Slova i riječi 

u maskirnim uniformama
Milivoje Jefti}

Jezičke demarkacione linije             

G otovo svakodnevno od prvih napisa, do danas, pratim “babine jezičke

huke” na internetu, i taman sam mislio da definitivno zatvorim prozore,
spustim zavjese i ne posmatram šta je napolju, kad “vražiji” Boris Dežulović
člankom  “O srpskom jeziku” u banjalučkim Nezavisnim novinama (8.4.o.g.)
podstaknu u meni nešto što bi se moglo nazvati razmišljanjem o jeziku.

Redakcija  Radija “Slobodne Evrope” bila je veoma izdašna u objavljivanju

tekstova koji se bave našom b.c.h. i s. jezičkom problematikom. Budući da skoro
pedeset godina profesionalno pratim pitanja što su proisticala iz južnoslovenske
slavističke prakse, čini mi se da nije naodmet da o tome nešto kažem.

Mnogo je nas “Jugovića” koji kulturni prostor bivše Jugoslavije doživljavamo

kao jedinstven, neotuđiv, organski, svoj, nemjerljiv i nesamjerljiv pojedinačnim 
umjesto opštim vrijednostima.  Naš “internetski život” veoma je aktivan,
tako da nam rijetko kada ostanu nezapaženi i neprokomentarisani značajni 
događaji  i  teme iz BiH.  Ovih dana mi je  došao do ruke interesantan letak, koji
je sadržinom organski  vezan za aktuelna jezička pitanja. U njemu je očito da se
tamo u pogledu jezičkih raskola,  iz dana u dan  sve više “napreduje”.

  Letak  na tri  stranice  daje nama u dijaspori  uputstva kako ćemo 
ispuniti glasačke listiće i glasati na jednom  “od tri jezika”.  Budući da je letak
tipičan i “reprezentativan” za našu kulturnu i duhovnu destrukciju, priložiću neke
opširnije ilustracije.  
173
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Bosanski : UPUTE KAKO POSLATI  GLASAČKE LISTIĆE

Hrvatski:   UPUTE O TOME  KAKO  POSLATI ...        
Srpski:     UPUTSTVA KAKO POSLATI.

(B). glasaju putem pošte.

(H). glasuju poštom.
(S). glasaju putem pošte.

(B). morate staviti samo vaše.

(H). morate metnuti samo svoje.
(S). morate staviti samo svoje.

(B). Na svakom glasačkom listiću se nalaze. 

(H). Na svakom se glasačkom listiću nalaze.
(S). Na svakom glasačkom listiću se nalaze.

(B). Koristite tamnu hemijsku olovku da biste jasno označili.

(H). Upotrijebite tamnu kemijsku olovku kako biste jasno.
(S). Koristite tamnu hemijsku olovku da biste jasno označili.

(B). na kovertu koja osigurava tajnost glasa nemojte pisati Vaše  lične
podatke, jer bi Vaši glasački listići mogli biti nevažeći.
(H). na kuvertu koja osigurava tajnost glasa nemojte pisati svoje
osobne podatke  jer bi zbog toga Vaši glasački listići mogli biti
nevažeći.
(S). na kovertu koja obezbjeđuje tajnost glasa nemojte pisati svoje
lične podatke, jer bi vaši glasački listići mogli biti nevažeći.

I tome slično.

Ova epidemija traženja razlika  sve više se širi, a poznato mi je da i na

pojedinim fakultetima profesori zahtijevaju da se upotrebljavaju njihove nacionalno
markirane riječi i njihovi oblici.

Evo još nekih primjera nacionalno “mudro i značajno” obilježenih i suprotstavljenih

riječi: sretan: srećan; sretna: srećna; dojam: utisak; avion: zrakoplov; kompjuter
174
 Zeničke sveske

i kompjutor - prema računar i računalo; kuvati: kuhati; (samo kuhinja); kičma:

kralježnica (ali samo čovjek bez kičme); pasulj: grah (ali samo prosto k’o pasulj);
opšti: opći;  obveza: obaveza;  planet: planeta; tokom: tijekom; kuda: kamo (“Kuda
si pošao”, ali samo: “Kamo lijepe sreće da sam te poslušao”).

Molim vas da sada sami pokušate “cijepati dlaku na: B.C.H. S.” i sljedeće
riječi uniformisati  i opasati nacionalnim remenjem: sintentiše, sintentizira,
sintentizuje; kategoriše, kategorizira; transpornira, transporniše;  distribuisan,
distribuiran;  kompromitirala, kompromitizirala, kompromitovala; restaurisan,
restauriran; informisao, informirao; prebukisan, prebukiran itd...

