Anne i Serge Golon - Andjelika 09 - Andjelika i Demonka

Embed Doc
Copy Link
Readcast
Collections

CommentGo Back

Download

Anne i Serge Golon - An

ñ

elika i demonka(426 stranica)Prvi dioGOULDSBOROILIPRVINE1.Tko bi znao odakle voda donese to maleno brodsko ma

č

e, to zaboravljenoma

č

e što se sad nalazilo pred An

ñ

elikom.Mršavo je bilo i uprljano, ali je svojim tužnim žutim o

č

ima molilo pomo

č

,molilo i bezazleno i zapovjedni

č

ki.An

ñ

elika ga nije gledala. Sjedila je uz uzglavlje vojvotkinje deMaudribourg, zadubljena u žalosne misli.Ma

č

e ju je netremice promatralo. Kako li je ono dospjelo ovamo? Bolesno,krastama pokriveno, a tek što se odbilo od sise, ba

č

eno na žal moždanestrpljivom rukom kakva brodskog »malog«. Ta je životinjica bez ku

č

e iku

č

išta jama

č

no morala dugo lutati, onakva napuštena usred svijeta što nehaje za njezin nejak život ugrožen morem, pijeskom, ljudskim nastambama,

č

ovje

č

jim korakom, odve

č

slaba da bi sebi priskrbila hranu i sa

č

uvala se odpasa Gouldsboroa, ali je ipak, korak po korak, uspjela uvu

č

i se u tvr

ñ

avu, pai u tu tihu sobu, možda samo traže

č

i hladovinu i spokojstvo u kojem

č

eskon

č

ati.Sad je ma

č

e motrilo ženu što je sjedila, i pitalo se može li se od nje nadatinužnoj, krajnjoj pomo

č

i. Skupilo je posljednje snage da mijaukne. Glas štoga je istisnulo bio je mukao, gotovo ne

č

ujan. Ali je njegov pla

č

ni mijaukipak trgnuo An

ñ

eliku iz njezina snatrenja. Podignula je glavu, trenutak jegledala ma

č

e. Slabo i beživotno,

č

inilo se nestvarnim, pa je An

ñ

elikanajprije pomislila da se njezinu izmu

č

enu duhu javljaju prikaze, poput onihlikova dijaboli

č

nih životinja što su joj se ve

č

privi

ñ

ali posljednjih dana.Ma

č

e je uspjelo još jednom mijauknuti i žute mu o

č

i proze nekakav o

č

aj.An

ñ

elika se nagne prema njemu.— Ma otkuda si ti došla, nesretnice mala? — usklikne uzimaju

č

i ma

č

e koje je bilo lagano poput pera. Ono se svojim krhkim šapicama zakva

č

ilo zanjezin ogrta

č

od baršuna i stalo presti neo

č

ekivano snažno za bi

č

e takvanježna tijela.»Ah, ipak si me opazila«, kao da je govorilo ma

č

e. »Molim te, nemoj meotjerati.«»Valjda su ga otjerali s kakva broda«, pomisli An

ñ

elika. »Možda s5

-iVanereikova ili engleskog broda... samo što nije umrlo od gladi i slabosti.«Ustala je i prišla stolu. Na dnu jedne zdjele još je bilo malo mlijeka što su gabili donijeli vojvotkinji, okrepe radi. Ma

č

e ispi mlijeko, ali nimalo pohlepno, jer nije imalo snage.»Drš

č

e. Zima mu je.«An

ñ

elika ponovno sjedne uz krevet i smjesti ma

č

e u svoje krilo da bi gaugrijala. Sjetila se svoje k

č

erkice Honorine koja je toliko voljela s životinje ikoja bi se s ljubavlju brinula za ma

č

e.Srce joj je otežalo od uspomena. Ponovno je gledala Wapassou gdje jemladu Honorine ostavila vjernim slugama pa joj se

č

inilo da doziva jedanzanavijek izgubljeni raj. Kakve je sretne dane ondje proživjela sa svojimljubljenim suprugom Joffrevjem de Pevracom!Sad joj se

č

inilo da je sve to razbijeno, raskomadano.

Č

inilo joj se kao da je i sama raskomadana, kao da se više nikada ne

č

e mo

č

isastaviti.Što ih je to, tijekom minulih groznih tjedana, podbadalo jedno protivdrugoga i rastavilo ih strašnim nesporazumom? Jedna ju je užasna sumnjaprožela: da nju Joffrev više ne voli.»Ali smo ipak bili zajedno tijekom te zime«, ponovila je ona u o

č

aju. »Zimeu Wapassouu. Bezbrojne su bile pogibelji koje je valjalo zajedni

č

ki svladati,trenutke gladi, trenutke slavlja prolje

č

a. Ne znam jesmo li sve to proživjelikao supružnici ili kao ljubavnici vezani zajedni

č

kom borbom. Ali je bilodobro, toplo, i osje

č

ala, sam ga tako bliskim ... iako i malo nepredvidivim,malo pogibeljnim.

