Mirza Avdicevic

KAKO JE NASTALA

ZEMLJA BOSNA

Mississauga Canada 2003

Korekcija teksta sa malim izmjenama i dopunama uradjena 2006. godine

Sadrzaj
Predgovor ...........................................................................................................................................1 I. 1. 2. 3. 4. TERITOROJA BOSNE U ANTICKO DOBA Mapa svijeta iz doba grckog historicara Herodota ......................................................................2 Bosna i spomenici mareijalne kulture iz antickog doba ..............................................................2 Bosna i prastari narod Iliri ...........................................................................................................3 Bosna, Rim i podjela carstva sa akcentom na Ilirik .....................................................................6 -Rano carstvo ................................................................................................................................6 -Kasno carstvo ..............................................................................................................................6 -Ilirik .............................................................................................................................................7 VELIKA SEOBA NARODA I DOLAZAK SLAVENA NA BALKAN Seoba naroda ..............................................................................................................................8 Slaveni i njihova religija.............................................................................................................9 Dolazak slavena na Balkan u VI i VII stoljecu ..........................................................................10 Slaveni i teritorija Bosne u VIII stoljecu ....................................................................................11 Slaveni i teritorija Bosne u IX stoljecu ......................................................................................11 Bosna u X stoljecu ......................................................................................................................12 Bosna u XI stoljecu ....................................................................................................................13

II. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

III. 1. 2.

SREDNJI VIJEK Vladari srednjovjekovne drzave Bosne ......................................................................................15 Banovina Bosna ..........................................................................................................................16 -Drzava Bosna od 1100 do 1200 godine ......................................................................................16 -Drzava Bosna od 1200 do 1300 godine ......................................................................................20 -Drzava Bosna od 1300 do 1400 godine ......................................................................................22 Bosanska crkva i bosanski krstjani ( Bogumili ) ........................................................................24 Kraljevina Bosna ........................................................................................................................28 Bosanske plemicke porodice: Hrvatinici i Kosace .....................................................................31 -Drzava Bosna od 1400 do 1463 godine ......................................................................................32 Drzavna uprava u kraljevini Bosni .............................................................................................34 Kulturna bastina i historijski napredak srednjevjekovne Bosne ................................................37 BOSNA U OSMANSKOJ IMPERIJI Islamizacija u Bosni ...................................................................................................................42 Bosna kao Sandjak Osmanske imperije .....................................................................................44 Janjicarska organizacija ..............................................................................................................45 Bosanski pasaluk ........................................................................................................................45

3. 4. 5. 6. 7. IV. 1. 2. 3. 4.

5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. V. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. VI. 1. 2. VII.

Raja, ciflucenje i bune ................................................................................................................47 Kapetanije u pasaluku ................................................................................................................49 Ratovi Osmanske imperije i pocetak opadanja osmanske moci.................................................51 Bosnjaci u odnosu na Prvi i Drugi srpski ustanak ......................................................................58 Borba za autonomiju Bosne pod vodjstvom Husein-Kapetana Gradascevica ..........................60 Istaknuti Bosnjaci u Imperiji ......................................................................................................63 Kulturna bastina i historijski napredak .......................................................................................64 BIH U AUSTROUGARSKOJ IMPERIJI Okupacija Bosne ........................................................................................................................67 Borba za vjersku i kulturno-prosvjetnu autonomiju ..................................................................71 Aneksija BiH .............................................................................................................................72 Kulturna bastina Bosnjaka i historijski napredak ......................................................................74 Balkanski ratovi .........................................................................................................................76 Podsjetnik o historijskim granicama BiH prije stvaranja jugoslavenske drzave ......................77 Prvi svjetski rat i stvaranje jugoslavenske drzave, sve do kraljevine SHS ................................78 BIH U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI BiH od 1918 do 1941 .................................................................................................................84 BiH u Drugom svjetskom ratu ...................................................................................................87 BIH U FEDERATIVNOJ DRZAVI JUGOSLAVIJI, SVE DO SFRJ Politicka i privredna previranja u jugoslavenskoj federaciji.....................................................94 Stanovnistvo BiH .....................................................................................................................97 Kulturno historijski napredak u doba jugoslavenske federacije ...............................................98 RASPAD JUGOSLAVIJE, NEZAVISNA BIH I RAT Kriza pred rat ...........................................................................................................................99 Napad na Sloveniju ..................................................................................................................101 Agresija na Hrvatsku................................................................................................................101 BiH kataklizma i nezapamcena agresija ..................................................................................103 Rat i strahote novog genocida nad Bosnjacima .......................................................................108 NA KRAJU

1. 2. 3. VIII. 1. 2. 3. 4. 5. IX.

PREDGOVOR Historija est testis temporum, lux veritatis, vita memorie, magistra vitae, nutia vetustatis.( Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, zivot uspomene, uciteljica zivota, vijesnik davnine.), M.T.Ciceron. Fizicki odsutan od Bosne, ali mislima stalno prisutan u samom njenom srcu, rastrgan izmedju zelje i stvarnoscu, poceh da ponavljam ovu Ciceronovu izreku, koja mi se u glavi vrti jos od skolskih dana, a koju nedavno procitah u jednom tekstu o historiji Bosne. Inace, puno toga sto je ovdje napisano culi smo vec prije, ali tu je svakako dosta i novih stvari koje sam spoznao citajuci mnostvo literature o historiji Bosne i Bosnjaka. Naime, moja ideja je bila samo sto veca spoznaja historijskih podataka radi prosirenja mog licnog znanja, ali se u tom periodu javila zelja da sve to, u vidu biljeski, stavim na papir koji bi me stalno podsjecao na Bosnu, kako sam to vec u pocetku naveo od spoznaje svijeta pa do danas. Ove biljeske pisem samo radi moje licne upotrebe i podsjecanja na ono sto se ne moze niti treba vise ikada zaboraviti, a ako slucajno i dodju u ruke ponekog od mojih prijatelja, zelim napomenuti da ovo nije pisano kao historijsko djelo, vec je samo na jednom mjestu objedinjeno ono sto su drugi vec napisali. Ponesto je, naravno, napisano i kao rezultat mog licnog nadahnuca, ali obzirom na karakter i namjenu ovog dokumenta uzmimo to kao zanemarujuce. Ako se vratimo definiciji historije, onda mi se najvise svidjela ona koja kaze da je historija u terminoloskom smislu nauka koja obradjuje povijest, a povijest je pripovijedanje o dogadjajima iz proslosti, pa cu i ja, zbog toga, sve ovo sto sam napisao nazvati povijescu, ili kako stari kazu pri-povijescu tj. pricom, a ne historijom.

-1-

I TERITORIJA BOSNE U ANTICKO DOBA

1. MAPA SVIJETA, IZ DOBA GRCKOG HISTORICARA HERODOTA Mapa svijeta iz doba Herodota Spoznaje drevnih naroda o udaljenim krajevima cine nam se vrlo oskudnim i nepreciznim, jer su putovanja u daleke krajeve bila dugotrajna i opasna. Naucnici su stoga prikupljali price i izvjestaje s putovanja od raznih svjetskih putnika: vojnika, trgovaca, hodocasnika i sl. Ta su svjedocanstva cesto bila toliko nevjerovatna da su smatrana izmisljenim, a neka su to uistinu i bila. Uglavnom se vjerovalo da je zemlja ravna, oblikovana poput ploce, odnosno da kopno okruzuje velika rijeka Ocean. Smatralo se da se u samom sredistu te zemaljske ploce nalazi Sredozemno more ( koje je zato tako i nazvano ), a da su udaljeni dijelovi kopna nastanjeni divljim zvijerima i cudovistima ( pa stoga i ne cudi sto su putovanja u udaljene krajeve bila rijetkost ). Grcki historicar HERODOT ( nazivan i ocem historje ), koji je zivio u 5. stoljecu p.n.e., putovao je po Aziji, Evropi i Africi ( nizvodno rijekom Nil ). Izvjestaje sa svojih putovanja, u kojima spominje razne narode i opisuje krajeve, uklopio je u svoje djelo nazvano Historija, a u tadasnju mapu poznatog svijeta uslo je i podrucje na kojem se nalazi danasnja Bosna i Hercegovina. 2. BOSNA I SPOMENICI MATERIJALNE KULTURE IZ ANTICKOG DOBA Na zapadnom dijelu Balkana nalazi se podrucje koje, jos iz doba od Starog vijeka, ima geopoliticki topik Bosona ( ilirski : tekuca voda ) po imenu rijeke koja se danas zove Bosna. Cijela Bosna kao i Balkan od paleolita ( srednje kameno doba ) je naseljena ljudskom rasom o cemu svjedoce spomenici materijalne kulture. Na tlu Bosne su otkrivena poznata prahistorijska arheoloska nalazista, pocev od starijeg ( paleolit ) do mladjeg ( neolit ), kamenog, broncanog i na kraju zeljeznog doba. Paleolitska naselja su otkrivena u gornjem toku rijeke Bosne, Ukrine i Usore ( Kamen, Kadar i dr. ), te uz rijeku Bregavu nedaleko od Stoca ( Badanj ). Neolitska su nalazista takodje brojna, npr. Butmir kraj Sarajeva, Gornja Tuzla, Kakanj, Nebo u Brajkovicima kod Travnika, Zelena pecina kraj Mostara i druga. Najveci broj istrazenih arheoloskih nalazista pripada razdoblju bronze i zeljeza, npr. Glasinac, a vazna su i sojenicka naselja poput Donje doline na Savi, Ripca i Golubica na Uni, kao i neka druga. O prvim stanovnicima Bosne iz paleolitskog doba saznajemo preko crteza i pronadjenih orudja u pecini Badanj kraj Stoca, cija starost se procjenuje na oko 13.000 godina. Crteza ovakve starosti malo je i u evropskim razmjerama.

-2-

O stanovnicima iz neolitskog doba doznajemo preko arheoloskih iskopina na Butmiru gdje su nadjene lijepe figure, vaze i keramika, a iskopine tumulusa u Glasincu govore nam o zeljeznom dobu. Ostaci sojenickog naselja u Donjoj Dolini na Savi su takodje iz zeljeznog doba. Kad je rijec o pojmovima kojima se oznacava citav jedan narod, onda se kao najstariji narod na podrucju bivse Jugoslavije, a time i Bosne smatraju TRACANI, cije naseljavanje je krenulo iz danasnje Rusije i Madjarske. Poslije Tracana posli su se doseljavati ILIRI, o kojima kao stanovnicima Bosne postoje i prvi pisani izvori. Iz ovog doba pronadjeni su ostaci zivota jos i Kelta, Grka i Rimljana. Buduci da se teritorij Bosne nalazio na podrucju Zapadnog Rimskog carstva, ali da se razvijao i pod utjecajem Grcke, odnosno bizantijske kulture, tu postoji raznolikost oblika zivota u cjelokupnoj kulturnoj bastini. Rimski ostaci vidljivi su sirom Bosne. 3. BOSNA I PRASTARI NAROD ILIRI Iliri su bili prastari indoevropski narod koji je zivio na sjeverozapadu Evrope. Na Balkanski poluotok su se doselili u jednoj od seoba naroda i odmah po dolasku potiskuju grcke Tracane na istok. Kao prastanovnici Bosne, Iliri su u njoj ziveli jos od 3000. god. p.n.e., mada ima naznaka da su se na tom podrucju nalazili jos i puno ranije. O samom imenu Ilira ima vise tumacenja ( vise bi se moglo reci legendi ). Za mene je interensantno i prihvatljivo tumacenje koje je dao sarajevski arheolog Ciro Truhelka, a koji kaze da ime Ilir potice od albanske rijeci I lir , sto znaci slobodan. Smatra se da je najstarija ilirska drzava bila na jugu Balkana i da ju je osnovalo pleme po nazivu Enhelejci. Na celu te drzave bio je kralj po imenu Kadmo. Oko 13 stoljeca p.n.e. Iliri su vec zauzimali citavo Jadransko primorje. Do grcke granice doslo je pleme Talanti. Do italijanske rijeke Po, dosli su Veneti, a na istok Dardanci. Kao sto je poznato Balkanski poluotok su naseljavala mnogobrojna ilirska plemena, od kojih cu ja ovdje istaci sljedeca: Histrioni, Liburni, Latobici, Kolapioni, Jasi, Varciani, i Breuci, svi sjeverno od Save i zapadno od Dunava. U istocnom dijelu Balkana zivjeli su: Andizeteji, Skordisci, Amantini, Ditioni, Sardeteji, Autoriteji i Glindicioni, od istocne obale Drine do Crnog mora. Na jugu Balkana ( Albanija i Grcka ) zivjeli su Dokleji, Labateji, Skitoni, Partini, Pirusteji i Talauti. Medju mnostvom tih plemena na teritoriji danasnje BiH zivjela su sljedeca Ilirska plemena: Japodi, izmedju Une, Save i Vrbasa. Mezeji, izmedju Vrbasa, Save i Bosne. Dariopi, izmedju Bosne, Save i Drine. Dindari, na podrucju kraskih polja B. Grahova, Glamoca i Kupresa. Deuri i Daorsi, na prostoru od Livna do Neretve. Dezijati istocno od Neretve do Drine i Aredeji, u priobalnom pojasu od usca Neretve do Boke Kotorske. U 3. stoljecu p.n.e. Ilirski kralj Argon osnovao je jaku ilirsku drzavu ali sa svojim stalnim gusarenjem po moru, sve cesce su dolazili u sukobe sa Rimljanima tako da su ih ti sukobi u dugotrajnom peridu potpuno oslabili i ta drzava se raspala kao posljedica njihovog gusarenja. Inace ta drzava je bila ustrojena kao savez vise plemena i nalazila se uz Primorje, u juznoj Hercegovini i Dalmaciji, Cnoj Gori, Albaniji i Metohiji. Kad su Rimljani pokorili Ilire osnovali su provinciju Iliricum, ali o tome ce mo nesto kasnije. Inace o svojoj povijesti Iliri nam nisu ostavili nikakvih podataka pisanom rijecju, jer nisu imali pismo. Podatke o njima ostavio je grcki pisac Pseudo Skajlaks u 2. stoljecu p.n.e. u djelu Periplus, u kojemu je izmedju ostalog napisao da su Iliri narod koji postuje svoje bogove i narod pun vrlina. Iznio je podatak da su zivjeli od
-3-

podrucja Istre do danasnje Albanije, na Balkanskom poluotoku, koji se tada zvao Haemus, a Turci su ga preimenovali u Balkanski poluotok. Govoreci o Ilirima ne moze se zaobici interensantan podatak, a to je da su u toku prvog desetoljeca p.n.e. Iliri Liburni nadzirali plovidbu na Jadranskom i Jonskom moru, te da su osnovali grad Adriu na uscu rijeke Po u Italiji. Po spomenutom gradu nazvano je Mare Adriaticum ( Jadransko More ). Iliri su ratovali sa Grcima zbog prevlasti na morima pa su Grci provalili u Jadransko more i kolonilizirali Ilire, sto je za ove imalo nesagledivih posljedica za razvoj njihove materijalne i duhovne kulture. Grci su imali citavu koloniju svojih gradova na Jadranu. Grcki vladar Dionizije stariji (432.-367. ) osnovao je koloniju Issu ( Vis ) kao i koloniju Pharos na mjestu danasnjeg Starigrada na otoku Hvaru. Issa osniva svoje kolonije na otoku Korculi, Tragurion ( Trogir ), Epetion ( danasnji Stobrec juzno od Splita ). Na istocnoj obali Jadrana sagradili su grad Olcinium ( Ulcinj ) i Epidaurum (danasnji Cavtat ). Podatke o grckim kolonijama na Jadranu iznosimo kao dio historije Ilira, iako su te kolonije bile van teritorija ilirske Bosne. Ranije spomenuta Ilirska drzava kojom je sada upravljala kraljica Teuta ( zena umrlog kralja Argona ), imala je namjeru zauzeti sve grcke kolonije, ali je doslo do sukoba sa Rimljanima godine 229. p.n.e..Nakon napada Rimljana na Teutinu drzavu, Teuta je zatrazila primirje, ali ugovor o miru je bio veoma tezak za Teutu, pa je ona odstupila sa prijestolja. Grcke kolonije sacuvale su politicku autonomiju, ali pod nadzorom Rima. Poslije toga Rimljani su porazili Makedonce u ratu koji se vodio u Tesaliji, a rimski vojskovodja Lucije Galo sa 30. hiljada vojnika osvaja Ilirski glavni grad u sjevernoj Albaniji, Scodru ( danasnji Skadar ). U tzv Trecem rimsko-ilirskom ratu koji se takodje desava u III stoljecu p.n.e. Rimljani pobjedjuju i osvajaju Ilirsko kraljevstvo iako su i poslije toga u stalnim sukobima sa pojedinim ilirskim plemenima, npr sa Japodima vec 221. god. p.n.e., a sa Dalmatima 156. god. p.n.e. Najveca pobuna Ilira protiv Rimljana se dogodila 6.- god. n.e. i trajala je cetiri godine. Centar pobune je bio oko Varesa i Vranduka, a vodje ove pobune su se zvali Boton i Pinez. Ova pobuna je prerasla u sveopsti ilirski pokret protiv Rimljana, te je zabiljezena uspanicena izjava, koju je Rimski car Oktavijan izrekao u Rimskom senatu, Pobunjenici krecu na Rim. Ova pobuna kao i sve dotadasnje, ugusene su od strane rimskih vojnika, a zadnja ilirska pobuna ugusena je 9.-te god.n.e. od kada citavo podrucje Bosne biva cvrsto pod kontrolom Rimljana. No, da se jos zadrzimo na Ilirima i da vidimo sta arheoloska nalazista govore o njihovom duhovnom zivotu. Naime kao i kod mnogih drugih naroda iz tog doba, duhovni zivot Ilira bio je zasnovan na njihovoj sprezi s prirodom i bio je podredjen prirodnim silama. U nemoci da objasni i razumije te sile covjek je poceo da vjeruje u nadprirodna bica.Tako je i kod Ilira vrhovno bozanstvo bilo vezano za nebo a uz njega je postojalo vise muskih i zenskih bogova. Vrhovno bozanstvo su zamisljali kao musko stvorenje obraslo gustom dlakom sa kozijim nogama i rogovima. Na natpisima stoji i njegovo ime SILVAN, slicno rimskom Silvanu i grckom Panu, koji su imali isti izgled i istu funkciju. Silvanova pratilja i boginja lova, divljaci i prirode, je bila Dijana ( Tihana ). Dijana je na figurama predstavljana kao lovac sa strijelom i lukom u ruci, a obicno je prati pas ili kosuta. Spomenici Silvana i Dijane pronadjeni su sirom Bosne, a posebno na podrucju Glamockog, Livanjskog i Duvanjskog polja, te u srednjoj Bosni. Zabiljezeno je da je u to doba ( anticko doba) u Bosni bilo vjerovanje u 52. razlicita boga. Kao svjedok tog vremena je preko 300 razlicitih sacuvanih spomenika, koji govore o paganskom vjerovanju Ilira.

-4-

Iz arheoloskih iskopina utvrdjeno je da su Iliri zivjeli u naseljima koja su se zvala gradine i u pravilu su bila na nepristupacnim mjestima zbog lakse odbrane u ratovima za koje smo vec vidjeli da su bili veoma cesti. Na ilirskom podrucju otkriveno je dosta materijalnih dokaza o njihovom zivotu narocito iz gvozdenog doba. U okolici Bihaca otkrivene su lijepe posude (situle) na reljefima 15. kamenih spomenika. U kamenim urnama cuvao se pepeo mrtvaca. Spomenute urne otkrivene su 1890. god. Tu je prikazan i lik muskarca s kacigom na glavi i kopljem u ruci. Prikazane su i pogrebne povorke uz posmrtni ples zmije kao personifikacije duse umrle osobe. U grobovima Ilira pronadjeni su predmeti od srebra i srebreni novac. Vrlo interensantan i znacajan podatak je da je danasnja BiH jedna od rijetkih evropskih zemalja, ciji su stanovnici kovali vlastiti novac vec u staro doba. Bili su to Ilirski Daorsi koji su u II stoljecu p.n.e., dakle prije vise od 2.000 godina imali kovaonicu u gradu Daorsu, kod danasnjeg grada Stoca. U drustvenom zivotu vladala je plemenska aristokratija, a vec u osmom stoljecu p.n.e. imaju vlastite kraljeve, sto je ranije opisano u dijelu kad je stvorena prva Ilirska drzava. Iliri su se bavili i glazbom, sto je vidljivo iz jednog sacuvanog muzickog instrumenta koji se zove siringa, a napravljen je od pet do sest cijevi razlicite duzine. Na reljefu kod Zaostroga pronadjena je jedna svirala slicna fruli. Iliri su se zabavljali i plesom sto je utvrdjeno sa slike na jednoj urni na kojoj je naslikano pet zena koje se drze za ruke i plesu. U sjeveroistocnoj Albaniji sacuvan je, do danasnjeg dana, i jedan ples u kome plesu ratnici sa macevima, a u BiH i Crnoj Gori plesali su Iliri kolo, koje je i danas sacuvano. Od Ilirskog jezika sacuvani su samo neki nazivi, kao na primjer Sabaia ( pice od jecma ). Od rijeci delm (ovca ) nastalo je ime ilirskog plemena Delmati ( ovcari ). Ime ilirskog plemena Dardanci ima vezu s albanskom rijeci dardh sto znaci kruska. Ilirskog je porijekla i ime Maluntum ( danasnji Molunat kod Dubrovnika ). To ime je postalo od ilirske rijeci mal ( brdo ). U Bosanskom jeziku ima nekoliko Albanskih ( ilirskih ) rijeci kao sto su: balega, strina ( trava ), zbunj, magarac, skrapa i vatra. Albanci su jedini sacuvali najvise starosjedilackih ilirskih obicaja. Od njih su stari Slaveni naucili pokapanje mrtvih u grobovima oblozenim kamenom. Ilirskog je porijekla i peka za pecenje hljeba na ognjistu, na koji nacin se za uzitak, i dan danas pece hljeb u mnogim krajevima Bosne. Albanija se na albanskom jeziku zove Shqip, ( Scip ) sto znaci orao, dakle, Zemlja orlova. Ime Albanija doslo je od ilirskog plemena Albani. ( Turci Albance zovu Arbanasi ). Ilirski jezik sacuvao se, u izmijenjenom obliku, u danasnjem albanskom jeziku, a za Albance se smatra da su jedini preostali Iliri.

-5-

4. BOSNA, RIM I PODJELA CARSTVA SA AKCENTOM NA ILIRIK Mapa Rimskog Carstva Kako su Rimljani u starom dobu, a velikim vremenskim razdobljem i u novom historijskom dobu, bili dominantan narod i kao takvi ostavili znacajan pecat na podrucju danasnje BiH, odlucio sam prikazati kratak pregled historije Rimskog carstva, i to kroz Rano i Kasno carstvo. - Rano carstvo Sa titulom Augusta, Oktavijan raspolaze vojnom, civilnom i vjerskom vlascu. Prvi predstavnik Julijevaca-Klaudijevaca, Oktavijan, koji se nadalje naziva August, reorganizuje vojsku, centralnu upravu provincija i utvrduje granice carstva na Rajni i Dunavu. Nasljednici, Tiberije, Kaligula, Klaudije i Neron, nastavljaju njegovo djelo od 14. do 68. godine n.e. Pod Tiberijem carstvo se siri osvajanjem Italije, ali su odnosi izmedju carstva i Senata slozeni. Oni ce se jos vise pogorsati pod Kaligulom i Neronom . Od 69. do 96. godine, Flavijevci ( Vespazijan, Tit i Domicijan ) konsoliduju carsku vlast i stabilizuju granice. Od 96. do 235. godine carstvo je na teritorijalnom, privrednom i kulturnom vrhuncu pod Antoninima, a od 96. do 192. godine i prvim Severima. Politicka stabilnost koju su obezbijedili Antonini ( Nerva, Trajan, Hadrijan, Antonin, Marko, Aurelije i Komod ) pogoduje poljoprivrednom, industrijskom i trgovinskom napretku. Vladajuca klasa, u kojoj se mijesaju senatori, vitezovi i gradska burzoazija obogacuje se, dok se gradovi, centri romanizacije, ukrasavaju brojnim spomenicima. Civilizacijsko jedinstvo se afirmise u citavom carstvu. - Kasno carstvo Od 235. do 284.god., ugrozeno od Germana i Persijaca, Carstvo je pred raspadom.Ovaj period je obiljezen propascu seljastva pred sirenjem velikih posjeda, siromasenjem gradova, prestankom osvajanja i spoljnom prijetnjom. Rastuci znacaj vojske dovodi do perioda vojne anarhije ( 235. do 268. ), a zatim do dolaska na vlast imperatora iz Ilirije ( 268. do 284. ), koji ce privremeno obnoviti rimski poredak, sa Aurelijanom a zatim Dioklecijanom ( 285. do 305. ). Dioklecijan uspostavlja tetrarhiju, kolegijalni sistem u kojem vladaju dva Augusta i dva Cezara. Od 313. do 337., Konstantin ponovo uspostavlja jedinstvo carstva i stvara novu prijestonicu Konstantinopolj, koja postaje rival Rima. Konstatin 313. god. izdaje ukaz o slobodi krscanske vjere. U 395. godini, poslije Teodosijeve smrti, Rimsko carstvo je konacno podijeljeno izmedju Zapadnog ( prijestonica Rim ) i Istocnog carstva ( prijestonica Konstatinopolj ).

-6-

U 5. stoljecu varvarska dogadjanja tesko pogadjaju Zapadno carstvo, kada 410. godine Alarik pustosi Rim, a 476. varvarski kralj Odoakar svrgava posljednjeg imperatora Romula Augustula, sto oznacava kraj Zapadnog carstva. Na istoku, Bizantijsko carstvo ce trajati do 1453. godine. Kao sto vidimo u dobu Kasnog rimskog carstva dolazi do pune slobode ispovijedanja krscanske vjere, sto je ustvari omogucio Konstantin I Veliki. On je tzv. Milanskim ediktom proglasio slobodu ispovijedanja Kristove vjere, a pred kraj svog zivota i sam je primio krscanstvo. Pored toga car Konstantin je sazvao i Prvi Vaseljenski (ekumenski) Sabor u Nikeji 325.godine, na kojem su donijete veoma vazne odluke koje se ticu i danasnjeg racunanja vremena, odnosno brojenja godina od rodjenja Krista. Naime, to se desilo 532. godine, kada je papin savjetnik Bonifacius zatrazio od kaludjera Dionizija Malog da sprovede u djelo odluke donijete na Saboru u Nikeji 325.godine. Inace, do tada su se godine u Rimu racunale od dolaska na prijesto cara Dioklecijana. On je postao car 284. godine i bio je na vlasti do 305. godine. Dionizije Mali je uveo racunanje godina od Kristovog rodjenja, vjerovatno ne zeleci da velica vladavinu jednog cara, koji je uz to smatran i za progonitelja ranih Krscana. Kako je Dionizije dosao do podataka da je Kristos rodjen bas 25 decembra 753.godine od osnivanja Rima, nije poznato, pa ima imisljenja da je taj podatak i netacan. Ipak od 1. januara 754. godine ( od osnivanja Rima p.n.e.), zvanicno otpocinje nova era i racunanje godina od Kristovog rodjenja. Za godine prije Kristovog rodjenja, od tada se koristi termin prije Krista, a uobicajeno je i da se obiljezava skracenicom p.n.e.. Za godine poslije Kristovog rodjenja uobicajeno je da se kaze poslije Krista, a obiljezava se i skracenicom n.e..

- Ilirik
Mapa Ilirika Kao sto je vec spomenuto Rimljani su kroz nekoliko ratova osvojili primorje i prodrli u unutrasnjost sve do Siscije (danasnji Sisak). Ti krajevi su dobili ime Ilirik. Ilirik je dobio u upravu Julije Cezar 59. god. p.n.e. Njegov nasljednik Oktavijan je kasnije zauzeo podrucja do Drine i usca Save u Dunav ( god. 12. p.n.e. ), a onda i Zadunavlje u perioddu do 9. god.n.e. Upravo u toj godini, tj 9. god.n.e. uredjen je Ilirik kao rimska provincija, ali ne kao jedno tijelo vec podijeljen u dvije provincije : na sjevernu - Panonija i na juznu - Dalmacija. U ovom teritoriju nalazila se i Bosna koja svojim planinskim dijelom ulazi u dio provincije zvana Dalmacija, a sa svojom ravnom Bosanskom Posavinom ulazi u dio provincije zvana Panonija. Dioklecijan je radi bolje uprave i odbrane carstva drzavu podijelio na cetiri prefekture: Istok, Iliriju, Italiju i Galiju. Valerije Dioklecijan je, inace, bio Ilirskog porijekla i kao Rimski imperator vladao je od 284. do 305. godine. Rodjen je u Diokleji ( Duklja - Crna Gora ). Izmedju ostalog ostao je poznat i po tome sto je progonio i ubijao krscane. Tako je po njegovoj naredbi ubijen sveti Vid i to na nacin sto je ziv prepiljen na

-7-

pola. Dioklecijan je u Splitu sagradio kastel i u njemu veliki mauzolej ( grobnicu ) u kojemu je i pokopan. U periodu slobodnog ispovijedanja krscanske religije Dioklecijanovo tijelo je izbaceno iz mauzoleja, pa je ovaj preuredjen u crkvu svetog Dojmija ( Duje ). Kao sto smo vidjeli u sastavu Ilirika bila je cijela teritorija danasnje BiH, u kojoj su naravno, u tom periodu, vladali Rimljani. Rimljani ili, bolje receno, mudri Rimljani brzo su otkrili da u Bosni kao teritorijalnom dijelu Ilirika, leze bogata nalazista ruda : srebro, bakar, zeljezo i olovo. Od Ilirskog vremena podrucje sadasnje Bosne je bilo naseljeno jos i Keltima i Sasima poznatim kao vjestim rudarima. Rim na teritoriji sadasnje Bosne otvara velike rudnike srebra u Srebrenici i Srebreniku, bakra u Kupresu, zeljeza u Varesu i olova u Olovu. Sve je to propraceno romanizacijom stanovnistva, sto znaci da autohtoni zivalj pocinje koristiti latinski jezik i pismo, usvajaju rimsku religiju i time gube svojstva i osobine sopstvenog etnickog identiteta. Radi brzeg razvijanja rudarstva i trgovine kao i lakseg djelovanja rimske vlasti Rimljani grade naselja i ceste po cijeloj Bosni. Prvi put u historiji rijeka Drina je 297. postala granica izmedju Istoka i Zapada i tako ce ostati u civilizacijskom pogledu do danas. Sta se zapravo tada dogodilo ? Obzirom da je Rimsko carstvo bilo veliko, Dioklecijan je izvrsio administrativnu podjelu drzave na istocni i zapadni dio. Njegovu reformu nastavio je Konstatin I Veliki i svoju rezidenciju seli iz Rima, koji je inace sve cesce ugrozen barbarskim napadima i time stvara drugi Rim u grckom gradu Bizantionu, kojeg dogradjuje i daje mu svoje ime Konstatinopolis.U tom periodu desila se 313. godina kao prelomna godina u duhovnom i religijskom svijetu, kada je isti car Milanskim ediktom, krscanstvo proglasio za sluzbenu vjeru svoje drzave koja vec nosi naziv Bizantija. Inace do tog vremena krscanstvo je bilo rigorozno tretirano od strane rimskih vladara, a narocito Dioklecijana, sto je vec prije pomenuto. Poslije vladavine i smrti cara Teodosija Velikog ( 395. ), njegovi sinovi Arkadije i Horacije definitivno dijele carstvo na dvije zasebne drzave, na Zapadno Rimsko Carstvo i Istocno Rimsko Carstvo ( Bizant ). Granica izmedju tih carevina isla je od sjevera prema jugu rijekom Dunavom i to: od Akvineuma ( Budimpeste ) do Singidunuma ( Beograda ), onda uzvodno Savom do usca Drine u nju, pa uzvodno Drinom i rijekom Pivom, preko Anderbe ( Niksica ) do Batue ( Budve ) na Jadranskom moru. Cijelo podrucje Bosne pripalo je Zapadnom Rimskom Carstvu. Ova podjela bila je od presudnih posljedica, ne samo politickih, vec i vjerskih i kulturnih za sva kasnija vremena.

II. VELIKA SEOBA NARODA I DOLAZAK SLAVENA NA BALKAN

1. SEOBA NARODA Huni, kao najveci nomadski narod Azije provalio je 375. u Evropu kroz vrata naroda , prostor izmedju Urala i Kaspijskog jezera. Njihova mnogobrojna plemena isla su u potragu za novim ispasama za svoja stada. Ispred sebe su tjerali mnoge narode koji su do tada zivjeli u stepama Rusije, pa su tako u Evropu stigli: Ostrogoti, Vizigoti, Vandali, Alani, Alemani, Veneti, Anti, Sabiri, Avari i Sarmati. Huni su cak uspjeli osnovati i svoju drzavu koje je trajala do smrti njihovog vodje Atile 451. godine. I veci dio Bosne bio je u njenom sastavu. Sva navedena plemena su potisnula vec postojece narode u Evropi koji su oduvijek tu zivjeli kao na svojoj
-8-

zemlji. Germani i Burgundi su iz Srednje Evrope otisli na zapad u Galiju ( Francusku ), Angli i Sasi su presli sa kopna u Alibon ( Britaniju ) a Normani su presli u Skandinaviju.Ta seoba naroda je trajala stoljecima. Neki od naroda su povremeno upadali i u Zapadno Rimsko Carstvo, a 410. godine su potpuno opustosili Rim. Pojedini od tih naroda osnivaju svoje drzave: Vizigoti u Spaniji, Ostrogoti u Italiji i na Balkanu, tako da i sva Bosna potpada u njen sastav, Vandali u sjevernpj Africi. Bosna, preko koje su u tom periodu prohujali svi ti narodi, kasnije dolazi u sastav Langobarda. Nekoliko decenija kasnije nastaje prvo veliko Srednjevjekovno Zapadno Kraljevstvo-Franacka (448.- 873. ) u ciji sastav ulazi i tadasnja Bosna, koja je najistocnija provincija te drzave jer se granici na Drini sa Bugarskom, a kasnije sa Bizantijom. 2. SLAVENI I NJIHOVA RELIGIJA Da bi se lakse shvatila historija Bosne krenut ce mo od osnovnih pojmova o kojima je rijec u naslovu. Prije svega potrebno je istaci da su Slaveni velika skupina indoevropskih naroda koji su bili povezani praslavenskim jezikom, a od kojih su se kasnije formirale nacije. Danasnji slaveni se dijele u tri grupe: Juzni slaveni: Bosnjaci, Bugari, Crnogorci, Hrvati, Makedonci, Slovenci i Srbi. Istocni slaveni: Bjelorusi, Rusi, i Ukrajinci, Zapadni slaveni: Cesi, Poljaci, Slovaci i Luzicki Srbi, Prapostojbina starih Slavena nalazila se na podrucju Istocne Evrope, u danasnjoj Poljskoj i Zapadnoj Rusiji. Granice tog prostora cinilo je na sjeveru Balticko more, na zapadu rijeka Odra, na jugu planine Tatre i Karpati, a na istoku rijeka Dnjepar i Njemen. Stari Slaveni su zivjeli u rodovsko-plemenskom ustrojstvu. Nekoliko familija cinilo je jedan rod, vise rodova bratstvo, a nekoliko bratstava - pleme. Izmedju sebe su birali vodju i to samo u slucaju rata. Inace miroljubivi rijetko su prvi pocinjali napad na tudje teritorije. Imali su u plemenu primitivan oblik demokratije: kada je trebalo izabrati vodju plemena, ili vodju saveza plemena, kada bi se udruzili u slucaju odbrane glasali bi za jednog od onih koji je bio prvi medju jednakima po ugledu, iskustvu i bogastvu. Nisu poznavali ropstvo, a svoje zarobljenike su ukljucivali u plemenski zivot. U ravnicarskim krajevima zivjeli su u sojenicama baveci se pretezno ribolovom i gajenjem povrca. U brdovitim podrucjima zivjeli su u zemunicama i kolibama i bavili se lovom i stocarstvom, ali nisu bili pripadnici klasicne nomadske kulture. Pismo nisu poznavali, a za racunjanje su koristili rabos. Nisu poznavali ni novac pa im je trgovina bila trampa, tj. prirodna zamjena. Stocar je mijenjao meso i kozu zivotinje za biljne proizvode. Od oruzja su koristili luk i strijelu, sablju i stit, koplje i sjekiru. Svi Slaveni su govorili jednim, praslavenskim jezikom. Mnogo stoljeca kasnije, kada su se rasplinuli iz postojbine, taj jezik je evoluirao u prvi knjizevni jezik Slavena-staroslavenski ( crkvenoslavenski ) jezik. U prvom peridu duhovnog i vjerskog zivota, kod starih Slavena je prisutan Totemizam, gdje je svako bratstvo ili pleme imalo svoju svetu zivotinju - totem, koju nisu smjeli ubiti jer se smatralo da je ta zivotinja zastitnik njihuve grupe. Od toga su se i dan danas zadrzala neka prezimena ( kod sve tri nacije u BiH ): Jelencic, Lisica, Medvjedovic, Vukcic, Tica, itd. Tek kasnije se javlja vjerovanje u vise bogova, sto se naziva Politeizam. Svaki politeizam daje bogovima ljudska svojstva. Vrhovni bog je bio Dajbog-bog Sunca,Vida ( zena Dajboga) je bozica

-9-

obitelji, Vesna ( njihhova kci ) - boginja prirode, Perun ( sin Dajboga, a muz Vesne ) - bog groma, Svarog ( sin Perunov )-bog vatre, Volos ( Perunov sin ) - bog stoke, Svetovid ( Perunov sin) - bog proricanja, Jaril ( brat Svetovidov ) - bog suma, Lada ( Svetovidova zena ) - bozica zemje, Morana ( Ladina kci ) - boginja smrti, Cernibog - ( Svetovidov sin ) - bog sudbine. Vremenom su sva staroslovenska plemena prihvatila Dajboga kao vrhovnog boga, a to se u teoriji religija naziva Hetonizam, sto podrazumijeva postivanje jednog od mnostva bogova kao glavnog. Slavenska mitologija ima i mnogo niza bica kao sto su: vile, rusalke, bijeseove, sudjenice, rodjenice, dodole, vampire, vukodlake i sl. Vjerovali su u zagrobni zivot i svoje pokojnike ukopavali sa hranom, picem i oruzjem. Kipove bogova su pravili u drvetu. Neka vjerovanja su ostala prisutna i kada su primili krscanstvo, kao npr: praznovjerice, gatke i vracanje. Primijetan je i dualizam, tj. dvojnost dobra i zla koji ce svoj puni izraz dobiti kasnije kod Bosanskih krstjana. Uz dobrog Dajboga postoji i zli Cernibog, uz rodjenice su bijesovi, a uz Vesnu je Morana. Tek dolaskom na Balkan Slaveni ce postepeno primati Monoteizam i to u obliku krscanstva, a kasnije i islama, cime ce njihova vjerska evolucija biti zavrsena.

3. DOLAZAK SLAVENA NA BALKAN U VI I VII STOLJECU Mapa teritorije Bosne iz doba VI i VII stoljeca Kao sto je Germane potjerao na zapad snazni prodor Huna, tako je pleme Avara pokrenulo Slavene prema jugu. Zajednickim snagama, a pod vodstvom Avara koje su Slaveni zvali Obrima ( otud toponimi: Obrovac, Obrenovac i prezimena Obric i Obrenovic), vec od 518. povremeno upadaju u Bizant i pljackaju ga. Od 522. se okrecu vec oslabljenom Zapadnom Rimskom Carstvu, a 560.godine prelaze i Dunav koji je glavna granica na sjeveru Carstva. Od ovog doba se Slaveni i pocinju zadrzavati u osvojenim podrucjima na Balkanu. Iskoristivsi kasnije vojne nemire u carstvu (vojska je napustala grnice zbog slabih materijalnih i novcanih primanja) Slaveni masovno prodiru preko Dunava, Drave i Save a 614. su dopjeli cak do glavnog grada Ilirika , Salone i razorili ga. Vidjevsi da nemaju otpora poceli su da prezimljuju u novoj domovini. Za razliku od njih Avari su se vracali preko Drave u svoju vec oformljenu drzavu koja je trajala od 568. do 802. Neko vrijeme je i Bosna bila dio te avarske drzave. Starosjedioci Bosne : Iliri, Kelti, Sasi, Grci i Rimljani cijelo vrijeme te najezde povlacili su se u planine jer su Slaveni gotovo uvijek naseljavali plodne ravnice uz usca rijeka. Avari i Slaveni su zajednicki pokusali osvojiti Konstatinopolj, ali su porazeni sto se odrazilo na njihov savez i Slaveni se pocinju sve vise osamostaljivati u odnosu na Avare.

- 10 -

4. SLAVENI I TERITORIJA BOSNE U VIII STOLJECU Mapa teritorije Bosne iz VIII stoljeca Slaveni su nastavili i u novoj domovini da se udruzuju u zajednice ( kaganate ), sa knezom na celu. Jos uvijek su bili na nivou rodovskoplemenskog uredjena ili vojne demokratije. Zarobljnike vise nisu primali u svoje krugove vec su za njih poceli traziti otkup, a to su naucili od Avara. Sa slabljenjem Avarskog uticaja sve vise jaca Slavenski etnicki element i sopstvena organizacija. Avari su bili samo nosilac vojnih i ostalih vaznih funkcija, te clanovi nekog vojnickog reda ali je masa obicnih vojnika i onih koji su proizvodili, bila sastavljena od Slavena. Prvobitna bosanska zajednica je nastala na elementima i osnovima avrske drzavne tvorevine, a dokaz tome su oskudni izvori koji za sve instante vlasti imaju avarska imena. Avarskog su porijekla i termini kao sto su ban, banovina, zupan, zupa i neki drugi. U ovom periodu Slaveni su vec uveliko dominantan faktor ovog prostora, i taj prostor se vec u ovom stoljecu, prvi puta pominje kao Bosna ali samo kao geografski pojam ( dakle ne kao drzava ) i to 753. god. u latinskom analu Metodos 5. SLAVENI I TERITORIJA BOSNE U IX STOLJECU Mapa Zemlje Sklavinija - Bosna iz IX stoljeca Iako su se poceli udruzivati u vece saveze Slaveni su u narednim stoljecima sa pojedinim teritorijama tadasnje Bosne dolazili pod prevlast Franaka, Madjara i Bizantije. U ovom stoljecu sjeverozapadni dio Bosne osvajaju Franci kao i cijeli sjeverni dio danasnje Hrvatske, kojeg su plemena Hrvata vec naselila u prethodnom stoljecu. Avari, kao posljedica ratovanja sa

- 11 -

Francima, nestaju sa politicke pozornice zajedno sa svojom drzavnom tvorevinom, a preostali avarski narod se asimilira u masu Slavena koji vec stvaraju cvrste plemenske zajednice. Na mjesto Avara na sjeveru nastanjuju se Ugari, koji dolaze iz Azije, i na tom podrucju formiraju novu drzavu koja ce se zvati Ugarska, a kasnije Madjarska. U ovom peridu, kad su Franci vec osvojili Zapadne dijelove Balkana, na istoku Bugari ugrozavaju granice Bizanta. Planinski izoliran region Bosne, o kome se u tom vremenu malo govori, poznat je pod imenom Sklavinija ( Regnum Sclavorum ). Prvi put upotrijebili su ga Franci 833. god kada pisu o Sklaviniji, ustvari o Bosni i njenom vladaru knezu Ratimiru. Kasnije izmedju 877. i 917.god odrzan je sabor na Duvanjskom polju gdje se spominje preblagi knez Budimir, zapravo tadasnji vladar Bosne. Doduse, podaci o ova dva vladara se pominju samo u jdnom od mnogobrojnih radova o historiji Bosne, sto moze djelovati i nepouzdano, ali s druge strane, ova imena se ne pominju medju vladarima susjednih naroda, pa ih ipak mozemo uzeti kao vjerodostojne.

6. ZEMLJA BOSNA U X STOLJECU Mapa Bosne iz X stoljeca Na zapadnoj strani Bosne, pod uticajem Rima vec se razvila Hrvatska, kao drzava koja obuhvata i veci dio teritorija danasnje BiH. Feudalizacija i medju ostalim juznim Slavenima je vidljiva u mnogim manjim zupama pod pokroviteljstvom Bizantije, kao sto su: Imotski,Trebinje, Hum, Raska i Duklja. U ovom stoljecu se prvi put pise o prostoru gornjeg toka rijeke Bosne i Vrbasa pod imenom Horion Bosona. Naime, bizantijski car iz makedonske dinastije, Konstatin VII Porfirogenit 948. u svom djelu De aadministrando ( O upravljanju carstvom ) spominje zemlju Bosnu ( Horion Bosona, sto je prevedeno kao Zemljica Bosna ). Iako se Bosna, kao drzava, prvi put spominje u ovom dokumentu, vjeruje se da je Bosna najstarija juznoslavenaska ranofeudalna drzava, jer kako sam vec naveo, puno prije Konstatina, jos 833. Franci pominju Sklaviniju i njenog kneza Ratimira ( pretpostavlja se Bosnu i njenog vladara ), a tu je i vec spomenuto odrzavanje sabora na Duvanjskom polju i pominjane vladara Budimira, ( Pretpostavlja se da se radi o vladaru Bosne ). Nazalost danas malo dokumenata govori o Bosni iz tog doba. Razlozi su da je Bosna kao sredisnji juznoslavenski region, planinsko-sumovitog, tesko prohodnog terena, kojeg su nepismeni Slaveni naselili, bila odsjecena od tadasnjih civilizacijskih centara, Rima i Konstatinopolja. Zbog te odsjecenosti Bosna je kasnila za socijalno-politickim trendovima, te je bila podobno tlo za sirenje heretika, tacnije Krstjana ili kako je to popularno, Bogumila. U

- 12 -

znaku bogumilstva, tog balkansko-slavenskog protestantizma, i gore nabrojanih karakteristika, Bosna je kroz vijekove gradila svoju drzavnost. 7. ZEMLJA BOSNA U XI STOLJECU Mapa Bosne iz XI stoljeca Prvi slavenski pomen Bosne kao drzave datira iz pocetka XI stoljeca u Kronici popa Dukljanina. Pod tim pojmom i sa danasnjim nazivima, podrazumijeva se prostor od Zavidovica na sjeveru, preko Vlasica i Prozora na zapadu, do Srebrenice i Foce na istoku, i planina Prenja i Zelengore na jugu. U ovom stoljecu dolazi do procesa propadanja slobodnog seljastva i istovremenog rasta moci feudalaca, sto zahvata i Bizantiju jos krajem desetog stoljeca. To dovodi i do opadanja njenog uticaja medju juznoslavenskim plemenima koja su do tada bila manje vise integrirana u njen vojni i privredni sistem. Smrt Bizantskog cara Vasilija II u 1025. god. znacio je pocetak kraja njene dominantnosti na Balkanu. Vec u 1040. godini bizantska vlada je u teskoj situaciji, tako da se obraca bosanskom banu za pomoc, i trazi od njega da joj se pridruzi u ratu protiv zetskog kneza Vojislava, koji se nastojao osamostaliti.U ovom vijeku Bosna je vec obuhvatala vise zupa izmedju Drine i Vrbasa, koje su, iako slabo povezane, sacinjavale jednu drzavnu cjelinu. Dali je mozda kao vladar jedne od tih zupa, bio knez Nenac, ili njegov sin Muven koji se pominju u tekstu sa jednog znamenja, za sada se nezna tacno, ali tekst sa toga znamenja, ako nista drugo ima vrijednost kao dio bosanske kulturne bastine iz tog doba, pa ga objavljujem u cijelosti.
Se znamenje kneza Nenca, velikoga kneza bosanskoga, a postavi je sin njegov knez Muven s bozjijom pomoci i svojih virnih, a s inonim nijednom inom pomocju nego on sam. Ti koji procitas moj kam mozda si hodio do zviezda. I vratio se jer tam i neima nista do ponovo ti sam. Clovek moze vidjeti ono tsto nije vidio, tcut i ono tsto nije tcuo, okusiti ono tsto nije otkusio, biti tami gdi nije bio, ali uvijek i svagdi samo sebe moze najti ili najti. I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav ni ubit. I da ostavi kosti u tujini i tad bih samo Bosnu sanju. Clovece, tako da niesi proklet, ne tikaj u me. Legoh 1094. ljeta kad bjese susa, pa u nebu ne bjese ni jedne suze za me.

- 13 -

Jos u proslom stoljecu, susjedna zemlja Hrvatska, ustrojena je kao kraljevina i u ovom periodu ona dominira prostorom medju Juznim Slavenima, ali vodeci ratove za Rim, njena moc postepeno opada . Bugarska ce u ovom stoljecu kolabirati i pasti pod vlast Bizantije, u cijem sastavu ce ostati dva naredna stoljeca, a istovremeno uticaj Bizantije nad Juznim Slavenima sve vise opada. I on se prvi put pominje u ovom stoljecu: Bosanski pastirski pas TORNJAK Pravi razlog da se malo udaljimo od ozbiljne teme su slike ovog prelijepog bosanskog psa zvanog Tornjak. Tornjak je pastirski pas cija je zemlja porijekla Bosna, a dominantan region uzgoja je planina Vlasic. Prvi pisani zapisi o ovom psu poticu jos iz 1067. godine u dokumentima iz jedne bosanske crkve. Kasnije pronadjeni zapisi, iz 1347. i 1752. godine, ukazuju na potpuno isti opis ovog psa kao i oni iz 1067. godine, sto govori o njegovoj opstojanosti i o tome da se taj pas nije mijenjao skoro hiljadu godina. Prosjecna visina odraslih muzijaka je od 65 do 70 cm. a zenke su nesto manje. Tornjak moze da bude visebojan (saren) i dvobojan. Najljepsi su visebojni psi, a u svim varijantama posebno se cijeni ostrija razgranicenost boja. Inace Tornjak pripada familiji Canis familiaris matris optimale koja vodi porijeklo jos od 2000 godina p.n.e. Prema naucnim istrazivanjim skoro je neosporno da su ga sa sobom doveli stari Slaveni i da njegov predak potjece s Tibetanskog Mastifa, odnosno podrucja danasnjeg Irana, ali ima misljenja da se taj pas na nasim podrucjima nalazio jos za vrijeme Rimljana i da su ga oni sluzili za vojne potrebe. To bi onda znacilo da su za njega znali i stari Iliri i kao poznati uzgajivaci sitne stoke, narocito ovaca, mogli su ga upotrebljavati kao pastirskog psa. U svakom slucaju ime Tornjak potice od rijeci tor sto znaci ogradjen prostor za smjestaj i odmor ovaca na otvorenom prostoru. Kao autohtona pasmina registrovan je 9. 5. 1981 godine pod imenom Bosansko-hercegovacki pastirski pas - Tornjak. Komisija za standardizaciju je uradila standarde za ovog, po svim karakteristikama vrsnog psa, sto je finalizirano 5.10.1990. godine od kada se pocelo raditi i na njegovoj registraciji kod svjetske kinoloske organizacije FCI-u. Medjutim, i kinoloski savez Hrvatske je podnio zahtjev svjetskoj kinoloskoj organizaciji za registrovanje Tornjaka kao svog psa. Dovoljan razlog da je Tornjak i hrvatski pas, je to sto se njegov najstariji pomen iz 1067. godine veze za katolicku crkvu, iako je to bosanska a ne hrvatska crkva. Na zahtjev bosanskih predstavnika, hrvatski prijedlog je povucen, pa je podnijet zajednicki prijedlog za registrovanje Tornjaka kao dva varijateta, jednog kao bosanskog a drugog kao hrvatskog psa, sto je od strane FCI-a i prihvaceno. Dobri Bosnjani pristaju na sve, samo neka je mir u kuci. Poslije ove interensantne price o Tornjaku vracamo se nasoj temi, a na redu je :

- 14 -

III. SREDNJI VIJEK

Sam pojam Srednjeg vijeka je pomalo nejasan, pa koristim priliku da u sklopu ovog izlaganja pokusam pojasniti njegovo znacenje. Bez upustanja u filozofske rasprave moze se reci da se historija radi lakseg sagledavanja dijeli na Antiku, Srednji Vijek i Novo doba. Ova podjela je opsteprihvacena u obradivanju historijskih podataka, iako ona nije pravedna prema trima podrucjima vladavine, odnosno prema trima velikim kulturama: grcko-bizantskoj, islamsko-arabijskoj i latinsko franackoj oblasti. Ova podjela, naime, vazi samo za posljednju oblast jer prva ne poznaje Novo doba, a druga ne poznaje Anticko doba, tako da srednje za njih i nije Srednji vijek. Pojam Srednji vijek, dakle, ne ispunjava potrebne pretpostavke da bi bio jasan i tacan, nego oznacava samo otprilike i vrlo grubo racunatu vremensku granicu koja se u razlicitim teritorijalnim granicama i zbog razlicitih razloga pomjera tamo-amo, ponekad i za nekoliko stoljeca, a u historiji grubo obuhvata hiljadu godina nakon Rimskog Carstva. Vodeci racuna o naprijed navedenom, licno smatram da Bosnu kao srenjovjekovnu drzavu, treba posmatrati i obradjivati od pocetka IX stoljeca, kada se Bosna pominje kao Sklavinija i kad se prvi put naslucuje ime jednog od njenih vladara, ali obzirom na dosadasnju historijsku praksu, Bosnu kao srednjovjekovnu drzavu obradit cemo pocev od XII stoljeca, kad se ime njenog vladara pominje, potkovano sa potpuno sigurnim historijskim cinjenicama. 1. VLADARI SREDNJOVJEKOVNE DRZAVE BOSNE Period od 1154. do 1353. god. 1154. 1167. 1167. 1180. 1180. 1204. 1204. 1232. 1232. 1253. 1254. 1267. 1267. 1287. 1287. 1290. 1290. 1299. 1299. 1304. 1304. 1313. 1314. 1322. 1322. 1353. Ban Boric ( Bizantijska okupacija ) Ban Kulin Ban Stjepan Ban Ninoslav Ban Prijezda I Ban Prijezda I i Ban Stjepan Kotroman ( dvovlasce ) Ban Prijezda II i Ban Stjepan Kotroman ( dvovlasce ) Ban Stjepan kotroman Ban Stjepan Kotroman i Ban Mladen I Subic ( dvovlasce ) Ban Stjepan Kotroman i Ban Mladen II Subic ( dvovlasce ) Ban Stjepan II Kotromanic i Ban Mladen II Subic ( dvovlasce ) Ban Stjepan II Kotromanic

- 15 -

Period od 1353. do 1463. god. 1353. 1391. 1391. 1395. 1395. 1398. 1398. 1404. 1404. 1409. 1409. 1418. 1418. 1420. 1420. 1433. 1433. 1435. 1435. 1443. 1443. 1461. 1461. 1463. Kralj Tvrtko I Kotromanic ( krunisan 1377. god ) Kralj Stjepan Dabisa Kraljica Jelena Gruba Kralj Stjepan Ostoja Kralj Tvrtko II Kralj Stjepan Ostoja ( vraca se na prijestolje ) Kralj Stjepan Ostojic Kralj Tvrtko II ( vraca prijestolje ) Kralj Radivoj Ostojic Kralj Tvrtko II ( ponovo se vraca na prijestolje ) Kralj Tomas Kralj Stjepan Tomasevic

2. BANOVINA BOSNA
- DRZAVA BOSNA OD 1100. DO 1200. GOD. Mapa Banovine Bosne iz XII stoljeca Pripovijedanje pocinje sredinom XII stoljeca, tacnije 1141, godine. Plemena BOSNJAKA okupila su se na poziv svog bana i suprostavili se vojsci ugarskog kralja Geze II u B. Posavini. Kralj Geza je htio porobiti Bosnu jer je kao sin Bele II i Jelene ( kcerke velikog zupana Raske, Urosa I ) smatrao da i Bosna i Raska trebaju biti dio njegovog kraljevstva. Medjutim, Bosnjaci nisu tako mislili i ujedinjuju se pod vodjstvom bosanskog bana BORICA ( 1141.-1163.) sa kojim pobjedjuju ugarsku vojsku, a ban Boric postaje poznat u historiji kao prvi ban Bosne, kojemu je ime upamceno. Bosna je tada bila veoma mala drzava i cesto je postajala mamac i plijen susjednih kraljevina, odnosno Ugarske, Bugarske i Bizanta. Za njene planine bogate sumom otimali su se svi, ali ipak najvise Ugarska, jer je kroz Bosnu bio najblizi put do Jadrana. Granice banovine Bosne za vrijeme bana Borica bile su na sjeveru Vranduk, na istoku planine Zvijezda i Romanija, na jugu planina Bjelasnica i rijeke Rama i Neretva, a na zapadu rijeka Vrbas do D. Vakufa i planine Vlasic. Bosnjaci su se pretezno bavili stocarstvom i zemljoradnjom. Nomadski dio stanovnistva zivio je u planinama i silazio je u naselja da trguje sa zemljoradnicima. Naselja su
- 16 -

stvarali oko tvrdjava i utvrdjenih gradova. U naseljima su zivjeli pretezno zanatlije i rudari. Medju prvim naseljima u Bosni poznati su: Visoko, Fojnica, Busovaca, Vrbaski Grad ( G. Seher kod Banjaluke ), Zenica, Prozor i Hodidjed ( kod Sarajeva ). Stanovnistvo Bosne osim Bosnjaka cinili su ranije spomenuti Vlasi ( romanizirani Kelti i Sasi, koji su se poceli mijesati i sa Bosnjacima ), zatim Hrvati koji su poceli stizati u Bosnu sa zapada poslije propasti hrvatske drzave 1102. godine i Srbi ciji su raski zupani imali posjede u istocnom Humu. U to doba, kada je bio mir, bosanski ban nije imao nikakvu vlast. On je bio samo glavni komandant vojske u slucaju rata. Tadasnja bosnjacka plemena ( Hrvatinici, Vukcici, Jablanovici, Zlatonosici, i dr. ) zivjela su samostalno i nisu priznavala nikakvog gospodara osim najstarijeg clana svoga plemena. Svako pleme je zivjelo na podrucju jedne ili vise zupanija, a njime je upravljao zupan. Bosnjaci tada nisu pripadali ni jednoj religiji. Svoju djedovsku religiju su zaboravljali, a posto su dugo zivjeli izvan glavnih misionarskih transvezala, izbjegli su pokrstavanje koje je zahvatilo Hrvate i Srbe. Naravno, Vatikan je nastojao da pokrsti i Bosnjake, ali u tome nije uspijevao, jer kako objasnit latinsku liturgiju bosnjackom narodu, kojeg vatikanski misionari nisu ni znali. Postojale su crkve u Fojnici i Kresevu, ali vjernici su bili pretezno Vlasi i odbjegli Hrvati iz Hrvatske. Ovdje je vazno napomenuti da jos ne postoji razlika izmedju katolicanstva i pravoslavlja mada je veliki vjerski raskol bio 1054. godine. Ni sami popovi, a pogotovo vjernici nisu znali za neku osobitu razliku izmedju ortodoksne i katolicke doktrine. Ispovijedali su svoju vjeru nesvjesni da su istovremeno pod patronatom i Vatikana i Konstantinopolisa koji su zajedno polagali pravo na svoje vjernike. Sto se tice Bosne i njenih odnosa sa susjednim drzavama u ovom periodu, pomenimo da su najveci neprijatelji Bosne u to vrijeme bili Ugarska i Bizantija, koji su svim silama nastojali pripojiti sebi dijelove Bosne. To je vrijeme u kojem Bosna povremeno gubi i opet utvrdjuje neke svoje teritorije, tako da vec 1138. god. ugarski kralj Bela II uspijeva okupirati prostor Rame. Takodjer i Bizantija vlada nekim dijelovima Bosne. Za vrijeme Ugarsko-Bizantijskih ratova, ban Boric kao samostalni gospodar cijele Bosne, pomaze ugarskim vojnim formacijama u njihovom ratu protiv Bizantijskog cara Manuela Komena. O ovim zbivanjima opsirno pise bizantijski kronicar Kinamos koji bana Borica naziva saveznikom ugarskog kralja i jasno razgranicava Bosnu od ostalih drzava, pa tako 1154. godine pise: A Bosna nije potcinjena NEGO JE SAMA ZA SE, a njen narod zivi svojim zasebnim zivotom i sam sobom upravlja .