 Da se naš jezik u posljednjih dvadesetak godina  “mamom  pomamio” -pred rat
su ga počeli na stranačkim skupovima i u kafanama nazivati: bosanski, bošnjački,
crnogorski, hercegovački-katolički, hercegovački-pravoslavni, hrvatski, humski  i
srpski; pored sve zanemarljivijeg sh. ili hs. - to je danas gotovo svakom vidljivo
i jasno.  Dokle su nas dovele nakazne nacionalne politike jezičkih cijepanja dlaka
načetvero, veoma zorno  pokazuje  ovaj gotovo nevjerovatan slučaj o kome se već
moglo slušati u emisiji “Most” (Radio slobodna Evropa;  2.juli 2007.). Banjalučki
univerzitetski profesor Miodrag Živanović kazivao je: “U tv dnevniku za gluhonijeme
krajem prošle godine dogodilo se sljedeće. Djevojka čita vijesti, a u uglu ekrana
jedna druga djevojka prevodi za gluhonijeme; to je bila jedna sarajevska  tv. emisija,
a gledaoci su pitali na kom to jeziku ona prevodi, da li na bosanskom, srpskom ili
hrvatskom? I što je najgore neki kantonalni odbor ili komisija, ne znam tačno naziv,
donio je odluku da se angažuju tri prevoditelja za gluhonijeme”(...).

 Čini se da je Bog opet odlučio da među ljudima napravi pometnju jezika

- graditeljâ da bi ih spriječio da podižu nove babilonske tornjeve. Ovo kao
da nam poručuje i Charles Lutwidge Dodgson, alijas Luis Carol, profesor
matematike i književnik, kod nas najpoznatiji kao pisac velike priče za djecu
Alisa u zemlji čuda, koju je napisao prije 150 godina. On je i danas savremen,
čak i podsticajan, i neophodan da bi se današnja stvarnost bolje razumijevala.
Podsjećamo se da je jezik centralna igra u knjizi o Alisi. Hampti Dampti, Alisin
poznanik, ima moderna shvatanja i smatra da riječi ne znače uvijek isto. Po
njegovom mišljenju riječi su samo sredstvo za sticanje prevlasti, što znači: “ja
sam gospodar jer se služim jezikom”. Carol daje viziju svijeta  u kojem vlada
lingvistički haos, svijeta gdje opstaju samo najmoćniji.
175
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

 Ostale su mi u sjećanju situacije koje bi mogle da donekle ilustruju kako je

dolazilo do početaka nesporazuma i disolucije u vezi sa sh. odnosno hs. jezikom.
Pedesetih godina istaknuti jugoslavenski političari, jezikoslovci  i književnici
usvojili  su Zaključke (Pravopis matica, Zagreb - Beograd 1960) u kojima prva
tačka glasi: “Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik.”

U Osmoj tački Zaljučaka piše: “Treba odlučno stati na put postavljanju veštačkih
prepreka prirodnom i normalnom razvitku hrvatskosrpskog književnog jezika. Treba
sprečiti štetnu pojavu samovoljnog “prevođenja”  tekstova  i poštovati originalne
tekstove pisaca.”  Međutim, pet godina kasnije, na Petom kongresu slavista u
Sarajevu (13-17. septembra 1965) - profesor Zagrebačkog sveučilista dr. Ljudevit
Jonke predočio je jedan vrlo interesantan i tada recentan članak iz Borbe ili
Politike (ne sjećam se tačno). Naime, dr. Vladimir Bakarić, dugogodišnji partijski
i državni vodeći funkcioner Republike Hrvatske, napisao je ijekavski jedan članak
za beogradsku štampu, koji su u tamošnjim redakcijama ekavizirali i tako objavili.
Taj isti članak preuzela je sarajevska štampa pa ga reijekavizirala (prepravila
sa ekavskog), ali mjestimično i pogrešnim ijekavskim izgovorom.  Diskusija o
ovom izigravanju člana 8 Zaključaka: “Treba spriječiti štetnu pojavu samovoljnog
prevođenja tekstova pisaca” - malo je zataškana zbog mnogo važnijih  tema
predviđenih dnevnim redom. Otada se tome više poklanjala pažnja u sarajevskoj
publicistici.  Međutim zapažao sam da su u beogradskoj štampi često naše
istaknute pisce i kulturne i javne radnike  ekavizirali.  Čak i Branka Ćopića, što su
i sarajevski učenici primjećivali. Kada sam se u Beogradu raspitivao kod svojih
kolega lingvista i novinara zašto sve ekaviziraju, odgovorili su mi da je to zbog
bolje “prođe” (prodaje). Objašnjavali su mi da su čitaoci na to navikli, i ponekada,
negativno reaguju zbog ijekavskog. Moja opaska je bila da kod nas u BiH djeca
u trećem osnovne s tim “razlikama” nemaju problema, a takođe ni sa čitanjem
ćirilice i latinice. To je, istina, zahtijevalo veće napore i obaveze nastavnika, ali su
istovremeno oni đake učili i vaspitavali u duhu spoznaje razlika i tolerancije.

