode do
ozbiljnih popratnih efekata, anomalija, pa čak i smrti na tisuće ljudi širom svijeta. Zar
znanstvenici koji su ih proizveli nisu bili svjesni kako njihovi lijekovi imaju izrazito ograničeni
spektar pozitivnog djelovanja zbog vrlo jednostavnog razloga što se ljudi biološki (genetski) u
potpunosti razlikuju od zečeva, štakora, majmuna, hrčaka, itd. na kojima se prave znanstveni
pokusi? Alopatski lijekovi moderne medicine prvenstveno imaju za cilj stvoriti profit onima koji
stoje iza farmaceutske industrije i da stvore privid kako moderni farmaceuti nešto znaju.
Glupost! Zašto je onda toliko lijekova povučeno sa tržišta jer su se pokazali opasnima zbog
negativnih nuspojava? Ogromna većina lijekova je sastavljena od neprirodnih supstanci i
kemikalija koje su možda ljekovite za neku odreñenu bolest, ali su istovremeno pogubne za
prirodan rad nekih vitalnih organa. I opet – u pitanju je ‘programiranje’ potrošača kako bi se na
njima stvorio što veći profit. Iz tog razloga je u mnogim državama zabranjena ili jako ograničena
upotreba prirodnih lijekova (ljekovitih biljaka, čajeva, tinktura, itd.)
Primjer 4) Već dugi niz godina znanstvenici koriste javna glasila kako bi čovječanstvu dokazali
svoje zasluge zbog velikih koraka u evoluciji čovjeka – evoluciji koja je okarakterizirana
napretkom industrije i tehnologije.
Unatoč opsežnim znanstvenim ispitivanjima, znanstvenici i filozofi nas iz dana u dan guraju na
rub jedne velike katastrofe, konačnog kolapsa prirodnih bioloških i ekoloških sustava. Simptomi

14
Incest znači seks sa bližim roñacima. Može biti sporazuman i spontan, ali je u većini slučajeva nasilan. Švedska ima
najveću stopu incesta u Europi. Dok sam živio u Švedskoj, netko mi je preveo članak iz novina koji je opisivao sociološki i
psihološki problem koji nastaje kada muškarci primoravaju svoje kćerke na seks.
nadolazeće katastrofe (možda klimatskog kaosa) postoje u izobilju: Globalno povećanje
temperature, prolijevanje nafte u more; zagañenje vode, zraka i zemlje; krčenje tropskih šuma;
nuklearni otpaci; ozonske rupe; izumiranje na tisuće vrsta flore i faune; itd. Sve te (i još mnoge
druge) nevolje su jednostavno rezultati nečijeg ‘logičkog’ razmišljanja, filtriranog kroz
nesavršena osjetila i druge nečistoće ljudskih bića koja uporno iznova i iznova započinju sa
pogrešnom formulom: “Ja sam tijelo.” Usprkos tako poraznim rezultatima, znanstveni magazini i
knjige (takoñer televizija i radio) svakodnevno bombardiraju ljude izjavama ‘o boljoj budućnosti
čovječanstva’. Potrebno je samo da uložimo još novaca u njihove projekte kako bi oni pronašli
cjepiva protiv svih bolesti i konačno zaustavili starenje i smrt.
Ja se već godinama pitam: “Zašto ljudi već stoljećima vjeruju u neke tvrdnje (hipoteze i
teorije) koje uopće nisu zasnovane na konkretnim dokazima?” Zar to nije izvrstan dokaz ispiranja
mozga? Poznajete li nekoga tko vjeruje u teoriju ‘Velikog praska’ (o postanku svijeta) ili
Darwinovu teoriju o evoluciji vrsta? S druge strane, poznajete li nekoga tko ne vjeruje u
reinkarnaciju – iako znanost ne može dokazati da zakoni karme i reinkarnacije ne
funkcioniraju? Takvih ljudi još uvijek ima po svuda oko nas.
Primjer 5) Duhovna i klasična glazba koje povoljno utječu na našu psihu, harmoniziraju
energije u tijelu i pospješuju dobre vibracije – u moderno doba bivaju agresivno potiskivane
jeftinim i komercijalnim zvukovima (koji se teško mogu nazvati glazbom) i koji u ljudima potiču
osjećaje agresivnosti, nasilja, ludila i potrebu za intoksikacijom. Hard rock, teški metal, punk
glazba, psihodelična glazba i sl. uništavaju u ljudima sposobnost kreativnosti, deharmoniziraju
funkcije suptilnog tijela, povećavaju izlučivanje adrenalina i drugih hormona koji potiču bestijalno
i destruktivno ponašanje. Pošto zvukovi imaju strahovito veliki utjecaj na našu svjesnost,
manipulatori ih jako dobro koriste kako bi u ljudima uništili vrlinu i udaljili ih od istinske
duhovnosti. Zašto? Možda zato što istinski duhovnim ljudima ne mogu prodavati cigarete, drogu,
alkohol i oružje koji su popratni elementi na mjestima gdje se svira destruktivna ‘glazba’. Možda
zato što žele mlade ljude napraviti agresivnima kako bi ih lako poslali u ratove za ispunjenje
njihovih političkih ciljeva. Razloga sigurno ima još mnogo.
Primjer 6) Što se tiče dječjih igračaka, primijetite da su police trgovina dječjim igračkama
dobrim djelom ispunjene plastičnim oružjem, dječjim vojnim uniformama, mini–tenkovima,
gumenim lutkama monstruma izopačenog izgleda, plastičnim lubanjama i kosturima, itd. Nekada
su se djeca igrala igračkama načinjenim od prirodnih materijala, uglavnom drveta, koje su imale
za cilj da kroz zabavu djecu nauče nečem pozitivnom. O ovoj tematici bi se mogli napisati čitavi
tomovi knjiga na području psihologije i sociologije. Ali za potrebe ove knjige želim ukazati na
slijedeću činjenicu: Netko se zaista trudi da nas programira još od trenutka kada nam počnu rasti
prvi zubi. Netko želi uništiti vrlinu u nama i okovati nas u lance ateizma i hedonizma pretvarajući
nas u tek neznatne figure na šahovskoj ploči, dvonožne zvijeri, robove ispranog mozga koji su
poslušno spremni sve i svašta konzumirati i prodati svoju vlastitu dušu za ono malo sreće koja je
dostupna čak i životinjama (na malo drugačiji način). Netko nas do te mjere programira još od
djetinjstva tako da ljude koji misle svojim glavama smatramo programiranim ljudima ispranog
mozga (a takvi su uvijek u manjini i ne idu zacrtanim putovima budalaste većine).

Očigledno je da su šest prethodno nabrojanih primjera ispiranja mozga tako efikasni da su

njihovi rezultati uzeli velikog maha po čitavom svijetu. Zbog toga ljudi jedu nezdravu ‘hranu’,
drogiraju se, piju alkohol, vjeruju u ‘znanstvene’ gluparije, idu u ratove, odaju se kriminalu, itd.
Meñutim, sve te vrste ispiranja mozga su temeljene na jednoj osnovnoj zabludi koju znanstvenici
već stoljećima serviraju naivnom stanovništvu – a to je: “Vi ste tijelo!” Na osnovu tog lažnog
poistovjećivanja, vrlo je lako gotovo svakome nalijepiti nacionalnu ili religijsku pripadnost zbog
koje će mnogi poletno krenuti u rat i ubijati pripadnike drugih nacionalnosti i religija. Svi ratovi u
povijesti čovječanstva i sve terorističke akcije bile su i bit će u budućnosti temeljene na toj jednoj
krivoj formuli kojom znanstvenici i političari uporno kljukaju neuki narod – “Vi ste tijelo!” Takva
vrsta ispiranja mozga je apsolutno suprotna duhovnim istinama koje su popraćene vrlinskim
odlikama (ljubav, mir, tolerancija, samilost, zdrav život, istinoljubivost, čistoća, itd). To je ono za
čime svatko od nas žudi, zar ne? Sve dok ljudi bez razmišljanja pristaju biti zavedeni
materijalističkom propagandom i hedonizmom – toliko dugo će istinska duhovnost i vrlinske odlike
koje je prate – biti samo čežnjive želje o jednom boljem životu.
Treba vam dokaz? Osvrnite se oko sebe i pogledajte rezultate propagande (ispiranja mozga)
kojom bivate svakodnevno programirani pomoću javnih glasila. Usprkos brojnim otkrićima
moderne znanosti (koja je temeljena na grubom ateizmu) – standardi života se degradiraju
alarmantnom brzinom iz dana u dan. Pitka voda i zdrava hrana nedostupni su većini čovječanstva.
Zrak je zagañen ugljičnim dioksidom koji ne samo da truje naš organizam, nego i stvara globalno
povećanje temperature, zbog čega smo na pragu klimatskog kaosa koji nam predstoji. U 21.
stoljeću stopa mortaliteta je veća nego u srednjem vijeku kada je harala kuga (i Inkvizicija).
Nikada ranije u povijesti čovječanstava nije toliko ljudi umiralo od gladi kao što je to danas. Zbog
sustavnog ispiranja mozga ljudi su spremni odreći se zdravog i mirnog života u zamjenu za
tehnološke pogodnosti koje nudi moderna znanost (brze automobile, kompjutere, mobilne
telefone i ostale tehnološke/elektronske ‘pogodnosti’). Pored toga, ljudski moral je u ogromnom
padu, što rezultira povećanjem nasilja i kriminala. I to sve – zbog čega? Zbog toga što neki
moćnici na vama žele stvarati ogroman profit i manipulirati vaše emocije kako bi ih iskoristili za
svoje političke, ekonomske i društvene ciljeve.
Kada su novinari upitali našeg duhovnog učitelja A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada da li je
došao u Ameriku ljudima ispirati mozak, on je odgovorio: “Ne. Došao sam vam dati mozak!”
Zaista, osnovna misija Hare Krišna pokreta je probuditi čovječanstvo iz iluzije materijalizma i
podsjetiti (obrazovati) ljude o njihovoj vječnoj duhovnoj prirodi koja je temeljito opisana na
stranicama svetih spisa koje Stvoritelj pohranio u ruke čovječanstva prije mnogo milijuna godina
u obliku vedske literature.

11) Koji su vaši izvori financijskih sredstava?

Hare Krišna pokret (ISKCON) je neprofitabilna duhovna institucija, što znači da se financijska
sredstva koriste isključivo u svrhu promidžbe duhovnosti i vedske kulture. Ta promidžba
uključuje: Grañenje i održavanje Krišninih hramova, proizvodnju i distribuciju duhovne literature,
organiziranje festivala i ostalih javnih nastupa, proizvodnju i distribuciju produhovljene
vegetarijanske hrane, itd. Postoje 4 osnovna izvora iz kojih ISKCON podmiruje financijske
potrebe za svoje aktivnosti. 1) Prodaja duhovne literature (uglavnom knjige koje je napisao A.C.
Bhaktivedanta Swami Prabhupada) 2) Prodaja parafernalije (audio i DVD diskovi, kalendari,
mirisni štapići, naljepnice, itd.) 3) Vegetarijanski restorani i 4) Donacije zaposlenih članova
ISKCON–a i ostalih simpatizera kao što je bio Mr. George Harrison, slavni član Beatles–a.
ISKCON se sastoji većinom od porodičnih članova koji su zaposleni u skladu sa svojom
profesijom. Pa tako većina tih članova održava svoje porodice radeći kao liječnik, pekar,
automehaničar, pjevač, učitelj, advokat, poljoprivrednik, itd. Vaišnave mogu raditi bilo koje
poslove koji ne dovode u pitanje kršenje četiri regulativna načela. Zbog toga vaišnave nikada ne
rade kao mesari, znanstvenici koji rade pokuse na životinjama ili medicinsko osoblje koje vrši
abortuse.
U velikim religijskim tradicijama (kršćanstvo, judaizam, islam, itd.) postoji tek mali broj
aktivnih monaha koji žive u manastirima, crkvama, sinagogama, džamijama, itd. Velika većina
pripadnika dotične religije, koji su radni ljudi iz kongregacije – financijski osiguravaju potrebe
posvećene manjine (monaha i časnih sestara) te brinu za održavanje sakralnih objekata. Na
sličan način i u Hare Krišna pokretu – većina sljedbenika su članovi kongregacije (radni ljudi i
studenti) koji svoj duhovni život prakticiraju uglavnom kod kuće i daju svoje financijske priloge i
druge vrste usluga (službe) u skladu sa svojim mogućnostima i sposobnostima. Želio bih
naglasiti da su svi prilozi isključivo dobrovoljnog karaktera, te da ne postoji iznuñivanje novčanih
sredstava od kongregacijskih članova.

12) Da li je neophodno napustiti sve i živjeti u hramu?

Ovdje možemo govoriti o dvije teme – o ‘napuštanju svega’ i o ‘životu u hramu’. Krišna ne
primorava nikoga da napusti ništa jer poštuje našu individualnost i pravo slobodne volje. Duhovni
život je stvar dobrovoljnog izbora. Ali ipak, onima koji su ozbiljno odlučili da postignu
savršenstvo ljudskog oblika života prakticirajući bhakti–yogu – On dobronamjerno poručuje da
odbace sve grješne aktivnosti i sve objekte (predmete) koji su vezani uz takve aktivnosti. U
krajnjoj liniji, poručuje nam da odbacimo sve svoje vezanosti za materijalni svijet. Naravno, to
ne znači da ne možemo ništa posjedovati. Nije bitno koliko materijalnih dobara netko posjeduje,
već je bitno u koju svrhu i sa kakvim stanjem svjesnosti ih koristi. Vedska povijest je puna
primjera kraljeva (tzv. radžarišija) koji su bili izuzetno duhovno napredni i nisu bili materijalno
vezani za svoja ogromna bogatstva.
Ako je netko zainteresiran da postane član Hare Krišna pokreta, od njega se ne očekuje da
napusti svoj posao, tj. izvor prihoda (ukoliko taj izvor prihoda nije vezan za grješne aktivnosti
kao npr. biti mesar). Meñutim, postoje mnogi predmeti koji nisu nužno vezani za grješne
aktivnosti, ali ih je povoljno odbaciti (prodati ili dati nekome) jer stvaraju nepotrebne vezanosti
koje su prepreka na putu duhovnog života. Kao primjere tu mogu navesti televizor, razni
znanstveni ili modni magazini, bezvrijedne knjige, CD diskovi sa ne–duhovnom glazbom, itd.
Meñutim, važno je istaći da ne postoji službeni zahtjev da se takve stvari odbace. I opet, to je
stvar osobnog izbora. Iskustvo pokazuje da se manje napredni članovi pokreta teže odvajaju od
takvih predmeta (nepotrebnih za napredak u duhovnom životu), ali kada tijekom vremena doñu
na odreñenu razinu duhovnog napretka – onda se lako odvoje od njih.
Što se tiče življenja u hramu, o tome sam već nešto napisao u odgovoru na pitanje 11. Ovdje
mogu dati proširenije objašnjenje. Postoje dvije glavne vrste zajednice. 1) Hram, koji se
uglavnom nalazi u urbanoj sredini – ima za cilj omogućiti što većem broju ljudi da doñu vidjeti
Božanstva15, porazgovarati sa članovima zajednice, čuti lekcije o bhakti–yogi i vedskoj kulturi,
kupiti koju knjigu, napraviti neku službu za Krišnu, itd. Glavni dio hrama je oltar na kome se
nalaze Božanstva (ili slika Božanstava). U hramu postoje odvojene prostorije za život muških
članova (brahmacari–ašram) i ženskih članova hrama (brahmacarini–ašram). U pravilu, bračni
parovi (pogotovo sa djecom) ne žive zajedno u hramskoj zgradi, ali ima ponekih izuzetaka.
2) Farma (ruralna zajednica) služi kao seoska komuna za zajednički život vaišnavskih porodica.
Farma takoñer ima hram sa Božanstvima, ali za razliku od hramske zajednice u urbanoj sredini –
porodični ljudi imaju svoje kuće u okolini hrama ili plaćaju stanarinu za iznajmljivanje kuća koje
službeno pripadaju Božanstvima i ISKCON–u. Drugim riječima, novac od prikupljene stanarine
koristi se za održavanje Božanstava. Na nekima od naših farmi djeluju škole za djecu, tzv.
gurukule.
U hramsku zajednicu ne može doći živjeti baš svaki član pokreta koji bi htio. Ta mogućnost
ostaje otvorena samo za one koji su spremni striktno slijediti četiri načela reguliranog života,
slijediti svakodnevne hramske programe i dobrovoljno vršiti neku službu u skladu sa svojim
kvalifikacijama i psiho–fizičkim mogućnostima. Članovi hramske zajednice moraju biti spremni
svoj život podrediti službama i potrebama propovijedanja (obrazovanja što većeg broja ljudi o
različitim aspektima znanosti o Krišni). Za razliku od hramske zajednice koja je prvenstveno
usmjerena na širenje misije (tzv. sankirtana misije) – komune na farmama su uglavnom
usmjerene na zdrav duhovni razvoj vaišnavskih porodica, odgoju (obrazovanju) djece,
proizvodnju vlastite hrane (poljoprivreda i mljekarstvo). To je takoñer način propovijedanja kroz
koji članovi komune ostalom stanovništvu praktično pokazuju dobrobiti od jednostavnog
(zdravog) življenja i visokog (duhovnog) razmišljanja.
Naravno, najveći broj članova Hare Krišna pokreta živi kod svoje kuće (koja je u idealnim
uvjetima pretvorena u privatni hram). Mnogi kućedomaćini imaju svoj oltar i slijede standarde
hramske zajednice. Takvi članovi pokreta, koji ne žive niti u hramu, niti na farmi, već kod svoje
kuće – nazivaju se članovi kongregacije. Važno je napomenuti da nije važno gdje tko živi, već je
važno sa kakvom iskrenošću i kakvim standardima prakticira duhovni život bhakti–yoge.

13) Na koje načine ISKCON daje svoje doprinose čovječanstvu?

Mi, članovi Hare Krišna pokreta želimo vidjeti ovaj svijet kao puno bolje mjesto za život –
lišeno ratova, kriminala, mržnje i ludila koji nalaze svoje izvore u nižoj ljudskoj prirodi (pohlepi,
požudi, zavisti i lažnom poistovjećivanju). Ta niža ljudska priroda je ništa drugo nego rezultat
nedostatka istinske duhovnosti koja svakodnevno biva uništavana materijalističkom
propagandom javnih glasila i obrazovnim programima modernog školstva.
Postoje neosnovane tvrdnje i optužbe kako su članovi Hare Krišna pokreta ‘beskorisni neradnici
koji prose na ulici’. Ljudi od kojih dolaze takve izjave uglavnom vide vaišnave kako prodaju
duhovnu literaturu ili pjevaju i plešu na ulici. Što se tiče pjevanja i plesanja na ulici, tu temu ću
detaljnije obraditi u odgovoru na pitanje 47. A što se pak tiče prodaje duhovne literature na ulici
– zar je to nerad? Mnogi moji kolege provedu i više od osam sati dnevno na ulici (po različitim
vremenskim uvjetima) i dobrovoljno se izlažu mnogim neugodnostima (pa čak i opasnim
situacijama) – ne bi li ljudima kroz drevnu vedsku literaturu pružili mogućnost da saznaju
duhovne istine koje su jedini lijek za apsolutno sve probleme od kojih pati čovječanstvo
današnjice.
Što se tiče prošenja, hajde da prvo analiziramo što je uopće prošnja. “Prošenje je iznuñivanje
materijalnih dobara (novac, odjeća, hrana, itd.) pozivajući se na nečiju milost. Prošnja
podrazumijeva da se darovateljima ne daje ništa za uzvrat.” Ako se slažete sa ovom definicijom,
onda morate prihvatiti činjenicu da članovi ISKCON–a nikada ne prose. Mi prodajemo knjige i

15
Vidi odgovor na pitanje br. 4.
parafernaliju16, ali nikada ne zahtijevamo od ljudi da nam daju materijalna sredstva, a da im mi
ne damo nešto za uzvrat. Ako ljudi po vlastitom nahoñenju žele dati svoje dobrovoljne priloge,
bez da traže išta za uzvrat – to je druga stvar, to nije prošnja. Sve religijske zajednice u svijetu
su otvorene za prihvaćanje dobrovoljnih priloga svojih simpatizera. Meñutim, čak i u takvim
slučajevima običavamo dati darivateljima nekakav poklon za uzvrat kao znak zahvalnosti.
Hajdemo sada analizirati što ISKCON praktično čini za dobrobit čitavog čovječanstva. Naši
prilozi se mogu svrstati u dvije kategorije – duhovni i materijalni. Duhovni prilozi: O njima sam
do sada već nešto napisao, ali evo da ih ponovo spomenem kroz jednu poredbu. Zamislite da
posjedujete cjepivo koje je efikasno protiv AIDS–a, ali formulu ljubomorno čuvate za sebe i svoju
porodicu. Onda jednoga dana netko otkrije da posjedujete tajnu formulu i prijavi vas policiji.
Vjerojatno bi vas država zbog skrivanja formule poslala na doživotnu robiju ili smrtnu kaznu.
Slično tome, mi zaista posjedujemo ‘tajno cjepivo’ protiv svih problema koji haraju materijalnim
svijetom. To ‘cjepivo’ je zapravo duhovno znanje koje je Krišna položio u ruke svetaca i mudraca
iz drevne prošlosti – za dobrobit ne samo čitavog čovječanstva, već i za dobrobit svih živih bića
uvjetovanih iluzornim mišljenjem: “Ja sam tijelo. Sve što doživljavam oko sebe je apsolutna
realnost.”
Naša sveta dužnost je da sa čitavim čovječanstvom podijelimo to ‘tajno’ duhovno znanje koje
se u svom neizmijenjenom obliku već tisućljećima prenosi s generacije na generaciju duhovnih
učitelja i ostalih vaišnavskih svetaca opunomoćenih direktno od Krišne. Kao što ste mogli
pročitati u odgovoru na pitanje 2, naš duhovni učitelj (A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada) je
bio specijalno opunomoćen da znanost o Krišni rasprostrani po čitavom svijetu. Prije njega su i
drugi tzv. gurui dolazili na Zapad prodajući lakomislenim ljudima kojekakve koktel filozofije koje
su se skrivale pod velom yoge i ‘drevne indijske mudrosti’ – ali on je jedini sa sobom donio
bhakti–yogu (izvornu znanost o svjesnosti Krišne). Bhakti–yoga nije nikakva ‘indijska’ mudrost,
već apsolutna duhovna znanost koja potječe od samoga Gospodina i univerzalno je primjenjiva u
sva vremena, u čitavoj stvorenoj kreaciji.
Žalosno je što se mnogi ljudi uporno opiru primanju ovog znanja iako je ono besplatno.
Zadojeni filozofijom grubog materijalizma (hedonizma) kojeg im svakodnevno serviraju
znanstvenici i političari, te zbunjeni anti–propagandom religijskih fanatika – takvi ljudi su u
nemogućnosti prepoznati neprocjenjivu vrijednost znanja kojega mi pažljivo čuvamo i dijelimo sa
drugima. Svi mi koji smo dobrovoljno pristali slijediti Krišnina dobronamjerna uputstva, primili
smo na sebe obavezu dijeljenja ove duhovne mudrosti sa drugima. To je najveći prilog kojega
čovječanstvo (ne) može zamisliti.
Materijalni prilozi: Od 1974. godine u okviru ISKCON–a djeluje program “Food For Life
(FFL)/Hrana za Život.” Taj program se sastoji od besplatnog dijeljenja vegetarijanske hrane
beskućnicima, u sirotištima, u područjima pogoñenim elementarnim nepogodama i ratom
zahvaćenim zemljama. Zapravo, takva vrsta priloga je takoñer duhovna, jer hrana koju mi
dijelimo – nije obična vegetarijanska hrana, već je produhovljena time što je sa devocijom
spremana i nuñena Krišni na oltaru. Takva hrana se zove prasadam, a svi oni koji je jedu – imaju
od toga duhovnu dobrobit. FFL je danas aktivan u preko 60 zemalja širom svijeta i posluži na
tisuće besplatnih obroka svakoga dana! Taj naš program je najveći program za masovnu
distribuciju vegetarijanske hrane u čitavom svijetu.
Meñu brojnim svjetskim uspjesima FFL programa, navesti ću tek nekoliko.
1) Sarajevo (1994). FFL program je spasio živote mnogih ljudi koji su se zatekli u opkoljenom
Sarajevu. Ta je operacija bila pravi podvig, jer smo čak i u vrijeme apsolutne nestašice uspjeli
pribaviti sastojke neophodne za kuhanje. Dobrobit su imali ljudi svih nacionalnosti koji su u to
vrijeme bili izloženi bombardiranju, granatiranju i snajperskim mecima.
2) Grozny, Čečenija (1995). Podijeljeno 850.000 obroka.
3) Nikaragva, (1998). Pomoć žrtvama uragana Mitch.
4) Mozambik (2000). Pomoć žrtvama nezapamćenih poplava.
5) Gujarat, Indija (2001). Pomoć žrtvama potresa.
6) Sri Lanka i Indija (2004). Pomoć žrtvama tsunamija.
7) Mississippi i Texas, SAD (2005). Pomoć žrtvama uragana Katrina.
Ukoliko želite saznati više o našem FFL programu, posjetite našu web stranicu www.ffl.org
Pored FFL, htio bih istaći još jedan upečatljiv materijalni prilog. Duhovni proces bhakti–yoge i
vaišnavska filozofija inspiriraju na tisuće mladih ljudi širom svijeta da ostave kriminal, drogu,

16
Audio i video diskovi, mirisni štapići, naljepnice, itd.
alkohol i ideju o samoubojstvu, te da postanu zdravi, korisni članovi ljudskog društva. Ima li u
svijetu efikasnije metode za suzbijanje kriminala, narkomanije i alkoholizma?

14) Vi vaišnave slijedite Vede, a odbacujete neka vedska uputstva i zaključke. Zašto?

Vedska književnost uzima u obzir činjenicu da različiti ljudi žele postići različite ciljeve u svom
životu i da nisu svi zainteresirani za dostizanje duhovnog savršenstva i povratak u duhovni svijet.
Iako Vede nude informacije o svijetu koji se nalazi izvan domašaja naših osjetila (i mašte), o
svijetu koji je izvorno naš pravi dom – uvijek su postojali (i postojati će) ljudi koji nisu
zainteresirani za povratak u duhovni svijet i ponovno uspostavljanje svoje zaboravljene veze sa
Krišnom. Takvi ljudi se zovu materijalisti jer ih zanima samo sreća i obilje koje njihovim tijelima i
osjetilima može ponuditi Krišnina iluzorna energija. Iz tog razloga, Krišna nudi takvim ljudima
različite grane svjetovnog znanja u karma–khanda dijelu Veda. To su uvršteni: ayur–veda
(znanje o liječenju ljekovitim biljkama, bioenergijom i mantrama), jyotiš–veda (znanje o
astrologiji i astronomiji), dhanur–veda (znanje o borilačkim vještinama i mističnim oružjima),
gandharva–veda (znanje o raznim granama umjetnosti), stapatya–veda (znanje o arhitekturi),
itd.
Pored materijalista, tj. karmija, koje zanima karma–khanda dio veda, postoje i tzv. jnaniji (čita
se: gjaniji) koje zanima filozofska spekulacija i misticizam. Oni nastoje zadovoljenjem
polubogova dobiti odreñene mistične moći. Polubogovi su moćna bića (opunomoćena od samoga
Krišne) – zadužena za pravilno funkcioniranje prirodnih zakona u čitavom univerzumu. U krajnjoj
liniji, Krišna je taj koji posredstvom polubogova podaruje takve blagoslove upornim jnanijima.
Gospodin Krišna u Bhagavad–giti izjavljuje na nekoliko mjesta kako su obožavatelji polubogova
budalasti. Navodim jedan od tih stihova (Bg.7.23): ‘‘Ljudi slabe inteligencije obožavaju
polubogove, a njihovi plodovi (koje dobivaju od polubogova) su ograničeni i privremeni. Oni koji
obožavaju polubogove, odlaze na planete polubogova; ali oni koji su posvećeni Meni – dostižu
Moj vrhovni planet.’’ I u današnje vrijeme postoji ogroman broj naivnih ljudi koji su fascinirani
mističnim moćima nekih jnanija i mistika. Takvi mistici mogu stvoriti grumene zlata, postati
nevidljivi, čitati umove drugih ljudi, itd. Meñutim, to je sve beskorisna magija koja traje dok ne
postanu prisiljeni (zakonima materijalne prirode) dobiti novo tijelo u krugu reinkarnacije.
I konačno, najuzvišeniji dio vedske književnosti posvećen je vaišnavama, obožavateljima
samog Gospodina Krišne. (Još jedno od Njegovih imena je Višnu; u skladu sa sanskrtskom
gramatikom otuda dolazi riječ vaišnava). U tom dijelu Veda koji se zove upasana-khanda
opisane su Krišnine aktivnosti i uputstva za one koji su odlučni dostići savršenstva ljudskog
života – odbacivanje materijalne svjesnosti, odbacivanje iluzornog poistovjećivanja sa tijelom,
ponovo buñenje uspavane ljubavi prema Krišni i odlazak u duhovni svijet (u svom izvornom,
vječnom tijelu).
Pošto se mi vaišnave ne interesiramo za obožavanje polubogova, odlazak na rajske planete ili
dobivanje mističnih sposobnosti – mi proučavamo samo onaj dio Veda koji je posvećen istinskom
duhovnom životu. Taj dio Veda je prilično obiman i teško da bi se sve moglo proučiti tijekom
jednog prosječnog ljudskog života. Zbog toga su mudraci iz drevne prošlosti ‘kondenzirali’
najvažnije znanje u slijedećim knjigama: Šrimad–Bhagavatam, Bhagavad–gita, Mahabharata,
Ramayana i Caitanya–caritamrita. Šrimad–Bhagavatam se sastoji od 18.000 stihova i opisuje
aktivnosti i uputstva Gospodina Krišne i Njegovih povjerljivih pratioca. Bhagavad–gita se sastoji
od 700 stihova, a literarno značenje naziva je ‘Božanska pjesma’. Ona postoji vječno, a Krišna ju
je zadnji puta ponovio za dobrobit čovječanstva prije otprilike 5300 godina.
Mahabharata je najobimniji ep na svijetu. Dugačak je kao Ilijada i Odiseja osam puta zajedno.
Taj ep opisuje Krišnine aktivnosti i važna duhovna uputstva za duhovnu dobrobit čovječanstva.
Mahabharata je jedna velika istinita priča (gdje je Krišna jedan od glavnih aktera) u kojoj su
opisani dogañaji prije, za vrijeme i nakon najvećeg rata u povijesti čovječanstva – rata na
Kurukšetri. Ramayana je drugi po veličini ep u svijetu. Sastoji se od 24.000 stihova koji opisuju
aktivnosti i moralne poruke Gospodina Ramacandre (‘c’ se izgovara kao ‘ć’), Krišninog avatara
koji se na ovom planetu pojavio prije otprilike milijun godina. To je takoñer istinita priča čiji se
splet dogañaja vrti oko otmice jedne žene i rata koji je nakon toga uslijedio. Skraćene verzije
Mahabharate i Ramayane na hrvatskom jeziku, mogu se nabaviti preko portala
www.udrugalotos.hr. Caitanya–caritamritu (‘c’ se izgovara kao ‘ć’) je krajem šesnaestog stoljeća
napisao Šrila Krišnadas Kaviraj Goswami. To literarno remek–djelo opisuje aktivnosti i učenja
Gospodina Caitanye Mahaprabhua – samog Gospodina Krišne koji se pojavio zajedno sa svojim
povjerljivim pratiocima iz duhovnog svijeta – da bi osobnim primjerom poučio čovječanstvo kako
se ponaša idealni vaišnava. O Njemu sam nešto više napisao u odgovoru na pitanje 3.
 Općenita vedska uputstva i zaključci imaju mnogo dodirnih (zajedničkih) točaka sa
vaišnavskom kulturom i filozofijom, ali se ipak razlikuju utoliko što vaišnavizam ne podržava
obožavanje polubogova i vršenje rituala za stjecanje materijalnog obilja i misticizma. Tu leži
najveća razlika izmeñu vaišnavizma (koji je fokusiran na obožavanje Vrhovnog Stvoritelja) i
hinduizma (u kojemu se obožavaju polubogovi i vrše rituali za stjecanje materijalnih obilja). Pa
ipak, zbog praktičnih razloga, vaišnave koriste znanje iz karma–khande kako bi ga iskoristili za
što kvalitetniji duhovni život. Kao npr. medicinsko znanje opisano u ayur–vedi.

15) Da li su žene u ISKCON–u u podreñenom položaju?

Odgovor na ovo pitanje može se dati iz dva aspekta – materijalnog i duhovnog. S materijalne
točke gledišta, opće je poznato da su žene slabiji (nježniji) spol kojemu je po zakonitostima
prirode potrebna zaštita muškarca. Od praiskona, uloga žene je da raña djecu, brine o njima i
mužu, te vodi brigu o kućanskim poslovima. S druge strane, muškarac je taj koji nosi
odgovornost za sigurnost i zadovoljenje prirodnih potreba porodice (prebivalište, hrana, odjeća,
zdravstvena zaštita, itd.) Žene ne samo da su tjelesno slabije od muškarca, već i njihovo
psihičko ustrojstvo ukazuje na inferiornije psihičke sposobnosti u odnosu na muške.
Znanstvena statistika pokazuje da su se u zadnjih 60 godina prirodne uloge muškarca i žene
počele miješati i izjednačavati. Zbog urbaniziranog trenda života u industrijski razvijenim
zemljama, žene su često puta prinuñene vršiti dužnosti koje su svojstvene za muškarce. Pa
tako danas postoje žene koje su političari, ratnici, uspješne poslovne osobe, itd. Kao sljedbenici
vedske kulture, članovi ISKCON–a su pobornici tradicionalne (prirodne) uloge žene; uloge koja
se još uvijek održava na snazi uglavnom u društvima azijskih zemalja i bliskog Istoka. U
vedskoj kulturi i filozofiji jednostavno nema mjesta za feminizam; meñutim, iako vedska
tradicija zagovara podreñenost žene u odnosu na muškarca, žene u ISKCON–u imaju
ravnopravnu važnost u pogledu duhovnih dužnosti te donošenja važnih odluka vezanih za
efikasno funkcioniranje našeg duhovnog društva.
Hajde da vidimo što Krišna u Bhagavad–giti osobno izjavljuje o ženama. 1) (Bg.9.32.) “...oni
koji uzmu utočište u Meni, iako niže prirode – žene, vaišye17 i šudre – mogu dostići vrhunsko
odredište.” Ovdje Krišna potvrñuje ono što sam ja prethodno već spomenuo – da su žene
prirodno inferiornije u odnosu na muškarce. 2) (Bg.10.34.) “...Meñu ženama Ja sam slava,
dobra sreća, profinjeni govor, dobro pamćenje, inteligencija, postojanost i strpljenje.” U ovom
stihu Krišna nabraja odlike za koje smatra da su svojstvene za žene. U manu–samhiti postoji
izjava da ne može biti povoljnosti na mjestima gdje nisu zaštićeni brahmane18, žene, djeca,
stari ljudi i krave. Krišna je stvorio idealni društveni poredak (tzv. varna–ašrama) u kojemu
žene uživaju konstantnu zaštitu (od oca, muža, a kasnije i sina). Drugim riječima, u skladu sa
vedskom kulturom – dužnost muških članova društva je da zaštite žene od bilo kakvog oblika
izrabljivanja (kako tjelesnog, tako i psihičkog). Zbog toga u vedsko vrijeme nije bilo vršenja
abortusa; silovanja su bila vrlo rijetka pojava (a prestupnici su bili kažnjavani smrtnom
kaznom). Zatim, žene nisu morale raditi teške fizičke poslove ili putovati satima da bi došle do
radnog mjesta. Ne; njihovo ‘radno mjesto’ je bilo kod kuće i na taj način su žene bile
zadovoljne vršeći svoje prirodne dužnosti koje su odgovarale njihovoj ženskoj prirodi.
Prethodno spomenute razlike izmeñu muškaraca i žena postoje samo na materijalnoj razini –
ali mi smo duhovna bića. Zbog toga, s duhovne točke gledišta, ne postoji razlika meñu
muškarcima i ženama. Ta razlika postoji samo toliko dugo dok su duhovne duše uvjetovane
zakonima materijalne energije u ovom svijetu. Duhovna duša uvjetovana materijalnom
energijom i utamničena u odreñenoj vrsti tijela – sićušna je kao 1/10.000–ti dio vrha vlasi kose.
Kao takva, ona je kao sjemenka koja se razvija u svoj vječni, izvorni oblik tek kada se vrati u
duhovni svijet. A tamo u duhovnom svijetu, stanovnici su naravno muški i ženski. Može se
često puta desiti da netko tko je u svom izvornom duhovnom tijelu muškarac – trenutno u
materijalnom svijetu bude zatočen u žensko tijelo. U duhovnom svijetu, našem izvornom
prebivalištu – upravo žene su slavljene kao najpovjerljiviji pratioci Krišne, zbog svoje
nesebične, ogromne ljubavi prema Njemu. Te žene se nazivaju gopije.
Ženama u Hare Krišna pokretu je dozvoljeno da budu duhovni voñe ukoliko su kvalificirane za
takve odgovornosti. O toj temi pročitajte više u odgovoru na pitanje 18. Neki ljudi nam
predbacuju da mi smatramo da su žene manje inteligentne. U skladu sa vedskom i
vaišnavskom filozofijom, inteligencija znači sposobnost pravljenja razlike izmeñu materije i

17
Pogledajte rječnik na kraju knjige.
18
Intelektualna klasa ljudi u vedskom društvu. Brahmane su uglavnom mudraci odgovorni za duhovni napredak čitavog
društva.
duha, privremenog i vječnog, iluzije i istine. Na osnovu ove definicije, inteligentni ljudi (bez
obzira na spol) su oni koji se ne poistovjećuju s materijalnim tijelom, već djeluju na razini svog
duhovnog identiteta, vršeći dužnosti koje su propisane dharmom (vječnim Božjim zakonima).

16) Zašto je neophodno duhovno vodstvo gurua?

Da bi ovladali nekim umijećem, neophodno je imati kvalificiranog učitelja, kao npr. pri
pokušaju da postanemo uspješan glazbenik, sportaš ili doktor. Isto važi i za duhovnu znanost.
Nemoguće je postići duhovno savršenstvo samo čitanjem knjiga. Zar ćete smatrati nekoga
vjerodostojnim doktorom i prepustiti mu se u ruke samo zato jer je prostudirao sve medicinske
enciklopedije, bez da je ikada išao na fakultet i tamo učio od priznatih doktora i bez da je ikada
prakticirao pod nadzorom iskusnog i provjerenog liječnika? Po vedskoj definiciji, vjerodostojni
duhovni učitelj je onaj koji ispunjava slijedeće uvjete:
a) poznaje znanost o Bogu
b) ima čvrstu želju služiti Boga do kraja života
c) u potpunosti kontrolira svoja osjetila (što se na sanskrtu naziva swami ili goswami). Ovo
podrazumijeva da nije uključen u vršenje grješnih aktivnosti, od kojih su četiri najistaknutije: 1)
jedenje mesa, ribe i jaja, 2) intoksikacija bilo koje vrste, 3) kockanje i 4) nezakonite seksualne
aktivnosti, tj. one koje nemaju za cilj začinjanje djeteta sa vlastitom ženom.
d) ne mijenja izvorne duhovne poruke, oduzimanjem ili dodavanjem bilo čega
e) nema privatne materijalne ambicije i planove
f) ponizan je i milostiv
g) ne žudi za materijalnim bogatstvom, slavom i prestižem
h) nevezan je za materijalne objekte osjetila.
Dužnost učenika je da ispita kvalitete osobe koju je izabrao/la za duhovnog učitelja, prije nego
li se uspostavi formalni odnos učitelj–učenik. To je izuzetno važno, jer danas u svijetu postoji
veliko tržište tzv. gurua, koji su zapravo prevaranti jer nisu kvalificirani predstavnici Boga i nisu
kompetentni da svoje učenike vode putem ljubavi prema Bogu i konačno ih vrate u duhovni
svijet. Takvi prevaranti nisu zainteresirani za duhovnu dobrobit svojih učenika, već su
zainteresirani za vlastitu materijalnu udobnost. Puni su negativnih ljudskih osobina koje često
puta vrlo vješto prikrivaju.
Glavna dužnost gurua je da svojim učenicima bez promjene prenosi duhovno znanje koje je
primio od svog gurua. Na taj način trenira svoje učenike dijeleći sa njima svoje duhovne
realizacije i iskustva. Kvalificirani duhovni učitelj može vidjeti prepreke na duhovnom putu svojih
učenika i daje im uputstva kako da ih prebrode.

17) Što je duhovna inicijacija?

Duhovna inicijacija u vaišnavskoj tradiciji znači službeno opunomoćenje kandidata i povezivanje

sa nizom učeničkog nasljeña. Niz učeničkog nasljeña se sastoji od specijalno opunomoćenih
duhovnih učitelja koji sa generacije na generaciju (od praiskonskih vremena) čuvaju i prenose
duhovno znanje na svoje učenike, od kojih neki i sami kasnije postanu kvalificirani duhovni
učitelji. Taj niz učeničkog nasljeña započinje sa Gospodinom Krišnom osobno. Sam Krišna se u
ulozi savršenog vaišnave opet pojavio u tom istom nizu učeničkog nasljeña pod nazivom Šri
Krišna Caitanya Mahaprabhu, kao što sam već spomenuo u odgovoru na pitanje 3. Da bi netko
mogao biti duhovni učitelj u nizu učeničkog nasljeña – on mora posjedovati osobine opisane u
odgovoru na prethodno pitanje. U vaišnavskom nizu učeničkog nasljeña izuzetno važan
naglasak se stavlja na prenošenje izvornog znanja, bez ikakvih promjena (oduzimanja ili
spekulativnog dodavanja).
Pošto je ISKCON autorizirani dio niza učeničkog nasljeña, kandidati za inicijaciju moraju
zadovoljiti pravila i slijediti standarde koje je propisao A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada –
izuzetno opunomoćeni acarya19. To znači da kandidat za inicijaciju mora minimalno šest mjeseci
prije inicijacije slijediti četiri regulativna načela i meditirati na 16 krugova Hare Krišna maha–
mantre svakoga dana (Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare, Hare Rama, Hare
Rama, Rama Rama, Hare Hare). Prilikom inicijacije kandidat daje zavjet slijeñenja propisanih
duhovnih standarda i od gurua dobiva duhovno ime. Inicijacije se obično odvijaju pred

19
Izgovara se ‘ačarja’. Acarya znači onaj koji poučava vlastitim uzornim ponašanjem. To je titula koju dobivaju neki vrlo
napredni vaišnave, specijalno opunomoćeni za širenje izvornih poruka vaišnavske filozofije.
Božanstvima u prisustvu drugih vaišnava. Tim činom je kandidat službeno opunomoćen da dobije
najveću moguću dobrobit od maha–mantre – što ne znači da maha–mantra ne djeluje i prije
inicijacije. Inicijacija označava početak ozbiljnog duhovnog života, a prava suština inicijacije je
meñusobna povezanost gurua i učenika u srcu. To je ono što je apsolutno neophodno za
dostizanje duhovnog savršenstva.
Za uspješnu i kvalitetnu vezu izmeñu gurua i učenika, osim kvalificiranog gurua – neophodno je
da i učenik bude kvalificiran. Gospodin Krišna navodi u Bhagavad–giti 4.34. odlike kvalificiranog
učenika: “Samo nastoj naučiti istinu prilazeći duhovnom učitelju. Raspituj se od njega ponizno i
služi ga. Samospoznate duše ti mogu podariti znanje jer su vidjele istinu.” Dakle, Krišna ovdje
ističe tri odlike kvalificiranog učenika: 1) Iskrena želja za primanjem duhovnog znanja, 2)
Poniznost i 3) Stav služenja.
Ako nakon izvjesnog vremena duhovni učitelj primijeti osobitu iskrenost i napredak pojedinog
učenika, on mu/joj tada ponudi i drugu inicijaciju (brahmanska inicijacija). Tom prilikom učenik
dobije sedam dodatnih mantri na koje meditira tri puta dnevno. Samo vaišnavama sa
brahmanskom inicijacijom dozvoljeno je da služe Božanstva na oltaru i da kuhaju za Njih u
hramu. (Kućni standard obožavanje Božanstava može biti nešto niži). Od vaišnave sa
brahmanskom inicijacijom očekuje se da je dobrim dijelom razvio slijedeće odlike: 1) Smirenost,
2) Samokontrola, 3) Vršenje duhovnih strogosti, 4) Čistoća, 5) Tolerancija, 6) Poštenje, 7)
Znanje, 8) Mudrost i 9) Religioznost (u skladu sa dharmom).

18) Mogu li žene biti duhovni učitelji?

Zašto ne bi mogle? Duhovno savršenstvo nije monopol muškaraca. Napredak u duhovnom

životu i odlazak u duhovni svijet – nisu uvjetovani vrstom nečijeg tijela, već vrstom svjesnosti. U
odgovoru na pitanje 16 nabrojane su odlike vjerodostojnog duhovnog učitelja. Svaka žena koja
posjeduje te odlike, kvalificirana je biti duhovni učitelj; ne samo drugih žena – već i muškaraca.
Iako je uobičajeno da su duhovni učitelji uglavnom kvalificirani sveci u muškim tijelima, u našoj
vaišnavskoj tradiciji postoji izvjestan broj kvalificiranih žena svetica koje su bile na izuzetno
visokoj razini duhovnog napretka. Kao primjere mogu navesti Andal, Mirabai, Jahnava Ma,
Gangamata Goswamini, Hemalata Thakurani, itd.
Trenutno u ISKCON–u nema niti jedne žene koja službeno vrši funkciju inicirajućeg duhovnog
učitelja. Meñutim, ako uzmemo u obzir činjenicu da duhovni učitelj nije samo onaj koji daje
duhovnu inicijaciju (dikša), već je i onaj koji daje duhovna uputstva (šikša) – onda možemo reći
da u ISKCONU postoji veliki broj žena koje su šikša–gurui. ISKCON danas posjeduje više od 350
hramova širom svijeta. U nekima od tih hramova, voñe (tzv. predsjednici hrama) su upravo
duhovno kvalificirane žene.

19) Da li vi slijepo slijedite svog gurua?

Slijepo slijeñenje nekoga podrazumijeva izvršavanje svih naredbi bez pogovora i razmišljanja.
Zar ne? U Hare Krišna pokretu duhovni učitelji nikada ne daju naredbe, već daju uputstva koja su
namijenjena za duhovnu dobrobit učenika. Ta uputstva su temeljena na vjerodostojnim
tekstovima iz svetih spisa i osobnim realizacijama (iskustvima) duhovnog učitelja. Guruova
duhovna iskustva takoñer moraju imati svoju potvrdu u vaišnavskim svetim spisima. Jedina
naredba koju svaki guru u Hare Krišna pokretu daje svojim učenicima je ta da slijede četiri
regulativna načela i meditiraju propisani broj krugova maha–mantre svakoga dana. Meñutim, ta
‘naredba’ za učenike ne dolazi kao iznenañenje jer su to već unaprijed poznata ‘pravila igre’ koje
svaka osoba dobrovoljno prihvaća prije nego li postane službenim članom Hare Krišna pokreta.
Guruova glavna uloga u odnosu guru–učenik je u tome da razjasni nedoumice i sumnje koje
učenik ima, te da odgovori na pitanja duhovnog karaktera povezana s napretkom u procesu
prakticiranja bhakti–yoge. To podrazumijeva da je guruova interakcija sa učenikom uglavnom
toliko česta koliko to odreñenom učeniku treba. Ja osobno, imam kontakt sa svojim guruom tek
2–3 puta godišnje kada se osobno sretnemo. U ISKCON–u danas ima oko 80–tak inicirajućih
gurua koji su učenici A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada. Na osnovu svog duhovnog napretka
i iskustva, oni su kompetentni da svoje učenike dovedu do konačnog cilja duhovnog života – do
Krišne.
Najbolji (najnapredniji) su oni učenici koji striktno slijede uputstva i savjete svog gurua. Mnogi
ljudi misle da su gurui u Hare Krišna pokretu neki diktatori koji su udobno smješteni u svojoj
komfornoj kući i preko telefona i e–maila svojim zombi–učenicima daju direktive i nareñenja
(koja izmeñu ostalog, idu u korist njihovog bankovnog računa). Daleko od istine. ISKCON–ovi
gurui nisu kao generali koji donose odluke i nalaze se daleko iza bojnog polja. Oni su borci u
prvim linijama. Njihov zadatak je da vlastitim primjerom (u akciji) pokažu svojim učenicima kako
na što bolji način širiti misiju. Po ISKCON–ovim pravilima, gurui mogu postati samo oni koji su se
dokazali svojom požrtvovnošću i poniznošću (i istovremeno posjeduju odlike koje sam nabrojao u
odgovoru na pitanje 16).
Netko tko je arogantan i pohlepan te željan prestiža i obožavanja – ne može postati guru
usprkos zadivljujućem teorijskom znanju. U duhovnom životu su najveći oni koji su najponizniji i
najpožrtvovniji. Mnogi od naših ISKCON gurua gotovo da i nemaju svoje privatno vrijeme.
Neprestano su angažirani u propovjedačkim aktivnostima (organiziranje festivala i javnih
programa; davanje lekcija u školama, hramovima i na javnim programima, pisanje knjiga,
interakcija sa javnim glasilima, itd). Moj duhovni učitelj (rodom iz Švedske), pored svojih
misionarskih dužnosti, još vodi i brigu o kravama na našoj farmi južno od Stockholma, koristi
osam godina stari Compaq laptop kompjuter od svega 4GB memorije i živi u šumskoj kućici koja
nema struje i vodovodnih instalacija. Priličan kontrast sa onim što netko misli o ‘guruima
diktatorima zavaljenim u udobnu fotelju’, zar ne?

