Anali Dubrovnik 39 (2001) DUBROVANIN MARIN RAFAELI O DVOSTAVNOM KNJIGOVODSTVU 1475.

GODINE (otkrie nepoznate knjige i pisca) Talijansko izdanje knjige Benedikta Kotruljevia O umijeu trgovine, koje je priredio Ugo Tucci i tiskao 1990. godine, na osnovu dotad nepoznatih prijepis Kotruljevieva rukopisa, datiranih s kraja 15. stoljea, pobudilo je u svijetu iznimni interes za tog dotad u svijetu slabo poznatog naeg ekonomskog pisca. Za njega se sada interesiraju ne samo povjesniari ekonomske misli i povjesniari knjigovodstva, ve i svi oni koji se bave mediteranskim gospodarstvom, trgovinom i poduzetnitvom. Dokaz tome je i novopronaeni rukopis Marina Rafaelija, Dubrovanina (kako on sam istie), koji je nastao upravo potragom za najstarijim poznatim prijepisom Kotruljevieve knjige O umijeu trgovine. Kristeller (1989) je, naime, upozorio da se najstariji prijepis Kotruljevieva rukopisa uva u Nacionalnoj biblioteci u La Valetti (Malta) i da taj potjee iz 1475. godine, pa je on stariji od onih dvaju rukopisa, na temelju kojih je Tucci priredio novo izdanje Kotruljevia. Idui tim tragom dva su se nizozemska istraivaa uputile na Maltu i tamo nale rukopis Marina Rafaelija. Tako rastui interes za Kotruljevia pridonosi pojaanom interesu za Dubrovnik i njegovu gospodarsku povijest. Odraz su toga i meunarodni simpozij, koji su organizirali zajedniki HAZU i Hrvatski raunovoa (tiskano u dva sveska 1996. i 1997.), kao veliki broj napisa, koji se pojavio u inozemstvu o Kotruljeviu (vidi u prilogu u literaturi izbor napisa na talijanskom, panjolskom, engleskom i nizozemskom jeziku). Bez pretjerivanja moglo bi se rei da je o Kotruljeviu u minulih deset godina objavljeno vie radova, nego u prethodnih 430, koliko je do 1988. proteklo od njegove knjige. Veliki broj istraivaa ne bavi se samo knjigom Kotruljevia, ve ga sve ee obrazlae s povijesnim, gospodarskim i kulturnim prilikama vremena i mjesta na kome je radio i pisao. Tak-

497
va je i studija La Riegola de Libro. Bookkeeping Instructions from the Mid-Fifteenth Century, koju su u ljeto 2000. godine prezentirali na 8. svjetskom kongresu povjesniara knjigovodstva Nizozemci Anne J. van der Helm i Johanna Postma, a koja je tiskana na engleskom jeziku u zborniku Accounting and History, u izdanju Association Espanola de contabilidad y Administration de Empressa u Madridu 2000. godine (str. 147-178). Povijest otkria P. O. Kristeller otkrio je (i objavio 1989. godine) da se u Nacionalnoj biblioteci Malte uva najstariji poznati prijepis Kotruljevieve knjige, datiran 1475. godinom, a koji je u Napulju prepisao Dubrovanin Marino de Raphaelli. Ugo Tucci, koji je svoju knjigu tiskao 1990. godine, nije znao za taj prijepis, pa stoga u svom kritikom izdanju Kotruljevieve knjige (1990.) nije koristio taj prijepis, unato poznatoj maksimi da je vjerojatno najstariji prijepis najblii originalu. Kod nas je na Kristellerovo otkrie upozorio u vie prilika arko Muljai (1994., 1995. i 1996.). Viekratno je isticao pri tome kako se na kraju prijepisa Kotruljevieva teksta nalaze financijske biljeke iz 1475. godine, koje je pripisao vlasniku rukopisa knjige. Tako je postupio i filolog Zanato (1993.), koji je dao briljantnu analizu (jezinu) svih triju poznatih rukopisa Kotruljevieve knjige, uspostavljajui i genealoko stablo tih prijepisa; meutim, biljeke na kraju tretirao je kao puke primjere iz knjigovodstva. Autori studije nisu se time zadovoljili, pa su golemim radom proitali te financijske biljeke i s uenjem pronali da se ne radi o povremenim ispisima knjigovodstva, koje je vodio Marino de Rafaeli, ve o prvom udbeniku iz knjigovodstva u svjetskoj literaturi. Sama knjiga nema naslova, pa su autori kao naslov koristili prve rijei teksta knjige, koji glasi: Questa si la riegola del libro, laqual si fondamento de ogni quadernier etc, to bi u prijevodu glasilo: U ovoj se knjizi izlau pravila za dnevnik, to je temelj svakog knjigovodstva. Taj dugi naslov Nizozemci skrauju, pa

498
je u tekstu nazivaju samo La riegola del Libro, to bismo mi mogli prevesti kao Pravila knjienja. Autori su ustvrdili da je prijepis Kotruljevieve knjige i Pravila knjienja pisala ista ruka (pismom kojeg talijani nazivaju mercantesca), a to je ona Dubrovanina Marina de Raphaelija. Obje su knjige pisano na lingua franca tadanjeg Mediterana, talijanskim jezikom (s iznimkom jedne jedine stranice u Rafaelijevom tekstu, koja je pisana latinskim!). Obje su knjige bile od davne 1475. godine uvezane zajedniki, o emu svjedoi konzekutivna paginacija i isti rukopis. Pretpostavljaju da su oba teksta bila koritena u istoj trgovakoj obitelji, da su je vlasnici smatrali iznimno vrijednim prirunikom, o emu svjedoe i bogato kolorirani inicijali u etiri boje, sa zlatnim listiima! Autori nisu nali objanjenje kako su ta dva djela dola na Maltu: ali su otkrili da je knjiniar Ignatio Xaverio Mifsud poznavao taj tekst ve 1756. godine i napisao esej o Benediktu Kotruljeviu, posveujui ga knjiniaru kraljevske biblioteke u Napulju, s uvjerenjem da je Kotruljevi bio Napolitanac. Opis i sadraj knjige Knjiga ima 36 stranica, na kojima se nalazi 50 redaka teorijskih instrukcija u pogledu knjienja i 266 primjera naina unoenja trgovakih aktivnosti u Dnevnik i glavnu knjigu. Rafaeli tih 266 primjera izlae pedagoki: kree od jednostavnih primjera, preko sloenijih sluajeva, da bi na kraju tumaio knjigovodstvo pri vrlo specijaliziranim operacijama ondanje mediteranske trgovine. Stoga Rafaeli dijeli tekst u 13 dijelova. U prvom se nalaze elementarni primjeri dvostavnog knjigovodstva; u drugom se izlau postupci prigodom kupovine i prodaje; u treem se to razrauje na komisionim kupovinama i prodajama - za druge osobe; u etvrtom se razrauje primjer putovanja u Beirut, po nalogu i raunu drugoga, u petom iznosi postupak i knjienja dravnih obveznica, koje su izdavale pojedine republike da bi namakle sredstva za neke tekue poslove. U estom poglavlju razrauju se knjienja, koje ima

Anali Dubrovnik 39 (2001) trgovac koji putuje sa jo nekolicinom drugih na brodu na Levant, a pri emu se zastaje u pojedinim lukama, prodaje dio robe, kupuju druge robe ili zamjenjuju svoje za one koje se nalaze u mjestu doplovljenja. U sedmom se opisuje to se nabavlja i kako se knjie stavke o najamnini broda koji putuje u Aleksandriju; u osmom se poglavlju opet razrauje zajedniko ulaganje u robe koje se krcaju na brod, a koji e pristajati u vie luka i razmjenjivati robe s kojima je doplovio s robama kojih ima jeftino i u obilju u luci pristajanja; u devetom se poglavlju opirno obrauje trgovina svilom od kupovine kokona, preko predenja i tkanja do prodaje gotovih proizvoda. Primjeri knjienja, koje Rafaeli daje, proiruju se u desetom poglavlju, gdje se obrauju knjienja trokova pri izgradnji kue (palazzo), ali i nain iznajmljivanja kue, kao i postupak s dospjelim naplatama i potraivanjima. Opirno se navode primjeri knjienja mjenica, kako ih treba tretirati prilikom protestiranja; zatim knjienja oko najma broda i brodskog osiguranja, organizacije putovanja i kako bilancirati u glavnoj knjizi sve te aktivnosti. Primjeri, koje navodi Rafaeli, uvijek nose toan datum, kad su operacije izvrene, kao i puna imena trgovca, prodavaoca, odnosno kupca, koji je sudjelovao u prometu. Tako ova knjiga primjera postaje bogat izvor za gospodarsku povijest, budui da ona nisu fiktivna, ve stvarna. Autori su se upustili u analizu tih imena i nali da je meu njima samo jedan jedini Napolitanac (Alvisi Luigi Coppola, koji je u Napulju djelovao kao brodski osiguravatelj nakon 1452. godine). Svi ostali su iz sjeverne i srednje Italije (Mleani, Firentinci, trgovci iz Lucce i Siene, ali se spominju i imena trgovaca iz Londona i Carigrada). Nema potrebe navoditi da se meu njima nalaze i imena Dubrovana, ukljuujui i obitelj Rafaelija. Navest u kao ilustraciju tih knjigovodstvenih unesaka onaj u kojem Rafaeli vodi raunovodstvo zajednikog trgovakog posla. Evo kako se to pie: Per: novani iznos A, u zajednikom poslu mene Rafaela de Marina samog s gospodom Anzolom Zonom i Antonijem Soranzom, u koji

Anali Dubrovnik 39 (2001) posao ulaem 500 dukata, za moj ulog u dobitku i gubitku pothvata, ulaem odmah ..... 50 dukata To je prvi unos u dvostavno knjigovodstvo zajednikog pothvata, u kome je Rafael de Marin knjigovoa. Kasnijim unosima on pokazuje koliko su partneri nabavili robe, koju e on nositi na svom putu radi prodaje, kolika je vrijednost te robe, koliko je uzeo novanih sredstava za put, kako bi mogao obaviti predviene poslove i olakati trgovinu tijekom puta. Pri tome se razlikuju unosi za robu: ponegdje to je roba nabavljena za zajedniko partnerstvo, a ima nabavaka gdje takve oznake nema, to indicira da postoji posebna knjiga, odvojena, u kojoj se obraunava pojedinani posao trgovca, koji putuje na brodu s robom. ak 53 stavke opisuju knjienja, koja su se zbila tijekom tog zajednikog posla i putovanja brodom. Takva specifikacija omoguuje ekonomskom povjesniaru da jasno sagleda to se sve zbivalo u mediteranskoj trgovini sredinom 15. stoljea. Daju se, naime, precizni podaci o koliinama i cijeni robe, njenom pakiranju i trokovima dostave robe na brod. Stavka kako je pie Marin Rafaelli con tutte spese fin porto in galea odgovarala bi modernoj koncepciji cijena FOB, budui da ukljuuje trokove transporta, pakiranja i dostave robe na sam brod, uz, dakako, samu cijenu robe. Zatim se vrijednosti robe dodaje troak prijevoza brodom (u ovom sluaju do Aleksandrije), kao i trokovi osiguranja. Roba se u Aleksandriji prodaje preko tamonjeg agenta, koji prodaje robu po odreenoj cijeni, to omoguuje utvrivanje dobiti po svakoj ukrcanoj robi, ali i po poslu u cjelini. U dobit iz poslovanja ukljuuje se i profit, koji nastaje iz trgovine robom, koju je agent nabavio u Aleksandriji i koja se prodaje negdje u Italiji (jer se brod ne vraa prazan). Rafaeli ve sredinom 15. stoljea poznaje kalkulaciju trokova proizvodnje, to dokazuje na primjeru proizvodnje svilenih tkanina. Poduzee (na talijanskom botega) kupuje prvo kokone, zatim ih daje na preradu i upredanje; svilena se nit alje tkalcima na grubo tkanje i bojenje, a potom slijedi finalizacija u visoku

499
kvalitetu, koju provode vrsni zanatlije. Knjigovoa Rafaeli preporua da se vodi posebna evidencija za cijeli taj proces: koliko je kupljeno robe, u kojoj se fazi prerade nalazi, s preciznom naznakom koliko se platilo pojedinom zanatliji za njegove usluge. U Rafaelijevoj knjizi nalazimo udesne podatke o trokovima koje knjigovoa registrira ve tada: kolike su provizije nabavljaa sirovina, koliko su plaeni oni koji su mjerili koliinu nabavljene i dostavljene robe, koji su iznosi dati za trhonoe koji su prenosili robu od jednog do drugog zanatlije i slino. Tu Rafaeli rauna i kalo (tako se i pie na srednjevjekovnom talijenskom jeziku!), i koliko je dobio za otpatke iz osnovnog procesa proizvodnje (primjerice, kratka vlakna svile, koja se ne daju upredati, prodaju se za podstavu proizvoau kapa, koji se naziva bereter, od ega dolazi rije beretka). Kad se konano proda proizvedena svilena tkanina, tada se to knjii kao prihod botege, koji se po odbitku trokova proizvodnje dijeli meu kompanjone (jer je i taj posao nerijetko u rukama vie kompanjona). Ne treba duiti: iz naizgled suhoparnih podataka, koje iznosi Rafaeli u svojoj knjizi, pokazujui kako se dvostavno knjie sve te stavke, izbija u svoj punoi ivot mediteranske trgovine sredinom 15. stoljea. Tu vidimo i poduzetnike, koji tee maksimizaciji dobiti i minimiziranju rizika, proisteklih iz trgovine na velike distance. Tako nam knjiga Marina Rafaelija otvara uvid u taj svijet, koji emo nakon cjelovite analize moi mnogo lake percipirati nego dosada. Pritom se javlja i pitanje kako je autor doao do te bogate grae? Trgovci su i onda nerado davali podatke iz svojih poslovnih knjiga: nisu htjeli da drugi trgovci krenu njihovim putem u traenju najekonominijih poslova. Time bi sami sebi stvarali konkurente, to je u to vrijeme bilo jo nezgodnije nego danas. Autori zato postavljaju hipotezu, po kojoj je Rafaeli u svojoj knjizi skupio mnoge primjere i kod drugih autora, koji su tada predavali uenicima svoje znanje o tehnikama i nainu voenja dvostavnog knjigovodstva. Po njima, Rafaeli je objedinio te danas iezle

500
primjere, izgubljene u praini vremena, u logiku cjelinu, svrstavajui ih po vrstama posla. Izvrio je to na tako visokom nivou, da se u iduih pedesetak godina nita bolje nije pojavilo u literaturi o tim pitanjima. Tako su dostignua i drugih autora, ali i naeg Rafaelija, sauvana od zaborava i sada otkrivena nakon 425 godina. Sve je to dokaz poduzetnikog duha u Dubrovniku u drugoj polovici 15. stoljea, kad dubrovako gospodarstvo dostie svoj apogej. Otkrie ove knjige, po nizozemskim autorima, daje jo jednu potvrdu takvom gleditu. Znanstvena verifikacija Didaktike knjige ove vrste uvijek podlijeu znanstvenoj kontroli: nastoji se utvrditi jesu li izneseni primjeri stvarni ili su pak hipotetski; jesu li ilustracija moguih sluajeva ili odraz stvarnih injenica iz onog doba? Znanstvena verifikacija provodi se na temelju nekoliko parametara: jesu li spomenuta imena stvarna ili su fiktivna; jesu li jedinine cijene, koje se navode, u skladu sa saznanjima tih cijena iz drugih izvora; jesu li navedene operacije o trgovini, osiguranju, vozarini i drugom korespodentne s drugim izvorima itd. Nizozemski autori proveli su analizu samo na primjeru imena, spomenutih u Rafaelijevoj knjizi o pravilima knjienja i doli do podatka da je postojanje linosti, koje Rafaeli navodi, potvreno u 31,8% sluajeva u drugim izvorima. Radi komparacije recimo da poznata knjiga G. A. Taglienteja (Considerando diversi mercanti, Venezia, 1525) ima svega 15,4% potvrenih imena; Manzonijeva Quaderno doppio col suo giornale (Venezia, 1540) samo 12,7%; Casanovin Specchio lucidissimo (Venezia, 1558) ima neto vie od 20% poznatih imena, spomenutih u drugim izvorima; jedini potpuniji izvor je knjiga M. Schwarza: Venezianischer Handel der Fugger Musterbuchhaltung (Venezia, 1994), koja biljei ak 50% potvrenih imena u drugim izvorima. Mjereno tim kriterijima, Rafaelijeva knjiga je iznimno pouzdana, ak najvie, izuzmemo li knjigovou Fuggera u Veneciji. Kako je usto i najstarija od svih poznatih, ona e svakako

Anali Dubrovnik 39 (2001) postati vaan izvor ne samo za povijest knjigovodstva, ve i za gospodarsku povijest mediteranske trgovine i Dubrovnika posebno. Rekoh mediteranske, jer primjeri koje Rafaeli navodi, potiu najveim dijelom iz venecijanske trgovine pa na toj osnovi autori studije pretpostavljaju da je Marin Rafaeli svoju knjigovodstvenu poetnicu samo komponirao u Napulju, koristei neke starije sline izvore. Oito je, nadalje, da se knjiga nije namjeravala koristiti u Napuljskom Kraljevstvu, jer bi u tom sluaju broj primjera iz samog Napulja morao biti vei! Po uvjerenju autora novopronaena knjiga Marina Rafaelija bitno mijenja povijest knjigovodstva. Ona se dosad dijelila na rani tzv. dokumentarni period, u kojem se dvostavno knjigovodstvo dokazivalo malobrojnim sauvanim knjigovodstvenim knjigama trgovaca i nekih institucija. Drugo doba poinje s pisanim djelima o knjigovodstvu Kotruljevia (1458) i Paciolija (1494). Novootkrivena knjiga Marina Rafaelija pomie unazad tu granicu, iako jo nije mogue precizno odrediti koliko unazad. Naime, dio knjige, koji pokazuje dvostavno knjigovodstvo iz razdoblja oko 1440. godine, moda i nije najstariji, budui da jo uvijek nisu proitani svi dijelovi rukopisa. Otvorena pitanja Autori su sami svjesni injenice kako u sadanjoj fazi istraivanja nisu u mogunosti odgovoriti na sva pitanja. Oni piu: Uvijek istraivanje novog postavlja vie pitanja nego to se moe na njih odgovora dati. Zato mislimo i vjerujemo da e i drugi autori dovriti i upotpuniti nae istraivanje. Prvo je takvo pitanje: to znamo o piscu same knjige? Nizozemski autori obitelj Rafaelija poznaju samo na temelju 4 unosa u samoj knjizi. Rafaeli de Nicolo, koji se spominje u prvom dijelu rukopisa, roen je po miljenju autora izmeu 1405. i 1409. godine u Dubrovniku i 1465. godine napravio je testament (sauvan u dubrovakom arhivu), iz kojeg proizlazi da je tada imao ak 6 sinova, svaki je bio mlai od 24 godine. Peti po redu se zvao Marin

