Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e

to svi znaju i to je svima jasno glede rata u Bosni i Hercegovini

Niz, dakle, tvrdnji o dvostrukoj agresiji, najveoj rtvi i uskraenoj zatiti, kao temeljnim znaajkama rata u BiH, pokazao se kao konstrukt izgraivan na pogreno tumaenim i u krivome svjetlu prikazivanim realnim injenicama
Mladen Ani

USTRIM POLEMIKAMA KOJE SU SE SVOJEDOBNO vodile u hrvatskoj javnosti oko pitanja kako je poeo rat izmeu Bonjaka-muslimana i Hrvata 1993. godine vanu je ulogu igrala i prof. dr. V. Pusi, znanstvenica i politiarka kojoj je to bila jedna od omiljenih tema u javnim istupima, podjednako u vrijeme dok je jo istupala samo u ulozi znanstvenika kao i onda kada se odluila profesionalno baviti politikom. U jednom takvom (pisanom) istupu vrla je znanstvenica/politiarka, izmeu ostaloga, izrekla i ovo: Nema nikakve dvojbe da je Tumanova politika prema Bosni i Hercegovini u proteklom desetljeu bila destruktivna i negativna za Bosnu, za Hrvate u Bosni i za Hrvatsku. Svima je to jasno, svi to znaju .1 Dakako, nedvojbena je injenica da je politika dr. F. Tumana prema BiH bila destruktivna i negativna za jednu viziju budunosti te zemlje, da je bila destruktivna i negativna za neke Hrvate u toj zemlji, i da je imala negativne reperkusije za Hrvatsku kakvu zamilja i eli prof. dr. V. Pusi.2 Citirani je, dakle, izriaj tipina politika oskula on interpretira povijest u skladu s vlastitim, partikularnim politikim idejama i ciljevima, i tomu eli dati privid opeg znanja , notorne injenice, nee1

ga to je svima jasno i to svi znaju. No, izjava je prof. dr. V. Pusi tek dio cjelovita politikog mita, zamiljenoga objanjenja jednog politikog trenutka,3 u ovom sluaju master-mind plana po kojemu su dr. F. Tuman i S. Miloevi etiri godine vodili ngirani rat na dijelu teritorija bive SFR Jugoslavije. Taj je rat, objanjava dalje ovaj mit, bio ngiran utoliko to su se dvojica politiara jo u ljeto 1991. godine dogovorili kako e on okonati, no te su im etiri godine trebale kako bi trajno uvrstili svoju vlast. Ne treba biti prevelikih sposobnosti pa zakljuiti kako neto u ovome objanjenju nije kako treba odugovlaiti etiri godine ratnoga stanja, potroiti silne tisue ljudskih ivota, neprocjenjivu drutvenu energiju i golema materijalna dobra, za ostvariti ciljeve koji su se mogli postii jednostavnijim putem i bez svih tih gubitaka pretpostaviti, dakle, takvu neracionalnost dvojice politiara koji su se uspjeli odrati na vlasti praktino cijelo jedno desetljee, ipak zahtijeva preveliku logiku petlju, pravi ali i neizvodivi intelektualni salto mortale. No, koliko god bio racionalno neodriv i neuvjerljiv, mit o ratu dogovorenom u Karaorevu daleko je od toga

2 Treba li ovdje uope naglaavati da su vizije budunosti, unato novijoj praksi tribunala u Haagu, koji sve vie lii na sudbenu instancu koja se uputa

Citirano prema Lui, 2003, 35.

u politike kvalikacije i na njima temelji presude, jo uvijek domena politikih sloboda. Pitanja koji su to Hrvati iz BiH bili oteeni, a kojima je hrvatska politika prema toj zemlji tijekom 90-ih donijela korist, odnosno o kojim je skupinama rije i koja je njihova veliina, daleko je od toga da bi bilo jasno. 3 Tako politike mitove denira Girardet, 2000, 207. U takvu se deniciju posve uklapa sve ono to je Lui, 2003, zorno pokazao o dogovorima iz Karaoreva.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.

