Embed Doc
Copy Link
Readcast
Collections

CommentGo Back

Download

ALBERT CAMUSSTRANACDanas je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam. Dobio sam brzojav iz ubožnice: »Majka preminula. Ukop sutra. S pošto-vanjem.« Ali, to ništa ne znači. Možda je to ipak bilo jučer.Ubožnica je u Marengu, osamdeset kilometara od Alžira.Krenut ću autobusom u dva sata i stići tamo negdje poslije podne. Tako ću moći probdjeti noć uz pokojnicu, a vratit ću sesutra navečer. Zatražio sam od svoga poslodavca dva danadopusta, što mi nije mogao odbiti zbog ovakva razloga. Ali,nije mu bilo pravo. Čak sam mu rekao: — Nisam ja tome kriv. — Nije mi ništa odgovorio. Tada sam pomislio da nije trebaloda mu to kažem. Uostalom, nisam se imao zbog čega ispriča-vati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi sućut. Ali, vjerojatno ćeto učiniti prekosutra, kad budem u crnini. Zasad kao da mamanije ni umrla. A nakon ukopa bit će to nešto svršeno i sve će poprimiti službeniji izraz.Krenuo sam autobusom u dva sata. Bilo je vrlo vruće.Ručao sam bio, kao i obično, u restoranu kod Celesta. Svi sume mnogo žalili, a Celeste je rekao: — Samo je jedna majka. — Kad sam odlazio, ispratili su me do vrata. Bio sam malosmućen jer sam morao otići do Emmanuela da posudim odnjega crnu kravatu i flor. Njemu je prije nekoliko mjeseci umrostric.Trčao sam da ne zakasnim na autobus. Od te žurbe i trčan- ja pa od drndanja autobusa, vonja benzina i odsijevanja ceste

i neba, od svega sam toga zadrijemao. Spavao sam gotovo zacijele vožnje. A kad sam se probudio, bio sam naslonjen na ne-kog vojnika koji mi se osmjehnuo i upitao putujem li izdaleka.Odgovorio sam: — Da — samo da ne moram s njim razgova-rati.Ubožnica je na dva kilometra od sela. Taj sam put prešao pješice. Htio sam odmah vidjeti mamu. Ali mi je vratar rekaoda moram najprije posjetiti upravitelja. Bio je zauzet, pa sammalo pričekao. Za sve to vrijeme vratar je nešto govorio, a on-da sam posjetio upravitelja — primio me u svom uredu. Bio jeto sitan starac odlikovan Legijom časti. Pogledao me svojimsvijetlim očima. Zatim mi je stisnuo ruku i toliko je zadržao usvojoj da već nisam znao kako da je izvučem. Pogledao je unekakve spise i rekao mi: — Gospođa je Mersault došla ova-mo prije tri godine. Vi ste joj bili jedini oslonac. — Pomisliosam da mi nešto zamjera, pa sam mu počeo razjašnjavati. Alime on presiječe u riječi: — Ne morate se, drago dijete, oprav-davati! Pročitao sam spise vaše majke. Vi niste mogli pod-mirivati njezine potrebe. Njoj je bila potrebna njegovateljica.Vi imate skromnu plaću, a ona je, sve u svemu, bila ovdje sret-nija. — Rekoh: — Jest, gospodine upravitelju. — On nadoda: — Imala je znate, ovdje prijatelja, svojih vršnjaka. S njima je ima-la zajedničke interese koji pripadaju jednom drugom vreme-nu. A vi ste mladi, i ona bi se dosađivala s vama.To je istina. Dok je bila kod kuće, mama me je neprestanonijemo pratila pogledom. Prvih dana u ubožnici često je pla-kala. Ali, to je bilo zbog navike. Nakon nekoliko mjeseci bila bi plakala da su je odveli iz ubožnice. I opet zbog navike. Djelo-mice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovouopće posjećivao. Pa i zato što bih tada izgubio cijelu nedjelju — a da i ne govorim o naporu koji je bio potreban da odem naautobus, kupujem kartu i putujem dva sata.Upravitelj je i dalje govorio. Ali ga gotovo više nisam nislušao. Zatim mi reče: — Sigurno želite vidjeti majku. — Usta-doh bez riječi, a on pođe ispred mene prema vratima. Na stu- bištu mi objasni: — Prenijeli smo je u našu malu mrtvačnicu.Da se ostali ne uznemiruju. Kad god umre tko od njih, svi sudva-tri dana nervozni. A to otežava rad. — Prošli smo krozdvorište u kojemu je bilo mnogo staraca koji su ćaskali u ma-lim skupinama. Ušutjeli su dok smo prolazili. A iza naših leđaopet su nastavili razgovore. Baš kao prigušeno brbljanje papi-gica. Pred vratima jedne omanje zgrade upravitelj se pozdravisa mnom. — Ostavljam vas, gospodine Mersaulte. Stojim vamna raspolaganju u svom uredu. U načelu, ukop je zakazan zadeset sati prije podne. Mislili smo da ćete tako moći probdjetinoć uz pokojnicu. Još nešto — vaša je majka, čini se, višeput iz-razila želju svojim drugovima da bude pokopana po vjerskomobredu. Ja sam poduzeo sve što treba. Htio sam vas samo o to-me izvijestiti. — Zahvalih mu. Mama nije bila bezvjernica, alinije nikad za života mislila na vjeru.Ušah. Bijaše to vrlo svijetla dvorana, obijeljena vapnom, sastropom od šarena stakla. U njoj je bilo stolica i stalaka s pos-toljem u obliku slova X. Na dva stalka u sredini ležao je po-klopljen lijes. Vidjeli su se samo blistavi, jedva utaknuti vijcikako strše iz dasaka premazanih smeđom bojom. Pokraj odrasjedila je bolničarka Arapkinja u bijelu haljetku, s maramomkričave boje na glavi.U taj tren uđe iza mojih leđa vratar. Mora da je dotrčao.Zamuckivao je: — Zatvorili smo je, ali treba samo da odvijem

vijke pa da je vidite. — Primaknuo se lijesu, ali ga zaustavih.Reče mi: — Nećete? — Odgovorih: — Neću. — Zastade, a ja se posramih jer osjetih da nisam smio to reći. Domalo me pogle-da i upita: — Zašto? — ali bez prijekora u glasu, kao da ga sa-mo zanima. Odgovorih: — Ne znam. — Tada, sučući svoj bije-li brk, kaza, ne gledajući me: — Razumijem. — Oči mu bijahulijepe, svijetloplave, a put pomalo rumena. Dade mi stolac, pai sam sjede tik iza mene. Njegovateljica ustade i pođe premavratima. Vratar mi tada reče: — Ima rak. — Nisam ga razumio, pa pogledah bolničarku i opazih da ispod očiju nosi povoj oba-9