- 17 -

Malo kasnije Bizantija ipak uspijeva ovladati Bosnom 1167.god. te se Bosna po prvi put javlja u tituli jednog bizantijskog cara. To stanje ne traje previse dugo i vec nakon smrti bizantijskog cara Manuela Komena, na vlast u Bosni dolazi njen najpoznatiji vladar svih vremena BAN KULIN. Ban Kulin Ban Kulin je naslijedio bana Borica kao njegov rodjak ( ne zna se u kojem stepenu srodstva ) i vladao je u periodu od 1163. do 1124. god. U to doba Bosna dozivljava prvo teritorijalno sirenje na racun Bizanta i Ugarske. Kulin je vise volio u susjedstvu imati slabu kraljevinu Ugarsku, nego stoljetni mocni Bizant, pa zato kao saveznik ugarskog kralja Bele III ratuje protiv bizantskog cara Andronika i Komnena. Kulin je uspostavio trgovacke odnose sa Dubrovnikom i povelja od 29. augusta 1189. godine ( kojom se odobrava sloboda trgovine dubrovackim trgovcima u banovini Bosni ) prvi je pisani dokument bosanske historije pa se zbog toga taj datum uzima kao pocetak pisane historije BiH.
Ban Kulin,u glavnom dijelu te Povelje,kaze:

....Ja, Ban Bosanski Kulin, obecavam Tebi kneze Krvasu Dubrovcanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu drzati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem ziv.

svim

gradjanima

Svi Dubrovcani koji hode kuda ja vladam, trgujuci ,gdje god se zele kretati, gdje god koji hoce, s` pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a sta mi ko da svojom voljom kao poklon. Nece im biti od mojih casnika sile, i dokle u mene budu, davati cu im pomoc kao i sebi, koliko se moze, bez ikakve zle primisli. Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evandjelje.

- 18 -

Iako se jos uvijek ne zna, kako i zasto, ali ta povelja se nalazi u Historijskom muzeju Lenjingrad, a njena kopija izgleda ovako:

U ovom peridu javljaju se i prve vijesti o heretickom ucenju u Bosni, sto doznajemo iz pisma zetskog kneza Vukana, upucenog Papi 1199.god., u kojem on iznosi podatak da je ban Kulin zajedno sa porodicom i vise od deset hiljada svojih podanika presao na krivo vjerovanje. Takve optuzbe dovele su bana i Bosnu u vrlo tezak polozaj, kada Papa prijeti Bosni i ratom, a sve zbog sirenja hereze.

- 19 -

- DRZAVA BOSNA OD 1200. DO 1300. GOD. Mapa Banovine Bosne iz XIII stoljeca U Kulinovo doba, tacnije oko 1200.godine pocinje i prvi pritisak Vatikana sa ciljem da se Bosna odrekne heretickog ucenja koje su propovijedali bosanski krstjani ( popularno, ali samo uslovno istovjetno sa bogumilima ). Iste godine papa trazi intervenciju ugarskog kralja Emerika protiv Bosne cime zapocinje svoje formiranje veoma snazna koalicija izmedju neprijatelja Bosne, tj. pape, ugarskog plemstva i srpske dinastije Nemanjica, sa ciljem unistavanja hereticke Bosne. Da bi izbjegao krstaski pohod na Bosnu, mudri ban Kulin se pretvara da prihvata katolicizam, a u stvarnosti nastavlja da ispovijeda svoju vjeru.U tom periodu Bosanska crkva jaca, cak se i siri na teritorije susjednih drzava. 1203. godine dolazi do cuvenog skupa na bilinom polju kod Zenice, koga saziva ban Kulin i tu javno pred papinim emisarom izjavljuje da ce narod u Bosni prihvatiti katolicizam, sto papin misionar i prenosi papi, te Bosna time biva sacuvana od krstasa. Medjutim cim je papin emisar otisao, ban Kulin i ostali Bosnjani, nastavlju sve po starom. Taj tadasnji postupak postace kasnije praksa u Bosni. Svaki put Bosnjaci bi se pokajali i odrekli svoje vjere, a kada bi inkvizitori otisli, oni bi se vracali svojoj religiji. Dugotrajno i relativno mirno razdoblje Kulinove vladavine ostalo je vjecno u sjecanju Bosnjaka kroz izreke: Od kulina bana i dobrijeh dana, Od bir zemana i Kulina bana, Razvezao ko od Kulina banai Povratilo se doba Kulina bana. Koliko je bio omiljen u svom narodu govori i pjesma, ispjevana njemu u spomen.
PJESMA O KULINU BANU Prije osam stotina ljetaNa pocetku svijeta, Osvanuo divan dan. Dobro jutro Kulin Banevice narod na sve strane. Dobro jutro, dobar danodgovara Kulin Ban. Kao da je sudnji dan. Reci nama Kulin Banekakve Bosna ceka dane. Zamisli se Kulin Bankao da je Sudnji dan. Kada dodju teski dani-nikom nece teze biti. A kad dodju dani srecenikom bolje biti nece, Rece mudri Kulin Bankao da je Sudnji dan. Od Kulina Banapa do danasnjeg dana.

Ban Kulin je umro ubrzo poslije skupa na Bilinom polju a naslijedio ga je njegov stariji sin STJEPAN ( 1204. 1232. ) koji je vrlo brzo zbacen s vlasti jer je htjeo uvesti katolicanstvo u Bosnu. Pred kraj njegove vladavine dolazi inkvizicija u Bosnu, od kada u narednih nekoliko godina u Vitezu radi sud za istrazivanja hereze, poslije cega biva spaljeno nekoliko desetina
- 20 -

bosanskih krstjana. Revolt naroda zbog tog inkvizitorskog cina uzrokuje zbacivanje Stjepana, a na vlast dolazi njegov rodjak ( postoje naznake da je on rodjeni brat Stjepanov ) MATIJA NINOSLAV ( 1232.- 1250. ). On ce ostati poznat po tome sto je odbio imenovanje biskupa za Bosnu od strane Vatikana, ali i po tome sto je napravio ustupak Papskoj stolici time sto je primio misiju dominikanaca 1233.god. Oni osnivaju biskupiju Bosna Srebrna ( Bosnia Argentaria ) sa centrom u Srebrenici. Ima naznaka da je Matija licno primo katolicanstvo ali uprkos tome Bosanska crkva i dalje nastavlja jacati i siriti se. Tokom cijele Srednjovjekovne drzave Bosne, Bosanska crkva je pretezno bila Bosanska drzavna religijska ustanova broj jedan. Iako su neki bosanski banovi, kasnije i kraljevi primali katolicanstvo, vecina bosanskog plemstva je uvijek priznavala Bosansku crkvu kao svoju instituciju, prije svega sto Bosansku crkvu nisu zanimale materijalne dobiti, a sto je bila karakteristika katolicke crkve. To su glavni razlozi da papa vec 1234. godine ponovo poziva na krstaski rat protiv Bosne, uz cinjenicu da je papa posebno bio razljucen po dobijanju vijesti da je bosanski ban Ninoslav napustio katolicanstvo i ponovo pristupio Bosanskoj crkvi. Rat izbija 1235. godine i traje tri godine, u kojem Bosnjaci pruzaju zestok otpor krizarima ( uglavnom su to bili Madjari pod vodjstvom Kolomona ). Nakon uspjesne odbrane Bosne od papinih krizara Ban Ninoslav ucvrscuje trgovinski ugovor sa Dobrovnikom u kome se izmedju ostalog obavezuje da ce sa svojom Bosanskom vojskom stititi Dubrovnik od prijetnji iz Srbije. Izmedju 1241. i 1242. godine dolazi do najezde Tatara na Ugarsku, sto Hrvati zele iskoristiti i izvuci se iz ugarske drzave, te zapocinju rat protiv ugarskog kralja Bele IV, u cemu im bosanski ban Ninoslav pomaze 1243.godine. To stvara uslov za novi sukob izmedju Ugarske i Bosne, koji se zavrsava 1253. godine slamanjem bosanskog otpora i dolaska na vlast bana PRIJEZDE I ( 1250. 1267. ) . Neki istoricari tvrde da je Prijezda I rodjak M. Ninoslava, ali stepen njihovog krvnog srodstva nije dokazan, zapravo je pod velikim upitnikom. Hrvatski povjesnicari tvrde da su Kotromanici Germani ( Goti; GohotoroammaniKotoramani ), a srpski historicari da su Srbi ( jer su prijezdili- presli preko Drine, pa otuda ime - Prijezda ). Ali tacno je jedino to da se u heretickoj Bosni ne bi mogao odrzati ni jedan vladar ako nije iz naroda, tj. iz Bosne i ako barem u jednom dijelu svoje vladavine nije bio zastitnik krstjana, a poznato je da se ban Prijezda borio protiv krizara u Bosni u ratu od 1254. do 1283.god. Cinjenica je da je u ovom perodu Prijezda bio pod velikim uticajem ugarskog kralja Bele IV, a cak je neko vrijeme bio i njegov vazal. Pred kraj zivota primio je katolicku vjeru. Naslijedio ga je njegov sin PRIJEZDA II ( 1287. 1290. ) iz cega se vidi da je vladao svega tri godine. I Prjezda II je za vrijeme svoje kratke vladavine primio katolicku vjeru. Inace banovi Prijezde nisu bili neki mocni vladari i za njihova imena u historiji Bosne se ne vezu neki posebni dogadjaji izuzev cinjenice da ni jedan ni drugi nisu vladali cijelom teritorijom Bosne, jer je u tom periodu u Bosni bilo dvovlasce izmedju Prijezda i Bana STJEPANA I KOTROMANA, koji je inace osnivac bosanske kraljevske porodice Kotromanic, sto traje izmedju 1267. i 1290. godine. Od 1290. pa sve do 1299.godine Bosnom vlada jedino ban Stjepan I Kotroman po kojem jecijela dinastija dobila ime, a bio je i prvi ban koji je krunu naslijedio od svog oca. To znaci da da se dotadasnja vojna demokratija istopila jer je vladarska obitelj postala dovoljno mocna da diktira nacin nasljedjivanja. Do tada su se banovi birali na saboru Bosnjaka u Mostrama, gdje je bio centar djeda bosanskih krstjana. Od djeda bi ban dobijao blagoslov, pitao ga za savjet u vezi diplomatije, rata i vjencanja. Tako se i desilo da se Stjepan ozenio kcerkom srpskog kralja Dragutina, Jelisavetom, kako bi ostao u dobrim odnosima sa Nemanjicima i imao ih kao saveznike protiv Ugarske i Bizanta.

- 21 -

To priblizavanje Srbiji nije se svidjelo zapadnim komsijama, bogatim hrvatskim velikasima Subicima, pa su zaratili sa Bosnom i vladali njenim velikim dijelom u dvadesetogodisnjem periodu ( 1302. 1322. ) . Obitelj Subic je inace bila potpuno potcinjena ugarskom kralju tako da u ovom periodu ponovo dolazi do dvovlasca u Bosni, ovaj put izmedju bana Stjepana Kotromana i BANA MLADENA I SUBICA. Krajem ovog vijeka, tacnije 1291.godine u Bosnu stizu i Franjevci, o cemu ce biti rijeci nesto kasnije. - DRZAVA BOSNA OD 1300. DO 1400. GOD. Mapa Banovine Bosne iz VIV stoljeca Dvovlasce u Bosni izmedju Bana Stjepana Kotromana i plemicke obitelji Subic se nastavlja i poslije trenutka, kada vlast na dijelovima Bosne kojima vlada Ban Kotroman 1314.god. preuzima njegov sin Ban STJEPAN II KOTROMANIC, koji ce vladati u dvovlascu sve do 1322.god, a kao iskljucivi vladar cijele Bosne ( bez Subica ) odrzat ce se sve do 1353. god. Vrlo je bitno uociti da teritorije Bosne kojima vlada ugarski nastrojena obitelj Subic, mogu se smatrati da su bile pod ugarskom okupacijom, a i samu titulu ban bosanski Subici samovoljno pokusavaju prisvojiti i podrivati Bosnu na taj nacin po nalogu Ugarske, koja im je i pomogla da se ustolice u jednom dijelu Bosne. Ban Stjepan II Kotromanic sve to jasno uocava i vec 1322.godine izbacuje Subice iz Bosne, u cemu mu nesebicno pomaze veliki zastupnik bosanskih krstjana, knez Hrvatin, po cijoj naredbi je i ubijen Mladen II Subic. Poslije sloma Subica Bosna polako, ali sigurno pocinje prerastati u najmocniju drzavu na Balkanu. Uskoro ban Stjepan II Kotromanic pridodaje Bosni podrucje Huma ( danasnja Hercegovina ) i time cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje Bosna. Ban Stjepan takodje pripaja Bosni i veci dio Dalmacije ( podrucje od Neretve pa do Cetine, a takodje pripaja Bosni i tzv Donje krajeve ( danasnja Bos. Krajina ), kao i krajeve Usore i Soli ( Tuzla sa uzom okolinom ). Zupe: Hum, Usora i Soli su do tada bile pod vlascu srpkog cara Dusana. Karakteristicno je da ban Stjepan II Kotromanic uspostavlja dobre odnose sa stranim silama, narocito Ugarskom, te ubrzo sa bosanskim vojnim trupama pomaze ugarskom kralju u gusenju raznih pobuna u ugarskom plemstvu. Ban stjepan II Kotromanic takodje sklapa poznati trgovacki ugovor sa Dubrovnikom 1334. god., a potom 1335.god. trgovacki ugovor sa Venecijom.

- 22 -

POVELJA DUBROVCANIMA BANA STJEPANA II KOTROMANICA IZ 1332. GODINE ( 15.avgust 1332.) Ako Bosnjanin bude duzan i pobjegne - da mu nije vjere ni ruke od gospodina Bana. Utvrdi zakon ko je previ bio medju Bosnom i Dibrovnikom, da zna vsaki chlovjek,- koji je zakon bil: Ako ima Dubrovcanin koju pravdu na Bosnjaninu - da ga pozove pred gospodina Bana ili pred njegova vladaoca - roka da mu ne bude odgovoriti. Ako Bosnjanin zapsi da nije duzan - da mu nareche priseci samoshestu, koje ljubo postavi Banj rod. Ako bude podoban od Banova roda kto - da mu su porotnici od njegova plemena,koga mu hotenje. A toj da se zna - da ne moze tehej pobjegnuti, a vece ne moze pred nikoga mu narechi. A kto Dubrovcanin ubije ali posijece u Bosni ili Bosnjanin Dubrovcanina - taj pravda da je pred gospodinom Banom, a osud da grede Banu na njih. Ako bude svadja Bosnjanina z dubrovcaninom U Dubrovnici - da sudi knez dubrovacki i sudije, a globa opcini. Ako Bosnjanin uhvati Dubrovcanina za konja, a on bude ukraden ili ushushen, a pravi Dubrovcanin:Moj je konj vlasti volja: Ja sam ga kupio, ne znam od koga, volja povije od koga je kupljen, volja priseze samoshes t- cist duga da bude. I ako Bosnjanin bude duzan, a pobjegne iz Bosne z dugom - da mu nije vjere ni ruke od gospodina Bana. I ako Bosnjanin izme dobitak dubrovacki na vjeru, i knjiga bude u Dubrovnici, ako knez i sudije poshlju da je knjiga prava - da je vjerovana, da plati Dubrovcaninu i bez presavshtine. Ako li tat ili husar uzme Dubrovchaninu i bez prostavshtine, a gospodinu Banu vsaki sest volova na svoju glavu - i da se ne vrate. Ako rat bude, chesa Bog Ulishi, medju Bosnom i Dubrovnikom, da gospodin Ban da rok Dubrovcanom sest mjeseca, da si podju u Dubrovnik slobodno - na to im je vjera gospodina Bana Stjepana. A Dubrovcane da zivu Humskom zemljom u njih zakonu - u prvom. A ovomuj pisanju svjedok: zupan KrkshaA siju knjigu pisa Priboje, dijak veliki slavnoga gospodina Bana Stjepana, gospodina svem Zemljam Bosancem i Humscem i Donjem krajem gospodin.

Ovo je vrlo znacajan dokument jer govori da u Bosni zive jedino Bosnjani i niko drugi, sto se inace ocituje na svim oficijelnim dokumentima drzave Bosne, a i na mnogim neoficijelnim, kao sto su glose na bogumilskim vjerskim knjigama i natpisi stecaka, gdje bosanski krstjani ( bogumili ) sebe nazivaju iskljucivo Bosnjanima ili Dobrim Bosnjanima. Ban Stjepan II Kotromanic snazno podrzava crkvu bosanasku, sto ga dovodi u sukob sa papom, te da bi ga odobrovoljio, 1340. godine pristaje da dadne veoma veliku slobodu franjevcima u Bosni, i prema nekim izvorima i on sam prelazi na katolicanstvo 1347. godine. Istovremeno salje pismo papi u kome zahtijeva od njega da poveca broj obucenih katolickih svecenika u Bosni koji trebaju biti obuceni u poducavanju vjere i da znaju pricati nasim jezikom . Franjevci ubrzo formiraju Bosanski Franjevacki Vikarat koji se vrlo brzo siri i ukljucuje u sebe mnogo vecu teritoriju od bosanske drzave, pruzajuci se sve do Rumunije.Vec 1385. godine Bosanski Franjevacki Vikarat ukljucuje u sebi 35 franjevackih samostana, od kojih su samo 4

- 23 -

bila na teritiriji Bosne. Do 1463.godine jos 12 franjevackih samostana biva izgradjeno sirom Bosne, dok Crkva bosanska uprkos tome, ostaje prilicno jaka, i to za cijelo vrijeme Srednjovjekovne drzave Bosne. Za vrijeme vladavine bana Stjepana II Kotromanica, bosanska drzava se privredno veoma razvija, narocito u izvozu srebra, bakra i olova, a kuje se i prvi bosnski srednjovjekovni novac o obliku Bosanski dinar - Denarius. Udajom svoje kcerke Elizabete 1353.godine za ugarskog kralja Ludvika I, tada jednog od najutjecajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozu Kotromanica priblizio svijetu vise evropske politike. Te iste 1353. godine, ban Stjepan II Kotromanic je umro, i sahranjen je u franjevackom samostanu u Visokom. On ostavlja iza sebe bosansku drzavu koja je nezavisna, privredno razvijena i vojno veoma snazna, mada njena snaga uvijek nekako ovisi od medjusobne kooperacije mocnih bosanskih plemickih porodica, koje su imale veoma jak uticaj u raznim dijelovima Bosne. Za razvijanje Bosne kao drzave, vrlo je vazno da su sve te mocne plemicke porodice, cijelo to vrijeme, uzimale u zastitu bosanske krstjane i bosansku crkvu, pa zato mislim da je sada pravo mjesto da se o bosanskim krstjanima, kaze nesto vise. 3. BOSANSKA CRKVA I BOSANSKI KRSTJANI ( BOGUMILI ) Pitanje bosanskih krstjana (ili bogumila kako ih neki zovu ), kao malo koje drugo iz srednjovjekovne historije, zaokuplja paznju ne samo historicara vec i stvaralaca iz razlicitih oblasti od etnologa, lingvista, pa do pjesnika i knjizevnika. U dosadasnjoj nasoj nauci osjeca se nedovoljno poznavanje te bosanske hereze ili cesce namjerno zataskavanje nekih nepobitnih historijskih cinjenica u cilju ostvarivanja ovog ili onog velikonacionalnog koncepta. Ako bi htjeli vidjeti sam pocetak nastajanja svih poznatih heretickih sekti, medju kojima je i bogumilska, samo jedna od njih, onda podsjetimo se malo na samu historiju krscanstva. Kao i sve druge religije, tako je i krscanstvo kroz historiju dozivljavalo svoje transformacije, vece ili manje. Jedna od radikalnih transformacija pocinje od onog momenta kad se krscanstvo, od religije ugnjetenih pretvara u religiju gospodara i onih koji manipulisu masama. Ta radikalna promjena se vidi i u tome sto se od postulata cistog moralnog zivota prelazi na zadovoljenje savjesti preko crkvenih svetih tajni. Time krscanstvo, koje je primarno bila religija Zajednice jednake brace, bez hijerarhije ili birokracije, postaje Crkva, sto odrazava apsolutisticki karakter samoga Rimskog Carstva. U toj ranoj fazi krscanstva ipak, crkva nije bila ta koja je mogla oprostiti grijehe, vec sam Bog. Puno kasnije se prihvata deviza prema kojoj jedino crkva moze obezbijediti zastitu protiv bilo kojeg gubitka milosti. Ovakav tok razvoja krscanstva znacajan je za analizu vjerovanja Bosanskih krstjana ( Bogumila ) o cemu ce biti vise rijeci malo kasnije. Sve vecim institucionaliziranjem crkve, ona zadobija svetacke osobine i dolazi do sustinske promjene od slobodne bratske zajednice do hijerarhijske organizacije. U tom ranom krscanstvu preovladavala je doktrina, tj vjerovanje da je covjek Isus, uzvisen do boga. Sve vecim razvojem crkve pojam Isusove prirode sve se vise oslanjao na duhovno glediste u smislu da covjek nije bio uzvisen do boga, vec je bog sisao da postane covjek.To je bila osnova novog pojma Krista sve dok se nije pojavila doktrina Atanazija koju je prihvatio Nikejski sabor, a to je da: Isus, sin Boziji, roden od oca, prije svakog vremena, iste je prirode s ocem. Glediste aleksandrijskog

- 24 -

episkopa Arija, da su Isus i Bog-otac bili doista slicne, ali ne i istovjetne prirode, odbaceno je u korist teze, po kojoj su dvije prirode, Bog i njegov Sin samo jedna priroda. Zapravo posmatrano historijski, vrlo brzo se formulira nova dogma o Isusu. Mnogi ucenjaci smatraju da je kljucna bila promjena ideje o covjeku koji postaje Bog u ideju o Bogu koji postaje covjek. Ovakav tok razvoja krscanstva za nas je interensantan u tom pogledu sto se vidi da je dolazilo do neslaganja medju krscanskim teolozima, sto je narocito dolazilo do izrazaja u 4 stoljecu. Veliki crkveni koncil u Nikeji, usvojivsi Atanazijeve dogme kao jedini i pravi izvor vjerovanja ipak je otvorio raskol, jer znatan broj krscanskih teologa zakljucke tog koncilija nije prihvatio kao mjerodavne. Iako car Konstantin Veliki, krscansku vjeru proglasava drzavnom vjerom i presudjuje u korist Atanazija, raskoli i neslaganja se nastavljaju i na narednim koncilima, uz sve prisutniju drzavnu represiju, progone krivovjernika i borbu protiv hereze. Sve ovo je bitno istaknuti jer neslaganja izmedju Atanazijevih i Arijevih pristalica, nastavljaju se i na Balkanu, zajedno sa dolaskom krscanske vjere na te prostore. Tu mozemo traziti i korijene bogumilske hereze. Nasuprot zakljucaka Nikejskog sabora, u narednim stoljecima mnogi su istinu pokusali traziti na samim izvorima krscanstva, ne prihvatajuci iskljucivo drzavotvornu dogmu koja se nametala od poglavara, bilo Istocne, bilo Zapadne crkve. Kao pecurke pojavljuju se razne nove vjerske sekte pocev od Gnostika, Arijevaca, Esebijevaca, Manihejaca, Abigeneza pa do Patarena ( bogumila ), koji se po prvi put pojavljuju vec s pocetkom 12 stoljeca na Balkanskom prostoru i koji sebe nazivaju Krstjanima prave vjere apostolske. Mnogi historicari su bosanske krstjane poistovjecivali sa bogumilstvom koje je ustvari zbirno ime za sve hereze te epohe. Ustvari bosanski krstjani se i mogu zvati bogumilima, ali kao zajednickim imenom svih Krivovjernika, jer ne treba smetnuti sa uma cinjenicu da je u to doba bogumila bilo i u Bugarskoj, Srbiji, Makedoniji kao i u nekim primorskim dijelovima Hrvatske, a oni se ipak ne mogu zvati bosanskim krstjanima. Samom pojavom bosanskih krstjana normalno je da se postavlja pitanje na cemu se zasniva njihova prava vjera apostolska. Mnogi istrazivaci ovog fenomena polaze od toga da se vjera bosanskih krstjana temelji na ucenju pavlikijana. Ta teologija se u osnovi zasniva na staro-perzijskom dualizmu o postojanju dva tvorca: losijeg bozijeg sina djavola, koji je stvorio nesavrseni materijalni svijet i dobrog bozijeg sina Isusa, koji je stvorio savrseni nebeski svijet. Od Male Azije gdje se korijeni to ucenje, pa do balkanskih, sjeverno-italijanskih i juzno-francuskih prostora ono dozivljva niz nadopuna i permutira se u skladu s autohtonim, kulturnim, religijskim i civilizacijskim osobinama podrucja do kojih taj nauk dopire.Ta vjera se u Bugarskoj siri sa ucenjem popa Bogumila koji je u sluzbi cara Petra, sina Simeuna Velikog. Za ime ovog popa mnogi ucenjaci vezu i naziv pristalica ove vjere koji sebe nazivaju bogumilima. U Bosni se pristalice ove vjere pojavljuju u 12 stoljecu, a po nekima i mnogo ranije. Internsantno je da na bosanskom podrucju bogumilstvo nailazi na veoma plodno tlo gdje se vrlo brzo siri i hvata cvrste korijene. Prema raspolozivim izvorima bogumilstvo se u toj mjeri rasirilo da su zadugo ostala bezuspjesna nastojanja papa, Nemanjica, hrvatskih i ugarskih vladara, koji su ih nastojali pridobit za sebe, odnosno prosiriti uticaj bilo Zapadne bilo Istocne crkve, prevesti na ovu ili onu stranu ili pak provesti njihovo fizicko istrebljenje. Sustinom bogumilske dogme su se bavili i jos ce se baviti mnogi teolozi, historicari i sociolozi religije. Bez obzira cime se ona napajala, koje su joj bile doktrinarne osnove i sl, ostaje nepobitna cinjenica, da su bogumili bili nesto posebno i da se nisu dali podvrci oficijelnoj dogmi Istocne ili Zapadne crkve. Ako je to bosanska vlastela sporadicno i cinila, bili su to vise

- 25 -

iznudjeni takticki potezi u zelji za ocuvanjem bosanske samostalnosti od nasrtaja papinske zandarmerije, madjarskih kraljeva i ojacale srpske drzave. Po mnogim historicarima, bogumilima je kao jedini i iskljucivi izvor vjere sluzio Stari i Novi zavjet, medjutim u tim izvorima oni nisu pronalazili uporista za svetacku poziciju crkve i kao takvu su je odbacivali kao nepotrebnu, a hijerarhiju su smatrali djavolom stvari jer se je neovlasteno nametnula posrednikom izmedju boga i covjeka. U principu ucenje bosanskih krstjana, kao i svih ostalih heretickih sekti, izmedju ostalog, bilo je i izraz revolta protiv krscanskih crkava. Posto je krst materijalan, i on je izvor zla. Isto tako nisu postivali ni krstenje vodom jer i ona je materija. Odbacivali su ikone, prezirali su crkve i vatikan. Nisu imali samostane u klasicnom krscanskom smislu vec su zivjeli skromno u svojim kucama ( hizama ) koje su ujedno bile i mjesta vjerskih obreda. Sluzba bozija bila je prilicno jednostavna bez pompe, sjaja i magijskog ceremonijala, bez kicenih svetih kuca i bogomolja. Nisu imali svoja imanja kao krscanski monaski redovi, odgovarali su svoje vjernike od materijalnih bogastava i nagovarali ih na nepokornost bogatasima. Kao krscani prave vjere apostolske, oponasali su zivot apostola, nadahnjivali se primjerima svetaca pustinjaka, iz cega je proizilazio njihov prilicno asketski odnos prema zivotu i materijalnim bogastvima. Zabranjivali su da se jede meso ( jer je uzrokovano prolijevanjem krvi ), nisu pili alkohol, petak im je bio dan odmora, a imali su i veoma strog post .Vjencanje je bilo gradjansko a ne crkveno. Svoju vjeru su propovijedali na bosanskom jeziku. Na celu Crkve bosanske ( kao posebnog drustvenog tijela ) stajao je djed (did ), sto bi primjereno katolicanstvu odgovaralo biskupu. Bio je najstariji medju vjernicima i igrao je znacajnu ulogu na bosanskom dvoru, ali nije imao nikakvu vlast. Glavno sjediste djeda bilo je prvo u Milama kod Visokog, a onda u Mostrama. Hijerarhijski gledano bio je nadredjen sljedecim znacajnim duhovnim i svjetovnim funkcijama: Ucitelju, Gostu i Starcu. Svi su se nazivali krstjanima, a sami sebe su dijelili na ciste: oni koji su se strogo pridrzavali svih vjerskih propisa; i na mrsne: njima je pripadao najveci dio naroda. Oni su deklarativno prihvatali vjeru, ali se nisu decidno pridrzavali propisa. Cisti nisu imali nikakve imovine i zivjeli su bukvalno od milostinje mrsnih, dakle bili su neka vrsta asketa, redovnika. Ucenje bosanskih krstjana pojavilo se 1190.god. i kroz cijeli period Srednjovjekovne bosanske drzave bilo je zvanicna, drzavna religija sve do 1463. godine, kad su Turci osvojili Bosnu. Kroz cijeli taj period Vatikan, potpomognut Ugarskom, Venecijom, Bizantom i Srbijom vodio je protiv Bosne krstaske ratove ne bi li ikorijenio krstjane i nametnuo u vladarskoj dinastiji Kotromanica katolicanstvo kao zvanicnu vjeru. Od 1234. do 1358. god. vodjeno je ukupno sedam krstaskih ratova u namjeri da se u Bosni iskorijeni ucenje krstjana a uvede krscanstvo u bilo kojem obliku. Cinjenica je da ni jedan pohod nije uspio, tako da se moze reci da srednjovjekovna Bosna ( dakle najveca vecina njenog naroda ) nije nikada pripadala ni katolickoj ni pravoslavnoj crkvi. Bosanski vladari i velikasi prihvatili su krstjane od pocetka, prvenstveno zato sto ono nije trazilo feude kao sto su trazili katolicki samostani i pravoslavni manastiri. Krstjani su trazili samo zastitu svojih zivota od progona stranih vojski.To je bilo i u intersu vlasti, jer ni velikasi nisu zeljeli da padnu pod uticaj krscanstva cime bi izgubili samostalnost i morali ratovati za jednu ili drugu vjersku alijansu, a vjernicima istoka ili zapada dijeliti svoju zemlju. Velikasi su krstjanima ukazivali cast time sto su ih drzali u krugu svojih porodica, oni su im odgajali djecu, bili im dijaci ( pisari ), svjedoci i savjetnici u pravnim poslovima. Djedovi su svojim savjetima znali da

- 26 -

uticu na bosansku politiku i vremenom su se pokazali kao znacajan faktor u odrzanju bosanske drzave i njene nezavisnosti. Nakon vise od 300 godina njihovog opstanka, ipak preslabi da se i dalje politicki odrze, oni su nakon vjekovne borbe protiv feudalnih baruna, rimskih i bizantskih biskupa, nestali sa politicke scene zajedno sa bosanskom drzavom koja je padom pod Otomansku vlast izgubila samostalnost. Na pitanje kako su i zasto tim cinom bosanski krstjani nestali, jednostavan je odgovor, koji i jeste predmet svih sporenja, da su oni masovno i dobroviljno prihvatili Islam. Zato je i dan danas duboko u svijesti Bosnjaka ko su im bili preci, kao i to da oni leze ispod stecaka koji se susrecu na cijelom podrucju danasnje BiH.

Veliki pobornik dokazivanja bosanske posebnosti i njenog naroda Bosnjaka, uvazeni gosp. Miroslav Krleza, to dokazuje i sljedecom svojom pjesmom:
Neka oprosti gospodja Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospodja Evropa, samo Bosna ima spomenike. Stecke. Sta je stecak? Olicenje gorstaka Bosanca! Sta radi Bosanac na stecku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje niko nije pronasao stecak na kome Bosanac kleci ili moli.

- 27 -

4. KRALJEVINA BOSNA

Grb kraljevske porodice Kotromanic i grbovi bosanskih plemickih porodica

Veliki pecat Kralja Tvrtka

Dvostruki pecat Kralja Ostoje

Poslije smrti bana Stjepana II Kotromanica koji nije imao sina, na vlast dolazi sin njegovog brata Vladislava TVRTKO I KOTROMANIC ( 1353. 1391. ) koji u tom trenutku ima samo 15 godina. Tvrtko je u sebi imao hrvatske krvi ( mati mu je bila Jelena, kci hrvatskog bana Pavla Subica ), ali i srpske krvi ( baba mu je bila Jelisaveta, kci srpskog kralja Dragutina ). Naslijedio je veliku i stabilnu banovinu. Situacija u Evropi isla mu je u prilog. Velike sile na zapadu su bile zauzete stogodisnjim ratom, ugarsko krilo Anzujaca dobilo je konkurenciju u italijanskim Anzujcima i neprestano su se prepirali oko prevlasti na Jadranu.Tvrtko je pametno izabrao saveznistvo Ugarske, koja mu je bila u susjedstvu i koja je bila mocna kraljevina pod Ludvigom I Anzujskim, a ne kraljevinu Siciliju koja je bila daleko, preko mora. Jedno vrijeme do 1356.

- 28 -

god. naginjao je katolicanstvu ( uticaj majke ), ali dvije najmocnije velikaske porodice u Bosni, Hrvatinici i Kosace odrzavale su krstjanski duh u cijeloj banovini. Zbog toga, 1358. kada Papa Inocentije IV koristi usluge Ugarskog kralja Ludvika I i na Bosnu iznova salje krizare. Tvrtko staje u odbranu bosanskih krstjana i pobjedjuje Ugarskog kralja, koji je inace vec poceo da se mijesa u unutrasnje odnose Bosne, zahtijevajuci neke oblasti za sebe. Mijesa se i u dubrovackobosansku trgovinu i sl. Poslije tog sedmog krizarskog pohoda zadugo vise nije bilo pokusaja da se Bosna pridobije za Vatikan. Odmah poslije smrti zadnjeg srpskog cara Urosa, na Marici 1371. Tvrtko pokazuje namjeru da zagospodari jednim dijelom propalog srpskog carstava, isticuci svoje pravo na nasljedje po krvi. Zato je prvo porazio mocnog srpskog velikasa Nikolu Altomanovica i pripojio njegove zemlje oko rijeke Lima, Tare i Pive, a poslije sporazuma sa knezom Lazarom, proglasio se 1377. u Milama, centru bosanskih krstjana za kralja Bosne, Srbije, Hrvatske, Dalmacije, Primorja, Zapadnih Krajeva, Donjih krajeva i Huma. Mile je naziv malog srednjevjekovnog naselja ( za vrijeme osmanske vlasti preimenovano u Arnautovice), koje se nalazi tridesetak kilometara od Sarajeva, odnosno kod Visokog. U tadasnjim Milama stajala je krunidbena i grobna crkva bosanskih banova i kraljeva u kojoj se je i Tvrtko Kotromanic krunio za prvog bosanskog kralja, nemajuci za to nikakvu potrebu putovati u srpsko Milesevo, kako to voli da tumaci srpska historiografija. Grb Kraljevine Bosne Od tada pa do smrti kralj Tvrtko I je vodeci vladar na cijelom Balkanu, a Kraljevina Bosna se prostire na zapadu od Sukosana ( juzno od Zadra ), preko Lapca, duz rijeke Une, na sjeveru do Save, na istoku do Drine, Lima i Bijelog Polja, donjeg toka Zete, podnozja Lovcena, pa do Budve, gdje opet izlazi na Jadran. Bosni tada pripadaju otoci Solta, Brac, Hvar, i Korcula cije su se gradske uprave samovoljno stavile pod patronat bosanske drzave kako bi ih ona zastitila od Venecije.Tvrtko I u godini 1382. pocinje gradnju luke Stjepan ( Herceg Novi ) gdje gradi bosansku mornaricu: cetiri velika broda i 32 manja. Pojavom Turaka u blizini svoje kraljevine salje odred svoje vojske na Kosovo 1389. Tvrtko I je prvi bosanski vladar koji kuje zlatni novac u Bosni i to gros, dinar i poludinar. U Bosni je razvio trgovinu, a ugrozio je i primat Dubrovnika, koji je imao monopol na prodaju soli na Balkanu. Sve nemire bosanske vlastele znao je da smiri i pridobije za jedinstvo Bosne. Cak je i na Jadranskom moru imao prestiz jer je ugrozavao gusarskim napadima svojih lakih brodova teske galije Mletacke Republike. Drzava Bosna u vrijeme Tvrtka I biva prva drzava na Balkanu koja uvodi u upotrebu vatreno oruzje, sto je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oruzja na Balkanu, dakle, izvrsila je upravo bosanska vojska i to 13. augusta 1378. prilikom upada venecijanske flote na primorski bosanski grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde ( topa ) i uspjesno odbranila grad. U zadnjoj deceniji svoje vladavine Tvrtko je suocen sa upadom Turske u Bosnu, prvo u jesen 1386., te u ljeto 1388. god. kod Bilece, kada Turci bivaju porazeni od bosanske vojske na celu sa velikim bosanskim knezom Vlatkom Vukovicem. Nedugo potom bosanska vojska, ponovo pod komandom kneza Vlatka Vukovica, ucestvuje u veoma snaznoj vojnoj koaliciji sacinjenoj od Srba, Ugara, Albanaca, Grka i Bugara, koja se na Kosovu Polju 1389. godine suprostavlja turskoj imperiji. Ova koalicija je

- 29 -

porazena od mocne turske vojske, ali Bosnjaci se vracaju sa ne previse velikim gubicima. U toj bici, od svih naroda koji su ucestvovali u njoj, najgore prolaze Srbi, jer Srbija poslije te bitke prakticno prestaje da postoji. Kralj Tvrtko I je uz svoje ime stavio jos jedno ime - Stjepan ( po uzoru na prvog krscanskog mucenika ) i tu su praksu nastavili svi sljedeci bosanski kraljevi. On je diplomatski izabrao ime tog prvomucenika kako bi se katolickoj evropi dodvorio i prikazao pravovjernim krscaninom. Iz dva braka i jedne vanbracne veze imao je tri sina, od kojih su dvojica kasnije postali kraljevi Bosne, ali su bili samo blijede sjene svog velikog oca. Poslije Tvrtkove smrti 1391. godine, posto su mu sva tri sina bila maloljetna, na bosanski prijesto dolazi sin Tvrtkovog strica Ninoslava, STJEPAN DABISA ( 1391.-1395. ).On je najkrace vladao ali je ostavio najvise povelja. Nesposoban da vlada, sacinjava sa ugarskim kraljem Sigmundom Luksemburskim tzv Djakovacki ugovor po kojem priznaje ugarskom kralju da svi buduci bosanski kraljevi budu ugarski vazali. On je u tom peridu izgubio kontrolu nad danasnjim sjevernim dijelom Hrvatske, Slavonijom i nad dijelovima Dalmacije, koje osvaja ugarski kralj Sigmund i ponovo ih prisajedinjuje ugarskom kraljevstvu. Njegova supruga JELENA GRUBA vladala je poslije njegove smrti ( 1395. 1398. ). Herceg Hrvoje ju je doveo na vlast, kao sto je i njenog muza, a on je ustvari vladao iz sjene umjesto njih dvoje. Po Jeleninoj smrti Hrvoje svojim uticajem dovodi na prijesto STJEPANA OSTOJU 1398. godine, koji je inace bio najmladji sin umrlog kralja Tvrtka I. Kralj Stjepan Ostoja se ubrzo poceo zamjerati bosanskim krstjanima, sto ce i biti razlog njegovog svrgavanja. Prije toga ovaj nesposobni kralj da bi se izvukao iz dugova u koje je zapao zbog svoje nesposobnosti, prodaje Dubrovackoj Republici, Bosansko primorje od Stona do Gruza. Iz ovog perioda, kao istorijski dokument ostala je sljedeca;
POVELJA KRALJA STJEPANA OSTOJE IZ 1404 GODINE ( 6. januara 1404.) Dasmo mu sve ono sto je njegovo bilo. Dajemo viditi vsakomu cloviku komu se dostoji - da mi przvasmo k sebi vojevodu Pavala Klesica I s imi ga s vsim pridasmo gospodinu Djedu i njegovim Strojnikom i vsoj crkvi Bosanskoj, u njih obarovanije. I da mu se ne ucini nikadre nijedno hudo - sto ga ne bi ogledala Crkve Bosanske i vlastele Bosanci.

Ova povelja je od narocitog znacaja sto pominje Crkvu bosansku i Djeda (vrhovnog poglavara bosanskih krstjana), iz cega se vidi da je bogumilska religija prisutna kao drzavna religija u Bosni toga doba. Posto se u ovoj povelji pominje i bosanska vlastela, onda prije nego sto predjem na opisivanje poslednjeg razdoblja Srednjovjekovne Bosne, mislim da je potrebno iznijeti nesto vise podataka o bosanskoj vlasteli odnosno o plemickim porodicama koje su u to vrijeme igrale veliku ulogu u politickom zivotu Bosne, a najutjecajniji su bili :

- 30 -

5. BOSANSKE PLEMICKE PORODICE : HRVATINICI I KOSACE Dvije najvece plemicke porodice Bosne, krojile su politiku Kraljevine, od Tvrtkove smrti pa sve do pada Bosne pod Turke 1463. godine. U pocetku su to bili Hrvatinici, a kasnije Kosace. HRVATINICI poticu iz dijela Bosne koji je omedjen rijekama Unom, Savom, Ukrinom, i Vrbasom, a koji se u srednjem vijeku zvao Donji Krajevi i Zapadne strane. Rodonacelnik loze Hrvatinica je knez STJEPAN HRVATINIC koji se pominje prvi put 1244. Prezime su dobili po Stjepanovom sinu Hrvatinu koji je vladao u Kljucu. Njegov sin VUKAC HRVATINIC bio je veliki vojvoda bosanski, a njegov unuk VLATKO HRVATINIC bio je regent u doba maloljetnog Tvrtka I. Dva sina je imao Vukac Hrvatinic: VUKA VUKCICA , koji je bio ban Hrvatske i Dalmacije od 1391. - 1401. ), a drugi sin je : HRVOJE VUKCIC HRVATINIC (1350 - 1416. ). Herceg Hrvoje je imao dva velika grada u kojima je vladao: ljeti, Kotor ( Varos ), a zimi, Split. Osim toga izgradio je buduci kraljevski grad Jajce. Sam je kovao svoj novac, ratovao je protiv bosanskih kraljeva, Venecije, i ugarskog kralja Sigmunda Luksemburskog. Bio je sve do smrti nekrunjeni kralj Bosne, siva eminencija, a pet bosanskih kraljeva od 1391.-1416. bili su naprosto igracke u njegovim rukama. Obarao ih je i dovodio na prijestolje kad je htio. Na zadnjem velikom viteskom turniru Evrope, u Budimu ( Budimpesta ) 1412. godine proglasen je Vitezom zmajevog reda ( uz njega tu titulu medju svim juznim Slavenima imao je samo jos jedan vitez, takodjer iz Bosne - Sandelj Hranic Kosaca. On je prvi bosanski velikas koji je pozvao u pomoc Osmanlije i oni su dosli u Bosnu da se zajedno sa njim bore protiv Ugarske. KOSACE su vladale na podrucju izmedju rijeke Neretve do Pive, sve do Jadrana. Najstariji poznati predstavnik te porodice je Stjepan Vuk Hrana, koji je umro 1359. Njegovog sina velikog vojvodu bosanskog Vlataka Vukovica, kao sto je prije pomenuto, poslao je kralj Tvrko I u bitku na Kosovo. Bratic Vlatka Vukovica, SANDALJ HRANIC KOSACA ( 1370.-1435. ) bio je takodje veliki vojvoda bosanski od 1394. godine pa sve do smrti. Samostalno je vodio ratove, ubirao carine i zakljucivao ugovore sa drugim drzavama, a pred kraj zivota i on se stavio pod zastitu Turaka, jer su mu vec 1388. godine usli u Bilecu, a njegov stric : STJEPAN VUKCIC KOSACA ( 1404.-1466. ) veliki diplomata, udao je svoju kcerku Katarinu za bosanskog kralja Tomasa cisto iz diplomatskih razloga. Pretendujuci na srpske zemlje proglasio se Hercegom S. save 1448. godine ( po toj tituli ce kasnije turci Hum nazvati Hercegovinom) i cak izgradio sedam crkava. 1441./ 45. vodi rat protiv Dubrovnika u cemu mu pomazu Turci. Kao mladica, dao je svoga brata ISAKA da bude taoc u Istambulu kako bi time dokazao lojalnost Velikoj Porti Turske imperije. Isak je tamo primio Islam, a usvojio ga je vojskovodja Isa-beg (osnivac Sarajeva ), sa kojim ga cesto mijesaju ) i postao je ISABEG ISHAKOVIC HRANUSIC, jedan od prvih bosnjackih namjesnika u Bosni. I sin hercega Stjepana, STJEPAN HERCEGOVIC 1470. je primio islam i kao AHMEDPASA HERESEKZADE bio je prvo beglerbeg u Anadoliji od 1481./97., pa prvi bosnjacki veliki vezir 1497./1515. i na kraju, zet sultana Bajazida II. Stariji sin Hercega Stjepana, VLATKO donio je iz Venecije prvu stampariju u Bosnu, koja je radila u Gorazdu od 1485, a kasnije preko rodbinskih veza prelazi u porodicu Crnojevica. Od velikih likova te dinastije tu je jos KATARINA, posljednja bosanska kraljica koja je po nagovoru pape Siksta IV, ako se njena

- 31 -

djeca ne vrate krscanstvu, testamentom zavjestala bosansko kraljevstvo Vatikanu, sto hrvatski povjesnicari uzimaju kao argument da je Bosna katolicko nasljedje. Kraljica Katarina umrla je u Rimu 1478. godine i sahranjena je u crkvi Ara Celi, gdje je i danas njen sarkofag. Njezin sin ZIGMUND, zadnji princ kraljevine Bosne, primio je 1463. godine islam i kao ISHAKOGLU ( turski: oglu - kraljevic ) postao je sandzakbeg pokrajine Karasi od 1487. do 1498. godine. - DRZAVA BOSNA OD 1400 DO 1463 GOD. Kraljevina Bosna iz XV stoljeca 1404. godine bosansko plemstvo, na celu sa Hrvojem Vukcicem, skida sa vlasti nesposobnog i prougarski orjentisanog kralja Stjepana Ostoju i na njegovo mjesto dovodi TVRTKA II TVRTKOVICA, najstarijeg sina umrlog kralja Tvrtka I. Ovo izaziva bijes ugarskog kralja Sigmunda Luksemburskog, koji bivsem kralju Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoc, te on ponovo uspostavlja svoju vlast 1409. godine. Potom 1414. godine, novi snazan vojnopoliticki elemenat izlazi na scenu, a to je bila Turska imperija. Turska imperija podrzava bosansko plemstvo i proglasava da priznaje samo Tvrtka II kao legitimnog kralja Bosne. Za uzvrat Tvrtko II daje Turcima Hodidjed ( kod Sarajeva ) gdje Turci po prvi put osnivaju stalni garnizon u Bosni. Ubrzo poslije toga dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske, s jedne strane i Tvrtka II i Turske imperije, s druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagaci bivaju totalno porazeni u centralnoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako odrzava na vlasti, a poslije njegove smrti i njegov sin STJEPAN OSTOJIC 1418. postaje kraljem Bosne u kojoj vlada svega tri godine. Za vrijeme svoje kratke vladavina kralj Stjepan Ostojic je prodao Dubrovniku Konavle, a Venecija mu otima otoke. I on se zamjerio bosanskim krstjanima jer je imao namjeru da ih pokrstava, pa ga obara Herceg Stjepan, a 1420. godine kralj Tvrtko II je ponovo preuzeo bosanski prijesto. Nedugo potom i sam kralj Tvrtko II postaje saveznik Ugarskoj, jer je trazio ugarsku pomoc protiv pobune bosanskih plemica Sandalja i Radivoja Ostojica, sina bivseg kralja Ostoje, koji uz tursku pomoc ovladavaju vecim dijelom Bosne u periodu 1433. do 1435. godine. Tvrtko II, pak ostaje na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine, a njegovu vladavinu karakterise obnova bosanskih gradova i jacanje uticaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj smrti 1443. godine, bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja STJEPANA TOMASA.

