You are on page 1of 84

1

RADOMIR D. MITRI MORNARSKI TANGO

Connectum, Sarajevo, 2010.


3

MORNARSKI TANGO Sadraj:


Baldosa (Iluminisanje atmosfere) Cadencias (Poetak plovidbe, Uzmicanje, Canticos, U parafinu, pjesma, Santorini, Cyaniris Royallis, Opis Palube, um Panonskog mora, Genesis 1.1) Cazas (Convulsio, Bourbon Street, Port Talbot, pjesma nemira, Tuljanova smrt, Mornarski Tango, Venetska pjesma, Brodska pjesma za Brodskog, Pjesma sa delfinovog hrbata, Ecce Homo Balcanicus) Cunitas (Trumpet of Miles Davis, A Night Tale for Cybille Shepherd, Ispovijest odbaenoga gramofona, Poslijednji c-dur za Billy Jean, New York, New Minimalisme, Second poem shop, Antientitetska pjesma, Jajce, pro Patria, In Corpore Virili) Cruzada (Fuga moje smrti, Poslijednje Artaudovo iskuenje, Smisao konca / Crveno i Crno, Infinita, Vertigo / Dead Sailor's Song, Europa, liber barbaricum, Segregatio, made in Bosnia, Bus rapsodija u malom, Surralisme, sarajevski Staccato) Sacada (Khartoum chant, Pruska elegija, Zapis u vjetru nainjen, Himna vjenog trenutka, Pjesma o lebdenju, Iz Buddhinog dnevnika, Liboa, Pjesma za Vicentea Aleixandrea, Crtica o postkomunizmu) Barrida (Kroki za Ljubav, Predsokratovci, Definitio, Erotographos, Transcendenca Arabica, A Gloomy Wander-lied, Aneoskim tragom, Zrcaljenje, Altajski soko) Gancho (Mladi Casanova, Platonistika, Od ruke koja hladni, Una musica brutal, Retroaktivno, Tango naih tijela, Tango ljubavnika, Tango dodira, Zapis o smrti) Salida (Virgilijanska oda za Philoctetesa)

Za Jelenu s kojom sam Jedno.

Baldosa*

* naslovi ciklusa su koraci Tanga

Iluminisanje atmosfere Iluminisanje atmosfer Mogla bi biti, recimo neka subota popodne, tiha siesta dana, kad sve miruje, a od godinjih doba najbolja bi bila jesen, jer je ona zapravo i iznjedrila poeziju, a itanje bi, po meni, najbolje odgovaralo na trijemu neke hacijende, u stolici za ljuljanje, ili vrtu do kojeg moe dopirati muzika, recimo Jana Garbareka ili Keith Jaretta, dobro bi bilo da ste tuni ili da se sa sjetom sjeate neeg ili nekog to davno izgubiste. Srce vam mora biti tajga. Ili hram. I uho isto. Za prizor pred vama bih vam najradije preporuio pejsae nalik onima s Van Goghovih slika. Ili pak one iz Tarkovskovljevih filmova. I duhan svakako. I neko dobro vino. A sve to da se uzburkaju unutranja mora. I vulkani. Istovremeno da budete svjesni da sve na svijetu postoji moda samo zbog vas. To je to taj vam je solipsizam potreban dok budete mijenjali stranice ove knjige, jer znajte da e se i svijet mijenjati saobrazno tome. A sve e se to ipak deavati, ako budete spremni na preobrazbu. Kao Grinevaldovi aneli.

Plei, plei, i ne misli da e svemu ikada doi kraj.

Nikos Kazantzakis, Grk Zorba Stigla je vijest: Bach se ponovo probudio i pjeva. Adam Zagajewski, Antene

Cadencias

Poetak plovidbe Svijet je nastanjen izmeu naih rijei, onih na poetku i onih na kraju. U njima je i disanje i izdisanje, sve to jesmo i to nikad neemo biti. Treba putovati, otpoeti sricanje nevidljive zagonetke koja tvori ivot. Kroz bure i snjegove. Kroz gradove i ljude neznane i biti svjestan strane injenice da se nita ne ponavlja. U sandalama u kojima jo osjea prisustvo kakvog antikog boga. Hermesa, moda. Pod koom utisnut peat dok svjedoi o predstojeim putevima. Kao drevni savez ljudi i zvijezda. Po kojima treba upraviti duu. Dok ne nae sudbinsko lice. Koje je ostavilo trag u prapoelu tebe. U onome poslije. Razvij unutranja jedra i budi spreman na vjeno utanje, ti iju kosu ve lepra juni vetar, po kazni ili izbavljenju. Svitka starijeg od vode u tebi, od rupca koji pamti drevni otisak Ravijevog lica.

10

Uzmicanje Godine, godine od praine, na mjestu gdje ni vjetar ne dopire, niti pisma prijatelja koje smrt pod svoje okrilje uze, ni poljupci dragih ena ije oi u maglama nonim slutim, to nad ovrjem planina, ponad ovog malog grada na kraju svijeta poivaju kao drevna tuga. Vuk sam, obuzet tiinom, samoi predat. Sjetna pjesma, brod u gleeru zaleen, Inuit to pjeva pjesmu koju niko ne moe uti. Uzmiem, nekom drugom postojanju blizak, osijedivi u neizrecivom. Ne slutei plimu, ve samo osjeke, to ispiru tragove ptica na mokrom pijesku, dok pleem mornarski tango, u vorove nerazmrsive upetljan, izmeu Haribde i Scile. Jason bez Medeje.

11

Canticos I tad uronismo u vale, lau, kobilicom utiskujui se u Azur. Nad nama albatrosi, ti runi prinevi sklada, uvijeni u sinji pokrov neba, pratili su putanju nau. Ispod nas utao je ocean, usnula dua Posejdonova. Dan bjee natmuren, preslikan s platana Turnerovih. Puteni niz talase, nalikovasmo drevnim tragateljima, otisnutim na valovlje mora, koje spasavahu jedino zvjezdani putovi. Bez rtve da ugodimo bogovima, u tamnoj olujnoj noi, do kimeranskih obala pristigosmo. Ereb tad nas obujmi, crnilom, kao kad sipina razree lea, pa ipak pjevasmo dok laa bjee ljuljana raznostrujnim vjetrima. Nad puinom kad otvore se nebesa, jurodiva, obujmljujui vodu nad kojom su vlastna, otisnuti na njoj, mi smo nijemo svjedoanstvo tuge, onemoamo tad, bacani u metena i brodolomna stanja. Sve dalje bivajui domu, sve blie sebi. Surovost usura izbjegavajui. I smrt bez kenotapha. Ne nalazei Zlatno runo, ne nalazei opravdanje za melankoliju to nas razdire iznutra.

12

U parafinu, pjesma
za Sau Jelenkovia

Paun sam, vijekovnom utanju predat, u Bijelo uronjen jedrenjak tijela, raspoluen kao izma, kao totem oeva lien kraljevskih objanjenja, daleko od cvjetanja algovitih korala, tren sam, praznina optoena dahovima umiruih srna, to mrznu, u pari, nalik onoj kad i mi due isputamo, tim velovima to se neko vrijeme uvis uzdiu, rasplinjavajui se, kao pjesma drozda iz magle, sada ljetopisca betonske svakodnevice. Ne mislei o preanjem, uranjam u prozranu etersku auru, savreno ist, topao kao magma, psalmino nag, jutrenje sam vjetra, na padini aljaske dine, to se pokatkad iz usnulosti prene i preobrazi u medvjeda to robuje gladi i tiini. U pre-okretu rijei, ja sam Sfinga, Musilov odziv vodi iskona, freska prostora, kojoj se klanjae mladi Hokusai, na drugom kraju svijeta, gdje sam buenje drevne pele u kronji japanske trenje, u haikuu. Nemogue je ne misliti o porazu, ekajui na izranjanje davno potopljenog astrolaba, to prethodi ak i Atlantidi, svjetlosti oinjeg vida, zaboravljen sred pustoi, izbjegnuvi vjenost dosade i dosadu vjenosti, dok slikam, po sjeanju, leonardovski, nainom dima.

13

Santorini Bijela nit Mjeseca presjeca prostor, pramenje mora pjenom udara o obalu, zveei od kamen, zvuk se uje potom jo dugo odzvanjajui u tiini. Tamna su usta mora i duboka, na povrini zlatna krljut mjeseine otvara dah mrtvih mornara, nalik posmrtnim maskama iz Mycenae, bogovi spavaju ovdje, na Santoriniju, jedino su aneli budni, plavi od rajolikog krajolika, vazduasti i lakokrili kao pjesme starih aeda. Sjedimo u taverni i pijemo Ouzo, poneko i pui, u svetoj drevnoj utnji, Smrt je u uglu sjen, odbijeni odraz petrolejke koja gasne, zora je blizu, uskoro emo poi na puinu, mree se ve mrekolje, ekajui da no sa nama odigra poslijednju partiju tavli.