Anali Dubrovnik 39 (2001) (Test. Not. sv. 18, f. 144v-145r). Je li to pisac knjige? Drugi Rafaeli de Marin spominje se u 6. dijelu knjige, na temelju knjigovodstvenih dokumenata iz 1439. godine. Autori smatraju da je taj bio izvrilac oporuke Sigismunda de Rafaeli (koju je proveo zajedno sa Bartolom de Gozze, koji je u to vrijeme boravio u Napulju). Enigmatian je Marin Rafaeli, koji je istoimeni kao i pisac i prepisiva teksta Kotruljevia: ne znamo je li se radi o ocu ili sinu naeg pisca (poglavlje VIII.). Prije nego to se precizno utvrdi genealoko stablo dubrovakih Rafaelija teko emo moi dati preciznije odgovore o pozivu i poslovima samog pisca pravila knjienja. No vrlo je vjerojatno da bi pomnija analiza vrela dubrovakog arhiva mogla pomoi pri odgonetanju tog novog imena nae ekonomske literature. Autori namjeravaju, piu u svojoj studiji, izdati cijelu knjigu i popratiti je temeljitom analizom ne samo knjigovodstvenih uputa, ve i analizom mediteranske trgovine (s detaljnom obradom trgovaca, koji se spominju, trgovakih putova, iskazivane dobiti i drugog, to omoguuje novopronaena knjiga). Poelimo autorima to skoriji izlazak te knjige. Njima valja estitati na golemom poslu, koji su ve obavili. Vjerujemo da e se do objavljivanja knjige nai i drugih istraivaa, koji e produbiti skromna znanja i o piscu i o njegovim poslovima. U tome bi i nai istraivai mogli dati znaajni doprinos. Na kraju jo jedan opi komentar. Studija naih autora iz Nizozemske pokazuje kako se u novim uvjetima istraivanja mnogo lake razrjeavaju neke stare dileme i nejasnoe. Navest u samo jedan izvod iz ove izvrsne studije na temu je li Pacioli poznavao djelo naeg Kotruljevia i u kojoj ga je mjeri koristio. Na poetku dvadesetog stoljea Kheil je sumnjao o originalnosti Paciolijeva rada (1906); Penndorf (1933) je ve tvrdio da je Pacioli sistematizirao i skupio ono iz dvostavnog knjigovodstva, to je tada naao kod razliitih autora. Penndorf je pri tome ekskulpirao Paciolija rekavi da se u ono vrijeme nije znalo za autorska prava i intelektualno vlasnitvo, pa je bilo

501
uobiajeno preuzimati cijele tekstove drugih autora u svoje djelo. Tako je i Pacioli postupao, kae Penndorf, kad je svojoj knjizi divina proportione dodao doslovni prijevod s la tinskog originala knjige Pierra della Francesca, ne navodei uope izvor. Slijedei taj primjer Radievi je (1985, str. 250) spekulirao da je Pacioli koristio Kotruljeviev rukopis, koji je mogao nai prilikom svog dueg boravka u Zadru. Sve te hipoteze, je li ili nije Pacioli poznavao djelo naeg Benedikta Kotruljevia, djelom nizozemskih autora sada su okonane. Johanna Postma je, naime, prouavajui Paciolijevu knjigu Tractatus mathematicus ad discipulos perusinos (pisanu 1478. godine) nala da je prvi dio Paciolijeva poglavlja, koje nosi naslov Tariffa mercantesca identian s Kotruljevievim tekstom o mjenici (u Umijeu trgovine. knj. I, pogl. 11). Zato autorice s pravom zakljuuju kako je Pacioli piui svoj traktat 1478. godine koristio jedan stariji prijepis Kotruljevieve knjige (budui da su oni, koje je Tucci izdao, bili iz 1484. godine). Time se potvrdila starija pretpostavka da je Pacioli poznavao Kotruljevievo djelo, iako poslovino oprezni Nizozemci dodaju kako su moda obojica imala neki jo stariji tekst, koji su koristili. Ta mogunost, dakako, postoji: za nas je sada nedvojbeno da je Luca Pacioli posjedovao i koristio tekst Benedikta Kotruljevia, davno prije nego to je tiskao svoju Summu (1494). Odsad, zahvaljujui nizozemskim istraivaima, primat u razradi dvostavnog knjigovodstva pripada nesporno Benediktu Kotruljeviu i njegovu popularizatoru Marinu Rafaeliju. Literartura: Miroslav Buzadi, Mladen Habek i Vladimir Stipeti, Benedikt Kotruljevi (Benedetto Cotrugli) of Dubrovnik on Doubleentry Bookkeeping in 1458 - Before L. Pacioli. Paper presented to the 21st Annual Congress of the European Accounting Association, Antwerp 1998; P. Jouanique, Benedetto Cotrugli reecontrado. Tecnica contable 46 (1994): 205-223; Karel Petr. Kheil, Benedetto Cotrugli Raugeo. Wien, 1906; Paul Oskar Kris-

502
teller, Iter italicum, Vol. IV., Alia itinera II (Great Britain to Spain). London, Leiden, 1989; L. Mari, Il libro dellarte della mercatura e il mercante perfetto di Benedetto Cotrugli de Ragusa, IV., u: Convegno nazionale di storia della ragioneria, Perugia, 1997; arko Muljai, Franjo Petris kao izdava traktata o trgovini Dubrovanina Bena Kotruljevia (1573). Filozofska istraivanja 15/1-2 (1995); arko Muljai, U potrazi za izvornim Kotruljeviem., u: Dubrovanin Benedikt Kotruljevi. Hrvatski i svjetski ekonomist XV. stoljea. Meunarodni znanstveni skup, Dubrovnik od 17. do 19. X. 1996., ur. Vladimir Stipeti. Zagreb: HAZU i Hrvatski raunovoa, 1996: 3-17; B. Penndorf, Einleitung fuer Pacioli Luca Abhandlung ueber die Buchhaltung 1494. Stuttgart, 1933; Rikard Radievi, Komentar knjizi Beno Kotruljevi: O trgovini i o savrenom trgovcu. Zagreb: JAZU, 1985; Radovi o ivotu i djelu Benedikta Kotruljevia (ur. V. Stipeti). Zagreb: HAZU i Hrvatski raunovoa, I (1996) i II (1997); Vladimir Stipeti, Kotruljevi preuzima primat u povijesti dvostavnog knjigovodstva., u: Vladimir Stipeti i Mladen Habek: Dubrovanin Benedikt Kotruljevi. Zagreb: Hrvatski raunovoa, 1996; Ugo Tucci (ur.), Benedetto Cotrugli Raguseo: Il libro dellarte di mercatura. Venezia: Arsenale editrice, 1990; T. Zanato, Sul testo della Mercatura di Benedetto Cotrugli (a proposito di una recente edizione). Studi Veneziani, N. S. 26 (1993).

Anali Dubrovnik 39 (2001) Mavro Orbini, Kraljevstvo Slavena. Zagreb: Golden marketing i Narodne novine, 1999., 623 str. (prevela Snjeana Husi; priredio i uvodnu studiju napisao Franjo anjek) Knjiga dubrovakog benediktinca Mavra Orbinija (oko 1550-1610) Kraljevstvo Slavena (Il regno degli Slavi hoggi corrottamente detti Schiavoni) od prvog objavljivanja u Pesaru 1601. predstavlja jedno od najee koritenih i interpretiranih djela nae starije historiografije. Unato tome, tek je 1999. doivjela svoje prvo izdanje na hrvatskom jeziku.1 O ovoj kapitalnoj knjizi, i na temelju njezina sadraja, a napose o samom Orbiniju, u meuvremenu je nastala opsena literatura. Stoga opravdano moemo govoriti o orbinologiji kao temi u europskoj i hrvatskoj povijesnoj znanosti. Objavljujui Kraljevstvo Slavena kao drugu knjigu niza Povijest hrvatskih politikih ideja, urednici i prireivai ovog izdanja (Tihomir Cipek, Marinko iak i Franjo anjek) potvrdili su vano mjesto koje Orbini zauzima u povijesti hrvatske politike misli. Prema dosad poznatim povijesnim vrelima, Mavro Orbini prvi put se spominje 1592. kao prior benediktinskog samostana sv. Andrije na istoimenom dubrovakom otoiu. Daljnji arhivski podaci ne razjanjavaju uzroke njegova sukoba s Ivanom Orsatovim Giorgijem, koji je u to doba bio na elu Mljetske kongregacije benediktinaca. U tom je sporu intervenirao Senat i dubrovaki nadbiskup, a konani je pravorijek donio papa Klement VIII. Nakon uvjetne kazne, Orbini je 1597. godine, kao opat sa-

Vladimir Stipeti

1 U izdanju Srpske knjievne zadruge tiskano je u Beogradu 1968. srpsko, irilino izdanje Orbinijeva djela pod naslovom Kraljevstvo Slovena. Rije je, meutim, o nepotpunom izdanju iz kojega je selektivno izostavljen prvi dio naslovljen Podrijetlo Slavena i napredak njihova carstva, te za hrvatsku povijest osobito znaajno poglavlje Povijest kraljeva Dalmacije i drugih okolnih ilirskih krajeva.

Anali Dubrovnik 39 (2001) mostana sv. Mihajla Arkanela u Pakljenoj na ipanu, od samoga pape bio razrijeen optubi koje su mu stavljane na teret. Nakon toga, za dulje vrijeme naputa Dubrovnik i odlazi u Italiju, gdje prikuplja gradivo za svoju knjigu, a uz njegovo ime otad se vee naslovna titula opata sv. Marije u Bau. Orbinijev historiografski rad zacijelo ne bi bio tako brzo i uspjeno okonan da u Pesaru nije uivao svekoliku potporu bogatog i utjecajnog dubrovakog vlastelina i prognanika Marina Andrijinog Bobalija (15561605) koji mu je, uz materijalnu pomo, omoguio koritenje jedne od najboljih talijanskih knjinica, biblioteke urbinskih vojvoda. Zauzvrat, Orbini je svome meceni sroio raskonu posvetu. Politiku podlogu njihove suradnje vjerojatno valja traiti u injenici da je Bobali po drugi put pobjegao iz Dubrovnika 1589., i to zbog politiki motiviranog ubojstva najuspjenijeg dubrovakog diplomata toga doba Frana Gondole. Naime, Gondola je bio predstavnik veinske politike struje koja je slijedila uhodanu dubrovaku diplomatsku formulu balansiranja izmeu Lava i Drakuna, dok je njegov ubojica Bobali pripadao skupini koja je zagovarala protuosmanski politiki smjer. Ta je injenica posebno vana u osvjetljavanju Orbinijeva djela i same autorove sudbine. U uvodnom dijelu hrvatskog izdanja Kraljevstva Slavena pod naslovom Povijesni pogledi Mavra Orbinija (str. 7-46), prireiva Franjo anjek iscrpno i kritiki analizira tajnovit i slabo poznat Orbinijev ivotni put, njegov znanstveni rad, historiografske i politike poglede te povijesne izvore i spisateljske uzore. Unato oskudnim vrelima o autoru, iz anjekove sintetske studije jasno se ocrtava Orbinijevo osobito mjesto u tradiciji hrvatske povijesne i politike misli, te se Kraljevstvo Slavena opravdano ocjenjuje prijelomnim djelom i vrhuncem nae humanistike historiografije. Uvodni dio zakljuen je prireivaevim izborom iz opsene literature o Mavru Orbiniju (str. 46-54). Na kraju knjige Franjo anjek i Marinko iak priredili su i neophodne biobibliografske biljeke, kako o onim autorima i izvorima koje je Orbini spomenuo u svom popisu literature, tako

503
i o onima koje je autor koristio ali ih nije naveo u popisu (str. 535-575). Knjiga je opremljena kazalima osobnih imena, toponima zemalja i naroda, dragocjenima za njezino koritenje. Kraljevstvo Slavena Orbini je podijelio na dvije cjeline s razliitom ulogom u ukupnoj strukturi djela. U prvom dijelu on se bavi drevnom slavenskom postojbinom (Skandinavijom!) i ostalim zemljama koje su Slaveni napuili, te podrijetlom, irenjem i ratnikom slavom brojnih Slavenskih naroda, i to od biblijskog i antikog doba do vremena njihova pokrtavanja. Mistificirajui slavensku povijest, Orbini u Slavene ubraja gotovo sve etnike skupine sjeverne, srednje i istone Europe, a posebno je zanimljivo njegovo tumaenja slavenske pripadnosti Vandala i Gota. Ne sluajno, prvi dio zavrava historiografskim panegirikom o nastanku i razvoju Dubrovnika, u kojemu se Orbini obilato koristio poznatim kronikama i Luccarijevim djelom koje jo nije bilo tiskano. U drugom dijelu knjige, vjetinom historiografskog erudita, Orbini kompilira dinastiku povijest Dalmacije i Hrvatske, Duklje, Huma, Bosne, Srbije, Rake i Bugarske. Ova se cjelina uglavnom temelji na Ljetopisu popa Dukljanina, iju je povijesnu okosnicu Orbini isprepleo s raznorodnim podacima iz literature i predaje, uglavnom neautentinog sadraja. Mijeajui legendarne prie sa stvarnim, u izvorima potvrenim dogaajima, Orbini oblikuje osebujnu povijest istonojadranskih Sklavinija, kojoj pridodaje heraldiko gradivo i veim dijelom proizvoljnu kronotaksu vladarskih rodova. U humanistikom maniru Orbini se oslanja na brojna i anrovski raznovrsna historiografska ostvarenja - od praktino svih vanijih antikih i suvremenih europskih autora do hrvatskih humanistikih pisaca koji su zastupali njemu bliske povijesno-politike ideje: igoria, Cerve-Tuberona, Zavorovia i Vrania. Ipak, najvei dio historiografskog sadraja u Kraljevstvu Slavena ine podaci iz kronike Sclavorum Regnum tzv. Popa Dukljanina, kojima se Orbini koristi u irim izvodima. Vei dio panslavenskih konfabulacija o najstarijoj povi-

504
jesti Slavena Orbini, pak, crpi iz prigodnog djela Hvaranina Vinka Pribojevia De origine successibusque Slavorum (1525). S tim u vezi, na Orbinijevo spisateljsko potenje sjenu baca injenica da je mjestimice preuzimao itave pasuse Pribojevieva hvalospjeva slavenske povijesti, a da nigdje, pa ni u opsenom bibliografskom popisu, nije naveo da se uope sluio Pribojevievom knjigom. U okviru tradicionalne historiografije 19. i 20. stoljea Kraljevstvo Slavena je viekratno prouavano i analizirano, a Orbinijevi podaci od vremena Ivana Luia kritiki su vrednovani i rabljeni, uglavnom kao vano kompilacijsko gradivo o srednjovjekovnoj povijesti junoslavenskih naroda. Iz suvremenog znanstvenog motrita, pak, Orbinijevo djelo predstavlja nezaobilazan izvor za povijest ranog hrvatskog novovjekovlja. Ako, naime, Kraljevstvo Slavena itamo po ideolokom kljuu, ono nam zacijelo vie govori o vremenu u kojem je nastajalo, nego to nas pouzdano izvjeuje o srednjovjekovnoj povijesti slavenskih naroda. Da bi Kraljevstvo Slavena tumaili u tom svjetlu, nuno je imati u vidu iri kontekst dogaaja u razdoblju u kojemu je nastajalo, a napose politiko ozraje u Dubrovniku potkraj 16. i poetkom 17. stoljea. Ako Orbinijevo djelo promatramo u slijedu tradicije dubrovake kroniarske humanistike historiografije, koju su erudicijskom metodom znatno obogatili upravo njegovi suvremenici Serafin Razzi (La Storia di Raugia, 1595.) i Petar Luccari (Copioso ristretto degli anali di Ragusa, 1605.), uoavamo da nam ono nudi posve drugaiju historiografsku paradigmu. Usprkos tome to je Orbini Dubrovniku posvetio znaajno mjesto, za razliku od spomenutih pisaca povijest Grada nije njegova sredinja tema. On sebi postavlja puno iru i pretenciozniju zadau - pisanje povijesti svih Slavena. Posve je jasno da je Orbinijev sloeni pothvat bio politiki inspiriran te su i njegovi rezultati bili manje znanstvene a vie programske i ideoloke naravi. Usprkos tome, ili upravo zbog toga, Kraljevstvo Slavena dugo je godina ostalo jednim od temeljnih djela o slavenskoj povijesti. Svojim interpretacijskim

