Slavoj @i`ek
26
Jezik, nasilje, nenasilje
U
svojoj
Kritici nasilja
Walter Benjamin se pita: “Da li je uopšte mogućnonenasilno izglađivanje sukoba?” (243
) Njegov je odgovor kako jenenasilno rješenje uistinu moguće u onome što on naziva “odnosima međuprivatnim osobama”, ljubaznosti, simpatiji i povjerenju: “U tome se manifestujepostojanje jedne sfere ljudskog sporazumijevanja koja je toliko nenasilna da je silipotpuno nepristupa~na: to je stvarno podru~je “sporazumijevanja”, jezik”.(245)Ova Benjaminova teza pripada mainstream tradiciji u kojoj prevladava idejao jeziku i simboli~kom poretku kao mediju razumijevanja i posredovanja, mirnekoegzistencije, nasuprot nasilnom mediju neposredne i sirove konfrontacije
.U jeziku, umjesto upotrebe izravnog nasilja jednih prema drugima, treba daraspravljamo, da razmjenjujemo rije~i i u toj razmjeni, ~ak i ako je agresivna,pretpostavlja se barem minimalno priznanje drugoga. Prelazak na jezik i odbijanjenasilja ~esto se razumiju kao dva aspekta jedne te iste geste: ‘Govor je temelj istruktura socijalizacije i karakterizira ga odbijanje nasilja’, kako nam veli tekst koji
Je li neko rekao @i`ek?
Mi jesmo u više navrata, s ponosom, nepomućenim zadovoljstvom i punimpokrićem i onda nam se iznenada posrećilo. Na SFF povodom predavanja
Ideologija u kinematografiji
pri‘živom’ susretu dobili smo obećanje o saradnji koje je veliki slovena~ki filozof ovim izvanrednim ogledom iispunio, zašto mu najiskrenije zahvaljujemo, također na prijevodu s engleskog Veniti Popović.
Brojevi u zagradama odnose se na stranice iz “Critique of Violence”,
Walter Benjamin. Selected Writings
, Cambridge: Harvard University Press 1996. Prim. prev: ovdje korišten postojeći prijevod MilanaTabakovića iz Walter Benjamin,
Eseji
, Nolit, Beograd 1974.
IdejujepropagiraoHabermas(vidiJurgenHabermas,Ideju je propagirao Habermas (vidi Jurgen Habermas,
The Theory of Communicative Action
, Vol. 1 i2, New York: Beacon Press 1985), ali nije strana ni Lacanu (vidi Jacques Lacan,
The Function and Field of Speech and Language in Psychoanalysis
u
Ecrits
, New York, Norton 2006).
Zeni~ke sveske
2
je za UNESCO napisao Jean-Marie Muller.
Pošto je ~ovjek ‘životinja koja govori’,to bi zna~ilo da je neprihvatanje nasilja sama suština bivanja ~ovjekom: ‘na~ela imetode nenasilja su zapravo… ono što ~ini ljudskost u ljudskih bića, koherentnosti zna~aj moralnih standarda zasnovanih i na povjerenju i na osjećaju odgovornosti’,tako da je nasilje ‘doista radikalna perverzija humaniteta’.
Prema tome, kad sejezik inficira nasiljem, to se dešava pod utjecajem kontingentnih ‘patoloških’okolnosti koje deformiraju logiku inherentnu simboli~koj komunikaciji.A što ako, međutim, ljudi nadilaze životinje svojom sposobnošću za nasiljeupravo zato što
govore
?