14

Cyaniris Royallis* Beskrajna magma prostora. Od Ceute do Mlage sam nastanjen. U izdisajima vjetra, kome se preputam. Oku sokolara gdje nebo tek je dlan. Jelenjoj rici ume. I rogovima koji je uhode. Pritka sam. U brodici Seferisovoj, koju razgrauje brodolom. Uvis. Nalik Ikaru hodim, raskriljen, kao ti, moj davni brate, Cyaniris Royallisu. Po ijim je krilima Vinji oslikao meridijane Plavog i Bijelog. Kao na mornarskoj tunici. I u Kabhirovoj pjesmi. Beduini mirkaju u Almanahu, na kamiljim sapima. Koliko hoda u mimohodu. Bezvremenog. U snu anemone. Blistavilo sunca. Zvee Korzikanske ravnice u sasudima zdepastih srnomanjastih ena. Tu gdje u zauvijek zaspati, pretvarajui tamu u svjetlost. Oima to pamte odraz balearskog sunca.

*vrsta leptira

15

Opis palube
za Jullie

Taj brod, pijan od ukletosti, nad kojim tangano jedro vijori, dok vjetar plee tango i igra se sa uvojcima moje kose, posmatram u muku, ispijajui rum, monotono, dok krezavi Jack osmatra u dalj nalik drevnom Linkeju s Argosa, tu je i Allan, negdanji tunolovac porijeklom iz Norfolka, to stalno naglaava, on zauzet uvijek je pravljenjem vorova mornarskih na mreama naim, mnim, dok brod pluta na sinjem moru, pogledom posmatrajui tu drubu kletu na brodu to dijeli sudbinu Leteeg Holandeza, kojeg piskutavi glas pjegavog utokljunca Toma uvijek obraduje radou o iskrcavanju u buduoj nekoj luci, zbog susreta sa novim enama kojima treba vrela mornarska krv, Lamma je iz Konga, uvijek duboko uti kao freska, a kako da ne pomenem jo i Malika, tu mudru protuvu iz Damaska, koji uvijek spava otvorenih oiju, i kapetana Sofoklisa, koji poznaje sve morske struje od Rta Dobre Nade do Kajmanskih ostrva, utim, opisujem u svoj mornarski dnevnik, upisujui datum: 12. august 1896., iz nekog udnog razloga da bi nekad nekome ovaj zapis mogao pomoi da otpie sopstvenoj melankoliji, dok se provlaimo golfskim strujama na putu za Karibe, na putu za zaborav.

16

um Panonskog mora Nou, za mirnih jesenjih dana, kad i tiina zazvui, i kad zajeseni sve se, i zelena u utu i rujnocrvenu oboji ovdanji krajolik, moe se uti kako, dolje iz dubina, iz dolja, drevna, gotovo biblijska, zaumori voda. Taj mrmor hiljadugodinji pamti docnije i slova na brzorijekim rijekama to potekoe, u rijei dok ne sazrie. Pamti i kad se moni Danubius spusti iz sumatraistikih bjelina, da oivi pjev Zemlje, kroz mislee trske. I Mjeseca, nestanog Galiota, to se ogledae, na miru vodenom. I Sunce, zlatotkani disk to mijena je godinjim dobima. Pamti ta voda i ljude, davne arhonte to pohodie krajeve ove, na koje oi Tvoreve motre posebnom panjom. Taj unutranji zdenac odzvanja u umoru nae krvi, u koljkama naih tijela, od postanja, kako i zapisae negdanji ljetopisci. I kad ponovo izae iz zemnih dubina, sve e se opet vratiti na isto. Kao u doba prvotnog zaela ovjekovog, koji satvoren bjee od te iste vode, kamenja kostiju, praine ernozema, iz slane boije suze, od koje i postade to prvotno more, u hostima pra-stvaranja.

17

Genesis, 1.1. Logos se ogleda u logu zemlje, vode, soli i duha boanskog, to e dahom oivjeti plot ovjeka sliku vieg bivstvovanja. Potom e se prve rijei u grlu ovjekovom zaeti kao svjedoanstva pripadanja nekom drugom svijetu, rijei kojima e mu biti moguno umno pojmiti stvari oko sebe prema njihovim sutinama, iz zemlje tad izai e pela kao po poznijem mitu o Orpheusu, i ovjek e, po njoj znati, kako da se upravlja.

18

Cazas

19

Convulsio Svaka iznevjerena misao boli i nalikuje doku pod naletima mrka koji sapira jueranji dan, u neko olovno jutro kad gotovo je nemogue letjeti, jo uvijek dok si prizemljen, pomalo pijan, nerazbuen, za dan nepripremljen. Dok gleda kakvog modernog Ulyssesa kako spava prekriven krilima od kartona, na jednom pultu oblinje trnice, na kojem svetkuju pele, ose i muhe, polako punktirajui dan na ostacima trulog voa. Boli te sve ono to je sruila kula tiine u tebi. Draga koja te napustila u maglovitoj veeri, predajui se nemiru kojeg e smiriti neko ije su noge vrsto na zemlji, kao ti zaboravu, to se predaje, mornaru, koji si istinski povezan samo s morem, sa kapljom slane vode od koje sainjen bjee prvi ovjek.

20

Bourbon Street

Laki mirisi lukih prijateljica noi, noi bourbonskih, magnovenjskih, u glavi ostaju jo dugo poto kobilica lae zapara povrinu vode, u nama, i bezdani nas danima. Pamenje nam je uvijek tamo, gdje more se na obalu naslanja i odvlai nas docnije u labirinte i virove talasa. Mornarska je melankolija duboka, kao pjesnika skoro, kao vulkanska vulva Krakataua. Sjeamo se uvijek i najprije kikota razbludnih vila to nas primaju u svoje jeguljaste odaje. Nikad dovoljno da se oduti o tome. Niti u svemu da razabere kost praha sopstvenog. Jednom i zauvijek. Bourbon Street. I crne oi magine Ellie sa Martiniqua. Na nekom dovratku tiine, poslije svega.

21

Port Talbot, pjesma nemira Ovdje, gdje svijet stoji kao vrijeme u oblinjem Margam Castlu, udiem more, na lukom pristanitu gdje miruju mirisi umiruih riba. Povremeni trzaj njihovih skliskih tijela naas ih vrati u ivot, ali to ne remeti san umornom mornaru koji drijema u hladu ispred nekog bara koji pamti svaku buru i sve pjesme radosti i tuge. Samoa je umjetnost na ovom mjestu, gdje sve eka promjenu postojeeg stanja. Godota bi tek trebalo izmisliti, ovdje. Kao mogunost izlaska iz postojeeg. U astralnom popodnevu kojeg gleda kroz muralni hologram stakla, sna i oka nesviklog smrti. Opijen nekom udesnom mistikom utanja. Duevnog sfumata. Ne pristaj na prizemnost, ti, koji silazi s brega, iz davnine, i na talase se otiskuje, sjeajui se lika utopljene drage, koja je obris u tebi. Kao Port Talbot, koji e ti uvijek biti blizu. ak iako se ne osvrne unatrag. Niti u ovoj pjesmi predatoj trenutku. Kao ptica koja leti na jug.

22

Tuljanova smrt Pamtim umirue oi tuljana kojeg ulovismo gore u sjevernim morima, bile su nalik oima leukemiranog djeaka, moga prijatelja iz rane mladosti, pred smrt, kao da bjehu svjesne njene strane blizine. I dok mu je jedan od mornara noem parao sklisku, svilenu kou, krkljao je, u ropcu, guei se u sopstvenoj krvi koja bjee masna i gusta kao jesenji liker iz gostionice epave Mary. Para koja okruavae truplo, u tom trenu nalikovae mi na auru iz prie o vaskrsenju, na boanski dah koji se vraa Tvorcu, na jedno davno voenje ljubavi u wiltshirskoj umi, na godine koje je pojeo mrak, na otopljen lednik, na asovnik koji vie ne mjeri vrijeme ovoga svijeta, na svjetionik u koji vie niko ne dolazi, na more bestalasno, na maglovit dan u kojem smo zauvijek sami.

23

Mornarski Tango

More to pjeva u vjeno mladoj krvi, plovidbe, prostranstva, struje i vjetrovi, i duboka tuga jesu ono to mornara i pjesnika jednai. I ista draga to na obali eka da se svri Odiseja. Pokornost mitu to lijei ivotne rane i taj ples, zanos, ta misao koja se plee, taj tango marinero, kao kad boanski ibisi uzlete visinama, to su im najvee slobode. Vrvi nemir u njima. Isti, nalik valima brodicu kad lome. I neke oi iz bliske davnine, kojih se sjeaju uvijek, u neko budue vrijeme uprisutnjene. I iste zajednike luke. I muke. Sve boli svijeta. I sva pijanstva. Sekstanti. Kompasi. Heksametri. Stope. Unutarnji taj magnetizam. Kao vijekovni dijalog ovjeka i boga. U pounutarnjenju. udesna algebra logosa. Azurno plavetnilo due. Godine opiranja stvarnom. Stravnom. Zauenost djeija. Svjetlost u kojoj umiru, u kojoj vaskrsavaju. U dubinama gdje poivaju, uz tihovanje riba. U visinama gdje im angeli jedra upravljaju. Svijet im pjeva jer ga samo oni mogu zaista uti, vini burama dok su, vini lebdenju, jer su prevladali lina Inferna. Djelima ljubavi. Otisnutim u srcima kao peat iskona, koja u lutnji trae. Pleui Tango. Pjevajui kantate. Prevladavajui zemno.