| 35

Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e da bi bio jedini koji objanjava rat(ove) na teritoriju bive SFRJ iz prve polovice 90-ih godina 20. stoljea. Postoji, zapravo, cijeli splet arolikih mitova koji objanjavaju poetak rat(ov)a, njegov (njihov) tijek, ali i rezultate, dakako uvijek u skladu s ovakvim ili onakvima interesima i ciljevima pojedinih, partikularnih skupina (cijelih nacija, politikih stranaka, razliitih grupa, itd. itd.). Veina tih mitolokih objanjenja ima za cilj pokazati da je ona druga strana (bilo da je rije o protivnicima u ratu, ili o politikim protivnicima, koje se diskvalicira stigmom krivnje za rat) kriva za poetak sukoba. To, pak, uglavnom ide za stvaranjem dojma moralne superiornosti, ali i opravdanja za sve to je naa strana poinila tijekom sukoba. Takvi su, dakle, mitovi postali sastavni dio diskursa o zbivanjima iz prve polovice 90-ih protekloga stoljea, kako onoga koji se eli prikazati kao znanstveni, tako i onoga otvoreno politiki pragmatinog. U ovoj, dakle, prigodi namjeravam upozoriti na narav i vanost takvih intelektualnih konstrukcija, jednostavnih objanjenja povijesnih gibanja iz prve polovice posljednjega desetljea prethodnog stoljea, objanjenja koja su na razliitim stranama dobila status onoga to svi znaju i to je svima jasno te se na taj nain pretvorila u prave politike mitove. Ovaj tekst stoga nije ni zamiljen kao povijesni prikaz tih zbivanja, on zapravo ima posve druge ambicije elim pokazati kako se kroz (re)konstrukciju nedavnih, predratnih i ratnih zbivanja, stvara narativna podloga objanjenjima aktualnih odnosa i rasporeda politike moi, odnosno zahtjeva za njihovom redenicijom i promjenom, i kolikoga uspjeha takvi pothvati imaju na razliitim stranama. Navedeni je mit o dogovorenom ratu upravo izvrstan primjer interpretacije nedavne prolosti kao podloge aktualnim politikim ciljevima - njega su prof. dr. V. Pusi i njezini politiki sumiljenici u Hrvatskoj koristili kao objanjenje zahtjeva za promjenom vlasti u Republici Hrvatskoj tijekom 90-ih godina, a nakon 3. srpnja 2000. godine, nakon pobjede na izborima, i kao objanjenje zato bi bilo loe ako HDZ ponovno preuzme vlast; postavka je o dogovorenom ratu prihvaena i u bonjakim politikim krugovima, a odatle se prenijela i u javno mnijenje, ponajprije stoga to je ona vrlo prikladan nain prikrivanja pitanja odgovornosti bonjake politike elite za vlastite prosudbe i eventualne pogreke. *** Izvanrednu ilustraciju arolikoga mnotva mitova, manje ili vie pedantno i vjeto izgraenih zamisli (cjelovitih konstrukta) o tomu to je i kakav je bio rat u BiH, prua zbornik radova s okrugloga stola Karakter rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995., tiskan u nakladi, u najmanju ruku, neobine institucije Naunoistraivakog instituta Ibn Sina Sarajevo.4 Ta je nevelika knjiga, osim po nakladniku, neobina iz jo nekoliko razloga iako je rije o Zborniku radova, iz pregleda je sadraja nemogue utvrditi tko su autori priloga, jer oni tamo nisu navedeni (autor je naveden tek na poetku svakoga teksta); propratne su biljeke, fusnote, numerirane vrlo zagonetno - u nekim tekstovima numeracija kree od broja jedan, biljeke u prilozima fra L. Markeia i F. Muslimovia su numerirane kao da se radi o jednom tekstu (str. 31-65), doim od priloga prof. dr. K. Trnke (str. 68) do kraja Zbornika numeracija tee kontinuirano, kao da se opet radi o jednom tekstu;5 tiskani tekst ima golemo mnotvo tipfelera, dok je, neovisno o tomu, jedan dio autora u svojim prilozima ostao gotovo na granici pismenosti. No, unato svim tim neobinostima Zbornik je dragocjen jer donosi sueljene vizije toga to je bio rat u BiH iz kuta i pera Bonjaka-muslimana, Hrvata i Srba. I jedni, i drugi i trei operiraju cijelim nizom konstrukta izgraenih na krajnje selektivnom odbiru injenica, za koje, meutim, oigledno predmnijevaju da ih svi znaju i da su svima jasne. Tako se, primjerice, svi autori priloga u Zborniku Bonjaci-muslimani slau glede toga da je rat u BiH bio agresija dviju susjednih drava, s ciljem unitenja (politikoga subjektiviteta) drave Bosne i Hercegovine, odnosno istrebljenja bonjako-muslimanske populacije (najvee rtve rata), a da je pri tomu izostala zatita koju je bila duna pruiti meunarodna zajednica.6 Pokuamo li ovako formulirani niz tvrdnji ralaniti pokazat e se da one tvore klasian primjer zaokruena politikog mita. Polazei od prve tvrdnje valja svakako naglasiti temeljnu postavku: da bi drava Bosna i Hercegovina bila unitena ona bi prije toga morala biti konstituirana i stvarno djelovati, o emu je poneto ak i pokuao rei jedan od

Puni naslov knjiice tiskane u nakladi od svega 300 izvoda glasi: Karakter rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. Zbornik radova, okrugli sto, Sarajevo 20.11.2001., Sarajevo 2002. 5 Formalne znaajke, odnosno nevjetost urednitva Zbornika u stvarima koje se tiu forme cijele publikacije, jasno govore da ljudi iz Naunositraivakog instituta Ibn Sina Sarajevo oigledno nemaju ba puno toga to ih vezuje za znanstvenoistraivaku djelatnost. Ponuda, pak, knjiga koje su izale u nakladi Instituta (uglavnom se radi o prijevodima djela s perzijskoga jezika, posveenih islamu, a meu njima se mogu nai i pisma imama Homeinija) upuuje na zakljuak da je rije o institucionalnom paravanu za promidbeno djelovanje skupina ili institucija iz Irana. 6 Samo kao primjere vidi Muslimovi, 2002, 56; Trnka, 2002, 69; Softi, 2002, 89, itd. itd. Poseban sluaj, vrijedan podrobnije analize, jest Popranovi, 2002, koji ve u naslovu istie krajnje neobian, da ne kaem besmislen, pojam totalicid, koji u sebi sadrava, prema autoru, etnocid, kulturocid, sakrocid, i razne druge -cide. Autor ak operira i nekim statistikim podacima za koje, dakako, ne daje nikakve informacije o vrelima i autoritetu koji stoji iza njih. No, svakako je najzanimljiviji dio dugaki popis okrutnih postupaka agresora prema Bonjacima-muslimanima isti takvi okrutni ini, naime, na drugim se stranama pripisuju, pa i dokazuju i za Bonjake-muslimane u odnosu na Srbe i Hrvate. Popranoviev popis temelji se, kako sam on to kae, na iskazima preivjelih (kao uostalom i u sluaju slinih tvrdnji na srpskoj ili hrvatskoj strani), a autoru ak nije ni palo na pamet da bi te iskaze trebalo eventualno koroborirati, jer ionako svi znaju i svima je poznato kakvi su bili agresori.
4

36 | MAGAZIN ZA (POLITIKU) KULTURU I DRUTVENA PITANJA

Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e sudionika okrugloga stola. Naime, dr. S. Softi u svome prilogu polazi od stava strunoga tijela koje se nazivalo Arbitrana komisija Konferencije o Jugoslaviji, a koji se svodi na to da jedan entitet konstituira dravu onda kada se radi o zajednici koja se sastoji od teritorije i stanovnitva koji podlijeu organiziranoj politikoj vlasti, kao i da takvu dravu karakterizira suverenost, pri emu su efekti meunarodnog priznanja drave isto deklaratorni.7 Kada, meutim, pokua primijeniti takvu deniciju na sluaj Bosne i Hercegovine, dr. S. Softi moe navesti samo to da je Republika Bosna i Hercegovina priznata kao drava 6. aprila 1992. godine, da je taj in bio puko priznanje injenice njenog postojanja, i potom razglabati nebulozne teorijske postavke izvedene iz, u ovome kontekstu posve irelevantne, tvrdnje da dravnost Republike Bosne i Hercegovine see u historiju najmanje onoliko koliko i dravnost onih koji je osporavaju.8 No, stvarnost je u trenutku meunarodnoga priznanja u travnju 1992. bila posve drugaija - BiH nije imala zajednicu teritorija i stanovnitva podlonoga organiziranoj politikoj vlasti, ak ni u onome smislu kako je to predviao ustavni poredak kakav je bio na snazi dok je jo BiH tvorila dio SFR Jugoslavije. Proces raspada struktura dravne vlasti (u smislu jedinstvene organizirane politike vlasti) u okviru SR BiH okonan je jo krajem 1991. godine ustavom predvieno ureenje nestalo je u trenutku proglaenja i poetka realnoga funkcioniranja srpskih autonomija, a dalji korak u tome pravcu uinjen je proglaenjem Hrvatske zajednice Herceg-Bosna. Sredinji republiki organi nisu krajem 1991. godine bili u stanju kontrolirati dravne organe prisile (policijske snage niti snage Teritorijalne obrane, a da ne govorimo o vojsci, JNA) na vie od polovice dravnog teritorija , a i tamo gdje su navodno kontrolirali stanje dolo je do stvarnoga raspada sustava, pogotovu kada su ve poeli sukobi u proljee 1992. godine.9 Dakako, ove tvrdnje ne impliciraju podrobne ustavno-pravne ralambe, niti nain kako je ovakvo stanje nastalo,10 ve opisuju realnost na teritoriju koji je u travnju 1992. meunarodno priznat kao zasebni dravni organizam. Priznajui takvo faktino stanje, meunarodna zajednica je jo prije priznanja postojanja zasebnog dravnog teritorija otvorila proces pregovaranja s ciljem ureenja politikih prilika i ustrojavanja stvarne dravne vlasti. Na tim su naelima pregovori, uz simultane ratne operacije, i okonani sporazumom u Daytonu u jesen 1995. godine. Tada postignuti sporazum tretirao je Bosnu i Hercegovinu kao teri7 8