20) Tko danas upravlja ISKCON–om?

1972. godine, Šrila Prabhupada je osnovao upravljajuće tijelo ISKCON–a “Governing Body
Comission” (GBC) iz dva osnovna razloga: 1) Htio je prebaciti odgovornosti menadžiranja na
dvanaest svojih povjerljivih učenika, kako bi on osobno imao više vremena za pisanje i
prevoñenje knjiga te aktivno propovijedanje. 2) Htio je još za vrijeme svog života nadzirati rad
GBC–ja kako bi ih istrenirao u pravilnom donošenju odluka u vrijeme kada njega više ne bude
bilo.
Danas GBC ima 33 člana, a način uprave je centralistički, što znači da GBC nastoji u čitavom
pokretu globalno, održati istovjetne duhovne standarde i ostale elemente presudne za
jedinstveno funkcioniranje pokreta. Meñutim, svaki centar ima svoju lokalnu upravu (vijeće) koje
je odgovorno centralnoj upravi. Osnovne funkcije GBC tijela su 1) Donošenje rezolucija (odluka)
presudnih za efikasno funkcioniranje ISKCON–a. 2) Nadziranje izvornosti duhovnih standarda
koje je postavio Šrila Prabhupada i postizanje sedam ISKCON–ovih ciljeva koje je Šrila
Prabhupada naveo 1966. godine prilikom osnivanja pokreta. Ti ciljevi su slijedeći:
1) Sustavno propagirati duhovno znanje u društvu i obrazovati ljude o načinima duhovnog života
da bi se zaustavila neravnoteža životnih vrijednosti i postiglo istinsko jedinstvo i mir u svijetu.
2) Propagirati svjesnost Krišne kako je zapisano u Bhagavad–giti i Šrimad–Bhagavatamu.
3) Povezati članove ISKCON–a zajedno i dovesti ih bliže Krišni, najuzvišenijem biću, i tako
upoznati sve članove pokreta kao i ostatak čovječanstva – da je svaka duša djelić Gospodina
Krišne.
4) Poučavati i podupirati sankirtana pokret, skupno pjevanje svetih imena Gospodina kako je
razotkriveno u učenjima Gospodina Šri Caitanye Mahaprabhua.
5) Sagraditi za dobrobit čovječanstva hramove posvećene Gospodinu Krišni.
6) Poučavati članove pokreta o jednostavnijem i prirodnijem načinu života.
7) Radi postizanja prethodno spomenutih ciljeva, izdavati i distribuirati magazine, knjige i ostale
pisane materijale.

21) Zašto nosite tako neobičnu, karakterističnu odjeću i znak na čelu?

Iz istog razloga zbog kojeg npr. kršćanski svećenici nose svoju ‘neobičnu, karakterističnu
odjeću’ (crnu mantiju i uže oko struka). Zar i to nije neobično u odnosu na stil oblačenja ostalog
stanovništva? Ali, postoje valjani razlozi za to. Glavni razlog je taj što se upravo takva odjeća
(kakvu imamo mi) nosi i u duhovnom svijetu. Donji dio muške odjeće zove se dhoti (čita se
‘doti’), a gornji dio (vrsta košulje) zove se kurta. Sam Gospodin Krišna nosi dhoti (žute boje). U
duhovnom svijetu nitko ne nosi hlače i mini suknje. Mi se oblačimo onako kako je sam Bog
propisao – a pošto smo mi sljedbenici i predstavnici Krišne, mi se oblačimo kao stanovnici
duhovnog svijeta. Ženska odjeća se zove sari. Žene nose sarije raznih boja i dezena, a muškarci
nose odjeću narančasto–šafran boje ako su neoženjeni (i ne namjeravaju se ženiti) ili bijele boje
ako su oženjeni (ili se namjeravaju oženiti).
 Takva odjeća djeluje kao prepoznatljiva uniforma. Npr. ako netko želi kontaktirati policajca na
ulici, prepoznati će ga po uniformi. Slično tome, ako netko želi prići vaišnavi na ulici i raspitivati
se o duhovnom znanju, prepoznati će ga po odjeći (i znaku na čelu). Uniforma povlači za sobom
neka prava i obaveze. Kao npr. uniforma doktora, policajca, suca ili vojnika – naglašava poziciju
koja daje osobi pravo koje inače ne bi imala kao običan grañanin, ali to za sobom povlači i
odreñeni kodeks ponašanja, tj. odreñene obaveze. Pa ipak, zbog nekih manje–više praktičnih
razloga, mi često puta budemo odjeveni u standardnu svjetovnu odjeću.
Takva duhovna odjeća simbolizira načelo jednostavnosti, koja je u kontrastu sa svjetovnom
odjećom pomoću koje ljudi žele uglavnom privući pažnju na sebe i pokazati se u najboljem
izdanju (što je u krajnjoj liniji temeljeno na lažnom egoizmu: ‘Ja sam tijelo’). Zbog tog načela
jednostavnosti, Isus Krist je takoñer bio odjeven u jednostavnu, lepršavu odjeću koja je prilično
odudarala od stila oblačenja ljudi njegovog vremena. Konačno, takva odjeća je vrlo jednostavna
za održavanje (pranje, sušenje i peglanje), što nama jako pogoduje s obzirom da mi svakoga
dana nosimo čisto opranu odjeću.
Što se tiče ‘znaka na čelu’ – on se zove tilak. Tilak je zapravo glina sa obale rijeke Gange ili
Yamune. Gornji dio tilaka u obliku izduženog slova ‘U’ predstavlja Krišnu, a donji dio (koji se
nalazi na hrptu nosa) u obliku cvjetne latice – predstavlja duhovnu dušu koja se nalazi u tijelu.
Drugim riječima, tilak predstavlja povezanost Krišne i duhovne duše. Znak tilaka se stavlja na 13
mjesta na gornjem dijelu tijela (iznad pojasa), a onaj na čelu je samo jedan od njih. Pored
karakteristične odjeće i tilaka, još jedna od znamenitosti vaišnava je ogrlica od svetog Tulasi
drveta.

22) Kakav je vaš stav prema seksu?

Vezanost za osjetilno uživanje je najdeblja spona koja nas drži čvrsto prikovanima u svijetu
iluzornih zadovoljstava. Krišna ne kaže da je seks zabranjen, ali poručuje da treba biti reguliran i
ograničen isključivo na začinjanje djece sa vlastitom ženom. Sve ostale seksualne akrobacije i
avanture su nepovoljne za one koji su zainteresirani za konačno napuštanje materijalnog svijeta i
povratak u duhovni svijet. Vjerojatno se pitate: “Pa što je to tako loše u seksu? Seks je
prirodan.” Seks je prirodan, ali je isto tako rañanje djece prirodna posljedica seksa. To je
zapravo osnovna svrha spolnog života. Isto tako je prirodno da roditelji vode brigu o svom
potomstvu. Grješan seks je ograničen na osjetilno uživanje i odbacivanje odgovornosti koje su
prirodna posljedica tog uživanja. Kontracepcijska sredstva nisu prirodni plodovi dani od Boga.
Kondomi ne rastu na drvetu. Izmislili su ih ljudi sa ciljem da osjetilno uživaju i izbjegnu
odgovornost brige o djeci koja bi inače bila prirodna posljedica takvog uživanja.
Meñutim, realnost je da se neželjena djeca ipak rañaju. Razloga ima nekoliko: Silovanja, seks
nakon uzimanja narkotika i alkohola, kontracepcijska sredstva zakažu, itd. Na žalost, kada se
nešto od toga dogodi, mnogi ljudi pribjegavaju vršenju abortusa, čedomorstvu ili u boljem
slučaju – ostavljanju djece u sirotištima.
Nekontrolirana požuda je jedna od najmoćnijih sila u materijalnom svijetu. Može otići tako
daleko da neke ljude napravi perverznjacima i seksualnim manijacima najgorih vrsta. Takvi ljudi
krše sve moguće norme etičkog ponašanja. Postoje razni načini na koje se nekontrolirana požuda
manifestira: preljuba, prostitucija, različiti oblici masturbacije, silovanja (tu možemo ubrojiti i
incest), seks sa životinjama, seks sa leševima, itd.
Mnogi ljudi su spremni učiniti svašta samo da bi nadražili žlijezde na genitalijama i doživjeli
kulminaciju koja traje tek vrlo kratko vrijeme. Posljedice mogu biti katastrofalne kako na
individualnom tako i na kolektivnom planu. Rekordno najveći broj ljudi je poginuo u povijesnim
ratovima koji su se vodili zbog jedne jedine žene. Neki tip sa dobro naoružanom vojskom, nije
mogao obuzdati svoje nagone, pa je poželio upravo tu jednu ženu. Primjeri su: Trojanski Rat,
Rat na Lanki (opisan u epu Ramayana) i Rat na Kurukšetri (opisan u epu Mahabharata).
Kada bi seks zaista bio ono što ljude uistinu može učiniti sretnima, onda bi prostitutke bile
najsretnije osobe na svijetu. Da li jesu? Osim što je nezakoniti seks uzrok mnogih drugih grješnih
aktivnosti, on čvrsto veže uživaoca za instrument koji omogućuje osjetilno uživanje – materijalno
tijelo. Osoba vezana za materijalno tijelo, živi u dubokoj iluziji poistovjećujući se sa njime, dok u
realnosti, naše pravo jastvo, tj. duhovna duša, nema nikakve veze sa time.
Želja za seksualnim uživanjem stvara karmu koja omogućuje osobi (primorava je) da se
ponovo rodi u materijalnom tijelu kako bi mogla ispuniti svoje želje. Ta želja može milijunima
godina držati uvjetovanu dušu u ciklusu rañanja i smrti, primoravajući je da se svaki puta
poistovjećuje sa tijelom i na taj način je drži udaljenom od vječne, duhovne realnosti.
 Meñutim, nije baš sve tako crno. Proces bhakti–yoge koji uključuje prakticiranje meditacije na
Hare Krišna maha–mantru (Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare, Hare Rama, Hare
Rama, Rama Rama, Hare Hare), je moćan duhovni proces koji donosi dobrobit i duhovni
napredak čak i onima koji su još uvijek jako vezani za seksualno uživanje. Ali u tom slučaju
duhovni napredak je sporiji. Pošto je bhakti–yoga postupan proces, on omogućuje ljudima da
tijekom vremena smanje svoje materijalne aktivnosti i vezanosti, te da ih konačno jednoga dana
u potpunosti odbace.
Oni vaišnave koji su potpuno apsorbirani u proces bhakti–yoge (što uključuje čitanje
vaišnavske literature, vršenje službe i slijeñenje duhovnih standarda) – nemaju problema što se
tiče kontrole spolnih nagona (život u celibatu). Takvi vaišnave doživljavaju duhovnu sreću koja je
daleko superiornija od privremenih zadovoljstava materijalnog svijeta (koja kulminiraju u
seksualnom životu). Što je uopće sreća? Vede daju vrlo interesantnu definiciju: Sreća je
privremeno odsustvo nesreće. Da objasnim; pored roñenja, bolesti, starosti i smrti, postoje još
tri vrste nesreće koje doživljavamo izmeñu roñenja i smrti. One se nazivaju: 1) adibautika–kleša
(nesreće koje proističu od drugih živih bića). Npr. sve od ugriza komarca pa do ratnih strahota.
2) adidaivika–kleša (nesreće koje su uzrokovane elementarnim nepogodama materijalne
prirode), kao npr. suše, poplave, potresi, prekomjerne vrućine, hladnoće, itd. 3) adyatmika–
kleša (nesreće uzrokovane vlastitim umom i tijelom), kao npr. (umom): Depresije, emotivni
stresovi (kada nam umre netko drag), fobije, itd; (Tijelom): Kao npr. muke koje proživljavamo
zbog raznih bolesti vlastitog tijela. Dakle, srećom se nazivaju oni trenuci kada ne patimo niti od
jedne gore navedenih nesreća.
Ali pošto je to tako rijetko, ljudi onda posežu za nekim sadržajima koji će im odvratiti pažnju
od nesreće; npr. filmovi, sportski dogañaji, razne igre, prekomjerne seksualne aktivnosti, pa sve
do alkoholizma i konzumiranja droga. Ova posljednja dva ‘rješenja’ gora su od samih početnih
problema. Kada se netko odluči za njih, upada u začarani krug neprestane mizerije. Sreća koja
dolazi izvana, od osjetilnih objekata, vrlo ja privremena i treperava; dok je za razliku od nje,
duhovna sreća potpuno intenzivna i neprestana. Možemo reći i ovako – materijalna sreća dolazi
uglavnom izvana, a duhovna sreća je ona koja se pojavljuje ‘iznutra’, u srcu i neusporedivo je
veća od izvanjske sreće koja je uvijek ovisna o objektu sreće. Vede nas uče da je materijalna
sreća prolazna, pomiješana sa nesrećom i ograničena.

23) Kakav je vaš stav prema homoseksualnim osobama?

Iskreno moram reći da kao i u mnogim svjetskim religijama, stav prema homoseksualnim
osobama nije jedinstven meñu članovima ISKCON–a, što ovu temu čini manje ili više
kontroverznom. Ovdje iznosim stavove većine članova ISKCON–a.

ISKCON više nije mala duhovna porodica iz kasnih 60’–tih, već se pretvorio u duhovni pokret
svjetskih razmjera; pokret koji ima značajan utjecaj na tijekove modernog svjetovnog društva. I
baš kao što je osnivač acarya A.C. Bhaktivedanta Swami predvidio i zamislio – od ISKCON–a se
očekuje da pruži dobrodošlicu svim iskrenim ljudima koji su ozbiljni u pogledu napretka u
duhovnom životu, slijedeći proces bhakti–yoge. ISKCON–ovi korijeni u tradiciji duboke vedske
filozofije, duhovne (vaišnavske) vrijednosti i kultura – privlače široki spektar ljudi različitih razina
obrazovanja, kulturnih pozadina, rasa, i naravno – različitih seksualnih orijentacija.
Od samog početka Hare Krišna pokreta, pa sve do današnjeg dana, izvjestan broj
homoseksualnih ljudi je davao i još uvijek daje svoje dragocjene duhovne priloge slijedeći učenja
Šrila Prabhupada. Kao vjerodostojni Krišnin predstavnik, Šrila Prabhupada je znao da napredak
do duhovnog savršenstva ne može biti ograničen nečijom seksualnom orijentacijom, što znači da
heteroseksualne osobe ne drže monopol nad postizanjem duhovnog savršenstva slijeñenjem
discipline bhakti–yoge. Ono što je od suštinske važnosti za brz napredak u duhovnom životu je
čvrsta želja i iskrenost za striktnim slijeñenjem duhovnih standarda bhakti–yoge (bez obzira na
nečiju seksualnu orijentaciju).
Iako Šrila Prabhupada nije pravio razlike meñu ljudima (naročito svojim učenicima) na temelju
seksualne orijentacije, jer ih je vidio kao duhovne duše privremeno zatočene u materijalnim
tijelima – ipak, nije pravio kompromise sa duhovnim standardima vedske i vaišnavske tradicije,
te je često puta bio vrlo direktan u pogledu kritiziranja odreñenih nemoralnih i grješnih aktivnosti
(naročito vjenčavanja homoseksualnih parova u crkvama). S tim u vezi, postoji dobra i ‘loša’
vijest za homoseksualne osobe koje žele postati vaišnave u okviru ISKCON–a.
Prvo ‘loša’ vijest: Vedska/vaišnavska tradicija ne odobrava homoseksualne brakove, što znači
da homoseksualni parovi ne mogu doći u Krišnin hram da bi imali vedsko vjenčanje. (A sada
nekoliko dobrih vijesti): Meñutim, u slučaju da postoje (vjenčani ili nevjenčani) homoseksualni
parovi koji su zainteresirani za vaišnavsku filozofiju – oni su dobrodošli na hramske i javne
ISKCON–ove programe, a njihovi duhovni prilozi u obliku neke praktične službe biti će sa
zahvalnošću prihvaćeni. Takvim parovima neće biti dozvoljeno da žive u okviru hramske
zajednice, ali će biti ohrabrivani da svoj duhovni život prakticiraju kod kuće. Drugim riječima, baš
kao što postoji veliki broj heteroseksualnih parova koji prakticiraju svoj život kod kuće, radije
nego li da žive u hramu – homoseksualni parovi takoñer mogu imati svoj kućni oltar i koliko je
god moguće više, slijediti duhovne standarde bhakti–yoge. Što se tiče homoseksualnih vaišnava
pojedinaca (koji nemaju partnera) i koji su ozbiljno zainteresirani za striktno slijeñenje hramskih
standarda i duhovnih načela – njima je dozvoljeno da žive u hramu ukoliko im mogućnosti hrama
mogu obezbjediti privatnu sobu.
U krajnjoj liniji, nije bitno kakvu seksualnu orijentaciju neki vaišnava ima – bitno je striktno
slijeñenje duhovnih standarda, što izmeñu ostalog uključuje i pridržavanje četiri regulativna
načela (već spomenutih u odgovoru na pitanje 7). Da bi netko postao kvalificiran za povratak u
duhovni svijet, takva osoba mora nadići razinu materijalnog poistovjećivanja, što uključuje ne
samo pripadnost odreñenoj nacionalnosti i spolu, nego i seksualnoj orijentaciji. Konačno, izrazi
‘homoseksualan’ i ‘heteroseksualan’, odnose se samo na materijalna tijela i materijalnu
svjesnost, ali mi nismo materijalna bića – već duhovne duše. Takve materijalne dualnosti ne
postoje na duhovnoj razini.
Duhovni napredak u procesu bhakti–yoge je postupan, što znači da je nerealno od nekoga
očekivati da preko noći odbaci svoje materijalne vezanosti i grješne aktivnosti (bez obzira na spol
i seksualnu orijentaciju). Pažljivim slijeñenjem Krišninih uputstava, koja su prezentirana u
knjigama Šrila Prabhupada – svaki iskreni vaišnava će vremenom doći na zadovoljavajuću razinu
duhovnog napretka – na razinu koja nadilazi materijalne dualnosti i lažna poistovjećivanja.

24) Što ako se zaljubite u nekoga tko nije član Hare Krišna pokreta?

S filozofske točke gledano – ‘zaljubiti se’ znači postati požudan za zadovoljenjem vlastitih
osjetila kroz nečija tuña tjelesna i psihička obilježja, tj. kroz materijalno tijelo i materijalne
emocije druge osobe. Da budemo precizni; zaljubiti se u nekoga znači voljeti nekoga. A voljeti
nekoga znači učiniti sve moguće za njegovo (njezino) zadovoljstvo, bez obzira na osobnu
udobnost, ambicije i planove. Zašto u svijetu ima toliko puno razvoda i prekidanja tzv. ljubavnih
veza? Evo zašto: Ljudi su zainteresirani za drugu osobu samo onoliko dugo koliko ta osoba može
uspješno zadovoljiti njihova osjetila, tj. toliko dugo dok ta osoba može zadovoljiti njihove sebične
interese. Kada partner postane dosadan i ‘izlizan’, osjetila traže promjenu; novu vrstu
zadovoljstva kroz novu osobu. Nije li to sebičnost temeljena na požudi? Ako ne bi bilo tako, ljudi
se nikada ne bi razvodili jer bi svi za svog partnera bili spremni učiniti sve za njegovo (njezino)
zadovoljstvo. U tom slučaju partner nikada ne bi postao dosadan ili ‘izlizan’. Kako vam može
postati dosadan netko u koga ste zaljubljeni, tj. netko koga volite? Prava ljubav postoji isključivo
na duhovnoj razini. Kada se ta ljubav manifestira u materijalnom svijetu na perverzan način –
ona se zove požuda. Drugim riječima, jedina istinska i vječna ljubav je duhovna ljubav Krišne
prema svim živim bićima i nesebična ljubav koju živa bića čistog srca imaju prema Njemu. Sve
ostale ljubavi u materijalnom svijetu su samo veličanstvene i divne kompenzacije te izvorne
ljubavi.
Za one vaišnave koji se samo ‘zaljube’ i žele imati romantični odnos bez moralnih obaveza
(brak) – takva veza je početak kraja duhovnog života. A za one koji žele napraviti ozbiljan
duhovni napredak u svom životu – takva motivacija za brak je loš početak, bez obzira da li je
partner vaišnava ili nije. Praktična iskustva pokazuju da brakovi vaišnava sa ne–vaišnavama
obično dugo ne traju. Ili ako traju, kvaliteta odnosa je vrlo loša i takvi brakovi se održavaju
uglavnom samo zbog djece.
Takvi brakovi ne funkcioniraju uglavnom zbog različitih emocionalnih potreba i različitih
životnih vrijednosti. Netko tko je striktni vegetarijanac, nepušač i duhovna osoba – teško će na
duže vrijeme moći održati kvalitetnu emocionalnu vezu sa nekime tko je notorni ateista i koji
svakoga dana u kuhinji sječe i kuha meso. Ako takav partner još uz to i puši ili pije alkohol –
kakva je korist od toleriranja osobe koja konstantno čini ono što vama zagorčava život? Do sada
su se već mnogi vaišnave ‘opekli’ na takvoj životnoj školi.
U Hare Krišna pokretu postoji veliki broj fizički i emocionalno privlačnih muških i ženskih
vaišnava, pa zato nema potrebe za potragom partnera na nekim drugim mjestima. Idealni
smisao duhovnog braka dvoje vaišnava je da se meñusobno pomažu u duhovnom životu i odgoje
svoju djecu u istom duhu.
25) Što vi mislite o nama, normalnim ljudima (koji nismo članovi Hare Krišna
pokreta)?

Što je zaista ‘normalno’, a što ‘nenormalno’? Drugim riječima, što je ‘prihvatljivo’, a što
‘neprihvatljivo’? Sve zavisi od toga tko je taj koji postavlja kriterije. Neki ljudi bi rekli da je
‘normalno’ imati seks sa djecom, neki bi rekli da je ‘normalno’ krasti od drugih ljudi, neki bi rekli
da je ‘normalno’ konzumirati narkotike – a neki bi pak rekli da je ‘normalno’ ubijati vlastitu djecu
u maternici (abortus) ili jesti životinjske leševe (što se općenito zove jedenje mesa i mesnih
proizvoda), itd. Očigledno je da različiti ljudi imaju različite kriterije o tome što ‘normalno’, a što
nije. Nas vaišnave ne zanima što misle ljudi čija je svjesnost prožeta materijalizmom. Nas
isključivo zanimaju kriteriji koje postavlja Bog osobno. Iz Njegovog kuta gledanja, nenormalno
(neprirodno) je poistovjećivati sa materijalnim tijelom i vezati se za materijalne objekte misleći
da su tjelesna i mentalna zadovoljstva savršenstvo ljudskog života.
Ljudi koji nisu istinski duhovni, jednostavno ne mogu shvatiti kako je savršeno normalno to što
netko svakodnevno meditira na Božja sveta imena (Hare Krišna maha–mantra), izbjegava
vršenje grješnih aktivnosti i ne uzima učešća u ovozemaljskim ‘zadovoljstvima’. Pored toga,
standardi čovječanstva se degradiraju vrtoglavom brzinom. Još samo prije 30 godina,
pornografska literatura je bila općenito smatrana kao nenormalna (nemoralna) i neprihvatljiva.
Danas je pornografija dio svakodnevnog života. Nemoral se širi Internetom, filmovima i
literaturom – kao požar koji motivira ljude da postaju pedofili20, zoofili, nekrofili, silovatelji, itd.
Najšokantnije je to kada se nemoral uvuče meñu ljude od kojih se očekuje da budu predstavnici
Boga i religije.
Kao sljedbenici Krišne i Njegovih duhovnih zakona, mi vaišnave imamo za misiju probuditi
ljude iz šarolikog svijeta iluzije koja ih bespoštedno (iz života u život) baca od jedne vrste tijela
do druge, držeći ih tako okovanima u nepreglednom lancu reinkarnacije. Naš stav je stav milosti i
oprosta, čak i kada bivamo grubo napadani i osuñivani zbog toga što se po mnogo čemu
razlikujemo od ostalog ‘normalnog’ svijeta. Naša misija i duhovno nasljeñe je da sa drugima
podijelimo neprocjenjivu duhovnu mudrost koja može pomoći za(b)ludjelom čovječanstvu da se
prestane kretati putem samouništenja i pokazati mu put do istinske sreće koja je svojstvena za
duhovnu prirodu svakog živog bića.

26) Zašto vi ne jedete meso?

Postoji nekoliko vrlo dobrih razloga za to. 1) Svjetska ekonomija, 2) Ekologija 3) Zdravlje 4)
Moral/samilost i 5) Duhovno–filozofski razlozi. U tekstu koji slijedi, koristio sam se uglavnom
statističkim podacima Sjedinjenih Američkih Država, jer sam na Internetu našao nekoliko odličnih
američkih web stranica posvećenih prednosti vegetarijanske ishrane.

1) Svjetska ekonomija [Tekst pod ovim podnaslovom je preuzet sa Interneta. Autorica: Mrs
Rebecca Saltzberg. Naziv izvornog teksta: “The Steps to End World Hunger” / “Mjere za
prestanak gladi u svijetu.”]

“Postoji mnogo razloga zašto bi ljudi trebali prihvatiti vegetarijansku ishranu. Radi vlastitog
zdravlja, zatim zdravlja i dobrostanja životinja, te radi zdravlja ovog našeg planeta. Meñutim, još
jedan vrlo važan razlog koji se često zanemaruje – radi dobrobiti milijuna ljudi koji svake godine
umiru od gladi. Dok su bili djeca, mnogim ljudima su roditelji rekli da ‘počiste dobro svoj tanjur’
(pojedu sve) jer ‘u Africi ima puno gladne djece’. Još od rane mladosti su nas učili da je bacanje
hrane grješno i okrutno pošto u svijetu ima puno nesretne, gladne djece. Pa ipak, naši
dobronamjerni (ali pogrešno informirani) roditelji i odgajatelji nisu znali da ne postoji grubljeg
razbacivanja hranom nego što je korištenje 13.5kg do 18kg zdravog žita (u obliku stočne hrane)
kako bi se proizveo tek jedan kilogram životinjskog mesa. Oni su propustili razumjeti činjenicu da
je najjednostavniji i najvažniji korak za svakoga od nas tko želi zaustaviti glad u svijetu –
jednostavno postati vegetarijanac.
Danas u svijetu svake 2.3 sekunde jedno dijete umre zbog nepravilne (nedovoljne) ishrane.
Neishranjenost je osnovni uzrok smrti novoroñenčadi i djece u nerazvijenom zemljama. Zapravo,
nikada ranije u ljudskoj povijesti glad nije tako harala čovječanstvom. Otprilike 25%
stanovništva planeta Zemlje je neishranjeno. Da bi se zadovoljila potreba konzumiranja mesa i

20
Pedofilija – seks sa djecom. Zoofilija – seks sa životinjama. Nekrofilija – seks sa leševima.
mesnih proizvoda – bezumno se rasipaju ograničena prirodna bogatstva. Uzgajanje životinja radi
ljudske ishrane je užasno rasipno i neefikasno – jednostavno nije moguće hraniti čitavo
čovječanstvo mesnom ishranom. Parcela zemlje koja je neophodna da nahrani jednog
mesojeda – može prehraniti 20 vegetarijanaca. Količina žitarica i soje koja je
neophodna da nahrani tovne životinje u SAD tijekom jedne godine – može prehraniti
1.3 milijuna gladnih ljudi. Stoka i ostale tovne životinje pojedu ogromnu količinu sveukupne
svjetske proizvodnje žitarica. Slijedeći (loš) primjer SAD i ostalih industrijskih zemalja, mnoge
zemlje u razvoju sve više i više prilagoñuju svoju poljoprivredu proizvodnji mesa. Kao posljedica,
zemlje trećega svijeta koje su nekada bile samodostatne u svojoj proizvodnji žitarica – sada ih
moraju uvoziti iz SAD. I onda 75% od toga što uvezu – koriste kao hranu za tovne životinje.
Svaki pojedinac u svijetu može pridonijeti značajnoj promjeni. Kada samo jedna osoba postane
vegetarijanac – rezultat je da se oslobodi dovoljno zemljišta koje može nahraniti 19 drugih ljudi..
Ako bi samo 10% Amerikanaca mesojeda, prihvatilo vegetarijanski način ishrane – to
bi omogućilo 12 milijuna tona žitarica za ljudsku ishranu; dovoljno da prehrani 60
milijuna ljudi koji umiru od gladi svake godine.”

• U skladu sa proračunom američkog odjeljenja za statistiku poljoprivrede (US Department of

Agriculture) – 1 acre zemljišta (0.40469 hektara) može proizvesti 9060kg krumpira. To isto
zemljište, kada se iskoristi za proizvodnju krmnog bilja – proizvede tek 74.7kg kravljeg mesa.
• Stočarstvo i proizvodnja mesa (u SAD), odgovorni su a potrošnju polovine pitke vode koja se
koristi u SAD.
• Postotak kukuruza koji se u SAD koristi za ljudsku ishranu – 20%
• Postotak kukuruza koji se u SAD koristi za ishranu stoke za klanje – 80%
• Postotak ječma koji se u SAD koristi za ljudsku ishranu – 5%, a za stoku – 95%
• Postotak proteina koji se izgubi u procesu od krmnog bilja (kukuruz, ječam, soja, itd.) do mesa
– 90%
• Postotak poljoprivrednih obradivih površina u SAD namijenjenih isključivo za proizvodnju
govedine – 56%
• Da bi se proizvela 1 lbs (0.453kg) žita, potrebno je utrošiti 95 litara vode; a da bi se proizvela
ista količina govedine, potrebno je utrošiti 1900 litara vode.
• Činjenica je da u svijetu ima dovoljno hrane za svakoga. Ali tragedija je u tome što se većina
hrane i zemljišta u svijetu posvećuje proizvodnji stoke (mesa) za ljude u industrijski/tehnološki
naprednim zemljama, dok milijuni djece i odraslih u ostalom dijelu svijeta pate i umiru zbog gladi
i neuhranjenosti.

2) Ekologija

•SAD uvoze svake godine oko 90 milijuna kg govedine iz Centralne Amerike. Otkuda toliko
pašnjaka za ishranu sve te stoke? Odgovor: Krčenjem šuma i prašuma. U Brazilu, svake godine
biva uništena površina prašume jednaka površini Belgije. Za svaki hamburger napravljen
od krava uzgajanih na krčevinama gdje su nekada bile tropske šume Centralne i Latinske
Amerike – uništeno je otprilike 5m2 šume. 2/3 tropskih šuma Centralne Amerike je iskrčeno
samo za potrebe mesne industrije SAD – uglavnom za hamburgere koji završe u izvrsno
organiziranom lancu multinacionalnih kompanija. Pošto čak ni to ne može zadovoljiti potrebe
tržišta mesom – u SAD se više od 105 milijuna hektara šume iskrčilo radi potrebe stočarstva.
Svatko od nas tko izabere vegetarijansku ishranu – spasi 0.40469 hektara šume svake godine.

Koje su posljedice masovnog krčenja šuma?

1) Pošto šume imaju sposobnost apsorbiranja viška CO2 (ugljičnog dioksida) u zraku, rapidno
smanjenje površina svjetskih šuma dovodi do ubrzanog stvaranja ‘efekta staklenika’, tj.
globalnog povećanje temperature. Neke od posljedica globalnog povećanja temperature
su: a) podizanje razina mora i oceana (smanjuje se površina kopna, a povećava broj
svjetskog stanovništva), b) pustinje se šire, i sve je manje obradivog zemljišta naročito u
širokom pojasu oko ekvatora. Površina sušnih predjela se udvostručila od ‘70–tih godina.
c) stvaranje razornih uragana.
2) Šume proizvode ozon i kisik neophodan za život. Masovno krčenje svjetskih šuma
alarmantno smanjuje proizvodnju kisika.
3) Uništenje šumskih sela u kojima žive uroñenici.
 4) Uništenje prirodnog ambijenta u kojima žive mnoge vrste flore i faune. Trenutna stopa
izumiranja biljnih i životinjskih vrsta radi krčenja tropskih šuma – oko 1000 vrsta
godišnje.
5) Šume (uglavnom tropske) su izvor mnogih ljekovitih biljaka koje su jedini lijek za mnoge
inače neizlječive bolesti.

• Vegetarijanska ishrana smanjuje proizvodnju ugljičnog dioksida (CO2). Prosječan automobil

proizvede 3kg CO2 dnevno, dok napor neophodan za krčenje šume i proizvodnju mesa za samo
jedan hamburger – proizvodi 75kg CO2. Druga dobrobit vegetarijanske ishrane je ta da
pridonosi smanjenju ulova ribe (pražnjenje mora i oceana) te smanjenju uništenja koraljnih
grebena.
• Čak i kada svi ljudi u svijetu ne bi postali vegetarijanci, ali da prestanu jesti crveno meso i
smanje konzumiranje ribe, piletine i jaja za 50–70% – to bi napravilo ogromnu pozitivnu
promjenu u životu na planetu Zemlji. Stočarske farme bi se morale zatvoriti. Više ne bi bilo
potrebe za krčenjem šuma radi pašnjaka za stoku. A zemljište namijenjeno uzgoju krmnog bilja
bilo bi iskorišteno za uzgoj kultura namijenjenih direktnoj ljudskoj ishrani (čime bi 20 puta više
ljudi bilo opskrbljeno kvalitetnom ishranom). To bi za uzvrat zaustavilo glad u svijetu, pridonijelo
jačanju ljudskog zdravlja, smanjilo potrošnju fosilnih goriva (odgovornih za globalno povećanje
temperature), itd. Meñutim, ako svi ljudi na svijetu ipak postali vegetarijanci, sadašnja stopa
proizvodnje hrane bi mogla prehraniti 10 milijardi ljudi. (Population Reference Bureau).

3) Zdravlje

• Vegetarijanci imaju 14% manju razinu krvnog kolesterola nego mesojedi.

• U odnosu na mesojede – vegetarijanci imaju 2.3 puta manji rizik od bolesti srca.
• U prosjeku, od četiri osobe sa previsokim krvnim pritiskom – tri su mesojedi.
• Prekomjerna upotreba antibiotika u stočarstvu, peradarstvu, itd. je jedan od osnovnih faktora
odgovoran za razvoj čitave armije novih patogena protiv kojih moderna znanost nema lijeka.
• Kontaminacija mlijeka za dojenje zbog kloriziranog ugljikovodika (pesticid koji se nalazi u mesu
i mesnim prerañevinama) kod dojilja koje jedu meso je 35 puta veća nego kod dojilja koje su
vegetarijanke.
• 1961. godine ‘Journal of the American Medical Association’ je izjavio: “90%–97% bolesti srca
može biti spriječeno vegetarijanskom ishranom.”
• Meso sadrži 14 puta više pesticida i ostalih kemikalija nego biljna hrana.
• Mesna ishrana potiče agresivnost, nervozu i (u nekim slučajevima) depresiju – zbog adrenalina
koji se nalazi u mesu životinje koja je umirala u agoniji.
• Vegetarijanska ishrana može spriječiti pojavu mnogih bolesti. U skladu sa podacima kojima
raspolaže Američko Dijetetsko Udruženje (American Dietetic Association) – vegetarijanci (u
odnosu na mesojede) imaju uveliko smanjen rizik od srčanih bolesti, prekomjerne tjelesne
težine, raka crijeva, diabetesa, osteoporoze, žučnih kamenaca, bubrežnih kamenaca, raka pluća i
raka dojki.

Anatomija

Biolozi su zaključili i dokazali da životinje koje dijele iste tjelesne (anatomske) karakteristike,
takoñer dijele i istu vrstu prehrane. Usporeñujući anatomiju životinja mesoždera sa našom
vlastitom, možemo jasno vidjeti da ljudi nisu stvoreni kao mesožderi jer imaju anatomiju gotovo
istovjetnu životinjama biljojedima. Pri tome je važno napomenuti da životinje svežderi (kao
medvjed), imaju tjelesnu anatomiju vrlo blisku životinjama mesožderima.

• Za razliku od mesoždera, ljudi mogu pokretati donju čeljust lijevo–desno baš kao i biljojedi.
• Mesožderi ne žvaču hranu, nego je gutaju. Biljojedi i čovjek žvaču hranu. Mesožderi nemaju
potrebe za kuhanjem, prženjem i pečenjem mesa kako bi ga mogli svariti. Ako su ljudi zaista
stvoreni da jedu meso, zašto ga ne love i jedu sirovo baš kao što to čine mesožderi?
• Mesožderi imaju kiselu pljuvačku, bez ugljikovodika za probavu enzima. Biljojedi i čovjek imaju
alkalnu pljuvačku sa ugljikovodicima.
• Želučana kiselina mesoždera je puno jača od želučane kiseline biljojeda i čovjeka – zbog toga
što mesožderi moraju probaviti kosti i krupne komade neprožvakanog mesa, što nije slučaj kod
biljojeda. Želučana kiselina mesoždera je dovoljno jaka da ubije bakterije (koje se nalaze u
mesu) koje mogu ozbiljno razboliti ili čak ubiti vegetarijance. Alkalna vrijednost želučane kiseline
mesoždera je pH 1, dok je kod biljojeda i čovjeka pH 4 do 5.
• Dužina crijeva kod mesoždera je 3 do 5 x dužina tijela, a kod biljojeda i čovjeka 10 do 12 x
dužina tijela. Razlog tome je što mesožderi moraju što brže izbaciti iz tijela toksine i kancerogene
tvari koji se nalaze u mesu. (Meso i riba sadrže kancerogene tvari koje napadaju genetički
materijal DNK stanica i razvijaju rak).
• Mesožderi se znoje preko jezika i nemaju kožnih pora, dok se biljojedi i čovjek znoje preko
kože i imaju pore.
• Zubi mesoždera su oblikovani isključivo za kidanje mesa i kostiju (zbog čega su oštri i šiljasti).
Zubi biljojeda su pljosnati baš kao i ljudski, sa izuzetkom očnjaka koji služe za lakše žvakanje
biljnih vlakana. Mnogi ljudi pogrešno misle da su očnjaci kod čovjeka dokaz da su ljudi evoluirali
od majmuna koji su se hranili mesom. Ako bismo slijedili istu pogrešnu logiku, mogli bismo
zaključiti da su bradavice na muškim prsima ‘dokaz’ da su i muškarci u dalekoj prošlosti imali
dojke i dojili djecu. Besmisleno, zar ne?

Mit o proteinu

Izazov broj jedan koji se postavlja vegetarijancima je: “Vegetarijanska ishrana ne opskrbljuje s
dovoljno proteina za pravilno funkcioniranje organizma!” Ništa u modernoj ljudskoj ishrani nije
tako pogrešno protumačeno kao protein. Važnost unošenja dovoljno proteina u organizam,
uglavnom iz mesa i mesnih prerañevina – nabija nam se u glavu još od ranog djetinjstva.
Izvrsan izvor biljnog proteina su: orašidi, sjemenke, grahorice, žitarice, proizvodi od soje
(naročito seitan) i mliječni proizvodi. Čak i neke vrste voća i povrća imaju nezanemarivi postotak
proteina u sebi.
Prevelika doza proteina može biti jednako štetna baš kao i nedostatak proteina. Prekomjernost
proteina u hrani usko je povezano sa kraćim životnim vijekom, povećanim rizikom od bilo koje
vrste raka, bolestima srca, prekomjernom tjelesnom težinom, dijabetesom, osteoporozom,
nepravilnim radom bubrega i lošom probavom (koja je uzročni korijen mnogih drugih bolesti).
Biti vegetarijanac ne znači nedovoljno unošenje proteina u organizam. Uravnoteženom
vegetarijanskom ishranom gotovo je nemoguće izbjeći neophodnu količinu proteina. Ukoliko u
hrani nema dovoljno kalorija, organizam koristi proteine kao izvor energije, radije nego li za rast
i popravljanje grešaka u metabolizmu. Meñutim, to nije problem za vegetarijance jer biljni
proteini su odlični izvori ugljikovodika, koje organizam koristi kao izvor energije. Dokaz za to?
Najveće, najizdržljivije i najjače životinje na svijetu su upravo biljojedi (vegetarijanci): slon,
nosorog, žirafa, bizon, bik, kamila, orangutan, gorila, itd. (Da. I gorila je vegetarijanac usprkos
svojim impresivnim očnjacima koji mu služe za kidanje i žvakanje drvenih vlakana).
Mnogi vrhunski sportaši vegetarijanci su dokazali da je vegetarijanska ishrana izvrsna i za
ekstra napore: 1) Bill Pearl – Mr. Universe/body building, 2) Andreas Cahling – Mr.
International/ body building, 3) Al Beckles – najistaknutiji body builder ‘60–tih godina, 4) Carl
Lewis – atletičar, 5) Edwin Moses – svjetski rekorder u disciplini trčanja 400m sa preponama,
6) Killer Kowalski – svjetski šampion u hrvanju, 7) Chris Campbel – svjetski šampion u
rvanju, 8) Martina Navratilova – svjetska šampionka u tenisu, i još mnogi drugi.
Da vegetarijanska ishrana ne uskraćuje mentalnu snagu i inteligenciju, dokazali su mnogi
slavni ljudi kroz povijest: 1) Platon, 2) Sveti Ivan Chrysostom (kršćanski mistik), 3) Klement
Alexandrijski (ranokršćanski crkveni otac), 4) Ovidije, 5) Sokrat, 6) Pitagora, 7) Leonardo
Da Vinci, 8) Isaac Newton, 9) William Shakespeare, 10) Thomas Edison, 11) Albert
Einstein, 12) Ralph Waldo Emerson, 13) Lav Tolstoj, 14) Martin Luther, 15) Nikola Tesla,
16) Franz Kafka, 17) Mahatma Gandhi, 18) George Bernard Shaw, 19) Anthony Robbins i
mnogi drugi.

“Sve dok su naša tijela živi grobovi za ubijene životinje, kako možemo očekivati idealne uvjete
na Zemlji?” (Sir G.B. Shaw)

U prethodno nabrojenim primjerima koristio sam imena koja su poznata širom svijeta,
najširem krugu ljudi. Meñutim, upravo vaišnave su najbolji primjer efikasnosti vegetarijanske
ishrane u ljudskom životu. Vedska povijest ukazuje na činjenicu da se meso u ljudskom društvu
počelo jesti prije otprilike 5000 godina, s početkom doba u kojem trenutno živimo (Kali–yuga;
doba degradacije). U to vrijeme je jedenje mesa bilo izuzetno rijetko u odnosu na sveukupni broj
stanovništva. Oni koji su jeli meso bili su smatrani otpadnicima društva, niskoklasni i nedodirljivi.
Kako se stoljećima smanjivala striktnost slijeñenja vedskih načela – jedenje mesa je sve više
uzimalo maha, što je za striktne vaišnave bio siguran znak da necivilizirani ljudi počinju mijenjati
standarde i kriterije čovječanstva. Meñutim, čak i tada mesojedima nije padalo na pamet da
ubijaju krave i jedu njihovo meso. Tada se jelo uglavnom kozje, svinjsko, ptičje i riblje meso.
Iskreni vaišnave nikada nisu postali žrtve degradacije, te su tako kroz pet tisućljeća
degradacije ljudskog društva očuvali izvornost vedskih i vaišnavskih načela. Vaišnavska povijest
puna je imena visokonaprednih vaišnavskih mislilaca, pisaca, filozofa, umjetnika, itd. koji nikada
u životu nisu jeli meso – a dali su neprocjenjive priloge čovječanstvu na poljima duhovne
znanosti, medicine, filozofije, astronomije, arhitekture, umjetnosti, itd.

4) Moral (samilost)

• U svijetu svake godine bude ubijeno otprilike 24 milijarde životinja radi potrebe mesne
industrije.
• Samo u SAD svakog sata biva ubijeno oko 660.000 životinja.

Vegetarijanstvo je veliki prilog humanijem svijetu jer životinje koje se uzgajaju radi mesa –
žive u nezamislivo okrutnim uvjetima. Lišene su osnovnih životnih potreba – svježeg zraka,
prirodne hrane, prostora za kretanje, itd. Evo nekoliko primjera okrutnosti koje se nameću
životinjama na farmama mesne industrije.

• Pilićima se sijeku kljunovi kako ne bi kljucali jedni druge zbog stresnih uvjeta u kojima žive.
Odrasla perad je nabijena jedna do druge što znači da nemaju prostora čak niti da rašire krila.
Pod gajbe je napravljen od žice koja im izranjava i deformira noge. Znanstvenici jednostavno ne
bi mogli izmisliti bolje inkubatore za viruse kao što su salmonela, E. coli, ptičja groznica i MRSA
bakterije21.
• Pošto muški pilići nemaju komercijalnu vrijednost za mesnu industriju jer ne nesu jaja – oni se
živi melju u velikim mašinama i od njih se pravi ‘gnojivo’ za oranice ili krmno brašno od kojeg
krave poslije dobiju kravlje ludilo.
• Krave i bikovi sve do klanja budu svezani u uski prostor gdje se ne mogu čak ni okrenuti oko
sebe.
• Kastriranje mužjaka (bikova, svinja, itd.) se vrši bez anestezije.
• U zimskom razdoblju mnoge životinje uginu od smrzavanja zbog nedostatka grijanja.
• Za vrijeme transporta na velike udaljenosti, životinje čak po nekoliko dana ne budu hranjene i
pojene, te su izvrgnute snažnom vjetru koji stalno puše kroz rešetke kamiona.

“Čovjek je zaista kralj svih zvijeri … jer njegova brutalnost je nadišla životinjsku.” (L. Da Vinci)

Prije nego što preñem na slijedeći naslov, želim izjaviti kako sam tijekom sakupljanja
statističkih podataka za prethodna četiri naslova – u raznim knjigama i na raznim web
stranicama nailazio na podatke koji su se donekle razlikovali. Bez obzira da li jedno dijete u
svijetu umre od gladi svakih 2.3 sekunde ili svakih 5 sekundi; da li za svaki hamburger biva
uništeno 4m2 tropske šume ili 5m2, itd. – jedna stvar je sigurna: Rezultati znanstvenih
istraživanja, statistički podaci i svakodnevno iskustvo – ukazuju na činjenicu da je vegetarijanska
ishrana jedina Bogom dana ishrana za sva civilizirana ljudska bića koja su zainteresirana za: 1)
Očuvanje ovog divnog planeta Zemlje, 2) prosperitet i zdravlje svih ljudi u svijetu, 3) mir i
harmoniju u ljudskom društvu, 4) samilost prema životinjama i konačno 5) vlastito zdravlje.