24

Venetska pjesma
(od gospe prezrenog, panjolskog mornara)

Ne ljuljukanje gondola, tu gdje je iznova izronila Atlantida, niti grad u njedrima mora, udesno oivljen na Canalettovim platnima iz 1700-te, ne zapamtih, niti palazze Farsetti, Loredan, Berberigo i Ducale ne zapamtih, ni San Maggiore, ni Rialto uveni, zapamtih samo tvoje oi, blaena matrono sa Bellinijeve freske, kad sam pogruen u siesti dana uao u crkvu Sv. Zaccarija, jer si me njima gledala ti, moja nesuena kraljice, moja Pieto, moja Ines de Castro, kojeg si prezrela ne elei me dijeliti sa nemirnim morskim prostranstvima.

25

Brodska pjesma za Brodskog U brodskoj utrobi, kao u eksarhiji, dok bijah osamljen, s knjigama zdruen, tih tvoja poetska slova, dragi Josife, voen njihovim strujama, magmatskim, koje uzburkavahu unutranja moja mora, vie nego vjetrovi, negdje u orbiti Atlantika, bjehu to divni trenuti moje osame, u kojoj vodih dijalog sa tobom i sa sobom, a stisi ti bjehu obale na kojima sabirah plodove neke divne davne melankolije, dok miljah kako je poezija, uistinu samo za odabrane, skupljae ara u pepelu, u kojem e dahom duha, sopstva, oivljavati pjev vatre, i da je ona iskon to govori nadzemaljskim jezikom svete nemutosti, zalog i sasud u koji bozi poloie rijei prvotnog odziva stvarima. U brodskoj utrobi, kao u relikvijaru nekom, bijah radostan, jer imadoh pribjeite, jer spoznah da angel bdi nad svim ega mi se misli dotiu. Rijei. I ruke.

26

Pjesma sa delfinovog hrbata Jutro. Moje sadanjosti, koja sva je ti. Plovimo neznanim morima, a ti mi se smijei iz zakutaka sjeanja, dok mi morski vazduh bistri misli, otpjevavam tugom u sebi na sjetne zvuke kriueg galeba. Rue se tvrave tatine u meni. Pratanju dok sam predat. I dok vodene struje na povrinu mora iznose jato delfina, ja tako sam nevjerovatno tih da mi se u tom tihovanju ini, da na skliskom hrbatu jednog od njih, sunce ocrtava zlatni obris tvog lika, sireno moja iz Tirenskog mora, i ja poinjem da pjevam nau pjesmu, radostan i tuan, zbog onoga to se dogodilo a to se vie nee ponoviti, ako je vjerovati Efeaninu Heraklitu.

27

Ecce Homo Balcanicus Blago kao juni vjetar, Argonauti se vraaju kui, izmeu okrajaka rijei, dok caruje carstvo tiine u nama, na bregovima trakim, svrh rodopskih planina po kojima je zlatna jesen izvezla himnu kojom se ivotna sr drvea iz kronji ponovo vraa korijenju. Kao ljubav. Tu, u Krumovgradu, u hotelu na kraju svijeta poiva sva tuga ovoga doba. Jutrom kad psee zavijanje predvoji no od dana postajemo svjesni strane injenice da nebo ostaje tako daleko, a vrapci, ti psalmari iz malih gradova opjevaju ono to na rastanku eka svakog od nas. U tami noi jesenje ispijamo blaeni Caubernet, Bugarkinja, Crnogorka, dva mlada Rumuna, Makedonac i ja, dok diemo oba svijeta, kao Orpheus iz Tatula, najbolji od nas, mislei o konanom trenu to e proi kroz zid naih kostiju, na djeije pripjevke Infernu i Raju, na Balkan koji ostavljamo nikome, mislei na nae male smrti u samoi.

28

Cunitas

29

Trumpet of Miles Davis Zlatna ptica zvuka je uspavana. Vrijeme je nemjerljivi usud koji nas u bestrag alje. Ipak, negdje je sauvana poruka o trajanju ravnoduja bez konine, davne radosti. U jednom muzeju u Illinoisu, meu ljuspastim zidovima, kao u sarkofagu, truba poiva nalik srdeli u vakumiranoj konzervi, a kojoj dooh da se poklonim kao sakramentu drevnog znanja to ne umije vie da nas zaudi. Tu je negdje i maestrov duh, u polumraku, laki od maijih nogu. Koliko boli svijeta krije ova soba? Koliko ih je stalo u ovu trubu koja i sada sija kao lice Mandarina, kao svjetlosni vrtovi Fudijame, kao san djeaka.

30

A Night Tale for Cibille Shepherd Ove noi jedna e djevojica postati ena, u polumraku neke uliice, sa milju o hodanju kroz vrt djetinjstva, dok joj kroz glavu bude prolazio beskrajno dugi put prolosti. Ona ima tvoje oi i tvoju kosu, skupljenu u rep, jako je naminkana i ima suknju boje opalog lia, a ovjek koji e joj otvoriti oi ene ima crnu kou, i pomalo je pijan od jeftinog dina. Nosi odjeu veu par brojeva, i iz oblinjeg je geta. Oni se jo nisu sreli, ali hoe uskoro, jer ona to silno eli. It is Hard Lucky. Mislim na to dok gledam istoimeni film u kojem igra glavnu rolu. Obje imate portret savremene Afrodite. I obje ste toliko jake. Da svijet drite na svojim nogama, kao mongolske princeze. Ne pristajui na tugu. utim i uim od vas neponovljivu istinu: Treba izdrati. Do mira u beskraju. Izmeu dvije tame.

31

Ispovijest odbaenoga gramofona : Nije to kraj dostojan kraljeva zvuka, to odzvuci bjehu boanskim sferama, ploe se vie ne vrte na mojim leima i sve vie nas zavrava na ubritima megalopolisa, ili jednostavno trunemo tako tiho u osami, na tavanu kakvom, u ostavi, u ladicama historije, u carstvu praine, a pick-up igle vie ne oivljavaju bila naih samotnih srca, ne urezujui zvuk u prostor, onako kako se priroda urezuje u drvo pravei odraz godinama, vie se ne stari sa smislom, niti ljudi pomno oslukuju glasove, svijet je razvodnjen, strasti je sve manje u stvarima koje ga pokreu i fluida je sve manje meu njima a ono to slijedi je vjeni poinak, tei od zaborava, mada bih tako voljeo jo jednom zavrtjeti Carlosa Gardela, kralja Tanga, i kompoziciju El Cumparsita, ali nema nikoga ko bi mi ispunio zadnju elju i od smrti mi nainio poast. Dostojnu roenja.

32

Poslijednji c-dur za Billy Jean O, kako voljeh te dolaske iznenadne, domu naem, ulaske kradom da te ne probudim, nevidljivi anele davne radosti, biseru mog srca-koljke, pa te dodire tople svilene koe i taj glas koji me je najbolje znao voljeti, za ljubav je tako dobro kad ima te nenadane dolaske, nalik mojim, i poto odloim svoj stari mornarski kaput ispran od dugih plovidbi i jakih vjetrova, ulazio bih kao iz nekih starih bajki u tvoje odaje, moja davna kraljice, ali nestali su odavno, ti dani zanebesali i besane noi, kad ti bjee moj istinski ocean, a ja kapetan lae, predate tvojim strujama. Svijet uvire polako u unutranji zdenac mene, i ti si odavno preseljena u eterske istote, nisi vie meu zemnim stvarima, ali jo uvijek osjeam tvoje prisustvo koje si utkala u stvari koje sijaju iznutra nekim neobinim sjajem, to ne blijedi ni nakon toliko godina, zato mi oprosti to ti piem po sjeanju, i to sam ovoga asa postao jedan c-dur, koji se die u nebo, i polako se rasplinjava kao miris jutarnje kafe.

33

New York, New Minimalisme U odnosu na Kavafisa, izmijenjeno je jedino to to barbari danas dolaze iz gradova, mnim o tome, na uglu 45-e ulice dok ekam da izae iz Yellow Caba, na kojem je medaljon skuplji od budeta nekog manjeg istonoevropskog gradia, ljudi prolaze, zdrueni sa sopstvenom unutranjom tugom, svijet se cijepa po avovima, a vrijeme ubrzava svoj neumitni tempo, inei nam prostor sve tjeskobnijim, kako i drevne Maye rekoe o kraju ovog vremenskog ophoda. U ovom gradu teko je pronai smisao bez klasinih uzora, i svakim trenom sam sve vie luda, El Loco, iz neke od Comedia del Arte, a ljubav izmie polako i bespogovorno preko rijeke Hudson, nemarnim korakom, fragmentirajui nas strano.

