Welcome to Scribd, the world's digital library. Read, publish, and share books and documents. See more
Download
Standard view
Full view
of .
Look up keyword
Like this
0Activity
0 of .
Results for:
No results containing your search query
P. 1
Fyodor M. Dostoyevsky - Bijele Noci

Fyodor M. Dostoyevsky - Bijele Noci

Ratings: (0)|Views: 1 |Likes:
Published by Vladan Golubovic

More info:

Published by: Vladan Golubovic on Aug 20, 2013
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

08/20/2013

pdf

text

original

 
Fjodor Dostojevski-Bele noci
»... Il bješe stvoren radi togaDa makar 
č
asak proživiKraj srca tvoga?...Iv. Turgenjev.
PRVA NO
Ć
Bila je divna no
ć
, onakva no
ć
kakva može jedino onda biti, ljubazni
č
itatelju, kad smomladi. Nebo bješe tako zvjezdano, tako svijetlo, te kad ga pogledaš, i nehotice si moraoda sebe zapitaš: zar pod takvim nebom, mogu da žive svakakvi srditi i hiroviti ljudi? I to je novo pitanje, ljubazni
č
itatelju, posve novo pitanje, ali bog ti ga što
č
ć
e slao nadušu!... Govore
ć
i o hirovitoj i razli
č
itoj srditoj gospodi, nisam mogao a da se ne sjetimsvoga smjernoga vladanja cijeloga toga dana. Još od jutra me po
č
eo mu
č
iti neki
č
udni jad. Odjednom mi se u
č
inilo da mene svi ostavljaju sama i da me se svi odri
č
u. Svakiima, dakako, pravo da upita: a tko su ti svi? Jer, evo, ve
ć
je osam godina kako živim uPetrogradu i nisam uspio ste
ć
i gotovo ni jedno poznanstvo. Ali šta
ć
e mi poznanstva? I bez toga mi je poznat cijeli Petrograd; zato mi se, eto, i u
č
inilo da me svi ostavljaju kadse digao sav Petrograd i odjednom otputovao na ljetovanje. Strašno mi je bilo ostati sam itri sam puna dana lutao po gradu u silnu jadu i nikako nisam razumijevao šta se to samnom zbiva. Otišao sam na Nevski prospekt, otišao u park, švrljao po obali — nema ni jednoga od onih lica koje sam navikao sretati na tom istom mjestu u neko doba, cijelegodine. Oni, dabome, ne znaju mene, ali ja znam njih. Znam ih potanko, gotovo sam prou
č
io njihove fizionomije — i uživam u njima kad su veseli, i obuzima me tuga kad seoni mršte. Skoro sam zapodjeo prijateljstvo s jednim star 
čić
em, koga svaki bogovetni dansre
ć
em u neko doba na Fontanki. Fizionomija mu je tako dostojanstvena i zamišljena;uvijek šapu
ć
e pod nos i maše lijevom rukom, a u desnici mu je dug,
č
vorav ljeskovac sazlatnom jabukom. I on je primijetio mene te se srda
č
no zanima za mene. Ako se zbude da ja u odre
đ
eno vrijeme nisam na tom mjestu na Fontanki, uvjeren sam da
ć
e njega obuzetituga. Zato mi ponekad skoro i da se pozdravljamo, osobito kad smo obojica dobre volje. Nedavno, kad se puna dva dana nismo vidjeli te se sastali tre
ć
ega dana, ve
ć
se i mašilišešira, ali na svu se sre
ć
u snašli za vremena, spustili ruke i pažljivo se mimoišli. Poznatesu mi i ku
ć
e. Kad idem, svaka ku
ć
a kao da istrkuje pred mene na ulicu, gleda iz sviju prozora na mene i tek što mi ne govori: »Zdravo, kako vaše zdravlje? I ja sam, hvala bogu, zdrava, a u mjesecu
ć
e svibnju meni dometnuti kat.« Ili: »Kako vaše zdravlje? Amene
ć
e sutra da opravljaju.« Ili: »Gotovo sam izgorjela i pri tom sam se uplašila.« I takodalje. Me
đ
u ku
ć
ama imam ljubimica, imam prisnih prijatelja; jedna od njih kani ljetos dase lije
č
i kod graditelja. Namjerno
ć
u se svra
ć
ati svaki dan da je ne bi, o
č
uvao je bog,nalije
č
ili na mrtvo ime!... Ali nikada ne
ć
u zaboraviti dogodovštinu s jednom prelijepom,svijetloruži
č
astom ku
ć
icom. Bila je to takva umiljata zidana ku
ć
ica, tako me je prijaznogledala, tako je ponosito gledala svoje nespretne susjede da mi je srce zaigralo od sre
ć
ekad sam kraj nje prolazio. Odjednom prošle nedjelje prolazim ulicom, pa kad pogledah
 
