You are on page 1of 6

RETORIČKE FIGURE

PARADOKS = tvrdnja koja se opire uobičajenom načinu mišljenja ili površinskoj logici, ali
u skrivenoj biti on je logičan, što se shvaća nakon objašnjenja.
Budimo realni, tražimo nemoguće!
Gospodar je najveći rob!
Kome su prijatelji svi, taj nema prijatelja. Ekstremi se dodiruju.

SILOGIZAM = izriče se u tri dijela; prvi i drugi su dvije premise, treći je zaključak.
1. Energetska kriza danas zahvaća cijeli svijet.
2. I mi smo dio tog svijeta.
3. Stoga ni mi ne možemo izbjeći te ekonomske teškoće.

ENIMEM = skraćeni silogizam, tj. silogizam od dvije rečenice, jer se ne izriče jedna od
premisa koja se smatra opće poznatom ili se izostavlja zaključak koji se jasno podrazumijeva.

Mislim, dakle postojim. (izostavljeno je: onaj koji misli mora i postojati)
On mnogo radi, dakle, nije nikakvo čudo što mnogo zarađuje. (izostavljena je opća tvrdnja:
tko mnogo radi, taj mnogo zarađuje).

SORIT = niz entimema obično sastavljen tako da svaka rečenica u njemu ima za subjekt
(logički) ono što je bio predikat (logički) prethodne; posljednja, zaključna rečenica u njemu
ima subjekt prve rečenice i predikat pretpostavljanjem.
Bez ravnoteže u naoružanju nema popuštanja među blokovima, bez popuštanja nema
mogućnosti za sporazume, bez sporazuma nema mira. Mir, dakle, može jamčiti samo
ravnoteža u naoružanju.

ANALOGIJA = zaključivanje da su neka svojstva dvaju predmeta istovjetna na temelju


njihove sličnosti u nekim drugim svojstvima.
Ekonomska kriza 30-tih godina pogodovala je razvoju fašizma. Današnji svijet se nalazi u
sličnoj ekonomskoj situaciji pa je stoga i opasnost od fašizma prisutna.

INDUKCIJA = tvorenje općeg suda na temelju jednoga ili nekoliko pojedinačnih.


Ulažu se velika sredstva u gradnju stanova, bolnica, škola, vrtića, odmarališta; dakle cijela je
zemlja veliko gradilište.
Izostaje se s posla, zakašnjava, radi se površni i sporo; radna je disciplina, dakle, uopće vrlo
loša.

DILEMA = figura kojom se daje na izbor dvoje – jedino moguće. Najčešće je jedna od tih
mogućnosti očito istinita ili povoljna, a druga očito neistinita ili nepovoljna. Ovom se figurom
zapravo naglašava da je logički moguće ili dobro samo jedno rješenje.
Drugovi, bogovi nas postaviše između pobjede i smrti!
Postavlja se pitanje je li racionalnije i dalje uvoziti ribu ili uvesti modernu opremu za ribolov
kojom bismo sami lovili.
Varijanta je retoričke dileme kad su obje mogućnosti podjednako nepovoljne pa se njome
kazuje da rješenja nema ili ga istom treba poleti tražiti.
Suvremenoj ženi preostaje ili da se društveno angažira i prestane biti majka, ili da bude
majka bez mogućnosti društvenog angažiranja.
METAFORA = Najživiji trop. Počesto se uzima kao sinonim za slikovit izraz uopće.
Formalno, metafora je usporedba u kojoj je ono što se uspoređuje neizrečeno, ali jasno
pretpostavljeno. Za nekoga možemo reći da je strašan, da je plašljiv, glup, lijen, pokvaren,
ponosan. Sve to isto možemo pojačati usporedbama: Strašan kao lav, plašljiv kao zec, glup
kao tuka, lijen kao magarac… Konačno, možemo izostaviti pridjeve jer se razumijevaju, jer
su značenjem odviše ograničeni, jer su apstraktni. Ostaje nam samo slika kojom se uspoređuje
– metafora: on je lav, zec, tuka, svinja, magarac, sokol.

KATAKREZA = imenovanje pojmova, za koje u jeziku nema spremna izraza, riječima koje
primarno znače nešto drugo.
Noga od stola, list papira, engleski jezik

USPOREDBA = potka metafore. Pridonosi poetičnosti i iracionalnoj primjerenosti izraza.


Trop nije usporedba kojom se logički objašnjava nepoznato s poznatim, odmjeravanje veličine
ili se nešto čini predočljivijim.
Ovdje dakle uspoređivanje ne objašnjava, nego dočarava: uspoređujući je član logički
nedovoljno jasan i manje poznat. Navedeni su primjeri iz fonda tzv. stalnih usporedba, ali
polje mogućnosti stvaranja novih usporedba stere se nepregledno.
Njezina je riječ prošla kroza me kao dim kroz gazu.
Hodali su protiv vjetra spustivši glave kao bikovi.