 Kada govorimo o uzrocima i počecima raskola, čini mi se da je značajno

pomenuti i još neke situacije. Npr. sarajevska revija Svijet, sedamdesetih godina,
imala je najveći tiraž (za sedmični list ovoga tipa) na teritoriji bivše Jugoslavije -
180.000 primjeraka (urednik Dejan Divljan). Više od polovine tiraža išlo je na teritorij
Republike Hrvatske. U današnjem “inostranstvu” prodavali su se u velikim tiražima:
As, UNA, Orbis, Male novine, Ven i dr. - bez ikakvih “prevođenja” na hrvatski jezik.  
176
 Zeničke sveske

Kasnije je na kioscima u Hrvatskoj sve manje bilo dnevnih i sedmičnih listova iz

drugih republika. Iako su dogovori i pravila ponašanja to zabranjivali, novinske
kuće (njihovi marketinzi) u Hrvatskoj diktirale su prodavnicama da ne prodaju bh.
izdanja. To je išlo dotle da je s kioska vraćana neotpakovana štampa u paketima
s kojih čak nije skinut plastični omotač protiv kiše i habanja, a ispričavalo se time
da se nije moglo prodati, da  nije bilo kupaca, iako im “roba” nije ni pokazivana
(svi podaci iz Marketinga Oslobođenja;  poslije rata).

 U knjizi Dukljanski epistolarij književnik Jevrem Brković piše: “Husić se

pokretanjem sarajevskog tabloida AS, na neki način distancira od beogradskog
i zagrebačkog naciotrenda u žutoj štampi. Postavlja se izvan i iznad  takvih
tendencija, s željom da objedini čitateljstvo ovih jugoslovenskih sredina, što
mu i uspijeva. U Zagrebu se prodavalo 45.000 primjeraka AS-a, u Podgorici
5.000, Beogradu 35.000 i tako redom sve do Ljubljane gdje je AS bio veoma
tražen južnjački tabloid.”

Zar treba više da se čitalačkom pučanstvu dokazuje da je pisana i štampana

riječ sve neistinitija i nesvrsishodnija što je više sračunata na dobit i vlast.
Čitalac se kreće po sudbonosnom circulus vitiosusu: riječ - roba; riječ - prodaja;
riječ - novac; riječ - svoja nacionalna istina i vlast;  svoji nacionalni udžbenici za
drugi osnovne iz geometrije, matematike, crtanja i sl. Sa neznatnim, vrlo malim
i nebitnim izmjenama štampaju se “pretisci” (kopije) u nekoliko desetina hiljada
primjeraka i, naravno, potrošačko “roblje “ sve to mora da plaća. Ovo se najviše
odnosi na veliki broj vrlo čestih izdanja; nova izdanja, pretisci, komentari,
osvrti, dodaci, ispravci, specijalni pravopisi za posebne struke. (vidjeti u Googlu
preko 200 natuknica pod naslovom Hrvatski pravopisi.) Kao da su pravopisi
količinama i pretencioznošću potisnuli molitvenike i brevijare. Da ne pominjemo
da u pravopisima često nalazimo “trpanje” i miješanje politike (ideologije) s
pravopisom (filologijom i ortografijom).

Posmatrajući  ove jezičke pojave pobuđeni smo da ih povezujemo s opštom

etičkom destrukcijom u našem društvu - koje zaudara truležom na teritorijama bivše
Jugoslavije. Sudske afere u toku (Beograd, Kragujevac, Niš, Tuzla, Sarajevo) -  oko
prodaja i kupovina diploma i prislušnih aparata; iznajmljivanje elektronskih “bubica”;
šaptača; suflera na ispitima; seksualne usluge za polaganje ispita; davanje mita;
cjenovnici za prodaju i kupovinu pojedinih vrsta svjedočanstava i diploma.
177
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Očevidna je idejna destrukcija  koja podsjeća na nacističku ideologiju i na

Orwellovo predviđanje. Ravnateljica knjižnice na Korčuli,  Izabela Skokanić,
(1997) bacila je u smeće oko 550 knjiga  pravdajući taj čin ličnim i vrlo
reakcionarnim razlozima. Kriterij za otpis knjiga bio je slijedeći: “Sve knjige pisane
ćirilicom; izdanja štampana u Srbiji ćirilicom, latinicom, ekavicom i ijekavicom;
svi naslovi ljevičara i antifašista; sva građa i naslovi iz NOB-a; mnogo naslova
čiji su autori jevreji i muslimani; veliki broj ruskih autora; veliki broj filozofa i
njihovih spisa.”  Do ovog otkrića je došao Svetozar Livada istražujući 24.000
naslova  - pripremljenih za izbacivanje iz biblioteka širom Hrvatske - Pakracu,
Slatini, Velikoj Gorici, Vrgin Mostu i drugim mjestima. O ovome su takođe pisali
i pokretali postupke na sudu napredni hrvatski intelektualci Ante Lesaja, Čedo
Prica Plitvički, Viktor Ivančić, Milan Kangrga, Igor Lasić, Toni Gabrić, Dalibor
Foretić, Tomislav Klauski, Zdravko Zima, Slobodan Šnajder i  dr.