- 32 -

U doba kralja Tomasa ( 1443. -1461. ), mladjeg Ostojinog sina, Bosna i dalje slabi jer je razdirana unutrasnjim suprotnostima koje su proizasle prije svega zbog nepriznavanja Tomasa kao kralja od strane bosanskog plemica Stjepana Vukcica. Kraljevska porodica je naginjala krscanstvu jer je u njemu vidjela garancije Vatikana za svoj daljni opstanak, a ugledni velikasi Hrvatinici i Kosace stoje na strani bosanskih krstjana. I u njegovo doba Bosna gubi dijelove teritorija, ali sada od strane Turske. Turska imperija prisiljava kralja Tomasa da 1450. godine zatrazi vanjsku pomoc, te se obraca Papi po tom pitanju, koristeci cinjenicu da je papa uvijek pokazivao veoma veliko zanimanje za Bosnu, prvenstveno zbog franjevaca, koji u to vrijeme na celu sa Vikarom od Bosne po imenu Jakob De Marcha, nastoje uspostaviti katolicku dominaciju u Bosni. Takodje papa je bio opsjednut i pitanjem bosanske crkve, optuzujuci je, po ko zna koji put, za herezu, tako da 1459. godine Kralj Tomas pristaje na papin zahtjev da zapocne progoniti heretike po Bosni. On saziva starjesine bosanske crkve i nudi im veoma skucen izbor, ili da prihvate katolicanstvo ili ce biti protjerani iz Bosne. Prema papinim kasnijim zapisima njih oko 2.000 pristaje da predje na katolicanstvo, a samo cetrdesetak njih ne prihvata, te se sklanjaju na prostoru juzne Bosne, na prostoru Huma. Medjutim nije islo tako glatko sa tzv obicnim Bosnjacima, koji se potpuno oglusuju na poziv kralja Tomasa da predju sa bogumilstva na katolicanstvo. Zbog svega toga papa se odlucije da ponovo podigne krstaski rat protiv bogumila i bosanske crkve te iste 1459. godine, te salje ugarskog kralja u krstaski pohod na Bosnu. On uspijeva da protjera oko 40.000 Bosnjaka bogumilske vjere na podrucje Huma, a mnoge Bosnjake porobljava i salje ih u Rim gdje su bili preobraceni na katolicanstvo na miran nacin. Unatoc tome bogumilstvo i dalje cvjeta medju Bosnjanima, te papa mijenja taktiku, i 1461. godine salje svoje misionare sirom Bosne, pokusavajuci preobratiti Bosnjane na katolicanstvo mirnim putem, kada mu to vec nikada nije uspjelo nasilnim sredstvima. Istovremeno, da bi se odrzao na vlasti kralj Tomas se zeni sa kcerkom Hercega Stjepana, Katarinom. Umro je pod nerazjasnjenim okolnostima, sumnja se da je ubijen, jer kad je otvorena njegova grobnica vidjelo se da mu je lobanja bila razbijena. Motiv da ga ubiju imali su svi: Kosace, Venecija, Dubrovnik, Ugarska, Turci, pa cak i zadnji Bosanski kralj, njegov rodjeni sin, STJEPAN TOMASEVIC (1461. 1463. ). Bosna je u potpunoj krizi i kao takvoj kralj uopste ne uspijeva obuzdati anarhiju i samovolju pojedinih bosanskih velikasa. Svoju politiku vezuje za Ugarsku uz obavezu da ce progoniti bosanske krstjane. Stjepan Tomasevic je jedini bosanski kralj koji je dobio krunu od Vatikana, odnosno od pape, jer se zvanicno krstio 7. februara 1461. godine, kada i proglasava S.Grgura za patrona bosanskog kraljevstva. U tom periodu suocava se sa jakom prijetnjom turskih osvajaca i njihovim pretenzijama prema Bosni te upucuje svoj apel za pomoc u odbrani od turske imperije, te naivno vjerujuci u pomoc Zapada, jer je postao katolicki kralj, odbija placanje danka sultanu Mehmedu II Fatihu. ( Osvajacu ), kojim je inace bio uvjetovan mir u Bosni.
PISMO KRALJA STJEPANA TOMASEVICA PAPI IZ 1461. GODINE I moja ce propast povuci za sobom i mnoge druge. Dodje glas Kraljevstvu mi, kako Car Turski Muhamed namjerava dojduceg ljeta udariti svojskom na mene i da je zato sve potrebito prigotovio. Tolikoj sili Turachkoj ja sam ne mogu odoljeti. Umiljeno sam molio Ugarsku i Bnethacku gospodu i Jurija Kastriota jeda bi mi u ovoj nevolji pohitali u pomoc, sto molim i tebe, svepochtenog, uzmoznog i presvijetlog gospodina i oca. Ja ne istem zlatnih brda, ali bi bio rad da moji neprijatelji kao i ljudi u mojoj zemlji uznaju kako mi tvoja pomoc nece uzmanjkati. Jere, ako Bosnjani budu vidjeli da u ovoj rati nece biti sami i da ce im mnogi ini pomoci, hrabrije ce u rat iti i vojevati, a tagdi i

- 33 -

Turachka vojska nece bez straha u moje vladanje naprasno ulisti. Prilazi u moju zemlju su veoma teski, a utvrde na mnogim mjestima nedobitne, tere ne dopustaju da se prodre u moje Kraljevstvo.

On ocekuje vojnu pomoc od katolicke crkve, od Venecije i Ugarske, ali ona mu nikada nije stigla. Istovremeno Bosnjaci odbijaju da se bore za Stjepana Tomasevica kao katolickog kralja, koji ih je tim cinom izdao. Nedugo potom, tacnije 1463. godine, turska vojska napada Bosnu i prva tvrdjava koja je pala, bila je stara bosanska kraljeva tvrdjava Bobovac, koja pada u junu 1463. godine. Kralj Stjepan bjezi pred Turcima iz Jajca u tvdjavu kod Kljuca, ali ubrzo biva opkoljen turskim snagama te odlucuje da se preda, nakon cega biva pogubljen, licno po naredbi Mehmeda II Fatiha. Poslije toga Bosnjaci sklapaju neku vrstu mirovnog sporazuma sa Turskom i u samo sedam narednih dana predaju kljuceve od jos 20 tvrdjava sirom Bosne, koja od te 1463. godine, postaje dijelom turske imperije, a vecina Bosnjaka, prvenstveno bogumila prihvata islam kao svoju vjeru. Kraj postojanja srednjovjekovne bosanske drzave i uzroci njenog pada pod turke, vise su nego ociti. slabost kralja, anarhija u zemlji, nepruzanje pomoci od krscanske koalicije - sve je to doprinijelo da kraljevina ( kako kaze narodna poslovica ) : Pade Bosna kao zrela jabuka u sultanovo krilo, - bila je spremna da je neko ubere, a Turci su je odavno mjerkali i pripremali se za to. 6. DRZAVNA UPRAVA U KRALJEVINI BOSNI U prvom periodu svog politickog i pravnog razvoja Bosna je bila banovina na cijem je celu stajao ban. Ban je bio samo prvi medju podjednako bogatim osobama. Banovina Bosna bila je podijeljena na zupanije, a svaka zupanija je bila zivotni prostor jednog bosnjackog plemena: Hrvatinici, Vukcici, Jablanovici, Kosace, Zlatonosici, Sankovici, Pavlovici, Babonici, itd. Kasnije su plemena sirila svoje posjede ratujuci sa susjednim plemenima i zauzimali nekoliko zupa. Najstarija poznata zupa je Rama koja je u najstarijem periodu Bosne bila sinonim za cijelu drzavu (Rex Ramea - kralj Rame/Bosne). I druge zupe su dobivale ime po rijekama: Sana, Usora, Vrbanja, Lasva, Unac, Drina, Neretva. Neke su se zvale po imenima najstarijih gradova u Bosni: Dlamoc (Glamoc), Hlivno (Livno), Hvojnica (Fojnica), (B.) Dubica, Glaz, Zemljanik, Srebrenica. U drugom periodu svog postojanja Bosna je kraljevina sa kraljem na celu drzave. Kralj je bio de nominalno vladar cijele Bosne, mada je njegov suverenitet cesto bio ogranicen spomenutim plemickim dinastijama. On cak nije bio ni najbogatiji velikas (osim Tvrtka I ), medjutim praksa je postala zakon da samo jedna dinastija, Kotromanici u zemlji daje pretendente na prijesto Bosne. Do Stjepana I, vladara su birali demokratski, na saboru, a od tada je vladarska cast postala nasljedna. Kralj je u miru upravljao zemljom, izdavao povelje, ugovore, darovnice i zahvalnice, dijelio titule i feude (mada ih ni sam nije imao dovoljno) i bio je vrhovni sudija u svom domenu. U ratu je vodio bosansku vojsku u odbrani zemlje, a cesto su to za njega radili velike vojvode i hercezi koje je on imenovao. Na kraljevom dvoru postojala je drzavna kancelarija. Iz nje su izlazile naredbe, diplomatski, trgovinski i drugi ugovori internog i medjudrzavnog znacaja. U njoj je radio Djed bosanskih krstjana, koji je najcesce bio prvi kraljev savjetnik, zatim Tepcija koji je bio prvi ekonom

- 34 -

kraljevog imanja, Kazanac je bio blagajnik dvora, Pristav je bio kontrolor dokumenata koje je sastavljao glavni dijak, kojeg su jos zvali gramatik ili logofet. Sluzbeni jezik srednjovjekovne Bosne bio je bosanski jezik, a pismo bosancica. Dvorski dijaci su radili na pergamentu, a od doba Tvrtka I i na papiru. Osim njih, druge sluzbe na dvoru su bile: Peharnici, vratari, celnici, stavioci i strazari. Iako je kralj kao u svakoj feudalnoj drzavi nastojao da bude neogranicen vladar u svojoj zemlji, u Bosni je postojao jedan oblik skupstine - Sabor (staroslavenski - zbor) Bosne. To je bio skup svih predstavnika bosanskih velikasa koji su predstavljali svoja plemena, odnosno interese zupa. Na saboru je kralj trazio odobrenje da izda neki dokument (povelju, listinu) koja se tice vanjske politike zemlje. Sabor je bio savjetodavno, ali ne i upravno tijelo. Bez odobrenja Sabora kralj nije mogao donositi odluke. Znaci, uslovno receno, kraljevi Bosne nisu bili apsolutni vladari, nego na neki nacin parlamentarni monarsi. Osim sabora u Kraljevini je postojao "Stanak sve Bosne". Stanak su sacinjavali povjerljivi kraljevi velikasi koji su zivjeli povremeno na kraljevom dvoru i to su najcesce bili plemici iz dinastija Hrvatinica i Kosaca. Oni su se zvali kletvenici, jer pred njima se kralj kleo, zaklinjao na vjernost, a i oni njemu. Kletvenici Stanka bili su kraljevi savjetnici po pitanju politike u onim slucaevima kada se Sabor Bosne nije mogao sastati, ili kada nije trebalo sazivati Sabor, a bilo je potrebno brzo donijeti neku odluku. Receno savremenim politickim rjecnikom oni su bili neki nepotpuni oblik drzavne vlade. Sudovi u danasnjem smislu nisu postojali. Ali kada bi se pokazala potreba da se nekome sudi, sudija bi obicno bio zupan (svaki u svojoj zupi), ili, kasnije kastelan, zapovjednik tvrdjave u slucaju vojnog sudjenja. Sudilo se po obicajnom pravu, odnosno po tradiciji i preovladavo je prinicip taliona (oko za oko, zub za zub). U visoj instanci sudija je bio vladar nad vise zupa, najstariji clan neke od plemickih dinastija. Najvisa instanca je bio kraljev sud, koji je zasjedao u slucaju kada je trebao da se presudi neki spor izmedju samih velikasa, a njegov savjetnik po pravilu je tada bio djed krstjana. Djedovi su pisali oporuke kralju i velikasima i bili su izvrsioci tih oporuka. Vojska nije bila stalna institucija. Organizirana je bila po zupama samo u slucajevima kada bi se pokazala potreba. U slucaju rata svaki velikas bio je duzan sa sobom povesti odredjeni broj opremljenih ratnika. U slucaju napada na manji pogranicni pojas obicno je odbrana padala na tu zupu, nisu cekali pomoc od kralja, a cesto ju on nije bio u mogucnosti ni da posalje. Vazna je cinjenica da Bosna u toku cijele svoje srednjovjekovne proslosti nikada nije ratovala na tudjoj zemlji u namjeri da prosiri svoje granice, vec je uvijek bila prinudjena da se brani od vanjskog neprijatelja. Bosna je imala nekoliko tvrdjava sa stalnom posadom do pedeset vojnika. Jace posade su se nalazile na granicama, gdje su bile carine, kao npr: Herceg Novi, Kotor, Prijepolje, Cajnice, Srebrenica, Zvornik, zatim gdje su kovnice novca poput Vranduka, Fojnice, Visokog, Konjica, Nevesinja i rezidencije velikasa, kao sto su Blagaj, Split, Trogir, Kotor Varos, Bobovac, Kraljeva Sutjeska, Jajce i Kljuc.

- 35 -

Od svih srednjovjekovnih drzava juznih Slavena samo je Bosna kovala zlatni novac. Inace se novac poceo kovati u doba Stjepana II Kotromanica. Standardni dukat bio je promjera trideset milimetara, tezina mu je bila 14,05 grama, a imao je finocu 980/1000. Na predjnjoj strani bio je kraljev lik, a okolo je pisalo: Moneta Aurea Regis Stephani ( Zlatnik kralja Stjepana ), a na poledjini u sredini je bio grb dinastije Kotromanica.

Bosanski zlatnik u doba kralja Tvrtka ( 1353-1391 )

Novac kralja Tvrtka II ( 1404-1409 i ( 1435-1443 )

Novac kralja Tomasevica ( 1461-1463 )

Bosna je od davnina imala veliki broj gradova, vise ili manje utvrdjenih. Radi ilustracije slijedi abecedni spisak devedeset i devet gradova. U zagradi je godina ili stoljece kada je doticni grad prvi put pomenut u istorijskim izvorima, ili kada je izgradjen. Godina prvog pomena grada ne znaci da je grad tek tad izgradjen, vjerovatnije je da je taj grad postojao i ranije: Bihac 1260, Bijeljina 1466, Bileca 1387, Blagaj u B. Krajini 10 vijek, Blagaj u Humu 1423, Bobovac 1439, Bocac 1444, (B.) Dubica 1258, (B.) Gradiska 1295, (B.) Grahovo 1453, (B.) Krupa 13 vijek, (B.) Novi 1280, (B.) Petrovac 1334, Brekovica 1330, Brodar 1442, Buna 1429, Buzim 1351, Cernica 1378, Cajnice 15 vijek, Cavka 1426, Doboj 1415, Dobor-grad na Bosni 1387, Drijeva 1186, Dubrovnik u B. Posavini 1404, Foca 1366, Fojnica 1365, Gabela 1186, Gacko 1276, Glamoc 1087, Glaz 1244, Gorazde 1376, Hodidjed tj. Sarajevo 1428, Ivanjska 1344, Jajce 1391, Jezero na Pivi 1399, Jezerski 1355, Kakanj 1392, Kamengrad 1374, Kladanj 15 vijek, Kljuc 1325, Konjic 1355, Kotor (Varos) 1322, Kozara(c) 1334, Kraljeva Sutiska 13vijek, Kresevo 1381, Krupa (na Vrbasu) 1192, Kupres 1461, Livno 1045, Ljubinje 1408, Ljubuski 1444, Maglaj 1408, Micevac 1443, Modrica 1323, Mostar 1452, Nenaviste (Gradacac)1302, Nevesinje 1435, Olovo 1382, Ostrozac 1286, Ostruznica 1349, Otoka 1364, Pavolvac (Pale) 1415, Ploce 1387, Pocitelj 1444, Podzvizd 13 vijek, (Usti)Praca 1244, Prijepolje 1343, Prozor 10 vijek, Ripac 1408, Rogatica 1425, Samobor 1397, Sokograd na Pivi 1363, Sokolac 1399, Sokolgrad na spoju Tare i Pive 1419, Soli (Tuzla) 10 vijek, Srebrenica 1325, Srebrenik 1333, Stolac 1420, Susid 1403, Teocak 1432, Tesanj 1461, Tolisa kod Orasja 1244, Toric 1421,Travnik 1463, Trebinje 10 vijek, Unac 1345, Vares 15 vijek, (V.) Kladusa 1280, Vinac 1453, Visoko 1334, Visegrad 1433, Vjencac 1435, Vlasenica 1244, Vranduk 1410, Vrbanja 1322, Vrbaski Grad (Banjaluka) 1244, Vrhbosna (Ilidza) 1435, Zenica 1436, Zvecaj 1404, Zvornik 1412. i Zepce 1458.

- 36 -

7. KULTURNA BASTINA I HISTORIJSKI NAPREDAK SREDNJOVJEKOVNE BOSNE

BOSANTCHICA

Velikim dijelom razvoj Bosne u to doba vezan je za bosanske krstjane. Od brojnih rukopisa koje su oni sacinili na bosanskom pismu bosancici ( koje je zapravo varijanta latinice i bugarske cirilice ) najpoznatiji su: Nikolsko, Mlatacko i Kopitarevo evandjelje. Osim njih, ljepotom se istice Hvalov zbornik iz 1404. godine. Autor mu je krstjanin Hval, a napisao ga je na 353. stranice pergamenta za vojvodu Hrvoja Vukcica-Hrvatinica. Sada je taj dokument u Univerzitetskoj biblioteci u Bolonji. Inace, najstariji dokument na bosancici je vec spomenuti ugovor Kulina bana sa dubrovackim knezom Krvasom iz 1189. Od ostalih vjerskih knjiga najpoznatije su Miroslavljevo evandjelje, a sa bugarskog su ga prepisali dijaci Bartolomeon i Gligorije u 12. stoljecu. Tu su i Mostarsko evandjelje dijaka Manojla iz 14, stoljeca, Batalovo evandjelje dijaka Stanka Kromirjanina i Danicicevo evandjelje. Ipak, najznacajniji pisani spomenik te epohe bila je legendarna Tajna knjiga iz 13. stoljeca, koja nazalost nije sacuvana. U njoj je bio sadrzan opis nastanka svijeta, mitologija, filozofija i etika bosanskih krstjana. Na bosancici je stampan i prvi ustav na Balkanu, Poljicki statut iz 1512. godine. Franjevacki fratri su i prije toga stampali na bosancici cetrdesetak svojih vjerskih knjiga od kojih je sacuvana samo Postanak duse (Ortus animae) iz 1567. A kasnije, u turskom periodu, kroz cijelo doba sve skolovane bosanske obitelji sluze se bosancicom (tzv. "begovica"), a ona postaje i tajno pismo pred austrijskim vlastima u doba okupacije BiH, jer Austrijanci ga nisu znali desifrirati. Od glagoljskih pisanih spomenika najvazniji je Hrvojev misal, kojeg je 1406. godine za spomenutog Hrvoja Vukcica Hrvatinica napisao je molitvenik dijak Butko na 247 stranica pergamenta. Ta knjiga je po padu Jajca odnesena u Budim, bila je vlasnistvo ugarskog kralja Matijasa Korvina, a kada je Budim pao pod Osmanlije zavrsila je u biblioteci Mehmeda II Osvajaca, pa i danas lezi u bivsem dvorcu osmanskih sultana, a sada muzeju Topkapi u Istanbulu. Jedino sto je danas ostalo od spomenika kulture srednjovjekovne Bosne su njihovi nadgrobni spomenici - stecci (mramorovi, biljezi, kamenovi). Ispod njih su sahranjivani svi Bosnjaci, a ne samo pripadnici crkve bosanske. Stecci su iskiceni ornamentiranim reljefom sa simbolima sunca, polumjeseca, ljiljana, loze, vijenca, prizorima kola i lova. Najpoznatije nekropole stecaka su: Radimlja, Ludomer, Kupres, Olovo, Siroki Brijeg, Ljubuski, Blidinje, Skender Vakuf, Mrkonjic Grad, Kalesija i Kljuc. Ima ih u cijeloj BiH, po nekim procjenama oko 70 000.

- 37 -

IV. BOSNA U OSMANSKOJ IMPERIJI

Sultan Mehmed II Fatih

Prije nego sto pocnemo sa temomBosna u Osmanskoj imperiji, pokusajmo dati odgovor na pitanje: Ko su bile Osmanlije i kako je nastalo Osmansko carstvo? Mnogo neizvjesnosti je oko historije Osmanlija, ali ono sto je opsteprihvaceno je to da je osnivac Osmanske drzave, tj kasnijeg Osmanskog carstva, bio Osman, sin Erthogrula, jednog od turkmenskih vodja. Osmanov otac je dobio od seldzuckog sultana Aladina II feudalne posjede na bizantskoj granici unutar Male Azije. Sa pripadnicima jednog broja svog turkmenskog plemena cuvao je granicu, a kao i druge gazije, vodio je prepade na bizantsku granicu. Te posjede naslijedio je njegov sin Osman i vladao je najisturenijim prostorom prema juznim obalama Crnog mora, Bizantu i Balkanu. Osman, ili Osman Gazi kako se zvao punim imenom i prezimenom, 1301. godine poceo je opsadu Nikeje. Bizantska vlada je poslala u pomoc opkoljenom gradu, najamnicku vojsku od oko dvije hiljade ljudi, koju je Osman u zasjedi sacekao i do nogu potukao. Ovom pobjedom Osman je stekao slavu sirom Anadolije, pa su iz svih njenih krajeva pristizale gazije i stavile se pod njegovu zastavu. Prema ustaljenom obicaju uzeli su i ime svog vodje i postali poznati pod nazivom Osmanlije. Tako se 1301.godina moze smatrati godinom uspostavljanja i ucvrscenja Osmanske dinastije i drzave. Prvi dolazak Osmanlija u Bosnu desio se 27. augusta 1388. upadom u Bilecu. Od tada, pa sve do pada Bosne pod Tursku imperiju Osmanlije su skoro svakih pet-sest godina upadali u Kraljevinu Bosnu otkidajuci joj dio po dio teritorije. Cesto su znali da dodju ne kao osvajaci, nego saucesnici velikasima i kraljevima Bosne u odbrani od Ugarske. Narocito su ih zvali velikasi Hrvatinici i Kosace u doba gradjanskih ratova protiv nekog od pretendenata na prijesto Bosne. Tako se 1414. godine za pomoc Osmanlijama obratio herceg Hrvoje Vukcic, ciji posjedi su bili ugrozeni od strane ugarskog kralja Sigmunda, a u zemlji je, zbog nesuglasica sa kraljem, proglasen za izdajnika. Taj je poziv prihvacen te Osmanlije salju iz Makedonije, skopskog krajsnika Ishak-bega, koji u ljeto 1414. godine upada u Bosnu i kod Doboja se sukobljava sa vojskom ugarskog kralja Sigismunda. Poslije pobjede nad ugarskom vojskom osmanlije prisiljavaju kralja Ostoju na placanje danka sultanu te ga na taj nacin vec stavljaju u neku vrstu ovisnosti o Osmanskom carstvu. U periodu od 1435. do 1448. godine osmanske pozicije su se prilicno ucvrstile u jugoistocnoj Bosni, a prva djamija je podignuta tridesetih godina 15 vijeka u Ustikolini, sto je siguran znak da su u tom podrucju vec zivjeli muslimani. I prije konacnog pada Bosne 1463. i Hercegovine 1482. Osmanlije su imale nekoliko manjih garnizona u Kraljevini, a zauzimanje tvrdjave Hodidjed 1448. godine predstavljalo je osnovicu turske vojne vlasti u Bosni. Zaposjedanjem Hodidjeda, sultan je ustvari dobio kljuceve za dolinu Bosne. Na zaposjednutom dijelu Bosne Osmanlije su vjerovatno oko 1450. godine osnovale Bosansko krajiste, kao svoju prvu upravnu jedinicu na bosanskom tlu, koje se jedno vrijeme naziva Vilajet Hodidjed, a kasnije Saray ovasi, tj Polje oko dvora. Iz jednog popisa se vidi da je Krajiste obuhvatalo cijelo Sarajevsko polje sa okolnim planinskim predjelima, sto se poklapalo kasnije sa Sarajevskom nahijom. Na celu tog krajista bio je Isa-beg Ishakovic ( sin

- 38 -

ranije spomenutog Ishak-bega ), koji je u istoriji ostao poznat prije svega kao utemeljitelj Sarajeva. On je na lijevoj obali Miljacke, oko dvora ili saraja, koji se vjerovatno nalazio na mjestu gdje je pocinjala kasnija ulica Sirokaca, najprije 1457. godine podigao dzamiju, koju je u cast sultana Mehmeda Fatiha nazvao Carevom. Do dzamije je 1459. godine sagradio hamam, zatim cupriju preko Miljacke, a malo dalje na desnoj obali rijeke veliki han, zvani Kolobara, jedan bezistan i vise ducana. Uzvodno na Miljacki podigao je branu, ( na lokalitetu danasnje Benbase ) i devet mlinova. Kao veliki dobrotvor Isa-beg Ishakovic je 1462. godine uvakufio mlinove na Miljacki, han Kolobaru, bezistan sa ducanima i hamam. Izdavanjem ove vakufname, tj. davanje navedenih objekata za opstu korist, ustvari oznacava osnivanje Sarajeva kao grada. Po konacnom osvajanju cijele Bosne, Isa-beg Ishakovic je imenovan za bosanskog sandzak-bega, a sultan Fatih se ubrzo po zauzimanju Jajca sa glavninom vojske povukao u unutrasnjost carstva. To je iskoristio ugarski kralj Matija Korvin koji je odmah pred zimu 1463. godine krenuo sa velikom vojskom i osvojio Jajce, Zvecaj i jos neke gradove. Posto je potisnuo Osmanlije iz sjeverne i sjeverozapadne Bosne, Korvin je radi odbrane juznih granica Ugarske, uspostavio na tom prostoru dvije banovine; Jajacku i Srebrenicku. Ove banovine ostale su pod ugarskom vlascu sve do prvih decenija 16 stoljeca. Uspostavljanjem Jajacke i Srebrnicke banovine Bosna je ustvari bila podijeljena izmedju Osmanske carevine i Ugarske, a sto se sve skupa veoma negativno odrazavalo na stanovnistvo Bosne, narocito na sitnu bosansku vlastelu.Tako je jedna grupa bosanskih plemica vec pocetkom avgusta 1463.godine izasla pred Mletacki senat i molila pomoc za oslobadjanje i obnovu bosanskog kraljevstva sto u tom momentu nije dalo nikakve rezultate. Ni seljastvo nije bilo zadovoljno, sto uocavaju osmanske vlasti i pokusavaju da promijene situaciju. Kako u tom trenutku nisu imali snage da istisnu Ugarsku iz Bosne, oni pribjegavaju jednoj mjeri koja je jedinstvena u historiji njihovih osvajanja. Od sjevernih dijelova Bosanskog sandzaka osnivaju Bosansko kraljevstvo, kao neku tampon-zonu izmedju svojih i ugarskih posjeda. Tim cinom su istovremeno kod bosanskog stanovnistva stvorili iluziju da se obnavlja bosanska drzava. Upravu nad tim toboznjim kraljevstvom povjerili su Matiji, jednom od rijetko prezivjelih Kotromanica. Teritorij novog bosanskog kraljevstva prostirao se od Lasve na sjever i sastojao se od sest gradova i njihovih podrucja. Sjediste kralja je najvjerovatnije bilo na Vranduku i na tom podrucju nisu djelovale nikakve osmanske snage, nego je kralj sa svojom vlastelom vrsio vlast. Matija se kao bosanski kralj, sin bivseg kralja Radivoja, drugi put spominje u izvorima 11.1.1467. godine, a potom mu se gubi svaki trag. Njegovim odlaskom konacno se ugasila loza Kotromanica. Cetiri godine kasnije, 16.9.1947.godine, u izvorima se ponovo pominje Matija ali kao Matija Sabancic, tzv. kralj Bosne. Sabancici su inace poznata sitna bosanska vlastela koja je imala posjede u zupi Vrhbosna, u kojoj i danas dva sela nose njihovo ime. Ni on se nije dugo odrzao na tom mjestu posto su Osmanlije pocetkom 1476. godine postavile novog kralja , opet Matiju, ovog puta Vojsalica. Ovaj je bio veoma krscanski nastrojen pa se nije zadovoljio samo sultanovim naimenovanjem, nego je pismeno zatrazio od ugarskog kralja da ga i on prizna i potvrdi. Osmanlije su odmah za to saznale pa su opsjele Vranduk i druge gradove u tzv. bosanskom kraljevstvu. Ugarski kralj mu je poslao pomoc i njegove trupe su uspjele izvuci kralja iz opsade.To su posljednje vijesti o Stjepanu Vojsalicu i njegovoj vlasteli i nista se pouzdano ne zna o njihovoj daljoj sudbini. Zna se da su Osmanlije tada jednostavno ucinile kraj tom navodnom kraljevstvu, a njegov teritorij ponovo je prikljucen Bosanskom sandjaku. Kao sto smo prije, vec istakli, podrucje Hercegovine je pod tursku vlast palo nesto kasnije od tzv. kraljevog podrucja Bosne. Naime, u tadasnjoj Hercegovini Turci su naisli na zesci otpor i zaustavili se pred blagajskom tvrdjavom ne osvojivsi teritorije kojima je tada vladao Herceg
- 39 -

Stjepan Vukcic. Suocen sa velikom silom i vidjevsi da nece moci dugo odoljevati Herceg Stjepan Vukcic uputi svog najmledjeg sina Stjepana da kod Sultana utanaci primirje. Fatih je ponudio da gornja polovina Hercegovih zemalja pripadne Turskoj, a donja da ostane Hercegu i njegovim sinovima. Hercegov sin je zadrzan kao talac u Carigradu, da bi poslije presao na islam i bio poznat pod imenom Ahmed-beg Hercegovic.Tako je gornja Hercegovina, sve do Blagaja, pripala Turcima. Stari Herceg se je povukao u svoju tvdjavu u bosanskoj luci Novi, osnovanu jos od strane kralja Tvrtka, gdje i umire 1466. godine, a Novi se od tada po njemu, zove HERCEG NOVI. Njegovi sinovi, Vlatko i Vladislav, dijele ostatak njegovih zemalja medju sobom. Iste godine Skender-beg Mihajlovic je imenovan bosanskim namjesnikom ( 1477.-1483. ) i za vrijeme njegove vladavine pada cjelokupna Hercegovina pod tursku vlast. Osmanlije su pored vec postojeceg Bosanskog sandzaka, prije kraja 15 stoljeca uspostavile jos dva, Hercegovacki i Zvornicki. Prvobitno sjediste Hercegovackog sandzaka bilo je u Foci, odakle se 1572. godine seli u Pljevlja, a Mostar postaje sjediste Hercegovackog sandzaka tek 1833. godine. Kad smo vec pomenuli Mostar, recimo i to da se podizanje gradskog naselja jos u srednjem vijeku, pripisuje gostu Radivoju, ocito jednom od starjesina Crkve bosanske u sluzbi Hercega Stjepana. U tom gradskom naselju napravljen je i srednjovjekovni drveni most koji se prvi put pominje 1452. godine u jednom tekstu gdje se kaze Jedan od sinova Hercega Stjepana pobunio se protiv oca i preuzeo mu neke gradove, medju kojima dvije tvrdjave sa mostom na Neretvi . Taj srednjovjekovni most na Neretvi omogucio je razvoj lokalnih prometnih potreba, sto dovodi i do koncentracije stanovnistva na tom podrucju i ujedno potiskivanja Blagaja kao nekadasnjeg sjedista Hercega Stjepana. Nakon osmanskog osvajanja jos je vise ubrzan razvoj naselja oko mosta na Neretvi, i u osmanskim dokumentima Mostar se prvi put spominje 1474.godine, kada je, tamosnji Subasa Skender, na vakufskoj osnovi podigao nekoliko javnih objekata. Mada je bio labilne konstrukcije most je koristio Osmanlijama za vojne operacije na desnoj obali Neretve. O tom starom mostu ostavili su zapise osmanski putopisci Hadzi Kalfa i Evlija Celebi. Kalfa je zapisao da je taj stari most bio drven i da je visio na lancima, a tresao se tako da se preko njega samo sa smrtnim strahom prelazilo. Evlija Celebi je opet zapisao da je prema pricanju latinskih historicara u ovom seheru bio most na jakom gvozdenom lancu, i da je grad po mostu dobio ime Mostar. Novi i slavni most, a kojeg smo mi zvali stari mostdovrsen je 1566. godine. Ta u historiji arhitekture jedinstvena kamena tvorevina, koju je podigao neimar Hajrudin, a cija gradnja je trajala devet godina, neizostavno bi impresionirala svakog putnika i namjernika. Oko tog mosta neponovljive ljepote, vremenom je izrastao pravi seher Mostar koji od kraja 16 vijeka postaje ekonomsko, vojno i kulturno sjediste Hercegovine, a kasnije kao sto smo vec pomenuli i Hercegovackog sandzaka. Zvornicki sandzak osnovan je 1483. godine i sastojao se od nekoliko nahija. Pored Zvornika kao vazne tvrdjave u donjem toku Drine, poseban znacaj imali su poznati srednjovjekovni rudnik u Srebrenici te Donja i Gornja Tuzla. Nakon osvajanja i konacnog ucvrscivanja svog polozaja u okviru Bosanskog sandzaka, Osmanlije nastavljaju sa upadima u teritorije Hrvatske, posebno na Krbavu i Dalmaciju. Vec je prije pomenuto da je ugarski kralj zauzeo Jajce i Srebrenik, na kojim terenima je stvorio i dvije banovine, koje su bile odbrambena zona od daljeg prodora Turaka, sto je razlog da se Osmanlije ucvrscuju u dolini Sane sa uporistima u Kamengradu i Kljucu, odakle krecu u osvajacke pohode, kako prema zapadu tako i prema jugu. U Slavoniju su Osmanlije upadale iz Smederevskog
- 40 -

sandzaka. Upadi u Hrvatsku, uglavnom su se odvijali radi pljackanja gradova i naroda na tim prostorima. Takav jedan upad, u kojem su ucestvovali i bosnjaci, napravljen 1483. godine provalom u Dalmaciju, odakle su preko Hrvatske i Kranjske stigli cak do Stajerske, koju su poharali sve do Graca. U ovom periodu, ( poslije smrti Mehmeda II Fatiha koji je umro 1481.godine ), Osmanskim carstvom vlada sultan Bajezit II, koji se sve vise priprema za osvajanje Ugarske. Vojnu upravu za pohod na Ugarsku povjerio je Bosnjaku Jakub-pasi, koji je prilikom prvog pohoda 1491. godine naletio na zasjedu hrvatske vojske, na Gornjoj Kupi i bio porazen, a ostaci ceta probili su se do Udbine, gdje su takodje porazeni. Tu je poginuo i proslavljeni, u pjesmama opjevani, bosnjacki junak Djerzelez Alija. U Sarajevu se i danas u Logavinoj ulici, tacno ispod Hadzi-Sinanove tekije, nalazi jedna nenastanjena kuca (velika cardaklija), koju narod zove Djerzelezova kuca. Poslije ovog poraza dolazi do novog velikog sukoba izmedju Jakub-pasine vojske i hrvatske vojske, na celu sa hrvatskim banom Emerikom Derencinom, a sve se odigrava na Krbavskom polju. Jakub-pasa odnosi veliku pobjedu u kojoj je i hrvatski ban zarobljen i odveden u Carigrad gdje mu je prvobitno postedjen zivot, ali je kasnije otrovan.U ovoj bici je poginulo oko 13.000 hrvata, zajedno sa Ugarima, sto je zaista bio tezak udarac ugarsko-hrvatskom kraljevstvu. Turski historicari ovu bitku porede sa bitkom na Kosovu. Naime, bitkom na Kosovu su 1389. godine sultani Murat I i Bajezit I otvorili jedno krilo kapije koja vodi u Podunavlje. Jakubpasa je sa Bosnjacima otvorio na Krbavi drugo krilo te kapije, kroz koju su Osmanske vojske kasnije bez otpora prolazile u srednju Evropu. Za historiju Bosne u prvom stoljecu Otomanske vlasti, veoma je znacajan Gazi Husref-beg. Poslije njegovog prvog ( neuspjelog ) namjesnikovanja ( 1506. god ) on po drugi put dobija vilajet Bosnu i njom vlada od 1521.-1543. godine. Kao i mnogi prije njega, pokusao je osvojiti, jos uvijek neosvojeno Jajce, kojeg je opsjedao 1525. godine ali bez uspjeha. Uoci odlucujuceg pohoda na Ugarsku, sultan Sulejman Velicanstveni je naredio Husrev-begu da preko Slavonije krene prema uscu Save u Dunav. Time je jos vise ugrozena cjelovitost sve vise dezorganizirane Hrvatske. U takvoj situaciji Hrvatska i Slavonija su se kolebale izmedju tri mogucnosti. Hrvatsko plemstvo se naslo pred tri opcije. Prve dvije su bile priklanjanje Austriji, ili na drugoj strani, Veneciji, a treca otvoreni kolektivni sporazum sa sultanom. Sve tri su opcije jednako dovodile u pitanje njenu dotadasnju drzavnu zajednicu sa Ugarskom. Godine 1526. sa oko 20.000 bosanskih vojnika Gazi Husrev-beg se pridruzuje velikoj vojsci sultana Sulejmana u njegovom pohodu na Budim ( Budimpestu ). U toj akciji uz prethodno osvajanje Iloka, Varadina i Osijeka, iste godine dolazi do cuvene bitke na Mohacu, gdje Turci, uz presudnu ulogu bosanske konjice, odnose veliku pobjedu. U toj bici stradao je i sam kralj Ludovik II, a iza toga pao je i Budim koji se ustvari bez borbe predao. Tim cinom pada i Ugarsko kraljevstvo. Kako je na Mohacu poginuo i sam kralj Ludovik, a time izumrla i njegova dinastija, to je ugarsko-hrvatski tron ostao upraznjen. Austrijski car Ferdinand je otvoreno trazio ugarsko-hrvatsku krunu, kao bastinu svoje zene Ane, sestre poginulog kralja Ludovika II. Ugarsko plemstvo se po tom pitanju podijelilo i jedan dio izabire novog kralja Ivana Zapolju a drugi dio plemstva, za kralja Ugarske priznaje austrijskog cara Ferdinanda Habsburskog. Hrvatsko plemstvo se takodje podijelilo, tako da su oni juzno od Kupe i Gvozda, priznali Ferdinanda za hrvatskog kralja, a plemstvo iz Slavonije je priznalo Ivana Zapolju za svog kralja. Istovremeno gradovi u Bosni koji su bili pod vlascu poginulog Ugarskog kralja Ludovika II ostaju bez zastite. Tako 1526. godine Husrev-beg bez velikih problema konacno osvaja Jajce, sto

- 41 -

se po mnogima smatra konacnim cinom osvanja cijele Bosne. Poslije pada Jajca ( bosanski kralj je vec ranije pogubljen ) preostali bosanski velikasi dolaze u Jajce da se poklone Sultanu Sulejmanu. Kraljica Katarina, ( uduvica prethodnog kralja Tomasa ) bjezi u Rim, a Kraljica jelena, udovica posljednjeg kralja Stjepana Tomasevica, bjezi u Dalmaciju ( poslije odlazi majci u Ugarsku ). Godine 1541. Gazi Husrev-beg je izgubio zivot na teritoriji danasnje Crne Gore, u bici protiv nekih pobunjenika koji su odbili da plate harac. Prema narodnoj legendi Gazi Husrev-begu je na mjestu pogibije izvadjen drob i na licu mjesta zakopan, po cemu je taj kraj i dobio ime Drobnjak, odnosno Drobnjaci, a njegovo tijelo, balzamirano medom, je donijeto i sahranjeno u turbetu njegove dzamije u Sarajevu. 1. ISLAMIZACIJA U BOSNI: Nestanak bosanskih krstjana-bogumila Jos prilikom ranijih upada u Bosnu Osmanlije bi ostavljale po nekog covjeka na dvorovima velikasa ili kralja Bosne, da pod maskom osmanlijskog predstavnika, ustvari bude dousnik. Ti osmanlijski predstavnici, bolje receno uhode, slobodno su prolazile kroz naselja i uocavale raspolozenje ili neraspolozenje bosanskog naroda prema kralju i njegovoj vlasteli. Prirodno je da su uhode bile vjernici koji su u pocetku oprezno i potiho bosnjackom narodu poceli objasnjavati svoju vjeru - islam. Krstjanima je bilo jasno da su Osmanlije protivnici Vatikana. Vremenom su te osmanske dosljake poceli gledati sa izvjesnim simpatijama, jer imali su zajednickog neprijatelja - krscanstvo. Naravno, Osmanlije su uvidjele da je najveci dio naroda u Bosni okrenuto krstjanima, a da je mnogo manje katolickog i pravoslavnog svijeta. Propovijedajuci svoju vjeru i spretno naglasavajuci slicnosti izmedju te dvije vjere: zabrana alkohola, strogi post, nepriznavanje kriza, zvona, slika i kipova, petak dan odmora - Osmanlije su pravile plodno tlo za ono sto ce tek doci. Mnogi teoreticari smatraju da su ove slicnosti, ili dodirne tacke ( kako ih drugi zovu ) sa islamom, bile od presudnog znacaja za masovni prelazak bosanskih krstjana na islam, sto je tesko prihvatljivo jer takvih dodirnih tacaka bosanski krstjani su imali, isto toliko ako ne i vise, u katolicanstvu i pravoslavlju. No bilo kako bilo, zavadjeni velikasi i kraljevi, sa sve manje ugleda u narodu, da tom istom narodu budu zastitnici - nisu vise nimalo bili omiljeni. Bosanski krstjani, a i obican bosnjacki covjek sve cesce osjeca da se mora nekome prikloniti, kako bi sacuvao svoju bastinu i gole zivote. Na to je svakako i bitno uticala cinjenica o situaciji bosanske crkve u kojoj se ona nalazila u tom perodu. Kao sto vec znamo bosanska crkva inace nije bila strogo hijerharizirana, niti institucionalizirana. Ona je prije svega djelovala u narodu, ali putem posebnih zajednica koje nisu imale neku jacu organizacionu strukturu niti cvrste institucije koje bi vjernike povezivale. Stanje bosanske crkve u pocetku turske vladavine, ovisno od podrucja, dosta se razlikovalo. Najvecu vitalnost bosanska crkva pokazuje u podrucjima vezanim za sjeverni tok Neretve, odnosno u zemljama Pavlovica, Kovacevica, Herceg Stjepana itd., i ona tu ostaje do 16. stoljeca. Drugacija je situacija u tzv. kraljevoj zemlji, odnosno u Bosanskom krajistu ( sire podrucje Vrhbosanske zupe ) gdje je turska vlast uspostavljena i prije pada Bosne ( 1448. god. ). U ovom, kao i u nekim drugim krajevima, bosanska crkva je rastocena i ne pokazuje znake organizovanog djelovanja, bez obzira sto je realno pretpostaviti da jos uvijek ima mnogo bosanskih krstjana - bogumila. Kao rezultat toga Turci odmah grade dzamije. Hodidjed ( tvrdjava iznad danasnjeg Sarajeva, lokalitet bivse kasarne "Jajce") prvo je osmansko stalno uporiste vec od 1416. Praksa Turaka je bila da po dolasku u svaki grad prvo

- 42 -

grade dzamiju, sto je odmah ucinjeno i na ovom lokalitetu. Pojava nepoznate bogomlje sa koje se pet puta dnevno cuje ezan, skruseni dolazak vjernika na namaz, sve je to djelovalo na svijest Bosnjaka da shvate kako u svojoj domovini imaju jednu novu vjeru koja im je mnogo shvatljivija nego krscanstvo. Osim toga, uspostavivsi vlast u Bosni, Turci su donijeli i svoj poreski sistem zvani dzizija (dimarina). Dziziju je morao placati svaki domacin kuce koji nije nosio islamsko ime. Bosnjaci su brzo uvidjeli da samo promjenom imena mogu biti oslobodjeni dzizije te jednostavno svoja imena pocinju prevoditi na turski jezik. Kome je bilo ime Zivko prozove se Jahja, kome je bilo ime Vuk, uzme ime Kurt, a kome je bilo ime Gvozden uzme ime Timur itd. Ovo se desavalo u samom pocetku turske vladavine, a kasnije da bi neko mogao nositi islamsko ime, prvo je trebao primiti i novu vjeru sa kojim cinom zadrzava svoje posjede i opsti staleski status, a otvara mu se i mogucnost ucestvovanja u administraciji vojnog i upravnog napredovanja, nove poreske privilegije i sl. Bosnjaci koji su vec poslovicno naucili biti lazni vjernici drugih religija, kao npr. odricuci se krstjanstva a primajuci naizgled krscanstvo, shvatili su vremenom da im nova vjera pruza spasonosnu mogucnost. Primajuci vjeru, mijenjajuci ime, nisu bili prinudjeni da placaju porez, a to je bilo od zivotne vaznosti da bi onako siromasni bioloski opstali. Kao sto smo vec rekli primanjem vjere Turci omogucavaju Bosnjacima da zadrze svoja imanja, da sacuvaju privid ekonomske slobode. Narod je time, malo po malo, vise od pedeset godina prije konacne propasti svoje drzave poceo primati islam. Nigdje u historiji nema podatka da je neko u Bosni na silu primio islam. U toj cinjenici izmedju ostalog je i bitan uzrok lakog osvajanja Bosne, jer dobrim dijelom, islamizirani bosnjacki narod nije imao razloga davati otpor onome ciju je vjeru vec poceo da prihvata. Uz sve to Bosnjacima je pruzena mogucnost da bez visemjesecne teske obuke u carskim aharima ("konjusnicama") mogu direktno da se prijave u elitne vojne jedinica (janjicare). Time je svaka obitelj egzistencijalno rjesavala problem jednih gladnih usta, a dobivala je na ugledu u gradu. Onaj dio katolickog i pravoslavnog bosnjackog zivlja vidjevsi kako narod prima islam i time bukvalno spasavaju svoje zivote i svoju djedovsku bastinu, povode se za njihovim primjerom. Svjesno prihvataju vjeru svojih osvajaca, tako da se jos u drugom pa i trecem koljenu Bosnjaci zovu: Ahmed Mihajlovic, Mahmud Hrvat, Fadil Bogojevic, ili Omer - sin Nikolin, Jahja - sin Ratkov, Safet - sin Sjepanov (sve natipisi na steccima). Ipak sama islamizacija Bosne trajala je u praksi veoma dugo ako se gleda geografski. Ako je ona pocela prvim upadom Turaka u Bosnu 1388., a zadnji grad koji je osvojen u Bosni je V. Kladusa 1630. znaci da je islamizacija trajala najmanje dva i po stoljeca. Kakvo je bilo stvarno stanje da se zakljuciti i po porijeklu rijeci "poturica", sto znaci da je ta osoba pola turske vjere, a pola svoje. Odnosila se je samo na katolicko i pravoslavno stanovnistvo koje je primilo islam, a tako su ih oslovljavali oni katolici i pravoslavci koji su ostali u svojoj vjeri. I zaista, cak i u 19 stoljecu mogle su se naci katolicke i pravoslavne obitelji koje su zvanicno ispovijedale islam, ali su kod kuce zadrazali svoju obiteljsku religioznu tradiciju koja je nasla svoj puni izraz u obicaju "sisanog kumstva". Islam im nije dopustao krstenje djece, ali su ga oni preinacili u tradiciju koju su cak i stvarni muslimani prihvatili do danasnjeg dana. Stvarni muslimani su bili bivsi bosanski krstjani - bogumili, kao i jedan dio katolika i pravoslavnih koji su zaista presli na islam i za uvijek ostali u toj vjeri, a ostali katolici i pravoslavci su ih oslovljavali sa Turci. Zbog toga, a da bi se razlikovali od pravih Turaka, Bosnjaci Turke zovu Turkusama. I bosanski krstjani su zadugo zadrzavali svoje pojedine obicaje. Najcesce se navodi prmjer da su sarajevski Muslimani dugo zadrzali obicaj bojenja ( saranja ) svijeca u vrijeme muslimanskog posta ramazana, sto je bilo samo zamjena za saranje jaja. Smatra se da je to bio privilegij koji je

- 43 -

Sarajlijama dao licno Fatih II. Takodje se u pojedinim podrucjima Bosne dugo zadrzao stari slavenski kult lipe. To lijepo i korisno drvo se i danas moze naci u mnogim dvoristima bosnjackih kuca, kao i na njihovim mezarjima ( grobljima ). Naravno ovaj proces nije tekao tako jednostavno i nije sva bosanska vlastela prihvatila islam samo zato sto su joj nudjene socijalne i politicke privilegije. Na primjer veliki broj pripadnika bosanske crkve je prilikom turskog osvajanja pobjegao u susjedne krajeve. Povodom bijega bosanskih franjevaca cesto se citira AHDNAMA sultana Mehmeda II Fatiha, koja glasi: A oni koji su pobjegli neka su slobodni i sigurni, neka dodju i neka bez straha stanuju u zemljama moga carstva. Poznat je primjer gosta Radina koji je sa sezdesetak svojih pristalica ( pristalica bosanske crkve ) trazio azil kod Mlecana. Mnogi Bosnjaci bjeze u Dalmaciju, na jadranske otoke pa sve do Napulja. S druge strane, jedan dio pripadnika Crkve bosanske i poslije turskog osvajanja prima katolicku ili pravoslavnu vjeru. 2. BOSNA KAO SANDZAK OSMANSKE IMPERIJE Cim je Bosna dosla u sastav Osmanske imperije, sultan Mehmed II Fatih (inace veliki reformator Carevine) odmah je organizirao tursku vlast. Bivsa kraljevina postala je sandzak (turski: zastava) sa centrom u Saraj-ovasi (Sarajevo). Za prvog sandzakbega postavio je fermanom (naredbom) islamiziranog Bosnjaka Mehemdbega Minetovica (1463./66.) jer je znao da niko nece bolje znati da upravlja Bosnom nego covjek koji je i sam iznikao iz te zemlje i zna cud svojih zemljaka. Kasnije ce to postati praksa da namjesnici u Bosni budu njeni sinovi. I prije nego sto je Hercegovina definitivno dosla pod Osmanlije osnovan je 1462. Hercegovacki sandzak sa sredistem u Foci, a njen prvi sandzakbeg bio je Hamzabeg. Treci sandzak tog perioda bio je Zvornicki. Bosna kao pogranicna provincija Imperije i kao najzapadnija pokrajina koja je kao rog isturena prema krscanskom Zapadu zbog takvog geopolitickog polozaja dobila je veliku vaznost za Carigrad jer ona je bila odskocna daska za daljnje napredovanje u Evropu. Zato je sultan dojucerasnjim velikasima, sada spahijama (sipahi - konjanicka garda) dodjeljivao imanja onih plemica koji su posjeceni pri osvajanju Bosne. Imanje koje je godisnje spahijama donosilo prihod do 20.000 akci (srebrenjaka) zvao se timar (cuvanje), vlasnik se zvao aga (gospodin) i u rat je morao povesti po jednog opremljenog konjanika na svakih 3.000 akci (srebrenjak 1,07 gr.) svog prihoda, znaci sest ratnika. Vece spahije zvale su se begovi (gospodar), a prihodi njihovih posjeda, koji su se zvali zijameti, (imanje) i iznosili su od 20.000-100.000 akci, takodjer su morali ici u rat sa pratnjom koja je proporcionalno odgovrala njihovim prihodima. Znaci ako je je imao godisnji prihod od 60.000 morao je povesti 20 naoruzanih ratnika. Veliki broj bosanski spahija dobio je kao timar ili zijamet zapravo svoju staru bastinu, pa su time bosnjacke obitelji sacuvale zemlju u svom posjedu. Bosanskom kanunamom (zakonikom) iz 1516. sultana Selima I uredjeno je da bosanske spahije imaju iskljucivo pravo nasljedjivanja svojih imanja i da samo domaci stanovnik Bosne moze postati spahija. Time je uspostavljen odzakluktimar - obiteljsko nasljedno feudalno imanje koje je postalo okosnica privrednog zivota u Bosni. Iskljucujuci mogucnost da stranci imaju posjede u Bosni, spahijski sistem u Bosanskom sandzaku postao je najkohezionija snaga bosnjackih feudalaca i najjaci u cijelom

- 44 -

Osmanskom imperiju. Domace spahije su jacale i postajale osnovni cinilac u politickom zivotu Bosne, cesto jaci i od uleme (vjerski sloj) i od gradskog sloja stavnovnistva. Sandzak se dijelio na nahije (okruge). Interesantno je da su Osmanlije zadrzale administrativne granice bivsih bosanskih zupa, dakle svaka je nahija imala skoro identicnu povrsinu kao nekadasnja zupa, a cak su im i imena ostala ista. Nahiju je cinila carsija (grad) ili nekoliko kasaba (sela) koja su imala vise od 200 kuca. Nekoliko nahija u pravnom pogledu sacinjavlao je jedan kadiluk (teritorij pod jurisdikcijom jednog kadije - sturcnjaka za serijatsko pravo). Kasnije u 17 stoljecu, kadiluci imaju istu povrsinu kao i kapetanije (rejon pod vojnom komandom kapetana). Na celu nahije bio je muteselim (ili muselim) kojeg bi birali stanovnici nahije na dvije godine. Kasnije su sve te funkcije postale nasljedne. 3. JANJICARSKA ORGANIZACIJA Rijec janjicari dolazi od turskog pojma, jeni ceri - mlada vojska. Janjicarska organizacija omogucavala je svim islamiziranim Bosnjacima da putem devsirme (regrutacije) salju svoje sinove u sultanov dvorski podmaldak (azami oglan). Mnogi to poistovjecuju sa onim sto se zove "danak u krvi". Medjutim, danak u krvi je prisilna regrutacija od nemuslimanskog zivlja da bi se prikupilo sto vise regruta (posebno u slucaju rata), a devsirma je redovna, mirnodopska regrutacija i za druge profesije i za vojsku. Znacajan broj Bosnjaka sve tri konfesije, putem devsirme i danka u krvi, odgojen je u Istambulu i postao je ugledan sloj u Imperiji. Mnogi od njih postali su kadije, muderisi (profesori), vaizi (tumaci Kur'ana), pase (upravnici pasaluka), veziri (ministri) i veliki veziri (ministri Velike porte, drugim rijecima predsjednici vlade). 4. BOSANSKI PASALUK
Karta Bosne kao Pasaluka iz XVI stpljeca

Zahvajujuci upravo janjicarima Bosnjacima, koji su osvajali okolna podrucja, bosanski sandzak se sirio, materijalno bogatstvo putem ratne pljacke se umnozavalo, a to je bio preduslov da bosanski sandzak preraste u vecu administrativnu jednicu Imeperije, pasaluk. Centar Sandzaka do 1550. bilo je Sarajevo, ali zbog nemira u njemu sljedece godine to postaje Travnik. Ipak, zbog lakseg napredovanja prema Zapadu i jace kontrole cijelog serhata (krajine, granice) sultan Sulejman Prvi Kanuni (Zakonodavac) 1553. odlucuje da centar sandzaka premjesti jos dalje na zapad u Banjaluku. Inace, do 1580 godine, sve zemlje u Evropi koje su dosle u sastav Osmanske imperije, bile su ukljucene u jedan od tri ajaleta: Rumelijski, Budimski i Temisvarski. Rumelijski ( obuhvata najvise osvojenih zemalja ) i njegovo osnivanje ima za cilj sirenje preko Hrvatske do Mletacke republike i Austrijske carevine. Budimski i Temisvarski ajaleti imaju za cilj sirenje prema Srednjoj Evropi. Zbog sve vece konfrontacije sa Austrijom i Venecijom, sva tri dotadasnja