torij na kojemu tek treba uspostaviti dravnu organizaciju, posve u skladu sa stvarnim stanjem. Zakljuak koji iz ovoga slijedi jednostavno je negativno odrediti rat doista nije voen s ciljem unitenja drave BiH , jer ona u trenutku izbijanja rata nije ni postojala. to su, pak, bili stvarni ciljevi upletenih imbenika, jesu li oni bili iole vrsto odreeni, ili su se politike elite pridravale tek labavo postavljenih osnovnih ideja vodilja, prispodobljujui javno postavljene i deklarirane ciljeve aktualnim prilikama i potrebama odravanja vlastitih pozicija, tek treba utvrditi savjesnom i pozornom ralambom. Meu osnovnim idejama kojih se pridravala srpska strana od poetka krize, dakle jo od 1991. godine, praktino sve do trenutka u kojem nastaju ovi redovi, svakako valja uoiti ideju sprjeavanja konstituiranja bilo kakvih oblika dravne vlasti s realnim ovlastima i autoritetom, a sa sjeditem u Sarajevu. Drugi dio konstrukta, tvrdnja naime da je cilj rata bio unitenje bonjako-muslimanske populacije, koja je time postala i najvea rtva rata, doista nije potrebno podrobno elaborirati. Plimni val terora srpskih snaga bitno se razlikovao od iz povijesti poznatih (bolje ili loije organiziranih) pokuaja masovnoga istrebljenja on je, zapravo, bio uspjeno izvedena operacija masovnoga zastraivanja s jednim jedinim i prilino jednostavnim ciljem. Izvorna je namjera, proizala iz srpskoj javnosti esto predoavanih rezultata ralambi demografskih gibanja na teritoriju bive Jugoslavije tijekom druge polovice 20. stoljea, bila iz temelja promijeniti demografsku sliku Bosne i Hercegovine i uspostaviti nove prostorne i brojane odnose razliitih nacionalnih grupacija na njezinu teritoriju. U tome je sklopu valjalo tehnikom, za koju se ustalio naziv etniko ienje, pokrenuti migracijska gibanja velikih razmjera. Te su vie-manje prisilne migracije trebale smanjiti udjel Bonjaka-muslimana i Hrvata u ukupnom puanstvu na teritoriju BiH te stvoriti to je mogue vei teritorij pod punim nadzorom srpskih snaga i na tome teritoriju svesti na najmanju moguu mjeru broj pripadnika druge dvije nacionalne skupine. Gotovo nekontrolirano nasilje pojedinaca u tome je sklopu imalo svrhu unoenja psihoze straha kao motivacijskog imbenika migracija, dok se drava, onakva kakva je i koliko je uope postojala u takvim prilikama, u to uplitala tek periferno (primjerice organizacija sabirnih logora u kojima, meutim, nije provoena praksa masovnoga istrebljenja, ali su zatvorenici bili preputeni na milost i nemilost uvara koje nitko nije kontrolirao; ureenje prostora na kojemu su stajale katolike crkve i damije prije ruenja;

Softi, 2002, 86. Softi, 2002, 87. 9 Za opis razvoja prilika i stanja u prvoj polovici 1992. godine, uz materijal danas jo nedostupnih arhivskih vrela, svakom e buduem istraivau biti dragocjeno ono to se moe nai u Vulliamy, 1994. Tek kao primjer onoga to se posvuda, pa i na podrujima pod nadzorom sredinjih vlasti iz Sarajeva, dogaalo usp. prikaz prilika u Zenici prema uspomenama jednoga od aktera, u Ani, 2001, 101-2. 10 Problem nefunkcioniranja drave onako kako ju je sam denirao, Softi, 2002, 88, pokuava rijeiti tvrdnjom da su bosanskohercegovake politike stranke sa srpskim i hrvatskim predznakom pripremile i proglasile paradravne tvorevine na teritoriji BiH, prekrivajui tako prigodnom koprenom zaborava ono to je sam napisao tek nekoliko redaka prije.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.