 prijatelja, za
č
uh žalostivi krik: »A mene bojadišu žutom bojom!« Zlikovci! Barbari! Nisuništa poštedjeli: ni stupove, ni krovni vijenac, te moj prijatelj požutio kao kanarinac. Radite mi se zgode gotovo razlila žu
č
i sve dosad ne mogu da gledam moga unakaženoga jadnika, koga su obojili bojom nebeskoga carstva.Ti, dakle, razumiješ,
č
itao
č
e, na kakav sam na
č
in poznat s cijelim Petrogradom.Rekao sam ve
ć
da me je cijela tri dana morio nemir, dok mu se nisam dosjetio uzroku. Ina ulici mi bješe ružno (ovoga nema, onoga nema, kamo se djeo onaj?) — a i doma senisam snalazio sam sa sobom. Dvije sam se ve
č
eri domišljao: što li meni nedostaje umojem zakutku? Zašto mi je tako neprili
č
no ostajati u njemu? — I u
č
udu sam razmatraosvoje zelene, zadimljene zidove, strop s kojeg visi pau
č
ina, što je Matrjona goji vrlouspješno, razmatrao sav svoj namještaj, ogledavao svaku stolicu i mislio, nije li ovdjenevolja, (jer ako kod mene makar i jedna stolica ne stoji onako kako je stajala ju
č
er, ja sei sam onda ne snalazim), gledao na prozor, i sve uzalud ... nije mi nimalo odlanulo!Pomislio sam dapa
č
e da zovnem Matrjonu i da je odmah o
č
inski ukorim radi pau
č
ine iuop
ć
e radi neurednosti; ali ona me samo u
č
udu pogledala i otišla, ni rije
č
i mi nijeodgovorila, tako da pau
č
ina još i danas sretno visi na svome mjestu. Naposljetku sam setek jutros dosjetio što je posrijedi. Eh! Ta oni izmi
č
u od mene na ljetovanje! Oprostite mitrivijalnu rije
č
cu, ali meni nije bilo do visokoga stila... jer eto sve, štogod je bilo uPetrogradu, ili se preselilo ili se seli na ljetovanje; jer svaki
č
estiti gospodin ozbiljnevanjštine, koji naima ko
č
ijaša, u mojim se o
č
ima pretvarao odmah u
č
estita oca porodice,koji nakon svakidašnjih službenih poslova odlazi bez prtljaga u krilo svoje porodice, naljetovanje; jer u svakoga je prolaznika bio sada ve
ć
sasvim druga
č
iji lik, koji tek što negovori svakomu sretaocu: »Mi smo, gospodo, ovdje tek tako, usput, a za dva
ć
emo sataoti
ć
i u ljetovalište.« Ako se otvori prozor, po kojem najprije zabubnjaju tanani, bijeli kaoše
ć
er prsti
ć
i, te se promoli glavica ljepuškaste djevoj
č
ice, koja doziva raznosa
č
a lonacaza cvije
ć
e — meni se onda onoga
č
asa
č
inilo da se to cvije
ć
e tek samo onako kupuje, to jest i ne kupuju ga zato da se u zagušljivom gradskom stanu nasla
đ
uju prolje
ć
em icvije
ć
em nego
ć
e se, evo, vrlo brzo preseliti svi na ljetovanje i cvije
ć
e
ć
e ponijeti.Štaviše, tolike sam ve
ć
uspjehe postigao u svom novom, osobitom na
č
inu otkrivanja dasam mogao ve
ć
bez zabune, jednim pogledom otkriti u kakvom tko ljetovalištu živi.Žitelji Kamenoga ili Apotekarskoga otoka ili Peterhofske ceste isticali su se prou
č
enomfino
ć
om manira, gizdelinskim ljetnim odijelima i krasnim ko
č
ijama, na kojima sudoputovali u grad. Žitelji Pargolova i iz daljega na prvi su pogled »imponirali« svojomrazboritoš
ć
u i ozbiljnoš
ć
u; posjetitelj Krstovskoga otoka odlikovao se nepomutivoveselim likom. Kad bi mi se dogodilo da sretnem dugu povorku voza
č
a, koji s vodicamau rukama lijeno kora
č
aju pokraj kola, natovarenih cijelim brdima svakakva poku
ć
stva,stolova, stolica, divana turskih i neturskih i drugom ku
ć
nom starudijom, na kojoj povrhsvega toga
č
esto sjedi na vrhu kola slabašna kuharica i
č
uva gospodsko dobro kao zjenicusvoga oka; kad bih gledao
č
amce, teško natovarene ku
ć
nom starudijom, kako plove po Nevi ili Fontanki, do
Č
rne rijeke ili do otoka — kola su se i
č
amci u mojim o
č
imadesetorostru
č
ili, stostru
č
ili;
č
inilo mi se da se sve diglo i krenulo na put, sve se cijelimkaravanama seli na ljetovanje;
č
inilo se, sav se Petrograd grozi da
ć
e se prevratiti u pustinju, tako da sam se naposljetku stidio, vrije
đ
ao i žalostio; nisam baš nikamo i ni zašto imao da odlazim na ljetovanje. Pripravan sam bio da odem sa svakim kolima; da
 