Pandan gospođi  Izabeli danas je gđa Mirjana Vlaisavljević.  Ovo proizilazi iz

članka “Slova o srpskom jeziku” Borisa Dežulovića. On počinje citatom:
“Ko namerno u knjizi, studiji, časopisu, novinama, javnom govoru, ili drugom pisanom
tekstu veličine jednog autorskog arka upotrebi više od pet hrvatskih reči ili drugih
tuđica neprevedenih na srpski jezik, kazniće se novčanom kaznom ili  zatvorom od
tri meseca do tri godine.”  Prema Dežuloviću za ovakav zakonski paragraf zalaže se
za zaštitu srpskog jezika zabrinuta profesorica Filozofskog fakulteta iz Banja Luke,
čuvena po senzacionalnom otkriću kako “Coca-Cola” nameće sarajevski substandard
kao jezičku mjeru u projektovanom  “bosančenju srpskog jezika”.

Doznajemo da je Charles Darwin bio izbačen iz školskih programa u Srbiji.

Dakle, ne postoji više evolucija i “porijeklo vrsta putem prirodnog odabiranja”.
Sada će samo kler biti zadužen da nas uči kako su postala živa bića. Republika
Srpska ne priznaje bosanski jezik kao idiom (jezik, govor, dijasistem) kojim se
služi preko 2 miliona ljudi.  Prvo u Hrvatskoj,  pa u Srbiji (palijativno, jednostrano,
gubitnički, bez razmišljanja o posljedicama) ukinuti su nazivi  hrvatskosrpski ili
srpskohrvatski - pa se onda političari i lingvisti  ne mogu “čudom da načude” da
postoji dva-tri miliona ljudi, u BiH i izvan nje, koji se nekako zovu  i “idu čak dotle”
da i imenuju “svoj nekakav” - bosanski jezik.

U mnogo čemu južnoslovenski lingvisti  ne mogu da usaglase mišljenja, ali,

čini mi se da bi bili jednodušni u ocjeni dvije  tvrdnje.
178
 Zeničke sveske

Prva - da su od svih slovenskih idioma najsrodniji i najsličiniji:  hrvatski ,

srpski, bosanski i  crnogorski  idiom (jezik, govor) te  da postoji i riječ SLAVINA
(sa  kratko uzlaznim akcentom na i) koja, kao stara riječ iz slovenskih jezika, 
označava riječ iz bilo koga slavenskog jezika.      

 Druga - srodnost i sličnost u jeziku i komuniciranju Južnih Slovena imaju

svoje prapočetke, svoju prethistoriju, svoje začetke i zametke od dolaska na
ove prostore (VI/VII vijek). Istina  veoma je  malo pisanih dokumenata, ali
su značajni. Npr. Konstantin  Ćirilo stvorio je  i slovensku književnost,  a ne
samo pismenost, pa su tako u kulturnom nasljeđu bile i njegove,  u devetom
vijeku pisane originalne pjesme:  Slušajte slovenski narode sav i Po tuđim 
zemljama i gradovima hodeći, ove riječi do danas se nisu mijenjale, ukoliko
ih uskoro nacilingvisti  i  trgovci - crnoberzijanci ne izmijene  zbog gorljive
skrbi za svoj nacionalni identitet.  Posredno, putem pjesama, priča, poslovica,
obreda, i običaja - saznajemo da su postojale tvorevine koje su svojstvene
samo mitološkim mentalitetima, dakle, stvarane su neposredno prije ili poslije
dolaska Slovena na Balkan. Pominjane su natprirodne sile i ljudske moći;
pojave vezane za promjene u prirodi  i smjenu godišnjih doba: proljeća, ljeta,
zime i ovisnost ljudi od njih.

Npr.  “Sunce bi sjalo, sjati ne može; kiša bi pala, pasti ne može; sjajna zvijezdo,
gdje si noćas bila; zvijezda tjera mjeseca; svani jarko s istoka sunce...”; “Soko
leti preko Sarajeva/Traži lada gdje će ladovati//Nađe jelu nasred Sarajeva...”
Vjerovatno, ove vrste “mitoloških riječi”  i njihovi oblici,  od iskona, do danas,
nisu se mnogo (ili nikako) mijenjale.

 U našim književnim leksikonima zapisano je da ovaj vid naivne umjetnosti

ima zavidan umjetnički nivo i da su raznolike vrste ove književnosti biseri
jugoslovenske kulturne baštine kojima jugoslovenski narodi bogate kulturni fond
cijelog čovječanstva.

Evo malo nasumice odabranih  podsjećanja:

1) narodne svatovske pjesme: Jelen i košuta: ‘’Jelenak mi goru lomi, putak

da mu je,  za njim ide košutica, tek drug da mu je.”;   “Ide soko,  vodi
sokolicu, blago majci, zlatna su joj krila”.
179
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

2) Naslovi priča i nazivi običaja: “Zmija mladoženja”, “Međedović”,  “Nahod

Simeon”, “Kumovanje Grčića Manojla”, “U cara Trojana kozje uši”  i
dr. “Dodolske pjesme”, “Lazarice”, “Baba-Martine huke”,  “Koledarske
pjesme”, “\urđevdanski  i  Ivandanski  običaji” i sl.   