34

Second poem shop Svakog dana, kad umine podne, posmatram osrednje pjesnike kako dolaze da kupuju knjige na ulinoj rasprodaji, veina kupuje citate, poneki od njih kupi i vie od toga, a samo odabrani odabiru knjige sa smislom, odnosei ih u samou, u kojoj ih ophrvava tuga. Sve je dostupljivo u ovom Internet-svijetu, u kojem caruju ti Internauti, od kojih je skoro nemogue sauvati sopstvo sebe (das Selbst) i nai sigurno utoite, od tih lanih proroka, knjievnika i fariseja, ovog svijeta to potanja u uzaludnost.

35

Antientitetska pjesma
(ili o tome kako me nisu mogli natjerati da mrzim)

ivimo u dobu Jure. Ljudi se uvukli u sebe, mimikrijski, u strahu od neprepoznavanja. Svi nekud ure, bjeei, a nemajui kamo. Birajui etniko prije negoli etiko. Slonovi postadoe irafe. I obrnuto. Nema vremena da mrzi ako si roen i nauen da voli. Odgojen u simbiotinom prostoru, po kojem za svakog pored tebe mjesta ima. Po principu biljaka. Po principu poluprazne kino-sale pred veernju projekciju. A ne po principu utopijskoga sinkroniciteta. Entiteta. Etniciteta. Homofobinih. Jer nisi ti sam, u tebi je sav univerzum. Dijalektika ostvarljivost cjeline u djeliu i obrnuto, po kojem je dio uvijek podreen cjelini, o emu mudro umuje negda, ueni Efeanin. Ne postoji egzaktni individualizam. Uvijek si dio neega. U bogu barem. U sabranju dok je spas. A ne u lanom mitotvorstvu. Pa gdje je ta greka? Kako izdvojiti ito od kukolja i razrijeiti dilemu separacije? Smetnje na vezama getoizoliranih. Treba pustiti dinosaure da izumru, da bi se ako je ikako moguno drugi put rodili kao ljudi. Po principu altruizma, ako si ovjek, ovjek budi. Po emu i treba da te pamte.

36

Jajce, pro Patria Grad na dlanovima neba, vjetar to struji pramcima laa-planina, od ijih su neiji hrbati nalik drevnim fenianskim, i udesno adnozeleno, zelenorijeko valovlje, vjene nevjeste Plive, na ovom mjestu gdje trajno je sve, kamenje kula, tiina to dokuje dolje u Mitrasovom hramu, u katakombama, dobra rije meu ljudima gdje je, tu, gdje sam roen, u opovu gradu, prije mnogo godina; I kad ovoga trena posmatram ovaj kraljevski grad, ja znam da Tvorac za ovjeka bira mjesto roenja, a ovjek jedino mjesto gdje e mu zanavijek poivati dua, kao po onoj drevnoj antikoj, to si blie zaviaju, to si blii bogovima. Proljee je opet, nad gradom koloplet ptica na ptiijem jeziku zbori moda o divotnosti pod sobom. Proljee je, u ovom gradu stvorenom za zauvijek, gdje bive i budue tvore sadanje na takav udesan nain, da ni sam spomen na njega ne moe odmijeniti nikakva Venetia, Paris, niti Rome.

37

In Corpore Virili* Srce je harpun. Iz prie o kapetanu Ahabu. Ostrvo to potanja, neznano onome kome je posveeno. Kardiogram klavikorda na kojem svira ustrijeljeni aneo iz Traklova Grodecka. Ljubav je tako ne(do)reena, i izmeu nas opstaje, zahvaljujui tome to je sutina u njenom nerazumijevanju. Istrgoh to srce sa poetka prie iz sopstvenih grudi dok je jo kucalo, kao da ga prinosim na dar monom Kukulkanu, a ti se nisi ni obazirala na to, samo si kao u nekom davnom fockstrotu sila niz ulicu, nalikujui Cocteauovim portretima, dok mi je na nebu Mjesec liio na aboridinski bumerang i imao tvoj osmijeh, zaudo, po emu i zapamtih tu no, crvenu od ljubavi, crvenu od smrti, crvenu od vina.

* anatomski postupak, kojim bi se u prosekturi ogolilo ljudsko srce


38

Cruzada

39

Fuga moje smrti (Jutarnji opis, barkarola, kroz poluotvorene kapke gledam je kako se svlai, crna ipka i crvene tikle, kao kod flamenko igraice, u ciku tiine, nalik onoj iz starih holivudskih nijemih filmova, zastaje mi dah, dok posmatram butina blijedilo, obale na koje jo ne pristah, iako svake noi, neosjetno, sa mnom legne i pravi se da spava, a ujutru odlazi na posao, sretnem je ponekad u metrou kako otpuhuje dimove tankog cigarilosa, znajui da me zavodi, znajui da joj se ne mogu oduprijeti, nalik anelu, a ipak strana u svojoj ednosti. Skerzo noi, u tom smrtoopisu, ja sam na gubitku uvijek, uvijek izmeu, u onom to nedostaje, zavrti me bura njene gatalinke, hladnoa njenog sluajnog dodira, dok bergmanovski igramo ah, do kasnih asova, a onda se svako povue u svoju tamu; surov je na odnos, kauzalitet besmisla i smisla, u iekivanju, da me opet pretvori u mladia sa poetka prie, Adonisa, kad me prvi put poljube njene usne, usne Persefone, aljui me asfodelskim predjelima, kao fagot melankolije, kojim mi svira uspavanke, Smrt, moja fuga.)

40

Poslijednje Artaudovo iskuenje Lucida Intervalla. U Ivryju, u sanatorijumskom miru, angel izdie u snu to nalii Boschovim platnima. Artaud sniva boga kao sijedog mrzovoljnog starca, koji pui nargilu i uti itavu vjenost na trijemu neke kue u osami, dok je avo vrijedni radnik, nalik Mongoloidima sa riinih polja. Artaud je pastir u tom snu kojem su podjednako dragi i jagnje i vuk. A Smrt je ona blijeda ena koju je onomad ugledao na Montmartreu, jo kao golobradi djeak, i zaljubio se u nju, ni ne znajui zato, amdija Haron mu nalii sad na jednog vinogradara iz Marseillesa, davnog prijatelja. I dok sjeda u amac, plovei dalje Aherontom, nema uopte potrebu da se, kao Orpheus osvre unatrag, jer je ona koju je traio godinama, opet tu, da bi podijelila vjenost s njim, ona koja je sve vrijeme, u teatru nosila Medejinu masku, i utala, zaudo, kriva samo zato to bjee Barbarka.

41

Smisao konca / Crveno i Crno Tu, gdje sad augustovski vjetar elja kao zift crnu kosu kiparisa u mlanoj noi, a more pjeva sarabande Posejdonovim kerima, tu je nekad stajala i Arijadna, gdje jo mogu da osjetim ubrzano kucanje njenog srca kao to osjeam bruj ovononih zrikavaca, zbog neminovnog susreta to joj ga bozi namijenie i stihovi poznijih heksametara, Tezej je sa druge strane na burnom Egejskom moru, stojei na pramcu lae kormilario brodom ovamo, ne slutei na lako razrijeenje zagonetke, umirujui svojom vrstom voljom umorne sadruge, mornare, tu gdje sam, nakon mnogo vijekova plesao mornarski tango sa enom svog ivota, a nasumini krici buljine, bili su nalik kricima ranjenog Minotaura.

42

Infinita Da imenuje to je potreba boanska, data Adamu, prvotnom pjesniku, a dobro znana i Poundu, dok prolazi naborima Zemlje i svojim unutranjim labirintom, ini ti se da bi bez toga bio samo gomila pijeska koja oblae kamen kostiju, a ovi dananji pjesnici, ne marei za to samo mistifikuju i apstrahuju i pjesme im sve vie nalikuju na sastave osnovnokolaca. U ovoj noi pismena svijetle kao svjetionici, probijajui maglene oblake, samo je potrebno da ih ti sa hrabrou jednog Borgesa, i budi zadovoljan u sebi, jer nije lako biti u odabranom drutvu to priziva boanske sfere, koje razlistava i ta knjiga nad tvojim uzglavljem: Arthur Rimbaud, Ouevres Compltes, ed. Gallimard, Paris, 1954.