otputujem sa svakim gospodinom
č
estite vanjštine, koji naima ko
č
ijaša; ali ni jedan, bašnitko nije mene pozvao; kao da su me zaboravili, kao da sam im i zaista tu
đ
!Hodao sam mnogo i dugo, tako da mi je po mojem obi
č
aju sasvim pošlo za rukom dazaboravim gdje sam, kadli se odjednom na
đ
oh kod mitnice. Za tren sam se odobrovoljio,koraknuo onkraj brklje, krenuo izme
đ
u zasijavanih njiva i livada, te nisam osje
ć
aoumornost, nego sam svim svojim bi
ć
em osje
ć
ao da mi neko breme spada s duše. Svi me prolaznici gledaju tako prijazno i upravo samo što me ne pozdravljaju; svi mi se takovesele kako mi se još nikada nije doga
đ
alo. Kao da sam se odjednom stvorio u Italiji — toliko je priroda iznenadila mene, polubolesnoga gra
đ
anina, koji se skoro zagušio me
đ
ugradskim zidinama.Ima nešto neobjašnjivo dirljivo u našoj petrogradskoj prirodi, kad ona, s dolaskom prolje
ć
a, iskazuje odjednom svu svoju mo
ć
, sve sile što joj darovaše nebesa, kad prolista,nagizda se i zašareni cvjetovima... Nekako preko volje podsje
ć
a me na istrošenu bolesnudjevojku, koju gledaš ponekad sažalno, ponekad s nekom samilosnom ljubavlju, a ponekad je prosto ne primje
ć
uješ, ali odjednom ona, u jednom trenu, nekako iznenada postaje neobjašnjivo i neodoljivo krasna, a ti preneražen, omamljen preko volje pitašsebe: kakva je sila primorala te sjetne, zamišljene o
č
i da se blistaju takvim žarom? Što jenatjeralo krv u te blijede omršavljele obraze? Šta je te nježne crte na licu prelilo straš
ć
u?Zašto se tako nadimlju te grudi? Šta je tako nenadano pobudilo snagu, život i krasotu ulicu bijedne djevojke, primoralo ga, da se zablista takvim osmijehom, da oživi takvimsmijehom, što se sija i baca plamsaje? Obazireš se naokolo, tražiš nekoga, domišljaš se ...Ali trenutak prolazi i sutra
ć
eš možda i opet sresti onaj isti zamišljeni, rastreseni pogled,kao i prije, ono isto blijedo lice, onu istu pokornost i bojažljivost u kretnjama, i
č
ak kajanje,
č
ak tragove neke tuge koja ubija i nekoga jada zbog
č
asovita zanosa... I žao ti ješto je tako brzo, tako nepovratno uvela trenuta
č
na krasota, što se tako varljivo i uzaludnozasjala pred tobom — žao ti je zato što nisi dospio niti da je zavoliš...A ipak je moja no
ć
bila ljepša nego dan! Evo, kako je to bilo:Vratio sam se u grad vrlo kasno i ve
ć
je bilo izbilo deset sati kad sam se stao približavatistanu. Put me vodio obalom uz kanal, gdje u to doba ne
ć
eš sastati ni žive duše. Istinabog, ja stanujem u najudaljenijem dijelu grada. Idem tako i pjevam, jer kad sam sretan, uvijek  brundam štogod sebi, kao i svaki sretni
č
ovjek, koji nema ni prijatelja, ni prisnih znanacai koji u radosnom
č
asu nema ni s kim da podijeli svoju radost. Odjednom mi se dogodinajnenadanija zgoda.Postrance, naslonjena na ogradu kraj kanala, stoji ženska; nalaktila se na rešetku i kao da pozorno gleda u mutnu vodu, u kanalu. Na njoj je vrlo mio žut šeširi
ć
i koketan crniogrta
č
. »To je djevojka i, svakako, crnka« — pomislih.
Č
ini se da nije
č
ula mojekora
č
aje, nije se ni ganula kad sam prošao, a zadržao sam dihanje i srce mi je jakozakucalo. »
Č
udno!« — pomislih — »zacijelo se jako zamislila zbog ne
č
ega«, i odjednomzastadoh kao ukopan. Pri
č
ulo mi se prigušeno ridanje. Da! Nisam se prevario: djevojka pla
č
e, a
č
asak potom sve još jeca te jeca. Bože moj! Srce mi se stislo. I koliko sam god bio bojažljiv prema ženama, ali ovo je takva prilika!... Vratim se, koraknem prema njoj izacijelo bih izrekao »gospo
đ
o« kad ne bih znao da se taj uzvik ve
ć
tisu
ć
u puta izricao u

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->