Ovim ilustracijama nipošto nisam želio da naš emocionalni i intelektualni

život, i naša leksika, treba da se u svemu upoređuju i izjednačuju sa mitološkim
i paganskim uzorima - već sam nešto slušao o tome da su ljudi rušili zdrave,
prave, korisne i mitski lijepe ćuprije i mostove - da bi od toga imali neku brzu i 
jednokratnu  korist i probitak. 

I stariji učitelji su mi pričali da je prije stotinjak godina bio običaj da se

bogatim i naočitim seoskim djevojkama, udavačama, vade zdravi i lijepi prednji
zubi i umjesto njih stavljaju zlatni kao poseban ukras  i znak da su miraždžijke
iz bogatijih kuća.  Bojim se da nam opet ne prijete rušenja ćuprija i mostova,
i  “ukrašavanja zuba” - kako je ovo u nas u BiH krenulo. 

U vezi sa ovom sudbinom zatiranja, zapostavljanja, mijenjanja, trajanja i

opstanka riječi - meni se učinilo zanimljivim jedno poređenje kojem više dolikuje
solidnije timsko i naučno ispitivanje, čemu sam nisam kadar, ali bi bosanski i
crnogorski stručnjaci i njihove institucije, zasigurno, mogli više i bolje da
predočavaju, registruju, i osvjetljavaju “drevne ćuprije i mostove” koje su Bosanci
i Crnogorci  ugradili u sh. i hs. jezik. Valjalo bi taj materijal  upoređivati sa ovim
koji je danas građen, a sračunat je na brzometni i jednokratni  šićar i probitak,
“spasitelja nacija”.      

 Evo, preda mnom je izvanredan, moderan, na visokom naučnom nivou urađen

i veoma koristan i spretan za upotrebu, jednotomni Rječnik hrvatskog jezika,  u
kome ima oko sto hiljada pojmova i objašnjenja, a prihvatljiv je i koristan za
svakog Južnog Slovena.  Autor je sveučilisni profesor Vladimir Anić (Treće
izdanje, u Zagrebu, 27.kolovoza 1997). Da podsjetim  čitaoce, Vuk Karadžić je u
Beču (1849) izdao 7857 naših poslovica (ovdje ne uzimam u obzir oko 6 tomova
ostalih radova u koje ubrajam i dva rječnika sa preko 40 tisuća riječi).  Prije
pedesetak godina našao sam u docnije spaljenoj Vijećnici, u Sarajevu - (gdje se
tu i jedino mogla naći) Vukovu zbirku sa svim poslovicama i  s jos 782 zagonetke. 
Pripremajući se tada za nastavu stigao sam da prepišem samo 92 poslovice, koje
180
 Zeničke sveske

sam do danas sačuvao. Odabrao sam ih, tada, po svom ukusu  i  kriteriju.  Za ovu
priliku bih predočio desetak primjera: “Dosta je sleći ramenima pa pomoći zlo”;
“Čiji je sud toga je i pravda”; “Dobar je Bog ali su i đavoli  jaki”;  “Ako hoćes koga
da upoznaš, podaj mu vlast u ruke”; “Brat je mio koje vjere bio, kada bratski čini
i postupa”; “Čega se mudar stidi, time se lud ponosi”; “Nije svačiji posao ispred
sela propjevati”;  “Oko mu oku dobra ne misli”;  “Prazna vreća uspravno ne može
da stoji”;  “Hitar odviše sreću preskače” i dr.

Smatram da su i ovi podaci indikativni i zanimljivi:  1) U devedeset dvije “moje”

poslovice ima 667 riječi. Tražio sam da li su zabilježene i kod prof. Anića. Od 667
samo ove nisam nasao u Rječniku hrvatskog jezika: panica, hatardžija, žlje i  lasno.
Dakle, signifikativno posmatrajući: samo 4 prema 667, to je relativno mali broj i
uzorak za prosuđivanje;  2) Zapazio  sam da između 92 poslovice samo 5 se gotovo
isključivo upotrebljavaju (ali sasvim razumiju na teritoriji bivše Jugoslavije) u BiH;
npr.” Teško se kadijom nazvati, a onda dosta meda i masla”; “Hrsuzin hrsuzina,
lasno pozna”;  “Danas vezir - sjutra rezil”; “Ne zna rakija šta je kadija” i dr.

Po dolasku na ove prostore,  južnoslovenska neizdiferencirana masa nije bila

oštro podijeljena ni religijama, ni ideologijama, ni čvrstim i jakim granicama, niti
poznavanjem pisanja i  jezičkih normi. Općenito - komuniciranje je bilo zasnovano
na drugim vrijednostima, na usmenom povezivanju ljudi, na obilnosti izraza, na
priči, predanju, obilju i uvažavanju riječi.