Anali Dubrovnik 39 (2001) modelom slavenske povijesti Mavro Orbini je prvi na hrvatskim stranama inaugurirao duh novovjekovne historiografije. Njegov se novovjekovni senzibilitet u pristupu povijesti oituje historicistikom opsenou teme i naglaavanjem njezinih politikih konotacija. U sklopu raznolikih humanistikih domiljanja oko uspostavljanja etnikog i jezinog kontinuiteta slavenskih naroda s klasinom antikom, Orbini, kao novi dalmatinski Tukidid, izlae cjelovitu ideoloku koncepciju, kojom na povijesnom polju za slavenske narode kreira identitet i politiki subjektivitet novog tipa. Za razliku od prethodnika i uzora, igoria, Crijevia i napose Pribojevia, Orbini razrjeava kljuno pitanje kontinuiteta s antikim nasljeem na tlu Ilirika tako to i starosjedioce, dakle Ilire i Traane, naprosto proglaava Slavenima koji su se zbog jezine i etnike srodnosti prirodno asimilirali s novodoseljenim slavenskim narodima tijekom ranog srednjeg vijeka. Ustvari, Orbinijeva opsena apoteoza panslavenske povijesti predstavlja pokuaj da se, sa slavenske strane, legitimiraju politike pozicije u tek uoblienom Istonom pitanju. S tim ciljem Orbini u Kraljevstvu Slavena uvodi pojam slavenskog carstva, kojim zapravo evocira povijesno pravo Slavena na podruja osvojena od Osmanlija, to potkrepljuje i heraldikom graom iz tzv. Korjeni-Neorieva grbovnika. Unato tome to je Kraljevstvo Slavena, zbog spominjanja pojedinih protestantskih, Katolikoj crkvi nepoudnih autora, ve od 1603. bilo na Indexu, njegova je promidbena snaga meu slavenskim narodima ostala stoljeima aktualna. Godine 1728. u Petrogradu je objavljen selektivni prijevod Orbinijeva djela na rusko-crkvenoslavenskoj mjeavini. Pritom je inspirator balkanske politike cara Petra I. i prireiva knjige, Sava Vladislavi, od Orbinija preuzeo upravo one dijelove koji su mogli posluiti kao historiografska potpora politikim planovima ruskog cara. Zanimljivo je da u tom izdanju nije razlueno autorovo ime od prezimena. Tako je Mavro Orbini pod hibridnim imenom Mavrourbin dugo ostao poznat u

Anali Dubrovnik 39 (2001) ruskoj politikoj i historiografskoj literaturi. Orbinijeva predmoderna povijesno-ideoloka koncepcija buenja Slavena imala je do 19. stoljea brojne sljedbenike i preradbe, osobito meu Hrvatima i drugim junim Slavenima (Jeronim Kavanjin, Pavao Ritter-Vitezovi, Juraj Rattkay, Andrija Kai-Mioi, Pajsije Hilandarski, Dositej Obradovi, Valentin Vodnik, Hristo Botev). Meutim, dugotrajni interes koji je Kraljevstvo Slavena uivalo u zapadnoeuropskoj historiografiji i politici, a napose meu narodima jugoistone Europe, povezan je s jednako dugotrajnim politikim procesima koji su zapoeli u doba njegova nastanka. Naime, nakon prvih poraza Osmanlija potkraj 16. st., aktualiziraju se politiki planovi brojnih protuosmanskih koalicija. Ti su planovi trajno odredili budui odnos kranskog Zapada prema sve slabijem Istoku. U Orbinijevo vrijeme glavni protagonisti osvajakih tenji postali su panjolski i austrijski Habsburgovci, pape, panjolski namjesnici Napulja i od njih zavisni vladari talijanskih drava. Protuosmanski pokret u velikoj je mjeri bio proet idejama katolike obnove, a u odnosu na Slavene pod osmanskom vlau poseban peat davala mu je papinska politika i djelovanje isusovakog reda. Dubrovnik je u to doba postao jedno od najvanijih promidbenih sredita protuosmanske koalicije. Slubena dubrovaka politika pragmatinog suivota s Osmanlijama dobila je konkurentnu politiko-religijsku ideologiju, koja je zagovarala neizvjesne osvajake pothvate na Istoku. U kontekstu katolike obnove, meu dubrovakom vlastelom i obrazovanom elitom oblikovale su se izvorne panslavenske zamisli s protuosmanskim sadrajem, proetim katolikim prozelitizmom. Na to su raspoloenje zacijelo utjecali i isusovci, iju je novoutemeljenu dubrovaku postaju vodio Aleksandar Komulovi. Meutim, glavni ideolog sveslavenstva u duhu katolike obnove po svemu je sudei bio upravo Mavro Orbini. Usprkos tome to je u prvi plan isticalo povijesnu vanost i ulogu slavenskog etnikog konglomerata od Skandinavije do Jadrana i Crnoga mora, upravo je Or-

505
binijevo djelo prualo nesumnjivu potkrepu zapadnim politikim aspiracijama u jugoistonoj Europi. Osim toga, Orbinijeva je povijesna vizija zacijelo poticala i argumentirala politika stajalita onog dijela dubrovake vlastele koji je zagovarao aktivno ukljuenje Republike u protuosmansku koaliciju. Ipak, oskudni podaci u izvorima ostavljaju nam mnoge dvojbe o Orbinijevim politikim gleditima i njegovim nastojanjima u praksi. Nedugo nakon tiskanja Kraljevstva Slavena, koje je odmah pobudilo iroki interes, Orbini se vratio iz Italije u Dubrovnik, gdje je ponovno upao u neprilike sa svjetovnim i crkvenim vlastima. Nakon kratkog boravka u samostanu na sv. Andriji, gdje je preveo Zrcalo duhovno, jedno od najvanijih protureformacijskih djela, Orbini je 1606. premjeten u mljetski samostan. Njegova umijeanost u rasplet tzv. Velike zavjere, tijekom koje je dio dubrovake vlastele htio ukljuiti Dubrovnik u ratne planove protuosmanske koalicije, ostaje nam nerasvijetljena. Naime, u samom zametku zavjere 1608. Orbini je razotkrio i vlastima prijavio mljetskog laika fra Santa, prenositelja pote i jednog od prvih zavjerenikih pouzdanika koji je odravao vezu sa savojskim vojvodom. S druge strane, nesumnjiv je Orbinijev utjecaj na stonskog biskupa Miha Restija, pripadnika zavjerenikog klana, ijim je bliskim suradnikom postao 1610., u vrijeme kljunih dogaaja oko Zavjere. Odluka Senata iz studenog 1610. da se Orbini udalji iz Stona i Stonske biskupije ini se indikativnom s obzirom da je i sam Resti bio upleten u urotu. Skora Orbinijeva smrt u studenom 1610. ostavlja prostor nagaanju o njegovoj ulozi u itavom sluaju. Hrvatsko izdanje Orbinijeva Kraljevstva Slavena zacijelo e pridonijeti obnovi interesa za istraivanje historiografske i ideoloke slojevitosti toga djela, u kojemu i suvremena povijesna znanost moe pronalaziti odgovore na nedovoljno rasvijetljena pitanja nae srednjovjekovne i ranonovovjekovne prolosti.

Stjepan osi

506
Mirko Draen Grmek i Josip Balabani, O ribama i koljkaima dubrovakog kraja. Zagreb: Dom i svijet, 2000., 193 str. U biblioteci Povjesnica izdavaa Dom i i svijet iz Zagreba objavljena je 2000. godine knjiga O ribama i koljkaima dubrovakog kraja autora Mirka Draena Grmeka i Josipa Balabania. Sadri korespondenciju dubrovakog vlastelina Jakova Lovrova Sorkoevia i Ulissea Aldrovandija iz Bologne tijekom etverogodinjeg razdoblja 1580-1584. Rije je o rukopisnoj ostavtini znamenitog talijanskog prirodoslovca, profesora znamenitog bolonjskog sveuilita, Ulissea Aldrovandija (1522-1605), osnivaa prirodoslovnog muzeja u Bologni. Kao pragmatian znanstvenik zauzimao se za znanstveni pristup koji je podrazumijevao izlazak na teren, promatranje i prikupljanje prirodnina iz razliitih krajeva. Radi toga se Aldrovandi povezao s mnogim suradnicima. Autori referiraju Aldrovandijevu povezanost s Dubrovnikom, s dubrovakim ljekarnikom Federikom Ogerijem, kancelarom Dubrovake Republike Guglielmom Dondinom, te napose s vlastelinom dubrovakim Jakovom Sorkoeviem Lovrovim, prirodoslovnim amaterom. Jakov Sorkoevi (1534-1604) obnaao je dunost stonskog kneza 1580. i 1584. godine i tom prigodom dulje boravio u Stonu i njegovoj okolici. Za razliku od drugih svojih stalekih drugova, kojima je odlazak u Ston znaio kanjeniku moru (dijelom i opravdano, jer je ivot u stonskoj movari bio prilino nezdrav), Sorkoevi je kao zaljubljenik prirode iskoristio taj boravak da produbi svoje znanje o fauni Malostonskog podmorja, koja ga je, u to nema sumnje, neobino privlaila. Sorkoevievo prirodoslovno nagnue bilo je poznato u Dubrovniku, pa i izvan granica Dubrovake Republike. Profesor Aldrovandi je, naime, preko svoga tajnika Antonija Gigantea, koji je jedno vrijeme bio tajnik teologa Ludovica Beccadellija, u jednom razdoblju i dubrovakog nadbiskupa, imao dobra saznanja o dubrovakoj

Anali Dubrovnik 39 (2001) intelektualnoj sredini, jer je Beccadelli u svom ljetnom dvoru okupljao, u okviru svojevrsne akademije, izabrano drutvo koje je vodilo znanstvene i knjievne plemike i diskusije. Stoga je za pretpostaviti da je Gigante i uputio profesora Aldrovandija na suradnju sa Sorkoeviem, koja se odvijala intenzivnom i produktivnom prepiskom tijekom spomenutog razdoblja. Rije je o 25 pisama iz Aldrovandijeve korespondencije popraenih vrlo minuciozno izraenim slikama ivotinja i riba i njihovih dubrovakih naziva, koje je Aldrovandi, prema preciznim opisima Jakova Sorkoevia, dao izraditi u tehnici akvarela. Pored pisama s opisima i vlastitim zapaanjima, Sorkoevi je slao talijanskom znanstveniku riblje ljuture, kosti, pa ak i ive ribe, te drugi slini materijal koji je dobavljao iz mora, za koji je pretpostavljao da moe posluiti znanstveniku. Na temelju poznavanja ribljeg i drugog ivotinjskog svijeta Malostonskog zaljeva i okolice, podrobno, argumentirano i analitiki izvjetava znamenitog Bolonjeza o njihovim osobinama, nainu rasploivanja, izgledu i anatomiji, te nainu ponaanja. Opisi Sorkoevievi realistini su i ivopisni, poput Hektorovieva knjievnog zanosa u Ribanju i ribarskom prigovaranju, a svjedoe i o irini njegove naobrazbe. Pod Sorkoevievim utjecajem Aldrovandi je u nekoliko primjera promijenio svoje miljenje, zasnovano na kasnosrednjovjekovnim autorima, priklonivi se Sorkoevievu miljenju potvrenom samostalnim opaanjem tih prirodnih fenomena. Dobro je poznat Sorkoeviu bio i raznoliki i obilni svijet riba u tom podruju, koje je sam opaao i lovio, ali i razmjenjivao saznanja s lokalnim ribarima. Stoga se, kao prirodoslovac amater, nimalo nije ustruavao pred znanstvenim autoritetom kakav je bio profesor Aliprandi istaknuti vlastito miljenje, ak i kada je ono bilo posve opreno stavu istaknutog znanstvenika iz Bologne. Dragocjeno je i za nas Sorkoevievo iskustvo u gajenju kamenica i dagnji u Malostonskom zaljevu, gdje su se ove koljke uzgajale u uvalama Sutvid, Bjejevica, ispred Hodilja, pred Malim Stonom, te osobito u Bistrini, uvalama

Anali Dubrovnik 39 (2001) bogatim podmorskim vrelima slatke vode i pjeskovitog i bistrog dna mora, a zatienih od snanih valova, te s umjerenom tempereturom i slanosti. Premda je Malostonski zaljev bio poznat jo u antikom vremenu po kamenicama i dagnjama, kao prirodnom nalazitu iz kojega su se pobirale ove dvije ekonomski najvanije koljke, potreba ljudske prehrane za koljkama razliitih vrsta dovela je do toga da se rano razvio njihov uzgoj. Sorkoevi prvi izvjeuje o gojenju ovih koljki i nainu na koji se to ini u Malostonskom zaljevu. Iako je ve Juraj igori u svom djelu De situ Illyriae et civitate Sibenici iz 1487. godine (Graa za povijest knjievnosti hrvatske Zagreb 8, 1899) opisao glavne morske proizvode i naveo kamenice kao vrlo hranjivu i ukusnu hranu, prvi je dosad poznat zapis o uzgajanju kamenica u Malostonskom zaljevu napisan gotovo dvije stotine godina kasnije od Sorkoevia, a njegov autor je Grisogono de Trau, koji je 1775. godine prikazao kako obitelji iz tog kraja polau hrastove grane na koje se hvataju kamenice, koje tri godine rastu, da bi nakon toga razdoblja bile zrele za prehranu i ekonomski isplative. Objavivi prijepis i prijevod pisama profesora Aldrovandija i njegovih dubrovakih suradnika, autori Mirko Draen Grmek i Josip Balabani otrgnuli su iz povijesnog zaborava jedan vrijedni kulturno-znanstveni sadraj. Potvrdivi sudjelovanje dubrovakih intelektualnih snaga u postavljanju temelja novovjekoj zoologiji, unijeli su novo svjetlo u hrvatsku kulturnu prolost 16. stoljea. Objavljivanje prepiske dubrovakog vlastelina i bolonjskog znanstvenika iz rukopisne ostavtine profesora Ulissea Aldrovandija potvruje jo jednom kulturnu i intelektualnu povezanost dviju strana Jadrana koja se odrala kroz dugi niz stoljea.

507
David Rheubottom, Age, Marriage and Politics in Fifteenth-Century Ragusa. Oxford - New York: Oxford University Press, 2000., 220 str. David Rheubottom, predava socijalne antropologije na University of Manchester, hrvatskoj je historiografskoj publici poznat po nekoliko radova vezanih uz dubrovako srednjovjekovlje. Po obrazovanju antropolog, u pustolovinu istraivanja povijesti upustio se, gotovo bi se moglo rei eksperimentalno. Kao dionik skupine strunjaka koji su prije 20-ak godina poeli ispitivati mogunosti veza i utjecaja izmeu povijesti i antropologije uvidio je da, kako sam kae, ne moe razumjeti um i postupke povjesniara bez iskustva konkretnog povijesnog istraivanja. Za taj eksperiment izabrao je mali projekt o miraznom sustavu u Dubrovniku i njegovom utjecaju na strukturiranje obitelji i drutvene odnose. Po autorovu miljenju, razdoblje Dubrovake Republike prua vrlo povoljne mogunosti za antropoloka istraivanja zbog malobrojnosti stanovnitva i izrazito dobro ouvanih povijesnih izvora. Taj mu je materijal omoguavao da pronae odgovor na pitanje u kojem odnosu stoje vlasteoske kue, enidbene strategije i politika. Stoga su za prvim projektom zaredale i druge teme: enidbene strategije dubrovakih vlasteoskih obitelji, struktura rodbinstva, odnos dobi i politike karijere dubrovake vlastele i hijerarhija upravnih slubi Republike. Iz tih je istraivanja, provedenih kasnih osamdesetih i ranih devedesetih godina 20. stoljea, proizalo nekoliko lanaka koji su u ovoj knjizi nadopunjeni i stopljeni u cjelinu. Knjiga je podijeljena na 10 poglavlja: Introduction; Ragusa: Trade and Territory; Ragusan Government and the Quest for Offices; The Casata; Casata Unity: Size and Political Muscle; Bethrothal Order, Dowry and the Sisters First Principle; Age at Marriage; The Casata: Genealogical Skewing and Political Support; Changes in the Great Council and Political Competition; Bureaucracy and Office; Conclusion. U prvom dodatku autor donosi popis plemikih imena. Odluio se za upotrebu latin-

Slavica Stojan

508
skih oblika prezimena, no navodi i druge oblike (ne sve) koje izvori spominju. U drugom dodatku objanjava nastajanje baze podataka kojom se sluio u kompjutorskim analizama i simulacijama na kojima temelji istraivaki postupak. Trei dodatak jest popis 813 politiki aktivnih plemia izmeu 1440. i 1490., koji sadri jo i podatke o imenu oca i djeda, Hackenbergov broj, godinu ulaska u vijee i godinu smrti. Knjiga je takoer opremljena kartom Dubrovake Republike oko 1450. te tlocrtom samoga grada. Sadri i niz tablica, grafikona i shematskih prikaza, popis izvora i literature, te indeks. O znaajkama kasnosrednjovjekovnog Dubrovnika kao grada-drave, o gradskom gospodarstvu, teritoriju Republike i o ivotu dubrovake vlastele i puana autor govori na temelju literature, slijedei prvenstveno radove F. Cartera, S. Mosher Stuard, I. Mahnken, J. Tadia, M. Petrovia, B. Krekia i nekih drugih. Osim to je izbor literature prilino oskudan, za aliti je i to je, izuzev u sluaju B. Krekia, Rheubottom potpuno ignorirao radove nastale od kraja 80-ih godina do danas, ak i one koji se izravno odnose na problematiku njegove knjige (S. Krivoi, N. Vekari, Z. Janekovi Rmer i drugi). To osobito udi stoga to se Rheubottom obilato slui radovima ne samo o Veneciji i Firenci 15. stoljea, nego i antropolokim materijalom o zapadnoafrikim drutvima, australijskim otoanima, Aboriginima, kineskim i japanskim rodovima. Dakako, tako daleke usporedbe su legitimni dio antropolokih polazita i metodologije, no one mogu navesti i na krivi trag, pogotovo zato to ne uzimaju u obzir vrlo razliiti drutveni kontekst u kojem se pojedini oblici organizacije obiteljskih i roakih odnosa mogu javiti. Odgovore na autorova pitanja mogue je nai prije svega u radovima koji se tiu Dubrovake Republike, a tek potom mogu slijediti blie ili dalje komparacije. Na antropolokom planu Rheubottomov je rad vrlo vrijedan, nov, esto i izazovan, osobito zato to se temelji na raunalnoj obradi serijalnih podataka, to je razmjerno rijetko u dubrovakoj historiografiji. Povezujui niz poje-