43

Vertigo / Dead Sailors song /


umjesto kenotapha

Svijet za kojim eznem je ieznuo kao kapljica rose pred toplotom suneve zrake, laa mog ivota kad potonu, kao one u bici kod Trafalgara; i kad mi se ene i vino ta posljednja pribjeita, nasmijeie iz ogledala sjeanja. Iz dubokih zakutaka srca, kao vjeni afrodizijaci, koje pamtih i u asu smrti ak, koji doe onako obino, ali ne bez odreenog smisla, ipak, kao svakodnevna etnja potpetica Madame Dubois niz Lexington Avenue, koju gledah tako udno, u svoj putenosti njene sredovjenosti. A onda me, najednom, proguta plava plima tiine, onako limbino, usisavajui me u nitinu, oku dok je nebo izmicalo, kad sjeah se prvog izlaska na puinu i kad krilih talasima, u kojima i sad otkucava bilo moje biti, radost onoga to bijah, ja sin mora, zemlje i neba, ponosni i stameni George W. Rusell, pravi potomak svojih britanskih predaka, mornara preve, ostadoh takav i do zadnjeg udisaja, u tako prisnom i iskonskom zagrljaju vode irok kao okean, kao beskraj koji se pruio preda mnom, tada kad uminu svijet, na uminu, za me.

44

Europa, Liber Barbaricum


fr Peter Handke

Ni sna o tebi na razvijanoj javi. Ni misao tedra o tebi da se javi, kao pohvalno slovo za utjeenje. Niti su puti kojim hodi sva u ritama, negdanja gospo zlatna, renesansna. Nevidna barbarskom oku i romejskom starcu to kunja na Via Statilia, jutrom, a ni gosparu to eta se prkose vjetru, predat nutarnjoj lihvarskoj raunici pod Bellvedereom, niti balskoj raskoi versaillskih dvora gdje je posve nemogue biti edan. Pa kud se izgubi tvoj duh, bezdjetan, i kome li testamentarno, a pogreno bjee namijenjen? Vijekovima ve pokuavam da ti ugledam lice s Balkana, pogledaju preko italskih strana, ali te ni u obrisu nema, na praznom tafelaju s meama zemnim. Pa se pitam danas, da li jo uvijek postoji, nevjernice, ili si samo zalud izmiljena, kao loe djelo nekog bezvrijednog pisca, to samotno u lagumu eka miji zub jedinu pravu namjenu hartije razasute u vjetar, harpijo i hetero kojoj ni grijeh vie ne druguje.

45

Segregatio, made in Bosnia

Polupan krag, so na ranama, brljan gdje bjee loza vinova, pijetao to se oko ose okree na dimnjaku ruevna doma, a niti iko da svrati na zarasle staze i bogaze, gdje utvare su najivlji peat krajoliku. Troglavi Kerber stoluje, tvorei bosanski zoon politicon, na mjestu gdje mrtvuje dosada, i gdje obzor bjei od ovjeka kao po kakvoj staroj Zenonovoj aporiji. Kamen preko kamena, kad nisi ni sam nit si s nekim, u ova barbarska vremena, u ovoj dolini suza, u kojoj Mount Everest tuge isprali ne bi ni talasi Brahmaputre. Dan noi u danu svenoi je. Svenue i ti, ekajui da ti se teke zidine same otvore, jer Kljuar je odavno klju zagubio. Ni gavran da grakne. Niti teina sjenke od neeg da padne na tlo. Matrona ove zemlje snena lei i gorko tudi pod stekom neznanim. Nikto da udi za batinom razbatinjenom plam neugasivi. Suzu da zaustavi.

46

Bus rapsodija u malom Promatram, poput kakvog arheologa ovakav momenat, brechtovski ak, dok put u nigdinu bosanskih vrleti vrluda, autobusom dok se vozim, koji kao da stie iz pretpotopskih vremena, sjedei na tvrdom sjeditu, to nalikuje kakvom mermernom spomeniku, kao i obino, putnici su veinom starci, smreurani od godina i blizine smrti, i koji ljubavni par to se pokuava igrati ljubavi. Dok mnim kako Kenozoik jo nije minuo u ovoj zemlji, pogledm na maminog sina preko puta mene, ima 30 i koju banku, ita Politikin Zabavnik i fura se na Chea, on je moderni Don Quijote, ali vjetrenjaa nema, niti on uopte juria na kakvu kulu od slonovae. Pije kafu iz termos-boce u ovoj termos-zemlji, gdje su ljudi ubijali jedni druge na tako zvjerski nain da bi ih se sramio bilo koji bolji ilustrirani asopis naslovljen kao Bestiarium. Ima tu dakako i neka klinka nafurana na punk ili neku alternativu, sa dobro natimovanim egom. Vozai su tu ipak glavne role, trebalo bi ih sve odlikovati udarnikom znakom za stoiko odolijevanje praini. Iz koje nije mogue pobjei jer svaki put u ovoj zemlji nalikuje simbolu drevne zmije koja jede svoj rep.

47

Surralisme, sarajevski Staccato Na Sarajevskim danima poezije, razgovaramo u dubini noi, nas nekoliko uvara otpeatiranog zavjetnog kovega, u kojem moete prepoznati Poeziju. Usnulu od vijekovnog nebuenja. Bdijemo nad njom kao na ukopu. Rijei i slova dobijaju svoja surova champollionovska objanjenja. Ali smisao ipak bjei. U snu. Peter Rhmkorf jae zmiju nad nama. Nalik chagalovskim nevjestama. Kajoko Yamasaki mi govori o Kotodami, dui rijei. Petar Opai izgovara sudbinsko Cogito ergo non sum, a Stevan Tonti mi nalikuje na jednoroga, uprkos godinama. ukova je sjenka izmeu nas. I golgotske slike, raspetog grada, kao Agneca. Prolazim poslije ulicama, dugo, u plemenitoj prisnosti izmatanog. I stvarnog. Nad nargilom starca ivot itav stao u jedan otpuh. Toliko boli u svakom koraku. Nemoni da se do kraja prepoznamo jedni u drugima, odlazimo, svojim laama osame, sretni zbog te doivljene prisnosti koja nas spaja jo od antikih dana.

48

Sacada

49

Khartoum chant

Smrt je silogizam ivotu, na ovom tamnom mjestu, gdje tee rijeka suza i mijea se sa utanjem Nila. Krv je manje vrijednija od vode, tu, gdje se vrlo malo pamti. Caruje pantomima besmisla, a ljudi sasvim malo govore, strano gnjevni, jedni na druge, i na sebe, ne znajui zato. Misao je beskrajna poput ravnice, ovdje gdje, samo sadanjost postoji. Od koje se ne moe skriti. Jer vjetar brzinski razvijava pepeo i ne ostavlja mnogo vremena za razmiljanje. Ni meni, ni djeacima, koji iza prvog oka pue jeftinu travu. Ali ipak kreu na inicijacijsko putovanje. Jo par koraka i postae ljudi ili zvijeri. U zavisnosti od izbora sudbine. Od koje se ne moe pobjei, kao ni od ovog grada. Uraslog u vanjtinu samo.

50

Pruska elegija
za Darka Cvijetia

O/t/kopavanje nebesa. Na trule vonjaju dani. asi rasuti u drijemeu. Jone u ribljoj utrobi. Amfore koju su peatale morske dubine. U ilibaru osa prvotnog gnjeva, uaurenog oka to pamti sada fosilni pejsa. Dalek kao pruski plotun. Ratno doboanje u magli. Elegija krvi to izvire na ustrijeljenom mundiru iz gejzira izdiueg srca. Bog je ravnoduan. Ustrijeljen ljeljen. Angel iz niponskih legendi. Miran kao mravlja kolonija u trenutku Velikog Pljuska. Naborano je elo Gospe. I ue na kojem je Smrt klati. Dok raste mimikrija. Otvarajui utrobe gradova. Akuerski. Kao u Auschwitzu. utimo u biljuru bilja. U lanom Weltschmerzu. Nebesa su prekopana licama. I piramide u el-doradskom zanosu. Kao oi yellowstonskoga losa. Jedino posao crva spozna moda, smisao konanice. Svrhu hodajueg pergamenta.

51

Zapis, u vjetru nainjen


za Slobodana Nikolia

Otpisujui ti, moj daleki brate iz bliske davnine i daljine, prisjeam se naih susreta i dubokih razgovora dok no padae po nama, no u kojoj davno usnismo isti san, pod naim sumatraistikim planinama, prisjeam se hodanja po kraterima svijeta na magmama rijei, noenih unutranjim mirom, nemirom, u potrazi za utoitem, tihim pribjeitem, u kojem smo odavno nastanjeni, i na kraju, prisjeam se utanja, izmeu pramca i krme, dok laarismo nestalim Panonskim morem, kao Burlaci sa Volge. I pitam se onda, ima li veeg bogatstva od spoznaje da neko udie svijet na isti nain kao i ti, i dijeli istu sudbinu, voen unutranjim strujama, burama to nas lome iznutra. U grlu gasnu rijei, kao zvijezde arabeske nebeske, vremena dok ponestaje, a bremena se mnoe naa, pustinjarimo, putovodei se drevnim putokazima, po kojem je srce sutinski vid vidovitih, u jarmuschevskom vozu sa kartom u sudbinskom smjeru, bez prava na povratak, trenje smo, u sivom reljefu nade, dimovi koji nestaju u plavetnilu oproljeovanog neba kao zlatotkane Ahuropete vizantijskog azurita, jedan ton trublje iz grla kavkaskog amana, arija koja donosi blagodet, ali i prokletstvo, od ega smo sazdani, surova mjera smisla, po kojoj emo nestati, u bezdanom danu, koji jo ne smijem da imenujem, u slici vjetra, u kojoj se, silazei, uspinjemo bez prava na osvrt, kao Orpheus, kajui se i za bive i za posledujue.