- 45 -

bosanska sandzaka (Bosanski, Hercegovacki i Zvornicki) 1580. godine ujedinju se u novu upravnu jednicu Bosanski ajalet ( pasaluk ). Na celu pasaluka bio je beglerbeg, odnosno pasa, a od pocetka 17 stoljeca bosanski pasa je po funkciji imao titulu vezira, znaci zbog vaznosti Bosne automatski je postajao ministar sa direktnom odgovornoscu samo sultanu u Istanbulu. Prvi pasa Bosne bio je Ferhat-pasa Sokolovic (mladji amidzic Mehmed-pase Sokolovica) 1580./88 . Uskoro poslije velikih osvajanja u sastav Bosanskog pasaluka ulaze jos i Kliski, Licki, Pozeski, Pakracki i Bihacki sandzak, tako da bosanski pasa vlada teritorijom vecom nego i jedan bosanski kralj. Granice Bosanskog pasaluka su na sjeveru: rijeka Drava, na zapadu Lika i Turopolje, na jugu Jadransko more, a na istoku rijeke Drina i Ibar. Poslije Beckog rata 1683./99. i mirom u Sremskim Karlovcima 1699. granice Bosanskog pasaluka su svedene na Unu, Savu i Drinu (od tada BiH ima danasnji oblik), ali je i dalje novopazarski kraj bio u sastavu pasaluka. Pozarevackim mirom iz 1718. potvrdjene su granice Pasaluka, a isto tako i mirovnim ugovorima u Beogradu 1739. i 1791. u Svistovu. Ove cinjenice govore u prilog kontinuitetu autohtone bosanske teritorije, koju su, neki kasniji historicari, uporno poricali. Administrativnu podjelu Bosanskog pasaluka cinilo je osam sandzaka. Prvi od njih bio je Bosanski sandzak ( osnovan 1463.),a cinili su ga kadiluci: Banjaluka, Kamengrad, Derventa, Sarajevo, Rogatica, Stari Vlah ( Novi Pazar ) i Kosovska Mitrovica. Hercegovacki sandzak ( osnovan 1469.) cinili su kadiluci: Mostar, Cernica, Nevesinje, Pljevlja, Imotski, Cajnice, Gabela, Konjic, Duvno, Ljubuski i Stolac. Zvornicki sandzak ( osnovan 1483.) cinili su kadiluci: Zvornik, Srebrenica, Brvnik, Sabac, Knezina, Tuzla, Gracanica, Bijeljina, Krupanj i Loznica. Kliski sandzak ( osnovan 1537.) cinili su kadiluci: Klis, Livno, Prusac, Jezero ( kod Jajca ), Novosel i Neretva. Pozeski sandzak (osnovan 1538.) cinili su kadiluci: ( Slavonska ) Pozega, ( B.) Brod, Djakovo, Podgorac, Orahovica, Osijek i Virovitica. Pakracki sandzak (osnovan 1557.) cinili su kadiluci: Pakrac, Velika i Cernik. Licki sandzak ( osnovan 1557.) cinili su kadiluci: Krka i Kotari. Bihacki snadzak ( osnovan 1593.) cinili su kadiluci: Bihac i Kamengrad. Svaki kadiluk bio je sacinjen od nekoliko nahija ( manjih carsija ) koje ovdje nisu nabrojane. Naime ovaj pregled se odnosi na upravnu podjelu Bosanskog pasaluka pocetkom 18 stoljeca i on je vremenom dozivljavao odredjene promjene. Ovaj pregled je dat ne zato da bi se analizirala uloga kadiluka i nahija u upravnoj podjeli Bosanskog pasaluka, vec iz razloga aktuelnih osporavanja bosanskohercegovackog entiteta, osporavanja njene drzavnosti i njenih granica. Mnogi novopeceni historicari se svim silama trude da dokazu kako je Bosna vjestacka tvorevina koju su toboze komunisti izmislili 1943. godine, kako ona nema svoj historijski kontinuitet i kako su njene granice vjestacki zacrtane, toboze na ustrb istorijskog srpskog, crnogorskog ili povijesnog hrvatskog teritorija. Namjerno se previdja da se poslije Karlovackog i Pozarevackog mira granice Bosne ( Bosanskog pasaluka ) ustaljuju u prostorima koji su dosta veci od onih koje zaposjeda Austro - Ugarska 1878. Naime od pada Bosne, pa sve do 1918., odnosno do Vidovdanskog ustava, Bosna ima jasno omedjen svoj teritorij, svijest o onome sta je bosansko-hercegovacko i na kraju, na tom teritoriju od 1463. - 1918. nikada nisu bile pristne ni Srbija, ni Hrvatska. Naprotiv, znatan dio srpskih i hrvatskih teritorija bio je pod vlascu Bosanskog pasaluka, pa utoliko anahronije izgledaju pretenzije prema bosansko-hercegovackom teritoriju, pozivanje na tzv. historijska prava i sl. U sirenju i jacanju pasaluka znacajno mjesto imali su gradovi kao centri zanatstva, trgovine, obrazovanja i duhovnog zivota svih Bosnjaka. Veliku ulogu u razvitku gradova imala je

- 46 -

institucija vakufa ( zaduzbina ) nekog vezira, pase ili nekog spahije. Mnogi sandzakbezi, ali i ostali, pogotovo bogatiji begovi, su svojim vakufnamama (dokumentima o ustanovljavanju vakufa) gradili dzamije, sahat kule, cuprije (mostove), mektebe (nize vjerske skole), medrese (vise vjerske skole), cesme, tekije (zajednicka obitavalista za dervise (islamske isposnike), imarete (javne kuhinje), musafirhane (gostionice za putnike), hamame (javna kupatila), hanove (prenocista, hotele), karavan-saraje (odmorista na vaznijim putevima, motele), mesceme (sudove), hastahane (bolnice), mezaristane (mezarja-groblja), bezistane (natkriveno trgovise, zanatski cantar), daire (nekoliko magaza oko cetvorokutnog dvorista) i ducane (prodavnice). Vrlo je sarena slika tadasnje bosanske carsije. Znatan dio gradskog stanovnistva cinila je pocev od 18 stoljeca dundjerija (radnici): hamami (nosaci), hizmecari (sluge), irgati (nadnicari). Po esnafima (zanatskim udruzenjima) bile su organizirane sve gradske zanatlije. U njima su bile ravnopravne sve cetiri vjere (islamska, katolicka, pravoslavna i judaisticka), morali su po zakonima esnafa da suradjuju. Tako su poznati esnafi u kojima su bili udruzeni: ascije (kuhari): burekdzije, cevabdzije, salebdzije, halvadzije. Zbog ceste gradnje na cijeni su bili: demirlije (kovaci), nedjari (zidari), tenecedzije (limari), kapidzije (komornici), timurdzije (trgovci zeljezom) i tutundzije (trgovci duhanom). Osim njih, u zanatskim mahalama (cetvrtima) radili su: firaldzije (obucari), kazazi (gajtanari), saraci (sedlari), abadzije (suknari), bardaklije (loncari), kujundzije (rezbari u bakru i plemenitim metalima), tabakdzije (kozari), tahmiscije (przioci i tucaci kafe), ekmecije (pekari), tufekdzije (puskari), berberi (frizeri) koji su ujedno bili i sunetlije (obrezivaci djecaka). Poseban ugled su imali: catibi (javni pisari), bazerdzani (trgovci), curcije (krznari), dzevahirdzije (draguljari), hecimi (ljekari), dzevahi (kirurzi), mutapcije (majstori za obradu kostrijeti), tahcije (klesari basluka - nadgrobnih spomenika) i dzamdzije (staklari). U gradove su cesto dolazili: dzelebdzije (trgovci stokom); dzambasi (trgovci konjima), felahi (zemljoradnici), sejahini (glumci) sa pehlivanima (akrobatama) i zejdzije (astrolozi). Kao sto se vidi glavninu gradskog stanovnistva cinili su zanatlije i trgovci koji nisu imali obaveza prema spahijama, osim sto su u slucaju rata opremali oruzjem i hranom odredjeni broj vojnika. Istaknuto mjesto su imali predstavnici duhovne inteligencije: vaizi (vjerski propovjednici), hatibi (vjeroucitelji), imami (vjerske starjesine u gradu), mujezini (vijernici koji pozivaju sa munare na namaz molitvu), muderisi (vjerski profesori), serijatske kadije (vjerske sudije) i muftije (najvisi vjerski strucnjaci za serijatsko pravo) koji imaju pravo da izdaju fetve (tumacenja o odradjenim vjerskim i moralnim pitanjima). Od administrativnog sloja postojali su: subase (nadzornici gradova), cehaje (zastupnici funkcionera), haznadari (riznicari), haraclije (poreznici), ajani (uglednici), alajbezi (starjesine spahija u nahijama), defterdari (sefovi finansija), dragomani (diplomatski prevodioci), elcije (poslanici u diplomatskim misijama). Vojni sloj cinili su: azapi (vojnici), akindzije (konjanici), beslije (granicari), dizdari (komandanti tvrdjave), emini (nadzornici), odobase (komandiri), serdari (visi oficiri), zaptije (policajci), jasakdzije (strazari), kajmakani (zamjenici pojedinih namjesnika), causi (janjicarski podoficiri), martolozi (pravoslavni placenici u osmanskoj vojsci). 5. RAJA, CIFLUCENJE I BUNE Ipak po gore navedenim zanimanjima ne bi se smjela niposto stvoriti slika Bosne kao zanatskotrgovacke zemlje. Jer osnovnu privrednu snagu Bosne cinilo je selo. U svim historijama Svijeta, sve do pojave kapitalisticke proizvodnje selo je hranilo grad, pa tako i u Osmanskoj imperiji, odnosno u Bosanskom Pasaluku. Najveci procenat bosanskog stanovnistva zivio je zapravo na

- 47 -

selima, odnosno na spahijskim imanjima. To stanovnistvo, ranije nazivano kmetovi (seljaci) u periodu osmanske vladavine zvalo se raja (podanici). Raju u Pasaluku cinile su sve tri naroda Bosnjaci (od sve tri vjere) i migracijama pridosli Hrvati i Srbi. Raja se bavila uglavnom zemljoradnjom i svi su bili obavezni da veliki dio svojih prihoda sa zemlje daju spahijama. Koliko je bio razradjen sistem tih dazbina najbolje govori njihova brojnost: Salarija (usur) bilo je naturalno davanje spahiji 1/10 u zitu, povrcu, vocu i mlijecnim preradjevinama, ispendze je bio novcani porez na zemlju za sitne slobodne seljake, harac je bio carski porez po svakoj glavi u domacinstvu (a domacinstvo je znalo imati cesto preko deset clanova), kuluk je bio besplatan rad za spahiju tri dana u godini, ali je u praksi bio mnogo cesci , mudzered je bio porez koji su placali neozenjeni muskarci, filurija je bio namet u stoci (1/10 godisnjeg prirasta) koji su davali vlasi stocari, tekalif je bio drazavni porez u slucaju rata, avariz je bio vanredni drzavni porez u slucaju rata, resmi cift je bio porez koji je placao vlasnik citluka, taksit je ratni porez vlasnika citluka, imdadi hazarija je bio vezirski porez u miru, imdadi seferija je bio vezirski porez u slucaju rata, a vergija je uvedena 1839. i zamijenila je vanredne poreze: avariz i taksit. Svi spahijski nameti koje je raja placala bili su preveliki da bi ga bosanski narod mogao na vrijeme platiti feudalcu. Nerodne godine, cesti ratovi (u cetiri stoljeca bilo je cetrnaest ratova u kojima su Bosnjaci sudjelovali), velike epidemije bolesti, a narocito kuge: 1507, 1533, 1536, 1546/49, 1555/59, 1574, 1588, 1613/18, 1653/58, 1674/76, 1730/32, odlasci u ratove radno sposobnih muskaraca - sve je to uzrokovalo pad zemljoradnicke i stocarske proizvodnje. Raja u pocetku slobodna, kasnije poluslobodna, uskoro vremenom zbog neisplacenih obaveza, cestih dugovanja i nemogucnosti da namiri dug spahijama postepeno pada u sve gori polozaj. Kao naknadu za neplacene namete spahije su raji oduzimale zemlju, kucu, stoku, ali raja je morala i dalje da ostane na spahilucima i da besplatno radi. Ostajali su bukvalno bez ikakvih ljudskih prava i sloboda, skoro kao robovi. To postepeno siromasenje slobodnih seljaka i prelazak vlasnistva zemlje u ruke spahija zove se ciflucenje (cifluk je imanje koje se moze uzorati volovskom zapregom za dva dana). Ali proces ciflucenja ipak nije zahvatio islamizirane Bosnjake na selima. Cesto sudjelovanje Bosnjaka u vojnim pohodima Osmanlija davalo im je tu privilegiju da ne moraju ciniti nista niti davati osim ispendze, mudzerida i imdadi hazarije. Time se kod velikog dijela Bosnjaka muslimana, vremenom ucvrscivala svijest o njihovom posebnom, povlastenom polozaju u pasaluku u odnosu na pripadnike drugih religija, sa velikom razlikom sto su morali ratovati za Imperiju, a drugi tu obavezu nisu imali. Cesto sudjelovanje u ratovima, izdrzavanje ogromne vezirske rezidencije i lokalne uprave pocelo je izazivati otpor nizeg sloja Bosnjaka - slobodnih seljaka, a narocito raje. Posto mnoge predstavke Porti nisu urodile plodom prva otvorena buna izbila je 1636. u Sarajevu, a druga 1682. u istom gradu. Najveca bosnjacka buna, zapravo rat, buknuo je 1747. i trajao sve do 1758, a zahvatio je Sarajevo, Mostar, Livno, Duvno, Glamoc, Tuzlu, Tesanj, Teslic, Bihac i Brcko. Poslije niza strahovitih borbi sirom cijele Bosne koje su iz temelja potresale spahijski sistem, Bosnjake je pobijedio vezir Mehmed-pasa Kukavica, javivsi sultanu da je "Bosna ponovo osvojena". Kasnije bune iz 1771. u Sarajevu, Zenici i Vlasenci, kao i ona iz 1773. u Visokom i Zepcu pokazale su da Bosnjaci sve teze podnose jaram osmanske vlasti, sto je narocito doslo do izrazaja 1831. godine u opstem oruzanom ustanku, koji se po karakteru njegovog vodjena moze nazvati revolucijom Bosnjaka za oslobadjanje Bosne od Turske imperije, na cijem celu je bio veliki

- 48 -

Bosnjak, Husein - kapetan Gradascevic, poznat i po nazivu Zmaj od Bosne. O ovom ustanku bice vise rijeci nesto kasnije. 6. KAPETANIJE U PASALUKU Kapetanije su bile vojno-administrativne jedinice ciji je zadatak bio da cuvaju puteve od hajduka (hajduci nisu bili samo neislamski zivalj, nego i pobunjeni Bosnjaci) i granice Bosanskog pasaluka od vanjskog neprijatelja. Sve sluzbe u kapetaniji bile su nasljedne, pocev od kapetana, upravnika kapetanije do obicnog azapa (vojnika). U svakoj kapetaniji postojao je barem po jedan utvrdjeni grad sa garnizonom koji je u slucaju rata bio duzan da posalje na front odredjeni broj vojnika. Zbog istaknutog polozaja Pasaluka prema zapadu i prema krscanskom svijetu ustanova kapetanije je jedino postojala u Bosni i nigdje vise u cijeloj Imperiji. Kapetanije u Bosni su postojale od sredine 16 stoljeca do 1839. kada su ukinute. Na podrucju Bosanskog pasaluka postojale su sljedece kapetanije (datiranje godine njihovog nastanka nije pouzdano, a sama godina oznacava prvi siguran termin od kada je kapetanija sigurno egzistirala) : Kapetanije tzv. Serhat Pasaluka (Bosanska Krajina): (B.) Gradiska prije 1558, Jasenovacka (Jasenovac) prije 1624, Dubicka (B. Dubica) prije 1687, Bihacka 1592, Kostajnicka (B. Kostajnica) 1556, Novska (B. Novi) 1624, Gvozdanska (Dvor na Uni) 1578, Ostrozacka prije 1641, Kozaracka (Kozarac kod Prijedora) poslije 1518, Pridorska (Prijedor) oko 1757, Kamengradska (Kamengrad kod S. Mosta) poslije 1519, Dzisri-Sanska (S. Most, tur. dzisri most) prije 1790, Kobaska (B. Kobas) oko 1723, Brodska (B. Brod) oko 1700. Bosanske kapetanije: Banjalucka oko 1660, Jajacka prije 1693, Kljucka prije 1694, Petrovacka (B. Petrovac) prije 1764, Glamocka oko 1624, Kupreska oko 1757, Duvanjska 1711, Tuzlanska oko 1717, Tesanjska poslije 1512, Dobojska poslije 1503, Vranducka 1715, Maglajska 1753, Gradacacka prije 1702, Zvornicka prije 1660, Novopazarska (Novi Pazar - danasnji Sandzak) prije 1726. Sandzake kapetanije u Hercegovini: Mostarska oko 1700, Pociteljska prije 1713, Ljubuska prije 1705, Hlivanjska (Livno) prije 1626, Imotska poslije 1519, Gabeoska (Gabela) poslije 1529, Trebinjska prije 1664, Klobucka oko 1699, Hutovska prije 1796, Roska oko 1710, Onogostska (Niksic u C. Gori) prije 1702, Kljucka (bivsi stolni grad hercega Stjepana VukcicaKosace) prije 1740, Kolasinska (u C. Gori) prije 1761, Dzisri-Tarska poslije 1753. (cuvali rijeku Taru u C. Gori), Novska (Herceg Novi) oko 1604. Licko-sandzake kapetanije: Kninska poslije 1522, Skradinska poslije 1522, Nadinska poslije 1538, Zemunicka 1570, Islamska (danasnja naselja Islam Grcki i Islam Latinski kod Zadra) 1570, Obrovacka poslije 1527, Udbinska (ili Licka) poslije 1527, Ostrovicka (Kulen Vakuf) prije 1699, Kliska poslije 1537, Kamenska (kod Splita) poslije 1537. Pozecko - sandzake kapetanije: Osijecka i Viroviticka kapetanija od 1580.

- 49 -

Gradacacka gradina iz 1909. god.

Teritorijalno je najprostranija bila Gradacacka kapetanija, koja se uz to isticala svojim uredjenjem i bogatstvom. Odmah poslije Karlovackog mira (1699.) u Gradaccu je uspostavljen agaluk, iz kojeg se brzo razvila prostrana kapetanija. U Gradaccu je u vrijeme Karlovackog mira bila straza od 20 azapa. Njihov zapovjednik, Bajram-aga, sin Ibrahimov, postavljen je beratom od 16.4.1701. godine za opunomocenog komesara pri novom razgranicenju sa Austrijom.

Posto je taj posao uspjesno i pouzdano obavio, Bajram-aga se 10.4.1702. godine, izjavom pred sarajevskim kadijom Sabitom Alaudinom i u prisustvu divanskog causa Abdul Kadira, kao izaslanika bosanskog vezira Halil-pase, primio casti agaluka novoustrojenim dzematom od 50 konjanika, sa ukupnom dnevnom platom od 602 akre. Bajram-aga se obavezao da ce cuvati novouspostavljenu granicu sa Austrijom na Savi. Agaluk u Gradaccu je ubrzo prerastao u kapetaniju. Pored gradacacke tvrdjave, na prostoru ove kapetanije postojale su jos dvije tvrdjave, Srebrenik i Soko ( kod Gracanice ), te jedna kula u selu Bijela na Tinji. U Gradaccu je pored tvrdjave u centru grada, postojala jos jedna kula osam kilometara sjeverno od grada u selu Cardak. Gradacacki kapetani, Gradscevici, posebno Osman, Murat i Husein, poklanjali su veliku paznju izgradnji svog grada, podizanjem veceg broja javnih, vjersko-prosvjetnih i privrednih zdanja. Stari dio grada je svoj konacni izgled i urbanu siluetu dobio u razdoblju od 1756. do 1820. godine. Inace stari srednjovjekovni naziv Gradacca je Nenaviste pod kojim imenom se prvi put pojavljuje 1302.godine, a u jednoj povelji od dinastije Kotromanica iz 1324.godine, Nenaviste se pominje kao zupa sa naseljima Modric (danasnja Modrica) i Jakes. U nekim slucajevima kapetanije su se teritorijalno poklapale sa nahijama, dok su kadiluci vremenom poceli da obuhvataju po nekoliko kapetanija. Kako se vidi iz gore navedenih podataka neki gradovi nisu imali kapetaniju. U takvim gradovima komandanti su bili dizdari (upravnici gradske straze). U te gradove spadaju: Sarajevo, Visegrad, Prusac, Srebrenica, Hodidjed, Samobor, a kasnije i Travnik. Kapetanije kao stalna, placena vojska bile su uredjene po dzematima (skupovima). U njima su bili: farisi (konjanici), mustafizi (cuvari grada van gradskih zidina), posbani (nocni cuvari) dzebedzija (cuvari magacina municije), djonulije (dobrovoljci) i spomenuti martolozi. U nadleznost kapetanije spadalo je: izdavanje putnih isprava, pracenje karavana i njegovo obezbjedjenje, sprovodjenje zatvorenika iz manjih mjesta u gradske tamnice, cuvanje skela na rijekama, nadzor nad mostovima, kontrola granicnih prelaza, carina, nadgledanje zijameta i sakupljanje svih carskih i vezirskih prihoda. Mnogobrojni su ratovi u kojima su ucestvovali Bosnjaci, bez obzira bili oni spahije, raja ili vojni sloj stanovnistva. Sirom Evrope, Azije i Afrike oni su ratovali u sljedecim ratovima:

- 50 -

7. RATOVI OSMANSKE IMPERIJE I POCETAK OPADANJA OSMANSKE MOCI 1529./33. - I austro-turskirat i prva opsada Beca, 1541./45. - Madjarski rat poslije kojeg Bosnjaci preko 150 godina naseljevaju Budimski pasaluk, 1551./62. - Madjarsko-Slavonski ratovi, 1593./1606. - II austro-turski rat, zavrsen potpisivanjem Zitvanskog mira, 1645./69. - Kandijski (tur: Kreta, grcki otok) rat, Varsavski mir (niko ga ne provodi), 1683./99. - III austro-turski rat, druga opsada Beca, Karlovacki mir, 1711./18. - I rusko-turski rat, Pozarevacki mir, 1737./39. - IV austro-turski rat, Bosnjaci pod Banjalukom odbranili Pasaluk bez obecane carske pomoci vojske, Beogradski mir, 1768./74. - II rusko-turski rat, Kucuk-Kujnardzijski mir, 1787./92. - III rusko turski rat, Jasijski mir, 1821./28. - Grcki rat, Jedrenski mir 1839./41. - Egipatski rat, 1853./56. - IV rusko-turski rat, Krimski mir, 1877./78. - V rusko-turski rat, Sanstefanski mir. Od 1463. kada je Bosna dosla pod Osmanlije pa do 1878. kada je tu vlast zamijenila austrijska uprava Bosnjaci su bili 415 godina pod tudjom vlascu, i u tih 415 godina 81 godinu su ratovali u 14 ratova. ne za sebe, nego za svog gospodara. Jasno se vidi da je svaka generacija bila obuhvacena jednim, a neke i sa dva rata. Tako, vec tokom cijele 1528.godine sultan Sulejman se spremao za novi pohod na Ugarsku, odnosno na Habzburgovce, cijeg cara Ferdinanda Habsburskog, za svog cara, priznaje i jedan dio plemstva Ugarske kao i jedan dio plemstva Hrvatske. Sultan Sulejman je na svoj veliki pohod krenuo 10.5.1529.godine i u junu se vec sastao sa Ivanom Zapoljom kojeg je on priznavao za ugarskog kralja. Njemacka posada koja se nalazila u budimskoj tvrdjavi predala se bez borbi i Zapolja svecano prima krunu Svetog Stjepana i sjeda na ugarsko kraljevsko prijestolje. Dok je u budimskom dvoru jos trajala ta svecanost, sultan je vec na putu prema Becu. Opsada grada je otpocela 27.9.1529.godine i trajala je punih 18 dana gdje su se svakodnevno smjenjivali juris za jurisom, ali bez uspjeha. 14.10.1529.godine sultan je naredio povlacenje. Sljedeceg je dana spas Beca objavljen topovskom pucnjavom sa svih gradskih bedema. Tako je ugarskim porazom na Mohacu 1526, godine i Ferdinandovom uspjesnom odbranom Beca, tri godine kasnije nastala Habsburska carevina, kao nenamjerno djelo Sulejmana Velicanstvenog. U perodu izmedju 1551. do 1562.godine vode se manji sukobi na podrucju Hrvatske, Slavonije i Madjarske. To zatisje koristi austrijski car Ferdinand i 1578. godine na podrucju Hrvatske formira Vojnu krajinu koja ce sluziti kao odbrambena zona Evrope od daljih najezdi Turaka. Sa Ferdinandovog stanovista, ideja o uspostavljanju Krajine nije mogla biti mudrija. Umjesto da svoju vojsku stavi u odbranu Evrope, Ferdinand je na ovu tampon zonu, koja je zbog turskih upada bila opustosena i vecinom nenastanjena, postavio srpske pridoslice. Stvaranjem Vojne krajine Hrvatska je podijeljena na civilnu Hrvatsku, kojom su vladali lokalna crkvena i aristokratska elita, i vojnu Hrvatsku, kojom je vladao Bec. Vojna krajina se protezala u sirokom
- 51 -

luku od Like u Dalmaciji, sjeverno i istocno kroz Slavoniju i Ugarsku, sve do Dunava. Hrvatsko plemstvo je negodovalo zbog stvaranja Vojne krajine, jer hrvatski ban i Sabor po prvi put u historiji izgubili su jurisdikciju nad velikim dijelom hrvatske teritorije. Ferdinand se medjutim na ta negodovanja nije obazirao i u sve vecem broju naseljava Srbe, kojima u zamjenu za vojne usluge, nudi vlasnistvo nad zemljom u novoformiranoj Vojnoj krajini. Ujedno siri medju njima uvjerenje da su odgovorni samo njemu, a ne i hrvatskim vlastima, sto kod Srba stvara prkosno ponasanje prema Hrvatima, a kod Hrvata izaziva gnusanje i odbojnost, formirajuci tako osnov za buduce srpsko -hrvatske sukobe. U tom razdoblju, tacnije 1593. godine bosanski namjesnik Hasan-pasa je pokusao osvojiti Sisak i time stvoriti dublji prodor u Hrvatsku. Bosanskom pasi je pod Siskom trebalo da se pridruzi rumelijska vojska, pod zapovjednistvom beglerbega Girli-pase. Racunajuci na tu pomoc Hasanpasa se 15.6.1593.godine, sa oko 20.000 Bosnjaka utaborio kod Petrinje na desnoj obali Kupe. U medjuvremenu je u Carigradu spahijskom pobunom oboren veliki vezir Sijavus-pasa. Na njegovo mjesto je je imenovan Albanac Sinan-pasa koji je, zbog netrpeljivosti prema Hasan-pasi i zelje da izazove novi rat sa Habsburgovcima, odmah premjesta Girli-pasu za temisvarskog namjesnika, a na njegovo mjesto, tj mjesto rumelijskog beglerbega postavlja svog sina. Vijest o ovim promjenama stigla je u rumelijsku vojsku zajedno sa naredjenjem da se ne ide prema Sisku, nego da se saceka dolazak novog beglerbega. Bosanski namjesnik Hasan-pasa je tako ostao sam sa Bosnjacima pred Siskom, i bez obzira na to sto je znao da mu ocekivana pomoc iz Rumelije nece stici, on se ipak odlucio da prvi napadne znatno brojnije habsburske cete. Za pet sati bitke bosnjacka vojska je uz velike gubitke potisnuta preko rijeke Kupe gdje su se mnogi i utopili, a medju njima i sam Hasan-pasa. U historijskim izvorima se pominju brojke od 7.000 do 18.000 hiljada poginulih Bosnjaka, no bez obzira koji je navod o broju poginulih tacan, cinjenica je da je poraz pod Siskom bio strahovit i da je medju poginulim bio i veliki broj bosanskih spahija. Odmah polije ove bitke, iste 1593.godine Turska objavljuje rat Habsburgovcima, sto je inace bila zamisao novoimenovanog Velikog vezira Sinan-pase. Rat je trajao 13 godina i za to vrijeme na osmanskom prijestolju smijenila su se trojica sultana, a sam rat je bio promjenjive srece gdje su mnogi gradovi vise puta prelazili iz jednih u druge ruke. U ovom dugotrajnom ratu ispoljile su se prve pukotine i mnogobrojne slabosti u Osmanskom carstvu koje ce se kasnije sve vise uocavati. U opstoj ratnoj iscrpljenosti i nezadovoljstva vojske moralo se tragati za mirom. Poslije duze diplomatske aktivnosti, izmedju austrijskog cara i sultana je zakljucen mir na 20 godina. Mir je potpisan 11.11.1606.godine u selu Zitvatorsu po cemu i nosi naziv Zitvanski mir. Ugarska je najvecim svojim dijelom ostala u Osmanskom carstvu, a Austrija se oslobodila polustoljetne obaveze placanja godisnjeg danka od 30.000 dukata. Taj danak je jednom za uvijek isplacen sumom od 200.000 dukata. Zavrsetak ovog rata nije Bosnjacima osigurao duze razdoblje mira. Naime, jedno vrijeme oni nisu isli na udaljenija ratista, ali su skoro neprekidno morali ratovati na granicama prema Hrvatskoj i Dalmaciji. Hrvatsku granicu su cuvali granicari ili krajisnici na prostoru od Drave do sjeveroistocnih obala Jadrana. S bosanske strane formirala se Bosanska krajina, koju su teritorijalno cinili krcko-licki, klicki i bihacki sandjak. Krajiski sandzak-bezi, age i dizdari su iz svojih tvrdih gradova i kula iznenadnim upadima uznemiravali susjedne krajeve po Primorju i Dalmaciji. Na drugoj su strani to isto cinili uskoci i granicari. Njihove medjusobne borbe su u narodnoj epici opjevane kao licni dvoboji i mejdani, a to doba u historiji Krajine, Like i srednje

- 52 -

Dalmacije prikazano je u epskim pjesmama kao njihovo vitesko doba. U bosnjackoj narodnoj epici tog doba najcesce se slave mejdani i junacki podvizi brace Hrnjica iz Kladuse. Braca Mujo i Halil Hrnjica bili su klasicni epski junaci. Po predanju Hrnjice su bile rodom iz Knina, odakle ih je poslije oceve smrti doveo u Kladusu njihov djed po majci. Jednog dana Mujo Hrnjica je usred banjalucke carsije, gdje je isao nekim poslom, u otvorenom sukobu ubio jednog hajduckog harambasu i nekoliko pripadnika njegove druzine. Za to njegovo junastvo navodno je cuo tadasnji begler-beg Ibrahim-pasa, koji je u Velikoj Kladusi sagradio Hrnjicama kulu i dao im agaluk, uz obavezu da cuvaju granicu na Krajini. Od tada su Hrnjice cijelog zivota suzbijali granicarske i uskocke upade iz Hrvatske i Dalmacije, ali istovremeno i sami cetovali po tim krajevima. O njihovom cetovanju, bojevima i drugim dozivljajima po Kordunu i Ravnim Kotarima pripovijedaju brojne epske pjesme. Ocigledno da je ovako raspolozenje bilo izraz uvjerenosti u neprolaznu snagu Osmanskog carstva, sto svakako nije odgovaralo potpunoj istini, jer se carstvo nalazi pred dugotrajnim i iscrpljujucim ratom sa Venecijom, za Kandiju (Krit). Novi tzv. Kandijski rat pocinje opsadom glavnog grada i luke na ostrvu Krit. Rat ustvari pocinje 1645.godine, ali opsada ovog grada pocinje 1647.godine i traje punih 13 godina, pa je zbog te duge opsade cijela kampanja za osvajanje Krita nazvana Kandijski rat, po italijanskom imenu glavnog grada Krita, Candia. Domace grcko stanovnistvo na Kritu, koje je dugo trpilo strogu mletacku vlast i vjerski pritisak katolickog svecenstva, pruzilo je znacajnu podrsku osmanskoj vojsci. Osmansko-mletacki rat na Kritu nije se odmah prenio na bosansko-dalmatinsku granicu gdje su se jos uvijek odrzavale normalne trgovacke veze izmedju Bosne i mletacke Dalmacije. Prve ratne operacije na bosansko-dalmatinskoj granici izbijaju 1646.godine i od tada Kandijski rat, kako na glavnom kritskom ratistu, tako i u dalmaciji, prerasta u trajni rat. Djeca bosanskih spahija, koja su ostala u kolijevci kada su oni pocetkom rata otisli na Krit, stigla su odrasti i mnogo prije kraja rata zamijeniti oceve na bojnom polju. U medjuvremenu Osmanlije na celu sa Fazil Ahmed-pasom pokrecu rat i protiv Austrije zbog stalnih napora Habzburgovaca da u Erdelju dovedu svoje pristalice. Rat je poceo u ljeto 1663.godine kada su tatarski konjanici prokrstarili Erdeljom, Moravskom i Ceskom. U ljeto 1664.godine veliki vezir je ponovo predvodio osmansku vojsku protiv Habzburgovaca. Tu su ponovo bili i Bosnjaci pod zapovjednistvom beglerbega Smail-pase Cengica. Do odlucujuce bitke doslo je na rijeci Raab u zapadnoj Madjarskoj koja se ustvari zavrsila bez pobjednika, ali uz nesto vece osmanske gubitke. Izginuo je i veci broj Bosnjaka ukljucujuci i Smail-pasu Cengica. U Vasvaru je 20.8.1664.godine potpisan mir, a Fazil Ahmed-pasa se usmjerava na novu opsadu Kandije koju je okoncao njenim zauzecem 31.8.1669.godine. Samo sest dana kasnije potpisan je mir u jednom satoru, koji je u blizini razorenog grada specijalno postavljen i uredjen za tu priliku. Vodeci sve ove ratove, u jednom vremenskom periodu dolazi i do postepenog opadanja osmanske moci, a prica pocinje ovako: Februara 1695. godine, umire Sultan Ahmed II, koji je optuzivan za neodlucnost, raskalasen zivot, i za mnoge turske poraze, posebno za gubitak Ugarske, gdje Turci od vecih gradova drze jos samo Temisvar. Na njegovo mjesto dolazi njegov bratic Mustafa, sin Mehmeda IV, koji brzo obezbjedjue podrsku dvora. Mase ga odusevljeno prihvataju, smatrajuci da on moze povratiti izgubljene zemlje, kao i autoritet Porte i Imperije.

- 53 -

Poslije pocetnih uspjeha u borbama sa Austrijancima i zauzimanja nekoliko tvrdjava, on se od 1696. godine sprema na veliki vojni pohod. U ljeto 1697. stize u Beograd sa armijom sastavljnom od vise desetina hiljada ljudi i snaznom dunavskom flotom. Kada se turska vojska nastojala prebaciti preko rijeke Tise pod Sentom, 11. septembra 1697. godine dolazi do iznenadnog napada Austrijanaca pod komandom E. Savojskog. Zahvaceni totalnom panikom, Turci dozivljavaju strahoviti poraz ( oni koji su vec bili na desnoj strani Tise izginuli su do posljednjeg vojnika ). No, Savojski tu pobjedu nije mogao na najbolji nacin iskoristiti jer se zbog nedostatka sredstava i malobrojnosti trupa nije usudio napasti Temisvar ili Beograd. Zato se on, saznavsi da je Bosna ostala bez vojske i da je prakticki nebranjena, odluci da sa 6.500 odabranih vojnika, ucini munjevit upad u Bosnu, da je pohara, popali i potpuno destabilizuje. U oktobru on prelazi Savu kod Broda i fakticki bez otpora brzo stize do Visokog. Odatle salje izvidnicu u Sarajevo, s pismom u kome kaze: Ova nasa opomena ucinjena je u dobroj namjeri, ali izjavljujemo, ako se ona ne uvazi i ako ostanete uporni, nasa dobrota ce se izvrnuti u strogost, pa cemo sve unistiti macem i vatrom. Necemo postjedeti ni dijete u majcinoj utrobi, jer je pripravljeno tesko topnistvo. 23. oktobra 1697. godine krenuo je prema Sarajevu. Te noci, nakon sto je opljackano, Sarajevo je gotovo potpuno izgorjelo i dozivjelo je najvecu tragediju u cijeloj svojoj dotadasnjoj historiji. Cijela carsija je izgorjela, porusena je vecina dzamija, mnoge sarajlije pobijene, tako da poslije Savojskog Sarajevo za vrijeme Turske, nikad vise nije moglo dostici svoju moc, znacaj i ugled koji je imalo. Novi veliki vezir, Husein-pasa Cuprilovic, bio je svjestan teskog polozaja Turske i on, uz posrednistvo Engleske i Holandije, pristaje na mirovne pregovore, prihvatajuci stats quo. Saveznici prihvataju prijedlog Porte da se mirovna konferencija odrzi u Sremskim Karlovcima. Ona pocinje 7. novembra 1698. godine, a dokumenti o miru potpisani su 26. januara 1699. godine. Granica Bosanskog Pasaluka prema Austriji, poslije Karlovackog mira, zapocinje od usca Bosuta u Savu. Petim clanom ugovora sa Austrijom zakljuceno je da se rijeka Sava, od usca Bosuta do usca Une, prihvata kao granicna linija dvaju teritorija. Rijecna ostrva na Savi ubiljezena su kao zajednicka . Istovremeno izvrsena su i razgranicenja sa Mletackom Republikom. Zapravo, Karlovacki mir, zakljucen u osvit 18 stoljeca predstavlja jedan od najvaznijih dogadjaja za istoriju Osmanskog carstva, a naravno time i za dalju sudbnu Bosne. Njime je okoncan sesnaestogodisnji rat koji pocinje porazom Turaka pod Becom 1683. godine, kad je izvrsen drugi i posljednji pokusaj Visoke porte da osvoji ovaj kljuc centralne Evrope i koji oznacava pocetak kraja turske moci. U naredna dva stoljeca Turska ce sve vise gubiti teritorije, biti rastrzana unutarnjim slabostima i na svjetskoj pozornici ustupati mjesto mocnijim silama, prije svega Engleskoj, Francuskoj, kasnije Austro-Ugarskoj. Mocno carstvo koje je bilo konglomerat razlicitih rasa, religija i naroda, bice potresano osvajanjima evropskih sila, unutrasnjim bunama i ustancima, korupcijom i upravno-administrativnom obezglavljenoscu nekada mocnog sistema koji vec s kraja 17 stoljeca pokazuje da je iscrpio svoje mogucnosti i da ga treba radikalno mijenjati. Ekonomska i financujska kriza osmanske drzave dovodi u pitanje funkcionisanje njenih osnovnih institucija. Elementi te krize posebno se ispoljavaju u Bosni, koja tada postaje granicna provincija Carstva, izlozena stalnim napadima, Austrije sa sjevera i zapada, Mletaka iz

- 54 -

Dalmacije i Crnogoraca sa jugoistoka. Istovremeno pocinju progoni Bosnjaka i genocid nad njima kao muslimanima. Progoni Bosnjaka, u smislu njihovog fizickog i kulturnog istrebljenja, pocinju vec u toku Beckog rata, a intenziviraju se tokom 18 stoljeca. Ideoloska osnova tog genocida pripremljena je vec tokom ranijih ratova izmedju Osmanlija, na jednoj, te ugarsko-hrvatskih kraljeva, odnosno Habzburgovaca i Mletacke republike, na drugoj strani. Upravo je tokom tih ratova nastala sintagma o Hrvatskoj kao prezidju krscanstva. To je bio jedan od ideoloskih izvora genocida nad Bosnjacima kao muslimanima. U tim ratovima sa obje strane ucestvovao je veliki broj pripadnika svih juznoslavenskih i drugih balkanskih naroda. Tokom 17 i 18 stoljeca, to su na osmanskoj strani bili uglavnom Bosnjaci, a na austrijskoj i mletackoj brojni Hrvati i Srbi. U ovom peridu, tacnije sredinom 1709.godine dolazi do ruske pobjede nad Svedjanima, poslije cega ruski car Petar I Veliki procjenjuje da moze zaratiti protiv Osmanlija i na taj nacin ucvrstiti svoj polozaj na Crnom moru. Po saznanju takvih mogucnosti, ne cekajuci otvorene sukobe, februara 1711.godine u Carigradu se donosi odluka i objavljuje rat Rusiji. Jos u toku trajanja ovog rata dolazi do Mletackog uznemiravanja nekih osmanskih brodova, sto je ocijenjeno kao povreda Karlovackog mira pa je Porta 3.12.1714.godine objavila rat i Veneciji. Osmanlije su brzom akcijom osvojile Peloponez, dok su borbe na bosansko-dalmatinskom ratistu vodjene sa promjenjivom srecom. Najveca bitka vodjena je avgusta 1715.godine kod Sinja, gdje su osmanske snage pretrpjele poraz. Od tada se u Sinju svake godine 14.avgusta odrzava viteska igra, zvana alka, kojom Sinjani slave uspomenu na ovu odbranu svog grada od Turaka. Medjutim, osmanski uspjesi protiv Mlecana alarmirali su Austriju koja se uplasila za svoje posjede u Lici i Primorju, pa se ona pridruzuje Veneciji i 13.4.1716.godine objavljuje rat Porti. Austrijsku vojsku predvodio je Eugen Savojski koji je ponovo nanio tezak praz turskoj vojsci, istovremeno zauzimajuci Temisvar i cijeli Banat, ulazi i u Beograd. Posredovanjem Engleske i Holanduje ovaj rat je okoncan mirom u Pozarevcu 21.7.1718. godine. Austrija je dobila Bijeljinu sa uskim pojasom juzno od Save, do usca Une. U taj pojas sirine 6 do 10 kilometara usli su gradovi Brcko, Bosansko Brod, Gradiska i Dubica. Dubrovcani su bili zivo zainteresovani da se osmanskom teritotijom odvoje i zastite od mletackih posjeda u Dalmaciji, pa su dobrovoljno ustupili Bosanskom pasaluku dva izlaza na more. To su na sjeveru Neum i Klek, a na jugu dolina rjecice Sutorine, koja se ulijeva u Topljanski zaljev, na ulazu u Boku Kotorsku. Taj dubrovacki zahtjev podrzale su i Porta i Austrija, cime je Venecija, ne samo vojno, vec i politicki porazena. Ona je odredbama Pzarevackog mira trajno izgubila Gabelu. Njen jedini dobitak bio je Imotski sa Kotarom. Ovaj rat bio je njen posljedni rat protiv Osmanske carevine, a svojim neuspjehom u ratu kojeg je sama izazvala, Mletacka republika je prakticno gurnuta u red drugorazrednih evropskih drzava. Politickim zakulisnim radnjama Rusije i Austrije, 1737. godine ponovo izbija rat izmedju Rusije i Turske. Name tadasnja ruska carica Ana je napravila tajni sporazum sa Austrijskim carem Karlom IV, po kom bi Rusija u novom ratu preuzela od Turaka Krim i Azov, kao i dijelove Moldavije i Vlaske, a Austrija bi dobila Bosnu i Albaniju. I dok su Bosnjaci ginuli daleko od svoje kuce na ruskim frontovima, Austrija je vrsila pripreme za rat, i na granicama Bosne od proljeca 1737. godine vrsila veliku koncetraciju svojih snaga. Plan je bio da se Bosna napadne istovremeno sa pet strana, a Banja Luka je odredjena kao prvi cilj pohoda na Bosnu. Car Karlo IV je duboko vjerovao da ce osvojiti Bosnu sa tri formacije koje je trebalo da upadnu

- 55 -

sa podrucja Hrvatske, jednom formacijom na polozajima kod Zvornika i jednom koja je ( u dogovoru sa Srbijom ) trebalo da zauzme Nis i tako odvoji Bosnu od pomoci sa turske strane. Bosnom je tada upravljao Ali-pasa i on je odmah naredio da se pristupi popravci svih pogranicnih tvrdjava. O austrijskim namjerama napada na Bosnu on je izvijestio Portu, ali je odatle dobio odgovor da nicim ne izaziva Austrijance i da se Porta nada mirnom rjesenju. Alipasa tada samoinicijativno donosi odluku i saziva savjet (divan ) bosnjackih prvaka iz svih kadiluka Bosanskog pasaluka. Tako su se krajem maja 1737. godine okupili u Travniku na vijecanje svi ajani, kadije, iskusni granicari, ugledni ljudi i druge ucene osobe. Ovaj skup je jednoglasno zakljucio da se neprijatelju mora dati otpor ne cekajuci pomoc od Porte. Ali-pasa u tom smislu odmah raspisuje opstu mobilizaciju, imenuje komandante svih mjesta i Travnicko polje odredjuje za zborno mjesto cijele vojske. Austrija je sluzbeno objavila rat Osmanskoj carevini 14.7.1737. godine i samo osam dana kasnije glavnina austrijske vojske dosla je pred Nis i turska posada niske tvrdjave predala se bez borbe, a srpski odredi zaposjeli su Novi Pazar, cime je potpuno prekinuta veza Bosne sa Carigradom. To nije obeshrabrilo Ali-pasu, i na Travnicko polje kao zborno mjesto sve vise su pristizale nove cete. Prije upada u Bosnu, austrijski car Karlo IV je izdao proglas kojim poziva svo krscansko stanovnistvo Bosne da mu se pridruzi, a sto se Bosnjaka ( Turaka ) tice, jamci im se licna i imovinska sigurnost, ulkoliko ostanu mirni i dobrovoljno se predaju. Svojom imovinom mogu u tom slucaju slobodno raspolagati i otici kuda zele. Oni koji bi radi imetka ostali, moraju se pokrstiti, jer im pod njegovom vlascu zakon njihove vjere ne moze imati mjesta.Ova prijetnja egzistencijalnog i duhovnog unistenja Bosnjaka jos vise je podigla njihov moral u borbi za ocuvanje Bosne i njih samih kao Bosnjaka-muslimana. Opsada Banja Luke je otpocela 24.7.1737. godine i opkoljeni grad se hrabro drzao, a Ali-pasa sa vojskom stize 2.avgusta na oko pola dana hoda do Bnja Luke. Odlucujuca bitka pocela je oko podne 4.8.1737.godine i u pet frontalnih jurisa Bosnjaci su do veceri istog dana potpuno razbili austrijske trupe i ntjerali ih u panican bijeg preko Vrbasa. Sva preostala austrijska vojska povukla se preko Save 13. avgusta cime je ova velika bitka okoncana pobjedom Bosnjaka. Ovaj veliki boj i bosnjacka pobjeda pod Banja Lukom od posebnog su znacaja za Bosnjake obzirom na carev proglas, da Bosnjaci kao muslimani ne bi mogli opstati u vlastitoj zemlji. U medjuvremenu Osmanlije su napravile veliku kontraofanzivu i 16.9. 1737.godine povratile Nis cime je okoncana ova austrijska kampanja na Bosnu. Istovremeno su zauzeli Beograd i Austrijancima nanijeli velike gubitke. U toj situaciji u Beogradu je uz francusko posredovanje, sklopljen mir 1.9.1739. godine kojim je Austrija izgubila sve posjede, koje je prethodnim Pozarevackim mirom stekla u Bosni, osim Donjeg Furjana na granici Hrvatske. Ovim novim Beogradskim ugovorom granica Habsburskog i Osmanskog carstva se stabilizirala za narednih 150 godina, a sjeverna granica Bosne konacno povucena i utvrdjena duz rijeke Save. Medjutim, inicijativu u politici potiskivanja i rusenja Osmanskog carstva sredinom 18.stoljeca preuzima ruska carica Katarina II Velika koja ozivljava ambicije za rusku prevlast na obalama Crnog mora. Rusi su vec bili u Poljskoj, sto nije odgovaralo vecini katolickog stanovnistva, pa se tzv. Poljska nacionalna konfederacija sa podrucja danasnje Ukrajine obratila Osmanlijama za pomoc. Porta je na to zatrazila rusko povlacenje iz Poljske, sto je Katarina odbila. Uslijedio je rat koji je Sultan Mustafa III, po nagovoru Francuske, objavio Rusiji 4.10.1768.godine. Austrija ovaj put nije zaratila skupa sa Rusijom pa je Bosna na toj strani bila mirna, iako su Bosnjaci opet moralli ratovati, ali ovaj put sa Crnogorcima. Naime, u to vrijeme na celu Crne Gore bio je Scepan Mali, poznat kao lazni car, ustvari avanturista nepoznatog porijekla koji se

- 56 -

izdavao za svrgnutog ruskog cara Petra III. Kao takav Scepan Mali je uzburkao buru u Crnoj Gori i prigrabio vlast od metropolita (vladike) Save Petrovica. Scepan Mali je poceo uznemiravati okolne osmanske posjede pa je u julu 1768. godine iz Carigrada naredjeno bosnskom namjesniku da digne vojsku i prisili Crnogorce na poslusnost. U istoj godini u Crnu Goru odlazi 7.000 Bosnjaka i odlucujuca bitka sa Crnogorcima se odigrala u Ostroskom klancu, na putu od Niksica prema Spuzu, gdeje Bosnjaci odnose veliku pobjedu, a crnogorska vojska se u panici razbjezala. Poslije toga Bosnjaci idu i na rusko ratiste gdje zajedno sa ostalom osmanskom vojskom bivaju porazeni na Dnjestru kod tvrdjave Hotin. U narednom perodu dolazi do sve cesceg otpora Bosnjaka u smislu odlaska na druga daleka ratista. Rat sa Rusima dozivljava kulminaciju 1772.godine sa ruskom okupacijom Moldavije, Vlaske i Krima. Tada je Pruski kralj Fridrih II savjetovao Carici Katarini, kao svojoj saveznici, da sklopi mir. Sta vise, predlagao je da se Rusija, zajedno sa Austrijom i Pruskom, prosiri samo na racun Poljske, a da vrati Turskoj sve sto je ratom osvojila. Austrija je upozorila Rusiju da mora voditi racuna o ravnotezi sila na Istoku. Prvi pregovori su propali zbog prevelikih ruskih zahtjeva, ali ubrzo dolazi do ponovnih pregovora koji su vodjeni od 10. do 21.7. 1774.godine u Maloj Kajnardzi u bugarskom dijelu Dobrudze, sto se i zavrsilo tz. Kucuk-Kanjardzijskim mirom. Poslije ovog rata moze se zakljuciti da je Becki rat, odnosno Karlovacki mir iz 1699.godine, oznacio kraj ekspanzije Osmanskog carstva u evropi, a rat 1768. -1774. i KucukKajnardzijski mir oznacavaju pocetak njegovog kraja i neizljecive propasti. U narednom periodu sve se vise govori o bolesniku s Bosfora ciji se kraj vec nazirao. Mnogi Sultani i Veziri su pokusali da zaustave to propadanje i da reformom vojske, zakonodavstva, timarskog sistema i td. poboljsaju unutrasnje stanje u carevini, no to im je, izuzev sporadicnih rezultata, tesko polazilo za rukom. Kola su krenula nanize, njihov hod je samo povremeno usporavan, ali nikada zaustavljen. Sljedeci rusko-turski rat izbija 14.8.1787.godine, a koji je bio izravan rezultat osvajackih ambicija Katarine II Velike. Ona je u jednom memorandumu kojeg je podnijela austrijskom caru Josipu II, izlozila svoj cuveni Grcki projekt. Taj se projekt u osnovi svodio na prijedlog da se razbije evropska Turska i medjusobno podijele njeni posjedi na principu ravnoteze snaga. Upravo radi te ravnoteze na Balkanu su se imale stvoriti dvije nove drzave. Prvo bi se sjedinjenjem Vlaske i Moldavije stvorila samostalna pravoslavna drzava, pod antickim imenom Dacija. Na drugoj strani ujedinjenjem Trakije, Makedonije, Bugarske i Sjeverne Grcke obnovio bi se Bizant. Suocena sa ovako agresivnom politikom Katarine II, Porta je, iako nespremna, objavila rat Rusiji, koji je prihvacen, iako ni sama Rusija nije bila spremna za rat. Zbog opste nespremnosti zaracenih sila cijeli je rat vodjen veoma mlitavo i ni jednoj strani nije donio trajan uspjeh. Ni jedna tacka Katarininog ambicioznog projekta nije ostvarena. Rat je zavrsen 9.1.1792. godine potpisivanjem mira u moldavijskom glavnom gradu Jasiju, poznatog kao Jasijski mir. U istom perodu vodjen je i rat sa Austrijom, ili bolje receno Austrijanci su 1787.godine napali Bosnu sa namjerom da je cijelu osvoje. Glavne su se borbe vodile oko grada Dubice pa je ovaj rat u istoriji Bosne i Bosnjaka ostao poznat kao Dubicki rat. Osmanlije su pred zimu iste godine poslale vojnu pomoc Bosni ali te jedinice se zbog nastupajuce zime nisu ni sukobila sa Austrijancima. Ni ovaj rat Austrijanaca kao ni prethodni ruski rat nije donio neke trajne rezultate. Osim slabog ucinka ruske i austrijske vojske na frontu, rusenju Osmanskog carstva su se iz svojih razloga i interesa usprotivile Engleska i Pruska. U medjuvremenu je 14.7.1789, godine

- 57 -

izbila francuska revolucija, koja je uzdrmala feudalnu Evropu, poslije cega se i pristupilo mirovnim pregovorima pa je mir izmedju Austrije i Porte zakljucen godinu dana prije Ruskog mira, odnosno 1. 8.1791. godine u Bugarskom gradu Svistovu. Poslije Francuske revolucije poceli su Napoleonski ratovi koji su zahvatili i podrucje Balkana. U njima je 1797.godine nestalo Venecije, a njene posjede na istocnoj obali jadranskog mora uzela je Austrija, pa su se tako pod vlascu iste krune ujedinile Hrvatska i Slavonija s Dalmacijom. Francuzi su te krajeve1805.godine oteli od Austrije, a 1809.godine su u novom ratu zaposjeli jos i Hrvatsku juzno od Save i tu stvorili tzv. ilirske provincije koje su postojale do 1813.godine. Napoleonova vojska usla je 1806.godine u Dubrovnik da bi ga zastitila od pljacke Rusa i Crnogoraca, a 1808. godine proglasila da je Dubrovacka republika prestala postojati. Iza poraza Napoleona svi su ti krajevi, skupa s Bokom kotorskom usli u sastav Austrije, pa su se tako gotovo sve teritorije buduce hrvatske drzave, nasle u satavu istehasburske krune. Tzv. evropeizacija Osmanskog carstva pocinje u ovom istom periodu, odnosno u prvim decenijama 18 stoljeca. Radikalniji potezi uslijedili su tek dolaskom na prijesto Selima III ( 1789.-1807. ) . Od tada, pa do kraja tog carstva, ne prestaju nastojanja da se ono temeljito reorganizira, modernizira, iako i tu postoje odredjena razdoblja. Proces dogradjivanja i reformi sistema moze se podijeliti u tri perioda: Prvi period, koji pocinje vladavinom sultana Selima III od 1789.godine, a zavrsava smrcu sultana Mahmuda II 1839. godine. U tom periodu, prije svega, se cine pokusaji da se reorganizira postojeca ili obrazuje nova vojska, te da se reorganizuju, ukinu, ili reformiraju klasicne ustanove osmanskog upravnog sistema.U 1821. godini izbija rat sa Grckom koji se zavrsava 1828. godine tzv. Jedrenskim mirom. Drugi perod pocinje 1839. godine proglasenjem reformistickog fermana od strane Abdul Medzida, poznatijeg kao Hatiserif od Gulhane, i cjelokupni drustveno ekonomski sistem, te narocito modernizira upravni sistem u centru imperije pa onda i u pokrajinama.( Taj peirod se naziva Tanzimatom, tj. Periodom reformi ). Odmah na pocetku ovog perioda izbio je rat sa Egiptom koji je trajao do 1841.godine, kao i cetvrti po redu rusko-turski rat, koji izbija 1853.godine a zavrsava 1856.godine mirom, poznatim pod imenom Krimski mir. Treci period pocinje 1876. godine pokusajem da se uspostavi ustavna monarhija, gdje nakon prvog neuspjeha, borba za ustavnost traje do kraja Osmanskog carstva. U 1877. godini izbio je posljdnji peti po redu rusko-turski rat, koji je okoncan odmah iduce 1878. godine tzv. Sanstefanskim mirom. U tom periodu prestaje i vlast osmanlija u Bosni. 8. BOSNJACI U ODNOSU NA PRVI I DRUGI SRPSKI USTANAK U periodu osmanskih reformi, odnosno, pocetkom 18 i 19 stoljeca dolazi do ustanaka i oslobodilackih pokreta, krscanskih, u prvom redu pravoslavnih naroda, koji izbijaju u Osmanskom carstvu. Ovim se ustancima ne dovodi samo u pitanje osmanska vlast, nego se istovremeno na raznim podrucjima ugrozava fizicki opstanak muslimanskog stanovnistva, ukljucujuci tu i Bosnjake.Tako je u Bosni shvacen i primljen I srpski ustanak, koji je podignut

- 58 -

14.2.1804.godine. Osjecaj da su ustankom Bosnjaci kao muslimani u svakom pogledu ugrozeni bio je razlogom da su odredi bosanske vojske od pocetka ucestvovali u osmanskim vojnom operacijama protiv ustanika. Prilikom pohoda Sulejman - pase Skopljaka, u kojem su ucestvovali i Bosnjaci, nanijeto je vise teskih poraza ustanicima. Bosnjaci su medju prvima usli i u Beograd 5.10.1813. godine kada je doslo do vojnog sloma I srpskog ustanka. Inace za 9 godina koliko je trajao Prvi srpski ustanak, Bosnjaci i opcenito muslimansko stanovnistvo koje je zivjelo u Beogradskom pasaluku dozivjelo je vrlo tesku sudbinu. Protjerivanje Bosnjaka iz Beograda kao i iz drugih gradova Srbije bilo je nemilosrdno i po rijecima starog srpskog istoricara Stojana Novakovica, vrseno je generalno trijebljenje Turaka iz naroda. Politika tjeranja Bosnjaka nastavit ce se i tokom Drugog srpskog ustanka. Povratak na vlast Milosa i Mihajla Obrenovuca ( 1858. -1867. ) obiljezeni su nastojanjima da se politika iseljavanja Bosnjaka internacionalizira i na taj nacin ubrza to pitanje. Prilika za to im se posebno ukazala kad je u Beogradu 3.6.1862. godine doslo do incidenta kod tzv. Cukur cesme, kojom su prilikom Osmanski nizami ubili jednog srpskog mladica. U Beogradu je doslo do velikih demonstracija, a muslimansko stanovnistvo se sklonilo u tvrdjavu pod zastitu osmanskog garnizona. Iz tvrdjave je potom bombardovana Beogradska varos, a napad je prekinut intervencijom konzula velikih sila u Beogradu. Radi sredjivanja ovog pitanja u Kanlidzi (gradic na obalama Bosfora) je odrzana medjunarodna konferencija, na kojoj je 22.9.1862. godine odluceno da muslimansko stanovnistvo mora napustiti Srbiju, gdje ce ostati samo cetiri osmanska garnizona, dok se ostale tvrdjave imaju srusiti. Krajem 1862. godine pocelo je iseljavanje Bosnjaka iz Uzica i Sokola u Bosnu, gdje je osmanska vlada podigla za njih dva nova naselja na Savi, Gornju i Donju Aziziju ( po sultanu Abdul-Azizu ), danas Bos. Samac i Orasje. Procjenjuje se da je Srbiju pocetkom sezdesetih godina napustilo 8.000 Bosnjaka. Ovo razdoblje se zavrsava 24.4.1867.godine kada je posljednji osmanski komandant Ali Riza-pasa predao kljuceve od preostale cetiri tvrdjave u Srbiji, koje je sultan povjerio na cuvanje knezu Mihajlu Obrenovicu. Istovremeno je na Kalemendansku tvdjavu, pored sultanove podignuta i srpska zastava. Knez Mihajlo je 1868. godine naredio da se popravi jedina preostala beogradska dzamija, Bajrakli dzamija, za muslimansku zajednicu koja je tada u Beogradu brojala 36 prpadnika, a samo prije 37 godina, na pocetku Drugog srpskog ustanka u Beogradu je zivjelo oko 4.000 muslimana. U istom periodu, pored protjerivanja, u Cnoj Gori je vrseno i masovno pokrstavanje muslimanskog stanovnistva, gdje je samo 1852.godine, zvanicno, od strane drzave pokrsteno 800 Bosnjaka. Prvi i Drugi srpski ustanak, kao sto vidimo obradjen je u poglavlju reformi Osmanskog carstva, jer su se vremenski poklopili sa ovim peridom, a sada vratimo se opet na pitanje vec uveliko zapocetih reformi. Od znacaja za polozaj same Bosne u ovim reformama, vazno je istaci da su npr akcije Selima III u vezi stvaranja nove vojske, mimoisle Bosnu, jer po njegovoj licnoj naredbi, u Bosni je pitanje vojske trebalo rijesiti onako kako najbolje odgovara zemlji. Dakle, organizacija vojske u Bosni ostaje na starim principima. Jedino je uveden novi porez namijenjen za odrzavanje vojske, sto je izazvalo buru nezadovoljstva u samoj Bosni. Uprava vilajeta, sudstvo, i timarska organizacija ostali su po starom. Prva znacajnija akcija uslijedila je za sultana Mahmuda II koji je odlucio da se i u Bosni ukinu janjicari. ( u drugim podrucjima imperije to je vec ucinjeno ). No, osnovni nesporazumi Bosnjaka i centralne turske vlasti uslijedili su oko pitanja autonomnog statusa Bosne. Sami nezadovoljni propadajucim carstvom, korupcijom i nesposobnoscu turske uprave, a posebno

- 59 -

torturom prema janjicarima, kod Bosnjaka se u razlicitim slojevima drustva razvija svijest o potrebi ocuvanja bosanske samobitnosti i dobijanja bar onakvog statusa kakvog su dobile neke druge zemlje u carstvu ( Srbija, Grcka, Egipat, Arabija itd.). Tako ce poslije niza dogovora i sastanaka bosanskih i hercegovackih ajana i kapetana, 1831. godine zapoceti opsti oruzani ustanak, koji je u osnovi bio uperen protiv centralne turske vlasti, a za autonomiju Bosne.