Anali Dubrovnik 39 (2001) dinanih podataka u serije koje je potom kompjutorski analizirao, autor je doao do novih podataka i novih teza koje e se moi koristiti u razmatranju razliitih pitanja vezanih uz vlastelu. Vrlo su vrijedni podaci o politiki aktivnoj vlasteli tijekom itavog 15. stoljea kojima je, uz podatke koji se nalaze u Specchio del Gran Conseglio, pribrojio i Hackenbergov broj, koji organizira genealoke podatke u opeprihvaeni sustav koji se koristi od 1967. godine. Naime, tim su brojem, pomou serije dvoznamenkastih brojeva, kodirani podaci o afilijaciji i genealokoj lokaciji pojedinca u genealogijama I. Mahnken. Mnogobrojne tablice tim osnovnim podacima dodaju i informacije o kretanju pojedinaca kroz sustav slubi. Tome valja dodati i statistiko istraivanje oko 7000 postupaka glasovanja za vlasteoske slube tijekom 15. stoljea, koje nas informira ne samo o karijerama pojedine vlastele nego i o tijeku izbornog postupka. Autor je ustanovio da je 60% plemia pogodnih za slubu doista i sudjelovalo u upravi. Podaci o dobi ugovaranja i sklapanja braka, o mirazu, enidbenim strategijama, dobi udaje i enidbe, redu sklapanja braka meu sestrama i braom i tutorskim odnosima, izvueni iz Pacta matrimonialia, Libri dotium, Testamenta i Acta Consilii Minoris, isto su tako dragocjeni. Poticajno i vrijedno je i nastojanje da se precizno odrede strukturalni oblici organiziranja dubrovakih vlasteoskih obitelji, iz ega slijedi jednako tako precizno terminoloko distingviranje tih oblika. U hrvatskoj historiografiji jo nije provedeno jasno povijesno definiranje pojmova koji oznauju rodbinske veze - rod, kua, loza, koljeno, pleme, obitelj, porodica, itd. Taj se problem ne moe rijeiti jednostavnim prevoenjem s drugih jezika, jer su razliite drutvene tradicije dovele i do razliitog dosega znaenja pojedinih pojmova. Primjerice, pojam rod u hrvatskom jeziku pokriva daleko ire znaenje nego rije clan u engleskom, kojom se rod obino prevodi. Za ilustraciju tog problema navest u samo da Mauraniev pravno-povijesni rjenik pojmu rod pridaje znaenje pleme, kua, obitelj, bliika, srodstvo, srodnici, rodbina i svojta. Svakako, ta terminoloka zavrzlama predstavlja problem vrijedan

Anali Dubrovnik 39 (2001) istraivake rasprave u krugu povjesniara, etnologa i antropologa. U tom smislu Rheubottomov rad predstavlja vrijedan doprinos diskusiji. Rheubottom smatra da je slavenski jezik bio onaj koji je odraavao rodbinske odnose u Dubrovniku, jer je to bio jedini jezik koji su svi govorili. Ipak, dubrovake patricijske rodove naziva jednim od talijanskih termina koje nalazi u izvorima: casata, odnosno kua. Analogno Goodyjevu tumaenju firentinske i mletake situacije, pojam casata tumai kao oznaku za skupinu roaka koje povezuje status i imovina i koja je organizirana kognatski, to jest bilateralno. Autor smatra da je dubrovaka vlasteoska casata bila mijeani oblik: jednako kao i klasini rod, casata je imala vrstu strukturu, nitko izvana nije mogao biti inkorporiran, a oeva je vlast bila prilino jaka. S druge strane, casata, osim imena i statusnih simbola, nije imala zajednikih posjeda i nije djelovala kao pravna osobnost na politikom planu. Kvantitativna analiza podataka o ugovaranju brakova i roacima koji su u tome sudjelovali kao skrbnici, ukazala je na zakljuak da dubrovaka casata nije organizirana kao klasini patrilinearni rod - nema agnatskog autoriteta, nema korporativnog interesa u ugovaranju brakova i ne trai se suglasnost lanova roda u vezi s brakom ili mirazom, bez obzira je li otac iv ili mrtav. Termini za rodbinske odnose u slavenskom idiomu takoer podravaju tezu o tome da je u Dubrovniku dominirao bilateralni i linearni, a ne patrilinearni sustav, a to podravaju i obrasci nadijevanja imena, brane strategije, analiza rodbinskih odnosa izmeu tutora i pupila i vanost veza preko ena u razliitim obiteljskim situacijama. Argumenti su nedvojbeno jaki, no postoje i protuargumenti koji ukazuju na stanovite prednosti muke silazne linije i svijesti o rodovskom zajednitvu. Primjerice, tvrdnja da nema dokaza da su dubrovaki plemii u 15. stoljeu svoje odnose doivljavali unutar patrilinearne genealogije naprosto je netona. Po miljenju autora, genealogije koje je sastavila I. Mahnken u tom pitanju vode na krivi trag, naime, iz njih bi se moglo napreac zakljuiti

509
da su dubrovaki rodovi patrilinearni, jer poinju s rodoelnikom i nabrajaju samo djecu mukih potomaka. Takvo razmiljanje Rheubottom potkrepljuje firentinskim genealogijama koje poinju od ja i zavravaju s nekim pretkom 3-4 generacije unazad. Meutim, on uope ne spominje tradicionalne vlasteoske genealogije koje se javljaju upravo u 15. stoljeu, a sastavljaju se i tijekom 16. i 17. stoljea. Naalost, sauvana su samo dva rodoslovlja, rodova Gondola i Gozze, no i ta dva mogu posvjedoiti da je u dubrovakim vlasteoskim rodovima postojala patrilinearna svijest. Naime, spomenuta rodoslovlja poinju od rodoelnika i sputaju se prema dolje, od pretka k nasljedniku, ukljuujui samo mukarce. Uz to, iako u Dubrovniku doista nije postojalo kolektivno rodovsko vlasnitvo nad nekretninama, razliiti oblici zatite patrimonija, kao to je fideicomissum familiae relictum i zajedniki patronati nad crkvama, posvjedouju rodovsku svijest, jednako kao i izuzetno znaenje rodovskog imena, grba i drugih simbola. Prema tome, rasprava o znaajkama dubrovakih rodova ili kua tek je otvorena. U tom je smislu zanimljiva Rheubottomova teza da su dubrovake vlasteoske kue ranije imale znaajke klasinih rodova, no da su im neke nadlenosti i funkcije preuzela vladajua tijela. Takvo je razmiljanje sukladno postojeim spoznajama historiografije o odnosu roda i stalea meu dubrovakom vlastelom. Osobito veliku pozornost autor je posvetio enidbenim strategijama dubrovakih vlasteoskih obitelji, miraznom sustavu i stalekoj solidarnosti, dobi enidbe i udaje, redu enidbe meu braom i sestrama, te razlici u dobi izmeu mua i ene. Rezultat tih istraivanja prije svega je potvrda da su brakovi dubrovake vlastele u 15. stoljeu sukladni mediteranskom modelu braka, ija su osnovna obiljeja velika razlika u dobi izmeu mua i ene, te razmjerno veliki broj mukaraca koji se uope ne ene. Istraivanje distribucije miraza u razdoblju od 1455. i 1460. godine pokazalo je da je brak meu dubrovakim patricijima bio izogaman, te da nema svjedoanstva o redistribuciji bogatstva. Drugim rijeima, bogati su se enili boga-

510
tima, a siromani siromanima, suprotno tezi S. Mosher Stuard da su se vlasteoske ene udavale prema dolje i da se na taj nain rjeavao problem siromanijeg plemstva. Istraujui iznose miraza, autor je ustvrdio da su sve sestre dobivale podjednako, zaboravljajui pri tome mnogobrojne djevojice koje su sa skromnom dumanjskom dotom morale otii u samostane, jer im obitelj nije mogla priskrbiti miraz. Jo u lanku Sisters First: Bethrothal Order and Age in Marriage in Fifteenth Century Ragusa (Journal of Family History 13, no. 4, 1988, 359-406), autor je otvorio pitanje reda sklapanja braka u skupini brae i sestara. Poetna analiza, provedena na 33 skupine brae i sestra, nadopunjena je kompjutorskom simulacijom kako bi se nadoknadila oskudica i nepotpunost postojeih podataka. Za svaki postupak simulacije autor je kreirao populaciju od 1000 ljudi i ponovio postupak 64 puta. Zakljuio je da su u tom pitanju postojala dva kulturalna pravila: da se sestre zaruuju prema dobi roenja i da se braa zaruuju poslije njih. Dodatna analiza 412 brakova sklopljenih izmeu 1440. i 1490. potvrdila je dobivene rezultate i pokazala da u Dubrovniku nije bila uobiajena izravna razmjena brae i sestara iz razliitih obitelji, zbog razlike u dobi sklapanja brakova mukaraca i ena. Autor je takoer ustvrdio da su se sinovi jedinci prosjeno manje enili i da im je politika karijera zaostajala u odnosu na one koji su imali brau. To objanjava poveanim obvezama jedinaca oko udaje sestara, upravljanja imanjem i trgovakim poslovima. Zakljuak koji izvodi iz toga jest da je briga za sestrinu udaju bila vanija od nastavljanja roda, to bi znailo da je enska linija imala prednost pred mukom. Kao to je ve reeno, pitanje vrijednosti i uloge enske linije u dubrovakom vlasteoskom okruenju nesumnjivo je otvorena tema, no izneseni mi se argument ne ini dovoljnim za tako dalekoseni zakljuak, tim vie to se temelji na genealokim tablicama I. Mahnken koje su za 15. stoljee vrlo nepotpune. Vrlo znaajnim imbenikom enidbene strategije Rheubottom smatra male dimenzije endogamne vlasteoske zajednice. U malom i zatvorenom branom sustavu u odreenom je

Anali Dubrovnik 39 (2001) trenutku mali broj mukaraca i ena bio spreman za udaju i enidbu. Taj je krug jo vie suavala crkvena zabrana enidbe meu srodnicima, kao i potraga za branim drugom jednakog bogatstva i statusa. Istraivanje dobi oeva, sinova i keri, pokazalo je da je mali broj oeva mogao doivjeti zaruke keri, a pogotovo sina. Konkretno, u 15. stoljeu oko 40% vlasteoskih djevojaka i oko 80% mladia u trenutku sklapanja zaruka nije imalo ivog oca. Rezultati tih ispitivanja bacaju novo svjetlo na strukturiranje vlasteoskih obitelji, pa bih rekla da e na temelju toga doi do revizije nekih dosadanjih miljenja o tom problemu, ukljuujui i moje (Rod i grad, 1994). Svakako, Rheubottomova analiza relacije branih strategija i politikih odnosa meu pojedinim vlasteoskim kuama potvrdila je miljenje historiografije da je dubrovakom politikom dominirao vlasteoski stale u cjelini, a ne pojedini rodovi. Posebno je zanimljivo istraivanje narataja u pojedinim rodovima i utjecaja dobnih razlika meu njima na rodbinsku povezanost i politiku suradnju roaka. Rheubottom je ukazao na to da velika dobna razlika izmeu mueva i ena ima dalekosene posljedice i izvan uskog obiteljskog kruga. Naime, prema modelu dobnih razlika izmeu mueva i ena ispitanom na toskanskom materijalu (D. Herlihy), otac i oeva braa bili su prosjeno 15 godina stariji od majke i njezine brae, mu oeve sestre i njegova braa bili su prosjeno 15 godina stariji od oca i njegove brae. Zbog toga genealoki shvaene generacije nisu jednake po dobi, te se genealoke linije ukosuju. Primjerice, u odnosu na odreenog pojedinca, sinovi oeve sestre bili su oko 15 godina stariji, sinovi majinog brata oko 15 godina mlai, a sinovi oevog brata i majine sestre podjednako stari kao on. Drugim rijeima, roaci po ocu bili su bitno stariji nego oni po majci. Dubrovaka graa u potpunosti je potvrdila postojanje takvih kosina u genealogijama. Taj nagib imao je vane drutvene implikacije - budui da je razliita dob bila povezana s razliitim mogunostima i dunostima, razliite kategorije roaka imale su razliitu ulogu i znaenje u pojedinim fazama ivota po-

Anali Dubrovnik 39 (2001) jedinca. Kompjutorsko istraivanje politikih karijera dubrovakih plemia u razmacima od pet godina, izmeu 1455. i 1490, dovelo je do zakljuka da je izborni uspjeh pojedinaca bio obrnuto proporcionalan broju agnata i izravno proporcionalan broju ostalih roaka u vijeu. Dobne razlike meu generacijama stvarale su potekoe u koordiniranju politikih aktivnosti agnata, budui da sukcesivne generacije agnata nisu u isto vrijeme bile lanovima vijea. Kada se tome dodaju izborna pravila koja su iskljuivala roake iz glasovanja, jasno je da rodovi nisu mogli dominirati vijeem. Time je Rheubottom donekle revidirao teze iznesene u lanku Genealogical skewing and political support: patrician politics in fifteenth-century Ragusa (Continuity and Change 9, 3, 1994, 369-390.), u kojem je raspravljao o odnosu brojane snage pojedinih rodova i njihove mogue dominacije u upravi. Nekolicina povjesniara koji su pisali o tome jednoglasno su zakljuili da su svi rodovi relativno jednako moni, odnosno da su brojano najjai rodovi relativno slabije zastupljeni od malobrojnijih. Rheubottom je i sam doao do istog zakljuka, iako je ispoetka traio odgovor iskljuivo u moi rodova, a ne stalea, koji je onda distribuirao na pojedince. Pozornost pobuuju i teze o odnosu slube, pojedinca i drutva, koje donekle odstupaju od uobiajenih antropolokih stavova utemeljenih u Weberovoj raspravi o birokraciji. Prema Weberu, birokracija ukljuuje impersonalnu organizaciju temeljenu na podjeli rada koja ukljuuje specijalizaciju funkcija, pri emu pozicija pojedinca ovisi o autoritetu slube, a ne o osobnom ugledu i utjecaju. Za takvo poimanje moderne birokracije kljuna je teza o jasnom razdvajanju nadlenosti unutar mree slubi. To se odnosi na naela hijerarhije slubi s jasnim sustavom nadreenosti i podreenosti, te nadzora viih nad niim slubama. Rheubottom smatra da u Dubrovniku nadlenosti nisu bile strogo definirane, niti je sustav nadreenosti i podreenosti bio strogo definiran, no to ne znai da nije bilo hijerarhije koja je bila definirana prvenstveno dobnim razlikama. Zanimljivija od

511
tog zakljuka, poznatog ve iz lanka Hierarchy of Office in Fifteenth -Century Ragusa (Bulletin of the John Rylands University Library 72, no. 3, 1990, 155-167), jest teza da dubrovaku administraciju karakterizira interakcija izmeu slube i pojedinca koji je vri. Ortodoksno poimanje slube, koje je dominiralo klasinim antropolokim prilozima, tretira slube kao niz pozicija koje slue odreenim funkcijama u vlasti, dok alternativno gledite gleda na njih kao na gibanje pojedinaca kroz niz pozicija upravne slube. Da bi dokazao svoju pretpostavku, Rheubottom je matematiki ispitivao odnose slubi u parovima - to vei broj godina dijeli dvije slube u karijeri pojedinca, vea je vjerojatnost stroge hijerarhije meu njima. Na temelju toga je zakljuio da se dubrovaki upravni aparat ne uklapa u veberijansku paradigmu slube kao nepromjenljive pozicije unutar organiziranog i jasno strukturiranog sustava, odnosno kao trajne vrijednosti neovisne o pojedincima koji je nose. Poglavlje o promjenama u Velikom vijeu i politikom natjecanju koje je iz toga proizlazilo donosi neke zanimljive demografske podatke o porastu dobi enidbe, dva baby-boom razdoblja u 15. stoljeu, te o porastu broja brakova koji je iza toga uslijedio. Meutim, ispitivanje oblika, odnosno oscilacije dobne strukture Velikog vijea u intervalima od 5 godina, izmeu 1455. i 1490, povjesniaru ne govori puno. Je li u nekom vremenskom razdoblju u vijeu sjedilo neto vie starijih ili mlaih ljudi nego u drugima ne odraava se u odlukama vijea i njegovom ukupnom politikom djelovanju. Rheubottom smatra da je istraivanjem spomenutih intervala od 5 godina unio u igru faktor vremena, dokazavi promjene koje su se u vijeu dogaale tijekom 15. stoljea: oscilacije broja moguih kandidata za slube, dobne strukture Velikog vijea, znaenja pojedinih slubi unutar hijerarhije, potom pad i uzdizanje broja ljudi u pojedinim generacijama, te promjene u kompeticiji u razliito vrijeme i u razliitim segmentima Velikog vijea. Tu se, meutim, ne radi o sutinskim promjenama, ve samo o prilagodbama trenutnoj demografskoj

512
situaciji i ponudi slubenika i slubi. Rheubottom nije uhvatio vrijeme, naprotiv, izdvojio je Veliko vijee i izbore koji su se u njemu odvijali iz povijesnog konteksta i pretvorio ga u brojane vrijednosti, potpuno odvojene od odluka samog tog vijea, a pogotovo od ivota, odnosno vremena izvan vijenice. Na istom tragu protumaio je i porast broja administrativnih slubi i slubenika tijekom 15. stoljea. Nesumnjivo je tono da je porast broja patricija ojaao i natjecanje za slube, no na rast administracije ne moe se gledati samo iz tog kuta, izdvojeno od svih ostalih dogaanja. Mogue je, primjerice, da je utemeljenje kolegija prizivnog suda 1490. bilo palijativno rjeenje za mnoge plemie bez slube, no porast broja slubenika u 15. stoljeu prvenstveno je posljedica teritorijalnih proirenja i velikog porasta broja stanovnika, jaanja samouprave Republike, kao i njezinih meunarodnih kontakata. Istraivanja provedena na povijesnoj grai, suprotna uzusima antropologa, ukazala su Davidu Rheubottomu na neke potekoe povjesniarskog rada, prije svega one vezane uz prikupljanje i obradu podataka iz izvora. Takoer je otkrio da se povijesni podaci teko mogu podvri jednoznanoj analizi kompjutorskih programa, za razliku od onih dobivenih ciljanim i programiranim antropolokim istraivanjima. Ti su ga zakljuci neminovno naveli na razmiljanje o potrebi suradnje povijesti i antropologije na metodolokom i sadrajnom planu. U skladu s tim ciljem, na mnogo mjesta kritizira ignoriranje povijesnih promjena, to karakterizira antropologiju, te eli povezati antropoloke metode s imbenikom vremena. Sam kae da je tradicionalna antropoloka metodologija postala instrument za brisanje vremena i stoga odbacuje de Saussureovu radikalnu distinkciju izmeu sinkronije i dijakronije koja vodi u slijepu ulicu etnografske sadanjosti. U svoja istraivanja eli unijeti kategorije prije i poslije, proces - jednom rijeju, vrijeme. To nije sasvim nova ideja unutar antropologije - nasuprot ahistorinosti tradicionalne strukturalne antropologije, novi smjerovi, posebice unutar simbolike antropologije,