52

Himna vjenog trenutka


za Jorge Luisa Borgesa, najveeg arobnjaka literature, koji je znao da se prolost i sad dogaa.

Pjesma vaskrsava tamo gdje umire, hiperborejski dok cvjetovi gladiola otvaraju svoje latice u jutru skandinavske ravnice, dok Hristos hoda na procesiji, Pontius Pilate mazno stie enu uz sebe, dan je predvojen, kao Damoklov ma nad glavom Cesarovom, a John Lennon je ve ustrijeljen, dok otac jednog udesnog djeaka spoznaje da e mu se roditi sin-aneo Michelangelo. Basho se sijee na drugom kraju svijeta, vjerujui u savrenost sklada kojem se predaje, toplo je pod nogama Jeanne dArc, na Kubi vrijeme i dalje miruje dok divni starci pjevaju tunu ariju Buena Vista Social Cluba. Noah puta golubicu u potrazi za kopnom, Juan Roman Vellasco vodi ljubav sa Mariom Ituan, a Imhotepa iz sna budi misao o gradnji prve piramide, Ulysses umire u Penelopinom krilu, sa milju o arobnici Kirki, vene Le Fleurs du Mal na licu Katarine II, dok Lukretia Borgia razodijeva svoje tijelo, preputajui se orgazmikoj strasti ljubavi. Kafka pie Das Schlo, jedan baobab u Africi gubi poslijednju kap ivog soka vezu sa zemljom, predajui duh svoj vazduhu, a u jednom movarnom selu Aborigini sviraju na Didgeridoo-u, ja gledam kako mi prilazi preko mosta Mirabaeu, znajui da se sve dogaa jer mi ti dolazi u susret, ti, koja u meni oivljava vjenost svijeta, kao smrt u umiruem Sokratesovom oku, koji umire, vaskrsavajui u snu kukute.

53

Pjesma o lebdenju U trenu kad umirae starac koji nekada bjee pjesnik, neki udan vjetar ue kroz prozor i aluzine odkrinute da unese poslijednji nemir u pasivni pejsa sobe, kad knjige osjetie da dua starca ve lebdi i da ih ostavlja sudbini njihovoj sopstvenoj, u neizvjesnosti, jer nekima se spremao pogrom vatre, neke e vjerovatno zavriti na smetljitu, dok e samo neke sretnice, u kou uvijene, zavriti na policama kakvog antikvarijata, ekajui da boanska ruka kakve gospe nekad oivi ono to se davno zapisa u njima. Bjee to poput otkrovenja kad starac bez ikoga svog ispusti duu, udiui onosvijetovno, preseljavajui se u nebesa, i zaudo, ni zrnca tuge u njemu tad ne bjee, jer svjetlost koju ekae njegove slijepe oi sad bjee vidljiva, svjetlost koja ga prenese viim sferama, i ne bjee straha u njemu, pred buduim, niti zbog onoga to ostavlja iza sebe, jer je odjednom spoznao da svako doivljeno osjeanje ima svoj siguran dom, kao to ga imaju ptice, biljke ili ribe.

54

Iz Buddhinog dnevnika Pamti svijet kao poslijednji bezvuni dan, u kojem e leptirova krila tvoga tijela imati teinu tmurna neba, pamti ga kao rijeku u kojoj si se prvi put ogledao, jo ne razumijevajui poruku neizgovorljivog, pamti svijet u tiini, dok pria na sudbinskom jeziku, budan iznutra, kao primer iskonske radosti, pamti, i nikad se ne osvri unatrag, da bi prolost ostala u dogoenom, u jedino moguem, utoliko blia zbog prividne daljine. Dua je larva koja osjea strujanje oba svijeta, i ako je zaboravi na trenutak, zaboravie na sebe, sadhu, jer sve promie sporo, a kosmos nije vei od zjenice oka, ako naui da mu udahne sutinu. Miriu makova polja, u cvjetnoj aki svijet se skrio od oble praznine. Ne postoji dan niti no izvan tebe, putnie u vodenoj kapi, u zemnoj posudi, u svjetlosnoj zraci, ako krene to dalje, doi e blie sebi, blie duhu izvan kojeg nieg nema. I budi kao ptica u logu. Smiren. Kao pepeo.

55

Liboa Ispijajui Vio Verde, u ulici Augusta, onoga davnoga ljeta, dok je na grad blaeno padala polutama, na plonike nalik Cortasarovim kolicama, dok mi je u mislima, neprestano, i odsudno, gotovo hemingvejski, u zvonu unutranjih zvona odzvanjala rije morna, kojom Portugalci imenuju ples, a u ijoj dubinskoj semantici uh talasanje mora, izvorita ivota, imadoh nacrt, za ovu knjigu; Docnije sam, etajui trgom Rosio, u dubokoj nonoj tami, slutei slijepe Borgesove oi u njoj, u sebe prizvao i njegov tango argentino, taj ples, najuniverzalniji od svih plesova, mogao sam potom krenuti na putovanje bjelinama knjige, kao mornar to hodi zapjenjenim talasima, i radostan bijah zbog toga, tad, kao klovnovi na tom trgu, te veeri, no i beskrajno tuan, kao procesije inkvizicije, u prolosti vijekova, kad je smrt pirovala na istom mjestu, kao Marizin fado koji dopirae iz nekog malog bara tada, Fado, meu Fado, meu Fado, meu Fado

56

Pjesma za Vicentea Aleixandrea Svijet ivi samo iznutra, u barunastom tkanju disanja, slavei ivot u osovljenoj noi, kao ivi kameni kvadar na jednom etalitu Madeire ili Khajamova Rubaija u kojoj se i raduje i plae u isto vrijeme u spomen na davnu tugu, kao u fadu, kojeg noas sluam, taj boanski prah ozvjezdane muzike, sjetni glas Amalije Rodrigues, dok agavin sam samrtni pokrov, dolce vita ogrnuta na lea Marije Antoanete na njenom putu ka giljotini, i prazna ahura mrtvocvrka koji je iscrpio glas pjevaa u sebi, nai ete me i kako alobno tuim na nekom alu, osamljen kao Torre delle Done, a lice moje najprije ete moi zamisliti, naete li kartu Mediterana, otisnutu rukom Fransoe Olivijea 1662. godine, ta karta lice je moje, lice svijeta to zamire

57

Crtica o postkomunizmu Devedesete. XX vijek. Bosna. Doba Aresa. Doba Sinjore Morte. Nalik kartaroima, delati naroda boje zemlju u krv. Ratne igre, doboi i talambasi. Jutra grobnoutrobna. Turobna. Kao i besane noi. Kanonade topovskoga mesa. Tijela od praine, preklani vratovi, snajperski hici. Dok naci-voe u tami svojih jazbina briljivo glancaju partijske znake iz doba Velikog Inkvizitora. Strahujui da ugode samo svojim zajedljivim enama. Ne mislei o onima to se kolju po rovovima. Nautrb njih mikro-Napoleona. Ne marei o injenici da su postali gori od tehnolokih ivotinja kojih bi se stidjele i one iz Orwellove Farme. Konzumenti jeftinih sranja sa svjetske novokolonizatorske pijace. Ljudi-zvijeri.

58

Barrida

59

Kroki za Ljubav
za Arsena

Gotovo je, ja sam samo samotan kralj na ahovskoj ploi, bez kraljice i svite, a ti sve sa svitom, s kraljem kojeg ljubomorno uva za leima svojim, atakuje, i meni je preostalo jo samo jedno slobodno crno polje na kojem u pasti zauvijek. ah-mat! Padam, a ti uiva u igri to se moe imenovati kao ivot. Ljubav je tako okrutna i uvijek ima surove svretke. Bez opravdanja. Bez uenja.

60

Predsokratovci I u najdublji limb tvoje amfore, te podzemne pei(ne) s jezerom u sri, ja staviu ma svoj glineni, ara to postae. To bie sjedinjenje vodenog i zemnog, tih formi, arobno iniciranih vulkanskim principom vatre. Da bi se moglo opstati u dobu vazduha, poslije svega, u kruenju. Na isti nain neponovljivom opet. Sutina ipak u trenju je. U prvotnom epifanijskom dodiru, beskrajno protenom u ono to imenujemo kao Vjenost. Iskon. I Apeiron. I njihova androginost. Nama povezana u Jedno.

