[1]

BATINA
SJEVEROISTONE BOSNE
BROJ I 2008.

ASOPIS ZA BATINU, KULTURNO-HISTORIJSKO I PRIRODNO
NASLIJEE

Northeast Bosnia's Heritage
Number I 2008.
Heritage magazine, Culture-historical and natural heritage

Glavni i odgovorni urednik
doc. dr. Edin Mutapi

Urednik u redakciji
mr. sc. Rusmir Djedovi
lanovi redakcije:
Benjamin Bajrektarevi, direktor Zavoda; doc. dr. Amira Turbi-Hadagi;
dr. sc. Viktor Bariak; Senaid Mujki, dipl. pravnik; Draen Kosec, dipl.
ing.arh.;
Munisa Kovaevi, prof. (sekretar)
Izdava: JU Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijea Tuzlanskog kantona

Za izdavaa: Benjamin Bajrektarevi, direktor Zavoda

Grafika obrada naslovne strane: Draen Kosec, dipl. ing.arh.
Naslovna strana: Detalj steka sa nekropole Stuparski kr, Stupari

tampa: OFF-SET, Tuzla
Tira: 500


TUZLA, 2010.



[2]



































[3]

S A D R A J

Rije urednika, Dr. sc. Edin Mutapi, docent .

lanci:
Direktor Zavoda, Benjamin Bajrektarevi, O Zavodu................................

Dr. sc. Edin Mutapi, docent , Oblast Zemlja Soli u srednjem vijeku........

Zlatko Duki, knjievnik, Ispis naeg trajanja.............................................

Doc.dr. Bego Omerevi, Edin akovi, prof., Arheoloka istraivanja na prostor
Tuzlanskog kantona, stanje, mogunosti i perspektive ......................................

Dr. Thomas J. Butler, The Bosnian Krstjane ................................................

Dr.sc. Amira Turbi-Hadagi, Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15.
februara 1333. godine ...............................................................................

Mina Kujovi, arhiv.savj. Parobrodom Vag Duna od Rae do Zvornika Probna
plovidba Drinom 1886. godine ....................................................................

Mr. sc. Rusmir Djedovi, Munisa Kovaevi, prof., Prilog bibliografiji kulturno-
historijskog naslijea TK od 1995. godine.........................................................

Doc.dr. Adib ozi, ozii iz Srebrenice..................................................

Mr. sc. Rusmir Djedovi, Benjamin Bajrektarevi, prof. orjentalistike, Gdje se
nalazilo naselje Kima u nahiji Drametin prema orjentalnim i kartografskim
izvorima ..............................................................................................................

Dr. sc. Adnan Tufeki, Etnopedagoke odrednice ouvanja djeijeg zdravlja u
tradicionalnoj kulturi ......................................................................................

Dr. sc. Izet aboti, Zatita kulturnog naslijea na podruju Tuzlanskog kantona
stanje i perspektive.................................................................................................

Senad Begovi, prof. Kapitel ili Stara Tuzla na Slanoj banji....................

Mr. sc. Damir Dafi, Tradicionalna arhitektura na podruju sela
Dakula .............................................................................................................

[4]

Dr. sc. Omer Hamzi, Kako ouvati industrijsko naslijee jedan pogled na
graaniku eljeznicu, 40 godina nakon njenog ukidanja ..............................

Mr. sc. Nikola ia, Kratke crte iz povjesti HKD Napredak podrunica Tuzla od
osnutka do ukinua..........................................................................................

Mr. sc. Fatmir Alispahi, Crtice iz kulturne prolosti Tuzle .........................

Mr. sc. Rusmir Djedovi, Ostaci srednjovijekovne zgrade u Ronju...........

Ifeta Jahi, dipl. ing. arh., Zatita utvrde Soko ...............................................

Munisa Kovaevi, prof., iro kao industrijsko naslijee Banovia ...........

Samir Halilovi, prof., Ureenje nekropole steaka na
podruju Kalesije ...................................................................................................

Mr. sc. Rusmir Djedovi, Almira Beirovi, prof. Novootkrivena nekropola
steaka u okolini Tuzle ................................................................... ...............

Seudin Muratovi, prof., Kratke historijsko-geografsko-etnografske crtice o
naselju Baigovci..

Senad Begovi, prof., Zemljine knjige kao historijski izvori na podruju opine
Tuzla ...................................................................................................................

Mirsad Omeri, prof., Prirodno naslijee planine Konjuh na podruju opine
Kladanj .............................................................................................................

Prikazi:
Dr. Thomas J. Butler, Nauna Konferencija o katarima u
Francuskoj ............................................................................................................

Damir Hatuni, prof., Srebrenik historijsko-etnografske skice









[5]

Content

Editorial: Dr. Sc, Edin Mutapi, docent ..........................................................

Articles:
Director of the Institute, Benjamin Bajraktarevi: About the institute

Dr. sc. Edin Mutapi, docent , The region The land Soli
in the middle ages .

Zlatko Duki, writer, The print of our continuance...........................................

Doc.dr. Bego Omerevi, Edin akovi, prof.,Archaeological research in the area
of Tuzla Canton, the condition, the possibilities and the perspectives............

Dr. Thomas J. Butler, The Bosnian Krstjane

Dr.sc. Amira Turbi-Hadagi, Ban Stefan and the city of Dubrovnik charter from
the 15 February 1333

Mina Kujovi, Vag Duna steamer from Raa to Zvornik The maiden voyage
down the river Drina in 1886.

Mr. sc. Rusmir Djedovi, Munisa Kovaevi, prof, Inclosure to the culture-
historic bibliography of Tuzla Canton from 1995..............................................

Doc.dr. Adib ozi, ozis from Srebrenica................................................

Mr. sc. Rusmir Djedovi, Benjamin Bajrektarevi, prof. Oriental studies, Where
was the village Kima in the district of Drametin located according to the oriental
cartographic sources ..........................................................................................

Dr. sc. Adnan Tufeki, Ethno-pedagogic guidelines of child health preservation
in traditional culture ........................................................................................

Dr. sc. Izet aboti, Tuzla Canton Cultural Heritage preservation- the condition
and perspectives ................................................................................................

Senad Begovi, prof. Kapitel or Stara Tuzla at Slana banja.....................

Mr. sc. Damir Dafi, Traditional architecture in the village of Dakule.....

[6]

Dr. sc. Omer Hamzi, How to preserve the industrial heritage Insight to
Graanica railways, 40 years after its closure ......................................................

Mr. sc. Nikola ia, Short history of the CCS Napredak Tuzla from the
establishment to its closure ...............................................................................

Mr. sc. Fatmir Alispahi, The sketches of cultural history of Tuzla

Mr. sc. Rusmir Djedovi, Medieval building remains in Roanj...................

Ifeta Jahi, dipl. ing. Arch. The Soko Fort preservation .................................

Munisa Kovaevi, prof. 'iro' the industrial heritage of Banovii .............

Samir Halilovi, prof., Kalesija tombstone necropolis arrangement ...........

Mr. sc. Rusmir Djedovi, Almira Beirovi, prof. Revealing unknown tombstone
necropolis near Tuzla.......................................................................................

Seudin Muratovi, prof., Short geographic-historic- ethnographical sketches about
the Baigovci village .......................................................................................

Senad Begovi, prof., "Land Registry as a historical resource in the region of
Tuzla" ..........................................................................................................................

Mirsad Omeri, prof., Natural heritage of the mountain Konjuh in the Kladanj
region .........................................................................................................................

Reviews
Dr. Thomas J. Butler, Scientific Conference about Cathars
in France ..................................................................................................................

Damir Hatuni, prof., Srebrenik-historic-ethnographical sketches.................







[7]


Suradnici broja 1. asopisa Batina sjeveroistone Bosne

1. Benjamin Bajrektarevi, prof. orjentalistike, direktor Zavoda, Tuzla.
2. Dr. sc. Edin Mutapi, doc., prodekan Pravnog fakulteta, Tuzla.
3. Zlatko Duki, knjievnik, pom. ministra za kulturu TK.
4. Draen Kosec, dipl. ing. arh., Zavod, Tuzla.
5. Dr. sc. Bego Omerevi, doc., Dekan Filozofskog fakulteta, Tuzla.
6. Edin akovi, prof., magistrant na Odsjeku za historiju, Filozofski fakultet,
Sarajevo.
7. Dr. Thomas J. Butler, umirovljeni prof. Harvard University,
Massachusetts, USA.
8. Dr. sc. Amira Turbi-Hadagi, doc., Filozofski fakultet, Tuzla.
9. Mina Kujovi, savjetnik arhivista, Arhiv BiH, Sarajevo.
10. Mr. sc. Rusmir Djedovi, Zavod, Tuzla.
11. Munisa Kovaevi, prof., Zavod, Tuzla.
12. Dr. sc. Adib ozi, doc., prodekan Filozofskog fakulteta, Tuzli.
13. Dr. sc. Adnan Tufeki, doc., Filozofski fakultet, Tuzla.
14. Dr. sc. Izet aboti, doc., direktor Arhiva TK, Tuzla.
15. Mr. sc. Damir Dafi, direktor O Sjenjak, Tuzla
16. Dr. sc. Omer Hamzi, glavni i odgovorni urednik Graanikog Glasnika,
Graanica.
17. Mr. sc. Nikola ia, Katoliki kolski Centar, Tuzla.
18. Mr. sc. Fatmir Alispahi, knjievnik, Opina Tuzla, Tuzla.
19. Ifeta Jahi, dipl. ing. arh., Kompanija irbegovi, Graanica.
20. Samir Halilovi, prof., direktor O Memii, Kalesija.
21. Saudin Muratovi, prof., Mjeovita srednja kola ivinice, ivinice.
22. Senad Begovi, prof., Zavod, Tuzla.
23. Mirsad Omeri, prof., kustos, Graanica.
24. Damir Hatuni, prof., O Srebrenik, Srebrenik.
25. Almira Beirovi, prof., magistran odsjeka na geografiji PMF,Tuzla










[8]































[9]

Rije urednika

Problematika kulturne historije i zatite, koritenja, obnove i
istraivanja kulturno-historijskog i prirodnog naslijea, odnosno batine,
Tuzle, Tuzlanskog Kantona i sjeveroistone Bosne je vrlo slabo istraena i
prezentovana kulturnoj i iroj javnosti. Stoga je potrebno stalno
institucionalno ulagati napore kako bi se prevaziao taj problem.
Nedovoljno su istraeni svi aspekti vie milenijske kulture ivota i
batine Tuzlanskog kantona i sjeveroistone Bosne. Zahvaljujui povoljnim
prirodnim uvjetima i bogatstvima (naroito soli), jo od neolita na podruju
sjeveroistone Bosne se razvijaju naselja sa znaajnim ekonomskim,
kulturnim i urbanim uticajem na cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Djelatnost zatite, koritenja, obnove i istraivanja kulturno-
historijskog i prirodnog naslijea, jedna je od osnovnih kulturnih i
drutvenih aktivnosti zajednice. O tome govore i zakoni Federacije Bosne i
Hercegovine i Tuzlanskog kantona. Jo vaei zakon iz ove oblasti iz 1985.
godine kae da: Zatita i koritenje dobara kulturno-istorijskog i
prirodnog nasljea su djelatnosti od posebnog drutvenog interesa. Zakon
o kulturi Tuzlanskog Kantona kada govori o javnom interesu u oblasti
kulture, navodi i slijedee oblasti: Ouvanje kulturnog naslijea i
prirodnog naslijea, i Kulturoloka istraivanja. Nacrt zakona o
jedinstvenim osnovama zatite batine u Federaciji Bosne i Hercegovine
kae: Ouvanje, zatita i obnova batine je djelatnost od znaaja za
(ostvarivanje prava i) ouvanje kulturnog identiteta naroda u Federaciji
Bosne i Hercegovine.
Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijea Tuzlanskog kantona je Javna ustanova koja se institucionalno i na
osnovu zakonskih ovlaenja bavi problematikom istraivanja,
evidentiranja, zatite, koritenja i obnove svih vrsta kulturno-historijskih i
prirodnih dobara na podruju Tuzlanskog kantona.
S obzirom na navedeni iri drutveni znaaj i zakonsku djelatnost
Zavoda, iz oblasti zatite, koritenja, obnove i istraivanja kulturno-
historijskog i prirodnog naslijea, odnosno batine, neophodno je bilo da
Zavod pokrene struno-nauni asopis iz navedene problematike.
Ovaj asopis ima slijedee zadatke:
- prezentovanje javnosti rada i redovnih aktivnosti Zavoda
- istraivanje i otkrivanje potencijalnih dobara kulturno-historijskog i
prirodnog naslijea tj. batine
[10]

- objavljivanje elaborata najznaajnijih dobara kulturno-historijskog
naslijea koji su stavljeni pod zatitu
- objavljivanje radova i projekata iz oblasti koritenja i obnove dobara
kulturno-historijskog i prirodnog naslijea, odnosno batine
- objavljivanje znaajnijih dijelova studija i drugih istraivanja koji imaju
veze sa zatitom i koritenjem: lokaliteta, podruja, nepokretnih, pokretnih,
nematerijalnih i drugih dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijea,
odnosno batine
- ostala istraivanja i prilozi o kulturi Tuzle, Tuzlanskog kantona i
sjeveroistone Bosne.
- Historijska i historiografska prezentacija Tuzlanskog kantona i
sjeveroistone Bosne.
Pred Vama se nalazi prvi broj asopisa Batina - sjeveroistone
Bosne, asopisa za batinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijee.
asopis e izlaziti jednom godinje. Pored tekstova donosit e razne
priloge: fotografije (crno-bijele), planove i karte, faksimile dokumenata, itd.
Prilozi u asopisu e biti struni i nauni. Nauni prilozi trebaju imati
naunu metodologiju i aparaturu a bit e i recenzirani.
Poto je problematika rada Zavoda i zatite kulturno-historijskog i
prirodnog naslijea odnosno batine, Tuzle, Tuzlanskog Kantona i
sjeveroistone Bosne, do sada bila nedovoljno prisutna u strunoj i naunoj
literaturi, oko Zavoda i asopisa je okupljen vei broj suradnika istraivaa
iz navedene oblasti. Smatramo da istinske vrijednosti kulturno-historijskog i
prirodnog naslijea najbolje mogu prepoznati oni istraivai koji se bave
konkretnim istraivanjima dobara naslijea ili pojedinih aspekata batine a
pogotovu ako jo potiu, ive i rade u sredini koju istrauju.
Nadamo se da emo ovim a i narednim brojem asopisa ispuniti
znaajan dio Vaih oekivanja i dati doprinos boljem poznavanju i
valorizaciji kulturno-historijskog i prirodnog naslijea sjeveroistone
Bosne.

Glavni i odgovorni urednik

Direktor Zavoda, Benjamin Bajrektarevi, prof.




[11]

O Zavodu

Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijskog i prirodnog nasljea
Tuzlanskog kantona je ustanova koja je formirana odlukom Skuptine optine
Tuzla od 31. 03. 1983. godine. Potvrena je rjeenjem Republikim komitetom za
obrazovanje, nauku, kulturu i fiziku kulturu tadanje Socijalistike Republike
Bosne i Hercegovine od 12.09.1984 godine pod nazivom Zavod za zatitu i
koritenje kulturno-istorijskog i prirodnog nasljea Tuzla sa sjeditem u Tuzli u
ulici 2. krajikoj br.7. Zavod je zapoeo rad kao opinski, a kada je nizom ugovora
sa opinama sjeveroistone Bosne preuzeo ingerencije zatite i koritenja naslijea
na tim podrujima, postaje regionalni Zavod, za podruje cijele sjeveroistone
Bosne. Brojao je est uposlenih visokostrunih kadrova sa dobro opremljenim
prostorom. Pred zadnji rat je bio znaajna struna i nauna ustanova iz oblasti
zatite i koritenja kulturno-historijskog i prirodnog naslijea. Tokom rata je
kadrovski i institucionalno izgubio na znaaju i dugo godina ostvarivao svoju
funkciju u minimalnom kapacitetu.
Zakonom o preuzimanju prava i obaveza osnivaa prema Zavodu za
zatitu i koritenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijea Tuzla, od strane
Skuptine Tuzlanskog kantona, 21. juna 2000. godine, proglaen je ustanovom od
Kantonalnog znaaja. Upisana je u Registar poslovnih subjekata Kantonalnog suda
u Tuzli rjeenjem broj U/I-922/02 od 23. 08. 2002. godine.
Istim zakonom je reeno: Zavod je javna ustanova koja obavlja djelatnost
od posebnog interesa za Kanton. Meu djelatnostima Zavoda su navedeni i :
Zatita kulturne batine i Izdavaka djelatnost.

Zavod kao Javna ustanova se institucionalno i na osnovu zakonskih
ovlaenja bavi problematikom istraivanja, evidentiranja, zatite, koritenja i
obnove svih vrsta kulturno-historijskih i prirodnih dobara na podruju Tuzlanskog
kantona.
O tome govore i zakoni Federacije Bosne i Hercegovine i Tuzlanskog
kantona. Jo vaei zakon iz ove oblasti iz 1985. godine kae da: Zatita i
koritenje dobara kulturno-istorijskog i prirodnog nasljea su djelatnosti od
posebnog drutvenog interesa. Zakon o kulturi Tuzlanskog Kantona kada govori o
javnom interesu u oblasti kulture, navodi i slijedee oblasti: Ouvanje kulturnog
naslijea i prirodnog naslijea, i Kulturoloka istraivanja. Nacrt zakona o
jedinstvenim osnovama zatite batine u Federaciji Bosne i Hercegovine kae:
Ouvanje, zatita i obnova batine je djelatnost od znaaja za (ostvarivanje prava
i) ouvanje kulturnog identiteta naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Takoer, Kulturno nasljee i prirodno nasljee (Zakon o kulturi TPK, od 7. 9.
1998. godine), Kulturna i prirodna dobra (Zakon o muzejskoj djelatnosti TK, ..),
Kulturna batina (Zakon o zatiti kulturne batine Kantona Sarajevo, Slubene
novine KS, 25. 2. 2000. godine), Kulturno naslijee (Nacrt Zakona o kulturnom
[12]

naslijeu Bosne i Hercegovine, 2004. godine) i Batina (Nacrt Zakona o
jedinstvenim osnovama zatite batine u Federaciji BiH).
Pored osnovnog zakona iz ove oblasti (Zakon o zatiti i koritenju
kulturno-historijskog i prirodnog naslijea, Slubeni list SR BiH, 20/1985), rad
Zavoda se oslanja i na niz drugih zakona na Tuzlanskom kantonu (o kulturi,
arhivskoj i muzejskoj djelatnosti, o prostornom ureenju i graenju...), Federaciji,
Bosni i Hercegovini, kao i nizu meunarodnih konvencija iz ove oblasti.
Djelatnost zatite, koritenja, obnove i istraivanja kulturno-historijskog i
prirodnog naslijea, jedna je od osnovnih kulturnih i drutvenih aktivnosti
zajednice.
Primarna registrirana djelatnost Zavoda za zatitu i koritenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijea su svi administrativni, tehniki, medijski,
propagandni, projektni i istraivaki podslovi kao i sve druge radnje i aktivnosti
koje se odnose na bilo koju vrstu tretmana kulturno-historijskog i prirodnog
naslijea i njihovih lokaliteta.
Osnovni cilj ouvanja naslijea Tuzlanskog kantona, Zavod ostvaruje kroz
slijedee aktivnosti:
1. zatita i ouvanje spomenika,
2. evidentiranje pokretnog i nepokretnog naslijea,
3. prikupljanje dokumentacije o spomenicima,
4. valorizacija dobara naslijea,
5. izrada separata zatite naslijea u oblasti prostornog i
urbanistikog planiranja,
6. izrada projekata, elaborata i studija,
7. radovi na spomenicima,
8. popularizacija kulturno-historijskog i prirodnog naslijea.

Nedovrenost pravnog sistema naroito iz podruja zatite naslijea, (kao
to je poznato ne postoji zakon o zatiti naslijea na nivou Kantona i Federacije
Bosne i Hercegovine) dovodi ovaj Zavod u vrlo teku situaciju u smislu zakonskog
djelovanja.
Finansiranja rada Zavoda je iz budetskih sredstava Tuzlanskog kantona i
iz drugih izvora odredenih zakonom o finansiranju Javnih ustanova na nivou
Kantona. S obzirom da u oblasti finansiranja rada Zavoda nisu napravljena
zakonska rjeenja iz domena vlastitih prihoda, Zavodu ostaje malo ili nikako
prostora za razvijanje ka krovnoj instituciji kulture na podruju naeg kantona koja
joj po primarnoj djelatnost pripada zajedno sa ostalim institucijama kulture na
naem kantonu (Arhiv, Muzeji).
Koristei veoma teko stanje uope u organizaciji i djelovanju slubi
zatite (Zavoda) u Federaciji BiH, a posebno zakonsku neusklaenost djelovanja,
neke strune poslove rade i druge institucije ali su one potpuno nesustavne i
nekoordinirane sa metodologijom zatite i meunarodnim zakonodavstvom i
konvencijama o zatiti naslijea.
[13]

Nedostatak strunih kadrova se itekako osjeti u radu Zavoda. Pravilnikom
o unutranjoj organizaciji na koji je svoju saglasnost dala vlada Tuzlanskog
kantona ostaje i dalje popunjen samo sa trideset posto predvienog i potrebnog
strunog kadra.
Djelatnost Zavoda u 2008. godini karakterisala je promjena menadmenta,
tj. Upravnog odbora i direktora Zavoda a poetkom 2009. godine je u Zavod
primljen i jedan magistar, iskusni istraiva naslijea na podruju kantona.
Uprkos brojnim potekoama koje prate rad ove ustanove, ona je u 2008.
godini realizovala brojne aktivnosti, te ostvarila odlinu saradnju sa drugim
institucijama.


























[14]



































[15]

Dr.sc. Edin Mutapi, docent

Oblast Zemlja Soli u srednjem vijeku


Abstrakt:
Rad pokuava dati odgovor o ubikaciji Porfirogenitovog Ad Salinesa, te
dati odgovor na pitanje administrativnog ustrojstva podruja dananje Tuzle u
srednjem vijeku. Kao rezultat istraivakog napora dolazi se do zakljuka da je u
tradicionalnoj historiografiji dolo do pogrenog postavljanja organizacionog
ustrojstva ovog podruja prvenstveno usljed pogrenog prihvaanja injenice da je
Porfirogenitov Ad Salines, ustvari, Tuzla. Upravo pod uticajem takvog miljenja
dolo je do pogrenih postavki uope o feudalnoj decentralizaciji ovog podruja.

Kljune rijei: Ad Salines, so, Tuzla, Bosna, Usora, Soli, zemlja, oblast,
upa ...


UBIKACIJA AD SALINESA

U dosadanjoj historiografiji dominantno je miljenje da prvi spomen Tuzle
treba traiti u djelu bizantijskog cara i historiara Konstantina Porfirogenita, iz
sredine X stoljea (umro 959). Porfirogenit u svom poznatom geografsko-
historijskom djelu spominje u grkoj transkripciji Castron to Salenes meu
teritorijama koje su drali Srbi.
1
Upravo je dosadanja hipoteza o Salinesu, koji
Porfirogenit navodi meu (Destinik, ernavusk, Meureje, Dresneik, Lesnik i
Salines) ustvari osnov za tvrdnju da je navedeno podruje bilo potpalo pod vlast
aslava, u vrijeme Porfirogenita.
2
Upravo u prethodnom vremenu tradicionalna
historiografija je traila svako objanjenje da se Salenes smjesti upravo u dananju
Tuzlu. Da bi navedena konstatacija dobila svoje to uvjerljivije obrazloenje ona je
viestruko istraivana, tako da prema Tomaekovom etimolokom obrazloenju
Salenes (u grkom) znai to i Salines (Ad Salinas) na latinskom, to bi ustvari na
naem jeziku znailo grad solana (slanica)
3
. Najstarije i dosta iscrpno tumaenje za
obrazloenje dao je Konstantin Jireek, koji je sa sigurnou tvrdio da se Salenes
sigurno odnosi na dananju Tuzlu zbog toga to na itavom podruju od Adrije do
Crnog mora nema sonog izvora, odnosno izvora kamene soli.
4


1
B. Ferjani, Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, knjiga II, Beograd 1959., str. 58.
2
Handi Adem, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku,Svjetlost, Sarajevo, 1975. (dalje: A. Handi),
Tuzla, str. 16-17.
3
A. Handi, Tuzla, str. 16-17.
4
K. Jireek, Trgovaki drumovi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1951.,
(prevod . Pejanovi), str. 51.
[16]

Meutim, Jireek nije mogao da donese nikakve druge dokaze.
Donedavno, ovakvo stanovite, da Salenes odgovara dananjoj Tuzli,
openito je u nauci prihvaeno, premda ne postoji u izvorima izriita potvrda gdje
se taj grad nalazio.
5

Meutim, ukoliko prihvatimo ovakvu tvrdnju postavlja se nekoliko pitanja:
- Zato prije i poslije Porfirogenita nema vie spomena Ad Salinesa, niti naselja
iji naziv bi nastao transformacijom te rijei?
- Ukoliko prihvatimo konstataciju da na podruju dananje Tuzle jeste
Porfirogenitov Ad Salines, namee se pitanje gdje se nalazio ovaj znaajan
urbani centar koji bi u sebi trebao da povezuje, u najmanju ruku, kasnoantike i
ranosrednjovjekovne tragove ivota?
Prvi u nauci koji se ozbiljnije pozabavio navedenom problematikom jeste
jedan od najboljih poznavalaca balkanskog ranog srednjovjekovlja, srpski
historiar Relja Novakovi.
Traei odgovor na navedeni problem, Novakovi konstatuje: Mada
Salines od svih spomenutih gradova najsigurnije upuuje samo na jedno mesto
na poloaj dananje Tuzle, moda ne bi trebalo odbaciti pomisao da je taj naziv
mogao biti vezan u svoje vreme i za neko drugo mesto, za neko mesto koje se
danas zove Slatina koje, po Vuku, obino dobija naziv po tome to tu izvire ili piti
voda slana ili nakisela. Takvih Slatina ima vie i na podruju koje je ulazilo u
sastav Srbije IX i X veka.
6
Uostalom o brojnim mjestima koja bi prema korijenu
rijei ili svojim izvorima bili potencijalni Ad Salines pisao je . Basler za
podruje BiH i Milica Baum, za ire tuzlansko podruje.
7

Novakovi vrlo racionalno vri analizu teritorija koje su naseljavali Srbi u X
stoljeu te smatra da podruje Srbije u Porfirogenitovo doba treba traiti na liniji
koja se priblino pruala istono i zapadno od gornje Drine i izvornog dela reke
Bosne.
8
Sve govori da bismo te gradove morali prije svega traiti u upama

5
A. Handi, Tuzla, str. 16-17.
6
Relja Novakovi, Gde se nalazila Srbija od VII do XII veka, Istorijsko-geografsko razmatranje,
problemi i znanja, Istorijski institut u Beogradu, Beograd, 1981., (nadalje: R. Novakovi, n. dj.), n.
dj., str. 6667.
7
uro Basler, Najstariji podaci o slanim izvorima u Bosni i Hercegovini, Na kr, bilten speleolokog
drutva Bosanskohercegovaki kr, broj 10-11. Sarajevo 1981. godina, str. 206-208.; Milica
Baum, upa Soli, lanci i graa za kulturnu istoriju istone Bosne, broj I, Tuzla, 1957. (dalje: M.
Baum, upa Soli), str. 15-16.
8
Kao prvi u nizu postavljenih problemskih zadataka jeste injenica da se Tuzla (potencijalna Salines)
nalazi u dolini rijeke Spree. Samim time Srbija u navedenom obimu morala bi zahvatati slivove i
Drine i Bosne, odnosno barem njenih desnih pritoka. Ukoliko je navedena injenica tana, onda se
namee logian zakljuak zato Porfirogenit govorei o granicama Srbije sa Hrvatskom, spominje
samo Cetinu i Livno, a da se u odnosu na primorske oblasti nalazi samo prema planinskim
stranama, kad od tih planinskih strana do Save ima u vazdunoj liniji preko 200 kilometara, dok je
stvarno udaljenje mnogo vee. Ako bi neko pomislio da je Porfirogenit, spomenuvi planinske
strane, dao samo opti smjer, ne pomiljajui na neko posebno razgranienje, pa bi se taj smer
odnosio na celo podruje sve do Save, to bi jo vie zakomplikovalo ve ionako sloeno pitanje
georgafskog poloaja Srbije njegova vremena, jer u tom sluaju bismo idui i od Duklje preko
[17]

Dukljaninovog Podgorja, ukljuujui tu i Metohiju. to se tie materijalnih tragova
koji ukazuju na postojanje gradova i utvrenja na tom prvobitno srpsko/rakom
podruju, ima ih nekoliko desetina i moda bismo paljivim istraivanjem, uz
podrobno prouavanje toponima, hidronima i oronima, mogli utvrditi geografske
poloaje makar nekih od imenovanih gradova.
Dalje, Novakovi odbacujui Tuzlu kao mogue mjesto iz Porfirogenitovog
spomena on kao potencijalna mjesta nudi nekoliko mjesta sa toponimom slan, sol i
sl. koji se nalaze u podruju koje je neto blie prvotnoj Srbiji u IX i X stoljeu.
Ako bismo u istom Dukljaninovom Podgorju, u kojem smo traili i druge
Porfirogenitove gradove, potraili lokalitet sa imenom Slatina u elji da utvrdimo
da li u njihovoj blizini ima i nekih gradova ili starih naselja, onda bismo se najpre
zadrali u Dukljaninovoj upi Onogote. Nedaleko od Danilovgrada, s leve strane
Zete, nalazi se mesto Slatina i Slatinski potok. Na karti se neto jugozapadnije od
Slatine nalazi jedan Gradac, a neto jo junije jedan topografski znak za ruevinu.
U nekadanjoj upi Onogote ima jo Gradina i Zagraa, ali su dalje od Slatine i
Slatinskog potoka. Jednu Slatinu nalazimo na ve spomenutom terenu pored Drine,
izmeu Ustiprae i Gorada. Uz samu Slatinu nalazimo na karti lokalitet Zidine, a
oko 2 km severoistonije lokalitet Grad, dok se 4 km niz Drinu nalazi lokalitet
Kale. I severoistono od Foe postoji jedna Slatina, u blizini Slatinskog potoka,
koji se uleva u ehotinu kao njena desna pritoka, ali na karti ne nalazimo nikakve
druge zanimljive tragove. Slino je i sa Slanim mjestom juno od ajnia, kao i sa
Slatinom severno od ajnia, s tom razlikom to na 3 do 5 km zapadno od nje
nailazimo na jednu Gradinu, nedaleko od Janjinog potoka. Jedna Slatina postoji i
pored Kalunske reke (Tuhovo), ali na karti u njenoj blizini ne nalazimo nikakvih
drugih tragova starina. Da spomenemo jo i Slatinu ispod Ograenice, s desne
strane donje Tare, od koje se severozapadno, na udaljenju od oko 8 km nalazi
Gradski dol. Jo jednom, ako iz ve spomenutih razloga Salines ne vredi traiti na
poloaju dananje Tuzle, moda bismo mogli pokuati sa nekim od spomenutih
Slatina ili potrait jo neki lokalitet istog ili slinog imena, konstatuje Novakovi.

9
Dakle, kritikom analizom Porfirogenita, odnosno analizom velike udaljenosti
(95110 km zrane linije) izmeu prvobitne Srbije i Tuzle zakljuujemo da
spomenutih est nastanjenih gradova u pokrtenoj Srbiji, od cara Porfirogenita,
treba traiti istono od Pive, Tare, eotine, Lima i Gornje Drine, dakle tamo gdje
su, ustvari, tragovi tadanje srpske dravno-politike organizacije.
10

Pored ovih doista uvjerljivih Novakovievih istraivanja, kao kljuan
argument moemo uzeti da na irem dananjem tuzlanskom podruju nema
ostataka antike, kasnoantike i ranosrednjovjekovne arhiktekture. Napomenimo
injenicu da najznaajniji otkriveni lokaliteti sa znakovima antike kulture su:
Gradina u ureviku (ivinice); Gradina u Gornjim Petrovicima (Kalesija) i

planinskih strana imali pravo da doemo do Save ak izmeu Drine i Beograda. Ali na tako neto ne
bismo smeli ni pomisliti.( R. Novakovi, n. dj., str. 6667).
9
R. Novakovi, n. dj., str. 6070.
10
R. Novakovi, n. dj., str. 6070, 257, 298, 318.
[18]

Gradina Kosovaa Kusonje (Kalesija). Napomenimo da spomenute gradine sa
kalesijskog podruja kriju kontinuitet ivota iz prethistorije do antike, dok za
Gradinu u ureviku moemo konstatovati da ima kontinuitet stanita od antike ka
srednjem vijeku.
11
Dakle, taj podatak kod Porfirogenita jedini je argument o
ranosrednjovjekovnom spomenu ovog grada, za kritikog historiara doista vie
nego skromno.
Dosadanje stanovite nauke da su Bosna, kao i Soli, u X stoljeu
predstavljale sastavne dijelove Srbije, nastalo uglavnom na osnovu Jireekove
interpretacije Porfirogenita, prilino je uzdrmano novijim kritikim razmatranjima
tog istog izvora.
Danas se misli da je horion Bosone
12
i u to vrijeme postojala kao posebni teritorij i
da takav spomen kod Porfirogenita ostavlja pitanje veliine bosanskog teritorija
toga vremena sasvim otvorenim. S duge strane, njegovo spominjanje dva grada,
Katere i Desnika, u vezi sa Bosnom M. Hadijahi svojom novom kritikom
analizom Porfirogenitovih rijei j t xwron bswna zakljuuje da se radi
o akuzativnom obliku te da je u navedenom sluaju u pitanju smjer, tako da,
ustvari, za navedene gradove Porfirogenit kae da se oni nalaze prema Bosni, tj. u
pokrtenoj Srbiji.
13

Upravo iz navedenog razloga miljenje o Tuzli kao Salinesu moramo u
potpunosti odbaciti.
14

Ovakva stajalita potvruju izvori koji pokazuju stabilnost granice Bosne
na rijeci Drini. Prije svih, posluit emo se informacijama koje nam daje pop
Dukljanin u svom Ljetopisu. Naime, Dukljanin u svom Ljetopisu govori o
granicima Bosne od velike rijeke Drine u pravcu zapada sve do planine Pina
(Borove planine), dok se u hrvatskoj verziji spomenutog ljetopisa kae: poame
od gornje strane Drine, a jest na zahod suneni do gore Borave.
15

Dakle, prema Dukljaninu, Drina predstavlja vrlo jasnu granicu, kao to je,
uostalom, bila i stotinama godine prije i poslije toga.
Meutim, pored navedene potvrde, Dukljanin nam u jo jednom svom
opisu nudi odgovor na navedeno pitanje, da Porfirogenitov Salines nije identian sa
dananjom Tuzlom. Naime, u svom opisu kada govori o ratu ugarskog velikaa
Kia sa aslavom: Kao to znamo, pre nego to je doao do Drinske upanije, gde

11
Arheoloki leksikon Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1988., tom, 2, str. 104-107.
12
Porfirogenit teritorij Bosne oznaava rijeju horion, tj. demunitivnim oblikom rijei hora omeen
prostor (Muhamed Hadijahi, Povijest Bosne u IX i X stoljeu, BZK Preporod, Sarajevo, 2004.;
dalje: M. Hadijahi, n. dj., str. 85-86).
13
M. Hadijahi, n. dj., str. 85-86. Naime da je Porfirogenit elio da kae da su navedeni gradovi u
Bosni on bi se koristio lokativom (en, a ne akuzativnim oblikom ej) tako da bi navedena informacija
glasila n t xwron bswna (i u zemlji/ci/ Bosni).
14
R. Novakovi, n. dj. str. 6070; A. Handi, Tuzla, str. 18.
15
...a magno flumine Drina contra occidentalem plagam usque ad montem Pini, quam et Bosnam
vocavit... Ferdo ii, Letopis popa Dukljanina, SKA, BeogradZagreb, 1928.
(dalje: F. ii, Letopis popa Dukljanina), gl. IX (latinska redakcija), str. 307; hrvatska redakcija (gl. IX,
str. 399).
[19]

ga je ekao srpski vladar aslav, Ki je, kae Dukljanin, sa vojskom doao u
Bosnu i opustoio i opljakao istu provinciju.
16

Poto se u historiografiji ovaj dogaaj smatra istinitim, pretpostavljamo da
bi Ki, idui na jug, sigurno svratio da zauzme i opljaka i Salines, ali ako je
Salines bio naseljen grad u pokrtenoj Srbiji zato Dukljanin nije rekao da je Ki
opustoio i opljakao taj dio Srbije? Moda e neko rei da Dukljanin i Bosnu i
Raku naziva Surbijom (Srbijom), pri emu Bosnu stavlja izmeu Drine i Borove
planine, pa da je spomenom Bosne mislio, ustvari, na dio Surbije.
17

Takvo objanjenje ne bi rjeavalo pitanje poloaja i pripadnosti Salinesa,
jer nam Porfirogenit prikazuje Bosnu mnogo manjeg obima, mada se nama ini da
bi poloaj dananje Tuzle vie odgovarao i takvoj Bosni nego nekoj tadanjoj
Srbiji, pa zvala se ona Surbija ili nekako drugaije.
18

Nastavak potvrda o Drini kao granici izmeu Bosne i Srbije jeste i
bizantijski hroniar Ivan Kinam. On nam daje jasne podatke o Drini kao granici i
samostalnom politikom organizovanju na podruju Borieve Bosne.
19

Dakle, oblast Soli je jo od vremena prvog nama poznatog bosanskog bana
Boria, tj. od 1154. godine, bila u sastavu Bosanske banovine, pa e, i pored svih
peripetija, ostati kao trajan posjed bosanske drave.
20


OBLAST - ZEMLJA SOLI

Na junom dijelu nekadanje rimske provincije Panonije, a koji pripada
dananjoj Bosni i Hercegovini, ve u ranom srednjem vijeku nastala je zemlja
Usora. Ona je od samog nastanka bila sastavni dio bosanske srednjovjekovne
drave, te je konstantno, kroz srednji vijek, najee bila u toj zajednici.
Upravo se na prostoru Usore od druge decenije XII stoljea dogaa
izraena feudalizacija, koja je za posljedicu imala daljnju regionalizaciju (podjelu)
Usore. U osnovi, ta podjela je u duem vremenskom periodu za posljedicu imala
prerastanje manjih organizacionih jedinica u vee. Tako su ranosrednjovjekovne
upe prerasle u oblasti, a kasnije i u zemlje.
Posljedica toga je da je njen teritorij u ve spomenutoj drugoj deceniji XII
stoljea podijeljen na dvije usorske zemlje Usoru i Soli, a proces stvaranja tree
zemlje, Podrinja, trajao je jo neto vie od jednog stoljea, tako da u estoj
deceniji XIV stoljea imamo i nastanak ove zemlje, koja je proizala kao posljedica

16
F. ii, Letopis popa Dukljanina, 316-317; R. Novakovi, n. dj., str. 6667.
17
R. Novakovi, n. dj., str. 6667.
18
R. Novakovi, n. dj., str. 66 67.
19
Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, str. 27-28.
20
uro Basler, upa i grad Soli u srednjem vijeku, 100 godina Fabrike soli Tuzla, Muzej istone Bosne
Fabrika soli Tuzla, Tuzla, 1985. (dalje: . Basler, upa i grad Soli), str. 17-20.
[20]

ojaane uloge vlastele iz oblasti Trebotia. Vjerovatno je to uinjeno nautrb
zemlje Soli.
21

Do prvog spomena Usore i Soli u historijskim izvorima dolo je 1225.
godine, u pismima pape Honorija III kalokom nadbiskupu Ugrinu. U prvom
pismu je papa zahvalio ugarskom prelatu na njegovoj rijeenosti da uniti heretike
de Bosna, Soy, et Wossora dok je drugim pismom potvrdio odluku kralja Andrije
II da kalokom nadbiskupu preda terras quasdam, videlicet Bosnam, Soy et
Wossora, da bi ih oistio od heretika.
22

Porijeklo naziva zemlje, upe i grada Soli u etimolokom smislu je
jednostavno objasniti, jer taj naziv potie od glavnog mineralnog bogatstva na
ovom podruju, tj. od soli. Ponovimo injenicu da prvi pomen Soli (Soy) datira iz
1225. g. (pisma pape Honorija III).
23

U pisanim dokumentima sam naziv Soli je zapisan na vie naina u
histrijskim izvorima: Soy (1225), Sou (1244)
24
, So (1272)
25
, Soli Zoli (1322)
26
.
Meutim, neosporno je postojanje Soli kao administrativne jedinice u
srednjovjekovnoj Bosni koja se u poveljama bosanskih vladara najee spominje
uz Usoru kojoj je, ustvari, i pripadala, odnosno bila jedna od tri oblasti ove bosanke
zemlje.
U historiografiji je veoma razvijeno miljenje gdje se nalazio sredinji grad
oblasti Soli u srednjem vijeku. Na nekadanje utvrenje danas podsjeaju dva
lokaliteta u podruju slanih izvora koja se nazivaju grad. U dananjoj Gornjoj
Tuzli, brdo Grad se die iznad samog mjesta, na kojem nisu utvreni nikakvi antikni
ostaci. U blioj okolini Donje Tuzle, 3 km sjeveroistono, iznad lijeve obale potoka
Soline, a na podruju istoimenog sela, uzdie se takozvani Gradovrh. Tu su,
meutim, utvreni ostaci neke utvrde. V. uri je 1908. godine konstatovao
ostatke zidova koji su zatvarali prostor u promjeru od oko 50 metara. V. uri ih ne
naziva Gradovrh, nego Gradina od Solina. On, meutim, ne kae da je to rimska
graevina, nego pretpostavlja da je prije prahistorijska utvrda na kojoj su se
kasnije, na temelju naenih fragmenata rimske opeke, mogli naseliti Rimljani. Dakle,
konkretnu lokaciju srednjovjekovnog grada u nauci je sasvim utemljeno dokazao

21
Edin Mutapi, Mjesto i uloga zemlje Usore u dravno-pravnoj tradiciji srednjovjekovne Bosne,
Pregled, asopis za drutvena pitanja, broj 2., godina 2009., Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo, 2009.,
str. 136-144. (dalje: E. Mutapi, Mjesto i uloga zemlje Usore).
22
Tade Smiiklas, Diplomatiki zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Jugoslavenska
akademija znanosti i umjetnosti, svezak I-XVIII, Zagreb, 1904-1990. (dalje: T. Smiiklas, CD), III,
str. 242-244; Jelena Mrgi, upe i naselja zemlje Usore, JI, br. 1-2., Beograd, 2000. (dalje: Jelena
Mrgi, Usora), str. 29.
23
T. Smiiklas, CD, III, str. 242-244; Jelena Mrgi, Usora, str. 29.
24
T. Smiiklas, CD, IV, 236-240.
25
Eusebio Fermendin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum
regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Zagrabiae 1892. (dalje: Fermendin, Acta Bosnae, str. 15.
26
Tha l l c z y , Ludwig Von, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Mnchen
und Leipzig 1914. dalje; Thalloczy, Studien), 7-10.
[21]

Adem Handi koji srednjovjekovni (Drveni Grad - Aa hisar) smjeta u
neposredan gradski centar (Stara i Atik Mahala).
27

to se tie pisanih tragova o naseljima u okviru upa Donje i Gornje Soli,
ona su ostala sasvim nepoznata sve do dolaska osmanske vlasti. Jedini konkretan
podatak o jednom naselju u tom podruju jeste spomen mjesta Sol u Dubrovakom
arhivu, a datiran 1412. godine. Odnosi se, svakako, na varoicu Donje Soli koju su
Osmanlije zatekli kao najznaajnije naselje na podruju spomenutih dviju upa.
Naime, u dubrovakim knjigama evidentirana je alba Dubrovanina Bogoslava
Boljojevia, od 6. februara 1412., kojem je u mjesecu novembru (1411) u Usori, u
mjestu Sol, bila oteta roba u vrijednosti od 16 perpera.
28



FEUDALIZACIJA USORE I SOLI

Upravo historiografija, optereena navedenim miljenjem o ranijem
nastanku zemlje Soli, nije bila u stanju da sagleda razvoj unutranjo-politikog
organiziranja navedenog prostora. Prihvativi navedeno miljenje, nauka je razvila
teoriju o ranoj politiko-geografskoj cjelini zemlje Soli, koja je pod nerazrijeenim
okolnostima progutana od Usore. Dakle, tim je nauka u nemogunosti da primijeti
da je spomenuta oblast nastala prvenstveno kao rezultat unutranje organizacije
jedne prirodno-geografske cjeline, koja se u kasnoantikom periodu nazivala
Panonijom, obuhvatajui njen juni dio do rijeke Save, razvijajui se u posebnu
teritorijalno-politiku organizaciju pod nazivom Usora.
29

Historiografija je u dosadanjem periodu nastanak odreenih bosanskih
zemalja posmatrala iskljuivo kao odreene integracione faktore. Meutim, ona je
izbjegla da se osloni na najkonkretniji izvor za rani srednji vijek kada je u pitanju
navedena injenica, a to je Ljetopis popa Dukljanina, odnosno u njemu prikazana
podjela Zahumlja.
30

Navedena injenica nas neupitno upuuje na zakljuak da u periodu
nastajanja prvih drava na junoslavenskim podrujima imamo obrnute, odnosno
dezintegracione faktore, odnosno injenice da se usljed podjele nasljedstva i sl.
odreena teritorija dijeli. Miljenja sam da se upravo jedan takav proces odigrao i u
prvoj polovini XIII stoljea, odnosno da se s vremenom od matice Bosne otcijepila
Usora sa Soli kao jedinstven prostor. Pri tome je novonastala zemlja Soli dobila
izraeniji stepen individualiteta, omoguivi plemstvu iz navedenih krajeva da u
potpunosti uestvuju na najvioj razini u politikom ivotu srednjovjekovne Bosne.

27
A. Handi, Tuzla, str. 19.; 167-168.
28
A. Handi, Tuzla, str. 24-26; Jelena Mrgi, Usora, str. 28; Bogoslavus Bogloyevich se alio protiv
Ogream Glubnich dicens quod dictus Ogrea koji mu je u mjesecu novembru per um accepit sibi in
mercanciis ad valorem perperi sedecim in Usora ad locum Sal (= Salis).
29
E. Mutapi, Mjesto i uloga zemlje Usore, 133-147.
30
F. ii, Letopis popa Dukljanina, str. 394-395; 399.
[22]

Meutim, zemlja Soli je u kasnijem vremenu ostala, kao i zemlja
Treboti (Podrinje), odnosno zemlja Usora, u odreenom viem obliku
zajednikog organiziranja, za koji emo upotrebljavati naziv Usorsko vojvodstvo.
No, vratimo se ve spomenutom prvom pomenu Usore i Soli u historijskim
izvorima iz 1225. godine. Naime, u pismima pape Honorija III katolikom
nadbiskupu Ugrinu, u prvom pismu papa je zahvalio ugarskom prelatu na njegovoj
rijeenosti da uniti heretike de Bosna, Soy, et Wossora, dok je drugim pismom
potvrdio odluku kralja Andrije II da kalokom nadbiskupu preda terras quasdam,
videlicet Bosnam, Soy et Wossora, da bi ih oistio od heretika.
31
Nesumnjivo je da su Usora i Soli bile vee teritorijalne jedinice od upa,
budui da se navode, pored Bosne, koja je bila zemlja i banat, a osim toga, ovaj
papski izvor eksplicitno naziva Bosnu, Soli i Usoru zemljama.
32

Navedeni dokumenti nam takoer govore o jedinstvu teritorija, odnosno
njihovoj zaraenosti heretikim vjerovanjem.
33

Meutim, u navedenom pismu, ustvari, dolazi do konane predaje vjerskih
pitanja u Bosni pod ugarski nadzor, odnosno, u ovom konkretnom sluaju pod
nadzor kalokog nadbiskupa Ugrina.
34

Dakle, pri gotovo svakom kasnijem spomenu Soli u historijskim izvorima
dolazi do vezanog pojavljivanja i Usore, dok obrnutih situacija ima mnogo vie,
odnosno samostalnog spominjanja termina Usora.
Pratei historijske izvore moemo u potpunosti opovrgnuti ono to je
dosadanja historiografija pokazivala kada je u pitanju odnos Usore i Soli, odnosno
da je Usora u etrnaestom stoljeu u sebi apsorbovala i zemlju Sol. Naime, kao
to smo ve konstatovali, proces koji se odvijao bio je suprotan tome. Jo od ranog
srednjeg vijeka, na sjeveru Bosne se javlja zemlja Usora koja se od zemlje Bosne
razdvajala starom granicom pokrajina Panonije i Dalmacije.
Naime, sjeverno i juno od navedene granice, koja je u prolosti razdvajala
dvije rimske provincije Panoniju i Dalmaciju, jo u vrijeme avarske prevlasti nad
ovim prostorima naselila je brojna avarsko-slavenska masa (u kojoj su, svakako,
Slaveni dominantni u brojnosti), tako da je usljed kasnije podjele izmeu
doseljenika dolo do posezanja na onu granicu koja je imala svoj historijski i
prirodno-geografski aspekt.
Uostalom i Porfirogenit spominje neovisnu Sklaviniju, koja ubuhvata
prostor Dalmacije i Panonije.
Meutim, neto kasnije e doi do izdvajanja i Donjeg Podrinja, odnosno
Trebotia kao zasebne oblasti. Samim time namee se potreba da razgraniimo
Usoru od Soli, ali kao oblasti koje zajedno sa Trebotiem, koji se u izvorima javlja
neto kasnije, ine zemlju Usoru (Usorsko vojvodstvo).

31
T. Smiiklas, CD, III, str. 242-244.
32
Jelena Mrgi, Usora, str. 29.
33
T. Smiiklas, CD, III, str. 242-244.
34
T. Smiiklas, CD, III, str. 242-244.;
[23]

Nastanak oblasti Soli u Bosni, odnosno Usori, duboko je vezan za slabljenje
centralne vlasti usljed pojaanih tenji regionalnih monika za veom
individualnou. Upravo kroz tu borbu namee se i trea strana, odnosno moni
sjeverni susjed Ugarska koja, koristei onu narodnu zavadi pa vladaj, vjerovatno
u navedenom periodu obeava odreene privilegije za pridobijanje na svoju stranu
tih regionalnih nezadovoljnika. Rezultat toga su ustupci koje ine i bosanski banovi
prema tim izraenijim lokalnim monicima, tako da kao rezultat te borbe dolazi do
pojaane regionalizacije u kojoj se izdvajaju oblasti, meu kojima i Usora.
Proces decentralizacije u Bosni je prisutan ve od prvog spomena bana Mateja
Ninoslava u historijskim izvorima, 1233. godine. Tom prilikom on se u prepisci,
upuenoj papi Grguru IX, ali da je stavljen u gori poloaj nego njegovi heretiki
prethodnici.
35
Oni su, naime, po banovom tvrenju, po starom obiaju, davali i
oduzimali upe i sela po svome nahoenju, a sada oni koji dre ove zemlje i sela
naruavaju obiaj i zadravaju zemlje protiv volje banova.
Zbog toga se ban obratio papi Grguru IX molbom za pomo, a papa je zatraio
od ugarskog hercega Kolomana da obezbijedi potovanje obiaja potvrenog od
najstarijih vremena.
36
Poto pozivanje na stara prava u ovo doba predstavlja ope
mjesto iza kojeg se zaklanjaju svi zahtjevi, iz banove albe ne moemo zakljuiti
ko je, ustvari, izazvao ovaj spor, ali vijest, u svakom sluaju, svedoi o
zategnutosti u odnosima izmeu bana i onih koji se u bosanskim poveljama iz ovih
godina nazivaju boljari.
Neosporno je da se ban Matej Ninoslav naao u jednoj situaciji izbora izmeu
suradnje sa domaim feudalnim velikaima, upravnicima ostalih bosanskih
zemalja, ili da se vezuje za katoliku i ugarsku akciju u Bosni. Naavi se u takvoj
situaciji, uz jasno saznanje da ugarsko mijeanje ima za cilj da ovu zemlju sasvim
neposredno svede u poloaj ugarske krunske zemlje, odluuje da se postavi na
stranu bosanskih snaga.
37

Rezultat toga je, svakako, odreeno poputanje prema vlasteli (boljarima).
Ustvari, u Bosni, odnosno Usori, ne odigrava se nita to nije specifikum tadanjih
opeevropskih dogaanja. Naime, poznato je da navedeno vrijeme obiljeava borba
plemstva za staleke privilegije koje su prisutne diljem Evrope. U Engleskoj, kao
rezultat toga nastaje Velika povelja sloboda, a u susjedstvu, u Ugarskoj, Zlatna
bula Andrije II, o kojoj je ve bilo rijei.
Poznata je rascjepkanost feudalnih posjeda u itavom srednjem vijeku. To
je, upravo, glavna oznaka razvitka tadanjeg drutva, nastalog na osnovi klasne
borbe i podvojenosti i raznih interesa pojedinih niih i viih feudalaca. Ako
spomenutu situaciju imamo u vidu, nee biti nimalo zagonetno to je
srednjovjekovna teritorija Bosne bila sad mala, sad velika. To je, sigurno, ovisilo

35
T. Smiiklas, CD, III, str. 388-389.
36
T. Smiiklas, CD, III, str.389.
37
irkovi, Sima, Istorija srednjovjekovne bosanske drave, Srpska knji. zadruga, Beograd, 1964. (S.
irkovi, Istorija), str. 62-63.
[24]

o snazi unutarnjih, domaih feudalaca i slabosti centralne vlasti: kneza, bana, kralja
i feudalaca, mjesnih gospodara (upana, katelana).
Nema nikakve sumnje da je i slabost susjednih drava, koje su esto
pretendovale na prisvajanje Bosne, od Ugara do susjednih domaih feudalaca iz
raznih pokrajina i raznih naziva, igrala znaajnu ulogu. Ta pojava za to doba nije
nimalo udna ni rijetka, jer su interesi feudalaca u prvom redu bili motorna snaga,
bez obzira na meusobne rodbinske veze, blie i daljnje. Treba da znamo da je u
srednjem vijeku u Bosni rijetkost nai vieg feudalca ili vladara raznih naslova koji
nisu bili povezani uim ili daljnjim rodbinskim vezama s drugim feudalcima u
zemlji ili izvan vlastite drave.
38

Kasnije je Ninoslav sam, u pratnji svojih boljara, putovao u Dubrovnik da
bi dovrio pregovore i potpisao ugovor. Prvi put u sklapanju meudravnog
ugovora bosanski vladar nastupa sa svojim boljarima vlastelom, koji zajedno s
njim predstavljaju dravu i polau zakletvu na utanaeni ugovor. Ovakva forma
ugovaranja ponavljala se esto u kasnijim stoljeima i sasvim je odgovarala sutini
organizacije bosanske srednjovjekovne drave.
39

Svakako da navedena injenica nije samo forma, jer, kao to smo
konstatovali, u dezintegracionim procesima koji se odigravaju u vrijeme ovog
bosanskog bana dolazi do jaanja regionalnih organizacionih formi, tako da u
novonastalim okolnostima Matej Ninoslav potpisuje ugovor zajedno sa svojim
boljarima. Samim time, jo u ovom ranom periodu bosanskog srednjovjekovlja
imamo savez izmeu vladara i vlastele. Postavlja se jasno pitanje ko je ta vlastela.
Svakako da ta vlastela, to se jasnije moe vidjeti iz kasnijih bosanskih povelja,
predstavlja pojedine bosanske zemlje, koje su prema vani objedinjene pod
Ninoslavovim patronatom, kao velikog bosanskog bana.
U novije vrijeme postavlja se teorija o tzv. udionim vladarima u Bosni. U
tom sluaju prva udiona zemlja bila je, svakako, Usora. Prema navedenim
miljenjima, poto u historiji srednjovjekovne Bosne ne postoje svjedoanstva o
maloljetnim vladarima, moe se sa dosta velikom sigurnou pretpostaviti da se
nije uvrstio princip primogeniture pri nasljeivanju vlasti. Prema tome, moe se
zakljui da je Matej Ninoslav, kao bliski roak bana Stjepana, preuzeo bansku
vlast, dok je Sibislavu (sinu bana Stjepana) dao jedan dio svoje drave u
vladanije.
Poto se iz najstarijeg spomena Usore (1225) vidi da joj je pridavan vii
rang od upe, odnosno rang zemlje, onda se s pravom moe govoriti o Usori kao
udjeonoj zemlji.
40
Dakle, u vrijeme bana Mateja Ninoslava, zemlja Usora je bila i
udjeona kneevina pod upravom kneza Sibislava (oko 1236. oko 1245.).
41


38
Marko Vego, Postanak srednjovjekovne bosanske drave, Svjetlost, Sarajevo, 1982. (dalje: M. Vego,
Postanak, str. 11).
39
Anto Babi, Diplomatska sluba u srednjovjekovnoj Bosni, Nauno drutvo NR BiH, Radovi,
knjiga XIII, Odjeljenje istorijsko-filolokih nauka, Knjiga 5, Sarajevo 1960., str. 13.
40
J. Mrgi, Usora, str. 29.
41
Jelena Mrgi, Donji Kraji krajina srednjovekovne Bosne, Beograd, 2002., str. 36.
[25]

S obzirom na to da je itava vladavina bana Matije Ninoslava (oko 1233.
oko 1250.) protekla u ratnim sukobima s ugarskim vladarima, moe se rei da nisu
postojali uslovi za teritorijalno proirenje bosanske drave, tako da se s pravom
uzima da je ona zauzimala priblino istu teritoriju u vrijeme bana Kulina i bana
Ninoslava.
Prostor na sjeveru od zemlje Bosne Usora i Soli, bio je organiziran u
posebne zemlje najkasnije do 1225. godine.
42

Podruje Soli nalazilo se u sastavu Usore, ali i srednjovjekovne bosanske
drave jo od ranog srednjeg vijeka i dijelilo je njenu sudbinu.
Naalost, srednjovjekovni izvori ne daju nam podatke o prostornom
obuhvatu i administrativnom ureenju podruja Soli. Isto tako, u blioj ili daljoj
okolici dananje Tuzle nije pronaen nijedan steak koji bi nam mogao, usljed ve
spomenutog nedostatka pisanih izvora, pomoi u pokuaju navedene
rekonstrukcije.
Isto tako, nepoznata su i naselja u okviru upa Donje i Gornje Soli do
dolaska osmanlijske vlasti. Jedini konkretan podatak o jednom naselju u tom
podruju jeste ranije konstatovani spomen mjesta Sol, pronaen u Dubrovakom
arhivu, a datiran 1412. godine. Odnosi se, svakako, na varoicu Donje Soli koju su
Osmanlije, kako emo vidjeti, zatekli kao najznaajnije naselje na podruju
spomenutih dviju upa (Gornje i Donje Soli).
43
Iz samog tog spomena ne moe se
nita razabrati o veliini i znaaju mjesta Sol.
Ipak, spominjanje tog imena samo jednom, u vrijeme kada o drugim
gradovima i trgovima u Bosni, a naroito u bosanskom rudarskom Podrinju
nalazimo mnoge podatke o poslovima i kretanju dubrovakih poslovnih ljudi, ne
govori ni o kakvom privrednom znaaju samog mjesta. Svakako je u to vrijeme
predstavljalo mali trg gdje je ponekad dolazio i prolazio i pokoji dubrovaki
trgovac, to svjedoi gornji sluaj otete robe.
44



MONOPOL NA EKSPLOATACIJU SOLI

Jedna od najstarijih privrednih uredaba u Bosni srednjega vijeka bio je
monopol soli.
45
ini nam se sasvim opravdanim razmiljanje koje je u nauci
ponudio dr. uro Basler, a vezano za navedeni monopol.
Taj monopol je ovdje bio posebno vaan, prije svega zbog razvijenog
stoarstva. Drali su ga Dubrovani, koji su jo od 1189. godine imali sa Bosnom
sklopljen privredni ugovor.