Šokantna je činjenica da je u 21. stoljeću, usprkos opsežnom znanstvenom istraživanju,

jedenje leševa prihvaćeno kao nešto civilizirano i prirodno. Koliko još ljudi i životinja treba
umrijeti u agoniji prije nego li čovječanstvo shvati zakone prirode (konačno Božje zakone)?
Njemački filozof Arthur Schopenhauer je rekao: “Sve istine prolaze kroz tri faze. Prvo su
ismijavane, zatim su agresivno napadnute i konačno su prihvaćene kao očigledne.” Kroz te tri
faze je prolazila izjava da je zemlja okrugla, a kroz iste prolazi i činjenica da je vegetarijanska
ishrana jedina pogodna ishrana za (civilizirana) ljudska bića. Ukoliko ste zabrinuti za ekološko
zagañenje, bolesti i glad u svijetu, onda malo razmislite kako vaše loše navike podupiru profitere

21
Takve peradarske farme su epicentri zaraznih bolesti jer ptice koje žive u tako neprirodnim uvjetima nisu otporne na
bakterije i viruse koji ih napadaju. Te bolesti se zatim prenose na ljude konzumiranjem zaražene piletine. Npr.
znanstvenici iz Rusije su ustanovili da su okrutni uvjeti života na peradarskoj farmi u Kurganu odgovorni za izbijanje
ptičje groznice zbog koje je bilo potrebno ubiti 4500.000 odraslih pilića.
i mesnu industriju koja nemilice pretvara ovaj planet u jednu ogromnu kantu za smeće (u kojoj
uvjeti života postaju sve gori i gori).

5) Duhovno–filozofski razlozi

Ovaj naslov sam ostavio za kraj iako je on najvažniji, jer je nedostatak znanja o duhovnoj
znanosti i filozofiji – uzročni korijen problema u svim prethodno spomenutim naslovima. Da se
još jednom podsjetimo – Krišna je vrhovni zakonodavac koji je ljudskom društvu dao propisane
zakone zapisane u vedskoj literaturi. Iako je materijalni svijet sam po sebi opasno mjesto za
življenje, jer pun nevolja i bijeda u obliku uzastopnih rañanja i umiranja, te raznih bolesti i
starosti – ipak bi život na planetu Zemlji bio nezamislivo bolji ukoliko bi ljudi striktno slijedili
zakone prirode (konačno, Krišnine zakone). Dokle god čovjek bude drsko ‘poboljšavao’ stvorenu
prirodu i prilagoñavao je svojim sebičnim interesima i materijalnim ugodnostima – toliko dugo će
priroda uzvraćati istom mjerom. To se zove zakon karme. Karma literarno znači ‘aktivnost’, a
podrazumijeva nagradu za pobožne aktivnosti i kaznu za grješne aktivnosti.
Pošto se većina čovječanstva uporno oglušuje o Krišnine zakone prirode – priroda uzvraća
svojim oružjima u obliku elementarnih nepogoda, bolesti, gladi, nestašice, itd. – koje se javljaju
kao reakcije na kršenje prirodnih zakona, tj. uznemirenja koje ljudi čine zbog pohlepe i
nedostatka istinskog duhovnog znanja. Jedan od prirodnih zakona je taj da je Krišna stvorio
čovjeka kao biće kojemu je primjerena isključivo vegetarijanska ishrana. Sve dok čovjek bude
kršio taj izuzetno važan zakon prirode – kao reakcija prirode, čovječanstvom će harati nepravda,
glad, smrt od neuhranjenosti, uništenje životnog okoliša, ekološke katastrofe, ratovi, bolesti
uzrokovane jedenjem mesa, itd.
Vedska literatura puna je izjava o tome kako je vegetarijanska ishrana jedina pravilna ishrana
za ljudska bića – iz više razloga, kao što sam već do sada objasnio. Mučenje i ubijanje životinja,
te jedenje mesa, Krišna smatra izuzetno grješnim aktivnostima. Životinje imaju dušu baš kao i
ljudi. Zapravo, pogrešno je reći ‘ljudska duša’ ili ‘životinjska duša’. Duša je duša; to je naš pravi
identitet bez obzira u kojoj vrsti tijela da se nalazimo. Kada ljudi ubiju životinju, oni nasilno
prekidaju slijed karmičkih reakcija koje ta životinja ispašta. Zbog toga se duša ubijene životinje
mora ponovo vratiti (novi roñenjem) u istu vrstu tijela, prije nego li ‘odradi’ svoju karmu i prijeñe
u neku drugu vrstu tijela – možda čak i ljudsko tijelo.
Kao reakcija na ubijanje životinje, čovjek je primoran nakon smrti ispaštati na paklenim
planetima, te nakon toga duša takvog grješnika dobiva životinjsko tijelo. Ljudi koji žele jesti
meso, u slijedećem životu dobiju tijelo pogodno za takvu vrstu ishrane, pa se zato moraju roditi
u tijelu tigra, lešinara, psa, itd. Da budemo točniji, sveti spisi tvrde da postoji šest vrsta
grješnika koji su primorani ispaštati takvu karmičku reakciju: 1) onaj koji izda dopuštenje za
ubijanje životinje, 2) onaj koji ubije životinju, 3) onaj koji prodaje meso zaklane životinje, 4)
onaj koji kuha meso, 5) onaj koji dijeli meso, 6) onaj koji jede meso.
Pošto su ubijanje životinja i jedenje mesa izuzetno grješne aktivnosti – one su u direktnoj
suprotnosti istinskoj duhovnosti. I zato svi oni koji krše Krišnina duhovna uputstva i djeluju
suprotno Njegovim željama – primorani su prije ili poslije ispaštati surove karmičke reakcije.
Neznanje nije izgovor. Krišnini zakoni djeluju jednako prema onima koji ih poznaju isto kao i
prema onima koji ih ne poznaju. Baš kao što vatra može opeći odraslu osobu, isti zakon vrijedi i
za malo dijete koje ne zna da vatra prži.
Postoje oni koji kažu: “Vi vegetarijanci isto vršite nasilje kada kuhate i jedete povrće. Biljke su
isto živa bića koja imaju dušu.” Istina; biljke takoñer imaju dušu. Ako ćemo koristiti taj argument
– koliko je tek biljaka potrebno ubiti da bi se utovila jedna životinja za klanje? Iako imaju dušu,
jer su živa bića – biljke imaju daleko nerazvijeniju svjesnost i emocije nego što to imaju
životinje. Ideja je da ako već vršimo nasilje nad drugim živim bićima, jer nešto moramo jesti –
bolje je činiti što manje nasilje jedenjem živih bića koja imaju nerazvijenu svjesnost. Konačno,
nije potrebno ubiti čak niti sve biljke koje daju povrće, kao npr. rajčica, patlidžan, bundeva, itd. –
jer nakon ubiranja plodova, biljka i dalje nastavlja svoj prirodni rast. Pored toga, u
vegetarijanskoj ishrani postoji mnogo drugih vrsta hrane zbog koje nije potrebno ubiti niti jedno
živo biće. Tu se ubrajaju mlijeko i mliječni proizvodi, voće, mahunarke, orašidi, sjemenke i med.
Unatoč svemu prethodno izloženom, vegetarijanska ishrana sama po sebi nema ničega
duhovnog. Ono što vaišnavsku hranu čini specijalnom je njezino produhovljenje procesom
bhakti–yoge. Vaišnave kuhaju prvenstveno za zadovoljenje Krišne, sa stavom ljubavi i služenja.
Tako spremljena hrana se zatim nudi Krišni na oltaru. Uz to se izgovaraju odreñene duhovne
mantre na sanskrtu.22 Nakon otprilike 10–15 minuta, tako ponuñena hrana se odnese sa oltara i
nakon što se operu Krišnine posude, dijeli se meñu vaišnavama. Prihvaćenu hranu Krišna
produhovljuje i poništava grješne reakcije koje bi inače nastale ubijanjem žitarica i odreñenih
vrsta povrća. Takva produhovljena hrana se naziva prasadam. Prasadam produhovljuje svjesnost
i pogoduje razvijanju duhovne inteligencije koja je neophodna za razumijevanje tako uzvišenih
tema kao što je vaišnavska duhovna filozofija. Pored toga, jedenje prasadama pogoduje
razvijanju vrlinskih odlika kao što su poniznost, samilost, čistoća (vanjska i unutrašnja),
tolerancija, itd.
Dakle, mi vaišnave nismo tek obični vegetarijanci. Mi jedemo samo prasadam, tj. hranu koju
Krišna voli i koja mu se sa ljubavlju sprema za Njegovo zadovoljstvo. Čak i vegetarijanska hrana
koja nije spremljena za Krišnino zadovoljstvo, već za vlastito osjetilno uživanje – stvara grješne
karmičke reakcije. To potvrñuje Bhagavad–gita u stihu 3. 13. “Krišnini bhakte osloboñeni su svih
grješnih reakcija jer jedu hranu koja je prvo ponuñena u žrtvovanju. Oni koji pripremaju hranu
za vlastito osjetilno uživanje – zaista jedu samo grijeh.”

27) Koja je suština vaišnavske filozofije?

Suština vaišnavske filozofije može se sažeti u narednih osam točaka: 1) Iskrenim

prakticiranjem vjerodostojne duhovne znanosti prezentirane u Bhagavad–giti – možemo se
osloboditi svih uznemirenja i dostići razinu čiste duhovne svjesnosti pune blaženstva. 2) Nitko od
nas (uključujući sve oblike živih bića) nije materijalno tijelo, već vječna duhovna duša, djelić
Boga (Krišne). I kao takvi, svi smo mi vječni Krišnini sluge, meñusobno povezani preko Njega –
našeg zajedničkog oca. 3) Krišna (Vrhovna Božanska Osoba) je vječan, sveznajući, sveprisutan,
svemoćan i sveprivlačan. On je stvoritelj svih živih bića i svekolike kreacije (duhovne i
materijalne) koje održava svojim božanskim energijama. Bog (Kršna) je jedan, iako ima
nebrojeno mnogo različitih imena i oblika u kojima se ispoljava u skladu sa vremenom, mjestom i
okolnostima. 4) Vede su vječne jer potiču od samoga Krišne koji je vječan – i kao takve,
manifestiraju se kao najstariji spisi u svijetu. Suština sveukupne vedske literature sažeta je u
Bhagavad–giti, literarnom zapisu Krišninih riječi. Cilj vedskog znanja je ponovo probuditi našu
uspavanu ljubav prema Bogu. 5) Znanje o duhovnoj samospoznaji može se savršeno razumjeti
isključivo kroz uputstva vjerodostojnog duhovnog učitelja (onog koji je osloboñen sebičnih
motivacija), koji poučava znanost o Bogu onako kako je predočena u Bhagavad–giti23. 6) Sva
(vegetarijanska) hrana koju jedemo treba prvo biti ponuñena Gospodinu Krišni sa molitvama. Na
taj način Krišna prihvaća ponudu i produhovljuje ju radi našeg pročišćenja. 7) Radije nego li da
živimo na sebični način – trebamo živjeti i djelovati za Krišnino zadovoljstvo. Takva duhovna
disciplina naziva se bhakti–yoga, tj. znanost o predanom služenju. 8) Najefikasniji način za
dostizanje ljubavi prema Bogu u ovom dobu degradacije je pjevanje (izgovaranje) Gospodinovih
svetih imena: Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare / Hare Rama, Hare
Rama, Rama Rama, Hare Hare.

28) Da li su u Hare Krišna pokretu svi ravnopravni ili postoji hijerarhija?

Sa duhovne točke gledišta, sva živa bića su ravnopravna; ali sa materijalne točke gledišta,
postoje više i niže vrste u ovisnosti od materijalnog tijela i stupnja svjesnosti. Zbog toga postoji
biološka hijerarhijska ljestvica koja od dna počinje sa jednostavnim životnim vrstama kao što su
bakterije i amebe, pa se penje prema složenijim vrstama (biljke, insekti, itd). Slično tome, i u
našoj duhovnoj instituciji (kao uostalom i svakoj drugoj) postoji hijerarhija temeljena na razini
duhovnog napretka (što uveliko uključuje odvojenost od materijalnih užitaka) i stupnju
preuzimanja duhovnih odgovornosti. Duhovno iskusniji i napredniji članovi našeg društva
prirodno zauzimaju vodeće položaje kada je u pitanju donošenje važnih odluka – bilo u vezi
širenja misije, organizacijskog upravljanja hramovima, itd. Jedna od integralnih karakteristika
vaišnavske kulture je doktrina služenja drugih. Zbog toga se oni koji su na najvišim položajima –
smatraju najvećim slugama svih onih koji su ispod njih. Oni na nove i neiskusne članove društva

22
Jedna od tih mantri oslovljava Krišnu kao Govindu. Govinda znači ‘onaj kome su drage krave’. Kao što sam već
prethodno istakao, ubijanje životinja općenito i jedenje mesa – vrlo su grješne aktivnosti. Ali ubijanje i jedenje krava,
koje su jako drage Krišni – izuzetno su grješne aktivnosti zbog kojih duše grješnika nakon smrti moraju ispaštati
nezamislive muke prije nego li se rode u nekoj od vrlo niskih životinjskih vrsta.

23
Ostale kvalifikacije vjerodostojnog duhovnog učitelja možete naći u odgovoru na pitanje broj 16.
prenose svoje duhovne realizacije, znanje i iskustva. To često zahtijeva velika osobna odricanja
na uštrb vlastitog komfora i vremena.
Naš duhovni voña, Šrila A.C.Bhaktivedanta Swami Prabhupada – na žalost, više nije osobno
prisutan meñu nama; ali dok je bio, pokazivao je svojim vlastitim primjerima što znači biti
savršeni sluga drugih ljudi. Kao što sam već objasnio u odgovoru na pitanje 2 – usprkos svojoj
poznoj dobi, napustio je duhovnu atmosferu svete Vrindavane, da bi uslijed milosti prema
duhovno palim dušama na Zapadu, došao usred degradiranog američkog društva i prihvatio sve
psihičke i tjelesne strogosti koje je zahtijevala njegova misija. Poučeni njegovim primjerom,
mnogi voñe našega ISKCON društva, prihvaćaju velika odricanja kako bi nastavili sa širenjem
misije. Prirodno je da takvi članovi društva zaslužuju posebno poštovanje i pogodnosti koje nisu
dostupne novim ili manje aktivnim članovima društva.

29) Zbog čega nam je na zapadu potrebna još jedna religija kada već imamo
vjerodostojnu religiju – kršćanstvo?

Za razliku od sektaških i fanatičnih definicija vjerodostojne religije – “ova ili ona religija je
jedina ispravna”, Šrila Prabhupada nam je dao univerzalnu definiciju. On nas je poučio da je
vjerodostojna svaka religija koja poučava ljude kako voljeti Boga i druga živa bića (kao dio
njegove kreacije). Ovo je definicija vjerodostojne religije. Ukoliko sljedbenici neke religije
osjećaju sve veću privlačnost prema novcu, alkoholu, razvratnom seksu i ostalim materijalnim
‘užicima’ – gdje je tu onda religija? Cilj svake vjerodostojne religije je Bog, a sljedbenici su
ogledalo religije. Ukoliko se u nekoj državi 90% grañana izjasni da su sljedbenici neke religije, a
istovremeno u javnoj anketi te iste države – čak 90% grañana kaže da su protiv zabrane
abortusa tj. za njegovu legalizaciju, onda je jasno da je njihova izjava “ja sam vjernik” – samo
obična farsa. Ovdje ne izjavljujem da ta odreñena religija nije vjerodostojna, već ukazujem na
olako shvaćanje religije u očima običnog čovjeka. Ne želim ulaziti u analizu vjerodostojnosti bilo
koje religijske tradicije. To ostavljam vama čitateljima na osnovu prethodno spomenute
univerzalne definicije vjerodostojnosti bilo koje religije – “vjerodostojna je svaka religija koja
poučava ljude kako voljeti Boga i druga živa bića.” (Po rezultatima se sudi).
Ona religija koja u svojim svetim spisima posjeduje najviše vjerodostojnih informacija o Bogu
– najbolje nas može poučiti kako da Ga volimo. (Kako voljeti nekoga koga ne poznajemo?) Što je
tih informacija više, tim nam je lakše voljeti Ga. U tom pogledu vaišnavski sveti spisi nemaju
premca u svijetu, niti u jednoj drugoj duhovnoj tradiciji. Kao što sam već prethodno spomenuo,
klasična vedska književnost daje detaljne opise o tome kako Bog zaista izgleda, što radi u
odreñenim okolnostima, kako ispoljava svoje zabave, sa kime se druži, gdje živi, što voli i što ne
voli, koja su Njegova očekivanja od čovječanstva, itd. Važno je istaći da su sve te informacije
savršene jer dolaze od Krišne osobno. Pored toga, On se periodično osobno pojavljuje meñu
čovječanstvom kako bi nas podsjetio na to vječno, duhovno znanje. (U vrijeme kada se ne pojavi
osobno, On pošalje svoje opunomoćene predstavnike iz duhovnog svijeta). Na žalost, velika
većina ljudi koji nisu sljedbenici vedske tradicije – imaju predrasude koje im onemogućavaju
prihvatiti duhovnu istinu onakvom kako je Bog osobno objašnjava za dobrobit čovječanstva. Te
predrasude su temeljene na lažnom egoizmu i sebičnosti: “Religija u kojoj sam se ja rodio i koju
već stoljećima slijede moji praočevi – jedina je prava religija!” Meñutim, vječne duhovne istine
postoje iznad relativnog materijalnog koncepta ‘ja i moje’. Kažem ‘relativnog’, jer osoba koja se
danas busa u prsa kao veliki kršćanin, u slijedećem životu može postati musliman. I opet će
tvrditi da je njegova religija superiornija od ostalih.
Sve dok u svijetu ljudi budu gledali na duhovnost i religiju kroz prizmu ‘ja i moje’ – toliko dugo
će biti vjerskog fanatizma i religijske netrpeljivosti (zbog kojih je do sada suviše mnogo ljudske
krvi proliveno kroz povijest čovječanstva) – i toliko dugo će ljudi biti u nemogućnosti da prime
istinske Božje poruke namijenjene čovječanstvu, zapisane u Vedama. Mi vaišnave, ne
priklanjamo se niti jednoj odreñenoj religiji. Nas ne zanimaju tek puke religije koje razjedinjuju
ljude zadojene vjerskim pripadnostima temeljenim na relativnom materijalističkom konceptu ‘ja i
moje’. Nas zanima isključivo istinska duhovnost onakva kako je Bog osobno objašnjava. Ta
duhovnost je jedna, jer Bog je jedan. Da bi se shvatila ta duhovnost, neophodno je odbaciti lažni
koncept ‘ja i moje’ i priznati činjenicu da nije važno tko je u pravu, već što je pravo.
S tim u vezi, može se dati odreñena poredba. Postoje razni rječnici engleskog jezika. Neka
izdanja su džepna, sa 2000 tisuće riječi; neka imaju 5000 riječi, a poneka sadrže 50.000 riječi.
Sva izdanja su vjerodostojna, ali ipak nisu na istoj razini savršenstva. Studentima su potrebna
sva ta izdanja jer postoje različiti studenti s različitim stupnjem znanja i različitim ambicijama.
Tako je i s religijama. Ukoliko neka religija ima manje podataka o Bogu – to ne znači da radi toga
ona nije vjerodostojna. Meñutim, ipak nisu sve religije iste i ravnopravne. Rječnik sa 50.000
riječi se razlikuje od malog džepnog rječnika.
Na temelju količine i kvalitete informacija o istinskoj duhovnosti, koje sam pronašao u vedskoj
(poglavito vaišnavskoj) literaturi – ja sam se odlučio baš za slijeñenje Hare Krišna pokreta, koji
na Zapadu može samo izgledati kao nešto novo – ali je zapravo nastavak jedne drevne duhovne
tradicije; tradicije koja je univerzalna i vječna baš kao i njen stvoritelj, Krišna osobno. Da li
poznajete još neku drugu religijsku/duhovnu tradiciju u kojoj se sljedbenici minimalno dva sata
dnevno mole Bogu, slušaju svakodnevno o Njemu i čitaju barem 90 minuta, sve što jedu prvo
posvete (kroz ponudu namijenjenu za Gospodinovo zadovoljstvo), te se obavežu da se neće
nikada kockati, intoksicirati, zadovoljavati se razvratnim seksom i jesti meso? Vrlo je važno istaći
da mi za sebe ne tvrdimo da smo najbolji, ali u isto vrijeme tvrdimo da je filozofija koju slijedimo
najuzvišenija. Neki od nas su možda nekoć bili najveći grješnici, ali smo sada ambiciozni i odlučni
da slijedimo najuzvišeniji proces i najuzvišenije standarde za dostizanje savršenstva ljudskog
života. Mnogi od nas su još daleko od dostizanja duhovnog savršenstva (tu uključujem i sebe) i
ne krijemo da pravimo pogreške, ali želimo što striktnije slijediti ono što Krišna očekuje od svih
civiliziranih ljudi – slijediti duhovne standarde koji su jedini u mogućnosti stvoriti toliko željenu
harmoniju i mir u svijetu (kako ovom, tako i u duhovnom).
Dakle, mi nismo fanatici koji tvrde da su najbolji i nitko drugi ne valja. Meñutim, ne želimo biti
površni i neinteligentno tvrditi da su sve religije apsolutno iste i da svi putovi vode do istog cilja.
Ukoliko bi neki učenik drugog razreda osnovne škole upitao sveučilišnog profesora matematike:
“Zbog čega su potrebne logaritamske tablice jer je tablica množenja sasvim dovoljna?” – takvo
pitanje bi otkrivalo njegovo neznanje i neambicioznost. Slično je i s ovim pitanjem (broj 29).
Vaišnavska filozofija je namijenjena isključivo naprednim studentima ili onima koji to žele
postati. Ovo je postdiplomski studij; a to zahtijeva ozbiljnost.

Zaključak

Velika većina ljudi je uvjerena da je ‘njihova’ religija najbolja, a takav stav definitivno nema
svoj korijen u istinskoj duhovnoj mudrosti. Najbolja je ona religija koja efikasno uspijeva u
ljudima probuditi ljubav prema Bogu i razviti u njima profinjene duhovne odlike koje su u
kontrastu sa požudom, pohlepom, egoizmom, mržnjom, gnjevom, itd. Proces bhakti–yoge se već
milijunima godina pokazuje kao najefikasnija duhovna disciplina za iskorjenjivanje niže ljudske
prirode, stvaranje idealnih odnosa u društvu i konačno buñenje naše uspavane ljubavi prema
Bogu. Voñe vodećih svjetskih religija imaju problema sa prihvaćanjem tih činjenica a razlozi tome
su svećenička demagogija, te religijski dogmatizam i fanatizam koji u svjetskim religijama bude
strah od rušenja njihovih vlastitih doktrina.

Na kraju bi se moglo postaviti obrnuto pitanje “Ako je Bog (Krišna) u beskonačnoj prošlosti već
stvorio duhovne smjernice (zapisane u Vedama) po kojima bi se trebalo kretati čovječanstvo u
interesu postizanja duhovnog savršenstva i materijalnog prosperiteta – zašto su ljudi uopće
stvarali religije?” Zar su mislili da mogu biti pametniji od Boga? Sve ono što potiče od Boga
osobno – je savršeno. Sve ono što stvore ljudi (kao npr. religije) – je nesavršeno.

30) Koji je vaš stav prema Isusu Kristu?

Vaišnavska tradicija prepoznaje Isusa Krista kao sadhua (svetu osobu). Zapravo i više od toga;
mi vaišnave smatramo Isusa Krista avatarom, tzv. šaktyaveša–avatarom, što znači inkarnacija
specijalno opunomoćena od samoga Boga, sa misijom da širi duhovnost meñu čovječanstvom (u
skladu sa mjestom, vremenom i okolnostima). Zbog toga je Isus propovijedao univerzalne
poruke o ljubavi prema Bogu i ljubavi prema drugim ljudima – što je iznad svakog sektaštva i
sebičnosti.
Ali koliko ljudi (koji se danas smatraju kršćanima) zaista striktno slijedi Isusova izvorna
učenja? Zar nije čudno kako je često puta mnogo lakše boriti se za načela vlastite religije, nego
ih uistinu poznavati i slijediti? Isus je govorio apsolutnu istinu materijalističkom društvu i riskirao
je vlastiti život za svoju misiju. Zanima me kako bi njegov beskompromisni stav prema
hipokritima (licemjerima) danas bio primljen u društvu. Npr. ako bi se on sada osobno pojavio na
Balkanu, možda ga ljudi ne bi htjeli slušati sve dok se prvo ne izjasni da li je katolik ili
pravoslavac. Ali on nije bio ništa od toga; nije bio čak niti kršćanin – bio je svetac koji je ljubav
prema Bogu i Božje poruke prenosio onima koji su ga htjeli slušati. To je zapravo ono što
vaišnave čine od pamtivijeka – iznad pripadnosti bilo kojoj religiji ili sekti. Upravo zbog tog
razloga sam postao vaišnava – da bi širio poruke bezvremenske duhovnosti, baš kao što je to
nekada činio Isus Krist.
Postoji standardno mišljenje meñu mnogim kršćanima da je Isus otpatio (ili još uvijek pati)
zbog njihovih grijeha. Na neki način, ja to nisam mogao prihvatiti čak niti još dok sam imao 15
godina. Meñutim, kada sam postao upućen u vedsku/vaišnavsku književnost – shvatio sam da je
takvo mišljenje tek uvriježena spekulacija. To mi nije imalo nikakvog smisla, ali sam za svaki
slučaj ipak mislio: “Pa dobro, ako odrasli tako kažu – onda ću barem djelovati tako da svojim
grijesima ne nanosim novije i novije krvave rane na izmučeno Isusovo tijelo.” Istina je da je
svatko od nas (ljudskih bića) odgovoran za svoje aktivnosti (pobožne i grješne) i da smo zbog
toga podložni nagradama i kaznama u skladu sa zakonima karme. “Kako siješ, tako ćeš i žnjeti!”
Ali čak i da je istina da Isus pati na račun grijeha koje čine oni koji se smatraju njegovim
sljedbenicima – zar to ne bi trebao biti razlog više da oni koji se smatraju kršćanima, prestanu
grješno djelovati i zadavati Isusu bolne rane (ukoliko ga zaista vole)?
Kada sam se pridružio hramskoj zajednici kao dvadesetdvogodišnji mladić, bio sam
impresioniran time što je svaka aktivnost hramskih monaha (vaišnava) bila ponuñena Bogu sa
ljubavlju. Svaka riječ je bila izgovorena (posredno ili neposredno) u Njegovu slavu. Svaka
pjesma je bila namijenjena za Njegovo zadovoljstvo i svaki ples za Njegove oči. Sva hrana je bila
sa devocijom pripremana i ponuñena za Božje (Krišnino) zadovoljstvo. U pozadini svih tih
aktivnosti bila je drevna duhovna filozofija koja mi je dala odgovore na više pitanja nego što sam
ih mogao postaviti.
Ali ono što me je najviše oduševilo u vezi Krišninih bhakta, vaišnava – je to što sam vidio
njihovo svakodnevno življenje u skladu sa učenjima Isusa Krista, iako oni sebe nisu nazivali
kršćanima. Organizirali su se u male grupe, pjevali su i slavili Boga svirajući sa cimbalima i
bubnjevima. Nosili su jednostavnu, lepršavu odjeću, napustili su sve vezanosti za materijalni
svijet i propovijedali su na javnim mjestima. Ovo je baš kao i opis ranih kršćana. To me je
oduševilo, jer je to isto radio Isus Krist sa svojim sljedbenicima. Koliko danas ima kršćana koji su
spremni učiniti isto?
Isus je propovijedao samo tri godine, i onda je bio razapet zbog toga. Dao je sve od sebe, a
prijatelj ga je izdao. Vjerujem da mnogi od vas imaju iskustvo kada vas je nekada izdao netko u
koga ste imali povjerenje. Zamislite samo kako bi se vi osjećali ako bi vas ‘prijatelj’ zbog izdaje
poslao u smrt. Da li se u vašem umu pojavljuje riječ oprost? U skladu sa vaišnavskim
standardima, sposobnost opraštanja je jedna od najznačajnijih odlika civiliziranog čovjeka.
Civiliziranost se mjeri stupnjem duhovnih (vrlinskih) odlika – a ne ekonomskim ili znanstvenim
napretkom.
Isusov primjer je od velike važnosti za sve nas koji želimo iskreno prakticirati duhovni život.
Kada pogledamo na Isusovo iskustvo tijekom njegovog traumatičnog uhićenja, osude i raspeća –
možemo vidjeti sveca koji je u sebi imao savršeni mir sa sobom i sa svijetom oko sebe.
Osudili su ga i dali razapeti sljedbenici religije, dok je on bio zainteresiran isključivo za širenje
istinske duhovnosti. Bio je osuñen zbog svog duhovnog poleta i zbog toga što je bio viñen kao
prijetnja društvu u kojem je živio. Zašto? Zato što društvo nije razumjelo njegovu uzvišenu
misiju. U manjoj mjeri, ja sam to isto doživio u svojem životu. Bio sam osuñivan zato što sam
‘Hare Krišna’, što sam drugačiji od većine (‘normalnog’) stanovništva i što sam teško pojmljiv.
Ismijavali su me i pljuvali, nazivali heretikom, ali srećom ne i razapeli.
Ja ne znam čega se sve Isus Krist morao odreći u svojim ranim tridesetim godinama, da bi ja u
svojim ranim dvadesetim postao njegovim primjerom inspiriran slijediti Božji put sve do
današnjeg dana. Mogu vidjeti sebe u Isusu, mogu suosjećati sa njegovim životom, njegovim
iskušenjima i njegovom patnjom. Ja zapravo vidim u njemu nekoga tko je transcendirao
(nadišao) sav materijalizam ovoga svijeta.
Gotovo svakom od nas lako se mogu ukazati religijska poštovanja. Drugi nas mogu nazivati po
našim religijskim titulama. Možemo relativno lako naučiti da kažemo pravu stvar u pravo
vrijeme, da nosimo prigodnu odjeću i pjevamo prigodne himne u svim religijskim svetkovinama.
Ali uzoriti primjer Isusa Krista i ostalih sličnih svetaca – postavlja izazov svoj našoj dvoličnosti i
neiskrenostima u srcu. Oni su pokazivali drugačiji standard vjere; standard koji se zove duhovna
ljubav. Njihova ljubav je bila iznad potrebe da uvijek budu u pravu u vezi svega, da budu u
dominantnoj poziciji nad drugima i da se drugi primoravaju vidjeti svijet na isti način kako su ga
oni sami doživljavali. Isus i njegovi striktni sljedbenici kao Sv. Franjo Asiški su bili istinski ponizni
– za razliku od mnogih koji su danas odjeveni u svećeničke odore.
 Za nas je vrlo teško da kategoriziramo Isusa kao kršćanina ili kao Židova. On je jedino govorio
o svom Uzvišenom Ocu, i nije bio zainteresiran za politiku, religiju ili bogatstvo. Služba za Boga
je bila njegov život, njegova ljubav i njegova religija. Nameću se pitanja: Može li vaišnava voljeti
Isusa? Da li je potrebno biti kršćanin da bi ste voljeli Isusa i slijedili njegov primjer? I kome
uopće Krist pripada?
Saskritska riječ acarya (čita se ačarja) znači onaj koji poučava vlastitim primjerom. Za
vaišnave, Krist je acarya. Njegov primjer je svjetlost za svakoga od nas u ovom svijetu tko želi
ozbiljno prakticirati duhovni život. Njegove poruke se ne razlikuju od poruka koje su u drugim
vremenima i na drugim mjestima propovijedali Gospodin Caitanya (Bog osobno, u odori običnog
smrtnika) i Njegovi sljedbenici – vaišnava acarye.
Bila bi velika šteta da dozvolimo materijalizmu i dvoličnosti koji su se već odavno uvukli u
svjetske religije, da budu smetnja na našem putu slijeñenja primjera i duhovne mudrosti tako
velike duše kao što je bio Isus Krist.
31) Kakav je vaš stav prema drugim religijskim tradicijama?

Iz mojih odgovora na neka prethodno odgovorena pitanja, može se izvući slijedeći zaključak.
Ono što mi zaista cijenimo u bilo kojoj religijskoj tradiciji – istinska je duhovnost. Rituali koji
religiju (uglavnom) čine religijom, imaju tek sekundarni značaj. Nama je žao što vidimo kako
unatoč postojanju toliko mnogo religija, ljudskim društvom već stoljećima haraju pošasti u obliku
mržnje, kriminala, terorizma, ratova, ludila, itd. Kao sljedbenicima vedske kulture i vaišnavske
filozofije, nama je jasno da je uzročni korijen svih tih uznemirenja - nedostatak pravilnog
duhovnog znanja. Ako je suditi po rezultatima, očigledno je da su religije već stoljećima u
nemogućnosti da ljudskom društvu pruže toliko željenu harmoniju u vidu mira, suradnje sa
prirodom, zadovoljavajućih društvenih odnosa, ljubavi prema bližnjima i drugim živim bićima i
konačno prema Stvoritelju osobno.
Očigledno je da je nešto krivo – bilo sa doktrinama svjetskih religija ili sa njihovim
sljedbenicima (ili jedno i drugo). Ako ste uznemireni ovom izjavom, molim vas da barem za
trenutak stavite na stranu svoju religijsku pristranost (koja je ionako proizvod nedostatka
izvornog duhovnog znanja) i pogledajte istini u oči. Nisu li upravo religije (i njihovi voñe) te koje
ljudima već stoljećima nameću nacionalizam i religijsku pripadnost – koji su u suštini ništa drugo
nego lažno poistovjećivanje s tijelom.
Kada netko izjavi ‘ja sam katolik’,‘ja sam pravoslavac’, ‘ja sam Židov’, ‘ja sam musliman’, itd.
– to podrazumijeva da osoba misli ‘ja sam ovo tijelo.’ Ako ne bi bilo tako, onda više ne bi bilo niti
religijske netrpeljivosti niti ratova temeljenih na religijskim razlikama. Jer izvor religijske
netrpeljivosti je lažni prestiž koji ide uz iluzorno mišljenje ‘ja sam ovo tijelo’, ‘moja religija je
bolja od drugih’, itd. Meñutim, ako netko kaže “ja sam vaišnava” – to znači da ta osoba izjavljuje
“ja sam duhovna duša, vječni Krišnin sluga, privremeno zatočen(a) u materijalnom tijelu
ljudskog oblika.”
Ako bi religije mogle ponuditi svojim sljedbenicima takvo razumijevanje, tada bi nestale razlike
meñu nacijama i rasama, što bi za uzvrat stvorilo uvjete za puno mirniji i kvalitetniji život svih
nas koji dijelimo ovaj planet. Zamislite samo kakva promjena bi nastala ako bi novac za
naoružanje i vojnu industriju bio iskorišten za humanitarne svrhe i popravljanje šteta koje je
čovječanstvo nanijelo eko–biološkom sustavu planeta Zemlje. Sve dok budemo pravili lažne
razlike meñu ljudima, temeljene na nacionalnosti i rasama – toliko dugo ćemo ‘proizvoditi’ samo
neprijatelje, jer uvijek će biti onih koji su različiti od nas. Meñutim, istina je da smo svi mi
duhovna bića privremeno zatočena u tijelima ljudskog oblika i da je smisao ljudskog života
duhovno prosvjetljenje i buñenje uspavane ljubavi prema Bogu, a ne sebična trka za
materijalnim užicima i udobnostima.
Mi vaišnave se toplo nadamo da će duhovni voñe vodećih svjetskih religija u doglednoj
budućnosti konačno prepoznati duhovnu vrijednost praiskonskih poruka koje je Krišna za
dobrobit čovječanstva zabilježio u obliku vaišnavske literature. Na žalost, u sadašnje vrijeme
preveliki je broj onih koji se smatraju religioznima, ili čak ‘duhovnima’ i koji zbog neznanja
smatraju da je Hare Krišna pokret (vaišnavizam) – nekakva sekta, opasni kult ili takvo nešto.
Kako mi možemo uspješno surañivati sa voñama vodećih svjetskih religija sve dok je uvriježeno
takvo pogrešno mišljenje? Vrhovna poglavarstva niti jedne svjetske religije nikada nisu pozvala
vaišnavske voñe da čuju što to vaišnavska filozofija ima za poručiti čovječanstvu. Unatoč brojnim
neprocjenjivo vrijednim doprinosima na poljima duhovnosti, filozofije, literature, sociologije,
psihologije, itd. – naš duhovni voña, A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada je uglavnom još
prilično nepoznata osoba širokim masama ljudi. Razlog tome je što su brojni političari,
znanstvenici i vjerski voñe bili (i ostali) zbog nacionalizma, ponosa, demagogije i vjerskog
fanatizma – zatvoreni za sve doprinose koje je on pružio čovječanstvu. Važno je napomenuti da
ne bi bilo pravedno sve religijske voñe strpati u isti koš. Otkako je Šrila Prabhupada došao na
Zapad, postojala je nekolicina vjerskih voña (iz raznih religijskih tradicija) koji su prepoznali i
iskreno cijenili njegove dragocjene doprinose.
Mi ostajemo otvoreni za suradnju sa drugim religijskim tradicijama, vjerujući da bi udruženi
napori na poljima duhovnosti, ekologije, društvenih znanosti, itd. – mogli uroditi znatnim
poboljšanjem kvalitete života za sve nas koji dijelimo ovaj planet (uključujući životinjsko i biljno
carstvo).

32) Zašto ste toliko protiv moderne znanosti?

Znanost sama po sebi nije uzrok svih nevolja zbog kojih danas zbog nje ispaštamo. Pravi
krivac je čovjekova strastvena želja da znanost koristi s ciljem osjetilnog uživanja, bez
istovremenog i popratnog napretka na polju duhovnosti. Iz Krišninog kuta gledanja, to je
zloupotreba ljudske inteligencije koja je prvenstveno namijenjena za duhovni razvitak. Valja
priznati da čak i materijalistička znanost u nekoj mjeri ima svoju pozitivnu primjenu i da postoji
izvjestan broj modernih znanstvenika koji u svoj istraživački rad stavljaju Boga kao presudni i
nezaobilazni faktor. Meñutim, materijalistička znanost općenito čini čovječanstvu i eko–sustavima
planete Zemlje – puno više štete nego koristi, kako ćete uskoro pročitati u tekstu koji slijedi.