Anali Dubrovnik 39 (2001) otkrivaju kronologiju kao bit metodologije povijesno-antropolokog istraivanja. Mnogi su antropolozi uoili nedostatke antropolokih tehnika rada na izvorima - prije svega injenicu da su one autoreferentne, jer same stvaraju materijal koji potom istrauju. To je razlog zbog ega su se pojedini strunjaci, meu kojima i Rheubottom, utekli povijesnoj metodologiji i otkrili prednosti povijesnih izvora koji zadravaju nezavisnost u odnosu na istraivaa i pristupani su mnogima, to znai da je njihova interpretacija otvorena raspravi. Meutim, autorov teoretski iskorak na teren povijesne znanosti u praksi je poluio slabije rezultate u odnosu na njegove antropoloke analize. Primjerice, autorove napomene o povijesnom kontekstu 15. i ranijih stoljea ture su i neprecizne, a stoga vrlo esto i pogrene. Govorei o uem predmetu svoga istraivanja, o vlasteli, Rheubottom se ne uputa u procjene o njihovom razvoju tijekom srednjeg vijeka, nego se usredotouje na svjedoanstva i rasprave o njihovom egalitarizmu, broju patricija, odnosima izmeu pojedinih kua, enidbenim strategijama, stabilnosti patricijata i upravnog aparata Republike. Upravnu strukturu zateenu u 15. stoljeu uzima kao gotovu stvar, ne zanimajui se previe za genezu takvog administrativnog aparata niti za povijesni kontekst u koji se ona uklapa. Po mome sudu, to proizlazi iz metodolokih razloga. Unato pokuaju unoenja vremena i procesa u istraivanje, povijesni kontekst ostaje prilino slabaan i djeluje samo kao kulisa istraivanih pitanja. Razvoj i znaenje komunalnih institucija i razlike u odnosu na kasniju aristokratsku vlast izmakle su njegovoj panji. Sloila bih se s D. Rheubottomom u tome da odnos izmeu povijesti i antropologije ima implikacije za obje discipline, ali ne i s njegovom eksplikacijom tih doprinosa, pri emu antropologiji pripada teoretski utjecaj, dok je povijest ponovo svedena na staro skladite podataka kao toliko puta od antike do danas. Govorei o vlastitom istraivanju, Rheubottom vidi doprinos povijesti prije svega u genealokim istraivanjima I. Mahnken i drugim podacima koji su mu posluili kao izvor materijala za

Anali Dubrovnik 39 (2001) antropoloku analizu, to jest kao argumentacija za njegove zakljuke. Antropoloka analiza moe doprinijeti povjesniarskom pogledu na probleme, osobito karakteristinim komparativnim pristupom, te razliitim metodolokim modelima istraivanja prole zbilje. No i povijest u tu suradnju donosi mnogo vie od skladita golih podataka - nosi obuhvatnost pogleda, svijest o cjelini, a prije svega svijest o vremenitosti, o povijesnosti svega. Rheubottomova potreba za iskorakom iz etnografske sadanjosti svakako je jedan korak u potrazi za vremenom, ali taj je korak nedovoljan. Njegova ograniena upotreba imbenika vremena u povijesnom istraivanju, te shvaanje historijske dimenzije vlastitog istraivakog postupka bitno se razlikuju od povjesniarskog poimanja vremena. Zbog toga je u oima povjesniara i njegova definicija historijske antropologije preuska. Za povjesniare pojam historijska antropologija znai odmak od istraivanja napretka zapadnoeuropskog drutva i elitne kulture, zaokret ka pukoj kulturi, imaginarnom, mentalitetima, simbolici, ritualima, te zbliavanje s metodama i tematikom etnologije i antropologije. Svoje mjesto u spoznavanju ovjeka povijest je nala na socijalno-kulturnom podruju, u vrlo iroko postavljenom istraivanju povijesti tjelesnog i duhovnog ivota ovjeka i njegova okruja. Pri tom je, barem djelomino, prihvatila i metode kvantitativnog istraivanja, kao i razliite antropoloke modele i mikroistraivanja. Meutim, za povjesniare su istraivaki modeli samo to - mogunost da se posrednim putem doe do podataka za kvalitativnu interpretaciju. Redukcija zbilje na modele i statistike, izvan ukupnog drutvenog konteksta i izvan vremenitosti, povjesniaru nije prihvatljiva. Vrijeme je za povjesniara ukupni drutveni kontekst sa svim promjenama koje to ukljuuje, a ne samo varijabla u grafikonu. D. Rheubottom svojim je analizama potvrdio neka miljenja historiografije, dok je druga pobio ili otvorio raspravu o njima. Moe se rei da je upotpunio dubrovaku historiografiju novim serijalnim podacima, ali isto tako i novim tezama, proizalima iz drugaije vizure.

513
Iako povjesniar katkada teko moe prihvatiti svoenje sve sloenosti zbilje na nekoliko pojednostavljenih, mjerljivih kategorija, rezultat je ipak viestruko zanimljiv i za historiografiju. Mnoga pitanja o kojima je dubrovaka historiografija sudila temeljem procjene ili usporedbe, Rheubottom propituje temeljitim statistikim istraivanjima, koja u nekim sluajevima daju preciznije odgovore i revidiraju dosadanje historiografske postavke. Knjiga e zacijelo biti nezaobilazna u buduim analizama dubrovakog vlasteoskog stalea, osobito uznapredovalim demografskim istraivanjima. Stoga na autorov poziv da odgovore na postavljena pitanja traimo udrueno moemo odgovoriti potvrdno.

Zdenka Janekovi Rmer

514
Charles Yriarte, Istra & Dalmacija. Predgovor Miroslav Bertoa; prijevod Vladimira Mirkovi-Blaevi. Zagreb: Antibarbarus, 1999. Zanimanje europske javnosti za podruje Balkanskog poluotoka kulturoloke i znanstvenoistraivake naravi postaje vrlo aktualna injenica ve sedamdesetih godina 18. stoljea. Osobito su u tom pogledu bili uestali i brojni francuski putnici putopisci na prijelazu 18. u 19. stoljee, a potom i njemaki putopisci na poetku i sredinom 19. stoljea. Spomenuti putopisi ostaju nam kao vrlo vani povijesni izvori o ivotnoj zbiljnosti toga vremena na naim prostorima, o kojima govore vie nego to kazuju o svojim autorima i njihovim ideolokim i estetskim poticajima. Putopis francuske provenijencije, o kojem govorimo, nastao je relativno kasno, u drugoj polovici 19. stoljea, kada su Francuzi ve bili izgubili politiki podstrek za putovanjima i otkriima sline naravi. Rije je, naime o autoru Francuzu koji se zove Charles Yriarte, zakanjelom romantiaru koji bez politikih ambicija, ideolokih pregnua i gospodarskih planova putuje balkanskim podrujem prouavajui ljude i njihovo povijesno i kulturno nasljee, ostavivi u svojim esejistikim zabiljekama mnoga vrijedna zapaanja o naoko nevanim pojedinostima ivota, koja kvalitetno dopunjuju mozaik drutvenih prilika sredinom pretprolog stoljea na podruju hrvatske obale. Cilj putovanja na koje se odluio ovaj francuski publicist i novinar istananog intelektualnog publiciteta, roen 1832. godine (umro je 1898), bio je da obie hrvatsku obalu u njezinoj punoj duini, zalazei najvie do 20 km u kontinent, potom da prijee Otrant i talijanskom stranom Jadrana vrati se u ishodinu toka svoga puta, u Veneciju. Za ovaj fiziki i intelektualni pothvat Yriarte se nastojao dobro pripraviti opskrbivi se svim moguim pomonim materijalom koji bi mu olakao da razumije i snae se na rubnom, teko pristupanom dijelu europskog kontinenta, jo uvijek prilinoj nepoznanici zapadnog svijeta. To nije

Anali Dubrovnik 39 (2001) samo podrazumijevalo priskrbiti brojne geografske karte, ve i zabiljeke, te objavljena izdanja nekolicine prethodnika koji su se bavili slinom idejom u ranijim desetljeima, ali i u 18. stoljeu. Izravno nam autor priopava njihova imena, primjerice Xaviera Marmiera, kao i pjesnika Merimea i njegovo pjesniko djelo Guzle, a poznata su mu znanstvenoistraivaka putovanja Talijana Alberta Fortisa u tom dijelu Europe ve u drugoj polovici 18. stoljea. Zanimljivo je da Yriarte ne spominje putovanje svog zemljaka Pouckvillea koji je koncem 18. stoljea, proavi hrvatskom obalom, doao do Grke i o tom putovanju napisao knjigu (knjiga sadri i pjesmu Hasanaginica u francuskom prijevodu hrvatskog pjesnika i francuskog konzularnog predstavnika Marca Bruerevia (Brurea) (1775-1821). Osim uvoda, u kojem je obrazloio program i ciljeve svog istraivakog putovanja, knjiga sadri tri glavna poglavlja: prvo posveeno Istri, drugo Kvarnerskom zaljevu i njegovim otocima i tree u kojem se bavi Dalmacijom. U okviru putopisnog razmatranja o Dalmaciji autor je osobiti znaaj posvetio Dubrovniku, u to vrijeme dijelu zaputene austrijske provincije smjetene na samom rubu carstva. Kad ste prouili povijest Dubrovnika, u grad ulazite ispunjeni potovanjem, izjavljuje autor aludirajui na duga stoljea dubrovake nezavisnosti, kada je u gradu cvjetala trgovina i razliiti obrti, ali i umjetniko stvaralatvo u svojim raznovrsnim oblicima. Svoj boravak u Dubrovniku putopisac prati biljekama ve od prvog trenutka, od iskrcaja s broda u grukoj luci, o kojoj govori divei se vegetaciji i ladanjskoj arhitekturi, elegantno smjetenoj u bujnom raslinju jarkih boja. Na putu do gradskog sredita zainteresirano promatra i vidi ne samo duboke jarke i visoke bedeme, ve i zupaste zidove, straarnice i kipie sv. Vlaha, poploane ulice i balkone i budno oslukuje prie i legende koje prate dugi povijesni hod grada. Svakom pojedinanom gradskom spomeniku i povijesnom lokalitetu Yri-

Anali Dubrovnik 39 (2001) arte posveuje nemalu panju, poevi od glavne ulice Straduna (ne zove je Placom, kako je njezin pravi naziv, ve popularnim imenom Stradun), koja ga je zabljesnula prilikom ulaska kroz zapadna gradska vrata na Pilama, ali i bonim strmim ulicama koje se poput potoka ulijevaju u tu prostranu rijeku punu ivota, inae geometrijski ravnu, kako istie autor. Njegov pogled dugo se zaustavlja na proelju palae Sponza, zgradi istananih proporcija i formi, koja je sluila kao carinarnica. Pomno prouava sve arhitektonske ukrasne detalje, pa ak i natpise na njenim zidovima i ponad vrata. Njezinu rasko razumije kao zahvalnost Dubrovana trgovini za knjievnu i umjetniku slavu njihova grada. Kneev dvor podsjea ga na trijem Dudeve palae u Veneciji. Govori o katedrali i njezinoj riznici, zauen tolikim brojem crkava na relativno ogranienom prostoru grada. Zaao je i u samostane. Razoarano autor konstatira da, za razliku od arhitekture koja je dobrim dijelom sauvana, interijeri ne pruaju nikakvu ideju o izvornome stanju, alei to je Grad proao kroz tolike povijesne kunje i divei se njegovim stanovnicima koji, unato izloenosti stalnim opasnostima, uporno nastavljaju ivjeti na istom prostoru. Kao romantini pisac, Yriarte priznaje da Dubrovnik razigrava matu putnika svojom bogatom povijeu, pa se u dijelu putopisa osvre na povijest Dubrovake Republike, sluei se, prema njegovoj tvrdnji, najboljim i najautentinijim izvorima, ali i njegovim vlastitim saznanjima do kojih je doao pomnim pregledom arhiva Ministarstva vanjskih poslova svoje zemlje. Iako preplee povijest i predaju, autor je, nema sumnje, stanovito vrijeme proboravio u arhivu negdanje Republike, listajui meunarodne ugovore, sporazume i razne druge dokumente, na osnovi kojih govori o vjekovnom rivalstvu Dubrovnika i Venecije, ali i o odnosima Dubrovake Republike sa susjedima u zaleu, naglasivi da je mala republika bila prvi turski saveznik u Europi. Poevi od legendarnog podviga popa Stojka, koji je s pomou sv. Vlaha spasio Republiku, autor nie jednu za drugom razliite povijesne opsade grada, koje su imale sretan ishod

515
zahvaljujui povijesnim i geopolitikim okolnostima u kojima se Grad nalazio. Premda se slui brojnim datacijama, oito je da su mnogi podaci koje autor podastire iz razliitih kronika koje je zatekao u dubrovakim arhivima, ali i usmenih saznanja koje je stekao druei se s posljednjim predstavnicima dubrovake vlastele koje je jo zatekao u Dubrovniku. Pred nama je putopisna knjiga velikog formata opremljena geografskim kartama i brojnim vrlo uspjelim crteima na kojima je autor prikazao dobre realistine portrete (osobito one koji predstavljaju mlade ene), dogaaje i krajobraz, imaginativno oslikao kulturoloke epizode iz razdoblja hrvatskog narodnog preporoda u Dubrovniku i Dalmaciji, kao i elemente hrvatskog kulturnog nasljea poput nakita, itd. Premda njegov putopis nije mogao izbjei pogreke ideoloke naravi (jezika Vuka Karadia na hrvatskoj obali), te brojne povijesne (pa i geografske) netonosti, budui da se obilato sluio usmenim izvorima, Yriarteov esejistiki prikaz hrvatske obale Jadrana, natopljen romantiarskim historicizmom i ne bez istraivakog zanosa, sa smislom za kolorit i atmosferu, prua mnoge korisne informacije na etnokulturolokom, pojedinanom ljudskom i komunikacijskom planu.

Slavica Stojan

Radovi Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru 41 (1999), Zagreb-Zadar, 326 str. Novim sveskom zadarskih Radova, prepoznatljivom asopisu koji objavljuje priloge iz podruja povijesti (Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru), struna javnost je dobila niz novih saznanja u trinaest zanimljivih radova. Kvalitetom prisustva bizantske vlasti na istonoj jadranskoj obali tokom 9. stoljea u

516
svom radu pozabavio se Mladen Ani (Imperij na zalasku. Nestanak bizantske vlasti na istonoj obali Jadrana u 9. stoljeu, 1-20). Dosadanja prouavanja autor usmjerava pravcem radova istaknutih poznavalaca istone jadranske obale, Roberta Cessija i Luje Margetia, iji stavovi ine polaznu osnovu za rjeavanje pitanja slabljenja bizantske vlasti u Dalmaciji u 9. stoljeu. Iscrpnom analizom izvora, naroito popunjavanjem konteksta 29. i 31. naspram 30. poglavlja spisa O upravljanju Carstvom Konstantina VII Porfirogeneta, autor utvruje da su potezi bizantskog cara Bazilija II. jasan pokazatelj stanja. Usmjeravanjem poreskih prihoda u ruke hrvatskog vladara, dotadanji temat i strateg pretvoreni su u praznu ljuturu. Poslije 879. godine Bizant vie nije u stanju vladati i upravljati Dalmacijom. Uvrijeeno stajalite historiografije na jugoistoku Evrope (J. Ferluga) da je Dalmacija do 11. st. bila manje-vie pod direktnim nadzorom i vlau Bizanta, time je iz osnova izmijenjeno. Obiljeja metrologije, kao pomone povijesne znanosti (tumaenje starih mjera terminima dananjeg metrikog sistema, razumijevanje ekonomskih struktura i svakodnevnog ivota), na primjeru otoka Ugljana, mikroregiji zadarskog distrikta, svojim radom demonstrira Marija Zaninovi-Rumora (Stare mjere u svakodnevlju otoka Ugljana, 21-26). Aktualne mjere otoka Ugljana govore o prisustvu svih u povijesti otoka primjenjivanih mjera, tj. komunalnih zadarskih, mletakih i austrijskih. Arhivske vijesti (13-14. stoljee) i dananje poznavanje kod stanovnika pokazuju da su neke mjere gotovo iste, neke su se sauvale samo u nazivu, a veinom su nestale iz svakodnevnice otoka Ugljana. Na osnovu arhivske grae (14-17. st.) mletakog Dravnog arhiva, Lovorka orali prikazuje ivot i djelovanje hrvatskih brodara prijevoznika (barkariola i gondolijera), brojano jake skupine prekojadranskog iseljenitva u Veneciji (Hrvatski barkarioli i gondolijeri u Mlecima tijekom prolosti, 27-50). Najintenzivnije prisustvo hrvatskih brodara (s ee upotrebljenim vlastitim i oevim imenom, a ri-