61

Definitio U meko utisnut trag, na crvenoj zemlji Penjaba, staje tvoja srnea noga, u srebrnu rosu jutra, Vishnu dok udie i izdie svijet svakoga trena, nad hrbatima gora, boje razbuuju dan, a ti, daleki odraz sveprisutnog mene prati, kao Luna, u sustizanju zore, putevi poslije uvijek se vraaju bitnom, itam na Jidiu, dok svaka sam pora tebe, a ti se krije pod indijskim platnom, nalikujui zgrenom vru Grke, ukotvljene u arhipelag Pele. Putovodi se osjeanjima, zagledana u punou nasluenog, nalikujui Sidharti, dok ini ti se da odumiru damari u tebi, sem mene koji sam losos u tvojoj utrobi, skliska riba koja se vraa ishoditu, uvijek, dok te grlim iz daljine, sunevom zrakom, to ti miluje sfingu lica, java je nepokretna, ita iz oka abljeg, iz lotosovog cvijeta, krotko dok koraa, kao sjen u magli, koju amdija Haron na obalama Styxa eka, ja sam pharoski svjetionik to nevidljiv ostaje do tanina, u magmi alexandrijskog sunca. Sve je sutranje zapravo jue, govori mandala starca nagnutog nad izvor koji pluta u eteru. Prati trag, kao iopa zagledana u sopstvenu misao, dok brodi nebeskim prostranstvima, i znaj da se nikada ne zavrava, ono to se duom slika, u tebi, u tragu koji prati.

62

Erotographos Gravitiram, ispupen kao indijski hramovi, svijet dok je falusoidan, udomljen u sferu kosmike vaginalizacije, ivi se u traenju ekstrema, karakteristine pojedinosti, interpoliranja, ekstraktovanja, apstrahovanja, prevakavanja tradicije to mumla u poluupljem stablu, koje ak ni divlje pele ne nastanjuju. Bez utiskivanja linog nema ni mudrosti, a bez mudrosti sve je jalovo. Vrtnja u krug, bez klijanja novih mladica. Ti, koja prolazi kroz zidove mene, bolje to poznaje, nego ja. Diui isti vas-duh, pokoravamo tijela vladavini elja, navika. Svijet je bezosjeajan. Svijet pokopava ljubav. Svijet je bludan. Svijet nije budan. Iznutra u sebi. Naui me da volim. Razuzdavajui okove mene. Pretvarajui me u Prijapusa. Ekspolirani maksimum masculinuma. Koji e osvijetliti mrak tvoje sobe, utrobe. Ekstaziran. Gravitiram. U tvojim oima najivlji.

63

Transcendenca Arabica Glas se iz eha vraa u usta ljubavnika, opet, nakon dugih vijekova lutanja, prelazei put pjeskovitog vremena i prostora, u libeli klepsidre, u srcu, u puhoru, slikam Arapina, mog davnog dvojnika koji mi ne iezava iz pamenja, i tebe koja dolazi kroz uti vjetar pustinje, zaogrnuta zarom purpurnosvilenim, nalik zori koja se pomoli na rubu dine i neba, tvoja usta su peat ljubavi, mislim u sebi dok gledam tvoje duboke oi, crne zjenice u koje je stao itav moj svijet, dok ti govorim kako je beskraj u nama samima, dok se dugo potom ljubimo u sjenci palminog drveta, dok no ne prevari dan, a prve none ivotinje ne krenu u lov, govorim ti, obeanje po kojem se nikad neemo zavriti, ako je sasud due dovoljno jak da nas sauva zauvijek, a glas se pretvara u tiinu koja nas obuhvata, dok uviremo u dugi san vjenosti, dok se ne probudimo u tuim tijelima, ali dovoljno bliskim nama po strasti, koja ih spaja. Iezavamo, u dnu bunara bestalasnog, nad kojim se ogledamo poslijednji put, a odraz nam je jedan. utim i puim. ekajui te da se pojavi opet u mom ivotu preko Le Pontes Mirabeau, u burki, sa oima i kosom crnjom od zifta, od drevnosti neke prisne znane mi. Ehu, mog glasa.

64

A Gloomy Wander-lied*

O, gdje draga moja prebiva sad, ije tijelo moglo bi zasjenit cijelu i pompeznu renesansu, sjajna kao sjaj to ponad gora stie se u svu sunevu i snjenu svjetlost jutarnju, smaragdne oi pamtim i sad, kad lutnja je moja neutjena, zbog gospe te, koja srcu mi nestankom rane raskri, te zlehud bludim, pijan od ukletosti, s Mamonom zdruen, nemiran i plah, kao vel vjetru predat, il brodica ljuska orahova, buri nevina. Gdje skrila si se, golubice plaha, i pod ijim krilom gue, sretna, ne mislei na mene, nespokojnog skitaa, to ostade za tebe, izmeu valovlja, to te drugom odvede. Ali ti u meni stanuje i sada, kada dua je moja nalik otklopljenom vru, i nakon toliko godina, koje me sve bre i bre u pijesak pretvaraju, u tiinu. U nar raspuknut, blizak sasuenju.

* lutalaka pjesma

65

Aneoskim tragom Dolazi kroz vinograd u oblaastom hitonu, lakokrila, gotovo ne dotiui zemlju, razbokorena u predjelu kao Dafne, koliko zemalja prooh, i gradova da te naem, budan u tebi od iskona, endimionski snen za ostatak svijeta; Sjea li se, kako je pod nama drhtalo lie, u nama, kad te stegoh uz sebe, i usnama u tvoje usne utisnuh peat ljubavi, i kako istim dahom upravismo jedro na puinu ka suncu, aneoskim tragom idui.

66

Zrcaljenje

Lutajui neprozirnim svijetom, zapleten u njegove mree, narcisovski odraz traih u ogledalima u kojima, zaudo, ne bjee moga lica, i dok te gledam kako spava, jutros kada je svijet zastao u vjenosti, znam da sam naao odraz u tebi, ja koji sam davno zaspao, jo prije roenja, sad u konano otvoriti oi u tebi, koja u meni govori vjetrovitim glasom i rasplie davne vorove tuge, svojim osmjehom.

67

Altajski soko Nad vrhovima Altaja, ja sam kraljevski soko, puten iz ruku Talajkana, ne ustremljujui se na lovinu malu lisicu to nespretno je napustila majino okrilje, prodornim oima, traei tebe, moja divlja enko, sokolice, da bismo se zajedno izgubili u beskrajnim prostranstvima bjeline.

68

Gancho

69

Mladi Casanova Ti si tiina koju obljubljuje glas moje poude, vuica u tebi je jedro moje strasti, ako sam onaj koji potanja, budi moj svjetionik, kaplja za moja isuena njedra, sjaj to ne tamni na ostavljenim stvarima za svjedoanstvo da je mogu beskraj, ti to si rije koja krvari srce i crta filigranske oiljke tuge po njemu, osjeam, plima koja nadolazi donosi godine zaborava, niti pauine za staze kojima vie nikada nee hoditi tvoja prebijela ednost dok budem vritao u reetkama bola kao izgubljen samoglasnik meu svim suglasnicima ovoga svijeta, ljubav je rat, ljubav je smrt, izgubljen dom u kojem stanuju mrtvi kojih se stidimo kad zastudi ivot u nama ti si igra, ti si ioda, bogomoljka koja jede svog ljubavnika poslije koitusa, surova spoznaja da ljubav je gubitak sebe.

70

Platonistika Ima li ita ljepe od golog tijela na mjeseini? Koje je brod to ga talasa ritam ljubavi, zov to nas iz mraka dovodi svjetlosti, prepletu animusa i anime to se trae, bivajui Jedno u kolopletu ljubavne igre. Ta zdruenost, potom, nalik je animalnom parenju jastoga, koje iskljuuje svijest, a ipak je daleki odziv boanskih sfera, sonorni zvuk koji oslukujemo od postanja. Ljubav je istovjetna, i na dlanovima, i u dubokim labirintima srca. To je vrcaj vulkana to gori nutarnjom vatrom pod pokoricom epiderma. Zbog koje sve jeste. Eros i Psiha. Agon i strast zaratustrovska, lampion bez kojeg sve no bi bila. Bez kojeg bi svenula naa unutranja bila. Ima li ita ljepe od mjeseine na golom tijelu?

71

Od ruke koja hladni edno je tijelo, u ljubavni grijeh kad potanja, ipak, napeto kao struna, ili luk to odapinje strijelu u prostor, oslobaajui se okova zemnih, tad je u letu, nebonosno, zbog Drugosti i stvoreno, prkosno, uzdignuto kao pobjedonosni barjak iz bitke kod Waterloa. Kao tvoje tijelo,draga, koje noas posmatram, dok spava, Alkmeno moja, madame Duval, boanska gospo, mislei na to. Metaphysisom ljubavi. Ne znajui to sam tad. Nalikujui bogu iz djetinjstva svijeta. U svjetlu nepokora. ike smo drevnoga plama, boanskog daha, u koje Tvorac mijehu zemljanom udahnu ivot vjenog Onostranstva. Mnim o svemu tome, sluajui dobar jazz u tangu misli.