42
Jelena Mrgi, Usora, str. 29.
43
A. Handi, Tuzla, str. 24-26; Desanka KojiKovaevi, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske
drave, Veselin Maslea, Sarajevo, 1978., str. 84.
44
A. Handi, Tuzla, str. 24-26.
45
iro Truhelka, Neto o bosanskim solanama, GZM, broj XII, Sarajevo, 1900. (dalje: . Truhelka,
Neto o bosanskim solanama, str. 577).
[26]

Naime, ban Kulin je, u nastojanjima da se rijei svojevrsne izolacije,
pokuao da svog ekonomskog partnera nae u Dubrovniku. Upravo

Kulinov
ugovor od 29. augusta 1189. godine izgleda da je ostavio dosta uticaja na prilike u
tuzlanskom kraju, odnosno njegovom privrednom ivotu vezanom za ekspolataciju
soli.
Bosna je morala rtvovati vlastitu proizvodnju soli u dolini Jale viim
politikim interesima, a to se onda nuno odrazilo na prilike u ovoj oblasti.
46
Da je
tako, najbolji pokazatelj je opadanje politikog utjecaja plemstva iz navedenog
podruja, koji se najbolje moe vidjeti tokom druge polovine XIV stoljea, a o
emu e biti vie rijei. Njena prvobitna vanost za Bosnu kao cjelinu uvee ime
ove oblati i u bosansku vladarsku titulu u XIV i XV stoljeu jo samo kao uspome-
nu na davno prole dane.
47
Tako u srednjem vijeku u Tuzli ne postoji
eksploatacija soli, kako to ree . Truhelka, kao da usahnue ...slana vrela, ili je
narod na njih zaboravio.
48
Ovakav postupak vladara moemo razumjeti jedino iz
injenice da su Dubrovani zakupninu za monopol soli u odreenim krajevima
plaali s 50% ista prihoda, to se moe vidjeti iz jednog ugovora kojeg su 1253.
godine Dubrovani sklapali sa bugarskim carem Mihajlom Asjenom.
49



SVJEDOCI OD SOLI

Ve smo konstatovali da se Soli, kao bosanski teritorij, prvi put spominju
1225. godine, kada je navedeno podruje dodijeljeno pod patronat kalokom
nadbiskupu Ugrinu. Dakako, samo formalno, jer se ovaj kraj tada nalazio u rukama
bosanskog vladara.
Soli se ponovno spominju 1244. godine u darovnici (koja se u novijoj
historiografiji osporava kao falsifikat) kralja Bele IV, po kojoj je bosanskom
biskupu Ponsi priznata desetina u Usori, Solima, Donjim krajima (Alfeld), i drugim
upama, kao to obiavaju imati ostale crkve u Ugarskoj.
Ovako stvoreno stanje nije se, ipak, moglo odrati. Ve 1247. godine Ponsa
seli u akovo, a time, praktino, naputa Bosnu, a Soli se nalaze svakako izvan
dohvata biskupske desetine.
50

O politikom statusu Soli, objedinjeno sa Usorom u drugoj polovini XII i
poetkom XIII stoljea, ve je bilo rijei. Prema pisanim izvorima, ini se da
najvei utjecaj vlastela iz Soli ima u vrijeme vladavine Stjepana II Kotromania,
jer upravo u to vrijeme oni se konstantno pojavljuju u poveljama ovog vladara kao
svjedoci od Soli, ili Usore, to se najbolje moe vidjeti iz sljedeeg tabelarnog
prikaza:



46
uro Basler, upa i grad Soli u srednjem vijeku, str. 17-20. O znaaju monopola i trgovine solju
vidjeti: M. Baum, upa Soli, str. 28-32.
47
uro Basler, upa i grad Soli u srednjem vijeku, str. 17-20.
48
. Truhelka, Neto o bosanskim solanama, 576.
49
. Truhelka, Neto o bosanskim solanama, str. 576-577; M. Baum, upa Soli, str. 29-30.
50
uro Basler, upa i grad Soli u srednjem vijeku, str. 17-20.
[27]

Godi-
na
Svjedoci od Svjedoci od zemlje" Soli Izvor

1322.

et ooI
utovA |uoo{A I , |otIeA
~cAvIkA qotA I , |otIeA
Thalloczy,
Studien, 7-8.
1329.
I (et) ooI utovA |uoo{A I o |otIeA
[28]

moe najbolje vidjeti iz sljedeeg tabelarnog pregleda, koji govori o njihovom
pojavljivanju u politikom ivotu Bosne i Usore:

Godi
na
Svedoci od Svedoci od zemlje Soli Izvor
136
6
etA uoo
c
ko,vo_A otAtoc cAIvIA
.urmin, Hrvat.
spomenici I, 83-84.

136
7

et uooc
ko,vo_A otAtoc I , |otIeA;
utovA tou~cvA I , |otIeA;
Thalloczy, Studien, 25-
27.
Tabela br.2. Vlastela iz Soli u poveljama bosanskog bana Tvrtka I

Dakle, privremen politiki oporavak solske vlastele imamo u dvije povelje
iz 1366. i 1367. godine. U prvoj povelji koja se odnosi na darovnicu iz
(Pod)Prozora (u Rami) od 11. augusta 1366. godine Vukcu Hrvatiniu spominje se
samo Stjepoe elini, i to kao kaznac.
Ako to posmatramo u kontekstu vremena, onda, jednostavno, moemo
zakljuiti da je njihov privremeni povratak na politiku scenu Usore i
srednjovjekovne Bosne prije svega izraz zahvalnosti bana Tvrtka za vjernost koju
su oni pruili u doba privremenog preuzimanja vlasti od strane njegovog brata
Vuka.
Rezultat toga jeste povratak solske vlastele meu svjedocima od Usore. U
prvoj povelji iz 1366, kaznac Stjepoe se pojavljuje iza usorskog vojvode Tvrtka
(Ivahnia)
53
, dok u drugoj, iz naredne, 1367. godine, upravo kaznac Stjepoe, od
ranije poznat (1346, 1351) kao Stipoe elnik (elini) nalazi se na prvom mjestu
meu svjedocima od Usore. Druga osoba koja se spominje u navedenoj povelji
jeste upan Poruen, od ranije poznat kao Poruen Pribislavi.
54

Meutim, u narednom vremenu dolazi do ekspanzije bosanske drave, koja
e dostii svoj teritorijalni vrhunac, a njen vladar Tvrtko postati prvim bosanskim
kraljem.
Upravo te okolnosti su uvjetovale da sa politike scene postepeno nestaje
solske vlastele. S druge strane, o pripadnicima nieg feudalnog sloja, iji se tragovi
uvaju na stecima, vie rijei e biti u narednom dijelu ovog rada, kada budemo
govorili o upnoj organizaciji oblasti Soli.





53
U navedenoj povelji pojavljuju se samo trojica svjedoka od Usore. Trei je tepija Sladoje Divoevi
(. urmin, Hrvatski spomenici I, 83-84)
54
U ovoj povelji broj svjedoka od Usore je dosta vei, tako da se pored gore navedenih spominju jo:
Vojvoda Tvrtko s bratijom, knez Tihin s bratijom, knez Jure Dobroslavi s bratijom i Tvrtko
ekanovi s bratijom (Thalloczy, Studien, 25-27)
[29]

ADMINISTRATIVNO-TERITORIJALNO
USTROJSTVO ZEMLJE SOLI

Upravo usljed navedenog Soli treba posmatrati u dva konteksta. Najprije,
kao ranosrednjovjekovnu upu, koja je s vremenom svoj status unutar Usore
transformisala u oblast (odnosno zemlju). U tim novonastalim okolnostima nastaje
nova podjela na kasnosrednjovjekovne upe, koje su kao takve transformisane u
osmanski administrativno-organizacioni sistem u statusu nahija.
Svakako da se kao najtei problem identificira pokuaj rekonstrukcije
unutranje strukture navedene oblasti. Naime, ve smo konstatovali da nam
srednjovjekovni (predosmanski) izvori ne daju ni najmanju mogunost da izvrimo
rekonstrukciju teritorijalnog obuhvata oblasti Soli, za koju na osnovu historijskih
izvora moemo konstatovati da je neminovno postojala u periodu od 1225. godine,
pa sve do pada srednjovjekovne bosanske drave 1463. godine. Dakle, u
historijskim izvorima sasvim pouzdan kontinuitet trajanja od oko 250. godine, a
koji je, zasigurno, veoma dui.
Upravo iz navedenih razloga s pravom prihvatamo miljenje da granice
oblasti Soli nisu nikada precizirane, a u nauci je vrlo malo bilo i pokuaja sa tom
namjerom.
55

U pogledu razgraniavanja, nameu nam se dva mogua rjeenja.
Prvo, da je prostor Soli obuhvatao podruje kasnijih upa nahija (Gornje i
Donje Soli, Gostilje, Drameina, Spree, Smolue i Sokola. Naime, na ovakav
zakljuak nas navode dva razloga: 1) Naziv upe (nahije) Visori, koja je prisutna i
u epigrafskim natpisima iz srednjeg vijeka, a koji je kao periferan naziv za Usoru
sauvan u neto izmijenjenom obliku. Ve je P. Aneli konstatovao da arhaina
forma imena daje mogunost da se i sam razvitak imena Usora cjelovitije sagleda.
Sa druge strane, naziv ove organizacione jedinice iji tragovi se i danas uvaju u
nazivu sela Visori, upuuju nas na injenicu da se upravo ovdje, na granici zemlje
Soli i Usore, ouvao trag o tom nekadanjem razgranienju izmeu dvije navedene
oblasti, odnosno zemlje.
56
Moda bi o tom razgranienju mogli posvjedoiti i
nazivi za dvije susjedne upe: Zavr i K(o)raj.
2) Grad Srebrenik u historijskim izvorima se spominje 1333. godine. Za
njega nema spomena da se nalazi u Soli, ali ima da je u Usori. Ipak, to nije
dovoljan argument, jer smo ve konstatovali da je oblast Soli ulazila u sastav
Usore, pa samim time Srebenik bi mogao biti istovremeno i u Usori i u njenoj
oblasti Soli. Meutim, u nauci su izneseni vrlo uvjerljivi dokazi da je porodica
Tihoradia, pored ostalog, gospodarila i Srebrenikom. Poto se u poveljama

55
Ovom prilikom istiemo sljedee radove: M. Baum, upa Soli; A. Handi, Tuzla, . Basler, upa i
grad Soli; Pavao Aneli, O usorskim vojvodama i politikom statusu Usore u srednjem vijeku,
Prilozi instituta za istoriju u Sarajevu, Broj XIII, Sarajevo 1977. (dalje: P. Aneli, O usorskim
vojvodama); Isti, Postojbina i rod Divoa Tihoradia, Slovo, asopis staroslavenskog instituta, br. 25-
26, Zagreb 1976. (dalje: P. Aneli, Postojbina i rod Divoa Tihoradia)
56
P. Aneli, O usorskim vojvodama, str.19.
[30]

bosanskog bana Stjepana II Kotromania vri razgranienje izmeu svjedoka iz
Usore od svjedoka od Soli, a Tihoradii se uvijek spominju u Usori, onda bi bio
sasvim argumentovan zakljuak da se Srebrenik nalazio i u oblasti Usore i u zemlji
Usori, i to na njenoj jugoistonoj periferiji, prema oblasti Soli.
57

U nauci se ve formiralo miljenje da se solska zemlja ili oblast u ranom
feudalizmu dijelila na vie upa. Staro ime Sol sauvalo se samo u imenu Tuzle, a
za itavu cjelinu sliv Spree odrao se na neki nain naziv Sprea.
58
Sudei po
kasnijoj situaciji, u znaajniji politiki centar razvio se jedino grad Soko. Danas, u
narodnom poimanju, postoji Gornja, Srednja i Donja Sprea. Pod pretpostavkom
da je porjeje Spree sainjavalo staru oblast ili zemlju Sol, onda bi,
najvjerovatnije, ranofeudalna upska organizacija u ovoj oblasti izgledala ovako:
a) upa Gornja Sprea (?) obuhvaala bi gornji sliv Spree i ukljuivala
teritorije kasnijih nahija: Spree, Gostilja i Drameina;
b) druga upa bi se prostirala u slivu rjeice Jale (Soli) i odgovarajueg dijela
srednje Spree, te odgovarala upi Sol(i) i osmanlijskim nahijama Donja i Gornja
Tuzla.
c) trea bi upa (Donja Sprea?) zauzimala porjeje Donje Spree, koje
odgovaraju osmanlijske nahije Soko, odnosno Graanica i Smolua.
59
U pogledu
navedene organizacije, svakako da postoji i niz drugaijih razmiljanja koja su jo
manje utemeljena pa ne bismo ih isticali ovom prilikom.
60

Drugo, koje je uspostavljeno u nauci bez nekakvog detaljnijeg obrazloenja
prije vie od pola stoljea u Napretkovoj Poviesti. Prema navedenom miljenju,
Soli se prostiru sjeverno od prave Bosne, u dananjoj sjeveroistonoj Bosni,
izmeu Save i Drine, a poglavito oko planine Majevice i gornjega toka rijeke
Spree, koja kod Doboja ulazi u Bosnu; dakle na prostoru, gdje se danas nalaze
gradovi Tuzla (turski tuz znai sol), Bijeljina i Zvornik.
61
Dakle, granica bi bila na
sjeveru rijeka Sava. Traei argumente za navedeno miljenje, mi smo ih pronali u
znaajnijem broju geografskih karata, koje su nastale u periodu od XVII do XIX
stoljea koje uglavnom poznaju Sale Superior (koja se uvijek prostire do rijeke
Save) i Sale Inferior, te su na navedenim kartama uglavnom ograniene na zapadu

57
P. Aneli, Postojbina i rod Divoa Tihoradia, Isti, O usorskim vojvodama i politikom statusu
Usore.
58
Jo iro Truhelka 1900. godine konstatuje da je upa Soli obuhvatala kraj oko Spree (.
Truhelka, Neto o bosanskim solanama, str. 576).
59
P. Aneli, O usorskim vojvodama, str. 26-27.; Vidjeti nap. 58.
60
Historiari su u prethodnom periodu pokuavali odgonetnuti podruje koje je obuhvatala stara
bosanska upa Soli te uglavnom dolazili do zakljuaka da je u sastav navedenog podruja ulazio
teritorij uz dolinu rijeke Jale i gornji tok Spree. Prema navedenim miljenjima koja su, dodue,
navedena pitanja ostavljala otvorenim, granice ove upe su se na zapadu mogle protezati do dana-
njeg mjesta Lukavac, prema sjeveru mogle su dopirati do vrhova Majevice, prema istoku negdje do
Kalesije i Osmaka, a prema jugu do Banovia i urevika (uro Basler, upa i grad Soli u srednjem
vijeku).
61
Grupa autora, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463.,
HKD Napredak, Sarajevo, 1942. (dalje: Napretkova Poviest), 63.
[31]

rijekom Bosnom, a na jugu uzimaju i znaajan dio Podrinja.
62
Meutim, bez obzira
na navedeno miljenje, smatramo neodrivim da je granica rijeka Bosna, jer i u tom
sluaju slivno podruje navedene rijeke sjeverno od ua Spree u Bosnu zasigurno
bi moralo pripadati Usori, kao i cijela upa Nenavite.
Svakako da bi se argumenti za i protiv mogli nai pri obje organizacione
forme, no, mi emo se ipak opredijeliti za prvu, jer, ipak, na takvu podjelu nas vie
upuuju neposredni izvori iz perioda srednjeg vijeka.
63

Kao neminovan zakljuak namee se da je oblast Soli obuhvaala cijeli sliv
rijeke Spree te se tu konkretno nadzire nekoliko prirodno-geografskih cjelina koje
svoje tragove uvaju u nahijskoj organizaciji za vrijeme osmanlijske uprave. Takvo
miljenje u nauci meu prvima je zastupao dr. iro Truhelka.
64

Upravo iz navedenog smatramo da su ve u razvijenom srednjem vijeku na
navedenom prostoru egzistirale tri ranije navedene cjeline. Poto smo ve ranije
konstatovali da kasnije upe nastaju kao rezultat cijepanja ranijih (veih) mi na
ovom prostoru istiemo tri historijsko-geografske cjeline (upe?):
1. Sprea, koja bi bila istovjetna ranije spomenutoj Gornjoj Sprei,
2. Soli (srednja Sprea), i
3. Soko (donji tok Spree).
65



REZIME

U dosadanjoj historiografiji dominantno je miljenje da prvi spomen Tuzle,
odnosno podruja koje je kasnije obuhvaala upa i oblast Soli treba traiti u djelu
bizantijskog cara i historiara Konstantina Porfirogenita. Takvo miljenje prvi je
osporio srpski historiar Relja Novakovi polazei od pretpostavke da Ad Salines
moe biti svako mjesto gdje izvire ili piti voda slana ili nakisela. Takvih Slatina
ima vie i na podruju koje je ulazilo u sastav Srbije IX i X veka.

On umjesto
Tuzle nudi nekoliko mjesta sa toponimom slan, sol i sl. koji se nalaze u podruju
prvotne Srbije (IX i X st). Pored ovih doista uvjerljivih Novakovievih istraivanja,

62
Na karti Ivana Luia iz 1688. godine Illyricym hodiernym, Quod Scriptores comauniter
Sclavoniam, ... in Dalmatiam, Croatiam, Bosnam et Slavoniam; Mathaei Seutteri, Regnum et
Provinciarum Dalmaciae, Croaciae Bosniae, Serviae, Istriae, et Reip Ragusanae, iz 1730. godine.
63
M. Baum je pokuavala da tragove oblasti Soli trai po slanim, odnosno nakiselim izvorima u ovom
kraju. Meutim, i pored ogromnog truda ona nije uspjela evidentirati sve izvore tog tipa, ali je pri
tome traila tragove samo na podruju koje bismo mogli definirati kao podruje odreeno u
Napretkovoj historiji (do rijeke Save). Ali, ipak, moramo napomenuti da bismo takve tragove mogli
pronai u svakom dijelu Bosne. (M. Baum, upa Soli, str. 15-16.)
64
Dr. iro Truhelka, Neto o bosanskim solanama, GZM, broj XII, Sarajevo, 1900. str.576-577.
65
Milenko S. Filipovi, Prilozi etnolokom poznavanju sjeveroistone Bosne, ANUBiH, Graa, Knjiga
XVI, Odjeljenje drutvenih nauka, Knjiga 12, Sarajevo,1969., str. 19. Autor u navedenom radu
porjeje Spree dijeli na: Zvorniku, Tuzlansku i Graaniku Spreu.

[32]

kao kljuan argument moemo uzeti da na irem dananjem tuzlanskom podruju
nema ostataka antike, kasnoantike i ranosrednjovjekovne arhiktekture.
Do prvog spomena Usore i Soli u historijskim izvorima dolo je 1225.
godine u pismima pape Honorija III katolikom nadbiskupu Ugrinu.
Na junom dijelu nekadanje rimske provincije Panonije, a koji pripada
dananjoj Bosni i Hercegovini, ve u ranom srednjem vijeku nastala je zemlja
Usora.
Upravo na prostoru Usore dogaa se od druge decenije XII stoljea
izraena feudalizacija, koja je za posljedicu imala daljnju regionalizaciju (podjelu)
Usore. Posljedica toga je da je njen teritorij u ve spomenutoj drugoj deceniji XII
stoljea podijeljen na dvije usorske zemlje Usoru i Soli, a proces stvaranja tree
zemlje, Podrinja, trajao je jo neto vie od jednog stoljea.
Prvi podatak o jednom naselju na podruju dananje Tuzle, jeste spomen
mjesta Sol u Dubrovakom arhivu, a datiran 1412. godine, odnosno 1411. godine.
Prema naem miljenju na podruju zemlje Soli se istiu tri historijsko-
geografske cjeline (upe?):
4. Sprea, koja bi bila istovjetna ranije spomenutoj Gornjoj Sprei,
5. Soli (srednja Sprea), i
6. Soko (donji tok Spree).
























[33]

Zlatko Duki, knjievnik

I Is sp pi is s n na a e eg g t tr ra aj ja an nj ja a
Uz prvi broj

Nije trebalo ekati, a ipak smo doekali, pojavu i usvajanje Strategije
razvoja kulture u Bosni i Hercegovini, usvojenu u Vijeu ministara u proljee
2008. godine, da bismo i mi, u provinciji, shvatili koliko je nepokrivenog
prostora i neudovoljenih potreba, a i nezavrenih poslova i obaveza u mnogim
segmentima ove iroke oblasti. Jer, znamo da su stanje i prilike u tim segmentima
nerijetko epali, i to ne samo zbog hronine besparice, ve i stoga to nije bilo
dovoljno razmjene iskustava, meusobnog informisanja, saradnje i zajednikih
projekata. Nije, dakle, bilo onoga to je sastavni dio i, ak, uslov za to da se to
vie dijelova jedne tako sloene i toliko potrebne cjeline drutvenog ivota a
kultura to, svakako, jeste inaugurie na nivo to kompaktnijih, redovnijih, stalnih
i potreba koje se podrazumijevaju.
U nekim od segmenata je to shvaeno prije, u nekima kasnije. Ima, dodue,
i onih oblasti, u kojima se na to shvatanje jo eka.
Zatita kulturno-historijskog i prirodnog naslijea, sreom, nije mutvak,
u kome se iekivalo da neko sa strane kae ta, kako i kojim sredstvima da se radi.
Bar kad je u pitanju konkretno i mjerljivo iskustvo kantonalne ustanove Zavod za
zatitu i koritenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijea u Tuzli. I pored toga
to se suoava sa nizom problema, s tekim uslovima rada, s nerijeenim i nekim
elementarnim pretpostavkama djelovanja, Zavod je svojim ljudima zahvaljujui,
prije svega uspio izai iz stanja letargije, moglo bi se rei i samootaljavanja
poslova, okrenuo list i napravio iskorak.
U
rubrici otrcane fraze bi bilo to kad bi se ovo napravio iskorak mjerilo samo
kadrovskim promjenama, angaovanjem novih saradnika i sadrajnim
obogaivanjem programa i projekata. No, u sferi mjerljive i dobrodolo osvjeene
aktivnosti, odskora se nalazi ono to se stvarno radi. Gotovo pionirski polet, svjeina i
duh kreativnosti, osim to se mogu precizno izvagati i zabiljeiti, rjeit su dokaz da
struka i znanje ostaju kusavi ako nema iskrene privrenosti, osjeaja pripadnosti
poslu i, prirodno, saradnje i razumijevanja na neizbjenim adresama. Zavod tu sve
vie stie manevarski prostor i za to da se pohvali sretnom okolnou: podudarilo
se unato ekonomskoj krizi i refleksijama svjetske recesije na nae prostore da
ljudi u toj kui budu uporni, istrajni i nepopravljivo ambiciozni i da naiu na
otvorena vrata u resornom ministarstvu u Vladi Tuzlanskog kantona, u drugim, srodnim
ustanovama kulture, kod istovrsnih i bliskih obrazovnih ili naunih institucija i,
svakako, kod pojedinaca, koji su inficirani sklonou i privrenou ouvanju,
prouavanju i afirmaciji vrijednosti u oblasti prirodnog i kulturno-historijskog
naslijea.
[34]

Makar jo i ne bili naroito brojni, dokazi te teze su, ipak, dovoljan
ilustrativ ove ocjene. I, jo vie, posve pouzdana osnova za nimalo pretjerano
predskazivanje dugorono realnog iekivanja promjena. Nabolje, naravno.

Jedna od takvih promjena i jedan od tih ilustrativa je ve dobrano odmakao
posao u izradi kapitalne publikacije, gotovo potpuno uobliene i za tampu spremne
dvojezine (bosanski i engleski) fotomonografije Kulturno-historijsko i prirodno naslijee
Tuzlanskog kantona.
Uz to to je znak oiglednog zaokreta, moda, ako nije pretjerano rei, i
jedna vrsta revolucionarne izmjene u odnosu prema shvatanju potrebe popunjavanja
dosad postojee (i ove) praznine na jednom mjestu e biti sakupljeno, obraeno,
struno predstavljeno i javnosti ponueno ono to ini arsenal vrijednih i znaajnih
peata prolih vremena, kulture, tradicije, duhovnosti i civilizacije na ovom prostoru
fotomonografija je i potvrda sazrele svijesti o tome da niko drugi, sa strane, izvana,
nee obaviti ono to je na zadatak, naa obaveza i naa dunost. Bie to, dakle,
dokaz odgovornosti i ozbiljnosti, s kojom se v r e d n u j e prolost i ono to nam je
ostavila u amanet, ali, istovremeno, i ozbiljan napor ka tome da onaj ko eli da nas
upozna, da se s nama zblii i sarauje, na jednom mjestu ima sve validne podatke,
sve saeto saopteno i prezentirano o onome to smo bili, dokle nam seu korijeni,
to jesmo i to namjeravamo biti.
E, u taj kontekst samoodgovornosti i serioznog pristupa ovoj golemoj temi,
s prateim osjeajem obaveze da se popune dosadanje (objektivnim, ali i subjektivnim
razlozima izazvane) praznine, predstavlja l e g i t i m a c i j u, pogodnu za to da se
postavi aktuelna dijagnoza stanja, ali i odnosa prema oblasti zatite, ouvanja i
afirmacije kulturno-historijskog i prirodnog naslijea ovog dijela Bosne i
Hercegovine. S tim polaznim aksiomom, mora se, jednostavno, raunati u
razmiljanjima, u razgovorima i u konkretnim dogovorima o bilo kom, makar i
najmanjem projektu i akcijama u vremenu koje dolazi.
Tako se rodila ideja o konanom ostvarenju davno postojee inicijative, a o
potrebi za tim da se i ne govori, o pokretanju n a m j e n s k o g asopisa. Batina
sjeveroistone Bosne, ve samim svojim imenom, dovoljno sugestivno govori o
tome kako cjelovito, sveobuhvatno i s razlogom pretenciozno je zamiljena i
projektovana ova publikacija.
U prvom redu, kao dokaz osvjedoenog shvatanja potrebe za
ovjekovjeivanjem, uvanjem i prezentiranjem onoga to se u ovoj oblasti, ak i
onda kad je dosad bilo katkad zanemarivano ili zaputano, ne moe tolerisati kao
nebriga, ignorancija ili nemar.
Zatim je tu naglaena potreba za strunim, nauno valorizovanim, a i
istraivaki specifinim i nunim prouavanjem, analiziranjem i verifikacijom
aktuelnih i savremenih metoda ouvanja, zatite, konzerviranja ili restauriranja onoga
to mora biti trajni ig kulture, civilizacije, umjetnosti, duhovnosti, ukratko kontinuiteta
organizovanog drutvenog ivota, sa svim historijskim protivrjenostima,
neloginostima, iskustvima, dostignuima, loim i dobrim stranama prolosti.
[35]

I, konano, meu razlozima i povodima za pojavu asopisa, valja uoiti i
logiku vezu izmeu prolosti, sadanjosti i budunosti. Publikacija ove vrste ne samo da
moe biti efikasna i mona savremenim rjenikom kazano konekcija izmeu tih
vremenskih, razvojnih i civilizacijskih odrednica. Ona moe biti, a nema razloga da
ne bude, izvor pouka i nauka, ali i iroko postavljena platforma, na svoj nain
stalno otvorenog javnog poziva na saradnju, na zajednike napore i uspostavu kreativne
kohezije izmeu onih koji struno i profesionalno rade u toj sferi i onih koji su joj
skloni i bliski, kojima je, takoer, stalo do reda i rezultata u njoj i koji, tako, praktino,
ine neogranien krug potencijalnih saradnika i partnera.
Tako ima jo mnogo i razloga i povoda za objavu asopisa, za poetak a
uz prvi broj ovo bi se moralo smatrati dovoljnim. Posebno zato to bi se gotovo
neumjesnim moglo nazvati to da neko, moda, misli kako ima potrebe za pravdanjem i
objanjavanjem bilo kog kako ili zato, vezanog za konano pokretanje Batine
sjeveroistone Bosne.
Bilo bi suvino i bespotrebno ita vie rei. Kao ispis naeg trajanja, asopis
je tu, u rukama nam je, imamo ga kao potrebu i korist. Onaj kome je, uz to, potrebno jo
neto dodatno obrazlagati i ubjeivati ga ipak je rijetka biljka. Onaj, pak, ko shvata
znaaj, vrijednost i dugorone domete ovog ina pridruit e se svima, koji su
doprinijeli da asopis bude roen.
I, naravno, pridruie se estitkama uz njegov prvi i eljama za jo mnogo
narednih brojeva.





















[36]


























[37]

Dr. sc. Bego Omerevi, Edin akovi, prof.

Arheoloka istraivanja na prostoru Tuzlanskog
kantona stanje, mogunosti i perspektive

Prostor Tuzlanskog kantona, kao i sjeveroistona Bosna ira regija kojoj
ova administrativna cjelina pripada, u prirodno-geografskom pogledu predstavlja
izuzetno povoljno podruje. Geomorfoloki, klimatski, pedoloki i hidrografski
uvjeti su od najstarijih vremena bili dosta privlani za naseljavanje ljudskih
populacija, nudei plodno tlo, kvalitetnu glinu, mineralna i rudna bogatstva. U
komunikacijskom smislu, prostor sjeveroistone Bosne se nalazi izmeu dvije
znaajne prirodne prometnice: doline rijeke Bosne i doline Drine koje se odvajaju
od starog i znaajnog puta dolinom rijeke Save. Pored ova dva longitudinalna
pravca dolina rijeke Spree je predstavljala prirodnu transverzalnu prometnicu, to
svjedoi i topografija poznatih arheolokih lokliteta na tom prostoru, od neolita do
kasnog srednjeg vijeka. Takoer, jo itav niz prirodnih komunikacijskih pravaca
presijeca cjelokupan ovaj prostor dolina Tinje, naprimjer, koja plodnu i ravnu
Posavinu povezuje sa Sprekim poljem i dolinom Jale, zatim stari prirodni putevi
koji preko doline Turije i relativno niskih pobra na kontaktu Ozrena i Konjuha
veu prostor Spree sa dolinom Krivaje itd.
Sve to je uvjetovalo dosta gustu naseljenost ovoga prostora jo od
najstarijih vremena, to potvruju brojna arheoloka nalazita otkrivena u ovom
kraju u proteklih stotinjak godina. U ovome radu osvrnut emo se na historijat
arheolokih istraivakih radova na podruju koje danas administrativno pripada
Tuzlanskom kantonu, i to prvenstveno nalazita iz razdoblja prahistorije i antike.

Historijat istraivanja
Arheoloka istraivanja na prostoru koji danas obuhvata Tuzlanski kanton
zapoela su jo krajem XIX stoljea, nakon osnivanja Zemaljskog muzeja Bosne i
Hercegovine u Sarajevu. U cjelini gledano, sistematska iskopavanja na naem
prostoru u ono doba tuzlanskom okruju u potpunosti su izostala, kao i bilo
kakvi ozbiljniji radovi. Nauni interes strunjaka Zemaljskog muzeja je tada bio
prvenstveno usmjeren ka nekim nalazitima u drugim krajevima, koja su daleko
vie obeavala (Glasinac, Donja Dolina itd.). Ipak, zahvaljujui nekim sluajnim
nalazima, obraeni su i pojedini lokaliteti s prostora dananjeg Tuzlanskog kantona
makar kroz struno rekognosciranje, prikupljanje povrinskih nalaza, te njihovu
kabinetsku obradu i tipoloku analizu.
U tome su se naroito isticali saradnici i prijatelji Zemaljskog muzeja,
poput andarmerijskog oficira Tome Dragievia, ljubitelja starina, sakupljaa
narodnih umotvorina i arheologa amatera. Dragievi je 1891. godine upozorio
[38]

Zemaljski muzej na prahistorijsko gradinsko i peinsko nalazite u blizini Gornjih
Petrovica kod Kalesije. Lokalitet je uskoro, po odobrenju Zemaljskog muzeja,
obiao i ispitao Eduard Vorliek, rudarski povjerenik, dostavivi podatke
Zemaljskom muzeju, koje je sredio i objavio Vaclav Radimsk.
66
Utvreno je da se
radi o prahistorijskoj gradini na kojoj je kasnije podignuta rimska utvrda. to se
tie nalaza kamenih alatki (od opsidijana) u oblinjoj peini, ti nalazi su kasnije
pouzdano datirani u paleolit dakle, tu se radi i o paleolitskoj peinskoj stanici.
67

Godinu dana kasnije, Dragievi je u blizini prahistorijske gradine
Kosovaa, u selu Kusonje kod Kalesije, pronaao bakrenu sjekiru iz eneolita, koju
je obradio i publicirao Franjo Fiala.
68
Dragievi je vrio i manja iskopavanja na
lokalitetu same gradine, dostavivi nalaze i podatke Zemaljskom muzeju, koje je
struno obradio i objavio Radimsk. Kao i na lokalitetu gradine kod Gornjih
Petrovica, i na Kosovai je, na osnovu pronaenih nalaza, bila prahistorijska
gradina na ijem mjestu je kasnije sagraena rimska utvrda.
69
Ubrzo potom,
Dragievi je slubeno premjeten u epe gdje je nastavio svoj rad na
prouavanju prolosti, otkrivi vane prahistorijske lokalitete meu njima i
poznato neolitsko naselje butmirske kulture na lokalitetu Kraljevine u Novom
eheru.
U periodu austrougarske uprave na prostoru dananjeg Tuzlanskog kantona
su otkriveni i objavljeni jo neki vani nalazi, meu kojima vrijedi spomenuti dvije
prahistorijske ostave. Na lokalitetu Drenov Do kod naselja Miladii, oko 8,5 km od
elia i u blizini Humaca i Nahvioca jedan je zemljoradnik u proljee 1900. godine
kopajui u polju otkrio vei broj bronanih predmeta, o emu je obavijeten
Zemaljski muzej u Sarajevu. Sauvane predmete je obradio iro Truhelka.
Utvreno je da se tu radilo o ostavi iz perioda kasnog bronanog doba.
70
Godine
1906., jedan je teak iz sela Lohinje kod Graanice krei zemljite pronaao
ostavu eneolitskih bakrenih sjekira. Naalost, vei dio te ostave je prodao nekom
putujuem kazandiji koji je nalaze pretopio i na taj nain nepovratno unitio.
Zahvaljujui oficiru Ernestu grofu Montecuccoliu, dvije sjekire su spaene i
dostavljene Zemaljskom muzeju u Sarajevu, gdje ih je Truhelka obradio i
objavio.
71
Iz austrougarskog perioda treba spomenuti i Vejsila uria koji je u
svojoj studiji o rudarstvu i metalurgiji bronanog doba u Bosni i Hercegovini dao

66
V. Radimsk, Arheoloke crtice iz Bosne i Hercegovine, Glasnik Zemaljskog muzeja (dalje: GZM),
V/3, 1893., 483-484.
67
Arheoloki leksikon Bosne i Hercegovine, tom II, Sarajevo: Zemaljski muzej, 1988., 108,
br. 07.27 (. Basler)
68
F. Fiala, Prilozi arheologiji Bosne i Hercegovine, GZM, V/1, 1893, 152-153.
69
V. Radimsky, Arholoke crtice, GZM, VII/2, 220-222.
70
. Truhelka, Prehistorijski nalazi u Bosni i Hercegovini, GZM, XVIII/3, 1906, 265-275,
Tab. II.
71
. Truhelka, Prehistorijski nalazi u Bosni i Hercegovini, GZM, XIX/1, 1907, 61-62, Tab.
III, 10-11.
[39]

niz korisnih podataka o arheolokoj topografiji tuzlanske regije, ukljuujui i opis
lokaliteta Gradovrh.
72

Prvi svjetski rat je prekinuo dalja istraivanja, a period prve Jugoslavije
openito predstavlja razdoblje stagnacije i nazatka kada su u pitanju arheoloki
istraivaki radovi u Bosni i Hercegovini, pa tako i na podruju sjeveroistone
Bosne. Ipak, treba spomenuti da su u Tuzli u tom periodu djelovala dvojica
znaajnih ljubitelja starina i ljudi sa osjeajem za prolost i kulturno-historijsku
batinu. Jedan od njih je bio prof. Rade Pele (1876-1943.), direktor graanske
kole u Tuzli, koji je ranih 1930-tih osnovao i javnu muzejsku zbirku u Tuzli, u
kojoj je bila i manja zbirka arheolokih predmeta.
73
Bilo je tada i prijedloga da ta
muzejska zbirka preraste u pravi muzej, ali do toga nije dolo zbog
nerazumijevanja lokalnih vlasti. Sama zbirka je, naalost, propala u vrijeme
Drugog svjetskog rata, kada je i prof. Rade Pele poginuo, u decembru 1943.,
povlaei se sa partizanskim jedinicama iz Tuzle.
to se tie dr. Stanka Sielskog (1891-1958.) koji je, inae, bio lijenik,
specijalista epidemiolog, istaknuti strunjak koji je u periodu izmeu dva svjetska
rata slubovao u vie bosanskohercegovakih gradova, u Tuzli je bio ef Okrune
bakterioloko-epidemioloke stanice, kasnije je premjeten u Banja Luku (gdje je
bio direktor Zavoda za suzbijanje endeminog sifilisa). Godine 1944. kada je
Zagrebako sveuilite osnovalo Medicinski fakultet u Sarajevu, Sielski je
imenovan njegovim prvim dekanom. Nakon rata, nastavio je rad na terenu kada ga
je sluba ponovo dovela u tuzlanski kraj. Sielski je bio i veliki sakuplja
arheolokih predmeta, muzealija i drugih starina, te je i objavio nekoliko radova s
podruja arheologije, kulturne historije i etnografije.
74
Pored Pelea i Sielskog, u
iroj regiji je bilo jo ljudi koji su se interesirali za starine i posjedovali privatne
kolekcije. U Graanici, naprimjer, takav je bio kujundija (zlatar) Rade Stojanovi,
koji je posjedovao i neke prahistorijske predmete pronaene na podruju Sladne,
Dakula, Orahovice i Karanovca.
75

Nakon zavretka Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini je dolo
ponovo do buenja arheoloke nauke i nauno-istraivakog rada uope,
osnivanjem mree muzejskih ustanova, a uskoro i stasanjem nove generacije
strunjaka-arheologa. U Tuzli je 1947. osnovan Muzej narodnooslobodilake borbe
koji neto kasnije prerasta u Zaviajni muzej, a 1962. godine u muzejsku instituciju
regionalnog tipa pod nazivom Muzej istone Bosne. Od 1957. taj muzej izdaje i

72
V. uri, Prilozi poznavanju prehistorijskog rudarstva i talioniarstva bronanog doba u
Bosni i Hercegovini, GZM, XX/1, 77 i dalje.
73
R. Kajmakovi, Rade Pele osniva prvog muzeja uTuzli, lanci i graa za kulturnu
istoriju istone Bosne (dalje: IG), XI, 1975, 69-72.
74
E. akovi, Povijesni pregled arheolokih istraivanja u okolini Graanice, Graaniki
glasnik, XII/23, 2007, 69 (n. 1); pogl. takoer i: I. Mai, Korijeni medicine i zdravstva u Bosni i
Hercegovini, Sarajevo: Avicena, 2004, 169 i 177.
75
A.Kaljanac E. akovi, Barice-Greani: kulturna grupa kasnog bronanog doba u
Slavoniji i sjevernoj Bosni, Graaniki glasnik, XIII/27, 2009, 79 (n. 1).
[40]

svoj asopis (lanci i graa za kulturnu istoriju istone Bosne).
76
Godine 1956.
osnovan je i Zaviajni muzej u Doboju, ija djelatnost je, izmeu ostalih,
obuhvatala i podruje opine Gradaac.
Djelatnost arheolokog odjeljenja Zaviajnog muzeja u Tuzli, odnosno
Muzeja istone Bosne, zapoela je 1950-tih godina prikupljanjem i obradom
sluajnih arheolokih nalaza. Kada je u pitanju struni kadar, Muzej se u poetku
suoavao sa odreenim potekoama. Krae vrijeme (1956.-1957.), kao kustos-
arheolog u ovom muzeju je angairan Ivan Pu, rodom iz Slovenije, nakon kojega
dolazi Radmila Jovanovi iz Svetozareva u Srbiji, koja e tu ostati naredne etiri
godine. Nakon kraeg prekida, u Tuzlu dolazi Milica Kosori koja je dotad radila u
Narodnom muzeju u Poarevcu (Srbija). Ona e Muzeju istone Bosne ostati
narednih sedamnaest godina, veoma uspjeno vodei njegovo arheoloko
odjeljenje, a bila je birana i za direktoricu. Nakon odlaska Milice Kosori posao
kustosa-arheologa u ovom muzeju je obavljao Veljko Mili, sve do izbijanja
agresije na Bosnu i Hercegovinu (kada je napustio Tuzlu). Pored oslanjanja na
vlastite kadrove, znaajno je napomenuti da je Muzej istone Bosne imao veoma
dobru saradnju sa istaknutim strunjacima iz drugih nauno-istraivakih ustanova,
poput Zemaljskog muzeja (uro Basler, Borivoj ovi i dr.), Centra za
balkanoloka ispitivanja (Alojz Benac), Zavoda za zatitu spomenika kulture i
prirodnog naslijea Bosne i Hercegovine (efik Belagi, Ivo Bojanovski i dr.) itd.
Najvei istraivaki poduhvat u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata
predstavlja etverogodinje sistematsko iskopavanje velikog vieslojnog nalazita u
Gornjoj Tuzli.
77
Sa kulturnim slojem debljine od preko 5,50 m i nalazima koji
pripadaju neolitu (starevaka i vinanska kultura), zatim eneolitu (lasinjska
kultura, te elementi badenske i Bubanj-Hum I kulture) i ranom bronanom dobu,
Gornja Tuzla do danas predstavlja bez sumnje najvanije arheoloko nalazite u
cjelokupnoj regiji sjeveroistone Bosne. Istraivanja u Gornjoj Tuzli je vodio
Borivoj ovi, tada mladi arheolog koji e kasnije izrasti u jednog od
najistaknutijih strunjaka za period metalnog doba u itavoj jugoistonoj Evropi.
Intenzivnim urbanim razvojem u Tuzli, nekadanjoj Donjoj Tuzli, u
samom centru grada, odnosno u samoj njegovoj jezgri, od arijske damije prema
Skveru i dalje niz Dafer Mahalu, gradnjom objekata su otkriveni brojni ostaci iz
neolitskog razdoblja koji su pripadali vinanskoj kulturi, upuujui na zakljuak da
se i na prostoru Donje Tuzle nalazilo znatno veliko neolitsko naselje. Ono,
meutim, nije sistematski istraeno, ali je manjim zatitnim radovima i analizom
prikupljenog materijala (od strane Ivana Pua) odreen njegov karakter, te
hronoloka i kulturna pripadnost.
78


76
Muzeji, galerije i zbirke Bosne i Hercegovine, Sarajevo: Drutvo muzejskih radnika BiH,
1982, 64.
77
B. ovi, Rezultati sondiranja na praistorijskom naselju u Gornjoj Tuzli, GZM, nova serija,
Arheologija (dalje: n.s., A.), XV-XVI, 1960-1961, 79-139. Up. isti, Tragovi preistoriskih migracija u
sjeveroistonoj Bosni, IG, III, 1961, 5-22.
78
I. Pu, Neolitsko naselje u Tuzli (sluajan nalaz u Rudarskoj ulici), IG, I, 1957, 85-102.
[41]

Pored iskopavanja u Gornjoj Tuzli, Borivoj ovi je 1955. zajedno sa
Alojzom Bencom izvrio probna sondiranja na lokalitetu bronanodobne nekropole
na lokalitetu Barice u Gornjoj Orahovici kod Graanice, da bi naredne godine
izveo i sistematsko iskopavanje.
79
Osim toga, ovi je objavio i dvije ostave iz
perioda kasnog bronanog doba iz Bokavia kod Lukavca i Paalia kod
Graanice, zatim eneolitsku ostavu bakarnih sjekira iz Vranovia i pojedinani
nalaz eneolitskog orua iz Dakula (oboje kod Graanice), te istraio haltatski
skeletni grob u Gornjoj Tuzli.
80
Radmila Jovanovi je 1957. izvela zatitna
iskopavanja na lokalitetu eljeznodobne nekropole u dolini rijeke Soline, ispod
Gradovrha, a naredne godine obradila i objavila dvije kasnobronanodobne ostave
iz okoline kod Graanice.
81

U narednom periodu, nastavljeni su istraivaki radovi na irem podruju
koje je svojom djelatnou pokrivao Muzej istone Bosne u Tuzli u srednjem i
donjem Podrinju, Bosanskoj Posavini, te podruju sliva rijeke Spree. Obavljena su
brojna rekognosciranja i probna sondiranja (od kojih veina nije objavljena),
izvrena evidencija arheolokih lokaliteta i sl. to se tie podruja dananjeg
Tuzlanskog kantona, najznaajniji istraivaki projekt koji je vodila Milica
Kosori, predstavljalo je istraivanje prahistorijskih lokaliteta na podruju sliva
rijeke Spree. Tom prilikom je sistematski istraeno neolitsko naselje Koria Han,
a sondana iskopavanja manjeg obima su izvrena i na lokalitetima: Vukni kod
Graanice, Lug kod Kakmua, Gradina u Tuloviima kod Banovia, Gradina kod
Stupara (juni obronci Ozrena, opina Lukavac) i Crkvina u Stjepan Polju kod
Graanice.
82
Znatno vei broj lokaliteta je tom prilikom rekognosciran. Osnovni
podaci o nekima od njih objavljeni su u Arheolokom leksikonu Bosne i
Hercegovine, kapitalnom izdavakom projektu Zemaljskog muzeja, 1988. godine

Trenutno stanje
U cjelini gledano, moe se rei da broj arheolokih lokaliteta istraenih u
proteklom periodu nije mali. Meutim, uprkos toj injenici, to podruje se jo
uvijek ne moe smatrati ni priblino dovoljno istraenim. Razlog tome je u

79
B. ovi, Barice Nekropola kasnog bronzanog doba kod Graanice, GZM, n.s., A, XIII, 1958,
77-96. Ova je nekropola u vrijeme otkrivanja predstavljala jedinstvenu pojavu u okviru kulture polja
sa urnama, jer je po prvi put otkriven specifian pogrebni ritus spaljeni ostaci umrlog su se polagali
u grobne jame i pokrivali zdjelama sa dnom okrenutim gore, a ne u urnama, kao to je to tipino za
kulturu arnih polja. U naredne tri decenije, na prostoru sjeverne Bosne i june Slavonije, otkriveni su
brojni slini lokaliteti, te je B. ovi na osnovu toga izdvojio posebnu kulturnu grupu Barice-Greani,
koja je nastala na autohtonom supstratu ranog bronanog doba i trajala kroz itavo srednje, kao i
prvui fazu kasnog bronanog doba (Br C-D i Ha A, po Reineckeovoj hronologiji). Opirnije o tome:
A. Kaljanac E. akovi, Barice-Greani: kulturna grupa kasnog bronanog doba u Slavoniji i
sjevernoj Bosni, Graaniki glasnik, XIII/27, 78-90.
80
B. ovi, Preistoriski depo iz Lukavca, GZM, n.s., A., X, 1959, 91-102; isti, Nekoliko manjih
preistoriskih nalaza iz Bosne i Hercegovine, GZM, n.s., A, XII, 1957, 245-253.
81
R. Jovanovi, Preistoriski nalaz u dolini reice Soline, IG, I, 1957, 245-249; ista, Dve
preistoriske ostave iz severoistone Bosne, IG, II, 1958, 23-35.
82
M. Kosori, Praistorijska naselja na podruju Spree, IG, XIII, 1980, 103-116.
[42]

injenici da su pojedini periodi arheolokim istraivanjima na ovom prostoru
prilino dobro rasvijetljeni, ali su drugi ostali potpuno nepoznati. To posebno
vrijedi za period eljeznog doba, kao i za vrijeme antike prostor dananjeg
Tuzlanskog kantona je u tom pogledu gotovo tabula rasa, pa je jasno da bi nova
istraivanja trebala biti prvenstveno orijentirana u tom pravcu.
Kao glavni nosilac istraivanja u proteklom periodu Muzej istone Bosne u
Tuzli se od svog osnivanja suoavao sa nedostatkom adekvatnog prostora (posebnu
muzejsku zgradu, u kojoj bi bile objedinjene sve zbirke i pratei odjeli nikada nije
imao), takoer i sa finansijskim i kadrovskim problemima. Danas je to izraeno jo
i u veoj mjeri. Muzej istone Bosne od 1992. godine nema uposlenog strunjaka
arheologa, to je elementarni preduvjet za bilo kakav nauno-istraivaki rad. Ova,
nekada ugledna ustanova, danas je, tako, svedena na preivljavanje i danas
uglavnom nije u mogunosti ispuniti svoju drutvenu ulogu kada je u pitanju
istraivaki rad iz oblasti arheologije.

Mogunosti i perspektive arheolokih istraivanja
Trenutno stanje u oblasti arheologije na podruju Tuzlanskog kantona je,
moe se rei, dosta teko. Meutim, meuinstitucionalnim povezivanjem i
udruivanjem snaga svih ustanova i pojedinaca koji se bave istraivanjem, zatitom
i promocijom arheolokog i drugog kulturno-historijskog naslijea otvaraju se
brojne mogunosti. Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijea Tuzlanskog kantona, prema vaeoj zakonskoj regulativi (Zakon o zatiti
i koritenju kulturno-istorijskog i prirodnog naslijea SR Bosne i Hercegovine iz
1987.
83
), nadlean je i za organizaciju arheolokih istraivanja u prvom redu
zatitnih iskopavanja na ugroenim lokalitetima. Prioritet istraivanja takvih
lokaliteta je i sa stanovita nauke u svakom sluaju najvei.
Uzimajui u obzir iskustva iz drugih kantona, moe se rei da Zavod za
zatitu i koritenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijea u tome moe odigrati
najznaajniju ulogu. Primjera radi, slina institucija koja postoji u Sarajevskom
kantonu samo u proteklih par godina organizirala je nekoliko arheolokih
istraivanja, angairajui na njima strunjake iz drugih institucija. Naravno, Zavod
iz Tuzle u pogledu kadrovskih resursa i finansijskih mogunosti stoji daleko tee
od onoga u Sarajevu. Ipak, postoji jedan model ija bi primjena mogla rezultirati
uspjeno izvedenim nauno-istraivakim projektima, posebno kada je rije o
zatitnim iskopavanjima na ugroenim lokalitetima, ali i rekognosciranjima i
evidenciji arheolokih lokaliteta na podruju Tuzlanskog kantona kao nepokretnih
kulturnih dobara.
Prije tri godine, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu je osnovan studij
arheologije, na kojem su kao profesori angairani istaknuti strunjaci iz Bosne i
Hercegovine i susjednih zemalja. Uskoro treba da izae i prva generacija domaih
diplomiranih arheologa, koji e, nadamo se, popuniti kadrovske praznine po

83
Slubeni list SR BiH, br. 20/85 i 12/87.
[43]

domaim institucijama, poput muzeja i zavoda za zatitu spomenika kulture, koji u
sistematizaciji radnih mjesta imaju predviena mjesta za arheologe, a koja danas
stoje upranjena ili privremeno popunjena nekompetentnim osobama.
No, i bez obzira na to, Katedra za arheologiju Filozofskog fakulteta u
Sarajevu sama po sebi predstavlja resurs koji se moe vrlo uspjeno iskoristiti.
Uspostavljanjem saradnje sa tom obrazovnom ustanovom, Zavod za zatitu i
koritenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijea bi mogao na arheolokim
iskopavanjima a bila bi to, s obzirom na karakter rada samog Zavoda, uglavnom
zatitna iskopavanja manjeg obima angairati strunjake i studente sa Katedre za
arheologiju u Sarajevu: studentima bi to, pod nadzorom profesora, bio koristan
praktini rad i vjeba, a korist za Tuzlanski kanton uope bila bi viestruka. Nova
arheoloka iskopavanja, posebno na najugroenijim lokalitetima, uveliko bi
upotpunilo arheoloku sliku cjelokupne regije, doprinijela bi porastu interesovanja
za arheologiju i kulturnu historiju uope, te podizanju razine kulturne svijesti kod
obinog naroda. Ovakvim nainom rada, treba napomenuti, osigurala bi se i nuna
fizika radna snaga na iskopavanjima (studenti) i struno lice (profesor), i to uz
relativno mala finansijska izdvajanja (smjetaj, hrana).
Pored Katedre za arheologiju koja djeluje pri Odsjeku za historiju
Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijskog
i prirodnog naslijea Tuzlanskog kantona bi mogao uspostaviti saradnju i sa
Odsjekom za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli. Od svog osnivanja, na ovom
Odsjeku u prvoj godini studija postoji nastavni predmet arheologija koji danas
ima fond asova 3+4. Razumije se, obim gradiva koje biva prezentirano studentima
historije predstavlja najosnovniji uvod i uvid u problematiku arheoloke znanosti,
ali taj elementarni nivo znanja se s pozicije arheoloke znanosti moe iskoristiti u
prvom redu u svrhu rekognosciranja i prikupljanja podataka o jo neistraenim i do
sada nepoznatim arheolokim lokalitetima.
U okviru nastave iz predmeta arheologija, na Odsjeku za historiju
Filozofskog fakulteta u Tuzli, pored predavanja i auditornih vjebi, predvien je i
individualni, odnosno timski rad studenata. Uspjeno uraen i prezentiran
individualni/grupni projekat studentima nosi 30 od maksimalnih 100 bodova, to
predstavlja prilino velik motivacioni faktor. Najprikladniji zadatak koji se moe
dati studentima jeste prikupljanje podataka o novim i nepoznatim nalazitima u
sredinama iz kojih studenti dolaze. Prethodno, studentima bi u okviru vjebi trebali
biti objanjeni teoretski i praktini principi arheolokog rekognosciranja i
prikupljanja podataka sa terena (koritenje literature i topografskih karata,
intervjuisanje informatora, terenski obilasci, prikupljanje povrinskih nalaza, itd.).
Podaci prikupljeni na taj nain bi se obradili i u sluaju potrebe, provjerili izlaskom
na teren strune ekipe.
Angairanjem studenata kao terenskih saradnika postigla bi se viestruka
korist. Napominjemo ovom prilikom da je najvei dio arheolokih nalaza i
nalazita koja su u proteklih stotinu i vie godina istraena ili evidentirana na
podruju Tuzlanskog kantona, poznata zahvaljujui upravo terenskim saradnicima,
[44]

uglavnom zaljubljenicima u prolost i entuzijastima poput andarmerijskog
strametra Tome Dragievia krajem XIX stoljea, zatim dr. Stanka Sielskog i
prof. abana Hodia sredinom XX stoljea, potom Branka Vajia iz Graanice i
Jakova Babia iz Posavine itd. Arheoloko rekognosciranje i terenski rad je sam po
sebi interesantan i uzbudljiv posao koji e barem jedan dio studenata zainteresirati
za arheologiju i probuditi u njima ljubav prema istraivakom radu. Barem dio
studenata e to nastaviti i izvan kolske obaveze i nakon zavretka fakulteta, a za
razliku od obinih zaljubljenika u prolost i amatera, oni e poznavati najosnovnije
principe arheoloke struke.
Konano, pored povezivanja sa fakultetima u Sarajevu i Tuzli, potrebno je
da Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijea u Tuzli
uspostavi i vru saradnju sa Muzejom istone Bosne koji bi zbrinuo sve
znaajnije arheoloke nalaze sa zatitnih iskopavanja, muzeoloki ih obradio i na
odgovarajui nain zatitio. Pri tome prvenstveno u vidu imamo znaajnije nalaze
materijal koji nije od posebnog znaaja mogao bi se ustupiti lokalnim muzejskim
zbirkama, tamo gdje one postoje, bilo da su u okviru lokalnih institucija kulture,
bilo u okviru osnovnih i srednjih kola.