Anali Dubrovnik 39 (2001) jetko prezimenom) je u periodu od sredine 15. do sredine 16. st., u vrijeme osmanskih provala i raseljavanja stanovnitva u hrvatskim krajevima. Oni su podrijetlom preteno iz mletake Dalmacije, Boke i mletake Albanije, Schiavoniae, Dubrovake Republike, sjeverne Hrvatske, Istre i Bosne (tj. Zadra, ibenika, Trogira, Splita, Raba, Hvara, Kotora, Patrovia, Bara, Dubrovnika, Senja i Zagreba). Brodari iz Bosne i Istre oznaeni su iskljuivo regionalnom oznakom (de Bossina, de Istria), bez blieg navoenja grada ili kraja iz kojeg potjeu. Autorica prikazuje mjesta stanovanja i svakodnevnih aktivnosti (prijelazi na kojima obavljaju prevoz). Oni pripadaju sloju sitnijih i srednje imunih puana. Njeguju odnose sa zemljacima kao i s mletakim brodarima, izloeni su procesu asimiliranja, ali ni veze s ranijom domovinom nisu zaboravljali. Svoje analize i zakljuke autorica potkrepljuje preglednim grafikonima. Uz iscrpan egdotiki komentar arko Muljai objavljuje jedan letak (protournalistiki), koji je u Zadru 9. kolovoza 1538. godine o prilikama iz mletako-osmanskog rata 1537-1540. sastavio nepoznati autor (pseudonim Pamphilo Tinto) (Jedan rimski letak o dosad nepoznatom oslobaanju Obrovca od turske vlasti (u kolovozu 1538. godine), 51-59). Meu informacijama koje osvjeavaju poznavanje ovog rata jesu i drugo oslobaanje Obrovca poetkom augusta 1538. od Osmanlija, te motivi oslobodilaca, stranih plaenika (novac). Osim strateke pozicije i ribarstva, od istone jadranske obale udaljenom otoku Visu do sada u literaturi nije pridavana dovoljna panja. Obiman rad ime Periia monografska je obrada gospodarstva otoka Visa kroz povijest, do II. svjetskog rata (Razvitak gospodarstva otoka Visa u prolosti, 61-144). Specifinim poloajem, stanovnitvo Visa oduvijek se oslanjalo na izvore koje je otoku podarila priroda. U oblasti poljoprivrede najvea panja posveivana je uzgoju vinove loze, koji je premaivao potrebe otoka. Viak proizvoda ostvarivan je i uzgojem soiva i rogaa. Od stoke u veoj mjeri uzgajali su ovce i koze. U ribarstvu

Anali Dubrovnik 39 (2001) otoka, znaajem temeljne grane privreivanja, angairano je najvie stanovnitva. Od ruda kopala se saldama (za potrebe proizvodnje stakla), mramor i gipsana ruda. Preraivaka djelatnost znaajne rezultate ostvaruje preradom ribe, soljenjem, pa industrijskom izradom sardina. Krajem 19. st., poslije Izole, Vis postaje najvei proizvoa sardina na istonoj jadranskoj obali. Otoko jedrenjatvo vrhunac dostie u napoleonovskoj epohi, dok parobrodarstvo intenzivira razvoj od 1890. godine. U trgovini Viani izvoze znaajno ribu i vino, a uvoze ito i ulje. U meuratnom periodu, manjeg razmjera, razvija se turizam. Autor obrauje obiman fond izvora i literature (506 biljeaka). Tekst je pun statistikih pokazatelja i priloga koji potkrepljuju i olakavaju praenje gospodarstva Visa u irokom vremenskom periodu. Svojim radom Damir Maga usmjerava panju prema karakteristikama crkvenog ivota u Vinjercu, malom pomorskom naselju zadarskog distrikta (Povijesno-zemljopisne znaajke crkvenog ivota u Vinjercu, 145-180). Slabija istraenost vinjerakog podruja, iscrpnom skicom praenja vjerskog ivota, dobila je znaajan doprinos naroito za novije doba. Najznaajnijem lanu obitelji Marki iz Splita, Ivanu Petru (1663-1733), Danica BoiBuani posveuje svoj rad (Ivan Petar Marchi - Marki: Njegovo djelovanje i njegova oporuka, 181-202). Ugledni splitski patricij, kulturna i bogata linost, evropskih razmjera, istakao se osnivanjem Hrvatske (Ilirske) akademije, prve literarne akademije u Dalmaciji. Marki je inicirao osnivanje dobrotvornih zavoda, a kao vizionar prepoznaje se po planovima o oslobaanju junih Slavena od Osmanlija i otkupljivanju dijela Vojne Krajine za djelatnost katolike crkve. U prilogu autor objavljuje njegovu oporuku. Drugi rad ime Periia posveen je hajduiji u mletakoj Dalmaciji (Hajduija u mletakoj Dalmaciji XVIII. stoljea, 203-212). Izvornom analizom autor utvruje da hajduija nije iskljuivo antiosmanska, kako se nekad tvrdilo, nego sloena drutvena pojava u Dalmaciji koja zahtijeva dodatna istraivanja.

517
Problemi u pokrajini stanovnitvo vode na put alternative - hajduka i razbojnika. Teko gospodarsko stanje u pokrajini dovodi do nastanka hajduije. Samostan sv. Dominika u Trogiru (iz 13 st.) doivljava propadanje poetkom 19. st., s opadanjem dominikanskog reda u Dalmaciji. Njegovo koritenje i obnavljanje predmet su rada Stanka Piplovia (Dominikanski samostan u Trogiru u XIX . stoljeu, 213-222). U 19. st. samostan je koriten za potrebe vojske. Razvojem konzervatorske slube u Hrvatskoj samostan je potpao pod brigu struke (Frane Buli). Radovima na njegovom konzerviranju, zavrenim poetkom 20. st. predstavljen je, uglavnom, njegov dananji izgled. Slabije obraenoj tematici vojne organizacije Dalmacije u vrijeme Austro-Ugarske svoj rad posveuje Tado Oroli (Ustroj i sluba austrijske kopnene vojske u Dalmaciji od 1867. do 1873., 223-245). Kljuna 1867. godina u sreditu je razmatranja, s novom vojnom orga nizacijom. Detaljno je obraeno vojno-teritorijalno ureenje sputanjem do nivoa lokalne hijerarhije (jedinstvena vojna jedinica za cijelu Dalmaciju: XVIII. vojni divizion u Zadru), pomone vojne jedinice, smjetaj vojske, mobilizacija i vojna obaveza. Reorganizaciju vojnog ureenja Austro-Ugarske autor povezuje s opim moderniziranjem u tadanjoj Evropi. Niz politikih dogaaja u drugoj polovini 19 st. upravo proizilazi iz modernijeg izraza vojne sile. Srpsku stranku u Dalmaciji karakteriziraju dva razdoblja, s prekretnicom u 1897. godini, smru lidera Save Bjelanovia. Drugom razdoblju, s izraenim izostankom vrstog vodstva stranke, kroz izraz i sukob liberalno-radikalne i konzervativne struje, Tihomir Raji posveuje detaljniju analizu (Sukobi unutar Srpske stranke u austrijskoj pokrajini Dalmaciji 1897.-1902., 247-260). Osnovni povod sukoba dviju struja nalazi se u definiranju srpske narodnosti u tadanjoj Dalmaciji. Razliitim pristupima obje struje teile su istom cilju, srbizaciji Dalmacije. Uz ponuene analize, autor daje iscrpne komentare historiografskog rasta u prouavanju

518
Srpske stranke u Dalmaciji. Drugi rad Stanka Piplovia posveen je praenju iskopavanja mauzoleja hrvatskih vladara na Otoku u Solinu 1898. godine (Kako je otkriven mauzolej hrvatskih kraljeva u Solinu, 261-276). Novim podacima o ulozi don Luke Jelia u otkrivanju mauzoleja autor djelimino osvjetljava ovo vrlo vano otkrie. U prvom dijelu svoga rada Ante Brli daje statistiki pregled lanaka zadarskih listova Narodni list i Hrvatska kruna o drugom balkanskom ratu, a u drugom dijelu prikazuje glavne ideje koje su u praenju rata isticali ovi listovi (Narodni list i Hrvatska kruna u Drugom balkanskom ratu, 277-298). S vie statistkih pregleda autor prezentira jako izraen utjecaj drugog balkanskog rata u Dalmaciji, naroito u Narodnom listu. Narodni list odraava politiku Hrvatske stranke, a Hrvatska kruna je glasilo Stranke prava u Dalmaciji. Razliita politika orijentacija odraava se i na pisanje o ovom ratu. Dok Narodni list ustrajava na podrci Srbiji i junoslavenstvu, Hrvatska kruna, uz naelan neutralni stav prema stranama u ratu, simpatizira Bugarsku i osuuje srbo-hrvatsvo kao negaciju hrvatske nacionalne ideje. Meu biljekama (ocjene i prikazi) nalaze se struni pogledi na vie novijih publikacija. Radovi su snabdjeveni prateim uvodnim metodoloko-sutinskim saecima i saecima na stranim jezicima. Stabilizirani godinjak kvalitetne tehnike opreme, zadarski Radovi su i ovim sveskom ostvarili historiografski rast. Nizom zanimljivih, svjeih i poticajnih radova unaprijeena su saznanja i proirena je osnova u prouavanju Zadra i njegove okolice, Dalmacije, Hrvatske i njenog susjedstva.

Anali Dubrovnik 39 (2001) Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i drutvene znanosti HAZU 17 (1999), Zagreb, 290 str. Svojim sadrajem najnoviji broj Zbornika viestruko upuuje na pozornost strune javnosti. Pored niza svjeih radova iz hrvatske prolosti, metodolokim postavkama priblienih modernoj svjetskoj historiografiji, u njemu su prezentirani rezultati rada Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i drutvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u posljednjih 50 godina. Njegovim iitavanjem starije generacije osvjeit e spoznaje o proivljenom i u struci priznatom kroz istaknuti rad Odsjeka, a mlae nauiti podosta potrebnog to bi trebali znati o vrhunskim rezultatima, naroito na polju izdavanja grae, radu na pomonim povijesnim znanostima, kao i djelatnicima hrvatske historiografije u drugoj polovici 20. stoljea. U koncepciji Zbornika prezentirano je nekoliko cjelina. Prednost je data ustaljenoj rubrici novih strunih i izvornih znanstvenih radova. upa Zmina prostirala se od dananjeg Crivca do Neoria, te od Svilaje do Koinjeg brda, na podruju srednje i zapadne Zagore. Plemiima ove upe panju posveuje Kreimir Kui u svome radu (Plemii s podruja upe Zmina u srednjem vijeku, 5-15). Plemenitiji ljudi Zmine potjecali su od dvanaest hrvatskih plemena a zabiljeeni su kao didii. Najranije se poimenino spominju lanovi roda Neori, 1270. godine. Istiu se i plemii roda Dubravi. Meu doseljenim vlasima je istoimeni rod Dubravia. Malo se zna o svakodnevnici Zmine. Autor pretpostavlja da se ona nije razlikovala od one u okolnim podrujima Knina, Poljica, Cetine i Klisa. U drugoj polovini 15. st. Zmina je dola pod vlast Osmanlija, dok je plemstvo prebjeglo u Split i Senj. Oporuke pripadaju rijetkim dokumentima koji su zapisivani sa eljom i slobodnom voljom pojedinaca iz svih drutvenih slojeva. U njima se osjea proraunatost i odmjeravanje znaaja svakog legata, ne samo u ekonomskoj,

Esad Kurtovi

Anali Dubrovnik 39 (2001) nego i na pobonoj razini. One sadre podatke o nasljeivanju, vlasnitvu, kao i pobonosti oporuitelja. Teite rada Zorana Ladia je predstavljanje studija i lanaka, te smjernica europske i amerike medievalistike u prouavanju svakodnevnog ivota kroz oporuke (Oporuni legati pro anima i ad pias causas u evropskoj historiografiji. Usporedba s oporukama dalmatinskih komuna, 17-29). Pregled stanja istraenosti oporuka u svjetskoj historiografiji pokazuje da je ona pod utjecajem rastezljive i neodrive podjele na izuavanje pobonih i religioznih motiva (francuska kola) s jedne, i ekonomskih pitanja (engleska kola) s druge strane. Podruja istraivanja su iroka, s pretenim pravcem prepoznavanja svakodnevnice u ivotu srednjovjekovnog ovjeka. Podaci iz oporuka omoguavaju vie saznanja o materijalnoj kulturi urbanih sredina (naroito interijera srednjovjekovne gradske kue), demografije (mortaliteta i nataliteta), vie aspekata pobonosti (odnos prema smrti, mise za spas due, mjesto pokopa, ceremonija pokopa, darivanje crkvenih ustanova i crkvene hijerarhije, darivanje ubogih i siromanih), mentaliteta uope. Svjetskoj historiografiji prikljuuju se dometi hrvatske historiografije kroz radove Lovorke orali, Zdenke Janekovi-Rmer kao i autora Zorana Ladia. Na osnovu notarskih dokumenata Dravnog arhiva u Zadru Sabine Florence Fabijanec prati profesionalnu djelatnost zadarskih trgovaca (Profesionalna djelatnost zadarskih trgovaca u XIV. i XV. stoljeu, 31-60). Analiza je usmjerena na 11 trgovaca u Zadru. Dok se u poetku kao profesionalni trgovci prate samo Mleani, tijekom 14. i 15. st. sve je vie domaih trgovaca. Vremenom se i stranci vre vezuju za sam grad. Poslovanja se proiruju i razgranjuju. U poetku su to samostalni trgovci koji se povremeno i kratkotrajno udruuju da bi s vremenom pravili dugotrajna drutva i kompanije. Ekonomska mo neplemia izjednaava se sa zadarskim patricijatom. Usprkos mletakom pritisku, mnogi od njih uspjeno se snalaze i pod mletakom vlau. Niz modernih presjeka rezultata prouava-

519
nja hrvatskog srednjovjekovlja (J. idak, T. Raukar) ukazuju da nedostaju noviji sveobuhvatniji pristupi za 15. st. To je polazite rada Ivana Jurkovia (Turska opasnost i hrvatski velikai - knez Bernardin Frankapan i njegovo doba, 61-83). ilava odbrana od osmanske opasnosti nalazi se u ekonomskoj podlozi i drutvenom statusu velikaa u Hrvatskoj. To je elemenat zainteresiranosti kojim velikai brane steene pozicije. Iscrpnim analizama pitanje pojma feudalne anarhije 15. st. autor postavlja na nove osnove: u rijeima kneza Bernardina to je borba za goli opstanak, domiljanje kako da se ne izgube posjedi. U toj grevitoj borbi na putu ka novoj Hrvatskoj uloga velikakih porodica bila je odluujua. Meu doseljenicima iz Dalmacije, u Veneciji su se patriciji lake i uestalije ukljuivali u javne tokove ivota. Kroz oporuke patricija podrijetlom s istone jadranske obale Lovorka orali prati vie segmenata ivota i rada koji karakteriziraju i odreuju njihovo prisustvo (Oporuke dalmatinskih patricija u Mlecima (XV.-XVIII. st.), 85-109). Bogatom izvornom elaboracijom oporuke dalmatinskih patricija u Veneciji predstavljene su kao izuzetno vrijedni izvori za prouavanje migracija i Dalmacije uope. Dalmatinski patriciji najee ne borave trajno u Veneciji. Tamo su povremeno, zbog obiteljskih ili poslovnih razloga. Prisustvom prednjae patricijske obitelji iz Zadra, ibenika, Splita, Trogira i Hvara. Najea mjesta prebivanja su Castello i S. Marco. Imaju visok novani kapital i razgranate poslovne veze. Povezani su unutar drutvene skupine, kako poslovanjem, tako i srodstvom. esto daruju vjerske ustanove i hijerarhiju u domovini. Nisu previe vezani za druge nie drutvene slojeve dalmatinskog iseljenitva (puani), ali su i tu prisutni. U prilozima autorica daje popis oporuka dalmatinskih patricija u Veneciji (29), te tri oporuke u cjelini. Svojim radom Zoran Velagi osvjetljava tri strane knjikog posla 18. st.: vjeru u knjigu, naine pisanja i naine kojima autori opismenjavaju itatelja (Nekoliko vidova prosvjetnog rada na hrvatskom sjeveru osamnaestog sto-

520
ljea, 111-131). Iscrpnom analizom obuhvaeni su autori koji omoguavaju pristup problematici. Vjera u knjige izraava se rijeima pisca, ona je lini duhovnik pojedinca ili obitelji koji ui ispravnom ivotu i onda kada nema misionara ili propovjednika. Knjiga 18. st. je uvar znanja. Autori ele jednostavno i razumljivo pisati kako bi ih ire itateljstvo razumjelo. Zato ele sakupiti svo znanje pred itatelja, ispisati ga jezikom puka, da ono bude rezultat usvajanja govornog jezika puka. Glasno itanje je uobiajeni nain pouke onoga vremena. ita je dodatno napisano pretvarao u usmeni oblik koji su sluatelji mogli razumjeti. On je posredovao u odnosu izmeu pisane i usmene kulture. U tom pravcu su pravljene prve poetnice, koje su trebale osposobiti puk da prihvati pouku. Autorima nije nedostajalo smisla za stvarne potrebe puka, nedostajalo im je obavezno institucionalizirano kolovanje na narodnom jeziku, koje e uslijediti u 19. st. Predmet rada Tomislava Markusa je analiza otpora hrvatskih politikih krugova i javnog mnijenja prema politici germanizacije i centralizacije beke vlade tijekom 1850. godine. (Otpor centralizaciji i germanizaciji u banskoj Hrvatskoj 1850. godine, 133-162). Germanizacija suava proglaeno naelo nacionalne ravnopravnosti u Habsburkoj monarhiji i politiku autonomiju Hrvatske. Detaljnije analize date su stavovima bana Jelaia, Banskog vijea, upanijskih i gradskih poglavarstava, te opozicionarskih zagrebakih novina. U prilozima autor objavljuje 8 dokumenata koji ukazuju na probleme hrvatske politike i javnosti prema bekoj vladi. Knjievnost hrvatskog preporoda traila je srednjovjekovne junake koji su trebali odgovoriti ratnim zahtjevima modernog vremena. Skenderbeg je u tom kontekstu imao posebno mjesto. Musa Ahmeti panju usmjerava na jedan neiskoriteni rukopis Ivana Kukuljevia Sakcinskog o Skenderbegu (Jedan nedovoljno poznati rukopis I. Kukuljevia Sakcinskog o Skenderbegu, 163-178). Rukopis koji se uva u Arhivu HAZU u Zagrebu predstavlja nedovrenu dramu kojoj nedostaje nekoliko scena

Anali Dubrovnik 39 (2001) prvog, treeg i etvrtog ina. Autor detaljnije analizira opis rukopisa, izvore Sakcinskog i sadraj rukopisa. Drugu cjelinu asopisa predstavljaju referati koji su u povodu 50-godinjice Odsjeka za povijesne znanosti HAZU proitani na njenoj proslavi 30. lipnja 1998. godine. Opis proslave povodom ovog zavidnog jubileja daje direktor Zavoda Ante Gulin (Obiljeavanje 50. obljetnice utemeljenja Odsjeka za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (1948.-1998.), 180-181). Plodnim radom Odsjeka na izdavanju izvora posveen je referat Mirjane Matijevi-Sokol (Izdavanje povijesnih izvora, 181-184). Vesna Gamulin Tudjina je dala pregled izdavake djelatnosti lanova Odsjeka (Monografije, studije i prirunici lanova Odsjeka, 184-187). Zoran Ladi detaljno analizira Zbornik, periodinu publikaciju Odsjeka (Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i drutvene znanosti HAZU u Zagrebu, 188-192). Referat Damira Karbia posveen je pitanju suradnje Odsjeka s inozemstvom (Suradnja Odsjeka s inozemnim znanstvenim ustanovama, 192-194). Josip Barbari daje presjek rada Zavoda na izdavanju srednjovjekovnih izvora (Znanstveno-istraivaki projekt: Srednjovjekovni izvori za hrvatsku povijest, 194-197), dok Hodimir Sirotkovi pravi analizu svjee objavljenih Dodataka u tom projektu (Predstavljanje prvog sveska Dodataka Diplomatikog zbornika Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, 198-200). Na kraju ove cjeline Damir Karbi i Zoran Ladi dali su bibliografiju prvih 16 brojeva Zbornika (Sadraj Zbornika Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i drutvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjenosti, vol. 1-16, (1954-1998), 203-218). U treoj cjelini Ante Gulin, Aleksandra Kolari i Zoran Ladi kraim ali bogatim skicama predstavili su elne djelatnike Odsjeka zadnjih 50 godina: Marka Kostrenia (18841976), Vladimira Aleksejevia Moina (18941987), Zlatka Herkova (1904-1994), Ljubu Bobana (1933-1994), Igora Karamana (19271995), Hodimira Sirotkovia (*1918) i Miro-

Anali Dubrovnik 39 (2001) slava Kurelca (*1926.) (Voditelji i ravnatelji Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (1948.-1998.), 219-234). U Ocjenama i prikazima predstavljeno je 14 novih izdanja. Na kraju Zbornika, perom Miroslava Kurelca, dato je posmrtno slovo Branku Fuiu (In memoriam, Branko Fui (1920.-1999.), 284-286).