METONIMIJA = trop kojim se nešto izriče riječju drugog značenja koje je u nekom odnosu
s prvim (pri čemu se izuzimaju odnosi uspoređivanja jer je to onda metafora, a ne
metonimija). Ti odnosi mogu biti: uzrok-posljedica, npr. Izgladnjela ih suša, ono što sadrži
umjesto sadržaja, npr. Pariz se s time ne slaže, Pojeo je dva tanjura; znak (amblem) umjesto
označenog: npr. Zlodjela kukastog križa; apstraktno za konkretno, npr. Uzeo je sjekiru i
porazbijao stolarstvo; vlasnika za vlasništvo ili autora za djelo, npr. Kupio sam Stančića;
vrijeme umjesto događaja u tom vremenu, npr. Za sve je kriva četrdeset i prva.

SINEGDOHA = podvrsta metonimije. Iskazuje odnos dio – cjelina ili obrnuto i manje – više
i obrnuto (ali bez namjere da se nešto uveća ili umanji).
Nemam krova (zapravo cijele kuće), zaprosio je ruku njihove kćeri (zapravo cijelu kćer)

ALEGORIJA = kompleksnija slika ili priča kojoj značenje nije doslovno. Ako se prevedu
ključne riječi alegorije, koje su metafore ili simboli, dobije se pravo značenje.

SIMBOL = temeljno logičko značenje simbola, za razliku od ostalih tropa, teško se dade
prevesti nekim jednostavnim logičkim izrazom. Značenja su mnogostruka i nemoguće ih je
točno drugim riječima opisati. Formalno, simboli su riječi nekih konkretnih riječi ili slika.
Srce – ljubav, hrabrost, dobrota, život
Crna mačka – nesreća, crna magija, zle slutnje

AMBLEM = slično kao i simbol, riječ za konkretan predmet, ali mu je drugo, preneseno
značenje konvencionalno jasno određeno.
Križ – kršćanstvo
Srp i čekić – komunistički pokret
Crveni križ – međunarodna humanitarna organizacija

PERIFRAZA = definicija koja se kazuje umjesto naziva za nešto.


Onaj koji ima duge prste – lopov
Grad pod Marjanom – Split

SINATROIZAM = nalik perifrazi, samo se ne oblikuje poput perifraze u definiciji, nego se


nabrajaju dijelovi cjeline koji onda zamjenjuju tu cjelinu.
Tamo gdje je bila ledina sagradili smo kuće, ulice, trgove, škole, poslovne zgrade umjesto da
se kaže grad.

ANTONOMAZIJA = figura u kojoj se osobno ime zamjenjuje nekim atributom.


Sigetski junak – Nikola Šubić Zrinski
Tvorac teorije relativnosti – Einstein
Ili se osobno ime kaže umjesto nekog svojstva:
On ti je Einstein – on je pametan

ALUZIJA = kad se govori jedno ciljajući na nešto drugo; to drugo ima neke bitne osobine
onog što se izreklo.
Pirova pobjeda – uzaludna i skupa pobjeda

EUFEMIZAM = ublaženi izrazi koji se biraju umjesto primarnih koji ili označavaju
neprijatelje ili grube sadržaje .
Izdahnuti, preseliti se u vječnost – umrijeti
U ozbiljnim godinama – stari

ONOMATOPEJA = trop kada se riječ bira da bi njezin zvuk bio nalik zvuku onoga što
izražavamo.
Plaskati po vodi, umjesto gaziti.
Motor bruji, umjesto radi.

EPITET = atribut koji se dodaje imenici, ali tako da ili ne pridonosi logičkoj precizaciji
(rujno vino, bijelo lice, plavi Jadran) ili pridonosi posredno jer je i sam neki drugi trop
(pješčani sat, nagnute misli).

RETORIČKO PITANJE = ako neku tvrdnju, zapovijed ili želju izričemo u obliku pitanja,
ako pitamo nešto što je dobro poznato pa na to odgovor nije potreban ili ako pitamo i sami
odgovaramo, a sve to da bismo pojačali izraz.
Nije li te sram?
Ne govori li o tome podatak da je za 20 % premašen prošlogodišnji rezultat?
A kakvo je stvarno stanje? Stvarno stanje je katastrofa.

ASTEIZAM= suprotan ironiji i pohvalu izriče u formi pokude.


Ovo jelo ima jednu veliku manu: ne može se prestati jesti.
Vi ste, gospođo, strašni, sve ste ovdje izludili.

PARAFRAZA = figura kad se neki poznati izričaj preinači tako da on, ostajući i dalje
prepoznatljiv, dobije novi smisao.
Prijeđimo s djela na riječi.
U potrazi za izgubljenim govorom
U očekivanju tramvaja

LILOTA = označava škrto, suzdržano izražavanje o nečemu, ali s jasnom namjerom da se


razumije mnogo više.
Uopće te ne mrzim. (Jako te volim.)
Nije loše! (Izvrsno je!)
Nije on budala. (Pametan je.)