* * *

Umjesto zakljuka, na kraju emo predloiti konkretan tok aktivnosti, koje
Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijea Tuzlanskog
kantona u narednom periodu treba poduzeti:
1. Organiziranje strunog savjetovanja o mogunostima i
perspektivama
arheolokih istraivanja na podruju Tuzlanskog kantona;
2. Priprema donoenja odgovarajuih zakonskih propisa i
podzakonskih akata;
3. Uspostavljanje saradnje sa Katedrom za arheologiju Odsjeka za
historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, te Odsjekom za historiju
Filozofskog fakulteta u Tuzli.

Organiziranje strunog savjetovanja bi u ovom trenutku trebalo da
predstavlja prvi korak u razmjeni ideja i iskustava. Tu bi trebalo pozvati
predstavnike Odsjeka za historiju spomenuta dva fakulteta (iz Tuzle i Sarajeva),
zatim muzejskih ustanova Muzeja istone Bosne i Zemaljskog muzeja,
predstavnike Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog
kantona, kao i Ministarstva za prostorno ureenje. Drugi korak bi se ticao zakonske
regulative. Naime, kada je oblast arheologije u pitanju, neki zakonski propisi
Tuzlanskog kantona su neusaglaeni sa zakonom koji vai na federalnom nivou a
to je jo uvijek Zakon o zatiti i koritenju kulturno-istorijskog i prirodnog
[45]

naslijea preuzet iz ranije zakonske regulative.
84
Zakon o zatiti kulturnog
naslijea na nivou Bosne i Hercegovine jo uvijek je u proceduri donoenja. Kao
koristan primjer i uzor za ovu oblast moe posluiti Sarajevski kanton koji je 2000.
godine donio Zakon o zatiti kulturne batine, ali i niz podzakonskih akata koji
blie definiraju spomenutu oblast meu njima i, posebno istiemo, Pravilnik o
tehnikim i kadrovskim uslovima za vrenje arheolokih istraivanja.
85
Nakon
svega toga, uspostavila bi se saradnja sa navedenim fakultetima i pristupilo izradi i
realizaciji konkretnih nauno-istraivakih projekata iz oblasti arheologije.































84
Slubeni list SR BiH, br. 20/85 i 12/87; up. Slubeni list R BiH 3/93 i 13/94.
85
Slubene novine Kantona Sarajevo, br. 9/02.
[46]



































[47]

Dr. Thomas J. Butler


The Bosnian Krstjane

The story of the Bosnian krstjane (christians) has been oversimplified
by those who see the period from the thirteenth to the fifteenth century as a
glorious time in which the dualist church and state worked together and prospered.
In fact, the krstjane efforts to replicate early Christianity and follow an apostolic
path were often obstructed by churchmen and politicians in Rome and Hungary
who mounted crusades against them, such as the crusades of 1235-39, when Bosnia
was devastated and thousands were either burned at the stake or led away into
captivity (1).
In spite of the historical facts, there are those who believe that there never
was a significant dualist movement in Bosnia, including the historian John Fine (2).
His position has been accepted by many colleagues, including Ivan Lovrenovic (3).
Fine uses social anthropology to explain why the Bosnian peasant would have been
uninterested or unable to understand dualism. He also pays little attention to the
European dualist movement, which leads him to make unfortunate doctrinal
assumptions-- for example, that Gost Radins mention of the Trinity in his will
meant that he was not a true krstjanin.
We know from historical documents that there were signs of heresy in
Bosnias neighborhood as early as the end of the twelfth century. The Archdeacon
Thomas, in his Historia Salonitana (Chronicle of Split) relates that a Church
Synod in 1185 condemned all heretics and their supporters and banned their
small monastic houses called brotherhoods (fraternitates) (4).
Thomas also describes how the Split Archbishop Bernard in 1200 AD
pursued the brothers Mateus and Aristodius (Rastudije) for preaching their
godless heresy in his city. He had their property confiscated, and binding them
in the bonds of anathema, drove them out. Thomas says that many others who had
fallen prey to the brothers teaching were excommunicated, thus suggesting that
their heresy was a movement. He tells how the brothers eventually abjured their
heresy and Bernard restored their property (5).
The archdeacon relates that Rastudije was a talented gold smith and
painter. He often traveled to Bosnia and was educated in Slavonic writing as well
as in Latin. Evidently, he didnt abandon his heretical teaching while in Bosnia,
for in the St. Petersburg library there is a fragment of a Bosnian Gospel in which
Lord Rastudijes name appears at the head of a column of ordained bishops
(dedovi) (6). As Jean Duvernoy suggests, Rastudije was probably the founder of a
new lineage of Bosnian krstjane (7).
Since Rastudijes name was preceded by a column of 16 predecessors, it is
obvious that heresy preceded him in Bosnia. The question arises: from what
[48]

direction did it comefrom Dalmatia or Serbia ? A look at a Serbian document
may cast some light on the subject. In the Zitije Svetoga Simeuna (Stefan
Nemanja, 1169-1196) by his son Stefan we read that when heresy arose in his land,
Nemanja called a Church Synod. While the council was still in session, it was
suddenly interrupted by a distraught young woman who threw herself at the
Despots feet and cried that she had, unknowingly, married a nobleman who
belonged to a group that worshipped Satan.
Her appearance galvanized the meeting, as Nemanja called for a trial and
mobilized his army. He cut out the tongue of the heretics teacher, burned others at
the stake, and drove the remainder out of the country, burning their books and
confiscating their possessions (8).

No mention is made of the exact nature of the heresy, except that they were
Arians and had split the Trinity. Of course, Arians was just a label, as
Arianism had died out centuries before. I agree with Aleksandar Solovjev that
their true namebogomili, meaning dear to God-- was taboo and that Nemanja
may have banned its use (9). As to where the fugitives went, the majority of
historians favors Hum (Hercegovina) and Bosnia. The refugees easily melded with
the Bosnians since they spoke the same language. This would have taken place
between 1172 and 1180, according to Solovjevs calculations (10).
Dualism, then, got its start in Bosnia some twenty or twenty five years
earlier than is commonly believed. Putting its roots down secretly, the heresy
would have taken a generation to mature, perhaps around 1200 AD, when
Archbishop Bernard was expelling heretics from Split and Trogir. Rastudijes
knowledge of Slavonic, as well as of Latin, made him a natural link between the
coastal hereticswhose language was Latin--and the Bosnian krstjane.
News of the heresy reached Pope Innocent III in 1199. The Serbian Duke
of Zeta, Vlkan, sent the recently-crowned Pope a letter, telling him of heresy in
Bosnia. Vlkan claimed that Kulin, the ban or ruler of Bosnia, was a heretic, as was
his wife and sister. He claimed that Kulin had welcomed the heretics whom
Bernard had banished, treating them as Catholics and addressing them as
Christians par excellence. According to Vlkan, the ban had led 10,000 of his
subjects astray (11).
The mention of Christians drew the immediate attention of the Pope,
who fired off a letter (11/11/1200) to Kulins suzerain, the Hungarian King
Emmerich, warning him that no small number of Patarenes had gone from Split
and Trogir to Ban Kulin where they were warmly welcomed. Innocents tone was
a mixture of anguish and ire (12).
He told Emmerich: Go and ascertain the truth of these reports and if Kulin
is unwilling to recant, drive him from your lands and confiscate his property (13).
We should note that, harsh as he sounds, the Pope was concerned with the truth. In
the case of Bosnia, Innocent and his successors sought second and even third
[49]

opinions. He did not trust local informants and set up his own system of legates
and investigators who reported directly to him.
Kulins reaction to the threat from Rome was both courageous and astute,
setting a pattern for future Bosnian-Papal relations. First, he feigned naivete,
writing the Pope that he didnt regard the new immigrants as heretics, but as
Catholics, and he was sending a few of them to Rome for examination. He also
invited the Pope to send a representative to Bosnia to investigate (14).
Unconvinced by Kulins Bosnian specimens, Innocent sent his legate
John de Casamaris and Archdeacon Marin of Dubrovnik to Bosnia to interrogate
Ban Kulin, his wife, and subjects about everything relating to faith and life, and
if they found anything that smelled of this heretical depravity--or if they resisted
true teachingthey should correct the situation. He referred them to a
Constitution he had prepared regarding heresy (15).
Innocent was well aware that he might be dealing with dualist heresy in
Bosnia. He wrote to Bernard of Split (11/21/1202) that a multitude of people in
Bosnia are suspected of the damnable heresy of the Cathars (16).
It seems that John de Casamaris and Marin stayed one full winter in
Bosnia, from the end of November until early April. Since their job was to
ascertain the truth about the heresy, my assumption is that the legate went about the
country with Marin, stopping at the various krstjane hizi or lodgesthe
conventicula mentioned in the Split edict of 1185interrogating the abbots, monks
and nuns regarding their beliefs and practices.
John probably had a list of Patarene errors to guide him. Marin was his
interpreter, since the Bosnians knew no Latin. If there were Slavonic documents
available, Marin translated them.

Not only did Casamaris listen to his informants answers, but where they
were in error, he taught them correct doctrine. John must have convinced himself
that he had fulfilled Innocents command to correct the krstjane, because the
Confessio (abjuration) signed at Bilino Polje by the seven priors of the krstjane
church on April 8, 1203, makes no mention of errors (17). As Kniewald says,
Johns mission was not to punish but to persuade (18).
The same document was brought to Budapest, April 30 by Casamaris and
Kulin and two abbots, where it was examined by the Hungarian King and the high
clergy. Kulins son Stefan, during a later meeting, agreed that if the Bosnians
violated the agreement, they would pay a heavy fine of 1000 marks (19).
On the surface, the Confessio concerned primarily church organization
and practices. The monks renounced their schism with Rome and agreed to accept
Rome as the mother church. They promised to erect chapels with altars and
crucifixes, where they would have priests who would say Mass and dispense Holy
Communion at least seven times a year on the main feast days.
The priests would also hear confession and give penances. The monks
promised to chant the hours, night and day, and to read the Old Testament as well
[50]

as the New. They would follow the Churchs schedule of fasts, as well as their
own regimen. They also agreed to stop calling themselves krstjane--which had
been their exclusive privilege --lest they cause pain to other Christians. They
would wear special, uncolored robes, closed and reaching the ankles. In addition
they were to have graveyards next to the church, where they would bury their
brethren and any visitors who happened to die there.
Women members of the order were to have special quarters away from the
men and to eat separately; nor could they be seen talking with a monk alone, lest
they cause scandal. The abbots also agreed not to offer lodging to manicheans or
other heretics. Finally, upon the death of the head of their order (magister), the
abbots, after consultation with their fellow monks, would submit their choice to the
Pope for his approval. In a special letter to the Pope, John advised Innocent that
they needed to break the hold of the Slavonic bishops and to appoint three or four
Latin bishops, since Bosnia was a large country (ten days walk) (20).
I agree with Kniewald and others that is necessary to read between the
lines to understand the full import of this carefully crafted document. First, it was
not written merely to end the schism, for in such a case it would have been written
more simply. For example, the opening statement, in which the seven abbots
acknowledge the one eternal God, creator of all things and redeemer of mankind
is unusual for such a document, according to Kniewald, a Catholic theologian. It
stresses the oneness of God and his incarnation (Jesus), thus rejecting in one stroke
both dualism and docetism.
The promise to build chapels with altars and crucifixes negated the idea
that churches were centres of idolatry and that the crucifix was a hateful symbol.
The promise to read the Old Testament rejected dualist belief thatexcept
for the Psalterit was the book of Satan. In having priests who would say Mass
on Sundays and holy days, they agreed to follow Catholic practice.
The Confessio addresses the question of the sacraments. We have seen
that the monks pledged to partake of the sacrament of Holy Communion at least
seven times a year. This was a big step, because it was a public display of belief,
although the tenth-century Bulgarian, Cosmas the Presbyter, does mention bogomil
heretics who faked taking the sacrament, spitting out the wafer later on.
As for the forgiveness of sins, the dualists believed that serious or mortal
sins could be forgiven only through spiritual baptism (the Consolamentum), while
Catholics believe that forgiveness can be gained at any time by sincere confession
and penance. For this reason, the Bilino Polje document stresses the obligation of
priests to hear confessions and give penances.

There is one crucial sacrament not referred to in the Confessio, even
though it most clearly separates the krstjanin from the Catholic believer. It is
Baptism. If you are not baptized, the Church teaches, you are not a Christian.
Strictly speaking, you arent a heretic, but a pagan. If you are unbaptized you will
go to hell, unless you have led a life free of mortal sin, in which case you will go to
[51]

a place popularly called limbo. The sacrament of baptism, then, posed the
stiffest obstacle between the two churches, except for dualism itself.
Since the krstjane believed that Satan created all matter, including water,
and that John the Baptist was his emissary, what were they to do if Casamaris and
Marin asked them to undergo the Churchs baptismal ritual and to reject Satan and
all his works? It is not difficult to imagine the heavy obstacle it could pose
psychologically-- to the conversion of dualists, who, while not worshipping Satan,
nonetheless believed in placating him.
There are at least two possible explanations for why the sacrament of
baptism was not mentioned by Casamaris in the Confessio. First, all the monks
could have been baptized with water in the days before the heresy took firm hold in
Bosnia. Next, they could have lied to John about being baptized, since lying was
permissible to dualists when the survival of their church was threatened. In any
event, John had to be under the impression that the monks had all been baptized, or
he would have made a strong statement about its necessity in the Confessio, just
as he did about the Eucharist.
In subsequent centuries, baptism with water was a sensitive point for the
Bosnian nobility who remained krstjane. While the Bosnian kings did agree to be
baptized, the nobility resisted, at least until the fifteenth century, because their
strength lay in their alliance with the krstjane leadership and their public. The
kings, too, recognized the importance of the krstjane ties. We know of instances
where a baptized king, such as Stefan Thomas, who was obligated upon pain of
excommunication to have no relations with heretics, refused to break with the
krstjane leadership, because he needed their support against outside enemies (21).
Duke Hrvoje Vukcic (died 1416), a man of great culture, was pursued by
the papal legate Thomas of Hvar for years, but could not bring himself to be
baptized, even though he wrote to the Hungarian Queen Barbara that he was afraid
he would die a pagan (22). Political realities played a role in all this, as well as
their traditional krstjane view of the universe, their fear of breaking with Satan, and
their hopes in the promise of the Consolamentum.
After the Confessio was approved by King Emmerich, John de
Casamaris, in a letter to Innocent, refers to the former Patarenes (23).
Obviously, he thought that he had converted the krstjane, but he was wrong. In my
opinion, they were merely waiting for him to go. Partly due to Romes
complacency (caused by Casamariss feelings of success) and the Popes failure to
appoint Latin bishops, as John had suggested, the heretical movement grew
stronger over the next few decades, uniting with the old Catholic church. Together
they formed a national, heretical church which survived crusades and threats of
crusades until the mid-fifteenth century, when it gradually vanished in the face of
the Ottoman takeover.
In conclusion, I would like to suggest that when a holocaust takes place,
such as the anti-krstjane crusades from the thirteenth to the fifteenth centuries, we
really have a double tragedy: first, in the holocaust itself, and second, in the
[52]

oblivion which gradually envelops its memory. When todays historians deny the
Bosnian dualist past they contribute to this oblivion, thus depriving the krstjane of
the recognition they are owed for their faith and their suffering.


References.

1. Franjo Sanjek, Les Chretiens Bosniaques et le Mouvement Cathare XII-XV
siecles, Paris/Louvain, 1977, pp. 71-72. Peter Patek (Suibertus),
Commentariolum de provinciae Hungariae originibus, in R. Reichert,
Monumenta Ordinis Fr. Praedicatorum Historica I, Louvain, 1896, pp. 305-
308.
2. John Fine. The Bosnian Church : Its Place in State and Society from the
Thirteenth to the Fifteenth Century, London, 2007.
3. Ivan Lovrenovic, Bosnia : A Cultural History, New York, 2001, p. 53.
4. Thomas Archidiaconus. Historia salonitanorum pontificum, ed. F. Racki,
Monumenta slavorum meridionalium, t. XVI, 1894, p. 33.
5. Ibid, p. 80.
6. Franjo Sanjek, op cit, pp. 98-101.
7. Jean Duvernoy, LHistoire des Cathares : Le Catharisme, Toulouse, 1979, p.
72.
8. Zitije Svetog Simeuna : Pamatky drevniho jihoslovanskeho pismenistvi, ed.
Pavle J. Safarik, Prague, 1853.
9. Aleksandar Solovjev, Svedocanstva pravoslavnih izvora o bogomilstvu na
Balkanu ,GID,V, 1953, p. 23.
10. Ibid, p.19.
11. Registra Vaticana, 4, ep. 170, f 185 rv. F. Sanjek, op cit, 45.
12. T. Smiciklas, ed. Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et
Slavoniae, Zagreb, 1904-1934, II, p. 351.
13. Ibid.
14. Registra Vaticana, 5, f 55v. F. Sanjek, p. 47.
15. T. Smiciklas, op cit, 311-14.
16. Registra Vaticana, 5, f 55v. F. Sanjek, p. 46.
17. Ibid, ep. 141, f 103v. T. Smiciklas, op cit, III, 24-25.
18. Dragutin Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim
krstjanima , Rad (JAZU), 270, 1949, p. 11.
19. J. Fine, op cit, 120.
20. T. Smiciklas, op cit, III, p. 36.
21. Sima Cirkovic, Istorija srednovekovne bosanske drzave, p. 287.
22. J. Fine, op cit, p.195.
23. T. Smiciklas, op cit, III, p. 36.

[53]

Dr.sc. Amira Turbi-Hadagi


Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15.
februara 1333. godine

SAETAK
U radu autorica prvi put u historiji bosanskoga knjievnog jezika prezentira
znanstvenoj i iroj javnosti latininu transliteraciju i sadrajni opis Povelje bana
Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine koja je napisana pod
gradom pod srbrnikom, kao jo jedan od dokaza neprekinutoga razvoja
bosanskoga knjievnog jezika od 12. do 15. stoljea.
Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine
pisana je brzopisnom bosanicom, sa elementima ustava i kurziva.
Danas se sauvani prijepis Povelje nalazi u Dravnome arhivu u Dubrovniku pod
sign. 1333_CR 25.

KLJUNE RIJEI: povelja, ban Stefan, Srebrenik, sadraj, bosanica, latinina
transliteracija

Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine
napisana je na pergamentu,
86
tj. na posebno oienoj i vapnom izluenoj ovijoj
(janjeoj), teleoj ili kozeoj koi. Pergament je dobio ime prema gradu kod
Bergame u maloazijskoj Turskoj. Prema remoniku sve bosansko-humske povelje
pisane su na pergamentu italijanske izrade. Pri pisanju povelje pisar dijak sluio
se perom.
87

Povelja je pisana brzopisnom bosanicom, sa elementima ustava i kurziva
88
.

86
Prema Damjanoviu postupak pripremanja pergamenta bio je otprilike ovakav: kou su nekoliko
dana namakali (mislimo na Slavene, istakla A. T-H.) u vodi kojoj se dodalo gaenoga vapna da bi je
se omekalo, odstranilo masti i, koliko je bilo mogue, utu boju. Nakon namakanja slijedilo je
kupanje, tj. ienje i pranje koe. Oienu kou zategnuli su na okvire i suili. Poslije suenja
skidali su preostale neistoe (posebice dlaice) pomou kamena plavca. Napokon su je izglaali i
natopili krednom tekuinom da bi bila svjetlija i prikladnija za pisanje. u: S. Damjanovi, Slovo
iskona, str. 81-82.
87
Nap.: Takvo pero zove se prema grkoj rijei - kalamos, tj. trska i na njoj ica. S obzirom da su
vladari i feudalci bosansko-humskih kancelarija najee naruivali pergament najfinije italijanske
izrade, moemo pretpostaviti, prema slovnim oblicima bosansko-humskih povelja, naina
kovertiranja povelja, pisama, darovnica i ugovora, izgledu peata i njihovih vrpci, da su pisali
srebrnim ili zlatnim perima. Slino navodi i Damjanovi za kanon staroslavenskih spisa u: Slovo
iskona, str. 82.
88
Nap.: Ustav je vertikalno pismo sa pravilnim i odmjerenim potezima. Slova su pisana paljivo, s
obzirom na vanost i sveanost dokumenta, i po pravilu su jedna od drugih jednako udaljena. Vodi se
rauna o svakome potezu svakoga dijela slova. to je mogue vie, kod ustava su slova izmeu dvije
[54]


Do danas Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine
nikad nije bila predmetom lingvistikoga istraivanja.
Pisar prijepisa Povelje bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara
1333. godine pergament linira ostavljajui prazan prostor svih rubova sa sve etiri
strane, a po zavretku pisanja povelje linije ne brie, to je, inae, bio obiaj na
originalnim poveljama i drugim pravnim tekstovima srednjovjekovne Bosne.
Sadraj povelje vezan je za trgovako-darovnopravne odnose Bosne i
Dubrovnika. Naime, ban Stefan plemenitim Dubrovanima daruje vse o je d()
prvlake do loia
89
i pri tome nudi svaku vrstu pomoi. Zauzvrat, Dubrovani se
obavezuju da e gospodinu banu Stefanu, njegovim sinovima i simenu negovu
dovieka d() muke glave
90
od dobiti plaati 500 perpera
91
za prvlaku i za
ston.
92
Original Povelje bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333.
godine napisan je u etiri primjerka, po dva za svaku stranu, a sve su [peakene]
zlatiemi peati dvie sta povelle u g(spo)d(i)na [ban]a stefana a dvie povelle u
dubrovnici.
93


linije - dvolinijsko pismo (slova izmeu dviju paralelno povuenih ili zamiljenih crta reda);
poluustav je pismo koje je unekoliko izgubilo pravilnost oblika. Zamjetna je elja za uproavanjem
slova i biljee se, u istome dokumentu, u vie razliitih vidova. Takva slova izlaze iz dvolinijskog
sistema i prelaze u trolinijski sistem (slova prelaze jednu od crta reda: ili gornju ili donju); brzopis je
pismo sa vie ivosti u potezima. Slova esto izlaze iz trolinijskog sistema i prelaze u etverolinijski
sistem (slova prelaze donju i gornju crtu reda). Brzopisna slova su raznolika po obliku i uproena.
Postoji tenja za brzim pisanjem, a pri tome ne gubi ljepota slova. Prisutan je nagovjetaj povezanosti
slova, koji e svoju puninu dobiti u kurzivnome pismu. Kurzivno pismo razvija se iz brzopisa; sada su
rijei sastavljene od meusobno povezanih slova. V. i isp.: P. ori, Terminoloka pitanja u:
Istorija srpske irilice, 1971, str. 46.
89
V. tekst Povelje od 22. do 34. reda.
90
V. 36. i 37. red.
91
Dubrovaki zlatni ili srebrni novac odreene teine (<srgr. hyperpyros: sjajan).
92
V. 37. red.
93
V. i isp. redove od 66, 67 i 68.
[55]


Tekst povelje u latininoj transliteraciji glasi:
94


1) V naetak t()ca v ispln[en]je s(y)na i s(ve)t(o)g(a) duha
2) va lieta roastva hristova t l g (= 1 333)
3) lieto indicia prva .e (= 15) da[n] [.....]
4) frevar() m(ie)s(e)ca mi g(spodi)n() stefan po mi[losti]
5) boioi ban bosni i usori i s[oli]
6) i g(spodi)n homskoi zemli jaki pr[...]
7) i sloga naa ljubimo i nim milo[st]
8) naa dajemo sa koristju i sa lju[bovju]
9) kako se dostoi udrati ka sva[komu]
10) kazaje jako da znaje vsaki sei d[ni]

94
Nap.: Latinina transliteracija Povelje bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333.
godine obavljena je prema vlastitome itanju prijepisa, a prema tabeli S. Damjanovia, uz nau
dopunu za digram o koji smo transliterirali sa (o = ); ligaturni znakovi ja, je, ju oznaavaju se
kurzivom, a ligature ak i g boldom; tronogo t, brzopisno d i brzopisno etvrtasto v kurzivom;
samo sa aicom kurzivom; brojnu vrijednost znaka zamjenjujemo sa = 1 000. Nadredno ispisana
slova koja nisu znak kraenja sputamo u redak, a title rjeavamo u malim okruglim zagradama. U
uglatim zagradama nalaze se, danas, slabo itljiva mjesta ili dio rijei ili teksta koji je neitak, ne vidi
se ili je oteen. Velika slova i znakovi interpunkcije prenose se tano onako kako su upotrijebljena u
originalu. Usp. i: S. Damjanovi, Slovo iskona, str. 48-49.
[56]

11) i va budue koi te posli[......]
12) am(i)n()

ja prziranje blagov(olenje)
13) svieditel i mnogporabotanje
14) baine i vlastel i ljudje dubro-
15) vaci i naiem praroditeljem
16) i nam vele mnog i hote t sele
17) porabotati sa bojem hotienjem
18) zato mi g(spodi)n bann stefan
19) i moi sinove i unuje i dokolije
20) sime moje bude dovieka vekoma dasmo i darovasmo dovie-
21) ka viekoma i bainu i u plemenito ljudem dubrovakiem
22) a naiem draziem prjatelem vas rat i ston i pr-
23) i prvlaku i toke koi su kolo rata i sa sviem se
24) nahodi unutra rata i prvlake i gore i pollja dubrave
25) lies trave vode sella i vse o je d() prvlake do loia
26) i sudc[] bo i globe i krvi u miru da budu na nih vollju da imaju
27) i dre i da ine vsu svoju vollju i hotienje kako d() svoje
28) baine dovieki viekoma i da su volni zidati zaditorie
29) dgiem hotienje i prkopati prevlaku d() mora do mora
30) i napravljati na svoju volju i hotienje ie se betuje
31) g(ospodi)n ban sstefan sebe i svoje sinove i svoje sieme ako se
32) slui u niekoje vrieme ili g(ospodi)n ili vlastelin ili gra-
33) danin ili ljudje koi bi pakostili rtu ili prvlaci
34) da pomoe koliko moe naa jakost. a za to mi pkina i lju-
35) dje grada dubrovnika vse dobro pkeno g(ospo)d(i)nu banu stefanu
36) i negovem sinovom i simenu negovu dovieka d() muke
37) glave i do zgorenja svieta dajemo za prvlaku i za ston
38) e cat (= 500) per(pe)ra do zgorenja svieta d() togazi dobitka ~ ~
39) koi me hoditi medu nami u dubrovnici u onoi vrime ~
[57]

40) ako ban i negovi sinove i negove sieme mukoi ~
41) glave i ne budu gospoda homskoi zemli mi pkina ~
42) dubrovaka dajemo nzi dobitak na nzi dan
43) svetago vlasija e cat (= 500) per(p)e(r)a kako je zgora pisano ie se
44) betuje pkina dubrovaka ako u niekoje vrieme prde
45) g(ospo)d(in) ban stefan u dubrovnik ili negovi sinove ili
46) negovo sieme do zgorienja svieta muke glave ~
47) da mu damo polae zidane prbivati dokoli em je ~
48) stati bez niednoga naima i e se betuje ~
49) pkina dubrovaka da ne prmemo u prievlaku i u ston
50) i u rat i u nezi toke ke smo uzeli d() g(ospo)d(i)na bana stefana
51) negova vlastelina ki bude nemu neveran i negovem
52) sinovom i negovu simenevi do zgorenja svieta . ~
53) a ja go(spodi)n ban stefan zaklinu se u svetoje boje
54v) [e]vangelije i u .d. (= 4) evangelista i u .v . (= 12) apostola i u vse moi
55v) [sve]tje koje su u dubrovnici za mene i za mojeh sinova i za
56v) moje sieme po mukom kolienu do zgorienja svieta
57v) [...] toi tvrdo imati i drati i ne potvoriti do zgo-
58v) [rie]nja svieta i vse vie pisanno a mi bi(i)ina i vsi
59v) [ljud]je dubrovaci klnemo se u vsjeto boje jevangelije ~
60v) [i u d (= 4)ev]angelisti i u v (=12) apostola i u sve svete moi ~
61v) [koje su u] dubrovnici za nas i za nae sinove i za nae ~ ~
62v) natraje do zgorienja svieta vse tvrdo da imamo i dr-
63v) [imo d]o konca svieta nepomano i zato stavlju ja ~
64v) [g(ospodi)n] ban stefan svoju zlatu peat da je verovano
65v) svaki da znajet i vidi istinu a tomui su d (= 4) povelle ~
66v) [...] jednako dvie latinsci a dvi srpscie a sve su
67v) [peakene] zlatiemi peati dvie sta povelle u g(spo)d(i)na
68v) [ban]a stefana a dvie povelle u dubrovnici a to je pisa-
[58]

69v) no pod gradom pod srbrnikom a tomu svedoci
70v) [...] moleni Vitan tihoradik radosav hlapovik
71v) [...] vlukasik hrvatin stefanik stefan
72v) druik tvrtko ivahnik a zato da .g. prstave
73v) divo tihoranik. itko hlapovik mihailo
74v) menetik dubrovanin.

Zakljuak

Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine
napisana je na pergamentu brzopisnom bosanicom, sa elementima ustava i kurziva
u srednjovjekovnom gradu Srebreniku koji je pripadao upi Usori, a uz prisustvo
devet svjedoka (Vitan Tihoradi, Radosav Hlapovi, X. Vukasi, Hrvatin Stefani,
Stefan Drui, Tvrtko Ivani, Divo Tihorani, titko Hlapovi i Mihajlo
Meneti Dubrovanin). Danas je srednjovjekovni dio grada Srebrenika dobro
ouvan.


Izvor:
1. Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine, Dravni
arhiv u Dubrovniku, Republika Hrvatska, sign. 1333_CR 25.

Literatura:
1. remonik, Gregor, 1948. Bosanske i humske povelje srednjega vijeka u:
Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Nova serija, sv. III, Sarajevo.
2. Damjanovi, Stjepan, 2002. Slovo iskona, Staroslavenska/starohrvatska
itanka, Zagreb: Matica hrvatska.
3. ori, Petar, 1971. Istorija srpske irilice, Paleografsko-filoloki prilozi,
Beograd.
4. Grupa autora 2004. Hrvatski enciklopedijski rjenik, Nes-Per, Zagreb:
Novi Liber.
5. Kuna, Herta, 1982. Srednjovjekovna bosansko-hercegovaka knjievnost
u:
Pisana rije u Bosni i Hercegovini. Od najstarijih vremena do 1918.
godine,
Sarajevo: IRO Veselin Maslea.
6. Truhelka, iro, 1889, Bosanica. Prinos bosanskoj paleografiji, Glasnik
Zemaljskog muzeja u Sarajevu I (4), 79.
[59]

7. Turbi-Hadagi, Amira, 2005. Bosanski knjievni jezik (Prvi razvojni
period od 9. do 15. stoljea), Bosanski jezik. asopis za kulturu bosanskoga
knjievnog jezika, 4,
Tuzla, 137-161.


Die Urkunde des Bans Stefan und der Stadt Dubrovnik vom
15. Februar 1333

ZUSAMMENFASSUNG

In der vorliegenden Arbeit prsentiert die Autorin der wissenschaftlichen
und auch breiteren ffentlichkeit zum ersten Mal in der Geschichte der bosnischen
literatischen Sprache die lateinische Transliteration und die inhaltliche
Beschreibung der Urkunde des Bans Stefan und der Stadt Dubrovnik vom 15.
Februar 1333, die unter der Festung der Stadt Srebrenik geschrieben wurde, als
ein weiterer Beweis der ununterbrochenen Entwicklung der bosnischen
literarischen Sprache vom 12. bis zum 15. Jahrhundert.
Die Urkunde des Bans Stefan und der Stadt Dubrovnik vom 15. Februar 1333
wurde in der telegrafischen bosnischen kyrillischen Schrift geschrieben, mit
Elementen der Verfassung und der Kurrentschrift.
Die erhaltene Abschrift der Urkunde befindet sich heute im Staatsarchiv in
Dubrovnik unter dem Zeichen sign.1333_CR 25.
SCHLSSELWRTER: Urkunde, Ban Stefan, Srebrenik, Inhalt, bosnische
kyrillische Schrift, lateinische Transliteration















[60]



































[61]

Mina Kujovi

Parobrodom Vag Duna od Rae do Zvornika
Probna plovidba Drinom 1886. godine


Saetak:
Austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini planirala je urediti korito i
obale rijeke Drine i uspostaviti stalnu parobrodsku liniju. Parobrodi su trebali
prevoziti ljude i robu, jer je kopneni promet u Podrinju bio otean zbog
neizgraenih cesta i eljeznike pruge.
Prilog se odnosi na probnu plovidbu rijekom Drinom, od Rae uzvodno do
Zvornika, u periodu od 29. novembra do 6. decembra 1886. godine Plovidba je
obavljena parobrodom Vag Duna, izvedena u organizaciji austrougarske uprave u
Bosni i Hercegovini, a po nalogu i uz novanu pomo Zajednikog ministarstva
financija u Beu.
Probnom plovidbom trebalo je prikupiti podatke o uvjetima za
uspostavljanje stalne plovne linije rijekom Drinom.
Kljune rijei: Drina, rijeno korito, parobrod Vag Duna

Uvod

Rijeka Drina je najvea i vodom najbogatija pritoka rijeke Save sa njene
june strane. Korito rijeke pada strmo i rijeka sa velikom koliinom vodene mase
tee prema sjeveru. Znatna dubina i irina rijeke oteavaju njeno prelaenje pa je
ona na taj nain stoljeima predstavljala prirodnu granicu dvaju regija, srpske i
bosanske.
95

Na bosansko-srpskoj pograninoj rijeci Drini od Zvornika do ua u rijeku
Savu kod Rae od davnina je postajao laarski promet koji je nakon austrougarske
okupacije znatno poboljan plitkim parobrodima s kotaem na zadnjem dijelu
(Hecraddampfer) za vrijeme povoljnog vodostaja. Zbog razliite dubine korita od
ua do Zvornika, a naroito prema Viegradu, nije bilo mogue uspostaviti
redovni promet parobrodom.
Austro-Ugarska monarhija je meu brojna pitanja koje je planirala rijeiti u
okupiranoj Bosni i Hercegovini uvrstila i ureenje korita rijeke Drine, reguliranje
njenih obala i utvrivanje granice sa Kraljevinom Srbijom. Planirano je bilo

95
Na rijeci Drini je bila granica izmeu Istonog i Zapadnog rimskog carstva. Nakon
osamostaljivanja Srbije na Drini je bila granica prema Bosni i Hercegovini, odnosno prema
Osmanskom carstvu.
[62]

uspostavljanje stalne plovidbe plitkim ploveim parobrodima koja je trebala
omoguiti bri ekonomski razvoj pasivnih krajeva u Podrinju.
96

Stanovnici koji su ivjeli u Podrinju su bili ivo zainteresirani za
uspostavu stalne plovidbe Drinom, od njenog ua u rijeku Savu kod Rae uzvodno
do Zvornika, jer bi im stalna plovna linija omoguila izvoz poljoprivrednih
proizvoda, te razvoj trgovine i banjskog turizma u banji Guber kod Srebrenice.

Organizacija poslova na ureenju korita i obala rijeke Drine
Na poslovima vezanim za ureenje korita i obala rijeke Drine bili su, na
podsticaj Zajednikog ministarstva finansija iz Bea, ukljueni predstavnici
bosanskohercegovake uprave: Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu u
Sarajevu, Okruna oblast Donja Tuzla i kotarski uredi u Zvorniku, Bijeljini i
Srebrenici. Prema izvjetajima o upravi u Bosni i Hercegovini, u nastojanju da se
pobolja donji tok Drine od 1886. do 1897. godine raeno je na ureenju potrebne
dubine njenog korita da bi se omoguila plovidba plitkih ploveih parobroda na
pruzi Zvornik Raa u oba vozna smjera. Raeno je, uglavnom, na ienju
rijenog korita od stabala (panjeva), odvoenju rijenih rukavaca provedbom
brojnih viseih snopova od prua po Volfovom sistemu, te na odstranjivanju i
premjetanju mlinova koji su brodarstvu smetali.
Kroz godine s ustrajnou nastavljane radnje oko poboljanja rijeke pratio
je u toliko uspjeh, u koliko je zaista uspjelo s plosno ploveim parobrodima s
kotaem na zadnjem dijelu (Heekraddampfer) za povoljnog vodostaja dospjeti do
Zvornika, ali ipak nije bilo mogue s upotrijebljenim sredstvima vozni lijeb tako
osigurati, da bi se mogao uspostaviti redovni paroplovni promet.
97

Pokazalo se da bi se rijeka Drina mogla uiniti plovnom (brodibom) samo
uz velika novana ulaganja. Trebalo je, s obzirom na velike mase kra koji voda
rijeke Drine sa sobom nosi, uraditi potpunu regulaciju donjeg toka Drine. Kako se
nakon deset godina rada na osposobljavanju korita za plovidbu i ureivanju obale
rijeke Drine pokazalo da bi za uvoenje stalne plovne linije trebalo jo dosta
sredstava, a da velika financijska rtva ne bi donijela odgovarajue dobiti,
bosanskohercegovaka uprava je 1897. godine odluila sasvim obustaviti radnje
oko poboljanja korita i obala rijeke Drine.
98


96
Drina nastaje spajanjem rijeka Pive i Tare. Nedugo nakon svog nastajanja na epan polju Drina
ulazi na podruje Bosne i Hercegovine. Predjeli kroz koje rijeka protjee poznati su kao Gornje i
Donje Podrinje.
97
Izvjetaji o upravi (1878-1905), Zagreb 1906. str. 557
98
Navedene radnje ipak su znatno zaustavile zaputanje rijenog korita; rijeno razgranjivanje
znatno se umanjilo. Za srednje vode dade se opaziti na cijeloj rijenoj pruzi izraziti glavni rukav, a i
dubinski odnoaji rijenog dna neprestano su povoljniji.
Jedna zatitna izgradnja, koja ne stoji u svezi s opom regulacijom rijeke, morala se ipak
provesti godine 1897. za zatitu grada Zvornika.
Abnormalna povodnja godine 1896. sruila je jedan dio postojeeg gradskog obalnog
zatitnog zida, pa kad su se usljed toga stvorile i dalje raspukline na obali i izvrtine, trebalo je odmah
provesti nove zatitne gradnje, pa je to bezodvlano i uinjeno.
[63]


Planiranje uvoenja stalne parobrodske linije rijekom Drinom,
od Rae do Zvornika
Na rijeci Drini je i u periodu austrougarske uprave bila granica izmeu
Srbije i Bosne i Hercegovine, odnosno Austro-Ugarske carevine, kao to je bila i u
ranijim periodima. Veoma plodni predjeli uz rijeku Drinu od davnina su nazivani
Podrinjem (gornje i donje)
99
. Predstavnici austrougarske uprave su ubrzo nakon
okupacije zakljuili da bi ovo podruje koje je bilo plodno, ali nerazvijeno, zbog
slabih putnih komunikacija, moglo brzo da se ekonomski razvija ako bi se uvela
stalna parobrodska linija Drinom. Za uvoenje ove stalne vodene linije bili su
zainteresirani kako predstavnici austrougarske
uprave tako i domae stanovnitvo, jer bi im
parobrodski prevoz omoguio da svoje
poljoprivredne proizvode mogu prevoziti i
prodavati, dok bi opina Srebrenica mogla
razvijati zdravstveni turizam zahvaljujui
ljekovitoj banji Guber. Planirana je bila izgradnja
velikog banjskog ljeilita kraj Srebrenice u koje
bi gosti dolazili na odmor i lijeenje, a prevozili
bi se parobrodom.
Zbog toga su predstavnici kotarskih
ureda u Viegradu, Zvorniku i Srebrenici zajedno
sa okrunim predstojnikom u Okrunoj oblasti
Donja Tuzla (OODT)
100
bili izuzetno
zainteresirani za uvoenje stalne parobrodske linije rijekom Drinom. Uz novanu
potporu koju je osiguralo Zajedniko ministarstvo financija u Beu, Odjeljenje za
poslove Bosne i Hercegovine, organizirana je 1886. godine probna plovidba
parobrodom od Rae uzvodno Drinom do Zvornika. ef ove probne plovidbe bio je

Sastojale su se te gradnje iz odvodnih nasipa, koji su imali svrhu, da otklone rijeku od
obale, koja je bila u opasnosti, i iz obalnog zatitnog zida, koji je imao ugroeni dio grada titi od
buduih razornih povodnja.
Podjedno bijahu regulisani i katarakti, koji se nalaze nedaleko Zvornika uz vodu kod Divia
time, to se razlomilo kamene grede (pregrade) i to se izgradie odvodni nasipi.
Na ove radnje se potroilo ukupno 40.956 kruna, a troak je namiren iz zemaljskih
sredstava.
(Izvjetaji o upravi (1878-1905), str. 557
99
Prolazei kroz Fou, Gorade i Viegrad u rijeku Drinu se ulijeva vie manjih i veih rijeka kao
Kolina, ehotina, Janjina, Lima, Praa i Rzav. Historijski gledano rijeka Drina je ovdje bila prepuna
brzaka i prolazila je kroz kanjone i klisure. Naalost, ova jedinstvena priroda je djelomino unitena
izgradnjom hidrocentrala u Viegradu i Bajinoj Bati. Pravac njenog toka je od juga ka sjeveru i ima
dosta pritoka. Vee pritoke sa lijeve strane su: Sutjeska, Bistrica, Praa, Drinjaa i Janja, a sa desne:
ehotina, Lim, Rzav, Ljubovija i Jadar
100
Austro-Ugarska je zadrala istu podjelu Bosne i Hercegovine na est okrunih oblasti (Banja Luka,
Biha, Travnik, Donja Tuzla, Mostar, Sarajevo) koje su bile podijeljene na nie upravne jedinice,
kotare.
[64]

Maksimilijan Kuera koji je, osim nadziranja plovidbe, bio plaen da biljei dubinu
korita rijeke, irinu na svim bitnijim takama i udaljenost izmeu pojedinih mjesta.
Plovidba je trajala od 29. novembra do 6. decembra 1886. godine.
Nakon zavrene plovidbe Maksimilijan Kuera je podnio okrunom
predstojniku OODT Antonu von Vukoviu detaljan izvjetaj o tome kako je
protekla probna plovidba i predao sve biljeke o mjerenjima. U prilogu izvjetaja je
i karta u kojoj je ucrtan plovni put kuda je Drinom plovio parobrod sa upisanim
nazivima mjesta i podacima o dubini vode kod pojedinih mjesta i razdaljini izmeu
njih. (Sl. 1)
Sl. 1 Ova karta je trebala sluiti kapetanima parobroda na buduim plovidbama
rijekom Drinom
Probna plovidba Drinom trajala je od 29. novembra do 6. decembra 1886.
godine, a prvi dokument koji se odnosi na ovu plovidbu ima datum 13. novembar,
dok je posljednji napisan 17. marta 1887. godine.
101
Iz sauvanih dokumenata
saznajemo da su pripreme za ovaj poduhvat dugo trajale i bile su detaljne.

Pripreme za probnu plovidbu rijekom Drinom
Zajedniko ministarstvo financija Odjeljenje za poslove Bosne i
Hercegovine poetkom novembra 1886. godine zakljuilo je ugovor sa
brodovlasnikom firmom Donan iz Komorna o iznajmljivanju njihovog
parobroda Vag Duna. Parobrod je iznajmljen zajedno sa posadom za sumu od
1.800 Fl (guldena) na period od 15. novembra do 15 decembra. Kapetan parobroda
bio je Kapetan Karl ajbl iz Salcburga
102
. Brodovlasnika firma je prema ugovoru
trebala osigurati posadu broda (brodske momke), a parobrod je morao biti tehniki
ispravan. Zajedniko ministarstvo financija je, prema zakljuenom ugovoru,
trebalo u Dravnu central-kasu u Beu uplatiti prije plovidbe polovinu od
ugovorene sume.
103

Za efa probne plovidbe Drinom Zemaljska vlada je, na prijedlog okrunog
predstojnika OODT, Antona von Vukovia, imenovala marinskog kapetana
Maksimilijana Kueru.
104


101
U arhivskom fondu Zajednikog ministarstva financija Odjeljenje za poslove Bosne i
Hercegovine sauvano je ukupno 11 dokumenata. Prvi je ponuda kapetana Karla ibla za mjesto
kapetana broda, dva su izvjetaji o putovanju, jedan je napisao ef (voa) putovanja Maksimilijan
Kuera, a drugi okruni predstojnik Okrune oblasti Donja Tuzla, Antun von Vukovi, a ostali
dokumenti su telegrami u kojima su okruni predstojnik Vukovi i M. Kuera preko kotarskih ureda
u Zvorniku i Tuzli izvjetavali kako protie plovidba. U dokumentima se Maksimilijan Kuera
naziva voom plovidbe i efom ekspedicije.
102
Uz molbu, kapetan Karl ajbl je priloio i certifikat za posao kapetana plovidbe za parobrode, te
dozvole za plovidbu Dunavom, Savom i susjednim rijekama. Kapetan ajbl bio je uposlenik jedne
firme u Komarnu, koja se bavila uvoenjem centralnog grijanja, a kapetanski posao je radio po
potrebi.
103
Arhiv Bosne i Hercegovine (ABH), Zajedniko ministarstvo financija Odjeljenje za poslove
Bosne i Hercegovine (ZMF/BH) opi spisi br. 8756/1886.
104
Iz dostupnih dokumenata nije se moglo utvrditi njegovo porijeklo. Okruni predstojnik u svom
izvjetaju o plovidbi navodi da su zajedno radili na prokektu eksploatacije uglja kod Han Palatora.
[65]

Zemaljska vlada je parobrod osigurala kod osiguravajueg drutva u Beu,
preko njihovog agenta u Sarajevu, za sluaj nesree i u sluaju oteenja. Poglavar
Zemaljske vlade Johan von Appel pisao je u Be kako je bilo izuzetno teko
ugovoriti sve stavke osiguranja, jer je korito Drine neoieno i puno razliitih
prepreka. Prema sklopljenom ugovoru ef plovidbe Maksimilijan Kuera je mogao,
u sluaju potrebe, telegrafisati agentu osiguravajue kue u Beu i traiti
nadoknadu novca za oteene dijelove parobroda.
105

Ugovorena je bila plovidba samo do Zvornika.

Probna plovidba Drinom prema izvjetaju Antona von Vukovia
Anton von Vukovi bio je okruni predstojnik Okrune oblasti Donja
Tuzla pa je po slubenoj dunosti bio angairan u Komisiji za utvrivanje granice
na Drini sa Kraljevinom Srbijom i za razgranienja privatnih posjeda.
106
Okruni
predstojnik bio je mnogo zainteresiran za uspostavljanje redovne plovidbe Drinom
kako bi se omoguio bri privredni razvoj pasivnih krajeva u sjeveroistonoj Bosni.
Uestvovao je u svim pripremama, pratio je plovidbu i svakodnevno slao telegrame
u Be Zajednikom ministarstvu financija u kojima je javljao kad je parobrod
krenuo, odnosno gdje je stigao. U telegramima je posebno isticao kako su
stanovnici u svim obalnim mjestima i sa jedne i sa druge strane (bosanske i
srbijanske) pozdravljali dolazak i prolazak parobroda Vag Duna. Najee je
javljao o problemima sa propelerom na parobrodu koji se nekoliko puta lomio.
107


105
ABH, ZMF/BH opi sis br. 9346/1886
106
Na bosansko-srpskoj pograninoj rijeci Drini bilo je stalno graninih prelaza, ali je teko bilo
uspostaviti granice zemljovlasnika, jer je rijeka esto plavila i mijenjala mee. Nakon uspostave
austrougarske uprave formirama je mjeovita komisija na temelju nagodbe sklopljene diplomatskim
putem meu bosanskohercegovakom Zemaljskom upravom i Srbijom. Zadatak Komisije bio je da
nadgleda sve radnje koje su se imale izvoditi da se Drina uini plovnom i da vodi rasprave koje bi
zbog ovih radnji eventualno nastale.
Komisija se sastajala po potrebi na poticaj jedne ili druge strane a posredstvom dotinih
lokalnih ureda i tube su rjeavane na licu mjesta. Kako je podruje oko rijeke Drine administrativno
pripadalo Krunoj oblasti Donja Tuzla to su u komisiji najagilniji bili okruni predstojnici Okrune
oblasti Donja Tuzla, Anton von Vukovi i njegov nasljednik Fridrih fon Foglar koji je punih 20
godina bio na ovoj funkciji. (1894-1912)
Komisija za reguliranje granica na Drini je imala silne potekoe oko uspostavljanja granice
na ostrvima i adama zbog estih promjena od plavljenja, to je iziskivalo stalni posao i
premjeravanje.

107
Anton von Vukovi je u Be poslao pet telegrama. Najee je javljao o problemima (havarijama)
na propeleru. Tako je 6. decembra, prije svog povratka u Tuzlu, javio iz Kotarskog ureda u Zvorniku
kako je voa ekspedicije Kuera tog dana dugo traio mjesto za pristanak parobroda. Nakon to je
propeler popravljen, parobrod je nastavio plovidbu, a voa ekspedicije je nastavio sa detaljnim
ispitivanjem korita rijeke Drine. (ZMF/BH, 9358/1886)
7. decembra Kuera javlja u Be da su u Zvornik pristigli u 6 sati uveer prethodnog dana,
nakon puno tekoa oko otklanjanja kvara na propeleru. 7. decembra je i Vukovi iz Tuzle poslao
novi telegram u Be u kojem je pisao o tome kako su ljudi pozdravili ovu plovidbu: Nisam u
prethodnom telegramu (u kojem sam javljao za nezgodu) nita pisao o narodu, naroito bosanskom.
Odmah nakon nezgode hiljade ih je dolo i razdragano pozdravljalo ovu plovidbu. Mnogi su traili da
[66]

Kad je plovidba zavrena, Anton von Vukovi je za ministra Benjamina
von Kalaja 9. decembra 1886. godine napisao opiran izvjetaj u kojem je opisao
sve detalje plovidbe prema zabiljekama koje je vodio ef plovidbe Maksimilijan
Kuera.
108

Na poetku svog izvjetaja Vukovi je naveo kako su pripreme za probnu
plovidbu Drinom otpoele jo 1884. godine i da je on osobno dogovorio posao sa
Maksimilijanom Kuerom. Nakon to je Kuera uradio projekt plovidbe
109
koji se
njemu dopao, traio je od Zemaljske vlade da ga imenuje za vou ekspedicije
110
.
U izvjetaju su dati i podaci o karakteristikama samog parobroda Vag
Duna za kojeg je naveo da je bio dug 27 metara, ukljuujui i propeler, irok 33
metra (?), dubine 50 cm, imao je propelere i motor jaine 78 KS.
111
Parobrod je
iznajmljen zajedno sa posadom koju su inili, osim voe plovidbe, mainista,
loa i jedan Zvornianin (nije navedeno kakav je bio njegov posao na parobrodu).
Parobrod Vog Duna je zaplovio 29. novembra u 8 sati ujutro iz Rae zagraujui
Drinu. Vukovi je pisao da su obale rijeke bile obrasle zelenilom, da je plovidba
prvog dana dobro protekla, te da je on kod prvog zaustavljanja napustio parobrod.
Drugi dan je sidro dignuto u 7 sati i 10 minuta ujutro, ali je plovidba trajala samo
tri sata i 19 minuta, jer je kod Talirevia ade, na 23 km udaljenosti od Rae,
parobrod naiao na veliku prepreku. Lijevi propeler je oteen, pa je jedan njegov
dio pao u vodu. Zbog toga je plovidba nastavljena tek nakon zamjene propelera na
koji su ekali sve do 4 sata i 20 minuta poslije podne. Kako se ubrzo smrailo,
naeno je mjesto za pristajanje i sputeno je sidro.
112
Posada parobroda je imala
dosta problema oko pristajanja jer je samo kod epka bila pripremljena platforma
za njegovo pristajanje. Platforma je bila napravljena od oko sto trupaca koji su bili
povezani. Od epka uzvodna Drina se suava, te je zbog toga bilo velikih problema
dok su nali prolaz za parobrod i mjesto za njegovo pristajanje. Prolazak kroz ovaj

razgovaraju sa posadom. Predstavnici Bijeljine, Janje, Zvornika, koji su do epaka doli, traili su da
nastavimo plovidbu i zahvaljivali su dravi koja je financirala ovu plovidbu, i efu ekspedicije,
Maksimilijanu Kueri.
Takoer, sa srpske obale narod je izraavao veliki interes za plovidbu. Kod srbijanskog kupalita
Smerdin banja je bilo ak ureeno mjesto za pristajanje parobroda. (ZMF/BH, 9412/1886)
108
ABH ZMF/BH opi spisi 9492/1886.
109
Predloeno mu je bilo da ispita kako bi se organizirala plovidba Drinom i kako bi se mogla
organizirati eksploatacija uglja kod Han Paltora
110
U dokumentima se probna plovidba Dunavom esto naziva i ekspedicija.
111
Anton von Vukovi je bio prvi dan na parobrodu, pa je tako imao priliku da se dobro upozna sa
dimenzijama parobroda Vag Duna. U izvjetaju je, izmeu ostalog, napisao: Bio sam slobodan da za
vou plovidbe predloim Kueru, pa sam sa njim dogovorio i ekonomske poslove.
I sam sam plovio 29. novembra parobrodom, pa je tako bilo najbolje da se dobije prava slika naveo
je Vukovi na poetku izvjetaja (ZMF/BH, 9492/1886.)
112
Anton von Vukovi dalje u izvjetaju detaljno opisuje do u detalje svaki dan probne plovidbe.
Najvei problemi su bile este havarije na propeleru koji je nekoliko puta popravljan i dva puta savim
mijenjan. Problemi su bili i u traenju mjesta za pristajanje parobroda i za utovar uglja, jer nije bilo
uraenih pristanita Nekad su morali i po 10 km ploviti dok ne nau odgavarajue mjesto za
pristajanje. Satnice kad su krenuli navedene su do u detalje, kad su stali, te koliko su ekali na
dijelove i popravke propelera.
[67]

uski dio (Berinski kamen) je bio posebno teak, te se uz velike napore i esto
vraanje parobroda doplovilo do Bioke ade gdje je sputeno sidro. Oko 3 km nie
Zvornika uz veliki napor parobrod je nakon preuzimanja uglja i velikih
komplikacija na 86 km od Rae naao proirenje za zaokretanje, pa je 6. decembra
otpoela plovidba nizvodno. Posada je bila umorna, naroito zbog estih i dugih
ekanja na popravljanje propelera i traenja pogodnog mjesta za pristajanje.
Povratak je proao bez veih komplikacija, iako je bilo problema sa propelerom i
sa iznalaenjem pogodnih prolaza za zaustavljanje.
Voa probne plovidbe, Maksimilijan Kuera imao je zadatak da precizno
biljei dubinu za potrebe budue plovidbe i laku orijentaciju Drinom. Okruni
predstojnik, Antun von Vukovi je, prema njegovim zabiljekama, u izvjetaju
uradio i tabelu u kojoj su navedene razdaljine izmeu pojedinih mjesta i dubine
korita rijeke Drine na odreenim dionicama:
- od Han Ljubovija do Han Drinjaa razdaljina je 25 km, dubina vode 17 m
- od Han Drinjae do Zvornika razdaljina je 15,5 km, a dubina vode 10 m
- od Zvornika do Han Palatora razdaljina je 25 km, a dubina vode 31 m
- od Han Palatora do Janje tana razdaljina nije mogla da se utvrdi zbog
mnogo neispitanih krivina; (aproksimativna razdaljina je 25 km, a dubina
vode 47 m)
- od Janje do Rae otprilike 35 km udaljenost, a dubina vode 20 m
Ovo su vrijednosti koje su utvrene u vrijeme plovidbe Drinom, koje je
biljeio voa ekspedicije uz velike tekoe tokom plovidbe parobroda Vag
Duna.
113

U izvjetaju je nakon navedenih podataka i Vukovievo objanjenje
plovnosti i karaktera rijenog toka kod pojedinih dionica. Kako pokazuje tabela
plovnost rijeke od Zvornika do Rae ima razlite karaktere. Od Zvornika do
Palatora (oko 25 km) dubina je 31 m, a prema Rai je daleko manja, odnosno,
korito rijeke je plie.
Od Zvornika do Han Palatora Drina protjee izmeu brda, ali je njen tok
uredan, dok se od Han Palatora do Rae rijeka iri i tok ima drugi karakter. Korito
je puno ostrva i razliitih prepreka.
Izmeu Han Palatora i Zvornika nalazi se dosta brzaca, dok od Han
Palatora do Rae plovidba je izloena brojnim tekoama (kao kod Kurjaica ade
kad je stradao propeler). Nisu odmah primijeene prepreke pa je brod u punoj
brzini udario na prepreku i propeler je stradao.
Tokom plovidbe do epka parobrod je naiao na velike drvene trupce, pa
su pojedini dijelovi bili uski za njegov prolazak.
Vukovi u izvjetaju dalje navodi kako je ove godine (1886. o.p.) vodostaj
izrazito visok, pa ako bi se pazilo na takva mjesta moda da se i ostvari plovidba.

113
Maksimilijan Kuera je od Vukovia dobio zadatak da uz naknadu od 20-25 guldena (Fl) uz sve
poslove oko problema sa mainom parobroda redovno mjeri dubinu korita rijeke, kako bi utvrdili
njenu plovnost.