521
posveuje izvanbranim vezama i izvanbranoj djeci. Rad je snabdjeven preglednim tablicama u kojima je prikazana struktura trogirske obitelji prema izvornim pokazateljima. U Veneciji, u vrijeme svoje najintenzivnije prisutnosti nemletako stanovnitvo inilo je oko 20% ukupnog stanovnitva. Ono je u Veneciji usadilo obiljeje kreativne multikulturalnosti. Cilj rada Lovorke orali je predstavljanje obiljeja hrvatske Bratovtine sv. Jurja i Tripuna u Veneciji od njenog osnivanja (1451. godine) do suvremenog doba (Scuola della nation di Schiavoni - hrvatska Bratovtina sv. Jurja i Tripuna u Mlecima, 53-88). Nakon prezentiranja izvorne grae (pohranjene u sjeditu Bratovtine, kao i niza serija Dravnog arhiva Venecije), autorica prati povijesni razvoj Bratovtine, njeno unutarnje ustrojstvo, strukturu lanstva, oblike djelovanja i umjetniku batinu kojom su Hrvati doprinosili sveukupnosti mletake kulturne batine. Okupljajui izbjeglice, prognanike, hodoasnike, privremeno ili trajno nastanjene stanovnike Venecije, Bratovtina je bila mjesto zatite, pomoi, snalaenja i sredite u kojem se uvala i njegovala domovinska svijest iseljenika s cjelokupnog hrvatskog podruja. Njena opstojnost svjedoanstvo je neprekinute komunikacije dviju jadranskih obala i uloge hrvatske sastavnice u povijesti Venecije. Razdoblje revolucije i politikog pokreta 1848-1849. godine jedno je od najznaajnijih u politikoj i drutvenoj prolosti sjeverne Hrvatske u 19. stoljeu. Predmet rada Tomislava Markusa je praenje politike kulture tog vremena (O nekim pitanjima politike kulture u Hrvatskoj 1848.-1849. godine, 89-120). U prvom dijelu rada autor obraa panju na odreene filozofske koncepcije o pitanju slobode i tolerancije i njihove vezanosti za stvaranje graanskog drutva od 17. i 18. stoljea nadalje u zapadnoj Evropi. U drugom dijelu rada analizirani su elementi politike kulture u Hrvatskoj. Meu politikim pitanjima koja su dominirala u ideologiji hrvatskog pokreta 18481849. godine u tenji za uspostavljanjem graanskog drutva kljunim se ine mijeanja

Esad Kurtovi

Povijesni prilozi 18 (1999), Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 476. str. Najnoviji broj Povijesnih priloga zastupljen je s osam izvornih znanstvenih radova, redovnom rubrikom intervjua i pogledima na niz novijih izdanja. U rubrici Rasprave zastupljeni su lanci koji tretiraju problematiku prolosti od srednjeg vijeka do suvremenog doba, preteno kroz prizmu povijesti Hrvatske. Zamanim izvornim elaboracijama i izbruenom metodologijom prepoznaju se kao kvalitetni struni izraz koji zasluuje respekt i panju struke. Razlog vie su i aktualna definiranja raznolikosti hrvatske historiografije, za koju se Hrvatski institut za povijest zalae kroz stranice svoga asopisa. U hrvatskoj historiografiji problematika obitelji i roda u posljednje vrijeme dobiva znaajne istraivake zahvate. Neistraenoj strukturi srednjovjekovne trogirske obitelji svoj rad posveuje Zdenka Jelaska (Trogirska srednjovjekovna obitelj (XIII.-XIV. stoljee, 9-51). Izvorna graa, notarski i sudski spisi omoguavaju sagledavanje strukture trogirske obitelji od 13. stoljea obzirom na gradsko stanovnitvo (plemii i puani), dok je ivot obitelji seoske okoline (distriktualaca) i dalje u tami. Nakon definiranja pojmova srodnika i obitelji, autorica analizira broj lanova obitelji i njihovu strukturu, zasnivanje obitelji, poloaj i odnos mua i ene, roditelja i djece. Na kraju, panju

522
starih i novih sistema i vrijednosti, koji e predodrediti kasniji drutveni razvitak. Tada se polau stvarni temelji izgradnje novog hrvatskog drutva. Glavno obiljeje humoristiko-satirine tampe je da raznim formama izraavanja na duhovit nain komentira aktualne politike i drutvene pojave. Prilog Jasne Turkalj razmatra pravako novinstvo kroz list Zvekan (Zagreb, 1867. godine) (Zvekan - humor, satira i karikatura kao sredstvo pravake propagande, 121160). Ton i peat listu davao je Ante Starevi. Analizom niza konkretnih komentara svakodnevnice autor prezentira poglede Ante Starevia na situaciju u Hrvatskoj. Pored izraene kritinosti prema vremenu i postojeem stanju u drutvu, glavni predmet napada je ideologija i politika Narodne stranke. Prestanak izlaska lista pokazuje da prvo pravako glasilo tokom 1867. godine nije postiglo oekivane rezultate i da je Ante Starevi toga bio svjestan. Prouavanje etnike i stranake pripadnosti u vodstvu novanih zavoda u Hrvatskoj nije bilo detaljnije analizirano. Predmet rada Natalije Rumenjak je praenje srpske elite u Hrvatskoj u vrijeme Khuena Hdervryja (elni ljudi u novanim zavodima Banske Hrvatske 1900. godine - osvrt na srpsku elitu 1882.1900. godine, 161-239). Osnovu za prouavanje predstavljaju financijski imenici AustroUgarske (Compass) koji su objavljivani i u Hrvatskoj. Dobiveni podaci, u svrhu analize, prepoznavanja etnosa i stranake pripadnosti, dodatno su prepoznavani mnotvom upotrebljenih izvora, tampe prije svega. Relativnost statistikih pokazatelja uvjetuje djelominost istraivanja i davanje okvirnih rezultata. Srpska elita istie se prisutnou u novanim zavodima u Srijemu kao pripadnica Narodne stranke. Pored datog Popisa i iscrpnog komentara, u cjelini metodoloki nazvanog prijedlog baze podataka za socijalno-historijske analize, data su zakljuna razmatranja i u prilogu pregled stanja imovine srpskih novanih zavoda 19001903. godine. Najopsenijim radom u asopisu Mira Kolar-Dimitrijevi prikazuje Hrvatsku u vri-

Anali Dubrovnik 39 (2001) jeme bana Pavla Raucha (Ban Pavle Rauch i Hrvatska u njegovo vrijeme, 241-323). Radom se ukazuje na potrebu revaloriziranja razdoblja banovanja Pavla Raucha (sijeanj 1908. - veljaa 1910. godine). Prema iznijetim analizama proizilazi da je Hrvatska napredovala u ovom periodu, kao i da je sve injeno da se taj napredak sprijei i, kasnije, pripie drugima. Ban Rauch je vodio politiku u interesu Hrvatske, imao je povjerenje cara, nije bio Maaron niti uope stranaki angairan, a nije bio ni neprijateljski raspoloen prema Srbima, iju je budunost vidio u Hrvatskoj. Teite njegove politike bilo je u ekonomskom programu, za koji nije imao razumijevanje, naroito kod plemstva na koje se oslanjao. Kroz ekonomiju ban Rauch je teio da ojaa i osamostali Hrvatsku. Meu znaajnijim dokumentima novije hrvatske povijesti je Deklaracija o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika. Ona je predmet razmatranja Berislava Jandria (Pogledi na Deklaraciju o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika, 325-371). U uvodnom dijelu daju se opi podaci o izdavanju Deklaracije i dogaajima koji su uslijedili nakon njene objave. Zahvaljujui novoj grai, autor prezentira rad komunista na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pri kanjavanju pojedinaca putem pregleda iscrpljujuih sjednica. Pustivi na mnogim mjestima da graa sama za sebe govori, autor je omoguio prepoznavanje direktiva kojima je sprijeavan nacionalni izraz Hrvata. Istie se injenica da je dimenzija pritiska neutralizirala dijalog. Malo ledeno doba zahvatilo je Evropu poetkom 16. stoljea i potrajalo sljedeih tristo godina. Ono je razmatrano u radu Kreimira Kuia (Zabiljebe o malom ledenom dobu i njegovim posljedicama u hrvatskim krajevima, 373-404). Pored analize pojavnih manifestacija i posljedica malog ledenog doba, autor obrauje i faktore koji su uveavali posljedice zahlaenja i produbljivali siromaenje prirodne sredine. U drugom dijelu rada, na temelju znaajnog uvida u ljetopisnu literaturu, dati su tablini pregledi kojima se kroz dui vremenski

Anali Dubrovnik 39 (2001) period sveobuhvatno prikazuje postepeno pogoravanje klime. Poticaj za intervju s domaim povjesniarima na stranicama asopisima aktualni su nesporazumi koji se u posljednje vrijeme osjeaju na razinama pojedinaca i institucija, Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta i Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba. Za sugovornike su izabrani medievalisti Neven Budak i Mladen Ani putem paralelnog razgovora, s gotovo istim pitanjima (Intervjui, 405424).

523
cima temeljenim na svim trima narjejima hrvatskoga jezika, ovisno o potrebama itatelja, te njegovu vanost za ouvanje vjere, jezika i nacionalne svijesti Hrvata u dijaspori, a naravno, i u domovini. Ivan Fuek je autor jo jednog teksta u Zborniku pod naslovom Mulih kao moralist. U tekstu koji potpisuje Ivan Golub rije je o biblijskim temama u Mulihovim djelima, a u tekstu Zvonimira Bartolia o Mulihovim kajkavskim baroknim tekstovima. Zoran Velagi pie o Mulihovoj prosvjetiteljskoj djelatnosti i s tim u svezi o njegovim poetnicima, tzv. abecevicama na kajkavskom i tokavskom knjievnom jeziku. Posebnu je pozornost posvetio Abecevici slovinskoj iz 1748., koja je objavljena na tokavtini temeljenoj na posavskim ikavskim govorima slavonskog dijalekta tokavskog narjeja, te Mulihovim akavskim tekstovima. Pritom podsjea na Mulihov obiaj da uvijek pie jezikom temeljenim na dijalektnoj osnovici puka kojemu je pojedino djelo namijenjeno. Zoran Velagi je autor i priloga o prije nepoznatoj tokavskoj Abecevici iz 1737. godine. Na osnovi tekstoloke analize zakljuuje da je Mulih autor i toga djela. To nije jedino novopronaeno djelo o kojemu pie Velagi. Naime, taj autor, zajedno s Mijom Koradom, predstavlja i novopronaeni Mulihov tokavski molitvenik Duhovna hrana iz 1746. godine, koji je sadrajno gotovo istovjetan kasnijem kajkavskom molitveniku iz 1748., nazvanom Nebeska hrana, naravno, istoga autora. Citiraju odlomak u kojemu se Mulih ispriava svojim tokavskim itateljima zbog nedovoljnog poznavanja idioma na kojem za njih pie. Korade je takoer autor jo jednoga teksta u kojem s povijesnog i teorijskog aspekta analizira pojavnost pukih misija, posebice u 18. stoljeu. O Mulihovoj misionarskoj djelatnosti openito pie i Josip Antolovi, dok se Ante Sekuli posebice usredotouje na takvu Mulihovu djelatnost meu bunjevakim Hrvatima u Bakoj. Budui da je na istom podruju stoljee prije djelovao Mulihov redovniki subrat Bartol Kai, Ante Sekuli usporeuje ta dva razdoblja u duhovnoj povijesti bakih Bunjevaca. Za razliku od Sekulia, u sreditu pozornosti Nikole

Esad Kurtovi

Vrela i prinosi, Zbornik za povijest isusovakoga reda u hrvatskim krajevima, knj. 21, Radovi meunarodnog znanstvenog skupa Isusovac Juraj Mulih (1694.-1754.) i njegovo doba, ur. Vladimir Horvat, Zagreb, 1996-97., 307. str. U mjesecu studenom g. 1994. u Zagrebu je, u organizaciji Filozofsko-teolokog instituta Drube Isusove, odran interdisciplinarni meunarodni znanstveni skup Isusovac Juraj Mulih i njegovo doba. Radovi s toga skupa objavljeni su u Zborniku koji je, kao 21. knjiga edicije Vrela i prinosi, tiskan za godinu 1996/97., ali je objelodanjen tek 1998. godine. Glavni i odgovorni urednik Zbornika jest isusovac Vladimir Horvat. Budui da je skup odran pod pokroviteljstvom Razreda za filoloke znanosti HAZU, Zbornik zapoinje pozdravnim govorom pok. akademika Boidara Finke, koji je u vrijeme odravanja skupa bio tajnik Razreda. Iza toga slijedi 20 radova koji s razliitih aspekata osvjetljavaju ivot i djelo Jurja Muliha, te razdoblje u kojem je djelovao. Autor prvog od njih jest isusovac Ivan Fuek, nedvojbeno najbolji poznavatelj te, u hrvatskoj kulturnoj povijesti iznimno vane linosti. Meu inim, istie Mulihovo izraavanje na knjievnim jezi-

524
Benia jest misijsko djelovanje Jurja Muliha na gradianskohrvatskom govornom podruju, tj. na teritoriju dananje drave Austrije i zapadne Maarske. Zato nije zaudno to ga ponajprije zanimaju Mulihovi akavski tekstovi temeljeni na dijelu gradianskohrvatskih govora koji pripadaju srednjoakavskom ikavskoekavskom dijalektu akavskog narjeja. Usput upozorava i na stanovite kajkavizme u tim tekstovima. I ini Mulihovi tekstovi bili su zanimljivi autorima priloga u ovom Zborniku. Tako npr. Vladimir Dugali analizira est Mulihovih molitvenika, koje po opsegu dijeli na velike, srednje i male. Meu velike pripadaju molitvenici Duhovna hrana (1746.) i Nebeska hrana (1748. i kasnija izdanja), meu srednje Duhovne mrvice (1749. i kasnija izdanja) i Nebeska hranica (1748.), a meu male kajkavska djela Duhovni posel (1731.) i Drobtinica molitvena (1751.). U sreditu pozornosti Alojza Jembriha bila je Mulihova misijska djelatnost meu ondanjim zapadnougarskim Hrvatima, tj. na dananjem gradianskohrvatskom govornom podruju. Spominje Mulihove pohode na to hrvatsko govorno podruje godine 1750. i 1751., dok Ivan Fuek u svojoj monografiji o Jurju Mulihu navodi 1749. i 1750. godinu, te usto etiri gradianskohrvatska sela u kojima je na isusovac misijski djelovao 1730. godine. Pozivajui se na gradianskohrvatskog znanstvenika Nikolu Benia, Alojz Jembrih istie kako sela u kojima je propovijedao otac Mulih jo i danas govore hrvatskim jezikom (str. 122). Ta je tvrdnja samo djelomice tona. Naime, od etiri sela koja je Mulih posjetio 1930. tri su ve odavna u potpunosti ponijemena. To su sela Ketelj (Neumarkt im Tauchental), Mika (Mischendorf) i Sveti Mihalj (Sankt Michael im Burgenland) u junom Gradiu u Austriji. U Ketelju i Svetom Mihalju Mulih je misijski djelovao i 1749. godine. Iste je godine bio u jo 14 sela gradianskohrvatskog govornog podruja, od kojih je Rohunac (Rechnitz) u junom Gradiu u potpunosti ponijemen, Book (Bozsok) u zapadnoj Maarskoj u potpunosti pomaaren, a u Santaleku (Stegersbach) u ju-