| 37

Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e usmjeravanje izbjeglikih gibanja, i sl.). Postupak su etnikoga ienja, meutim, vrlo brzo prihvatile i druge dvije strane, ali ga nisu uspjele (ili htjele) dovesti do onoga stadija do kojega ga je dovela srpska strana. to se, pak, tie statusa najvee rtve rata rije je zapravo o injenici da je bonjako-muslimanska strana, to iz objektivnih to iz subjektivnih (loe ili pogrene prosudbe politike elite) razloga u rat ula i cijelo vrijeme ostala najloije organizirana. Iz toga je proizala nemo u ratnim operacijama - sve do samoga kraja rata Armija RBiH nije u sukobu sa Vojskom RS ostvarila ni jednu uspjenu ofenzivnu operaciju, osim osvajanja sela Vozua na obroncima planine Ozren na samome kraju rata;11 u sukobima s H(rvatskim) V(ijeem) O(brane) Armija je ostvarila nekoliko uspjenih ofenzivnih operacija, preuzevi potpuni nadzor nad Travnikom, Bugojnom, Fojnicom i Vareom, ali je pretrpjela i ozbiljne poraze nastojei ostvariti iste ciljeve u epu, Vitezu, Busovai i Kiseljaku. Takva je, dakle, vojna situacija onda vodila do toga da je bonjako-muslimanska populacija doista bila ostavljena na milost i nemilost protivnika, pa su zasigurno i ljudski gubici tu bili najvei. Pitanje rtava, meutim, daleko je sloenije no to bi se inilo na prvi pogled, kako to pokazuju podaci institucije Meunarodni forum Bosna Internacional, citirani kod jednoga od sudionika okrugloga stola.12 Prema tim podacima, prikupljenim dodue nepoznatom metodologijom i teko provjerljivih, ljudski su gubici bili daleko najvei kod Bonjaka-muslimana i dosegli su vrtoglavu stopu od 8,1% ukupne populacije (kod Srba su iznosili znatno niih 5,3%, a kod Hrvata jo niih 4%). No, istodobno je tijekom rata raseljeno, to na druga podruja unutar zemlje, to izvan nje, gotovo nevjerojatnih 65,4% Hrvata, dok je stopa raseljavanja Bonjaka-muslimana i Srba bila znatno nia (prvi 52,8%, drugi 52,3%), pri emu svakako valja uzeti u obzir da je ovo raseljavanje u daleko najveem broju sluajeva bilo rezultat raznih oblika nasilja i prisile. Iz ove grube i krajnje nehumane statistike jasno, meutim, proizlazi zakljuak da pitanje rtava nije jednostavno i da kategorija najvee rtve zapravo i nema racionalne podloge. Sa svim se time insistiranje bonjako-muslimanske elite na takvome statusu ukazuje kao pokuaj manipulacije problemom golema emocionalnog naboja, vrlo slian licitiranjima s brojem rtava koncentracijskoga logora Jasenovac nakon Drugog svjetskog rata.13 Konano, tvrdnja o uskraenoj zatiti meunarodno priznatoj dravi potpuni je nonsens. Nedavno su, dakako zbog svojih vlastitih potreba, neki ameriki dunosnici javno pojasnili kako rat jo uvijek nije zabranjeno sredstvo rjeavanja meunarodnih prijepora i sukoba, iz ega onda svakako proizlazi i obveza svake drave (ako to ona doista i jest) da skrbi sama za sebe, bilo vlastitim sredstvima, bilo u sklopu razliitih, bilateralnih ili multilateralnih obrambenih saveza. Tek kiobran takvoga obrambenoga saveza osigurava odreenu obvezu vanjskih imbenika za pruanjem zatite, na to BiH nije u doba izbijanja rata ni mogla raunati jer, kako je reeno, nije ni bila konstituirana kao drava te nije ni mogla pristupiti nekom obrambenom savezu. S druge strane, oekivanja da UN zatiti svoju lanicu rezultat su dezinformacija koje je (namjerno ili iz neznanja) lansirala bonjako-muslimanska politika elita i mediji pod njezinim nadzorom, s ciljem da pogled javnosti preusmjeri s pitanja vlastite odgovornosti i tu odgovornost prebaci na drugoga. No, i u ovoj, kao i kod dvije ve analizirane tvrdnje, ipak postoji element oslonca na neke realne injenice rije je, prije svega, o pozivu na zabranu prodaje oruja stranama upletenim u rat(ove) na teritoriju bive Jugoslavije, to ju je izglasala Opa skuptina UN. Iako politika pozadina te zabrane do danas nije posve razjanjena, ostaje neprijeporna injenica da se zabrana krila na sve strane, a njezin je jedini stvarni uinak bila mogunost za prodavae da enormno podignu cijene oruja pri svakoj transakciji s upletenim imbenicima. Ono, pak, to bonjako-muslimanska politika elita nikad nije objasnila svojoj javnosti odnosi se na povezanost odravanja zabrane s jedne, i formalnih veza vlasti u Sarajevu s islamskim teroristikim mreama s druge strane. Niz, dakle, tvrdnji o dvostrukoj agresiji, najveoj rtvi i uskraenoj zatiti , kao temeljnim znaajkama rata u BiH, pokazao se kao konstrukt izgraivan na pogreno tumaenim i u krivome svjetlu prikazivanim realnim injenicama. Dijelovi su toga konstrukta s vremena na vrijeme lansirani zbunjenoj i uasima rata gotovo izbezumljenoj javnosti na podrujima pod nadzorom vlasti u Sarajevu od strane bonjako-muslimanske politike elite i medija pod njezinim nadzorom.14 Teko bi bilo ak i pretpostaviti da je ovako nastali mit, skup injenica koje svi znaju i koje su svima jasne, nastao kao rezultat unaprijed posta-

11 Jedina stvarno velika ofenzivna operacija, ona pokrenuta iz Bihaa nakon Oluje u Hrvatskoj, zavrila je totalnim jaskom i bezglavim bjeanjem sna-

ga Armije RBiH nakon pregrupiranja i kontraudara Vojske RS, o emu je potresno svjedoenje dao u televizijskom intervjuu novinar britanske mree Sky, Aeronaut van Linden. Kao novinar, on je, naime, bio u pratnji zapovjednika operacije, generala Atifa Dudakovia te je zajedno s njima i bjeao pred srpskim snagama. Cjeloviti kontekst akcija u zapadnoj Bosni jezgrovito ali i vrlo slikovito ocrtava u svojim memoarima arini, 1999, 303-4. 12 Blaanovi, 2002, 190. Nisam uspio utvrditi vrelo na koje se autor ovdje poziva, pa podatke uzimam samo kao grube pokazatelje stanja, a ne egzaktne injenice. 13 Procjene broja rtava Jasenovca kreu se od (provjerljivih) 60000 do (posve nevjerojatnih) preko milijun ubijenih. Licitiranje golemim brojkama (kao da 60000 ubijenih samo po sebi ve nije uas) imalo je nakon 1945. godine razliite funkcije, od toga da su se time pokrivale megalomanske procjene broja rtava u sklopu zahtjeva za ratnim reparacijama, preko toga da se autoritetom odreivanja tonoga broja reprezentiralo postojee odnose politike moi i ujedno opravdavalo privilegirane pozicije jedne skupine (Srbi, kao najvea rtva), do toga da se eskalacijom ionako nevjerojatnih brojeva stvaralo atmosferu revanizma koja je, u krajnjoj liniji, opravdavala i teror u rat(ovima) prve polovice 90-ih. O svim tim aspektima krajnje osjetljivog Jasenovakoga problema postoji ve povelika literatura, iji bi ak i elementarni orijentacijski prikaz zahtijevao poseban rad.

