Anne i Serge Golon - Andjelika 13 - Andjelika Pobedjuje

You are seeing our new document Reader view. Click here to revert. Feel free to leave us feedback on this feature here.

×

Embed Doc
Copy Link
Readcast
Collections

1
CommentGo Back

Download

Anne i Serge Golon / AN

ð

ELIKA POBJE

ð

UJENaslov izvornika Anne i Serge Golon LA VICTOIRE D'ANGELIQUE 1985by International Book Promotion, ParišPreveo s francuskoga Goran Vujasinovi

č

Anne i Serge GolonAN

ð

ELIKA POBJE

ð

UJEmladinska knjiga zagrebPRVI DIOSKRUPULE, DVOJBE I MUKE VITEZA DE LOMENIEJAI.Znao je da ona misli na Honorinu i da jedino njegove muške ruke okonjezinih ramena koje ju privijaju uza sebe mogu donekle ublažiti njezinutugu. Oboje su u tišini šetali duž mosta koji se lagano ljuljao dok je usidrenibrod tugaljivp škripao. Bili su sami u ljetnoj magli, toploj, ali ne manjegustoj od zimskih, te su slušali zvukove što su dopirali s obale.Joffrev de Peyrac pomisli da bi se An

ñ

elikino raspoloženje mnogima

č

inilo

č

udnim.No njemu se svi

ñ

alo.Znao je da je ona takva.I kralj je to znao. U svojoj pala

č

i u Versaillesu kralj je sanjao o njoj.Uza sve po

č

asti i raskoš dvora, njegova prva briga, potajna ali ustrajna, bila je namamiti — strpljivoš

č

u i velikodušnoš

č

u kojoj se nijedno dobro

č

instvonije

č

inilo preskupim — groficu de Pevrac da jednoga dana napusti tmurne ihladne ameri

č

ke krajeve i pojavi se na njegovu dvoru.A ovdje, na uš

č

u Saguenava, gdje se daleki sjever javlja polarnim svjetlom,irokeški poglavica namazan ratni

č

kim bojama, s kosom nalik na krijestu,Outtakevvatha, najlju

č

i neprijatelj Nove Francuske, došao je ususretJoffrevu de Pevracu na mirovne pregovore i govorio mu o njoj, koju je zvaoKawa, sjajna zvijezda; njegovi ratnici bili su svjedoci da je ona izvi

ñ

alanjegove rane u Katarunku, nakon što ga je spasila od noža AbenakijaPiksaretta, njegova smrtnog neprijatelja.No

č

inilo se da je od pregovaranja o miru za ra

č

un guvernera Frontenacabilo važnije okusiti dim indijanskih vatri i lula koje su išle od usta do ustadok se pripovijedala epska pripovijest u kojoj je An

ñ

elika, ta graciozna izanosna tužna žena koja sad hoda uz njega, sve više postajala legendom.Joffrev de Pevrac bio je svjestan da izme

ñ

u te dvije krajnosti — francuskogkralja i indijanskog poglavice koji je želio istrijebiti sve kanadske Francuze— vrvi mnoštvo razli

č

itih muškaraca, kneževa i siromaha, budala i mudraca,rezigniranih ili o

č

ajnih, koji su, sre-tovši je na svom životnom putu,

č

uvali tuuspomenu poput svjetiljke koja zra

č

i nadom u sre

č

u. Njezina ljepota bi ih

obuzela, njezin glas zanio, njezina prisutnost razgalila i njihov život više nijemogao biti isti.Ne bi li svi ti bezuvjetni obožavatelji bili zapanjeni kad bi otkrili kakavutjecaj u tom srcu koje su smatrali nedostupnim, neosjetljivim, zaboravnim,ima jedna sedmogodišnja djevoj

č

ica bakarne kose, sa zelenom kapicom,koju je ostavila negdje daleko dok je plesala u kolu sa svojim vršnjakinjama.Joffrev de Pevrac dijelio je njezinu tugu i nije joj se rugao. Dok su zajednohodali, razmišljali su o tuzi srca koje ih nije lišio

č

ak ni njihov pustolovniživot, prožet pitanjima o sutrašnjici i opasnostima.Dobro im je zajedno, mislio je on. Prisje

č

ao se nezadovoljstva koje im jenanijelo to razdvajanje; tijekom cijele te kampanje kod Saguenava mu

č

ila ga je njezina odsutnost. U

č

udu se pitao kako je mogao prije nekoliko godina ipomisliti da je cijele zime ostavi u Gouldsborou dok je on sam, sa svojimljudima, krstario dubinom neistražene zemlje? To mu se sad

č

iniizopa

č

enim... Uz nju život je svjetliji.On je zagrli još

č

vrš

č

e.Popeli su se stubama i našli se na drugom mostu. Potom su se popeli još višei dospjeli na balkon na krmi Duge.Blago prosijavanje rumenila kroz maglu nazna

č

ivalo je sunce na zalazu, alimagluština je bila neprozirna i skrivala ostale brodove njihove flote.Ve