Npr. govorilo se “Carska se riječ ne poriče”; “Nemoj, sine, govoriti krivo

ni po babu ni po stričevima”. Koliko su istorijske prilike i život dozvoljavali -
ove vrijednosne kategorije  “provlačile su se kroz iglene uši” hiljadu godina -
“do juče”.  Otuda i ova današnja srodnost i sličnost u jeziku koja nije pala s
neba iz nacionalnih svemirskih brodova.

 B.c.s. jezik  

Saradnici Radija Slobodna Evropa Ljudmila Cvetković i Goran Vežić -

povodom  Međunarodnog dana maternjeg jezika (obilježava se 21.II) analizirali su da
li su hrvatski i srpski, pa onda bosanski i crnogorski,  jedan jezik ili su to dva,  odnosno
četiri jezika. Između ostalog, napisali su u uvodu “da su to četiri jezika na području
bivše Jugoslavije, dok je to jedan jezik u Haagu”. Obavještavaju nas da su o tome
181
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

razgovarali s lingvistima Živkom Bjelanovićem iz Splita i akademikom Augustom

Kovačecom iz Zagreba. Međutim, neke izjave gospodina Kovačeca zbunile su me i
smatram da svojom površnošću ne doprinose razbistravanju  već ionako zamućenih
jezičkih voda. On kaže: “Do polovice XIX to su bila dva jezika, a onda su njihovo
ujedinjavanje zagovarali politički interesi - prvo Austrije pa Jugoslavije.” (Napomena:
Jugoslavija od polovice XIX vijeka do 1918. kao pravno politički pojam i država ne
postoji). Ne znamo ni to o kojim to jezicima gospodin August govori kada pominje
dva jezika. U Enciklopedijskom rječniku lingvističkih naziva  Rikarda Simeona,
rađenom na osnovu 710 bibliografskih jedinica,  evo šta je zapisano o jezicima prve
polovice 19-tog stoljeća “vladavina ilirskog pokreta”, (napomena M.J.): “3 nazivi
illyriceski (1804: Belinić, ngi.) ili ilirički (1747: Grabovac, - u naslovu: Cvit razgovora
naroda i jezika iliričkoga ili ARVACKOGA; 1760: Kanižlić - slavonski;  Katančić -
“slavno - ilirički”  = hrvatski), ili ilirijski - koji pripada Iliriji ili ilirski (Vitezović, pisci
Preporoda i kasnije) upotrebljavaju se kao sinonim za: a) hrvatski jezik, b) štokavsko
narječje, c) slovinski ili južnoslavenski, tj. hrvatski ili hrvatskosrpski  sa  svima
njegovim narječjima. Ime “ilirski upotrebljava se od rimskog doba” (...).

Antun Barac, najuspješniji  i najznačajniji hrvatski istoričar književnosti

XX vijeka, pisao je da su putopisci govorili i zapisivali da će Hrvati svoj jezik
“zaboraviti ter drugijem narodom postati”.  Svi natpisi na javnim mjestima
i knjige, i štampa, i čitaonice, kazališta, bili su uglavnom na njemačkom, ili
mađarskom ili latinskom. Tako da su Zagreb i druga veća mjesta ličili na njemačke
ili druge strane gradove. Od polovine devetnaestog vijeka zahvaljujući procvatu
ilirskog pokreta, buđenju nacionalne svijesti, djelima pjesnika, pisaca i patriota
- situacija se iz temelja počela da mijenja.

Kada već pominjemo velikoga Barca, dobro je da se prisjetimo ovih njegovih

riječi: “Isto su tako neopravdani i prigovori Vuku da je on Hrvatima nametnuo
štokavsko narječje. U to doba Vuk još nije imao za to potrebna autoriteta, u
Srba još nije bio priznat, a općenito premalo poznat da bi to mogao provesti.
Naprotiv, štokavsko narječje i ijekavski govor prihvaćeni su (1836. g.) kao
hrvatski književni jezik na temelju razloga u samoj Hrvatskoj, kao rezultat
vlastitoga jezičnog i nacionalnog razvitka u toku mnogih stoljeća i na osnovi
unutrašnjih hrvatskih prilika i potreba, bez ikakvog vanjskog uticaja ili pritiska,
davno prije prihvaćanja Vukove reforme u Srba (koja je prihvaćena istom poslije
Vukove smrti, i tada još samo djelomice, 1868.g.).”
182
 Zeničke sveske