Ono što je nama vaišnavama zaista neprihvatljivo u vezi moderne (materijalističke) znanosti
su: 1) Ciljevi znanstvenika – svjesno ili nesvjesno narušavanje prirodnih (Božjih) zakona, kako bi
se na umjetan način ‘poboljšao’ komfor i kvaliteta života. 2) Znanstvene metodologije
istraživanja, kao npr. vršenje eksperimenata na životinjama. 3) Zaključci moderne znanosti koja
zagovara ateizam. Primijetite da se Darwinova teorija o nastanku vrsta još uvijek žilavo održava
kao prihvatljiva jer ima fanatičnu potporu mnogih znanstvenika koji odbacuju Boga kao ključni
faktor za nastanak kreacije. 4) Posljedice za koje je odgovorna moderna znanost – a) ekološke
katastrofe (ozonske rupe; nuklearno zagañenje; zagañenje vode, zraka i zemljišta; globalno
povećanje temperature, izumiranje na tisuće vrsta flore i faune, itd.), b) napredak u proizvodnji
razornih oružja, c) fatalne popratne pojave mnogih lijekova, dodataka hrani, pesticida, herbicida,
itd. d) društveni jazovi izmeñu bogatih i siromašnih, stvoreni zbog tehnološkog napretka i
industrijalizacije, koji u krajnjoj liniji rezultiraju eksploatacijom, e) otuñenje čovjeka od prirode i
samoga sebe ... itd.
Počevši od 20. stoljeća, uslijedilo je brzo nizanje znanstvenih epoha, jedna za drugom:
Elektronsko Doba, Nuklearno Doba, Doba Svemirskih Istraživanja, Kompjutersko Doba i Doba
Genetske Manipulacije. Zamah znanstvene revolucije i ‘pogodnosti’ koje ona nosi sa sobom –
imaju utjecaj gotovo na svakog čovjeka u svijetu. Pa ipak, usprkos blještavom materijalnom
napretku, znanstvenici su promašili najvažnije dostignuće – razumijevanje vlastitog jastva
(duhovne prirode naše osobnosti). Materijalistička znanost ne samo da je promašila to izuzetno
važno dostignuće – već svojim zaključcima, hipotezama i teorijama još više ukopava čovjeka u
materijalnu koncepciju života koja počinje krivom formulom “ja sam materijalno tijelo.”
Znanstveni ‘napredak’ na kojega su ljudi toliko ponosni, jednostavno je mamac koji ljude
primorava da rade kao zvijeri ne bi li se konačno dočepali sreće i zadovoljstva. Ali na žalost,
potrošački tempo koji nam je nametnut i bombardiranje beskorisnim informacijama, poglavito
reklamama koje potiču požudu i pohlepu – toliko uznemiruje naše umove da su nam potrebne
pilule da bismo koliko–toliko mirno zaspali. Potrošački stampedo i trka za materijalnim osjetilnim
uživanjem (uveliko potpomognuta modernom znanošću) – vrlo brzo i uspješno pretvaraju
stanovnike ovog planeta u psihopate, neurotičare, šizofreničare i manijake raznih vrsta.
Sve ‘blagodati’ koje nam nudi moderna znanost (automobili, roboti, računala, mobilni
telefoni...) – nisu ni izdaleka nadomjestak za sve ono što gubimo nepopravljivom ekološkom
katastrofom, te gubitkom vlastitog zdravlja i slobode. Aktivnosti modernog čovječanstva su u
zadnjih 30 godina uništile 1/3 prirodnih obilja planeta Zemlje, a sada smo već na sasvim
sigurnom putu do klimatskog kaosa i svemu što je povezano s njime.
Da bi proniknuli u tajne svijeta u kojemu žive, znanstvenici su se uputili na dno oceana, vrhove
planina, u dubine pećina, pa čak i u svemirski prostor. Logično bi bilo zaključiti da su svi ti skupi i
dugotrajni napori zamišljeni sa konačnim ciljem – poboljšanjem kvalitete ljudskog života. Ali,
koliko se zaista uspjelo u tome? Nije li očigledno da s napretkom tehnologije i industrijalizacije
kvaliteta života na zemlji drastično opada? Jedemo hranu zatrovanu kojekakvim kemikalijama;
pijemo vodu odvratnog okusa, punu klora; kada se razbolimo – kljukaju nas opet nekakvim
kemikalijama (koje nerijetko stvaraju neželjene popratne efekte); udišemo zrak pun ugljičnog
dioksida i ostalih otrova. Sve oko nas je zatrovano, uključujući i naša tijela. Stopa mortaliteta je
veća nego u srednjem vijeku kada je vladala kuga. Očigledno je da postoji ozbiljna greška u
početnoj formuli: “ja sam materijalno tijelo, a smisao života je ugañanje materijalnim
osjetilima.”
Ljudi ponizno prihvaćaju sve što im znanstvenici govore. Nema sumnje, njihove ‘učene’ riječi i
misli su stvorile lak život za nekolicinu. Ali na žalost, oni su takoñer odgovorni i za privlačno
upakirano evanñelje ateizma koje je prekrilo čitav svijet. I zbog toga, sve je manje ljudi koji
smatraju da duhovnost nosi sa sobom bilo kakvu dobrobit za čovjeka današnjice; a svaki napor
da se stvori društvo zasnovano na duhovnim načelima, apostoli znanosti nazivaju apsurdnim.
Pod izgovorom uspjeha na polju tehnologije uzimaju si za pravo potpuno neargumentirano
zadirati u osporavanje bilo kakve duhovnosti a time i moralnosti. Materijalistička znanost mjeri
vrijednost svih stvari u skladu sa njihovom sposobnošću za povećanjem standarda osjetilnog
uživanja – i zbog toga je danas istinska duhovnost viñena kao uznemirenje, sentimentalna
mitologija koja nema mogućnost da poveća naš standard življenja.
Konačno, zašto vaišnave ne prihvaćaju savršenost znanstvenih istraživanja? Nedostatak
znanstvenika je u tome što se potpunosti oslanjaju na svoja vlastita osjetila koja su izuzetno
ograničena. Navodim nekoliko primjera koji ilustriraju ograničenost ljudskih osjetila. 1) Ne
možemo čuti hiperzvuk ili ultrazvuk (kao što mogu neke životinje). 2) Ne možemo golim okom
vidjeti mikroorganizme, ne možemo vidjeti u potpunom mraku niti prepoznati udaljene
predmete. 3) Ne možemo instinktivno predvidjeti prirodne nepogode (potrese, poplave...), za
razliku od štakora, žaba, pasa, itd. 4) Ne možemo opažati ultraljubičaste zrake, radio valove, ili
energetska zračenja (kao npr. ljudske ili životinjske aure).
Osim toga, svatko od nas opaža materijalne objekte i procese na drugačiji način. Npr. ono što
je za nekoga gorko, za nekoga drugoga je slatko. Da bi proširili spektar dosega naših
materijalnih osjetila, znanstvenici su izumili različite instrumente (mikroskope, teleskope, razna
računala, robote, itd.) Ali pošto su ta pomagala konstruirali ljudi sa svojim nesavršenim
osjetilima, u njih je automatski ‘ugrañeno’ puno nesavršenstava (ograničenosti). Zbog toga
razloga znanstvenici su prinuñeni da tehnička i optička pomagala usavršavaju postupno, korak po
korak. To je dokaz da su znanstvenici i rezultati njihovih izučavanja nesavršeni.
Tijekom tisuća godina ljudske povijesti, zaključci znanstvenih istraživanja (temeljeni na
nesavršenom rasuñivanju) – prevarili su mnoge ljude i rezultirali različitim katastrofama koje su
odnijele ogroman broj ljudskih života. To isto nesavršeno (znanstveno, eksperimentalno)
rasuñivanje primorava ljude da vjeruju kako je na početku povijesti postojala nekakva ‘masa
neograničene temperature i gustoće’, koja je konačno eksplodirala (Teorija Velikog Praska) i bez
vodstva više inteligencije kreirala kompleksni svijet u kojemu živimo. (Uzmite samo u obzir
složenu strukturu DNK molekule ili pak strukturu jedne obične stanice jetre).
Nesavršeno empirijsko rasuñivanje znanstvenika takoñer nas uvjerava kako su prije ‘puno’
milijuna godina, primitivne molekule evoluirale u jednostavna živa bića (alge, bičaše, mekušce
itd.), koji su kasnije evoluirali u još složenije organizme, i konačno u ljude. (Pitam se samo zašto
se nisu svi majmuni pretvorili u ljude). Znanstveno rasuñivanje temeljeno na brojnim
eksperimentima koje vode nečisti i ograničeni umovi – svode se samo na veliku kockarsku igru u
kojoj rijetko tko dobiva. Kada su znanstvenici u nemogućnosti da daju valjane dokaze za svoje
tvrdnje, tada pribjegavaju teorijama i hipotezama kako bi nas uvjerili da je istina onakva za
kakvu oni vjeruju da je; kao npr. da je čitav ovaj predivni i složeni svijet prirode – nastao tek
kao slučajna kombinacija kemikalija.
Kroz vedsku literaturu, Krišna je u ruke čovječanstva položio znanje koje je i više nego
dovoljno dobro za postizanje harmonije, mira, prosperiteta i zdravlja, kao i za konačno
prekidanje ciklusa uzastopnih rañanja i umiranja te povratka u duhovni svijet. Meñutim,
materijalistički znanstvenici žele biti pametniji od Krišne i pružiti čovječanstvu željeni prosperitet
na način za koji oni smatraju da je jedini ispravan – kroz neprestano rastući ekonomski razvitak
za zadovoljenje materijalnih osjetila. To podrazumijeva visok stupanj industrijalizacije i svih
zagañenja koje ona povlači sa sobom, te nemilosrdnu eksploataciju prirodnih ljepota, staništa
drugih živih bića i izvora energije. Materijalistički znanstvenici ne samo da uništavaju prirodne
vrijednosti koje je Krišna stvorio, već stvaraju nove tzv. vrijednosti koje samo ubrzavaju propast
ove civilizacije. Tu se izmeñu ostalog mogu ubrojiti dostignuća na poljima genetskog inženjeringa
(kloniranje i stvaranje novih vrsta životnih oblika) te nuklearne fizike i kemije (stvaranje
razornog nuklearnog i hidrogenskog oružja, te korištenje nuklearne energije koja za sobom
povlači enormne količine nuklearnog, radioaktivnog otpada).
 Paradoksalna je činjenica da za mnoge nedoumice i neriješena filozofska pitanja, svjetske
religije često puta traže pomoć od moderne znanosti (koja je temeljena na grubom ateizmu),
radije nego od vedske duhovne filozofije i znanosti koje su činile okosnicu prve visokorazvijene
civilizacije i duhovne kulture u svijetu. Iako u svojoj suštini prilično jednostavna, vaišnavska
filozofija je gotovo neshvatljiva za ljude ogrezle u grubom materijalizmu i hedonizmu.
U nekim odgovorima na prethodna pitanja, spomenuo sam kako se vaišnavizam još naziva
‘svjesnost Krišne’ ili ‘znanost o Bogu’. Meñutim, ova duhovna znanost je potpuno savršena jer
dolazi iz savršenog izvora – Boga osobno. Ukratko rečeno, riječi mudrosti zapisane u Vedama,
pomažu nam da živimo u harmoniji sa Krišninim univerzalnim zakonima (zakonitostima prirode),
te da proživimo život u istinskoj sreći, zdravlju i veselju bez zaplitanja u kompleksni zakon
karme, tj. uzastopni krug rañanja i umiranja (u različitim vrstama tijela).
Evo nekoliko karakteristika duhovne znanosti: 1) Duhovna znanost počinje vječnom,
univerzalnom formulom: “ja sam duhovna duša, vječni Krišnin sluga.” 2) Za razliku od
materijalističke znanosti – duhovna znanost zapisana u Vedama – oslobaña nas od jarma
materijalizma i iluzornog poistovjećivanja sa tijelom u kojem se trenutno nalazimo. 3)
Omogućuje ljudima da postanu istinski kontrolori svojih osjetila i poriva, te da odbace nižu
ljudsku prirodu (požudu, pohlepu, nekontrolirani gnjev, mržnju, zavist, itd.) Ta niža ljudska
priroda je zapravo glavni uzrok svih problema s kojima se susrećemo u današnjem svijetu.
Svakodnevno možemo vidjeti kako ljudi ovladani snagom niže prirode, koriste materijalističku
znanost kao sredstvo za ispunjenje svojih sebičnih ciljeva. Najupečatljiviji primjer je vojna
industrija koja proizvodi oružja za masovno uništenje. 4) Rezultati duhovne znanosti nemaju
destruktivne posljedice niti opasne popratne efekte. 5) Iako duhovna znanost ima svoju
kulminaciju u duhovnoj samospoznaji i buñenju našeg vječnog odnosa sa Krišnom, ona je vrlo
lako primjenjiva na poljima medicine, matematike, fizike, astronomije, astrologije, arhitekture,
umjetnosti, itd. 6) Duhovna znanost do prirodnih istina dolazi tzv. silaznim putem, a
materijalistička znanost pokušava doći uzlanim putem. ‘Silazni put’ znači da informacije o
svekolikoj kreaciji, procesima, pojavama i fenomenima – dolaze (silaze) iz nepogrešivog izvora –
Boga osobno. On ne samo da je Stvoritelj čitave duhovne i materijalne prirode (pa ih zato
najbolje i poznaje), već je i apsolutno savršen. Pošto duhovna znanost dolazi od takvog
jedinstvenog izvora, ona je lišena ljudskih ograničenosti i nesavršenstava. S obzirom da je
duhovna znanost bezvremenska i univerzalna, njoj nije potrebno postupno usavršavanje. S
druge strane, ‘ulazni put’ materijalističke znanosti penje se od vrijednosti nula (0) do viših
vrijednosti (većem broju informacija i saznanja o nekom objektu, procesu, itd.) Materijalistička
znanost je primorana do novih saznanja kretati se postupnim putem, korak po korak – koristeći
se eksperimentima koji su nesavršeni zbog ograničenja ljudskih osjetila. Usprkos opsežnim
eksperimentima, materijalistička znanost nikada ne može doći do apsolutnog znanja o nekom
predmetu ili procesu. Evo jednog slikovitog i pomalo šaljivog primjera koji ilustrira razliku izmeñu
silaznog i uzlaznog puta primanja znanja.
Bio jednom jedan žabac znanstvenik (Dr. Frog) koji je čitav život proveo u bunaru. Jednog
dana ga je posjetio prijatelj žabac i rekao mu kako je upravo stigao sa obale Atlantskog oceana.
Dao je sve od sebe da Dr. Frogu opiše prostranstvo velike vode, ali je žabac znanstvenik uporno
pokušavao usporediti ocean sa veličinom svog bunara. “Da li je ocean duplo veći od ovog
bunara?” upitao je i pri tome napuhnuo svoj mijeh. “Ne; veći je” slijedio je odgovor prijatelja.
Napuhavši svoj mijeh još i više, upitao je “Da li je četiri puta veći od bunara?” “Ne; veći je”
odgovori prijatelj. Dr. Frog nije uspio postaviti treće pitanje jer mu je pukao mijeh (i to je bio
kraj Dr. Froga). Materijalistički znanstvenici su baš kao Dr. Frog koji je pokušavao shvatiti
prostranstvo oceana koristeći se ograničenim iskustvima svijeta u kome je živio. Znanstvenici
čak ne poznaju niti svijet u kome žive. I umjesto da prihvate Božja uputstva zapisana od
praiskona u vedskim spisima (silazni put), oni troše milijune dolara da bi se otisnuli u svemirski
prostor, da bi na kraju spoznali kako su sićušni i beznačajni. Čak i da su došli do Mjeseca, kako
već tvrde; što su time postigli? Donijeli su samo prašinu i kamenje (koje jako podsjeća na ono iz
Arizone). Nisu li mogli svu tu energiju i novce iskoristiti za pomoć nerazvijenim zemljama ili
izume koji bi smanjili potrošnju fosilnih goriva (odgovornih za globalno povećanje temperature)?
Moderna znanost je neuspješna pri pokušaju da shvati zakonitosti čitavog univerzuma koji je
proizvod Božje superinteligencije. Čak i nakon nekoliko stoljeća kozmološkog istraživanja,
čovječanstvo je došlo tek do povećanog broja znanstvenih informacija, ali ne i do znanstvenog
razumijevanja univerzuma – i to sve zbog dva nepredviñena fenomena:
a) Što više znanstvenici znaju, time više shvaćaju koliko malo znaju.
Znanstvenici su ‘osvojili’ svemirski prostor – da bi na kraju shvatili koliko su zapravo malo znali o
svemiru. Samo neupućenim ljudima svemirski izleti dokazuju veličinu ljudskog roda. Meñutim,
onima koji su upućeni u istinu o svemirskim misijama – one dokazuju samo ljudsku malenkost.
Svemirska istraživanja pokazuju da u univerzumu postoji više zvijezda nego što je zrna pijeska
na svim plažama na Zemlji, i da je naše Sunce tek jedno od tih kozmičkih zrna. Zato nije čudo
što je bivši predsjednik AAAS (American Association for the Advancement of Science), Mr.
Kenneth R. Boulding priznao: “Kozmologija... je vrlo nesigurna jer se bavi proučavanjem
ogromnog univerzuma studirajući tek sićušne primjerke.”
b) Što više znanstvenici znaju, time više shvaćaju da je ono što su ranije ‘znali’ – bilo potpuno
krivo.
Newtonovi zakoni fizike su bili smatrani postulatima istine sve dok se pokazalo da su
neprimjenjivi na mikroskopske i makroskopske svjetove. Kvantna fizika ima zadatak da objasni
tajne atomskog svijeta i relativističke fizike kozmosa. Ali te dvije grane kvantne fizike su se
pokazale izuzetno kontradiktornima. Pošto su one obje trebale istovremeno postojati i na
početku univerzuma, kada su mikroskopski i makroskopski svjetovi bili jedno – znanost je
‘riješila’ taj izazov izmišljanjem tzv. ToE teorije (Theory of Everything) / ‘Teorija Svega’ – kako bi
udružili dvije nespojive grane znanosti.
U posljednjih dvadeset godina smionost znanstvenih izjava drastično jenjava. Usporedimo
neke. a) Fizičar Dr. Leon Lederman, nekadašnji predsjednik APS (American Physical Society):
“Nadamo se da ćemo uskoro objasniti čitav univerzum u jednoj jednostavnoj formuli koju ćete
moći nositi na svojoj majici.” b) Astrofizičar Dr. Steven Weinberg, dobitnik Nobelove nagrade za
fiziku: “Kako mi napredujemo u razumijevanju širine univerzuma, problemi se takoñer proširuju
– tako da rješenje neprestano bježi ispred nas.” c) Fizičar Dr. John Wheeler sa Princenton
sveučilišta: “Nikada nemojte trčati za autobusom, ženom i znanstvenom teorijom – jer u
slijedećih nekoliko minuta doći će druga.” d) I konačno, znanstvenik ništa manje nego
utemeljitelj kvantne fizike, dobitnik Nobelove nagrade, Dr. Max Planck je priznao: “Za religiju,
Bog je na početku – za znanost, Bog je na kraju.”
… I tako to biva kada se do istine pokušava doći ‘uzlaznim putem’. Dovoljna je samo pristojna
doza poniznosti kako bi se prihvatila činjenica da je Krišna savršen i daleko inteligentniji od bilo
kojeg znanstvenika. Cjelokupno znanje i mudrost koje On želi saopćiti za dobrobit čovječanstva,
već je odavno zapisano na stranicama drevne vedske književnosti. Potrebna je samo praktična
primjena.
7) Kod duhovne znanosti nema potrebe za usavršavanjem; ona je već savršena i vječno
primjenjiva. Npr. materijalistički znanstvenici su otkrili postojanje atoma tek 1897. godine. Mi
vaišnave znamo za atome i o njihovoj detaljnoj strukturi već tisućama godina. Atomi se spominju
u 3. pjevanju Šrimad–Bhagavatama, koji je zapisan prije više od 5000 godina. Prije nego je bila
zapisana, vedska literatura se prenosila usmenim putem od generacije do generacije duhovnih
učitelja, svetaca i vaišnavskih znanstvenika. Nama je smiješno kada moderni znanstvenici otkriju
neki ‘novi’ planet ili galaksiju, prirodni lijek za neke bolesti, kompleksnu matematičku ili fizičku
formulu, itd.
Nadamo se samo da će jednoga dana ‘otkriti’ da se mir, harmonija i prosperitet u svijetu može
postići isključivo striktnim slijeñenjem Krišninih prirodnih zakona i duhovnih uputstava.
Materijalistička znanost djeluje upravo suprotno – djeluje protiv zakona prirode rušeći sve
vrijednosti koje je stvorila Božja ruka. Rezultati takvog djelovanja svakodnevno se očituju u
obliku nasilja, kriminala, terorizma, ratova, padu ljudskog morala, uništenju meñuljudskih
odnosa, bio–ekoloških katastrofa, itd. Potkupljivi znanstvenici koji se već decenijima nalaze u
rukama tajkuna (vlasnika gigantskih multinacionalnih korporacija i profiterske industrije) –
neumoljivo guraju čitav ovaj svijet prema rubu samouništenja. Svakodnevno možemo vidjeti
kako je materijalistička znanost u rukama političara, bankara, mafije i vojske – izuzetno opasno
sredstvo za postizanje njihovih sebičnih ciljeva. Slijepo slijedeći materijalističku propagandu,
većina čovječanstva revno ‘reže granu na kojoj svi sjedimo’. Tek kada se zatruje i posljednja
rijeka i kada usahne posljednje drvo – mnogima će postati jasno da se novac ne može jesti, a
nafta ne može piti. Tek kada svijetom poharaju katastrofe – nekima (preživjelima) će postati
jasno da je do kraha civilizacije došlo zbog jedne pogrešne početne formule: “Ja sam materijalno
tijelo a smisao života je zadovoljenje osjetila.”

Na žalost, u svijetu ne postoji niti jedna obrazovna institucija pod pokroviteljstvom države koja
bi studentima ponudila kvalitetno obrazovanje o duhovnoj znanosti. Vede kažu da znanje počinje
razlikovanjem duha od materije, ili istine od iluzije. S druge strane, kakva je korist od cjelokupne
materijalne znanosti ako nam ne može ponuditi zadovoljavajući odgovor na pitanje “Tko sam ja?”
Kada uñemo u ovaj svijet, potpadnemo pod utjecaj iluzije, a materijalne znanosti još i više
produbljuju našu iluziju udaljavajući nas od vječne istine koja započinje duhovnom
samospoznajom. Čitava moderna civilizacija vrti se oko lažne ideje da smo mi materijalno tijelo i
da nakon smrti ničega nema. Meñutim, ta iluzorna filozofija pod pokroviteljstvom materijalističke
znanosti – uzrok je apsolutno svih problema koje doživljavamo u svakodnevnom životu.

33) Iako govorite protiv materijalnog napretka, istovremeno se koristite znanstvenim

dostignućima i tehničkim pomagalima. Nije li to dvoličnost?

Naše geslo je “jednostavan život, visoko razmišljanje.” Zbog toga nismo pobornici moderne
tehnologije; ali kada već postoji, ona može prilično dobro biti upotrijebljena u svrhu širenja
duhovne znanosti i Krišninih poruka čovječanstvu. Ako se npr. kompjuter koristi u tu svrhu (kao
što sam činio ja dok sam pisao ovu knjigu), onda on ima svoju duhovnu ulogu koja može pomoći
brojnim čitateljima da naprave značajan korak prema istinskoj duhovnosti (bhakti–yogi). Isto
vrijedi i za automobile, mikrofone, tiskarske strojeve, itd. Tiskarski stroj je sjajan izum koji može
omogućiti masama ljudi da dobiju informacije o svom duhovnom identitetu, istinskoj sreći i
duhovnom svijetu. Koliko šuma se posiječe da bi ljudi svakodnevno čitali o razmnožavanju,
jedenju, spavanju i branjenju u različitim dijelovima svijeta? To je zloupotreba tehnologije.
Usprkos duhovnoj ulozi tehnologije, mi i dalje tvrdimo da bi ovaj svijet bio puno ljepše i zdravije
mjesto za življenje da sva ta tehnička pomagala nisu nikada bila izmišljena. I prije 5000 godina
ljudi su putovali, zabavljali se, liječili se i hranili se bez svih tih kompliciranih ‘pomagala’ – pa su
ipak bili puno sretniji nego ljudi današnjice.
Njihov duhovni život bio je odlična podloga za zdrave meñuljudske odnose, i pošto su se družili
na puno zdraviji način nego ljudi današnjice, nisu im bile potrebne usiljene ‘zabave’ popraćene
drogom i alkoholom; i nisu im bili potrebni televizori (koji bi im kvarili djecu). Djeca su bila
pravilno odgojena, pošteñena utjecaja javnih glasila, poslušna i vrijedna, pomažući roditeljima u
kućanskim i poljoprivrednim poslovima. Ako bi se razboljeli, ljudi nisu morali plaćati zdravstvenu
zaštitu ili čekati danima da doñu na red kod doktora. Ne. Imali su sposobne travare koji su
stručno umjeli upotrijebiti izlječujuću moć prirode. Ljudi u to vrijeme zapravo niti izdaleka nisu
bili podložni bolestima kao čovjek modernog doba. Sve oko njih je bilo organski čisto. Voda, zrak
i zemlja bili su lišeni otrova moderne industrije. U to vrijeme nije bilo prodaje dionica,
kolapsiranja tržišta, ekonomskih kriza, spekulacija s novcem, korupcije, inflacije, masovne
nezaposlenosti ili štrajkova. Ljudi su živjeli u suradnji s prirodom i vraćali su joj onoliko koliko su
uzimali od nje, a uzimali su samo onoliko koliko je bilo neophodno.
U svakom slučaju, svi mi imamo svakodnevno iskustvo o tome kako zloupotreba moderne
tehnologije udaljava čovjeka od prirodnih vrijednosti, duhovne mudrosti i Boga. Jedan od dokaza
za to je znatna razlika u kvaliteti života nekoć (dok ljudsko društvo nije bilo ovisno o tehnologiji)
i danas. Usprkos kompjuterima, mobilnom telefonima, televiziji, itd; ljudi su danas nesretni,
uznemireni, bolesniji nego ikada ranije i žive u strahu od nitkova koji raspolažu opasnim
naoružanjem.

34) Da li bhakti–yoga može izliječiti mentalne bolesti, alkoholizam i narkomaniju?

Primarna uloga bhakti–yoge nije liječenje alkoholizma i narkomanije, a još manje mentalnih
poremećaja. Ali ipak, mnogi ljudi su u potpunosti prestali sa konzumiranjem alkohola i droga
kada su se upoznali sa vaišnavskom filozofijom. Ljudi se uglavnom počnu drogirati iz dva
osnovna razloga. Prvo, žele pobjeći od bolne realnosti kojom su zbog loše karme okruženi u
svom životu (razočaranje, patnja, frustracija, itd.) To znači da nemaju ni znanja niti hrabrosti
suočiti se sa surovom stranom istine. Drugi razlog je taj da mnogi pokušavaju dosegnuti Boga,
duhovnost, zatim tzv. ‘višedimenzionalne sfere svjesnosti’ i realnost izvan domašaja osjetilnog
opažanja. Ranije sam spomenuo kako već ionako živimo pod debelim pokrivačem iluzije koja
nam onemogućuje da pomolimo glavu iz svijeta relativnih istina i spoznamo vječne, apsolutne
istine. Utjecaj narkotika je zapravo dijametralno suprotan od onoga što se od njega očekuje. Isto
vrijedi i za alkohol.
Vaišnavska filozofija, koja je temeljena na bhakti–yogi – pružila je mnogim ovisnicima utočište,
sreću i smisao življenja – za čime su tragali, ali na krivi način. Krišna im je dao dovoljno dobre
razloge koji su kod njih stvorili čvrstu volju za prestanak konzumiranja alkohola, droga i cigareta.
Meñutim, važno je istaći da bhakti–yoga u takvim slučajevima može izliječiti samo one ljude
kojima psiha nije trajno oštećena od korištenja narkotika ili alkohola; drugim riječima – one koji
nisu postali mentalno poremećeni i kronično depresivni. Pod uvjetom da netko striktno slijedi
bhakti–yogu, ona djeluje preventivno na mnoge psihosomatske bolesti jer s duhovnim
napretkom osoba prirodno shvaća da ovo nije mjesto za uživanje, niti je tijelo pogodno sredstvo
za uživanje. Tako svaki iskreni spiritualist postaje tolerantan prema dešavanjima u ovom svijetu
jer zna da su sreća i nesreća zakonitosti ovog svijeta baš poput izmjene godišnjih doba. U slučaju
razvijene mentalne bolesti i kronične depresije, najpreporučljivije je da takvi ljudi potraže
profesionalnu medicinsku pomoć. Ovo naglašavam, jer povremeno imamo slučajeve kada nam
ljudi dovedu svoju djecu koja su postala mentalno neuračunljiva zbog pretjerane upotrebe droga
i alkohola.

35) Zašto bježite od realnosti i ne želite pogledati istinu u oči?

Na koju istinu mislite; duhovnu ili materijalnu? Ako mislite na ovu prvu, hajdemo prvo
analizirati što je uopće duhovna istina. U skladu sa Krišninom definicijom (koja se može naći u
Vedama) – duhovna istina je vječna i univerzalna, neograničena vremenom i prostorom.
Duhovna istina, kako je objašnjena u Bhagavad–giti, dijeli se na pet tematskih oblasti: 1) Išvara
(Bog), 2) jiva (živo biće), 3) prakriti (priroda), 4) kala (vrijeme) i 5) karma (zakon akcije i
reakcije). Početak razumijevanja duhovne istine počinje samospoznajom, tj. razumijevanjem da
smo svi mi (bez obzira na vrstu tijela) – vječna duhovna bića koja imaju iste kvalitativne odlike
kao i sam Krišna. U ovom svijetu takva bića borave kao duša privremeno zatočena u tijelu
kojemu daje energiju i svjesnost. Ako bi svi ljudi u svijetu htjeli pogledati takvoj istini u oči (baš
kao što činimo mi vaišnave) – onda više ne bi bilo nacionalizma, rasizma, religijskog fanatizma,
kriminala, eksploatacije, terorizma, ratova, itd. – jer bi tada u svijetu vladala duhovna mudrost
koja nas uči: 1) da smo odgovorni za sve svoje aktivnosti, na osnovu čega smo podvrgnuti
odreñenom stupnju sreće i nesreće, 2) da smo prisiljeni prelaziti iz jednog materijalnog tijela u
drugo sve dok podržavamo svoje sebične materijalne želje, 3) da smo na duhovnoj razini svi
jednaki i imamo zajedničkog oca – Krišnu, 4) da možemo biti savršeno sretni isključivo kada smo
uključeni u Njegovoj službi, 5) da je svijet u kome trenutno živimo – zapravo zatvor u koji smo
zatočeni zbog svojih grješnih želja i aktivnosti, 6) da je duhovni svijet naše izvorno prebivalište u
koje se konačno možemo vratiti ako striktno slijedimo Božja uputstva.
Koliko ljudi u svijetu je spremno svakoga dana pogledati toj istini u oči? Ogromna većina
čovječanstva misli da je istina ova iluzorna predstava koju opažamo svojim nesavršenim i užasno
ograničenim osjetilima; predstava u kojoj su glavni glumci tijela sačinjena od kostiju, krvi i
mesa. Samo oni ljudi koji se dobrovoljno podvrgnu duhovnoj disciplini bhakti–yoge, mogu dobiti
duhovna iskustva koja će im omogućiti da vide ovaj svijet kakav on zapravo je. Suviše je onih
koji tvrde da vjeruju samo u ono što vide, čuju, opipaju, itd. Za takve ljude ne samo duhovni
svijet, nego i istinska priroda materijalnog svijeta – zauvijek ostaju samo nepoznanica daleko
van domašaja ograničenih materijalnih osjetila. Takvi ljudi su osuñeni od neumoljivih zakona
materijalne prirode da žive utopljeni u kolotečinu materijalnog postojanja i svega što takvo
postojanje povlači za sobom.

Ali, ako pak mislite na materijalne realnosti i materijalne istine – koliko je ljudi koji su zaista
spremni pogledati u oči baš svim aspektima materijalne istine (što uključuje roñenje, starost,
bolest i smrt)? Mnogo je onih kojima više odgovara da žive kao noj sa glavom u pijesku, ne vide
opasnosti svijeta u kome se nalaze i fantaziraju o savršenom materijalnom životu. Meñutim,
savršeni materijalni život jednostavno ne postoji, niti će ikada postojati. Savršenstvo je monopol
stanovnika duhovnog svijeta. Bolje je vidjeti crnu istinu, nego živjeti u ružičastim iluzijama. Jer
tek onaj koji uvijek vidi istinu, ima mogućnost da uzde svoje sudbine drži u vlastitim rukama.
Najviše me smeta kada neki ljudi kažu nama vaišnavama: “Vi bježite od istine; ne želite joj
pogledati u oči.” Apsurdno je da ti isti ljudi nasjedaju propagandi profitera, političara i
znanstvenika, sa svim njihovim teorijama, hipotezama i komercijalnim parolama koje se
svakodnevno promoviraju preko javnih glasila, te prihvaćaju za istinu skoro sve što im se servira.
Takvi ljudi trpaju u sebe sve što se može naći u supermarketima, i kupuju tzv. hranu, uopće ne
gledajući na etiketu sa listom sastojaka. A kada ih netko upozori na opasne i odvratne sastojke u
hrani koju jedu i ostalim proizvodima koje konzumiraju – oni odgovore: “Sve je to za ljude!” Je;
ali za koje ljude? Za one koji pristaju biti konstantno varani od profitera što na njima zarañuju
novac, od političara koji ih guraju u ratove i nacionalni dug, te konačno od materijalne prirode,
koja ih baca iz jednog tijela u drugo. Ti ljudi ne mogu razmišljati za sebe, već je potrebno da
imaju nekoga tko će im reći preko televizije, radija i novina ‘što je dobro za njih’.
Za čudo, ogroman broj ljudi misli kako je život ipak lijep. Spremni su vidjeti samo svjetlu
stranu života dok provode svoje vrijeme uživajući u brzim sportskim automobilima, sunčajući se
na egzotičnim plažama, gledajući ljubavne filmove, itd. Ali, sječivo smrti neprestano lebdi nad
vratom i neizvjesno je kada će zamahnuti. Da li je ovo pesimizam ili realizam? Ako ste zdravi,
mladi, lijepi i bogati, reći ćete – pesimizam. Ako pak ležite u bolesničkoj postelji dok vam bolesti
razaraju tijelo, reći ćete – realizam. Vrijeme ne bira svoje žrtve; na kraju zadavi svakoga – bilo
da smo pesimisti, optimisti ili realisti, zdravi ili bolesni.
Često puta ljudi pitaju: “Kako to da se vi Hare Krišna ljudi tako lako odričete svjetovnih
užitaka?” Znate; jako je teško biti motiviran za uživanje ovozemaljskih zadovoljstava i u isto
vrijeme biti svjestan prolaznosti i kratkotrajnosti materijalne sreće, kao i krhkosti materijalnog
tijela. Ljudi obično ne vole misliti o tim stvarima; tj. izbjegavaju pogledati istinu u oči. Rat
neprestano traje. Ako ne protiv krvoločnog neprijatelja naoružanog opasnim oružjem, onda bar
protiv prirodnih nepogoda koje se javljaju kao reakcija na veliku količinu loše kolektivne karme.
Na kraju ovog odgovora mogu reći da je jedan od najvećih problema kada nismo svjesni da
imamo problem. Dva vrlo krupna problema koja bi htio istaći su: Zaborav o našem pravom
identitetu i neznanje o tome kako možemo doživjeti vječnu sreću koja je duhovno nasljeñe
svakog živog bića.

36) Zašto vi ne gledate televizor i ne čitate novine? Zar je i to grješno?

Nije poanta u tome koliko je to grješno, već koliko je to zaista (ne)korisno. Ogromna većina
televizijskih emisija i novinskih tekstova svodi se na četiri osnovne teme; različite nijanse
jedenja, spavanja, branjenja i razmnožavanja. U posljednjih 30–40 godina, javna glasila su
postala pravo leglo nemorala koji negativno utječe na psihu novih generacija. Evo statističkih
podataka iz 2002. godine koji ilustriraju pad morala u SAD uslijed utjecaja javnih glasila
(naročito televizije).
U SAD svakoga dana bude ubijeno prosjeku 57 ljudi, 251 žena bude silovana, 3000 djevojaka
mlañih od 20 godina ustanovi da su trudne, 3133 neroñene djece bude abortirano, 30%
američkih studenata bude pijano, 623 studenta ustanovi da su dobili spolnu bolest. 60%
Amerikanaca (muškaraca) priznaje bračnu preljubu, preko 200.000 djece u SAD bude seksualno
zlostavljano svake godine. Prije samo 100 godina, vokabular prosječnog 16 godina starog
Amerikanca iznosio je 70.000 riječi. Danas samo 15.000. (Šteta što izostaju podaci o broju
slučajeva kućnog nasilja, ubijenih studenata u školama, kriminala, samoubojstava, novih žrtava
droge i alkohola, itd.)24 Nije li ironično to kako unatoč tako obeshrabrujućim podacima, gotovo
čitav svijet želi imati standard ‘uživanja’ koji ima SAD? Koliko ljudi je zaista svjesno što sve takav
standard nosi sa sobom?
Na televiziji, Internetu i u novinama se svakodnevno mogu dobiti poruke koje promoviraju bunt
protiv ustrojstva tradicionalne porodice, religije, organiziranog društva i moralnog ponašanja.
Seks, nasilje i ostali oblici nemorala – obožavaju se kao sinonimi slobode i liberalizma. Postoje
proračuni da prosječno dijete koje gotovo svakodnevno gleda televizijske programe (naročito
filmove), do svoje 16. godine vidi oko 300.000 scena grubog nasilja, torture, ubojstava i
samoubojstava25. (Na žalost, izostaju podaci o broju pornografskih scena i seksualnog
iživljavanja). Što mislite; da li sve to zaista koristi vašoj djeci ili vama samima? Kakve će
posljedice uslijediti ako dopustite da javna glasila (naročito TV) odgajaju vašu djecu? Istina; ima
na televiziji i korisnih, poučnih programa. Ali, korisni sadržaji se lakše mogu odvojiti iz probranih
knjiga, bez opasnosti da se razvije ovisnost o televiziji, koja je postala sindrom prosječnog
čovjeka današnjice. Neosporive činjenice dokazuju da je u svijetu bilo daleko, daleko manje
nasilja i nemorala dok nije bilo televizije i komercijalne filmske industrije.
Evo kako glazbenik Nitin Sewhney opisuje utjecaj televizije:
‘‘Tehnologija je droga. Ne možemo se je nasititi. Hranimo njome svoju djecu
promatrajući kako odrastaju živeći na dijeti koja rastače njihova osjetila. Upalite TV i
netko će vam reći da je 50.000 ljudi umrlo u Indiji. Dvije sekunde kasnije gledate
komediju. Tehnologija to može učiniti. Nudi nam vještačke realnosti koje nas čine
neosjetljivim na svijet stvarne realnosti. Heroin ima isti učinak. U suštini, svi smo
ovisnici – ovisni o komforu i ugoñajima koje pruža tehnologija – ovisni o ideji da je
napredak u direktnom odnosu sa veličinom ekrana računala. S druge strane, bogati
klinci u Americi ubijaju jedni druge, dok se klinci iz Soweta ne mogu prestati smijati.
Dakle, tko je uistinu napredan?... Kada pogledam ispred sebe, vidim dva puta –
duhovni i materijalni. Dva svijeta – jedan razvijeni i jedan u razvoju. Sami odredite koji
je koji.”

24
Shatzer, Vaughn, “The Truth Behind the Declaration of Independence”
25
Phillip Day, “The Mind Game”
 Što se tiče novina, napravite slijedeći eksperiment. Uzmite crveni flomaster i stavite ‘X’ uz svaki
novinski članak koji piše o lošim vijestima. Uzmite plavi flomaster i stavite ‘X’ uz svaki članak od
kojega ne možete izvući nikakvu osobnu dobrobit. Uzmite zeleni flomaster i stavite ‘X’ uz svaki
članak koji vas ne zanima (ili nema nikakve veze sa vama). Koliko neobilježenih članaka je
preostalo? Da li zbog toga vrijedi svakodnevno (ili čak povremeno) kupovati novine? Usput
rečeno, ako ste zabrinuti za očuvanje prirodnog okoliša, zamislite samo koliko drveća treba biti
srušeno da bi se od njega napravio papir za sve novine i magazine koje kupite tijekom godine.
To što striktni vaišnave ne gledaju televiziju i ne čitaju novine – ne znači da ne znaju što se
dešava u svijetu. Ja osobno, 3–4 puta tjedno pogledam na Internetu naslove dnevnih novosti;
izaberem ono što mi je interesantno i u maksimalno 10 minuta (bez detaljnog čitanja) – znam
što se dešava u svijetu. Mnogi moji kolege ne idu čak niti toliko daleko – pa su ipak živi i zdravi.

37) Da li u duhovnom procesu bhakti–yoge ima prostora za vlastitu individualnost?

Ovo je jedno od prilično često postavljanih pitanja. Ne znam što to daje povoda ljudima da
nam postave takvo pitanje. Možda zato što izvanjski izgleda kao da svi radimo istu stvar bez
razmišljanja. Ako malo pažljivije pogledate, primijetit ćete da nismo čak niti jednako obučeni.
Djevojke i žene imaju na sebi sarije različitih boja, već u skladu sa osobnim ukusom. A muški
vaišnave se razlikuju po boji odjeće (narančasta ili bijela), u skladu sa time da li su oženjeni ili
ne. Odluka o bračnom statusu, temeljena upravo na osnovi vlastite individualnosti – takoñer je
proizvoljni izbor svakog pojedinca. Svi smo mi individualci koji koriste svoje različite prirode,
sklonosti, talente, vještine i želje u službi za Krišnu. Meñutim, ima jedna ‘stvar’ koja nam je
svima zajednička – svi smo (u manjoj ili većoj mjeri) posvećeni da podijelimo duhovnu mudrost
sa što većim brojem ljudi, onako kako je zapisano u učenjima našeg zajedničkog duhovnog
učitelja, A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada. Zapravo, to nisu njegova učenja, već Krišnina
učenja sačuvana u svom izvornom obliku. O tome možete pročitati više u odgovoru na naredno
pitanje.
Današnji zapadni čovjek toliko površno shvaća individualnost da kada želi napraviti temeljitu
promjenu u svom životu – on ode u frizerski salon. Pogledajte samo koliko su se degradirali
kriteriji modernog čovječanstva u vezi poimanja individualnosti. Kakvu god glupost da netko
napravi prvi – to se prepoznaje kao kreativnost, umjetnost i individualnost. Sjetimo se prvih
razbijanja gitara na rock koncertima. Takve stvari su se cijenile i naglo bi porasla popularnost
pjevača koji se toga prvi sjetio. Iza toga uslijedila su skakanja u publiku s pozornice, javna
razgolićivanja, zatim odgrizanje glave golubu na pozornici, itd. S duhovne točke gledišta, to su
simptomi mentalne bolesti, a ne individualnosti. Mi prihvaćamo individualnost samo ukoliko je
ona u okvirima duhovnih standarda.
Vaišnave nisu kao vojska u kojoj je individualna osobnost svedena na minimum. Vojnici na
bojnom polju su manje–više samo brojevi koji na svaku zapovijed moraju reći “Razumijem!”, (i
izvršiti je bez previše razmišljanja, jer netko drugi je zadužen da razmišlja za njih). U procesu
bhakti–yoge ima neograničeno mnogo raznovrsnosti za vršenje službe za Krišnu – sve u ovisnosti
sa vlastitom željom 1) koju službu želimo, 2) na koji način je želimo izvršiti, 3) na kojem mjestu
je želimo izvršiti, 4) u čijem društvu je želimo izvršiti, itd.

Slijedi izvadak je iz razgovora sa jednim od naših duhovnih učitelja, H.H. Bhakti–vaibhava

Swamijem.

“Individualnost se danas naizgled jako cijeni. Meñutim, način na koji se ona shvaća
uništava pravu individualnost i definira ljude kao obične robote koje tek treba
programirati. Prema vladajućem shvaćanju, osoba tek treba postati individua izborom
odjeće koju će nositi, glazbe koju će slušati itd. Ukoliko ja od sebe trebam stvoriti
individualca, to podrazumijeva da nisam individualac od početka. Mora da sam nekakva
prazna ploča koja svoju individualnost mora kupiti, steći je odjećom. Individualnost je
tako pretvorena u nešto što se kupuje u trgovinama odjećom ili frizerskim salonima. Mi
u svjesnosti Krišne individualnost ne smatramo nečim tako jeftinim. Individualac se ne
postaje, svatko je već individualac.
Prava individualnost se nalazi duboko u nama – to je naša nepromjenjiva, vječna
stvarnost. Naša odjeća ili obrijana glava niti čine, niti uništavaju našu individualnost.
Isto vrijedi i za podudarnost u uvjerenjima koju ste primijetili kod članova našeg
društva. Nećete valjda tvrditi da individualnost postoji samo ako se ljudi ne slažu jedni
s drugima? Čim se slože, postaju stado ovaca? Svi matematičari se slažu da je 2+2=4,
 svi vjeruju u identičnu stvar – čini li ih to krdom ovaca, grupom nerazumnih sljedbenika
bez individualnosti? Kao i matematika, i svjesnost Krišne je empirijski provjerljiva
znanost, koja na racionalan način proučava svoj predmet – duhovnost. Stoga nije ništa
neobičnije što dvoje vaišnava vjeruju u iste osnovne stvari, negoli što se dva
matematičara slažu da je 2+2=4. Individualnost se ne gubi prakticiranjem svjesnosti
Krišne, baš naprotiv ...
Dokle god se poistovjećujemo s tijelom – zbirkom atoma i elektrona, (objekata bez
individualnosti i osobnosti) – nećemo moći razotkriti svoju pravu individualnost. Tijelo
je tek odjeća duše, privremeni kostim koji smo prihvatili u ovoj predstavi materijalnog
života. Postati svjestan Krišne znači postepeno se uzdići iznad ograničavajuće iluzije
poistovjećivanja s tijelom i razotkriti svoje pravo ja, svoju pravu individualnost.”

38) Zašto je ‘Bhagavad–gita’ Bhaktivedanta Swami Prabhupada bolja od drugih izdanja

Gite (od drugih autora)?

I prije nego je Šrila Prabhupada došao u SAD (1965. godine), na Zapadu i u Indiji već su
postojala brojna izdanja Bhagavad–gite koja su bila prevedena i objašnjena od autora koji su
uglavnom bili akademici, šarlatani, kvazi–gurui, impersonalisti, itd. Niti jedno od tih izdanja na
Zapadu nije uspjelo prodrijeti u srca iskrenih tragalaca za duhovnom istinom i inspirirati ih da se
počnu baviti procesom bhakti–yoge za zadovoljstvo Gospodina Krišne. Problem je bio u tome što
ti prevodioci (komentatori) nisu bili kvalificirani i opunomoćeni od samoga Krišne da predstave
Njegova uputstva u svom neizmijenjenom obliku. Nisu bili kvalificirani zato jer nisu razumjeli
izvorne poruke Krišnine duhovne mudrosti. A nisu ih razumjeli jer su Gitu prevodili i komentirali
na temelju osobnih sebičnih motivacija (slava, prestiž, financijska dobrobit, itd.)
Za razliku od njih, Šrila Prabhupada je bio vjerodostojni vaišnava; član niza duhovnih učitelja
koji počinje sa Krišnom osobno. Evo nekoliko imena koja su članovi tog niza. 1) Krišna (Bog
osobno), 2) Brahma, 3) Narada, 4) Vyasa (koji je zapisao vedsku literaturu za buduće
generacije), 5) Madhva ... 28) Jagannatha das babaji, 29) Bhaktivinoda Thakura, 30)
Gaurakišora das babaji, 31) Bhaktisiddhanta Sarasvati, 32) A.C. Bhaktivedanta Swami
Prabhupada.
Šrila Prabhupada je bio specijalno opunomoćen od Krišne da Njegova uputstva čovječanstvu
prenese bez izmjena i dopuna. Zbog toga se Šrila Prabhupadovo izdanje naziva Bhagavad–gita,
kakva jest. Važno je naglasiti da se Krišna osobno brine da poruka Bhagavad–gite ostane izvorna
i nepromijenjena. Iz tog razloga se On povremeno pojavi u ljudskom društvu (kao npr. Gospodin
Caitanya Maprabhu koji je na 22. mjestu u gore spomenutom nizu) ili pošalje svoje specijalno
opunomoćene predstavnike, koji su članovi navedenog niza. Takav niz specijalno opunomoćenih
gurua, na sanskrtu se naziva sampradaya.
Postoje četiri vjerodostojne vaišnavske sampradaye koje već milijunima godina prenose poruke
vedske/vaišnavske književnosti u svom neizmijenjenom obliku. Šrila Prabhupada definitivno nije
bio jedini vjerodostojni guru svoga vremena, ali je bio prvi i jedini koji je Krišnine izvorne poruke
(u posljednjih otprilike 5000 godina) rasprostranio po čitavom svijetu za dobrobit cijelog
čovječanstva.

39) Zašto mislite da su vaše knjige bolje od Biblije?

Tekst koji slijedi temeljen je na povijesnim podacima koje sam preuzeo iz knjige Misquotng
Jesus (autor dr. Bart D. Ehrman) i sa desetak Internet stranica od kojih mogu spomenuti neke:
http://xenophongroup.com/montjoie/albigens.htm,
http://militaryhistory.about.com/od/medievalwarfare/a/albigensiancrus.htmhttp://crusades.boise
state.edu/Albi/
http://www.infidels.org/library/historical/john_kessler/giordano_bruno.html
http://www.newadvent.org/cathen/03016a.htm

Postoje neoboriva svjedočanstva i dokazi da je u ranom kršćanstvu više od osamdeset

evanñelja sačinjavalo Novi Testament. Ali u Bibliji kakvu je poznajemo danas – tek nekoliko njih
je uvršteno; evanñelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu. Tko je (i zašto) donio odluku koja će
evanñelja biti uvrštena a koja izbačena iz Biblije?
Današnja Biblija nije ništa više nego dobro cenzurirani kolaž rimskog cara Konstantina Velikog.
U njegovo vrijeme je obožavanje Sunca, Sol Invictus bila službena religija Rimskog Carstva, a
Konstantin osobno je bio glavni svećenik. Na njegovu žalost, tri stoljeća nakon raspeća Isusa,
broj sljedbenika Isusa Krista je dosegao vrlo visoki postotak ukupnog stanovništva Rimskog
Carstva. Konflikti izmeñu kršćana i obožavatelja Sunca (tzv. pagana) su rezultirali mnogim
meñusobnim ratovima koji su prijetili konačnom rascjepu Rimskog Carstva. Konstantin je po
svaku cijenu htio spriječiti taj scenarij.
Iz tog razloga je 325 godine sazvao dobro poznati Koncil u Nikei (Nicaea) sa idejom da stavi
Rimsko Carstvo pod jednu zastavu i jednu religiju – kršćanstvo. Zašto baš kršćanstvo, ako je bio
svećenik Sol Invictusa? Zato što je bio izvrstan strateg. Vidio je da je kršćanstvo brzo rastuća
religija koja će uskoro zavladati carstvom. Stapanjem paganskih rituala sa kršćanskom tradicijom
zadovoljio je obje strane – pagane i kršćane, i na taj način stavio točku na meñusobne konflikte i
ratove. Malo toga je u današnjem kršćanstvu očuvano još od dana prije Koncila u Nicaei kada su
promijenjene izvorne doktrine i učenja Isusa Krista. Koncil je trajao dva mjeseca. Na njemu je
bilo prisutno oko 300 biskupa koji su uz Konstantinov poticaj raspravljali o promjenama vitalnih
doktrina ranog kršćanstva.
Žučna rasprava na Koncilu vodila se izmeñu dvije struje – jedne koja je bila na strani
Konstantinovih političkih ciljeva – i druge, na čelu sa biskupom Ariusom čiji sljedbenici nisu bili
voljni praviti bilo kakve promjene u dotadašnjoj kršćanskoj tradiciji. Konačno, Arius i njegovi
istomišljenici su izgubili raspravu. Na kraju su samo Arius i još dva biskupa odbili potpisati
dokument o zaključnoj odluci zbog čega ih je Konstantin protjerao iz Rimskog Carstva.
Srećom, neka evanñelja koja Konstantin nije uspio uništiti uspjela su preživjeti do današnjeg
dana. Tako npr. glasoviti “Dokumenti sa obale Mrtvog mora” pronañeni su 1947. godine sakriveni
u pećini blizu Qumrana u Izraelu, a dvije godine ranije u Nag Hammadiju (Egipat) pronañeni su
“Koptski Dokumenti.” Svi ti novootkriveni dokumenti (neki od njih izvorna evanñelja koja su bila
zabranjena proglasom Koncila u Nicaei) govore o jednoj sasvim drugačijoj kršćanskoj tradiciji i
filozofiji od one koju poznajemo danas. Vatikansko poglavarstvo daje sve od sebe da onemogući
objelodanjenje pronañenih dokumenata. A zašto i ne bi? Dokumenti vrlo očigledno ukazuju na
patvorenost Konstantinove Biblije koja se koristi već 17 stoljeća i potvrñuju da je moderna
kršćanska tradicija nastala kao proizvod čovjeka koji je imao na umu isključivo političke ciljeve.
Da čitava stvar bude još kompliciranija, povjesničari i teolozi ne mogu potvrditi ispravnost
(korektnost) biblijskih tekstova i ostalih kršćanskih rukopisa koji su nastali i prije neslavnog
koncila u Nicaei. Čak naprotiv – vodeći svjetski stručnjaci posjeduju mnoštvo neoborivih dokaza
koji govore u prilog činjenici kako su zauvijek izgubljena izvorna učenja Isusa Krista, činjenice o
njegovom životu i naravno – izvorne Božje riječi spomenute u Starom Zavjetu. Jedan od tih
vodećih stručnjaka, američki teolog i povjesničar kršćanstva Dr. Bart D. Ehrman, napisao je
izvrsnu knjigu “Misquoting Jesus” (“Pogrešno citiranje Isusa”), objavljenu 2005. godine, koja se
bavi tematikom nastanka izvorne kršćanske literature. U tekstu koji slijedi navodim neke dijelove
knjige “Misquoting Jesus”, koji govore sami za sebe.

“Baš kao što knjige nisu mogle biti masovno distribuirane (nije bilo kamiona, aviona i
željeznice), isto tako one nisu mogle biti proizvedene u velikim nakladama (jer nije bilo
tiskarskih strojeva). I pošto su morale biti kopirane ručno, jedna po jedna, sporo i sa
puno truda – većina knjiga je bila izdavana u vrlo malim nakladama. Čak niti kopije
jedne knjige nisu bile potpuno iste jer su pisari koji su kopirali tekstove – neizbježno
pravili promjene u tekstu kojega su kopirali, ili nepažljivim kopiranjem ili čak namjerno,
po vlastitom nahoñenju. Zbog toga, niti jedan čitatelj u stara vremena nije mogao biti
potpuno siguran da je tekst knjige koju je čitao, zaista bio izvorni tekst autora. Danas
izdavači dostavljaju odreñeni broj knjiga na tržište tako što ih pošalju u knjižare. Ali
pošto u stara vremena knjige nisu bile masovno tiskane – nije bilo ni izdavačkih
poduzeća niti knjižara.
Obično bi autor napisao knjigu i vjerojatno bi je glasno pročitao nekolicini svojih
prijatelja. To je otvaralo mogućnost za eventualnu lekturu izvornog teksta. Zatim, kada
bi autor dovršio konačnu verziju knjige, on/ona bi dao pisarima da naprave nekoliko
kopija za svoje prijatelje i poznanike. Ako su oni pak željeli proslijediti knjigu svojim
prijateljima ili roñacima – bilo je potrebno napraviti još nekoliko ručnih kopija knjige.
Pisari koji su to radili, obično su bili plaćenici koji su od toga živjeli ili čak pismeni robovi
kojima je kopiranje teksta bio tek jedan od kućanskih poslova.”

“Danas, ne samo da ne posjedujemo izvorne rukopise tih knjiga, već nemamo čak niti
kopije od kopije od kopije izvornih tekstova. Ono što imamo, kopije su koje su nastale
znatno kasnije. U većini slučajeva, raspolažemo kopijama koje su bile zapisane čak
 nekoliko stoljeća nakon izvornog teksta. Te kopije se razlikuju jedna od druge na tisuću
mjesta u tekstu. ... Greške su najčešće nastajale kao rezultat slučajnih pogrešaka –
nehotični potez perom, izostavljane riječi, pogrešno napisane riječi, itd.”

“Jedan od problema na starogrčkom jeziku (što uključuje i najstarije kršćanske

tekstove poput Novog Zavjeta) je bio taj da prilikom kopiranja pisari nisu koristili
znakove interpunkcije, niti je bilo razlike izmeñu velikih i malih slova. Čak više od toga
(što je sigurno bizarno za čitatelje današnjice) – nije bilo razmaka meñu riječima. Ova
vrsta kontinuiranog pisanja nazivala se scriptuo continua, što je stvaralo poteškoće
prilikom čitanja, a naročito prilikom razumijevanja teksta. [Autor B.D. Ehrman ovdje
navodi primjer na engleskom: godisnowhere, što bi za vjernika moglo značiti ‘God is now
here / Bog je sada ovdje’, a za ateista ‘God is nowhere / Bog nije nigdje’].”

“... Mi posjedujemo izvorni papir na kome je Peatus vježbao pisanje, prilikom čega je
12 puta na starogrčkom jeziku vježbao potpisivanje dokumenata: “Ja Peatus, lokalni
pisar, podnosim ovaj dokument.” Čudno je to što je on prva četiri puta korektno kopirao
riječi, a peti puta je izostavio prvo slovo zadnje riječi i narednih sedam puta je kopirao
istu grešku – što ukazuje da on nije pisao riječi za koje je znao kako se pišu, nego je
jednostavno kopirao prethodnu liniju teksta. Očigledno da on nije mogao čitati čak niti
jednostavne riječi koje je kopirao. I on je bio službeni lokalni pisar!”

“Kada bi pisar napravio promjene u tekstu kojega je kopirao – bilo slučajno ili namjerno
– te promjene su trajno ostale u kopiranom tekstu (osim ako bi naredni pisar mogao
ispraviti grešku). Slijedeći pisar bi zatim kopirao tu grešku misleći da je to izvorni dio
teksta i onda bi kopiranom tekstu dodao još i svoje greške, itd. Jedini način da se isprave
greške u tekstu bio je taj da pisar prepozna greške svojih prethodnika i pokuša ih
ispraviti. ... [Kao u primjeru Codex Vaticanus dokumenta iz 4. stoljeća, gdje je pisar
izmeñu dva stupca kopiranog teksta komentirao greške svog prethodnika: “Budalo i
prevarantu, ne mijenjaj izvorni tekst.”] Meñutim, ne postoji garancija da je taj pisar
napravio ispravnu korekciju. Drugim riječima, mijenjajući ono što je on samo mislio da je
greška – mogao je nehotice napraviti neispravnu korekciju. Iz toga slijedi da postoje tri
vrste ranih kršćanskih tekstova: izvornik, tekst sa greškama i neispravan pokušaj
ispravljanja grešaka. Neispravnosti su se tako umnožavale. I to se dešavalo stoljećima.”