9. BORBA ZA AUTONOMIJU BOSNE POD VODJSTVOM HUSEINKAPETANA GRADASCEVICA ZVANOG ZMAJ OD BOSNE
Husein Kapetan Gradascevic Kao sto smo vec rekli U 18. i 19. stoljecu javljaju se medju

Bosnjacima pobune i otpori, ali na razlicitoj socijalnoj i politickoj osnovi i platformi od pretezno seljackih buna pa do buna u kojima ucestvuju ajani i kapetani, kao feudalni veleposjednici i glavni nosioci funkcije lokalne vlasti. Uz njih pristaju i janjicari po gradovima, posebno u Sarajevu. I jedni i drugi ustaju protiv centralne vlasti, koja im ugrozava socijalni i politicki polozaj. Janjicari su egzistencijalno ugrozeni jer drzava nastoji da ukine ovaj vojnicki red, koji se odavno izmakao kontroli, a u medjuvremenu je izgubio svoju vojnu svrshishodnost Ajani se bune jer drzava nastoji tradicionalnu lokalnu upravu, ciji su oni nosioci, zamijeniti savremenom cinovnickom administracijom. Time bi ajani izgubili svoju politicku moc. Naime, vec u prvoj polovini 18. stoljeca ucvrtila se u Bosni ustanova ajanluka, kao novog oblika vrsenja funkcija lokalne uprave u osmanskoj drzavi. Ova funkcija je pruzala veliku mogucnost njenim nosiocima za licno bogacenje putem raznih zloupotrba vlasti. Odatle pojedinci iz gornjih slojeva Bosnjackog stanovnistva vode prave male ratove da bi se domogli polozaja ajana. Vremenom ajani, regrutirani uglavnom iz najuglednijih begovskih porodica, postaju nosioci cjelokupne vlasti na podrucju jednog kadiluka. U vecini kadiluka gdje su postojale kapetanije funkciju ajana pruzeli su kapetani. Tako je doslo do spoja ajanske i vojne kapetanske funkcije u jednoj licnosti, odnosno nasljednim putem u jednoj porodici. Ova cinjenica dovodi do snaznog jacanja ekonomskih i politickih pozicija svih bosanskih kapetana, kojih je pocetkom 19. stoljeca bilo 39. Tadasnji strani posmatraci u Bosni, uglavnom konzuli velikih sila, primijetili su da su bosanski ajani, kao neosporni gospodari u kadilucima, ucinili od Bosanskog pasaluka jednu svoju osobenu konfederaciju. U cilju dosljednog sprovodjenja reformi, sultan Mahmud II, preko zloglasnog Dzelal-pase, pocinje obracun sa bosanskim ajanima fizickom likvidacijom najsilnijh medju njima. Uporedo pocinje i obracun i sa vec odavno neposlusnim janjicarima koji se sve cesce zavrsava i fizickim likvidacijama pojedinih od njih. U jednom periodu sultan je pokusao privoliti bosanske ajane da mirnim putem prihvate reforme, nudeci im polozaj muteselima, kao prvih modernoh drzavnih cinovnika. Tu su ponudu bosanski ajani odlucno odbili, cime je otvoren put direktnim oruzanim obracunima izmedju bosanskih ajana i centralne vlasti.

- 60 -

Sa ciljem izbjegavanja oruzanog sukoba, bosanki vezir Ali Namik-pasa pokusao je ponovo pocetkom 1831. godine privoliti ajane na poslusnost, odanost sultanu i prihvatanje reformi. Kapetani i ajani su odbili njegov poziv da dodju u Travnik, nego su se krajem januara sastali u Tuzli. Tu su se dogovorili da ne prihvate reforme, i da se odupru, posebno uvodjenju nove vojske i novih poreza, te ustupanju Podrinjskih nahija Srbiji. Na kraju su 5.2.1831.godine, za svog vodju izabrali Husein-kapetana Gradascevica iz Gradacca. Navedene zahtjeve bosanskih ajana Husein-kapetan je u pratnji 4.000 svojih pristalica prenio bosanskom veziru u Travniku u drugoj polovini marta iste godine. Kako su njihovi zahtjevi odbijeni dolazi do prvog veceg sukoba izmedju Bosnjaka i vojske velikog vezira, 18.7.1831.godine kod Kacanika na Kosovu, gdje je Husein Kapetan izvojevao veliku pobjedu, poslije cega ga i ostali ajani ( pretezno iz Hercegovine ), prihvataju za vodju i proglasavaju ga za bosanskog vezira, sto se odigrava u kuli Hadzi Mujage zlatara, u selu Zabilju kod Viteza. Carski vezir Namik-pasa uspio je pobjeci u Hercegovinu, a odatle preko Dubrovnika u Carigrad. Nakon toga je u Sarajevu 12.12.1831 godine objavljena autonomija Bosne. Politicki program bosanskih ajana nije bio jasan i do kraja formulisan, ali se moze reci da su uz vec spomenuto odbijanje reformi koje su, po njima suprotne islamskoj tradiciji, posebno insistirali da se ne dira u njihova posjednicka prava, te da se ubuduce na polozaj bosanskog vezira postavljaju iskljucivo domaci ljudi. To bi fakticki znacilo da bi Bosna pod politickim vodjstvom ajana, dobila autonoman polozaj u Osmanskom carstvu, slican onome kakav je Srbija dobila Hatiserifom iz 1830.godine. U pogledu polozaja ostalih slojeva muslimanskog stanovnistva i nebosnjaka, program bosanskih ajana nije predvidjao nikakve promjene. Insistiralo se jedino na prestanku rada na uvodjenju regularnih vojnih trupa ( nizama ) i novih uniformi, te zastiti prava pripadnika starog janjicarskog korpusa. U tom smislu trazilo se vracanje cjelokupne oduzete imovine, kako pobijenih, tako i onih jos zivih janjicara. Opcenito se trazila naknada za sve gubitke pretrpljene od ukidanja starih institucija i nadoknada za sve ratne troskove koje su Bosnjaci imali u sukobu sa vojskom velikog vezira. Centralna vlast, odnosno Mahmud II nije prihvatio zahtjeve ajana niti je priznao legitimnost Husein-kapetana kao bosanakog vezira. Tako dolazi do ponovnog sukoba izmedju sultana i Husein-kapetana, gdje u odlucujecem momentu dolazi do izdaje hercegovackih ajana na celu sa Ali-agom Rizvanbegovicem i Smailagom Cengicem. Oni prelaze na stranu sultana i vojska velikog vezira uz njihovu pomoc nanosi presudan poraz Husein-kapetanu na Palama kod Sarajeva, 31.5.1832. godine. Samo cetiri dana kasnije, 4. juna Husein-kapetan se jos jedanput, pred samim zidinama Sarajeva uzalud okusao u boju sa vojskom velikog vezira, kojemu su i dalje pomagali Rizvanbegovic i Cengic. Tim porazom njegov pokret je konacno propao. Za svoje usluge Ali-aga Rizvanbegovic je nagradjen izdvajanjem Hercegovine u poseban pasaluk, koji je njemu licno povjeren na upravljanje sa titulom pase. No i pred toga porta je i dalje Hercegovinu smatrala dijelom bosanskog ejaleta, posebno u vojnom pogledu.

Grb bosanskih ustanika

- 61 -

Odmah poslije poraza kod Sarajeva, Husein-kapetan Gradscevic se najprije uputio u rodni Gradacac, a potom je 16. juna 1832. godine prebjegao u Slavoniju. Ucinio je to na podrucju u blizini Zupanje. S njim je preslo jos 66 bliskih saradnika,12 zena, i 135 sluga sa 252 konja. U Slavoniji biva smjesten u Osijek odakle uspostavlja vezu sa austrijskim carem, preko kojeg pokusava od sultana izdejstvovati pomilovanje i povratak u Bosnu. Austrija mu po medjunarodnim pravilima, kao bjeguncu, omogucava privremeni boravak u Slavoniji kao teritoriji svoje carevine, ali se dalje ne zalaze za njegovu licnost jer u tome nije vidjela nikakvog interesa, a i nije htjela zbog njega zatezati odnose sa portom u Carigradu. Husein-kapetan Gradascevic je na kraju dobio oprostaj od sultana, ali uz uslov da se ne moze vratiti u Bosnu, kao da niti moze ostati u bilo kojem evropskom dijelu Osmanskog carstva. Ustvari, decidno je odredjeno da mora otici u Anadoliju. Zna se da je Gradascevic iz Osijeka otisao za Zemun, a odatle u Beograd, gdje je cekajuci na odlazak u Anadoliju, ipak izdejstvovao da mu bude odobren odlazak u Tursku. Primio je sultanov ferman u kojem je pisalo da, zajedno sa zenom i Mezar Husein kapetana Gradascevica kcerkom, koja je rodjena jos dok je boravio Osijeku, dodje u Istambul gdje ce mirno i bezbrizno zivjeti u sjenci carske milosti. Husein-kapetan je iz Beograda otpremljen u decembru 1832.godine, a njegova supruga, zbog bolesti i malog djeteta, ostala je u Beogradu i tek u martu ili aprilu 1833. godine krenula je za svojim muzem u Istambul. Zbog tesko narusenog zdravlja, a po nekima i zbog toga sto je otrovan, vec sljedece godine Husein je umro, a po istrazivanju Hamdije Kresevljakovica, sahranjen je na mezarju zvanom Ejub u Istanbulu. Na nisanu njegovog, potpuno zapustenog mezara, stoji da je to bilo 17. augusta 1834. godine. Centralna vlast se konacno obracunala sa bosanskim ajanima tek odlucnom akcijom Omer-pase Latasa 1850. godine, fizickim unistenjem i likvidacijom preostalih ajana, ukljucujuci tu i Alipasu Rizvanbegovica. Latas je posebno surovo postupao sa vec ostarjelim Ali-pasom Rizvanbegovicem, koga je u svakoj prilici ponizavao i na kraju, kod Banjaluke, ga i ubio. Sama Rizvabegoviceva izdaja Husein-kapetana i ostalih bosanskih ajana, kao svojih klasnih drugova, govori o njegovoj potpuno pogresnoj procjeni politickih prilika i tendencija u carstvu. Cudno je da je Rizvanbegovic, kao iskusan covjek i narodni prvak, mogao povjerovati da ce se u vrijeme kad je bilo ocito da se ajanluk u cijelom carstvu brutalno ukida, on kao takav jedan, moci odrzati u Hercegovini, samo zato sto je u datom trenutku ucinio jedan, koliko nelojalan toliko i necastan cin. Savremenici biljeze da je Husein-kapetan Gradascevic, kao Zmaj od Bosne, kako se najcesce sam nazivao i potpisivao, bio covjek pametan i bogat. Franjevacki kronicar fra Jako Baltic pise da se Veliki Husein, prema krscanima ponasao pravedno. Veliki borac, ratnik i patriota, Husein-kapetan se ipak slabo snalazio u diplomatiji, mada bi se moglo reci da mu je politika bila strast i usud. Svom je pokretu nastojao i u velikoj mjeri uspio, dati jedan opste bosanski karakter. Sa izuzetkom nekoliko hercegovackih ajana, uz njega je ipak pristala sva Bosna, uljucujuci tu i

- 62 -

Sandzak. Posredstvom covjeka od svog licnog povjerenja, fra Ilije Starcevica, odrzavao je veze sa susjednim austrijskim vlastima, ciju je podrsku nastojao osigurati. Ali Austrija iz svoje sebicnosti nije htjela znati za Bosnjake. Pored toga, knjaz Milos Obrenovic, u strahu za svoju tek stecenu autonomiju, drzao se prema Husein-kapetanu veoma dvolicno. Cijelu je situaciju na kraju najbolje rezimirao Vuk Karadzic u pismu Jerneju Kopitaru, datiranom u Zemunu 18.6.1832. godine U Srbiji sve po starome, a Sultan Bosnjake pokori sam. 10. ISTAKNUTI BOSNJACI U IMPERIJI Mnogo je Bosnjaka sve tri konfesije koji su postali vodece licnosti u Osmanskoj Imperiji. Osim vec pomenutih velikasa iz 15 stoljeca: Ahemed-pase Hersekzadea, Ishak-oglu sandzek-bega i Isa-bega Ishakovica (Hranusica), najveci uspon je postigla loza Sokolovica iz istoimenog sela kod Rudog. Sokolovici su pravoslavno krilo Bosnjaka. Putem danka u krvi odvedeni su u Istanbul. Prvi medju njima je uspio doseci vezirsku cast, kao Drugi vezir Deli Husrev-pasa Divana. Zbog spletki na dvoru nije uspio postati Veliki vezir, ali to je poslo za rukom njegovom unuku Husrefpasi. Rodjeni brat Deli Husref-pase Divane bio je Lala Kara-Mustafa koji je bio prvo sandzakbeg Bosne, a onda zamjenik Velikog vezira, a sam nadimak lala znaci da je bio ucitelj prijestolonasljednika, dakle princa, sina sultanovog. U ovom slucaju bio je ucitelj Selima, sina Sulejmana I Kanunija, a ozenio je sultanovu sestru Sahi Huban. Njegov sin Kara Osman bio je sandzakbeg Bosne. Druga porodica Sokolovica dala je dva brata. Prvi je Mustajbeg sandzakbeg Bosne, kasnije i pasa Budimskog sandzaka, a drugi je Lala Mehmed-pasa, takodjer bosanski sandzakbeg, a poslije i Veliki vezir. Treca linija je dala takodjer dva brata. Stariji je bio Ferhad-bega, zadnji sandzak-beg i prvi pasa Bosne, graditelj jedne od najljepsih dzamija u Bosni, koja je po njemu i nazvana Ferhadija. Njegov mladji brat Dervis-pasa, bio je prvo kapudanpasa (admiral mornarice), pa Veliki vezir. Njihova sestra je mati velikog turskog historicara Ibrahima Peculije. Cetvrto krilo Sokolovica je dalo najuticajnijeg politicara u Osmanskoj Imperiji. To je Mehmed-pasa Sokolovic Tavil (Visoki), graditelj prelijepe cuprije preko Drine. Mehmedpasa je imao jos tri brata i sestru. Kao mladic ucestvuje u Mohackoj bici 1526., sudjeluje u prvoj ospsadi Beca, 1533./35. ratuje u Persiji, a 1541. osvaja Budim. 1543. postaje kapidzibasa (zapovjednik dvorske straze) sto pokazuje koliko je povjerenje u njega imao sultan. Tada je oca preveo na islam, uskoro to cini i sa majkom, dva brata i sestrom, koju udaje za sandzakbega Bosne Sinanbega Bajramagica-Boljanica. 1546. je kapudan-pasa, a 1551. rumelijski beglerbeg (Rumelija je balkanski dio Osmanske Imperije). Tada osvaja Banat, Temisvar i Erdelj. 1555. je Treci vezir, a 1557. obnavlja Pecku patrijarsiju i svog brata Makarija stavlja za novog patrijarha (jos ce tri generacije Sokolovica zaredom dati pecke patrijarhe). 1562. postaje Drugi vezir, a sljedece godine se zeni po drugi put jer mu je prva zena Esma, kci Sulejmana II Kanunija (Zakonodavca) umrla. Od prve zene ima tri sina i kcerku. Sin Hasan je pasa Bosne, a kasnije Veliki vezir. Drugi sin Kurd je namjesnik u Hercegovini, a treci sin Ibrahim je muteselim vakufa u Beceju. Druga zena mu je kci sultana Selima II - Ismihan.

- 63 -

Od 1565. je Veliki vezir i tada osvaja Siget. Pri tome prikriva smrt Sulejmana II Kanunija da ne bi doslo do rasula u vojsci. Smiruje janjicarsku pobunu u Istanbulu i dovodi Selima I na vlast. Cetrnaest godina je neprikosnoveno vodio unutrasnju i vanjsku politiku Imperije umjesto starog Sulejmana II, nesposobnog Selima II i mladog Murata III. Govorio je arapski, persijski, turski, latinski i grcki, a bosanski je jezik uveo kao sluzebeni jezik porte, mada su se i ranije njime sluzili veliki veziri iz Bosne. Ubio ga je dervis (islmski isposnik) hamzevijskog reda 1579, a taj atentat je bio rezultat intriga protiv njega kao i protiv drugih Sokolovica i njihove prevelike vlasti. Husein-kapetan Gradascevic poznat je kao prvi politicki revolucionar za oslobodjenje Bosne od Imperije. Uspio je da se odupre po Bosnu negativnim sultanovim reformama, ali posto nije imao adekvatan nacionalni i socijalni program, njegov pokret za autonomiju Bosne nije uspio tim vise sto su ga izdali saveznici - hercegovacki begovi, o cemu je bilo vise rijci u poglavlju Borba za autonomiju Bosne. Od ostalih znamenitih Bosnjaka u Imperiji treba istaci porodice: Minetovic, Mihajlovic, Dugalic, Malkoc, Bihorovic, Bajezidegic, Sikiric, Novoseherljanin, Vuco, Maglajac, Cengic, Atlagic, Firus, Hrnjica, Dzinic, Rizvanbegovic, Kulenovic i Filipovic. Bosnjaci su dali Osmanskoj Imperiji dvadeset i cetiri velika vezira, a od 264 pase Bosanskog Pasaluka, njih sedamdeset i devet pasa (1/3) bili su Bosnjaci. 11. KULTURNA BASTINA I HISTORIJSKI NAPREDAK U VRIJEME OSMANSKE IMPERIJE Turska uprava u Bosni nastojala je iz politickih razloga da bude vjerski tolerantna. Po osvajanju Bosne Mehmed II Fatih izdaje bosanskom franjevackom biskupu fra. Andjelu Zvizdovicu, Ahdnamu (povelja sa snagom zakona) kojom se garantira sloboda ispovijedanja katolicke vjere u novonastalom pasaluku. Franjevci, koji se nalaze u Bosni od 1291., vremenom su postali veoma omiljeni kod bosnjackog katolickog puka kao nosioci pismenosti i simbol slobode. Franjevci pisu pretezno na glagoljici, ali koriste uz nju latinicu i bosancicu. U medjuvremenu franjevci Bosne: Ivan Ancic, Stjepan Matijevic, Pavao Posilovic, Stjepan Margitic, Pavao Bandulovic, Lovro Sitovic, Marjan Lekusic, Nikola Lasvanin i Vice Vicic, osim na latinskom pisu i na bosanskom jeziku. Prvi gramaticar na Balkanu Bartol Kasic 1640. navodi da svoju gramtiku pise na bosanskom jeziku. Matija Divkovic pocetkom XVII stoljeca u Bosnu uvodi latinicu. Islamizirani Bosnjaci i dalje su zadrzali svoj bosanski jezik i svoje pismo - bosancicu. Postepeno, prvo visi slojevi uvode arapsko pismo, a kasnije se ono prilagodjava potrebama bosanske fonetike i zovu ga arabica. Prvi rijecnik bosanskog jezika napisao je Muhamed Hevaija Uskufi 1631., dakle 187 godina prije prvog srpskog rijecnika. Taj prvi rijecnik "Potur Sahidija" pisan je doduse na arabici. Jedan od cetiri sacuvana primjerka nalazi se u Univerzitetskoj biblioteci u Uppsali, u Svedskoj. Drugi rijecnik bosanskog jezika nastao je 1748., treci 1762., cetvrti 1798., peti 1828. ( iste godine kada se pojavio rjecnik Vuka Stefanovica Karadzica), sesti 1836., sedmi 1868. autor je Otto Blau, stampa ga u Lajpcigu, osmi je 1884. sastavio Djordje Popovic, a deveti 1912. Ahmed Kulender.

- 64 -

Jos od doba Kraljevine Bosne svi franjevacki samostani imali su biblioteke u Fojnici, Kresevu, Kraljevoj Sutjesci, a 1537. osnovana je prva bosnjacka biblioteka u sklopu Gazi Husref-begove medrese. 1631. otvorena je prva biblioteka u Banjaluci, a 1706. u Travniku. 1537. osnovana je Gazi Husref-begova medresa, najstarija visokoskolska ustanova na Balkanu. U Bosni se tada javlja alhamijado knjizevnost (alhamijado - napisano nearapskim jezikom). Znacajni i brojni bosnjacki pisci na orijentalnim jezicima i alhamijadu su: Mahmud-pasa Andjelovic Adni, Nerkesi, Nihadi, Hadzi Dervis Mostarac, Ahmed Semsudin Sarajlija, Resid, Hadzi Jusuf Livnjak, Talib, Hadzi Dervis Zurgic, Abdulkerim, Mevlana Ajas, Saudi, Ali Dedo, Dervispasa Bajezidegic, Hasan Kaimija, Ejubi Mustafa Mostarac, Hasan Kjafi Pruscak, Sejh Jujo, Alamek, Mahmudi Bedrudin, Mehmed El Bosnevi, Fevzi Mostarac, Ridvan Hrvat, Saban Nevesinjac, Medzazi, Lamekani, Abdudlah Gaibija Livnjak, Mehmed Mejli, Resid, Alaudin Sabit Uzicanin, Fevzija Blagajac, Vehbi Bosnevi, Habiba Stocevic - prva poznata bosnjacka pjesnikinja, Ibrahim Kazaz Bosnjak, Seid Abdulvehab Ilhamija, Umihana Cuvidina, Mustafa Firaki, Fejzo Softa, Mula Mustafa Baseskija (Ljetopisi u 28 kniga), Abdurahman Siri, Fadilpasa Serifovic, Muvekit (prvi Bosnjak koji je napisao historiju Bosne), Arif Hikmet Rizvanbegovic, Habiba Socevic, Mehmed Enver Kadic itd. Preko dvjesto pisaca dala je Bosna u turskom periodu, a oni su pisali na bosanskom, arapskom, turskom i persijskom jeziku. Od tog doba u bosanski jezik ulazi niz orijentalizama koji nisu svojstveni kao knjizevni izraz ni u hrvatskom ni u srpskom jeziku. Po gubitku budimskog sandzaka Bosnjaci se vracaju u Bosnu i donose izvjestan fond madjarske leksike, a ratovanjem na zapadu usvajaju i germanizme. U Bosnu su Turci donijeli poseban pozorisni lik po kojem se i zove cijelo pozoriste - Karadjoz (turski: crnooki). On je glavni lik teatra sjena. To je pozoriste kombinacija lutkarskog glumista i sjena i bilo je veoma omiljeno sirom Bosne - posto su njegovu osnovu cinili socijalni humor i satira. Usljed cestih ratova i pomora zbog epidemija znatno se mijenja demografska slika Bosne. Neki krajevi Pasaluka bukvalno ostaju pusti. Zbog toga turska uprava iz Srbije dovodi srpski narod i naseljava ga na podrucju Like, Krbave, Bosanske Krajine i Kninske krajine. Najvecim dijelom to su martolozi, placeni cuvari Imperije, cuvari kraja drzave - krajisnici i vlasi - stocari. Sultan Abdul Medzid I pokusao je Imperiju izvuci iz socijalne i politicke zaostalosti. 1839. donosi Hatiserif do Dzulhane (hatiserif - sultanov ukaz) kojim potvrdjuje svim svojim podanicima, bez obzira na vjeru i narodnost, pravo na zivot, vlasnistvo i cast, a feudalne vojne formacije (ranije spomenute kapetanije) zamjenjuje redovno regrutiranom vojskom. Hatihamajunom (poveljom) iz 1856. isti sultan nastoji jos vise da modernizira tursko drustvo. Priznaje se vjerska, gradjanska i politicka ravnopravnost svih ljudi Imperije. Taj period bosanske historije zove se tanzimat (reforma). Ishod svega toga je, da 1856. Bosna biva preuredjena u vilajet (pokrajinu) sa valijom (guvernerom) na celu. Zidovi (sefardsko krilo - spanski Zidovi) dosli su u Bosnu 1557. i nastanili su se u gradovima. Bavili su se svojim karakteristicnim profesijama, a narocito zlatarstvom, urarstvom, staklarstvom i farmaceutikom. Najveci njihov

- 65 -

kulturni spomenik tog vremena je Sarajevska Hagada (legenda), zbornik hebrejskih prica i molitvi, a nastala je u 15 stoljecu. Bosna je jedina zemlja u kojoj nisu Zidovi zivjeli po getima. U Bosni je osim hidzretskog racunanja vremena 1582. godine uveden i gregorijanski kalendar, umjesto starog julijanskog kalendara. Kad je vec rijec o kalendarima, iskoristit cu priliku da na ovom mjestu, nesto vise kazem o Islamskom kalendaru i hidzretskoj godini, kao i o razlici izmedju julijanskog i gregorijanskog kalendara.

Islamski kalendar: Bosnjaci su sate i dane, mjesece i godine, racunali prema islamskom
mjerenju vremena i islamskom kalendaru. Dan je bio podijeljen na dva dijela od po 12 sati. Sati su se brojali od zalaska sunca, tako da je jedan sat bio sat poslije zalaska sunca, a u zoru je bilo 12 sati.Tada su se poceli racunati dnevni sati, tako da je u trenutku zalaska sunca ponovo bilo 12 sati.Takvo racunanje vremaena u narodu se poslije austro-ugarske okupacije nazivalo alaturka. No bez obzira na sate ljudi su svoje obaveze rasporedjivali i pilagodjavali prema vremenu pet obaveznih dnevnih molitvi (vakat-namaza). Kako su licni ili osobni satovi bili skupi i rijetkost, to su u bosanskim gradovima podizane sahat kule da bi se ljudi mogli ravnati prema dnevnim obavezama. Takve sahat kule, kao spomenici materijalne kulture, se i dan danas nalaze u mnogim bosansko-hercegovackim gradovima. Inace, muslimanska ili hdzretska godina ima 354 dana. Sastoji se od sest lunarnih mjeseci od po 30 dana i set mjeseci do 29 dana, sto znaci da je za 11 dana kraca od solarne godine. Tako se utvrdjeni dogadjaji u muslimanskom kalendaru svake godine pomjeraju za 11 dana unazad. Nova hidzretska godina pocinje prvog dana mjeseca Muharrema i nije pracena nekim posebnim ceremonijalima. U novije se vrijeme eventualno u nekim dzamijama odrzavala akademija sa predavanjem o znacenju i znacaju Hidzre. Studenti Vise islamske serijatsko-teoloske skole u Sarajevu su, primjera radi, svojevremeno redovno odrzavali takve akademije uoci muslimanske Nove godine. Za pocetak racunjanja muslimanske ere uzeto je preseljenje (hidzra) Muhameda a.s. i njegovih prvih sljedbenika iz Meke u Medinu, u petak 1. Muharrema, odnosno 16.7. 622. godine. Sedamdeset godina kasnije, treci halifa Omer je uveo racunjanje vremena po Hidzri. Vracamo se sada kulturnim prilikama u Bosni za vrijeme Osmanskog carstva. Naime, tek u 19. stoljecu dolazi do liberalizacije odnosa u kulturi, prosvjeti i vjerskim pitanjima. Najvazniji srpski tribun Bosne je Vaso Pelagic cije prosvjetiteljstvo izmedju ostalog ima za cilj i oslobodjenje pravoslavaca Bosne od turske vlasti i njihovo promoviranje u srpsku naciju. Ivan Frano Jukic Banjalucanin stampa prve novine u Bosni "Bosanski prijatelj" 1850. na latinici, a za njim slijedi "Bosanski vijesnik" 1866. 1851. godine Jukic stampa prvu historiju Bosne "Zemljopis i poviesnica Bosne". Od tada se pocinje sistematski razvijati ideja bosnjastva cija je teza da su Bosnjaci trojedan narod u Bosni koji pripadaju islamskoj, katolickoj i pravoslavnoj konfesiji. Uspostavljanjem vilajeta u Bosni, vilajetska Vlada pocinje stampati "Bosnu", list na tri pisma: arabicom, turskom i cirilicom. Uporedo u Sarajevu izlazi "Dzulseni Saraj" ("Sarajevski cvjetnik"), a u Mostaru "Neretva". Bosna 1867. dobiva "vilajetski Ustav". Ali takva liberalizacija nije donijela nikakve socijalne napretke, sto dovodi 1875. do ustanka koji je iscenirao Zapad, a kulminirat ce tri godine kasnije okupacijom BiH od strane Austrougarske Imperije.

- 66 -

V. BiH U AUSTROUGARSKOJ IMPERIJI

1. OKUPACIJA BOSNE Berlinski Kongres 1878. godine Kao sto smo vec rekli 1875. godine pocinje ustanak pobunom srpskih seljaka u Hercegovini, koji potom zahvata cijelu Krajinu i dijelove Istocne Bosne, da bi se potom prosirio sve do Sandzaka. U ovom ustanku vrlo malo je bilo Bosnjaka islamske vjeroispovijesti. Neposredni povod za ovaj ustanak bio je razrez i ubiranje desetine za narednu godinu, sto znaci da su razlozi tog ustanka bili socijalne prirode, ali je on ideoloski motiviran i borbom za ocuvanjem vjere, u cemu su prednjacili pravoslavni svestenici. Kasnijim ulaskom Srbije i Crne Gore u rat protiv Turske, ti socijalni motivi ustupaju mjesto eminentno politickim zahtjevima iz kojih se profiliraju ideje srpskog nacionalnog ujedinjenja, tako da se moze zkljuciti da je ovaj ustanak ustvari bio smisljeno isceniran i sa Zapada i sa Istoka. Jos od Napoleonovih ratova ( 1813.-1814. ), kada Austrija dolazi u posjed citave Jadranske obale ( od Istre do Boke Kotorske ) Monarhija se diplomatski i vojno sprema za osvajanje Bosne. S druge strane Rusija preko Bugarske, Srbije i Crne Gore, kao toboznja pravoslavna majka i zastitnica nastoji da suzbije austro-ugarske tendencije da ovlada Balkanom.Medjutim, Djula Andrasi, kao ministar inostranih poslova Monarhije, vuce diplomatske poteze tako sto Bosnu sve vise predstavlja kao opasno i nesigurno podrucje gdje je neophodno potrebno uvodjenje modernih ekonomskih i politickih reformi. On upravo propagira da su Otomanske vlasti nesposobne izvrsiti neophodne reforme i da to moze uciniti samo jedna jaka i nepristrana sila, odnosno sama Austro-Ugarska. Poslije nekoliko pokusaja konacno mu polazi za rukom da se sazove kongres velikih sila 13. juna 1878. godine u Berlinu. Na tom kongresu formiran je prijedlog da se Austro-Ugarskoj povjeri mandat da upravlja Bosnom, sto su sve sile prihvatile osim Turske, ciji predstavnici isticu da bosanski Muslimani odlucno traze da ostanu pod Turskom i da je Porta pripremila nuzne reforme. Na osnovu kasnije, nesto kompromisnije izjave turskih diplomata, Bizmark objavljuje da je Austro-Ugarska dobila mandat da upravlja Bosnom. Na sam dan potpisivanja ugovora 13. jula 1878. godine, turski delegati su poslije upornog insistiranja uspjeli da izdejstvuju pismenu izjavu, iz koje se vidi da suverena prava Njegovog Carskog velicanstva, na pokrajine Bosne i Hercegovine, nece pretrpjeti nikakve promjene aktom okupacije i da ce se okupacija smatrati kao privremena, a da ce dvije vlade ustanoviti pojedinosti oko okupacije odmah po zakljucivanju Kongresa. Predstavnicima Srbije, kao ni vodjama bosansko-hercegovackih ustanika nije ni dozvoljeno da uzmu rijec na Kongresu. Veliko-nacionalni planovi o pripojenju Bosne, Srbiji, su se istopili pred oktroiranim odlukama velikih sila. Muslimansko stanovnistvo u Bosni, uznemireno i sa strahom je pratilo sta se desava na Berlinskom kongresu.

- 67 -

Ustvari, u Bosni se vec u proljece 1878. naslucivalo da bi moglo doci do austrougarske okupacije. Zato je vec 5.6.1878. u Sarajevu formiran Narodni odbor za otpor okupaciji. Narodni odbor je iznudio ostavku Velipase, vojnog komandanta Bosne, cime je Turskoj i Evropi otvoreno stavljeno do znanja da ce, protivno naredjenju iz Istanbula, Bosnjaci pruziti oruzani otpor KuK vojsci. 27.7. Narodni odbor je protjerao zadnjeg bosanskog valiju Mahzar-pasu i sve ostale visoke cinovnike turske administracije i istog dana formira svoju Narodnu vladu u kojoj su vojni poslovi povjereni Smail-begu Selmanovicu i Muhamedu Jamakosmanovicu, policija Abidagi Gacaninu i Ahmedu Naki, a uprava telegrafa Serifu Zildzicu. Dan kasnije, 28.7.1878. austrorugarska vojska ulazi u Bosnu i okupira je cijelu, kao i Novopazarski sandzak, a sve to na osnovu odluke Berlinskog kongresa na kojem niko nije zastupao interese bosanskog stanovnistva. Veoma je vazno napomenuti da, ni tada, jos nigdje ni u administraciji ni u svakodnevnom obicnom zivotu, to sveukupno stanovnistvo, taj narod u Bosni, ne nosi nacionalno ime, nego samo vjersko ime, dakle nacija jos kao politicki osvjescena populacija ne postoji, postoje samo: muslimani, katolici i pravoslavci. Sta vise, nacionalno ime Bosnjak bijase zbog vjerskog ustrojsva Turske Imperije sasvim potisnuto tako da je narod Bosne postao nacionalno "bezimen". Malobrojni su bili oni koje je katolicka i pravoslavna crkva uspjela da u Bosni nacionalno "osvijesti" katolike u Hrvate a pravoslavne u Srbe. Bosnjake nije imao ko da "osvijesti" u tom smislu jer su bosnjacki intelektualci i sami bili politicki neprosvijeceni. Bosnjaci (uglavnom muslimani i jedan dio pravoslavaca) su sve do 20.10.1878. godine, sirom Bosne pruzali veoma ogorcen otpor novom okupatoru u preko sezdeset bitaka. Najsnazniji otpor je bio u Bosanskoj Krajini, ali za njim nisu mnogo zaostajale bune i u Hercegovini. AustroUgarska je u ovim bitkama izgubila oko 6.000 vojnika. Od armije koja je u pocetku brojala 8.200 vojnika dosla je do cifre 200.000 tada najbolje opremljene vojske. Dakle,Kulturna misija i emincipatoprska zadaca Austro-Ugarske obezbjedjuje se sa 200.000 vojnika, sto je do tada najveca vojna sila koja je na Bosnu u cijeloj njenoj dotadasnjoj historiji ikada upucena. Po austrijskim izvorima odbranu BiH cinilo je 90.000 boraca. (Od sada cu koristiti dva toponima: (Bosna) i (Hercegovina), jer je Austrougarska, od ovog perioda, uvela pojam Bosna i Hercegovina. Kao prvi organ austro-ugarske vlasti u BiH je formiran prijeki sud, kojeg je komandat okupacione vojske Filipovic uspostavio u Doboju jos 4.8.1878. godine. Time je BiH ponovo izgubila sansu da bude samostalna i poslije 415 godina Otomanske vlasti, dobila je novog evropskog gospodara. Austrija, samo formalno zbog diplomatskih razloga priznaje sultanovo suverenstvo u BiH, a istovremeno trazi da kontrolira Limsku dolinu i Novopazarski sandzak u cemu i uspijeva ( djelimicnu kontrolu i dalje zadrzava Turska ). Okupacijom od strane Austrougarske, drzavno-pravni polozaj BiH je nedefinisan, a mnogi teoreticari su smatrali da predstavlja i pravnu anomaliju. Sultan ostaje kao legitimni suveren BiH, a stvarna vlast i uprava su u rukama Austro-Ugarske. Odmah poslije izvrsene okupacije Austrija na sve nacine pokusava da ubijedi Bosnjake islamske vjeroispovijesti da im se garantuje sloboda vjeroispovijesti, da se jamci pravo odrzavanja veza sa svojim duhovnim poglavarom u Carigradu, da u javnim molitvama pominju sultana i da na

- 68 -

dzamijama isticu Osmansku zastavu. U samom startu, Austro-Ugarska zeli stvoriti privid da radikalno mijenja zateceni sistem. Svoju aktivnost primarno usmjerava na finansijske, carinske i poreske poslove. Da bi pospjesila ulazak kapitala u BiH austrugarska politika forsira izgradnju saobracajnica i daje garancije za ulaganja u industriju. Za vrijeme okupacije sva mjesta su povezana makadamskim cestama. Izgradjeno je oko 150.000 km zeljeznicke pruge uskog kolosijeka. Zatecena turska pruga normalnog kolosijeka Banja Luka-Dobrljin (104 km) popravljena je i spojena sa prugama Monarhije. Odmah u pocetku poduzimana su geoloska istrazivanja i sredjivanje geoloske karte, sanira se teren za eksploataciju rudnog blaga, posebno uglja, zeljeza i nekih minerala. U Tuzli se formira prva moderna solana na Balkanu, otvara se rudnik i zeljezara u Varesu, pocinje gradnja zeljezare u Zenici itd. U preradjivackoj industriji uzgoj i prerada duhana zauzimaju prvo mjesto, sto je od narocitog znacaja za Hercegovinu. Dolazi do pravog prevrata gradjevinarstva, te izgradnja prvih kapaciteta u hemijskoj industriji ( sodara u Lukavcu, pogoni u Teslicu ). Razvija se i prehrambrena, tekstilna i graficka industrija. Bez obzira na kolonijalni odnos prema BiH, mora se priznati da je Austro-Ugarska za cetiri decenije ostavila mnoga dobra koja su i danas u funkciji i od kojih su neka imala i evropsku reputaciju. Veliko-srpska historiografija i propaganda je decenijama, sve do danasnjih udzbenika za historiju, vrlo jednostavno, Austro-Ugarsku predstavljala samo kao mrsku Monarhiju i eksploatatora. Ako se razlozi za takvu srpsku politiku mogu pronaci u agresiji Austro-Ugarske na Srbiju 1914. godine i u strasnim zrtvama koje je Srbija u tom ratu podnijela, to ne znaci da sve sto je Austro-ugarska uradila u BiH, bio promasaj, prevara, otimacina i eksploatacija. Materijalne cinjenice naprosto govore suprotno. Privredne i socijalno-politicke promjene koje dolaze sa okupacijom mijenjaju demografsku kartu BiH. Naime, s dolaskom Austro-Ugarske, koja je oznacena kao katolicka, anti Slavenska ,kaurska i sl, Bosnjaci islamske vjeroispovijesti se nalaze u velikom, prije svega, u emocionalno-psiholoskom procjepu: Izmedju neminovnoscu da gotovo preko noci odbace Istok i istocno i nemogucnosti da prihvate Zapad i zapadno. Radikalni kulturni preokret ove Bosnjake dovodi u poziciju ekonomske ugrozenosti, kulturne i emocionalno-psiholoske nestabilnosti, nesnalazenja pa i do svojevrsnog fatalizma. Rezultat toga je da se znatan broj iseljava u one nase krajeve koji su jos pod turskom vlascu ili pak u Azijsku Tursku. Gradsko stanovnistvo se postepeno povecava, jer s novom vlascu dolazi vojska, cinovnistvo poduzetnistvo, industrijski radnici, intelektualci i sl. Iz drugih dijelova monarhije doselilo se oko 200.000 hiljada ljudi, a iselilo se oko 150.000 domaceg stanovnistva i to najvise Bosnjaka islamske vjeroispovijesti sto dovodi do njihovog znatnog pada u udjelu sveukupne populacije ( od 38,73% u 1879. na 32,25% u 1910. god.). Upravo u vrijeme kad se kod drugih juznoslavenskih naroda javljaju nesto izrazeniji oblici nacionalnog osvjescivanja i isticu zahtjevi za nacionalnim okupljanjem i oslobadjanjem, kao da kod Bosnjaka islamske vjeroispovijesti otpocinje proces etnickog ucahurenja, zatvaranja u sebe, u svoju patrijarhalnu kulturu i sl. Doduse Austrija sa posebnom taktikom pristupa vjerskim osjecanjima ovog dijela Bosnjackog naroda, bitnije ne dira ni u agrarne odnose. Vjerske ustanove i dalje ostaju najznacajniji faktor u njhovom prosvjecivanju, a takav nacin prosvjetnog rada nije mogao zadovoljiti ni po materiji ni po metodama zahtjeve savremenog zivota. U vezi sa ovim javlja se potreba za svjetovnim i strucnim obrazovanjem sto ovi Bosnjaci tesko prihvataju

- 69 -

jer svjetovno obrazovanje smatraju kao sredstvo koje rusi temelje morala i tradicije. Ovakvo shvatanje dovesce do dalekoseznih posljedica na ukupne tokove klasno-nacionalne emancipacije Bosnjacko-islamskog naroda. Krajem 1881. godine Austro-Ugarska donosi zakon kojim se BiH stanovnistvo obuhvata uslovnom vojnom obavezom, sto je bila krupna promjena, obzirom da katolicko i pravoslavno stanovnistvo za vrijeme cijele Otomanske vladavine nije imalo tu obavezu. Kao reakcija na taj zakon dolazi do pobune pravoslavnog i muslimanskog stanovnistva koja poslije dva mjeseca biva ugusena a kao posljedica dolazi to, da se uprava u Bosni povjerava veoma energicnom BENJAMINU KALAJU, koji odmah donosi mjere za jacanje vojske, zandarmerije i cinovnickog aparata. Pojacava sredstva kontrole i tzv preventivne cenzure. Da bi smirio politicke prilike on pokusava pridobiti vodece slojeve naroda i vjerske dostojanstvenike. Sve mjere preduzima da uspostavi kontrolu i jurisdikciju nad vjerskim zajednicama u BiH. Vjestim manevrom uspijeva uspostaviti kontrolu nad pravoslavnom crkvenom hijerarhijom, tako sto Monarhija, marta 1880. godine, zakljucuje konvenciju s Carigradskom patrijarsijom, po kojoj austrijskom caru pripada, uz placanje godisnje naknade, pravo da sam imenuje mitropolita i episkopa i da ih predlaze patrijarsiji radi ispunjenja kanonskih formalnosti. Isto tako monarhija nastoji da za svoju politiku pridobije katolicki kler. Ona nije bila odusevljena bosanskim franjevcima koji su imali veliki ugled u narodu. Poslije duzih pritisaka, Austrougarska je ( 8. 4.1881. godine ) uspjela da u Vatikanu potpise Konkordat o uvodjenju svjetovne katolicke hijerarhije u BiH. Ovim ugovorom uspio je austrijski car da imenuje nadbiskupa i biskupe u BiH. Da bi islamsku hijerarhiju jos vise odvojila od Istanbula, od "majke Turske" koja se prema BiH ponijela kao maceha, austrougarske vlasti uspostavljaju instituciju ulema medzlisa (vrhovna islamska vjerska uprava u jednoj zemlji) sa reis-ul-ulemom (vrhovni vjerski islamski poglavar u jednoj drzavi) na celu. Sarajevski muftija Omerovic je postavljen za prvog reis-ululemu, cija nadleznost pored BiH, se protezala i na Sandzak. Po dolasku na celo bosanske drzave Kalaj je nastojao da vodi politiku ravnoteze izmedju tri konfesije, a ujedno stvara i prostor za svoju novu nacionalnu politiku, koja polazeci od vjerske tolerancije i postivanja pariteta, imala za cilj da u domacem stanovnistvu razvije i ucvrsti osjecaje zemaljske, bosanske posebnosti, odnosno narodnosti. Kalaj je isticao bosanstvo nasuprot razlicitima nacionalnim idejama, ali je srpska i hrvatska propaganda to tumacila kao izmisljotinu i fikciju. On se branio time sto je isticao da nije on izmislio ime Bosna i Bosanci pa prema tome ni bosanstvo kao ni bosanski jezik. Naime, sto se jezika tice, situacija je bila takva da je od pocetka okupacije BiH, u sluzbenoj upotrebi bio hrvatski jezik, a koji vec u septembru 1879. godine, odlukom zajednickog ministarstva biva zabranjen . Od tada se uvodi naziv zemaljski jezik koji se za vrijema Kalajeve uprave zamjenjuje nazivom bosanski jezik. Kalaj nadalje istice da on nije izmislio ni antagonizme izmedju konfesija, odnosno naroda koji cine bosansko stanovnistvo, ali i pored tih antagonizama stanovnici Bosne zovu sebe Bosancima ili Bosnjacima. On je, otkako se nalazi na celu uprave u BiH, zapazio da se ova zemlja uvijek osjecala kao nesto posebno i zato je zadatak njegove uprave da kod Bosanaca budi i razvija osjecaje drzavnosti, i to velike drzavnosti. U svakom slucaju pitanje Bosnjastva je vrlo kompleksno, i do danas vrlo malo istrazivano.Gledano iz ugla aktuelnih dogadjanja u BiH, mnogi Kalajevi stavovi izgledaju

- 70 -

lucidni, ali ne mogu se tek tako diskvalifikovati i predstaviti samo kao austrijsko nastojanje da se eliminisu srpski i hrvatski nacionalni pokreti. Ono je u krajnjem slucaju vezano i za polozaj Muslimana i silne kontroverze oko njihovog nacionalnog imena. 2. BORBA ZA VJERSKU I KULTURNO - PROSVJETNU AUTONOMIJU U BiH otpocinje prava utakmica u borbi za vjersku i kulturno-prosvjetnu autonomiju, koja je kod Srba i Bosnjaka-muslimana s pocetka bila potaknuta i kao odgovor na povlasteni polozaj Hrvata, kao katolickog stanovnistva. Borba Bosnjaka-muslimana se narocito ogledala u borbi za vakufsko-mearifsku autonomiju. Naime, Vakufi su u tradiciji islamskih vjernika veoma vazna institucija i u najkracem bi se moglo reci da su oni zaduzbina poboznih i plemenitih muslimana koji su u cilju da se Bogu priblize i da u potomstvu sacuvaju lijep spomen zavjestavali svoje imanje u vjerske, prosvjetne i humanitarne svrhe. Jedan od najveci vakufa u historiji Osmanskog carstva bio je Husrev-begov vakuf, od cijih sredstava su napravljene mnoge impozantne gradjevine, biblioteke medrese, hamami i sl, a funkcionisao je sve do Drugog svjetskog rata. Koliko su vakufi bili prisutni u Bosni vidi se i po tome sto se mnogi gradovi nazivaju tim imenom: Donji i Gornji Vakuf, Skender Vakuf, Kulen Vakuf, Varcer Vakuf ( danasnji Mrkonjic Grad ). Sama institucija vakufa datira iz pocetnih dana islama. Smatra se da je Omer, drugi halifa po redu, prvi zavjestao jedan dio svog imanja. Muhamed je odobrio i prihvatio taj cin rijecima: Uzapti svoje imanje i stavi ga van prometa tako da ga niko ne moze ni prodati ni naslijediti i odredi da se prihodi toga imanja trose na pobozne i humane ciljeve. Lijepo je to i bogu ugodno djelo . U serijatskim propisima decidno je odredjeno ko moze uvakufiti i kakvu imovinu, kako mora biti sacinjena vakufnama ( svojevrsno zaduzbinsko pismo ) i sta ono mora sadrzavati. Jasno su bila odredjena i prava Mutevelije ( upravitelja vakufa ), te nadleznosti kadije kao nadzorne vlasti. Jedna grupa uglednih Sarajlija u dogovoru sa prvacima iz nekih drugih gradova, 1886. godine obraca se caru sa zahtjevom da se Bosnjacima-muslimanima dozvoli da mogu svojim vakufima upravljati po nacelima samouprave, bar u onoj mjeri u kojoj je to dozvoljeno i drugim vjeroispovijestima. Ova borba za vakufsku autonomiju je vazna iz razloga sto je to pocetak procesa modernog politickog organizovanja Bosnjaka-muslimana. On ce poslije pocetnih zahtjeva za autonomijom vjerskog zivota, pocetkom 20 vijeka prerasti u eminentno politicki zahtjev za autonomijom Bosne i Hercegovine.U to vrijeme dolazi i do tjesnje politicke saradnje izmedju Srba i Bosnjaka-muslimana, jer i jedni i drugi vode borbu za vjersko-prosvjetnu autonomiju, a politicki se ujedinjuju i zbog bojazni veliko-hrvatskih tendencija koje su se inace ocitovale jos u startu bosanske okupacije od strane Austrije. Medjutim i u ovoj politickoj srpskomuslimanskoj saradnji bilo je nesporazuma koji su se uglavnom odnosili po agrarnim pitanjima. Od pocetka 1907. godine okupaciona uprava monarhije izrazava spremnost za udovoljavanje muslimanima u pogledu njihove daljne vjersko prosvjetne autonomije iako u stvarnosti sa tim pitanjima oteze sve do cina same aneksije. Car je tek 1909. godine sankcionirao Statut za autonomnu upravu muslimanskih vjerskih i vakufsko mearifskih poslova. Ova dobivena autonomija vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova je bitna jer se ubrzo pokrecu zahtjevi i za drugim autonomnim pravima.U takvoj situaciji jedan dio Bosnjaka sve se vise

- 71 -

okrece ka zahtjevima za autonomijom BiH, a jedan dio posebno iz reda begovata, spreman je da prihvati i Monarhiju, posebno ako ona zastiti njihove interese u agraru. Srbi traze oslobadjane od Austrije i samo u tom cilju ( kao dio politicke strategije ) prihvataju i suverenstvo sultana nad Bosnom, smatrajuci da ce tako lakse ostvariti svoj cilj - ujedinjenje sa Srbijom. Ni jedna od ovih koncepcija nije odgovarala Hrvatima i njihovim nacionalnim teznjama, gdje je ideal bila Velika Hrvatska, tako da pocev od 1890. godine zaostravaju se srpsko-hrvatski sukobi upravo na pitanju svojatanja Bosne. Poslije abdikacije Milana Obrenovica ( 1889. ) na vlast u Srbiji dolaze radikali koji sve manje postuju tajno preuzete obaveze prema Austro-Ugarskoj ( da nece voditi neprijateljsku propagandu prema Austro-Ugarskoj upravi i BiH ) i postepeno preko teza o jezickoj narodnosti reaktiviraju stare Garasaninove i slicne programe koji vide sve Srbe okupljene u jednoj drzavi. Srpska propaganda se sve vise siri narocito preko nacionalistickih drustava, uz aktivnu ulogu pravoslavne crkve i svestenika koji su najveci agitatori. Istodobno su katolicki Hrvati u BiH koji su se odgajali na liberalnim franjevackim tradicijama ilirizma i Strosmajerova jugoslavenstva, sve vise pristajati uz Starcevicevo integralno hrvatstvo. S obzirom na konstalaciju odnosa, sastav stanovnistva u BiH, njen status unutar Monarhije, medjunarodne obaveze i sl, ocito je da ni srpski ni hrvatski nacionalisticki pokreti nisu mogli racunati na uspjeh bez pridobijanja muslimana. Dakle, bitka za Bosnu, bila je bitka za muslimane i tako ce to trajati do dana danasnjeg. To dobro uocava uvazeni prof. dr. Ivo Banac, a sto se vidi u njegovoj izjavi kada kaze: Otuda su proistekli zahtjevi zanacionalizacijom muslimana, tj. za njihovo svrstavanje bilo u hrvatsku bilo u srpsku nacionalnost. Otuda su s obje strane, srpske i hrvatske, proistekle tvrdnje, znanstvene, i historicarske, o srpskom i hrvatskom statusu muslimana. Rezultat tih sporenja bilo je Bosnjastvo, kao prvo obrambeno sredstvo ponosnih muslimanskih spahija protiv nacionalnih pokreta nekadasnjih njihovih podloznika. 3. ANEKSIJA B i H Austro-Ugarska je pocev od okupacije BiH 1878. godine, strateski planirala trajno zaposjedanje BiH. Za taj korak kljucno je bilo drzanje Rusije, te unutrasnje stanje u samoj Osmanskoj imperiji. Na sjednici austrougarske Zajednicke vlade 11.12.1907. godine fakticki je odobren projekat aneksije bez obzira na sve konsekvence. Vec u septembru iduce godine, predstavnici Bosnjackog i Srpskog naroda upucuju predstavku bosanskom ministru Burjanu ( koji je na ovu funkciju dosao poslije Kalajeve smrti ), u kojoj se trazi sto skorije donosenje Ustava za pripadnike BiH, i to bez rjesavanja drzavno-pravnog polozaja BiH. U ovoj predstavci se istice da je potrebno donijeti suvremeni Ustav koji ce se bazirati na zajednickom interesu, slobodi i ravnopravnposti bez obzira na vjeru i naciju, zahtjevi za slobodnim demokratskim izborima kao osnovu pravne drzave, uspostavljanje parlamenta sa zakonodavnom i izvrsnom vlascu i td.