38 | MAGAZIN ZA (POLITIKU) KULTURU I DRUTVENA PITANJA

Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e vljene ideje vodilje. ini se da bi ga radije trebalo promatrati kao rezultat prigodnih strategija odvraanja pozornosti s pravih pitanja izravne odgovornosti politikoga vodstva za stanje u zemlji, s jednim jedinim ciljem odranja postojeega rasporeda politike moi.15 Nakon zavretka rata, nezadovoljni mirovnim sporazumom koji im je omoguio sudjelovanje u vlasti po naelu 30% vlasti nad 100% teritorija BiH (umjesto zacrtanih i stalno obeavanih 100% vlasti nad 100% teritorija - ili, kako se o tome u javnosti govorilo, oslobaanja cijele zemlje), pripadnici su te politike elite poeli javno manipulirati elementima ve uobliena mita. Na takvoj, naime, rekonstrukciji nedavne prolosti utemeljen je sada zahtjev za promjenom stvorenoga stanja, pod izlikom odstranjenja iz politikoga ivota zemlje onih kojima je prigodno pripisana stigma sudjelovanja u dvostrukoj agresiji i stvaranju najvee rtve. Brojni su, dakle, Bonjaci-muslimani sudionici okrugloga stola Karakter rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. pokazali visok stupanj unisonosti u svojim istupima te su se sloili u glavnim postavkama, prezentirajui praktino jedinstveni sklop injenica koje svi znaju i koje su svima jasne, bar kada je rije o stavovima kakvi vladaju javnim mnijenjem na podrujima koje su tijekom rata kontrolirale vlasti iz Sarajeva (drugaije formulirano - primjerice: u bonjako-muslimanskoj javnosti - ne bi imalo isto znaenje). Slika, pak, koju ocrtavaju prilozi autora Hrvata i Srba u Zborniku izgleda bitno drugaije, to svakako valja pripisati mjestu i okolnostima odravanja okrugloga stola Sarajevo, u organizaciji institucije s (u najmanju ruku) proiranskim usmjerenjem. Mjesto i okolnosti, naime, uvjetovali su nedolazak onih meu Hrvatima i Srbima za koje bi se moglo rei da ne bi pretjerano vodili rauna o tomu to e rei druge strane o njihovim izlaganjima. Reeno drugaijim rijeima, hrvatski i srpski sudionici okrugloga stola iznosili su uglavnom i na prvi pogled izbalansiranije i uravnoteenije tvrdnje,16 pri emu je (ne samo) vei broj hrvatskih sudionika stvorio i dojam ire lepeze stavova od fra L. Markeia, za kojega se moe rei da je u svojim stavovima blizak prof. dr. V. Pusi, do prof. dr. B. epia, koji je zastupao stavove i ideje vrlo bliske dananjoj vladajuoj skupini unutar H(rvatske) D(emokratske) Z(ajednice) BiH. Zanimljivo je svakako primijetiti da meu sudionicima okrugloga stola nije bilo niti jednoga autora koji bi otvoreno zastupao tezu po kojoj je sukob izmeu Armije BiH i HVO-a rezultat strategije bonjako-muslimanskog politikog i vojnog vodstva, tezu koja u hrvatskome javnom mnijenju ima danas veliki broj pristaa,17 pa se moe rei da u nekim krugovima predstavlja injenicu koju svi znaju i koja je svima jasna. Uza sve reeno, mora se svakako primijetiti da se u pristupu problemima rata u BiH zamjeuje jasna razlika izmeu bonjako-muslimanskih na jednoj, i hrvatskih i srpskih autora na drugoj strani. Naime, dok prvi uglavnom svojim tekstovima stvaraju iluziju da se radi o posebnom ratu koji nije imao nikakve veze s onim to se dogaalo u neposrednom okruenju Bosne i Hercegovine, i hrvatski i srpski autori tretiraju taj rat uglavnom kao epizodu irega rata na podruju bive Jugoslavije.18 Svakako bi na ovome mjestu valjalo upozoriti kako se povijesni diskurs bonjako-muslimanskih autora u ovome bitno razlikuje od praktinoga djelovanja politike elite tijekom samoga rata, sve do sredine 1994. godine. U to su doba A. Izetbegovi i ljudi iz njegova kruga vrlo uspjeno uspijevali manipulirati hrvatsko-srpskim sukobom, drei stalno na oku stanje u Hrvatskoj i prispodobljujui svoje postupke i zahtjeve stanju na tamonjim bojinicama.19 No, kako taj dio politike prakse nikad nije prodro u javni politiki diskurs, to se ni u naknadnim rekonstrukcijama na toj strani o tomu nikad ne govori. Srpski, meutim, autori idu nekoliko koraka dalje od promatranja sukoba u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH, kao jedinstvenoga rata, smatrajui da je, unato mirovnom spora-

14 S istim je tezama A. Izetbegovi nastupao i u meunarodnim pregovorima, tretirajui europske dravnike na isti nain kao i publiku kod kue. Uspo-