“U 2. i 3. generaciji kršćana, ne samo da su Isusova učenja bila smatrana svetim

pismom, već su takoñer i knjige njegovih apostola. Dokaz za to postoji u posljednjoj
knjizi Novog Zavjeta, (2 Petar). To je knjiga za koju najkritičniji teolozi/povjesničari
vjeruju da ne potječe od Petra osobno, već od nekog njegovog sljedbenika koji se
potpisao lažnim imenom. U tekstu 2 Petar 3, autor ukazuje na lažne učitelje koji su
mijenjali značenje Pavlovih pisama kako bi rekli ono što je njima odgovaralo, “baš kao
što oni čine sa ostalim tekstovima.” (2 Pet. 3:16)
Crkveni otac Origen iz 3. stoljeća jednom je napisao slijedeću primjedbu u vezi kopija
evanñelja koje su mu bile na raspolaganju:
“Razlike meñu spisima postale su velike, ili zbog nepažnje nekih pisara ili zbog
perverzne drskosti nekih drugih pisara što nisu provjerili ispravnost transkripcije ili su
čak dodavali/oduzimali neke dijelove teksta po vlastitom nahoñenju.”

U vrijeme nastanka ranih kršćanskih knjiga, preko 90% stanovništva Rimskog Carstva je bilo
potpuno nepismeno. Zbog tog razloga bilo je vrlo teško naći dovoljan broj kvalificiranih pisara, ali
zbog velike potražnje često puta su kao pisari bili upošljavani nepismeni ljudi koji su kopirali
tekstove slovo po slovo, baš kao prethodno spomenuti primjer Peatusa. Zamislite kako bi to
izgledalo ako bi vam netko dao da kopirate izvorni tekst sa kineskim slovima. Koliko god da se
trudili, sigurno biste napravili nehotične greške, koje bi slijedeći pisar kopirao i njima dodao još i
svoje greške. Najvjerojatnije bi npr. deseta kopija teksta bila prilično nerazumljiva čak i za
najučenijeg Kineza, jer bi u tekstu bilo puno nesuvislih rečenica koje bi bitno izmijenile značenje
poruke.
To je samo jedan od razloga zašto je današnja Biblija prepuna besmislica kao npr. da je Isus
pio vino, jeo meso i narodu dijelio ribe, itd. Zadržimo se na primjeru Isusovog ‘jedenja mesa’.
Autor Steven Rosen u svojoj knjizi “Food for the Spirit” piše:
 “... U Novom Zavjetu se neprestano citiraju navodi o tome kako je Isus tražio meso,
što mesojedi koriste kao izgovor za svoj način ishrane. Meñutim, detaljna studija
izvornih riječi na grčkom razotkriva da Isus zapravo nije tražio ‘meso’. Iako engleski
prijevod evanñelja spominje riječ ‘meso’ čak devetnaest puta – izvorne riječi se
preciznije prijevode u ‘hrana’: broma - ‘food’ (riječ korištena četiri puta); brosimos -
‘ono što se može jesti’ (jedan puta); brosis - ‘hrana ili jedenje’ (četiri puta);
prosphagion – ‘nešto za jesti’ (jedan puta); trophe - ‘ishrana’ (šest puta); phago -
‘jesti’ (tri puta).”

Slijedi jedan od tipičnih i očiglednih primjera koji dokazuju kako je Biblija ne samo pogrešno
prepisivana i lektorirana – već je i pogrešno prevedena.

“… I svakoj zvijeri na zemlji, i svakoj ptici u zraku, kao i svemu što se kreće po
zemlji, u čemu je živa duša – Ja sam dao zelene biljke kao meso.” (Genesis 1.30)26

Vidite, prevodioci Biblije su sa grčkog na engleski gore spomenutih šest riječi jednostavno
preveli kao ‘meso’. To je isto tako bizarno kao kada su preveli da je Sv. Ivan Krstitelj jeo
skakavce. Zapravo je jeo plodove sa skakavičjeg drveta – smokve! Pogrešni prijevod se raširio po
svijetu prijevodima Biblije sa engleskog na druge svjetske jezike.

Osim grešaka (i namjernih izmjena) koje su stoljećima kopiranja znatno izmijenile izvorno
značenje ranih kršćanskih knjiga – ne smijemo previdjeti greške koje su se potkrale čak i u
izvornom tekstovima autora. Nerijetko bi autori diktirali tekst pisaru koji bi pogrešno čuo ili
napisao odreñene riječi. Dr. Bart D. Ehrman navodi u svojoj knjizi primjer Pavla koji je diktirao
svoje pismo pisaru (Gal. 6:11). Nadalje, autentičnost knjiga na kojima se temelji kršćanstvo već
skoro 2000 godina – vrlo je diskutabilna i zbog trenda lažnog potpisivanja tekstova, kao što Dr.
B.D. Ehrman navodi primjer nekoga tko je proizvoljno napisao tekst kojega je potpisao
autoritativnim imenom Pavla. Ovakvih primjera u ranim kršćanskim tekstovima ima i previše.
Neki od tih lažno potpisanih tekstova su puke izmišljotine ili su tekstovi koji su bez dozvole autora
(koji je možda umro prije nekoliko stoljeća) naknadno bili uneseni u izvorne knjige. Evo jednog
upečatljivog primjera. Dr. B.D. Ehrman navodi svima dobro poznatu priču o preljubnici koju su
farizeji doveli pred Isusa sa idejom da je kamenuju, tj. da testiraju ispravnost Isusovih odluka.

“Usprkos briljantnoj priči, ovdje postoji jedan ogroman problem. Ispostavlja se da ta priča
izvorno nije bila zapisana u Ivanovom evanñelju; točnije – nije bila dio niti jednog od
evanñelja. Dodao ju je netko od kasnijih pisara. ... Priča nije zabilježena niti u jednom od
najstarijih spisa Ivanovih evanñelja koji su nam danas na raspolaganju. Stil pisanja je
izrazito drugačiji od svih ostalih Ivanovih tekstova (uključujući priče koje se spominju
neposredno prije i poslije ubačene priče o preljubnici). Tekst te priče uključuje veći broj riječi
i izraza, što potpuno odudara od stila Ivanovog evanñelja. Zaključak je neizbježan: taj dio
teksta nije dio izvornog evanñelja.
Kako je taj tekst bio naknadno ubačen? Postoje mnoge teorije u vezi toga. Većina
teologa/povjesničara smatra da je to bila široko poznata priča o Isusu koja se prenosila
usmenim putem i koja je u jednom trenutku bila ubačena uz rub kopiranog Ivanovog teksta.
Od toga trenutka je neki pisar pomislio da je priča namijenjena kao dio kopirane knjige, tako
da ju je u svojoj kopiji ubacio u tekst (Ivan 7:52). Interesantno je to da su istu priču neki
drugi pisari ubacili u neke druge dijelove Novog Zavjeta – neki su je ubacili nakon teksta
(Ivan 21:25), a neki drugi čak u (Luka 21:38). U svakom slučaju, to nije priča koju je
izvorno napisao Ivan.”

Prirodno se nameće pitanje: Da li je ta priča uopće istinita (kao i bilo koja druga spomenuta u
Bibliji)? Na to pitanje navodi činjenica da u Bibliji ima puno kontradiktornih izjava, tj. priča koje
dva ili tri autora opisuju na sasvim drugačije načine, spominjući sasvim drugačije
(kontradiktorne) detalje. Nemoguće je da su obje verzije mnogih biblijskih izjava i priča
istovremeno istinite. Evo dva primjera. 1) Marko piše da je Isus bio razapet dan nakon što je
završio Posljednju Pashu (Marko 14:12), a Ivan piše da je Isus umro prije Posljednje Pashe (Ivan
19:14) 2) Luka piše da su se Josip i Marija vratili u Nazaret tek nakon mjesec dana svog dolaska
u Betlehem (i izvršili rituale pročišćenja) (Luka 2:39); meñutim, Matej piše da su oni umjesto

26
Ovo je bio samo jedan primjer. Ukoliko želite još takvih primjera, iskreno vam preporučujem da si pročitate knjigu
“Food for the Spirit” (engleski). Knjiga navodi vjerodostojne dokaze o vegetarijanskoj ishrani i milosti prema životinjama
– u svim vodećim svjetskim religijama.
povratka u Nazaret – pobjegli u Egipat (Matej 2:19–22). Takvih primjera ima još puno.
Vjerojatno je nepotrebno da sada detaljno dovodim u pitanje ispravnost Ivanovih povijesnih
činjenica koje oštro odudaraju od navoda drugih apostola.
Ogromna većina kršćanskog svijeta zbog lojalnosti tradiciji u kojoj su roñeni – bez pitanja i
sumnji prihvaća kao apsolutne istine sve što je zapisano u Bibliji i ostalim ranim kršćanskim
tekstovima. Zaista je malo onih koji se potrude Bibliju staviti ‘pod mikroskop’ i temeljito
prostudirati vjerodostojnost biblijskih priča i kršćanskih doktrina. Takav ozbiljan propust može
drastično utjecati na duhovni napredak vjernika; pogotovo ako se zanemare (ili čak ismijavaju)
npr. zakonitosti reinkarnacije koja je nekoć bila integralni dio ranih kršćanskih doktrina. Ukoliko
mislite da pretjerujem, potrudite se malo uroniti u knjige nekih kršćanskih teologa i povjesničara.
Za početak vam mogu preporučiti izvrsnu knjigu “Misquoting Jesus” (ako razumijete engleski).
Nije li apsurdno da je čitava jedna religija sa milijunima ljudi koji je slijede širom svijeta –
temeljena na namjerno ili slučajno izopačenim tekstovima koji osim diskutabilnih pričica ne nude
ljudima suštinu duhovne filozofije? Zašto se takva tradicija održava sve do danas (17 stoljeća
nakon ozbiljnog oskrnavljenja izvorne kršćanske ideologije, filozofije i religije – proglasom nekog
rimskog cara koji je na umu imao isključivo političke i financijske ciljeve)? Možda je u pitanju
profit, pozicija i moć kontroliranja? Ne bi bilo čudno; religija može biti vrlo unosan posao
(pogotovo ako imate mjesečna primanja koja vam mogu pružiti mnoge ovozemaljske užitke).
Vjerujte mi, nisam ja protiv kršćanstva, ali me užasno smetaju laži, kriminal i nepravde koje se
već stoljećima u ime Isusa Krista provlače kroz čovječanstvo zaodjenute u lažno ruho
duhovnosti.
Za razliku od kršćanskih tekstova, vaišnavski sveti spisi se već tisućama godina pažljivo
prenose od generacije do generacije visoko učenih mudraca, koji nisu imali problema sa
pisanjem i čitanjem tekstova na sanskrtu. Mnogi od tih mudraca su u davna vremena imali
mogućnost nepogrešivog memoriranja tekstova koje su htjeli upamtiti. Bilo je dovoljno da samo
jednom čuju npr. Šrimad–Bhagavatam (koji se sastoji od 18.000 stihova na sanskrtu) i da ga bez
greške ponove slijedećoj generaciji. Kakvog li kontrasta u odnosu na nepismene pisare koji su
kopirali biblijske tekstove! Usprkos takvoj sposobnosti pamćenja drevnih vaišnavskih svetaca,
vaišnavski tekstovi su ipak bili zapisani za dobrobit svih nas koji nemamo tako zadivljujuću
sposobnost pamćenja. Meñutim, mora se priznati da je tijekom stoljeća ipak došlo do nekih
promjena – ne u izvornim tekstovima, nego u interpretaciji (tumačenju) tih tekstova. U tom
slučaju je intervenirao Gospodin Krišna osobno, tako što bi se pojavio kao avatar ili bi poslao
svoje specijalno opunomoćene predstavnike iz duhovnog svijeta da isprave pogrešna tumačenja.
Kada se krajem 15. stoljeća Krišna pojavio kao Šri Caitanya Mahaprabhu u bengalskom selu
Mayapur – nije imao potrebe za ispravljanjem drevnih vaišnavskih tekstova jer su u to vrijeme
svi tekstovi već bili savršeno ispravni i istovjetni izvornim učenjima. Tom prilikom se Krišna
pojavio iz nekih drugih razloga; jedan od njih je slijedeći. Pošto se drastično smanjio broj
striktnih sljedbenika izvornih vaišnavskih knjiga i njihovih filozofskih učenja, Šri Caitanya
Mahaprabhu je došao raskrinkati prevarante koji su širili pogrešna tumačenja vaišnavskih svetih
spisa. Svojom sankirtana revolucijom ponovo je uspostavio izvorna učenja koja su se u to
vrijeme održala samo u relativno uskim krugovima vaišnava. Šri Caitanya Mahaprabhu nije bio
literarno aktivan, ali je ipak napisao osam molitava zvanih Šikšaštaka, koje sadrže suštinu
vaišnavske filozofije. Meñutim, Njegovi povjerljivi pratioci, naročito šestorica Goswamija, bili su
vrlo aktivni u pisanju knjiga pod Njegovim osobnim nadzorom. Npr. Šrila Rupa Goswami je
napisao više od deset izuzetno vrijednih vaišnavskih knjiga koje sveukupno sadrže više od
100.000 stihova na sanskrtu. Njegov učenik, Šrila Jiva Goswami za kojega se smatra da je bio
najbriljantniji vaišnavski mudrac u posljednjih 5000 godina – napisao je mnoštvo knjiga koje
ukupno sadrže preko 400.000 stihova na sanskrtu. Naša je velika sreća da su sve te knjige danas
dostupne u svojem neizmijenjenom obliku na mnogim svjetskim jezicima. To isto vrijedi i za
izvorne Vede, Šrimad–Bhagavatam, Mahabharatu, Bhagavad–gitu, Ramayanu, itd.)
I ne samo one! Kao što sam već prethodno napomenuo, postoji pet izvrsnih dijela vaišnavske
literature iz 16. stoljeća koja detaljno opisuju aktivnosti i učenja Šri Caitanye Mahaprabhua; Šri
Caitanya–candramrita, Šri Caitanya–mangala, Šri Caitanya–carita, Šri Caitanya–bhagavata i Šri
Caitanya–caritamrita. Za razliku od biblijskih tekstova koje su apostoli po sjećanju na Isusova
učenja zapisivali otprilike nekoliko desetljeća nakon njegovog raspeća – literarna remek–dijela
koja opisuju život i učenja Šri Caitanye počela su biti zapisivana još tijekom Njegovog boravka
u ovom svijetu, što je preventivno djelovalo na naknadno stvaranje spekulacija i kontradikcija.
Pored toga, sveci koji su pisali te knjige, povjerljivi su pratioci Gospodina iz duhovnog svijeta,
koji su došli sa Njim da mu pomognu u Njegovim misionarskim aktivnostima. Svi su oni pored
izuzetnog, nadljudskog znanja – imali i mistične sposobnosti koje su koristili u svrhu širenja
sankirtana misije. To potvrñuju biografije koje opisuju njihove živote. Šri Caitanya Mahaprabhu i
Njegovi povjerljivi pratioci iz duhovnog svijeta, relativno nedavno su bili meñu ljudskim
društvom, tako da do današnjeg dana u Indiji postoje predmeti koje su koristili, Božanstva koja
su obožavali, posmrtne kapelice, tzv. samadhiji u koje su pohranjeni, pa čak i kuće u kojima su
stanovali.
Nadam se da ovaj dugački tekst daje prilično uvjerljiv odgovor na pitanje ‘Zašto mislite da su
vaše knjige bolje od Biblije?’ Mi zapravo ne pravimo razliku izmeñu ‘vaše knjige’ i ‘naše knjige’.
Vedska/vaišnavska literatura je duhovno nasljeñe svih ljudi, bez obzira kojoj religiji se žele
priklanjati. U davnoj prošlosti kada je ta literatura zapisana, nisu postojale religije – postojala je
samo duhovnost. Ako je Bog jedan (a je), onda je logično da postoji samo jedna duhovnost ili
jedna religija, ako vam se više sviña takav naziv. Ako niste zadovoljni ovim odgovorom, iskreno
vam savjetujem da sami pročitate Šri Caitanya–caritamritu koju je preveo i komentirao Šrila A.C.
Bhaktivedanta Swami Prabhupada. Možete je nabaviti preko kontakta koji se nalaze popisani na
kraju ove knjige. I baš kao što sam napisao u samom uvodu ‘Ako želiš saznati kakav je kolač –
moraš ga sam probati.’ Zaista, kakav je smisao i vrijednost u donošenju izjava o ‘dobrom’ ili
‘lošem’ kolaču ako ga niste sami probali.

40) Da li vi prisiljavate svoju djecu da budu ‘Hare Krišna’ (vaišnave) ili ona sama mogu
odabrati svoj životni put?

Baš kao što svjetovno društvo obrazuje svoju djecu na svjetovan (materijalistički) način, mi
obrazujemo svoju djecu na duhovan način u skladu sa učenjima vedskih i vaišnavskih svetih
spisa. Takvim obrazovanjem mi pružamo djeci mogućnost njegovanja vrlinskih odlika (čistoća,
samilost, tolerancija, itd.) koje će im kasnije pomoći za uspješno slijeñenje duhovnog puta
bhakti–yoge, ukoliko se odluče za njega. Na nekoliko mjesta u svijetu, uglavnom u većim
centrima, imamo svoje škole za djecu, tzv. gurukule u kojim djeca uče vedsku povijest, razne
aspekte vaišnavske filozofije, vedsku umjetnost i naravno – matematiku, strane jezike,
zemljopis, itd; već u skladu sa uzrastom.
Istini za volju, ne (p)ostanu baš sva djeca vaišnave. Većina njih nastavi slijediti duhovni put
svojih roditelja. Meñutim, jedan manji broj djece, kada navrše punoljetnost, otisnu se u svijet u
potrazi za ‘svojim putem’ i svojom srećom. Nemoguće je i nemoralno prisiljavati nekoga da bude
nešto što ne želi. Iz istog razloga, mnoga djeca iz svjetovnog društva, unatoč materijalističkom
obrazovanju – postanu vaišnave. Ja sam jedan od takvih. Moji roditelji su htjeli da postanem
inženjer strojarstva. Ali, u svijetu već ima toliko puno inženjera strojarstva. Ovom svijetu trebaju
kvalificirani duhovni voñe koji će pokazati vlastitim primjerom kako je moguće živjeti u harmoniji
sa prirodom i Božjim zakonima; kako je moguće razviti vrlinske odlike unatoč okruženju koje je
natopljeno pohlepom, požudom, mržnjom i ostalim oblicima zla; kako je moguće živjeti slobodan
od ropstva vlastitim osjetilima i od ropstva materijalističkom režimu koji ljudima nameće
pomahnitali potrošački tempo; kako je moguće razmišljati za sebe i ne koristiti javna glasila
(naročito TV) umjesto druge polovine mozga; kako je moguće visoko razmišljati i jednostavno
živjeti; kako je moguće biti istinski sretan jednostavno slijeñenjem Krišninih uputstava, itd. Tek
takvi ljudi mogu napraviti veliki pozitivni preokret u ovoj degradiranoj civilizaciji i odvratiti je od
puta koji sigurno vodi samouništenju. Zbog toga mi vaišnave želimo da naša djeca jednoga dana
postanu kvalificirani ljudi koji će čovječanstvu ostaviti vrijedne duhovne priloge u svim aspektima
života.
Netko bi mogao postaviti slijedeći argument: “Meni je razumljivo kada odrasli čovjek odluči biti
vegetarijanac, ali mi je odvratno kada svoju djecu prisiljavate na to, bez da ona imaju slobodan
izbor!” Odgovor: Da li vi svoje dijete poučavate o štetnosti pušenja? Vaše dijete će samo za sebe
odlučiti da li će biti pušač u trenutku kad bude punoljetno. U meñuvremenu, vi ga poučavate
onome za što vi smatrate da je najbolje. Slično tome, mi smatramo da je vegetarijanstvo bolje i
zdravije, a naša djeca će imati pravo slobodnog izbora kad za to doñe vrijeme.

41) Da li vi obožavate krave, baš kao što to čine Hindusi?

Kao što sam ranije već objasnio (u odgovoru na pitanje 6), mi nismo Hindusi, ali dijelimo isti
tradicionalni i kulturni korijen – vedsku literaturu. Baš kao i Hindusi, mi pridajemo veliki značaj
kravama i smatramo ih svetima iz više razloga. Prije svega, Bog osobno ih smatra svetim
životinjama. One su toliko drage Krišni da je jedno od Njegovih imena Govinda, što znači
‘gospodar krava’. U Krišninim hramovima mramorne figure krava se često postave uz Krišnu na
oltar, a na vedskim i vaišnavskim slikama Krišna se često može vidjeti u društvu krava i teladi,
baš kao što je opisano na stranicama Šrimad–Bhagavatama.
Krišna je stvorio krave kao specijalan dar čovječanstvu. One su u vedska vremena bile osnova
ekonomije. Bogatstvo se mjerilo brojem krava i površinom obradivog zemljišta koje je netko
posjedovao, a ne novcem – papirima kojima je dodijeljena izmišljena vrijednost. Otprilike jedna
četvrtina čovječanstva je imala službu da se brine za krave i proizvodi mliječne proizvode. Ti ljudi
su se zvali vaišye. Vaišye nisu bili tek stočari kao današnji ljudi koji okrutno izrabljuju krave dok
mogu davati mlijeko, a kada više ne mogu – šalju ih u klaonicu. Krave i bikovi su bili tako dobro
paženi da su bili poštovani kao dio porodice, i pošto su svojom službom hranili porodicu, bili su
smatrani ocem i majkom. Prilikom svetkovina, ljudi su ih ukrašavali zlatom i draguljima, a štale
su bile napravljene od najboljih i najskupocjenijih materijala. Pošto su krave osjetile ljubav i
pažnju koji su im bili posvećivani, njihova vimena su neprestano bila puna mlijeka. Šrimad–
Bhagavatam je pun takvih opisa. Bikovi su bili korišteni za oranje i odvajanje zrna žitarica od
ljuske. Čak je i balega bila upotrijebljena. Još i danas na indijskim selima žene prave lepinje od
balege koje zalijepe na zid kuće. Kada se osuše, koriste se umjesto drveta za ogrjev i u vatri za
kuhanje.
U vedsko vrijeme vladao je pravi prosperitet. Svi ljudi su imali i više nego što im je bilo
potrebno i uživali su istinsku zaštitu svetog kralja, koji je izmeñu ostalog – budno pazio da krave
budu pažljivo zaštićene i njegovane. Iako je krava do današnjeg dana sveta životinja u Indiji
(gdje većinom žive Hindusi), zbog degradiranih i sebičnih političara, kravama već desetljećima
nije posvećivana zaslužena pažnja. Danas su krave u Indiji zanemarene i često puta se može
vidjeti kako mršave i izgladnjele lutaju po ulicama gradova tražeći nešto za jelo. Žalosne li
situacije. Umjesto da se vrati na kulturnu tradiciju svojih predaka koji su živjeli u izobilju – vlada
Indije u zadnjih nekoliko desetljeća uporno pokušava imitirati životne standarde degradiranog
Zapada, naročito SAD–a. Zar su indijski političari toliko slijepi da ne vide koje su posljedice
američkog standarda života?
Kada su Britanci pitali Mahatma Gandhija što misli o zapadnoj civilizaciji, on je odgovorio “To bi
bila dobra ideja”, ukazujući time na Zapadu nema gotovo ničega civiliziranog. Što bi tek rekao
danas, 60 godina kasnije? Danas se društveni napredak mjeri tehnološkim spravama i stupnjem
industrijalizacije koja nemilosrdno uništava ekološke sustave ovog planeta. Kakva je to
civilizacija u kojoj ljudi podržavaju pravo na ubijanje neroñene djece; u kojoj ljudi ne vode
osobnu brigu o svojim starim roditeljima, nego ih strpaju u starački dom (ili čak potpuno
zanemare); u kojoj ljudi jedu životinjske leševe; u kojoj ljudi ubijaju jedni druge zbog ogromne
pohlepe; u kojoj se cijene oni koji imaju puno novaca (jer znaju dobro ukrasti), znaju dobro
šutnuti loptu, znaju dobro glumiti ili dobro pjevati – i to sve bez obzira na osobni karakter; u
kojoj se pravda kupuje za novac; u kojoj se ljudi moraju drogirati i napijati da bi osjetili neku
vrstu ‘sreće’; U kojoj se iz godine u godinu povećava broj nuklearnog, kemijskog i biološkog
oružja; u kojoj djecu odgajaju televizori i filmska industrija; u kojoj ljudi svakodnevno okrutno
zakolju na milijune nedužnih životinja u klaonicama širom svijeta; itd? Pitam ja vas, kakva je to
civilizacija? Krišnini (duhovni) standardi civiliziranog života su daleko, daleko iznad ovog
bezumlja kojeg danas ljudi nazivaju civilizacijom.
Ljudi, ovo je ozbiljna stvar. Ne morate vjerovati ničemu od svega što ste do sada pročitali u
ovoj knjizi, ali ovu stvar dobro upamtite: Sve dok čovječanstvo bude ubijalo i jelo nedužne
životinje, a naročito krave – toliko dugo će u svijetu biti nasilja, krvoprolića, ratova,
terorizma, izrabljivanja, nepravde, mržnje itd. Ovo nije moje prokletstvo, već je upozorenje
svetih spisa iza kojih stoji Bog osobno. Svi oni koji su uključeni u takve grješne aktivnosti,
proklinju sami sebe. Ja vam samo prenosim jedan od najvažnijih zakona prirode – nepogrešivi
zakon karme. Evo dva stiha iz Šrimad–Bhagavatama, koji objašnjavaju zakon karme.

“One grješne ljude koje su u neznanju o istinskim načelima religije i koje sebe smatraju
potpuno pobožnima – bez grižnje savjesti vrše nasilje nad nedužnim životinjama koje im daju
svoje potpuno povjerenje. U svojim narednim životima, takve grješne ljude će jesti ista stvorenja
koja su oni ubijali u sadašnjem životu.” (ŠB. 11.5.14.)

“… Osobe koje ubijaju jadne životinje tek da bi zadovoljile privremene prohtjeve svog tijela –
ne znaju da će morati ispaštati u svojim slijedećim životima. Takvi nitkovi moraju u paklu
ispaštati zbog svojih grješnih aktivnosti.” (ŠB. 10.10.10.)

42) Zašto se ustajete u 4 sata ujutro?

 Rano jutro je najpovoljnije za vršenje duhovnih aktivnosti. U to vrijeme koje se naziva
brahma–muhurta, u eteru ima najviše prane, životne energije koja dolazi iz svemira. Mi vaišnave
koristimo to vrijeme za meditaciju i pjevanje vedskih mantri koje slave Gospodina i Njegove
povjerljive pratioce. Važno je istaći da je ovo dio obaveznog standarda za one koji žive u hramu.
Meñu žiteljima hramske zajednice, od tog pravila su izuzeti bolesni i mala djeca. Oni vaišnave
koji svjesnost Krišne prakticiraju kod kuće, mogu taj standard prilagoditi svom radnom vremenu
i porodici. Rano jutarnje dizanje nije presudan faktor za napredak u duhovnom životu, ali takva
strogost može biti od velike pomoći za striktnog vaišnavu. Ja osobno slijedim taj standard kada
sam u hramu, a kada nisam – ustajem se oko 5.00h bez budilnika. U načelu, mi se odmorimo
tijekom dana kada smo umorni i pospani; ali općenito, predugo spavanje svakako nije
preporučljivo za ozbiljno prakticiranje duhovnog života (isto važi i za nedovoljno spavanje).

43) Kako izgleda jedan uobičajeni radni dan u vašoj hramskoj zajednici?

Dakle, ustajanje u 4.00h (sada već znate zašto).

1) Obavezno tuširanje
2) 4.30h Mangala–arati (skupno pjevanje mantri na sanskrtu u hvalospjev Krišni i Njegovim
najbližim pratiocima), pred otvorenim oltarom.
3) 5.30h Individualna meditacija na maha–mantru.
4) 7.15h Daršan (pozdrav Božanstvima) Sada su Božanstva presvučena u novu dnevnu
odjeću, a oltar je ukrašen.
5) 7.30h Pjevanje u hvalospjev Šrila Prabhupadu.
6) 8.30h Lekcija iz Šrimad–Bhagavatama.
7) 9.30h Jutarnji prasadam (doručak).
8) 10.30h Odmor pred službu ili nastavak individualne meditacije.
9) 11.00h Individualna služba. Službi ima raznih. Svatko radi neku službu u ovisnosti od
kvalifikacije i osobnog izbora. Evo nekoliko primjera. Služenje Božanstava na oltaru,
prodavanje knjiga, kuhanje, knjigovodstvo, kontakti s javnošću, javni programi, ...
10) 14.00h Podnevni prasadam (ručak).
11) 15.00h Individualno čitanje ili odmor.
12) 16.00h Nastavak službe.
13) 18.30h Gaura–arati (skupno pjevanje mantri na sanskrtu u hvalospjev Krišni i Njegovim
najbližim pratiocima), pred otvorenim oltarom.
14) 19.00h Lekcija iz Bhagavad–gite.
15) 20.00h Večernji prasadam.
16) 21.00h Čitanje pred spavanje.
17) 21.30h Spavanje.

Ovo je samo uopćeni raspored, jer standardi se malo razlikuju u različitim hramovima, u
ovisnosti od lokacije (centar grada ili farma na selu) i prirode službe (neke službe su vezane uz
puno putovanja). Uglavnom, kao što vidite, čitav dan je ispunjen duhovnim aktivnostima
namijenjenim za Krišnino zadovoljstvo i širenje misije. U nekim hramovima nema večernjeg
programa, pa se vrijeme koristi za vršenje službe ili druženje sa ostalim vaišnavama.

44) U Hare Krišna pokret dolazi samo sirotinja i oni koji ne mogu završiti školu. Zar ne?

Vaišnavska povijest prepuna je imena brojnih kraljeva, filozofa, pjesnika, znanstvenika,

mudraca i duhovnih voña koji su posvetili svoje živote širenju bhakti–yoge i vaišnavske filozofije.
I to ne samo u davnoj prošlosti, nego i u bližoj. Od značajnijih imena iz 19. stoljeća mogu
izdvojiti Bhaktivinoda Thakura i Bhaktisiddhanta Saraswati Thakura (koji je bio duhovni učitelj
A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada). Da sada ne idem u opsežne detalje, mogu samo
napomenuti da je Bhaktivinoda Thakura bio duhovni reformator i vrhovni sudac u Kalkati za
vrijeme britanske kolonije. Bio je autor mnogih filozofskih/vaišnavskih knjiga i duhovnih pjesama
sabranih u zbirku Šaranagati. Njegov sin Bhaktisiddhanta Saraswati Thakura bio je matematičar,
fizičar, astrolog, astronom i iznad svega – istaknuti duhovni voña. U svojoj sedmoj godini znao je
napamet svih 700 stihova Bhagavad–gite i mogao je dati ispravna filozofska objašnjenja tih
stihova. Savršeno je govorio nekoliko svjetskih jezika uključujući i engleski. Njegov engleski
vokabular bio je tako opsežan da sve do današnjeg dana čak i ljudi čiji je engleski jezik materinji
– mogu čitati njegove tekstove samo uz obiman engleski rječnik. Šrila Bhaktivedanta Swami
Prabhupada, osnivač ISKCON–a, po struci je bio kemičar. Izumio je nekoliko lijekova koji se do
današnjeg dana zbog svoje efikasnosti koriste na indijskom tržištu. Pored toga, bio je istaknuti
pisac i duhovni reformator. Njegove priloge sam nabrojao u odgovoru na pitanje 2.
Danas u ISKCON–u imamo ljude iz raznih profesionalnih pozadina. Ne većinski, ali ipak dobar
dio njih su akademici i doktori znanosti. Naravno, ima i onih koji nisu završili neke visoke škole
(ili gotovo nikakve, kao npr. u Indiji ili nekim siromašnim zemljama Afrike). U krajnjoj liniji,
akademske titule i materijalno obrazovanje (pa čak i materijalna inteligencija) – nisu preduvjet
za uspješan duhovni napredak i dostizanje savršenstva ljudskog života. U svijetu ima toliko
mnogo (da kažemo 99.5%) akademski obrazovanih ljudi sa visokim kvocijentom (materijalne)
inteligencije – koje uopće ne zanima da saznaju koja je njihova prava (duhovna) priroda, pa tako
nemaju pojma da su duhovna duša, a ne materijalno tijelo. Velika većina takvih ljudi čak niti ne
vjeruje u reinkarnaciju. Njihovo materijalno znanje ih zbog vlastitog ponosa ukopava duboko pod
slojeve iluzije. To je tip ljudi koji mi u šali nazivamo Dr. Frog (spomenut u odgovoru na pitanje
32).
Otkuda uopće dolazi inteligencija? Krišna se nalazi u srcu svakog živog bića (u obliku
paramatme / Nad-duše) i u skladu sa željama, aktivnostima i zaslugama živog bića – On je taj
koji daje znanje, sjećanje i zaborav. U slučaju onih koji mu se žele predati, On izjavljuje: “Onima
koji su neprestano predani da Me služe sa ljubavi, dajem inteligenciju pomoću koje Me mogu
dostići.” (Bhagavad–gita 10.10.)
Što se pak tiče ‘sirotinje’ koja dolazi u Hare Krišna pokret, želim istaći da u ISKCON–u ima
puno vaišnava koji su došli iz bogatih porodica. Neki su napustili svo to bogatstvo i postali
misionari koji su pristali da posjeduju samo neophodne stvari za život. A neki drugi su još uvijek
bogati i svoje bogatstvo koriste za financijsko pomaganje pokretu.
Konačno, Krišnu ne impresioniraju ni akademske diplome niti materijalno bogatstvo. Ono što
Ga impresionira, iskrena je želja čovjeka da napusti svoje materijalne vezanosti, odbaci nižu
ljudsku prirodu i služi Ga sa ljubavlju da bi ponovo uspostavio svoj vječni odnos sa Njim. Iz
Krišninog kuta gledanja, takvi ljudi su najinteligentniji i najbogatiji, jer na kraju dostižu Njega i
Njegovo vječno prebivalište.

45) Da li je Hare Krišna ‘jedini put’?

Pošto je Bog jedan, postoji samo jedan put do Njega – onaj kojega je On sam propisao. Kao
što sam već ranije spomenuo – religija ne vodi do Boga. Ona vodi samo do pobožnosti, boljeg
roñenja u slijedećem životu i eventualno do rajskih planeta. Važno je istaći da ono što se u Šrila
Prabhupadovim knjigama spominje kao religija, zapravo je dharma – vječna dužnost živog bića,
tj. služenje Krišne tijelom, umom, inteligencijom i govorom. Pri tom se ne podrazumijevaju rituali
i povijesne pričice koje religiju čine religijom. Samo radi pojednostavljenog razumijevanja, Šrila
Prabhupada je riječ ‘dharma’, prevodio kao ‘religija’, iako je na mnogo mjesta u svojim
komentarima dao vedsko objašnjenje tog termina. Dharma je suština duhovnosti. To nije izmislio
ni Šrila Prabhupada niti ja – već je to Krišnina izjava spomenuta na mnogim mjestima u vedskoj
literaturi, koja je (ne zaboravimo) vječna, ali ipak samo zapisana prije otprilike 5000 godina.
Čime više neka religijska tradicija ima dharmu kao dio svoje doktrine (i čime više ta religija
uspijeva svoje sljedbenike motivirati da djeluju u skladu sa svojom dharmom) – time više je ta
religija dio ‘jedinog puta’. Mi vaišnave ne držimo monopol nad Bogom, jer Njega može dostići
svatko tko slijedi Njegov put (koji je jedini put), ali ono što je zaista neophodno – striktno je
slijeñenje Njegovih uputstava. Evo nekoliko stihova u kojima Krišna osobno opisuje ‘jedini put’
kojim Ga se može dostići:

“Osloboñeni vezanosti [za materijalne objekte i materijalno uživanje], straha i srdžbe,

potpuno svjesni Mene, uzimajući utočiste u Meni, mnogi su se u prošlosti pročistili znanjem o
Meni i tako dostigli transcendentalnu [duhovnu] ljubav prema Meni.” (BG.4.10.)

“Uvijek misli na Mene, postani Moj bhakta [poklonik], odavaj Mi poštovanje i obožavaj Me. Tako
ćeš potpuno svjestan Mene, sigurno doći k Meni.” (BG.9.34)

“Samo osoba koja je odbacila sve želje za zadovoljavanje osjetila, koja je osloboñena
[takvih] želja, odbacila svaki osjećaj vlasništva i koja nema lažni ego [poistovjećivanje sa
tijelom], može dostići pravi mir. To je duhovni, božanski put. Onaj tko ga dostigne više nije
zbunjen. Ako ostane utemeljen u njemu čak i u trenutku smrti, može ući u Božje carstvo.”
(BG.2.71–72.)
 “Čista duša koja djeluje s predanošću [bhakti–yoga], i koja vlada svojim umom i osjetilima,
draga je svakome i svatko je njoj drag. Premda uvijek djeluje, nikada ne biva zapletena.”
(BG.5.7.)

“Moj bhakta [poklonik] koji nije zavidan, već je ljubazan prijatelj svih živih bića, koji ne
misli da je vlasnik i koji nema lažni ego, koji je jednak i u sreći i u nesreći, koji je tolerantan,
uvijek zadovoljan, samoovladan i koji Me odlučno predano služi, umom i inteligencijom
usredotočenim na Mene – veoma Mi je drag.” (BG.12.13–14.)

Spisak odlika onih koji su na ‘jedinom putu’ još je malo duži. Krišna pored ostalog spominje i
poniznost, odsustvo ponosa, nenasilje, jednostavnost, čistoću, postojanost, itd. Ovakvih i sličnih
stihova ima još jako puno; ne samo u Bhagavad–giti, nego i u Šrimad– Bhagavatamu (i ostalim
djelima vaišnavske literature). Obratite pažnju na riječi koje sam podebljao. Kada netko uspije
zadovoljiti standarde koje Krišna postavlja – onda takva osoba može biti sigurna da je na
‘jedinom putu’, bez obzira koju religijsku tradiciju slijedi.

46) Da li član vašeg pokreta može biti politički aktivan?

Upravo suprotno duhovnoj znanosti, politika pravi razlike meñu ljudima (da i ne spominjemo
druga živa bića). Politika je temeljena na dominaciji, prestižu, profitu, manipulacijama,
diplomaciji, itd. Iskreni vaišnave nemaju nikakve veze sa svime time, jer znaju da bi ih to samo
udaljilo od duhovnog puta na kojem se nalaze. Pa ipak, ako je u pitanju zaštita Krišninih
interesa, Njegovih vjernih sljedbenika i nedužnih živih bića – odreñeni vaišnave su spremni
djelovati i na tom polju života. Kažem ‘odreñeni’ vaišnave, jer vedsko društvo (baš kao i svako
drugo) dijeli se na četiri klase ljudi. 1) Brahmane / intelektualna klasa (duhovni prosvjetitelji), 2)
Kšatriye / upravljačka klasa (u koju su u vedska vremena pripadali kraljevi i vojnici), 3) Vaišye /
ekonomska klasa (poljoprivrednici, zaštitnici krava i trgovci) i 4) Šudre / radnička klasa.
Danas u ISKCON–u nemamo kraljeve i vojnike, ali imamo odreñeni broj vaišnava koji u skladu
sa svojom prirodom vrše ulogu kšatriya, pa tako djeluju kao menadžeri, voñe i organizatori. Ako
se ponekada javi potreba za uplitanje u politiku – kšatriye su tu da zaštite interese ISKCON–a
(kao institucije) i ISKCON–ovih članova. Inače, politika u službi zadovoljenja sebičnih interesa –
naročito je pogubna za duhovni napredak, pa je zato iskreni vaišnave izbjegavaju kada god je to
moguće.
Naravno, to ne znači da profesionalni političari ne mogu postati vaišnave. Zašto ne bi mogli?
Ako im je to profesija, svoj položaj mogu iskoristiti za zaštitu ISKCON–ovih interesa i širenje
vaišnavske filozofije. To bi bila jako vrijedna služba. Zapravo, bilo bi izvrsno ako bi svi političari u
svijetu postali vaišnave. Tada više ne bi bilo nepotrebnih ratova, nasilje bi se koristilo samo
protiv notornih kriminalaca koji bi bili oštro kažnjavani, a društvena situacija bi bila pogodna za
duhovni napredak.

47) Zašto dosañujete ljudima pjevanjem Hare Krišna na ulici?

Nama sljedbenicima vaišnavske filozofije, savršeno je jasno da su materijalna rješenja za

probleme – samo privremena (i prilično neefikasna). S druge strane, duhovna rješenja mogu
riješiti apsolutno sve probleme, jer djeluju na uzročni korijen svih problema – nižu ljudsku
prirodu (pohlepa, požuda, zavist, itd.) Sve dok se ne iskorijeni niža ljudska priroda, svaki
materijalni pokušaj rješavanja problema je samo ‘puhanje na otvorenu ranu’. Koji je najveći
problem u materijalnom svijetu? Lažno poistovjećivanje sa tijelom – i to ne samo u jednom
životu, nego život za životom. Zbog te ‘bolesti’, ljudi su spremni učiniti odvratna zla drugima, ne
bi li zadovoljili svoje sebične interese rasplamsane pohlepom, požudom, gnjevom, itd. Problem je
u tome što ogromna većina čovječanstva nije uopće svjesna svog glavnog problema, a kamo li
efikasnog rješenja za njega.
Pošto mi znamo da je pjevanje i slušanje maha–mantre Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna
Krišna, Hare Hare / Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama, Hare Hare – najefikasniji način za
otapanje lažnog identiteta i buñenje čovjekove duhovne inteligencije, mi maha–mantru pjevamo
u javnosti kako bi ljudima dali duhovnu dobrobit, čak iako nisu svjesni toga. Možda vam to zvuči
nevjerojatno, ali moć svetih Krišninih imena je toliko velika da čak i okorjele materijaliste može
učiniti vaišnavama. Mi u ISKCON–u imamo veliki broj onih koji su postali vaišnave samo zato jer
su čuli i vidjeli pjevanje i plesanje na ulici. Naravno, neće baš svi ljudi isto reagirati na maha–
mantru. To uveliko ovisi o karmi, tj. količini pobožnih djelatnosti iz prošlih života. U svakom
slučaju, maha–mantra je kao voda koja polako ali sigurno dubi kamen – bolje rečeno, kameno
srce, sve dok ga jednom ne ‘probuši’ i ispuni ga duhovnim blaženstvom za kojim svi ljudi
podsvjesno tragaju.
Kao što sam već ranije napisao, maha–mantra izoštrava čovjekovu duhovnu inteligenciju koja
je neophodna za razumijevanje vaišnavske filozofije (teorije) i bhakti–yoge (praktične primjene).
Ona postupno prodire kroz slojeve astralnog tijela (inteligencija, um i lažni ego) i počinje
oslobañati duhovnu energiju duše, koja slabi vezanosti za materijalne objekte. Ona zatim
razotkriva naš pravi (duhovni) identitet i uspostavlja dugo zaboravljeni odnos sa Krišnom. U
suštini, svako živo biće je ‘Hare Krišna’ (Krišnin sluga), ne samo mi vaišnave. Krišna kroz Vede
objašnjava da što je više netko prekriven Njegovom iluzornom energijom – to mu je manje ta
činjenica nepoznata. I obrnuto – što je više netko duhovno čist, time više je njegova vječna veza
sa Krišnom jasnija.
Da se vratim na onu poredbu iz odgovora na 13. pitanje – maha–mantra je kao cjepivo za
najveću materijalnu bolest – lažno poistovjećivanje sa privremenim materijalnim tijelom. Kao
sljedbenici Šri Caitanye Mahaprabhua, naša je sveta dužnost da to ‘cjepivo’ podijelimo sa
drugima. Ukoliko to netko smatra dosañivanjem, jednostavno nas ne mora slušati; neka produži
dalje. Mi, baš kao i većina ostalih uličnih svirača, imamo za svoje nastupe uredno izdanu dozvolu
od policijske uprave. Takvi nastupi na ulici zovu se harinama i traju otprilike 2 sata. Za razliku od
nekih ljudi kojima se naše pjevanje čini ‘beskorisnim dosañivanjem’, postoji veliki broj ljudi koji
imaju sposobnost da osjete duhovnu vibraciju maha–mantre. Takvi ljudi sa velikim
zadovoljstvom uzmu učešća u našim nastupima, pa plešu i pjevaju sa nama. Kada nas dugo
nema u nekom mjestu, obično pitaju “Gdje ste vi toliko dugo? Baš nam je drago da ste ponovo
došli.”
Eto vidite, nije moguće svakome udovoljiti. Postoje različiti ljudi sa različitim mentalitetima.
Oni koji su duhovni, mogu se lako uklopiti u vibraciju maha–mantre i osjetiti duhovno
zadovoljstvo; dok oni demonskog mentaliteta oštro prosvjeduju jer im smeta čista duhovna
vibracija svetih imena. Oni će tolerirati buku automobila, lajanje psa ili brujanje zrakoplova, ali
kad čuju pjevanje svetih imena, odmah će željeti započeti borbu, “Ovo je neizdrživo!” Meñutim,
naše je općenito iskustvo da takvi javni nastupi (harinami) imaju snažan utjecaj na stvaranje
pozitivne (duhovne) atmosfere.

48) Ako bi svi postali kao vi, samo pjevali i meditirali – tko bi onda radio za ekonomski
razvoj društva?

Naše pjevanje i meditiranje svakodnevno uzme otprilike isto toliko vremena koje prosječan
radni čovjek potroši na gledanje televizora i čitanje novina. Osim toga, kao što sam objasnio u
prethodnom odgovoru, naše pjevanje je namijenjeno za duhovnu dobrobit drugih ljudi, iako to
mnogi ne mogu shvatiti. Istina je da individualna meditacija uzme otprilike 2 sata dnevno, ali
pjevanje i plesanje na ulici ne bude svaki dan. Bude uglavnom 1 – 2 puta tjedno; a čak i tada ne
učestvuju svi članovi hramske zajednice, nego samo neki (dok ostali rade vrijedne službe sa
ciljem širenja Krišninih poruka čovječanstvu). Evo nekoliko primjera tih službi: pisanje knjiga;
prodavanje knjiga; programi na radiju, u školama i drugim institucijama; ‘Food For Life’ –
kuhanje i besplatno dijeljenje duhovne hrane beskućnicima, u sirotištima, bolnicama, staračkim
domovima ili domovima za retardiranu djecu; rad u našim vegetarijanskim restoranima, rad na
našim farmama, održavanje hrama, službe na oltaru, briga za posjetioce hrama, itd.
Što se tiče ekonomskog razvoja društva; što podrazumijevate pod time – tehnološki napredak i
industrijalizaciju (koji uništavaju prirodna obilja planeta Zemlje, a ljude pretvaraju u potrošačke
zvijeri), ili mislite na kvalitetan i sretan život u suradnji sa prirodom i Božjim zakonima? Mi smo
pobornici ovog drugog rješenja jer nam je jasno da industrijalizacija i tehnološki napredak koji su
zasnovani na izrabljivanju, nepravdi i manipulacijama – rezultiraju ekološkim zagañenjima,
porastom stope kriminala, širenjem jaza izmeñu bogatih i siromašnih, otuñenjem čovjeka od
prirode i samoga sebe, itd. Upravo to je scenarij za kojega danas rade ljudi u industrijski
naprednim zemljama i zemljama u razvoju. (Mnogi ljudi u zemljama tzv. ‘trećeg svijeta’, bore se
za goli opstanak radeći za manje od $2 dnevno). Dr. Robert Constanza, direktor Gund instituta
za ekološku ekonomiju sa Univerziteta u Vermontu, SAD – u nekoliko rečenica je sažeo
besmislenost moderne ekonomije. Ovo što slijedi je isječak iz njegovog intervjua za TV seriju
“Planet Earth”, produkcija BBC.