č

tri dana su pred Tadoussacom u o

č

ekivanju da se posljednji vojnici imornari vrate s jezera Saint-Jean, otprativši Mistassine i Nippisinge koji senisu usudili uputiti niz rijeku bez njihove zaštite. Ali, Irokezi su nestali.Ostavili su Joffrevu de Pevracu »porculansku ogrlicu«, wampum koji kaže:»Ne

č

emo i

č

i u rat protiv Fran-cuza dok god budu vjerni bijelom

č

ovjeku iz Wapassoua, Ticonde-rogi,mom prijatelju.«

Č

im je dobio to obe

č

anje, grof se brzo spustio niz Rijeku svetog Lawrencea,nestrpljiv da se pridruži An

ñ

eliki koja se vra

č

ala iz Montreala, gdje jeostavila Honorinu u školi Kongregacije naše Gospe. Možda je pogriješio što je odmah postavio mnoga pitanja o svojoj k

č

erkici, jer je i on bio jako vezanza nju i ve

č

mu je nedostajala.An

ñ

elika je zapala u duboku melankoliju. Montreal je vrlo daleko, rekla je,te ona ve

č

žali što je pristala da Honorine po

ñ

e u školu »da bi nau

č

ila

č

itati ipjevati«.Redovnice Kongregacije naše Gospe bile su vrlo religiozne; ta sredina posve je razli

č

ita od one koju je malena poznavala i zato

č

e patiti.— Ali, što ju je spopalo da poželi oti

č

i iz Wapassoua? —uzviknu An

ñ

elikaprenuvši se iz šutnje i pogledavši Joffreva tužnim o

č

ima. — Tako je malena,što ju je spopalo da poželi napustiti nas? Mene, njezinu majku? Vas, oca

kojeg je napokon pronašla na drugom kraju svijeta? Zar joj nismo bilidovoljni? Zar joj nismo bili sve?On zadrži osmijeh.Tu, na krmi broda, obavijeni pipcima magle koja je zra

č

ila približavanjemsutona, on je bio sebi

č

no i apsurdno sretan što je ima kraj sebe, volio jenjezinu žensku naivnost, tu iskrenost koju materinstvo daje ženama i kojakao da ih obilježava pe

č

atom vje

č

ne mladosti, kao da, prožete tomtajanstvenom slavom, još uop

č

e nisu živjele.— Ljubavi moja — re

č

e on razmislivši — zar ste zaboravili logikudjetinjstva? Logiku svog vlastitog djetinjstva? Zar mi niste pripovijedali daste s deset ili dvanaest godina htjeli oti

č

i u Ameriku i da ste otišli na taj put snekom trupom malih pobunjenih seljaka, ne brinu

č

i se ni za koga i ni za što,pa ni za tugu koju su vaši roditelji iskusili kad ste otišli?— Istina je...Ponovni susret sa starijim bratom Josselinom oživio je njezine uspomene.Rado se sje

č

ala tog djeteta, male An

ñ

elike de Monte-loup. Duboko korijenjenije se promijenilo. No, bacivši pogled odrasloga na svoje tadašnjeponašanje bolje je razumjela brige koje je zadala svojoj obitelji.— Vjerujem — re

č

e ona — da u že

ñ

i za pustolovinama i slobodom nisambila svjesna što ta sloboda zna

č

i i što bi moglo uzrokovati to odvajanje odobitelji.1— Vjerujete li dakle da malena Honorine zna zna

č

enje te rije

č

i koja namcijepa srce: razdvajanje? Ona želi po

č

i svojim putem, kao što nas privu

č

emiris cvije

č

a za vrijeme neke šetnje pa odlu

č

imo po

č

i prema njemu da gavidimo, ne pomišljaju

č

i da

č

e se cijeli naš život promijeniti. Sje

č

am se svogaodrastanja. Sve sam dugovao svojoj majci, svoje zdravlje i spas, a ponajprijeto što sam mogao hodati, pa makar i šepaju

č

i.

Č

im sam ozdravio i prohodao, moja prva odluka bila je poslužiti se svojomnovom pokretljivoš

č

u i otploviti na more u potrazi za pustolovinama. Otišaosam sve do Kine. Tako sam upoznao oca de Maubeugea. Moje prvoputovanje trajalo je godinama, barem tri godine, a nisam ni pomislio dapošaljem vijesti o sebi u dvorac u Toulouseu. Jako sam se za

č

udio što samtime prouzro

č

io bol i nemir svojoj majci, za koju sam bio sve. Ne samo danisam ni pomislio da bi njezina ljubav, kakvu sam je pohranio u sebi, moglapretrpjeti bilo kakav udarac, nego sam smatrao da joj moje pobjede nadopasnostima i kušanje svih plodova ovoga svijeta moraju biti poznate samepo sebi. Kad razmišljam o tom ludom i sjajnom razdoblju dok sam kaomladi

č

putovao svijetom, svjestan sam da doista nikad nisam pomislio dasam je napustio.

of 00

Leave a Comment

neven srb

reply02 / 14 / 2010