Saradnici RSE Cvetković i Vežić osim profesora Kovačeca i Bjelanovića

anketirali su i širi krug slušalaca. Jedan je odgovor vrlo simptomatičan za naše
stanje svijesti i znanja: “Ali svi znamo ko je tvorac  tri jezika, to će uvek biti Vuk
Karadžić”. Kada se kaže “svi znamo”, podrazumijeva se da su svi istomišljenici.
Neki ljudi smatraju - tamo gdje svi isto misle, tu niko ne misli. Ko sada smije
reći da bi se Vuk, obrazovan i uman čovjek, saglasio s ovakvim mišjenjem
“svih istomišljenika”. Vuk je veoma dobro poznavao istoriju Južnih Slovena što
se očituje iz velikog broja njegovih književnih radova. Znao je on i za rad Ćirila
Konstantina i njegovih učenika, i rad kaluđera, glagoljaša svećenika i sveštenika,
i prvih biografa, za bogatu primorsku književnost. Zasigurno je bio upoznat da se
još u 16/17 vijeku  Bartol Kašić sa saradnicima zalagao za zajednički  književni
jezik na temelju  bosanskih govora i da se kasnije upotrebljavao termin ilirski jezik
za jezik Srba i Hrvata u južnoslavenskim krajevima, te termin zajednički ili opći
književni jezik –Kašićev naziv bio je lingua communis.

Južnoslavenski lingua communis

Smatram da je značajno na početku poglavlja ovo kazati: na južnoslovenskom

jeziku, od oslobođenja (1945) do početka rata (1991) odbranjeno je više od 7000
doktorata, tridesetak hiljada magisterija; nekoliko miliona knjiga (samo bukvara i
čitanki za prvi osnovne) štampano je u svim republikama po desetak i više hiljada
svake godine, a da ne govorimo o vrstama drugih udžbenika za različite razrede,
škole i fakultete. Samo autor akademik D. Boranić štampao je pravopis u nakladi
(tiražu) od 50.000 primjeraka. S obzirom na to da su ovo podaci o desetom izdanju
- možemo predpostaviti da je samo ovog pravopisa do 1951. odštampano pola
milliona primjeraka. Da ne govorimo o Andrićevoj Nobelovoj nagradi, o realizaciji
jezika u kazalištima, (samo Krležina djela gledalo je od oslobođenja do njegove
smrti 2 miliona gledalaca), kinima, priredbama i stotinama hiljada drugih prilika.
Na gotovo svim katedrama za slavističke studije u svijetu po broju studenata
mi smo bili na drugom mjestu, poslije Rusa. Teško je tačno ustanoviti koliko je
naših pisaca i njihovih djela prevedeno u inostranstvu. Pouzdan je podatak da je
Mađarska akademija nauka (do 1970-te) pod nazivom Svjetski književni leksikon
(Vilag irodalmi lexikon) dala izuzetno veliki prostor piscima iz Jugoslavije. U njega
su uneseni podaci o oko sedam stotina jugoslovenskih pisaca i izvjestan broj
književno - teorijskih pojmova iz jugoslovenske književnosti.

183
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

 Kleronacionalistički protagonisti novojezika ne mogu da spriječe veliki broj

naših poslijeratnih pisaca da objavljuju knjige u inostranstvu koje se prevode na
svim važnijim evropskim jezicima i u svijetu.

Danas se silna energija troši na pismene i usmene rasprave oko jezičkih

pitanja: kako nazvati jezike sada kada je već “izglasano” da postoje četiri jezika
kojima treba dati dolična imena. Budući da ovakvi slučajevi nisu nepoznati, ni
jedinstveni svijetu, nužno je da se malo zadubimo u istorijske primjere da bismo
lakše “kumovali” jezicima.

U opći zajednički jezik (gr. upravo opći dijalekt; koine dialektos; IV stoljeće
p.n.e.) stopili su se različiti grčki dijalekti, a kao temelj poslužio je atički (grad
Atena), kojim su se služili pisci helenističko-aleksandrijskog doba. Makedonskim
osvajanjima proširio se na čitavom grčkom području i na prednju Aziju. U V i
VI vjeku počeo se diferencirati u razne dijalekte od kojih potiču sva novogrčka
narječja (osim cakonijskog,- ibidem R. Simeon...).

Ova dihotomija: koine - dijalekti - jeste karakteristična, gotovo sudbinska,

za sve narode svijeta i za cijelu svjetsku istoriju. Navešću samo mali broj onih
imena koji nas podsjećaju na Jugoslovene koji su radili na predstandardizaciji i
standardizaciji našeg zajedničkog jezika: Konstantin Ćirilo, Bartol Kašić, Dositej
Obradović, Savo Mrkalj, Vuk Karadžić, \uro Daničić, Ljudevit Gaj, Josip Juraj
Štrosmajer, Antun Barac, Josip Hamm, Hanka Vajzović i gotovo svi učesnici
naučnog skupa - Jezik i nacionalni odnosi (Sarajevo, april 1984).