[68]

Tjesnaci su bili glavne prepreke za plovnost rijeke Drine. Iznenada se pojavljuju
razliite prepreke, to znatno, i pored dosta vode, ovu rijeku ini neuvjetnom za
vea plovila. Glavne tekoe su to tok nije stabilan, stanje korita i dubine nije
uvijek isto tokom cijelog njenog toka.
Stanovnici Podrinja, prema izvjetaju, nita ne rade na ureenju toka rijeke
Drine niti njenih obale, a stalna plovidba bi im trebala kako bi mogli izvoziti svoje
poljoprivredne produkte koji neiskoriteni propadaju zbog loih cesta.
I pored navedenih problema oko plovnosti rijeke Drine, Anton von
Vukovi zavravajui opirni izvjetaj navodi i prijedloge kako bi se, ipak, ideja o
uvoenju stalne plovne linije rijekom Drinom od Rae do Zvornika i ostvarila. On
je smatrao da su glavni zadaci oko uspostavljanja stalne plovne linije za plovidbu
Drinom bili uklanjanje drva (stabala), a zatim kupovina vlastitog broda. Ipak, na
kraju konstatira da bi ovaj posao bio izuzetno skup, jer bi se prepreke u koritu
morale uklanjati dinamitom. On je svjestan da bi sve to iziskivalo mnogo novaca
koji Zemaljska uprava nema, pa bi Zajedniko ministarstvo moralo pomoi.
Vukovi svoj izvjetaj zakljuuje konstatacijom da bi reguliranje plovidbe
Drinom moralo doi od vie vlasti nego to je Okruni ured. Prije uspostavljana
linije za plovidbu moralo bi se zavriti razgranienje sa Srbijom, to znai da bi
Komisija za reguliranje granice na Drini, koja ve nekoliko godina radi, morala
zavriti svoj posao.
114

Vodena linija bi mogla imati komercijalni znaaj: trgovina i razvoj
vodenog saobraaja bi ovom narodu pruili novi ivot. Ova bi vodena linija, prema
Vukovievom miljenju, mogla imati i politiki znaaj, jer bi susjedi vidjeli kako se
ovdje ivot pokrenuo, a uspostava plovidbe Drinom bi imala i vojni znaaj.
115

Zavrna konstatacija u ovom opirnom i detaljnom izvjetaju je napomena
kako bi uspostavljanje plovidbe Drinom dosta kotalo, ali je ovdanji narod za nju
izuzetno zainteresiran, koliko za plovidbu toliko i za konano razgranienje.
Izvjetaj je zavrio konstatacijom da je iznenadna pojava parobroda koji je
plovio uz rijeku Drinu kod stanovnika izazvala pravo uenje, a onda radovanje i
nadu da bi se plovidba mogla redovno odvijati.
Izvjetaj je zavren i napomenom da je kompletno zalaganje posade
parobroda tokom probne plovidbe Drinom bilo na visini.









114
Nap. 12
115
Du Drine su 1914. i 1915. godine voene velike ratne operacije izmeu vojski Kraljevine Srbije i
Austro-Ugarske carevine.
[69]

Zakljuak

Predstavnici austrougarske vlasti su na poetku svoje uprave u Bosni i
Hercegovini planirali da Drinom uvedu stalni plovni saobraaj od Rae do
Zvornika kako bi se krajevi oko ove pogranine rijeke ekonomski razvili. Zbog
toga je trebalo ispitati plovnost rijeke, odnosno dubinu korita i irinu obala, pa je u
tu svrhu krajem 1886. godine rijekom Drinom organizirana probna plovidba
parobroda Vog Duna uzvodno do Zvornika. Probna plovidba je pokazala kako je
korito rijeke puno razliitih prepreka i neprilagoeno za plovidbu parobroda kakav
je bio Vog Duna.
Glavne tekoe za uspostavljanje stalne parobrodske plovidbe Drinom bile
su to vodeni tok rijeke nije stabilan, a stanje i dubina dubina korita se tokom
cijelog njenog toka mijenja. Neujednaena dubina korita i jaina vode, tjesnaci,
smetnje koje su pravile razne prepreke (stabla, ade, vodenice), neureene obale, te
nedostatak pogodnih mjesta za pristajanje bili su glavni nedostaci za uspostavljanje
stalne plovnosti rijekom Drinom.
Reguliranje rijeke Drine bi bio izuzetno skup posao koji se ekonomski ne
bi isplatio, pa se od ove dobre ideje nakon desetak godina i odustalo.























[70]



































[71]

Mr. sc. Rusmir Djedovi, Munisa Kovaevi prof.


Bibliografija kulturno-historijskog naslijea
Tuzlanskog kantona od 1995. godine

UVOD

Knjige i struni i nauni radovi o kulturno-historijskom naslijeu podruja
dananjeg Tuzlanskog kantona su prije zadnjeg rata bile veoma rijetke. Radi se o
nekoliko monografija pojedinih opina, koje uglavnom razmatraju NOB i
revoluciju na tom podruju, a manje govore o opem kulturno-historijskom razvoju
pojedinih opina a jo manje o njihovom kulturno-historijskom naslijeu. Dakle,
kroz te monografije i fotomonografije, esto ideoloki obojeno i nauno nezrelo,
obrauju se samo neke od opina i neka naselja. Meu njima treba spomenuti
nekoliko vrijednijih ope historijskih i opinskih monografija. Npr.: Tuzla i njena
okolina u 16 vjeku (Dr. Adema Handia), Tuzlansko podruje nekad i sad
(Ambrozija Benkovia), Monografije Graanice i ivinica...
Takoer, prije zadnjeg rata su u naunim i strunim publikacijama
objavljeni rijetki nauni i struni radovi koji tretiraju pojedine segmente kulturno-
historijskog naslijea Tuzlanskog kantona.
U nastavku dajemo dio bibliografije (nadamo se znaajniji), koja iza
zadnjeg rata pa do danas govori o kulturno-historijskom naslijeu ili pojedinim
njegovim segmentima na podruju Tuzlanskog kantona.


M o n o g r a f i j e i k n j i g e

1. Salih Kulenovi, Graanica i okolina antropogeografske i etnoloke
odlike, Tuzla, 1994.
2. Salih Kulenovi, Etnologija sjeveroistone Bosne (rasprave, studije,
lanci) knj. 2., Muzej istone Bosne, Tuzla, 1995.
3. Adnan Jahi, Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u Drugom
svjetskom ratu, Tuzla, 1995.
4. Ahmed S. Alii, Pokret za autonomiju Bosna od 1831. do 1832.
godine, Sarajevo, 1996.
5. Salih abanovi, Purai u prolosti, KDB Preporod Lukavac, Knjievni
klub Muhamed Hevaji-Uskufi, Lukavac, 1996.
6. Alija Hamzi, Jorgovan Begi, Koraj, tradicija tragedija, Delikates
88, Sarajevo, Tuzla, 1996.
7. Demal ilimkovi, Tuzla u osmansko doba, Regionalni istorijski Ahiv,
Tuzla, 1996.
[72]

8. Salih abanovi, Purai u prolosti, Izdanje autora, Lukavac, 1996.
9. Vahid Tursunovi, Srebrenik kroz historiju, Bosnia ars, Tuzla, 1997.
10. Dragia Trifkovi, Tuzlanski vremeplov, V, GRAFOCOOP d.o.o
Tuzla, Tuzla, 1997.
11. Azem Koar, Tuzlansko Podrinjski kanton, TPK, Tuzla, 1998.
12. Halid oki, Tri stoljea porodice oki, Medlis Islamske zajednice
Tuzla, Tuzla, 1999.
13. Suadin Straevi, Vjerske prilike u srednjovjekovnoj Bosni i
prihvatanje islama na njenom tlu, Europrint Banovii, Banovii, 1999.
14. Sabira Husedinovi, Zahida Heimovi-Kamberovi, Husnija
Kamberovi, Stari grad u Gradacu i kula Husein-kapetana Gradaevia
vrijednosti i stanje poslije rata 1992-1995., Bonjaka zajednica kulture
Preporod Gradaac, Sarajevo, 1999.
15. Salih Azapagi, Porijeklo obavezuje, Izdanje autora i Centar za kulturu i
obrazovanje Teanj, Tuzla-Teanj, 2001.
16. Husnija Kamberovi, Husein-kapetan Gradaevi (1802-1834)
Biografija, Sarajevo, 2002.
17. Alija Hamzi, Koraj - sjeanje na jednu ariju, Harfo-graf, Tuzla,
Tuzla, 2002.
18. Fahrudin Hidanovi Solinjanin, upa soli Gradovrh, ITP R&STuzla,
Tuzla, 2002.
19. Osman Hadi, Osnovna kola Klokotnica, 70 godina rada, Planjax,
Teanj, 2002.
20. Samir Halilovi, Mujo Zuli, Kalesija - crtice iz kulturno-historijske
prolosti, Bonjaka zajednica kulture Preporod Kalesija i JU Gradska biblioteka
Kalesija, Kalesija, 2003.
21. Osman Hadi, Podruje opine Doboj Istok kroz historiju, Opina
Doboj Istok, Doboj Istok, 2003.
22. Himzo Durakovi, Durakovii iz Maleia, Rodoslov, Monos Graanica,
Graanica, 2003.
23. Osman Hadi, Podruje Opine Doboj istok kroz historiju, Planjax,
Teanj, 2003.
24. Osman Hadi, Damije mektebi i hadiluci sa podruja Opine Doboj
istok, Planjax, Teanj, 2004?.
25. Nikola Veseli, pionica u prolosti i sadanjosti, Lukavac, 2004.
26. efkija Muteveli, Tuzlanske historijske minijature historijski zapisi
o Tuzli i okolini od prahistorije do kraja osmanske vladavine, JU Arhiv
Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2005.
27. Kemal Bai, Midhat Spahi, Znameniti tuzlaci, pisana rije na
podruju Tuzlanskog kantona, BZK Preporod Tuzla, Tuzla, 2005.
28. Mijo Frankovi, Lipnica sa posebnim osvrtom na sliku Gospe
Lipnike, upni ured ikare, Tuzla, 2005.
29. Osman Hadi, Brijesnika dijaspora, Planjax, Teanj, 2005.
[73]

30. Nuraga Softi, Podgorje, Opina Banovii, Banovii, 2006.
31. Nuraga Softi, Svjetlopis, Skuptina tehnike kulture Tuzlanskog kantona,
Tuzla, 2006.
32. Ramiz Brki, Stjepan polje, Planjax, Teanj, 2006.
33. S. Kulenovi, R. Djedovi, E. Mutapi, Srebrenik - historijsko-
etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007.
34. Hifzija Suljki, Islamske teme i narodne poslovice, Sabrani tekstovi,
knjiga I, BMG Bosanska medijska grupa, Tuzla, Tuzla, 2007.
35. Hifzija Suljki, Islamska batina u Bosni i Hercegovini i njenoj okolini,
Sabrani tekstovi, knjiga II, BMG Bosanska medijska grupa, Tuzla, Tuzla, 2007.
36. Hifzija Suljki, Islam u bonjakoj narodnoj poeziji, Sabrani tekstovi,
knjiga III, BMG Bosanska medijska grupa, Tuzla, Tuzla, 2007.
37. Devad Tusunbegovi, Gornja Sprea - prilozi za monografiju sa
posebnim osvrtom na prolost kalesijskog podruja, Gradska biblioteka
Kalesija; BZK Preporod BiH - Opinsko drutvo Kalesija-Osmaci, Kalesija 2007.
38. Nusret Mujagi, ulaga Mujagi, Kovai - fenomenologija nastanka i
razvoja tipinog bosanskog sela, JU Narodna i Univerzitetska biblioteka Dervi
Sui, Tuzla, 2007.
39. Sead Selimovi, Senaid Hadi, Tuzlanski kraj 1851-1991
demografske i socijalne promjene, OFF-set Tuzla, Tuzla, 2007.
40. Osman Hadi, Klokotnica, Opinsko drutvo BZK Preporod, Doboj
Istok, 2007.
41. Esad Sarajliji, Gradaac sa okolinom u prolosti, Banjake zajednice
kulture Preporod Gradaac, Gradaac 2008.
42. Seudin Muratovi, Zehrudin Masli, Steci na podruju opine ivinice,
Hamgraf ivinice, ivinice, 2008.
43. Redo Hanki, Rati i okolina u prolosti i sadanjosti, Kulturno
umjetniko drutvo Gajret, Tuzla, 2008.
44. Safer Muanovi, Etnoloka monografija Seone sa posebnim osvrtom
na porodino stablo Muanovia, JU Centar za kulturu i informisanje Banovii,
Banovii, 2008.
45. Omer Hamzi, Rusmir Djedovi, Lukavica kod Graanice - historijska
monografija, Bosanski kulturni centar, Graanica, 2009.
46. Idriz Hodi, Obodnica u zagrljaju Majevice 1528. 2008., Izdava
autor, Sarajevo, 2009.
47. Alija abanovi, Kroz Palavre moja pria, Izdava autor, Kalesija,
2009.
48. Dr. Omer Nakievi, Dr. Ibrahim Nakievi, Teoak kroz protok
vremena, Harfo-graf, Tuzla, Teoak, 2009.
49. Grupa autora, Drijena zaviaj u rijei i slici, upa sv. Ante
Padovanskog Drijena, Drijena, 2009.
[74]

50. Mijo Frankovi, upa Breke (ogledi o upi u rijei i slici), PrintCom
d.o.o. Grafiki inenjering Tuzla i upni ured Uznesenja Bl. Djevice Marije
Breke, Breke Tuzla, kolovoz 2009.
51. Devad Tusunbegovi, Kamenica i Glodi, BZK Preporod BiH
Optinsko drutvo Zvornik, Zvornik, 2009.
52. Edin Mutapi, Benjamin Bajrektarevi, Rusmir Djedovi, Draen Kosec,
Munisa Kovaevi, Kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog
kantona - izbor, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijea Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2010, (u tampi)
53. Imamovi Sejfulah, Vukovije, Hamidovi export-import, Tuzla, 2010.
54. Eldar Arnautovi, Banka u Tuzli 1895-2008, CPA Tuzla, 2010.
55. Haso Kloki, Klokii rodoslovlje porodice Klokii iz Male Brijesnice
Doboj Istok, Planjax, 2010.
56. Suad Buljugi, Nihad Buljugi, Tuzla sjeanje na bisere stare gradske
jezgre, Geografsko drutvo Tuzlanskog kantona, JU Arhiv Tuzlanskog kantona,
Tuzla, 2010.
57. Omer Hamzi, Rusmir Djedovi, Doborovci, Graanica, 2010. (u tampi)

a s o p i s i

1. Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, Monos, Graanica,
1996., brojevi 1-29.
2. Pogledi, BZK Preporod BiH, Opinsko drutvo Tuzla, 1994., brojevi 1-14.
3. Arhivska praksa, Arhiv Tuzlanskog kantona, Drutvo arhivskih zaposlenika
Tuzlanskog kanton, Tuzla 1998., brojevi 1-12.
4. Stav, asopis za kulturu i drutvena pitanja Tuzlanskog kantona, Narodna
i univerzitetska biblioteka Dervi Sui Tuzla i Monos Graanica, 2002., brojevi
1-9.
5. Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, Filozofski fakultet Tuzla,
brojevi1-8
6. Biljeg Srebrenika - asopis za kulturnu historiju, JU Centar za kulturu i
informisanje, Srebrenik, 2003., brojevi 1-7.
7. Godinjak, BZK Preporod, Opinsko drutvo Tuzla, Tuzla 1997., Brojevi 1-7.
8. Zbornik radova Prirodno-matematikog fakulteta, svezak geografija,
Univerzitet u Tuzli, Prirodno-matematiki fakultet, Tuzla 2004., brojevi 1-5.
9. Saznanja asopis za historiju, Drutvo historiara Tuzla, Odsjek za
historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2005., brojevi 1-3.
10. Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i
prirodno naslijee, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijea Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2008., brojevi 1-2.
11. eherdik asopis za kulturnu historiju Gornje Spree, Udruenje
prognanika Gornja Sprea Kalesija BZK Preporod Kalesija Osmaci, Kalesija,
2008., brojevi 1-2.
[75]

12. lanci i graa za kulturnu istoriju istone Bosne, Muzej istone Bosne u
Tuzli, Brojevi 17-18.

l a n c i

1. Osman Deli, O kulturnim mjestima na podruju opine Graanica,
Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 1, Monos, Graanica, 1996.
2. Salih Kulenovi, Razliita etnoloka graa s podruja Graanice-
Stjepan polje, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 1., Monos,
Graanica, 1996.
3. Omer Hamzi i Rusmir Djedovi, Babiani ispod Sjedog kra,
Graaniki glasnik - asopis za kulturnu historiju, 1., Monos, Graanica, 1996.
4. Rusmir Djedovi, Mejdan dedid (arena) damija u Graanici,
Graaniki glasnik - asopis za kulturnu historiju, 1., Monos, Graanica, 1996.
5. Omer Hamzi, Gospodarske prilike u Graanici u vrijeme
austrougarske uprave sa posebnim osvrtom na trgovinu, Graaniki glasnik -
asopis za kulturnu historiju, 1., Monos, Graanica, 1996.
6. Hajrudin uri, Fragmenti historije- I polje, i brda (biljeke o
Graanici iz 1897. godine, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 1.,
Monos, Graanica, 1996.
7. Rusmir Djedovi, Srednjovijekovne feudalne familije iz okoline
Graanice, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 2., Monos,
Graanica, 1996.
8. Omer Hamzi, Gospodarske prilike u Graanici za vrijeme Turske sa
posebnim osvrtom na trgovinu i humani razvoj, Graaniki glasnik asopis za
kulturnu historiju, 2., Monos, Graanica, 1996.
9. H. Mehmed Hamzi, Biblioteka H. Halil efendije u Graanici. O
vakufima u Graanici: Dvije vakufname Gradaevia, Graaniki glasnik
asopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Graanica, 1996.
10. Osman Deli, Prvi vodovodi i hamami u Graanici, Graaniki glasnik
asopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Graanica, 1996.
11. Amar Barakovi, Prirodni resursi Trebave, Graaniki glasnik asopis
za kulturnu historiju, 2., Monos, Graanica, 1996.
12. Salih Kulenovi, Razliita etnoloka graa sa podruja Graanice -
Maleii, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Graanica,
1996.
13. Fikret Ahmetbai, Etnoloke skice- Ispod Monja, Dakule, Graaniki
glasnik asopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Graanica, 1996.
14. Mirsad Gola, Svatovsko groblje u Fazlijama, Graaniki glasnik
asopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Graanica, 1996.
15. Ahmed Mai, Hadim Ali-Paina medresa u Kladnju, Anali Gazi
Husrev-begove biblioteke, Knjiga XVII-XVIII, Rijaset Islamske zajednice, Gazi
Husrev-begova biblioteka u Sarajevu, Sarajevo, 1996.
[76]

16. Adem Handi, Rukopisne zbirke i biblioteke na podruju Gradaca,
Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga XVII-XVIII, Rijaset Islamske
zajednice, Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu, Sarajevo, 1996.
17. Alija A. Sadikovi, Hadi-Bade Kadum medresa u Tuzli, Anali Gazi
Husrev-begove biblioteke, Knjiga XVII-XVIII, Gazi Husrev-Begova Biblioteka
Sarajevo, Sarajevo, 1996.
18. Husnija Kamberovi, Zemljini posjedi obitelji Fadilpai. Prilog
historiji bosanskih begova, Zagreb 1997.?????????
19. Husnija Kamberovi, Bonjaci - junaci na glasu, Preporod, Sarajevo
1997.
20. Rusmir Djedovi, O ueu Graanlija u pokretu Husein - kapetana
Gradaevia, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 3., Monos,
Graanica, 1997.
21. Azem Koar, Boj kod Graanice doprinos otpora austrougarskoj
okupaciji BiH 1878. godine, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 3.,
Monos, Graanica, 1997.
22. Salih Kulenovi, Razliita etnoloka graa sa podruja Graanice,
Gornja Orahovica, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 3., Monos,
Graanica, 1997.
23. Fikret Ahmetbai, Etnoloke skice Iza Sokola, Prijeko Brda,
Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 3., Monos, Graanica, 1997.
24. Azem Koar, O nekim pitanjima bosanskohercegovake
historijografije, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 4., Monos,
Graanica, 1997.
25. Adem Handi, O konfesionalnom sastavu stanovnitva u BiH u prvim
stoljeima osmanske vladavine, Graaniki glasnik asopis za kulturnu
historiju, 4., Monos, Graanica, 1997.
26. Salih Kulenovi, Nekoliko podataka o tuzlanskom solarstvu u
Osmanskom periodu, Zbornik radova Filotofskog fakulteta u Tuzli, 1997., str.
214-223.
27. Omer Hamzi, Graanike damije historija i predanje, Graaniki
glasnik asopis za kulturnu historiju, 5., Monos, Graanica, 1998.
28. Fikret Ahmetbai, Kultna mjesta na podruju sela Dakule, Graaniki
glasnik asopis za kulturnu historiju, 5., Monos, Graanica, 1998.
29. Omer Hamzi, Povodom nekih dilema o sudbini Bosne i Bonjaka u
Drugom svjetskom ratu, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 6.,
Monos, Graanica, 1998.
30. Salih Kulenovi, Etniki procesi na procesu sjeveroistone Bosne od
praistorije do danas, broj 7, BZK Preporod, Tuzla, Tuzla 1998., str. 51-59.
31. Azem Koar, Stanje arhivske grae opine Graanica, Graaniki
glasnik asopis za kulturnu historiju, 6., Monos, Graanica, 1998.
32. Fikret Ahmetbai, Doborovci selo ispod Monja, Graaniki glasnik
asopis za kulturnu historiju, 6., Monos, Graanica, 1998.
[77]

33. Sadik ehi, Graaniki kadiluk u Zvornikom sandaku, Graaniki
glasnik asopis za kulturnu historiju, 7., Monos, Graanica, 1999
34. Sabira Husedinovi, Zahida Heimovi-Kamberovi, Husnija
Kamberovi, Stari grad u Gradacu i kula Husein-kapetana Gradaevia,
vrijednosti i stanje poslije rata 1992./1995, Bonjaka zajednica kulture
Preporod, Gradaac, Sarajevo 1999.
35. Mina Kujovi, Graanica u arhivskim fondovima najviih organa
uprave u Bosni i Hercegovini u periodu od 1918 do 1921. godine, Graaniki
glasnik asopis za kulturnu historiju, 8., Monos, Graanica, 1999., str. 30-38.
36. Hifzija Suljki, Omer Hamzi, Graanike medrese, njihovi graditelji,
muderisi i uenici, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 8., Monos,
Graanica, 1999., str. 57-68.
37. amil Selmanovi, Turistike vrijednosti Djevojake peine, izvora
Gluhe Bukovice i doline rijeke Bukovice, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u
Tuzli, broj 1, godina 1, Tuzla 1999.
38. Edin akovi, Hadi halil efendije Trepani i njegovi vakufi u
Graanici, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 9., Monos,
Graanica, 2000
39. Husnija Kamberovi, Sudbina damije u gradaakoj tvravi i pokuaj
njene obnove 1891.-1909. godine, Prilozi za orijentalnu filologiju br. 49/1999,
Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2000., str. 253-264.
40. Galib ljivo, Graanica i njena okolina u spisima vojnih obavjetajaca
u posljednjem stoljeu osmanske uprave, Graaniki glasnik asopis za
kulturnu historiju, 9., Monos, Graanica, 2000.
41. Mina Kojovi, Politike napetosti u Graanici tokom postupka
imenovanja kotarskog predstojnika Ahmet ef. Boria 1919. godine, Graaniki
glasnik asopis za kulturnu historiju, 9., Monos, Graanica, 2000.
42. Fikret Ahmetbai, Izumrle i raseljene familije u Dakulama od 1932
do 2000. godine, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 10., Monos,
Graanica, 2000.
43. Galib ljivo, Graanica u vrijeme nemira u Zvornikom sandaku,
Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 10., Monos, Graanica, 2000.
44. Jusuf Muli, Nosioci vlasti, privrede i kolstva u graanikom srezu
1928. godine, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 10., Monos,
Graanica, 2000.
45. Fikret Ahmetbai, Selo Buk kod Dakula, Graaniki glasnik asopis
za kulturnu historiju, 8., Monos, Graanica, 2000., str. 18-21.
46. Muzej istone Bosne Tuzla, Rezultati arheolokih istraivanja na
lokalitetu Stara damija u Sokolu SO Graanica, Graaniki glasnik
asopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Graanica, 2001.
47. Salih Kulenovi, Etnografska istraivanja u selu Sokolu kod Graanice
u periodu od 1972 do 1974. godine, Graaniki glasnik asopis za kulturnu
historiju, 11., Monos, Graanica, 2001.
[78]

48. Faruk Deli, Svadbeni i drugi veseli narodni obiaji na podruju
Sokola, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Graanica,
2001.
49. Salih Jalimam, Srednjovijekovni grad Sokol, Graaniki glasnik
asopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Graanica, 2001.
50. Adem Handi, Soko grad kod Graanice, Graaniki glasnik asopis
za kulturnu historiju, 11., Monos, Graanica, 2001.
51. Edin akovi, Stara damija u Sokolu, Graaniki glasnik asopis za
kulturnu historiju, 11., Monos, Graanica, 2001.
52. Adem Handi, Tvrava i naselje Sokol u prvim turskim defterima (iz
1528. i 1548. godine), Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 11.,
Monos, Graanica, 2001.
53. Omer Hamzi, Ratni putevi i stramputice viteza Pjania neka
obiljeja sela Sokola u Drugom svjetskom ratu, Graaniki glasnik asopis za
kulturnu historiju, 11., Monos, Graanica, 2001.
54. Omer Hamzi, Odabrani historijski zapisi o starom gradu Sokolu kod
Graanice, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 11, Monos,
Graanica, 2001.
55. Osman Puar, Zapis o Sokolu, Graaniki glasnik asopis za kulturnu
historiju, 11., Monos, Graanica, 2001., str.113-116.
56. Omer Hamzi, Putevi i stranputise viteza Pjania, Graaniki glasnik
asopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Graanica, 2001., str. 110-113.
57. Esad Tihi, Omer Hamzi, Soko u Drugom svjetskom ratu: Pjano je
pokreta i organizator zelenog kadra u srezu graanikom, Graaniki glasnik
asopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Graanica, 2001., str. 102-108.
58. Edin akovi, Oblik i arhitektura starog grada Sokola, Graaniki
glasnik asopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Graanica, 2001., str. 69-75.
59. Adem Handi, Demat mustahfiza tvrave Sokol u turskom popisu iz
1533. godine, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 11., Monos,
Graanica, 2001., str. 79-83.
60. Jusuf Muli, O razvoju gradskog naselja Graanica u XV i XVI vijeku,
Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 12., Monos, Graanica, 2001.,
str. 22-31.
61. Edin akovi, Steci u okolini Graanice, Graaniki glasnik asopis za
kulturnu historiju, 12., Monos, Graanica, 2001., str. 10-17.
62. Fikret Ahmetbegovi, Familije useljene u Dakulama u periodu od
1930. do 2000. godine, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 12.,
Monos, Graanica, 2001., str. 17-20.
63. Adem Handi, Urbani razvoj Graanice u XV i XVI vijeku, Graaniki
glasnik asopis za kulturnu historiju, 12., Monos, Graanica, 2001., str. 17-20.
64. Azem Koar, Neka pitanja prosvjetne politike na podruju tuzlanske
oblasti u vrijeme Drugog svjetskog rata, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u
Tuzli, broj 3, godina 3, Tuzla 2001., str. 69-81.
[79]

65. Bego Omerevi, Arheoloki lokaliteti na podruju opine Banovii,
Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 3, godina 3, Tuzla 2001., str.
101-107.
66. Ivan Balta, Novovijekovna diplomatska analiza ( XIX i XX vijeka),
prve latinske isprave, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 13,
Monos, Graanica, 2002., str. 28-38.
67. Salih Jalimam, Analiza dokumenata o prvom spomenu
srednjovijekovnog grada Sokola kod Graanice, Graaniki glasnik asopis za
kulturnu historiju, 13, Monos, Graanica, 2002., str. 38-44.
68. Fikret Ahmetkadi, Neki narodni obiaji i vjerovanja s podruja
Sokola, Doborovca i Dakula, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju,
14, Monos, Graanica, 2002.
69. Salih Jalimam, Putopisne biljeke o Tuzli, I dio, Stav, asopis za kulturu i
drutvena pitanja Tuzlanskog kantona, godina 1, broj 1, Narodna univerzitetska
biblioteka Dervi Sui Tuzla, Monos, doo Graanica 2002., str. 73-78.
70. Galib ljivo, Mahmud paa Tuzlo u prvoj polovini XIX stoljea
(Prilog historiji Tuzle i njene okoline), Stav, asopis za kulturu i drutvena
pitanja tuzlanskog kantona, godina 1, broj 1, Narodna univerzitetska biblioteka
Dervi Sui Tuzla, Monos, doo Graanica 2002., str. 59-73.
71. Smajo Halilovi, Trgovina robljem u srednjovijekovnoj Bosni s
osvrtom na Usoru, lanci i graa za kulturnu historiju istone Bosne, 17, Muzej
istone Bosne, Tuzla, Tuzla 2002., str.37-45.
72. Izet Ibrelji, Ibrahim Hadihrusti, Rudnik soli Tuanjod izgradnje do
zavretka eksploatacije, lanci i graa za kulturnu historiju istone Bosne, 17,
Muzej istone Bosne, Tuzla, Tuzla 2002., str.121-135.
73. Salih Kulenovi, Bonjake narodne pjesme Graanice i okoline, lanci
i graa za kulturnu historiju istone Bosne, 17, Muzej istone Bosne, Tuzla, Tuzla
2002., str.107-121.
74. Vesna Isabegovi, Bibliografija radova objavljenih u asopisu lanci i
graa za kulturnu istoriju istone BosneX-XVI (1973-1991), lanci i graa za
kulturnu historiju istone Bosne, 17, Muzej istone Bosne, Tuzla, Tuzla 2002.,
str.155-163.
75. Bego Omerevi, Kontinuitet izgradnje naselja i njihov razmjetaj na
tlu dananje Bosne i Hercegovine u vrijeme kasne antike, Zbornik radova
Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 4, godina 4, Tuzla 2002., str. 67-72.
76. Refik Buli, Ikavizmi u govorima Tuzlanskog kraja, Zbornik radova
Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 4, godina 4, Tuzla 2002., str. 95-107.
77. Adnan Tufeki, Razvoj kolstva u Srebreniku u periodu
KraljevineJugoslavije, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 4,
godina 4, Tuzla 2002., str. 115-123.
78. Omer Hamzi, Historiografija o Bosni i hercegovini, u tuzlanskoj regiji,
Stav, asopis za kulturu i drutvena pitanja tuzlanskog kantona, godina 1, broj 1,
[80]

Narodna univerzitetska biblioteka Dervi Sui Tuzla, Monos, doo Graanica
2003., str. 46-59.
79. Salih Jalimam, Putopisne biljeke o Tuzli, II dio, Stav, asopis za kulturu
i drutvena pitanja tuzlanskog kantona, godina II, broj 2, Narodna univerzitetska
biblioteka Dervi Sui Tuzla, Monos, doo Graanica 2003., str., 50-58.
80. Rusmir Djedovi, Uloga i znaaj Turalibegovog vakufa u urbanom
razvoju grada Tuzle, Stav, asopis za kulturu i drutvena pitanja tuzlanskog
kantona, godina II, broj 2, Narodna univerzitetska biblioteka Dervi Sui Tuzla,
Monos, doo Graanica 2003., str., 59-68.
81. Suadin Straevi, Slovo o stecima, asopis Pogledi, Bonjaka zajednica
kulture Preporod Opinsko drutvo Tuzla, Tuzla, 2003., br. 9., str. 63-64.
82. Muharem Klapi, Privredni razvoj Tuzleod prahistorije do II svjetskog
rata, Stav, asopis za kulturu i drutvena pitanja tuzlanskog kantona, godina II,
broj 2, Narodna univerzitetska biblioteka Dervi Sui Tuzla, Monos, doo
Graanica 2003., str.,68-82.
83. Salih Jalimam, Tuzla u Hevaijinio doba, Stav, asopis za kulturu i
drutvena pitanja tuzlanskog kantona, godina II, broj 3, Narodna univerzitetska
biblioteka Dervi Sui Tuzla, Monos, doo Graanica 2003., str., 47-53.
84. Sajma Sari, Kulturno-prosvjetna i sportska drutva u Tuzli u vrijeme
austrougarske uprave, Stav, asopis za kulturu i drutvena pitanja tuzlanskog
kantona, godina II, broj 3, Narodna univerzitetska biblioteka Dervi Sui Tuzla,
Monos, doo Graanica 2003., str., 54-59.
85. Salih Jalimam, 670 godina Srebrenika, Biljeg Srebrenik, I, 1, Srebrenik
2003., str. 3-5.
86. Salih Jalimam, Srednjovijekovni grad Srebrenik u kontekstu prvog
spomena, Stav, asopis za kulturu i drutvena pitanja tuzlanskog kantona, godina
II, broj 4/5, Narodna univerzitetska biblioteka Dervi Sui Tuzla, Monos, doo
Graanica 2003., str., 86-91.
87. uro Basler, Stari grad Srebrenik u Majevici, Biljeg Srebrenik asopis
za kulturnu historiju, broj 1., Srebrenik, 2003.
88. Adem Handi, Popis stanovnitva Srebrenika po Sumarnom popisu iz
1533. godine, Biljeg Srebrenik asopis za kulturnu historiju, broj 1., Srebrenik
2003.
89. Boris Nilevi, Srebrenik u srednjem vijeku na historijskoj sceni, Biljeg
Srebrenik asopis za kulturnu historiju, broj 1., Srebrenik 2003.
90. Iljas Hadibegovi, Srebrenik za vrijeme austrougarske vladavine
1878-1918. godine, Biljeg Srebrenik asopis za kulturnu historiju, broj 1.,
Srebrenik 2003.
91. Edin akovi, Rusmir Djedovi, Mahala iri, razvoj i prolost
(historijska, geografska i etnoloka istraivanja), Graaniki glasnik asopis
za kulturnu historiju, 15., Monos, Graanica, 2003.
[81]

92. Mina Kujevi, Pregled nositelja vlasti, uprave i prosvjete u Graanici u
perijodu od 1886 do 1918. godine, Graaniki glasnik asopis za kulturnu
historiju, 15, Monos, Graanica, 2003.
93. Nedim Zahirovi, eih Sinan iz Srebrenika, Graaniki glasnik asopis
za kulturnu historiju, 16, Monos, Graanica, 2003.
94. Ramiza Smaji, Posljednji graaniki sidil, Graaniki glasnik
asopis za kulturnu historiju, 16, Monos, Graanica, 2003.
95. Azem Koar, Kulturno-prosvjetna, humanitarna i druga drutva na
podruju Tuzle i okoline u vrijeme austrougarske uprave (1878-1918), Zbornik
radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 4., Tuzla, 2003.
96. Bego Omerevi, Kontinuitet izgradnje naselja i njihov razmjetaj na
tlu dananje Bosne i Hercegovine u vrijeme kasne antike, Zbornik radova
Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 4., Tuzla, 2003., str. 67-76.
97. Salih Jalimam, Srednjovijekovna historija Srebrenika, Biljeg
Srebrenika, 2, Srebrenik, 2004., str. 25-45.
98. Salih Jalimam, Putopisne biljeke i zapisi o graanikom kraju,
Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 17, Monos, Graanica, 2004.,
str. 60-68.
99. Omer Hamzi, Formiranje i raspored jedinica Hadiefendia legije na
podruju tuzlanske oblasti, Stav, asopis za kulturu i drutvena pitanja
tuzlanskog kantona, godina III, broj 6/7, Narodna univerzitetska biblioteka Dervi
Sui Tuzla, Monos, doo Graanica 2004., str., 63-77.
100. Sajma Sari, Behrambegova medresa u Tuzli, Stav, asopis za kulturu i
drutvena pitanja tuzlanskog kantona, godina III, broj 8/9, Narodna univerzitetska
biblioteka Dervi Sui Tuzla, Monos, doo Graanica 2004., str., 91-96.
101. Rusmir Djedovi, Prilog poznavanja dalje prolosti damija i vakufa na
podruju opine Doboj Istok, Stav, asopis za kulturu i drutvena pitanja
tuzlanskog kantona, godina III, broj 8/9, Narodna univerzitetska biblioteka Dervi
Sui Tuzla, Monos, doo Graanica 2004., str., 97-101.
102. Enver Mandi, Tuzla kroz vrijeme u dokumentima, Stav, asopis za
kulturu i drutvena pitanja tuzlanskog kantona, godina III, broj 8/9, Narodna
univerzitetska biblioteka Dervi Sui Tuzla, Monos, doo Graanica 2004., str.,
37-48.
103. Salih Jalimam, Putopisne biljeke o Tuzli (IV dio), Stav, asopis za
kulturu i drutvena pitanja tuzlanskog kantona, godina III, broj 8/9, Narodna
univerzitetska biblioteka Dervi Sui Tuzla, Monos, doo Graanica 2004.,
str.,125-132.
104. Fikret Hasanbai, Neke narodne igre, obiaji i vjerovanja s podruja
Graanice, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 17, Monos,
Graanica, 2004.
105. Salih Jalimam, Dananja Bosna i srednjovijekovni grad Srebrenik,
Biljeg Srebrenik asopis za kulturnu historiju, broj 3., Srebrenik, august 2005.,
str. 27-36.
[82]

106. Mirza Suljagi, Kua Suljagi iz pionice, Biljeg Srebrenik asopis za
kulturnu historiju, broj 3., Srebrenik, august 2005., str. 80-92.
107. Suadin Straevi, Filozofsko historijski esej o doktrini bosanskih
bogomila, Pogledi, Bonjaka zajednica kulture Preporod Opinsko drutvo
Tuzla, Tuzla, 2005., br. 10., str. 110-117.
108. Edin Mutapi, ejh Sinan-babai pobro, Biljeg Srebrenik asopis za
kulturnu historiju, broj 3., Srebrenik, august 2005., str. 92-104.
109. Rusmir Djedovi, Starost naselja ekania kod Srebrenika, Biljeg
Srebrenik asopis za kulturnu historiju, broj 3., Srebrenik, august 2005., str.104-
109.
110. Adem Handi, Popis doseljenih Vlaha stoara u nahiji Sokol 1528.
godine, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 20, Monos, Graanica,
2005.
111. Adem Handi, Opti popis nahija Sokolu Zvornikom sandaku iz
1548. godine, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 20, Monos,
Graanica, 2005.
112. Aladin Husi, Graanica i Soko u opirnom popisu Zvornikog
sandaka 1604. godine, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 20,
Monos, Graanica, 2005.
113. Rusmir Djedovi, Urbane prilike i razvoj naselja u nahiji Sokol
(Graanica) u 16. i poetkom 17. stoljea, Graaniki glasnik asopis za
kulturnu historiju, 20, Monos, Graanica, 2005.
114. Ramiza Smaji, Vjenanja u sidilu graanikog kadije, Graaniki
glasnik asopis za kulturnu historiju, 20, Monos, Graanica, 2005.
115. Nedim Zahirovi, Nekoliko dokumenata i rukopisa iz biblioteke Hafiza
Ibrahima ef. Mehinagia iz Graanice, Graaniki glasnik asopis za kulturnu
historiju, 20, Monos, Graanica, 2005.
116. Mina Kujevi, Uenici i nastavnici Narodne osnovne kole u Graanici
u akciji prikupljanja dobrovoljnih priloga za vojsku, stradalnike rata i
sirotinju tokom ratne 1915. i 1916. godine, Graaniki glasnik asopis za
kulturnu historiju, 20, Monos, Graanica, 2005.
117. Omer Hamzi, Djelatnost Narodne biblioteke i uloga njenog osnivaa
Mustafe Kamaria u drutvenom i kulturnom ivotu Graanice izmeu dva
svjetska rata, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 20, Monos,
Graanica, 2005.
118. Salih Kulenovi, Turistiki antropogeni motivi na prostoru Tuzlanskog
kantona, lanci i graa za kulturnu historiju istone Bosne, 18, Muzej istone
Bosne, Tuzla, Tuzla 2005., str., 17-23.
119. Mirsad Bakalovi, Neolitsko kulturno naslijee Tuzle kao znaajni
faktor njene savremene turistike ponude, lanci i graa za kulturnu historiju
istone Bosne, 18, Muzej istone Bosne, Tuzla, Tuzla 2005., str.,37-47.
[83]

120. Edin Mutapi, Kulturno-historijska batina opine Srebrenik i njena
primjena u turistike svrhe, lanci i graa za kulturnu historiju istone Bosne,
18, Muzej istone Bosne, Tuzla, Tuzla 2005., str., 69-79.
121. Azem Koar, Borba za Tuzlu avgusta 1878 godine, Zbornik radova
Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 6., Tuzla, 2005.
122. Sead Selimovi, Izuavanje lokalne historije Tuzle i njene okoline u 19
stoljeu, Saznanja, br. 1., Drutvo historiara Tuzla, Odsjek za historiju
Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2005., str. 111-125.
123. Omer Hamzi, Graanica na kraju 19. stoljea od kasabe ka
modernim konturama grada, Saznanja, br. 1., Drutvo historiara Tuzla, Odsjek
za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2005., str., 125-141.
124. Izet aboti, Drutveno-politike i privredne karakteristike ireg
tuzlanskog podruja od 1945. do 1953. godine, Saznanja, br. 1., Drutvo
historiara Tuzla, Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli,
Tuzla, 2005., str. 277-291.
125. Senaid Hadi, Sead Selimovi, Privredni tokovi sjeveroistone Bosne
1945-1952., broj 10, BZK Preporod, Tuzla, Tuzla, 2005., str. 127-142.
126. Edin Mutapi, Srebrenika banovina nastavak kontinuiteta
bosanskohercegovake dravnosti ili ne?., Biljeg Srebrenik asopis za kulturnu
historiju, broj 3., Srebrenik, august 2005., str. 104-111.
127. Azem Koar, Borba za Tuzlu u avgustu 1878. godine, Zbornik radova
Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 4, godina 4, Tuzla 2002., str. 11-27.
128. Senaid Hadi, Sead Selimovi, Drutveni razvoj sjeveroistone Bosne
od 1945. do 1952. godine, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 4,
godina 4, Tuzla 2002., str. 83-97.
129. Izet aboti, Neke karakteristike agrarne i seljake problematike na
Tuzlanskom okrugu od 1945. do 1948. godine, Zbornik radova Filozofskog
fakulteta u Tuzli, broj 4, godina 4, Tuzla 2002., str. 97-109.
130. Sead Selimovi, Organizacija i rad Behrambegove medrese u Tuzli
uoi Drugog svjetskog rata (1939-1941), Arhivska praksa, broj 8, Arhiv
Tuzlanskog kantona, Drutvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla
2005., str. 379-401.
131. Sead Selimovi, Senaid Hodi, Konfesionalna i etnika struktura
stanovnitva Tuzle i njene okoline (1878- 1941), Zbornik radova Filozofskog
fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 7., Tuzla, 2006.
132. Sead Selimovi, Djelatnost Behrambegove medrese u Tuzli kolske
1939-1940. godine, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br.
7., Tuzla, 2006.
133. Izet aboti, Gajretov konkvit u Tuzli u kolskoj 1920/21 godini,
Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 7., Tuzla, 2006.
134. Devad Drino, Srebrenika povelja iz 1333. godine-povod nastanka
najstarije zemljine knjige u Hrvatskoj, Zbornik radova pedagokog fakulteta u
Zenici, IV/2006., str. 231-235.
[84]

135. Nedim Zahirovi, Dokumenti o Srebreniku i okolini u orjentalnoj zbirci
Arhiva Tuzlanskog kantona, Biljeg Srebrenik asopis za kulturnu historiju, broj
4., Srebrenik, august 2006., str. 81-91.
136. Rusmir Djedovi, Domainstva u ekaniima 1930-1935. godine, Biljeg
Srebrenik asopis za kulturnu historiju, broj 3., Srebrenik, august 2005., str. 90-
98.
137. Rusmir Djedovi, Doprinos Tur Ali-bega i njegovih potomaka u
urbanom i teritorijalnom razvoju Tuzle, Veliki Vakifi Bosne, zbornik radova,
Bonjaka zajednica kulture Preporod Tuzla, Tuzla, 2006.
138. Rusmir Djedovi, Vakifi u Tuzli od XVI do XX stoljea, Veliki Vakifi
Bosne, Zbornik radova, Bonjaka zajednica kulture Preporod Tuzla, Tuzla,
2006.
139. Midhat Spahi, Vakufnama Tahira-hanume Tuzli, Veliki Vakifi Bosne,
Zbornik radova, Bonjaka zajednica kulture Preporod Tuzla, Tuzla, 2006.
140. Rusmir Djedovi, Rati kao znaajno islamsko-bogumilsko dovite-
molitvite sjeverne i sjeveroistone Bosne, Graaniki glasnik asopis za
kulturnu historiju, 21, Monos, Graanica, 2006.
141. Mirsad Omeri, Sahat-kula, reprezentativni kulturno - historijski
spomenik grada Graanice iz osmanskog vremena, Graaniki glasnik asopis
za kulturnu historiju, 21, Monos, Graanica, 2006.
142. Rusmir Djedovi, Izet Spahi, Novootkriveni steci u okolini Graanice,
Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 21, Monos, Graanica, 2006.
143. Mina Kujovi, Pripreme za izgradnju eljeznike pruge i stanice u
Graanici, 1897. godine, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 21,
Monos, Graanica, 2006.
144. Edin akovi, Osman-kapetanova medresa u Graanici u periodu
izmeu dva svjetska rata, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 21,
Monos, Graanica, 2006.
145. Omer Hamzi, Muniba ikui, Rusmir Djedovi, Turbe Ibrahim-bega
Gazibegovia, istaknutog vojskovoe u pokretu Husein-kapetana
Gradaevia, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 22, Monos,
Graanica, 2006.
146. Izet Spahi, Nastanak naselja i naziva Piskavac, Graaniki glasnik
asopis za kulturnu historiju, 22, Monos, Graanica, 2006.
147. Sadik ehi, O slubovanju dr. Muhameda Hadijahia i Gradacu i
jednom njegovom do sad nepoznatom rukopisu, Graaniki glasnik asopis
za kulturnu historiju, 22, Monos, Graanica, 2006.
148. Mina Kujovi, O bosanskim muhadirima, povratnicima iz Turske u
vrijeme austrougarske uprave, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju,
22, Monos, Graanica, 2006.
149. Mirsad Bakalovi, Ranosrednjovijekovna nekropola Kicelj kod Tuzle,
Godinjak centra za balkanoloka istraivanja, 35., 2006.
[85]

150. Mirsad Omeri, Sahat-kule u Graanici i Gradacu Kameni simboli
vremena na tlu sjeveroistone Bosne, Pogledi, broj 11, BZK Preporod Tuzla,
Tuzla 2006., str.33-49.
151. Damir Bonjakovi, irenje islama na prostoru sjeveroistone Bosne u
XV i XVI stoljeu, Pogledi, broj 11, BZK Preporod Tuzla, Tuzla 2006., str. 49-
63.
152. Izet Hadi, Politike prilike na tuzlanskoj regiji pred agresiju na
Bosnu i Hercegovinu 1992. god., Pogledi, broj 11, BZK Preporod Tuzla, Tuzla
2006., str. 131-143. Senaid Hadi, Azem Koar, Obrazovne prilike tuzlanskog
kraja u zadnjoj deceniji osmanske uprave (1868-1878), Zbornik radova
Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 7., Tuzla, 2006., str. 33-47.
153. Damir Dafi, Neke razvojne karakteristike soskih naselja graanike
opine, Zbornik radova Prirodno-matematikog fakulteta, svezak geografija,
Univerzitet u Tuzli, Prirodno-matematiki fakultet, br. 3., god. 3., Tuzla 2006., str.
69-81.
154. Devad Meanovi, Starost i porijeklo imena naselja u opini Kalesija,
Zbornik radova Prirodno-matematikog fakulteta, svezak geografija, Univerzitet
u Tuzli, Prirodno-matematiki fakultet, br. 3., god. 3., Tuzla 2006., str. 81-95.
155. Izet Spahi, O fosilima na podruju sela Piskavica kod Graanice,
Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, 23, Monos, Graanica, 2007.
156. Sadik ehi, Hasan-aga Beirovi Peki - legenda sa ljute krajine,
saborac Husein-kapetana Gradaevia, Graaniki glasnik asopis za
kulturnu historiju, 23, Monos, Graanica, 2007.
157. Rusmir Djedovi, Prilog poznavanja kulturnih i vjerskih prilika na
podruju opine Doboj-istok tokom tridesetih godina XX stoljea, Glasnik
rijaseta Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini, 3-4, Sarajevo, mart-april 2007.
158. Rusmir Djedovi, Urbane prilike i razvoj naselja u nahijama Srebrenik
i Jesenice tokom XVI i poetkom XVII stoljea, S. Kulenovi, R. Djedovi, E.
Mutapi Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i
informisanje, Srebrenik, 2007., str.13-33.
159. Salih Kulenovi, Svadbeni obiaji bonjakog stanovnitva Srebrenika
i Graanice, S. Kulenovi, R. Djedovi, E. Mutapi, Srebrenik, Historijsko-
etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 7-11.
160. Edin Mutapi, ejh Sinan-baba i pobro, znamenite linosti iz
srebrenike historijografije, S. Kulenovi, R. Djedovi, E. Mutapi Srebrenik,
Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik,
2007., str. 35-46.
161. Edin Mutapi, Prethistorijske gradine i ostali arheoloki lokaliteti na
podruju opine Srebrenik, S. Kulenovi, R. Djedovi, E. Mutapi Srebrenik,
Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik,
2007., str. 47-56.
162. Salih Kulenovi, Gornja Orahovica, Razliita etnoloka graa sa
podruja Graanice, S. Kulenovi, R. Djedovi, E. Mutapi Srebrenik,
[86]

Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik,
2007., str. 57-68.
163. Rusmir Djedovi, Dovite na Ratitu kod Srebrenika, S. Kulenovi, R.
Djedovi, E. Mutapi Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU Centar za
kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 69-76.
164. Edin Mutapi, Groblje Zvijezda u mahali Pirage-Sladna, S.
Kulenovi, R. Djedovi, E. Mutapi Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU
Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 77-81.
165. Edin Mutapi, Vodenice na Slanjanskoj rijeci i njenim pritokama, S.
Kulenovi, R. Djedovi, E. Mutapi Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU
Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 83-89.
166. Rusmir Djedovi, Historijsko - etnografske skice iz ekania, S.
Kulenovi, R. Djedovi, E. Mutapi Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU
Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 97-108.
167. Edin Mutapi, Srednjovijekovni Srebrenik, S. Kulenovi, R. Djedovi,
E. Mutapi Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i
informisanje, Srebrenik, 2007., str. 109-125.
168. Bego Omerevi, Etnike prilike u istonoj Bosni i Podrinju u vrijeme
kasne antike, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 8.
svesak 1, , Tuzla, 2007., str. 9-21.
169. Senaid Hadi, Neke osobenosti donje Tuzle u drugoj polovini XIX
stoljea, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 8. svesak 1,
, Tuzla, 2007., str. 35-49.
170. Refik Buli, Predakcenatske duine u arhainijim govorima ivinikog
kraja uz gornji tok Spree, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u
Tuzli, br. 8. svesak 2, , Tuzla, 2007., str. 79-85.
171. Benjamin Bajrektarevi, O Zavodu, Batina sjeveroistone Bosne
asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijee, broj 1, Zavod za
zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona,
Tuzla 2008.
172. Zlatko Duki, Ispis naeg trajanja, Batina sjeveroistone Bosne
asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijee, broj 1, Zavod za
zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona,
Tuzla 2008.
173. Bego Omerevi, Edin akovi, Arheoloka istraivanja na prostor
Tuzlanskog kantona stanje, mogunosti i perspektive, Batina sjeveroistone
Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijee, broj 1, Zavod
za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona,
Tuzla 2008.
107. Rusmir Djedovi, Paii iz Graanice, Graaniki glasnik asopis za
kulturnu historiju, broj 26., Monos, Graanica, novembar 2008., str. 50-59.
[87]

108. Edin akovi, Graanica od zaborava arija, Graaniki glasnik
asopis za kulturnu historiju, broj 26., Monos, Graanica, novembar 2008., str. 6-
10.
109. Edin akovi, Boj kod Graanice (u povodu 130-te obljetnice),
Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, broj 26., Monos, Graanica,
novembar 2008., str. 70-81.
110. Rusmir Djedovi, Historijsko - urbani tipovi utvrda na Tuzlanskom
kantonu, Saznanja asopis za historiju, 2., Drutvo historiara Tuzla, odsjek za
historiju filozofskog fakulteta univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2008., str. 28-39.
111. Samir Halilovi, Novootkrivene nekropole steaka u Kalesiji, Didaktiki
putokazi, asopis za nastavu teoriju i praksu, Pedagoki zavod i pedagoki fakultet
u Zenici, Zenica, septembar 2008., str. 77-81.
112. Edin Mutapi Oblast Zemlja Soli u srednjem vijeku , Batina
sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijee,
broj 1, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee
Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
113. Thomas J. Butler, The Bosnian Krstjane, Batina sjeveroistone Bosne
asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijee, broj 1, Zavod za
zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona,
Tuzla 2008.
114. Azem Koar, Politike prilike u tuzlanskoj oblasti prema izvjetaju
okrunog predstojnika Antona Vukovia za 1885. godinu, Saznanja asopis
za historiju, 2., Drutvo historiara Tuzla, odsjek za historiju filozofskog fakulteta
univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2008., str. 39-46.
115. Esaf Levi, Izet aboti, Tuzla 1908. godine slika grada u godini
aneksije na stranicama Bosanski glasnik: Opa priruna i adresna knjiga za
Bosnu i Hercegovinu, Saznanja asopis za historiju, 2., Drutvo historiara
Tuzla, odsjek za historiju filozofskog fakulteta univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2008.,
str. 111-124.
116. Mina Kujovi, Plovidba Drinom nizvodno od Zvornika, Batina
sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijee,
broj 1, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee
Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
117. Rusmir Djedovi, Munisa Kovaevi, Prilog bibliografiji kulturno
hitorijskog naslijea TK od 1995. godine, Batina sjeveroistone Bosne
asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijee, broj 1, Zavod za
zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona,
Tuzla 2008.
118. Adib ozi, ozii iz Srebrenice, Batina sjeveroistone Bosne asopis
za batinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijee, broj 1, Zavod za zatitu i
koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla
2008.
[88]

119. Senaid Hadi, Poloaj Bonjaka Tuzlanskog kantona 1947 - 1949.,
Saznanja asopis za historiju, 2., Drutvo historiara Tuzla, odsjek za historiju
filozofskog fakulteta univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2008., str. 165-184.
120. Enver Ali, Znamenita ulema Gornje Spree, eherdik asopis za
kulturnu historiju Gornje Spree, Udruenje prognanika Gornja Sprea Kalesija
BZK Preporod Kalesija Osmaci, 1., Kalesija, Decembar 2008., str. 9-23.
121. Aladin Husi, Popis nahija Gornje Spree iz 1604. godine, eherdik
asopis za kulturnu historiju Gornje Spree, Udruenje prognanika Gornja Sprea
Kalesija BZK Preporod Kalesija Osmaci, 1., Kalesija, Decembar 2008., str. 23-
59.
122. Salih Kulenovi, Devad Tosunbegovi, Kulin-kapetan, historija i
legenda, eherdik asopis za kulturnu historiju Gornje Spree, Udruenje
prognanika Gornja Sprea Kalesija BZK Preporod Kalesija Osmaci, 1., Kalesija,
Decembar 2008., str. 59-66.
123. Mirza Suljagi, Znaaj pokretnog historijskog naslijea za kulturnu
historiju Srebrenika, Biljeg Srebrenika - asopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6.,
JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str. 109- 112.
124. Omer Hamzi, Kako ouvati industrijsko naslijee jedan pogled na
graaniku eljeznicu, 40 godina nakon njenog ukidanja, Batina
sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijee,
broj 1, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee
Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
125. Nikola ia, Kratke crte iz povjesti HKD Napredak podrunica Tuzla
od osnutka do ukinua, Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu,
kulturno-historijsko i prirodno naslijee, broj 1, Zavod za zatitu i koritenje
kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
126. Almedin Ibriimovi, Pregled ostataka niana sa lokaliteta ehitluci u
blizini srednjovijekovnog grada Srebrnik, Biljeg Srebrenika - asopis za
kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik,
2008., str.112-118.
127. Nermin Tursi, irenje islama na podruju srednjovijekovnog
Srebrenika, Biljeg Srebrenika - asopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU
Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str.126-129.
128. Izet aboti; Zatita kulturnog naslijea na podruju Tuzlanskog
kantona stanje i perspektive, Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu,
kulturno-historijsko i prirodno naslijee, broj 1, Zavod za zatitu i koritenje
kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008., str.
129. Rusmir Djedovi, Srednjovijekovna zgrada u Ronju, Batina
sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijee,
broj 1, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee
Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
[89]