- 72 -

U to vrijeme odnosno jula 1908. godine u Turskoj se izvodi Mlado-Turska revolucija i donosi se Ustav s parlamentarnom vladom, sto ce Kajzer kasnije, povodom proklamacije aneksije istaci kao glavni povod pripajanja Bosne, kao toboze BiH se prije toga nije mogao dati ustav, jer to je trebao da ucini sultan kao pravi suveren. Kakvo li licemjerstvo i cinizam monarhijske politike, jer do tada se upravo sultanovo suverenstvo nad BiH na sve nacine minimiziralo i fakticki osporavalo. Ustvari, u pozadini svega toga je interes beckog kapitala za eksploatacijom Balkana, otvaranjem novog trzista i sveukupni germanski prodor na istok kroz projekt realizacije Bagdadske zeljeznice koja bi povezala Evropu sa Bliskim istokom, a zapravo zbog nafte koja se tek pocela koristiti u Evropi, sto govori da su austrijanski politicari bili veoma dalekovidni. Pravi razlozi da se pristupi aneksiji jeste ocjena povoljnosti medjunarodnih okolnosti kao sto su: Otomansko carstvo je duboko potreseno mlado turskom revolucijom, a zaokupirani su i bunama i otimanjem drugih sila o raspadajuce carstvo. Rusija je oslabljena revolucijom iz 1905. godine i sa teskim ranama zbog poraza sa Japanom. Ojacala Njemacka, kao nova velika evropska sila daje zdusnu podrsku Austro-Ugarskoj, narocito u balkanskoj politici. Nedovoljno odlucna Engleska i Francuska, koje su se i same zaplele u svojim mocnim kolonijalnim carstvima. Srbija i Crna gora, kao zemlje na Balkanu, nisu zabrinjavale Austriju, a pogotovo mala Crna Gora koja osim simbolike ruske predstraze na Balkanu i nije mogla igrati ozbiljnu ulogu. Za aneksiju je pridobijena i Bugarska, koja ce dva dana prije aneksije proglasiti svoju samostalnost. No, Monarhija diplomatsko pokrice aneksije trazi u drugim razlozima, sto se najbolje vidi iz pisma Franje Josifa ruskom caru: Radi se o polozaju BiH. Ove dvije provincije dostigle su u posljednje vrijeme, blagodareci nesumnjivom staranju moje vlade, visoki stepen duhovnog i ekonomskog razvitka. One s pravom teze blagodetima autonomne i ustavne uprave, sto moja vlada ne smatra mogucim da im dalje otkazuje imajuci u vidu nepredvidjene dogadjaje koji su se desili u Turskoj. Medjutim ne moze se zamisliti da je moguce pristupiti davanju ustava Bosni i Hercegovini prije konacnog sredjivanja pitanja o buducem politickom polozaju tih provincija.Ustvari, ne uzimajuci u obzir politicke koristi nego imperativnu neophodnost opsteg polozaja, prisiljen sam da pristupim aneksiji Bosne i Hercegovine. U proklamaciji, upucene Bosancima i Hercegovcima, su pored obecanja u zasebnoj upravi, definisanju jasnog pravnog polozaja obiju zemalja, poteze i pravo Ugarskog prijestolja na ove zemlje ( Mi potezemo prava nase suverenosti na BiH i hocemo, da se i na ove zemlje primjenjuje red nasljedstva, koji vrijedi za nasu kucu. ) Proglasom aneksije su fakticki evropske sile stavljene pred svrsen cin. I pored diplomatske krize, uzajamnog optuzivanja, pokusaja od strane Rusa da se sazove medjunarodna konferencija, turskog zveckanja oruzjem i sl., postupno dolazi do splasavanja strasti i faktickog mirenja sa cinom aneksije, pogotovo sto je ojacala Njemacka odlucno podrzala taj cin.Turska se sa aneksijom pomirila u februaru 1909. godine cime je BiH i formalno dosla pod suverenitet Austro-Ugarske. U pregovorima sa Turskom, Austro-Ugarska se odrekla svojih prava u Novopazarskom sandzaku i obavezala se da ce Turskoj platiti 2.5 miliona funti i dati joj ekonomske koncesije ( kao da se radi o Turskoj a ne o BiH ), te posebno da ce garantirati punu vjersku slobodu za muslimansko stanovnistvo u BiH. Povlacenjem turskog garnizona iz Novopazarskog sandzaka verifikuje se

- 73 -

aneksija pred svijetom, i time se poslije 446. godina turskog prisustva u BiH gubi i ona formalna zadnja veza, a to je sultanov suverenitet nad njom. Poslije aneksije BiH profiliraju se i ucvrscuju evropski savezi: V.Britanija, Rusija i Francuska s jedne i Austro-Ugarska, Njemacka i kolebljiva Italija s druge strane. Turska i ostale zemlje ce se kasnije prikloniti jednom ili drugom savezu.Godinu dana poslije aneksije, odnosno 20.2.1910. godine proglasen je Zemaljski statut-prvi Ustav BiH. Koliko je pravedno zamisljeno ustrojstvo po tom Ustavu govori podatak da je prilikom izbora za Sabor BiH jedan glas veleposjednika vrijedio kao 128 glasova seljaka ili 30 glasova radnika. Medjutim i dalje su Bosnjaci i Srbi nastavljali zajednicku borbu za kulturno-prosvjetnu autonomiju. Za Srbe je to znacilo osnivanje crkvenih opstina, ostvarenje autonomnog nacionalnog statusa kako bi izvojevali specijalan status u Monarhiji ( jer su bili najmalobrojniji ), pisali su 4 memoranduma caru Francu Jozefu ( Franji Josipu ) kako bi im se priznalo ucesce u upravi. Hrvati su (uslovno receno) imali donekle povlasten polozaj u Monarhiji jer su pripadali istom civilizacijskom krugu i relativno lakse su ostvarivali svoje nacionalne ambicije u novom rezimu. Poslije aneksije i austro-ugarski kapital odlucnije ulazi u BiH. Osniva se filijala austro-ugarske banke, postanska stedionica, privilegovana i komercijalna banka, itd. Uskoro je otvorena i prva hrvatska stedionica, Hrvatska centralna banka i muslimanska centralna banka. U samo predsjednistvo BiH sabora usli su predstavnici Bosnjaka, Srba i Hrvata. Bez obzira na sve to aneksija BiH ipak pogubljeno djeluje na iseljavanje muslimanskog stanovnistva iz BiH. Za vrijeme Austro-Ugarske vladavine racuna se da se iz BiH iselilo oko 100.000 Bosnjaka (muslimana.). Potaknut masovnim iseljavanjem hercegovackih muslimana, Aleksa Santic pise poznatu pjesmu Ostajte ovdje(Ostajte ovdje, sunce tudjeg neba nece vas grijat ko sto ovo grije). 4. KULTURNA BASTINA BOSNJAKA I HISTORIJSKI NAPREDAK U DOBA AUSTROUGARSKE MONARHIJE Poslije zvanicnog uvodjenja bosanskog jezika, u okupiranoj BiH dolazi do stampanja prve Gramatike bosanskog jezika 1880. godine cije je autor Frane Vuletic. Ta gramatika je imala nekoliko ponovljenih izdanja sve do 4.10.1910.godine kada je odlukom Zemaljske vlade ukinut termin-bosanski jezik. Time su vlasti nastojale da umire naglo ojacani srpski i hrvatski nacionalizam. Medjutim, u to doba izlaze i prve antologije bosnjacke knjizevnosti: 1886.godine "Narodne pjesme" (sakupio ih je Dr. Friedrich Krauss), 1888.godine "Narodne pjesme" (Kosta Herman), sljedece godine izlazi to izdanje na cirilici, a 1902.godine "Narodne pjesme" (Muhamed Dzelaludin Kurt). Prvi sakupljac narodnih prica i pjesama kod Jevreja u BiH je David Kahmi. Od 1890.godine pocinje sukob izmedju Hrvata i Srba za pridobijanje BiH i Bosnjaka na svoju stranu. Jasno im je da bez Bosnjaka ne mogu da propagiraju svoje interese jer su i jedan i drugi narod bili malobrojni za samostalnu akciju. U pocetku u tome prednjace Hrvati. Po idejnoj floskuli "oca Hrvata" Ante Starcevica da su "muslimani cvijet hrvatskog naroda", tada vodeci romanticarski pisci Josip Eugen Tomic,

- 74 -

Eugen Kumicic i Milan Ogrizovic kroz svoja djela nastoje opravdati tezu da su Bosnjaci islamizirani Hrvati. U krajnost odlazi tadasnji nadbiskup Bosanske Biskupije Josip Stadler koji vrsi pokrstavanje Bosnjaka. Sa srpske strane, jos od vremena Vasilija Brkica do historicara Jovana Rajica, uporno se tvrdi da su Bosnjaci prisilno "poturceni" Srbi pa tako dolazi do toga da se prvaci poput Dervis-bega Ljubojevica, Alipase Rizvanbegovic i Mehemd-bega Spahica deklarisu kao Srbi. Ipak, Osman Djikic 1903. godine prvi uvodi vjersku odrednicu: muslimani za narod, Bosnjake. Time cini katastrofalnu gresku, jer taj pojam ostaje u upotrebi do danasnjih dana, jer i danas ogroman broj Bosnjaka, umjesto da za sebe kazu da su Bosnjaci u nacionlanom smislu, oni govore da su muslimani (dakle samo pripadnici vjerske grupe). Do 1903. godine su austrougarske vlasti Bosnjake u vjerskom smislu nazivali muhamedanci, sto je takodjer netacno, jer muslimani nisu sljedbenici Muhammeda a.s. nego vjere islama, koju je Poslanik samo primio od Boga. Borba za nacionalno i kulturno sazrijevanje napreduje i pored negativnog odnosa Monarhije prema njoj. Otvara se prva kitabhana (javna citaonica) 1888. u Sarajevu. Uskoro pocinju djelovati i prosvjetna drustva: 1892.godine "La Benevolencija" (jevrejsko), 1902.godine "Prosvjeta" (srpsko) i "Napredak" (hrvatsko). Jos prije toga, 1981.godine Mehmedbeg Kapetanovic Ljubusak pokrece prvi nacionali list "Bosnjak" (dakle 101 godinu prije vracanja Bosnjacima njihovog povijesno-nacionalnog imena 1992.). Otvara se bosnjacko drustvo "Gajret" 1903.godine, a uz taj list najvise uticaja na nacionalnu svijest poslije "Bosnjaka" preuzima list "Behar". Osim toga tu su jos listovi: "Biser", "Ogledalo", "Tarik", "Mualim" i "Misbah". Od vaznijih su i "Nada" (hrvatski), te"Zora", (sprski). Pojavom kulturnih drustava, citaonica i listova u BiH , naglo se razvija knjizevna djelatnost. Prvi antologicar knjizevnih djela kod Bosnjaka je Mehmedbeg Kapetanovic - Ljubusak. Uz njega je prvi veliki pisac tog doba, intelektualac evropskog formata Safvetbeg Basagic Mirza i jedan najveci liricar te epohe Musa Cazim Catic. Ostali pjesnici su Rizabeg Kapetanovic, Avdo Karabegovic Hasanbegov, Osman Djikic (spomenuti eksponent srpske politike u BiH i osoba koja je "najzasluznija" za jugoslavnesko promoviranje Bosnjaka u muslimane - cime je kompletnu svoju naciju unazadio jer ju je sveo na vjersku grupu). Od romanopisaca i pripovjedaca javljaju se: Edhem Mulabdic, Osman Aziz (pseudonim tandema Osmana Nuri Hadzica i Ivana Milicevica) i Nafija Sarajlic. U drami su se istakli: Hamid Sahinovic Ekrem, Safvetbeg Basagic, Salih Kazazovic i Husein Djogo Dubravic (prvi bosnjacki satiricar). Od hrvatskih knjizevnika najznacajniji su: Silvije Strahimir Kranjcevic, Tugomir Alaupovic (ucitelj Ive Andrica) i Josip Milakovic, a od srpskih: Aleksa Santic, Svetozar Corovic, Jovan Ducic (kasnije simpatizer cetnistva) i Petar Kocic. U ovom perodu u BiH djeluje 12 partija: 3 bosnjacke, 4 srpske, 2 hrvatske i 3 radnicke. Prvu bosnjacku politicku partiju, Muslimanska narodna organizacija ( MNO ) osnovao je Alibeg Firdus 3.12.1906. godine, a imali su i svoje glasilo Musavat ( jedinstvo ). Politicku borbu naroda Bih prekinuli su teroristicki pucnji 1910. godine kada je izvrsen atentat na poglavara Varesanina, zatim Balkanski ratovi iz 1912. godine upereni na rusenje evropske Turske i konacno ubistvo Franca Ferdinanda i njegove, trudne, supruge Sofije, kojeg je 1914. godine pocinio Gavrilo Princip u organizaciji srpskog nacionalnog tajnog udruzenja Mlada Bosna. Sve to prethodi I svjetskom ratu, sto je nasa slijedeca tema, ali prije toga, cisto iz radoznalosti, da vidimo kako i zasto su izbili:

- 75 -

5. BALKANSKI RATOVI Prvom balkanskom ratu prethodila je Italijanska objava rata Osmanskoj carevini 1911. godine. Italija je u okviru svoje kolonijalne ekspanzije pocela vojne operacije uglavnom na Sredozemnom moru, usmjerene na osvajanje osmanske provincije Tripolitanije, tj Libije. Prevlast na moru omogucila je italijanskim kopnenim snagama da zauzmu najvece primorske gradove, nakon cega je sultan bio prisiljen da se mirovnim ugovorom 1912. godine odrekne tripolitanije, koja postaje italijanska kolonija. U ovom ratu Italija je upotrijebila i avijaciju i izvrsila prvo bombardiranje iz zraka u historiji ratovanja. Mada je Libija bila daleko od Bosne, taj rat i poraz Osmanske carevine ostavili su mucan utisak medju Bosnjacima. Taj mucan utisak pretvorio se u pravo razocarenje porazom Turske u Prvom balkanskom ratu. Prvi balkanski rat vodile su zajednicki Srbija, Bugarska, Grcka, i Crna Gora, kao clanice Balkanskog saveza, protiv Turske, a sve u cilju osvajanja i podjele preostalih osmanskih posjeda na Balkanu. Balkanski savez je uspostavljen bilateralnim sporazumima, od kojih su prvi zakljucile Srbija i Bugarska 13.3.1912. godine. Bit ovog sporazuma kao i kasnijih aranzmana sa Grckom i Crnom Gorom, bila je prije svega teritorijalna podjela Makedonije, Kosova i Metohije, Sandjaka i Albanije. Ugovori su predvidjali izlazak Srbije na more, preko Albanije. Tajnim klauzulama svi medjusobni ugovori predvidjali su podjelu Albanije izmedju cetiri balkanske drzave saveznice. Izbijanje Prvog balkanskog rata ubrzano je pobunom Albanaca u ljeto 1912.godine, koja je kulminirala ulaskom albanskih ustanika u Skoplje. Mladoturci su pristali na pregovore sa albanskim komitetom nacionalnog ujedinjenja o uspostavljanju autonomne Albanije, koja bi obuhvatala vilajete Skadar, Kosovo, Bitolj i Janjinu. Da bi sprijecile uspostavljanje autonomne Albanije u njenim etnickim granicama, balkanske drzave saveznice su zaratile protiv Turske vec pocetkom oktobra 1912. godine, znatno prije nego sto su planirale. U ovom ratu Turska je porazena, a balkanski saveznici su medjusobno podijelili Makedoniju, Kosovo i Metohiju , Sandjak i Albaniju. Odmah u pocetku rata Srbi i Crnogorci su zauzeli Kosovo i ono je poslije dugog perioda ponovo pripojeno Srbiji. Naime, Srbija je prvi put u historiji pripojila Kosovo svojoj teritoriji jos u 12 stoljecu, kada je pod vodjstvom Stefana Nemanje potukla bizantijsku vojsku. Od tada, pa sve do pokoravanja Srbije od strane Turaka, Kosovo je bilo u sastavu Srbije. Ponovnim osvajanjem Kosova, Srbi se nisu zadovoljili vec zajedno sa Crnogorcima prodiru duboko u sjevernu Albaniju, s namjerom da se spuste do Skadra i osvoje izlaz na jadransku obalu. Prvo je Grcka napala Albaniju s juga, a onda je Crna Gora zauzela Skadar, kom prilikom je izginulo vise od deset hiljada crnogoorskih vojnika. U cilju odmazde, srpski stab je tada izdao naredbu da svako naselje u kojem je ispaljen i jedan metak iz albanske puske, bude potpuno unisteno. Uslijedio je masakr Albanaca, ukljucujuci bolesne i ranjene, zene i djecu. Samo oko Prizrena ubijeno je vise od pet hiljada ljudi, a dvanaest do petnaest hiljada je nestalo. Hiljade Albanaca, a sa njima i Turaka, pobjeglo je u Tursku . Lav Trocki, koji se nasao na licu mjesta kao ratni dopisnik ruske liberalne stampe, ovako je komentarisao ono sto je vidio: Pojedinac, grupa, partija ili klasa sposobna da objektivno cacka nos dok gleda kako se ljudi dave u krvi, i pod naredjenjima odozgo, da masakrira nezasticeno stanovnistvo, osudjena je da istrune i da je crvi pojedu dok je jos ziva.

- 76 -

U medjuvremenu, dok je rat jos trajao, 37 albanskih rodoljuba proglasili su 28.11.1912. godine u Valoni nezavisnost Albanije. Na to se Srbija, Grcka i Crna Gora, koje su prakticno okupirale Albaniju, nisu ni osvtrale.Tesko porazena Turska bila je prisiljena da 30.5.1913. godine potpise u Londonu mirovni sporazum kojim se odrekla svih teritorija zapadno od linije Eniz-Midia, (danas je Eniz turski grad na Marici pri njenom uscu u Egejsko more, a Midia grad na obali Crnog mora, u rumunskoj teritoriji). U ovom Prvom balkanskom ratu Bugarska je bila nezadovoljna plijenom kojeg je dobila u Makedoniji, ciji je najveci dio sa Solunom uzela Grcka, a zatim Srbija sa Skopljem i Bitoljem. Zato je Bugarska iznenada napala 29/30.6.1913. godine srpske i grcke trupe u Makedoniji, cime je zapoceo Drugi balkanski rat. U ovom ratu Srbiji i Grckoj pridruzila se i Rumunija, koja je zauzela bugarski dio Dobrudze. Turska je iskoristila kriticnu situaciju u kojoj se nasla Bugarska pa je presla sa svojim trupama liniju Eniz-Midia, i nesmetano za samo sedam dana usla u Edrine. Mirovnim ugovorom zakljucenim 10.8.1913. godine u Bukurestu, Bugarska se odrekla svih svojih teritorijalnih aspiracija u korist Srbije i Grcke.Turska je zadrzala Edrine i istocnu Trakiju i tako je ipak uspjela ostati na dijelu Rumelije i zadrzati status evropske zemlje. Cijeli kompleks pitanja pokrenutih Prvim balkanskim ratom okoncan je tzv Ambasadorskom konferencijom tokom decembra 1913. godine u Londonu, kada je i Albaniji priznata nezavisnost u granicama u kojima se i danas nalazi, a Kosovo je definitivno pripojeno Srbiji. Dok su Bosnjaci tesko dozivjeli poraz Turske, dotle su njihovi sunarodnjaci, Bosnjaci u sandjaku, veoma gorko, krvavo i neposredno osjetili posljedice tog dogadjaja. Nakon poraza Turske, Sandjak je podijeljen izmedju Srbije i Crne Gore. Srezovi; Novi Pazar, Sjenica, Priboj, Prijepolje i Tutin pripali su Srbiji, dok su Pljevlja, Bijelo Polje Berane i Rozaj pripali Crnoj Gori. Izbijanjem Prvog svjetskog rata mnogi su Bosnjaci, kao srpski i crnogorski gradjani, mobilizirani u vojsku, gdje su se lojalno i hrabro borili. Medju sandjackim Bosnjacima sacuvala se tradicija da je neznani junak ciji spomenik stoji na Avali ustvari jedan Bosnjak iz Sandjaka, Sulejman Balic, koji se istakao hrabroscu, poginuvsi u borbi protiv austrougarskih ceta. 6. PODSJETNIK O HISTORIJSKIM GRANICAMA BiH PRIJE STVARANJA JUGOSLAVENSKE DRZAVE Kao sto rece, veliki prijatelj, Bosne prof. dr. Ivo Banac, historijske cinjenice o bosanskoj drzavi i njenim danasnjim granicama, potpuno su jasne. Naime, kao posljednja velika srednjovjekovna drzava medju Juznim Slavenima, naglo se prosirila pod banovima i kraljevima dinastije Kotromanica ( 1254. do 1463. ), koji su ispocetka svoje vlasti drzali tek sredisnji dio Bosne, oko izvora i gornjeg toka rijeke Bosona - danasnju sarajevsku regiju. Ban Stjepan II Kotromanic ( na vlasti od 1314. do 1353. ) vladao je vecim dijelom danasnje Bosne i Hercegovine, s izuzetkom Unskog bazena na sjeveroistoku, koji je pripadao Hrvatskoj, te Trebinjskog podrucja ( najistocniji dio danasnje Hercegovine ), i gornjeg toka Drine, koji su pripadali Srbiji. Njegova drzava ukljucivala je citavu dalmatinsku obalu od Omisa do Stona. Stjepanov necak Tvrtko I ( vladao od 1353. do 1391. ) upravljao je vecim dijelom Dalmacije, od Novigradskog mora do Boke, a isto tako i Zapadnom Srbijom.

- 77 -

Nakon pada Bosanske drzave pod otomanske Turke 1463. godine, tacnije od 16 stoljeca, kad je Otomansko carstvo na vrhuncu svoje moci, Bosanski ejalet ukljucivao je ne samo cijelu danasnju BiH, nego i veliki dio dalmatinskog zaledja: Lim, Kordun, Baniju i Zapadnu Slavoniju ( Kliski, Licki, Bihacki i Pakracki sandzak ), te Zapadnu Srbiju ( Zvornicki sandzak ) i cijeli NovoPazarski sandzak. Opadanje otomanske moci zapocelo je tzv. Beckim ratom, odnosno probijanjem Kara-Mustafine opsade Beca 1683. godine i Leopoldovim zauzecem Ugarske, Hrvatske i Slavonije. Hazburzima su se pridruzili i Mleci, prosirivsi svoje dalmatinske posjede na racun otomanske Bosne. Karlovackim mirom iz 1699. godine ustanovljene su danasnje BiH granice na Kordunu i Baniji. Mleci su dobili dalmatinsko zaledje od starigrada u velebitskom kanalu, preko Knina i Sinja, sve tamo do Vrgorca. U Bosni su pak, od otomanske Bosne preuzeli Herceg Novi i Risan. Nakon Prvog turskog rata ( 1716. do 1718. ) i Pozarevackog mira, Hazburzi su dobili otomanske teritorije juzno od Save ( Bos. Psavinu ), a Mleci su svoje posjede uvecali za tanki pojas zemlje od Plava do Imotskog, te za dijelove Boke, sve do Pastrovica juzno od Budve. Dubrovacka republika, koja se Mletaka vise bojala nego Osmanljija, nostojala se je zastiti od Mletackih prosirivanja na taj nacin sto svoje teritorije, Neum i Sutorinu, ustupa Osmanlijama i tako stvara tampon zonu sa Mlecima. Danasnji bosanski izlaz na more kod Neuma, koji odvaja dubrovacko podrucje od ostale hrvatske teritorije, izravan je rezultat dubrovackog strahovanja od Mletaka u 18 stoljecu. Bosanske granice kroz historiju Sadasnja jugozapadna granica BiH proizvod je Pozarevackog mira, s tom razlikom sto je bosanski klin kod Sutorine prigrabila Crna Gora 1945.godine. Drugi turski rat ( 1736. do 1739. ) okoncan je Beogradskim mirom. Hazburzi su ovoga puta bili manje uspjesni i morali su se povuci do Save, uspostavivsi tako danasnju sjevernu granicu BiH. Podaci iz ovog podsjetnika o bosanskim granicama, koje je sinhronizovano slozio Prof. dr. Ivo Banac, neumoljivo govore o postojanju Bosne kao drzave prije jugoslavenske zajednice, u koju ce Bosna, sa svojom cvrsto omedjenom teritorijom, ravnopravno uci zajedno sa ostalim clanicama te buduce drzave.

7. PRVI SVJETSKI RAT I STVARANJE JUGOSLAVENSKE DRZAVE, SVE DO KRALJEVINE SHS Balkanski ratovi su prethodili Prvom svjetskom ratu, a narocito rat iz 1912. godine, u kojem su balkanski saveznici srusili evropsku tursku, sto je stvorilo takvu atmosferu u kojoj je jednim teroristickim cinom iniciran Prvi svjetski rat. Ubistvo austrijskog nadvojvode Franca Ferdinanda i njegove trudne supruge Sofije, koje je 28.6.1914. godine pocinio Gavrilo Princip, djelo je
- 78 -

grupe nacionalno-revolucionarnih, tacnije nacionalistickih srpskih omladinaca, poznatih pod imenom Mlada Bosna. Mada Prvi svjetski rat ima svoje prave uzroke i razloge u suprotnostima izmedju dva bloka velikih imperijalistickih sila, ovaj sarajevski dogadjaj ubrzao je njegovo izbijanje. Posto su vec prvi rezultati istrage o ubistvu Ferdinanda pokazali da se tadasnji vodeci srpski krugovi u BiH ne mogu dovesti u vezu s tim teroristickim aktom, istraga je okrenuta protiv zvanicne Srbije.Vlada Kraljevine Srbije optuzena je za atentat. U tom smislu Austro-ugarska je uputila 23.7.1914. godine ultimatum u deset tacaka. Izmedju ostalog zahtijevano je da u istrazi ucestvuju neposredno i austrougarski organi. Vlada Srbije, suocena s ratnom prijetnjom, prihvatila je sve zahtjeve, osim posljednjeg o neposrednom ucescu austrougarskih organa u istrazi koja se vrsi na njenoj drzavnoj teritoriji.To bi predstavljalo, smatrala je vlada Srbije, povredu njenog drzavnog suvereniteta. Takvim odgovorom srpske vlade na austrijski ultimatum, rat je postao neizbjezan. Vlada Austro-Ugarske objavila je 28.7.1914. godine Srbiji rat. U rat su se ubrzo umijesale tadasnje velike sile, Njemacka, Francuska i Rusija a vremenom i druge zemlje, ukljucujuci od 1917. godine i sjedinjene Americke Drzave. Tako je krajem jula 1914. godine poceo Prvi svjetski rat. U BiH, posebno medju srpskim stanovnistvom, zavladao je osjecaj straha. Zato je jedna delegacija sarajevskih Srba, predvodjena sarajevskim mitropolitom Evgenijem Leticom, vec treceg dana rata , posjetila dr. Nikolu Mandica, potpredsjednika Zemaljske vlade i izrazila mu svoju lojalnost i odanost austrijskom caru. Tadasnji ministar finansija Leon Bilinski je pokusavao smiriti situaciju tako sto je izmedju ostalog, od austrougarskih vlasti trazio da se omoguci Bosanskom saboru da nastavi rad i da se tako u cijeloj zemlji smiri stanje. Medjutim, njegovo zalaganje nije dalo rezultata, jer je carskim dekretom 6.2.1914. godine sabor privremeno suspendiran, a vec i prije toga van snage su stavljene najbitnije odredbe Bosanskog ustava iz 1910. godine. Borbena djelovanja na granici BiH i Srbije pocela su prvom austrougarskom ofanzivom 12. 8.1914. godine. Nakon cetvorodnevne bitke na Ceru, srpska vojska je porazila asustrougarske cete i natjerala ih da se 24. augusta povuku preko Drine natrag u Bosnu. Srpska vojska je odmah potom i sama presla Drinu i usla u istocnu Bosnu. I crnogorske cete su joj se ubrzo pridruzile. Zajednicki su vodili vise bitaka sa Austrijancima, uz pljackaske akcije na Drini i u istocnoj Hercegovini. U svim tim akcijama srpska i crnogorska vojska pocinila je vise zlocina nad Bosnjackim stanovnistvom. Krajem septembra srpske i crnogorske cete izbile su na Romaniju, gdje su doprle skoro do Pala, a onda akcijom dviju austrougarskih armija, srpska i crnogorska vojska biva odbacena preko Drine, odnosno bosansko-crnogorske granice. Austro ugarska vojska je zatim zauzela Beograd i nastavila dalje operacije. Ovim ponovnim prodorom austrougarske vojske u Srbiju pocele su borbe koje su trajale mjesec dana, od 16. novembra do 15. decembra, poznate i pod imenom Kolubarska bitka. U tim borbama, odnosno u Kolubarskoj bici, srpska vojska je izvojevala pobjedu, protjeravsi sve austrougarske jedinice preko Save u Srijem. U proljece 1915. Austro-Ugarska, je uz podrsku Njemacke, odlucila krenuti u novu ofanzivu protiv Srbije. U junu 1915. osnovana je snazna grupa armija, nazvana Makenzen, prema komandujucem njemackom generalu Augustu Makenzenu. Nakon duljih priprema ova je armijska grupa napala Srbiju 6.10.1915. godine i za samo nekoliko dana zauzela Beograd, Smederevo, Pozarevac, Golubac i druga mjesta. Za nepun mjesec dana Srbija je u cijelosti bila
- 79 -

okupirana. Srpska vojska se do februara 1916.godine uspjela preko Crne Gore i Albanije povuci do jadranske obale, odakle je francuskim i italijanskim brodovima prebacena na otok Krf. Skupa sa vojskom povukli su se kralj i regent, vlada i Narodna skupstina, tako da je na Krfu nastavljen politicki zivot, prekinut ratnim slomom oktobra 1915. godine. Odstupnicu srpskoj vojsci pri povlacenju davala je crnogorska vojska, koja je 6. i 7. januara 1916. godine vodila kod Mojkovca tesku bitku sa Austrijancima. Nakon Mojkovacke bitke, za samo tri dana, ausrougarska vojska stigla je na Cetinje. Time je Crna Gora kao drzava kapitulirala, a kralj Nikola I Petrovic i najveci dio vlade pobjegli su u Italiju. Slomom Srbije i Crne Gore 1915. godine, BiH je prestala biti neposrdno ratno popriste. Frontovi Prvog svjetskog rata pomjeraju se daleko od njenih granica, ali brojni Bosnjaci, mobilizirani u ausrougarske regimente, ginu i stradavaju na tim dalekim frontovima. Bosanske regimente uglavnom su se borile na ruskom i italijanskom frontu. Mada, sad vec daleko od velikih bojista, u BiH su se posljedice rata, prije svega u vidu masovne gladi, svuda osjecale. U zemlji je zavedena ratna privreda, a kao posljedice usmjeravanja privrede na ratne ciljeve bile su stalno uzimanje od stanovnistva raznih stvari za vojne potrebe, u vidu tzv. rekvizicije. Uzimana je u prvom redu vucna stoka i hrana, pa se uskoro u cijeloj zemlji, a narocito u gradovima, osjetila glad. Zemaljska vlada je preduzimala mjere za prevazilazenje ovako teske situacije, ali uprkos tome, zemlja je docekala kraj rata u velikoj bijedi i neimastini. Bez obzira na rat, jos za vrijeme njegovog trajanja u Austro-Ugarskoj monarhiji pravile su se kombinacije oko drzavnopravnog polozaja BiH. Tadasnji Zemaljski poglavar u Bosni predlagao je da se umjesto raspustenog Bosanskog sabora u BiH obrazuje administrativni savjet, kao neko kvazi-predstavnicko tijelo, koje bi mu pomagalo u radu. Zajednicka vlada u Becu je to odbila, sa obrazlozenjem da sabor nije stavljen van snage te da ce se kad to okolnosti dopuste, ponovo sazvati. Kombinacije oko drzavnopravnog polozaja BiH pravljene su prije svega sa ciljem da se sprijeci eventualni raspad Austro-Ugarske i onemoguci rjesenje jugoslavenskog pitanja koje je u pojedinim politickim krugovima sve vise postajalo aktuelno. Austrijski vojni krugovi insistirali su da se BiH pripoji Austriji, dok su Ugarski vojni krugovi insistirali da se BiH pripoji Ugarskoj. Istovremeno, nudjeni su razliciti planovi o podjeli BiH izmedju Austrije i Ugarske, tako sto bi Ugarskoj pripali okruzi Banja Luka i Bihac, a ostala cetiri okruga ( Sarajevo, Travnik, Tuzla i Mostar ) Austriji. Predsjednik ugarske vlade grof Istvan Tisa smatrao je da bi se pripojenjem BiH Ugarskoj, ponovno u Monarhiji uspostavila ravnoteza, poremecena prikljucenjem Poljske Austriji. Grof Tisa je istrajavao na ovoj ideji sve do pred sam slom Habsburske carevine. On je u septembru 1918. godine posjetio Sarajevo, gdje je razgovarao sa najistaknutijim bosanskim politicarima. Ideju, da je moguce prisajediniti BiH Ugarskoj, grof Tisa je napustio tek posto su mu jugoslavenski orjentisani srpski i hrvatski bosansko-hercegovacki politicari predali 20.9.1918. godine u Sarajevu memorandum u kojem se trazi rjesenje bosanskoga pitanja na osnovu principa samoopredjeljenja naroda, i to u formi ravnopravnih i politicki samostalnih naroda. Istovremeno sa ovim previranjima u Bosni i oko Bosne, na drugoj strani je tekao proces rjesavanja jugoslavenskog pitanja u vidu stvaranja jedne jugoslavenske drzave, ujedinjenjem

- 80 -

Kraljevine Srbije i Crne Gore sa jedne strane i juznoslavenskih zemalja Habsburske monarhihe s druge strane.
Jugoslavenska ideja, kao ideja stvaranja jedne zajednicke drzave Juznih Slavena, nema neku dugu predhistoriju. Ona se najprije javila u dva maha u 20 stoljecu u Hrvatskoj, i to prvo pod ilirskim, a zatim pod jugoslavenskim imenom.U prvoj polovini 20 stoljeca ta ideja javlja se i u Srbiji . U juznoslavenskim zemljama koje su bile u satavu Austro-Ugarske monarhije postoje istovremeno dvije oprecne jugoslavenske ideje. Jedna je stvranje jugoslavenske drzave u okviru Monarhije kao federacije trijalistickog uredjenja u kojoj bi pored dosadasne Austrije i Madjarske, kao treca clanica federacije bila jugoslavenska drzava, sacinjena od banske Hrvatske, Dalmacije, Istre, Bosne i Hercegovine i Slovenije ( slovenackih pokrajina ). Medjutim brzo se pokazalo da se ovakav savez ne bi mogao ostvariti bez teritorijalnih ustupaka Italiji i Madjarskoj, pa na drugoj strani jacaju ideje o neminovnosti rjesenja jugoslavenskog pitanja izvan Austrougarske, odnosno ujedinjenjem banske Hrvatske i ostalih juznoslavenskih zemalja sa Srbijom i Crnom Gorom. S druge strane u Srbiji se od 1903 .godine inteziviraju pripreme za oslobadjanje svih srpskih zemalja, onako kako su one bile zamisljene jos od poznatog Garasaninovog Nacertanija iz 1844 .godine, drugim rijecima stvaranje Velike Srbije. Pored toga u nekim srpskim intelektualnim krugovima javljaju se koncepcije o stvaranu sire juznoslavenske zajednice, koje uglavnom polaze od ideje srpsko-hrvatskog unitarizma tj. od uvjerenja da su Srbi i Hrvati braca , kojoj ponekad dodaju i Slovence. Izbijanjem rata 1914.godine jugoslavensko pitanje uslo je u svoju kriticnu fazu, a rjesenje tog pitanja, pa prema tome i pitanje BiH i Bosnjaka, ovisilo je i od ishoda Prvog svjetskog rata. Politicki nosioci jugoslavenskog programa u toku rata bili su Srpska vlada i Jugoslavenski odbor. Ovaj jugoslavenski odbor nastao je tako sto je jos na pocetku rata, doslo do izlaska iz Ausro-Ugarske, jednog broja politicara iz reda juznoslavenskih zemalja koje su bile u satavu Monarhije. Ova emigracija stupa u vezu sa Srpskom vladom, koja im takodje pradlaze da formiraju jedan odbor koji ce raditi na upoznavanju javnosti i saveznickih zemalja sa jugoslavenskim pitanjem. Tako dolazi do formiranja jednog tijela koje se i formalno konstituira 1.5. 1915. godine u Parizu pod nazivom Jugoslavenski odbor. Za predsjednika odbora izabran je dr. Ante Trumbic, istaknuti hrvatski politicar iz Dalmacije. Jugoslavenski odbor uspio je ostvariti dosta tijesnu vezu sa srpskom vladom, posebno u borbi protiv odredaba tajnog londonskog protokola, kojim su saveznici obecali Italiji, Dalmaciju i Istru. Poslije nesto vise od dvije godine od formiranja Jugoslavenskog odbora, konacno dolazi do pregovora sa srpskom vladom, na cijem celu se nalazi Nikola Pasic, a koji su vodjeni na ostrvu Krfu u ljeto 1917. godine. U julu iste godine dolazi do objavljivanja zajednicke deklaracije, u kojoj izjavljuju da ce poslije rata obrazovati slobodnu, nacionalnu i nezavisnu drzavu Srba, Hrvata i Slovenaca. Ovom deklaracijom, mada je u mnogo cemu ostala nejasna i nedorecena, prvi put je u toku rata javno iskazana volja Juznih slavena da stvore zajednicku drzavu. Krfsku deklaraciju usvojio je 27.8 1917. godine i Crnogorski odbor,

- 81 -

osnovan iste godine u Parizu. Bosnjaci su bili izvan tih politickih zbivanja sve do pod kraj 1917. i pocetak 1918. god. U medjuvremenu tokom 1917. godine dolazi i do ozivljavanja javnog politickog zivota u AustroUgarskoj gdje su narocito aktivni Slovenacki klerikalni politicari Janez Krek i dr Anton Korosec. Korosec uspostavlja veze sa politicarima u Hrvatskoj i Bosni, a posebno u Dalmaciji i Istri. Oni su 21.5. 1917. godine izjavili caru Karlu da priznaju Srbe za ravnopravnog nacionalnog partnera u zajednickoj drzavi.Tada su sve juznoslavenske grupe, koje su bile u Beckom parlamentu, usle u Jugoslavenski klub koji je 30. Maja 1917. godine izasao pred carsko vijece sa deklaracijom u kojoj se trazi stvaranje jedne jugoslavenske drzave. Ta je, tzv. Majska deklaracija oznacila pocetak pokreta koji je postepeno doveo do ujedinjenja onih juznoslavenskih zemalja, koje su do tada bile pod habsburskom vlascu. Prije tog cina, razvoj situacije na bojistima, tokom septembra 1918 godine, ukazivao je da ce se Habsburska monarhija vrlo brzo raspasti. U takvoj situaciji juznoslavenski politicari su u Zagrebu, vec 8.10.1918.godine proglasili Narodno vijece, kao Politicko predstavnistvo svih Slovenaca, Hrvata i Srba koji zive u Hrvatskoj i Sloveniji, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, Istri, Trstu, Kranjskoj, Gorickoj, Stajerskoj, Koruskoj, Backoj, Banatu, Baranji, i Medjumurju. Za predsjednika vijeca izabran je slovenacki politicar Antun Korosec. Konacni akt o konstituisanju Drzave Slovenaca, Hrvata i Srba bila je odluka Hrvatskog sabora od 29.10.1918 godine kojom se raskidaju sve drzavno-pravne veze sa Austro-Ugarskom i objavljuje pristupanje novoformiranoj drzavi. Stvaranje ove drzave, Slovenaca, Hrvata i Srba, ciji je sastavni dio bila i BiH, rezultat je u velikoj mjeri tadasnjih medjunarodnih okolnosti, u prvom redu socijalisticke revolucije u Rusiji i Lenjinovog dekreta o miru, kojim je proklamirano pravo naroda na samoopredjeljenje. Tome je parirao i americki predsjednik Wilson koji je 1918. godine objavio svojih poznatih cetrdeset tacaka, u kojima je kao jednu od predpostavki za uspostavljanje svjetskog mira, predvidio i autonomiju naroda u Austro-Ugarskoj, sto su ti narodi, a posebno Juzni Slaveni, protumacili i shvatili kao pravo na smoopredjeljenje. Odmah po povratku bosanskohercegovackih delegata konstituiran je i u Sarajevu Glavni Odbor Narodnog vijeca Slovenaca, Hrvta i Srba za BiH. Posljednji austrougarski poglavar BiH, general Stjepan Sarkotic, predao je 1.11.1918. godine, uz prisustvo visokih vojnih funkcionera, upravu zemlje Glavnom odboru Narodnog vijeca Slovenaca,Hrvata i Srba za BiH, a 3. novembra 1918. godine imenovana je prva Bosanskohercegovacka Narodna ( Zemaljska ) vlada za BiH, koja je istog dana obavijestila sve kotarske urede da preuzima poslove zemaljske uprave, uz duznost i obavezu da se u cijeloj zemlji odrzi javni mir, red i sigurnost. U ovom periodu vec je izvjesno ujedinjene Drzave Slovenaca, Hrvata i Srba sa Kraljevinom Srbije, tako da 4.11.1918. godine dolazi do satanka Narodnog vijeca BiH sa vojvodom Stepom Stepanovicem, komadantom Druge srpske armije. Tu je postignut spoporazum da jedinice srpske armije udju u BiH i preuzmu brigu o javnoj sigurnosti. Dva dana poslije toga, tacnije 6.11.1918. godine pocela je u Zenevi konferencija o jugoslavenskom ujedinjenju. Naime, stvaranjem drzave Slovenaca, Hrvata i Srba, nastala je sa stanovista jugoslavenskog pitanja, jedna bitno nova situacija. Sada prema Kraljevini Srbiji nije stajalo jedno nezvanicno politicko tijelo, kao sto je bio Jugoslavenski odbor, nego jedna nova drzava, koja je obuhvatala sve juznoslavenske zemlje bivse AustroUgarske, osim Vojvodine. Ovi pregovori su zavrseni usvajanjem jedne deklaracije, poznate kao Zenevska deklaracija, koja je prema opstem misljenju predvidjala da se, bar u pocetku,

- 82 -

ujedinjenje izvrsi na konfederativnom principu. Naime, predstavnici Narodnog vijeca Slovenaca, Hrvata i Srba zeljeli su, bar za izvjesno vrijeme, otkloniti velikosrpski unitaristicki koncept ujedinjenja, u nadi da ce se kasnije u Ustavotvornoj skupstini naci za njih povoljnije rjesenje. I sam predsjednik srpske vlade Nikola Pasic bio je prisiljen pristati na takav sporazum, posto je na konferenciji ostao u manjini. Po povratku u Beograd Pasic je odmah podnio ostavku na mjesto predsjednika vlade i tako anulirao svoj potpis na Zenevskoj deklaraciji. Time je omogucio srpskoj vladi da naknadno odbije Zenevski sporazum, sto je ona i ucinila.Tako je propao posljedni pokusaj da se ujedinjenje obavi na ravnopravnoj osnovi. Situacija u novostvorenoj drzavi Slovenaca, Hrvata i Srba bila je izuzetno teska usljed agrarnih i drugih revolucionarnih nemira, te prodora italijanske vojske u Istru, Rijeku, dijelove Slovenije i Dalmacije. Novostvorena drzava nije raspolagala ni sa kakvom znacajnijom oruzanom silom da bi sve to mogla sprijeciti. Zato je sa raznih strana pozurivano njeno ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom. U takvoj situaciji Narodno vijece novostvorene drzave Slovenaca, Hrvata i Srba, poslije dugih rasprava, izabralo je 24.11.1018. godine u Zagrebu, odbor od 28 lica, sa zadatkom da u sporazumu sa vladom Kraljevine Srbije bezodvlacno provede organizaciju jedinstvene drzave.U medjuvremenu,Velika narodna skupstina Vojvodine, odrzana u Novom Sadu 25.11.1918. godine, proglasila je direktno ujedinjenje Vojvodine sa Kraljevinom Srbijom. Dan kasnije, istu odluku donijela je na skupu u Podgorici crnogorska Velika narodna skupstina.U toj je situaciji delegacija Slovenaca, Hrvata i Srba otputovala u Beograd radi pregovora o ujedinjenju. Medju 28 clanova delegacije koju je predvodio Podpresjednik narodnog vijeca Slovenaca, Hrvata i Srba dr. Ante Pavelic ( zubar ), bilo je i sest predstavnika iz BiH. Proglasenje Kraljevstva SHS Mada su bili u teskoj situaciji, clanovi delegacije su stajali pri upustvima koja su imali, a to je da se buduca drzava uredi na federalnom principu. Tokom pregovora delegacija je od toga morala odustati. Suocavajuci se sa velikim pritiskom, a izolirana u pogledu konsultacija sa Zagrebom, morala je izmijeniti svoj prijedlog. Ustvari ova delegacija je 1. 12. 1918. godine umjesto novog prijedloga, podnijela jednu tzv. adresu regentu Aleksandru Karadjordjevicu, kojom ga poziva da u ime kralja Petra preuzme vlast u citavoj drzavi. Regent je na to proglasio ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne drzave Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Tako je BiH, pa time i Bosnjaci, usla u sastav nove jugoslavenske drzave.