redi samo kao primjer kako njegov istup na pregovorima u Genevi 29. studenoga 1993. u svojim sjeanjima rekonstruira arini, 1999, 53-4: BiH nee da popusti ako nam Srbi ne vrate okupirani teritorij i ako ne dobijemo adekvatan izlaz na more kod Neuma. Ne pare zemlje ve izlaz na more. Ako ne bude tako, treba da se pootre sankcije prema Srbiji, da se uvedu prema Hrvatskoj i da se digne embargo na uvoz oruja za BiH. Mi se nalazimo u makazama dva napadaa, a i vi ste (op.a. Europska unija) sauesnici. Uz ovakve istupe i nije nikakvo udo to su europski pregovarai tretirali bonjako-muslimansku stranu onako kako su je tretirali, sve dok se u problem i pregovore za njegovo rjeenje nisu uplele USA sa svojim strategijskim zamislima u svezi s odnosima spram islamskoga svijeta, u okviru kojih je BiH imala vrlo odreeno znaenje. 15 Za te mehanizme usp. Ani, 2001, 229-253. 16 Obzirom da se izlaganja na ovakvim skupovima pripremaju za publiku, valja voditi rauna da se autori uvijek u stanovitoj mjeri ponaaju sukladno oekivanjima predviene publike te tekst pripremaju kao neku vrst socijalnoga konstrukta (istraivanja poput Tonkin, 1995, ili Lord, 2000, potvruju tu tezu ak i za povjesniare u drutvima u kojima prevladava usmena komunikacija, a osobno iskustvo brojnih konferencija i skupova to jasno potvruje i za moderne znanstvenike). Zbog toga vanog elementa valja svakako pretpostaviti da bi veina bonjako-muslimanskih (ali na isti nain i hrvatskih i srpskih) autora svoja izlaganja koncipirali na drugaiji nain i s drugaijim naglascima da se skup odravao primjerice u Zagrebu, irokom Brijegu, Beogradu ili Banja Luci. 17 Ovakvu je ideju do danas najpodrobnije elaborirao Shrader, 2001, a njezin se veliki odjek u hrvatskoj javnosti mogao razaznati iz vrlo brojnih reakcija i odobravanja u vrijeme kada je hrvatski prijevod djela objavljen u Zagrebu. Slian se stav moe implicitno razaznati u epi, 2002, a njegovu bi implicitnost najvjerojatnije trebalo dovesti u svezu s onim to je reeno u prethodnoj biljeci, 18 Izuzetak u tome smislu meu hrvatskim autorima predstavlja Koul, 2002, koji oigledno ne smatra da je rat u BiH dio procesa raspada Jugoslavije, ve njegove uzroke pripisuje duboko usaenim strukturama, nekoj vrsti povijesnih procesa duga trajanja. U tome je zapravo vrlo blizak onoj skupini zapadnih autora koji uzroke rata, ali na irem prostoru bive Jugoslavije, vide u atavizmima i duboko usaenim etnikim animozitetima i iz njih izrasloj mrnji. 19 U tome su smislu vrlo instruktivni brojni detalji koje u svojim memoarima donosi arini, 1999.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.

| 39

Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e zumu potpisanom u Daytonu 1995. godine, dio toga rata i ono to se na Kosovu i u svezi s njime dogaalo 1998. i 1999. godine. Dvojica srpskih autora (iz RS)20 u Zborniku pokazuju vrlo visok stupanj unisonosti i u onome to bi se moglo smatrati izborom injenica koje svi znaju i koje su svima jasne, dakako onih za koje se moe rei da vladaju srpskim javnim miljenjem. Ukratko orisana, njihova bi zajednika slika izgledala ovako: rat su pokrenuli nacionalisti koji su doli na vlast u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini poetkom 90-ih godina, i to tako to je njihov zahtjev za izdvajanjem (secesijom) iz Jugoslavije, podran od meunarodnih imbenika, izazvao prirodnu obrambenu reakciju Srba koji su stalno pred oima imali vlastito stradanje na tome prostoru tijekom Drugog svjetskog rata; brojni ini novih nacionalistikih vlasti ili su za iskljuivanjem Srba iz javnoga i politikog ivota i samo potvrdili strah da e se povijest ponoviti; to su bili razlozi koji su Srbe prisilili stvoriti svoje (para-)dravne okvire, dok se JNA intervencijama nacionalista (pozivi Slovencima i Hrvatima, a kasnije i ostalima, da je napuste) pretvorila u srpsku vojsku; tako je nastala vojska onda vodila pravi obrambeni rat protiv paravojnih nacionalistikih organizacija.21 Valja odmah naglasiti da je ovakva projekcija zbivanja jo krajem 80-ih i poetkom 90-ih godina prologa stoljea duboko ukorijenjena u javni diskurs novoga srpskog nacionalizma, kakav se razvio tijekom 80-ih godina, a koji je kulminirao usponom S. Miloevia na vrh srpske politike piramide.22 Koliko su, meutim, sve naprijed navedene tvrdnje realan opis gibanja s poetka 90-ih godina moe se jednostavno utvrditi usporede li se s onim to primjerice nudi nedavno objavljeni transkript videozapisa s osnivake skuptine ogranka S(rpske) D(emokratske) S(tranke) za Dubrovnik.23 Odnos realnih injenica i politikoga diskursa srpskog politikog vodstva reprezentiranog u ovoj prigodi zacijelo najbolje zrcali konfrontacija rijei voa SDSa iz BiH, dr. R. Karadia i B. Vuurovia, sa statistikim podacima na kojima su te rijei utemeljene. Naime, svoj je pozdravni govor na tome skupu, odranome 10. oujka 1991. u selu Ivanica (na teritoriju BiH u dubrovakome za20 21

leu), dr. Karadi poeo ovako: Mora da su dola posljednja vremena kada u gosparskom Dubrovniku, u kome je u davna vremena bilo demokratije i u kom se knez birao, a ne nasleivao, nije bilo toliko tople i sigurne atmosfere da Srbi, desetak hiljada ljudi, osnuju svoju politiku organizaciju usred grada Dubrovnika i uz prisustvo Dubrovana svih vjera i nacionalnosti. Uz govornikov podatak o desetak hiljada ljudi prireiva teksta citira rezultate popis provedenog te iste godine prema kojima je na teritoriju dubrovake opine tada ivjelo 4765 Srba.24 Da ovdje nije rije o greci nego o pravoj injenici koju svi znaju i koja je svima jasna potvrdio je B. Vuurovi ustvrdivi: Ne traimo mi ni to da Dubrovnik bude srpski grad, ali ne dozvoljavamo da u njemu ivi preko devet iljada obespravljenih Srba.25 Ovakav su potpuni prijezir spram injenica te spremno, s autoritetom i u istom dahu s nizom opih mjesta, izgovorena la bili, zapravo, tek dio krupnije manipulacije koja je u trenutku generiranja pokrivala ambicije tadanjega srpskog politikog vrha za preureenjem ustavnoga ustroja SFR Jugoslavije i uspostavom novoga rasporeda politike moi, uz izbjegavanje stvarne demokratizacije. Kada su takve ambicije naile na snaan otpor postojeega politikoga establishmenta u Sloveniji, a potom i Hrvatskoj, otpor koji je silom prilika u jednom trenutku preao u proces stvarne demokratizacije (i zbog toga dobio podrku vanjskih imbenika), srpsko se politiko vodstvo brzo prilagodilo. U javnome su diskursu svi protivnici njihovih ideja oznaeni kao protivnici Jugoslavije, a u masovnu je uporabu uveden pojam secesionizma zapadnih republika, kojim se zapravo pokrivalo ideju nutarnje secesije, zamisli da se iz dravnih okvira uklone Slovenija i dio Hrvatske te tako stvori zemlja u kojoj e Srbi predstavljati natpolovinu veinu. S. Miloevi i njegov krug uspjeli su uvjeriti golemu veinu Srba da je drava svih Srba vanija od demokracije. Ta e tvrdnja ostati trajno obiljeje politikog diskursa inauguriranog od strane novog srpskog politikog vodstva, od S. Miloevia, preko dr. R. Karadia, do milicionera M. Martia, ali i veine asnika koji su ostali u JNA, odnosno njezinim lijalama, Vojsci Republike Srpske Krajine i Vojsci Republike Srpske.