130. Edin Mutapi, Damija u pionici - nacionalni spomenik kulture, Biljeg
Srebrenika - asopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i
informisanje, Srebrenik, 2008., str.129-133.
131. Ivan Balta, Srebrenika isprava iz 1333. i Srebrenika banovina kao
meai srebrenike historije, Biljeg Srebrenika - asopis za kulturnu historiju,
broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str. 41-48.
132. Edin Rami, O datiranju pada Srebrenike banovine pod osmansku
vlast, Biljeg Srebrenika - asopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za
kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str. 49-53.
133. Omer Hamzi, Osvrt na dosadanja istraivanja o gradu Sokolu i
njegovom podgrau u vrijeme Srebrenike banovine, Biljeg Srebrenika -
asopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje,
Srebrenik, 2008., str. 54-61.
134. Rusmir Djedovi, Razvoj Historijsko - geografskog poznavanja
Srebrenika i okoline, Biljeg Srebrenika - asopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6.,
JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str. 62-66.
135. Devad Drino, Srebrenika povelja iz 1333. godine povod nastanka
najstarije zemljine knjige u Hrvatskoj, Biljeg Srebrenika - asopis za kulturnu
historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str. 67-
71.
136. Edin Mutapi, Srebrenika banovina, Biljeg Srebrenika - asopis za
kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik,
2008., str. 72-82.
137. Bego Omerevi, Edin akovi, Prahistorijske gradine na podruju
Tuzlanskog kantona, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli,
br. 9., Tuzla, 2008., str. 59-71.
138. Rusmir Djedovi, Benjamin Bajrektarevi, Gdje se nalazilo naselje Kima
u nahiji Drametin prema orjentalnim i kartografskim izvorima, Batina
sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijee,
broj 1, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee
Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
139. Amira Turbi-Hadagi, Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od
15. februara 1333. godine, Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu,
kulturno-historijsko i prirodno naslijee, broj 1, Zavod za zatitu i koritenje
kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
140. Damir Dafi, Tradicionalna arhitektura na podruju sela Dakula,
Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno
naslijee, broj 1, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno
naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
141. Sead Selimovi, Etnika i konfesionalna struktura stanovnitva Tuzle i
njene okoline izmedu dva svjetska rata, Zbornik radova Filozofskog fakulteta
Univerziteta u Tuzli, br. 9., Tuzla, 2008., str. 85-95.
[90]

142. Almira Kovaevi, Ajkika na Moranici, Biljeg Srebrenika - asopis za
kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik,
2008., str.97-98.
143. Munisa Kovaevi, iro kao industrijsko naslijee Banovia, Batina
sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijee,
broj 1, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee
Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
144. Samir Halilovi, Ureenje nekropole steaka na podruju Kalesije,
Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno
naslijee, broj 1, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno
naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
145. Benjamin Bajrektarevi, Znaaj prezentacije naslijea Tuzlanskog
kantona, , Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko
i prirodno naslijee, broj 1, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i
prirodno naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
146. Mina Kujovi, Zemaljska enska struna kola u Tuzli, Arhivska praksa,
broj 11, Arhiv Tuzlanskog kantona, Drutvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskog
kantona, Tuzla 2008., str. 347-360.
147. Damir Dafi, Osvrt na teritorijalni i populacioni razvoj grada Tuzle,
Zbornik radova Prirodno-matematikog fakulteta, svezak geografija, Univerzitet
u Tuzli, Prirodno-matematiki fakultet, br. 4-5., god. 4-5., Tuzla 2008., str. 73-87.
148. Damir Dafi, Mustafa Buljubai sjeanje na jednog naelnika,
Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno
naslijee, broj 1, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno
naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
149. Mirsad Omeri, Prirodno naslijee planine Konjuh na podruju opine
Kladanj, Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i
prirodno naslijee, broj 1, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i
prirodno naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
150. Senad Begovi, Zemljine knjige kao historijski izvori na podruju
opine Tuzla, Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-
historijsko i prirodno naslijee, broj 1, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-
historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
151. Salih Kulenovi, Damir Dafi, Azra Zaimovi, Stanovnitvo opine
Graanice, Zbornik radova Prirodno-matematikog fakulteta, svezak geografija,
Univerzitet u Tuzli, Prirodno-matematiki fakultet, br. 4-5., god. 4-5., Tuzla 2008.,
str.137-151.
152. Salih Kulenovi, Edin Jahi, Dobna struktura stanovnitva opine Tuzla
u peridu 1953-1991, Zbornik radova Prirodno-matematikog fakulteta, svezak
geografija, Univerzitet u Tuzli, Prirodno-matematiki fakultet, br. 4-5., god. 4-5.,
Tuzla 2008., str.151-161.
153. Damir Bonjakovi, irenje islama u Banoviima i okolici, Glasnik RIZ
br. 3-4/2008, 287-296.
[91]

154. Munisa Kovaevi, Dva arheoloka predmeta pronaena kod Banovia,
Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno
naslijee, broj 1, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno
naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
155. Suadin Straevi, Kotarski erijatski sud u Tuzli, Batina
sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijee,
broj 1, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee
Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
156. Omer Hamzi, Uzroci i posljedice izlaska oficira Hadiefendia legije na
partizansku teritoriju i njihovo politiko djelovanje izmeu Graanice i
Srebrenika u jesen 1943. godine, Biljeg Srebrenika - asopis za kulturnu historiju,
broj 7., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2009.
157. Zavoda, Benjamin Bajrektarevi, Problematika zatite kulturno-
historijskog i prirodnog naslijea Tuzlanskog kantona, Batina sjeveroistone
Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijee, broj 2, Zavod
za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona,
Tuzla 2009., (u tampi).
158. Mr. sc. Rusmir Djedovi, Naselje Tuholj krai geografski, historijsko-
geografski i etnografski prikaz, Batina sjeveroistone Bosne asopis za
batinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijee, broj 2, Zavod za zatitu i
koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla
2009., (u tampi).
159. Rusmir Djedovi, Rukopisna islamska batina u Doborovcima i Sladnoj,
Biljeg Srebrenika - asopis za kulturnu historiju, broj 7., JU Centar za kulturu i
informisanje, Srebrenik, 2009.
160. Edin akovi, Arheoloka istraivanja u okolini Srebrenika: mogunosti
i perspektive, Biljeg Srebrenika - asopis za kulturnu historiju, broj 7., JU Centar
za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2009.
161. Thomas Butler, Da si mi dobra Bosnian Custom vs. Papal
Strictures on Marriage, Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu,
kulturno-historijsko i prirodno naslijee, broj 2, Zavod za zatitu i koritenje
kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u
tampi).
162. Dr. sc. Omer Hamzi, Progoni i stradanja jevreja u Graanici tokom
drugog svjetskog rata, Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu,
kulturno-historijsko i prirodno naslijee, broj 2, Zavod za zatitu i koritenje
kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u
tampi).
163. Ifeta Jahi, dipl. ing. arh., Mogunosti obnove stare damije u Sokolu,
Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno
naslijee, broj 2, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno
naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u tampi).
[92]

164. Rusmir Djedovi, Mahala Panaurite u Sladnoj historijsko-
geografska istraivanja, Biljeg Srebrenika - asopis za kulturnu historiju, broj 7.,
JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2009.
165. Edin Mutapi, Damija u ojluku, Biljeg Srebrenika - asopis za kulturnu
historiju, broj 7., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2009.
166. Admir Bajrektarevi, Peina uplja stijena, MZ Potpe-Srebrenik,
Biljeg Srebrenika - asopis za kulturnu historiju, broj 7., JU Centar za kulturu i
informisanje, Srebrenik, 2009.
167. Munisa Kovaevi, prof. Mogunost izmjetanja steaka u Toplikom
polju, opina ivinice, Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu,
kulturno-historijsko i prirodno naslijee, broj 2, Zavod za zatitu i koritenje
kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u
tampi).
168. Mr.sc. Damir Dafi, Mustafa Buljubai sjeanje na jednog
naelnika, Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko
i prirodno naslijee, broj 2, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i
prirodno naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u tampi).
169. Dr. sc. Adnan TufekiRadni odnos djece u tradicijskoj kulturi,
Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno
naslijee, broj 2, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno
naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u tampi).
170. Rusmir Djedovi, Naselje kahovica do poetka 20. stoljea-krai
geografski, historijski i etnografski prikaz, Graaniki glasnik asopis za
kulturnu historiju, broj 27., Monos, Graanica, maj 2009., str. 40-47.
171. Rusmir Djedovi, Mahala Hajderovac u Graanici: geografsko-
etnografski i historijsko-urbanistiki pregled, Graaniki glasnik asopis za
kulturnu historiju, broj 27., Monos, Graanica, maj 2009., str. 47-63.
172. Benjamin Bajrektarevi, prof.; Znaaj prezentacije naslijea Tuzlanskog
kantona, Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i
prirodno naslijee, broj 2, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i
prirodno naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u tampi).
173. Mirsad Omeri, prof.Privredno naslijee Tuzlanskog okruga iz
vremena Austro-ugarske uprave (1878. -1918. godine), Batina sjeveroistone
Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijee, broj 2, Zavod
za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona,
Tuzla 2009., (u tampi).
174. Jusuf Omerovi, prof.Kulturno historijski spomenici opine Zvornik ,
Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno
naslijee, broj 2, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno
naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u tampi).
175. Esad Sarajli, ivotni put Milice Babi-Dedijer iz Graanice, Batina
sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijee,
[93]

broj 2, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee
Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u tampi).
176. Adnan Kaljanac, Edin akovi, Barice - Greani: kulturna grupa kasnog
bronanog doba u Slavoniji i sjevernoj Bosni, Graaniki glasnik asopis za
kulturnu historiju, broj 27., Monos, Graanica, maj 2009., str. 78-91.
177. Edin Rami, Sandak Zvornik (Upravno-pravni status kadiluka
Graanica u okviru Zvornikog sandaka), Graaniki glasnik asopis za
kulturnu historiju, broj 27., Monos, Graanica, maj 2009., str. 91-97.
178. Suadin Straevi, Sudnica (mehema) Kotarskog erijatskog suda u
Tuzli i mjesto erijatskog suda u strukturi administracije Kotara Donja
Tuzla, Glasnik Rijaseta islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Rijaset islamske
zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2009., br. 3-4., str. 326-339.
179. Suadin Straevi, Kadije Kotarskog erijatskog suda u Tuzli 1882-1918.,
erijatske sudije u Bosni i Hercegovini u razdoblju austrougarske uprave,
Bonjaki pogledi, prilog za vjeru, kulturu i drutvena pitanja, specijalni prilog,
Preporod, Islamske informativne novine, Rijaset islamske zajednice u Bosni i
Hercegovini, god. XXXIX., broj 16/906., 15. august, Sarajevo, 2009., str. 40-42.
180. Mr.sc. Rusmir Djedovi,Stari srednjovjekovni i osmanski gradovi-
utvrde u dolini Bosne i njihova suvremena valorizacija, Batina sjeveroistone
Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijee, broj 2, Zavod
za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona,
Tuzla 2009., (u tampi).
181. Mina Kujovi, kola uenika u privredi rudnik Banovii, Batina
sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijee,
broj 2, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee
Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u tampi).
182. Mr. sc. Fatmir Alispahi, Zaeci bonjake dramske knjievnosti,
Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno
naslijee, broj 2, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno
naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u tampi).
183. Mr. sc. Senada Nezirovi, Rimski gradovi na podruju Argentarije ,
Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno
naslijee, broj 2, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno
naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u tampi).
184. Damjan Blagojevi, Sjeanje na odlazak u partizanske prve grupe
omladinaca iz Graanice, 31. 08. 1943. godine, Graaniki glasnik asopis za
kulturnu historiju, broj 27., Monos, Graanica, maj 2009., str. 97-100.
185. Mina Kujevi, Prilog historiji razvoja osnovnog kolstva na podruju
Sreza, Graanica u periodu od 1945. do 1947. godine, Graaniki glasnik
asopis za kulturnu historiju, broj 27., Monos, Graanica, maj 2009., str. 100-114.
186. Mina Kujevi, Zapisnik sjednice Gradskog vijea Donja Tuzla iz 1893.
godine, Arhivska praksa, broj 12, Arhiv Tuzlanskog kantona, Drutvo arhivskih
zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2009., str. 464-468.
[94]

187. Edin akovi, Breuci najstariji imenom poznati stanovnici
sjeveroistone Bosne, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, broj 28.,
Monos, Graanica, novembar 2009., str. 12-24.
188. Salmedin Mesihovi, Baton beuki predaja i kazna, Graaniki glasnik
asopis za kulturnu historiju, broj 28., Monos, Graanica, novembar 2009., str.
59-66.
189. Mina Kujovi, Prepiska oko izgradnje eljeznice u Graanici 1895. 1898,
Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, broj 28., Monos, Graanica,
novembar 2009., str. 12-24.
190. Bego Omerevi, Posljedice Batonovog ustanka: odrazi na tlu
sjeveroistone Bosne, Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, broj 28.,
Monos, Graanica, novembar 2009., str. 12-24.
191. Ifeta Jahi, dipl. ing. arh.,Revitalizacija historijskog jezgra Sokola ,
Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno
naslijee, broj 2, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno
naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u tampi).
192. Edin akovi, prof., Zaviajna muzejska zbirka Graanica primjer
(ne)brige lokalne zajednice o pokretnom kulturno-historijskom i prirodnom
nasljeu, Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko
i prirodno naslijee, broj 2, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i
prirodno naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u tampi).
193. Saudin Straevi, Kotarski erijatski sud u Tuzli, Batina
sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijee,
broj 2, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee
Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u tampi).
194. Munisa Kovaevi, Dva arheoloka predmeta pronaena kod
Banovia, Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko
i prirodno naslijee, broj 2, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i
prirodno naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u tampi).
195. Tufan Gndz, Drutveni ivot u Tuzli i okolini prema sudskim
registrima-sidilima (1878-1883), Saznanja asopis za historiju, broj 3, Drutvo
historiara Tuzla, Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli,
Tuzla 2009., str. 199-204.
196. Mina Kujovi, Zapisnikm sjednice gradskog vijea Donja Tuzla iz 1893.
godine, Arhivska praksa, broj 12, Arhiv Tuzlanskog kantona, Drutvo arhivskih
zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., str. 464-468.
197. Senaid Hadi, Stanovnitvo Tuzle od sredine 19. stoljea do kraja
osmanske vladavine, Arhivska praksa, broj 12, Arhiv Tuzlanskog kantona,
Drutvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., str. 406-422.
198. Edin Jahi, Etnika struktura stanovnitva Bosne i Hercegovine u
periodu od 1961. do 1991. godine sa posebnim osvrtom na Opinu Graanica,
Arhivska praksa, broj 12, Arhiv Tuzlanskog kantona, Drutvo arhivskih
zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., str. 454-464.
[95]

199. Eefa Begovi, Sumarni inventar, Sreski narodni odbor Graanica
1945.-1955, Arhivska praksa, broj 12, Arhiv Tuzlanskog kantona, Drutvo
arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., str. 468-484.
200. Fadil Ali, Neke paralele u konceptu Gradaevievog pokreta i
pokreta Mehmeda Alija u Egiptu, eherdik asopis za kulturnu historiju
gornje Spree, godina II, broj 2, Udruenje prognanika Gornja Sprea Kalesija
BZK Preporod Kalesija-Osmaci, Kalesija 2009., str. 61-67.
201. Enver Ali, Fadilpaia kula u Osmacima kao svjedok historijskih
mijena u Gornjoj Sprei, eherdik asopis za kulturnu historiju gornje Spree,
godina II, broj 2, Udruenje prognanika Gornja Sprea Kalesija BZK Preporod
Kalesija-Osmaci, Kalesija 2009. str. 61-67.
202. Samir Halilovi, Nekropola steaka Mramorak, eherdik asopis za
kulturnu historiju gornje Spree, godina II, broj 2, Udruenje prognanika Gornja
Sprea Kalesija BZK Preporod Kalesija-Osmaci, Kalesija 2009. str. 99-103.
203. Seudin Muratovi, prof., Muratovii iz Baigovaca , Batina
sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijee,
broj 2, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee
Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u tampi).
204. Mirsad Omeri, prof. Reprezentativno kulturno-historijsko naslijee
opine Kladanj, Batina sjeveroistone Bosne asopis za batinu, kulturno-
historijsko i prirodno naslijee, broj 2, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-
historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u tampi).
205. Rusmir Djedovi, Muris Hajdarevi, Ahmet Ahmetovi, Sakralni objekti
Kladnja, broj 13-14., BZK Preporod Tuzla, Tuzla, 2010., str. 102-108.
206. Amir Ahmetovi, Proizvodne snage i drutveni odnosi u ejaletu Bosna,
sredinom XIX stoljea, broj 13-14, Bonjaka zajednica kulture Preporod
Tuzla, Opinsko drutvo Tuzla, Tuzla, 2010., str. 24-36.
207. Nermin Tursi, Politiki aspekti bonjatva u periodu Austrougarske
uprave u Bosni i Hercegovini, broj 13-14, Bonjaka zajednica kulture
Preporod Tuzla, Opinsko drutvo Tuzla, Tuzla, 2010., str. 46-62.
208. Esaf Levi, Razvoj Tuzle u doba Mujage Hadiefendia gradonaelnika
s kraja XIX i prve decenije XX stoljea, broj 13-14, Bonjaka zajednica kulture
Preporod Tuzla, Opinsko drutvo Tuzla, Tuzla, 2010., str. 108-113.
209. Omer Hamzi, Nastupanje jedinica Jugoslovenske armije i borbe sa
ostacima ustako-domobranskim (hrvatskim) i njemakim snagama na
pravcu Srnice-Doborovci-Graanica, u proljee 1945. godine, Graaniki
glasnik asopis za kulturnu historiju, broj 28., godina XIV, Monos, Graanica,
2010., str. 51-58.
210. Edin akovi, Graanlije u oruanim snagama NDH i njemakim
legionarskim jedinicama 1941.-1945., i njihova stradanja, Graaniki glasnik
asopis za kulturnu historiju, broj 28., godina XIV, Monos, Graanica, 2010., str.
58-77.
[96]

211. Mina Kujovi, Molba graanikih uglednika Bosanskog sabora iz 1914.
godine za modernizaciju eljeznice, za otvaranje srednje kole i enske
kaznionice, te izgradnja vodovoda u Graanici, Graaniki glasnik asopis za
kulturnu historiju, broj 28., godina XIV, Monos, Graanica, 2010., str.77-89.
212. Omer Hamzi, Edin akovi, rtvoslov bonjakog stanovnitva s
podruja opine Garaanice1941.-1945., Graaniki glasnik asopis za
kulturnu historiju, broj 28., godina XIV, Monos, Graanica, 2010., str. 92-123.
213. Benjamin Bajrektarevi, Aktivnosti Zavoda na zatiti i koritenju
kulturno-historijskog i prirodnog naslijea podruja Banovia, Zavod za
zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona i
Opina Banovii, Tuzla, 2010., (u tampi).
214. Bego Omerevi, Gradina Tulovii kao kulturno-historijski spomenik,
Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog
kantona i Opina Banovii, Tuzla, 2010., (u tampi).
215. Edin akovi, Arheoloka slika ire okoline Banovia, Zavod za zatitu i
koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona i Opina
Banovii, Tuzla, 2010., (u tampi).
216. Edin Mutapi, Banovii i okolina u srednjem vijeku, Zavod za zatitu i
koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona i Opina
Banovii, Tuzla, 2010., (u tampi).
217. Amira Hadagi-Turbi, Zumreta Jamakosmanovi, Natpis Boika
Banovia kao medij i njegove jezine osobitosti, Zavod za zatitu i koritenje
kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona i Opina Banovii,
Tuzla, 2010., (u tampi).
218. Rusmir Djedovi, Dovita i kultna mjesta na podruju Banovia, Zavod
za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona
i Opina Banovi
[97]

historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona i Opina Banovii, Tuzla,
2010., (u tampi).
225. Salih Kulenovi, Steci Banovia i okoline kao kulturno-historijsko
naslijee, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee
Tuzlanskog kantona i Opina Banovii, Tuzla, 2010., (u tampi).
226. Refik Buli, Zamjena dugog jata u govoru naselja Repnik, Zavod za
zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona i
Opina Banovii, Tuzla 2010., (u tampi).
227. Semir Ahmedbegovi, Neke karakteristike prirodno-geografskog
naslijea podruja Banovia, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i
prirodno naslijee Tuzlanskog kantona i Opina Banovii, Tuzla, 2010. , (u
tampi).
228. Fadila Kudumovi, Toponimi na prostoru opine Banovii, Zavod za
zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona i
Opina Banovii, Tuzla ? 2010.
229. Adnan Jahi, Stanje u opinskom komitetu KP Banovii uoi Rezolucije
Informbiroa 1949. godine, Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i
prirodno naslijee Tuzlanskog kantona i Opina Banovii, Tuzla, 2010., (u tampi).
230. Omer Hamzi, Izgradnja pruge Brko-Banovii 1947. godine, Zavod za
zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona i
Opina Banovii, Tuzla, 2010., (u tampi).
231. Safer Muanovi, Starine naselja Seone, Zavod za zatitu i koritenje
kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona i Opina Banovii,
Tuzla, 2010., (u tampi).
232. Idriz Alihodi, Historijska batina podruja Krivaje, Zavod za zatitu i
koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona i Opina
Banovii, Tuzla, 2010., (u tampi).
233. Nihad uni, Geoloko i rudarsko naslijee podruja Banovia, Zavod
za zatitu i koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona
i Opina Banovii, Tuzla, 2010., (u tampi).
234. Almira Dani, Orijentalizmi Banovia i okoline, Zavod za zatitu i
koritenje kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona i Opina
Banovii, Tuzla, 2010., (u tampi).
235. Munisa Kovaevi, Pregled dosadanjih historiografskih istraivanja
Kulturno-historijskog naslijea opine Banovia, Zavod za zatitu i koritenje
kulturno-historijsko i prirodno naslijee Tuzlanskog kantona i Opina Banovii,
Tuzla, 2010., (u tampi).




[98]

O s t a l o
1. Grupa autora, Tuzlansko podrinjski kanton, Tuzlansko-podrinjski
kanton, Tuzla 1998.
2. Fatmir Alispahi, Tuzland, (Knjiga o Tuzli), Printcom d.o.o. Grafiki
inenjering Tuzla, Tuzla, 2000.
3. Mijo Frankovi, ikara (Etno-povjesni, vjerski i kulturni osvrt uz 15.
obljetnicu upe ikare), Rimokatoliki upni ured Sv. Franjo Asiki ikare,
2001.
4. Mirsad Bakalovi, Kulturne komunikacije na podruju sjeveroistone
Bosne od neolita do antike, JU Muzej istone Bosne Tuzla, Tuzla,
septembar/rujan 2005.
5. Mirsad Bakalovi, Novac na tlu sjeveroistone Bosne, JU Muzej istone
Bosne Tuzla, Tuzla, 2004.
6. Jasna Hadiselimovi, Kemal Bai, Midhat Spahi, Ismail
Hadiahmetovi, Rusmir Djedovi, Azra Arnaut, Zbornik radova, Veliki Vakifi
Bosne, Bonjaka zajednica kulture Preporod Tuzla, Tuzla, 2006.
7. Atif Kujundi, Nermin Okanovi, Mujo avali, Opina eli
injenice o zaviaju Fotomonografije, Opina eli, eli, 2006.
8. Nuraga Softi, Mozaik umjetnike fotografije i poezije, Bonjaka
zajednica kulture Preporod Banovii, Banovii, 2006.
9. Grupa autora, Zbornik radova, Prilozi prouavanju borbe za opstojnost
Bosne kroz historiju, Udruenje boraca PL TK; Tuzla 2006.
10. Rusmir Djedovi, urednik, Stalna postavka zaviajno muzejske zbirke
Graanica, Katalog, JU Bosansko kulturni centar Graanica, Graanica, juni
2006.
11. Omer Deli, Rusmir Djedovi, Izudin Durakovi, Raida uli, Omer
Hamzi, Atif Kujundi, Edin akovi, Graanica - opina, grad, ljudi,
Fotomonografija, Opina Graanica, Graanica, 2006., str. 256.
12. Grupa autora, Zbornik radova, Vijeanje bonjakih prvaka u Tuzli
1831. godine, Gradaac, 2007.
13. Mirzet Hamzi, Husein Haskovi, Rifet Haskovi, Munir Muji, Tuzla:
Fotomonografija, Bosnia ars, Tuzla, Tuzla, 2007.
14. Omer Hamzi, Edin akovi, Rusmir Djedovi, Osman Pukar, Svi nai
naelnici, elni ljudi lokalne uprave u Graanici 1868. 2008., Bosanski
kulturni centar Graanica, Graanica, 2008.
15. Grupa autora, Tuzlanske damije fotomonografija, Medlis Islamske
zajednice Tuzla, Tuzla, 2008.






[99]

ZAKLJUAK

Kako vidimo iz predhodnog pregleda bibliografije o kulturno-historijskom
naslijeu podruja dananjeg Tuzlanskog kantona, iza zadnjeg rata je u naunoj
javnosti relativno obimna literatira o navedenoj problematici.
Kulturno-historijsko naslijee, kako cijelog podruja Tuzlanskog kantona,
tako pojedinih opina, gradova pa i naselja u zadnjih petnaestak godina obrauje
oko pedesetak monografija i knjiga, nekoliko stotina strunih i naunih radova i
vei broj drugih bibliografskih jedinica.
Meu asopisima koji obrauju tematiku kulturno-historijskog i prirodnog
naslijea Tuzlanskog kantona, a koji izlaze iza zadnjeg rada, treba svakako istai
slijedee: Graaniki Glasnik, sa 28 brojeva i velikim brojem radova; Poglede i
Godinjak BZK Preporod Tuzla; Stav - asopis za kulturu i drutvena pitanja
Tuzlanskog kantona, Biljeg Srebrnika i Arhivska praksa, koji su izali u 7-12
brojeva i Zbornik radova Filozofskog fakulteta.
Bibliografski radovi koji tretiraju tematiku kulturno-historijskog naslijea na
podruju Tuzlanskog kantona kao i pojedinih autora koji se bave tim problemom,
su vrlo rijetki. Ipak neki bibliografski radovi su objavljeni kao to su Biografija i
bibliografija Omera Hamzia i Biografija i bibliografija Rusmira Djedovia,
(Graaniki Glasnik, broj 20, 2005. godine).
Osobito treba istai nekoliko autora koji su u suvremeno doba istraili brojne
teme i objavili veliki broj bibliografskih jedinica a koje se odnose na kulturnu
historiju, batinu i kulturno-historijsko naslijee podruja Tuzlanskog kantona.
Radi se prije svega o slijedeim istraivaima i autorima: Rusmiru Djedoviu,
Omeru Hamziu, Salihu Kulenoviu, Edinu Mutapiu i Mini Kujovi. Treba
spomenuti i: Azema Koara, Izeta abotia, Saliha Jalimama, Edina akovia i
druge.















[100]




































[101]

Dr. sc. Adib ozi, vanr. prof.

ozii iz Srebrenice
-Skica za znanstvenu monografiju-

Uvod

Za cjelovitu spoznaju drutvenog ivota, njegovih drutveno-historijskih,
kulturno-civilizacijskih i duhovno-idejnih sadrajnosti, neophodno je ukljuiti
znanstvenu spoznaju mnogobrojnih znanosti, te tradicijsko-obiajnog, usmenog
pamenja. Kada je u pitanju razvoj drutvenih i humanistikih znanosti u
bosanskohercegovakom drutvu i dravi, neosporna je injenica da se one
intenzivnije razvijaju u dvadesetom stoljeu, ali ne sve podjednako intenzivno.
Naalost, neke od znanosti skoro da nemaju nikakvu tradiciju, odnosno nisu se jo
ni valjano konstituirale. Jedna od takvih je i genealogija.
116
Dodamo li oitoj
nerazvijenosti genealogije nedostatak znanstveno relevantnih istraivanja iz oblasti
etnologije, antropologije i demografije,
117
vidimo jedan veliki neistraeni prostor
drutveno-historijske sadrajnosti bosanskohercegovakog drutva, izuzetno
znaajan za cjelovito razumijevanje historije Bosne i Hercegovine. Nedostatak i
nerazvijenost znanstvenih istraivanja, prije svega kod Bonjaka, iz naprijed
navedenih znanosti, genealogije posebno, otvara mogunosti projektantima
velikodravnih ideologija i izgoniteljima Bosne iz Bosne i Hercegovine
(izgoniteljima Bosne iz nje same), da taj prazni znanstveni prostor popune, to su u
dobroj mjeri ve i uradili, antibonjakim mitologiziranim i ideologiziranim
kvazihistorijskim sadrajima. Ovaj rad o oziima, jednoj od starosjedilakih
porodica iz Srebrenice, ima za cilj da, pored znanstvenog doprinosa genealokoj,
etnolokoj, historijskoj i sociolokoj znanosti, ukae na znaaj ovakvih istraivanja
kod Bonjaka i u drugim krajevima Bosne i Hercegovine. ozii iz Srebrenice su,
ne samo starosjedilaka, autohtona porodica, ve i izuzetno ugledna porodica iji
su pojedini lanovi znaajno doprinijeli drutvenom, ekonomskom, kulturnom i
vjerskom razvoju, ne samo Srebrenice i Bratunca, ve i cijele Bosne i Hercegovine.
Uz ozie iz Srebrenice vezano je nekoliko zanimljivih genealokih karakteristika,

116
GENEALOGIJA (gr. genos-koljeno, rod + logos-govor), znanost o podrijetlu, razvitku i granama
porodica i vrsta ljudi, ivotinja i biljaka. (M. Bosanac, O. Mandi, S. Petkovi, Rjenik sociologije i
socijalne psihologije, Informator, Zagreb, 1977. str. 191)
117
Ove konstatacije se odnose na razvoj ovih znanosti i znanstvenih istraivanja kod Bonjaka -
kvintesencijalne sadrajnosti bosanskohercegovakog drutva i drave. Neophodno je istai injenicu
da, kod veine Bonjaka, usmeno pamenje porodine tradicije see do vremena ivota dede i nene,
vrlo rijetko se zna ko su bili pradedo i pranena. Druga, dominantno prisutna karakteristika
tradicijskog pamenja kod veine bonjakih porodica o njihovim precima, jeste ta da su oni
odnekuda doli. Na osnovu takvog, u veini sluajeva pogrenog saznanja, stjee se utisak da u Bosni
i Hercegovini nema starosjedilakih bonjakih porodica, to svakako nije tano.
[102]

vrlo rijetkih u tradicijama bonjakih porodica u Bosni i Hercegovini. Mi emo ih u
ovom radu navesti u najkraem obliku, jer nam je namjera napisati cjelovitu
monografiju. Dragocjenu relevantnu historijsko-genealoku grau o porodici
ozi prikupili su i profesor dr. Hakija (Galib) ozi i Eref Eo (Munib) ozi,
ije u pojedine podatke koristiti u ovome radu.

I ZAVIAJ Osnovne geomorfoloke karakteristike
Rodni zaviaj porodice ozi je Srebrenica
118
i njezina neposredna
okolina, a mikrolokacija Mahala Crvena Rijeka.
119
Crvena Rijeka je urbani dio
njihovog zaviaja. Ogroman zemljini posjed ozia nalazi se u neposrednoj
blizini grada Srebrenice iza brijega Bojna, po emu se mjesto najee zove
Zabojna ili Izabojna. Naziv Zabojne kao ruralnog zaviaja porodice ozi u narodu
se najee zove oze ili pak ozii. Kada nekoga u Srebrenici upitate gdje ide, a
on poao u Zabojnu, on e vam rei da ide u oze, a ako nekoga pitate gdje je, a
on se nalazi u Zabojnoj, on e vam odgovoriti da je u oziima ili ozama. Kolika
je povrina zemljinog posjeda ozia najbolje emo spoznati ako kaemo da on
poinje u Kazanima, prije mosta preko Bijele rijeke pa sve do ehidskog mezarja
na Okolitima, odnosno do Halilovog brda u neprekinutoj duini od 9 km i
prosjene irine od 1,5 km. Zemljini posjed ozii imaju i u dolini rijeke Jadar u
neposrednoj blizini predratne industrijske zone i u selu Jasenova. Osnovne
karakteristike zaviaja su da je on brdsko-planinsko podruje sa nadmorskom
visinom u rasponu od 370 do 500 m. Kroz ozie (Zabojnu) protjeu tri manje
rijeke: Bajramovika rijeka, Pusmulika rijeka i Bijela rijeka, nastala spajanjem
Bajramovike i Pusmulike rijeke. Nadmorska visina na njihovom uu je 377
metara. Mjesto na kojem se sastaju Bajramovika i Pusmulika rijeka i nastaje
Bijela rijeka zove se Kamen. Na Kamenu su djeca ozia prije rata 1992. godine
najradije i najee igrala lopte (fudbal). Tu je i nezaobilazna zaravan (malo naget,

118
Srebrenica je jedno od najstarijih naselja i gradova, ne samo u Bosni i Hercegovini, ve i na
cijelom Balkanskom poluostrvu. Smjetena je u najjunijem dijelu sjeveroistone Bosne i sa opinom
Bratunac ispunjava prostor tzv. lakta Drine. Zauzima prostor od 527 km2 i prema popisu
stanovnitva iz 1991. Godine imala je 36.666 stanovnika nastanjenih u 81 naseljenom mjestu,
svrstanih u 19 mjesnih zajednica. U gradu Srebrenici ivjelo je 5.740 stanovnika. Gustoa naseljenosti
iznosila je 69,6 stanovnika/km2. Srebrenica je dugo u povijesti bila privredni, administrativni i
kulturni centar bosanskog Podrinja iskljuivo zbog svoga prirodnog bogatstva. Manje-vie poznato je
da je podruje Srebrenice bogato rudama: olova, cinka, srebra, kalaja, boksita i antimona. Tu su jo
neprocjenljivo vrijedni izvori ljekovite vode Gubera. Ljekovita voda Crnog Gubera registrirana je kao
lijek u svim medicinskim enciklopedijama svijeta. Kao rezultat drutveno-historijskog razvoja
uslovljenog, prije svega, razvijenim rudarstvom, Srebrenica je dugovjekovno migracijsko susretite.
Autohtoni stanovnici Srebrenice susretali su se i mijeali sa drugim etnikim i religijskim
zajednicama, ispunjavajui ovaj prostor multietninou i multireligioznou, oblikujui u tim
sloenim procesima svoju vlastitu samobitnost.
119
Mahala Crvena Rijeka je jedna od najstarijih mahala (kvartova) u gradu Srebrenici. Ime je dobila
po rjeici uz koju je smjetena sa njezine desne obale. Boja rijeke izgleda crvena, a ustvari to je boja
korita rijeke (zemlje i kamenja) koju dobija oksidacijom eljeza i arsena koga u izvorima Gubera ima
mnogo.
[103]

ali prilino ravan prostor) Marino koljebite gdje se, takoer, esto igrao fudbal. U
neposrednoj blizini ua Bajramovike i Pusmulike rijeke ljeti su graene
vjetake ustave vode i tako pravljene manje ili vee akumulacije nazivane bukovi
gdje se omladina kupala. Ipak, najomiljenije kupalite nalazilo se na Kazanbuku
(prirodno udubljenje u stijeni gdje je voda sama udubila korito rijeke u kamenu i
napravila duboki buk slian kazanu) ispod Junuzove luke zvane Junuzovaa. Na
ovim trima rijekama nalazile su se etiri vodenice (mlinovi za mljevenje brana).
Jedna od osnovnih karakteristika ruralnog zaviaja ozia jeste mnogo
izvora pitke vode. Skoro u svakoj njivi ili blizu nje ima izvor pitke vode koji
nikada ne presuuje. Navest emo samo najznaajnije, odnosno one izvore koji se
najee koriste. To su: Hadirina voda, Johljak, Studenac, Mala voda, Lehovac,
Jasen, Gopovina,Glibovi i Beharina voda. Lehovac je najpoznatiji i najuveniji, te
se smatra i najboljom vodom u cijelom kraju. Danas je on lijepa, od kamena
uraena ehidska esma podignuta 2005. godine u znak sjeanja na 27 poginulih i
ubijenih ozia u zloinu genocida 1995. godine. Iako je preteno brdovit, zaviaj
ozia je u pedolokom smislu jako kvalitetna i rodna zemlja.
120
Sve vrste itarica
se uzgajaju i daju jako dobre prinose. Ovaj kraj nije pogodan samo za uzgoj
itarica, ve i svih vrsta povra. Ono po emu je zaviaj ozia zasigurno
najpoznatiji jeste voe. Sve vrste autohtonih jabuka,
121
kruaka, treanja i ljiva
uspijevaju tako kao da im je ovdje u oziima najprirodnije stanite. Posebna
karakteristika voa jesu izuzetno kvalitetne i unikatne jabuke i kruke mirisavke.
Pria se da je te sorte jabuka i kruaka mirisavki donio (kao mladice za
kalemljenje) iz Misira (Egipta) jo pradedo autora ovoga rada, kadija hadi Husejin
ozi, sin Abdullatifov, sa jednog od svoja dva putovanja na had. Tako i danas,
bez ikakve biohemijske zatite, domaa ljiva uspijeva i raa, dok na drugim
prostorima Bosne i Hercegovine skoro da je i nema. Unitila ju je bolest zvana
arka. U strukturalnom smislu ruralni dio zaviaja ozia prije rata 1992. godine
otprilike jednom polovinom inile su oranice, a drugu polovinu su inili panjaci i
uma. Od umskog drvea najrasprostranjeniji su: bukva grab, hrast, javor, jasen,
klen i lijeska.







120
Ta rodnost je uslovljena vulkanskim pepelom koga u tlu ima mnogo jer je cijelo podruje
Srebrenice u geolokom smislu vulkansko podruje.
121
Navest emo samo najznaajnije vrste jabuka i njihova zaviajna imena. To su sve slatke sorte
jabuka: mirisavka, elifalma, samolikva, senabija, bjelunika, arenika, hava, dulabija, bedrika, uja,
petrovaa, a od kiselih, ili kako se jo nazivaju zimskih: hovrljaka i previtnica. Od sorti kruaka
najvie su uzgajane: mehkulja, erbetlija, mirisavka, jeribasma, mortakia (karamut), takia,
lubeniarka, husejinbegovaa, arapka, suruk, slatinka, karamajlija, loevka i zimnjaa.
[104]

II STANOVNITVO Osnovni demografski pokazatelji
Kako smo ve istakli, ozii iz Srebrenice starinom potjeu iz Mahale
Crvena Rijeka. Osnovno zanimanje predaka bili su poslovi imama, muderisa,
kadija, mualima, mujezina i drugih zanimanja vezanih za vjersko-administrativne
poslove. Sa austro-ugarskom okupacijom Bosne i Hercegovine, u cjelini gledajui,
oni su se teko prilagoavali novim uslovima ivota. Najbolje to potvruje podatak
da u doba austro-ugarske vladavine Bosnom i Hercegovinom niko od ozia nije
bio znaajniji trgovac, privatni poduzetnik, niti znaajniji inovnik austro-ugarske
uprave. ozii koji su u novonastalim uslovima imali priliku ii u kolu, odnosno
obrazovati se, i dalje su ostali vjerni islamskim naukama, a oni koji to nisu mogli
poeli su sve ee naputati gradsko podruje Srebrenice i baviti se
zemljoradnjom na svom zemljoposjedu, prije svega u Zabojnoj. Pojedinci su
prodavali svoje kue u Srebrenici i zemljini posjed u oziima (Zabojnoj) i selili
se Kladanj
122
Bratunac
123
i Sarajevo.
124
Bilo je i primjera, istina malo, da su se
pojedini ozii odselili (iselili) u Tursku
125
ili se nisu ni vraali sa kolovanja u
Turskoj.
126
Rezultat ovih procesa jeste da je u Mahali Crvena Rijeka u Srebrenici
ostalo vrlo malo porodica ozi, a da ih je mnogo vie bilo u oziima (Zabojnoj)
i Bratuncu. Pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine u Mahali Crvena
Rijeka bile su samo tri kue ozia i ivjele su tri porodice, i to: porodica Rize
ozia, sina ukrijinog, porodica Husejna ozia, takoer sina ukrijinog i
porodica Abdulaha ozia, sina Jusufovog.
127
Danas ozii iz Srebrenice ive na

122
ozii iz Kladnja su srodnici oziima iz Srebrenice to najbolje potvruju imena potomaka koja
su u prolom vijeku najee davana po umrlim precima, ali i po historijskim izvorima koji
znamenitim linostima kao to su kadije za mjesto roenja nekada odreuju Srebrenicu, a nekada
Kladanj. Najtipiniji je primjer kadije hafiza Saliha ef. ozia, roenog 1885. godine, sina imama
Muhameda iz Kladnja.
123
Muderis Haki(ja) ef. ozi, sin hadi Husejnov, prodao je 1924. godine porodinu kuu ozia,
jednu od najveih i najljepih kua u Srebrenici, napravljenu u bosansko-orijentalnom stilu i sa
porodicom je odselio u Bratunac. Kuu je kupio Rasim Travnianin sa nadimkom Derviagi, tako da
se ta kua danas zove Derviagia kua. Naalost, ta srebrenika i arhitektonska ljepotica u
ruevnom je stanju, jer se njezini dananji vlasnici nalaze u Australiji. ozii iz Bratunca su
srebreniki ozii, a potomci su muderisa Haki(je) ef. ozia i imama Abida ef. ozia, sina
Omerovog.
124
Dananji ozii iz Sarajeva u Sarajevo su se doselili iz Bratunca ili Srebrenice.
125
Zna se da su se u Tursku iselili air i Zejneba, sin i kerka hadi Mustafe, hadi Abdullatifovog
sina, a hadi Abidovi brat i sestra, koji nije otiao u Tursku. Nakon zavrenog kolovanja u Turskoj
ostao je Abdulah ozi, sin kadije hadi Husejna, brat blizanac muderisa Haki(je)ef. ozia.
126
Na kolovanju u Istanbulu bili su dva hadi Abdullatifova brata blizanca: Abdulah efendija i
muderis Haki(ja) ef. ozi. Abdulah se nije vratio u Bosnu nakon kolovanja, a Hakija jeste.
127
Jusuf ozi, sin Jusufov, bio je hrabar i odvaan borac, branitelj bonjakog naroda Srebrenice od
etnikih pokolja u Drugom svjetskom ratu. Po herojstvu i junatvu bio je nadaleko uven. Poslije
rata 1945. godine odselio se sa enom u Liban i u toj dravi obavljao visoke vojne i policijske
dunosti. Jusuf je imao sinove Abdulaha i Fevziju i kerke Fadilu i Bereketu (Bebu). Fadila je otila
ocu u Liban, a Abdulah, Fevzija i Beba su ivjeli u Srebrenici. Jusufov otac se takoer zvao Jusuf, a
bio je sin hafiza Saliha. Jusufov otac Jusuf umro je prije njegovog roenja, te je on po svome ocu
dobio ime. Hafiz Salih imao je sinove: Taiba, Sadu, Sulejmana (Sulju), hafiz Sejida, Junuza i Jusufa i
kerku Fatimu.
[105]

nekoliko lokacija. U opini Srebrenica su u Mahali Crvena Rijeka, Zabojnoj
(oziima) i Gornjim Potoarima.
128
Izvan Srebrenice to su Sarajevo i Bratunac.
Porodica sa prezimenom ozi ima i u Kladnju i tu su nastanjeni preko 150
godina.
129
U daljem su srodstvu sa oziima iz Srebrenice. Po jedna ili dvije
porodice ozia nastanjene su u gradovima: Prijedoru, Bosanskom Novom i
Bosanskoj Dubici. Ne zna se u kom su koljenu srodstva sa oziima iz Srebrenice.
U Zagrebu ive potomci porodice Muhameda ozia iz Kladnja, po profesiji
mainskog ininjera.
130

Najmnogobrojniju grupu ozia iz Srebrenice ine ozii iz ozia
(Zabojne). Osnovna karakteristika naselja je da je ono razbijenog tipa. Takvo
naselje uslovila je, prije svega, konfiguracija terena i veliina posjeda. Kada su
braa dijelila zemlju to su inili u velikim i jedinstvenim komadima. Svako je
pravio kuu na svom posjedu radi lake i ekonominije obrade. Naravno, daljim
porastom stanovnitva pored oevih kua i sinovi su pravili kue, preteno pored
putnih komunikacija, tako da su se formirala etiri dominantna subnaselja
(zaseoka) ozia u Zabojnoj i to: Bjelila,
131
Biljeg, (Turabino) Brdo i Rosulje. Prije
rata protiv Bosne i Hercegovine 1992. godine u Zabojnoj (oziima) ivjelo je 37
porodica sa 150 lanova. Kako vidimo, prosjean broj lanova porodice bio je po
etiri lana. Sve porodice su bili vrlo bliski srodnici. Najdominantnije srodstvo bili
su braa i amidii (djeca od dva brata) ili djeca od amidia, odnosno tree ili
etvrto koljeno. Najvei broj porodica ozia u Zabojnoj su potomci trojice brae:
Mehmeda (Mehe), Ahmeta (Ahme) efendije i Vehbije, sinova kadije hadi
Husejna. Ostali ozii iz Zabojne potomci su imama hadi hafiza ef. Sejida, sina
hafiz Salihovog i imama hadi Abida, sina hadi Mustafinog.
Zahvaljujui velikom nasljedstvu u zemlji, velikim radnim navikama i
sklonou za uenjem, ozii su prije rata 1992. godine bili bogati ljudi. Najbolje
to potvruje injenica da od 37 porodica, samo tri mlade porodice nisu imale
vlastitu kuu, ve su ivjeli u kui svojih oeva. Tri porodice su imale kuu u
oziima i stan u gradu, a dvije porodice su posjedovale jednu kuu u oziima, a
drugu u Srebrenici. Samo jedna porodica je bila samaka, odnosno neenja, a tri
porodice su bile bez oeva, odnosno udovike porodice, jer su muevi, odnosno

128
Postoje i dvije kue ozia u drugim dijelovima Srebrenice napravljene nakon kupovine placeva.
Jedna je kua Vehbije ozia, Jusufovog sina, izgraena u Mahali Petria, mikrolokacija Misirlije.
Druga je kua Enesa ozia, sina Abdulahovog, izgraena preko puta osnovne kole u Srebrenici.
129
O srodnikim odnosima ozia iz Srebrenice i Kladnja pisat emo u monografiji o oziima.
130
ozia ima i u Srbiji u gradovima Prokuplju i u Niu. Oni se u etnikom smislu osjeaju Srbima i
pravoslavne su vjere. Jedan ozi iz Prokuplja po imenu Aleksandar je ljekar. Krajem osamdesetih
godina prolog stoljea u Prokuplju ih je bilo svega 7. Ko su ozii u Srbiji, nije detaljno istraeno,
to emo pokuati u narednom periodu uiniti.
131
Bjelila su dobila ime po bijeljenju odjee. Poto se u Srebrenici nisu mogle u vodi Crvene Rijeke
prati haljine (odjea) zbog prisutnosti velikih koliina eljeznog oksida koji bi ih obojio, a zbog
tvrdoe vode nije se mogla razgraivati prljavtina sa odjee, ozii i drugi graani Srebrenice su
preko brijega Bojna donosili odjeu za pranje na Bijelu rijeku i tu je prali i suili. Po tome su Bjelila
dobila ime. Bjelila su ujedno i geografski centar zemljinog posjeda ozia u Zabojnoj.
[106]

oevi, umrli. Dakle, 33 porodice su bile potpune porodice sa oba roditelja i djecom.
Veina porodica ozia bile su mlade porodice. U oko dvije treine ovih porodica
brani parovi su bili mlai od 35 godina. Ovakvo stanje najvie je uzrokovala
injenica to su se u oziima preteno raala muka djeca.
132

Kada je poela agresija na Bosnu i Hercegovinu svi odrasli ozii
mukarci iz ozia dobrovoljno su se ukljuili u odbranu voljenog zaviaja i
drave Bosne i Hercegovine. Mnogi su se istakli velikim i vitekim junatvom, o
emu neemo govoriti ovom prilikom. Naalost, 27 ih je ubijeno u zloinu
genocida 1995. Godine, ili su poginuli borei se u proboju iz Srebrenice
133
prema
slobodnoj teritoriji pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Procentualno posmatrajui, 16% od ukupne populacije ozia ubijeno je u zloinu
genocida u Srebrenici, zatienoj zoni Ujedinjenih nacija.

III TRADICIJA najzanimljivije karakteristike
Iz dosadanjeg teksta spoznajemo da su ozii iz Srebrenice autohtona,
starosjedilaka porodica sa materijalnim tragovima (dokazima) o ivotu na ovom
prostoru oko trista godina. Takoer smo spoznali da je to familija u kojoj se
preteno raaju muka djeca. Ove dvije karakteristike ukazuju da je tradicijska
sadrajnost ozia izuzetno bogata i raznovrsna. Ovom prilikom zadrat emo se
na najznaajnijim i najzanimljivijim karakteristikama, kao to su najea imena i
zanimanja ozia, afiniteti i sl. Prvi ozi za kojega se pouzdano zna da je ivio i
radio u Srebrenici jeste imam Husejn. On je imao troje djece, sinove Muhameda i
Abdullatifa, te kerku Kadiru ili Kadu, to se da naslutiti iz njezinog nadimka
Kaduna. Tano ime joj nije utvreno,
134
ali se pouzdano zna da se udala u porodicu
Hublia, takoer u Mahalu Crvena Rijeka. Nije utvreno ni da li je imam Husejn

132
Najvie roenih sinova u jednoj porodici ozia bilo je osam. Osam sinova su rodili rahmetli
Vehbija ozi i Timka, roena Ademovi, nena i dedo autora ovoga rada. Sedam sinova su othranili,
a jedan je umro kao djeak od 7 godina. Imena njihovih sinova su: Abid, Ragib, Jusuf, Atif,
Abdurahman, Nurija, Nezir i Muhamed, koji je umro kao djeak. Pored ovih osam sinova dedo
Vehbija i njegova plemenita ena Timka rodili su i tri kerke: Abidu, Kadiru i Zadu. Vehbijin sin
Nezir sa enom uhrom rodio je sedam sinova i tri kerke. Po est sinova imali su Alija (1895-1970.)
sin Mehmedov i hafiz Salih, sin Jusufov, a unuk Muhamedov. Senusija (1930-) sa enom Rukijom
rodio je pet sinova. Pet sinova imali su i muderis Haki(ja) ef. ozi i njegova ena ida. Haki-
efendija je ivio u Bratuncu. Abdulah, Ahmet-efendijin sin, sa enom Timom imao je etiri sina.
etiri sina imali su i Turabija i njegova ena Vezira. Po tri sina danas imaju: Hamed, Vehbija, Adib i
Nijaz. Desetero djece, pet sinova i pet keri, iz dva braka imao je i kadija hadi Husejin ef. ozi,
pradedo autora ovoga rada.
133
Poginuli i ubijeni ozii u ratu i zloinu genocida 1992-1995. godine su: Elvir, sin Hrustin, Fuad,
sin Senusijin, Mefud, sin Senusijin, Mensur, sin Ahmet-efendijin, Abdulah, sin Ahmet-efendijin,
Kiram, sin Abdulahov, Esad (Eso), sin Mensurov, Zijad, sin Husejnov, Mufid, sin Zijadov, Edhem,
sin Turabijin, Senahid, sin Turabijin, Semir, sin Edhemov, Velid, sin Hamedov, Teufik, sin Sejidov,
evket, sin Sejidov, Asim, sin Alijin, Izet, sin Alijin, Sadik, sin Alijin, Hedib, sin Alijin, Hajrulah, sin
Alijin, Alija, sin Hajrulahov, Mirsad, sin Hajrulahov, Elvir, sin Asimov, Irfan, sin Nezirov i Mevlid
(Bubo), sin Vehbijin. Ostala trojica su ozii iz Potoara.
134
Predaja govori i da joj je bilo ime Fatima, to bi moglo biti i tano, jer se sa tim enskim imenom
susreemo kod kasnijih generacija ozia.
[107]

ozi imao brae i sestara, niti kako mu se zvao otac. O tome, do sada, nismo
uspjeli otkriti ni pisane, ali ni usmene podatke (tragove). Ono za to postoje
neosporni dokazi i ivo tradicijsko pamenje jeste injenica da dananji ozii
jesu, u antropoloko-biolokom smislu, potomci dva brata Muhameda i
Abdullatifa,
135
sinova imama Husejna.
Muhamed, sin imama Husejna imao je dvoje djece, sina Jusufa i kerku
Fatimu, a Jusuf sinove Omera
136
i hafiza Saliha.
137
Omer, sin Jusufov, imao je tri
sina i to: imama Husejna (1874-1914.)
138
, Mustafu (1877-1901.)
139
i imama Abid
ef. (1880-1959.).
140
Kako vidimo, sva tri Omerova sina bili su kolovani imami.
Zanimljivo je da su dvojica brae Mustafa i Husejn ivjeli kratko Mustafa 20, a
Husein 40 godina, dok je Abid-efendija doivio duboku starost i umro u 79. godini
ivota. Imam Husejn jedan je od rijetkih ozia koji je imao etiri kerke i samo
jednog sina. Husejnov sin ukrija otac je Rizin (1932.- ) i Husejnov (Huka) (1937.-
) ozia, a dedo poznatih ljekara ukrije i Jasenka. ukrija ozi, sin Rizin, roen
u Srebrenici 1953. godine, poznati je ortoped-hirurg, zaposlen u Dravnoj bolnici u
Sarajevu, magistar medicinskih znanosti i doktorant. Njegov brat Jasenko jedan je
od najboljih urologa u Republici Srbiji. ivi i radi u Novom Sadu. Doktor je
medicinskih znanosti i univerzitetski profesor.
Hafiz Salih, sin Jusufov a unuk Muhamedov, imao je est sinova, i to: Taiba, Sadu,
Sulejmana (Suljo), Junuza, hafiz Seida i Jusufa. Kurra hafiza Saliha ef. ozia
istiemo, prije svega, da bismo pokazali neprekinutu imamsku liniju ozia iz
Srebrenice koja traje skoro 300 godina jer su svi Salihovi preci i potomci bili
imami. Hafiz Sejid, sin hafiz Salihov (preselio na ahiret 1964. godine) takoer je

135
U izgovoru, ali esto i kod pisanja Abdullatifovo ime se izgovara i pie jednim l. Do izbacivanja
jednog l iz imena Abdu(l)latif dolo je zbog lakeg izgovaranja na bosanskom jeziku.
136
Omer je ime i imama Muhameda iz Kladnja roenog 1851. godine, oca kadije hafiza Saliha
ozia, roenog 1885. godine. Da li se radi o jednom Omeru ili o bliskim roacima, ostaje da se
istrai.
137
Da ne bi bilo zabune, u familiji ozi tri su hafiza sa imenom Salih. Obiajno pravilo u bonjakoj
tradiciji bilo je da su se esto nadijevala imena najbliih srodnika posebno ako je neko bio uspjean u
svojoj profesiji. Ova injenica je uslovila da su dva hafiza Saliha ozia iz Kladnja, a jedan iz
Srebrenice. Tako se desilo da je kadija hadi hfz. Salih, sin imama Muhameda iz Kladnja, u knjizi
Hafizi u Bisni i Hercegovini u posljednjih 150 godina upisan kao hafiz iz Srebrenice, a kurra hafiz
Salih sin Jusufov nije spomenut. Hafiz Salih, sin Jusufov, a otac hafiz Sejida ef. ozia (1898-1964.)
je kurra hafiz i nije upisan u knjizi Hafizi u Bosni i Hercegovini.
138
Najvjerovatnije dobio ime po pradedi, takoer imamu Husejnu.
139
Hafiz Mustafa je umro vrlo mlad, kao student erijatske sudake kole. Ime je dobio
najvjerovatnije po oevom amidi hadi Mustafi, Abdulatifovom sinu. Opirnije pogledati u 450
godina Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, Izdava:Gazi Husrev-begova medresa Sarajevo,
1988. str.79-81. Godinu njegove smrti biljei Tridesetogodinji izvjetaj erijatske sudake kole u
sarajevu od osnutka do kraja kolske godine 1016./1917.,Zemaljska tamparija,Sarajevo,str.108.
140
Imam Abid ef ozi, Omerov sin, poznat je kao dobar poznavalac orijentalnih jezika, ali i kao
praktini primjenilac i pokreta savremenih metoda rada u poljoprivredi. Odmah nakon postavljanja
za imama, hatiba, mualima i vjerouitalja u Bratuncu 1911. godine pokree izgradnju velike i lijepe
damije sa vitkom munarom sa dva erefeta. Uspio je mobilizirati dematlije da izgrade i modernu
zgradu mekteba.
[108]

bio imam. Hafiz Seidovi sinovi Hamed i Teufik su imami. Hamedov sin ejh hadi
Sejid ef. ozi, unuk hafiz Sejidov a praunuk hafiz Salihov, imam je u Visokom i
vrlo cijenjen, ne samo u familiji ozia. ejh je Nakibendijskog tarikata. ejh
Sejidov sin Ibrahim uenik je medrese, kao i unuk imama rahmetli Teufika. Emrah
je sin Bekirov. Hafiz Salih je pra pradedo i Ibrahimu i Emrahu. Dakle,
Muhamedova loza (linija) preko hafiz Saliha, do ejh Sejida i njegovog sina
Ibrahima izgleda ovako: imam HUSEJNimam Muhamedimam Jusufimam
hafiz Salihimam hafiz Sejidimam Teufik, Teufikov brat Hamed je mujezin
imam hadi ejh Sejiduenik medrese Ibrahim. injenice pokazuju da je
Ibrahim, ejh Sejidov sin, osmo koljeno (generacija) neprekinute imamske loze
familije ozia iz Srebrenice.
Potomci Muhamedovog brata Abdullatifa znatno su brojniji i po
obrazovanosti, radinosti i estitosti ne zaostaju iza Muhamedovih, samo to im se
imamska tradicija zaustavlja sa muderisom i imamom Haki(jom)-efendijom
oziem, ali ne i muderiska, odnosno profesorska. Ova je loza ozia iz
Srebrenice dala, u drutveno-kulturnom smislu, vrlo znaajne linosti. Ova
konstatacija se, prije svega, odnosi na kadiju hadi Husejna ef. ozia, njegovog
sina muderisa Haki(ju)-ef. ozia, kadiju hadi Mustafu, imama hadi Abida-ef.
ozia, sina Mustafinog, kadiju Behaudina, sina muderisa Haki-efendije, te mnoge
druge uglednike familije ozi iz Srebrenice.
141
Kako se iz prikupljenih podataka
da zakljuiti, u ovoj lozi ozia dominira neprekinuta linija muderisa (uitelja,
profesora) i skoro neprekinuta linija kadija (sudija).
142
Sada emo ukratko iznijeti
najznaajnije momente (detalje) iz linog i profesionalnog ivota kadije hadi
Husejna
143
ozia, sina Abdullatifovog, a unuka imama Husejna, prvog poznatog
ozia u Srebrenici. Kadija hadi Husejn roen je izmeu 1825. i 1830. godine, a
preselio na ahiret 1900. ili 1901. godine. Prvi je ozi koji je ukopan u Gladnom
greblju (mezarju)
144
u Zabojnoj i to po njegovom nareenju. uo sam kazivanje