- 83 -

VI. BiH U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI

1. B i H OD 1918 DO 1941 Mapa Kraljevine Jugoslavije Godine 1918. bila su vec mrtva tri ogromna carstva: Austrougarska monarhija "Grobnica Naroda", Osmansko Carstvo "Bolesnik sa Bosfora" i Ruska Carevina. Zahvaljujuci veoma mocnom panslavizmu tog doba, uslovljeno je da se na tlu Evrope ponovo oforme drzave Poljska i Ceska, a na ambicijama zapadnoevropskog kapitala oformljena je i prva drzava Slovenaca Hrvata i Srba, koju su kako smo vidjeli, velikosrpski politicari nametnuvsi se kao Pijemont u Italiji, uspjeli da ostvare ujedinjenje te drzave sa Kraljevinom Srbijom ( koja je prije toga osporila pravo crnogorskom kralju Nikoli zastupanje Crnogoraca, a njih same lisila nacionalnog imena ). BiH je postala interesna sfera Srbije kao kontrateza industrijski razvijenom zapadu, odnosno Hrvatskoj i Sloveniji. Podupiruci svoj hegemonizam, politicki i ekonomski, proglasili su da ne postoje nacije, nego samo tri plemena jednog te istog srpsko-hrvatsko-slovenskog naroda. U Ustavu, Bosna i Hercegovina se uopce ne spominje kao posebna historijska drzava, niti Bosnjaci kao etnicka zajednica, pa ni muslimani kao posebna vjerska grupa. Da bi ekonomski oslabili moc bosnjackog gena 1918/19.godine, nova vlast je Bosnjacima kroz agrarnu reformu oduzela ukupno 1.175.305 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista, a od akcionarskih drustava, banaka i drugih institucija oduzeto je 110.922 hektara zemljista, dakle oduzeto je ukupno 1.286.227 hektara. Od cjelokupne zemlje koja je oduzeta u toj prvoj agrarnoj reformi dodijeljeno je 249.518 srpskim porodicama. U novonastaloj drzavi Bosnjaci su se nasli kao riba na suhom. Ipak nastojali su da se politicki organiziraju ne bi li se izborili za svoja prava. U Sarajevu je 1918.godine osnovana Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) na celu sa Mehmedom Spahom, koja izdaje svoje glasilo "Pravda". Na izborima za Ustavotvornu Skupstinu 1920.godine JMO postaje sa 24 mandata najaca politicka stranka u BiH. Mada je do 1921.godine postojala neka provizorna forma samouprave u BiH, nametnutim Vidovdanskim ustavom ukinuta je Zemaljska vlada BiH. Samo izglasavanje Ustava upriliceno je na Vidovdan, 28.6.1921. godine i njime se fakticki utemeljuje pravi centralisticki sistem Kraljevine SHS. Za ustav je glasala i JMO jer se dogovorila sa srpskim radikalima da im to bude ustupak u zamjenu za postivanje teritorijalne cjelovitosti BiH. Ali, u pitanju je bila prevara. Prema Vidovdanskom ustavu provedena je stroga centralizacija vlasti sa sjedistem u Beogradu i u rukama srpske dinastije Karadjordjevica. Umjesto dotadasnje podjele uvedena je podjela na sest zupa u BiH ali sa takvim granicama tih zupanija da su u njima Bosnjaci uvijek bili u manjini. Sjedista zupa su bila u Bihacu, Banjaluci, Travniku, Tuzli, Sarajevu i Mostaru. Sve to dovodi do cijepanja JMO na lijevu i desnu frakciju koja 1923.godine osniva Jugoslavensku muslimansku narodnu organizaciju (JMNO). Da bi pridobili Bosnjake za svoj rezim, u Beogradu

- 84 -

isticu parolu: "Srpstvo je cuvar otadzbine, a pravoslavlje i islam morala." Cijepanje BiH se i dalje nastavlja. Prema teritorijalnoj podjeli iz 1929. BiH je ponovo razbijena izmedju vise banovina. Bivsa Banjalucka, Bihacka i dio Travnicke zupe cinili su Vrbasku Banovinu sa sjedistem u Banja Luci, Drinska sa sjedistem u Sarajevu imala je u svom sastavu istocnu Bosnu, Srbiju do Kolubare, dio bivseg hrvatskog Srijema i istocne Slavonije, a Primorska sa sjedistem u Splitu imala je u svom sastavu zapadnu Hercegovinu i dio Bosne do Travnika, dok je istocna Hercegovina pripala Zetskoj banovini sa sjedistem u Cetinju. U ovom periodu politicka situacija u cijeloj Kraljevini je sve slozenija i sve su cesci sukobi izmedju ojacale politicke opozicije, sjedne strane i vladinih predstavnika, s druge strane, a sto narocito dolazi do izrazaja na Skupstinskim zasjedanjima. Do takve jedne zestoke rasprave dolazi 20.6.1928. godine kada radikalni poslanik Punisa Racic za vrijeme zasjedanja Narodne skupstine ubija nekoliko hrvatskih delegata i tesko ranjava vodju Hrvatske seljacke stranke, Stjepana Radica koji je 8.8.1928. godine od zadobijenih rana i podlegao. Poslije toga, Radica je na celu stranke zamijenio Vlatko Macek. Kao posljedica ovog zlocina je raspustanje vlade i povjeravanje mandata Antonu Koroscu, koji je 27.7.1928. godine satavio novu vladu, a koja je ustvari samo bila privremeno rjesenje prije zavodjenja Sestojanuarske diktature koju je kralj unaprijed vec osmislio. Proklamacijom mome dragom narodu, svim Srbima, Hrvatima i Slovencima, objavljenom 6.1.1929. godine, kralj Aleksandar Karadjordevic ukinuo je Vidovdanski ustav i parlament, te uveo svoju licnu diktaturu poznatu po imenom Sestojanuarska diktatura. Sestojanuarska diktatura je, prije svega, izrazena u neprikosnovenosti kraljeve volje, gdje on nije trpio nikoga pored sebe ko nije bio potpuno u njegovoj sjenci, zeleci da uvijek potpuno sam odlucuje, a svoje odluke provodi preko poslusnih politicara i potcinjenih vojnih lica. Izmedju ostalog, on je sebi bio umislio da je moguce, bez obzira na sve unutrasnje, a prije svega nacionalne protivrjecnosti, stvoriti cisti nacionalni unitarizam u vidu integralnog jugoslavenstva, kao trajne nacionalne ideologije i politike. U tom smislu, dotadasnji jedan troimeni i troplemeni narod, Srbi, Hrvati i Slovenci, dekretom je trebalo da postane jedan jedinstveni jugoslavenski narod. Sve to rjesava jednim zakonom 3.10.1929. godine kojim se sluzbeno mijenja i naziv drzave u Kraljevinu Jugoslaviju, cija teritorija se dijeli na devet banovina koje su dobile nazive po rijekama: Dravska sa sjedistem u Ljubljani, Savska sa sjedistem u Zagrebu, Vrbaska sa sjedistem u Banja Luci, Primorska sa sjedistem u Splitu, Drinska sa sjedistem u Sarajevu, Zetska sa sjedistem u Cetinju, Dunavska sa sjedistem u Novom Sadu, Moravska sa sjedistem u Nisu i Vardarska sa sjedistem u Skoplju. Uvodjenjem tzv. Sestojanuarske diktature kralja Aleksandra Karadjordjevica 1930. izmedju ostalog, ukida se pravo Bosnjaka da autonomno vode vjerske i vakufske poslove, a srediste Islamske vjerske zajednice (IVZ) premjesteno je iz Sarajeva u Beograd cime se ustvari otvara mogucnost dovodjenja rezimskih ljudi u ovu zajednicu. Kraljeva diktatura postaje nesnosljiva za sve narode i ubrzo dolazi do politickog opiranja kraljevoj samovolji i sve veceg konstituisanja novih stranaka. Stare gradjanske stranke izlaze sa otvorenim zahtjevima za preuredjenje drzave, a medju prvima se oglasava Hrvatska seljacka stranka. Jugoslavenska muslimanaska oraganizacija takodje dize svoj glas protiv kraljeve diktature i povezuje se sa drugim opozicionim strankama. Sve je veci broj rezolucija upucenih od strane politickih stranaka, u kojima vladajuci vrh dozivljava osudu i odbacivanje nacionalnog i

- 85 -

drzavnog unitarizma i iz redova vlastite klase. Vezan za svoju apsolutisticku politiku, kralj nije bio spreman priznati poraz sve do svoje smrti. Kralj Aleksandar je ubijen prilikom sluzbene posjete Francuskoj, u Marseju 9.10.1934 godine., teroristickom akcijom VMRO-a i ustasa, podstaknutom iz Italije i Madjarske. Vlast u zemlji preuzelo je namjesnistvo, koje je kralj imenovao u svom testamentu kojeg je napisao 5.1.1934. godine na Bledu. Ovo namjesnistvo je vrsilo vlast umjesto maloljetnog kralja Petra II Karadjordjevica, a bilo je satavljeno od tri licnosti, medju kojima je bio glavni kraljev bratic Pavle Karadjordjevic, koji je ustvari i vodio vlast. Poslije ovog dogadjaja odrzavaju se novi izbori 5.5.1935. godine kada dolazi do formiranja vlade Milana Stojadinovica. Ova vlada je priznala da je hrvatsko pitanje otvoreno, ali Stojadinovic vodi politiku izoliranja politickih faktora u Hrvatskoj, kako pi prinudio HSS da odustane od federalistickih zahtjeva. Od jula 1937. vlada dolazi u sve veci sukob i sa znacajnim stranackim i drugim politickim faktorima u Srbiji. S obzirom na sve brzu fasizaciju Evrope i neposrednu ratnu opasnost, knez Pavle Karadjordjevic pokusava stabilizirati situaciju i otvoreno hrvatsko pitanje rijesiti jednim projektom i nacrtom konkordata sa Vatikanom. Taj konkordat nikad u Skupstini nije prihvacen i situacija se sve vise zaostrava, tako da dolazi i do raspisivanja prijevremenih izbora koji su odrzani 11.12.1938. godine. To su ujedno bili i posljednji izbori odrzani u Kraljevini Jugoslaviji prije njenog raspada u aprilu 1941.godine. Pavle Karadjordjevic smjenjuje Milana Stojadinovica i njegovu vladu, a pocetkom februara 1939. godine povjerava mandat za sastav vlade Dragisi Cvjetkovicu, sa osnovnim zadatkom da rijesi hrvatsko pitanje. Odnosno da sklopi sporazum sa vodjom HSS-a, dr Vladimirom Macekom. Hegemonisticka srpska politika u dogovoru sa hrvatskim politicarima 1939.u okvru Kraljevine Jugoslavije osniva Banovinu Hrvatsku. Tim sporazumom izmedju predsjednika jugoslavenske vlade Dragise Cvjetkovica i vodje Hrvatske seljacke stranke Vlatka Maceka, poznatim pod imenom Sporazum Cvjetkovic-Macek, BiH je podijeljena na hrvatski i srpski dio. U sastavu te banovine sa sjedistem u Zagrebu bile su dotadasnje Savska i Primorska banovina, citava Hercegovina od Stoca na zapad: Bosna od Livna do Travnika u srednjem dijelu i tri posavska kotara: Derventa, Gradacac i Brcko. Banovini Hrvatskoj pripao je onaj teritorij u kome su Hrvati cinili relativnu ili apsolutnu vecinu. Podjela Jugoslavije na Banovinu Hrvatsku i ostali dio izazvala je nezadovoljstvo svih: i Bosnjaka kojih je bilo za autonomiju BiH i protiv podjele tih pokrajina izmedju Beograda i Zagreba - i Hrvata, pa cak i Srba koji su bili protiv bilo kakve autonomije Hrvata. Poslije veoma sumnjive smrti Mehmeda Spahe u Beogradu 1939. godine, jer mnogi su veoma cesto tvrdili da je otrovan u hotelu, a obdukcija nije bila odobrena, na mjesto predsjednika JMO dolazi Dr. Dzafer Kulenovic. On trazi da se uz hrvatsku, srpsku i slovenacku, formira i bosanska banovina u starim povijesnim granicama BiH. Poslije te izjave sve bosnjacke partije, kulturne i vjerske organizacije jednodusno isticu zahtjev za autonomijom BiH. Mada je JMO imala oslonac u narodu njene akcije nisu uspjevale izmedju ostalog i zbog veoma malog broja intelektualaca u njenim redovima, a pogotovo onih koji bi se zaista izjasnjavali kao Bosnjaci u nacionalnom smislu. Ono sto je karakteristicno za polozaj Bosnjaka izmedju dva svjetska rata, jeste da im se negira njihova nacionalna posebnost, odnosno da im se ponajcesce pripisivao iskljucivo vjerski karakter. Posebno je znacajno istaci i to da unutar Bosnjackog naroda, spletom historijski

- 86 -

okolnosti, zadugo nije bilo organizirane klasne snage koja bi nosila proces njihove klasnonacionalne emancipacije. Kao prva politicka stranka koja sagledava ukupnu dijalektiku klasno-nacionalne emancipacije, pa u tom sklopu i specificnog polozaja Bosnjaka i same Bosne, jeste KPJ ( komunisticka partija Jugoslavije ) koja se tim pitanjem bavi jos od 1937. godine. Od dolaska Josipa Broza Tita na celo Partije, u KPJ je preovladao stav da BiH treba da bude autonomna, sto sredinom 1938. godine, rezultira i stvaranjem jedinstvene organizacije KPJ u BiH. Tako se vec na Petoj pokrajinskoj konferenciji KPJ za BiH ( juli 1940.), u samoj rezoluciji, Bosnjaci, doduse oznaceni samo kao muslimani, tretiraju kao posebna etnicka grupa i istice se da je narodna autonomija BiH jedino pravilno rjesenje, koje je zajednicki interes muslimanskih, srpskih i hrvatskih masa. Peta zemaljska konferencija, kao posljednji veliki skup jugoslavenskih komunista uoci rata, u samoj rezoluciji, pored ostalog, istakla je: Narodi BiH treba da se sami slobodno opredijele i nadju resenje putem autonomije. Profiliranje programa KPJ o nacionalnom pitanju, uvazavajuci pravo na samoopredjeljenje svih nasih naroda, podrska zahtjevu za autonomijom BiH, i sl. imali su historijski znacaj za sudbinu predstojece revolucije u II Svjetskom ratu. 2. B i H U II SVJETSKOM RATU Za manje od dvije godine od svog pocetka 1.9.1939. II svjetski rat je stigao i u BiH. Naime, pristupanjem Madjarske, Rumunije i Bugarske Trojnom paktu fasitickih sila ( Njemacka, Italija i Japan ) te italijanskom okupacijom Albanije, tadasnja Kraljevina Jugoslavija zajedno sa BiH nasla se u potpunom fasistickom okruzenju. Da bi se osigurala od te spoljne opasnosti, a izlozena velikim pritiskom Njemacke i Italije, vlada Cvjetkovic-Macek potpisala je 25.3.1941. godine protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu. Kraljevski namjesnik knez Pavle i vlada Cvjetkovic-Macek, nadali su se da ce na taj nacin Jugoslavija izbjeci rat. Samo dva dana kasnije 27. marta, grupa jugoslavenskih generala, uz pomoc britanske obavjestajne sluzbe, izvela je drzavni udar, kojim je smijenila kraljevsko namjesnistvo i vladu Cvjetkovic-Macek. Maloljetni kralj Petar II je proglasen za kralja. Istovremeno je osnovana nova vlada pod predsjednistvom generala Dusana Simovica. Drzavni udar bio je propracen burnim demonstracijama, posebno u Beogradu i drugim mjestima Srbije. Vlada Dusana Simovica odmah je dala izjavu da ostaje pri protokolu od 25.3.1941. godine.Ta izjava nije zadovoljila Njemacku i Italiju, koje su, skupa sa svojim saveznicima Madjarskom i Bugarskom, 6.4.1941.godine, napale Jugoslaviju, bez predthodne objave rata. U ratnim planovima Generalstaba jugoslavenske kraljevske vojske teritorija BiH je bila predvidjena kao pozadinsko podrucje. Cim je poceo Aprilski rat 1941. godine, kralj, vlada i vrhovna komanda, pobjegli su prvo u Zvornik, a zatim na Pale kod Sarajeva. Pod snaznim i odlucnim njemackim napadima, jugoslavenska kraljevska vojska vec prvih dana rata nasla se u potpunom rasulu. Veza izmedju vecine vojnih jedinica i Vrhovne komande na Palama potpuno se izgubila i u takvoj situaciji vlada je na sjednici 13.4.1941. godine odlucila da napusti zemlju. Istovremeno ovlastila je nacelnika vrhovne komande, generala Danila Kalafatovica, da shodno prilikama, potpise sa Nijemcima, koji su vec bili u Beogradu, bilo primirje, bilo kapitulaciju jugoslavenske vojske. Nakon toga vlada i kralj otputovali su 15.4.1941. godine sa Niksickog aerodroma na Bliski istok, pod britansku zastitu, odakle su kasnije otisli u London. U

- 87 -

medjuvremenu Njemacka je trazila bezuslovnu kapitulaciju koju je general Kalafatovic i potpisao 17.4.1941. godine. Time je za samo 12 dana Aprilskog rata, Kraljevina Jugoslavija u cijelosti okupirana, te je nestala kao drzava. Njene teritorije medjusobno su podijelile Njemacka, Italija, Madjarska i Bugarska. O statusu i uredjenu BiH, Hrvatske i Crne Gore trebalo je da naknadno sporazumno odluce Njemacka i Italija. Prije nego sto je Italija imala vremena da odluci o uredjenju BiH, umirovljeni general Slavko Kvaternik je proglasio 10.4.1941.godine Nezavisnu Drzavu Hrvatsku (NDH), projekat velikohrvatske, ustaske politike, a u njen sastav usla je i BiH po rezonu ustaskih povijesnih, etnickih i kulturoloskih motiva. Pet dana kasnije, iz Italije stize Ante Pavelic i proklamira se za poglavnika NDH. Administrativna podjela NDH izvrsena po zupanijama na velike zupe koje su nazvane prema imenima upravnih jedinica iz doba hrvatske i bosanske kraljevine. Velika zupa Vrhbosna sa sjedistem u Sarajevu, Hum u Mostaru, Usora i Soli u Tuzli, Luka i Sana u Banja Luci, Lasva i Glaz u Travniku, Krbava i Psat u Bihacu, itd. Za glavni grad bila je predvidjena Banja Luka kao geografsko srediste citave NDH. Vazno je istaci da je NDH takodjer razbijala povijesnu teritoriju BiH u podjeli na zupanije, pa je povezivala i izjednacavala podrucje uze Hrvatske s bosanskohercegovackim. Npr. velike zupe Gora (Sisak) prelazila je Unu, Livac i Zapolje (Nova Gradiska), a zupa Posavje (Brod) je prelazilo Savu i imalo vise kotareva na bosanskoj strani. Njemacka i Italija su tretirale NDH kao svoju satelitsku drzavu, pa su je podijelili na dvije interesne zone. Italija je u svoju zonu dobila oko 110 km teritorija od obale Jadranskog mora u dubinu, a ostalo do Drine, Drave i Dunava je bilo u njemackoj zoni. Demokraciona linija te podjele isla je od sjeverozapada prema jugoistoku od Sombora prema Jajcu, preko Bugojna do Gorazda na Drini. Zbog velikosrpskog pritiska u doba Kraljevine Jugoslavije, ali i zbog tadasnjeg osjecanja pripadnosti hrvatskom narodu, odredjeni broj Bosnjaka u pocetku je podrzao NDH, ukljucio se u njene organe vlasti, u ministarstva, u zapovjedni kadar redovne ali i dobrovoljacke vojske. Da bi sebi privukli sto vise Bosnjaka, ustaske vlasti, za oba potpredsjednika Vlade NDH, imenuju Dr. Dzafera Kulenovica i Dr. Osmana Kulenovica, za doglavnika Ademagu Mesica, a Hakija Hadzic postaje ustaski povjerenik za teritorij BiH. Osim toga, planirana je i gradnja dzamije u Zagrebu. Uspostavom te drzave sasvim je izbrisano ime Bosne i Hercegovine i planski se islo za tim da se postigne potpuno hrvatstvo BiH. Po statistickim podacima iz maja 1941. u NDH uopce ne postoje nacije Bosnjaci i Jevreji. Ustaski teror vrsi sistematske pokolje protiv svih onih koji nisu za njegov rezim. Bosnjaci, Hrvati, Jevreji, Romi i Srbi zavrsavaju u mnogobrojnim koncentracionim logorima: Jasenovac, Sisak, Jastrebarsko, Kerestinec, Danica, Rab, Pag, Molat, Bileca, Stara Gradiska, Hruscica, Djakovo i S.Mitrovica. Plan je, trecinu pobiti, trecinu pokrstiti, a trecinu protjerati. Ustaski bojovnici idu cak dotle da odjeveni kao Bosnjaci, sa fesovima na glavi i dozivajuci se muslimanskim imenima vrse pokolje Srba po Hercegovini kako bi time izazvali odmazdu cetnika nad Bosnjacima. Medjutim, Bosnjaci uvidjajuci zlocinacku politiku NDH pa vrlo brzo, u nizu rezolucija upucenih njemackim vlastima u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru, Prijedoru, Bijeljini i Trebinju izrazavaju

- 88 -

ogorcene proteste protiv masovnog ubijanja, pokrstavanja i progona neduznog civilnog srpskog stanovnistva. Znacajnu ulugu u svemu tome imaju Bosnjaci iz redova KPJ, koji ce kasnije bit presudni faktor u masovnijem ukljucivanju muslimanskog stanovnistva u jedinice NOB-e. U veoma teskim uslovima KPJ cini napore za stvaranje jedinstva sirokih narodnih masa iz cega proizilaze i prvi partizanski odredi koji vec na pocetku postizu znatne uspjehe i stvaranje prvih slobodnih teritorija. Pojedini politicki rukovodioci bivsih politickih partija prihvataju pozive KPJ na ustanak i daju podrsku partizanima . Medjutim, ubrzo dolazi i do kontraofanzive monarhistickih snaga. Od samog pocetka rata na strani njemacke koalicije i u njemackim ratnim operacijama ucestvuje Dimitrije Ljotic koji je jos 1935. godine osnovao fasisticku organizacju Zbor. Pored bivse vlade generala Milana Nedica, cetnickog vojvode Koste Milovanovica Pecanina ( koji djeluje u juznoj Srbiji ), glavnina monarhistickih snaga se okuplja i oko pukovnika staro-jugoslavenske vojske Draze Mihajlovica, koji se poslije aprilskog sloma sa grupom oficira sklonio na planinu Ravnu Goru ( 26 oficira, podoficira i zandarma ). Mihajlovic se u pocetku izjasnjavao protiv okupatora, ali ce se ubrzo pokazati njegova kvislinska i izdajnicka politika koja ce ostati sve do kraja rata. U ime kralja i vlade koji se nalaze u izbjeglistvu, on radi na stvaranju vojske u otadzbini, odnosno cetnicke organizacije. Po fasisticoj i najavljenoj sovinistickoj ideologiji, koljackim metodama, masovnim ubistvima i projektom istrebljena naroda, cetnistvo se ni po cemu nece razlikovati od ustastva i slicnih formacija II svjetskog rata. Ideologija cetnistva je nadahnuta idejama stvaranja velike Srbije i etnicki ciste srpske drzave. Ona se temelji na ekstremnom nacionalizmu, vjerskoj netrpeljivosti, antihrvatstvu, porobljavanju ili unistenju muslimanskog stanovnistva, odnosno Bosnjackog naroda. Cetnicki ideoloski pokret nije nov i on se konzistentno izvodi iz svih prethodnih velikosrpskih projekata, pocev od Nacertanija Ilije Garasanina, politike kraljevine Srbije, karadjordjevicke politike, preko nacionalistickih progona, stavovima unutar tzv. Srpskog knjizevnog kruga, pa sve do ravnogorskog staba sa Vasicem i dr. Stevanom Moljevicem. Osnovna ideja Nacertanija Ilije Garasanina bila je obnova Dusanova carstva iz 14 stoljeca, uz odredjena pomjeranja koja su bila rezultat politickih prilika sredinom proslog vijeka. Taj plan Srbije sacinjen je 1844 godine, i dugo nije bio dostupan sirokoj javnosti. On je bio objavljen tek 1906. godine u beogradskom casopisu Delo. Inace idejni tvorac toga spisa, nesvjesno, bio je poljski knez Adam Czartoryski i njegov specijalni agent za juznoslavenske zemlje Ceh Franjo Zach. Naime, u to doba Poljska je bila raskomadana izmedju Rusije, Austrije i Pruske, i ona po Evropi trazi saveznike koji ce pomoci destabilizaciju tih zemalja. Ona ih dijelom, nalazi u V.Britaniji i Francuskoj, ali se paznja sve vise usmjerava i prema Balkanu, gdje je vec bila izvjesna propast Turske. Diplomatske procjene govore da bi se upravo u borbi za Otomansko nasljede mogli ozbiljnije poremetiti odnosi izmedju Rusije i Austrije, pogotovo sto su se u tu borbu pocele ukljucivati i male balkanske drzave. U vezi s tim, poljski emigranti u Parizu su napravili plan neposrednih aktivnosti Hrvata i Srba na stvaranju jedne juznoslavenske drzave koja bi nastala na razvalinama austrougarske i turske imperije. Oni kontaktiraju sa Ilirskim pokretom i Ljudevitom Gajom, kao i sa Ilijom Garasaninom, tadasnjim srbijanskim ministrom unutrasnjih poslova. Istovremeno i Franjo Zach je napisao Plan za slavensku politiku Srbije, sto ce biti idejna i politicka osnova
- 89 -

Nacertanija. Garasanin je, doduse, u mnogim bitnim segmentima ponudio sasvim novi tekst. Iz Zachovog plana izbacio je sve ono sto se odnosi na srpsko-hrvatsku saradnju na stvaranju zajednicke drzave, kao i pojmove Juzni Slaveni, juznoslavenaka drzava i sl. Osnova Garasaninovog plana je da se on u cijelosti oslonio na tradiciju Dusanovog carstva i da se iz njega izvodi legitimitet i zahtjevi za teritorijalnom cjelovitoscu nove drzave.Nacrtanijenije javno proklamovano zato sto je u njemu dat popis zemalja u kojima bi Srbija organizovala propagandu i obavjestajni rad, kao i neposrednu pripremu za pripojenje tih zemalja. U tom popisu su BiH, Bugarska, Crna Gora, Sj. Albanija, Banat i Backa. Iako je nekada bila u Dusanovom carstvu, Sjeverna Grcka se ne pominje. Makedonija takodjer. Plan posebno predvidja ukljucenje bosanskohercegovackog i vojvodjanskog teritorija koji nikada nisu bili u Dusanovom carstvu. Plan je bio tajan posebno da Austrija ne otkrije Garasaninove pretenzije prema Banatu, Srijemu i Backoj, koje su tada bile u njenom sastavu. Plan nacertanije ce biti otkriven poslije Garasaninove smrti, i bice preveden i pohranjen u Becki arhiv 1883. godine. Sustina cetnicke ideologije i njihovog genocidnog programa najbolje se moze vidjeti iz projekta Stevana Moljevica od 30.juna 1941.godine, a kojeg je konkretno u djelo sprovodio sam Draza Mihajlovic. U Drazinom projektu Homogena Srbija kojeg on donosi jos u septembru 1941. godine kao jedno od glavnih pitanja istice se: U srpskoj jedinici kao narocito tezak problem uzeti pitanje muslimana i po mogucnosti rijesiti ga u ovoj fazi. I to rjesavanje je pocelo odmah: masovnim ubijanjem, klanjem, paljenjem i pljackama muslimanske imovine, bestijalnim izivljavanjem, progonom desetine hiljada ljudi, bacanjem u jame i svim uzasima koji su na raznim stranama bili karakteristika II svjetskog rata na podricju Jugoslavije. O tome je vec puno pisano, narocito o stradanju srpskog naroda, nesto manje i stradanju hrvatskog naroda, ali uz decenijsko prisutkivanje o partizanskoj odmazdi krajem rata prema mnogim neduznim stanovnicima. Ono sto je karakteristicno, treba istaci, a to je da zlocini koji su ucinjeni prema muslimanskom stanovnistvu, gotovo nikako i nigdje nisu zvanicno obiljezeni. Kolektivne grobnice od Kulen Vakufa do Ljubinja, Dabarskog polja kod Stoca, stravicna klanja na Drini u Foci,Visegradu i Gorazdu, pokolj u Cajnicu i Rudom, te posebno u cijelom Sandjaku i Crnoj Gori i td., za najveci broj stanovnika Jugoslavije ostaje apsolutna nepoznanica. Tek 1991. godine u izdanju sarajevske svjetlosti pojavljuje se prvi opsirniji rad o genocidu nad muslimanskim stanovnistvom ( Vladimir Dedijer i Antun Miletic ) Treba istaci da Bosnjaci nisu stradali samo od cetnika, iako su oni ucinili daleko najvece pokolje. Bosnjaci su stradali i od strane ustasa, njemackog i italijanskog okupatora, a dosta ih je stradalo i u koncetracionim logorima i zatvorima. U toku cijelog rata BiH je bila popriste najzescih borbi. Od svih sedam ofanziva na podrucju bivse Jugoslavije sest ih je vodjeno u BiH. Mnogi Bosnjaci su i prije Drugog svjetskog rata bili clanovi Komunisticke Partije Jugoslavije (KPJ) i bili su svjesni da je oslobodalicki rat od vanjskog neprijatelja ujedno sansa i za politicku revoluciju kako bi oni sami dosli na vlast. Uz to komunisti su imali plan da prevazilazenjem klasnih razlika neutraliziraju i dotadasnje nacionalne konfrontacije izmedju Hrvata i Srba u BiH. Sto se tice odnosa KPJ prema muslimanskom pitanju on je prilicno kontraverzan i pojedine istaknute licnosti vodjstva KPJ prema njemu imaju razliciti pristup. Sekretar Partijskog Komiteta KPJ za BiH Mustafa-Mujo Pasic jos oktobra 1940. godine na Petoj zemaljskoj konferenciji veoma ostro je postavio pitanje nacionalnosti muslimana i istakao zahtjev za autonomijom BiH. Edvard Kardelj je uoci rata

- 90 -

govorio o muslimanima kao Naciji u mogucnosti. Avdo Humo je isticao njihovu posebnost dok vecina ostalog predratnog rukovodstva partije za BiH o tome nije imala decidno misljenje ili je zauzimala negativan stav. Tek se u poznatom Titovom clanku, objavljenom u Proleteru decembra 1942. godine, muslimani tretiraju ravnopravno sa drugim narodima i Tito ih pise sa velikim M. U najkracem, gledano na nivou generalne linije, KPJ nije osporavala muslimansku posebnost, ali jos uvijek nije imala jasan stav u tom pogledu. Najvise zabluda je unio Veselin Maslesa, a tu je i Mosa Pijade sa svojim negativnim stavom prema tom pitanju. Ovo treba posebno istaknuti, jer kao sto ce se kasnije vidjeti, ovakve teorije dobro ce doci svim onim dogmatama koji ce sistematski negirati muslimanski nacionalni identitet i pozivati se na autoritete Maslese i Pijade, kao i nekih drugih koji nikada nisu razumjeli ili nisu htjeli razumjeti muslimansko pitanje, sto ce narocito u periodu poslije 1945 . godine dovesti do novih zabluda. Narodno oslobodilacki pokret (NOP) poceo je aktivnije da djeluje 22. juna 1941, kad je Njemacka napala SSSR, tada je KPJ pozvala svoje clanove na ustanak, a 27.7.1941.godine su socijalisticki historicari uzeli kao datum pocetka otpora okupatoru u BiH. Na Romaniji se osniva prva bosnjacka ceta pod komandom Muje Hadzica. U rogatickom, focanskom, prozorskom, kalinovickom, juznohercegovackom te u 1. i 2. partizanskom odredu formiraju se bosnjacki bataljoni u toku 1941.godine. Time je partizanski pokret poceo da vodi borbu na tri fronta: protiv vanjskog okupatora, protiv velikosrpske-cetnicke vojske i protiv velikohrvatske-ustaske vlasti. Koliko je BiH bila vazna za komuniste i revoluciju govori i cinjenica da je od jeseni 1941.godine, Glavni, kasnije Vrhovni stab partizanskih snaga iz Srbije premjesten u BiH. Naravno, osim Bosnjaka, narodnooslobodilacku borbu (NOB) podrzavaju u BiH vecina Srba, koji su bili ugrozeni od ustaskih vlasti, a nisu bili u cetnickim redovima, zatim i Hrvati koji se nisu dali zavesti laznim obecanjima NDH o njenoj misionarskoj ulozi u Trecem Rajhu. U BiH se stvaraju partizanska oslobodjena podrucja, a potkraj 1942. u njoj nastaje i tzv. Bihacka republika gdje se 26 i 27 novembra odrzava i zasjedanje I Antifasistickog vijeca narodnog oslobodjenja Jugoslavije (AVNOJ), tj. prvog partizanskog parlamenta.U proglasu upucenog narodima jugoslavije, govori se i o muslimanskom stanovnistvu gdje se jasno kaze da muslimani ne smiju biti vise roba o koju ce se nadmetati velikosrpski i velikohrvatski pljackasi, pokvarenjaci i izrodi, sve zbog toga da bi mogli vladati jedni ili drugi. Na tom Prvom zasjedanju AVNOJ-a, u svom referatu Josip Broz Tito isticeOva historijska skupstina je dokaz jedinstva nasih naroda, Srba, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca i Muslimana. U Cazinu je u decembru 1942.godine osnovana 8. krajiska muslimanska brigada koja ce 1943. prerasti u muslimansku diviziju, tj Unsku operativnu grupu. Inace, narocito masovan pristup Bosnjaka u NOP odvijao se 1943. u Bosanskoj Posavini, tuzlanskoj regiji i Bosanskoj Krajini. Zajednicka borba u BiH dovodi do prvog politickog skupa sve tri nacije koji se odrzava 25. i 26. 11. 1943 u Mrkonjic Grada, pod nazivom Zemaljsko antifasisticko vijece narodnog oslobodjenja BiH, (ZAVNOBiH) na kojoj je izrazena nada da ce BiH biti federalna jedinica u buducoj Jugoslaviji, u kojoj ce Bosnjaci (tada jos uvijek nazivani muslimani), Hrvati i Srbi zivjeti ravnopravno.

- 91 -

Proglasenje Federativne republike Jugoslavije Tri dana poslije, u susjednom Jajcu, 29. 11. odrzano je i II zasjedanje AVNOJ-a, koje najavljuje novu Jugoslaviju i stvara njenu prvu Vladu. Na ovom zasjedanju BiH je priznat status ravnopravne federalne jedinice i obezbijedjena puna ravnopravnost naroda koji u njoj zive. Tako BiH postaje ne samo srediste partizanskog pokreta, nego i zariste buduce Jugoslavije. Na II zasjedanju ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu 30. 6. - 2. 7. 1944. konstituirana je BiH kao zasebna federalna jedinica buduce drzave, a na III zasjedanju ZAVNOBiH-a 26/28. 4. 1945. u Sarajevu receno je da: "BiH nije ni muslimanska, ni srpska, ni hrvatska - nego i muslimanska i srpska i hrvatska." Tacno pedeset Bosnjaka ucesnika NOP-a proglaseno je narodnim herojima. S druge strane na zalost, niko do sada nije ustanovio priblizan broj bosnjackih zrtava u Drugom svjetskom ratu, ali se na osnovu nekih podataka procjenjuje da je u ratu poginulo oko 103.000 Bosnjaka. Znajuci koliko je Bosnjaka zivjelo prije Drugog svjetskog rata, a u odnosu na prirodni prirast stanovnistva, procijenjeno je da je 8,10 % Bosnjaka poginulo - sto predstavlja procentualno najveci broj zrtava u odnosu na cjelokupnu bosnjacku populaciju. Drugi su Srbi i Crnogorci sa zajednickim procentnom 7,20 % stradalog stanovnistva, a treci su Hrvati. Doduse, to su gubici sa obje strane i medju partizanima i medju izdajnicima. Srbi su imali cetnike, Hrvati ustase, a 1943. je osnovana tzv. "handzar divizija" koja je u Francuskoj imala obuku, ali kada je doslo do pobune odmah je poslana na front, ucestvovala je u svega cetiri bitke i uskoro je rasformirana u 1944. godini. Od onih koji su dali kulturni pecat bosnjackom narodu u periodu prve Jugoslavije, ukljucujuci i period Drugog svjetskog rata, vazno je spomenuti pisce: Hamzu Humu, Saliha Alica, Hamida Dizdara, Ilijasa Dobordjica, Hasana Kikica, Semsudina Sarajlica, Ahemda Muradbegovica, Hifzi Bjelavca, Aliju Nametka, Envera Colakovica, Ziju Dizdarevica, Rasima Filipovica i historicara Hamdiju Kresevljakovica. Knjizevnici iz reda hrvatskog naroda, u tom periodu, su Ivo Andric ( buduci nobelovac za knjizevnost, 1961.), Zvonimir Subic, Novak Simic, Nikola Sop, Dobrisa Cesaric i Tin Ujevic. Predstavnici srpskog naroda su Jovan Popovic, Milan Markovic i Borivoj Jevtic. Najveci pisac iz reda bosanskih Jevreja je Isak Samokovlija.

- 92 -

VII. B i H U FEDERATIVNOJ DRZAVI JUGOSLAVIJI , SVE DO SFRJ

Mapa Jugoslavije kao Federacije Drugim zasjedanjem AVNOJ-a i njegovim odlukama u Jugoslaviji je oformljena nova drzava sa sistemom organa drzavne vlasti od najnizih do najvisih. Piramida vlasti polazila je od opstinskih i sreskih NOO, preko zemaljskih antifasistickih vijeca po federalnim jedinicama, a zavrsavala se na vrhu sa AVNOJ-em, njegovim predsjednistvom i NKOJ-em, kao privremenom vladom. Prilikom svog nastajanja nova drzava, Demokratska Federativna Jugoslavija, nije dobila medjunarodno priznanje iako su saveznici tokom 1943. godine priznali NOV Jugoslavije. Prema inostranstvu su fakticki postojale dvije vlade. Jedna je bila medjunarodno priznata izbjeglicka vlada, koja nije imala nikakve fakticke vlasti u zemlji i kojoj je AVNOJ oduzeo legitimitet. Na drugoj strani bio je NKOJ, stvarna vlada, koja je imala svu vlast u zemlji, ali koja nije bila medjunarodno priznata. Saveznici iz II svetskog rata nastoje rijesiti ovo pitanje u Jugoslaviji prvenstveno gledajuci svoje interese, a narocito se zalaze V. Britanija, koja vrsi pritisak na NKOJ da stupi u pregovore sa izbjeglickom vladom. Pod britanskim pritiskom, za predsjednika izbjeglicke vlade imenovan je dr. Ivan Subasic, bivsi ban Banovine Hrvatske, koji je odmah, britanskim posredovanjem, stupio u vezu sa NKOJ-em, radi pregovora o osnivanju jedinstvene vlade. Pregovori su vodjeni u dva maha, prvo na Visu, a zatim u Beogradu, gdje je 1.11.1944. godine ptpisan sporazum Tito-Subasic, o uspostavljanju jedinstvene organizacije vlasti. Na osnovu ovog sporazuma 1.3.1945. godine osnovana je jedinstvena vlada Demokratske Federativne jugoslavije, sa Titom kao predsjednikom vlade i dr. Ivanom Subasicem kao ministrom vanjskih poslova. Time je likvidiran paralelizam vlada i potpuno je osiguran medjunarodni kontinuitet nove drzave . 10.8.1945.godine, u Beogradu dolazi do treceg i posljednjeg zasjedanja AVNOJ-a. U skladu sa preporukama Krimske konferencije, na kojoj su ucestvovala trojica velikih: Roosvelt, Staljin i Churchil, AVNOJ je trebalo da se prosiri jednim brojem starih gradjanskih politicara i tako preraste u Privremenu narodnu skupstinu. Osnovni zadatak privremene narodne skupstine je bio da se donesu zakoni po kojima ce se pripremiti i izvrsiti izbori za Ustavotvornu skupstinu. Privremena narodna skupstina okoncala je svoj rad 28.10.1945.godine. Izbori za Ustavotvornu skupstinu obavljeni su 11.11.1945.godine. Ustavotvorna skupstina je bila dvodomna i sastojala se od Savezne skupstine i Skupstine naroda. Takvo rjesenje odgovaralo je federativnom formiranju drzave.

- 93 -

Oba doma Ustavotvorne skupstine sastala su se 29.11.1945. godine, kada je i donijet prvi akt pod nazivom Deklaracija o proglasenju Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Na kraju se konstatira da se ovom odlukom konacno u ime svih naroda Jugoslavije ukida monarhija u Jugoslaviji, a Petar II Karadjordjevic s cijelom dinastijom Karadjordjevica lisava svih prava koja su njemu i dinastiji pripadala. Jos na osnovu odluka AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, Bosna i Hercegovina ulazi u sastav Demokratske Republike Jugoslavije odnosno, Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Naredne godine, tacnije 13.10.1946. godine odrzani su izbori za Ustavotvornu skupstinu Narodne Republike Bosne i Hercegovine ( NR BiH ). Prvo zasjedanje Ustavotvorne skupstine pocelo je 11.11.1946.godine, a 31.12.1946 .godine usvojen je i proglasen prvi Republicki ustav. BiH je po tom ustavu, kao narodna drzava republikanskog oblika, dobila svoju unutrasnju organizaciju, u skladu sa svojim tadasnjim ekonomskim ustrojstvom, socijalnim i politickim stanjem i odnosima. Narodna republika BiH raspolagala je onim suverenim pravima koja nisu prenesena na FNRJ. Ona je imala svoju drzavnu teritoriju, koja se nije mogla mijenjati bez njenog pristanka. Za razliku od odluka ZAVNOBiH-a, Ustav nije poimenice nabrajao narode BiH. U tom pogledu Ustav je samo sadrzavao odredbu da su u Narodnoj Republici BiH njene narodnosti u svemu ravnopravne i da nacionalne manjine uzivaju pravo i zastitu svog kulturnog razvitka i slobodne upotrebe jezika. 1. POLITICKA I PRIVREDNA PREVIRANJA U JUGOSLAVENSKOJ FEDERACIJI Kao sto smo vidjeli, poslije rata, a na osnovu odluka ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, BiH je kao "ravnopravna" federalna jedinica, kao republika usla u sastav Demokratske Republike Jugoslavije (DRJ) koja je kasnije nazvana Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ), a jos kasnije, odnosno, od 1964. Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ). Kolika je to ravnopravnost bila vidi se i iz ustavne definicije Jugoslavije u kojoj se Bosnjaci, pa cak ni muslimani ne spominju kao nacija. Osim toga, u pocetku je u grbu Jugoslavije bilo pet buktinja koje su simbolizirale pet nacija Jugoslavije ( Srbe, Hrvate, Slovence, Crnogorce i Makedonce ) cime opet Bosnjaci nisu bili zastupljeni. Kasnije je ta greska "ispravljena" ali tumacenje grba ju je demantiralo: dodata je jos jedna buktinja, ali tada po tumacenju grba, ustvari ilustrira se sest republika, dakle i BiH, ali ne i njena najmnogobrojnija nacija. Naime, ustrojavanjem BiH kao posebne republike i uvodjenjem federalizma KPJ je smatrala kako je nacionalno pitanje rijeseno. U tom sklopu se i pitanje Bosnjaka ( jesu li oni nacija ili nisu ), vec tretiralo kao anahrono. Zapravo sa stanovista oficijelne politike bilo je opasno i sumnjivo i samo postavljanje tog pitanja. Ustvari vec tad se propagira svijest da uposte nije bitno ko je koje nacionalnosti, da ce mo mi svi biti Jugoslaveni, da je najvaznjie graditi bratstvo i jedinstvo, cuvati ga kao zjenicu oka svoga, da je nacionalno anahrono, burzoasko i reakcionarno. Istovremeno se svi osjecaju i izjasnajvaju kao Srbi, Hrvati, Slovenci i td. a Bosnjaci su ponovo nedefinisani, ponovo im se nudi sansa za nacionalno osvjescivanje, u vidu Srba i Hrvata ili ih se uvredljivo svrstava u kategoriju neopredijeljenih. O ovom pitanju ce biti jos rijeci nesto kasnije, a sada da vidimo kako je tekao razvoj politickih dogadjaja i na ostalim poljima tadasnje BiH.

- 94 -

Naime, obzirom na cinjenicu da je BiH bila sredisnja jugoslavenska republika, da je strateski vrlo povoljno smjestena, da je Srbima bila itekako vazna kao spoj sa Srbima u Hrvatskoj i da je, bogata rudama (ugalj, zeljezo, sume, rijeke), bila predodredjena za vojnu i tesku industriju, za odsudnu obranu u slucaju napada izvana, ali i kao "kalionica" naroda i kultura, kao prototip buduce, "socijalisticke" Jugoslavije, i uskoro je pocela bivati nazivana "Jugoslavija u malom." Kako bi se to postiglo, moralo se s BiH upravljati iz Beograda, tj. iz Centralnog komiteta KPJ. Osim toga; iz BiH su brojni Srbi politickim odlukama preseljeni u Vojvodinu, a naseljavani su Srbi i Crnogorci kao ucitelji, profesori, policajci, politicari i voditelji vojne industrije - sve u profesije u koje se Hrvati nisu rado primali kao nepodobni. I u vojnim garnizonima su kao starjesinski kadar pretezno bili Srbi i Crnogorci, i tako se malo-pomalo mijenjala nacionalna struktura stanovnistva. Ipak, sve to dugorocno nije dalo ocekivane rezultate jer su Bosnjaci imali mnogo veci natalitet. Dakle, provodila se "jugoslavizacija", a zapravo srbizacija BiH, ali su se javljali i unutarnji otpori, poglavito u krajevima gdje su bili brojniji Bosnjaci i Hrvati. Hrvati su postali nacionalno svjesniji i okretali se sve vise prema svojoj maticnoj republici Hrvatskoj. Bosnjaci su i dalje lavirali izmedju Hrvatske i Srbije, iskolovali svoju inteligenciju koja je nastojala izaci iz hrvatsko-srpskog zrvnja i dobiti status ravnopravne nacije. I dok se sa jedne strane u BiH na Omladinskim radnim akcijama (ORA) grade pruge: Banjaluka-Doboj, BrckoBanovici, Sarajevo-Samac, s druge strane vrsi se druga velika pljacka bosnjacke zemlje, druga agrarna reforma. Na osnovu zakona o ekproprijaciji i nacionalizaciji imanja suradnika okupatora, oduzeta je zemlja bivsim vlasnicima kao i sva velika industrijska preduzeca. Tom reformom su obuhvacena sva imanja veca od tri hektara (30 dunuma) i ona imanja od sest hektara, a koja zemljoposjednici nisu sami obradjivali. Time je oduzeto preko 150.000 hektara zemlje od njenih zakonitih vlasnika. Naravno da je nerjeseno nacionalno pitanje i agrarna reforma uzrokovala i proteste. Tako je 1950. u Cazinu doslo do prve prave pobune protiv novog socijalistickog uredjenja. U tzv. "cazinskoj revoluciji" Huske Miljkovica koja je trajala od 6.maja do 4.juna ucestvovali su Bosnjaci, ali i Srbi i Hrvati na granici zapadne Bosne i Hrvatske. Tu bunu ugusila je u krvi policija i vojska i godinama je ta buna smatrana tabu temom i drzavnom tajnom. Pocetkom pedesetih godina, na osnovu Zakona od 28.9.1950.godine, provedena je u zemlji siroka, u osnovi represivna kampanja za skidanje zara i feredze, tj. otkrivanje bosnjacke zene, cime je ostvaren jedan od strateskih ciljeva ondasnje vlasti u pogledu muslimanske zene u drustvu. No bez obzira na denacionalizatorsku politiku prema Bosnjacima kao muslimanima, kad god im je za to bila pruzena mogucnost, oni su u ogromnoj vecini izrazavali svoj poseban etnicki, kulturni i nacionalni identitet. Tek kada je 1966. smijenjeno prosrpsko vodstvo u SKJ s Aleksandrom Rankovicem na celu, ( prije toga je doslo do obracuna sa liberalistima Milovana Djilasa ) osnivacem koncentracionog logora Goli Otoka (kod Raba) za politicke neistomisljenike povodom rezolucije Informacionog biroa (Informbiroa 1948.), pocela su i u BiH slobodnija politicka razmisljanja. Prvi korak u tom popustanju bila je Titova odluka da se 1971. i muslimanskom stanovnistvu koje se dotad opredjeljivalo kao srpsko, hrvatsko, jugoslavensko ili neutralno, dopusti status nacije. No prije toga da vidimo kako se muslimansko stanovnistvo nacionalno opredjeljivalo, naravno po pravilima koja mu drugi nude i nastoje ga nacionalno usreciti.

- 95 -

U prvom popisu stanovnistva 1948. godine muslimansko stanovnistvo je imalo mogucnot da se izjasni kao nacionalno opredijeljeni ( Srbin-musliman, Hrvat-musliman, Makedonacmusliman i td. ) ili kao nacionalno neopreijeljeni. Prilikom popisa stanovnistva 1953. godine, uvodi se i kategorija Jugoslaveni-neopredijeljeni. To popisnoizludjivanje, pojmovna i terminoloska zbrka se i dalje nastavlja tako da se u popisu stanovnistva iz 1961. godine uvodi i kategorija Musliman(etnicka pripadnost). Dakle, ponovo sa dodacima i pojasnjenjima u zagradama. Poslije ovog popisa u samoj BiH preovladjuje svijest da se vise ne moze odrzati nedefinisan odnos prema muslimanskom stanovnistvu i gotovo stidljivo pocinju se priznavati odredjene zablude i uvazavati realnost postojanja jednog etniteta koji nece da se opredjeljuje po partijskim semama. Ta situacija je prvi put svestranije razmatrana na Sestom plenumu CK SK BiH 1963. godine, a narocito na 17-oj sjednici CK SK BiH februara 1968. godine. Neki teoreticari priznaju zablude u politici prema muslimanskom stanovnistvu, a zvanicni partijski zakljucci prvi put eksplicitno kazu: dosadasnja praksa je pokazala stetnost raznih oblika pritisaka i insistiranja iz ranijeg perioda da se muslimani u nacionalnom pogledu opredjeljuju kao Srbi, odnosno kao Hrvati, jer se i ranije pokazivalo, a to i danasnja socijalisticka praksa potvdjuje da su muslimani poseban narod. U takvoj promijenjenoj politickoj klimi u BiH, a u atmosferi inace uzburkanih medjunacionalnih odnosa u cijeloj Jugoslaviji, dolazi i do popisa stanovnistva 1971. godine. Muslimani se tek tada, prvi put poslije rata, ravnopravno i bez nekih posebnih zagrada i pojasnjenja u popisu tretiraju kao poseban narod. Kao sto se vidi 1971. godina cini prelom u afirmaciji Muslimana kao naroda i tada se ogromna vecina Muslimana u cijeloj Jugoslaviji oslobadja nacionalnog kompleksa i vise se ne miri sa svojatanjima i osporavanjima od strane drugih. Otada se Bosnjaci, nazivani dotad samo muslimananima (sa malim "m") pisu kao Muslimani (sa velikim slovom M). Zbog toga se u popisu stanovnistva iz 1971. naglo smanjio broj Srba, Hrvata i Jugoslavena u korist Muslimana. Npr. od 1961. do 1971. broj Srba sa 42,9 % pao je na 37,2 %, a broj Muslimana u istom razdoblju povecao se sa 25,7 % na 39,6 %. Uskoro su prvi put Bosnjaci postali najbrojnija nacija u BiH i ujedno priznata za jednu od konstitutivnih nacija u tadasnjoj Jugoslaviji. U zelji da djelomicno zadovolji nacionalne teznje pojedinih naroda i republika za punijim federalnim odnosima unutar Jugoslavije, Savez komunista Jugoslavije (KPJ je od 1948. promijenila ime u SKJ) morao je popustiti i dopustiti da Savezna skupstina u Beogradu donese 1974. novi Ustav prema kojem su svim republikama, pa i BiH, priznata prava saveznih drzava, a to znaci i pravo na odcjepljenje. Tada dolazi do izrazenijeg napretka BiH na svim poljima: privredno, kulturno, politicki pa i sportski. Sarajevo postaje velegrad, a u njemu, kao i : Banjaluci, Tuzli, Zenici, Mostaru i Velikoj Kladusi, podizu se tvornice, kombinati, pravi koncerni koji nalaze svoje mjesto na svjetskom trzistu: "Energoinvest", "Energopetrol", "Agrokomerc", "Zeljezara Zenica", "Rudi Cajavec". Do toga napretka doslo je i smjenom starog "partizanskog" vodstva i dovodjenjem novih kadrova na celo politickih i privrednih institucija npr. Branko Mikulic i dr.). Vrhunac medjunarodne sportske, ali i politcke afirmacije BiH bile su 14 zimske olimpijske igre 1984. u Sarajevu. Tom je prilikom izgradjeno i modernizirano mnogo toga, sto je podiglo samosvijest vodecih struktura BiH, a narocito Bosnjaka.

- 96 -

Buduci da takav razvoj nije odgovarao Beogradu i sve jacoj velikosrpskoj struji unutar Saveza komunista, pocela je politicka kampanja protiv Bosnjacog vodstva koje i ustvari nije imalo nikakvu politicku moc, ali bio je potreban unutarnji neprijatelj kako bi se prikazale sve teskoce koje stoje na putu u komunizam. Mnogo ranije je odrazan prvi proces Mladim muslimanima, a zatim i sudjenje Aliji Izetbegovicu zbog "Islamske deklaracije". Da bude jasno: nikada Bosnjaci nisu bili protivnici socijalizma u drugoj Jugoslaviji, niti su ikada bili stvarna kontrarevolucionarna prijetnja socijalizmu nego je taj "muslimansko-fundamentalisticki" unutrasnji neprijatelj naprosto bio potreban rezimu kao kontrateza Golom Otoku (ugrozenost socijalizma) i maspoku (ugrozenost SFRJ hrvatskim nacionalizmom), Kosovu (ugrozenost Srba u toj istoimenoj pokrajini). Koliko su zapravo bili trn u oku Bosnjacki politicari najocitije govori pogibija predsjednika Vlade SFRJ Dzemala Bijedica koji je "poginuo" u avionskoj nesreci 1977. Da bi se razjedinio bosnjacki korpus beogradska tajna diplomatija je znala veoma vjesto da zavadi bosnjacke intelektualce, npr. sukob Esad Cimic Atif Purivatra, ili da se bukvalno izdjestvuje protjerivanje Mese Selimovica iz Sarajeva u Beograd. Ipak, kulminacija je dostignuta prvo kompromitiranjem, a onda i neutraliziranjem brace Hakije i Hamdije Pozderac i tzv. aferom Agrokomerc 1987. u kojoj je smijenjeno vodstvo tog prehrambenog kombinata u Velikoj Kladusi koga je vodio vjesti ekonomski strucnjak Fikret Abdic. Unutar SKJ poslije Titove smrti 1980. dolazi do raslojavanja na centralisticke i federalisticke snage. To se zbiva i u Savezu komunista BiH gdje jaca velikosrpsko opredjeljenje medju Srbima (u cemu im pomaze tadasnji predsjednik SKJ Dizdarevic), a Bosnjaci teze ka federalizmu, autonomizmu i reformizmu. Buduci je bosnjacka struja koju je predvodio Nijaz Durakovic prevladala, Srbi nastoje iznutra oslabiti republicke institucije BiH i preuzeti sve ovlasti nad vojskom i teritorijalnom obranom (TO). Kad je 1987. Srpska akademija nauka izdala svoj velikosrpski projekt, tzv. Memorandum, a 1987. sve ovlasti u Savezu komunista Srbije preuzeo Slobodan Milosevic koji je direktno najavio ostvarenje velikosrpskog programa, povezali su se opet bosnjacki i hrvatski politicari u BiH pred zajednickom opasnoscu. Samo nakratko se ucinilo da ce vlada Ante Markovica (i pored astronomske inflacije uspio je nekoliko mjeseci da odrzi dinar u odnosu na njemacku marku 7:1) ipak uspjeti da izvuce kompletnu Jugoslaviju iz krize, ali vise nista nije moglo da zaustavi lavinu srpskog nacionalizma koja je drzavu vodila u propast. 2. STANOVNISTVO B i H "Ravnopravnost" prema Bosnjacima najocitije se vidi po formulacijama u popisima stanovnistva u BiH: 1946. godine od 885.689 Bosnjaka, kao "Srbi-muslimani" izjasnio se 71.991 Bosnjak, kao "Hrvati-muslimani" izjasnilo se 25.295 Bosnjaka, a "neopredijeljenih" je bilo 778.403. 1953. godine od 891.800 Bosnjaka svi su se tada mogli izjasniti samo kao "neopredijeljeni", dakle ni tada se nisu mogli izjasniti kao nacija, jednostavno - nacionalno nisu postojali. 1961. godine bilo je vec 1.138.685 "nacionalno neopredijeljenih Jugoslavena" - time je Bosnjacima priznato drzavljanstvo, ali jos ne i nacija.

- 97 -

1971. godine bilo je 1.482.430 "muslimana" - dakle vjernika (jer musliman je vjerska pripadnost, a ne nacionalna). Vecina Bosnjaka je bilo tim ipak zadovoljna, posto im je priznata mogucnost da se barem vjerski izjasne bez nacionlanog imputiranja srpstva ili hrvatstva. 1981. godine bilo je 1.630.033 "muslimana u etnickom" smislu cime se otislo za korak dalje u poistovjecivanju vjere i nacije sto je apsurd. 1991. godine bilo je 1.905.018. (ili 43,74 %) "Muslimana u nacionalnom smislu" sto je vrhunac cinizma: vjera je dignuta na rang nacije samo da se Bosnjacima ne prizna da su nacija. Istovremeno je u Bosni po zadnjem popisu prije rata zivjelo: Srba 1.364.363 ili 31.33 %, Hrvata 752.068 ili 17.27 %, Jugoslovena 239.777 ili 5.51 % (sto oupce nije odrednica za naciju, nego za drzavljansvo) i ostalih 93.689 ili 2.15 % sto iznosi ukupno: 4.354.915 stanovnika. Bosnjaci su bili vecina u 45 opcina (u 31 apsolutna, u 13 relativna), Srbi u 34 opcine (29 apsolutna, 5 relativna), a Hrvati su bili vecina u 20 opcina (14 apsolutna, 6 relativna). Po istom popisu bilo je 31 % bosnjackih brakova, 22 % srpskih, 12 % hrvatskih i cak 35 % mijesanih brakova. Dugo vremena, niko ko se nije izjasnio kao Srbin nije mogao da se bavi politikom, pa su se tako ugledni bosnjacki javni radnici: Dzemal Bijedic, Hasan Brkic, Skender Kulenovic, Muhidin Begic, Alija Izetbegovic, Osman Karabegovic, Sefket Maglajlic, Pasaga Mandzic, Hajro Kapetanovic, Sacir Maslic i Asim Mujkic morali izjasnjavati kao Srbi. U Hrvatskoj niko ko se nije izjasnjavao kao Hrvat nije mogao imati uspjeha u nauci i umjetnosti, pa su se: Dr. Muhamed Filipovic, Dr. Nerkez Smajlagic, Dr. Esad Cimic, Enes Cengic, Mak Dizdar, Enver Colakovic, Ismet-Ico Voljevica, Mersad Berber, Fadil Hadzic, Enes Kisevic, Amir Bukvic, Mustafa Nadarevic i Dr. Asim Kurjak, izjasnjavali kao Hrvati - cime su sticajem okolnosti kao takvi pomagali velikosrpstvu i velikohrvatstvu. 3. KULTURNO HISTORIJSKI NAPREDAK U DOBA JUGOSLAVENSKE FEDERACIJE Uzalud je budjena decenijama nacionalna svijest kod Bosnjaka kroz djela Alije Nametka "Antologija muslimanskih narodnih prica" i pjesama "101 sevdalinka" Muniba Maglajlica, "Narodne price" "Hrestomatija alhamijado knjizevnosti" (oboje od grupe autora), "Stari bosanski tekstovi" M. Dizdara, "Biserje" - antologija bosnjacke knjizevnosti od 1463/1989. Alije Isakovica. Mada su jos od doba Kraljevine Jugoslavije, a i kasnije u socijalistickoj Jugoslaviji najveci balkanski lingvisticari Vatroslav Jagic i Aleksandar Belic bezuspjesno naglasavali da je bosanski jezik baza za knjizevni i hrvatski i srpski jezik, Bosnjaci su prihvatajuci pojam "hrvatskosrpski jezik" nesvjesno sebi odricali pravo na svoj nacionalni jezik. Tek u spomenutom popisu iz 1991. jasno je izrazeno postojanje bosanskog jezika: 92 % Bosnjaka izjasnilo se da im je maternji jezik bosanski. Srbi su rekli da im je maternji jezik srpski u 67 %, a Hrvati da im je hrvatski maternji u 47 % slucajeva. A cinjenica je da u BiH zive tri nacije koje imaju pravo da koriste svoje nacionalne jezike, naravno - ravnopravno.

- 98 -

Razdoblje poslije II svjetskog rata obiluje velikim napretkom bosnjacke knjizevnosti. Uz najveceg bosnjackog liricara Maka Dizdara, stoji "socijalisticki" Skender Kulenovic. Ostali znacajniji pjesnici su Izet Sarajlic, Sait Orahovac, i Husein Tahmiscic. U prozi su vodeci stvaraoci: Mesa Selimovic, Camil Sijaric, Dervis Susic, Zuko Dzumhur, Zaim Topcic, Alija Isakovic, Sead Fetahagic, Nedzad Ibrisimovic, Nusret Idrizovic, Abdulah Sidran i Irfan Horozovic. U srpskoj i hrvatskoj knjizevnosti BiH isticu se: Miodrag Zalica, Vladimir Cerkez, Andjelko Vuletic, Vitomir Lukic, Velimir Milosevic, Ivan Kordic, Ivan Lovrenovic, Gojko Beric, Marko Vesovic (Crnogorac) i Dario Dzamonja. A medju proganjanim Bosnjacima i onima koji su bili u zatvoru zbog svoga intelektualnog i vjerskog stajalista bili su: Alija Izetbegovic, Adil Zulfikarpasic, Dr. Atif Purivatra, Dr. Esad Cimic, Dr. Kasim Suljevic, prof. Dr. Avdo Suceska, Muhamed Hadzijahic, Dr. Muhamed Filipovic, Emir Cengic, Hasan Susic, Muhsin Rizvic, Sulejman Grozdanic, Muzafer Hadzagic, Rasim Muminovic, Dzevad Jahic, Aziz Kadribegovic, Hilmo Neimarlija, Rusmir Mahmutcehajic, Omer Behmen, Melika Salihbegovic i Dzemaludin Latic.