40 | MAGAZIN ZA (POLITIKU) KULTURU I DRUTVENA PITANJA

Blaanovi, 2002; Carevi, 2002. Valja, meutim, svakako ukazati i na stanovite razlike u pristupima dvojice autora. Naime, Carevi ipak dio odgovornosti za rat i stradanja stavlja na teret i srpskom vodstvu u BiH, u dodue pomalo neobinoj (i teko razumljivoj) formulaciji: Srpski nacionalisti napravili su strateku greku, zbog ega su poraeni u ovom ratu, to su umjesto oslobodilakog vodili etniko-vjerski rat i zagadili cijelu svoju historiju i donijeli stradanje svom i drugim narodima (Carevi, 2002, 206). Klju za razumijevanje ovakve tvrdnje vjerojatno bi trebalo traiti par redaka dalje, na mjestu na kojem autor veli: Ouvanje Jugoslavije bilo je u interesu svih njenih naroda, posebno Srba, Hrvata i Bonjaka, koji su u Jugoslaviji bili najrasprostranjeniji i inili njeno vezivno tkivo. Stvarni interesi naroda izgubili su bitku sa vlastitim nacionalizmom i meunarodnim banditizmom. Takve formulacije vjerojatno znae da su dr. R. Karadi i njegovo drutvo pogrijeili zato to se nisu borili za Jugoslaviju, to je logiki odrivo tono toliko koliko su odrivi upozoravanje na meunarodni banditizam uz istodobno pozivanje na C. Wancea, J. Bakera, H. Kissingera, lorda Carringtona i V. Christophera, kao kljune svjedoke u prilog autorovih tvrdnji samo stranicu dalje. 22 Jo uvijek vrlo reprezentativan uzorak stavova novoga srpskog nacionalizma prua ilas, 1991. Iako se pozivao na ukupne nacionalistike tradicije, manipulirao starim temama i tezama, pa je ak kroz pojedine intelektualce uklopljene u tadanja strujanja uspio ostvariti i stvarni kontinuitet s nacionalizmom kakav je obiljeio razdoblje od 1945. do 1966. godine, novi je val nacionalizma ipak bio zaseban drutveni konstrukt, bitno razliit od onoga koji je obiljeio vrijeme poratne Jugoslavije (otuda i potreba da se pojam novi stavi pod navodne znake). 23 Ragu, 2003. 24 Ragu, 2003, 67. 25 Ragu, 2003, 70.

Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e Ova kratka ralamba pokazuje da se javni diskurs politikoga vrha, prenesen monim medijima masovne komunikacije do posljednje drutvene pore, reproducirao u dubini drutva, pri emu se na njemu, zapravo na injenicama koje svi znaju i koje su svima jasne, gradila cjelovita mitska slika neposredne prolosti. Uvjete u kojima je to bilo mogue i mehanizme kojima se politika elita koristila u takvu poslu podrobno je pretresao M. Thompson, naavi jako uporite u razlaganjima beogradskoga antropologa I. olovia.26 Manipulacija strahom za egzistenciju zajednice,27 duga tradicija autoritarizma, konformizam kao nevoljkost pojedinca da u socijalnoj konstrukciji svoga diskursa ulazi u sukob s okolinom, sve su to elementi koji su doveli do toga da javnost poruke masovnih medija, a prije svega televizije (koja u tim okolnostima mora biti pod vrstim nadzorom politike elite) tretiraju kao oglasne table i semafor (formulacija I. olovia), naputke za drutveno prihvatljivo ponaanje i reakcije. Iz ove perspektive arolikost stavova i istupa hrvatskih sudionika na okrugom stolu Karakter rata dobiva posve novo znaenje. Ona upozorava da hrvatsko drutvo doista izlazi iz faze u kojoj postoji jedinstvena i opeprihvaena mitska slika prolosti, sadanjosti i budunosti, utemeljena na nizu injenica koje svi znaju i koje su svima jasne , slika iji su se elementi mogli nazrijeti jo tijekom 90-ih godina. Bez elje da u ovako kratkome tekstu ulazim u podrobniju raspravu o tomu kako je do ove korjenite promjene (a ona se takvom ini posebice ako se pogled usmjeri malo dublje u prolost, u 80-te godine, kada je upravo u Zagrebu prof. dr. Stipe uvar sastavljao Bijelu knjigu nepoudnih autora, onih koji nisu prihvaali tadanji set opepoznatih i svima jasnih injenica) dolo, valja svakako primijetiti da je ona ponajmanje rezultat volje politikoga vrha i njegove elje da se dragovoljno odrekne prerogativa neupitnoga autoriteta. Takva, meutim, situacija u retrospektivnom pogledu opravdava i sve one rtve podnijete na putu izlaska iz Jugoslavije, ali i opravdanost zahtjeva za naputanjem toga politikog okvira, u kojem zapravo nije bilo mogue ostvariti realnu demokratizaciju i promjenu ukupne drutvene klime. To, pak, to se u javnom diskursu jo uvijek pojavljuju izriaji o onome to svi znaju i to je svima jasno, poput onoga prof. dr. V. Pusi citiranog na poetku ovoga teksta, samo je bezazleni recidiv zastarjele retorike kakve se politiari eljni uspjeha u budunosti moraju osloboditi. S druge strane, to svakako ne znai da u budunosti na hrvatskoj politikoj sceni i u javnom diskursu nee biti rekonstrukcija bliske prolosti s ciljem opravdanja postojeih odnosa ili kao objanjenja zahtjeva za njihovom promjenom. Vremena, meutim, u kojima su takve rekonstrukcije mogle postati jedinom istinom i time pravim mitom ini se da su, na svu sreu, iza nas. *** Ralanivi ovako neke od postavki koje pretendiraju da su injenice koje svi znaju i koje su svima jasne u svezi s ratom u Bosni i Hercegovini, pokuao sam pokazati u kojoj je mjeri javni diskurs o tome ratu zasien neutemeljenim tvrdnjama i olako donesenim sudovima. Rasprava je, zapravo, pokazala da je do realne slike rata u kojem se raspala SFR Jugoslavija, a u okviru toga nastala i drava Bosna i Hercegovina, vrlo teko doi zbog prave ume politikih mitova s vrijednou dnevne uporabe. Stoga se bez imalo zazora moe zakljuiti da se stvarna i realistina slika zbivanja poinje nasluivati tek u najnovije vrijeme, zahvaljujui pionirskim pokuajima rekonstrukcije zbivanja na temelju dokumenata,28 pri emu veliki dio onih najrelevantnijih jo zadugo nee biti dostupan povjesniarskome oku.