141
Opirnije biografske podatke o pojedincima i njihovim drutvenim,kulturnim i vjerskim ulogama
dat emo prilikom pisanja Monografije o oziima iz Srebrenice.
142
KADIJA - doslovno sudija; dravni organi koji su bili nadleni da vre sudske poslove na podruju
jednog kadiluka. Pored sudstva koje je u osmansko-turskom ureenju spadalo u iskljuivo njegovu
nadlenost, jer drugi dravni organi nisu imali nikakvu sudsku vlast, kadija je imao iroka ovlatenja i
dunosti u podruju vojne i civilne administracije i kontrolu zakonitosti svih akata vlasti.
143
Ime Husejn je arapskog porijekla, a u prijevodu na bosanski jezik znai ljepukast. Zanimljivo je
da se u bosanskom jeziku ovo ime pie i izgovara u tri varijante i to: Husejn, Husejin i Husein. U
izvornom arapskom jeziku ime se izgovara Husejn. Kada se ime prevodi na turski jezik, onda se
prevodi sa dodatkom i i glasi Husejin, te je kao takvo iz turskog jezikog izgovora preuzeto u
bosanskoj tradiciji. Trea varijanta Husein je najvjerovatnije bosanska, nastala prevoenjem sa
arapskog i turskog jezika, gdje se slovo j jednostavno izostavilo. U matinim knjigama u Srebrenici
ime je napisano kao Husejn.
144
Jedna od znamenitosti u oziima (Zabojnoj) je i Gladno mezarje za koje niko tano ne zna iz
kojeg je perioda. Zna se samo da su u njemu sahranjeni muslimani, to upuuje da je ono iz
osmanskog perioda. Po narodnom predanju nekada je vladala velika glad od koje su ljudi umirali. Ovi
ovdje koji su pokopani, navodno su poli u srijemo ali nisu od gladi mogli dalje i tu su umrli i
pokopani. Vrlo je vjerovatna i druga mogunost da su tu pokopani umrli od jedne od kuga koje su
esto u osmanskom periodu morile Bosnu.
[109]

starijih da je hai Husejn, naredivi da se ukopa u Zabojnoj, a ne u Srebrenici gdje
mu je ukopan otac Abdullatif,
145
rekao da e se podruje gdje je tada bilo mezarje u
Srebrenici, a to je podruje sadanje gradske kafane i parka, potpuno prevrnuti,
odnosno, preurediti u druge namjene, to se kako vidimo i obistinilo. Takoer sam
uo da je rekao i lanovima porodice Selmanagi da se ni oni vie ne kopaju u
Srebrenici, ve na Bojnoj, to su oni i poeli initi. O vidovitosti, intuitivnoj
moi predvianja, govori i istinita predaja o njegovoj smrti. Neposredno pred smrt
bio je petak i kada je poao na dumu u Srebrenicu, a ivio je u svom ljetnikovcu u
Zabojnoj, mikrolokacija Bjelila, naredio je svome slugi
146
rahmetli Ahmetu Tumbi
iz sela Babuljica, da ponese kosu i pokosi mjesto gdje e ga sahraniti. To je
posluni dervi Ahmet i uradio. Kau da mu je denaza mu bila u sljedei petak iza
dume namaza na mjestu gdje je i rekao. Priao mi je rahmetli Turabija da je uo
od svoga oca, imama hadi Abida, da je za vrijeme denaze kadiji hadi Husejnu
toliko padala kia da su ga jedva poloili u mezar. Kadija hadi Husejn je poznat i
kao vrlo vrijedan i aktivan ovjek, pravio je puteve, krio ikare i pretvarao u
obradive i plodne oranice i zasaivao vonjake. Istina je da i danas, 109 ili 110
godina nakon hadi Husejnove smrti, u bati u Biljegu koju je on zasadio ima i
jabuka i kruaka koje raaju. Sve su one toliko ostarile da su im debla ogromna i
uplja, veina grana suhe i polomljene, ali iz novoizraslih omladaka raaju
zauujue kvalitetni plodovi. Jo uvijek je iva predaja da je hadi Husejn
ukazujui na znaaj rada u Kur'anu, znao po dolasku sa bajram-namaza narediti
svojim softama (uenicima) da rade bar po jedan sahat, pa tek onda da bajramuju.
Bio je izuzetno obrazovan ovjek, zasigurno jedan od najobrazovanijih ljudi toga
vremena u Bosni. Zavrio je Mektebi hukuk (Pravni fakultet) za vrijeme tanzimata
u Istanbulu. Govorio je turski, arapski, perzijski, njemaki i francuski jezik. Dva
puta je iao na had i dva se puta enio. Prva mu je ena bila Turkinja koju je
upoznao za vrijeme studija (kolovanja) u Istambulu. Iz prvog braka su mu kerke
Bejda i Tima. Da li se razveo ili mu je prva ena umrla nema pouzdanih podataka,
ali je sigurno da se nije zadugo drugi put oenio. Njegov drugi brak je dosta
zanimljiv. O emu se radi? Poto je on bio pozastao sa enidbom poslije prestalog
prvog braka, a bio je jako imuan, potovan i ugledan, imao je dosta poznanika i
prijatelja, jednom prilikom se zatekao u selu Gladoviima kod svoga prijatelja
kojega je poznavao od ranije, pa se poelo raspravljati o tome zato se kadija, a ve
je jednom iao i na had, ne eni? On je svom prijatelju Mandiu rekao da bi on to
rado uinio, ali ne bi elio da oeni udovicu, ve samo djevojku, a poto je imao

145
Po kazivanju Turabije ozia, sina hadi Abidovog, Abdullatif , otac hadi Husejinov, ukopan je u
mezarju koje je bilo na prostoru dananjeg parka u Srebrenici. Kada je za vrijeme austro-ugarske
vladavine proirivan put mezari su izmjeteni na prostor gdje je danas djeije obdanite. Kada su na
tom prostoru u vrijeme Jugoslavije poele da se prave zgrade i mezarju se gubi svaki trag.
146
Nije to bio sluga u klasinom smislu rijei, ve najvjerovatnije jedan od njegovih najodanijih
dervia. Svi pisani podaci i usmena predaja upuuju da je pored strune osposobljenosti za kadiju, u
duhovnom smislu rahmetli hadi Husejin bio sufija sa najviom titulom ejha, jer se najee
potpisivao kao Husejin Ruhi, ili sa emsi ve Ruhi,to je titula ejha. Ne zna se za sada kojem je
sufijskom tarikatu pripadao.
[110]

ve poprilino godina, po svim relevantnim podacima za procjenu oko 40, rekao je
da je njega stid da prosi djevojku. Prijatelj mu je rekao da ima mnogo djevojaka
koje bi se za njega udale samo ako se on hoe eniti, te da e Mandi i njegovi
prijatelji obaviti posao prosidbe. Nakon to je hadi Husejn pristao da e se eniti,
prva djevojka koju je njegov prijatelj pitao bi li se udala za kadiju hadi Husejna
bila je njegova kerka Kadira.
147
Kau da je ona odmah prihvatila prosidbu.
Najvjerovatnije bila je vrlo mlada djevojka. U braku sa hanumom Kadirom Husejn
je imao pet sinova i tri kerke. Prvo se rodila Bida, zatim blizanci Hakija i
Abdulah, potom Mehmed (Meho), Ahmet (Ahmo), Begzada (Zada), Safija i
posljednji sin Vehbija. Tano se zna da su blizanci muderiz Haki(ja) ef. i njegov
brat Abdulah roeni 1872. godine, a prije njih je roena samo njihova sestra Bida,
najvjerovatnije nekoliko godina prije, to upuuje na zakljuak da je drugi brak
kadija hadi Husejin sklopio neto prije 1870. godine kada je imao oko 40 godina.
Od svoje ene bio je stariji sigurno preko 20 godina. Hadi Husejn nije sam koji se
u rodu ozia iz Srebrenice enio mnogo mlaim enama. Alija, sin Mehmedov,
roen 1895. godine, preselio na ahiret 1970. godine, u drugom braku ivio je sa
Aiom iz Klotjevca koja je od njega bila mlaa 28 godina. U braku su imali etvero
muke djece: Asima, Izeta, Sadika i Hediba.
148
Najkarakteristiniji primjer velike
razlike u godinama izmeu suprunika u familiji ozi bio je, takoer, u drugom
braku hadi Abida, sina hadi Mustafinog i njegove ene Aie iz sela Jagodnja,
danas opina Bratunac. Hadi Abid je ivio 93 godine, preselio je na ahiret 1929., a
sin Turabija rodio mu se 1923. godine. Imao je preko osamdeset godina kada se
oenio enom koja je jo uvijek bila u fertilnoj dobi, dakle bila je mlaa od 50
godina, a moda i od 45. Nije teko izvesti zakljuak da je od hadi Abida bila
sigurno mlaa bar 35 godina. Kada je hadi Abid u pitanju, za njegovo se ime vee
jo nekoliko karakteristinih podataka. Pored toga to je u rodu ozia najdue
ivio, imao brak sa enom od koje je bio stariji moda i 40 godina, on je poznat i
po vrlo lijepom uenju Kur'ana, turskim mekamom, te je iz tih razloga esto bio
pozivan na sveanosti odravanja carskog
149
mevluda u Sarajevu. U godini kada
je umro, neto prije smrti spakovao je sve svoje knjige, osim primjeraka Kur'ana,
zakovao u jedan sanduk i uz pomo ene iznio na brijeg iznad njive Gopovina,

147
Predaja svjedoi da je za vrijeme jednog od ramazana, mnogo godina prije dogaaja prosidbe,
kadija Husejin bio gost kod tog istog domaina iz porodice Mandi u Gladoviima. Bila je, kau,
dvadeset sedma no ramazana i u domaina se porodila ena, rodila je kerku i na kadijin prijedlog joj
daju ime Kadira, zato to se rodila u mubarek noi Lejletul kadr. Kadija Husejn ju je darovao akom
dukata i blagoslovio da bude hadinica. Ta djevojka je na upit svoga oca odluila da se uda za kadiju
Husejna i tako postane druga hadi Husejnova ena hadinica, jer je kadija Husejn ve bio hadija. Sa
kadijom hadi Husejnom rodila je osmero djece i opet prije njega preselila na ahiret. Ne zna se gdje
joj je mezar, najvjerovatnije u Srebrenici ili na Bojni.
148
Sva etiri Alijina sina ubijeni su u zloinu genocida Zatiene zone Ujedinjenih nacija Srebrenica
1995. godine. Aia se prije braka sa Alijom udavala dva puta i u oba braka nije imala djece. Ovaj
podatak istiemo zbog injenice da je svaki ozi koji se enio imao i djece. Vrlo su rijetki ozii
koji se nisu uope enili.
149
Mevlud koji je uen povodom roendana osmanskog sultana.
[111]

enu vratio kui da ne bi vidjela gdje e ih zakopati. Prema kazivanju njegove ene
zakopao ih je najvjerovatnije u njivi zvanoj Smajlaevina ispod njive Gopovina.
To je uradio iz razloga, kako je nakon toga, po predaji, priao eni i prijateljima,
to u vremenu koje dolazi ili kako je on govorio u vremenu u kome e moj
(njegov) sin Turabija ivjeti, ove knjige nee vladati, vladat e se po drugom
zakonu, samo e Kur'an preivjeti. eni je naredio da sina jedinca Turabiju
obavezno alje u kolu, jer je njemu ivotna nafaka od olovke i petahte (stola), a
ne od velikog zemljinog posjeda. Zaista, Turabija ozi zaposlio se 1948. godine
u Opini Srebrenica kao matiar i cijeli radni vijek je proveo na tom radnom
mjestu. Kau da nije mogao napredovati u slubi, iako je za to vrijeme bio vrlo
pismen ovjek, jer je kada se pravio plan godinjih odmora svake godine na odmor
iao za vrijeme ramazana da bi mogao postiti. Cijeli radni vijek radio je kao
matiar. Preselio je na ahiret 1993. godine u sedamdesetoj godini ivota. Jo jedan
ovjek se odrekao dobro plaenog i za to vrijeme uglednog posla zbog vjere.
Nurija, sin Vehbijin, otac autora ovoga rada, nakon Drugog svjetskog rata bio je
primljen po konkursu u policiju (miliciju). Da bi zasnovao radni odnos bilo je
neophodno da se ulani u Savez komunista. Odbio je to s obrazloenjem da niim
ne moe zamijeniti odlaske u damiju i uenje Kur'ana. Nikada nije poeo raditi
kao milicioner NFR Jugoslavije. Cijeli ivot je radio kao zemljoradnik i radnik
ishranivi svoje etvero djece. I Hamed ozi, sin hafiz Sejidov, unuk hfz. Salihov,
otac ejh Sejidov, zaposlio se jedno vrijeme u preduzeu "Drina" na sjei ume.
Njegove radne kolege su mnogo psovale, pa je poteni i visoko moralni Hamed
ozi napustio posao da svojim uima ne bi sluao rune psovke. Ovo su samo
neki vrlo karakteristini i za mnoge ljude vrlo zanimljivi i neobini primjeri iz
ivotne tradicije ozia iz Srebrenice, a koji potvruju njihovu visoku moralnost i
principijelnost.
Iz do sada reenog ima dosta opravdanja to za ozie kau da od
materijalnih stvari najvie vole pekmez, pare i ene. Kada su nematerijalne
sadrajnosti ivota u pitanju, onda je vjera na prvom mjestu. Kada je vjera i
duhovnost u pitanju, pored do sada navedenog u tekstu, moda najbolje svjedoi
ova predaja: Pria se da je jednu dumu namaz 1919. ili pak 1920. godine u
Srebrenici klanjao samo imam (hoda), mujezin i trojica dematlija. Jedan od
dematlija je zaplakao i s tugom, kroz suze, rekao: Haman nestade imana i
muslimana u Srebrenici. Na to mu je drugi odgovorio: Ne tuguj, dok je ozia
bie i imana i muslimana u Srebrenici.
Najzastupljenija muka imena su: Husejn, Jusuf, Abid, Mustafa, Abdulah,
Ahmet i Alija. Svako od ovih imena javlja se najmanje pet puta u tradiciji i kao po
pravilu nadijevana su prvom novoroenom djetetu nakon smrti pretka.
Najunikatnija i vrlo rijetka imena su: Turabija, Sanusija, Vehbija, Nurija, Adib,
Harun i Imad.
Najzastupljenija enska imena: Kadira i Fatima.


[112]

IV PROFESIJE I ZANIMANJA najupeatljiviji primjeri
Neosporna je injenica da je osnovna profesija ozia iz Srebrenice posao
imama, muderisa, mualima i kadije. Kako se familija umnoavala irio se i krug
profesionalnih opredjeljenja. Od materijalnih zanimanja najdominantnije je
poljoprivrednik, posebno voar. ozii su, zaista, poznati kao uzorni uzgajivai
voa, proizvoai i ljubitelji pekmeza.
Najpoznatiji imami: Husejn prvi poznati imam, Alija sin Abdullatifov,
hadi Abid - sin hadi Mustafin, Abid-efendija sin Omerov, Husejn-efendija
sin Omerov, hafiz Abdulah sin Alijin, hafiz Sejid sin Salihov, ejh Sejid sin
Hamedov.
ozii hafizi: Malo je familija u Bosni i Hercegovini koje su imale sedam
hafiza, kao to je to sluaj sa familijom ozia.
150
Najstariji poznati hafiz ozi iz
Srebrenice je hafiz Salih, sin Jusufov.
151
Hafiz je bio i hfz. Salihov sin Sejid.
Hafiz Sejid ef. ozi hifz je zavrio pred muderisom hadi hfz. Abdulahom
oziem, sinom muderisa hadi Ali(je) ef. ozia. Sin hadi Ali(je)-efendije
Abdulah, takoer je bio hafiz. Hadi hafiz Abdulah-ef., sin (Ali)jin do Drugog
svjetskog rata radio je kao muderis u medresi u Srebrenici. Ne zna se pred kim je
zavrio hifz. U nekim izvorima, ali i u narodnoj predaji, esto se spominje samo
kao hadi hafiz. Hadi hfz. Mensur, sin Abdulahov je takoer bio hafiz. Hifz je
hafiz Mensur zavrio pred ocem. Mlad je preselio na ahiret, nedugo poslije
enidbe, neposredno pred Drugi svjetski rat, dakle prije 1940. godine. Nije imao
djece. Hafiz Mustafa ozi (1877-1901.) sin Omerov, hifz je zavrio kao uenik
Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu.
152
Malo je vjerovati da pored ovih pet
hafiza ozia iz Srebrenice i dvojice iz Kladnja nije bilo hafiza i u generacijama
prije njih. Na osnovu cjelokupne porodine tradicije najvjerovatnije da je bilo,
samo to nije zapisano niti sauvano u usmenoj tradiciji.
ejhovi: hadi Husejn, sin Abdullatifov, unuk imama Husejna, roen
izmeu 1825. i 1830. godine preselio na ahiret 1900. ili1901. godine. Nije poznato
kojeg je tarikata bio ejh. ejh hadi Sejid, sin Hamedov, hafiz Sejidov unuk,
praunuk hafiz Salihov, pra praunuk Jusufov, bijela pela hadi Muhamedova,

150
Peterica hafiza ozia su iz Srebrenice, a dva iz Kladnja. Oba hafiza ozia iz Kladnja imali su
ime Salih. Prvi je hafiz Salih, sin Omerov, iji se mezar nalazi u haremu Kurumlije damije u
Kladnju, a umro je 1873. godine. Drugi hafiz ozi iz Kladnja je kadija Salih, sin imama
Muhameda, roen 1885. godine. Hifz je zavrio 1912. godine kao uenik Behram-begove medrese u
Tuzli pred muderrisom hfz. Muhamed ef. Husiem.
151
Salih je bio kurra hafiz, to je znailo da je cjelokupni Kur'an znao napamet prouiti u svako doba i
u svakoj prilici. Znao je to prouiti na sedam naina. Hafiz Salihov unuk Hamed ozi, sin hafiz
Sejidov mi je priao da bi njegov dedo hfz. Salih, za vrijeme dok putuje iz Srebrenice u selo
Daljegotu na obali Drine, udaljeno od Srebrenice 42 kilometara znao prouiti cijeli Kur'an. Hafiz
Salih, sin Jusufov, nije upisan u knjizi Hafizi u Bosni i Hercegovini,kao to nije upisan ni hfz.
Mustafa, sin Omerov.
152
U knjizi Hafizi u Bosni i Hercegovini autora hafiza dr. Fadila Fazlia ne navodi se ime hfz.
Mustafe ozia, ali se ovaj podatak nalazi u knjizi 450 godina Gazi Husrev-begove medrese u
Sarajevu, str.80 i u knjizi Hivzije Suljkia ,Islamska batina u Bosni i Hercegovini i njenoj okolini
sabrani tekstovi, knjiga 2, BMG bosanska medijska grupa, Tuzla, 2007. str. 290.
[113]

roen 1964. godine ejh je Nakibendijskog tarikata.
153
Treba napomenuti da su
oba ejha ozia duhovne orijentacije emsi ve ruhi.
ozii hadije: hadi Husejin sin Abdullatifov, hadi Alija sin
Abdullatifov, hadi Mustafa sin Abdullatifov, hadi Abdulah sin hadi Alijin,
hadi Abid sin hadi Mustafin, hadi Abid sin Vehbijin, hadi Senusija sin
Ahmet-ef., hadi Adib sin Nurijin, hadi ejh Sejid sin Hamedov, hadi Bekir
sin imama Teufika, hadi Ismet sin hadi Abidov, hadi Halima supruga
rahmetli Muaza ozia, sina Husejnovog, hadi Fikreta ozi ila na had za
svog oca Turabiju.
Najpoznatiji muderisi: hadi Husejn sin Abdullatifov, hadi Ali(ja)
sin Abdullatifov, hadi hfz. Abdulah - sin Ali(jin), Haki(ja) ef. - sin hadi
Husejnov, ejh hadi Sejid - sin Hamedov. Neosporna je injenica da su se ozii
istakli kao dobri odgojno-obrazovni radnici i izvan islamskih znanosti u prirodnim
i drutvenim znanostima. Univerzitetski profesori su: dr. sc. Hakija ozi, sin
Galibov, unuk muderisa (Haki)je, dr. sc. hadi Adib ozi, sin Nurijin, dr. sc.
Jasenko ozi, sin Rizin. Na Univerzitetu je u zvanju vieg asistenta angairan i
mr. sc. Abdel ozi, sin Adibov. Magistar znanosti je i primarijus ukrija ozi,
sin Rizin, koji je pred odbranom doktorske disertacije. Magistar nauka je i Nizama,
Taibova kerka (abanova), unuka hadi Abidova. Vrlo uspjeni odgojno-
obrazovni djelatnici su braa Ismet, profesor hemije, i Taib (aban) profesor
matematike, sinovi hadi Abidovi.
Najpoznatije kadije: hadi Husejin (Ruhi) sin Abdullatifov, Behaudin
sin muderisa Haki(je),
154
Sead sin Behaudinov.
155

U novije vrijeme, razumljivo, familija ozia je postojala brojnija, pa su se
pojavili i interesi za drugim zanimanjima i profesijama. Prije svega se to odnosi na
medicinu i graevinarstvo. I u ovim oblastima ozii su postigli vrijedne rezultate
koji nadilaze lokalne, pa i bosanskohercegovake okvire. To najbolje potvruju
uspjesi i ugled ljekara i biznismena iz familije ozi.
ozii ljekari: mr. sc. ukrija ozi
156
- sin Rizin, ukrijin unuk, praunuk
imama Husejna, Omerov pra praunuk, Salihova bijela pela. Dr. sc. Jasenko
ozi,
157
sin Rizin a ukrijin brat. Ljekar je bio i Mirza ozi,
158
sin evketov,

153
Idazet-namu dobio od rahmetli ejha hadi Mustafe ef. olia.
154
Ne navodimo kadiju hadi hafiza Saliha ef. ozia jer smo utvrdili da je on od ozia iz Kladnja,
a mi ovom prilikom piemo o oziima iz Srebrenice.
155
Sead ozi, roen 1948. godine, sin Behaudinov, unuk muderisa Haki(je) efendije, praunuk kadije
hadi Husejina, nije bio erijatski sudija (kadija), ali je zavrio pravni fakultet i radio kao sudija suda
u Srebrenici od 1976. do 1979. godine. Prodao je kuu u Bratuncu nakon rata 1995. godine i danas
ivi u Hadiima. Da je studij prava jedna od dominantnih tradicijskih karakteristika familije ozi
pokazuje to i sadanjost. Pravnici su i Ahmet i Enes, sinovi Abdulahovi. Student Pravnog fakulteta
(etvrta godina) je i Faruk ozi, sin Adibov.
156
Primarijus, hirurg ortoped u Dravnoj bolnici u Sarajevu, roen 1953.u Srebrenici.
157
Doktor medicinskih znanosti iz oblasti urologije. Univerzitetski je profesor u Novom Sadu,
Republika Srbija.
158
Umro kao mladi vojni ljekar.
[114]

unuk muderisa Haki(je). Melika, kerka Alije ozia, je ljekar, kao i Azra i Edina,
kerke Erefa ozia. Medicinski fakultet zavrio je i Harun ozi, sin hadi
Adibov, unuk Nurijin, praunuk Vehbijin, pra praunuk kadije hadi Husejna, bijela
pela hadi Abdullatifova. Doktor medicine (ljekar) je i Meliha ozi, Saidova
kerka, unuka Turabijina, praunuka hadi Abidova, pra praunuka hadi Mustafina,
bijela pela hadi Abdullatifova.
Najpoznatiji biznismeni: Ragib ozi sin Vehbijin, bavio se trgovinom
stoke,
159
Eref ozi sin Munibov, unuk muderisa Haki(je) ef. ozia, razvio
biznis u oblasti graevinarstva. Mesud ozi sin Nurijin, unuk Vehbijin, takoer
se bavi biznisom u graevinarstvu.
160
Nijaz ozi sin Nurijin, unuk Vehbijin,
biznismen u graevinarstvu i trgovini. Alija ozi sin Galibov, unuk muderisa
Haki(je) ef. ozia, vodi biznis u oblasti hemijske tehnologije.
161
Svi spomenuti
biznismeni unuci su dva brata muderisa Haki(je) i Vehbije, a praunuci kadije hadi
Husejna, sina Abdullatifovog. Meu spomenutima samo Ragib nije unuk, ve sin
Vehbijin.
Najpoznatiji majstori: Vrhunski majstori u automehaniarskom,
autoelektriarskom i autolimarskom zanatu su braa Sead
162
i Mirsad
163
ozi,
sinovi Senusijini, unuci Ahmet efendije. Ahmedin, sin Mirsadov, nastavlja oevu
tradiciju. Nezir ozi, najmlai sin Vehbijin, roen 1935., bio je nekoliko decenija
najbolji mehaniar za motorne pile za sjeu drva, ne samo u oziima ve i u iroj
regiji. Struno usavravanje je zavrio u Njemakoj.
Najpoznatiji poljoprivrednici: hadi Husejin sin Abdullatifov
164
, poznat
po voarstvu. Vehbija sin kadije hadi Husejina, poznat po stoarstvu,
165

voarstvu i ratarstvu. Hadi Abid sin Vehbijin, poznat po voarstvu i
povrtlarstvu. Nurija sin Vehbijin, poznat po voarstvu, ratarstvu i pelarstvu.
Kadija Bahaudin sin muderisa Haki(je), poznat po pelarstvu.
166
Turabija, sin

159
Pred Drugi svjetski rat po 200 grla krupne stoke vozio na pijacu u Sarajevo. Poginuo 1941. godine
u Kukavicama kod Rogatice na povratku iz Sarajeva. Mezar mu je u haremu damije u Kukavicama.
160
Mesud ozi izgradio je najljepi apartmanski objekat na Bjelanici koji je ubrojen u deset
najveih infrasrtukturnih objekata u Bosni i Hercegovini u 2007.godini. (Pogledati: Dnevni avaz od
27. septembra 2007.)
161
Alija se biznisom bavi u Republici Slovakoj u koju je emigrirao u toku rata protiv
bosanskohercegovakog drutva i drave 1992-1195. godine.
162
Sead je nakon preivjelog genocida u Srebrenici 1995. emigrirao u SAD.
163
Mirsad ivi u oziima (Zabojnoj) ima privatnu automehaniarsku radnju.
164
Primjeujemo da se ime kadije hadi Husejna ef. ozia, sina Abdullatifovog, nalazi kao
najznaajnije u skoro svim sferama intelektualne, duhovne i materijalne produkcije lanova familije
ozi. Pisani dokumenti i usmena predaja nedvosmisleno potvruju da je upravo hadi Husejin, sin
Abdulatifov, bio najsvestranija i najobrazovanija linost ozia iz Srebrenice. Bio je ugledni sufija sa
najviom titulom ejha, afirmirani kadija u vie mjesta: Ljubinju, Nikiu i Srebrenici, imam,
poliglota koji je govorio pet najznaajnijih svjetskih jezika svoga vremena, uzgajiva velikih
vonjaka, obnovitelj damija, graditelj puteva, vodenica, ljetnikovaca i ostalih objekata.
165
Neposredno pred Drugi svjetski rat Vehbija je, prema kazivanju moga oca Nurije, imao 120 ovaca,
dvadesetak krava, mnoge konice pela i dva konja.
166
Prvi u oziima uveo savremeni oblik pelarenja pele umjesto u trnkama poeo uzgajati u
sanducima.
[115]

imama hadi Abida, poznat po voarstvu i ratarstvu. Senusija, sin Ahmet-efendije,
poznat po proizvodnji mlijeka. Mujezin Hamed sin hadi Sejidov, poznat po
ratarstvu i voarstvu. Kako vidimo, nekima je poljoprivreda bilo primarno, a
nekima sekundarno (hobi) zanimanje, ali su i jedni i drugi postizali vrijedne i
zapaene rezultate u toj privrednoj grani.

ZAKLJUAK
ozii iz Srebrenice starosjedilaka su familija ovoga grada sa dugom
tradicijom iji se pisani tragovi mogu pratiti skoro 300 godina. Osnovna
karakteristika familije je ljubav prema uenju, znanju i radu. Predaja kae da vole
jo i pekmez, pare i ene. Dali su znaajan doprinos vjerskom, kulturnom i
privrednom razvoju, ne samo Srebrenice, ve i Bratunca, Sarajeva, Kladnja i
drugih mjesta gdje su radili i ivjeli. Jedna su od rijetkih familija, ako ne i jedina,
ne samo u Srebrenici, ve i u cijeloj Bosni i Hercegovini, koja u kontinuitetu, bez
prekida od skoro trista godina svakodnevno ima imama koji profesionalno obavlja
imamsku slubu. Pored kontinuiteta profesije imama ozii iz Srebrenice evo, bez
prekida, ve skoro trista godina su i muderisi/profesori i kadije/sudije. Zasigurno
najvea tradicijsko-intelektualna vrijednost ozia iz Srebrenice su peterica hafiza,
to ih ubraja u porodice sa najvie hafiza u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Tradicionalno su dobri poljoprivrednici, dominantno se bavei voarstvom,
najee neprofesionalno, kao zanimanjem uz neku intelektualnu profesiju. U
posljednje vrijeme, u dananjem vaktu sve vie ih je ljekara, ininjera, profesora,
ne naputajui imamsku tradiciju do dana dananjeg.




















[116]

LITERATURA
1. Fazli Fadil: Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih 150 godina, El-Kalem,
Sarajevo,2006.
2. Grupa autora: 450 godina Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, Gazi
Husrev-begova medresa, Sarajevo, 1988.
3. Hadibegovi Hamid: Opsada Nikia 1877. prema izvjetaju nikikog naiba,
Istorijski zapisi IV, 1-3, 1949.
4. Hasandedi Hivzija: Muslimanska batina u Istonoj Hercegovini, El-Kalem,
Sarajevo, 1990.
5. ozi Hakija: Muderiz Haki(ja)-ef. ozi, (Manuskript), vlastito izdanje,
Sarajevo, 2001.
6. ozi Adib, Drutveno-historijska situiranost Bonjaka u Srebrenici, Pogledi,
BZK, Tuzla, br.8, juli 2001., str.126-136.
7. Suljki Hivzija: Spomenici islamske kulture u Srebrenici, Islamska misao,
br.123, mart 1989., str.42-47.
8. Spomenica erijatsko-sudake kole u Sarajevu (1887-1937), Islamska
dioniarska tamparija, Sarajevo, 1937.
9. Tridesetogodinji Izvjetaj erijatske sudake kole u Sarajevu od osnutka do
kraja kolske 1916/1917., Zemaljska tamparija, Sarajevo, 1917.






















[117]

Mr. sc. Rusmir Djedovi, Benjamin Bajrektarevi, prof. orij.


Gdje se nalazilo naselje Kima u Nahiji Drametin?
(prema orijentalnim i kartografskim izvorima)

U ovom radu pokuavamo ubicirati taan poloaj naselja pod nazivom
Kima u Nahiji Drametin, koje se pod raznim slinim nazivima uporno pojavljuje u
najranijim osmanskim izvorima XVI, XVII i XVIII stoljea.
Inae, ubikacija je odreivanje tanog geografskog i topografskog poloaja
nekog naselja koje se pojavljuje u historijskim dokumentima i njegova veza sa
nekim od naselja koja i danas postoje.
Viestruko dokumentovano postojanje naselja Kima u historijskim
izvorima nije dalo odgovor gdje se ono tano nalazilo. Ovim problemom se najvie
bavio dr. Adem Handi, poznati istraiva Tuzle i okoline u XVI stoljeu. Iako
izvanredan poznavalac, ni on nije ubicirao naselje Kimu u Nahiji Drametin,
vjerovatno zbog nedovoljnog koritenja kartografskih i terensko-geografskih
istraivanja.
Prema dosadanjim saznanjima Drametin (Dramein) je jedna od
srednjovjekovnih upa koje se nalaze u sjeveroistonoj Bosni.
Geografski pojam Drametin (Dramein) najranije imamo spomenut na
steku Boika Banovia koji se datira u drugu polovinu XIV stoljea. Na natpisu
nalazimo Ovdje lei Boiko Banovi, na svojoj plemenitoj zemlji i na
Drameini....
167

Najstariji do sada poznati spomen pojma Drametin u historijskim
dokumentima imamo u 1476/77. godini. Tada se u popisu Smederevskog sandaka
spominje naselje Drametin koje se nalazi blizu Drvene Solane, kasnije Tuzle
(karye-i Drametin Agac tuzlasi)
168
.
Naselje Drametin se kasnije vie ne spominje, niti danas postoji, ali se i
dalje iznosi da je ono nekada bilo sredite Nahije Drametina (Drameina) i po svoj
prilici nalazilo se na podruju dananjeg naselja Banovii (Selo).
169

U sumarnom popisu Zvornikog sandaka iz 1519. godine imamo prvi
poznati popis naselja Nahije Drametin
170
. Iz originalnog teksta ovog popisa Adem
Handi iitava i jedno naselje ove Nahije kao Geima.

167
Detaljnije vidjeti: Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, knjiga IV,
Sarajevo, 1970., str. 60-61 i efik Belagi, Steci, kataloko-topografski pregled, Sarajevo, 1971.,
str. 142-143.
168
Adem Handi, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975., str. 32.
169
Isto, str. 32., vidjeti fusnotu 21.
170
Adem Handi, Dva prva popisa Zvornikog sandaka (iz 1519. i 1533. godine), Akademija nauka
i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Srpska akademija nauka i umetnosti, Graa, knjiga XXVI,
odjeljenje drutvenih nauka, knjiga 22, Sarajevo, 1986., str. 32.
[118]

On navodi da selo Geima koje pripada spomenutoj Nahiji Drametin,
donosi prihod od 3.060 aki. Ipak, Handi istie da takvo itanje nije sigurno, a
moglo bi se itati jo i kao: Kima, Keima, Kemina i sl.
171
.
Takoer, na istom mjestu se navodi da je lokacija ovog naselja danas
nepoznata.
U popisu iz 1528. godine, Handi naziv ovog naselja ita kao Keevo, s
tim da ostavlja upitnik.
172

Isto naselje se spominje i u sumarnom popisu Zvornikog sandaka iz
1533. godine. Ovdje se ono isitava kao Kema i nalazi se posjedu (timaru) dvojice
lanova vojne posade osmanske utvrde Teoak (Telak). Radi se o posadnicima
(mustahfizima) Mahmudu koji tada obavlja funkciju ehaje utvrde Teoak i
Mehmedu, bratu Iskendera.
Kema tada ima 27 kua, od kojih 6 muslimanskih i 21 nemuslimansku sa
16 batina. Prihod naselja je iznosio 3.400 aki.
173

Handi jo uvijek nije siguran u pravi naziv ovog naselja Nahije
Drametin, pa ga stavlja pod upitnik. Zatim, opet navodi da se moe itati kao
Kema (Kima) i ema (ima) i da je danas nepoznato
174
.
Znatno vie podataka o historijsko-geografskim karakteristikama naselja
Kima tokom XVI i poetkom XVII stoljea mogu dati drugi osmanski popisi
naselja Nahije Drametin. Radi se o detaljnim popisima Zvornikog sandaka iz
1548. i 1604. godine koji nisu do sada prevedeni i objavljeni. Originali tih popisa
su u arhivima Turske, ali kopije se nalaze u Bosni i Hercegovini.
175
Na osnovu njih
moemo saznati vie o geografskom i topografskom poloaju naselja, prostornim i
urbanim karakteristikama, stanovnitvu, privredi
U detaljnom popisu Zvornikog sandaka iz 1548. godine ovo naselje se
navodi pod imenom eime a pripada Nahiji Drametin (Karye-i eime tabi-i
Drametin).
176

Sredinom 16. stoljea ovo naselje se nalazi u timaru posade osmanske
utvrde Novi (Nova). Radi se o serbuljuku Pervaneu i abanu iz navedene utvrde
(kala-i Nova). Prilog 1.

171
Isto, str. 32., vidjeti fusnotu 66.
172
Adem Handi, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975., str. 130.
173
Adem Handi, Dva prva popisa Zvornikog sandaka (iz 1519. i 1533. godine), Akademija nauka
i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Srpska akademija nauka i umetnosti, Graa, knjiga XXVI,
odjeljenje drutvenih nauka, knjiga 22, Sarajevo, 1986., str. 195.
174
Isto, str. 195., vidjeti fusnotu 503.
175
Popis iz 1548. godine je transliteriran sa osmanskog na tursko latinino pismo, nalazio se u
ANUBiH ali nije preveden i objavljen. Popis iz 1604. godine nije transliteriran, preveden i objavljen,
a kopije originala se mogu nai u Orijentalnom institutu u Sarajevu.
176
Detaljni popis Zvornikog sandaka 1548. godine, transliterirane kopije u ANUBiH, Sarajevo, str.
1041 (originalni popis str. 458b).
[119]


Prilog 1. Dio transliteriranog popisa iz 1548. godine naselja eima,
ANUBIH

Prema popisu iz 1548. godine naselje eime ima ukupno 17 kua i 27
batina. Po jedna kua i batina se vode kao muslimanske, a ostale su
nemuslimanske. Prva popisana kua vlasnitvo je Huseyna, sina Radina, batina
Nasuha Vilina. Navodimo i neke druge kue popisane 1548. godine: Raji Vuk,
Ivan sin Vuka, Vladisav Radoja, Paval sin Radihne, Ivan sin Radia... Vlasnici
nekih od batina su: Radojina, sada u posjedu Matulja, Nikolina, sada u posjedu
Marinka, Frana Radojina, sada u posjedu Grubaa, Radosava, sada u posjedu
Kostadina...
Primjetan je i proces prihvatanja islama od stanovnika naselja, pa stare
batine postaju vlasnitvo muslimana, naprimjer: Ivanea, sada u posjedu Jusufa,
Radmila, sada u posjedu Bayezida Abdullaha (oito tek prihvatio islam), Radlia,
sada u posjedu Velija Mehmedija.
Zanimljivo je da u ovom naselju tokom prve polovine 16. stoljea nije
rijetko ime Boiko. Tako se 1548. godine spominju Boiko, sin Milovana i
Boiko, sin Pavka. Isto ono ime koje imamo na poznatom srednjovjekovnom
steku u oblinjem naselju Banovii. Vjerovatno je ime Boiko bilo u ovom kraju
uobiajeno u srednjem vijeku.
177


177
Isto, str. 1041 i 1042 (originalni popis str. 458b i 459a)
[120]

Sa 17 kua, 27 batina i ukupnim prihodom od 4.600 aki, 1548. godine
eime ulazi u red srednje velikih naselja ovog podruja. Veina poreskih prihoda
naselja dolazi od poljoprivrede i stoarstva a treba istai i relativno razvijeno
vinogradarstvo, jer je registrovan porez na iru od groa u iznosu od 780 aki.
Pored navedenih Pervane serbuljuka i abana iz utvrde Novi, prihode od
ovog naselja ima i Mahmud kethoda (ehaja) utvrde Teoak (Telak).
178

Naselje Grema se spominje i u jednom osmanskom dokumentu iz 1645.
godine. Radi se o rjeenju erijatskog suda u Tuzli o ruenju bespravno izgraenog
mlina na rijeci Oskovi, jer nanosi tetu jednom mlinu iji je vlasnik stanovnik
naselja Grema.
179
Prilog 2.

Prilog 2. Dokumenat iz 1645. godine erijatskog suda iz Tuzle o ruenju
bespravno podignutog mlina na Oskovi blizu Geme, Arhiv TK
Kima se ne spominje u poznatom spisku naselja iz 1711. godine
180
.
Najkasniji poznati spomen naselja Kima u Nahiji Drametin je iz 1750.
godine. Te godine je prema nareenju mutesarrifa Zvornikog sandaka izvren
razrez zemljarine i odreena visina poreskih prihoda naselja kadiluka dviju Tuzli a
prema starom uobiajenom nainu. Izmeu ostalih naselja se navodi i Kama iji
je iznos u visini 4.004 ake.
181

Na brojnim topografskim kartama koje predstavljaju sjeverne obronke
Konjuha i okolinu dananjih Banovia nalazi se toponim Kima. Radi se o
topografskim kartama raznih izdanja (od kraja XIX stoljea, pa kroz cijelo XX
stoljee) i razliitih razmjera (1:100.000, 1:75.000, 1:50.000, 1:25.000).

178
Isto, str. 1043 (original 459a).
179
Dokumenat se nalazi u Orjentalnoj zbirci Arhiva Tuzlanskog kantona u Tuzli.
180
Vladislav Skari, Popis bosanskih spahija iz 1123. (1711.) godine, Izabrana djela, knjiga III,
Veselin Maslea, Sarajevo, 1985., str. 275-285.
181
aban Hodi, Stari turski dokumenti sa tuzlanskog podruja, lanci i graa za kulturnu historiju
istone Bosne, knj. ??, Muzej istone Bosne, Tuzla, ?? , str. 53.
[121]

Svi toponimi Kima na ovim kartama se strogo odnose na brdsko-
planinsko podruje (prosjene visine 400-500 m) koje je sa istoka oivieno rijekom
Oskovom, sa sjevera Litvom, sa zapada Radinom, a sa juga naseljem Hrvati iznad
kojeg se die Hrvatsko brdo.
Na austrougarskoj topografskoj karti razmjera 1:75.000 sa kraja XIX
stoljea, podruje u uglu izmeu rijeka Oskove i njene pritoke Litve se oznaava
kao Kima planina.
182
Na ostalim kartama je oznaeno samo kao Kima.
183
Prilog
3.

Prilog 3. Toponim Kima na savremenoj topografskoj karti

Na najstarijim topografskim kartama ovog podruja sa kraja XIX stoljea
na dijelu toka Oskove koji protjee pored toponima Kima nalaze se etiri
vodenice. Najuzvodnija je ona poznata vodenica ispod Hrvata gdje su tada
postojale i stupe. Ona je postojala do oko 1970. godine i njen izgled je sauvan na
jednoj fotografiji iz tog perioda. Zadnjih nekoliko decenija tu se razvilo vikend-
naselje Hrvatska Brana. Nizvodno je bila Hadia vodenica, zatim jo dvije, od
kojih se druga nalazila neposredno pred uem Litve u Oskovu. Dvije vodenice se
tada nalaze i na rijeci Litvi, jedna u dananjem gradu Banovii kod zgrade Opine,
a druga neto uzvodnije od dananje eljeznike stanice Oskova.

182
Specialkarte von Osterreich-Ungarn, Dubrava und Ribnica, 1: 75.000, Vien, uraena na osnovu
katastarskog premjera iz 1882-85. godine.
183
TK Kladanj, 1:100.000 i Kladanj 2, 1:50.000, reambulacija 1930-32., VGI Beograd, razna izdanja
iz sredine 20. stoljea; TK Banovii, 094-1-1, 1:25.000, Vojnogeografski institut, 1978.
[122]

Na koju od njih se odnosi dokument iz 1645. godine, otkada je vlasnik
vodenice iz naselja Kima, nije poznato, ali je jasno da se navedeno naselje moralo
nalaziti u blizini te vodenice.
Ni najstariji popisi naselja sa kraja XIX stoljea ne navode naselje u
okolini dananjih Banovia sa nazivom Kima, pa niti dio (mahalu) sa slinim
nazivom od nekog naselja. Oito je ve odavno bilo nestalo.
184

Kasnija pojava naselja pod imenom Hrvati i brda iznad njega poznatog kao
Hrvatsko brdo ukazuju da se ono razvilo pored ranijeg opustjelog naselja Kima i
to naseljavanjem muslimanskog stanovnitva iz krajeva Hrvatske koje su prije
1699. godine drale Osmanlije. Zbog toga je vjerovatno i nazvano Hrvati.
Na osnovu prethodnog malog istraivanja naselja koje se u najranijim
osmanskim izvorima XVI, XVII, i XVIII stoljea redovno pojavljuje pod nazivom
Kima ili slino, moemo zakljuiti sljedee:
Taan naziv navedenog naselja je Kima, kako se u narodnom sjeanju i na
topografskim kartama sve do danas naziva brdsko-planinsko podruje u uglu rijeka
Oskove i Litve, a istono od grada Banovia.
Naselje pod nazivom Kima vjerovatno postoji jo od srednjeg vijeka i
nalazi se u upi Drametin (Dramein). Naselje Kima postoji i u prvoj polovini
osmanske uprave, kroz XVI, XVII i XVIII stoljee.
Usljed burnih i prijelomnih historijskih dogaaja tokom XVIII stoljea ovo
naselje nestaje. Brojni ratovi i stradanja od njih, epidemije, nerodne godine i gladi
ine da naselje izgubi stanovnitvo i opusti.
Kroz XVIII i XIX stoljee u novim doseljavanjima muslimanskog
stanovnitva iz krajeva Hrvatske koje su Osmanlije izgubile nastaje novo naselje,
blizu ranijeg i sa novim imenom.
Svi popisi stanovnitva i naselja kao i topografske karte, sa kraja XIX i
tokom XX stoljea znaju samo za naselje Hrvate a toponim Kima ostaje kao
geografsko-reljefni pojam pored njega.











184
Naprimjer, popis naselja iz 1879. godine (Ortschafts und Bevolkerungs Statistik von Bosnien
und Hercegovin, Sarajevo, 1880., str. 81-84.) ili popis iz 1895. godine (Glavni rezultati popisa
iteljstva u Bosni i Hercegovini, Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu od 22 aprila 1895.,
Sarajevo, 1896., str. 280-298.).
[123]

Dr. sc. Adnan Tufeki

Etnopedagoke odrednice ouvanja djeijeg zdravlja
u tradicionalnoj kulturi


Saetak: U radu su dati etnopedagoki opisi tradicionalnih postupaka lijeenja
djece i odravanja line higijene koji su prikupljeni u okviru terenskog istraivanja
na podruju nekoliko naselja na planini Majevici. Postupci koji se opisuju u radu
su: oduavanje, saljevanje strave, proturanje kroz lozu, skidanje kroz tespih i
paljenje alame, paljenje crvenog vjetra i lijeenje rana i uboja.

Kljune rijei: etnopedagogija, tradicionalna kultura, briga o djeijem zdravlju,
podsticanje duhovnog i tjelesnog razvoja, planina Majevica.

Uvod
U ovom radu dat emo kvalitativni prikaz rezultata istraivanja koje je bilo
usmjereno na terensko prikupljanje podataka o postupcima lijeenja bolesne djece
u prvoj polovini XX stoljea. Istraivanje smo usmjerili prema manjoj, prostorno i
kulturno homogenoj sredini koju ine skupina seoskih naselja na planini Majevici,
u sjeveroistonoj Bosni. Cilj istraivanja je bilo prikupljanje podataka o narodnim
nazivima bolesti, postupcima lijeenja djece kao i odravanju line higijene.
U istraivanju smo koristiti metodu studije sluaja mjesta sa elementima
terenskog metoda za prouavanje kulture (Kre, Krafild, Balaki, 1972: 363).
Metoda studije sluaja mjesta sa elementima terenskog metoda je nain
organizovanja socijalnih podataka sa ciljem da se sauva jedinstven karakter
objekta koji se prouava (Gud i Het, 1966: 313). Tehnika koju smo koristili u
okviru ove metode je intenzivni intervju. To znai da smo relevantne podatke
prikupljali postupkom intervjuiranja u direktnom kontaktu sa kazivaima
(respodentima). U toku istraivanja koristili smo nevezani razgovor koji nam
omoguava lake ostvarivanje kontakta sa kazivaima. U toku samog intervjua
istovremeno smo vrili pismeno, a tamo gdje su za to postojale mogunosti, kod
prikupljanja podataka intervjuom, i fotosnimanje i snimanje videokamerom kada to
nije utjecalo na kazivaa i istou i tok intervjua.
Teritorijalni uzorak u istraivanju inila je skupina seoskih naselja na
planini Majevici u sjeveroistonoj Bosni. Radi se o naseljima sa bonjakim
stanovnitvom (Zahirovii i Memii), hrvatskim stanovnitvom (Straa) i srpskim
stanovnitvom (Jasenica). Kazivaice i kazivai u istraivanju u navedenim
naseljima roeni su do 1945. godine.


[124]

Postupci lijeenja djece

U toku prve polovine XX stoljea smatralo se da su za djeije zdravlje
najopasniji uroci
185
i naude jer djeca nijesu bolovala vako k'o sad. Vjerovanje kako
dijete najprije umire od uroka bilo je prisutno ne samo u periodu novoroeneta
nego i u toku itavog perioda djetinjstva. Takoer je smatrano da uroci najee
napadaju dijete kad ga pogleda ena koja je mogla naudit. Osim toga i sami
roditelji su, i na ovom uzrastu, mogli nauditi svojoj djeci i to u posebnim
situacijama kao to su izazivanje velike radosti i smijeha kod djeteta ili prilikom
igranja sa djecom, odmah nakon to se doe iz njive ili nekog tekog posla. Zbog
toga se dosta vodilo rauna o lijeenju djece od naude i uroka, a najznaajniju
ulogu u tome su imale znane ili uevne ene. Najei postupci koji su se
primjenjivali u zatiti djeijeg zdravlja i lijeenju djece bili su: oduavanje,
saljevanje strave, proturanje kroz lozu, skidanje kroz tespih i paljenje alame.
Oduavanje Ako se dijete prepadne neega i zbog toga ne moe spavati,
ili ako su djecu napali uroci, onda se dijete odvede uevnoj eni koja je znala uiti
da bi ona dijetu prouila. Najee se oduavalo na crni konac: Kad ne mere dijete
da spava, ja uzmem avdest
i dijetu prouim. Ja uim uroke, kulhuvala i ursidovu, uim na crni konac. Ja
uim kulhuvala na ono mjesto i huknem, i sveem konac, i sve tako, i stavi se djeci
oko ruke i na vrat. ta sam ja djece spasila! Dou po noi s mukom, ja uzmem
avdest pa ui, ui. Glavni znak po kojem se znalo da su djecu napali uroci bilo je
zijevanje kod ene prilikom oduavanja: Kad naudi i kad ja uim, meni se samo
zijeva. Mogu uroci dijete prekinut, najprije djeca mru od uroka. Nauim na konac,
pa nose djeca, pa bude to dobro.
Djeci koja su bila u periodu dojeneta a kojoj je naudilo, uena je i dova
uronica. Kod uenja ove dove ene su koristile tespih sa pet dova (pet sastavljenih
tespiha tako da se dobije jedan veliki tespih). Uronica se uila tako da se dijete
pribacuje okolo sulnara od onih zemljenjaa furuna. Sad ti stoji tam, a ja vam s
ovu stranu sulnara, i ti meni dodaje dijete i ja uim mu uronicu i puem niz njega
i opet ti vam dodajem dijete i tako sedam puta osam oko sulnara. Uronica koja
se uila zvala se Uronica od devet brae, koja glasi:
Uronica od devet brae
Uronicu uim od devet brae,
Od devet osam,
Od osam sedam,
Od sedam est,
Od est pet,
Od pet etiri,
Od etiri tri,

185
Kurzivom su napisane sve rijei, pojmovi, termini, sintagme i kazivanja koje se odnose na narodni
govor koji su koristili nai kazivai, a koja u ovom radu ine integralni dio teksta.
[125]

Od tri dva,
Od dva jedan,
Od jedan ko nijedan,
Hajte uroci niz vodu ko vjetar uz vodu i puhne niz dijete.
Poslije toga smatralo se da je dijete ozdravilo: Bolesnu mi djecu donesu, a zboijom
pomoi odu zdrava. To sam tako djeci oduavala, ko ja sam sad najstarija u ova
dva sela. Uronice su se uile i kod uspavljivanja djece i poesto su bile zamjena
za uspavanke.
Saljevanje strave Osim oduavanja djeci se saljevala strava ukoliko bi u
njih unio kaki strah. Postupak iljevanja strave u djetinjstvu bio je isti kao i u
periodu novoroeneta, samo to, za razliku od novoroeneta, neto odraslije
dijete nije trebalo uspavati da bi mu se salila strava. Glava djeteta bi se pokrila, a
zatim bi ena poela sa saljevanjem strave: Ja nauim na olovo i metnem na vatru
(slika 1.a), pa se rastopi, pa obnesem oko insana (slika 1.b). U asu nalijem vode i
nauim i kad obnesem hitim olovo u asu. I pukne, nekad izleti sve, ode u travu, a
nekad nee, kad nema strave. Od toga da li je i koliko je rastopljeno olovo
izlijealo kada se ubaci u posudu sa vodom, nakon to je bilo obneeno oko djeteta,
je zavisilo da li je bila i kolika strava u djetetu. Smatralo se da stravu treba to prije
saliti djetetu koje je imalo rune snove i koje se budilo nou, zbog toga to strava
more uivit u dijetu pa ono more poskrenut tj. moglo bi imati psihike posljedice ili
pak umrijeti. ene koje su saljevale stravu su najee bile muslimanke, ali su one
saljevale stravu svoj djeci svih vjera: Dolazilo je i druge vjere da trae pomo,
jato je. Iz Potpea dolazilo, iz Strae i katolici i pravoslavci. Vie dolazili nek
nai. Ja nijesam oduavala kad sam njima saljevala. I oni su vjerovali po svom
zakonu. Kad se strava saljeva oni samo zijevaju, a ja u ti njima: Pa ui, a oni
viu: Pa ta u, neno, uit? A ja viem: Vii samo: Boe pomozi, Boe pomozi i
otie to od tebe.

a) b)
Slika 1. Saljevanje strave
[126]

Proturanje djeteta kroz lozu Na lozu bi se oduilo i onda bi se dijete do
triput proturilo kroz lozu, a zatim bi se uila ursidova i kad bi se dolo do rijei
vesija onda se kae: Svako zlo od ovog dijeta osija, a svako dobro dosija.
Skidanje kroz tespih Ovdje se koristio veliki tespih (slika 2.a). Prvo bi se
oduilo na taj tespih od pet dova, pa bi se onda dijete triput skidalo kroz njega
(slika 2.b,c,d). Poslije toga ena ui ursidovu i na rijei versija kursiju puhne
dijetu u uho i lizne jezikom po elu i kod rijei vel erda puhne u tri pravca od
dijeta u zrak (Slika 2.e,f).


a) b) c)

d) e) f)
Slika 2. Skidanje kroz tespih

Kad zavi ursidovu, ena govori: Jarabi, jarabi, jarabi zaldelali
subhaneke, subhane baki daima ukur elhamdulilah, rabil ale mine teala
delleeanuhu Allahu ekber, pa onda ui: Kebiren azimen lalilaheilellahu i
tako dijete ie i odmah je dijete bolje. Ja sam znala skidati djecu u po noi mi
donesu. Skidanje kroz tespih je podrazumijevalo i uenje dijelova iz Kurana pa je
ono bilo prisutno samo kod muslimanskog stanovnitva. To nam govore i rijei
kazivaice: Nijesam njihovu djecu, katoliku i pravoslavnu, kroz tespih provlaila,
samo sam im strave saljevala.
Pored ovih postupaka narodnog lijeenja djeci su se poesto pravili i zapisi
kod hode. Zapisi su sluili da otklone ili sprijee naude djetetu. Poesto su ene
kod hoda traile zapis koji e im pomoi da otkriju koja je to ena naudila
njihovom djetetu: Ja hitim u vatru oti zapis jer kau: Kad hiti u vatru oti zapis i
on izgori, ota ena mora sama do, i ti zna koja je to, al samo Allah to znade jel
to ona napravila. Postojali su sluajevi kada su se zbog zapisa djeci, hodi
obraali i roditelji iz Jasenice (pravoslavci): Kad naudi neto dijetu, ilo se hodi u
[127]

Zahirovie. Isto tako postojali su sluajevi i kada su ene muslimanke traile
pomo svojoj djeci i kod znanijeh ena Hrvatica i Srpkinja.
Paljenje (kruenje) alame Alama je predstavljala bolest tj. kad njekog
boli, a nije ni strava ni uroci. Kada bi se dijete razboljelo, onda mu je bilo potrebno
okruiti ili paliti alamu. Za okruivanje alame koristila se laloka od kurbana (vilica
od ovce koja je bila kurban, slika 30a). Na tu laloku se prvo naui pa se okruuje
njome. Lalokom se nekoliko puta okruivalo oko glave djeteta, a zatim i oko
itavog tijela (Slika 3.b). Smatralo se da e okruivanje alame biti bolje ukoliko je
laloka starija.

a) b)
Slika 3. Laloka kurbana za kruenje alame

Zbog toga se ona prenosila i nasljeivala od svekrve na snahu ili od
kominice na kominicu da bi se njome lijeilo: Ovoj kosti ima kol'ko hoe, od
prije onog prvog rata. Ja sam ovo dobila od kominice. Dola ona meni da joj
palim dijetu, njeto ga zabolilo. Ja kaem: Nemam ime da palim alamu. Ona
kae: Sa u ja donijet tebi, i ona je donijela od svoje svekrve, a svekrva joj
umrla, a i ona palila alamu i imala ovu kost i ja sam otijem poela da okruujem.
Na ovo je naueno svata to se ui iz Kurana. Pa samo vako okruim ja ovim,
uzubiletom i bude dobro.
Djeci su se jo lijeila i kona oboljenja (crveni vjetar, sugreb, pucanje
koe), neke fizike povrede koritenjem mehlema/melema i visoka temperatura.
Paljenje crvenog vjetra Crveni vjetar je kono oboljenje koje su dobijala
djeca. On se palio tako to ena koja pali nadere knjige (papira) i metne taj papir na
neku podlogu, najee deblju krpu (slika 4.a). Onda se na papir stavi kudelja od
etena pa se, zatim, stavi i crveni konac: Mora bit ovaj konac crveni radi crvenog
vjetra (slika 4.b,c). Poslije toga se sve ovo zajedno na krpi (papir, kudelja i crveni
konac) okrui tj. nekoliko puta se obnese oko djeteta koje ima crveni vjetar (slika
4.d). Koliko puta treba okruivati procjenjivala je ena koja je lijeila djecu, u
zavisnosti od toga koliki je crveni vjetar: Okruim kol'ko se desi kad. Nakon to se
okrui oko onoga koga boli, papir se zapali i pusti se da izgori zajedno sa kudeljom
i crvenim koncem i bude korist od toga. Na taj nain se smatralo da je crveni vjetar
spaljen. Crveni vjetar su ene palile svoj djeci iz sve tri etnike skupine na isti
nain. Najee su majke (iz sve tri etnike skupine) vodile djecu da spale crveni
[128]

vjetar kod starijih ena muslimanki u Zahiroviima: Iz Strae ene su znale do da
lijee dijete naim enama u Zahirovie.

a) b)


c) d)
Slika 4. Paljenje crvenog vjetra
Sugreb To je bila djeija bolest, ali esto su od njega obolijevali i odrasli.
Vjerovalo se da dijete moe dobiti sugreb ukoliko je bilo napolju izmeu akama i
jacije i nagazilo na mjesto i se seto, ili neka druga ivotinja, pomokrilo ili
izgrebala nogama. Sugreb se vidio tako to se njeta izaspe po tijelu k'o crveno, i
srbi te i sve bubuljice budu. Lijeio se pomou predmeta, najee vrea, koji su
izraivani (tkani) od kostrijeti tj. kozije dlake. Lijeenje se sastojalo od toga da
dijete ode u klozet i namae se ovom kostrijeti. Dok se mae vreom od kostrijeti
mora da laje ko seto, da krei ko aba, da mjaue ko maka. Oponaanje glasanja
mnogih ivotinja bilo je nuno jer se nije znalo na ta je dijete udarilo, zavisi koja
je ivotinja to bila, sad da li je seto, da li je maka, da li je mi, i ti se mane i tu
ostavi u klozetu, recimo, njei na gredu. Ovaj postupak bi se ponovio nekoliko
puta i sugreba bi nestalo.
[129]


Slika 5. Vrea od kostrijeti koja se koristila pri lijeenju sugreba

Pucanje koe kod djece se lijeilo pomou loji koja bi se rastopila na igu,
a onda bi se tako rastopljena prislonila na ono mjesto i malo bi se oprilo ono
mjesto i je puklo.
Rane i uboji koje su djeca esto zadobijala prilikom uvanja marve i igre
su se najee lijeile razliitim mehlemima/melemima. Za razliku od lijeenja
uroka i saljevanja strave, koje su poznavale samo ene, mehleme/meleme su
najee pravili stariji mukarci. Mehlemi/melemi su uglavnom pravljeni od
ivotinjske masti, pojedinih itarica i od ljekovitih biljaka, o emu nam svjedoe i
rijei naeg kazivaa: Bilo je narodnih lijekova. Meleme stavljali na ranu. U mene
djed pravio meleme. Znam dobro: od voska i zobi. Imam ja i sad napravljenih
melema. Vosak istope i zob pomijeaju i kravlju mast i bude melem. To mora
zamladit da si prova. Il uzmu onoga gavezi iskopat iz zemlje korijen. Ako ti ne
zamladi za 'eftu, ne zvao se ja 'vako, to je za ranu. Mehlemi/melemi su se koristili i
kod posjekotina: Posjek'o se ja kad sam bio mali i otio u pitalj. I ja sam tude
doo. Drali me sedam dana i morali mi osje nogu, i majka nije dala. Ja le'o kod
kue. Naie jedan starac kroz selo i uvati me za nogu i ree: Ima lijeka. Ree
mojoj majci: Ja u ga izlijeit. Napravi nekih devet melema. Meo smolu, ap,
vosak, ostrugovu lisku, veliki kompir. Ja sam onda oti'o u njivu. On mi je napravio
take od hrasta procjepi i ja oti'o u njivu. Bile neke kruke rodile. Bilo tri etiri
vrste kruaka. Kad sam do'o kui, im'o sam velike bolove. On je opet do'o mojoj
kui i ja sam mu pri'o da sam jeo kruke. On je rek'o: Joj, ne smije voe radi
rane, i namazo mi je ranu kompirom i ja sam bio bolje i zaspao sam i izlijeio
sam nogu. Nije bilo puno ljudi koji su znali napraviti dobre mehleme/meleme: Bilo
je i mehlema prije. Nijesam ja pravila, ko je umio i pravio je. Zbog toga su ljudi
koji su pravili mehleme/meleme bili posebno potovani i njima su se za pomo
obraala djeca iz sve tri etnike skupine.