HIPALAGA = kad se dvije pojave nalaze u nekom dinamičkom odnosu, logično je, ili
psihološki normalno, da je jedna od tih aktivna, a druga pasivna. Kad se te logično ili
psihološki normalne uloge zamijene, dobivamo hipalagu.
Nabio je glavu u šešir.
Obala mu se približavala.
Gdje god baci loptu, nađe mu se koš.

PRETERICIJA = retorička figura kojom se privlači pažnja slušača najavom da se o nečemu


ne želi govoriti, ali se to što se tobože ne želi reći ispriča.
Ne želim nikoga kritizirati, ali on je stvarno glup.

EPIFRAZA = dodatak, prividno sporedan i zagradan, jednoj već izrečenoj misli, ali njime se
bitno osporava vrijednost prije izrečene misli.
Predstava je u svakom slučaju zanimljiva i vrijedi je pogledati (ako ni zbog čega drugog, a
onda barem zbog tolikog novca koji je u nju spiskan)
Demokracija je najgore društvo (ako isključimo sva ostala).

PROLEPSA (PREDUHITRENJE) = nalik koncesiji, samo što se ovdje ne priznaju tuđa


suprotna stajališta, već se predviđaju mogući prigovori našim.
Znam da ćete reći kako govorim sa stajališta obrane, međutim…
Netko će pomisliti da govorim iz vlastitog interesa, no…

ODLAGANJE = ako se temu najavi pa se onda ne govori o njoj nego o čemu drugom, stvara
se napeto iščekivanje. Najavljenu temu iznosi se u trenutku kad se procijeni da će najjače
djelovati.

KOLEBANJE (DUBITATIO) = figura kojom se govornik pretvara da nije siguran u svoju


misao onda kad jest, pa tako iskazuje svoju objektivnost, promišljenost i osjetljivost.
Ne znam što da kažem, kolega, ali mislim da bi možda bilo dobro da još jednom dođete na
ispit. (profesor nakon ispita)

DIGRESIJA = udaljavanje od toka izlaganja da bi se ispričalo nešto drugo, što ima dodirne
točke s izloženim. Obično anegdote, sjećanja, usporedbe, opisi, asocirane misli, a govornik ih
kazuje kako bi se odmorio ili zabavio slušače, da bi dao neke dodatne obavijesti ili da bi
odložio izlaganje bitnog i tako povećao iščekivanje.

NABRAJANJE = figura kojom se, iznoseći mnoštvo pojedinosti, pojačava cjelovit dojam.

KLIMAKS (GRADACIJA) = ima temeljnu osobinu amplifikacije, ali je mnogo formalnija


jer se u njoj nabrajanje stupnjeviti penje u jednoj dimenziji.
Deseci, stotine zastava vijore.
Odi, gubi se!

ANTIKLIMAKS = silazna gradacija, u njoj izrazi u nabrajanju idu prema slabijim,


smirenijim.
EPITIKRAZAM = nabrajanje kratkih, ekspresivnih riječi u ritmičkoj postavi.
Kratko i jasno.
Glad, jad, krv i smrt.
Sve što vam mogu obećati su krv, znoj i suze.

OKSIMORON = veza dviju riječi koje se na prvi pogled logički isključuje i time stvaraju
šok. Međutim, njihova je unutarnja veza moguća i prihvatljiva, a prvotni apsurd čini izraz
jačim.
Zaleđena vatra
Mladi starac
Javna tajna

ANTITEZA = opreka dvije rečenice.


Tuđe nećemo, svoje ne damo!
Ovo je mali korak za čovjeka, ali velik za čovječanstvo.

ANTIMETABOLA = opreka dviju usporednih rečenica. U drugoj rečenici javljaju se isti


osnovni pojmovi kao iz prve, ali u obrnutom redoslijedu i drukčijoj, zamijenjenoj gramatičkoj
funkciji.
Misli što radiš, radi što misliš.
Oni koji rade, ne stječu, a koji stječu, ne rade.

ANAFORA = ponavljanje prvih dijelova rečenice. Čini izraz snažnim i dinamičnim.


Ništa na tebe nije djelovalo svakonoćno postavljanje straža na Palatinu, ništa patroliranja po
gradu, ništa srah naroda…

EPIFORA = ponavljanje završetka rečenice.


Djedi vaši rodiše se tudijer, / Oci vaši rodiše se tudijer, / I vi isti rodiste se tudijer

PLEONOZAM = suvišna uporaba riječi kojoj je značenje već sadržano u drugoj. Obično je
stilska pogreška (npr. u vremenskom razdoblju, najoptimalniji, nužno potrebno i sl.). Ali ako
se to hotimično učini da bi se pojačao izraz, onda je figura.
Vidio sam to svojim vlastitim očima.
Ubio ga je namrtvo.
Ustani na noge!

APOFONIJA (PARONOMAZIJA) = figura kojom se stvara neka opreka značenja na maloj


fonološkoj opreci.
Da sam sam, bio bi to san.
Drug je tko je drag.
Piše kako mu paše.

You might also like