VIII. RASPAD JUGOSLAVIJE , NEZAVISNA BiH i RAT

1. KRIZA PRED RAT Poslije rusenja Berlinskog zida i ujedinjenje Njemacke 1989., slom komunistickog sistema i krize visenacionalnih drzava SSSR-a, Cehoslovacke i Jugoslavije dolazi do nagle liberalizacije sto omogucva pojavu visestranackog, demokratskog sistema i u BiH kao i u drugim jugoslavenskim republikama (osim Srbije i Crne Gore). Tada se pokazalo da su uspjesno rjesenje nacionalnog pitanja i federalizam u drugoj Jugoslaviji bili samo fraze, paravani za totalitaristicki sistem koji je provodila tadasnja SKJ. Takozvani jugoslavenski "originalni" put, tj. treci put izmedju socijalizma i komunizma, te provizorna nesvrstanost (zapravo specificni oblik neokolonijalizma prema nerazvijenim zemljama Afrike i Azije) bio je nesto blazi oblik totalitarizma koji je ipak omogucavao razvoj privrede, ali on nije bio nista blazi prema demokratskim teznjama i pravom rjesavanju nacionalnog pitanja, poglavito kod nesrpskih naroda, a medju njima su Bosnjaci bili najbrojniji. Jednopartijski sistem, kao i svugdje u svijetu, pa tako i u BiH dovodi vremenom do toga da partija i njena birokratija djeluju kao drzavni aparat koji se udaljava od naroda i umjesto da radi za narod, vlada umjesto tog naroda. Radnicko samoupravljanje, privredna reforma, Ustav iz 1974. ne uspijevaju drugu Jugoslaviju da ucine stabilnom drzavom. Uz to, veoma lose sproveden u praksi Zakon o udruzenom radu, nerjeseno nacionalno pitanje na Kosovu, nesrazmjera izmedju jakih republika: Slovenije i Hrvatske i autonomne pokrajine Vojvodine i slabije razvijenih: BiH, Crne Gore, uze Srbije, Kosova i Makedonije dovodi u prvom redu do losih medjurepublickih odnosa u federaciji, a samim tim i do sve losijeg statusa SFRJ u Svijetu. Pojavom Slobodana Milosevica na politickoj sceni Srbije, ukupna nezdrava klima u SKJ dovodi do politickog rascjepa u vrhu SFRJ. U Srbiji se javlja ideoloska platforma nacionalizma u Memorandumu Srpske akademija nauke i umjetnosti (SANU) 1986. Srpska pravoslavna crkva (SPC) cini sve da prikaze kako su Srbi ugrozeni u SFRJ i u BiH. Ona ozivljava srpski nacionalizam, kosovski mit povodom seststotegodisnjice bitke na Kosovu 1989., nosenjem mosti kneza Lazara po Srbiji i BiH, a u Hrvatskoj se otkopavaju

- 99 -

masovne grobnice iz II svjetskog rata. Sa hrvatske strane akutaliziranje Bleiburga, podgrijava hrvatsku nacionalisticku euforiju u cijeloj SFRJ. Istovremeno se kao glavni neprijatelj ukupnoj jugoslavenskoj reformi proglasava birokratizam. Brzo i vjesto je smisljen, a za siroke mase zavodljiv plan Antibirokratska revolucija. Milosevicev stab vjesto manipulira zanesenom masom Srpskog naroda i preko velikih antibirokratskih mitinga od Vojvodine do Crne Gore, naprosto iznudjava smjene svih politickih garnitura koje nisu za njegov plan ostvarenja Velike Srbije. Prva etapa je bila odraditi posao na Kosovu i Vojvodini, donijeti novi Ustav Srbije, a na jugoslavenskom planu otvoriti opste naciponalno pitanje, zahtijevati temeljitu reviziju ustava iz 1974. godine kao antisrpskog i konfederalistickog akta. Istovremeno neki vidovi neslaganja sa postojecom Jugoslavijom dolaze i sa Slovenacke i Hrvatske strane. BiH i Makedonija su uglavnom na stajalistu ocuvanja avnojevske Jugoslavije, uz promjene Ustava iz 1974. godine ali da se ne diraju njegova osnovna nacela. Da bi se srpski ciljevi ostvarili trebalo je stvoriti oreol bitke za Jugoslaviju i pod tom parolom ostvariti politicku prevlast u CK SKJ i njegovom Predsjednistvu.Uoci predstojeceg 14. Kongresa SKJ otvaraju se pitanja promjene Ustava SFRJ, polozaja Predsjednistva SFRJ, Ustavnog polozaja SR Srbije ( srpsko pitanje u jugoslavenskoj federaciji ), ustavni polozaj pokrajina, itd. Sve u svemu, uoci tog 14. Kongresa SKJ (vanrednog ), januar 1990. godine, politicki sukobi su kulminirali i razlicite politicke opcije gotovo su iskritalizirane. No, jos uvijek su stotine hiljada pa i milioni ljudi vjerovali u mogucnost demokratskog preobrazaja jer bez obzira na ideoloske pozicije, mnogi su u SKJ vidjeli zalog opstanka Jugoslavije. Ipak pesimisti su bili u pravu . Dubina krize je bila veca nego sto se predpostavljalo. Kalkulacije, medjupoliticke i medjunacionalne zavade osjecale su se na Kongresu do tolike mjere da se to manifestovalo u ostrascenosti koja ide do neke kolektivne paranoje. Kongresnom orkestracijom, uz pazljivo slusanje i gledanje cijele Jugoslavije, neosporno dirigira Slobodan Milosevic. Predstavu i ocekivane efekte odmah na startu kvari iskakanje i nemirenje sa dirigentskom palicom, prvo Kucanovog pa onda i Racanovog staba, uz kolebljiv i zbunjen stav bosanskohercegovacke delegacije. Note po kojima je orkestar trebao da svira naprosto nisu prihvacene, bez obzira na solidnu akustiku, pratece fanfare i najavljenu predstavu. Poslije iznudjenog odlaska slovenacke delegacije raspad Kongresa je bio neminovan jer se Slovencima pridruzuju hrvatska i bosanskohercegovacka delegacija. Kada su propale i zadnje nade za nastavak 14. varednog kongresa SKJ i spasavanje kakve-takve jugoslavenske komunisticke organizacije, JNA stupa na scenu i okuplja grupu uglavnom penzionisanih generala i dogmatskih istomisljenika da prekonocno linijom komandovanja i po vojnom receptu formira novu partiju Savez komunista-pokret za Jugoslaviju, koja je toboze trebala predstavljati integrativnu jugoslavensku snagu. Glavnu ulogu igraju admiral Mamula, gen. Kadijevic, gen, Mirkovic i neki drugi. O kakvoj stranci se radi, sve je bilo jasno kada je za glavnog ideoloskog mentora te partije, u samom startu dosla Mirjana Markovic-Milosevic, supruga glavnog dirigenta Slobodana Milosevica. Indikativno je da ta stranka svoju glavnu aktivnost usmjerava na BiH, a kad nije naisla na podrsku SK BiH, otpocela je pravi ideoloski rat protiv onih koji se nisu slagali sa njenim militantskim ciljevima. Sve je bilo jasno, cak i za one koji su se kolebali, kada je SK-PJ poceo da agituje na stvaranju posebnih vojnih jedinica koje bi se, u slucaju potrebe odmah stavile pod rukovodstvo prve nadlezne komande JNA i kada su njegovim pristalicama,

- 100 -

bolje receno Srpskom narodu, pocelo dijeliti oruzje koje je izdasno obezbjedjivala JNA.Tako Savez komunista-Pokret za Jugoslaviju odradjuje najprljaviji posao, a to je tiha vojna priprema agrsije na BiH. Ostaci te poluvojne politicke organizacije u kojoj je 99% bilo Srba, tijesno se povezuje sa kasnije formiranom SDS strankom u BiH, a zavrsice kao direktni saveznici sa cetnicima. 2. NAPAD NA SLOVENIJU Pocelo je sa zveckanjem oruzja, dermonstracijom moci, pa onda ultimatumima i na kraju otvorenom prijetnjama. Usput vrsila se cistka i dovodjene na komandne pozicijeprovjerenih, kadrova, spremnih na sve. I na ubijanje sopstvenog naroda. Samo povod, a ne i stvarni cilj bila je Slovenija. Armija je trebalo samo da promarsira Slovenijom, demonstrira silu, ulije strah i natjera Kucana na pregovore. Ona je to i uradila samo sto nije islo sve po planu. Prvo, JNA je u tu avanturu potpuno usla nespremna, ne u vojnom smislu, jer za to je imala silne potencijale, vec u psiholoskom i u propagandno-politickom smislu.
Drugo, Slovenci su se pokazali mnogo tvrdjim orahom nego sto se to ocekivalo. Trece, slovenacka propaganda je bila dobro pripremljena tako da su brutalne slike prekonocno otisle u svijet. Evropsko javno mnjenje je odmah animirano, a bahate armijske kolone zatecene i vjesto izblamirane. Glavni ciljevi agresora su brzo razotkriveni pred cijelim svijetom. Cetvrto, cilj JNA vjerovatno i nije bio da do kraja slomi slovenacku odbranu, sto bi se u pocetku sigurno dogodilo, ali bi se kasnije rat otegao, sto nije odgovaralo Milosevicu, jer radi Slovenije on nije htio da rizikuje svoj glavni plan : stvaranje Velike Srbije.

Naime, on se brzo pomirio sa izlaskom Slovenije iz Jugoslavije posto ona i nije bila u memorandumskom planu, jer se nalazi iza linije Karlobag-Karlovac-Virovitica, kao linije bivseg turskog pasaluka, oko koje se slazu manje-vise svi, pocev od Garasanina preko Moljevica i Draze Mihajlovica, pa do Milosevicevog glavnog mentora i duhovnog ucitelja Dobrice Cosica. Sve u svemu JNA se relativno brzo povukla iz Slovenije, a uoceni kolebljivci u armiji se ciste i dovode novi, militantniji, vec otvoreno cetnicki orjentisani kadrovi, jer na redu je bila Hrvatska. 3. AGRESIJA NA HRVATSKU Sustina otpocinjanja rata u Hrvatskoj je mnogo slozenija od onog sto se desavalo u Slovenijii da bi se mnoge stvari shvatile, trebalo bi pojasniti citav historijat srpsko-hrvatskih odnosa uopste, osvrnuti se na mnoge sukobe i raskol medju njima, posebno na iskustva iz II svijetskog rata, pa sve do poratnih razmomilazenja i uzajamnih optuzbi koje su intenzivirane nekoliko godina pred opstu agresiju na Hrvatsku. Ukratko, moze se reci da je agresija na Hrvatsku mnogo pazljivije pripremana od one na Sloveniju. U okviru antibirokratske revolucije vec ranije je za destabilizaciju Hrvatske izabrana i pripremljena Kninska Krajina. Uporedo je isla nevjerovatno dirigirana kampanja u koju su se ukljucili srpsko-crnogorski mediji, dijelom potpomognuti i iz BiH, zatim pravoslavna crkva sa

- 101 -

vecinom svojih velikodostojnika, Vijece staraca iz SANU, i td. Svi se utrkuju ko ce vise ocrniti Hrvate, ko ce ih vise kolektivno predstaviti ustasama, najvecim srbomrziteljima, onim koji su u dva rata poklali milione Srba i td. Isto kao i u BiH, glavni posao je prebrojavanje kostiju mrtvih iz Drugog svjetskog rata, jedinstvena osuda ustaskog, a potpuno zanemarivanje cetnickog zlocina, te oprobana floskula o ugrozenosti Srpskog naroda u Hrvatskoj koji se predstavljaju kao gradjani drugog reda, progonjeni, sikanirani i sl. Glavne teme su ponovo Jasenovac, Glina, Gradina, Endehazija, pa sve do Titove zavjere. Pojavljuju se upravo fantasticne teorije ( sve do toga da Josip Broz Tito nije ni postojao kao takav, vec da je on ubaceni agent i sl. ), rehabilitiraju se najokorjeliji cetnicki zlocinci kao sto je npr. vojvoda pop Djujic. Hstorija hoce da se prekonocno prekroji, posebno u smislu da su za sva zla ovoga svijeta krivi Hrvati, a uz njih i Bosnjaci. Naravno sve to kao u nuklearnom reaktoru, izaziva i hrvatsku reakciju. Na jedan nacionalizam uzvraca se drugim. I u Hrvatskoj se zaista pocinje naglasenije ispoljavati ustastvo, aktueliziraju se sile mraka, mrznje, zavade i osvete. Dugo je kljucalo u hrvatskom glinenom loncu i samo se cekalo kada ce on puci i iz njega procuriti otrovna masa koja ce dovesti do ponovnog historijskog unesrecenja oba naroda. Dobar povod je brzo nadjen. U Hrvatskoj se sprovode izbori na kojima trijumfuje novoformirana politicka stranka HDZ ( Hrvatska demokratska zajednica ) na celu sa Franjom Tudjmanom. To je mnoge, a narocito armijske krugove toliko iritiralo da nisu htjeli ni da priznaju tu novu vlast. S druge strane euforiji pobjede, uz probudjeni hrvatski nacionalizam, dovode Tudjmana u situaciju da vec na startu pravi nekoliko gresaka: Dozvoljava da se ipak Srbi u nekim podrucjima doista osjecaju ugrozenim. Na brzinu i bez prave demokratske procedure iznudjava promjenu osnova Ustava Hrvatske i oduzima Srbima vec stecena prava o ravnopravnom narodu. Ne prihvata na pravi nacin poslanike SDP srpske nacionalnosti vec pravi jeftine saveze sa novim i ekstremnim srpskim strankama, posebno sa tada militantnim i prevrtljivim Raskovicem. Vrlo brzo i bez stvarne potrebe forsira nove drzavne oznake koje iritiraju Srbe jer ih podsjecaju na one iz vremena NDH. Posebno nepromisljen i anticivilizacijski potez kada ukida imena ulica trgova data u spomen borbe protiv fasizma ( cak se mijenja i naziv Trg zrtava fasizma ). Uz sve ovo ide i masovna smjena srpskih kadrova u privredi, skolstvu, policiji, zdravstvu i td. Time je Tudjman na pravi nacin pothranio Miloseviceve ambicije. Zapravo je time ucvrstio njegov polozaj u Srbiji, u punoj mjeri homogenizirao Srbe u najvecem dijelu Hrvatske i tako sirom otvorio vrata za realizaciju velikosrpskog programa. U Kninu je upaljen fitilj koji ce razgorjeti nacionalisticke strasti od Banja Luke i Korduna, do Slavonije, Baranje i Srema, sve po karti koja je dobro znana i davno nacrtana. Srpsko stanovnistvo se masovno naoruzava, zauzimaju se milicijske stanice, suspendira legalno izabrana opstinska vlast, preotimaju radio stanice i televizijski predajnici, otvaraju veze prema Bosankoj Krajini i Beogradu. Poslije prvobitnih buna i sporadicnih okrsaja oko Knina, u Lici i Baniji, linija fronte se pomjera i formira u Istocnoj slavoniji. Time pocinje pravi rat jer iz Srbije ulaze kombinovane jedinice, kako pod kapom JNA tako i u cetnickim odorama, cesto zajedno, ruku pod ruku, pa i u istim vojnim kolonama.

- 102 -

U medjuvremenu Predsjednistvo SFRJ je naredilo da se u roku od tri mjeseca, oba korpusa JNA povuku iz Slovenije i odu u BiH i u Srbiju. Zlobni komentar je bio: Na obostrano zadovoljstvo zavrsen je plan izlaska Slovenaca iz Jugoslavije( opaska: tjeranja Slovenaca iz Jugoslavije). U BiH i Hrvatskoj nastaje prava panika jer se vec pretpostavljalo sto znaci silna koncentracija armije u BiH, koja ce kasnije sa osam armijskih korpusa postati teritorij sa najvecom koncetracijom vojne sile na svijetu. Mukotrpno i gotovo na silu izabrani predsjednik Predsjednistva SFRJ Stipe Mesic izdaje naredbu da treba demobilizirati sve oruzane sastave na teritoriju SFRJ, osim JNA i redovnog mirnodopskog sastava milicije, i to najdalje do 18. jula 1991. godine do 24 sata. No bilo je jasno da se ta odluka nece ispostovati, jer nju je mogla sprovesti jedino Armija, koja to vise vec nikako nije htjela. U avgustu 1991. godine to je vec stravican rat. Mnogi ne mogu da vjeruju TV slikama, ne shvataju da je to moguce. Pred mocnim cijevima tzv JNA ruse se cijela naselja, gradovi, kulturni spomenici, crkve i katedrale. Ubijaju se hiljade nevinih ljudi, zena i djece. Formiraju se kolone izbjeglica. Dok ostaju avetinjska sela i ukleti gradovi, dok Hrvatska od Jadrana do Baranje gori u ognju , suzama i krvi, beogradska zvanicna politika govori o spasu srpstva, cak i o tome da ce se sva Hrvatska vidjeti sa Sljemena ili sa Katedrale. Rat u Hrvatskoj ipak nije zavrsen brzo, cak sta vise on se neocekivano otegao. Snage hrvatske odbrane su se relativno brzo konsolidovale, linije fronte su se pocele ustaljivati, a hrvatski protunapadi bivati sve zescim i efikasnijim. U sve vecem otezanju rata inteziviraju se politicki pregovori, a standardno inertna Evropa, pocela je da odradjuje svoj dio posla. Poslije silnih pregovora, trazenih primirja, Vensovih misija sastanaka na najvisem nivou, kratko primirje je ipak uspostavljeno. Na hrvatski teritorij dosle su trupe Ujedinjenih nacija, linija kontrole i razgranicena je uspostavljena. Hrvatska je kasnije mirnim putem i postignutim sporazumom ovladala cijelom svojom teritorijom. Postala je naknadno priznata zemlja i clanica Ujedinjenih nacija kao sto su to postale Slovenija i BiH. 4. B i H KATAKLIZMA I NEZAPAMCENA AGRESIJA Paukova mreza oko BiH plela se vise godina i samo se cekao povoljan momenat da se zada smrtonosni ugriz u vidu nezapamcene agresije koja je vec uveliko pripremljena. U jeku tzv antibirokratske revolucije koja se pocela odvijati u Srbiji i Crnoj Gori, masovni mitinzi su se htjeli importirati u samu BiH. U tome su posli uspijevati tako da je mitingaska podrska Milosevicevoj politici, uglavnom pod plastom podrske borbi protiv kontrarevolucije na Kosovu, uslijedila pocev od Drvara, Sipova, preko Romanije, pa do Nevesinja, Gacka i Trebinja. Uz sve to je islo impozantno nosenje mosti kneza Lazara, osvecivanje mnogih pravoslavnih crkava koje se ne rijetko pretvaralo u eminentne politicke manifestacije s parolamaovo je Srbija, slikama Milosevica, pozivom na sveti rat itd. Uveliko se pocinju

- 103 -

preduzimati i mjere o stvaranju slike da Muslimani iz BiH imaju ambicje da u srcu Evrope stvore posebnu islamsku drzavu utemeljenu na islamskom serijatskom pravu, a sve u cilju nacionalne homogenizacije Srpskog naroda. Na psiholosko-propagandnom planu trebalo je situaciju predstaviti tako da jedino ujedinjeno srpstvo, pravoslavlje i borba za slavu i krst casni moze suzbititu tu najezdu ofanzivnog islama. Navodeci ove cinjenice nije namjera da se kaze kako Muslimanskog nacionalizma u BiH nije bilo, cak sta vise on se ispoljava u sve vecoj mjeri sto ce narocito doci do izrazaja u predizbornoj aktivnosti. Naime, na 10 Kongresu SK BiH kao i kasnijom aktivnoscu Skupstine BiH i njenih organa, dato je zeleno svjetlo za organizovanje prvih visestranackih tzv slobodnih i demokratskih izbora. U kasnije donesenom Izbornom zakonu u clanu 4. zabranjuje se politicko organizovanje na nacionalnoj osnovi. Zato prva od nacionalnih stranaka koja stupa u izbornu kampanju daje sebi gradjansko ime; Stranka demokratske akcije (SDA), na celu sa Alijom Izetbegovicem. U medjuvremenu na Ustavnom sudu BiH osporena je pravna valjanost toga clana, tako da se formiraju i druge nacionalne stranke, ali vec sa nacionalnim predznacima: Srpska demokratska stranka(SDS), na celu sa Radovanom Karadjicem i Hrvatska demokratska zajednica(HDZ), na celu sa Stjepanom Kljujicem. Istovremeno SK BiH se transformisao u Socijalisticku demokratsku partiju (SDP) na celu sa Zlatkom Lagumdjijom, i to su bili glavni politicki takmaci na predstojecim izborima. Pored njih na izbore izlaze i DSS, ( sto je u stvari bio bivsi Socijalisticki savez) na celu sa Mirkom Pejanovicem, zatim Liberalna stranka (bivsi savez socijalisticke omladine), na celu sa Rasimom Kadicem, te Muslimanska Bosnjacka organizacija (MBO) koja je nastala u raskolu sa Strankom demokratske akcije, na celu sa Adilom Zulfikarpasicem. Kada je vec pomenut Adil Zulfikarpasic, recimo odmah i to da je on jedan od rjetkih Bosnjaka koji je cijeli svoj zivot posvetio borbi za priznavanje Bosnjastva kao nacionalnoj identifikaciji muslimanskog BiH stanovnistva. Taj je stav jasno i argumentovano iznio u jednom clanku objavljenom 1963.godine u casopisu Bosanski pogledi, koji je tada izlazio u Svicarskoj. No, vratimo se sadasnjoj situaciji i recimo da su pored nabrojanih, bile i jos neke male politicke stranke koje nisu imale veceg znacenja. Kada se izborna kampanja vec zahuktala, poslije trijumfalnog govora na Kozari (povodom 27. jula-dana ustanka naroda BiH ) Ante Markovic dolazi na ideju da prije svega u BiH izvrsiopit i da ispita svoju harizmu i prihvatljivost reformskog programa, poslije cega se formira i Savez reformskih snaga Jugoslavije za BiH. Osnivanje partija sa nacionalnim predznakom pokazalo je svu politicku nezrelost bosanskih nacija, jer, politicki to je anakronizam 20 vijeka, posto u Evropi nema vise ni jedne partije koja nosi nacionalni predznak. No ipak, na prvim slobodnim izborima u novembru 1990. godine pobijedila je antikomunisticka koalicija sastavljena od SDA, SDS i HDZ. Te tri nacionalne stranke su u republickom Parlamentu osvojile ukupno 84 % poslanickih mandata. SDA je osvojila 35,85 % mandata, tj. 86 zastupnika, SDS 30 % mandata, tj. 72 zastupnika, a HDZ 18,35 % mandata, tj. 44 zastupnika, dok je osam ostalih parlamentarnih stranaka osvojilo 15,8 % mandata ili 24 zastupnika. Stranke su podijelile vlast po nacionalnom kljucu, (naslijedjenom iz socijalizma) pa je za predsjednika Predsjednistva Republike izabran Bosnjak, za predsjednika Parlamenta Srbin, a za predsjednika

- 104 -

Vlade Hrvat U Predsjednistvo BiH izabrani su takodjer predstavnici tri najace nacionalne stranke, a za prvog predsjednika izabran je Alija Izetbegovic, predstavnik Bosnjaka kao najbrojnijeg naroda (zapravo je Fikret Abdic dobio najveci broj glasova kao predsjednicki kandidat, ali je to mjesto prepustio vodji stranke). Posto su parlamentarnim putem oborili komuniste sa vlasti, nacionalne partije su se tada prestale dogovarati. U pozadini toga je bila instrukcija iz Karadjordjeva (sastanak Tudjman-Milosevic) ciji je plan bio podjela BiH izmedju Hrvatske i Srbije. Zbog toga koalicioni partneri nisu vjerovali jedni drugima sto dovodi do rasta napetosti u Republici. Iz bojazni da ne bude preglasana odnosno ne mireci se sa normalnom i svugdje u svijetu prihvacenom praksom da se vecina odluka donosi prostom vecinom glasova, prvi se pobunio SDS, nagovjestavajuci raskid koalicije. S obzirom na vec tada zacrtane planove o razbijanju i podjeli BiH po nacionalnoj osnovi, licemjerstvo SDS se ogleda u tome sto pocinje da negira Skupstinu u kojoj i ona sama vrsi vlast. Od toga, pa do negiranja drzave, u kojoj se za tu vlast i sama izborila, bio je samo jedan korak. Rad Skupstine se sve vise blokira i tako blokirana Skupstina je postala idealno pokrice za paralelne radnje na stvaranju srpskih paradrzavnih tvorevina. I na kraju kao izlaz iz ove krize predstavnici SDS-a naravno vide u tome da se Skupstina preuredi po mjeri i interesu SDS-a ili da se Srpski narod samoorganizira, formira svoju Nacionalnu skupstinu, odnosno svoj Ustav, odnosno stvori svoju drzavu na tlu BiH, sa svim institucijama i organima vlasti koje drzava podrazumijeva. Plan predsjednika Srpske demokratske stranke, Radovana Karadjica, bio je jasan. On je Skupstinu BiH manipulirao u mjeri koliko mu treba za realizaciju njegovih stvarnih ciljeva, a oni su se prilagodjavali primjereno aktuelnoj Milosevicevoj strategiji. Npr. kada SDS histericno upozorava da Srpski narod trazi garancije za svoju ravnopravnost i da zeli da zivi u Jugoslaviji, prvaci SDS-a izbjegavaju da definisu u kojoj i kakvoj Jugoslaviji zele zivjeti. Krajem 1991. godine vec je bilo jasno da oni pod tom Jugoslavijom podrazumijevaju najvise cetiri republike ( Srbija, Crna Gora, BiH i Makedinija ), da bi se poslije iskazanog makedonskog opredjeljenja za samostalnost, Jugoslavija vec svela na tri republike i u njihovoj verziji samo drukcija nazvana Velika Srbija. I da bi se istestiralo takvo opredjeljenje uskoro se pod strogom kontrolom SDS-a, uz mentorstvo glavnog Milosevicevog staba, a uz svesrdnu podrsku JNA, formiraju srpske paradrzavne tvorevine pocev od SAO Bosanska Krajina, SAO u Hercegovini sa sjedistem u Trebinju, SAO Romanija, pa do SAO Semberija sa sjedistem u Bijeljini. Uskoro se je Autonomna regija Krajina vec potpuno osamostalila, formira se i Skupstina Srpskog naroda u BiH, a Karadjicev cinizam ide do te mjere da se izborio da predsjednik Skupstine BiH Momcilo Krajisnik ujedno bude i predsjednik Srpske skupstine. Donosi se i Nacrt ustava i vrse se sve pripreme za inauguraciju Srpske republike u BiH, a koja ce se kasnije zvati Republika Srpska. Program saoizacije BiH je bio u punom jeku, dok se SDA kolebala da li da nacelno prihvati program kantonizacije BiH koju su Karadjicevi bojovnici zdusno zahtijevali, a koji je jos od prije lezao na srcu hercegovackom krilu HDZ-a na celu sa novim liderom Matom Bobanom. U ovakvoj situaciji i Evropska zajednica usmjerava svoju paznju na BiH.

- 105 -

Lord Karington kao predsjedavajuci konferencije o Jugoslaviji i Zoze Kutiljero, kao predsjedavajuci Evropske zajednice pokusavaju da ponude koncept za razrjesenje bosanskohercegovackog cvora. Poslije niza satanaka oni u martu 1992. godine nude koncept kantonizacije BiH na etnickoj osnovi. Iako je ovaj dokument, poznat kao Nacrt lisabonskog dokumenta, bio potpisan od strane predstavnika nacionalnih stranaka, njihove kasnije izjave su bile kontradiktorne tako da Alija Izetbegovic odmah poslije Lisabona kaze: Pravo da vam kazem, rezultatima razgovora u Lisabonu nisam zadovoljan. Miro Lasic tvrdi da je postignut sporazum da se Bosni prizna nezavisnost uz kompenzaciju kantonizacijom. Karadjic izjavljuje: Ja sam obavijestio poslanike u srpskoj skupstini da mi, zapravo, o nezavisnosti Bosne i nismo govorili, jer to jos nije doslo na dnevni red, vec smo dogovarali oko toga da nece biti otcjepljenja BiH, i prikljucenja nekome drugome. Mi to zaista i necemo uraditi, s obzirom da BiH nece biti unitarna drzava. Konacno Izetbegovic u ponovnom obracanju izjavljuje da u Lisabonu i nije postignut nikakav dogovor i da on sam ne predstavlja parlament, niti imaju pravo da pretenduju na misljenje cjelokupnog naroda. Isforsiran, umnogome i iznudjen, ali i zakasnio referendum o suverenosti i nezavisnosti BiH, pripremao se i realizovao u toj krajnje naelektrisanoj atmosferi, uz potpunu opstrukciju, pa i prijetnje SDS-a i preporuku da Srpski narod na referendum uopste ne izlazi. Referendum o nezavisnosti BiH proveden je 29. 2. i 1. 3. 1992 godine i cak je mimo ocekivanja uspio. Odziv na glasacka mjesta je bio veliki i 67% gradjana se izjasnilo za nezavisnu BiH. Zahvaljujuci referendumu clanice Evropske zajednice priznale su BiH 7. 4. 1992. godine kao drzavu, a 22. 5.1992. godine primljena je u clanstvo Ujedinjenih Nacija ( UN ). No, to je nazalost ubrzalo i veliko srpske planove za podjelu i okupaciju BiH. SDS zajedno sa JNA, SK-PJ, razlicitim cetnickim formacijama i slicno intezivira davno zapoceti posao na naoruzavanju, ne vise samo svojih clanova i simpatizera, vec i masovno svih Srba koji to prihvataju i koji su po njegovoj procjeni podobni da dobiju oruzje. Azuriraju se ratni planovi, prave ratni rasporedi i zaduzenja, citave ekipe oficira JNA pomazu u razradi strategije, plana mobilizacije, sifriranju, pripremi terena, sve do planskog stacioniranja oruzja, municije i hrane. JNA pod vidom vojnih vjezbi zauzima sve strateske kote u BiH, potpuno kontrolira najvaznije saobracajnice, izmjesta vojarne i glavninu teskog naoruzanja iz kasarni, ukopava se i pravi linije na svim strateskim mjestima oko gradova, dovlaci novo naoruzanje, gorivo i municiju, a u pojedinim krajevima ( Bos. Krajina i Hercegovina ) vrsi i mobilizaciju srpskog stanovnistva. U BiH se vec nalazi ogroman broj rezervista iz Srbije i Crne Gore, sto uz postojecih sest korpusa od Bihaca i Banja Luke do Tuzle, Sarajeva i Mostara prestavlja strahovitu koncetraciju vojne sile koja samo ceka pravi trenutak za vojnu akciju. Oficijelna vlast je uglavnom znala za te pripreme i sa katastrofalnim zakasnjenjem posla je da preduzima neke kontra mjere kroz rezervni sastav milicije i sl. Taj plan Ram koji je vec bio aktiviran i dijelom realizovan u Hrvatskoj, BiH vlasti nisu ozbiljnije analizirale niti se pripremale za kontra mjere u slucaju njegove primjene. Po nekim saznanjima plan Ram je kasnije nadopunjen dodatnim planovima Drina i Most, a cinjeni su i znacajni napori da se u njegovu realizaciju ukljuce i aspiracije Hrvatske na dio BiH teritorije, cemu lakoumi Franjo Tudjman nije mogao odoliti.

- 106 -

Kada je stvarno poceo rat u BiH ? Mnogi smatraju da zapravo rat pocinje 3.marta 1992. godine kada srpski teritorijalci napadaju na Bos. Brod, da bi ga vec 4. marta tukli iz svih teskih orudja. No, sigurno je da je generalna proba agresije na BiH izvedena 2. marta 1992. godine. Naime, 1.marta je ubijen Nikola Gardovic, jedan od svata na vjencanju koje se trebalo obaviti u staroj pravoslavnoj crkvi na Bascarsiji u Sarajevu. Sutradan, Sarajevo je osvanulo u barikadama. Prekinute su sve vitalne saobracajnice, obustavljen gradski saobracaj, onemoguceno snabdijevanje, sto je uz sporadicno puskaranje i ranjavanje nekoliko osoba stvaralo sliku pravog opsadnog stanja. Iz Beograda se oglasio Karadjic koji kaze: Sada ljudi zive pod pritiskom i mislim da ne mozemo izbjeci medjuetnicki i religijski rat. Mnogi su zanemarili ovu izjavu Karadjica, iako on vec tada odredjuje i karakter buduceg rata u BiH. Kada je u Skupstini BiH izglasan Memorandum o nezavisnosti BiH, on je prijetio ratom i istrebljenjem Muslimana, a kada se vecina gradjana BiH na demokratskom referendumu izjasnila za nezavisnu BiH on izjavljuje:Nema ni jedne srpske kuce u koju se na ovaj nacin moze uvesti nezavisna BiH. Ko to uradi zapalice oganj gradjanskog rata( ovaj put govori o gradjanskom ratu ). I dok se obruc oko BiH sve vise steze, BiH vlasti na celu sa Izetbegovicem se uzdaju u mirotvornu politiku, pomoc evropske i svjetske zajednice, uz ocekivanja da ce sam cin priznanja BiH drzave radikalno preokrenuti stvar. Dok jos traje rat u Hrvatskoj pedsjednik Izetbegovic izjavljuje kako to nije nas ratza rat je potrebno dvojemirno spavajte rata nece biti itd. Te nade bile su vrlo brzo iznevjerene. Pored toga, BiH je i mnogo prije rata informativno gotovo u potpunosti bila blokirana. Od strane SDS-a i cetnickih formacija pocelo je sa oduzimanjem repetitora na Pljesavici, pa onda na Kozari, preko Majevice, Vlasica, Veleza, pa do Gorazda. Time je krvotok radio i TV mreze bio presjecen i informisanje se uglavnom svelo na Sarajevsko-Zenicki kanton, a postepeno su iskopcavane i telefonske komunikacije.Vec tada je bilo jasno da se priprema akcija na BiH i zlocinacke akcije sakrivaju se od svake vrste javnosti. Tako su i prvi kolektivni zlocini i genocidne radnje nad Bosnjacima, pocev od Bijeljine, preko Zvornika, pa do cijelog Podrinja, bili uglavnom sakriveni od javnosti ili ih je srpska propaganda tako isfabricirala i nacionalno lakirala, da je agresor zamijenjen sa zrtvom, masovna ubistva, patnje i stradanja nevinog naroda promijenili su nacionalni predznak. Javnost u Srbiji i Crnoj Gori je danonocno, nevidjenom propagandnom masinerijom bila naprosto bombardovana vijestima o toboznjem progonu Srba, o divljanju mudzahedina, zelenih beretki i sl. Takvo propagandno ispiranje mozga svijet nije zabiljezio. Prvi spaljeni i iskasapljeni lesevi i stravicne slike cetnickog zlocina predstavljeni su kao stradanje nevinog i nenaoruzanog srpskog stanovnistva, popaljene bosnjacke kuce, sela i gradovi, kao stradanje ugrozenih i progonjenih Srba, i td. Uskoro slijedi veliki pokolj Bosnjaka u Bijeljini i mirotvorna akcija nepostojece i posvadjane vlasti BiH ( Biljana Plavsic i Fikret Abdic ) ostace jedino upamcena po strasnom zagrljaju Plavsicke i Arkana, sto je valjda bilo uzajamno cestitanje na dobro obavljenom poslu.

- 107 -

5. RAT I STRAHOTE NOVOG GENOCIDA NAD BOSNJACIMA Bez obzira na silinu udara i ogromnu premoc u svakom pogledu, plan RAM, kao i ostali planovi agresije na BiH nisu se realizovali shodno ocekivanju. Kljucna tacka u svemu tome bilo je zauzimanje Sarajeva. Mjesecima se taj plan pripremao i napad na Sarajevo pocinje drugog dana Ramazanskog bajrama, 5.aprila 1992.godine. Tako pocinje najvece stradanje Sarajeva u cjelokupnoj njegovoj historiji, a u isto vrijeme vec gore drugi gradovi u BiH. Agresija na BiH je izvrsena, a po misljenju mnogih, sto ce se ubrzo pokazati tacno, to nije rat, to je stravican genocid, prije svega nad Bosnjacima u BiH. Vec za prvih sest mjeseci rata racuna se da je pobijeno preko 100.000 Bosnjaka, da bi se kasnije za samo 11 mjeseci te krvave agresije broj pobijenih Bosnjaka, kao i onih koji su umrli u logorima od gladi i bolesti, penje se na oko 200.000 sto je vise nego za cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata i sto je vise od 10% ukupne Bosnjacke populacije u BiH. S druge strane vec je oko milion ljudi iz BiH iseljeno, od toga opet u najvecem broju Bosnjaka. Pocetkom pa i polovinom 1993. godine izgledalo je da postoje realne sanse da ce se ipak pronaci neko politicko rjesenje. Nade su polagane u tzv. Vens-Ovenov plan koji je predvidjao ocuvanje BiH kao labave savezne drzave koja bi bila nominalno decentrilizirana, podijeljena na deset gotovo potpuno autonomnih pokrajina sa izuzetno visokim prerogativama vlasti. I kada je BiH vlast uz velike pritiske medjunarodne zajednice, pristala da stavi potpis na taj plan, sto je ucinila i hrvatska strana na celu sa novim secesionistom Matom Bobanom, Karadjicevi fasisti su ponovo izveli prozirni manevar trazeci da sazovu svoju famoznu paljansku skupstinu, da bi toboze testirali demokratsku volju naroda. Na taj oktroirani skup, pozvan je i veliki vozd i nesumnjivi faraon zla, Slobodan Milosevic. Pateticno Milosevicevo ubjedjivanje skupstine da se stavi potpis na ponudjeni dokument i Karadjicevo misljenje o potrebi da srpski narod konacno dobije pravedni mir, zavrsilo je naravno protiv potpisivanja Vens-Ovenovog plana. Odbacivanje ovog plana jasno je pokazalo prave ciljeve veliko-srpske agresije i razotkrilo sve lazi o toboznjoj ugrozenosti i neravnopravnosti Srba u BiH. Naime, svugdje tamo gdje su Srbi bili u vecini, Plan je predvidjao autonomiju, maksimalnu samostalnost u izvrsnoj, zakonodavnoj, a najvecim dijelom i u sudskoj vlasti, uz punu ekonomsku samostalnost, sa sopstvenom policijom, te punom autonomijom u oblasti kulture, zdravstva, prosvjete i obrazovanja. Prerogative Savezne drzave su bile svedene na najmanju mogucu mjeru, tako da je bilo cak ineizvjesno njeno funkcionisanje. Sve u svemu, odmah po odbacivanju tog plana, pocinje novi sistematski progon Bosnjaka i njihovo iseljavanje sa podrucja koja je cetnicki agresor zauzeo. U toku trajanja Zenevskih pregovora, donosenja razlicitih rezolucija UN i Savjeta bezbijednosti UN, te silnih obecanja i toboznjih garancija od strane evropske i svjetske zajednice, stravicna golgota Bosnjaka se nastavlja. U zavrsnoj rundi zenevskih pregovora ( august-septembar 1993.godine ) vec je bilo jasno da svjetski mocnici ( a narocito sramna politika V.Britanije i Francuske ) su spremni da pogaze sve principe svjetske zajednice, povelje UN, kao i rezolucije koje su i na njihov prijedlog izglasane. U tragicnom zenevskom finalu po zlu poznat dvojac Oven-Stoltenbreg, je vec razbijenu bosansku ladju gurao direktno u ralje Karadjicevog fasizma, i naglo probudjenog Bobanovog velikohrvatstva i ustastva. Tako su u Zenevi prekonocno napusteni gotovo svi principi i sav

- 108 -

smisao Londonske konferencije, ciji je dokument potpisan od preko cetrdeset zemalja. Londonska konferencija je polazila od toga da se nece priznati nista sto je osvojeno silom i agresijom, da se nece priznati rezultati nasilnog etnickog ciscenja, i da nije dozvoljena nasilna promjena granica niti samog ustavnog poretka, te da ce se za pocinjene zlocine pred medjunarodnim sudom odgovarati. Nista od toga u Zenevi nije uvazavano, a Oven i Stoltenbreg, iako su mandat dobili upravo od te konferencije, su svojim prijedlozima i ukupnim ustavnim projektima buduce Unije republika BiH, otvoreno pogazili i nipodastavali sve njene odluke i principe.Tako ce ta konferencija uci u historiju sramne diplomacije Zapada i to bez presedana u periodu od Drugog svjetskog rata. U svim tim zenevskim prijedlozima kojima je osnova rastakanje bosnsko-hercegovacke drzave ( suverene i medjunarodno priznate ) na tri kvazi-etnicke drzavice, namjerno se zaboravilo ko je agresor, kakve je zlocine pocinio i sta su njegovi stvarni hegemonisticki planovi. Sustina zenevskog projekta se uglavnom svodi na sljedece: Prvo: BiH kao drzava svodi se na labavu Uniju Republika. Drugo: Tri buduce republike, kao clanice Unije dobivaju takve kompetencije da se objektivno ispoljavaju kao tri potpuno suvremene i nezavisne drzave. Trece: Sam prijedlog mapa, odnosno razgranicenja na te tri republike nije polazio cak ni od etnickih kriterija vec od politike svrsenog cina ( po tom principu Bosnjaci bi dobili 30% teritorija, Srbi 52% i Hrvati oko 18% ). Ocigledno se islo za tim da se u BiH zatre sve ono sto je u njoj sa stanovista drzavnog integriteta, koheziono i ujedinjavajuce. Sta se to ustvari dogodilo i sta je tako intezivno uticalo na medjunarodnu politiku da podijeli drzavu koju je sama priznala? Dio odgovora sigurno lezi u sljedecem: Stari plan Tudjman Milosevic zazivljava upravo kad je Bosna i Hercegovina na koljenima. Kad su se dva diktatora konacno uvjerila da stara prostituirana Evropa uvazava samo silu i da nece svoj konfortizam i interese zrtvovati zarad neke lazne demokratije i humanih principa, poput gladnih hijena odlucili su da rastrgaju zrtvu i da podijele plijen. Milosevic je doduse vec od pocetka bio jasan, no Tudjman se dugo skrivao iza pateticnih fraza o zastiti hrvatskog pucanstva, o toboznjoj fundamentalistickoj opasnosti stvaranja panislamisticke republike u srcu krscanske Evrope i td. Svojim govorom povodom cetiri stogodisnjice bitke pod Siskom, on kaze da su se viteski Hrvati i tada borili i pobijedili bosanske Muslimane -Turke i da su spasili Evropu od muslimansko-islamske napasti. To je bio samo uvod i poziv u svojevrsni novi krstaski rat protiv Bosnjaka u kojem bi on za sebe odvojio primamljivi zalogaj. Nastojeci dobiti svoju drzavicu u BiH, zavodi oko 200.000 tzv. hercegovackih Hrvata. Fakticki su zrtvovani interesi 500.000 bosanskih Hrvata, koji su uz sve to jos gurnuti u strahoviti rat sa Bosnjacima. Tako je zahvaljujuci jednoj historijski promasenoj politici, vjesto izreziran sukob Hrvata i Bosnjaka koji je otvorio nove krvave rane i nevidjeno stradanje zavedenog i nevinog stanovnistva. Sukob je dugo tinjao, bivao zataskavan i neplodnim sporazumima Tudjman-Izetbegovic, prolongiran. Vjerovalo se da ce pobijediti razum i tradicija, no mnogo je krupnih gresaka pocinjeno.Vrhuska HDZ-a, i njena produzena ruka u HVO-u, jos je prilikom preliminarnog potpisivanja VensOvenovog plana odjednom vidjela sansu u tome da one provincije koje bi po tom sporazumu trebale pripasti Hrvatima, odmah zaokruze u Herceg-Bosnu kao svojevrsnu paradrzavu. Ta podrucja su se i prije toga gotovo osamostalila u odnosu na drzavu BiH, imajuci svoju vojsku, policiju, upravu, sudstvo, administraciju, monetu ( hrvatski dinar ), pa cak inaugurajuci i sopstvene skolske programe, hrvatski jezik, svoj univerzitet i sl.

- 109 -

Nagovjestaj velikog zla i novog sukoba uslijedio je krajem oktobra 1992. godine kada su postrojbe HVO-a bez nekog velikog povoda, potpomognute regularnim jedinicama hrvatske vojske, napale na Prozor, paleci bosnjacku carsiju, tenkovima ruseci kuce i ubijajuci nevino stanovnistvo. Mnogi su tada u Armiji BiH procijenili da treba zestoko odgovoriti, razoruzati HVO, staviti pod jedinstvenu kontrolu i konacno odlucno postaviti pitanje prihvatanja ili neprihvatanja zajednicke drzave BiH. Politicki vrh na celu sa Alijom Izetbegovicem opredijelio se za smirivanje situacije i pregovore sa Tudjmanom i Bobanom. No, sukob je ocito imao politicku pozadinu. Strasti su se narocito rasplamsavale kad se Mostar predstavljao iskljucivo hrvatskim, a nesto kasnije i vezirski Travnik. Povodom tih sukoba koji postepeno prerastaju u oruzane, Oven cinicno primjecuje da ako Bosnjaci i Hrvati ne mogu zivjeti zajedno onda je nemoguca i Bosna, sto je slicno Tudjmanovom i Karadjicevom da ako se raspala Jugoslavija, onada ne moze opstati ni BiH. Medjunarodnim sporazumom ponovo su se ukazale sanse mirnog rjesenja. Dogovoreno je da se Vens-Ovenov plan pocne separativno primjenjivati u Mostarskoj, Zenickoj i Travnickoj provinciji. Tudjman je bio zadovoljan jer tada su mu prijetile medjunarodne sankcije, a Boban je dobio vecinu vlasti u svim organima provincijalne uprave i podjelu vlasti u sredisnjici. No, kada su Karadjiceva skupstina i dirigirani referendum republike srpske odbacili VensOvenov plan i kada je doslo do novih cetnickih ofanziva,Tudjmanu i Bobanu rastu apetiti i odjedanput im se ucinilo da bi mogli dobiti mnogo vise od onoga sto im nudi Vens-Ovenov plan. Oni pocinju otvoreno saradjiivati sa cetnicima, ubrzo se vode tajni pregovori i fakticki medju njima uspostavlja precutni mir, pa i direktna vojna saradnja na pojedinim frontovima. BiH ovaj put dobija i novog agresora, i to ne samo u vidu Bobanovih secesionista vec i regularne hrvatske armije koja u BiH salje destine hiljada boraca sa najmodernijom ratnom opremom i tehnikom. Vjesto su iscenirani sukobi u centralnoj Bosni, da bi zavrsili krvavim pirom i pokoljem preko dvije stotine Bosnjaka u selu Ahmicima kod Viteza. Bosnjaci su se osjetili prevareni i izdani, i ove napade su dozivjeli kao udarac nozem u ledja. U ovakvom stanju kulminira bijes, i od strane pripadnika Bosnjackog naroda dolazi do zlocina nad neduznim civilima Hrvata. Proradili su mnogi zatomljeni atavizmi, vjerska mrznja i gotovo kolektivna ksenofobija, sto je dobro doslo svima onima koji su od pocetka zeljeli agresiju na BiH, predstaviti kao gradjanski rat. I u ovako nevjerovatno teskoj ratnoj situaciji, spontano nice staro historijsko ime Bosnjaci, sto bosansko-muslimanski narod prihvata kao svoje, i sto formalno potvrdjuje odlukom Drugog Bosnjackog sabora, odrzanog u Sarajevu 28. 9.1993. godine. Od tada su sve bosanskomuslimanske institucije sluzbeno uzele bosnjacko ime. U ratnoj 1994. godini konacno se vidjelo da sukob dvaju ugrozenih naroda Bosnjaka i Hrvata, ide samo na ruku srpskom agresoru, pa sukobi izmedju njih pocinju jenjavati, a posve se zaustavljaju uz posredovanje SAD-a i narocito zalaganje predjednika Klintona. Najprije je sklopljen sporazum u Washingtonu 18. 3. 1994. godine i ponovo uspostavljena saradnja Bosnjaka i Hrvata, a zatim je utemeljena i federacija tih dvaju naroda. U Mostaru se uvodi zajednicka uprava Evropske unije i ponovo se, preko Hrvatske, uvodi nesmetano humanitarno

- 110 -

snabdijevanje BiH. Postepeno pocinje i ponovna vojna saradnja pripadnika bosanskog HVO-a i armije BIH. Kao reakcija na to cetnicka vojska pod vodjstvom Radovana Karadjica i neposrednom komandom generala Mladica 12.7.1994.godine, uz strahovite napade zauzima Srebrenicu, koja je imala status zasticene enklave od strane snaga UN-a. Tom prilikom, na ocigled cijelog svijeta pobijeno je nekoliko hljada ratnih zarobljenika i civila. Taj cin ostat ce upamcen i kao velika sramota Organizacije Ujedinjenih Nacija, koja je mirno gledala sta se desava pod njenom direktnom zastitom U ljeto 1995. godine hrvatska vojska na svojoj teritoriji izvodi akcije Bljesak i Oluja kom prilikom izlazi na same granice sjeverozapadne i zapadne BiH. U dogovoru sa Armijom BiH, zajednickim djelovanjem vrsi se deblokiranje Bihaca, i oslobadjanje sjeverozapadne Bosne ( gradovi; Drvar, Jajce, Mrkonjic-Grad ) i neposredno dolazi do prilike za oslobadjanje Banja Luke, sto zaustavljaju SAD-e, koje zbog ravnoteze snaga nisu htjele potpuni slom srpskog agresora, jer vec su se nazirali novi pregovori. Naime 21. 11. 1995. godine, u Daytonu ( SAD ), potpisan je mir u BiH, uz prisustvo predstavnika SAD-a, UN-a, Rusije, i zemalja kontaktne skupine: ( Francuska, Njemacka, V. Britanija ). Iduceg mjeseca, tacnije 14.12.1995 godine, u Parizu, u Elizejskoj palaci, predstavnici Bosnjaka, Hrvata i Srba ( Izetbegovic, Tudjman i Milosevic ) potpisuju Opsti okvirni mirovni sporazum o BiH koji je bio pripremljen i parafiran u Daytonu. Prema njemu utvrdjeno je da BiH ostaje kao kao cjelovita drzava koja se dijeli na Republiku Srpsku kao srpski dio i Federaciju Bosnjaka i Hrvata koji cine jedan entitet, kao dva konstitutivna naroda. Ovim sporazumom je svakako ucinjen veliki ustupak Srbima jer im je kao agresorima dopusteno da zadrze cak 49% teritorija BiH. Pitanje grada Brckog i tog dijela koridora koji spaja istocne dijelove sa zapadnim dijelovima Republike Srpske, ostavljeno je za kasnije. U cilju obezbjedjenja ovog mirovnog sporazuma, umjesto dotadasnjeg UMPROFOR-a, u BIH ulaze zastitne snage zvane SFOR, a brigu za njegovo sprovodjenje peuzima Svedjanin Carl Bildt.

- 111 -

IX. NA KRAJU
Na kraju, Bosnjaci su ipak prezivjeli veliki genocid koji je nad njima izvresen na pragu 21. stoljeca, koji po surovosti i monstruoznosti nadilazi sve sto su kao narod do sada dozivjeli i prezivjeli. Dok su o svojoj ranijoj sudbini uglavnom bili prisiljeni sutjeti, sada su po prvi put u mogucnosti da kazanom i pisanom rijecju, kao i slikom, obavijeste svijet o svojim stradanjima. Nepunih pola stoljeca poslije sudjenja nacistickim zlocincima u Nurnbergu, svijet se suocio sa masakrima nad Bosnjacima, koji su po svojoj bestijalnosti prevazisli sve sto je vidjeno 1939.1945.godine. Time su se nazalost, Bosna i Bosnjaci nasli u udarnim TV i drugim vijestima sirom svijeta. Mnogi su u svijetu nastojali i nastoje pronaci odgovor na pitanje: Kako se i zasto BiH, od nekadasnjeg obrasca etnicke tolerancije i multikulturnog sklada, iznenada nasla u metezu etnickog i vjerskog nasilja? Historijski gledano, bez obzira na ociglednu historijsku samosvijest Bosnjaka kao naroda, njihov je etnicki identitet stalno bio pod teretom dvosmislenosti, kojom su ih posmatrali, svojatali, omalovazavali i negirali njihovi prvi susjedi. Ono sto je za Bosnjake posebno bilo tragicno, to je da jos od prvih decenija austrougarske vladavine pa sve do rata 1992.-1995. godine, ni medju samom njenom inteligencijom nije postojala potpuna saglasnost u pitanju identiteta vlastitog naroda. Ova dvosmislenost je odrazavala i odrazava slozenu historiju prostora na kojem Bosnjaci zive, sto pokazuje i cinjenica je da je BiH zivjela stoljecima u svojevrsnoj multietnickoj, multireligijskoj i multikulturalnoj zajednici. Medjutim, jednako tako je i cinjanica da je u doba Osmanlija postojala jaka sredisnja vlast u kojoj su samo muslimani bili u slobodnijem polozaju, (iako su tu slobodu placali krvavo ratujuci za tudju vlast), dok su pripadnici druge dvije vjere, katolicke i pravolsavne, bili u obespravljenijem stanju, ali bar za razliku od muslimana, nisu morali ici u rat. Od 1878. do 1918. kad je BiH bila pod protektoratom Austrougarske, koja se oslanjala na katolicku, dakle hrvatsku populaciju, tada su Srbi bili nezadovoljni, i trazili su, da se BiH sjedini sa Srbijom. Red izmedju stanovnistva tri vjere drzala je takodjer jaka austrougarska centralna vlast. U vrijeme prve Jugoslavije povlasteno je bilo srpsko i crnogorsko stanovnisvo, dakle ono pravoslavne vjere. U doba ustaske NDH, favorizovano je stanovnistvo katolicke i jednim dijelom islamske vjeroispovijesti. U federativnoj Jugoslaviji direktno se daje prednost Srbima i Crnogorcima, a od Bosnjaka samo onima koji su bili ucesnici NOP-a kao i pojedinim clanovima KPJ. Hrvatima je tada nametan kompleks kolektivne krivice za ustasoidnost u II svjetskom ratu. Poslije sloma komunizma i raspada druge, u dobroj mjeri decentralizovane Jugoslavije, kad vise nije bilo centralne vlasti kao u tursko, austrijsko i jugoslavensko (Titovo doba), opet su na povrsinu izbile stoljetne pritajene srpsko-hrvatske mrznje i zavadje. Bosnjaci su tako, bez ikakvog zaklona i bez icije zastite, uhvaceni u unakrsnu vatru izmedju zelje Hrvatske da se oslobodi srpske hegemonije i aspiracija Srbije da odrzi i obnovi svoj dominantan polozaj na prostoru bivse Jugoslavije. Te srpsko-hrvatske suprotnosti prebile su se preko ledja Bosnjaka. Srpske i hrvatske profasisticke vodje sklopile su otvoren sporazum da se Bosna, kao stara evropska zemlja i drzava, razori i medjusobno podijeli, a Bosnjaci kao narod jednostavno zatru. Bosnjaci su tom planu pruzili odlucan otpor i uz ogromne ljudske zrtve sprijecili njegovu realizaciju. Ideja Bosne i njene drzavnosti je tako odrzana i ocuvana, kako bi Bosnjaci, po uzoru na svoje srednjovjekovne predake, rekli od sada pa do vijeka.

- 112 -

KORISTENA LITERATURA 1. Historija Bosnjaka,. Mustafa Imamovic 2. Proklestvo Muslimana,Nijaz Durakovic 3. Kratak pregled historije BiH,...Zlatko Lukic 4. Povijest Bosne, Noel Malcolm 5. Kulin Ban i Bosna,Mirko Vidovic 6. Bosna i Hercegovina 1827.-1849..Galib Sljivo 7. Mi, Bosansko Herc. Muslimani u krilu jugoslavenske zajednice,Suljaga Salihagic 8. Srednjovjekovna Bosna Klajic Nada 9. Mjesto Muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici,.. Asaf Durakovic 10. Veliki broj podataka o historiji Bosne i Hercegovine preuzet je sa Interneta.

- 113 -