[130]















Slika 6. Gavez pored puta na Majevici

Ukoliko bi se djeca prihladila, il ozebla pa dobila vatru tj. imala visoku
temperaturu, onda ih malo masiraj masti i siretom dok vatra ne ode. Bolesnoj
djeci su se esto davale jabuke jer nije se ilo doktoru, nije bilo ponuda. Ponudi mu
jabuku divljaku da se malo osvjei, et. Al opet naroda je bilo i djeca se raala.
Osim voa i druge prirodne hrane bolesnoj djeci se pripremalo i pureno brano za
koje se vjerovalo da moe pomoi u izljeenju: estero djece smo rodili. Ni jedno
nije dobilo napitka iz apateke nego imalo je prirodnu 'ranu svoju, dovoljno. I upri
ono brano, prepri, napravi pureno brano malo drugaije izgleda, i dadne se
dijetu.

Lina higijena

Do sredine XX stoljea lina higijena djece se uglavnom sastojala od umivanja,
pranja ruku i nogu. Pri tome su djeca podsticana da se ujutro umivaju taze vodom
tj. da uvijek odu do prvog izvora ili esme i da se tamo umiju frikom vodom. To se
posebno kod enske djece povezivalo i sa obavezom da ujutro rano u fuijama
donesu vodu sa izvora (bunara ili esme), jer su se ostali u kui trebali umiti
frikom vodom. Osim toga trebalo je i prohu/proju ili pitu zakuhati istom svjeom
vodom. Kod muslimanskog stanovnitva djeca su bila obavezna donijetu taze vodu
prije svanua kako bi domain (djed ili otac) mogo uzeti avdest da klanja sabah, a i
kahva se nastavljala sa taze vodom. Ostali dijelovi tijela, a posebno kosa, su se
prali lukijom koja se pravila od luga tako to se lug (pepeo) zamota u njeku krpicu
i prelije vrelom vodom, a onda se procijedi i tom cijeom se prala kosa. Poesto su
djecu napadale ui (vake). One su se najee iskorjenjivale gasom koji se
kupovao u duanu. Prvo bi se oprala kosa samom vodom, a zatim bi majke svojoj
djeci dobro utrljale onog gasa po glavi, po tjemenu, i tako bi se one ui unitile.
Sredinom XX stoljea poeo se kupovati i miriljavi safun u duanima pa su se
[131]

djeca poela kupati vodom i safunom po svom tijelu. Djeca su se posebno istila i
kupala za vrijeme vjerskih blagdana kada su ponekad dobijala novu ili taze opranu
haljinku. Muku djecu su najee iali stariji ljudi u selu koji su imali dobre
makaze i koji su znali dobro podaiat.
Kako su djeca ulazila u periode adolescencije i mladosti, linoj higijeni i
ureivanju tijela i odjee se posveivalo sve vie panje i znaaja.

RJENIK
manje poznatih rijei koje se nalaze u tekstu

Osnovni izvori za izradu ovog rjenika i njihove kratice, za potrebe naeg rada, su
sljedea djela:
1. Klai, B. (1962) Rjenik stranih rijei izraza i kratica, Zagreb: Zora (Kl)
2. kalji, A. (1989) Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo: Svjetlost
(kalj)
Osim ovih izvora, za pojedine rijei dali smo vlastito slobodnije tumaenje
rukovodei se pri tome znaenjem tih rijei koje one imaju u svakodnevnom
govoru naih kazivaa.
[132]

akam (tur-per) 1. prvi mrak, zalaz sunca,
prvi dio veeri neposredno poslije zalaska
sunca; 2. etvrta po redu (od pet
svakodnevnih) muslimanskih molitva
(namaz-klanjanje) koja se obavlja po
zalasku sunca (kalj, 79)
alama - bolest
avdest/abdest (pers)
pranje (ritualno umivanje)
lica, ruku do laktova i nogu
do lanaka, ispiranje usta i
nosa i protiranje mokrom
rukom po vratu, uima i
tjemenu glave, to je kod
muslimana vjerski obavezno
prije molitve namaza
(kalj, 66)
cijea/cije lukija,
procijeen lug (pepeo).
crveni vjetar vrsta konog
oboljenja
eten (ar) lan (kalj, 191)
ursidova Ajetul-Kursija,
255. ajet druge sure u
Kuranu koja nosi naziv Al-
Baqara (Krava)
dova (ar) molitva bogu,
blagoslov (kalj, 224)
fuija (gr) drvena povea
posuda, slina burencetu, u
kojoj se dri voda, pekmez i
slino (kalj, 285)
furuna (gr) pe; limena
pe; zemljana pekara (kalj,
286)
gavez vrsta ljekovite biljke
haljinka odjea
hefta sedmica, tjedan,
nedjelja dana (Kl, 566)
hoda (tur) muslimanski
duhovnik, vjerouitelj,
vjerski obrazovana osoba;
pie se iza imena kao
privjesak: Ali-hoda,
Nasrudin-hoda (Kl, 592)
insan (tur) ovjek, osoba
(Kl, 536)
iljevati izlijevati
jacija (tur) 1. vrijeme
(doba) oko dva sata poslije
zalaza sunca, kada se klanja
istoimena muslimanska
molitva; 2. nona
muslimanska molitva
(jacija namaz), peta po
redu, koja se klanja oko dva
sata iza zalaza sunca; 3. u
narodnim pjesmama se
spominju prve jacije ili
male jacije i kasne
(pozne) jacije. Prve ili
male jacije to je doba kada
nastupi vrijeme klanjanja
jacije koje oglaavaju
mujezini sa minareta (oko
dva sata iza zalaza sunca).
Kasne ili velike jacije je
doba iza pola noi pa do
poprije zore, poto jacijsko
vrijeme (jacijski vakat)
traje i jacija namaz moe se
klanjati sve do pred zoru
(kalj, 357)
jarabi (ar) iz ar. ya o
[uzv.] + Rabbi gospodar; O
Gospodaru, o Boe, Boe
moj (Kl, 666)
klanjati obavljati namaz
(molitvu)
knjiga papir (hartija)
kompir krompir
kostrijet oiana kozija
dlaka
kulhuvalah 114. sura u
Kuranu koja nosi naziv Al-
Ihls (Iskrenost) U narodu
ovu suru zovu kulhuvallahu
zato to ona poinje
slijedeim rijeima kul-
huvallahu-ehad.
kurban govee ili brave
koje se kolje za vrijeme
Kurban-bajrama.
laloka vilica, vilina kost
lug pepeo
[133]

lukija/liksija (lat) lug,
cije (Kl, 891)
marva stoka, domae
ivotinje.
ponude pokloni
sabah 1. zora, jutro; 2.
sabah ili sabah-namaz je
muslimanska jutarnja
molitva (kalj, 538)
safun sapun
strava narodni naziv za
psihiku bolest kod koje
ovjek osjea veliki strah od
neega
sugreb vrsta konog
oboljenja
pitalj (njem) bolnica (Kl,
1431)
taze (tur) svje, nov, mlad
(Kl, 1464)
tespih (ar) muslimanska
brojanica. Potpuni tespih
ima 99 zrna, a mali tespih 33
(kalj, 614)
uiti dovu moliti,
izgovarati rijei molitve
uzubile/euzubile rijei na
arapskom kojima muslimani
zapoinju molitvu ili neki
posao: Euzu billahi
mineejta-nirradim
Sauvaj me, Boe, od
prokletog ejtana (avola)
zapisi hamajlija
iga eravica
[134]


Literatura

Bassett, G. A (1968) Praktino intervjuiranje, Zagreb: Panorama.
Bo, S., Veber, F. (2005) Vodi kroz terensku anketu, Beograd/Novi Sad: Zavod za
udbenike i nastavna sredstva/Budunost.
Boovi, D. (1987) O narodnoj medicini stanovnitva Tuzle s okolinom, u:
Fulanovi oi, M. (ur.) Zbornik radova XXXIV kongresa Saveza udruenja
folklorista Jugoslavije, Tuzla: Udruenje folklorista Bosne i Hercegovine, str. 257
262.
Brenko, A. (2004) Praktiari narodne medicine, u: Sociologija sela - asopis za
istraivanje prostornoga i sociokulturnog razvoja, God. 42 (2004), br. 3-4 (165-
166): 309-338, Zagreb: Centar za drutvena istraivanja Sveuilita u Zagrebu.
apo mega, J., Gulin Zrni, V., Pavel antek, G. (2006) Etnologija bliskoga,
Poetika i politika suvremenih terenskih istraivanja, Zagreb: Institut za etnologiju i
folkloristiku, Naklada Jesenski i Turk.
Devereux, G (1992) Ogledi iz ope etnopsihijatrije, Zagreb: Naprijed.
orevi, T. R. (1941) Deca u verovanjima i obiajima naega naroda, Beograd:
Centralni higijenski zavod.
uri, S. (2007) Fokus grupni intervju, Beograd: JP Slubeni glasnik.
Fabijani, R. (1991) Vrednovanje etnomedicine, u: Folklor Bosne i Hercegovine,
Sveska 1, Zbornik radova prvog nauno strunog skupa Folklor Bosne i
Hercegovine, str. 67 72, Sarajevo: Udruenje folklorista BiH.
Gud, V; Het, P. (1966) Metodi socijalnog istraivanja, Beograd: Vuk Karadi.
Jovanovi, B. (1991) Etnopsihologija danas, Beograd: Biblioteka Trei
milenijum.
Klai, B. (1962) Rjenik stranih rijei izraza i kratica, Zagreb: Zora.
Kre, D.; Krafild, S. R.; Balaki, L. I. (1972) Pojedinac u drutvu, Beograd: Zavod
za udbenike i nastavna sredstva Srbije.
Kulenovi, S., Djedovi, R., Mutapi, E. (2007) Srebrenik historijsko
etnografske skice, Srebrenik: Centar za kulturu i informisanje.
kalji, A. (1989) Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo: Svjetlost
, . . (2004) , ,
, : . . ,
-
.
Tufeki, A. (2008) Etnopedagogizacija savremenog sistema odgoja i obrazovanja,
u: Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, str. , Tuzla: Filozofski fakultet

[135]

Doc. dr. Izet aboti


Zatita kulturnog naslijea na podruju Tuzlanskog
kantona stanje i perspektive

Abstrakt: Zatita kulturnog naslijea u svakom drutvu i zajednici
predstavlja kompleksan i sloen spektar strunih, organizacionih tehniko-
tehnolokih postupaka s ciljem da se isto sauva u izvornom obliku. Svi postupci
provedeni na planu zatite i ouvanja kulturnog naslijea utvreni su strukovnim i
drugim zakonodavstvom kako na meunarodnoj, tako i na nacionalnoj razini.
Meutim, i pored toga u zemljama tranzicije, meu kojima je i Bosna i
Hercegovina, ovom vanom drutveno-kulturnom segmentu se ne poklanja
potrebna panja. Dui vremenski period prisutan je nemaran odnos drutva i
zajednice spram kulturnog naslijea i na irem tuzlanskom podruju, to je dovelo
do ugroavanja i stradanja istog. Stanje je posebno uslonjeno ratnim i
poslijeratnim prilikama, gdje su kulturno naslijee i kultura uope ostali na
margini.
Kljune rijei: Kulturno naslijee, zatita, Tuzlanski kanton, ustanove
kulture, kulturna dobra, kulturna politika.

Uvod

Zatita kulturnog naslijea je jedan od vanih i primarnih zadataka drutvene
zajednice, jer od nivoa ouvanosti kulturnih dobara u dobroj mjeri zavisi
prepoznatljivost i identitet drutva i zajednice, naroda i drave. Stoga, da bi se
neto kazalo o zatiti kulturnih dobara, moramo postaviti pitanje odnosa drutva
prema kulturnom naslijeu i kulturi uope. U ovisnosti o odnosu ire drutvene
zajednice zavisit e i sudbina, mjesto i uloga kulturnog naslijea u ivotu te
zajednice. Zato je zatita kulturnog naslijea jedno kompleksno i sloeno pitanje
koje predstavlja provedbu itavog spektra strunih, organizacionih i tehnikih
mjera i postupaka.
Kulturna dobra i kultura u cijelosti na podruju Tuzlanskog kantona danas su
u nezavidnoj situaciji, to je rezultat ratnih okolnosti koje su u potpunosti uticale i
na ovaj jako vaan drutveni i ivotni segment. Pored toga, na stanje kulture i
kulturnih dobara uticao je i jo snano utie odnos drave i drutvene zajednice. U
zavisnosti od njihovog odnosa u velikoj mjeri zavisi izvjesnost i opstojnost
kulturnog naslijea.
Treba kazati da su do agresije na Bosnu i Hercegovinu postojali odreeniji
parametri po kojima je kultura i kulturno naslijee imalo svoje odreeno mjesto u
drutvu. Mada, ni tada to mjesto nije bilo odgovarajue, ali to je bila pozicija koja
je u krajnjoj instanci omoguavala i stvarala bar osnovne uslove ouvanja
kulturnog naslijea. Naime, drutvena briga o kulturnom naslijeu, kao predmetu

[136]

rada institucija kulture bila je utvrena u Ustavu SR Bosne i Hercegovine, te blie
odreena nizom opih i posebnih zakonskih propisa.
186
Iako je primjena utvrenih
pravnih normi u tom periodu nailazila na odreeni otpor, ipak je postojao pravni
okvir i potrebna infrastrukturna osnova da se zatita kulturnog naslijea izgrauje i
uobliava u duhu strunih, drutvenih i civilizacijskih potreba, to je
podrazumijevalo stavljanje kulturnog naslijea pod kontrolu struke, u smislu
njegove zatite, ouvanja i koritenja.

Stanje kulturnog naslijea u vremenu tranzicije

Tranzicijske promjene kojima su od poetka devedesetih godina 20. stoljea
obuhvaene zemlje socijalistikog bloka i koje traju manjim ili viim intenzitetom
sve do danas dovele su do znaajnih transformacija u svim ivotnim podrujima.
Tranzicija je u Bosni i Hercegovini uzrokovala korijenite promjene u svim sferama
drutva. Te promjene su se direktno ili indirektno odrazile i na sferu kulture i
zatitu kulturnog naslijea.
U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, nestalo je prijeratne kulturne
politike, to je uslovilo velike promjene na planu zatite kulturnih dobara, kako na
makro, tako i na mikro nivou. U ratu je dolo do stradanja kulturnog naslijea na
cijelom podruju Bosne i Hercegovine. Stradali su biseri kulturnog blaga poput:
Vijenice u Sarajevu, Alade damije u Foi, Ferhadije damije u Banja Luci, te na
stotine drugih vrijednih spomenika kulture. Samo u Orijentalnom institutu u
Sarajevu u jednom danu, 18. maja 1992. godine, od strane neprijateljske granate
uniteno je vie od 200.000 vrijednih dokumenata koji su predstavljali
nezamjenljivo kulturno-historijsko naslijee. Jednom rijeju uinjen je svojevrstan
kulturocid. Stradanja kulturnog naslijea doivljena su i na podruju Tuzlanskog
kantona. Prema nepotpunim podacima
187
na podruju Tuzlanskog kantona stradao
je veliki broj islamskih
188
, katolikih
189
i pravoslavnih
190
sakralnih objekata.

186
Na nivou SR Bosne i Hercegovine doneseni su bili propisi koji su regulisali pitanje zatite
kulturnog naslijea, kao i propisi koji su se striktno odnosili na odreene djelatnosti (arhivsku
Zakon o arhivskoj djelatnosti Sl. list R BiH, br. 21/87; muzejsku Zakon o muzejskoj djelatnosti
Sl.list SR BiH, br.6/76 i 12/87.)
187
Informacija Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona (dalje:
Informacija Ministarstva) o stanju objekata kulturno-historijskog naslijea za period 1992.-2000.,
Tuzla, juni 2001.
188
Meu teko oteenim i unitenim islamskim sakralnm objektima su: Hadi-Balibegova
(Kurumlija) damija Kladanj, Begova (Dedid) damija Gradaac, Bukovaka damija Gradaac,
Damija Svirac Gradaac i damija Fethija Gradaac. Oteene su damija Husejnija u Gradacu i
Pervane (Trapini) damija u Graanici. Lake su oteene 22 damije, a manja oteenja je
doivjelo 14 damija.
189
Prema podacima Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona iz 2000.
godine, na podruju Tuzlanskog kantona teko su stradali katoliki sakralni objekti i to: upna crkva
sv. Marka Gradaac i upna crkva i samostan Uznesenja Marijina Gradaac, dok su lake oteena
etiri katolika sakralna objekta i to: upna crkva sv. Ante Padovanskog Lukavac, Crkva sv.
Antonija Dubrave ivinice, katolika crkva Breke Tuzla i groblje Lukii brdo-Drijena eli.
190
Od pravoslavnih sakralnih objekata teko su oteene pravoslavna crkva u Kovaevom selu
Tuzla i crkva u Dubnici Kalesija, dok je lake oteeno jo est pravoslavnih sakralnih objekata.

[137]

Pored sakralnih, stradali su i drugi spomenici kulture, posebno graditeljske i
pisane batine. Obimnom stradanju bili su izloeni kulturni spomenici u opinama
koje su bile blie frontu i liniji razdvajanja, poput opina: Gradaac, Graanica,
Kalesija, Teoak i Tuzla. U toku rata velika oteenja pretrpjela je Kula Husein-
kapetana Gradaevia, kua-muzej, kua starih Gradaevia, Sahat-kula, Gradska
muzejska zbirka u naselju Gradina i drugi objekti.
191
U Kalesiji su oteene
nekropole steaka u Dubnici i Zelini, u Tuzli Barutana, stara bosanska kua u
Gornjoj Tuzli, te Begia kua. Znaajno su oteeni i Sahat-kula u Graanici i kua
Mare Popovi.
192
Jedan broj stradalih objekata je nakon rata saniran u potpunosti ili
djelimino, ime je zaustavljena dalja erozija istih. Meutim, to nije dovoljno.
Obimniju i bolju sanaciju objekata sprijeilo je izuzetno loe zakonodavno
ureenje oblasti kulture i kulturnog naslijea.
Do agresije na Bosnu i Hercegovinu jedinstven centralizirani sistem zatite
kulturnih dobara zamijenio je ciljani decentralizirani, zasnovan na odredbama
Dejtonskog sporazuma iz 1995. godine. Dejtonskim sporazumom kultura je postala
briga entiteta, a u Federaciji Bosne i Hercegovine i kantona. Jedino je na nivou
Drave Aneksom 8 tretirano pitanje nacionalnih spomenika, gdje je predvieno
djelovanje nezavisne Komisije. Meutim, odredbama navedenog Aneksa 8 nisu
najbolje definisana kulturna dobra koja su predmetom proglaenja nacionalnim
spomenikom, ovo se posebno odnosi na lo tretman pokretnog kulturnog naslijea.
To znai da se Aneks 8 preteno odnosi na segment kulturnog naslijea.
Zahvaljujui ovim nedostacima te prisutnim manjkavostima u radu i organizaciji
Komisije, ali i institucija kulture znaajno kulturno naslijee i danas je van sistema
zatite, tako da je devastacija kulturnog naslijea zapoeta u toku agresije,
nastavljena u dobroj mjeri i nakon rata.
Takva praksa je izraena i na prostoru Tuzlanskog kantona, gdje posljedice
agresije po kulturno naslijee nisu adekvatno sanirane, te je nastavljena dalja
devastacija jednog dijela naslijea. Tome je u dobroj mjeri doprinijelo
nejedinstveno djelovanje u oblasti kulture i zatite kulturnog naslijea koje je
evidentno na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, poevi od prvih godina nakon
potpisivanja Dejtona, pa sve do danas. Konkretni pokuaji da se na tom planu
stvari poprave uinjeni su usvajanjem Strategije kulturne politike u Bosni i
Hercegovini, od strane Vijea ministara Bosne i Hercegovine u septembru 2008.
godine.
193
Meutim, od usvajanja Strategije do danas nemamo konkretnih
pozitivnih pomaka na planu provedbi i potivanja ovog akta i sistemskog tretiranja
ove problematike u Bosni i Hercegovini. Uglavnom i danas su kultura i kulturno
naslijee marginalizirane vrijednosti. Destruktivne snage u zemlji su sprijeile
osnivanje i nastavak normalnog rada institucija kulture na nivou drave. Samo je

191
Izet aboti, Stradanje kulturno-historijskog naslijea u Bosni i Hercegovini u toku agresije
(1992-1995), Pogledi, BZK Preporod BiH, Opinsko drutvo Tuzla, br. 5, str. 124.
192
Informacija Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona (dalje:
Informacija Ministarstva) o stanju objekata kulturno-historijskog naslijea za period 1992.-2000.,
Tuzla, juni 2001.
193
Slubeni glasnik Bosne i Hercegovine, br. 93 /2008., od 18. novembra 2008. godine

[138]

Arhiv Bosne i Hercegovine od strane dravnih organa i institucija prihvaen kao
zajednika ustanova kulture, ali je ista nastavila rad znatno reducirano. Ovakvim
tretmanom ustanova kulture izgubila se prijeko potrebna njihova meusobna
uvezanost, te zajednika strategija djelovanja i rada istih. Prijeratne regionalne
institucije u Federaciji Bosne i Hercegovine postale su kantonalne, sa znatno
reduciranim oblikom djelovanja i nadlenosti, dok su institucije kulture u RS
strogo centralizirane.
Nepostojanje jasne kulturne strategije, nepovezanost institucija kulture,
besciljnost, znatan uticaj politike, te nezainteresiranost drutvene zajednice
doprinio je da stanje zatite kulturne batine bude ispod eljenog i potrebnog nivoa.
Takvo stanje je izraeno na podruju cijele drave Bosne i Hercegovine, pa tako i
na podruju Tuzlanskog kantona.
Ustanove kulture koje najneposrednije rade na planu zatite kulturnog
naslijea na podruju Tuzlanskog kantona su: Muzej istone Bosne, Zavod za
zatitu kulturnog naslijea, Biblioteka Dervi Sui, Galerija Ismet
Mujezinovi, Arhiv Tuzlanskog kantona. Ove ustanove rade ispod ili na nivou
predratnog organiziranja (posebno Muzej i Zavod za zatitu kulturnog i prirodnog
naslijea, dok su Arhiv i Biblioteka u nekim formama na predratnom, u nekim
ispod, a u nekim iznad predratnog nivoa).
Kako bi imali znaajnije spoznaje o ovim institucijama navest emo neke
osnovne karakteristike koje se odnose na rad i djelovanje ovih ustanova. Arhiv
Tuzlanskog kantona radi u dosta sloenim uvjetima, sa neadekvatnim smjetajno-
prostornim i kadrovskim kapacitetima. Trenutno u Arhivu radi 12 zaposlenika, to
je 37% u odnosu na utvrene standarde i norme.
194
Kada je prostor u pitanju, u
2007. i 2009. godini uinjen je dodatni napor od strane Ministarstva obrazovanja,
nauke, kulture i sporta te je osiguran dodatni prostor za smjetaj arhivske grae od
cca 1.000 metara kvadratnih. Na ovaj nain donekle su poboljani uslovi smjetaja
arhivske grae. U Arhivu Tuzlanskog kantona uva se vrijedno pisano kulturno
naslijee, koje datira s kraja 16. stoljea (1578.) pa sve do najnovijeg vremena.
Graa je razvrstana u oko 320 fondova i zbirki te predstavlja znaajnu riznicu
pisanog kulturnog naslijea. Vrijednost ovog kulturnog naslijea potvrena je
Odlukom Komisije Bosne i Hercegovine za proglaenje nacionalnih spomenika
kulture od 7.12.2009. godine kada je 34 fonda i zbirke Arhiva proglasila
nacionalnim spomenicima kulture.
195
Kad je rije o stanju i zatiti kulturnog
naslijea u ovoj ustanovi moe se kazati da se i pored ne ba adekvatnih uslova
provode najneophodnije mjere fizike i tehniko-tehnoloke zatite ovog vrijednog
pisanog kulturnog naslijea. Naime, Arhiv je aplicirajui na brojne javne pozive
uspio realizovati nekoliko znaajnih projekata na planu zatite ove kulturne
batine. Posebnu vanost na tom planu ima projekat Hibridno arhiviranje
(mikrofilmiranje i digitalizacija) koje se realizovalo u tri etape 2008., 2009. i 2010.

194
Iz evidencija Arhiva Tuzlanskog kantona.
195
Komisija za ouvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine donijela je Odluku br. 09-02.2-
14/09-62, od 7. decembra 2009. godine o proglaenju 34 fonda i zbirke Arhiva Tuzlanskog kantona
nacionalnim spomenicima kulture.

[139]

godine. Ovaj projekat je realizovan najvie zahvaljujui podrci Federalnog
ministarstva kulture i sporta Sarajevo. Ovim programima do sada su obuhvaena
etiri fonda i zbirke ili oko 370.000 dokumenata. Osim toga, zahvaljujui
intelektualnom i strunom radu zaposlenika Arhiva, te donacijama i pomoi
srodnih ustanova i asocijacija iz svijeta (suai zraka, ekonom oprema, maina za
opraivanje arhivske grae, mikro ita, informatika oprema, vodo- i vatrootporne
kase i dr.) kojima su osigurani povoljniji uslovi za uvanje ove vrijedne kulturne
batine.
JU Zavod za zatitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijea egzistira u
izuzetno sloenim uslovima rada. Ustanova je bez adekvatnog smjetajnog
prostora
196
i nedovoljnog broja zaposlenika
197
. Veoma teki uslovi rada u ratnom i
poslijeratnom periodu onemoguili su potpuno funkcionisanje ove ustanove. Ovo
je posebno izraeno na planu njegovog strunog i terenskog monitoringa na
kulturnim i prirodnim dobrima I i II kategorije, koja su u nadlenosti Kantona i
Federacije Bosne i Hercegovine. Na aktivnoj zatiti (obnova, sanacija,
rekonstrukcija i revitalizacija) kulturnih spomenika nisu napravljeni znaajniji
rezultati, kako zbog nedostatka finansijskih sredstava, tako i zbog nedostatka
neophodnih kadrova za izvoenje tih poslova. Treba istai injenicu da je na
prostoru Tuzlanskog kantona nacionalnim spomenicima kulture graditeljske
provenijencije proglaeno 23 spomenika.
198
Ovim spomenicima od strane Zavoda i
drutvene zajednice nije posveena znaajna panja, te je jedan dio istih izloen
daljem propadanju.
Muzej istone Bosne je ustanova koja radi od 1949. godine. Rije je o
renomiranoj ustanovi kulture koja je u proteklih vie od 60 godina realizovala
znaajan broj vrijednih strunih i naunih arheolokih, etnolokih i historiografskih
istraivanja ne samo na irem tuzlanskom podruju ve i na cijelom podruju
Bosne i Hercegovine. Prikupljeno je vie od 50.000 eksponata iz razliitih
oblasti.
199
Meutim, moramo istai da Muzej danas radi u potpuno neuslovnom
prostoru u prostorijama stare interne bolnice, koji uope ne odgovara obavljanju
ove djelatnosti. U ovakvim uslovima rada vrijedni eksponati su izloeni stalnom
propadanju. S druge strane u Muzeju danas radi svega est zaposlenika, od ega po
jedan vii kustos arheolog, jedan etnolog savjetnik, bibliotekar i mr. biologije, to
je nedovoljno za normalno funkcionisanje ove ustanove, a samim tim i za
adekvatno provoenje mjera zatite nad kulturnim naslijeem koje posjeduje ova
ustanova. Zbog neadekvatnih uslova u kojima radi ova ustanova u posljednje
vrijeme mali je broj strunih zahvata na planu novih arheolokih, historijskih,
etnolokih i drugih projekata, to predstavlja osnovu djelatnosti kojom se bavi ova
ustanova.

196
Trenutno Zavod je smjeten u dvije neuslovne prostorije od oko 50 metara kvadratnih i to u
zakupnikom odnosu.
197
Trenuno u Zavodu radi pet zaposlenika, od kojih jedan pripravnik, dva struna zaposlenika,
direktor i pomoni radnik.
198
Informacija Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona o stanju u
oblasti kulture na podruju Tuzlanskog kantona, decembar 2007. godine.
199
Isto.

[140]

Vrijedno kulturno-umjetniko naslijee posjeduje i Meunarodna galerija
portreta u Tuzli, nastala na amaterskoj osnovi 1964. godine u Osnovnoj koli
Centar, a od 1972. godine smjetena je u dijelu zgrade Doma mladih u Tuzli. U
okviru galerije djeluje i Meunarodni atelje Ismet Mujezinovi u objektu koji je
vlasnitvo Galerije. Galerija posjeduje vrijedna umjetnika djela. Ista se uvaju u
uslovnim prostorima i predstavljaju vaan dio kulturnog naslijea ne samo
Tuzlanskog kantona ve i ire. Iako ima uslovne smjetajne kapacitete Galerija
nema potreban broj zaposlenika za obavljanje galerijske djelatnosti i stavljanje ove
ustanove u potpunu funkciju.
200

Znaajno pisano pokretno kulturno naslijee posjeduje Narodna i
univerzitetska biblioteka Dervi Sui u Tuzli. Ista je osnovana 1946. godine.
Meu vie stotina hiljada bibliotekih jedinica nekoliko je hiljada raritetnih
knjinih izdanja koja predstavljaju znaajno kulturno naslijee. Dio vrijednog
pisanog kulturnog naslijea smjeten je u Zaviajnom odjeljenju i predstavlja
znaajne kulturne injenice vezane za podruje Tuzle i ire okoline. Kulturno
knjino blago ove ustanove smjeteno je u uslovnom prostoru i o istom brine i
rukuje oko 30 zaposlenika.
201
Na planu zatite ovog kulturnog naslijea valja istai
projekat digitalizacije vrijednih izdanja, a posebno periodike koji je izvren u
saradnji sa Medija centrom iz Sarajeva. Na ovaj nain brojno kulturno naslijee
uinjeno je pristupanijim za koritenje. Osim toga, u ovoj ustanovi znaajna
panja poklanja se elektronskom nainu pristupa i medijskom predstavljanju
kulturnog naslijea ove ustanove.
Opa karakteristika svih ustanova koje se izravno bave zatititom kulturnog
naslijea na podruju Tuzlanskog kantona jeste da iste rade u granicama odrivosti,
ispod minimuma potrebnog broja uposlenih izvrilaca, gdje je posebno izraen
nedostatak strunih zaposlenika, bez adekvatnog prostora za organizaciju rada, bez
materijalne podrke i razumijevanja od strane osnivaa i ire drutvene zajednice,
te bez realizacije znaajnijih projekata na planu zatite kulturnog naslijea. Ovako
organizirane ustanove nisu u stanju u potpunosti osigurati uslove za ouvanje
kulturnog naslijea. Iz tih razloga, naalost, i dalje je nastavljeno uruavanje i
devastacija istog i nakon okonanja rata. Na poloaj i status ustanova kulture i
kulturnog naslijea u velikoj mjeri utie nepostojanje jasne i zajednike koncepcije
rada. To je rezultiralo da na nivou Bosne i Hercegovine ni nakon 15 godina od
okonanja rata nisu sainjene precizne evidencije o ratnom i poratnom stradanju,
niti je utvreno sadanje stanje kulturnog naslijea. U nekim oblastima kulture
osnovane su i djeluju paralelne institucije (asocijacije). Iste su osnovane od strane
raznih meetara koji nesmetano svojim neprofesionalnim djelovanjem skrnave
kulturno naslijee, bez reakcije, ili pak, uz aminovanje nadlenih dravnih organa i
institucija. Ponekad to ine tako smjelo, pred filmskim kamerama se unitava
kulturno naslijee. Kvazikulturno i vaninstitucionalno djelovanje sve vie uzima
maha, i podrava se od strane odreenih vaninstitucionalnih kulturnih krugova,
gdje se troe znatna budetska sredstva koja nemaju nikakvog pozitivnog efekta
kada je u pitanju istinska zatita kulturne batine na podruju Tuzlanskog kantona.

200
Informacija Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona, o stanju u
oblasti kulture na podruju Tuzlanskg kantona, od 4. decembra 2007. godine.
201
Isto.

[141]

Na planu zatite kulturnog naslijea na podruju Tuzlanskog kantona vie se
oekivalo od Turistike zajednice Tuzlanskog kantona. Ista daleko vie treba da
surauje sa ustanovama kulture, a s ciljem da se na jedan struan i profesionalan
nain predstavlja i prezentuje kulturno naslijee. S jedne strane Turistika
zajednica TK, bez saradnje sa institucijama kulture, kroz kulturno naslijee vri
svoju promociju, a s druge strane ne daje vidan doprinos na planu njegove zatite, a
to joj je zakonska obaveza.
No, ima i odreenih pozitivnih primjera i napora da se kulturno naslijee
sauva i uini izvjesnim. Takav je primjer Arhiv Tuzlanskog kantona, koji je i
pored odreenih potekoa: kadrovske, smjetajne i finansijske prirode,
zahvaljujui prije svega profesionalnom odnosu, dobroj organizaciju i entuzijazmu,
stavio pod strunu kontrolu i nadzor cjelokupnu arhivsku grau, kako onu u
nastajanju, tako i onu u Arhivu. Zahvaljujui tome arhivska graa, kao
nezamjenljivo pisano kulturno naslijee, na podruju Tuzlanskog kantona je
stavljena u funkciju za potrebe, drutva, drave, kulture, nauke, te brojnih korisnika
u ostvarivanju njihovih graanskih prava. Zahvaljujui takvom strunom i
profesionalnom odnosu fondovi i zbirke Arhiva su proglaeni nacionalnim
spomenicima kulture. To je znaajno priznanje ustanovi za njen dugogodinji
uspjeni rad, ali i obaveza i ustanovi i osnivau i iroj drutvenoj zajednici da ovom
naslijeu posvete znaajniju panju. No, sa aljenjem moramo istai da smo veoma
esto u toj naoj misiji ouvanja kulturnog naslijea bili sami, bez podrke i
razumijevanja lokalne zajednice. Bilo je sluajeva da su nam vani projekti na
planu zatite kulturnog naslijea odbijani samo iz razloga to su previe
profesionalni, tako da lokalna zajednica za razliku od ireg okruenja nije znala ili
nije eljela prepoznati rad ove ustanove.
Ukupan ambijent i okolnosti u kojima se danas nalazi kulturno naslijee
Tuzlanskog kantona je nezadovoljavajue, istom se ne poklanja potrebna struna
zatita i panja. To je posebno izraeno kada je rije o graditeljskom naslijeu, te
arheolokim lokalitetima, gdje je zahvaljujui neprofesionalnom radu nadlenih
organa i tijela, koji mimo strune konsultacije i saglasnosti nadlenih ustanova ine
odreene zahvate koji dovode do devastacije i skrnavljenja vrijednog kulturnog
naslijea, to je u suprotnosti za odredbama nacionalnog i meunarodnog
zakonodavstva, koje tretira ova problematika.
Posebno ne moemo i ne smijemo biti zadovoljni sa brojem kulturnih dobara
uvrtenih na nacionalnu listu spomenika kulture. Na tom planu nisu dovoljno
uradili ni Komisija za ouvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, ni
osniva, niti nadlene kulturne ustanove s podruja Tuzlanskog kantona, a ni javni
i kulturni radnici.
U valorizaciji i zatiti kulturnih dobara na podruju Tuzlanskog kantona nije
pruena valjana podrka lokalne i ire drutvene zajednice, gdje se daleko vie
osjeaja imalo i ima za tzv. manifestacionu kulturu, nego za rad temeljnih ustanova
kulture i zatite kulturnog naslijea.

Neophodni pravci djelovanja

Kako bi se postojee stanje na planu zatite i ouvanja kulturnog naslijea na
podruju Tuzlanskog kantona mijenjalo u pozitivnom smjeru, neophodno je

[142]

poduzimanje irokog spektra strunih, organizacionih i tehnikih mjera. Izmeu
ostalog, prioritetno je neophodno uraditi slijedee:
- raditi na potivanju odredaba i provoenju mjera koje proizlaze iz dokumenta
Strategija kulturna politike u Bosni i Hercegovini, a koja se posebno odnose na
pitanja zatite kulturnog naslijea. Navedene poslove raditi sihronizirano od nivoa
drave do nivoa kantona i lokalne zajednice;
- Insistirati na formiranju posebnog Ministarstva kulture na nivou drave koje
bi se pitanjima kategorisanog kulturnog naslijea (spomenici nacionalne kulture), a
i zatitom ukupnog kulturnog naslijea, posebno bavilo;
- Na kantonalnom nivou traiti od nadlenog Ministarstva potovanje
meunarodnih i nacionalnih pravnih akata i normi u oblasti kulture i zatite
kulturno-historijskog naslijea;
- Na planu osiguranja normalnih uslova rada ustanova kulture insistirati na
kadrovskom, smjetajnom i materijalnom jaanju, kako bi iste normalno
funkcionisale;
- Raditi na donoenju adekvatnog zakonodavstvo iz oblasti kulturnog naslijea,
usklaenim sa meunarodnim pravnim normama i standardima;
- Sainiti evidencije i napraviti analizu stanja kulturnog naslijea, sa precizno
utvrenim prioritetnim mjerama djelovanja;
- Utvrditi mehanizme sinhroniziranog djelovanja ustanova kulture sa podruja
Tuzlanskog kantona, na planu zatite kulturnog naslijea;
- Sainiti prioritete djelovanja na planu zatite, prije svega nacionalnih
spomenika kulture, ali i drugog nacionalnog naslijea;
- U procesu sanacije i obnove kulturnog i prirodnog naslijea ukljuiti nadlene
strune ustanove s podruja Tuzlanskog kantona;
- Na planu zatite, obnove i sanacije spomenika kulture ukljuiti najbolje
strunjake, prethodno utvrditi uzroke i posljedice devastacije, te restauraciju vriti
uz koritenje savremenih tehnika i tehnologija za pojedine oblasti;
- U procesu obnove i restauracije kulturnog naslijea izgraditi jedinstvenu
metodologiju rada, te teiti vraanju izvorne namjene istim;
- Permanentno raditi na pripremi i pokretanju procedure za uvrtavanje
kulturnih dobara sa podruja Tuzlanskog kantona na nacionalnu listu spomenika
kulture, te uspostaviti blie i konkretnije veze sa dravnom Komisijom za ouvanje
nacionalnih spomenika;
- Planirati i provoditi u kontinuitetu neophodne mjere zatite kulturnog
naslijea, te ne oklijevati od pokretanja procedure za utvrivanje krivine i
prekrajne odgovornosti, protiv prekrioca zakona u ovoj oblasti;
- Vriti permanentno edukaciju kadrova, kako bi isti mogli odgovoriti svim
sloenim zadacima zatite i ouvanja kulturnog naslijea.
Ovo su samo neke od neophodnih mjera koje je potrebno poduzeti ukoliko
elimo sprijeiti dalju devastaciju kulturnog naslijea i isto uiniti izvjesnim, to je
i prioritetan zadatak i funkcija ustanova kulture. Nepotivanjem navedenih i drugih
mjera misija ustanova kulture nee biti potpuna i funkcionalna, a njihov
profesionalni i entuzijastiki rad bit e obezvrijeen.



[143]

Senad Begovi, prof. historije

Kapitel ili Stara Tuzla na Slanoj banji

Slana banja je tuzlansko etalite koje se nalazi Trnovcu. Nastalo je u
austrougarskom periodu, kada je izgraena zgrada ljeilita Slana banja 1914.
godine. Od druge decenije XX vijeka, pa sve do danas Slana banja je postala
poznata kao memorijalni kompleks. Tu se nalaze spomenici ija su idejna rjeenja i
izradu potpisivali umjetnici kao to su: Ismet Mujezinovi, Pero Jelisi, Antun
Augustini, Dragia Trifkovi i dr.
Meu spomenicima koji su nastali u drugoj polovini XX vijeka naroito se
po formi i tematici istie Kapitel. Kapitel je vajarsko djelo nastalo 1961.godine
autora, ivorada Ciglia.
Ciglievo djelo se tematski i po formi ne podudara sa ostalim spomenicima
nastalim u istom periodu
202
, a koji su se odnosili na period NOB-a ili na rtve koje
su poginule tokom Drugog svjetskog rata. Cigliev Kapitel podsjea na kapitel koji
je prema definiciji arhitektonski element, sastavni dio stupa glava, koji nastaje iz
estetskih i tektonskih razloga. Kod kapitela mogu preovladavati tektonski ili
dekorativni momenti.
203
Kapitel na Slanoj banji dekorativno najvie podsjea na
korintski, figuralni romaniki, bizantski koarasti itd.
204
Motivi koji krase Kapitel
govore o prolosti grada, a vezani su za eksploataciju soli, kroz razliite historijske
periode (prahistorija, rimsko doba, srednji vijek i osmanski period). Motivi su
izraeni u tehnici bareljef (plitki reljef). Iz arhitekture je posuen kapitel kako bi
autor predstavio prolost grada Tuzle, koji sa svoje etiti plohe daje mnogo
povrine za umjetniku ekspresiju. Prostor izmeu natpisa i likovne predstave, koji
zavrava sa ovnovom glavom je izveden po uzoru na jednostavne linearne
geometrijske ukrase koji su u neolitsko doba pokrivale rub i tijelo posude.

202
Prema podacima iz Projektni zadatak, rekonstrukcija partizanskog Spomen-groblja sa Alejom
slobode iz 1989. godine, a ije autorstvo potpisuju tadanji zaposlenici Zavoda za zatitu i
koritenje kulturno-istorijskog i prirodnog nasljea Tuzla, sveano otvaranje Spomen groblja bilo
je prilikom obiljeavanja 40. godinjice SKJ i na petnaestu godinjicu osloboenja Tuzle, 1959.
godine.
203
Enciklopedija likovnih umjetnosti, Zagreb 1964. str. 142.
204
Isto

[144]



Vajar ivorad Cigli - modeliranje Kapitela u glini

Na samom poetku nastanka ideje o izradi vajarskog djela, postojala je
zamisao da se ono isklee u mermeru, meutim zbog velike cijene tog materijala
odustalo se, a sadanji Kapitel je izraen od materijala koji naziva liveni kamen
(cast stone).
205
Prvo je uraen model u glini, zatim u gipsu, da bi konano svoj
oblik dobio sa koritenjem livenog kamena.
Vajar Cigli je na nagovor tuzlanskog vajara i kulturnog radnika Dragie
Trifkovia, poeo da radi na ovom vajarskom djelu. U periodu izmeu 1960-1962.
godine radio je kao nastavnik likovne kulture u Osnovnoj koli Demal Mandi,
danas Pazar, a slobodno vrijeme je provodio u ateljeu naputene zgrade stare
Gimnazije radei na Kapitelu.
Na Kapitelu se iznad prikazanih slika vezanih za eksploataciju soli nalaze
natpisi: SALINES, BOS, TUZ i SO, ukazujui na eksploataciju soli, vezano za
prolost grada Tuzle. Na etiri strane kao element koji povezuje sve etiri
predstave nalazi se ovan, za kojeg autor tvrdi da ga je iskoristio samo kao lijep
dekorativni element. Moda je sasvim nesvjesno iskoristio element koji
simbolizira odlunost prema budunosti, ne zaboravljajui vanost prolosti.
Kapitelima se detaljnije bavio u svojoj knjizi Knjiga kapitela arhitekta i
teoretiar Bogdan Bogdanovi. Bogdanovi je skicirao desetine kapitela koji kao
ornamentarne detalje sadre shematizirane predstave glave ovna. Bogdanovnievo
promiljanje o kapitelima govori o njihovom znaaju kao znaajnom umjetnikom
mediju koji je posuen iz arhitekture antikog doba.

205
Tehnika liveni kamen je poznata u graevinarstvu jo od XII stoljea kada je izgraen grad
Carcassonne u Francuskoj. Liveni kamen je svoju iru primjenu ostvario u Londonu poetkom
XX stoljea, da bi nakon 20 godina bio u potpunosti prihvaen u Sjedinjenim Amerikim
Dravama. Liveni kamen ima veliku primjenu zato to posjeduje mogunost oponaanja
karakteristika prirodnog kamena.

[145]



Glave ovna krase dijelove kapitela
prema nacrtima Bogdana Bogdanovia (Knjiga Kapitela 1990)

Kapitel se trenutno nalazi se u neposrednoj blizini Lederove fontane, Leda
sa labudom, s desne strane ulaza u kompleks Panonskih jezera. Iako to slubena
dokumentacija ne potvruje mnogi stariji Tuzlaci se sjeaju da je prvobitna
lokacija Kapitela (kojeg pogreno nazivaju Steak) bila na uzvienju na kojem se
sada nalazi spomen obiljeje Slana banja na kojem su ukopani poginuli graani
Tuzle na Kapiji 25. maja 1995. godine. Mogue je da je Kapitel izmjeten u cilju
ureenja spomen obiljeja i dislociran blie Lederovoj fontani. Cigli se sjea da u
vrijeme postavljanja Kapitela na Banji nije bilo drugih spomenika, te da je
predvieno da se cijeli taj prostor ukrasi vajarskim djelima. Meutim, ubrzo nakon
toga je odlueno da se centar Aleje slobode locira od spomenika brigadama prema
Trnovcu, tako da je Kapitel praktino ostao usamljen i zaboravljen, sve do kraja
devedesetih godina prolog stoljea. Kapitel je prvobitno bio na postamentu ija je
baza bila u formi kruga. Kasnije je Kapitel postavljen na nii i iri postament u
obliku znaka X.

Fotografija objavljena u Frontu Slobode povodom sveanog postavljanja
Kapitela na Slanoj banji 1961. godine (prvobitna lokacija Kapitela)

[146]



Kapitel, juli 2010. (trenutna lokacija)
Na fotografiji datiranoj u juli 2010. godine vidljiva su oteenja nastala
usljed tetnog djelovanja deformacije terena, atmosferskih uticaja (snijeg, kia,
grad, magla), te irokog raspona temperaturnih razlika (-30 do + 40 stepeni
Celzija), velike vlanosti zraka, prisutnosti kiselih sastojaka u vazduhu i na kraju
realne trajnosti materijala.
206
Danas su na Kapitelu vidljivi tragovi oteenja. Radi
se o pukotinama na sastavnim dijelovima ploha, a to dodatno pogorava njegovo
stanje, jer ako se ne uini nita na restauraciji i konzervaciji moe doi do
potpunog oteenja. Osim tih objektivnih oteenja postoji i ljudski faktor ili
subjektivni faktor. Tu se prvenstveno misli na tetno djelovanje ovjeka koji
nepravilnim ophoenjem prema spomenicima kulture moe svjesno, ali i nesvjesno
doprinijeti njegovom privremenom (djelominom) ili trajnom (potpunom)
unitenju.
Vajar Cigli je predlagao da se uz pravilno koritenje materijala za popravak
oteenih dijelova, uz koordinaciju neke od nadlenih ustanova na podruju grada
Tuzle, izvri popravak oteenih dijelova. Njegovo prisustvo nije neophodno, jer su
oteeni dijelovi koji nemaju finu modelaciju.


206
Partizansko spomen groblje sa Alejom slobode, Projektni zadatak, tekstualni dio prijedlog,
Zavod za zatitu i koritenje kulturno-istorijskog i prirodnog naslijea Tuzla, Tuzla, 1989, str. 19.

[147]



Oteeni dijelovi Kapitela

Posebno pitanje prilikom istraivanja historijata ovog vajarskog djela, bilo je
pitanje njegove datacije, autorstva, kao i trenutne nadlenosti o odravanju.
Uvidom u literaturu, kao i mnogobrojnu dokumentaciju utvreno je da je Kapitelu
posveeno malo ili skoro nimalo panje. Jedini ko je pisao o Kapitelu bio je
Dragia Trifkovi u svom Vremeplovu. U tomu III Tuzlanskog vremeplova
Trifkovi daje samo ime autora (ivorad Cikli netano prezime; ispravno
Cigli), i naziv djela, Kapitel
207
(iako ga autor naziva Spomenik Stara Tuzla).
Greka u prezimenu vajara je tehnike prirode, jer su Dragia Trifkovi i ivorad
Cigli bili u bliskim, moe se rei prijateljskim odnosima (ak je i Kapitel izraen
na inicijativu Trifkovia) da bi Trifkovi mogao pogreno navesti njegovo prezime.
ivorad Cigli (u biografiji) kao i Dragia (u Vremeplovu) piu da je Kapitel
nastao 1962.godine. Meutim, u dnu plohe na Kapitelu koji prikazuje eksploataciju
soli iz osmanskog perioda nalazi se potpis Cigli . i godina 1961. Prema tome,
mogue je da je Kapitel nastao u ateljeu 1961. godine, da bi konano tokom 1962.
godine bio postavljen na etalitu Slana banja.


207
Dragia Trifkovi, Tuzlanski vremeplov, Tuzla, 1988. str. 69.

[148]


Potpis autora i godina nastanka Kapitela

Motivi sa Kapitela se danas koriste kao jedan od simbola grada Tuzle.
Opinska sluba je iskoristila motiv sa Kapitela na naslovnoj strani broure Vodi
kroz slube opine Tuzla. Zavod za zatitu kulturno-historijskog i prirodnog
naslijea Tuzlanskog kantona, takoer, je iskoristio motiv sa Kapitela, kao
naslovnu stranu za Monografiju Tuzlanskog kantona koja se nalazi u tehnikoj
pripremi za tampu.
ivorad Cigli je ostavio trag u gradu Tuzli svojim umjetnikim
angamanom, koji je reprezentativno predstavljen u ovom vajarskom djelu. Kao
veliki prijatelj i saradnik na izradi umjetnikih (likovnih i vajarskih) djela
saraivao je sa Memom Dervieviem, Perom Jelisiem, Dragiom Trifkoviem i
dr. U Tuzli je ivio i radio od 1960. do 1962. godine. Imao je dvije izlobe
skulptura i skica u Tuzli (1961. i 1968. godine). Vajarsko djelo Kapitel je vrijedan
spomenik historiji grada Tuzle, koji zasluuje veu panju graana i nadlenih
ustanova iz oblasti kulture. Potrebno je izvriti restauraciju i konzervaciju djela, a
na postamentu bi trebalo postaviti ime autora, godinu nastanka, kako bi posjetioci
imali to taniju predstavu o spomeniku koji se nalazi u mnotvu drugih spomenika
koji krase Slanu banju i grad Tuzlu.











[149]

Biografija:

ivorad Cigli Cigla

Vajarstvo uio u Splitu, studije zavrio u Beogradu. Autor je veeg broja
javnih skulptura i spomenika u zemlji i inostranstvu. Radovi mu se nalaze u
mnogim mestima bive Jugoslavije, kao i u galerijama i privatnim zbirkama u
raznim zemljama: Maarskoj, Poljskoj, ekoj, Nemakoj, Holandiji, Engleskoj,
Belgiji, Francuskoj, Grkoj, Italiji, Americi, Kanadi... Radi u svim skulptorskim
materijalima. Pie i objavljuje prie. Kratak pregled znaajnijih dela:
Spomenik Stara Tuzla, Tuzla 1962. Materijal: liveni kamen, Spomenik
streljanim graanima, Svilajnac 1968. Materijal: beton bakar, Crnogorsko oro,
Podgorica 1970., Materijal: kovano gvoe bakar, Stari Beograd, Beograd, 1971,
Materijal: Kovano gvoe bakar, Portreti Aleksa Nenadovi, Ilija Biranin,
Valjevo, 1971. Materijal metal mesing bakar, Horoskop-reljefi, Beograd, 1972.
Materijal: kamen, Dvoje u etnji, Bosanski Brod 1971., Materijal: kovano gvoe
bakar, Stevan Sineli, Ni, 1972. Materijal: kovano gvoe bakar,
Gamzigradski motivi, Zajear, 1973., Materijal : bojeni kamen, Spomenik Luj
Braju, Panevo, 1975. Materijal: liveni kamen, Spomenik Filipu Vinjiu,
Panevo, 1977., Materijal: kamen, Spomenik borcu, Trnovo, Bjeljina, 1979.
Materijal: granit bronza, Spomenik poginulima u I i II svetskom ratu, Kolubara,
Radljevo, 1983., Materijal: granit mermer bronza bakar Spomenik Pinkiju,
Stara Pazova, 1987. Materijal : granit bronza, Fontana Kupaica Zemun,
1989. Materijal, beli mermer, Kompozicija Srne Zemun, 1991.Materijal: beli
mermer, Spomenik Stevanu Sremcu, Dobanovci, 1992. Materijal: mermer,
Skulptura medveda Kopi, Kopaonik,1993.Materijal: mermer plavi tok,
Spomenik kukuruzu, Kruevac, 1998., Materijal: mermer plavi tok Spomenik
Danilu II, Raka, 2002. Materijal: mermer plavi tok, Kompozicija kolo,
Restoran Gurman, Materijal: kovano gvoe bakar, Spomenik Sveti Sava
Bilea, 2006., Materijal: mermer crveni Sirogojno, Fontana Jutro Beograd
ITM, 2007.Materijal kamen mermer
Oko 40 portreta, bista u prostoru, raznih poznatih i nepoznatih linosti.

