zato što ne možemo da razumemo, mi moramo da mislimo da si bio bolestan. To je -kao nekakva menstruacija. Kod vas ih, izgleda, imaju i muškarci. I kad ih već imaju,imaju i pravo na njih. Zato, pusti ti njih neka oni to samo teraju, nemoj ih zadržavati."I stvarno su me vratili. A kad sam prvi put došao na posao, samo što mi na ulazu nisuslavoluk bili postavili.U stvari, ja sam ovde, pomalo, popularan. Opet zbog boksa. Treniram fabrički klub. Aosim toga, radim i ono što u Jugoslaviji nikad nisam ni pomislio - u sindikatu. Kadsmo se burazer Vlada i ja pre tri godine sreli u Italiji i ja mu to ispričao, on se prostoupišao od smeha; u Jugoslaviji stvarno ni za šta drugo osim za cure nisam znao; i za boks, dabome.Kod kuće, naravno, imam naše ploče. Ali tamo ne volim da ih slušam. Rastužim se. Ne volim da uznemiravam Arnea i Inge. On, moj sin, izgleda, voli ih. U početku ih je puštao da bi, valjda, meni ugodio. A posle ih zavoleo. A ja, kad se zaželim, dolazimovamo. Malo mi je lakše otkako ovde ima naših. Gotovo šest godina bio sam jediniJugosloven u celom Estersundu. A sad nas ima gotovo šeststo. Kad su počeli dadolaze, očima nisam mogao da verujem. I - ovde malo žvalavimo po naški, malo pevamo po naški i malo plačemo po naški. A onda odemo svako na svoju stranu.U stvari, ja im ovde dođem - kao nekakav drveni advokat. Kazujem im kakvi sušvedski zakoni: na šta imaju pravo, na šta nemaju; prevodim im kad im šta zatreba;ovaj klub, tu prostoriju, švedski sindikati su im dali: ja sam im to sredio; dosta njihsam u fabrici u kojoj radim zaposlio; kad se pripremaju one naše priredbe, ja im zafolklor obezbeđujem narodne nošnje: i to pozajmljujem od Šveđana; njihove sumuške nošnje slične slovenačkim: snalazimo se kako umemo. I tako, često sam ovde.Često sam ovde, i sačekujem one koji dolaze, ispraćam one koji odlaze. A oni dolaze,i odlaze, a ja ostajem.I kad me uhvati moje ludilo, kad se smračim, Inge i Arne hodaju oko mene na prstima. "Inge", tada kažem mojoj ženi, "Inge, srce mi puca." A ona kaže: "Vidim,Ljuba." U početku je strahovala da ću otići; unastrahovala se, jadnica, pored mene."Ti, ćeš, Ljuba", kaže, "jednom otići od nas. Sešćeš na voz, i ostavićeš nam tvoja kolai tvoju kuću, i nećeš se vratiti. Ostavićeš nam kola i kuću umesto sebe. A šta će namakola i kuća umesto tebe?" "Ne budi luda", kažem ja njoj; a ona mi još ne veruje. "Ne budi luda, nikud ja neću otići. Nikud ja bez tebe i Arnea neću poći." I, kažem, u početku mi nije verovala, a sad zna: to mora tako da bude; proći će me. I kad me viditakvog, srpski mi kaže: i ona se uči da govori srpski: "Pa, Ljuba, idi malo u tvojaJugoslavija. Sverije je dobar, ali za tebe je Jugoslavija najbolji na svet. Idi malo u našaJugoslavija." - To naša Jugoslavija ona kaže zato što svi mi, i ona, i Arne i ja, imamodvojno državljanstvo, i švedsko i jugoslovensko. To sam takođe sredio. - A ja jojkažem: "Ti, Inge, kao da si se na Dušanovcu rodila."Tada uzmem od fabrike nekoliko dana neplaćenog odsustva - i oni su na to navikli, pami više ne prave pitanje - i sednem u kola, pa po tri dana i tri noći vozim kao lud. Jasam, inače, pažljiv, oprezan vozač, i ne volim da jurim, ali tada nemam vremena ni zaspavanje. Za volanom samo po dva-tri sata odremam. Tek kad dođem do austrijske inaše granice, zaustavim se. Svratim u neki motel, okupam se, ljudski se ispavam - jedanput sam tako šesnaest sati prespavao - obrijem se, presvučem. I, polako, pređem preko granice.Tada uđem u Ljubljanu, ili u Celje ili Maribor - niže da idem nemam hrabrosti: oBeogradu da vam i ne pričam - zastanem i parkiram se pored trotoara. I tako ostanemu kolima. Spustim prozore, gledanm oko sebe i - slušam. I, verujte, Slovenci sasvimdobro žvalave po naški, ništa se ne razlikuju.I tako, ne izlazeći iz kola, presedim po pola sata, ili sat ili dva.
Leave a Comment