Anali Dubrovnik 39 (2001) nom Gradiu hrvatski je jezik na izdisaju. Od 24 sela gradianskohrvatskog govornog podruja u kojima je Mulih djelovao 1750. godine u potpunosti su asimilirani Rosvar (Rusovce) u zapadnoj Slovakoj i Ivanci (Gyorszentivn) u zapadnoj Maarskoj. U Cimofu (Hof am Leithagebirge) i Cundravi (Au am Leithaberge) u Donjoj Austriji sauvani su tek tragovi gradianskohrvatskog govora, dok su Gieca (Kittsee), Lajtica (Potzneusiedl) i Rauer (Gattendorf) u sjevernom Gradiu gotovo posve ponijemeni. Budui da je svoje Duhovne jake Mulih namijenio vjernicima upravo na gradianskohrvatskom govornom podruju, Jembrih analizira jezik te pjesmarice. Upozorava na kajkavizme u tom djelu te usporeuje jezina rjeenja za iste pjesme u kajkavskoj Nebeskoj hranici i u akavskim Duhovnim jakama. Tekst Tatjane Pukadije Ribkin usredotoen je na kajkavsko Mulihovo djelo Zakon bratinstva iz godine 1740., a tekst franjevaca Franje Emanuela Hoka na katekizam kola Kristueva iz 1744. godine, koji razmatra u kontekstu katekizamske literature u Hrvatskoj od 16. do 18. stoljea. O Mulihovoj zastupljenosti u povijestima hrvatske knjievnosti pie Vladimir Horvat, koji smatra da to djelo u knjievnom smislu do sada uglavnom nije bilo adekvatno vrednovano. Glazbenom aspektu Mulihovih djela posvetili su se Hrvojka Mihanovi-Salopek i Ennio Stipevi. Hrvojka Mihanovi-Salopek takoer istie da je jezik pojedinih misijskih pjesmarica temeljen na onom od tri hrvatska narjeja kojemu je govornom podruju pojedina pjesmarica namijenjena, dok Stipevi razmatra Mulihove pjesme u svjetlu isusovake glazbene tradicije. Zanimljivo je da jedan tekst u Zborniku nije objavljen na suvremenom hrvatskom knjievnom jeziku nego na urevekom govoru koji pripada podravskoj grupi govora krievakopodravskoga dijalekta kajkavskoga narjeja. To je tekst urevekog pukog pisca uke Tomerlina-Picoka u kojemu je rije o Mulihovoj misijskoj djelatnosti u urevcu 1745. godine. Tekstu je pridodan mali tuma urevekih ri-

Anali Dubrovnik 39 (2001) jei koje je autor u tekstu uporabio, s prijevodnim semantizacijama na standardnom jeziku. Najopseniji te ujedno i znanstveno najiscrpnije obraen tekst u ovom Zborniku jest studija Ivice Martinovia o Mulihovoj kajkavskoj Abecevici iz godine 1746., iji je jedini primjerak (i to drugog izdanja) osobno otkrio 1994. g. u knjinici Dubrovanina Ivana Bizzara u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku. O tom se djelu do spomenutog pronalaska nije nita znalo pa je, prema tome, novootkriveni dubrovaki primjerak, koliko je poznato, jedini postojei. Na taj je nain pronaena, prema dosadanjim spoznajama prva tiskana kajkavska poetnica, koja je potvrda Mulihove prosvjetiteljske djelatnosti meu kajkavcima. Stoga je Martinovi 1997. priredio pretisak te knjige (u 600 primjeraka) u nakladi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku i Zavoda za znanstveni rad HAZU u Varadinu. U ovom Zborniku Ivica Martinovi tekst te Mulihove Abecevice analizira s razliitih aspekata. Najprije odreuje genezu teksta, njegovu strukturu te tematske slojeve sadraja Abecevice. Iza toga slijedi detaljna tekstoloka analiza s osobitim obzirom na Mulihov slovopis te opis matematikog dijela poetnice. Ukratko, rije je o prilogu koji zauzima gotovo etvrtinu Zbornika u cjelini. Brzo snalaenje u Zborniku omoguuje zajedniko kazalo imena osoba i mjesta, iza kojega slijedi notni zapis jedne Mulihove popijevke. Zbog interdisciplinarnog karaktera priloga, a osobito zbog pojedinih dragocjenih priloga poznavanju Mulihova djela, taj e zbornik biti nezaobilazno tivo buduim istraivaima i svima ostalima zainteresiranima za tu problematiku.

525
Acta Histriae IX. Prispevki z mednarodne konference ast: identiteta in dvoumnost neformalnega kodeksa (Sredozemlje, 12.-20. stoletje), Koper, 11.-13. november 1999. Koper: Znanstveno-raziskovalno sredie Republike Slovenije Koper, 2000, 368 str. Zbornik Acta Histriae u devetom broju donosi dio priloga s meunarodnog znanstvenog skupa odranog u Kopru 11.-13. studenog 1999. na temu ast: istovjetnost i dvosmislenost neformalnog kodeksa (Sredozemlje 12.-20. stoljee). Zbog velikog broja sudionika prilozi su podijeljeni u dva dijela, te e drugi dio biti objavljen u sljedeem broju istog zbornika. U problematiku definiranja pojma asti u literaturi, te u prilozima s ovog skupa, kao i u problematiku shvaanja i znaenja tog pojma u razliitim drutvima uvodi nas Claudio Povolo u uvodu zbornika (I-XXXVI). Frank H. Stewart, s Hebrejskog sveuilita u Jeruzalemu, u svom prilogu (What is Honor, 1-12, 13-28) daje usporedbu tradicionalnog zapadnoeuropskog kodeksa asti s kodeksom asti beduina na Sinajskom poluotoku i zakljuuje da izmeu njih postoje velike razlike. U odgovoru na pitanje koje je postavio u naslovu teksta, iznosi miljenje da u teoriji pod pojmom asti u pravilu podrazumijevamo osobnu ast, odnosno pravo pojedinca da ga se potuje kao jednakovrijednu osobu. Problematici enske asti u istarskim gradovima svoj je prilog posvetila Darja Miheli (enska ast v istarskih mestih - Trst, Koper, Izola, Piran, 14.-15. stoletje, 29-40), koja je ovoj temi pristupila s dvije razliite toke gledita. Jedna je ensko, subjektivno, shvaanje vlastitog dostojanstva, a druga objektivni stav okoline koja je okruuje, kako obitelji, tako i ire javnosti. Analiza je dovela do zakljuka da su pravila o tome to je za enu asno a to ne postavljali mukarci. Pitanje slobode izbora branog druga, ukoliko takav izbor nije bio po volji obitelji, ve je vrijeao ast obitelji i roda, te promjene u stavu Crkve prema slobodi izbora pojedinca izmeu 16. i 18.

Sanja Vuli

526
stoljea istrauje Daniela Lombardi u tekstu Scelta individuale e onore familiare: conflitti matrimoniali nella diocesi fiorentina tra 500 e 700 (111-128). Temom propadajuih brakova i izokretanjem pojma asti u sporovima meu suprunicima u kasnorenesansnoj Veneciji bavi se u svom prilogu Joanne M. Ferraro (Honor and the marriage wars of late renaissance Venice, 41-48), koja iznosi podatke o tome kako su ene titile svoju ast ocrnjujui ast svojih mueva pred svjetovnom i crkvenom vlau. Odgovor ena na optube mueva da su preljubnice bilo je optuivanje mueva da su ih na to naveli svojim ponaanjem, tonije preljubnitvom, rasipnitvom, impotencijom ili sodomijom. Utjecaj optubi za spolnu nemo na gubitak spolnog identiteta mukarca i na trajni gubitak asti mukarca u patrijarhalnom drutvu razlae Daniela Hacke u prilogu Gendering men in early modern Venice (49-68). O poimanju enske asti nakon uvoenja strogo monogamnog poimanja braka Napoleonovim i austrijskim dravnim zakonikom i odbacivanja tradicionalnih prilenikih veza govori Ivan Pederin u tekstu Womans honour in the tragedies of Wieland and Schiller and the sexual manners in XIXth century (69-76). Zoran Ladi u prilogu The notion of honor in the relationship between the authorities and the subjects on the example of Zadar in the first half of the fourteenth century (77-86) razmatra shvaanje pojma asti s razliitih polazita: analizirajui znaenje pridjeva honorabilis uz osobno ime; ast osobe kao pravo i privilegij u pravnim poslovima; politiko znaenje pojma asti izraeno u odnosima Zadra prema Veneciji i hrvatsko-ugarskom kralju; te ast kao moralnu i ljudsku vrijednost. U prilogu Le sens de lhonneur chez quelques hommes daffaires Zadar au XIVe et au XVIe sicle (99-110) na primjeru etiri sudska procesa voena zbog vrlo razliitih kaznenih djela (dug, krijumarenje oruja, umorstvo i silovanje) Sabine Florence Fabijanec istrauje poimanje asti meu trgovcima u Zadru na prijelazu iz srednjega u novi vijek.

Anali Dubrovnik 39 (2001) asna obveza uvanja dudeve vojne zastave na admiralskoj lai, koju su imali pripadnici 12 bratstava iz Perasta od 1571. do 1797. godine, tekoe i koristi koje je donosila Perastu i njegovim stanovnicima tema su istraivanja Lovorke orali u tekstu U Slavu Prejasne Republike: peraki ratnici - uvari dudevog stijega (87-98). James R. Farr je obradio sukob neformalnog kodeksa asti i slubenog prava, koji je bio osobito izraen u Francuskoj 16. i 17. stoljea (Honor, Low and Sovereignity: The Meaning of the Amende Honorable in Early Modern France, 129-138), a John Martin poimanje asti u 18. stoljeu na temelju jednog glasovitog spora izmeu uglednih filozofa (Honor among the Philosophes: The Hume-Rousseau Affeir Revisited, 181-194). Tema asti u talijanskoj literaturi 16. stoljea privukla je dvije autorice. Luciana Borsetto u tekstu naslovljenom Lufficio di scrivere in suggetto di honore. Girolamo Muzio duellante duellista (139-158) obradila je ovu temu, usko vezanu uz poimanje vitetva i dvoboja tog doba, na primjeru djela Girolama Muzia. Odnos pojma asti i uglaene ljubavi u prilogu Dellamore dellonore dellonore dell amore: Linnamorato di Brunoro Zampeschi (1565) obrauje Inge Botteri (159-180). Poput L. Borsetto, temi dvoboja prilog su posvetili Daniela Fozzi i Mario Da Passano, ali su oni ovoj temi pristupili s pravnog stajalita, opirno obraujui odnos talijanskih kaznenih zakona prema dvobojima (Uno scabroso argomento: il duello nella codificazione penale italiana (1786-1889), 243-304). Uloga dvoboja za obranu asti u Sloveniji i Austriji krajem 19. i na poetku 20. stoljea tema je rada Andreja Studena (Kodeks asti na Slovenskem pred prvo svetovno vojno, 305-314). Michelangelo Marcarelli u prilogu Onore della comunit, chiese e parroco. Un caso nella pianura friulana in et moderna (195-206) obrauje pitanje asti u sukobu dviju seoskih zajednica oko upnika. ast dravnih inovnika, norme ponaanja

Anali Dubrovnik 39 (2001) koje im je propisala carica Marija Terezija, a dopunjavali njezini nasljednici, otpor tim zahtjevima i sporost njihovog uvoenja (Uradnika ast v 18. stoletju. Razmere v avstrijski Istri v asu vlade Marije Terezije, 207-224) tema su istraivanja Eve Holz u tekstu koji je usko vezan uz njeno izlaganje objavljeno u prethodnom broju ovog zbornika. Mladen Vukevi obradio je Poimanje asti u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj u 19. vijeku (225-242) sa moralno-etikog, sociolokog i filozofskog gledita, prikazujui drutvo koje je asti davalo prednost pred bogatstvom i prestiem u duhu srednjovjekovnog poimanja tog pojma. Izvorne rasprave koje donosi zbornik Acta Histriae u ovom, kao i u prethodnim brojevima, zanimljive su studije civilizacijskih odnosa s brojnim mogunostima usporedbe drutvenog razvoja na irem alpskom i jadranskom prostoru, a u neto manjoj mjeri i na europsko-sredozemnom prostoru. Zdravka Jelaska

527
paen i u meunarodnoj, meu njima i hrvatskoj znanstvenoj literaturi. I meni je bilo posebno vano osvrnuti se na tu djelatnost u recenziji objavljenoj na stranicama Anala (svezak 38, 2000., str. 392-396). I evo, sada je pred nama posljednji, 4. broj zbornika Radionice, u kojemu moemo pratiti put koji je Radionica prola posljednjih godina. Taj put zasluuje nau panju. U prvom redu, grupa istraivaa okupljena oko zbornika oito se nije raspala, nego je ojaala i pretvorila se u ozbiljnu znanstvenu zajednicu koja radi na istoj ili slinoj problematici. Sadraj zbornika podijeljen je u dva dijela. Prvi dio nosi naslov Pokuaj rekonstrukcije srednjovjekovnih arhiva Crnomorskog primorja XIII. do XV. stoljea. Tu su dva nevelika lanka iz pera S. Karpova i A. Talyzine u kojima su opisane najstarije odluke mletakog Senata i njegova djelatnost u Tani. Oba lanka kao da blokiraju neobino opirnu publikaciju N. Prokofjeve, posveenu djelatnosti venecijanskog notara Donata a Mano 1413-1419. godine. U publikaciju je uvrteno 156 dosad neobjavljenih ni posebno prouavanih spisa. Na njih se osvrnuo samo M. M. Kovalevski (1905. godine). Analiza N. Prokofjeve otkriva nain rada notara, ispituje sastav i ouvanost kartulara u kojima su pohranjeni spisi i donosi zakljuke o pismu i jeziku spisa. I naravno, konkretna razmatranja autorice, nastala tijekom prouavanja kartulara. Sve to ini pravu malu knjigu i, poput svake knjige, zavrava popisom imena. Drugi dio zbornika, Gradovi Crnomorskog primorja od XIII. do XV. stoljea u sustavu meunarodnih odnosa u srednjem vijeku, opirniji je, svestraniji, ak i originalniji od prvog. Zapoinje istraivanjem R. urkova Veliki Komneni i sinopsko pitanje 1254-1277. godine. Tu je objavljena zadivljujue sadrajna analiza odnosa nastalih u istonom Sredozemlju u vezi s borbom za Sinop. Nabrojit u samo nekoliko naslova kratkih poglavlja na koja je podijeljen taj sadrajni lanak, pa e i-

Sergej P. Karpov (ur.), Crnomorsko primorje u srednjem vijeku, IV. Sankt Peterburg: Altaleja, 2000., 446. str. Prije deset godina, 1991., na Fakultetu povijesnih znanosti Moskovskog dravnog sveuilita osnovana je Radionica za povijest Bizanta i Crnomorskog primorja. Njezin voditelj, akademik, ravnatelj katedre za povijest srednjeg vijeka Sergej Karpov, okupio je grupu istraivaa zainteresiranih za prouavanje procesa koji su se odvijali u tom podruju od 13. do 15. stoljea. Za samo nekoliko godina iskazao se uspjeh tog rada - Radionica je poela izdavati zbornik Crnomorsko primorje u srednjem vijeku. Poslije prvog broja zbornika, koji je objelodanjen 1991. godine, izali su drugi (1993) i trei (1995). Uspjeh izvrenog rada ubrzo je bio za-

528
tatelj dobiti predodbu o opsegu zahvaenih problema. To su: Iranski Mongoli i Zlatna Horda, Selduci i Gruzija, Mala i Velika Armenija, Povratak u Sinop, Mongoli i mameluci, Malik i sahib Sinopa, i to ni izdaleka nije sve. Sve u svemu, rijetko ozbiljan orijentalistiki rad urkova zavrava zakljukom da su koncem 13. stoljea Veliki Komneni izgubili interes za Sinop kao vrata iz Ponta za Carigrad i tu je tezu autor uvjerljivo obrazloio. O. Barabanov obrauje sudsku praksu enoveke zajednice u 15. stoljeu. J. Vinogradov poklanja panju natpisima kneevine Feodosije koji se nalaze u fondovima hersonskog muzeja, a rad A. Sazonova bavi se interpretacijom arheolokih spomenika kranskog Hersona. S. Bliznjuk opisuje promjene u ivotu Famaguste nakon njezina prelaska pod vlast enoveana, zavravajui opis smjelim zakljukom:Izgubivi na povrini, Famagusta se iz nakadanjeg ivog trgovakog sredita, nakon predaje otoka Veneciji 1489. godine, pretvorila u obinu utvrdu na rubu kranskog svijeta (str. 230). Rad S. Bliznjuka zavrava opirnim Prilozima (str. 230-275) u kojima su objavljena regesta i izvorni tekstovi dokumenata koji se uvaju u Dravnom arhivu Genove. Jo se moramo osvrnuti na jedan od najoriginalnijih radova objavljenih u etvrtom broju zbornika, na istraivanju A. Ponomareva Teritoriji i stanovnitvo enoveke Kaffe prema podacima iz knjigovodstvene knjige - massarije dravne blagajne za 1381/1382. godinu. To je izuzetno iscrpan rad na oko 120 stranica (str. 317-443), a najsloeniji je u njemu tok autorova razmiljanja u rjeavanju zadataka koje je sebi postavio. Ponomarev jasno pokazuje da na ta pitanja nije mogue odgovoriti uz pomo tradicionalne metodike i analize prethodnih vrela. Neophodna je informacija skrivena povrnom pogledu (str. 317). Da se do nje doe valja ponuditi drugi nain analiziranja knjigovodstvenih knjiga. Prouavanje knjigovodstvenih knjiga posta-

Anali Dubrovnik 39 (2001) lo je mogue tek poto su njihove kopije, koje je napravio S. P. Karpov, dopremljene iz Genove u Moskvu. Narav kasnije analize, njezini ciljevi, metodika cijelog spleta problema koje je Ponomarev sebi postavio, neobino je sloena. ak bih rekao da ona premauje snage recenzenta - pa i tek jednostavno prepriati mogao bi samo suautor analize. Stoga u se usuditi samo utvrditi uspjenost analize koju je Ponomarev odabrao. Ona ima matematiki karakter i nova je rije u prouavanju etnokonfesionalnih svojstava stanovnika Kaffe. Izabrat u samo jednu, dvije Ponomareve zakljune definicije. Na primjer, Nastanak enoveke Kaffe i njezino okretanje gradskom ivotu za krimske etnose (znailo je) novu toku odbrojavanja... Rustikalne obiaje (odsad) je trebalo preispitivati... Rezimirajui rezultate ove kratke ocjene etvrtog zbornika, s pravom moemo zakljuiti da znanstvena razina istraivaa koji su se oko njega okupili postaje sve raznovrsnija i ozbiljnija. Maren Frejdenberg (s ruskog prevela Mihaela Vekari)