72

Una musica brutal Ljubav je istovjetna i na dlanovima i u dubokim zakucima srca, voljeti se moe i nedostatnim rijeima, kad biva posve drugaiji od onog to se od tebe oekuje, u tom momentu jausovski iznevjerenog oekivanja, momentu to je nalik onom iz antikog teatra, kad na scenu stupa Deus ex machina, i momentu koji je moda jo jedini razlog to se ova planeta i dalje udvara Suncu, razmiljajui o tome, sluam kako laserska igla pronalazi Una musica brutal od Gotan Projecta, posmatrajui tebe i tvoje oi, stopljene s mojima, dok postajemo davnanje Jedno, u inu ljubavne igre, u nostalgiji nedostajanja.

73

Retroaktivno Otpisujui buduem pamenju, vraam se u skladnu prolost, nostalgiui, inverzivno, u oba smjera, ka uspostavi davnosretnih vremena, i onih koja tek treba da se dogode, svijet nestaje brzo, a ljudi nisu zagledani ak ni u laljivo vrijeme na zidu, oi dok p(l)amte, djeak ondanji je jo uvijek u onom vrtu, zaahuren u pradavnost godina, sa stripom Huga Pratta u sopstvenom krilu, ali u stvarnosti on ve je odrasla biljka, urasla u nesrazmjer, postavi i sam Corto Maltese, iz crtanih pria tog istog Pratta, mornar bez lae, bez jedra i zemlje, on koji sluti samo postojanost tragova u mokrom pijesku, nje, koju priziva kroz arobni zvuk iz sfera beskraja, muzikom Astora Piazolle, vjerujui vie otisku srca nego otisku oka.

74

Tango naih tijela

U dobu nae none budnosti, dok je sumorna magla padala na usnuli grad, naa tijela su svijetlila, u strasnom aru ljubavnog zanosa nahodei se, isprva si se izmicala, kao srna, kao igraica tanga, koja na poetku plesa izmie svome partneru, a kako je no odmicala, postajala si sve vie nalik vuici iz transilvanskih uma, odzivljui se iznutar sebe na moj lycantropski zov, prihvatajui igru zavoenja, igru mojih dodira. Soba je naa tad bila ocean, a krevet pod nama bjee jedrenjak, kojeg zaljuljae naa nemirna tijela, u zmijskom prepletu, u dugoj nonoj plovidbi to dojedri nas na obale jutra na koje pristaju umorni ljubavnici. Sjea li se, moabitska Ruto moja, kako sam u tebi probudio enu i kako je svijet satvoren zbog Drugosti te noi postao singularan, nama zdruen. Tango naih tijela plesao je kroz nau uzavrelu krv, pijanu od vina, pijanu od ljubavi. Sonatom bestijalne i beskompromisne semantike glagola "pripadati".

75

Tango ljubavnika Nai su asi oni kad mirne due spiju, a vani ostanu samo one, ija tijela prozbore iskonskom mimikom ljubavnog zova, na pustim dokovima, u vrtovima malih luka, gdje brodovi pleu tango, u tihom talasanju mora, iz malih krmi dok dopiru zvuci nekih sjetnih ali i pijanih melodija, tada, negdje u polumraku de chiricovske neke ulice kad nam se susretnu oi, ti e biti marina to e prihvatiti moje sidro, kao to ga prihvataju njedra zemlje, kad brod pristane poslije nekog dugog putovanja, a tvoje e tijelo biti viola po kojoj e gudala mojih prstiju svirati ljubavne himne. Ja u biti vitez to e pokoriti sve tvoje elje, tvoju drevnu glad, meteorskom snagom, punoa koja ti nedostaje od postanka ene, koja ipak prethodi stvorenju ovjekovom.

76

Tango dodira Zapleimo taj tango, dodirima divljim kao patagonijski gva u oluji, u strasti od koje se ne moe uzmai, zapleimo taj tango zavodnika, moja Lolito, Evito, Estela Canto, noas ja u biti tvoj gaucho, mornar to e jedriti raskonim prostranstvima tvoga enstva, krotitelj tvojih iskonskih nemira, strasni aneo bluda, macho, pripijen uz tebe, uz aleph kojeg slutim u spirali tvog pupka, irei bandoneone tvojih grudi, ulij me u sebe, u svilene alove pohote, ne mislei na gubitak, dok postajemo Jedno, pleui Tango u Gradu Vazduha.

77

Zapis o smrti
bratu Vladimiru

O, davno to bjee, u naru ivota djeakog ba, kad bijah jo bezazlen, suncu upravljen, ne nasluujui tamu to najprije sie sa planina i uze sebi starog mog roaka jednog, samrtnim pokrovom, zbog kojeg se uti, kao u potroenoj ljubavi, dobro upamtih tu jezu, nenadoknadivost gubitka to izaziva, strah u svakoj pori, i pitah se tada emu slue aneli, kad titovi njihovi za nas ipak su probojni samrtnome mau, koji dolazae esto poslije u doba rata, uzimajui ono to ti je najdrae, napose moga brata, za kojeg vjerovah da i sam je aneo; Ogrubi i koa, i srce, i suze duplje u pustinje pretvore, u usahla korita rijena, pa ipak smrt je janusovsko boanstvo, i poslije svega izmami osmjeh, ne bezrazlono, a ivot se nastavlja tamo gdje se mrtvi smiju, na neki drugi nain, i gdje su smrti neprobojni svjetlosni titovi aneoski, kad ljubav dovoljno u(z)raste, u korijen ili nebokronju.

78

Salida

79

Virgilijanska oda za Philoctetesa In my end is my beginning. U otpustu kazni koje ne zasluih, ekajui izvrenje Divove volje, po kojoj Troja na koncu mora pasti od mog luka, na ostrvu na kojem amih, inkarniran u tugu galebova, tih prefinjenih, oblaastih ptica, uraslih u nesrazmjer, ridao sam, ranjen zmijskim otrovom, kojem jedina svrha bjee da me iznuri i tako moj gnjev ponudi kao razrijeenje dugog rata. Najtee od svega je u Edenu biti nesretan i odbrojavati dane, udei za slavnom smru, nepostojan kao paperje.

80

Radomir D. Mitri, roen je 29. 4. 1981. godine u Jajcu, u Bosni i Hercegovini. Zavrio studij knjievnosti Filozofskog fakulteta u Banjaluci. Pisanjem se bavi od svoje etrnaeste godine, poezija mu je objavljivana u brojnim asopisima i prevoena na engleski, njemaki, francuski, italijanski, panski, ruski i bugarski jezik. O njegovoj poeziji objavljeno je mnotvo knjievnih prikaza. Za knjievni rad dobio brojna priznanja, od kojih su najvanija: - Nagraivan na Tridesetpetom festivalu jugoslovenske poezije mladih Vrbas (2003), dobio Brankovu nagradu (2005), Nagrada Milo Crnjanski (2005), Slovo Podgrmea (2007), I nagrada na Meunarodnom konkursu poezije Castello di Duino, koju dodeljuje Poesia e Solidariet, Trst, Italija (2008), Nagrada grada Banja Luke (2008), Medalja Nosside, priznanje Unesco Vorld Poetri Directori-ja, Reo Kalabrija,Italija (2009), I nagrada meunarodnog festivala Duko Trifunovi, Novi Sad
81

(2010), I nagrada meunarodnog festivala Vojislav Despotov, Novi Sad (2011), Plaketa Nosside, priznanje Unesco Vorld Poetri Directori-ja, Reo Kalabrija,Italija (2011), Poziv na putovanje, P70 i Mono i Manjana, Beograd, (2012), Milovan Vidakovi, Budimpeta, Maarska, (2013). Do sada objavio pet knjiga poezije: - Nostalgija za punoom (Art print, Banja Luka, 2004.), - Osveenje, (Narodna knjiga/Alfa, Beograd, 2007.), - Summer Kvartette and Stori about Mediterranean/ Letnji - kvartet i Pria o Mediteranu, (Art print, Banja Luka, 2008.), - Unutranji Vavilon, (Art print, Banja Luka, 2008.), - Mornarski Tango, (Connectum, Sarajevo, 2010.) i roman um Panonskog mora, (Mono i Manjana, Beograd, 2012.). Poezija mu je zastupljena u nekoliko zbornika i antologija, od kojih su najvaniji naslovi: Voci-Silenzio/Voices-Silence, Ibiskos Editrice Risolo, Empoli, Italija, 2008., Nosside 2008, Nosside 2009, Reggio Calabria, Citt del Bergamotto, Italija, 2008., 2009., Van Kutije, Gligorije Dijak, Podgorica, 2009.,Neue Literatur aus Bosnien und Herzegovina, Sarajevski otvoreni centar, Traduki, Sarajevo, 2010. i Antologija dobitnika Brankove nagrade, Novi Sad, 2010. lan redakcije asopisa Lipar. lan Srpskog Knjievnog Drutva. Ureuje blog na adresi hiperboreja.blogspot.com ivi u Kragujevcu.

Copyright by Radomir D. Mitri

82

83

84

You might also like