DR. MLADEN ANI (SARAJEVO, 1959), ZAVOD ZA POVIJESNE ZNANOSTI HAZU U ZADRU / HRVATSKI STUDIJI SVEUILITA U ZAGREBU.

BIBLIOGRAFIJA

26 Thompson, 2000, 309-326. Za Thompsonovo se djelo mora, meutim, posebice naglasiti jedan vaan nedostatak, zamjetljiv kod stanovitoga broja za-

padnih autora koji su pisali o SFR Jugoslaviji dok je postojala, ali i kod onih koji su se bavili njezinim raspadom tijekom 90-ih. Naime, nastojei biti to objektivniji, ti su autori tretirali SFR Jugoslaviju kao jedinstveno drutveno podruje, ne zamjeujui sitne razlike, koje kumulativnim uincima ipak jasno konstituiraju nacionalna drutva kao zasebna drutvena podruja to se grubo poklapaju sa sada ve uvrenim politikim granicama iscrtanim na tome podruju tijekom procesa raspada. Dakako, u uoavanju i ocrtavanju tih razlika, pogotovu ako se autor oslanja na iskaze domaih ljudi, valja biti vrlo oprezan, jer se pri takvu poslu vrlo lako otklie u podruje stereotipa kao niza slika onoga drugog. Oni, pak, poput Hayden, 2003, 15 i d., koji otkriju stereotipe i nain kako se u drutvenoj komunikaciji njima manipulira, esto vie nisu (ponekad, kao u ovome sluaju, zbog jednostrana izvora informacija) u stanju razabrati i stvarne razlike na kojima su stereotipi izgraeni. 27 Za irenje te vrsti straha postoji pogodno tlo u svim zemljama Srednje-istone i Jugo-istone Europe, kako je to zorno pokazao Bib, 1995. 28 Primjer za takav postupak jest Marijan, 2003.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.

| 41

Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e Ani, 2001 M. ANI, Tko je pogrijeio u Bosni, Mostar 2001; Bib, 1995 I. BIB, Bijeda istonoevropskih malih drava (izv. Vlogattot tanulmnyok, 1945-1949), u: I. BIB - T. HUSZR - J. SZCS, Regije evropske povijesti, Zagreb 1995; Blaanovi, 2002 J. BLAANOVI, O indikatorima karaktera sukoba na prostoru bive SFRJ, u: Karakter rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. Zbornik radova, okrugli sto, Sarajevo 20.11.2001., Sarajevo 2002; Carevi, 2002 M. CAREVI, Tekoe denisanja karaktera rata u Bosni i Hercegovini 1991-1992. godine, u: Karakter rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. Zbornik radova, okrugli sto, Sarajevo 20.11.2001., Sarajevo 2002; ilas, 1991 A. ILAS (ur.), Srpsko pitanje, Beograd 1991; Girardet, 2000 R. IRARDE (R. GIRARDET), Politiki mitovi i mitologije (izv. Mythes et mythologies politiques, 1986), Beograd 2000; Hayden, 2003 R.M. HEJDEN (R.M. HAYDEN), Skice za podeljenu kuu. Ustavna logika jugoslovenskih sukoba (izv. Blueprints for a House Divided. The Constitutional Logic of the Yugoslav Conicts, 1999), Beograd 2003; Koul, 2002 F. KOUL, Povijesni novom rata 19921995. godine, u: Karakter rata u Bosni i Hercegovini 1992.1995. Zbornik radova, okrugli sto, Sarajevo 20.11.2001., Sarajevo 2002; Lord, 2000 A.B. LORD, The Singer of Tales, Cambridge (Mass.) 2000; Lui, 2003 - I. LUI, Karaorevo: politiki mit ili dogovor?, asopis za suvremenu povijest 35/1/2003; Marijan, 2003 D. MARIJAN, Rat u BiH ili nepodnoljiva lakoa povjesniarenja, Motrita 26/2003; Markei, 2002 L. MARKEI, Moje vienje karaktera rata u BiH 1992-1995., u: Karakter rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. Zbornik radova, okrugli sto, Sarajevo 20.11.2001., Sarajevo 2002; Muslimovi, 2002 F. MUSLIMOVI, Politiki i vojni aspekti karaktera rata u BiH 1992-1995. godine, u: Karakter rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. Zbornik radova, okrugli sto, Sarajevo 20.11.2001., Sarajevo 2002; Popranovi, 2002 Z. POPRANOVI, Totalicid rata, u: Karakter rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. Zbornik radova, okrugli sto, Sarajevo 20.11.2001., Sarajevo 2002; Ragu, 2003 J. RAGU, Osnivaki skup SDS-a za Dubrovnik Otvorena najava agresije na dubrovako podruje, asopis za suvremenu povijest 35/1/2003; Shrader, 2003 The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia, College Station (Tex.) 2003; Softi, 2002 S. SOFTI, Pravna priroda rata u Bosni i Hercegovini, u: Karakter rata u Bosni i Hercegovini 1992.1995. Zbornik radova, okrugli sto, Sarajevo 20.11.2001., Sarajevo 2002; Thompson, 2000 M. TOMPSON (M. THOMPSON), Proizvodnja rata. Mediji u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini (izv. Forging War: The Media in Serbia, Croatia, Bosnia and Hercegovina), Beograd 2000; Tonkin, 1995 - E. TONKIN, Narrating our past. The social construction of oral history, Cambridge 1995; Trnka, 2002 K. TRNKA, Naznake karaktera rata u tubi BiH Meunarodnom sudu pravde protiv SRJ, u: Karakter rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. Zbornik radova, okrugli sto, Sarajevo 20.11.2001., Sarajevo 2002; Vulliamy, 1994 E. VULLIAMY, Seasons in Hell. Understanding Bosnias Wars, New York 1994; epi, 2002 B. EPI, Karakter rata u Bosni i Hercegovini u svjetlu zahtjeva za podjelom drave, u: Karakter rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. Zbornik radova, okrugli sto, Sarajevo 20.11.2001., Sarajevo 2002;

42 | MAGAZIN ZA (POLITIKU) KULTURU I DRUTVENA PITANJA