Na granici fizi
č
ke realnosti Miloševi
ć
Milan
3
"U nauci nema nekog širokg druma, i donjenih sjajnih vrhova može da stigne samo onaj koji se, ne strahuju
ć
i od umora, vere njenim krševitim stazama." - K. Marks -
1.
UVOD
Od kada je nastao
č
ovek posmatra nebo i
č
udi se onome što vidi. Ima liikakvog smisla ili svrhe u pojavama koje se dešavaju na nebu?Do pre nekoliko vekova ljudi su verovali da Zemlja miruje u centru vasione, aSunce, Mesec, zvezde i planete, kruže oko nas, odaju
ć
i tako svakodnevnu po
č
astnašem jedinstvenom centralnom položaju. Nikakvo
č
udo što su ljudi tada izmisliliastrologiju, jer ako mi zauzimamo centralan položaj u vasioni onda izgled sasvim prirodno da zvezde uti
č
u na naše živote dok se okre
ć
u oko nas.Osnovna lekcija koju je
č
ove
č
anstvo nau
č
ilo u poslednjih 400 godina je da suta drevna shvatanja bila totalno pogrešna. Zemlja ne zauzima posebno mesto uvasioni. Živimo na jednoj sasvim obi
č
noj planeti, jednoj od devet koje kruže okotipi
č
ne zvezde koju nazivamo Sunce. A ta zvezda, naše Sunce, samo je jedna me
đ
umilijardama drugih zvezda rasutih po našoj galaksiji.
Č
ak i cela naša galaksija nijeništa naro
č
ito. Samo jedan pogled kroz najmo
ć
nije teleskope otkriva milione sli
č
nihgalaksija rasutih beskona
č
nim dubinama vasione.Savremena otkri
ć
a astronomije i fizike možda na neke ljude deluju depresivno.Po njihovom mišljenju moderna astronomija nas u
č
i da je
č
ove
č
anstvo skup bezna
č
ajnih mikroba prilepljenih za malu stenu koja kruži oko jedne sasvim obi
č
nezvezde, negde u jednoj galaksiji kakvih ima na milione u neshvatljivo ogromnojvasioni.Ipak, prednost treba dati druga
č
ijem shvatanju. Ta
č
no je to da smo mi samo jedna liliputanska rasa koja neizvesno lebdi u biosferi koja okružuje jednu malu, plavu planetu. Ali mi, ta si
ć
ušna stvorenja, zahvaljuju
ć
i svom ljudskom umu imamoneobi
č
nu sposobnost da ispitujemo i shvatamo sudbinu vasione. Stvarna lekcijamoderne astronomije nije da su naša tela bezna
č
ajna, nego da je ljudski um mo
ć
an.Do po
č
etka XX veka smisao prostora oko nas bio je potpuno nezavistan od pojma vremena. Obi
č
ni ljudi, nau
č
nici, svi, lako su se snalazili u ovom našem prostoru sastavljenom od tri pravca: napred-nazad, levo-desno i gore-dole, a vreme,vreme je teklo ravnomerno, uvek istim tempom i uvek u istom smeru, od prošlosti ka budu
ć
nosti.Ali, šta su uopšte to prostor i vreme ? Svi ljudi ove pojmove koriste svakogdana, ali retko ko se zapita šta oni zapravo predstavljaju, koje je njihovo pravo fizi
č
kozna
č
enje. Svima je dobro poznato da sve što se dešava dešava se negde u prostoru, i unekom vremenskom trenutku. Kroz prostor se kre
ć
emo, on je postojao pre nas, inastavi
ć
e da postoji posle nas. Isto tako je i sa vremenom, vreme neprekidno te
č
ne, naistu stranu, istom brzinom. Na prvi pogled deluje da prostor i vreme nemaju mnogo toga zajedni
č
kog, alida li je stvarno tako ?Do po
č
etka XX i smatralo se da je tako, ali tada je desilo do velike promene ushvatanju ovih fundamentalnih pojmova prirode. Jedan od najve
ć
ih umova moderne