“Ja mislim da mi trebamo promijeniti naše shvaćanje o tome što je ekonomija i za

što se ona zalaže. Postoji uobičajeno shvaćanje da ekonomija služi za proizvodnju
 dobara i vršenje usluga, te što više proizvedemo i konzumiramo, time će nam biti
bolje. Ali, postoji puno pokazatelja koji dokazuju da to nije slučaj. Potrošnja dobara i
korištenje usluga, pridonose ljudskom osjećaju zadovoljstva samo do vrlo niske
granice. Iznad te granice ekonomija postaje kontraproduktivna u smislu ljudskog
dugoročnog blagostanja. Dakle, ekonomija bi zaista trebala biti namijenjena
kontinuiranom ljudskom blagostanju – a to je vrlo složena funkcija koja objedinjuje
prirodna bogatstva, prirodne službe eko–sustava, društveni kapital, čovjekovo
uzajamno djelovanje sa drugim ljudima, njihove porodice i prijatelje, te čovjekovo
zdravlje, obrazovanje, itd, kao i uobičajenu potrošnju dobara i korištenje usluga.
Mogao bih tome dodati još jednu stvar. Postoji puno psiholoških pokazatelja koji
ukazuju na to da ljudi koji su previše fokusirani na materijalnu potrošnju – su upravo
ljudi sa najvećom razinom mentalnih i fizičkih bolesti. Naše fokusiranje na masovnu
potrošnju je zapravo vrsta psihološkog smeća. To je nešto što nam daje kratkoročno
zadovoljstvo, ali nas na kraju čini nezdravima …”

Ako bi svi bili kao mi, čovječanstvo bi bilo voñeno Božjim zakonima. Ljudi bi i dalje radili, ali
ne bi pravili proizvode koji uništavaju njihovo zdravlje i zagañuju okolinu. Ekonomija bi bila
temeljena na poljoprivredi a komercijalnu medicinu bi zamijenilo staro dobro ljekovito bilje. Pošto
bi bila izbrisana sva neprijateljstva i razlike temeljene na lažnoj formuli ‘ja sam tijelo’ – više ne bi
bilo ratova, terorizma, kriminala, itd. U svijetu ne bi bilo drogiranih i pijanih ljudi. Više ne bi bilo
prodaje dionica, kolapsiranja tržišta, ekonomskih kriza, spekulacija s novcem, korupcije, inflacije,
masovne nezaposlenosti ili štrajkova. Ljudi bi živjeli u suradnji s prirodom i vraćali bi joj onoliko
koliko bi uzimali od nje, a uzimali bi samo onoliko koliko bi bilo neophodno. Drugim riječima,
čitav svijet bi živio otprilike kako sada žive američki Amiši27.
Ne bi li to bila neka ljepša slika svijeta? Tako se nekada živjelo u dobra stara vedska vremena
kada su ljudi posjedovali prirodna obilja – krave i zemlju. To je budućnost koju mi priželjkujemo.
Tko zna; možda se to ostvari jednog dana u budućnosti … kada doñe to totalnog kraha ove
‘civilizacije’, preživjeli ljudi izañu iz svojih rupa nakon nuklearnog rata i konačno shvate da je
najisplativije živjeti u skladu sa Božjim uputstvima. Šteta je samo što čovječanstvo to ne može
shvatiti sada.

49) Zašto živite izolirano od ostalog društva?

Iz naše točke gledišta – ostalo društvo živi izolirano od nas. Evo zašto. Sve pripada Bogu, zar
ne? Ja sam dio Božje prirode, vi ste dio Božje prirode i svi ostali su dio Božje prirode – i kao
takvi, svi bi trebali biti uključeni u Njegovoj službi u skladu sa našom vječnom dharmom, onako
kako je Krišna propisao u vedskim spisima. Od toga bi svatko od nas imao najveću dobrobit.
Na žalost, ogromna većina ljudi (‘ostalo društvo’) ne želi prihvatiti tu činjenicu jer im više
odgovara da žive odvojeno od Boga; da tumače Božja uputstva onako kako odgovara njihovim
sebičnim ciljevima ili ograničenim shvaćanjima; da umjesto slijeñenja Njegovih uputstava, slijede
porive svojih osjetila i uma, itd. Zašto bi trebali slijediti Božja uputstva upravo onako kako je
opisano u vedskim spisima, a ne nekim drugim? Vrlo jednostavno: Zato jer su Vede vječne i
potiču od Boga osobno (silazni proces primanja znanja). Točka.
U Vedama Bog osobno opisuje što On očekuje od čovječanstva, kako izgleda, gdje živi, što
radi, što voli i što ne voli, itd. Po tom pitanju, vedska literatura drži apsolutni monopol u
svijetu, jer svi drugi sveti spisi imaju tek vrlo površno razumijevanje Boga i Njegovih uputstava.
Mnogi ljudi pokušavaju shvatiti Boga; ali bez obzira koliko misle da su duhovni – ipak nisu
kvalificirani sve dok su vezani za materijalno osjetilno uživanje i obilje. Krišnu ne može
shvatiti nitko tko je vezan za te stvari. Njega je moguće shvatiti i dostići isključivo kroz
proces predanog služenja. To je potvrñeno u Bhagavad–giti.

“U umovima onih koji su vezani za osjetilno uživanje i materijalno obilje, i koji su zbunjeni
takvim stvarima – nikada se ne javlja odlučnost za predano služenje Vrhovnog
Gospodina.” (BG.2.44.)

27
Iako porijeklom iz Europe, Amiši su komune ljudi koji žive rasprostranjeni po ruralnim područjima SAD. Amiši su vrlo
religiozni i ne zanimaju ih svjetovna zbivanja. Žive od zemlje i u suradnji sa prirodom. Poznati su po tome što već
stoljećima ne koriste modernu tehnologiju. Mnogi čak nemaju niti struje u kući, a za oranje koriste upregnute volove ili
konje.
“Dragi moj Arjuna28, onaj tko je uključen u predano služenje Mene, osloboñen
plodonosnih djelatnosti i mentalne spekulacije, tko djeluje za mene, tko Me učinio
uzvišenim ciljem svog života i tko je prijateljski prema svakom živom biću – zasigurno
dolazi k Meni.” (BG.11.55.)

I samo zato jer smo mi manjina koja se trudi iskreno i striktno slijediti Krišnina uputstva –
izgleda kao da se izoliramo od ostalog društva. Zapravo, ostalo društvo (čovječanstvo) bi trebalo
raditi istu stvar. Žalosno je to što smo još uvijek nedovoljno shvaćeni i prihvaćeni od ostatka
društava. Prije 2000 godina je kroz to isto prolazio i Isus Krist. Bio je neshvaćen od društva samo
zato jer je bio drugačiji od ostalih. Tko je bio u pravu – on ili ostatak društva? On i nekoliko
njegovih vjernih sljedbenika, bili su u manjini u odnosu na većinski ostatak društva. A tko je bio
u pravu? On! Ostatak društva nije mogao prihvatiti činjenicu da nije važno tko je u pravu, već
što je pravo – bez obzira da je čak samo jedna osoba u pravu. Zbog svog neznanja su ga
razapeli na križ.

50) Ako ne lovite cure uokolo, ne pijete alkohol i ne gledate televizor – kako se vi
uopće zabavljate?

Zašto se ljudi vole zabavljati? Da bi bili sretni i da bi odvratili pažnju od životnih okolnosti koje
im uopće nisu zabavne. Ako bi ljudi konstantno bili sretni na poslu, kod kuće i općenito – onda ne
bi bilo potrebe za dodatnim zabavljanjem, jer čitav život bi im bio zabava. Meñutim, u ovom
svijetu je nemoguće doživljavati konstantno zadovoljstvo i sreću pored svih problema koji su
karakteristični za ovaj svijet patnje. Materijalna sreća koja dolazi od materijalnih ‘zadovoljstava’
je vrlo kratkotrajna i treperava. Ona dolazi isključivo izvana kada su osjetila zaokupljena
poželjnim objektima kao što su npr. žene, alkohol i televizijske emisije. Problem materijalne
sreće je u tome što ona jako često za sobom povlači razne nesreće.
Hajde da se zadržimo na tri navedena primjera. 1) Žene (odnosno seks). U početku je sve
bajno i izvrsno, ali kasnije se mogu pojaviti problemi u obliku spolnih bolesti, neželjene trudnoće,
abortusa, preljube, emocionalnih razočarenja, osvete, nasilja, itd. 2) Alkohol; ista priča. U
početku zaborav na ružnu realnost. Dobra zabava provedena sa prijateljima, ... a kasnije možda
nečija smrt ili doživotna invalidnost zbog vožnje u pijanom stanju, ovisnost o alkoholu, nasilje,
raspad porodice, ciroza jetre i slične bolesti, itd. 3) Televizor. Čitava serija šund programa koji
ljudima ispiru mozak. Filmovi koji uče djecu kako da postanu prvoklasni kriminalci. Moralna
degradacija zbog ovisnosti o erotskim scenama, itd. Kako se sve to odražava na karakter
ovisnika o televizoru? Pogledajte samo oko sebe; sve samo nemoral, nasilje i kriminal kojega
vrše ljudi podsvjesno isprogramirani televizijskim emisijama. Ovaj svijet je već prepun
isprogramiranih zombija koji ne mogu razmišljati za sebe, već je potrebno da im netko preko
ekrana kaže ‘što je dobro za njih’. ‘Sjajno!’ Da je Charles Darwin još uvijek živ, gorko bi se
razočarao kada bi vidio kojim putem se nastavlja (d)evolucija Homo Sapiensa.
Pored svih gore navedenih problema, ima još jedan – i to vrlo krupan. Vezanost za uživanje
materijalnih objekata i ‘sreću’ koja proizlazi iz njih – nepogrešivo stvara uvjete za novo roñenje i
novo tijelo. Kakvo? Uh, to može biti zaista neugodno iznenañenje. Koliko god da netko misli kako
je ‘slobodan’ od Božjih i prirodnih zakona (jer ih uporno ignorira i ne vjeruje u njih) – oni su
uvijek tu, kao vjerni pratioci zabludjelih duša. Djeluju u obliku karmičkih zakona i svakome daju
zasluženo; ni manje, ni više. Tako se to dešava kada netko pokušava uživati odvojeno od Krišne.
One koji su mudri, ne zanima takva vrsta sreće (koja samo produbljuje nečiju iluziju). Sreća
koju kušaju vaišnave, dolazi sa duhovne razine, direktno od Krišne. Što je više netko duhovno
napredniji, time više je ta sreća dugotrajnija i intenzivnija. Duhovna sreća je vječna, prirodna
odlika svake duhovne duše. Meñutim, ona ne može doći do izražaja upravo zbog vezanosti za
materijalne objekte i sreću koja proizlazi iz njih. Drugim riječima, oni koji su ogrezli u materijalno
osjetilno uživanje – ne mogu niti najsmionijom maštom pojmiti duhovna zadovoljstva, baš kao
što kokoš ne može pojmiti zadovoljstvo orlovih letačkih akrobacija. I da stvar bude još ljepša –
za one koji se konačno vrate u Krišnino duhovno carstvo – ta sreća je vječna i neprekidna.
Pa konačno, koje su to aktivnosti koje vaišnavama donose takva zadovoljstva? Bilo koja služba
(aktivnost) napravljena za Krišnino zadovoljstvo u skladu sa Njegovim željama i lišena naših
osobnih sebičnih motivacija – donosi veliko zadovoljstvo na duhovnoj razini. Živo biće može biti
savršeno sretno samo onda kada djeluje u skladu sa svojom vječnom dharmom. Da vas
podsjetim – dharma je praktična služba (tijelom, umom i inteligencijom) namijenjena za

28
Krišnin bhakta kojemu je izgovorena Bhagavad-gita prije otprilike 5300 godina na bojnom polju Kurukšetre.
zadovoljenje Krišninih želja. Čitav naš život se vrti oko službe za Krišnu. A u trenucima odmora
nalazimo veliko zadovoljstvo u sviranju i pjevanju bhajana – duhovnih vaišnavskih pjesama
namijenjenih za Krišnino zadovoljstvo. Zatim, pravimo kazališne predstave i igrokaze. Pravimo
duhovne festivale, itd. Meñutim, to je sve opet služba koja Krišnu čini zadovoljnim, a time i mi
postajemo zadovoljni baš kao što je ruka prirodno zadovoljna kada služi želudac prinoseći hranu
ustima.

51) Ako je vedska kultura bila tako savršena, zašto je propala?

Postoji pet osnovnih razloga za propast vedske civilizacije i kulture. Da bi ste razumjeli prvi
razlog, neophodno je da vam objasnim jedan aspekt vedske znanosti.

U skladu sa modernom znanosti, vrijeme je linearno, tj. postoji ‘samo’ prošlost, sadašnjost i
budućnost. Vedska znanost ide dalje od toga, pa kaže da je vrijeme istovremeno linearno i
ciklično, tj. da se ponavlja u cikličnim fazama baš kao i četiri godišnja doba. Svake godine doñe
do izmjene godišnjih doba, s proljećem na početku i zimom na kraju. Slično tome, postoje četiri
vremenska ciklusa koja se izmjenjuju u pravilnom redoslijedu.
Ti ciklusi se nazivaju yuge. Izmjenjuju se u slijedećem redoslijedu: 1) Satya–yuga, 2) Treta–
yuga, 3) Dvapara–yuga i 4) Kali–yuga. Satya–yuga traje 1.728.000 godina. Treta–yuga traje
1.269.000 godina. Dvapara–yuga traje 864.000 godina. Kali–yuga traje 432.000 godina, od kojih
je prošlo tek nešto više od 5.000 godina. Moglo bi se reći da smo trenutno na početku trajanja
Kali–yuge.
Satya–yuga je okarakterizirana vrhuncem ljudskih psihičkih i fizičkih sposobnosti. U to vrijeme
su ljudi bili u vrlini i nisu bili odani poročnom životu. Bili su visoko duhovni i njihov svakodnevni
život je bio temeljen na slijeñenju duhovnih načela. U to vrijeme je ljudski život trajao
fantastično dugo. S progresom narednih yuga, ljudske psiho–fizičke sposobnosti i trajanje života
su počeli sa postupnim opadanjem, tako da su danas, u Kali–yugi, ljudi puni poroka; svadljivi su,
nasilni, bezbožni i konstantno uznemireni. S napretkom vremena, ljudi će se degradirati sve više
i više, a ovaj planet će se pretvoriti u pakleno mjesto za življenje. Uzročni problem je u tome što
ljudi misle da je ‘vrag tamo negdje’, ne znajući da je udobno smješten u našem vlastitom srcu
(željama), svjesnosti i aktivnostima.
Jedan ciklus yuga naziva se Catur–yuga (izgovara se ćatur). Tisuću ciklusa Catur–yuga naziva
se kalpa; a vrijeme postojanja materijalnih univerzuma traje 1 kalpa x 36500. Primijetite sada
koliko je beznačajno i nesavršeno znanje moderne znanosti i povijesti koje posjeduju tek
ograničeno znanje koje dopire do nekoliko tisuća godina u prošlost jedne jedine (tekuće) Kali–
yuge. Vedska filozofija i znanost daju podatke o važnijim dogañajima tijekom čitavog postojanja
materijalnih univerzuma; i to ne samo na ovom planetu, nego i na drugim značajnijim planetima
u univerzumu.
Dakle, prvi razlog raspada vedske civilizacije bio je u tome što su se od kraja Satya–yuge, u
ljudskim srcima počele razvijati negativne osobine niže ljudske prirode. U početku to nije bilo
toliko izražajno, ali tijekom stotina tisuća godina – ljudi su sve više gubili svoje božanske
(vrlinske) odlike, da bi s početkom Kali–yuge degradacija postala toliko izražajna da su ljudi
počeli ubijati životinje i jesti meso. Time su temelji vedske civilizacije postali ozbiljno uzdrmani.
Krišna je osobno sišao u ljudsko društvo krajem Dvapara–yuge i boravio na Zemlji 125 godina.
Njegove pouke i aktivnosti iz tog perioda zapisane su u Mahabharati i Šrimad–Bhagavatamu.
Istog dana kada se Krišna vratio u svoje duhovno carstvo – započela je Kali–yuga, što je označilo
početak kraja vedske civilizacije. Čak i prije otprilike 5000 godina kada je vedska kultura
službeno okončana, situacija je bila neusporedivo bolja nego što je danas. U ljudskim srcima je
ipak ostalo još puno vrline koja je bila dovoljno dobra za održanje ostataka vedske kulture.
Nekoć je vedska civilizacija bila rasprostranjena po čitavoj zemlji. Bio je jedan vrhovni kralj,
jedan jezik (sanskrt) i jedna duhovna tradicija. Današnje religije su tek ‘novi proizvod’. Počele su
nastajati prije otprilike 4000 godina počevši sa judaizmom (židovskom vjerom). S početkom
Kali–yuge, ostaci vedske kulture su počeli sve više izumirati u raznim dijelovima svijeta da bi se
sve do prije nekih 2000 godina održali još samo na području kojega danas nazivamo Indijom.
Zašto baš u Indiji? Zato što je prijestolnica vedske civilizacije nekoć bila smještena u gradu
Hastinapuru, na čijim temeljima je izgrañen današnji Delhi. Upravo u tom dijelu svijeta ljudi su
bili najviše duhovni i pobožni, te su se još uvijek žilavo držali ostataka vedske kulture. To je
inspiriralo Krišnu da se pojavi upravo ondje, a ne na nekom drugom mjestu u svijetu. Iz tog
razloga se današnjim povijesničarima i teolozima čini da je Krišna ‘neki indijski Bog’ i da je
vedska kultura bila isključivo ‘indijska kultura’.
 I onda krajem 12. stoljeća došlo je do velike negativne prekretnice u održanju ostataka vedske
kulture. Uslijedila je invazija muslimana koji su prodrli sa sjeverozapada. To je bio drugi veliki
razlog za raspad ostataka vedske kulture. Muslimani su u Indiji imali manje–više iste ambicije
koje su imali španjolski konkvistadori na novo otkrivenom kontinentu Latinske Amerike ili
europski vitezovi križari na Bliskom Istoku – pljačkanje lokalnih bogatstava, nasilno širenje
vlastite religije, temeljito iskorjenjivanje kulture starosjedilaca (koje su nazvali ‘hindusi’29) i
preuzimanje političke kontrole. Osim nasilnog vjerskog preobraćanja, mnogi hindusi iz najnižih
slojeva društva dobrovoljno prešli na islam, jer ih je degradirana intelektualna klasa brahmana,
smatrala ‘nedodirljivima’ i otpadnicima društva. Tako su se prema njima i ponašali. Da bi izbjegli
poniženja i stekli ravnopravnost u društvu, prešli su na islam i dobili što su htjeli – mirniji život i
sigurnost.
Muslimani su sa sobom donijeli svoju umjetnost, jezik, arhitekturu, ali i društvene običaje koji
su grubo odudarali čak i od razvodnjenih vedskih standarda i načela tadašnjih hindusa. Jedan od
najdramatičnijih utjecaja islama na starosjedioce, bilo je uvoñenje jedenja mesa. U to vrijeme je
već postojao znatan broj hindusa koji su jeli meso (ne krave) i prije dolaska muslimana, ali oni
su bili tek manjina u odnosu na sveukupnu populaciju. Da bi hindusima učinili što više pakosti,
muslimani su počeli klati i jesti krave, znajući vrlo dobro da su hindusi smatrali kravu svetom
životinjom. To je bila kap koja je prelila čašu, što je dovelo do redovitih hindu–muslimanskih
ratova. U to vrijeme je Indija bila podijeljena na mnogo malih kraljevstava. Hindu kraljevi su
pružili oružani otpor prema islamskom režimu, ali nisu bili ujedinjeni kao muslimani. Svako
kraljevstvo koje se usudilo dići protiv režima, borilo se samo za sebe i zbog te nesuradnje nisu
uspjeli potisnuti muslimane izvan Indije. Tijekom vremena, prestali su oružani sukobi izmeñu
hindusa i muslimana i razvila se neka vrsta kulturne i religijske tolerancije koja je imala svoju
kulminaciju za vrijeme vladavine Akbara Velikog (1562–1605). Ljudi su se počeli sprijateljavati
unatoč razlikama u kulturi i tradiciji. Hindusi su bili pozivani na muslimanske festivale i
svetkovine, a muslimani na hindu svetkovine.
Takav život u prihvatljivim granicama tolerancije vodio se sve dok nije došlo do trećeg velikog
razloga za sistematsko uništavanje ostataka vedske tradicije – dolazak britanskog kolonijalizma,
točnije prve multinacionalne korporacije “East India Company” u 17. stoljeću. 1757. godine
Britanci su svojom vojskom uspjeli dobiti dvije važne bitke protiv lokalnih vladara – bengalskog
Nawaba na sjeveru i Tipu Sultana na jugu. Time je službeno utemeljena trasa izmeñu Britanije i
Indije. Kolonizatori su sistematskim pljačkanjem bogatstava Indije slali u Britaniju sve što je bilo
materijalno vrijedno, a iz Britanije su lokalnom stanovništvu prodavali ‘dobra’ koja im uopće nisu
trebala (jer su imali puno bolja, svoja domaća) kao npr. tkaninu. Britanski režim je tisućama
indijskih tkalaca odsjekao palčeve kako više ne bi mogli proizvoditi tkaninu na svojim
‘primitivnim’ tkalačkim stanovima. Poubijali su na tisuće ayurvedskih30 liječnika kako bi iz
Britanije počeli lokalnom stanovništvu prodavati neefikasne britanske lijekove. Da bi stvorili
monopol nad proizvodnjom soli, kolonijalna administracija je brutalnim mjerama zabranila
Indijcima da proizvode svoju vlastitu sol. To je trajalo sve do 1930. godine kada je zabrana
povučena nakon slavnog Gandhijevog “Marša soli.” Britanci su počeli masovno otvarati tvornice u
kojima se koristila indijska sirovina i vrlo jeftina radna snaga. A u ruralnim dijelovima Indije 2/3
prihoda seljaka bilo je nasilno oduzeto pod izgovorom takse (poreza na promet). Sve te
drakonske mjere dovele su do kraha domaće indijske ekonomije zasnovane na lokalnim
zajednicama.
Do 1850–tih godina, samo je £15.000 bilo potrošeno na ne–engleske škole u Indiji, dok je
vojni budžet režima prožderao £5 milijuna. Željeznica nije bila izgrañena radi dobrobiti lokalnog
stanovništva, već radi ubrzanog transporta britanske robe na indijsko tržište. Britanske škole u
Indiji imale su za cilj zatiranje indijske tradicionalne kulture, kako islamske tako i vedske.
Kolonizatori su poučavali lokalno stanovništvo o ‘primitivnosti’ njihovih tradicija, dok su
istovremeno slavili napredak zapadnjačke (naročito britanske) ‘kulture’. Tek kada je konačno
indijski bijes eksplodirao 1857. godine, došlo je do raširenog i organiziranog ustanka protiv
kolonizatora. Britanska vlada je 1858. godine napokon raspustila “East India Company” i uvela
direktnu vladavinu Kraljice i parlamenta. Oružani otpor Indijaca bio je prilično učinkovit sve dok
Britanci nisu uveli politiku ‘zavadi pa vladaj’. Našli su muslimanske plaćenike kojima su naredili

29
Ne razumijevajući složenost vedske kulture (bolje rečeno, onoga što je tada još preostalo od izvorne vedske kulture)
muslimani su imenom ‘Hindusi’ strpali u isti koš sve one koji su imali vedsku kulturu kao svoj zajednički korijen –
vaišnave, šivaiste, ñaine, tantrike, obožavatelje Durge, itd. Takav stav prema različitim grupama koje sve imaju isti
korijen, u vedskoj kulturi – nastavlja se do današnjeg dana.
30
Ayurveda je dio vedske literature koji predstavlja medicinsku znanost temeljenu na korištenju ljekovitog bilja i
izlječujućih energija.
da napadnu stanovništvo u hindu selima. Hindusi su uzvratili krvavom odmazdom – i tako se na
brzinu rasplamsala stara mržnja koju konačno nije mogao spriječiti niti sam Gandhi. Ta mržnja je
dovela do rascjepa Indije i odvajanje Pakistana na zapadu i Bangladeša na istoku kao dviju
nezavisnih muslimanskih država. Ali ono u čemu je Gandhi uspio, bilo je konačno protjerivanje
britanskog kolonijalizma. Svojom nenasilnom politikom civilne nepokornosti bacio je na koljena
britansku imperiju i time okončao 350 godina brutalne vladavine koja je do kosti oglodala
prirodna bogatstva Indije, uništila lokalnu ekonomiju, poubijala na stotine tisuća ljudi, stvorila
ponovni razdor izmeñu hindusa i muslimana, te dobrim dijelom zatrla preostale ostatke vedske
kulture. Indija se do današnjeg dana nije oporavila od posljedica britanskog kolonijalizma.31
Četvrti razlog za uništavanje ostataka vedske kulture bila je Nehruova vizija o industrijalizaciji
Indije. Zapadnjačka tehnologija je sa sobom donijela i zapadnjačku ‘civilizaciju’, tj. način
življenja i razmišljanja. Drevne prirodne i duhovne vrijednosti koje su nekoć bile svojstvene za
vedsku kulturu, počele su nestajati iz srca ljudi. Zapadnjačke kompanije već desetljećima
pumpaju Indijce ideologijom konzumerizma (potrošačkom ideologijom). Žalosno je što se takav
trend nastavlja sve do današnjeg dana jer su svi političari koji su došli na vlast nakon Nehrua,
nastavili s ostvarivanjem njegovog sna o tehnološki naprednoj Indiji. Gotovo svi političari nakon
Gandhija, u manjoj ili većoj mjeri odbacuju značaj vedske kulture i duhovnosti – smatrajući ih
primitivnima i nazadnima. Zbog nemara indijske vlade, do sada je u nepovrat propalo mnoštvo
vrijednih povijesnih objekata od ogromnog duhovnog značaja.
Peti razlog za uništavanje ostataka vedske kulture je utjecaj zapadnjačkih medija, naročito
američkih. Zapadnjački filmovi koji propagiraju pobjedu zla nad dobrim, nasilje, pornografiju,
uništenje tradicionalnih vrijednosti. itd. – odgovorni su za vrtoglavi pad morala u indijskom
društvu. Takvi filmovi i slične TV emisije su prije otprilike tri desetljeća stvorili u Indiji seksualnu
revoluciju, a sada punom parom rade na propagiranju konzumerizma. To je sve dobro smišljeni
trik multinacionalnih korporacija koje su zasitile svoje domaće tržište, pa sada traže kupce u
Indiji i drugim državama gdje se još uvijek dobrim dijelom održavaju tradicionalne vrijednosti –
čestitost, duhovnost, jednostavnost, poštenje, itd. U velikom gradovima Indije mogu se vidjeti
satelitske antene koje primaju američke TV šund programe i pjevaju hvalospjeve u čast okorjelog
materijalizma i svog ‘blještavila’ koje ide sa njim. Na žalost, veliki dio stanovništva prihvaća
iluzornu ideju o ‘blagodatima’ zapadnjačkog stila života, time više što im i domaća vlada na čelu
sa materijalističkim političarima – svakodnevno ispire mozak o ideji sretne tehnološki razvijene
Indije. Da bi se širila materijalistička propaganda, u zadnjih desetak godina više nama niti
potrebe za gledanjem američkih programa, dovoljno je kliknuti TV kanal sa Bollywood filmovima i
vidjeti kako nemoral i materijalizam nagrizaju i ono malo vrline što je ostalo u ljudima. Isti
utjecaj imaju i mnogi indijski magazini.

Iako je vedska civilizacija okončala početkom Kali–yuge, i unatoč sistematskom iskorjenjivanju

vedske tradicije u posljednjih 800 godina – vedska kultura još uvijek živi zapisana u drevnim
vedskim spisima koji do današnjeg dana postoje u svom neizmijenjenom obliku. Da bi sačuvao i
raširio tradiciju dragocjenog vedskog znanja, naročito vaišnavskih svetih spisa – Krišna je poslao
svog specijalno opunomoćenog predstavnika A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada čija je
pojava bila prorečena prije više tisuća godina.
U Brahma–vaivarta Purani, u razgovoru sa Ganga Devi, Gospodin Krišna opisuje da će se 5000
godina nakon početka Kali–yuge, Njegov mantra–upasaka, veliki svetac i obožavatelj Krišninih
svetih imena – pojaviti i širiti slave Hare Krišna maha–mantre, ne samo u Indiji, već i po čitavom
svijetu. Gospodin Krišna objašnjava da će se pomoću pjevanja Njegovih svetih imena, čitav svijet
produhoviti i da će ljudi postati Njegovi obožavatelji, uključeni u proces predanog služenja Njega
samog. Na ovaj način, Gospodin Krišna je prorekao pojavu izuzetno moćnog vaišnave koji će po
čitavom svijetu proširiti slave Njegovih svetih imena.
Čak i u Šri–Caitanya mangali, koju je 1537. godine napisao Šrila Locana Das Thakura,
Gospodin Šri Caitanya je prorekao pojavu duhovno opunomoćenog vaišnave koji će sankirtana
pokret rasprostraniti po čitavom svijetu: “Pošto želim preplaviti čitav svijet pjevanjem Krišninih
svetih imena Ja ću osobno propovijedati u Indiji i preplaviti je sankirtana revolucijom, a moj
senapati–bhakta (veliki vaišnavski voña) će propovijedati u mnogim drugim državama i preplaviti
čitav svijet pjevanjem Hare Krišna maha–mantre.”

31
Statistički podaci i povijesne činjenice preuzete su iz knige “The Big Earth Book” (autor James Bruges), stranice 190–
191.
 Kasnije, početkom 19. stoljeća, Šrila Bhaktivinoda Thakura je prorekao u svojem magazinu
Sajjana–tošani (u članku pod nazivom Nityananda Surydoy – “Uskoro će doći vrijeme kada će se
pjevanje Krišninih svetih imena čuti u Engleskoj, Francuskoj, Rusiji, Njemačkoj i Americi.”32
Jedna stvar je sigurna; do kraja Kali–yuge (narednih 427.000 godina) vedska civilizacija neće
zablistati svojim starim sjajem. To će se desiti tek početkom slijedeće Satya–yuge. Ali dok god
ima vjerodostojnih vaišnava koji čuvaju izvorna učenja vedskih (naročito vaišnavskih) svetih
spisa – toliko dugo će buduće generacije primati duhovnu dobrobit od tradicije koja je nekoć
čovječanstvu davala harmoniju i prosperitet u svim aspektima života.

52) Ako je sve tako divno u vašem pokretu, zašto ga neki napuštaju i vraćaju se na
stari način života?

Vaišnavska filozofija i duhovna znanost na kojima se temelji ISKCON – su apsolutno savršeni

jer dolaze iz savršenog izvora. Ali mi, sljedbenici ove tradicije još nismo savršeni. Mi dolazimo iz
redova svjetovnih ljudi i sa sobom smo donijeli svoje materijalne vezanosti i nižu ljudsku prirodu.
Meñutim, za razliku od ogromne većine ljudi – mi dobrovoljno i svjesno radimo na duhovnom
pročišćenju, odbacivanju materijalnih vezanosti, lažne identifikacije i loših osobina. Proces
bhakti–yoge je postupan proces koji omogućuje svakom sljedbeniku da odbacuje svoju
materijalnu svjesnost i materijalne vezanosti u skladu sa razinom svoje iskrenosti i snagom želje
za duhovnim napretkom. Materijalne vezanosti se ne mogu odbaciti tek tako – preko noći. To je
dugotrajan proces. Sve što je jeftino ili bezvrijedno – može se dobiti na brzinu. Ali ono što je
dragocjeno – zahtijeva više vremena i truda.
Zamislite samo koliko je potrebno uloženog vremena i truda da bi netko postao uspješan
klavirista; godine vježbanja, po nekoliko sati dnevno. To je svakako vještina kojom se ne može
ovladati za kratko vrijeme. Ali trud je na kraju isplativ. Vještina sviranja klavira je tek jedna
materijalna vještina. Koliko je tek truda i vremena potrebno uložiti da bi se postiglo savršenstvo
ljudskog života (odbacivanje materijalne svjesnosti i lažnog identiteta, ponovno razvijanje naše
uspavane ljubavi prema Krišni i odlazak u duhovni svijet)? Potrebno je puno vremena. Krišna nije
jeftin. Njega mogu spoznati i dostići samo oni koji su odvojeni od svjetovnih užitaka,
koji imaju potpunu kontrolu nad svojim osjetilima i iskrenu želju da uspostave svoj
vječni odnos sa Njim temeljen na uzajamnoj ljubavi. Svi ostali koji misle da mogu dostići
Boga nekim drugim kvalifikacijama – jednostavno gube svoje vrijeme, živeći u zabludi.
Onima koji ne uspiju dostići duhovno savršenstvo u ovom životu – Krišna daje novu priliku;
koliko god je potrebno. Krišna nije fašista koji grješnike zauvijek baca u pakao (jer su propustili
svoju jedinu priliku). Na zapadu općenito vlada mišljenje da grješnici zauvijek idu u pakao, a
pobožni zauvijek uživaju u raju. Krivo! Zamislite grješnika koji prolazi kroz najmučnije agonije u
paklu i sa iskrenim pokajanjem obrati se Bogu “Dragi moj Gospodine, iskreno se kajem što sam
te iznevjerio. Molim Te izbavi me iz pakla i daj mi priliku da postanem Tvoj vjerni sluga.” Na to
se Bog grohotom nasmije i kaže “Ha, ha – ti nitkove! Imao si svoju jedinu priliku i prokockao si
je. Truni sada u najgorim mukama dok se oceani ne isuše i Sunce ne zaledi!” Kakav bi to
‘dobrostivi’ Bog bio? Nije niti čudo što zbog ovakvog razumijevanja Boga, mnogi ljudi uzimaju
utočište u ateizmu.
Daleko od toga da je Krišna takav. On nam pruža priliku za prilikom (život za životom) i
strpljivo čeka da se okrenemo prema Njemu te odbacimo svoje materijalne planove. Ako Krišna
čak niti notorne grješnike ne drži u paklu zauvijek, što tek reći za neuspjele vaišnave koji zbog
svojih materijalnih vezanosti ne uspiju postići duhovno savršenstvo u ovom životu? Oni koji
započnu svoj put u procesu bhakti–yoge i naprave čak i mali napredak, te ne stignu do kraja
duhovnog puta – nikada ne moraju ići u pakao, a ljudski oblik života im je zagarantiran. Pored
toga, u slijedećem životu dobivaju priliku da se rode u porodici koja će biti pogodna za nastavak
njihovog duhovnog života. To je Krišnino obećanje.
Većina nas u ISKCON–u još nije postigla duhovno savršenstvo, ali jedan manji broj definitivno
je. Krišna u Bhagavad–giti daje listu simptoma po kojima se mogu prepoznati osobe koje su
nadišle materijalnu svjesnost i svjetovne vezanosti, te razvili nepokolebljivu želju za služenjem
Njega u skladu sa našom vječnom dharmom. Sudeći po Krišninim kriterijima, koji se očituju u
životu izvjesnog broja ISKCON–ovih vaišnava – očigledno je da su oni već postali dovoljno
kvalificirani za povratak u duhovni svijet; svijet iz kojega smo svi mi nekada došli u davnoj,
davnoj prošlosti. Samo je pitanje vremena kada ćemo i mi ostali, ukoliko budemo iskreni i uporni
32
Ova tri navoda iz svetih spisa preuzeta su sa Internet stranice www.stephen-knapp.com
– doći na tu razinu duhovnog napretka. Na toj razini duhovnog napretka više nema vezanosti za
materijalne objekte; sreća dolazi iznutra (sa duhovne razine), radije nego li izvana (iz kontakta
osjetila sa materijalnim objektima); više nema lažne identifikacije sa tijelom; itd.
Postoje odreñeni kriteriji po kojima se može prosuditi koliko je tko napredovao u duhovnom
životu. Ti kriteriji su slijedeći: 1) Odsustvo materijalnih sebičnih želja, 2) Vezanost za neprekidnu
službu posvećenu zadovoljenju Krišne, 3) Odlična kontrola poriva osjetila, 4) Posjedovanje
velikog duhovnog znanja (poznavanje vaišnavske filozofije), 5) Poniznost, 6) Tolerancija, 7)
Postojanost i odlučnost u duhovnom životu, 8) Sposobnost slijeñenja zavjeta i 9) Samilost prema
drugim ljudima i životinjama. Sudeći po ovim kriterijima, u Hare Krišna pokretu postoji veliki broj
izrazito naprednih vaišnava – ne samo duhovnih učitelja, već i ostalih koji su ostavili (i još uvijek
ostavljaju) svoj neprocjenjivi prilog za dobrobit čitavog čovječanstva.
Meñutim, istina je da su mnogi skrenuli sa ovog puta savršenstva i nisu više htjeli ići dalje, tj.
vratili su se na stari svjetovni način života i porocima koji idu s njim. Postoji više razloga za to.
1) Nisu dovoljno proučavali vaišnavske svete spise. Zbog toga nisu imali osnovno i pravilno
znanje vaišnavske filozofije. U nedostatku teorijskog znanja, nisu razvili moć diskriminacije koja
bi im pomogla da razumiju što treba učiniti, a što ne. 2) Nisu bili dovoljno regulirani slijediti
duhovnu disciplinu bhakti–yoge, što uključuje pažljivu koncentraciju prilikom meditacije na
maha–mantru i slijeñenje četiri regulativna načela (opisanih u odgovoru na pitanje 7). Zbog toga
nisu imali dovoljno duhovne snage i inteligencije da se odupru materijalnim izazovima uživanja.
Drugim riječima, pali su zbog požude i pohlepe. 3) Neki su nepotrebno kritizirali druge vaišnave i
tako izgubili ono malo duhovne snage i inteligencije koju su imali. 4) Nisu se dovoljno družili sa
drugim (pogotovo naprednim) vaišnavama. Bili su previše u društvu svjetovnih ljudi koji su ih
ohrabrivali da se predaju čarima materijalnih ‘užitaka’. 5) Neki su na žalost doživjeli manje ili
više grube nepravde od drugih (nenaprednih) vaišnava. I umjesto da potraže utočište naprednih
vaišnava, potražili su utočište u materijalnim užicima ili u drugim tzv. duhovnim grupama. 6)
Neki su na samom početku imali krive motivacije za pristupanje pokretu. Njihov primarni cilj nije
bio postizanje duhovnog savršenstva nego nešto drugo. S takvim pogrešnim motivacijama, nisu
dugo izdržali.
Svi spomenuti razlozi za napuštanje procesa bhakti–yoge, uglavnom su temeljeni na
nedostatku iskrenosti. Kao što vidite, Krišna je postavio dobar filtar koji omogućuje samo
iskrenima i upornima da se konačno vrate u Njegovo prebivalište. Jedino takvi kandidati (skreni i
uporni) su sposobni striktno slijediti načela dharme i na kraju kušati vječnu duhovnu sreću koja
je izvorna odlika svakog živog bića (duhovne duše). Eto, da bi se izašlo iz ovog svijeta
neprestanih rañanja, umiranja i ostalih patnji – neophodno je striktno slijeñenje Krišninih
uputstava i vječnih zakona prirode. Krišna želi vidjeti našu žarku želju da mu se vratimo i da još
u materijalnom svijetu razvijemo odlike savršenstva koje posjeduju stanovnici duhovnog svijeta.
U krajnjoj liniji – dovoljna je samo nesebična ljubav prema Krišni. Ništa drugo. Ali ipak, ta ljubav
se može razviti samo odbacivanjem materijalne svjesnosti, što znači (izmeñu ostalog) odvojenost
od materijalnih tzv. užitaka.
Vidite, to vam je nešto kao upis u Oxford univerzitet. Ima veliki broj onih koji bi se htjeli
upisati jer vrlo dobro znaju da bi im diploma iz Oxforda donijela prestiž u društvu i omogućila
izvrsno radno mjesto sa izvrsnim financijskim primanjima. Pa ipak, mnogo je onih koji otpadnu
već na samom početku jer ne zadovoljavaju standarde znanja koje univerzitet očekuje od svojih
studenata. Mnogi otpadnu tijekom studiranja jer nisu u potpunosti razvili kvalifikacije koje bi im
omogućile uspješno slijeñenje zahtjevnog nastavnog programa i zadate discipline. U odnosu na
veliki početni upisni broj kandidata – na kraju uspijeva samo nekolicina.
Vidite li sada u kakvoj su iluziji oni koji kažu “Gdje je Bog? Hajde, neka mi se pokaže, pa ću
vjerovati u Njega.” Krišna nije jeftin, baš kao ni konačna nagrada koja očekuje sve one koji mu
predaju svoje srce.

Epilog

Dragi čitatelji, došlo je krajnje vrijeme kada si čovječanstvo više ne može priuštiti zatvaranje
očiju pred istinom zapisanom u obliku vaišnavskih svetih spisa – Božjih uputstava za dobrobit
čitavog čovječanstva i ostalih živih bića sa kojima dijelimo ovaj planet. Imamo praktičnog
iskustva da usprkos cjelokupnoj svjetskoj religioznosti – ova ‘civilizacija’ se brzo kreće putem
samouništenja.
Globalna temperatura se povećava, klima se mijenja, pustinje se šire, svake godine izumre
oko 15.000 različitih životnih vrsta iz svijeta flore i faune, zemljište je zatrovano pesticidima i
herbicidima, hrana je puna otrova33, prirodne rezerve pitke vode se drastično smanjuju – baš
kao i izvori energije (nafta, plin, drvo ... ), razina mora se diže, kopna je sve manje, broj
stanovništva se nezaustavljivo povećava34, tropske šume (pluća zemlje) se ruše, u svijetu
svakodnevno izbijaju ratovi i terorističke akcije, tisuće ljudi svakodnevno umre od gladi ... itd.
Aktivnosti modernog čovječanstva su u zadnjih 50 godina uništile 1/3 prirodnih obilja planeta
Zemlje, a sada smo već na sasvim sigurnom putu do klimatskog kaosa. Političari smatraju da je
ekonomski napredak važniji nego da se ovaj planet održi pogodnim za život.
Da li su to sve posljedice aktivnosti sretnih ljudi? Očigledno nisu. Modernom čovječanstvu
nedostaje nešto od vitalne važnosti – istinsko duhovno znanje. Jedino istinsko duhovno znanje
može iskorijeniti uzročnike svih spomenutih problema – pohlepu i požudu. Unatoč ‘blagodatima’
moderne tehnologije, ljudi postaju sve više i više uznemireni jer žive u okolnostima gdje se
raspadaju prirodni ekološki sustavi, raste stopa kriminala i nasilja, povećava se broj radnih sati,
(kao i starosna granica za mirovinu koja se približava očekivanoj prosječnoj životnoj dobi, tj. radi
se ‘do smrti’), a kupovna moć je sve manja... Pa ipak, ideologija konzumerizma je toliko prožela
srca ljudi da su spremni učiniti sve za malo prividne sreće koja počiva na kontaktu osjetila sa
modernim tehnološkim izumima.
Umjesto o prirodi i Bogu – ljudi su postali ovisni o tehnologiji. Probajte si zamisliti kaos koji će
nastati jednoga dana kada u gradu kao što je New York (ili bilo kojem drugom) nestane struje i
goriva za automobile. Supermarketi više neće biti snabdijevani namirnicama. Ljudi će u roku 24
sata zgrabiti sve što se u jednom takvom gradu može naći za jelo; a što onda? Čudo tehnologije
održava životni trend ‘civiliziranih’ ljudi sve dok funkcionira. Ali kada izvori energije nestanu,
nastati će opći kaos. Ljudi će se ubijati zbog zalogaja hrane. U bliskoj budućnosti će doći do
izbijanja ratova zbog energetskih izvora (uglavnom nafte). Zapravo, to se već dešava, ali ne u
takvim razmjerima kao što će biti. Da li želite takvu budućnost ostaviti za svoju djecu? Ako ne,
onda je izričito neophodno da konačno odbacite lažnu formulu na kojoj je zasnovan
materijalizam “Ja sam tijelo. Živi se jednom. Smisao života je zadovoljiti osjetila.”
Slijeñenje ove formule već desetljećima pretvara ovaj planet u kantu za smeće. Nije potrebno
biti veliki prorok da bi se predvidjela slijedeća situacija. Ako čovječanstvo nastavi živjeti istim
tempom kao do sada – u skoroj budućnosti će doći do totalnog kolapsa bio-ekološkog sustava
planeta Zemlje. Milijuni ljudi širom svijeta će umirati svakodnevno zbog nedostatka zdrave vode,
čistog zraka i prirodne hrane. Mnoge fatalne bolesti će se raširiti kao kuga zbog neadekvatnih
uvjeta života, uništenog ozonskog omotača, radioaktivnih otpadaka, otrova koje nam moderna
industrija radi profita servira u hranu i lijekove, itd. Pogrešna formula potiče nižu ljudsku
prirodu, naročito pohlepu i požudu, te vodi ljude da žive u paradoksalnom odnosu sa prirodom.
Ljudi vole prirodu. Ljudi ovise o prirodi. Pa ipak, ljudi uništavaju prirodu.
Vaišnavska filozofija nudi rješenja za apsolutno sve probleme jer počiva na dvije formule
koje imaju sposobnost da konačno donesu toliko željenu harmoniju, mir i prosperitet ljudskom
društvu. Te formule su “Ja sam vječna duhovna duša” i “Jednostavno življenje, visoko (duhovno)
razmišljanje.” Ali, profiteri ne žele da se ljudi vode takvim formulama jer tada više ne mogu na
njima stvarati profit. Oni drže političare i javna glasila u svojim rukama i svakodnevno ljudima
ispiru mozak, trenirajući ih da živite kako oni to žele, da kupuju ono što oni žele i da misle ono
što oni žele. To se zove psihološka eksploatacija i manipulacija.
Zar ne osjećate da je konačno došlo vrijeme da napravite neku temeljitu pozitivnu promjenu u
svom životu? Da li su vas iznevjerila sva utočišta u kojima ste do sada tražili spas – religija,
alkohol, droge, seks ...? Ako konačno želite iskusiti onu sreću koja je svojstvena za vas kao
vječno duhovno biće – onda je neophodno da počnete živjeti i razmišljati u skladu sa svojom
istinskom prirodom – duhovnom prirodom. Prvi korak na putu do savršenstva započinje
spoznajom našeg vječnog duhovnog identiteta. Jer, ako ne znate tko ste, kako možete pravilno
djelovati? Ljudi već stoljećima vjeruju da su nešto što nisu – materijalno tijelo sa nalijepljenim
nacionalnim, rasnim i religijskim identifikacijama.
Za takve ljude, Bog je postao osoba u pozadini – osoba koja još uvijek čeka da mu se
okrenete i potražite Njegovo utočište na način koji je On propisao – najbrži, najlakši,

33
Dvadeset korporacija koje dominiraju svjetskim tržištem hrane, žele nas uvjeriti kako su specijalizirane kulture,
sofisticirane kemikalije, genetski inženjering i povećanje globalizacije – neophodni da bi se prehranilo svjetsko
stanovništvo. U posljednjih 50 godina količina žetvi raznih kultura se više nego udvostručila. Pa ipak, 2/5 čovječanstva se
nepravilno hrani. (Najviši postotak nego ikada ranije). Pola od ovog broja su gladni (neuhranjeni), a druga polovina su
oni koji imaju ozbiljnih problema sa zdravljem, naročito probavom – jer jedu previše. Ovo nije iznenañujuće, jer su
istraživanja tržišta bazirana na potrebama bogatog stanovništva.