Usuđujem se da govorim u ime mnogih poznanika u dijaspori, a vjerujem da

bi se mnogo ljudi iz naše BiH sa mnom saglasili - svima nam je u posljednjem
ratu na razne načine ukradeno desetak godina života. U prosjeku smo svi za toliko
godina oštećeni. Neko užasno, strašno je reći i pomisliti, neko manje tragično,
ali ipak teško i bolno, pa će ovo što ću reći nekim stradalnicima biti beznačajno.
Izuči, recimo, Sarajlija, ili Čajničanin, ili Glavatičanin: 4-5 razreda osnovne škole,
pa nekoliko razreda srednje i čak magistrira ili doktorira. I onda mu zdravom i
pravom, i poštenom kažu da polovina - od jednog tvoga važnog predmeta bez
koga ne bi mogao savladati ni jedan drugi predmet i završiti školovanje i studiranje
- nema nikakav značaj ni svoje ime ni svoju vrijednost. Ti si, čovječe, mala glava,
jer nisi zabilježen na listi nacionalističkih punoglavaca pod slovima: B,C,H,S.
184
 Zeničke sveske

Priznajem da ovdje “presoljavam” da naš jezik u Austriji nazivaju: “Standardsiertes 

Neusstokawisch”, ili u Sloveniji  “jezik državnega osredja” (kako ga je prije 25
godina nazivao Jože Toporišić), ili kako je komentarisao hrvatski jezikoslovac,
evropskog glasa, Josip Hamm: “iz inostrane perspektive naš zajednički jezik bi se
zvao: “središnji jugoslavenski jezik” i gramatika toga jezika za inostrance: Gramar
of the Central Yugoslav Language. “Srpski, hrvatski, crnogorski i muslimanski bili
bi varijante toga zajedničkoga jezika dok bi slovenski i makedonski bili ono što
jesu: periferni slavenski jezici u sastavu SFRJ”.   

Moj drug Mađar ga zove miš - maš jezik, a profesori na koledžima bez riječi
samo dignu ruke u znak predaje i čuđenja (pitaju šta će dva-tri-četiri imena
jednom istom jeziku).

“Radi mira u kući”, a i zbog toga što je to mudro mišljenje, pa neka se i čini da je
oportunističko, smatram da je najpametnije za BiH prihvatiti  stav profesorice Hanke
Vajzović “I mirna Bosna”. Komunikološki, lingvistički i politi~ki jeste najprihvatljivije
“da imamo tri standardizacije jednoga jezika ranga  dijasistema”.  (vidjeti detaljnije
u Nezavisnom magazinu BH Dani, 12. februar 2009).

Budući da je osnovni akademski red da se pomene onaj mučenik koji  je

prvi zaorao i kopao po tvrdoj ledini da bi nešto novo tražio i otkrio u određenoj
oblasti - dužan sam da predočim šta je prije više od 25 godina u Sarajevu na
Naučnom skupu “Jezik i nacionalni odnosi” kazivao profesor Branislav Brborić:
“Govoriti danas o narodnom i standardnom jeziku Srba, Hrvata, Muslimana i
Crnogoraca  - bilo u kojem “svjetlu” - nije ni malo lako. Govoriti o tom jeziku
“kao cjelini” i činiti to bez nacionalne i (ili) republičke pristra(s)nosti još je teže,
a biće sve teže ako ostanu na sceni neke naučne i izvannaučne tendencije,
one tendencije čija je karakteristika nastojanje da se o dijelovima prosuđuje ili
odlučuje bez obzira na  “cjelinu”. Pa ipak vrijedi pokušati.”

Evo preda mnom je Koriensko pisanje (Zagreb, 1942) popularno nazvano

“Ustaški pravopis” ili “Pravopis Ante Pavelića”. U njemu nalazim neke slobodnije
upotrebljavane riječi nego u nekim sadašnjim nacirigidnim pravopisima. Nego u
npr. “Londoncu” (popularni naziv za pravopis izdan u Londonu 1972, čiji su autori
Prof. Stjepan Babić - najpregnatniji djelilac hrvatskog od srpskog idioma - te
profesori Božidar Finka i Milan Moguš).
185
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

 Naši “jezički dijelovi”: dijalekti, narječja, lokalni govori, državno -gramatičko

- nacionalni govori, govori slobodnih ljudskih sastajališta - bili su uvijek u
slobodi bogata rezerva i riznica za zajednički  i stvaralački  jezik okićen i
obasjan feralima. Međutim, siledžijski, agresivni, vehementni, kruti i gramzivi
potrošači jezika izglasali su da južnoslovenski lingua communis ne smije se
ni šaputati.  A u slobodi bilo je dovoljno prostora i za pojedinačne kultivisane
dijelove i za communis. Izgleda da je u nas preovladalo vrijeme koje je u
predgovoru komedije Pigmalion ovako opisao George Bernard Shaw: “Englez ne
može otvoriti usta a da ga drugi Englez ne zamrzi”.  

 Svi mi koji smo preživljavali ratove, danas, 2009 - savršeno dobro razumijemo
pivače ili pevce ili alakanje - zajedničkog jezika: “Spremte se, spremte... Silna će
borba da bude” ili  ‘Za dom spremni... samo zov’te sokolovi”. Poslije ovih glasova,
po pravilu, čuju se trube i doboši i oblače maskirne vojne odore.

Neka nam je dragi Bog svima na pomoći!

186