Kad nešto ocijenimo kao ~in nasilja, koristimo sepretpostavljenim standardom onoga šta je “normalna”, nenasilna situacija– a najviši oblik nasilja je nametanje ovog standarda u odnosu na koji se nekidogađaji smatraju “nasilnim”. Zato sam jezik, taj medij nenasilja, međusobnogprepoznavanja, uklju~uje bezuvjetno nasilje. Tako nam, možda, nešto govori~injenica da
razum (ratio)
i
rasa
imaju isti korijen: jezik, a ne primitivni egoisti~niinteres, prva je i najveća razdjelnica, zbog jezika mi i naši susjedi (možemo) “bitidva svijeta” iako živimo u istoj ulici. To zna~i da verbalno nasilje nije sekundarnaizvitoperenost, nego krajnje boravište svakog specifi~no ljudskog nasilja.Uzmimo antisemitske pogrome kao primjer za svaku vrstu rasnog nasilja. Onošto po~initelji pogroma smatraju nepodnošljivim i što u njih izaziva bijes, na štoreagiraju, nije neposredna realnost Jevreja, nego slika/figura ‘Jevreja’ koja cirkulirai koju je konstruirala njihova tradicija. Kvaka je, naravno, u tome da pojedinac nijeu stanju jednostavno razlikovati stvarne Jevreje od njihove antisemitske slike:ova slika predodređuje na~in na koji doživljavam stvarne Jevreje i, nadalje, onuti~e na to kako Jevreji doživljavaju sami sebe. Ono što stvarnog Jevreja kojegantisemita sretne na ulici ~ini “nepodnošljivim”, ono što antisemit nastoji uništitikad napadne Jevreja, prava meta ovog bijesa je ta fantazmagori~na dimenzija.Isti princip može se primijeniti na svaki politi~ki protest: kad radnici protestirajuprotiv eksploatacije, oni se ne bune zbog proste realnosti, nego iskustva svog
Jean-Marie Muller, “Non-Violence in Education,” dostupno online na http://portal.unesco.org/ education/en/file_downlead.php/fa99ea234f4accb0ad43040e1d60809cmuller_en.pdf
Muller, op.cit.
VidiClementRosset,VidiClementRosset,Vidi ClementRosset,Clement Rosset,
Le reel. Traite de l’idiotie
, Paris: Les Editions de Minuit 2004, str.112-114.
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
2
stvarnog teškog položaja koje je svoj zna~aj dobilo kroz jezik. Sama realnost, u svomprostom bivanju, nije nepodnošljiva: jezik je taj, njegova simbolizacija, koja je ~initakvom. Preciznije, kad imamo scenu pobješnjele gomile, koja napada i pali zgradei automobile, lin~uje ljude etc., ne treba da previdimo transparente koje nose i rije~ikojima opravdavaju svoja djela. Na formalno-ontološkoj razini Heidegger je bio tajkoji je elaborirao ovaj aspekt kad je svojom interpretacijom bića /Wesen/ pomoćuglagola (“bivstvovanje”) omogućio deesencijalizirano tuma~enje bića. “Biće” setradicionalno odnosi na stabilnu suštinu koja garantira identitet stvari. Za Heideggera,“biće” je nešto što ovisi od historijskog konteksta, epohalnog raskrivanja bitka kojese događa u jeziku i putem jezika; njegov izraz “
Wesen der Sprache
” ne zna~i “bićejezika”, nego njegovo “bivstvovanje”, stvaranje bićâ, što je rad jezika.“jezika koji privodi stvari svom biću, jezika što nas ‘pokreće’ takoda nas se stvari ti~u na poseban na~in, tako da se stvaraju prolazikojima možemo da se krećemo između entiteta, i tako da se entitetimogu međusobno podnositi takvi kakvi su. …Zajedni~ki namje prvobitni jezik kad se svijet za nas artikulira na isti na~in, kad‘slušamo jezik’, kad ‘mu dozvolimo da nam kaže svoje kazivanje.’”
Za srednjovjekovnog kršćanina, biće zlata leži u njegovoj nepokvarljivosti ibožanskom sjaju koji ga ~ini božanskim metalom. Za nas, ono je ili fleksibilanmaterijal koji se može upotrijebiti za industrijske svrhe ili stvar pogodna zaestetske svrhe. Ili, za katolike glas eunuha nekad je bio istinski glas anđela prijepada. Za nas današnje, to je monstruozno. Ovu smjenu u našem senzibilitetuodržava jezik; on se mijenja sa smjenom u našem simboli~kom univerzumu.Fundamentalno nasilje egzistira u ovoj “bivstvujućoj” sposobnosti jezika: naš sesvijet djelimi~no mijenja, gubi svoju uravnoteženu nevinost, jedna pojedina~naboja daje ton Cjelini.Postoji, međutim, drugi nasilni aspekt jezika koji ne nalazimo kodHeideggera, a koji je u središtu Lacanove teorije simboli~kog poretka. Krozcijeli svoj rad, Lacan varira Heideggerov motiv jezika kao kuće bitka: jeziknije ~ovjekova kreacija i instrument, nego ~ovjek je taj koji “stanuje” u jeziku:
MarkWrathall,Mark Wrathall,
How to Read Heidegger
, London: Granta 2005, str. 94-95.
Search History:
Result 00 of 00
00 results for result for
p.
Jezik, nasilje, nenasilje, Slavoj Žižek
Zeničke sveske 08/08
3.0K
Reads
29
Readcasts
62
Embed Views
Recommended
More From This User
Notes
Load more