34
Prije sto godina na ovom planetu nas je bilo 1 milijarda. Danas nas ima 6.3 milijardi. Do kraja stoljeća će nas biti 9
milijardi.
najefikasniji i jedini. Iako nas Krišna voli i želi da mu se konačno vratimo – On ipak već
milijardama godina ispunjava naše materijalne želje, sve dok konačno ne shvatimo da su upravo
te sebične materijalne želje uzrok svih naših problema. On se ne želi nametati. Krišna spašava
one koji mu se predaju spontano i dobrovoljno.
Sjećate li se one moje poredbe iz uvoda? Do sada ste probali mnoge kolače koji su izvanjski
izgledali privlačno. Da li vam se zaista sviña ukus materijalizma i svega što on nosi sa sobom?
Zar vas ne smeta to što vaša djeca nemaju sretnije djetinjstvo i što im ne možete priuštiti sve
sto ona žele? Zar vas ne smeta to što se planet na kojemu živimo, pretvara u jedno ogromno
radioaktivno smetlište? Zar vas ne smeta to što standard života biva sve gori usprkos napretku
moderne tehnologije i znanosti? Zar vas ne smeta to što osnovne životne potrebe (hrana, voda i
zrak) bivaju sve više zatrovani i sve manje dostupni u svom izvornom, prirodnom obliku? Zar
vas ne smeta to što drugi ljudi razmišljaju i donose odluke umjesto vas i manipuliraju vas kroz
reklame, knjige, magazine, radio...? (pomno pazeći da istina ne izañe na vidjelo; a kada izañe –
onda biva popljuvana i ismijavana)...
Ljudi; jedino nas duhovna disciplina bhakti-yoge i slijeñenje naše izvorne dharme može
osloboditi od robovanja materijalizmu i njegovim apostolima – profiterima, političarima i
korumpiranim znanstvenicima, koji su za zadovoljenje sebičnih interesa spremni mase ljudi
poslati u rat i stvoriti krvoprolića globalnih razmjera. Možemo s pravom pretpostaviti da će
budući ratovi biti još djelotvorniji i ubitačniji sve dok jednoga dana ne doñe do onog koji će
čitavu Zemlju pretvoriti u ogromno zgarište; svjedočanstvo jedne propale samoubilačke
civilizacije.
Konačno, svatko od vas se može zapitati: “Što bih ja dobio (postigao) prakticiranjem načela
bhakti–yoge u vlastitom životu?” Prije svega, želim vas podsjetiti da bhakti–yoga nije monopol
vaišnava. To je znanstveni–duhovni–filozofski proces služenja Boga u skladu sa Njegovim
uputstvima i našom vječnom dharmom. Na primjer, Isus Krist i Sv. Franjo Asiški su prakticirali
bhakti–yogu. Riječ ‘yoga’ znači povezati se sa Uzvišenim (Bogom). Bhakti–yoga znači yoga
kojom se uspostavlja ljubav prema Bogu. Iako nisu prakticirali meditaciju na maha–mantru, Isus
Krist i Sv. Franjo Asiški su posjedovali odlike visoko naprednih (savršenih) vaišnava. Isusa nisu
zanimali nikakvi religijski rituali. On je bio potpuno predan službi Božjoj; tj. prakticirao je čistu
duhovnost meditirajući na Boga, vršeći aktivnosti za Njegovo zadovoljstvo. Koliko je poznato iz
ranokršćanskih tekstova pronañenih krajem 40–tih godina u Egiptu i Izraelu – Isus je baš kao
savršeni vaišnava slijedio četiri regulativna načela, što uključuje da je bio striktni vegetarijanac,
kao što sam objasnio u odgovoru na pitanje 39). Biblija potvrñuje kako je sav ljut, štapom
razrušio štandove trgovaca mesom i ribom ispred Božjeg hrama u Jeruzalemu.
12 stoljeća kasnije, Sv. Franjo Asiški je voñen svijetlim primjerom Isusa i velikom odanosti
prema njemu – razvio čistu ljubav prema Bogu. Ophodio se prema životinjama kao prema braći i
sestrama, što znači da ih nije jeo. Baš kao i Isus, on je bio oličenje samilosti, ne samo prema
ljudima, nego i prema životinjama. Postoje biografski zapisi u kojima je opisano kako su njegove
oči bile stalno suzne od ljubavi prema Bogu. To je savršenstvo bhakti–yoge! Sv. Franjo Asiški
vjerojatno nije znao za maha–mantru, ali je svojom žarkom željom za zadovoljenje i služenje
Boga – postigao savršenstvo duhovnog života. Baš kao ni Isus prije njega, Sv. Franjo Asiški nije
bio zainteresiran za religiju i rituale – već je bio zainteresiran za nesebično služenje Boga (istinski
duhovni život). Iako možda nije poznavao uputstva Bhagavad–gite, Sv. Franjo Asiški je znao da
se savršenstvo duhovnog života ne može postići ukoliko osoba nije odvojena od svjetovnih
užitaka. To Krišna potvrñuje u Bhagavad–giti 6.2. “Ono što je poznato kao odvojenost, isto je što
i yoga, povezivanje sa Uzvišenim. Nitko ne može postati yogi [povezati se sa Uzvišenim] ukoliko
se ne odvoji od od želja za osjetilnim zadovoljstvima.”
Isus Krist, Sv. Franjo Asiški i njima slični sveci – nisu od Boga tražili ništa za uzvrat za svoju
vlastitu dobrobit. Koliko danas ima vjernika koji spremni žrtvovati svoj čitav život isključivo za
zadovoljenje Boga i drugih ljudi, a da pri tome ne traže ništa za sebe? Danas vjernici u crkvi
uglavnom mole za kruh, zdravlje, mir, itd. “Dragi Bože, molim te daj nam ovo ili ono ... ” U
skladu sa vaišnavskim standardima, to nije duhovni život (već puka religioznost). Upravo to je
jedna od najvećih razlika izmeñu vaišnavizma i svjetskih religija. Idealni vaišnave od Krišne ne
traže ništa osim da im On dopusti da ga služe do kraja života. Jedna od najvećih službi za
Njegovo zadovoljstvo je dijeljenje vaišnavske filozofije sa drugim ljudima. To Krišnu čini izuzetno
zadovoljnim. Što mu se više netko preda – time više On uzvraća sa ljubavlju. Čime se više netko
preda u Njegovoj službi – time više se Krišna takvoj osobi razotkriva. One specijalne duše koje
su napustile svaku vezanost za materijalne aktivnosti i koje su sa ljubavlju apsorbirane u
Krišninoj službi – mogu vidjeti Krišnu i razgovarati s Njim osobno. Na kraju života takve osobe se
više ne rañaju u materijalnim tijelima, već odlaze natrag, u Krišnino prebivalište. Slijedeći stih
predstavlja jedan od najvažnijih zaključaka ove knjige. (Navodim i izvorni tekst na sanskrtu).

atah šri-krsna-namadi, na bhaved grahyam indriyaih

sevonmukhe hi jihvadau, svayam eva sphuraty adah

“Nitko ne može razumjeti transcendentalnu prirodu Krišninih imena, oblika, odlika i

zabava – koristeći se svojim materijalno zagañenim osjetilima. Jedino osobi čiji je život
prožet transcendentalnom (duhovnom) službom prema Gospodinu – potpuno se
razotkrivaju Njegova transcendentalna imena, oblici, odlike i zabave.”
(Bhakti-rasamrita-sindhu 1.2.234.)

Dakle, bez obzira da li odlučite biti vaišnava u pravom smislu riječi ili želite postići duhovno
savršenstvo slijedeći religijsku tradiciju koja vama više odgovara – neophodno je da slijedite
Božja uputstva koja su u svom kondenziranom obliku zapisana na stranicama Bhagavad–gite.
Slijeñenjem tih uputstava možete učiniti da vaš život postane puno zdraviji (tjelesno i psihički),
da konačno iskoračite iz kolotečine materijalnog života (izrabljivačkog režima zasnovanog na
ideologiji konzumerizma) i da konačno zaustavite krug svojih rañanja i umiranja te se vratite u
svijet savršenstva iz kojega smo svi nekada davno došli. Hej, kako vam zvuči takva nagrada
(za malo truda kojega je potrebno uložiti samo u jednom životu)? Zatim, striktnim slijeñenjem
uputstava Bhagavad-gite možete značajno pridonijeti da ovaj svijet (ovaj planet) postane puno
kvalitetnije mjesto za življenje – mjesto sa manje kriminala, nasilja, okrutnosti, mržnje, ratova,
itd. Oni koji su razvili vaišnavske odlike i odbacili nižu ljudsku prirodu – ne uzimaju učešća u
takvim destruktivnom aktivnostima. Odbacivanjem niže ljudske prirode, naročito pohlepe i
požude, olakšali bi prirodnim eko–sustavima da se počnu oporavljati, jer vaš stil života više ne bi
zahtijevao nemilosrdnu eksploataciju prirode i njenih obilja. Na taj način bi svojoj djeci i unucima
omogućili sretniji život u budućnosti.
U protivnom, ako čovječanstvo industrijski naprednih zemalja nastavi živjeti tempom kakvim
živi sada – u skoroj budućnosti će doći do neminovnog kolapsa eko–sustava Zemlje. To znači da
priroda više neće biti u mogućnosti podržavati ugodan život na Zemlji. Zemlja, voda i zrak će biti
otrovani baš kao i hrana čiji će izvori biti uveliko smanjeni i ograničeni. Kao što sam već ranije
spomenuo, takvi uvjeti će dovesti do neminovnih svakodnevnih ratova zbog hrane, vode i
preostalih izvora energije. Ako ne želite ostaviti takvu budućnost za svoju djecu – apsolutno je
neophodno da konačno počnete živjeti u skladu sa svojom vječnom dharmom i poučavate druge
ljude da čine isto.
Trinaestogodišnja djevojčica, Severn Suzuki, govorila je u ime budućih generacija pred
svjetskim liderima na Svjetskoj Konferenciji Planeta Zemlje (Earth Summit) u Riu 1992. godine
(UN konferencija o okolišu i razvoju):35

“Mi smo prikupili sav novac da doñemo ovdje sami, da proputujemo 5000 milja
kako bismo vam rekli da vi odrasli morate promijeniti način kojim sada živite ... Ja
ovdje govorim u ime svih budućih generacija. Ja sam ovdje da govorim u ime
izgladnjele djece iz čitavog svijeta; djece čiji plač vi ne čujete. Ja sam ovdje da
govorim u ime svih životinja koje umiru i izumiru jer im ne preostaje gdje bi otišle
... Ja sam samo dijete; pa ipak, znam da smo svi mi ovdje [na ovom planetu]
zajedno i da trebamo djelovati kao jedan svijet – prema jednom zajedničkom cilju
… Ono što vi činite, tjera me da plačem svake noći. Vi odrasli kažete da nas volite.
Ali ja vas molim da vaše djelatnosti konačno počnu izgledati kao i vaše riječi …”

Rječnik

Acarya – Izgovara se ‘ačarja’. Acarya znači onaj koji poučava vlastitim uzornim ponašanjem. To
je titula koju dobivaju neki vrlo napredni vaišnave, specijalno opunomoćeni za širenje izvornih
poruka vaišnavske filozofije.

35
“The Big Earth Book”, James Burges, 2007.
Ašrama – Komuna ili stambene prostorije u kojima žive osobe koje prakticiraju istu duhovnu
disciplinu. To je riječ sanskrtskog porijekla i povezana je uglavnom sa vedskom duhovnom
tradicijom.

Avatar – Riječ avatar znači onaj koji silazi. Kada govorimo o Bogu ili Njegovim čistim
predstavnicima iz duhovnog svijeta, riječ ‘avatar’ je puno primjerenija od uvriježene riječi
‘inkarnacija’. Značenje riječi ‘inkarnacija’, odnosi se na uvjetovanu dušu zarobljenu u tijelu od
mesa (carna. Lat.), kostiju, krvi, itd.

Bhagavad-gita – Božanska pjesma koju je (zadnji puta) prije otprilike 5300 godina izgovorio
Gospodin Krišna. Ona se sastoji od 700 stihova na sanskrtu i predstavlja razgovor izmeñu Krišne
i Njegovog vjernog sljedbenika Arjune (čita se: Ardžune.) Bhagavad-Gita, koja predstavlja
suštinu čitave vedske literature, bavi se sa pet različitih tema: 1) Vrhovni Stvoritelj (Krišna), 2)
živa bića, 3) priroda, 4) vrijeme i 5) zakon akcije i reakcije (karma).

Bhagavan – Literarno značenje je ‘onaj koji posjeduje potpuno obilje’. To je treći i najviši aspekt
u spoznaji Boga. Odnosi se na Krišnu koji je Vrhovna Osoba i koji živi na svom uzvišenom
duhovnom planetu Goloka Vrindavana.

Bhakti-yoga – Bhakti znači ljubav prema Krišni, a yoga znači povezati se. Izraz bhakti-yoga
označava duhovnu disciplinu kojom se svjesnost može uzdići sa materijalnog na savršenu
duhovnu razinu – čistu ljubav prema Krišni. Bhakti-yoga je praktična primjena vaišnavske
filozofije koja se temelji na predanom služenju Krišne.

Bhakta – Onaj koji se bavi bhakti-yogom, tj. odani sljedbenik Krišne.

Božanstva – Pošto Boga i Njegove vjerne pratioce iz duhovnog svijeta, ne možemo vidjeti
svojim ograničenim, materijalnim osjetilom vida; Oni se pristaju pojaviti u oblicima sačinjenim od
materijalnih elemenata (metal, mramor, drvo, itd). Takvi oblici Boga i Njegovih bliskih pratioca
nazivaju se Božanstva. Obožavanje Božanstava je jedan od najistaknutijih aspekata
vedske/vaišnavske duhovne tradicije.

Brahman – Bog (Krišna) se manifestira u tri različita aspekta. Prvi od njih je brahman, tj.
sveprožimajući, bezoblični aspekt koji se rasprostire po svekolikoj stvorenoj kreaciji.

Brahmana – (Množina: Brahmane) Brahmane su intelektualna klasa ljudi koji su u vedska

vremena bili odgovorni za duhovni napredak čitavog ljudskog društva. Oni su bili puni vrlinskih
odlika i posjedovali su ogromno duhovno znanje, pa čak i mistične sposobnosti. U vedsko vrijeme
titulu brahmane su imali oni koji su posjedovali uzvišene brahmanske kvalifikacije i odlike. Danas
u Indiji takoñer ima brahmana. Ali većina njih su prevaranti koji zadržavaju ovu visoku titulu
samo na račun roñenja u brahmanskoj porodici – iako ne posjeduju brahmanske kvalifikacije.

Dharma – Vječna (neodvojiva) odlika (ili dužnost). Npr. dharma vatre je toplina i svjetlost, a
dharma šećera je slatkoća. U vedskoj duhovno-filozofskoj terminologiji riječ dharma se odnosi
uglavnom na vječnu dužnost svakog živog bića, tj. služenje Vrhovnog Stvoritelja – Krišne. Živo
biće može postići savršenstvo života i vječnu sreću samo onda kada djeluje u skladu sa svojom
vječnom dharmom, tj. kada sve svoje fizičke aktivnosti, misli i emocije podredi služenju Krišne u
skladu sa pravilima duhovne znanosti, bhakti-yoge.

Harinama – Literarno značenje je ‘sveto ime Harija’. (Hari je još jedno od Krišninih nebrojenih
imena). Harinama je popularni naziv za ulične nastupe Hare Krišna pokreta.

Karma – Literarno ‘djelatnost’, označava vječni zakon akcije i reakcije. Nagrada za pobožne,
kazna za grješnike.

Krišna – Literarno značenje je ‘sveprivlačan’. Bog je jedan, ali ima neograničeni broj imena. U
skladu sa vedskom književnošću koja potječe od samoga Krišne, to mu je ime najdraže.

Maha-mantra – Zvučna vibracija za osloboñenje uma. (Manas – um, trayate – osloboditi). Već
stoljećima se izraz mantra koristi za bilo koju zvučnu vibraciju koja ima duhovna, medicinska ili
mistična svojstva. U ovoj knjizi se najčešće koristi izraz Maha-mantra, tj. ‘velika pjesma (zvučna
vibracija) za osloboñenje uma’ (od kontaminacije materijalnom, iluzornom energijom). Hare
Krišna Maha-mantra glasi: Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare, Hare Rama, Hare
Rama, Rama Rama, Hare Hare.

Maya – Ono što nije, tj. iluzija. To je sanskrtski naziv za Krišninu iluzornu energiju zbog koje se
uvjetovane duše poistovjećuju sa materijalnim tijelom.

Paramatma – Nad-duša je drugi aspekt Krišnine manifestacije. Paramatma se nalazi u srcu

svakog živog bića i ima dvostruku ulogu. Prvo, svjedok je svih naših aktivnosti, emocija i
misaonih procesa. I konačno, neprestano daje živom biću znanje neophodno za opstanak (to je
ono što znanstvenici nazivaju instinktom), kao i znanje neophodno na putu duhovnog
savršenstva.

Polubogovi – Vrlo moćna bića koja žive na višim planetarnim sustavima. Oni posjeduju mistične
moći koje su ljudima nezamislive, a njihov životni vijek je fantastično dugačak iz ljudskog kuta
gledanja. Njih u ovom univerzumu ima oko 33 milijuna, a samo nekolicina imaju odgovorne
uloge od vitalne važnosti za pravilno funkcioniranje svih planetarnih sustava. Oni su svi vaišnave,
vjerni obožavatelji i sluge Gospodina Krišne.

Prasadam – Produhovljena vegetarijanska hrana spremana i nuñena Krišni na oltaru za Njegovo

zadovoljstvo.

Sadhana – Pravila i propisi zapisani u Vedama (naročito u vaišnavskim spisima) - namijenjeni za

prakticiranje discipliniranog duhovnog života.

Sadhu – Riječ sadhu odnosi se na bilo kojeg autoriziranog predstavnika Gospodina. U skladu sa
izvornim vedskim značenjem, sadhu znači sveta osoba.

Sampradaya – U okviru vaišnavizma postoje četiri vjerodostojna niza učeničkog nasljeña; tj.
niza duhovnih učitelja i učenika koji su vedsko znanje prenosili (i još uvijek prenose) sa
generacije na generaciju. Takav niz učeničkog nasljeña naziva se sampradaya. Postoje četiri
vjerodostojne vaišnavske sampradaye koje već milijunima godina prenose poruke
vedske/vaišnavske književnosti u svom neizmijenjenom obliku.

Samsara – Uzastopni krug rañanja i umiranja.

Sankirtana – Duhovna revolucija koju je u 16. stoljeću u Indiji pokrenuo Šri Caitanya
Mahaprabhu. Literarno značenje je ‘skupno pjevanje svetih imena maha–mantre’.

Sannyasa – Duhovni red dobrovoljnog odricanja od materijalnih aktivnosti i zadovoljstava.

Sannyasiji su visoko napredni vaišnave koji putuju, propovijedaju i žive veoma skromno.

Šikšaštaka – Zbirno ime za osam molitava koje je napisao Šri Caitanya Mahaprabhu.

Šri Caitanya Mahaprabhu – Posljednja, i ne tako davna pojava Krišne bila je 28. veljače 1486.
godine u bengalskom selu Mayapur (Indija). Tom prilikom se Krišna pojavio pod nazivom Šri
Caitanya (čitaj: Čeitanja) Mahaprabhu. Dok je u Europi trajala umjetnička renesansa i grozničava
strast za pokoravanjem ‘novog kontinenta’ – u Indiji je Šri Caitanya provodio masovnu duhovnu
revoluciju koja još uvijek ima posredan i neposredan utjecaj na tijekove religijskog i filozofskog
razmišljanja ne samo u Indiji, već nedavno i na Zapadu. Pojavio se u ulozi savršenog vaišnave i
tijekom 48 godina svog boravka na Zemlji, ispoljio je mnoštvo misterioznih poduhvata koji su
detaljno opisani u pet velikih književnih djela, koja opisuju Njegov život, aktivnosti i učenja.

Šrimad-Bhagavatam – Uzvišeni duhovni tekst kojega je prije otprilike 5000 godina Šrila
Vyasadeva (literarni avatar Krišne) zapisao za dobrobit svih budućih generacija. Šrimad-
Bhagavatam se sastoji od 18.000 stihova na sanskrtu i jedan je od najvažnijih vaišnavskih
tekstova. On opisuje aktivnosti Gospodina Krišne i Njegova uputstva čovječanstvu, te sadrži
opise mnogih istinitih dogañaja iz davne povijesti koji imaju za cilj ukazati na veoma važne
duhovne realizacije i saznanja.
Šudre – Najniža od četiri kaste koje su tvorile društveni poredak za vrijeme vedske civilizacije.
Šudre su bili radnička klasa.

Varna-ašrama – Savršeni društveni poredak kojega je Krišna stvorio za harmoniju u ljudskom

društvu. Taj društveni poredak se sastojao od četiri kaste. 1) Šudre / radnička klasa, 2) Vaišye /
poljoprivrednici, zaštitnici krava i trgovci, 3) Kšatriye / vojskovoñe, vojnici i administratori i 4)
Brahmane / intelektualna klasa ljudi koji su u vedska vremena bili odgovorni za duhovni
napredak čitavog ljudskog društva.

Vaišnava – Vaišnava je svaka osoba koja iskreno pokušava kroz duhovni proces bhakti-yoge
odbaciti svoju nižu prirodu (pohlepu, požudu, zavist, mržnju, itd.) i ponovo probuditi svoju
uspavanu ljubav prema Krišni, slijeñenjem Njegovih uputstava. Pošto Krišna ima nebrojeno
mnogo imena, jedno od njih je Višnu. U skladu sa sanskrtskom gramatikom, vaišnava znači
poklonik Višnua.

Vaišnavizam – Obožavanje (ili slijeñenje) Gospodina Višnua (ili Krišne). Vaišnavizam nije
religija, već je najstarija duhovna znanost poznata čovječanstvu koja objedinjuje slijedeće teme:
1) razumijevanje našeg vlastitog duhovnog identiteta (duhovna samospoznaja), kao i duhovnog
identiteta drugih vrsta živih bića, 2) razumijevanje Boga i Njegovih želja (što On očekuje od
ljudskog društva), 3) djelovanje u skladu sa našom vječnom dužnosti (dharma), tj. praktična
služba (tijelom, umom i inteligencijom) namijenjena za zadovoljenje Njegovih želja, 4)
razumijevanje korelacije izmeñu Boga, živih bića, prirode, vremena i karme, 5) razumijevanje
razlike izmeñu materije i duha (prolaznog i vječnog), 6) iskorjenjivanje niže ljudske prirode
(pohlepa, požuda, zavist, nekontrolirani gnjev...) i razvijanje božanskih, vrlinskih odlika (ljubav,
samilost, tolerancija...) i 7) razumijevanje razlike izmeñu grješnog i pobožnog djelovanja. Gdje
god piše ‘razumijevanje’ tu se podrazumijeva i praktično djelovanje u skladu sa tim
razumijevanjem. Vaišnavizam je potpuno različit od hinduizma iako dijele iste duhovno-filozofske
korijene koji nalaze svoj izvor u vedskoj literaturi. Vaišnavizam je duhovna znanost koja potječe
od samoga Krišne, dok je hinduizam religija koju su stvorili ljudi.

Vaišye – Druga kasta (odozdo) u vedskom društvenom poretku. Vaišye su bili poljoprivrednici,
zaštitnici krava i trgovci,

Vede / Vedska literatura – Veda znači znanje. Vedska literatura je najstariji izvor znanja u
svijetu, i zapisana je prije više od 5000 godina. Ta riznica duhovne i svjetovne kulture milijunima
godina se prenosila s koljena na koljeno usmenim putem sve dok je grupa mudraca predvoñenih
Šrila Vyasadevom nije zapisala na palmine listove u dijelu svijeta kojega danas nazivamo
Indijom. Vede koje se sastoje od mnogo različitih grana znanosti. Zapisane su na sanskrtskom
jeziku, i do današnjeg dana predstavljaju najobimniju zbirku tekstova duhovnog i svjetovnog
sadržaja.

Yuga (Satya, Treta, Dvapara i Kali) – Četiri vremenska ciklusa koja se izmjenjuju u pravilnom
redoslijedu. Ti ciklusi se nazivaju yuge. Izmjenjuju se u slijedećem redoslijedu: 1) Satya–yuga,
2) Treta–yuga, 3) Dvapara–yuga i 4) Kali–yuga. Satya–yuga traje 1.728.000 godina. Treta–yuga
traje 1.269.000 godina. Dvapara–yuga traje 864.000 godina. Kali–yuga traje 432.000 godina, od
kojih je prošlo tek nešto više od 5.000 godina. Moglo bi se reći da smo trenutno na početku
trajanja Kali–yuge.

Kontakti ISKCON-ovih hramova u Hrvatskoj

Karlovac: Šet. Dr. Franje Tuñmana 5, 47000 Karlovac

Tel. 047/600-601, 091/538-7162, www.avadhuta.hr
Osijek: Ulica Hrvatske republike 41/II.
Tel. 031/627-029, 091/791-2105 (Siddhi Sadhana das)

Pula: Valtura 25A, 52100 Pula (poštu slati na: VVZ Pula, pp. 16, 52100 Pula)
Tel. 052/550-079; 095/816-815

Rijeka: Ivana Zajca 6, II kat, (preko puta zgrade kazališta)

Tel. 051/321-699, 095/818-6778 (Bhrigu das) E-mail: vvz.rijeka@iskcon.hr

Split: Kaštelanska bb, (bivše barake PIS-a) 21000 Split

Tel. 091/507-7040 (Dharma-gup das)

Varaždin: VVZ Varaždin, Josipa Kozarca 2, 42000 Varaždin

Tel. 042/310-055, 095/710-8108 (Damodara Rati das)
Tel. 042/684-176, 095/906-5371 (Ayodhya Deva das)
E-mail: iskcon.varazdin@post.t-com.hr

Zagreb: Drugi Bizek 36, 10090 Zagreb

Tel. 01/349-2468, 01/349-0695
E-mail: zg@vvz.hr

Popis ISKCON-ovih knjiga na hrvatskom jeziku

Bhagavad-gita kakva jest (Prije više od 5000 godina zapisao ju je Šrila Vyasadeva. Prijevod i
komentar A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Krišna, izvor sveg zadovoljstva (Prijevod i komentar A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Život nastaje iz života (A.C Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Još jedna prilika (A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Nauka o samospoznaji (A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Savršena pitanja, savršeni odgovori (Interview sa A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupadom)

Dharma (A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Prabhupada-biografija (Satsvarupa das Goswami)

Nektar predanosti (Knjiga Šrila Rupe Goswamija, 16. stoljeće. Prijevod i komentar A.C.
Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Nektar instrukcije (Knjiga Šrila Rupe Goswamija, 16. stoljeće. Prijevod i komentar A.C.
Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Šrimad-bhagavatam / 1. pjevanje (Knjiga Šrila Vyasadeva zapisana prije otprilike 5000

godina. Prijevod i komentar A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada)

Mahabharata (Najobimniji svjetski ep, stariji od Šrimad-bhagavatama, autora Šrila Vyasadeva,

zapisan po istinitim dogañajima) www.udrugalotos.hr
Ramayana (Najstariji svjetski ep, autora Valmiki Munija, zapisan po istinitim dogañajima)
www.udrugalotos.hr

Katolički matrix

O sektaškim kršćanskim etiketiranjima autentičnih vjerskih zajednica

Napisao: Pavle Jurić, profesor filozofije, sociologije i religijskih znanosti

1. Uvod

Mnogi su autori pisali o toj temi stvarajući svoju vlastitu “sektologiju“ kao lažnu znanost ne
koristeći za njene temelje provjerene činjenice i točne navode. Da bi srušili većinu takve
“sektologije“ dovoljno je uzeti jedan takav primjer i kvalitetno ga obraditi. Premda sam mogao
poći od knjige Mije Nikića koju je on uredio pod nazivom “Novi religijski pokreti“, odlučio sam
započeti s djelom Jeana Vernetta “Sekte“ u kojoj osuñuje mnoge vjerske grupacije za ono što
nisu.
Premda moja tema nema nikakve veze sa središnjom temom Nikićeve knjige “Novi religijski
pokreti“ budući da je pokret o kojem se govori sve samo ne nov, ova je tema relevantna jer je
njegova reputacija kroz posljednje desetljeće, ako ne i duže, bila lažno modelirana i etiketirana
upravo u tom smjeru. Sve ove godine taj religijski pokret trpio je lažnu kritiku i etiketiranje
premda iz meni nepoznatih razloga nikada nije reagirao nekakvim službenim dokumentom ili
demantijem.
Možda ovaj tekst neće ostati samo jedan znanstveni rad, već će poprimiti, u bližoj ili daljoj
budućnosti, razmjer službenog apologetskog dokumenta jedne priznate vjerske zajednice, ne
različite od drevne religije na čijim izvornim objavljenim učenjima ne samo da se temelji već to
još uvijek i je – meñunarodno društvo za svjesnost Krišne – ISKCON.

2. Teze opozicije

Da bi se obranila pogrešno optužena religijska grupacija (u ovom slučaju ISKCON36) od raznih

argumenata kojima se opozicija potkrepljuje potrebno je u slučaju ove knjige napraviti detaljnu
selekciju svih danih izjava koje su u ulozi argumenata ne bi li i našli koji argument. Budući da ih
većina nema nikakvu konkretnu dokaznu snagu, što zbog netočnih podataka što zbog nevaljane
logike, već su samo sugestija smjera zaključivanja u kojem autor želi da njegovi čitatelji
zaključuju, činilo mi se nužnim razlučiti njegove ‘argumente’ na one koje to jesu i one koji to
nisu. Tako ćemo se, nakon što proñemo one koji to nisu detaljnije zadržati na logički valjanim
argumentima.

2. 1. Argumenti koji to ni nisu

1. Kad opisuje sekte u svijesti čitaoca sugerira neke njihove prepoznatljive karakteristike kao što
su ‘poistovjećivanje s grupom’. “Pravi se sektaš dušom i tijelom poistovjećuje sa svojim
pokretom više nego s ijednom drugom društvenom skupinom.“37 Ovdje Vernette započinje svoje
opsežno putovanje kroz ‘svijet sekti’ pokušavajući pružiti čitatelju opći uvid u najbitnije
‘simptome’ kojima se svaka sekta odlikuje ne bi li mu tako bilo u životu lakše prepoznati ih na
prvi pogled. Meñutim, kako prolazimo kroz te bitne značajke čitatelj može primijetiti da isti autor
nije u stanju navesti niti jednu karakteristiku koju ne posjeduje i svaka veća religijska grupacija i
njihovi pripadnici. Tako ne preostaje čitatelju do vjerovati kada nam on sam sugerira da su
upravo te i te navedene grupacije sekte za razliku od nekih koje to nisu premda ih priloženim
odlikama nije moguće na taj način razlučiti. Jedan primjer koji dočarava ‘stil’ Vernettovog
argumentiranja je i ovakva izjava: “Pravi se sektaš dušom i tijelom poistovjećuje sa svojim

36
Premda nije jedini slučaj, u ovoj knjizi optužbe upućene ISKCON-u [International society for Krishna consciousness,
(Meñunarodno društvo za svjesnost Krišne) su većinom Vernettova fikcija stvorene iz njegovih subjektivnih
neistinoljubivih motiva. Većina drugih vjerskih zajednica i pokreta je jednako subjektivno dočarana, no zbog nedostatka
prostora u ovom djelu zadržat ćemo se na ISKCON-u i još nekim vjerama.
37
u: VERNETTE, Jean. Sekte. (Split, Verbum 2004.) 16.
pokretom više nego s ijednom drugom društvenom skupinom.“38 Meñutim zar se i svaki istinski
katolik ne poistovjećuje sa svojom Crkvom kao jedinim pravim ‘općinstvom svetih’ koja ga
neposredno povezuje s Kristom, jedinim Sinom božjim, pravim Bogom i pravim čovjekom? Nije li
i Isus Krist sam tvrdio da onaj tko ga želi slijediti treba ostaviti sve i poći za njim, kao što je i
rekao sinu bogataša da ostavi svoj imetak i poñe za njim. Ili će takav i sam postati “pravi sektaš“
ako posluša Isusov poziv. Prema Vernettu ispada da hoće kao što je očito da je njegov već prvi
navedeni indicij u potpunosti nebulozan. Vjernik nije vjernik ako na neki način svoju vjeru ne
očituje u svojem mišljenju ili djelovanju. Prirodna posljedica takvog očitovanja je da će se stvoriti
društvo onih koji se po tim očitovanjima poklapaju. Neovisno od toga da li tvore malu skupinu ili
široko i visoko organiziranu instituciju - samo ispoljavanje vjere kao takvo i poistovjećivanje sa
društvom istomišljenika koji afirmiraju vjeru dotičnog pojedinca istim metodama je sastavni dio
religijskog i duhovnog života čovjeka i nikako ne može biti ‘simptom’ sektaštva kao što Vernette
predlaže.
“Na srcu su im očito više materijalni nego duhovni ciljevi kad uzrokuju razdor nad obiteljima“39
Ne samo da je priloženo kriterij prepoznavanja sekte već i vrlo smjela izjava. Nije li poprilično
nerazuman postupak da netko jednom osudom generalizira nekoliko milijuna ljudi - velike
društvene grupacije koje svrstava pod sekte40 – kao oni kojima je prvenstveno na srcu
materijalni motiv? Kada u znanstvenom dijelu ili barem dijelu koje bi to trebalo biti autor već na
samom početku odaje svoj subjektivni emocionalni naboj naspram teme koju pretendira
rasvijetliti vrlo ga je teško shvatiti ozbiljno, a kamoli znanstveno. Ipak, gledano na tu izjavu kao
argument za sektašku narav nekoliko je činjenica već očito. Statistički je nemoguće da neki
pripadnici sekta ipak ne djeluju u skladu sa savješću, pa makar djelovali u nesavladivo pogrešnoj
savjesti. Ni jednoj pripovjedačkoj ili propagandnoj skupini nije motiv uzeti pod svoje okrilje
jednog pojedinca i grubo ga odvojiti iz njegove dotadašnje obiteljske sinergije uzrokujući time
obiteljski nesklad. Pretpostavljam da bi čak i najizopačeniji umovi, pa i sotonistički sljedbenici
radije odabrali da mogu da se čitava obitelj u cjelini priključi njihovoj sekti pa time postane dio
‘kongregacije’ ili nešto slično nego samo pojedinac. Što tek reći za bilo kojeg propovjednika
vedrog vjerskog sadržaja. Kako bi mu mogao biti prioritet prouzrokovati razdor u obitelji
pridobivajući jednog njenog pojedinca pred pridobivanjem čitave njene obitelji. Meñutim to nije
nešto na što propovjednik, misionar ili općenito propagator bilo kojeg religijskog, političkog ili
nekog drugog socijalnog sadržaja može utjecati. On širi svoj utjecaj, no način na koji će se to
očitovati nije neposredno pod njegovom kontrolom. Svatko tko je u životu bio dio vjerske misije
imat će zacijelo upravo takvo iskustvo. Nije li i sam Krist izjavljivao da je došao ne da nas
meñusobno spaja već “prema Ocu okrene“.
“Svaki je član svjestan da pripada jednoj eliti koju je Bog odabrao. Grupa drži da je tu
providnosnu ulogu dobila izborom Boga koji njome upravlja.“41 S vjerom počinje religiozni život,
a uvjerenje da je sadržaj religijskog učenja ispravan je uvjet razvitka daljnje vjere. Očekivati da
će netko pristajati uz odreñeno vjersko učenje, a istovremeno vjerovati da je neko drugo
ispravnije je poput očekivanja da će neki birač glasati za predsjednika za kojeg unaprijed zna da
će ih prevariti. Ovo je opet karakteristika po kojoj se može razlučivati vjernika od ateiste, ali ne i
pripadnika sekte od pripadnika Crkve ili druge autentične religijske grupacije.
“Hinduističke grupe traže od svojih sljedbenika već navedenu askezu u prehrani, ali više kao
sastavni dio procesa ovladavanja sobom.“42 Ako je sekta struja unutar Crkve, ili neke već
postojeće religijske tradicije sa skupom svojih običaja i pravila, od koje se odijelila, a hinduističke
sekte traže od svojih sljedbenika askezu i samoovladavanje tada će sretni čitatelj Vernettovog
dijela biti slobodan zaključiti kako u izvornom hinduizmu nema niti traga od askeze ili vladanja
svojim osjetilima. Kako je to novost koju su sekte implementirale u svoj nauk. Kako god, askeza
i navedeni oblici uzdržljivosti bitne su odrednice bilo impersonalnih advaita ili personalnih
vaišnavskih škola iz područja hinduizma.
“Sekta doista sebe predlaže kao put spasenja i zahtijeva odreñeni stav u odnosu na vanjski
svijet koji izjednačava sa zlom i Sotonom.“43 Ne samo da je u središtu kršćanske teologije

38
Vernette. Sekte. 16
39
Vernette. Sekte. 5 - 6
40
Autor u knjizi sekte obrañuje preko četrdesetak religijskih grupacija svrstavajući ih sve, naravno, u kategoriju sekta.
Time je više milijunski broj ljudi dobio pečat na svoj karakter kao materijalno motiviranih.
41
Vernette. Sekte. 18
42
Vernette. Sekte. 18
43
Vernette. Sekte. 19 - 20
radosna vijest koja dolazi kao prijedlog o jedinom putu spasenja i odvajanju44 od svjetovnih
dobara koja nas čine neprikladnim za ulazak u Božje kraljevstvo45 već su i mnoge grupacije, koje
jesu sekte, orijentirane izrazito hedonistički i nemaju ništa protiv svijeta niti slobode seksualnog
uživanja.46 Dakle, opet izjava koja nije informacija.

2. 2. Argumenti koji ne dodiruju optuženog

Max Weber npr. daje definiciju Crkve kao ustanove spasenja. S perspektive te definicije
pridijevanje titule sekte bilo kojoj grupaciji je uvijek subjektivno jer si osoba time daje za pravo
da ih osuñuje kao one koji su vjerski u zabludi i koji nemaju sposobnost spašavanja ni drugih niti
samih sebe. Time ujedno i krši princip iz Ustava o zabrani vjerske diskriminacije jer reći nekome
da je sekta znači reći mu da je vjerski u zabludi. Stoga, prije takvog opasnog zaključka potrebno
je i to ustvrditi. No većina takvih autora niti ne čini tako nešto.

Sljedeći atribut koji možemo svrstati u kategoriju onih koji karakteriziraju narav sekte i daju
nam uvid u njenu bit biti će i “puritanska odlika da prima u sebe samo one koji su spremni na
rigorozni moralni asketizam“.
Ovdje Vernette daje klasifikaciju sekti i jedna od kategorija su “nadomjesci hinduizma i
budizma“ kao što su i svjesnost Krišne. Time pokazuje i elementarno neznanje o vedskim
učenjima i položaju nauka u Krsna-bhakti unutar cjelokupnog vedskog opusa. Proces bhakti-
yoge, svjesnost Krišne predstavljen je u Vedama kao vrhovni cilj svih vedskih yajni (žrtvovanja) i
putova yoge. Stoga nikako nije nadomjestak hinduizmu već prije njegov najuzvišeniji ideal i
standard religijskog djelovanja.
Pod ‘kišobran’ termina sekta i njenih glavnih karakteristika navodi brutalne primjere suicidnih
skupina tereteći time taj izrazito negativnom vrijednošću kojom je taj termin već i tako
opterećen. A potom pod taj termin želi staviti i vjerske pokrete koji se od takvih notornih
prolaznih klanova potpuno razlikuju po svojoj težini, kvaliteti i drevnoj baštini koja ju prati i na
koju se opoziva. To je jedna od najnepoštenijih i nitkovskih crta u stilu Vernettovog pisanja koje
se proteže kroz čitavo djelo.

3. Kriteriji sekte

Kad Vernette govori o etimologiji riječi sekta poziva se na jednu definiciju, a kasnije ju koristi
kao vrijednosno opterećenu riječ, vrijednost je naravno negativne konotacije koja proizlazi iz
druge definicije. Osoba mora biti svjesna da kada nekog etiketira kao sektu time vrši tešku
optužbu za koju mora imati pokriće. Danas u hrvatskom svakodnevnom govoru prva asocijacija
na tu riječ ima negativnu vrijednost i na to se mora računati.
Promotrimo dvije glavne etimologije riječi sekta. Prva dolazi od riječi sequi (lat. slijediti) pa je
to svaka vjerska grupacija koja ima voñu kojeg slijedi. To je slučaj sa gotovo svakom religijom,
da ima svojeg osnivača na čijim učenjima se zasniva. Tako u izvornoj sociološkoj terminologiji
sekta nema nikakvu vrijednosnu opterećenost. Ono što je razlikovalo Crkvu od sljedbe je samo
stupanj unutarnje organiziranosti. Kada su se prvi učenici skupljali oko Isusa i uživali neposredni
pristup njegovim učenjima bili su smatrani židovskom sektom. I uistinu, sa sociološke
perspektive to su i bili. Meñutim svakom kršćaninu bilo bi drago da barem na tren može otići u to
vrijeme biti članom takve sekte u Isusovoj neposrednoj blizini. Ono što pokušavam dočarati je to
da sami stupanj institucionalne razvijenosti tj. dali je po toj definiciji pokret sljedba ili Crkva
nema veze sa njegovom samom vjerodostojnošću ili vrijednošću. Meñutim, budući da se je taj
smisao riječi sekta u hrvatskom govornom području izgubio i nije važeći ne možemo ga više
koristiti.
Širok je opseg upotrijebe riječi i kada ih koristimo očekujemo da ćemo svakom pojedinom
riječju koju koristimo asocirati u sugovorniku upravo ono na što i sami mislimo. Budući da je riječ
sekta doživljavana u negativnom teološkom kontekstu autor bilo koje knjige te tematike ne može
zanemarivati tu činjenicu praveći se da ne zna o čemu se radi. To je kao da netko javno u
medijima za nekoga kaže da je kreten i poslije kada biva upitan zašto je dotičnog uvrijedio

44
„Zadatak redovništva sastoji se u tome da onu odmaknutost od svijeta koja je potrebna svemu što je kršćansko
predstavlja i predočuje svojim životom kao uzor.“ u: FRANZEN, August: Pregled povijesti crkve. (Zagreb, Kršćanska
sadašnjost, 2004.) 86. [Ovo je samo citat u kojem autor navedene knjige dočarava smisao i bitnost redovništva i askeze
u staroj Crkvi]
45
„Lakše je devi proći kroz ušicu igle nego nego bogatome ući u kraljevstvo nebesko“u N. Z.
46
Kao npr. KOMAJA, društvo za razvoj „ljubavi i svijesti“
odgovori da je mislio u medicinskom kontekstu jer je čuo da su mu roditelji bolovali od gušavosti
zbog ne dovoljno joda u prehrani.47 Slično čini Vernette u svojoj knjizi. Njegov subjektivni
emocionalni naboj dokazuje da želi diskreditirati sve one ‘sekte’ o kojima govori premda neke to i
nisu dok se na početku knjige pokušava pozvati na ovu prvu definiciju.
Budući da smo sada zaključili da je temeljni kontekst i asocijacija riječi sekta u hrvatskom
govornom području negativan, a tako će i ostati, pogledajmo drugu etimologiju kao temelj
definicije sekta koja je zapravo važeća i na temelju koje ćemo razviti kriterij sektaških i
nesektaških religijskih grupacija kako bi ih mogli pravilno razlučivati.
Seccare (lat. rezati, odijeliti se) ukazuje da je sekta svaka manja ili veća vjerska grupacija koja
se odijelila od već postojeće vjerske skupine i kao struja unutar nje zadržavajući samo neke
njene elemente oformila novu vjersku cjelinu na vlastitim vjerskim, filozofskim ili ritualnim
temeljima. Dakle, ukoliko ne možemo u vremenskom tijeku locirati onu točku kad se odreñena
grupacija odcijepila od već postojeće religijske skupine ne možemo ju niti nazvati sektom.
I tek sada kada ‘imamo u ruci’ pravi kriterij razlučivanja izmeñu onog što jest i što nije sektaško
- možemo odrediti epistemološki status tj. metodu istraživanja nekog pokreta.
Tako kad istražimo povijest te drevne religije - gaudiya vaišnavizma - u laičkom svijetu
poznatijeg kao Hare Krišna pokret, vidjet ćemo da se bazira na vedskim spisima pisanim
sanskrtom, najstarijem jeziku poznatom čovjeku i da ta učenja prenosi već tisućljećima
neprekinutim lancem učeničkog naslijeña. Ne samo da je pokret sve samo ne nov već ni ne može
locirati da moment odcjepljenja od neke druge prethodne vjerske grupacije što smo naveli kao
glavni kriterij sektaštva.

4. Disputatio philosophica

Student 1: „Sekta. Što je sekta? Ako pogledamo što nam rječnik hrvatskoga jezika donosi vidjet
ćemo da je sekta skupina ljudi koju ujedinjuju zajednička vjerska uvjerenja, različita od
općeprihvaćenih u široj zajednici. Molim lijepo?! Različita od općeprihvaćenih u široj zajednici?!
Nažalost, takvo nam objašnjenje naš rječnik donosi pa nema smisla ne složiti se s time.“

Odgovor: „Jedna od pogrešnih jezičnih poistovjećenja, kakvu npr. zastupa Mijo Nikić u svom
filozofskom zborniku Novi religijski pokreti, jest ona izmeñu sekte i novih religijskih pokreta.
Postoje drevne religijske kulture koje sežu stoljećima unazad, a opet su na nekim geografskim
područjima strane i nepoznate. Meñutim ako ju njen vjerodostojni predstavnik autentično
predstavi u stranom kulturološkom miljeu i nekolicina ljudi ih prihvati ona i dalje ostaje ta ista
stara religiozna tradicija. Meñutim ljudski faktor je taj koji se plaši svega što je strano pa iz svoje
primordijalne (primitivne) prirode i neznanja svrstava to u nove religijske pokrete pridajući im
negativnu konotaciju. Po toj logici bi kršćanstvo propovijedano na mjestu na kojem još nije bilo
prezentirano bilo novi religiozni pokret, ali ono to naravno nije neovisno od toga da li su ti
mještani toga svjesni ili ne. Slična situacija se razvila na hrvatskom području sa pokretom
svjesnosti Krišne čijem je pogrešnom razvoju reputacije posebno doprinio i subjektivni
disedukativni stimulans Katoličke Crkve. Rječnici nisu uvijek autoritativni izvori znanja, pogotovo
kad je autor samo jedan, jer autor to ne može biti na svakom polju iako rječnik mora svako polje
pokriti.“

Student 2: “Pa sami katolici su sekta što podrazumijeva da su njihovi derivati isto sektaši.“

Student 1: „Ja osobno se s time u potpunosti slažem.“

Student 4: „Zašto?“

Student 1: „Sam proces nastajanja katolika kao zajednice je zaista besraman, da se mene kao
zakonodavca pita onda čak i kriminalan. Odakle nekome pravo da nekoga, dok je još djetešce od
svega mjesec-dva dana, prisilno pokrsti i proglasi članom jedne zajednice, sada ću reći sekte?!
Upravo je to i mjesto i trenutak gdje je katoličanstvo postalo sekta. Upravo je tu otprilike 85%
Hrvata pretvoreno u sektaše! Zbog čega? Zbog toga što nisu svojevoljno dali svoj pristanak za
takav zločin nego su u to jednostavno pretvoreni voljom izopačenih umova koji su si samovoljno
dali pravo na takvo što. Tih 85% bijednika nažalost nisu niti svjesni u što su ugurani. Kad

47
Kretenizam – termin za bolest koja izvorno nema vrijednosnu opterećenost
popisivač stanovništva doñe jedan član sve ostale ukućane proglasi revnim katolicima a popisivač
to (ne preostaje mu ništa drugo) uredno zabilježi na papir.
Nekoliko mjeseci poslije naši vrli podmukli popovi mašu podacima kako smo u Hrvatskoj
gotovo svi katolici! Sramota nad sramotama! Da zaključim: katoličanstvo nije ništa drugo doli
sekta koja u Hrvatskoj nema niti 8,5%, a kamoli 85% članstva u odnosu na broj stanovništva.
Tih se 85% nikako ne može uzeti kao norma za bilo kakvo usporeñivanje jer je taj broj silovan i
na kraju umjetno stvoren. Najbolji dokaz za to je količina lopovluka, razbojstva, pijanstava,
mržnje, netolerancije... Kad bi u nas zaista bilo 85% katolika bili bismo ipak drugačija zemlja jer,
pravi katolik ma koliko god glup bio (ali zaista glup: nadasve zbog nametnutog osjećaja vječne
krivnje i rezignacije u pogledu vlastite vrijednosti) ipak je finiji od današnjih ‘katolika’. Druga
stvar na koju bih se osvrnuo jest ogromna količina neobjektivnosti katoličkih autora. Besramno
su subjektivni i ta njihova subjektivnost pretežno pada na plodno tlo u nas, jer je puk kojemu je
to servirano, neuk pa, shodno tomu, ne može prozreti ono što iza tih slova stoji. Dokada tako?
Nadam se ne zadugo.“

Odgovor: „Bez obzira na sve, ne priliči filozofskom govoru, niti ovakvom mjestu, da svrstavaš
veliku grupaciju ljudi u kategoriju glupih, pametnih i sl. jer takve generalizacije su uvijek lako
oborive. Već sam objasnio to na primjeru Vernetta koji je isto tako svrstavao pripadnike svih
sekta (pa i one koji to nisu) u kategoriju ‘materijalno motiviranih’. Kad upremo prst u nekog
moramo uvijek računati da su u nas uprta tri. Stoga filozofskoj i religiološkoj analizi se ne prilazi
sa emocijama već čisto razumskim putem. Sa emocijama se religija prakticira.“

Dragan: „Htio bih reći samo nešto. Zapravo cijela ova priča o sektama počiva samo malim
dijelom na problemima koje izvjesne grupe koje bi se tako mogle nazvati pričinjavaju društvu.
U modernim društvima psiholozi su formulirali relativno precizna pravila što jednu grupu čini
sektom a što ne i zakonski je isto tako prilično jasno definirano što jedna grupa (voña) može
zahtijevati i činiti sa svojim članom a što ne. Interesantno je da su, budući da su svjesni
rastezljivosti izvjesnih postavki, sami psiholozi pa i sudstvo vrlo oprezni prilikom ocjenjivanja da
li će neku grupu okarakterizirati kao sektu za razliku od našeg podneblja gdje se svako koristi sa
ovim izrazom kako mu odgovara (da ne govorim o pojmovima mantra, tantra, guru, karma,
dharma, nirvana itd..). Velikim djelom cijela priča počiva na podmukloj namjeri izvjesnih
religioznih grupa da ostale slične grupe okarakteriziraju, pod plaštom brige, kao opasne po
društvo i pojedinca (moralno-politički nepodobne). Postavljaju se proizvoljni kriteriji ili se validni
kriteriji primjenjuju na druge grupe ali ne i na svoju. Tako po Marantanti, jednom pravoslavnom
fundamentalisti; (a on govori ono što svećenici misle) je svaka grupacija koja nije njegova (pa
čak i druge još veće religiozne zajednice) - sekta. Isto tako ‘sektama’ se pripisuje ontološki
ñavolje porijeklo, one su naravno ‘destruktivne i totalitarne’ i samim tim veoma opasne po
društvo.
Spas od njih se naravno može naći samo u okviru ‘majke Crkve’. Mediji željni senzacija i
‘patriotski’ obesviješćeni rado se bave takvim temama. A jedan od najprijemčivijih segmenata
takvog štiva su, u našim krajevima često, roditelji sa bolesnom vezanošću i željom za
dominacijom nad svojom djecom. Jedan od primjera apsurdnosti i manipulacije: u Makedoniji je
prije par godina objavljena ispovijest jedne majke kojoj je jedna sekta otela dijete. Tjedan dana
kasnije u istim novinama se javilo to dijete i napisalo nešto u stilu “draga mama, pošto sam
upravo napunio 32 godinu i pošto i sam imam dvoje djece nadam se da sam ipak dovoljno
kvalificiran da mogu sam odlučiti kojoj duhovnoj grupi ću se priključiti…i ispostavilo se da ‘sekta’
dobiva financijsku pomoć od mnogih kako vladinih tako i nevladinih organizacija za borbu protiv
ovisnosti mladih od droge. Ono sto je pak bitno je to da će masi (a masa je uvijek inertna i
priglupa – vidi pod navijači huligani) ostati slika 'sekta pojela dijete za doručak…'
U principu što jedna grupa ima više sektaških elemenata to će više ostalih proglašavati za
sekte. Tako Amfilohije dozvoljava sebi da u predgovoru jednoj knjizi antropozofe (osnivač Rudolf
Steiner) koji zapravo nisu religiozna grupa (u užem smislu sekta je religiozna grupa koja se
odvojila od neke druge) i koji su na zapadu veoma priznati posebno u oblasti edukacije mladih i
ljudi sa psihofizičkim poremećajima! (veliki broj osnovnih, srednjih i specijalnih škola) nazove
sektom. Ne sjećam se više da li je upotrijebio i izraz ñavolja ali to se kod njih valjda
podrazumijeva). Simptomatična je isto nediferenciranost sa kojom bivaju promatrane druge
grupe (bolje rečeno crno-bijela slika) te se u isti koš stavljaju sotonisti, munovci, scijentolozi,
jehovini svjedoci, ISKCON, cinmojevci, oshoovci, antropozofi, UFO-lozi i teozofi itd.
Uzroci za ovakvo ponašanje su mnogostruki. Sa jedne strane postoji
vjersko/filozofski/ideološka netrpeljivost, isključivost i zatucanost a sa druge strane ne treba
podcijeniti ni sasvim obične male, sitne, egoistične interese klera – imati veće stado znači vise
novca, utjecaja i moći. U svakom slučaju, ti ‘dragi zastupnici božanskog učenja’ – vrlo je ružno,
vrlo ružno to što čine. I tužno. Imali su svojih 2000 godina da pokažu što znaju vršeći velike
kolektivne eksperimente. Posebno su kolonizirani i pokršteni i inkviziciji izloženi narodi mogli
osjetiti blagodati takvog milosrña. Red bi bio da puste malo i mlañe da se pokažu. Možda neke
stvari, iako su mlañi, znaju bolje od njih, a...