Č

itav jedan dio njega bio mi je neuhvatljiv...«<("Ostala je uzbu

ñ

eno. Neke stvari užasno zamjera svom mužu: na primjer,kad je pošao goniti Pont-Brianda pa je nju pustio u smrtnoj muci mnogodana, zatim kad joj je na Gouldsborou prešutio da su im djeca, njihova djeca,živa i nedavno, kad ju je nedostojno špijunirao na Otoku starog broda. Zna

č

i,tako je^sjabo^oznaje^tako on dvoji u njezinu ljubav! Misli da je ona ženabez srca, obuzeta" šairTo^švojim težnjama........................"""""....................... " ...........»AJpak, kakva privla

č

nost zra

č

i iz njega«, govorila je ona sebi. p»TakvaTdaj^ejno^uju^\4etLJu]dIiairako_.se.ne gfijerrilarom njegoveljubavi. Nfi.-pos.toji drugi takav

č

ovjek i možda sam upravo zbog le njegove jedinsLvfinosli tako silno vezana za nj. Pa, i ja sam prema njemu pogriješilai krivo ga ocijenila.«......."Hodala je po sobi, nesvjesno stežu

č

i uza se ma

č

e koje se bilo

zgurilo na njezinim grudima zatvorenih o

č

iju, u nekakvu neobi

č

nom j,položaju privrženosti i prepuštanja. Ma

č

e je osje

č

alo kako mu se poddodirom An

ñ

elikinih prstiju život vra

č

a.— Ah, lako je tebi — An

ñ

elika

č

e poluglasno — ti si sretno; ti si samonaivna i hrabra životinjica koja drugo ne traži doli da živi. Ništa se ne boj, ja

č

u voditi brigu o tebi pa

č

eš mi posve ozdraviti.% 6Ma

č

e je još ja

č

e prelo i An

ñ

elika ga pogladi jednim prstom po nježnojglavici i vraticu. U tom trenu joj je to ma

č

e svojim živim i ganutljivimizgledom donosilo nekakvu utjehu.Je li mogu

č

e da su ona i Joffrev postali toliko tu

ñ

i jedno drugome?»Ni ja nisam imala povjerenja u njega. Kad sam se vratila, morala sam muodmah re

č

i za Colina. Zašto sam se bojala? Bilo bi najlakše re

č

i mu kako jesve teklo, re

č

i mu kako me Colin bio zatekao na spavanju. No, možda misvijest nije uvijek jasna... u meni živi taj neprekidni strah da ga ne izgubim... da ga ne izgubim i drugi put, ne želim vjerovati u

č

udo...«Uspjela je odrediti to

č

ne razloge onoj nesvladivoj tjeskobi što joj srce steže iživotnu volju oduzima; uzroke što ne leže u onoj napetosti posljednjih dana,nego potje

č

u još od ranije ... Radi se o staroj stvari, o strahu zgurenom ismotanom u dnu njezina srca, strahu što je spreman svakog trena ustati io

č

ajno kriknuti: »Eto, gotovo je! — gotovo je, ljubavimoja! Ljubavi moja,nikada teviše vidjeti ne

č

u! 'Oni'su teodveli, 'oni' su te oteli od mene ... / višete nikada ne

č

u vidjeti!«U njoj se odmah nešto bunilo, nešto što se odricalo borbe.»Da, upravo je to«, priznala je sebi. »To je ono što ne ide. Bila sam odve

č

mlada. U biti, razmaženo dijete koje je od života dobilo sve ... a zatim,najednom, više ništa...«Sunce što joj je zasjalo kad je imala osamnaest godina, sunce otkrivene,objavljene i doživljene ljubavi u blještavilu blagdana u Tolouseu, ta zoraživota natapala je cijelo njezino bi

č

e; natapala ga svakim danom, svakimsatom, vode

č

i je poput kakva uzdanja.»Njegov nejednak korak, njegov glas, njegov pogled na meni ... Po

č

ela samvjerovati u

č

arobnost života. A onda odjednom, led, samo

č

a... Zapravo,nikad ga nisam prihvatila. Sa

č

uvala sam strah ... i malo gnjeva prema njemu.'Oni'

č

e ga uzeti, 'oni'

č

e ga poraziti, i on

č

e se od mene udaljiti i ne haju

č

i zamoju bol. Jest, ponovno smo se našli, ali više namam puno povjerenje,povjerenje u nj, u život, u sre

č

u.«Možda izme

ñ

u njih još lebde ostaci one tame rastanka, oni tragovi odve

č

dubokih rana. U Wapassouu, gotovo nadljudska zada

č

a da zajedno sasvojima prežive pomogla im je da obnove svoje životne veze. Zajedni

č

ka

of 00

Leave a Comment