Odgovor: „Hvala ti. A s druge strane možda i nisu toliko mlañi kao što sam već objasnio. Upravo
pokret svjesnosti Krišne koji se toliko nastoji s njihove strane etiketirati kao ‘mlañi’, kao novi
religijski pokret, se bazira na vedskim spisima, Puranama i Upanišadama. Recimo samo Šri
Išopanišada je pisana na sanskrtu kao i Bhagavad-gita. Najstarijem jeziku znanom čovjeku. Čak
je teško i ne primijetiti implicitnu povezanost staroslavenskih jezika sa sanskrtom. Recimo prvi
brojevi: jedan, dva, tri, četiri i pet su na sanskrtu gotovo identični: adi, dva, tri, ćatur, panća...
Mati odnosno majka se na sanskrtu kaže mata. Riječ tada – opet identična, itd. Sve su to stvari
koje na suvremenim fakultetima kršćanskog predznaka nećemo čuti jer to ni nije u njihovom
subjektivnom interesu. No postavlja se pitanje možemo li uopće zamisliti u kojem opasnom
pravcu oni uopće usmjeruju edukacijske programe u državi kada idu toliko daleko da je u sam
nastavni program, kako fakultetski tako i srednjoškolski, ugrañena čitava sustavno rasporeñena
nakupina neistinitih tvrdnji. Da li je to uopće obrazovanje? Pitanja su to i za ministarstvo.“

Dragan: „Da, ali pitanje je što ako će to isto ministarstvo u ime glavnog religijskog aspekta
hrvatskog nacionalnog identiteta – katoličanstva, a priori odbaciti dovoñenje u pitanje njihovog
autoriteta i ulaženje u dijalog sa nečim ‘sektaškim’.

Odgovor: „Nije problem u odsustvu dijaloga sa sektama ili novim religijskim pokretima nego je,
kao što je to već i postalo očito, središnji problem ogromna kategorička pogreška. Dakle, krivo
svrstavanje u tu kategoriju onih religija koje to nisu ni približno ali su oni koji imaju ‘monopol’
nad obrazovnim funkcijama stvorili pogrešnu viziju da to jesu.
To je zapravo ono što sam i sam drugim riječima već rekao kad sam spominjao Vernetta: pod
kišobran termina sekta i njegovih glavnih karakteristika, koje u općenitom uvodu svoje knjige
navodi, stavlja brutalne primjere suicidnih skupina time precizno sugerirajući negativnu
vrijednost kojim je taj termin već i tako opterećen, a potom taj isti termin dodjeljuje vjerskim
pokretima koji se od takvih notornih prolaznih klanova potpuno razlikuju po svojoj autentičnosti i
drevnoj baštini koja ju prati i na kojima se temelji. To je jedna od klasičnih metoda
‘deprogramiranja’ kojom se ponajviše koriste katolički teolozi...“

Student 3: „Zbog osjećaja konkurencije! Čitala sam i ja tu
piše kad znamo predznak onoga koji to piše. Zanimljivo je
samog plenuma katoličke Crkve obrušavaju na sve ono
konkurencija. Da su svjesni svoje istine i snage, ne bi se
pravom putu nema konkurenciju.“
knjigu i ne treba se čuditi zašto tako
kako se autori kao da su iznjedrili iz
što im donosi toliko brige a to je
zamarali s time...jer onaj tko je na

Odgovor: „Ne samo to, nego propuštaju vidjeti prave probleme. Dok stotine mladih ‘katolika’
puši, odlazi u diskoteke i upražnjava ostale oblike grješnog života koji se sa stanovišta izvornih
Kristovih učenja ne mogu prihvatiti kao ispravna, oni troše vrijeme pokušavajući sabotirati ono
malo čistoće koja plamti u ovakvim religijskim pokretima. Umjesto da se pozabave činjenicom da
je u Hrvatskoj ne 90% već možda samo 1% onih koji uistinu slijede Isusa pokušavaju
diskreditirati pokrete najviših duhovnih vrijednosti i standarda o kojima ti sami autori mogu samo
sanjati. Činjenica da kad se ovakvi izravni argumenti iznesu na ‘pano’ nitko zbilja ne može ništa
odgovoriti pokazuje da im istina više ne ide u prilog.“

Student 4: „Nije istina da se Crkva boji ikakve konkurencije. Samo pokušavaju iznijeti ono što
smatraju istinom. Osobno poznajem nekoliko ljudi koji su prešli na Hare Krišnu. Njih četvero da
budem točniji. Sad, koliko god će to možda ružno zvučati, ali ti ljudi su bili propalice, bitange,
sitni kriminalci.., i baš ono na najboljem putu da završe ili u Lepoglavi ili na Heroinu. Ne mogu
reći da im taj pokret nije promijenio život nabolje. Mada je i to donekle diskutabilno. Sad, ako se
nekom sviña živjeti u Hramu neka izvoli. Ja, hvala lijepo ne bi. Ili pak likovi koji 'briju' kod onog
Rožmana, koji s Krišnom i Isusom igra košarku, koji mu peru noge u mlijeku pa onda to mlijeko
piju. Mogu li to biti ‘normalni’ ljudi? Neke socijalizirane i psihički zdrave osobe? Čisto sumnjam.
Kakvo je vaše mišljenje ili eventualno iskustvo u svemu tome?“
Odgovor: „Što se Rožmana tiče, on nema nikakve veze sa ISKCON-om, bilo kojim vidom
svjesnosti Boga uopće, niti o ovom o čemu diskutiramo pa ne bih ni trošio vrijeme komentirajući.
Za prakticiranje svjesnosti Krišne nije potrebno otići u hram. Od osobe se ne traži da išta
promijeni u svom zanimanju kojim se bavi već da u centar svojih aktivnosti stavi Boga. To je
sve. To je svjesnost Krišne odnosno Boga. Da ono što radimo u životu povežemo sa
Gospodinovom misijom, a ne samo sa vlastitim potrebama. Puno je lakše živjeti u svojim
životnim naporima kada znamo da ne radimo za svoja osjetila, jer osjetila nisu nikada
zadovoljna. Uvijek žele još. Već da radimo jer svojim iskrenim naporima želimo, na koncu,
zadovoljiti Boga. A On, budući da je milostiv nam uzvraća i tako razvijamo odnos sa njim. Oni
koji tako žive mogu osjetiti to u svojim životima. Mogu osjetiti Boga s čijom podrškom je, neću
namjerno reći lakše već, prirodnije živjeti. I to je ono o čemu se zbilja radi u procesu bhakti-
yoge, jer yoga znači povezati se. To znači i religija, (lat. religare – povezati se) ponovo se
povezati sa Bogom. Relegere – duša ponovo odabire Boga. Tako su ujedno živjeli i prvi kršćani u
prvim apostolskim zajednicama. Stoga ne vidim potrebu za potenciranjem tog opozicijskog
ljevičarskog i desničarskog duha. Vidim samo potrebu za dijalogom i uništavanjem neznanja.“

Student 4: „Ja jednostavno mislim da su to ljudi, barem dobrim dijelom, koji su dotaknuli
svojevrsno dno, najčešće u duhovnom smislu, i onda odlaze u takve sekte jer je to donekle
‘lakše’ koliko god da ovo čudno zvuči. Zašto lakše? Zato što oni sve imaju strogo propisano.
Moraš raditi ovo, a ne smiješ raditi ono i bok. Nema tu puno opcija niti vlastitih odluka, vlastitog
puta. Drži se onog što ti guru kaže i tvoj put u raj je zagarantiran. Nema puno razmišljanja, niti
dvojbi niti izbora koji opterećuju. Nije im, kao nama kršćanima, u globalu ostavljen slobodan
izbor i vlastiti put do Boga i ponekad čisto individualno prepoznavanje stvari koje nas udaljuju ili
pak približavaju Bogu.“

Odgovor: „Evo na primjer. To je tvoje neznanje. Postoje mnoge osobe u ISKCON-u koje
otjelovljuju činjenicu da to nije tako. Što se tiče financijskog dna tebi najbliži primjer mogao bi
biti, recimo, Alfred Ford, veliki unuk Henry Forda. On je milijunaš. Pročitat ću ti jednu njegovu
izjavu iz intervjua s njim budući da je imam kod sebe pa procijeni da li se radilo o kakvom dnu:
“Kada sam se prvi put susreo sa svjesnošću Krišne postao sam svjestan da je sve do tada nešto
nedostajalo u mom životu premda sam imao sve i odrastao sa svime što bilo tko može poželjeti.
I svatko u našoj obitelji je imao sve što je želio i više nego što je uistinu bilo potrebno. No ipak,
bilo je očito da je i dalje nedostajalo nečega, nedostajalo sreće, nedostajalo vodstva. Zapravo je
duhovnost ono čega je uistinu nedostajalo. Kada sam došao u svjesnost Krišne i došao u kontakt
sa Šrila Prabhupadom i počeo čitati njegove knjige realizirao sam da je zapravo svrha
posjedovanja bogatstva i novaca da se njime služi Bogu. U početku sam većinom pomagao Šrila
Prabhupadu otvarati hramove. Postojale su neke specifične instrukcije koje mi je dao u svezi
propovjedačkih aktivnosti no generalna instrukcija koju mi je dao bila je da uključim svoje
bogatstvo u služenje Krišne.“ Dakle, toliko o tezi da se pokretu priključuju one osobe koje su na
financijskom dnu. Što se tiče duhovnog dna da to nije točno mogu navesti vlastiti primjer.
Ja sam se rodio i živio u obitelji koja je intelektualni i financijski bila natprosječna. Dakle,
daleko od bilo kakvog dna. Takoñer sam bio religiozan, čitao katekizam i živio u svakom aspektu
zdravim životom. Stoga, zašto sam onda osjećao daljnju potrebu za duhovnošću. Zato jer je to
sastavni dio čovjeka. To je priroda duše. Šrila Prabhupada to objašnjava; da ako ribu staviš izvan
vode neće biti sretna koliko god joj pokušavao ugoditi. Prvi i jedini preduvjet njene sreće je
vratiti ju u njen prirodni ambijent – vodu. Slično tome svi mi kao duhovne duše smo sastavni
djelić i čestica Boga i pripadamo njemu, namijenjeni smo da živimo s Njim u duhovnom svijetu
koje je vječno, blaženo puno znanja i savršenstva – sat, cit, ananda. Nismo namijenjeni ovom
svijetu koji je po zakonima prirode ureñen da bude mjesto patnji i prolaznosti. I tako je u
povijesti čovječanstva uvijek pretežno i bilo i realno gledano biti će – duhkhalayam asasvatam –
što u prijevodu znači mjesto patnje i prolaznosti. Ovaj svijet je nalik zatvoru u koji dolaze duše
koje su buntovne prema služenju Bogu. Meñutim onaj tko je u svom srcu odabrao Boga vratit će
se njemu i naći mir. Baš kao što je sv. Augustin rekao: “Nemirno je srce naše dok ne počine u
tebi“. Istu poruku nose i učenja Bhagavad-gite samo što je Bhagavad-gitu izgovorio Bog osobno.
Stoga ako želiš saznati zašto se ljudi priključuju procesu svjesnosti Krišne informiraj se iz samog
izvora, a ne iz strane koja je zauzela a priori stav opozicije. Zar je logično očekivati da će onda
takav odgovor biti nepristran i objektivan? Sigurno da ne. Stoga sam Krišna objašnjava taj
religiozni fenomen u Bhagavad-giti.
 Već kao sedmogodišnjak osjetio sam privlačnost prema bhakti-yogi i počeo ju prakticirati više s
tim ne prestajući niti žaleći zbog toga kasnije. Samo osjećam zahvalnost što mi je dat taj dragulj
duhovnog života koji me spasio od paklene budućnosti koja čeka u i nakon ovog života sve one
koji su se prepustili ovom svijetu i kriteriju životnih vrijednosti koji on nameće kroz sve ove silne
reklame i socijalne prinude koje nas okružuju, ne mareći za naš odnos s Bogom kao glavnu
vrijednost i jedini dostojni cilj svih naših napora u ovom životu. To je ujedno ono kako bi i svaki
katolik trebao osjećati i djelovati. Stoga glavni problem Crkve nisu nikakve sekte ili novi religijski
pokreti. Njen glavni problem, čije rješenje treba postaviti kao svoju glavnu misiju, je činjenica da
je suvremena mladež zaboravila Krista okrećući se materijalnom svijetu ne videći, što je
najžalosnije, nikakav problem i kontradiktornost u tome sa svojom katoličkom pripadnošću.
Samo katoličanstvo kao takvo, koje nipošto da se razumijemo, ne kritiziram, kao i svaka druga
vjera se ne može naslijediti kao što se može narodnost, već ju treba opravdati njenim
prakticiranjem. Življenjem! Takoñer svoje tvrñenje njenoj pripadnosti treba praktično zaslužiti i
tu zaslugu neprestano održavati. Sjećam se izjave jednog svećenika koji je rekao da se nema
pravo kititi katoličkim perjem onaj tko ne slavi nedjeljnu euharistiju. Stoga od tih službeno
deklariranih 87% katolika u hrvatskoj koliko ih svetkuje nedjeljnu misu? ... Koji je odgovor?“

Student 4: „Ne znam. Vjerojatno puno manje.“

Odgovor: „4 - 7%. Stoga je zadatak crkvenih propovjednika povratiti preostalih 80% ‘katolika’ u
standard katoličkog života. A tek kad iznañu rješenja za te probleme onda se mogu baviti sa
drugim stvarima. Kao na primjer učenjem o drugim drevnim religijama za koje su krivo smatrali
da su novi ili, još gore, sektaški.
A šta se tiče izjave da se ljudi priklanjaju svjesnosti Krišne jer je lakše i jer je sve propisano,
gotovo da se ne mogu nasmijati na tu izjavu. To je samo još jedna u nizu predrasuda, naravno
pogrešnih. Upravo zbog toga, vjeruj mi, je teže, a ne lakše. Zahtjeva se istinski svet život
distanciran od svjetovnog, od materijalnog osjetilnog uživanja koji na koncu, po zakonima
prirode, vode u tugu. Ta velika disciplina duhovnog življenja koja zadire u gotovo sve aspekte
ljudskog života je dokaz iskrenosti i ozbiljnosti onih ljudi koji su se pokazali spremnim prihvatiti
takav istinski duhovni život. To je cijena povratka Bogu. Bog nije jeftin. Nemoj se zavaravati,
ništa manja očekivanja nije imao ni Isus Krist prema svojim učenicima ali je s vremenom taj
nauk postao izgubljen. Ljudi su ga izvrnuli, pa je postalo popularno ili gotovo normalno danas u
kršćanstvu misliti da možemo nastaviti sa svojim grešnim životom i ako imamo vjeru u Isusa on
će nas spasiti jer je preuzeo naše grijehe svojom smrću na križu. E, pa ne ide tako. Prvo prestani
biti grješan, odnosno grješna i shvati da imati vjeru znači slijediti. A kad počneš slijediti, onda
možemo razgovarati o spasenju. Ne prije.
Isus kaže “ne ubij“ a narodi, recimo Hrvati koji se predstavljaju kršćanima održavaju klaonice u
kojima se stotine životinja brutalno ubija. Kada članovi udruge Prijatelji Životinja pokažu snimke
takvih prizora ljudi se zgražaju. Ne mogu to gledati. Misle da ih se to ne tiče, ali oni su klijentela
toga. Itekako ih se tiče, jer kad nema potražnje onda nema ni ponude. Stoga ih se tiče jer su oni
ti zbog kojih se to dogaña. Svatko tko jede meso doprinosi potražnji, odnosno ponudi... odnosno
klanju životinja koje imaju pravo na svoj život jer napreduju na svom putu razvoja svjesnosti. I
tako bivaju vezani zakonom karme. Stoga neće niti Isus niti bilo koji božji predstavnik u ovom
svijetu odgovarati za tebe pred Bogom dok ne prestaneš biti grješan. Odnosno.. Da! ..Dok ne
budeš imala vjeru, a vjera znači prvo slijediti instrukcije.“

Student 5: „Osobno sam katolik ali moram priznati da mi je ugodno slušati tvoju tezu, ako ni
zbog čega drugog onda zbog duboke logike koja ju prožima. Malo nedostaje da bih se složio s
tobom.“

Odgovor: „To nije moja teza. To je Krišnina teza. Samo prenosim njegove riječi. U suvremenoj
kršćanskoj dogmatici postoje tzv. temelji objavljene religije. I kad proučimo i uzmemo te
kriterije, možemo vidjeti da svjesnost Krišne kakvu nam je prenio Šrila Prabhupada upravo
zadovoljava sve takve kriterije. Uistinu, Bhagavad-gita je religija duše. Ona je objavljena, od
Boga dana religija. Nije čovjek njen autor.“

Student 5: „Dobro, ali samo malo. Rekao si sekta je svaka manja ili veća grupacija koja se
odcijepila itd... Ali sekta nije nužno vjerska grupacija. Sekta nije odcijepljena nego, rekao si i
sam, odijeljena grupacija, ne od neke veće nego, rekao si i sam, unutar postojeće veće grupe.
Grupa koja se odcijepi postaje manje ili više samostalna. Vjerska grupa ne mora nužno postati
novom religijom. Najčešće su to u stvari samo sljedbe. Da bi vjerska grupa postala religijom,
nevezano za trenutno važeće zakonske propise, mora imati puno toga što male grupice
jednostavno ne mogu imati. Religija je prije i iznad svega organizirana vjera, gotovo država,
makar i u državi, sa svim propisima, da ne kažem zakonima i ustavom ili statutom kojima se
brine o samoodržanju. O vlastitoj policiji, vojsci, zatvorima, sredstvima javnog i tajnog
informiranja da i ne govorim. Obično nastaje kroz idejni pokret. Svjetovnim idejnim pokretima
nastaju ideologije, vjerskim nastaju religije. Ne može se nazvati pokretom kad se u društvu od
4.500.000 ljudi pokrene njih 450. Za njih je to veliki korak, no za društvo mali.
Obično se neki glavonja unutar neke grupe osjeti nedovoljno čašćen i mašćen, pa oko sebe
okupi grupicu ulizica koje ne misle svojom glavom niti vide dalje od nosa, pa važno proglase
neovisnost. Povod za takav čin uvijek se lako nañe. Motiv za takav čin je u 99% slučajeva isti –
težnja za većom moći. Čast onima koji ne spadaju u tih 99%. Za one kojima se ne da proučavati
povijest preporučam da prate aktualnu političku scenu. Oni koji ne vole ni povijest ni politiku, a
vole sport, mogu se usredotočiti na sportske klanove sekte u pojedinim klubovima. Slično se
dešava u svakoj grupi koja postane prevelika, a u kojoj glavnu riječ i najveću moć ima osoba ili
grupica nesposobna ili nevoljna da uništi ili bar anestezira oponente.“

Odgovor: „Nažalost, malo toga što si rekao je točno. Odcijepljena, odijeljena... ne bitni detalji
kojima pridajući pozornost promašuješ bit. Religija nije stvar stupnja socijalnog ili
organizacijskog razvoja neke vjerske grupe na temelju koje bi smo mogli prosuñivati dali jest ili
nije religija. Naime dvije su glavne etimologije religije. Relegere i religare. (lat. ponovno odabrati
i povezivati se). One nam govore da religija, da bi to bila, nipošto ne ovisi o broju ljudi koji joj se
priklanjaju. Istina je jedna i takva je kakva je neovisno od toga znali je svi ili je ne znao nitko.
Slijeñenje istine znači religija jer istina je to da smo svi dio Boga, a On je pak opet sam u sebi
zaseban i potpun - kao osoba. Religija je čovjekov ponovni odabir Boga tj. odluka da će mu se
čovjek ponovno okrenuti kao glavnom cilju u životu i učiniti sve što je potrebno da bi to ostvario.
Znati Boga i voljeti Boga – to je religija i te dvije stvari dovoljne su da učine religiju prisutnom
u svačijem životu. Kako možemo spoznati Boga? Tako što postoji Objava, pisani dokument koji
predstavlja Božju riječ, (ne ulazeći sad u to koji spis to uistinu jest, a koji je takvim samo
predstavljan. I da li ijedan jest.) Dakle, samo su ta dva elementa potrebna za religijsko,
čovjekova odluka da voli Boga i Božji spis kao vodstvo. Za religiozno je potrebna
institucionalizacija koja uglavnom povlači za sobom posvjetovnjenje nauka.
Dakle, u sociologiji se razlikuju ta dva pojma - religijsko i religiozno - premda u svakodnevnom
govoru najčešće ne. Religija je stvar osobnog odnosa sa Bogom, a religiozno je institucija, samo
organizacija koja okuplja te ljude u zajedničko društvo. To da što je veća teže je očuvati čistoću
unutar nje je istina, ali budući da Krišna kaže u Bhagavad-giti da se nalazi u srcima svih živih
bića i da je svjedok znači da njega ne možemo zavarati iako neke institucionalne voñe možemo.
Religija ne nastaje vjerskim idejnim pokretima, već isključivo Riječju Božjom, njegovim
vodstvom ili vodstvom njegovih vjerodostojnih predstavnika i ljudskim pristankom od kojeg sve
počinje i na kojem se religijsko temelji. Jedna takva vjerodostojna Objava jest Bhagavad-Gita.
Izgovorila ju je sama Svevišnja Božanska Osoba – Bog, za dobrobit čovjeka. Bhagavad-gita je
poznata u cijelom svijetu kao dragulj indijske mudrosti. Njezinih sedamsto stihova, koji
predstavljaju razgovor izmeñu Boga - Krišne i njegovog prijatelja Arjune, pružaju jasan uvid u
nauk o samospoznaji i nijedno se djelo ne može usporediti s Bhagavad-gitom upravo po tom
razotkrivenom znanju o prirodi čovjeka, duše, svijeta koji ga okružuje i njegova odnosa s Bogom.
Čovjekov odabir Boga kao Osobe i slijeñenje Njegovih uputa kao što su izložene u Bhagavad-
giti naziva se - religija, neovisno od toga koliko ljudi ju prihvaćalo na nekom geografskom
području. U Indiji npr. je mnogo ljudi upoznato s Bhagavad-gitom i drugim vedskim spisima dok
su s biblijskim tekstovima manje. Tako je na Zapadu situacija obrnuta, a ljudi budalasto
zaključuju da ovisno o njihovoj informiranosti ovisi da li će nešto biti sekta ili ne. Evanñelja su
takoñer primjer takve Objave koje u izvjesnoj mjeri razotkrivaju dio Božanske istine i čije
prihvaćanje vodi u religijsko.“

Student 5: „Toliko inzistiraš na tom slijeñenju. Glavni problem nije slijediti ili ne slijediti Krista,
Krišnu, Tita, Hitlera, Ronaldinha, Pelea, ženu ili ljubavnicu. Glavni problem je razumjeti i shvatiti
što i zašto nešto učiniti ili ne, da li je to dobro ili loše za tebe i/ili užu i/ili širu društvenu skupinu,
te što to predstavlja u vremenu i prostoru. Zar ne?“

Odgovor: „Ako ne glavni onda veliki problem jest taj da stavljaš Boga i Hitlera, a da ne
spominjem Ronaldinha, na istu razinu. Netko slijedi Boga i to je ispravno i najbolje za njega!
Netko slijedi Hitlera ili Staljina umjesto Boga i to je veliki problem. A kada netko ne vidi razliku to
je totalni problem. Da, potrebno je razumjeti i shvatiti što i zašto nešto učiniti i da li je to dobro
ili loše za tebe, ali ako ne primiš znanje iz autoritativnog izvora, a to jest Gospodin, onda nećeš
znati što je dobro, a što loše za tebe. Zato jer sklonošću ka grijehom prekrivena uvjetovana bića
nisu u stanju vlastitim mentalnim, spekulativnim naporima primijetiti uzročno-posljedičnu vezu
izmeñu djela koja čine i patnje koju proživljavaju i koju će proživljavati zbog tih istih djela. Tako
vršeći grešna djela u nadi da će iscijediti kap zadovoljstva, dobivaju po ureñenju prirode život
pun bijeda i uslijed tog stanja pokušavaju svoje bijedno stanje ublažiti djelatnostima koje su
kvalitativno iste onima koje su ih u to stanje dovele.
Zato Bog, od kojeg nema većeg autoriteta i koji je jedini osloboñen četiri nedostatka
(nesavršenih osjetila, sklonosti ka varanju, činjenju grešaka i iluziji) kojima smo mi uvijek
uvjetovani, nama objašnjava da upravo sve to osjetilno ugodno što smatramo da je izvor našeg
zadovoljstva u materijalnom svijetu i iskaz naše slobode da se u to možemo upustiti i da nas
nitko u tome ne može spriječiti je ništa drugo do uzrok naše patnje i ropstva u ovom svijetu
bijede. Krišna to govori u Bhagavad-giti: "Inteligentna osoba ne uživa u izvorima bjede, koji
nastaju dodirom s materijalnim osjetilima. O Kuntin sine, takvi užici imaju početak i kraj i mudar
čovjek ne nalazi u njima zadovoljstvo." (Bhag. gita 5. 22) Stoga, ukoliko ne primiš znanje od
Boga svi tvoji napori stjecanja znanja i razlučivanja izmeñu onoga što je dobro za tebe, a što nije
- biti će uzaludni.“

Dragi čitatelji, ukoliko volite poeziju, možete naručiti moju prvu knjigu. To je zbirka pjesama pod
nazivom Samo u prolazu. Tiskana je u mekom uvezu 20.6 x 13.6 cm, ima 328 stranica i 45
ilustracija u boji. Pjesme imaju objašnjenja (filozofske komentare), što ih čini lako razumljivim i
za one čitatelje koji nemaju prethodno znanje o vedskoj kulturi i vaišnavskoj filozofiji. Knjiga se
može naručiti isključivo preko web stranice www.cvs-zagreb.org

Ovdje vam prilažem Predgovor, Uvod i prvu pjesmu sa komentarom, da biste vidjeli o kakvoj
knjizi je riječ

Predgovor

Ovo nije obična knjiga. Zbirka pjesama koju držite u rukama može poslužiti kao vodič kroz labirint koji
vodi do jedne drevne, gotovo zaboravljene civilizacije koja je kroz tisućljeća čovječanstvu nudila
savršenstva i ideale za kojima čovjek današnjice svakodnevno žudi. Da biste uspjeli doći u kontakt sa
jednim sasvim drugačijim svijetom, neophodno je da tijekom čitanja ove poezije stavite na stranu sve svoje
predrasude, sumnje i čvrsto ukorijenjena uvjerenja – i u svojim mislima krenete na put u jednu sasvim
drugačiju realnost; onu koja se beskonačno rasprostire izvan domašaja ljudskih osjetila.
Iako je Vladimir Pavić novo ime u hrvatskoj poeziji, njegovo umijeće je umijeće starog majstora i
nadarenog pjesnika. Bila sam iznenañena spektrom poetskih stilova kroz koje Vladimir provlači svoje pero;
sve od deseteračkih junačkih pjesama srednjega vijeka, preko stila poezije američke ‘Beat generacije’ ‘60–
tih godina, pa do moderne poezije u prozi. Većina pjesama iz zbirke ‘Samo u prolazu’ bude jake osjećaje i
kroz vješto dočarani kolorit prenose čitatelja u jedan sasvim drugačiji svijet; svijet iznad svjetovne
metafizike, parapsihologije i mistike.
S druge strane, neke od njegovih pjesama su vrlo eterične i stvaranjem slika živih boja odvode čitatelja u
prošlost i ‘dobre stare dane’. Ali ono što je zajedničko skoro svim pjesmama ove zbirke, snažna je duhovna
poruka koja prenosi mudrost starih vremena; poruka koja ima za cilj trgnuti čitatelja iz vrtloga
svakodnevnog života i inspirirati ga da krene pustolovnim putem u potragu za svojim vlastitim jastvom,
bićem koje vječno postoji iza iluzornog ogledala zvanog materijalni svijet.
Poezija V. Pavića nema za cilj tek zabaviti čitatelja i zadovoljiti ga riječima koje on želi čuti. Ne; mnoge
od ovih pjesama podsjećaju na urlik mudrosti koja drma čitatelja za ramena i budi ga iz dnevnih snova,
šarolikih laži i ringišpila monotonije. On je postavio svoju poeziju na temelje poezije starih majstora pera,
velikih svetaca i filozofa drevne Indije, koji su gotovo nepoznati širokim čitalačkim krugovima na Zapadu.
Iako se Vladimirova poezija po stilu ipak razlikuje od njihove, on u suštini ne donosi ništa novo, već ‘staro
vino u novim bocama’, tj. staru mudrost koja još od pradavnih vremena vodi čovječanstvo do materijalnog i
duhovnog savršenstva.
V. Pavić je zapravo buntovnik koji diže svoj glas protiv ljudskog bezumlja i laži što svojim crnim ogrtačem
obavija svijet ljudi koji su se otuñili od tradicionalnih vrednota i prihvatili, kako on to već kaže “jeftina i
isprazna zadovoljstva kao cilj i smisao svog življenja.” On je buntovnik koji diže svoj glas u ime pravde,
istine i mudrosti, želeći svojom poezijom izbrisati razlike temeljene na vrsti tijela, boji kože, te nacionalnoj i
religijskoj pripadnosti.
Iskreno se nadam da će ova poezija prije ili poslije pronaći svoje zasluženo mjesto u antologiji hrvatske
književnosti.

Marija Gregurek

Uvod

Puno sam čitao ‘80–tih godina i divio se mnogim klasičnim i modernim majstorima pera, ali nitko od njih
nije uspio zaista dotaći moje srce – sve do jednoga dana 1987. godine, kada sam počeo shvaćati uzvišenost
i neprocjenjivu vrijednost drevne vedske filozofije i umjetnosti (sanskrt: veda znači znanje); nesumnjivo
najstarije kulture poznate čovječanstvu. Vedska literatura je najstariji izvor znanja u svijetu, i zapisana je
prije više od 5000 godina. Meñutim, njena mudrost je još uvijek relativno nepoznata čitateljima sa Zapada.
Ta riznica duhovne i svjetovne kulture tisućljećima se prenosila s koljena na koljeno usmenim putem sve
dok je grupa mudraca predvoñenih Šrila Vyasadevom nije zapisala na palmine listove u dijelu svijeta kojega
danas nazivamo Indijom. Vede koje se sastoje od mnogo različitih grana znanosti, zapisane su na
sanskrtskom jeziku i do današnjeg dana predstavljaju najobimniju zbirku tekstova duhovnog i svjetovnog
sadržaja. Mnogi ljudi koji su čuli nešto o Vedama, pripisuju im uglavnom samo religijski karakter. Meñutim,
vedsko znanje ne obuhvaća samo filozofiju i duhovnu znanost, već i fiziku, psihologiju, medicinu, umjetnost,
arhitekturu, astronomiju, astrologiju, povijest, sociologiju... pa čak i kulinarstvo i borilačke vještine.
Pošto je vedska mudrost tako duboko prodrla u moje srce, odlučio sam postati misionar i ostaviti
pozitivan trag u životima mnogih ljudi. Ne želim da jednoga dana iza mene ostanu samo bijele kosti. Smisao
ljudskog života nije u tome da proklija kao cvijet maslačka, pusti u svijet svoje leteće sjemenje, pa onda
jednoga dana uvene i nestane kao da ga nikada nije bilo. Ljudi se dugo pamte uglavnom po svojim djelima i
prilozima. Dobrobit od materijalnih priloga je privremena, dok je dobrobit od duhovnih priloga vječna.
Duhovnost o kojoj pišem, nije ona komercijalna duhovnost ograničena nazivima kršćanstvo, islam,
hinduizam, budizam, itd. – već je to ona koja nadilazi sve zemljopisne granice, vrste i boje tijela, te
sektaške podjele temeljene na pripadnosti odreñenoj religiji. Ljudi koji zaista razumiju istinsku duhovnost,
ne prave u svijetu probleme temeljene na sektaškim podjelama, koji se kasnije obično manifestiraju u
obliku religijske netrpeljivosti, terorizma, ratova, itd. Velika većina ljudi je uvjerena da je ‘njihova’ religija
najbolja, a takav stav definitivno nema svoj korijen u istinskoj duhovnoj mudrosti. Najbolja je ona religija
koja efikasno uspijeva u ljudima probuditi ljubav prema Bogu i razviti u njima profinjene duhovne odlike
koje su u kontrastu sa požudom, pohlepom, egoizmom, mržnjom, gnjevom, itd. Valja suditi po rezultatima.
Ako se netko deklarira kao vjernik, sljedbenik dotične religije, a njegova/njezina ljubav prema novcu,
neobuzdanom seksu ili alkoholu se povećava – ima li tu govora o religiji? Danas vidimo da je prosječni
suvremeni čovjek ogrezao u materijalizam i da je stoga njegovo poistovjećivanje s izjavom “ja sam vjernik”
– samo izgovor za spokojno i još veće osjetilno uživanje. Pošto je danas gotovo svaka velika religija
posredno ili neposredno odgovorna za ratove, terorizam i općenito nasilje u svijetu – prirodno se nameće
pitanje: Da li je nešto krivo sa duhovnim načelima tih religija ili sa njihovim sljedbenicima? Kroz svoju
poeziju nudim odgovor na to pitanje, a vi sami prosudite koliko sam u pravu.
Primijetiti ćete da u svojoj poeziji Boga oslovljavam imenom Krišna. To ime na sanskrtu znači
sveprivlačan. Bog je jedan, ali ima mnogo različitih imena. U skladu sa vedskom literaturom (koja konačno
potječe od samoga Krišne), to ime mu je najdraže, i zato se najčešće spominje u drevnim vedskim spisima.
Pošto je moja poezija temeljena na klasičnoj vaišnavskoj poeziji, koja se bavi tematikom duhovnosti (našeg
odnosa sa Bogom, prirodom i svim ostalim živim bićima), ona bi se zato mogla nazvati modernom
vaišnavskom poezijom. Vedska književnost sadrži više tematskih oblasti, ali sve one na posljetku vode do
konačnog cilja vedske kulture i filozofije – predanom služenju vrhovne apsolutne istine, Šri Krišne (ili
Višnua). Zbog toga se poklonici Gospodina Višnua zovu Vaišnave, a proces predanog služenja –
vaišnavizam, ili bhakti–yoga (yoga ljubavi prema Bogu).
Pisana klasična vaišnavska poezija datira u prošlost nekoliko tisućljeća prije nove ere. Ali su ipak
najpoznatija i najpopularnija djela vaišnavskih pjesnika od šestog do devetnaestog stoljeća. Da spomenem
imena samo nekoliko velikana koji su svoju devociju i mudrost pretočili u pisanu umjetnost: Kalidas,
Jayadev Goswami, Candidas, Bilvamangala Thakura, Šri Rupa Goswami, Raghunath das Goswami,
Narottama das Thakura, Bhaktivinoda Thakura i još mnogi drugi. Osim u akademskim krugovima ljudi koji
se bave proučavanjem sanskrtskog jezika i vedske kulture – imena tih pjesnika–filozofa su gotovo
nepoznata širokoj čitalačkoj publici izvan Indije. Razlozi tome su svećenička demagogija, te religijski
dogmatizam i fanatizam koji u svjetskim religijama bude strah od rušenja njihovih vlastitih doktrina.
Paradoksalna je činjenica da za mnoge nedoumice i neriješena filozofska pitanja, svjetske religije često
puta traže pomoć od moderne znanosti (koja je temeljena na grubom ateizmu), radije nego od vedske
duhovne filozofije i znanosti koje su činile okosnicu prve visokorazvijene civilizacije i duhovne kulture u
svijetu. Iako u svojoj suštini prilično jednostavna, vaišnavska filozofija je gotovo neshvatljiva za ljude
ogrezle u grubom materijalizmu i hedonizmu. Pošto je vaišnavska filozofija osnovica moje poezije, ja sam
radi lakšeg razumijevanja pjesama, napisao objašnjenje za skoro svaku od njih.
 Čitanjem ove zbirke pjesama, vidjet ćete da se u nekima od mojih tekstova može vrlo teško staviti oštra
granica izmeñu poezije u prozi i kratke priče. To je valjda zbog toga što sam u početku zamislio tekst kao
poeziju u prozi, ali se tijekom pisanja nekako pretvorio u kratku priču. Nadalje, radi postizanja odreñenog
intenziteta ili jednostavno rimovanja, iskoristio sam svoju pjesničku slobodu, pa sam u nekoliko navrata
koristio riječi koje nisu hrvatskoga porijekla, kao npr. ñavo umjesto vrag (u pjesmi Rapsodija u crnom). Eto
dragi čitatelji, ako ću uspjeti svojom poezijom napraviti pozitivnu promjenu u životu makar jednog čovjeka
– smatrati ću da su moji napori urodili vrijednim plodom. I sada na kraju uvoda, želim istaći da su sve
filozofske i etičke izjave koje sam iznio u ovoj knjizi, temeljene na izvornom učenju Veda i zato nisu plod
moje mašte i mentalne spekulacije.

Vladimir Pavić

Balada o paloj duši

Uplašena kad si sama
jer je oko tebe tama.

Neprestano svijetom lutaš.

Stalno toneš, more gutaš.

Kuda ideš? Zašto skitaš?

Da li ikad sebe pitaš?

Mutnom vodom lice miješ.

Rijetko kad se srcem smiješ.

Kad te boli, samo plačeš.

Želiš kući, ne znaš kad ćeš.

Da l’ si sretna kada ploviš

i otrovne ribe loviš?

Mostove za sobom pališ.

Kad ih nema, da li žališ?

Ti pogrešne zvijezde pratiš.

Kada padneš, skupo platiš.

Slabo spavaš, češće bdiješ,

k’o da se od nekog’ kriješ.

A kad zaspiš, sreću snivaš,

ali od nje dalja bivaš.

Mira nemaš, al’ se nadaš.

Svakim danom dublje padaš.

Zašto mudrost ne poslušaš,

već otrovno voće kušaš?

Kad korove svijetom sadiš,

da l’ si sretna što to radiš?

Na vrh slave ti se penješ,

a dok puziš, teško stenješ.

Kad grijesima sebe truješ,

sama sebi okov kuješ.
 Ti ne vidiš ni kad gledaš.
Iluzije svoje ne daš.

Sažvakanu sreću žvačeš.

Kad ti smuči, onda plačeš.

Ispod golog neba ležiš.

Od istine stalno bježiš.

Pod oblakom crnim kisneš.

Samo se uz drvo stisneš.

Kojem se to bogu moliš?

Hajde, reci koga voliš.

Kada nešto važno kažeš –

zvučiš glupo, samo lažeš.

Zbog mećave hladne drhtiš

i u krug se samo vrtiš.

Otmjeno odijelo nosiš,

al’ na kraju samo prosiš.

Vjetrovima divljim prijetiš,

kad k’o laka ptica letiš.

Rujnim vinom sebe pojiš

dok na rubu groba stojiš.

Često krivim drumom trčiš,

a kad padneš, ti se zgrčiš.

Gubiš vrijeme; zvijezde brojiš.

Zar se smrti ti ne bojiš?
Sve dok sanjaš, zalud živiš.
Pogrešnom se svijetu diviš.

Zašto se od Krišne skrivaš

kad nemirne snove snivaš?

Nek’ ti za Njim suza kane

prije nego srce stane.

Dublin, 04/07/04

Vede opisuju jedan svijet potpuno drugačiji od ovoga. Svijet koji je van domašaja ograničenih,
materijalnih osjetila, i koji se beskonačno rasprostire iza horizonta ljudske mašte. To je duhovni svijet u
kojemu nitko i ništa nema svoj početak i kraj. U tome kraljevstvu vječne sreće, blaženstva i savršenog
znanja – svatko nalazi svoju neprekidnu sreću služeći Šri Krišnu koji je otac, dobronamjernik i prijatelj
svakog živog bića u sveukupnoj kreaciji, bilo duhovnoj ili materijalnoj. Pojam služenja u duhovnom svijetu,
dijametralno je suprotan pojmu služenja u materijalnom svijetu gdje je manje–više sve temeljeno na nekoj
vrsti eksploatacije i zadovoljenju vlastitih sebičnih motiva.
Apsolutno svako živo biće ima pravo na vječno blaženstvo koje proizlazi iz našeg odnosa sa Krišnom. Taj
vječni odnos blaženstva kroz služenje, na sanskrtu se naziva dharma. Riječ dharma nema svoj ekvivalent
niti u jednom drugom jeziku, pa se zato prevodi opisno, kao vječna neodvojiva osobina. Npr. dharma vatre
su toplina i svjetlost, dharma šećera je slatkoća, dharma vode je tekuće stanje, itd. Slično tome, dharma
svakog živog bića u svekolikoj kreaciji je služenje Krišne sa ljubavlju. Ta izvorna, duhovna ljubav prema
Bogu naziva se bhakti, a oni koji je neprestano razmjenjuju sa Krišnom, nazivaju se bhakte ili Vaišnave
(kako sam već napomenuo u uvodu). Posebna draž duhovnog služenja Krišne, leži u tome što On nesebično
uzvraća na ljubav svojih bhakta i takmiči se sa njima tko će bolje služiti koga – oni Njega ili On njih.
 Ali unatoč tome, ipak se dogodi da neka živa bića iz duhovnog svijeta, požele uživati neovisno od Njega i
postati objektom svačije pažnje i služenja. Pošto svako živo biće ima svoju vječnu neovisnost – ono u
svakom trenutku može napraviti svoj izbor. A pošto je ispunjenje želja svim živim bićima, jedna od velikih
Krišninih zabava – On takve tvrdoglave duše šalje u materijalni svijet. Ideja je da im On daje priliku da
kroz niz bezuspješnih pokušaja uvide svoju grešku, dovedu svoju svjesnost sa materijalne na duhovnu
razinu, ponovno probude svoju uspavanu ljubav prema Njemu – i konačno se vrate u duhovni svijet. Eto, to
je ukratko odgovor na pitanja: Što radimo ovdje u ovom svijetu roñenja, bolesti, starosti, smrti, pa onda
ponovnog roñenja...? Ako je Bog tako dobrostiv, zašto onda dopušta da mi ovdje patimo?
Krišna nas ne želi prisiljavati da ga volimo. Zamislite kako bi bilo da nekoga lancima okujemo u svojoj
sobi i naredimo mu/joj: ‘Moraš biti sa mnom i voljeti me!’ Kakva bi to ljubav bila? Ljubav može postojati
samo kao dobrovoljni, spontani izbor, a ne kao prisila. Da bi nam pomogao da izañemo iz tamnice ovog
materijalnog svijeta – Krišna nam je u obliku vedske književnosti dao smjernice kako trebamo djelovati da
bismo živjeli sretno; kako izbjegavati grješne aktivnosti; kako izbaciti iz svoga srca pohlepu, požudu, zavist,
gnjev... i konačno se predati Njemu. Pored toga, Krišna šalje u ovaj svijet svoje povjerljive izaslanike sa
ciljem da nam pomognu duhovnim vodstvom; i ne samo to, već se i On sam iz istoga razloga pojavljuje
povremeno u obliku svojih avatara. Riječ avatar znači onaj koji silazi. Kada govorimo o Bogu ili Njegovim
čistim predstavnicima iz duhovnog svijeta, riječ ‘avatar’ je puno primjerenija od uvriježene riječi
‘inkarnacija’. Značenje riječi ‘inkarnacija’, odnosi se na uvjetovanu dušu zarobljenu u tijelu od mesa (carna.
Lat.), kostiju, krvi, itd.
Balada o paloj duši je pjesma o živom biću koje iz života u život luta po materijalnom svijetu, tražeći
sreću neovisno od ispunjenja svoje vječne dharme.
U hrvatskome jeziku riječ ‘duša’ je ženskog roda, pa zato samo izgleda kao da sam se u ovoj pjesmi
obraćao nekoj ženskoj osobi. Pošto se naravno, duša nalazi i u muškim tijelima – ova pjesma je upućena
svima onima koji pokušavaju živjeti kao riba izvan vode. Zvuči paradoksalno, ali što smo više predani
Krišni, slijedeći njegova uputstva – time smo manje podložni zakonitostima materijalne prirode, čiji je On
tvorac i Gospodar.