Literatura

1. Projektni zadatak, rekonstrukcija partizanskog Spomen-groblja sa Alejom
slobode, Zavod za zatitu i koritenje kulturno- istorijskog i prirodnog nasljea
Tuzla, 1989.
2. Enciklopedija likovnih umjetnosti, Zagreb 1964.
3. Dragia Trifkovi, Tuzlanski vremeplov, Tuzla, 1988.
4. Bogdan Bogdanovi, Knjiga Kapitela 1990, Sarajevo 1990.
5. Korespondencija autora rada sa ivoradom Cigliem ostvarena tokom
2010.godine.




[150]


























[151]

Mr. sc. Damir Dafi
Tradicionalna arhitektura na podruju sela Dakule

Uvod

Svaka osoba koja se bavi istraivanjem na nekom prostoru treba, izmeu
ostalog, da razumije i trenutno stanje tog prostora. Da bi se to postiglo u
antropogeografskim istraivanjima potrebno je () sa stanovita evolucije i
kompleksnosti (sloenosti) promatrati pojedina vidna djela ruku ovjeka u
prostoru, i to u prvom redu kuu i naselje (Rubi, 71)
U razvijenim evropskim dravama blagovremeno je formirana svijest o
znaaju kulturno historijskog naslijea za sveukupan razvoj tih zemalja. U tom
kontekstu i tradicionalnoj arhitekturi se pridaje veliki znaaj. Svima je poznato da
bosanskohercegovaki radnici u inostranstvu veliki dio svoga radnog vremena
provode u ouvanju, zatiti i rekonstrukciji kua i drugih objekata starih po
nekoliko stoljea. S druge strane, kod nas ta svijest nije formirana pa ti isti radnici,
ali i mnogi drugi, doslovno unitavaju sve ono to su sagradili njihovi pradjedovi, a
potom grade objekte po uzoru na one iz predgraa Klagenfurta, Salzburga i drugih
evropskih gradova. Ovaj proces unitavanja svega to je tradicionalno traje ve
decenijama i vjerovatno e zavriti uskoro jer e sve biti uniteno. Stoga, kada
govorimo o tradicionalnoj arhitekturi mi zapravo govorimo o ostacima te
arhitekture, a na osnovu kojih moemo spoznati i evolutivni razvoj naselja,
zanimanje stanovnitva u pojedinim periodima i mnoge druge karakteristike.

Poloaj, starost i tip naselja
Dakule su smjetene u dolini Dakulske rijeke koja pripada slivnom
podruju Tinje. Administrativno pripadaju opini Graanica zahvatajui njen
sjeveroistoni dio. Dolinom Dakulske rijeke naselje je prometno povezano sa
opinom Gradaac, a preko prijevoja privale sa opinskim centrom
(Graanicom) i Srebrenikom.
Naselje je vjerovatno formirano u drugoj polovini 17. stoljea tokom
imigracije muslimanskog stanovnitva iz prekosavskih zemalja koje su Osmanlije
izgubili u ratovima, iako odreeni toponimi ukazuju na injenicu da je ovo
podruje bilo naseljeno i u ranijim periodima (npr. Crkvine, Katelj, Vina, itd.).
Dakule pripadaju tipu seoskih, spontano nastalih skupinskih naselja.
Osnovna karakteristika naselja ovog tipa je to imaju potpuno nepravilnu opu
strukturu. Ulice su krivudave i organizovane bez ikakvog sistema, a javlja se i
znatan broj tzv. slijepih ulica koje osiguravaju prilaze kuama se javnih
saobraajnica. Nastajala su potpuno slobodno, bez ikakvih spoljnih uticaja. Kue u
zaseocima su zbijene, ali je rastojanje izmeu pojedinih zaseoka znatno.




Po
mo
ku
od
faz
po
2)





pre
jed
da
ho
ko
dv
Ra
po
na
isk
po
pri
ka
ma
Tradicion
osmatrajui kar
oemo doi do
ulture i civilizac
Razvoj tr
d kraja 19. stolje
za svog horizon
odrumom (sl. 1)
.
Sl. 1 Kua nad
19.
Snimio: D
Posmatraj
ethodila kua
dnom prostorijo
asaka, indre ili
Do kraja
orizontalnom po
ojoj, pored ku
vije sobe u kojim
azvoj kue u ve
o vertikali, doda
agiba terena, d
koristio otvoren
Poto se
otpuno novog s
izemnici, ovu v
Materijal
amen zemlja.
akaze, rogovi,
nalna seoska k
rakteristike se
mnogih zaklju
ije.(Rubi, 75)
radicionalne seo
ea. Seoska ku
ntalnog i vertika
) i poluspratnice
d podrumom s k
stoljea
D. Dafi
jui najstarije
koja je imala
om zvanom ku
slame.
a 19. i poetka
ogledu, pregra
e u kojoj se o
ma se spava.
ertikalnom pog
aju odreeni pro
dodaje podrum
ni tavanski prost
ni u jednom n
sprata, nego sa
vrstu kua naziv
koji se koristio
. Cijela konstru
letve). Zidovi
[152]
kua
oske kue u
uaka jer, izme
)
oske kue na po
a je od tog vrem
alnog razvoja. N
e nad podrumom
kraja Sl. 2



seoske kue
karakteristike
ua, zidovima
a 20. stoljea,
ivanjem kue
obavljaju svi do
ledu se odvijao
ostori. Ispod jed
, a iznad se
tor iznad sobe.
ni u drugom slu
amo o odreen
vamo poluspratn
o pri gradnji ku
ukcija kue je
podruma su k
razliitim his
u ostalog, ku
odruju sela Da
mena do danas
Najstarije kue
m i sa ardakom
Kua nad podr
meu r
Snimio
moemo pret
jednodjelne d
a od brvana ili
prvobitna din
, razvila u vie
omainski poslo
o tako to se pr
dnog dijela ku
pojavljuje tzv.
uaju ne moe
nim visinskim d
nicama.
a na sl. 1 i 2 je
drvena (grede
kameni u komb
torijskim perio
ua pokazuje st
akule moemo p
prola kroz nek
su poluspratnic
m meu rogovim
rumom i sa ard
rogovima
o D. Dafi
tpostaviti da i
dinarske brvnar
epera i krovo
narska brvnara
edjelnu prizemn
ovi, postoji i jed
rvobitnoj prizem
e se, u zavisno
ardak, im
govoriti o stva
dodacima prvo
e kombinacija d
e, direci, vjen
mbinaciji sa drv
odima
tupanj
pratiti
koliko
ce nad
ma (sl.
dakom

im je
re, sa
om od
se u
nicu u
dna ili
mnici,
osti od
me se
aranju
bitnoj
drvo
anice,
venom

[153]

konstrukcijom, a zidovi soba od epera (horizontalno isprepletano prue izmeu
vertikalno postavljenih direka). Zidovi su lijepljeni zemljom koja je mijeana sa
pljevom. Podrumski prostor je sluio za skladitenje voa i povra, a ponegdje se u
podrumu drala i sitna stoka (koze i ovce). Iznad podruma se nalazila jedna ili
dvije sobe za spavanje, a svi znaajniji dnevni poslovi obavljali su se u kui koja
je leala na zemlji, u ravnini terena. Ulaz u kuu je obino na istonoj strani
(velika vrata), dok se na zapadnoj nalaze mala vrata kroz koja se izlazilo u
dvorite (vidimo ih na sl. 2). U kui se nalazi i ognjite koje je vremenom
ustupilo mjesto zemljanoj pei (furuni), u njoj se kuha, jede i boravi tokom dana.
Kue nisu imale dimnjake jer je tavanski prostor iznad kue bio otvoren pa je
dim sa ognjita nesmetano izlazio kroz otvore na krovu (bade). Za razliku od
kue u kojoj je pod bio zemljani, soba je bila potpoena daskom, a plafoni su
takoe pokovani daskama koje su sa tavanske strane polijepljene blatom.
Krovovi kua obino su bili etverovodni, a ponegdje i dvovodni. Za
pokrivanje se u poetku koristila daska koja je u prvoj polovini 20. stoljea
zamijenjena crijepom.
Poluspratne kue nad
podrumom graene su u
Dakulama sve do 60-ih godina
dvadesetog stoljea (sl. 3).
Meutim, kue iz 20. stoljea se
znaajno razlikuju od onih starijih.
Kod ovih kua zidovi podruma su
iskljuivo od kamena, bez drvene
konstrukcije. Drvena konstrukcija
se upotrebljavala u gradnji sprata, s
tim to je nekadanji eper
zamijenjen erpiem ili ciglom.
Prvobitna prostorija kua je
iezla, a zajedno s njom i mala
vrata, ognjite, bade i dr. Iznad
podruma su sobe na spratu, a iznad
cijelog sprata je tavan. Krov je
etverovodni. Masivni zidovi
podruma obino nisu malterisani, dok su unutranji i vanjski zidovi sprata
malterisani, a potom kreeni.
Pojava spratne kue na selu je odraz vieg standarda drutvenog, ekonomskog i
stambenog. (Kadi, 57) Gradnja spratnih kua u selima Graanike opine
zapoela je poetkom 20. stoljea, iako moemo pretpostaviti da su ih imunije
porodice gradile i ranije. Najstarije spratne kue su ardaklije. Prema narodnom
kazivanju u Dakulama se nalazilo nekoliko ardaklija, ali do danas su sve
poruene. Osnovna razlika izmeu ardaklije i poluspratnice s kraja 19. stoljea je
u tome to ardaklija ima dva sprata iznad podruma.
Sl. 3 Kua nad podrumom iz
60-ih godina 20. stoljea

Snimio: D. Dafi


po
M
pri
mo
U
pri
sp
up
kro
e
no
ne
sp

Sl




Pr

zg
ko
ba
dru
ka
sta
se
Gr
Pojedine
oluspratnicama k
eutim, razliku
izemlje u kom
oemo rei da p
drugoj polovin
ije svega, ogle
ratnosti, oblik
potrebljavati bet
ovne konstrukc
tverovodnog kr
ovije vrijeme se
eto nii (tzv. n
ratova su armir
. 4 Spratna kua
dvadese
Snimio
rivredne zgrad
Prihvataju
grade oko kue
oje karakterizira
avilo stanovnitv
Proces in
ugoj polovini 2
ao to su urban
anovnitvo u ve
u fabrikama s
raanici. U isto
porodice su u
kada je u pitanj
uju se po tome
e se ivjelo, a
predstavljaju od
i 20. stoljea sp
edaju u materij
ku krova itd.
ton, eljezo, op
cije. Oblik krova
rova. Za razliku
e obino grade d
nisko i visoko
rane betonske pl
a iz prve polovi
etog stoljea
o: D. Dafi
de
ui tvrdnju da
(Rubi, 75), s
aju neko podru
vo tog podruja
ndustrijalizacije,
20. stoljea, u u
nizacija i deagr
elikoj mjeri nap
smjetenim u g
vrijeme, dok se
[154]
u prvoj polovin
u materijal od k
to one nemaju
iznad njega sp
dreeni tip sprat
pratna kua je d
jalu od koga j
Od tada se
eka, i dr., dok s
a spratnih kua
u od nekadanj
dva, a nerijetko
potkrovlje). Te
loe (sl. 5).
ine Sl.



a zanimanje s
samim uoavan
je sa velikom t
a u razliitim pe
, koji je Graa
uzronoposljed
rarizacija. Naim
puta ranije zan
gradu, a vreme
e odvijaju ovi p
ni 20. stoljea
koga su graene
u podrum nego
prat. Zbog toga
tne kue (sl. 4)
doivjela znaaj
je graena, un
u gradnji spr
se drvo upotreb
a veinom je dv
eg jednog sprat
o i tri sprata, s t
emelji kua su
5 Spratna kua
dvadeset
Snimio
stanovnitva po
njem broja i vrs
tanou moem
eriodima.
niku opinu z
dinoj je vezi s
me, usljed indu
nimanje (poljop
nom se i trajn
procesi dolazi i d
gradile kue
e kao i nain gra
je umjesto pod
a za ovu vrstu
ne promjene ko
nutranjem ure
ratnih kua po
bljava samo u g
ovodni, iako ih
ta iznad prizem
tim da je zadnji
u betonski, a iz
iz druge polovi
tog stoljea
o: D. Dafi
okazuju gospod
ste privrednih z
mo odrediti i i
znaajnije zahv
sa drugim proc
ustrijalizacije s
privredu), zapo
no naseljava u
do masovnog ru
sline
adnje.
druma
u kua
oje se,
enju,
oinje
gradnji
h ima i
mlja, u
i sprat
zmeu
ine

darske
zgrada
me se
atio u
cesima
eosko
oljava
gradu
uenja



pri
D
do
ko
slu
od
nji
ko
str
vra

Ko
sm
po
od
prv
su
na
drv
pro
sto
sta
pro
ko
su
po
ka
e
(ko
dv
na
na
cig
Gr
ho
na
ma
sam
o
ivrednih zgrada
akule. Do dan
ok su neki potpu
oare (tale), pu

Ko je zg
ui za dranje k
d drveta (grede,
ih je poloen po
ojih je u prolos
rujanja zraka, o
ata (1x1 m) kro
oara, tala il
mjetaj stoke
osmatrani period
d istog materija
voj polovini 20
drvo, kamen i
akon toga opek
vo. tala se
ostorije u koj
oka, vezana za
avlja stona
ostorije je tav
ome se dri sije
dvovodni. U
okriveni daskam
asnije crijepom
sto bile do
olare) koje su s
Punica (
va dijela. U jed
alazi babura (
a kamene temel
gle ili erpia. O

Hambar
raeni su od
orizontalno reda
a okna u koja
alih su dimenzij

Magaza
mo je veih dim
okna u kojima
a koje su karak
nanjeg vremen
uno iezli (npr.
nice (suare), h
grada pravougao
kukuruza u klip
, direci, vjenan
od od dasaka. Z
sti pleteno pru
odnosno lakeg
oz koja se sipa k
li staja slui
. Kroz cij
d tale su grae
ala kao i kue.
0. stoljea korit
i zemlja (sl. 6)
ka, beton eljez
sastoji od jed
joj je smjete
a jasle u koje
hrana. Iznad
vanski prostor
eno. Krovovi t
prolosti su b
ma ili slamom
m. Uz koare
ograene koln
luile za smjet
(suara) slui z
dnom dijelu se
(pe) iznad koje
lje postavljala d
Obino su etve
je manja priv
drveta. Drveni
ane ulijebljene
a se sipa ito. V
ja (sl. 8).
je slina hamb
menzija. Naime
se dri ito u
[155]
kterizirale sva
na veoma mali
. vodenice). Dan
hambari i maga
one osnove, du
pu. Izuzev pokr
nice, rogovi). T
Zidovi su od ve
e, a danas se ku
suenja kukur
kukuruz. Krov je
za
ijeli
ene
. U
teni
), a
zo i
dne
ena
se
te
r u
tala
bili
m, a
su
nice
taj zaprenih ko
za suenje voa
e priprema vo
e su ljese nast
drvena konstruk
erovodnog krov
vredna zgrada
i temelji su o
e deblje daske.
Vrata hambara s
baru po namjen
e, i magaze su
zrnu. Graene
Sl. 6 Ko

sela Graanik
broj tih objeka
nas se na terenu
ze.
ine oko 5, a ir
rova koji je od
Temelji su odig
ertikalno postav
uje letva u razm
ruza. Na uoj s
e dvovodni.
ola. (sl. 6).
a, najee ljiv
e i stavlja na l
trte voem. Gr
kcija, prvo od
a (sl. 7).
koja slui za
odignuti od ze
Unutranjost ha
se nalaze u las
ni i materijalu
drvene, a u jed
e su tako to se
ara
Snimio: D. D
ke opine, pa t
ata ostao je sa
u mogu uoiti k
rine oko 1 meta
crijepa, sve ost
gnuti od zemlje
vljenih direka iz
maku oko 2 cm
strani se nalaze
va. Ona se sasto
ljese, a u drugo
raene su tako
epera, a kasni
dranje ita u
emlje, a na nj
ambara je izdij
stavici ispod k
od koga je gra
dnom dijeli se n
e izmeu vertik
afi
tako i
uvan,
koevi,
ar koja
talo je
, a na
zmeu
m zbog
mala
oji od
om se
to se
ije od
zrnu.
ih su
eljena
krova i
aena,
nalaze
kalnih



u
raz
tog
ter



Za

so
ok
da
ist
po
do
O
os
nji















lijebljenih direk
zne alatke, pov
g dijela je tava
renom.
Sl. 7
Snimio:
akljuak
Tradicion
cijalistikog ur
kruenju. Razvo
a se poinje up
tovremeno dolaz
orodice dovodio
ograivanjem ve
uvane privredn
novne privredn
ihovog broja u t
ka horizontalno
vre, brano i dr
an do koga vod
7 Punica
D. Dafi
nalni objekti (k
reenja graen
oj industrije, sao
potrebljavati in
zi do zaputanja
o je do toga da
ertikalno.
ne zgrade svje
ne grane u selu D
tom periodu nam
[156]
o slau daske. D
r., a ponekad s
de drvene stepen



kue i privredn
ni od materijal
obraaja i trgov
ndustrijski gra
a i ruenja tradi
a se kua pregr
edoe da su rat
Dakule sve do
m govori i o nap
Drugi dio magaz
e koristi i kao
nice. Vrata ma
Sl. 8
Snimio:
ne zgrade) su k
a koji se nala
vine u socijalizm
evinski materij
icionalnih privre
aivanjem razv
tarstvo, stoars
socijalistikog
putanju ovih p
ze slui kao osta
ljetna kuhinja.
agaze su u ravn
8 Hambar
: D. Dafi
kroz sve period
azio u neposre
mu doveo je do
jal u gradnji k
ednih zgrada. R
vijala horizonta
stvo i voarstvo
perioda, a sman
privrednih grana
ava za
Iznad
nini sa

de do
ednom
o toga
kua i
Razvoj
alno, a
o bile
njenje
a.

[157]

LITERATURA:

1. M. Kadi, Starinska seoska kua u Bosni i Hercegovini, Veselin Maslea,
Sarajevo 1967.
2. I. Rubi, Zemlja i ovjek, Osnovi antropogeografije, IBI, Zagreb 1956.
3. . R. Simonovi, M. B. Ribar, Ureenje seoskih teritorija i naselja, Univerzitet
u Beogradu, Beograd 1993.
4. V. uri, Prilog poznavanju tipologije seoskih naselja, Zbornik radova
Geografskog
zavoda PMF Beograd, sv. XV, Beograd 1968.
5. S. Kulenovi, Graanica i okolina, antropogeografske i etnoloke odlike, Muzej
Istone Bosne, Tuzla 1994.
6. D. Dafi, Antropogeografske odlike opine Graanica, magistarski rad
odbranjen na
PMF-u u Tuzli, mart 2007.
7. D. Dafi, Neke razvojne karakteristike seoskih naselja graanike opine,
Graaniki
glasnik, br. 23, Monos, Graanica 2007.























[158]





































[159]

Dr. sc. Omer Hamzi

Kako ouvati industrijsko naslijee jedan pogled na
graaniku eljeznicu, 40 godina nakon ukidanja

Abstrakt: Na poetku ovog priloga postavljeno je pitanje kako se odnosimo prema
vlastitoj industrijskoj batini i da li naputeni industrijski objekti mogu biti
integralni dio graditeljskog naslijea i identiteta u naoj zemlji. Ukazano je na
mogue pravce aktivnosti da se takozvana industrijska arheologija ouva i na
adekvatan nain, primjerenom promjenom njezine namjene i funkcije prezentira
javnosti. Za ilustraciju stanja kod nas u pogledu zatite i ouvanja industrijskog
kulturnog naslijea u ovom prilogu dat je opirniji osvrt na historijat nekadanje
graanike eljeznice, popularnog ire, sa posebnim osvrtom na znaaj te pruge
u privrednom i civilizacijskom razvoju toga grada, te na reminiscencije i sjeanje
na tu prugu i sve ono to je za nju bilo vezano, 40 godina nakon njenog ukidanja.
Uinjen je pokuaj da se na primjeru graanikog ire, definiu, kako pozitivna,
tako i negativna iskustva u tretmanu i odnosu, pa i zatiti (makar i ostataka i
simbolikih predmeta) takozvanog industrijskog naslijea. to se tie negativnog
iskustva, vrijeme je pokazalo da je tu eljeznicu trebalo po svaku cijenu zadrati i
koristiti u turistike svrhe, a pozitivno iskustvo je vezano za uvanje uspomene na
to industrijsko naslijee u Graanici. Ukazano je na jo neke mogunosti trajnog
obiljeavanja i uvanja uspomene na tu graaniku eljeznicu, iako Graanica ni na
simbolinoj ravni nije obiljeila 110 godina od otvaranja i 40 godina od ukidanja te
eljeznice.
Kljune rijei: industrijsko naslijee, industrijska arheologija, graanika
eljeznica, iro, uskotrana pruga, Graanica

I. OPE NAPOMENE (KULTURNA BATINA ILI STARO GVOE)
1. Kako ouvati industrijsko naslijee kod nas (uvodne napomene)

Ako bismo se osvrnuli na sudbinu naih brojnih starih industrijskih
objekata, sruenih i pometenih da bi se na njihovom mjestu izgradio neki trni
centar ili neko elitno naselje, mogli bismo doi do zakljuka da se kod nas
industrijska arhitektura i ne shvata kao kulturna batina ve kao staro gvoe,
otpad ili ruglo koje treba to prije uklanjati. Tako kompleksi propalih industrija, u
vremenu tajkunizacije, postaju plijen investitora kao prostori koje treba oistiti i
na njima graditi objekte koji e donositi velike profite i zaradu. Ta pitanja kod nas
obino se aktueliziraju ili kad se neki objekti, usljed propadanja ili nekih drugih
razloga (poara, havarija) ponu ruiti ili u okviru rasprava o promjenama namjene
pojedinih urbanih prostora u naim gradovima (promjene ili uspostavljanja
urbanistikih planova ili urbanistikih redova). Ipak, mnogi objekti ispred nas
nestaju, uprkos inicijativama strunjaka, ali i obinih graana, mnogih entuzijasta,
zaljubljenika u starine i kulturno naslijee, da se oni konzerviraju, preurede ili da

[160]

se bar neto od njih, bar na simbolikoj ravni (u vidu odabranih predmeta, dijelova
objekata ili eksponata) spasi od nestajanja. Razloga za to ima vie od materijalno-
finansijskih do organizaciono-kadrovskih i pravno-administrativnih, od ope
drutvene nebrige za ouvanje kulturnog naslijea uope, do odnosa pojedinca,
nezainteresiranosti i neshvatanja tog segmenta nae kulturne batine. Zato su rijetki
primjeri valorizacije pojedinih objekata industrijskog naslijea, kao to je stara
solana u Tuzli. Tek neke poetne pomake vidimo u naem komiluku, u Hrvatskoj i
Srbiji.
208


2.Odakle poeti, ko je prvi na potezu
Bez obzira na sve spomenute probleme, priu moraju otvoriti za to
nadlene institucije i dravna resorna ministarstva, zavodi i uprave za zatitu
kulturne batine, muzeji i arhivi, tako to e prije svega (a za to nisu potrebna
velika sredstva) takve objekte i komplekse registrovati i popisati kao spomenike
kulture.
209
Potom bi uslijedilo prikupljanje i sreivanje raspoloive dokumentacije
koja u uslovima privatizacije i brzih vlasnikih promjena, naprosto nestaje i
konano, zatita takvih objekata (koji jo nisu uniteni) kao dijelova ili predmeta
nae spomenike batine. Pri tome ne mislimo da ih treba zatiti i uvati kao stare
rujine za gledanje, nego im utvrditi neku novu namjenu. To je, bez sumnje, veliki
zadatak, kojem se mora pristupiti sasvim ozbiljno, sa multidisciplinarnim ekipama
strunjaka i eksperata, ne samo muzejskih i konzervatorskih. Poznato je da se u
svijetu industrijska arhitektura spaava njenom prenamjenom u kulturne svrhe.
210

Takvi kompleksi se, uglavnom, adaptiraju i koriste kao novi muzeji (muzeji
savremene umjetnosti, naprimjer) ali i kao znaajni segmenti turistike, a s tim u
vezi i ugostiteljske ponude.

208
Komisija za ouvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, u skladu sa odredbama Aneksa
8, Opeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, primjenjujui Kriterije za proglaenje
dobara nacionalnim spomenikom (Slubeni glasnik BiH, br. 33/02 i 15/03), na 35. sjednici odranoj
od 20. do 27. novembra 2007. godine u Banjoj Luci i Sarajevu, donijela Odluku (08-35-202/07-06) o
proglaenju Industrijskog naslijea Proizvodnja soli u Tuzli nacionalnim spomenikom Bosne i
Hercegovine. Slani bunari na Boriu. Ovo je prvi put da je podruje u kategoriji industrijskog
naslijea (soni bunar iz osmanskog perioda na Solnome trgu, objekat stare solane u Kreki i slani
bunari s rezervoarom na Boriu) proglaeno nacionalnim spomenikom u Bosni i Hercegovini.
(Opina Tuzla/ Com Art Info)
209
U tom kontekstu, podsjetio bih da je 13. kongres meunarodnog komiteta za zatitu industrijske
batine (TICCIH), odran 2006. godine u Terniju i Rimu, potvrdio da se industrijska batina danas
smatra ravnopravnim dijelom svjetskog kulturnog naslijea.
210
Podsjetio bih na podatak do kojeg sam doao pripremajui ovu temu, da je Muzej d'Orsey u Parizu
nekad bio eljeznika stanica, Tiessenove eliane u Ruhru (Njemaka) preoblikovane su u
autentinu scenografiju novih pozorinih predstava i drugih proizvoda moderne umjetnosti.
Jednostavno, pretvorene su u svojevrstan park kulture u kojem je ne samo zadrana (spaena), ve i
vrednovana i respektirana arhitektura i oprema eliana. Sve to ljudi su preuredili i pretvorili u
privlane, gotovo senzacionalne multimedijalne prostore, kao izuzetnu turistiku atrakciju.
(Ruhrsko iskustvo). Ima jo mnogo slinih primjera u svijetu, ali je najvie onih u kojima
industrijske graevine dobivaju suvremenu muzejsku namjenu.

[161]

Moda nije suvino napomenuti da se za realizaciju dobro osmiljenih i
struno uraenih projekata spaavanja industrijskog naslijea mogu koristiti i za to
namijenjeni evropski fondovi. Potrebna je volja i znanje, a prije toga svijest o
vanosti uvanja i koritenja i tog naslijea koje je dio nae i svjetske kulturne
batine.
211


II SJEANJE NA GRAANIKU ELJEZNICU (I KAKO GA OUVATI)

1. Dolazak voza: historijski preokret (ka modernim konturama grada)
Na podruju Graanice, osim pruge uskotranog kolosijeka Graanica
Karanovac, tokom vremena stradali su ili uniteni sljedei objekti industrijskog
naslijea: eljeznika uskotrana pruga i voz, eljeznika stanica sa kompletnim
instalacijama i kreana u blizini Kotorue (ispod Gaja), od koje je samo sauvana
upravna zgrada (to su objekti iz austrougarskog perioda), uniten je Francov mlin
iz perioda izmeu dva svjetska rata, stara tapetarija iz perioda socijalistike
Jugoslavije (danas je supermarket) i stara etivaa koja je nedavno sruena.
Za nas su najznaajniji objekti iz perioda austrougarske vladavine, ijom je
izgradnjom zapoinjalo novo moderno doba u naim krajevima. Na prvom mjestu,
svakako je ta uskotrana pruga sa eljeznikom stanicom i svim ostalim
instalacijama, zato to se za njenu izgradnju i putanje, u historijskom smislu,
bukvalno vezuje ne samo "izlazak Graanice u Evropu", ve i dolazak Evrope u
Graanicu, tada malu bosansku neuglednu kasabu, sa svim obiljejima ne samo
osmanske arhitekture i izgleda (u sredini arija, kao pazar, a okolo desetak
mahala), ve i starinskim, u to vrijeme ve arhainim nainom ivota, odijevanja,
ishrane, trgovanja, gradnje itd. Nije pretjerano rei da je eljeznica i eljeznika
pruga u 19. stoljeu znaila preokret ne samo u saobraaju i trgovini, ve i u
urbanizaciji i nainu ivota u svim krajevima kroz koje je prolazila i u svim
mjestima koja je povezivala. Za Graanicu je ta pruga i eljeznica (kasnije
popularno nazvana iro) znaila simbol civilizacije i historijsku razdjelnicu na
njenom razvoju od male zaostale kasabe ka modernim konturama grada. Pruga
Graanica Karanovac (duine 4.585 metara, sa eljeznikom stanicom i ostalim
prunim instalacijama) slubeno je putena u promet 1. januara 1898. godine.
Izlazak Graanice na bosanskohercegovake eljeznice, a time i na eljezniku
mreu dvojne Monarhije, odnosno Evrope, uistinu predstavlja prekretnicu u
njenom privrednom, urbanom, kulturnom i sveukupnom razvoju.
212
Dakle, 2008.
godine navrilo se punih 110 godina od dolaska prvog voza u Graanicu i
okruglih 40 godina od odlaska i ispraaja tog istog voza iz ovoga grada, koji nije
odmah otiao u historiju, ve bukvalno u staro gvoe. Bilo je to u maju 1968.
godine. Moralo je proi 14 godina dok se neko nije sjetio da bi ga odatle trebalo
izvaditi makar kao eksponat.


211
Izvor: http://www.vjesnik.hr/html/2006/10/23. rubrika. asp?r=kom
212
Omer Hamzi, Graanica na kraju 19. stoljea, Od kasabe, ka modernim konturama Grada,
Saznanja br. 1, Tuzla, 2005., 133

[162]

2. Ljudi i vozovi: drutvena dimenzija (sjeanje na popularnog iru)
Kao to je reeno, ta je popularna maina vjerno sluila Graanici punih
70 godina. Protutnjala je dva svjetska rata, nadivjela tri drave i etvrtu dopola,
bila je dio drutvenog ivota, simbol privrednog prosperiteta i razvoja. Za nju su
vezane mnoge uspomene itelja ovoga grada. Tom malom eljeznicom ispraalo se
na daleke puteve, i na had i u rat, odlazilo se u bijeli svijet u potrazi za nekim
boljim ivotom, tom su malom eljeznicom u ovaj grad dolazili i dobronamjernici i
zlonamjernici, veliki ljudi, protuhe i pustahije. Na eljeznikoj stanici se plakalo i
pjevalo pri rastancima i radovalo pri doecima najmilijih iz ratova, sa dalekih
meridijana, iz svijeta. Relativno malo gradova u Bosni i Hercegovini imalo je
privilegiju eljeznike veze sa svijetom. I danas, mnoge starije Graanlije, govorei
sa alom o tom vozu, istiu da je njegovo potpuno ukidanje u najmanju ruku bilo
nepotrebno. Pogotovo ne mogu tadanjoj lokalnoj vlasti oprostiti ruenje velikog
eljeznog mosta, kojim se premoivala rijeka Sokolua i itava eljeznika stanica
kao atraktivna i funkcionalno postavljena spona izmeu dva dijela grada. Bio je to
most spajanja dva dijela grada, ali most uzdaha, sastanaka i rastanaka, ljubavnih
pogleda zaljubljenih dok su ekali da maina vrisne.
Prema sjeanju nekih odgovornih ljudi u Graanici tog vremena, niko nita nije
preduzimao da se spasi i pruga i iro ili da se adekvatno zamijeni. Olahko se
prihvatila izgradnja asfaltnog puta Graanica Sokovac, kao zamjensko
rjeenje za iru jer to, kao to je vrijeme pokazalo, ipak nije bilo pravo
rjeenje.
213
Za razliku od tadanjih odgovornih faktora koji su brzo otpisali
iru, neki ugledni ljudi, prije 110 i vie godina, estoko su se borili i izborili za
kvalitetno saobraajno povezivanje svoga gada sa svijetom. Prema sauvanim
arhivskim dokumentima, oni su uporno zahtijevali (...) da se poduzmu sve
aktivnosti kako bi se eljeznica dovela u sam grad. Gradsko vijee je zakljuilo da
se kolodvor podigne na pijaci, zvanoj Mejdan... Vijenici su govorili kako e ovaj
dogaaj za nae mjesto tako vaan biti da e ga i istorija zlatnim slovima
zabiljeiti i u vjekovnoj uspomeni zadrati. Tom prilikom ... gradonaelnik Gani-
beg Mufti je, izmeu ostalog, naveo kako cijelo graanstvo vrue eli da se
eljeznica do u grad Graanicu izgradi, pa u tom smislu moli kotarsku upravu da na
mjerodavnom mjestu zagovori i toplo preporui zakljuke sa sjednice...
214


3. Ukidanje voza: zbog nerentabilnosti (nova cesta do Sokovca)
Onoliko koliko su nekada Graanlije i njihovi lokalni rukovodioci vrue
eljeli da eljeznica to prije doe u njihov grad, sedamdeset godina kasnije, njeno
ukidanje je, barem to se zvaninika tie, izgleda, hladnokrvno prihvaeno.
Ukidanje uskotranih pruga u Bosni i Hercegovini brzo se pokazalo kao velika
greka, bez obzira to se to pravdalo nerentabilnou u novim trinim uslovima

213
amil Naimkadi, Sjeanje na graaniku eljeznicu - poetak s pjesmom, ukidanje s tugom (1897
1967.), Graaniki glasnik br. 26, Graanica 2008., 60 - 70
214
Mina Kujovi, Pripreme za izgradnju eljeznike pruge i stanice u Graanici, 1897. godine,
Graaniki glasnik, br 21, Graanica 2006., 52 58; O izgradnji uskotrane eljeznike pruge za
Graanicu, vidi: Mina Kujovi, Okruna oblast Donja Tuzla pod upravom Fridriha von Foglara od
1894. do 1912. godine, Graaniki glasnik br. 25, Graanica 2008., 91 - 100

[163]

kakvi su se u to vrijeme izgraivali nakon privredne i drutvene reforme koja je
zapoeta 1963. i 1964., a svoju kulminaciju i definitivno odustajanje od njenih
naela, doivjela upravo 1968. godine, kada je zajedno sa ostalim, ukinut i
graaniki iro. to se tie Graanice, nikakvog organizovanog ispraaja ire
nije bilo. Neki su samo izali da jednog sunanog jutra uju posljednji zviduk
male lokomotive za koju je bilo prikaeno nekoliko vagona.
Tako je iro gotovo neujno otiao u zaborav. Sluio je vjerno oko 70
godina, prevezao mnogo putnika, razne vrste roba, materijala, a o kamenu
iskopanom u Griu (Lipa) i kamenolomu Sklop Paalii da i ne govorimo.
Jako mnogo ljudi iz Graanice i okoline bilo je zaposleno, kako direktno na
eljeznici, tako i indirektno na drugim poslovima u tuzlanskom i dobojskom
regionu. Nikad ne smijemo zaboraviti da smo preko ire bili povezani sa
Evropom. To je za grad Graanicu, ali i iru regiju, bilo od neprocjenjive koristi
vanosti. U tome se svi moramo sloiti
Ako je i bilo nekih dilema oko opravdanosti ukidanja malih uskotranih
eljeznica u BiH, pa tako i graanikog ire, sa sigurnou se moe rei, da za
uklanjanje i ruenje starog atraktivnog eljeznog mosta (prijelaza) iznad kolosijeka
i eljeznike stanice Graanica nije bilo nijednog racionalnog razloga. ak nije
bilo nikakvog dekreta s nekog vieg nivoa. Radilo se o totalnoj nebrizi i
nerazumijevanju lokalnih vlasti, koje su taj most jednostavno otpremile u staro
eljezo. Zajedno sa mostom otpremile su simbol jednog vremena koji je postao i
simbol grada Graanice, lijepe uspomene, sentimentalna sjeanja mnogih
Graanlija. Bila bi to i danas posebna atrakcija Graanice da je kojim sluajem taj
most sauvan. Presudila je brzopletost i ishitrenost (moda i nekultura) tadanjih
lokalnih monika .
215

Bilo kako bilo, valja ipak rei da je posljednji pisak lokomotive i
ukidanje tog malog voza, u maju 1968. godine, oznaio prekretnicu u razvoju
Graanice. Izgradnjom nove ceste od Graanice do eljeznike stanice Sokovac,
kao zamjena za ukinuti voz do Karanovca, stvoreni su uslovi za preseljenje malih
zanatskih radioniica (metalne, obuarske, stolarije i konfekcije) iz centra grada
(tadanje arije) na prostore sadanje industrijske zone. Time je oznaen poetak
modernog doba u privrednom i urbanom razvoju ovoga grada.

4. Sudbina zaboravljenog eksponata: (iro poslije ire)
Nostalgiari za irom i irinim vremenima u Graanici, 1982.
godine nabavili su jednu njegovu staru mainu maarskog porijekla, proizvedenu
1947. godine, koja je do tada bila u vlasnitvu Rudnika uglja Banovii. Kao
eksponat, ta stara maina postavljena je na prilazu u krug autobuske, nekada
eljeznike stanice u Graanici. U poetku, nije bilo problema da se lokomotiva
eksponat pristojno odrava, to se samo po sebi podrazumijevalo. Meutim, kasnije
je ponestalo entuzijazma, nije se precizno ni znalo ko je zaduen da uva i odrava
eksponat. To se oekivalo od tadanjeg preduzea za prevoz putnika Transservis,
koje je kompletan prostor eljeznike stanice sa objektima, preuredilo u gradsku
autobusku stanicu. Jednom rijeju, nije se znalo ko je bio duan da lokomotivu kao
eksponat uva i da je pristojno odrava, tako da je od samog poetka bila

215
amil Naimkadi, nav. l. 60 - 70

[164]

izloena intenzivnom propadanju i devastaciji, esto sluila kao posljednje utoite
beskunika i lutalica, vie na smetnji, kao obino ruglo na autobuskoj stanici. U
takvom stanju ipak je preivjela posljednji rat i doekala mir, ali gotovo kao
propala starica, sa vidnim oiljcima od gelera, nebrige, preputena definitivno zubu
vremena.
Po zavretku rata, u vremenu mira i za irinu lokomotivu dolazili su
bolji dani. Na inicijativu Udruenja za zatitu kulturno-historijskog i prirodnog
naslijea dolo je do potpunog obnavljanja eksponata irine lokomotive, koja je
dobila, ne samo autentian izgled, ve i svoj komadi pruge, te odgovarajue i
bolje mjesto na nekadanjoj eljeznikoj stanici, ne vie kao ruglo, ve danas kao
prepoznatljivo obiljeje i ukras Graanice koji posjeuju i razgledaju mnogi
znatieljnici, prolaznici i gosti ovoga grada.
216


5. Kad protutnje svi vozovi (neka mogua rjeenja)
Osim ovog irinog eksponata na autobuskoj stanici, za koji se moe rei
da je u funkciji, od nekadanje graanike eljeznice do danas je kao cjelina
sauvan jedino eljezni most na rijeci Sprei koji i danas povezuje Graanicu i
Karanovac. Iako se slabo odrava, most je jo uvijek u funkciji, to govori o
kvalitetu njegove konstrukcije, koja je izdrala do dananjeg dana. Ako ni zbog
ega drugog, makar zbog toga zasluuje da se obnovi i zatiti kao spomenik
industrijskog kulturnog naslijea, da mu se vrati nekadanji izgled, da se vrate
pragovi umjesto runih, polomljenih i propalih drvenih greda i dasaka, da se po
njegovoj konstrukciji postavi eljeznika pruga koja e sluiti kao atraktivan
pjeaki prijelaz sa jedne na drugu obalu Spree, te da se adekvatno uredi okoli na
tom, ionako lijepom prirodnom lokalitetu i ambijentu. Pored spomenutog,
donedavno je postojao i most Rampa (preko Sokolue) na istoimenom prunom
prelazu (rampi) u centru Graanice, po kojem je i dobio ime Rampa. Umjesto tog
irinog mosta, koji je zbog dotrajalosti morao biti sruen, na tom mjestu
nedavno je izgraen novi, mnogo ljepi i iri most, ali je trajno ostao stari naziv
mosta, kako u sjeanju, tako i u slubenom argonu Graanlija. To je sjeanje i
staro ime Rampa jednom skromnom spomen-tablom, ve i ubiljeeno na
novom mostu, to bi se reklo: ire radi. Jo kad bi se samo mogao obnoviti i
spomenuti eljezni most na staroj eljeznikoj, a sadanjoj autobuskoj stanici
makar kao replika ili neka simbolina naznaka...
Neka ovo posebno bude inicijativa za kulturno naslijee. Moda bi to bilo
konano vraanje duga staroj graanikoj eljeznici. I konkretna preporuka
odgovornim faktorima u lokalnoj vlasti u Graanici, da se: 1. redovno odrava
spomenuti eksponat ire, 2. da se obnovi eljezniki most na rijeci Sprei i 3. da
se uradi neka replika ili maketa starog mosta kojim se premoivala eljeznika
stanica, kao eksponat na nekadanjoj eljeznikoj, a sada autobuskoj stanici. Bio bi
to skroman, ali znaajan doprinos ouvanju industrijskog kulturnog naslijea na
podruju Graanice.

216
Zasluga za to pripada Osmanu Topagiu, tadanjem sekretaru spomenutog udruenja i direktoru
preduzea Ozrenka, koji se angaovao da obezbijedi sredstva za nabavku autentinih rezervnih
dijelova i obnavljanje graanikog ire.


[165]

Mr. sc. Nikola ia


Kratke crte iz povjesti HKD Napredak podrunica
Tuzla od osnutka do ukinua


Jo krajem 19. stoljea meu bosanskohercegovakim Hrvatima poinju se
javljati drutva iji je cilj ispoetka bio vie zabavnog, pounog i sveanog
karaktera, u odnosu na najee djelatnosti pravih kulturno-prosvjetnih
organizacija. U prvom redu to su bila pjevaka drutva: Trebevi u Sarajevu,
osnovano 1893., Slavuj u Trebinju, Zvijezda u Vareu (1894), Dinara u Livnu
1896., pa je takvo pjevako drutvo osnovano i u Tuzli pod nazivom Majevica,
1895. godine.
Meutim, kako je sazrijevala misao da je pomladak temeljna supstanca svakog
drutva, tako se gradila i svijest hrvatskoga naroda u nesklonim vremenima i na
prostorima gdje je trebalo ivjeti, raditi i opstati u nerazvijenosti, te se boriti sa
razliitim divergentnim procesima i tendencijama da veliku pozornost treba dati
mladima, a u formiranju tog pomlatka veliku i nezaobilaznu ulogu imao je
Napredak.
elja za formiranjem drutava koje bi pomagalo ake Hrvate, namjetalo
djecu na zanate, pojavilo se u razdoblju od 1896. do 1897 godine. (krajem 19.
stoljea). U to vrijeme u Mostaru je djelovao sastajalite za ake na kojemu su bolji
uenici poduavali slabije. Bili su to prvi pokuaji organiziranog rada koji e ubrzo
dovesti do raanja ideje o osnutku posebnog drutva za pomaganje uenika.
U isto vrijeme Benjamin Kallay, ministar Zajednikog ministarstva
financija u Beu, odluio je da 1899. godine osnuje konvikt u Beu za studente iz
Bosne i Hercegovine. Taj konvikt se zvao Institut za bosanskohercegovake
visokokolce. U njemu su pitomci imali primjeren smjetaj i ishranu, ali nisu, za
razliku od onih iji su fakulteti bili izvan Bea, dobivali stipendiju. Glavni zadaci
toga Instituta bili su da dobrim rukovoenjem, poukom i nadzorom odgojno utjeu
na mlade ljude u socijalnom i drutvenom pogledu.
Takav tretman visokokolaca sadravao je u sebi ne samo elemente
materijalne pomoi nego je austrougarska vlast stvarala se bi mogunost da
kontrolira budue akademski obrazovane pripadnike raznih vjera i nacija koje bi
mogla koristiti kao lojalne slubenike, pa i da na taj nain bude u prigodi da ih
politiki usmjerava. Na to ukazuju i uvjeti ivota koji su u Institutu bili veoma
teki, posebice u smislu izoliranja pitomaca od bilo kakvog politikog angamana u
samoj Bosni i Hercegovini. Reakcija veeg dijela studenata bila je odbijanje takvih
uvjeta ivota i studija. Ubrzo su mnogi studenti ostajali bez stipendije, a s time i
bez sredstava za daljnje studiranje.

[166]

Zbog svih tih razloga ubrzo je meu mostarskim Hrvatima potakla ideja o
osnivanju drutva iji bi rad obuhvaao cijelu Bosnu i Hercegovinu i koje bi
materijalno potpomagalo hrvatske ake i studente iz Bosne i Hercegovine.
Zemaljska vlada je u prosincu 1901. godine obavijetena od okrunog
predstojnika Pintera da mu je franjevaki provincijal fra Augustin Zubac priopio
vijest kako izvjesni katolici Mostara ele osnovati drutvo za pomo acima i
studentima. Napori mostarskih Hrvata ubrzo su urodili plodom, te je 28. lipnja
1902. godine odobreno utemeljenje drutva. Nedugo nakon toga, 5. srpnja 1902.
godine Vlada je potvrdila Statut Drutva. Nakon duih i mukotrpnih priprema, 14.
rujna 1902. godine u Mostaru je utemeljeno Hrvatsko potporno drutvo za
potrebne aka srednjih i visokih kola Bosne i Hercegovine. Rije potrebne u
nazivu drutva esto je mijenjana rijeju potrebe. Meutim, posrijedi je
onovremeni izriaj koji je trebao znaiti da se radi o drutvu za potrebne ake, tj.
za kojima se osjeala potreba, odnosno kojima je potrebna pomo.
Uloga pojedinca u raaju ideje bila je esto presudna. Potvrivalo se to i u
sluaju mostarskog Drutva. Za njegovo utemeljenje, uz prof. Lea Jamnickog i
Martina ulu, neizostavno je vezano ime profesora bogoslovije fra Radoslava
Glavaa koji je bio izabran i za prvog predsjednika.
Provedene aktivnosti tijekom 1902. godine i regulirani status pogodovali su
da je Drutvo napredovalo ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u svim drugim
hrvatskim krajevima. Aktivnost samog Drutva je ispoetka bila prisutna u veim
gradovima u Bosni i Hercegovini. Tako je, primjerice, u Tuzli 3. svibnja 1903. bila
potvrena prva Podrunica mostarskog Drutva. Jedan od utemeljitelja i jedan od
osnivatelja mostarskog Drutva bio je i Kosta Urumovi, profesor gimnazije u
Tuzli koji e ubrzo postati i prvi predsjednik tuzlanske Podrunice Napretka.
Nedugo nakon mostarskog Hrvatskog potpornog drutva u Sarajevu je
poetkom studenog 1902. godine grupa entuzijasta poduzela akciju za utemeljenje
jo jednog hrvatskog Potpornog drutva. Dok je dan utemeljenja mostarskog
drutva neosporan 14. rujan 1902., dan utemeljenja sarajevskog drutva je otvoren i
kao datum uzima se razdoblje od 9. do 12. studenog 1902. godine. Naime, 9.
studenog 1902. dr. Tugomir Alaupovi je pokrenuo misao o osnutku drutva za
namjetanje djece u zanate i trgovinu. Istog dana dr. Alaupovi je zajedno s urom
Vrinjaninom i Duanom Plaviem sastavio pravila. 11. rujna je sazvana Glavna
skuptina, a 12. rujna pravila su se predala vladinom povjereniku. Pune dvije
godine (6. studenog 1904. godine), trebalo je pa da vlast prihvati pravila Hrvatskog
drutva za namjetanje djece na zanate i trgovinu. inom odobrenja pravila
sarajevskog drutva zaokruena je procedura utemeljenja oba hrvatska potporna
drutva koja su imala zajedniki cilj, ali su se razlikovala u nekim detaljima.
(Mostarsko Drutvo je podupiralo samo ake a sarajevsko i znanstvenike).
Dugo su trajale dileme oko godine i datuma od kojih treba raunati
postanak i postojanje Napretka. Glavna i konstituirajua skuptina Napretka
odrana je 10. rujna 1904. godine u prostorijama Trebevia, za prvog predsjednika
izabran je Anto Palandi, a za dopredsjednika dr. Tugomir Alaupovi. Izabrani
Odbor koji su inili najugledniji Hrvati Sarajeva shvatio je da drutvo treba

[167]

protegnutu na cijelu Bosnu Hercegovinu, a da Odbor u Sarajevu bude centrala pod
imenom Sredinja uprava, dok je trebalo po svim varoicama osnovati podrunice i
povjerenstva. Ve 1. listopada Drutvo tiska 2.000 drutvenih pravila i alje ih po
cijeloj Bosni i Hercegovini. Time se ini prvi apel za organiziranje podrunica i
povjerenstava, a ve 11. prosinca iste godine tiska posebne reklame pozivajui
roditelje da alju djecu na zanate i trgovinu.


OSNUTAK I DJELOVANJE HKD NAPRETKA U TUZLI

Uskoro, uslijed fuzioniranja sarajevskog i mostarskog Potpornog drutva i
tuzlanska Podrunica mostarskog Drutva uzima novi naziv Napredak, a sva
imovina prethodnog Drutva prelazi na Napredak. Datum poetka rada HKD-a
Napretka u Tuzli je 19. 11. 1905. a prvi predsjednik bio je spomenuti prof. Kosta
Urumovi. Meutim, imamo veoma malo podataka o prvim godinama djelovanja
Napretka.



Tek od 1907. godine imamo preciznije podatke o upravnim odborima i
predsjednicima Podrunice Napretka u Tuzli. Naime, te godine poinje s tiskanjem
Napretkov Godinji kalendar koji sustavno daje podatke o djelovanju podrunica,
posebice upravnih tijela. Te godine predsjednik Podrunice Napretka u Tuzli bio je
uro Topolnik (Gjuro Topolnik), a dopredsjednik dr. Ivo Pilar.


[168]



Od svog osnutka do poetka Prvog svjetskog rata Napredak je u Tuzli
razvio ivu djelatnost. Intenzivan je rad i kod tuzlanskih Hrvata probudio volju za
radom na prosvjetnom polju odgajanjem uenike i naunike mladei. Rastao je
broj kako lanova tako i akcija za skupljanje priloga, dolo je do vee efikasnosti
rada lanova Uprave te uveanja fondova materijalnih sredstava potrebitih za
stipendiranje uenika. Radi skupljanja financijskih sredstava za stipendiranje
nadarenih uenika Napredak je od samog poetaka organizirao i zabave. Prva
zabava je organizirana ve 1906. godine i prilino je uspjela, jer je znaajan prihod
uporabljen za stipendiranje aka.
217

Do odreenog zastoja u radu Napretka u Tuzli dolo je tijekom Prvog
svjetskog rata. Na poetku rata 1915. godine predsjednik je bio Antun Kobai, a
dopredsjednik uro Topolnik. Meutim, uslijed ratnih djelovanja rad Podrunice
Napretka Tuzla skoro je zamro, pa su se po gradu proirile vijesti da e se
Napredak fuzionirati sa srpskim drutvom Prosvjetom. Da bi demantirali te
vijesti, nekolicina Hrvata okupila se 9. oujka 1919. i izabrala Privremeni odbor.
Glavna skuptina se nije mogla odrati, jer je zbog irenja zaraznih bolesti bilo
zabranjeno svako okupljanje. U Privremeni odbor su izabrani: fra Aneo
Anelovi, upnik, kao predsjednik i Ivan Migi, kolski upravitelj,
dopredsjednik.
218

Zanimljivo da je u Tuzli osnovana jo jedna Podrunica Napretka. Naime,
potreba za okupljanjem radnike i inovnike klase u Tuzli iskazala se u tomu to
je 26. kolovoza 1920. osnovana jo jedna Podrunica Napretka, i to u Kreki. Za
prvog predsjednika te Podrunice izabran je Anto Odi, a za tajnika Fran Kuec.

217
Napretkov godinjak, br. 6, str. 84., 1926. O uspjehu te zabave izvjee daje Sredinjica.
218
ABiH. Napretkova zbirka, dok. br. 2090. od 9. oujka 1919., podrunica Sredinjem odboru,
izvjee o osnutku Privremenog odbora podrunice u Tuzli.

[169]

Ve pri osnutku ta Podrunica je imala oko 60 lanova i 4 utemeljitelja, od kojih je
za osnutak najvie poloio Ivan Groznik: 400 dinara. Zanimljivo je spomenuti i da
je 26. rujna 1920. osnovana i Gospojinska (enska) podrunica Napretka u Tuzli.
Za prvu predsjednicu izabrana je Katarina Tadi, trgovkinja po zanimanju.
Meutim, djelovanje enske podrunice nije bilo dugotrajno, jer uslijed
preklapanja djelovanja nije bilo mogunosti da se iskau pojedini ogranci, pa je na
sjednici Podrunice Napretka u Tuzli od 23. svibnja 1923. odlueno da se enska
podrunica ujedini s mukom, te da se na Glavnoj skuptini izabere samo jedan
Odbor, tako da bi tada Drutvo nosilo naziv Podrunica hrvatskog kulturnog
drutva Napredak u Tuzli.
219
U svom djelovanju obje Podrunice su esto pravile
zajednike zabave, naroito nakon izgradnje Hrvatskog doma.




RAD HKD NAPRETKA TUZLA POSLIJE PRVOG SVJETSKOG RATA

Poratne prilike stavile su Napredak u Tuzli pred velika iskuenja.
Promjenom drutveno-politikih okolnosti Napredak se trebao prilagoditi
novonastaloj situaciji. Velik broj aka je ratom prekinuo studije, te poeo traiti
prigodu da nadoknadi izgubljeno vrijeme. Zbog toga su bili zavedeni ratni teajevi
koji su nailazili na velik odziv. Zbog ugroene egzistencije trebalo je velik broj
djece materijalno pomoi jednokratnim potporama i stalnim stipendijama. U svoj
program Napredak je uvrstio i podupiranje kola asnih sestara, jer je uslijed novih
prilika i promjene dravnog ustroja dolo do manjih subvencija od strane drave za
ove kole, a narod zbog rata i osiromaenja nije svojim milodarima mogao
pomagati rad takvih kola, pa im je stoga prijetilo zatvaranje. Tuzlanski Napredak

219
ABiH, dok. br. 2339., zapisnik s VII. redovite odborske sjednice Napretka Tuzla od 8. svibnja,
1923. Promijenjen naziv u: Podrunica hrvatskog kult. dru. Napredak Tuzla.

[170]

je u nekoliko navrata pomagao kolu asnih sestara Keri Boje ljubavi u
Brekama. O jednoj takvoj potpori pie i sestra M. Berchman Sredinjoj upravi u
Sarajevu u ime Predstojnitva rimokatolike kole u Brekama: [] u danima,
kada se s svih strana uju glasi i povici za ukinue konfesionalnih kola u koje se
gleda najkritinijim pogledima, ne bi li se otkrile kakve negativne strane. U ovim je
danima neprocjenjiv obzir od strane Napretka jer ulijeva oduevljenje i daje snagu i
utjehu da ipak ima ljudi kojima lei na srcu dobro sestara i njihovih kola.
220
Osim
potpore za kolu u Brekama Napredak je s 5.000 tadanjih dinara pomogao i
otvaranje domainske kole u Dubravama, te je novano podupirao i neke uenice
slabijeg materijalnog stanja.
221

Jedan od najveih projekata u kojima je Napredak sudjelovao bio je pomo
u osnivanju i podizanju Hrvatskog doma koji je trebao postati aritem hrvatskog
okupljanja. Drutvo Hrvatski dom u Tuzli osnovano je 1911., a glavni osnivai bili
su dr. Ivo Pilar i dr. Viktor Jankijevi. Kako u poetku nije bilo prostora u kojem bi
se okupljala hrvatska drutva u Tuzli, elei da jednom za svagda rijee pitanje
smjetaja pod istim krovom svih hrvatskih drutava, Hrvati grada Tuzle su se 1922.
odluili na teak i muan korak: da uz pomo rodoljubnih patriota sagrade Hrvatski
dom dom svim hrvatskim institucijama u Tuzli. U svezi s time oni su se obratili
Napretku u Tuzli kao i njegovoj sredinjici za pomo. Naime, na ovaj korak su se
odluili kada je Hrvatsko pjevako drutvo Majevica deloirano iz svojih
prostorija, iako su taj korak Vlade osuivali svi graani, a pogotovo Hrvati.
222
Ve
1925. godine ta je zamisao provedena u djelo tako da je u najljepem dijelu Tuzle,
dvadesetak metara od glavne ulice, od azim-bega Gradaevia (tj. o njegove
supruge ahzije-hanume Gradaevi) kupljena kua za 207.500 dinara (donaciju
od 10.000 dinara dala je Sredinjica), a kupili su je odbornici Zvonko Lukendi i
Ante Tadi. Godine 1929. zgrada je ureena i proirena (dograena je dvorana), na
to je potroeno oko 300.000 dinara koji su uzajmljeni od Hipotekarne banke.
223

No, uslijed novane i gospodarske krize, kao i protuhrvatske politike, radovi su se
otegli, lanstvo je opalo, a prireivanje zabava, koje su bile jedan od vanijih
izvora prihoda, bilo je zabranjeno. Dugovi su sve vie rasli naroito prema
Hipotekarnoj banci. U spaavanje doma ukljuili su se svi Hrvati Tuzle, a posebice
Napredak. Akciju je vodio Aleksandar Precca, predsjednik Napretka: sazivaju se
sijela, sastanci i poinje se buditi svijest kod Hrvata o opem dobru. Sredinjica
takoer reagira te dotira svu lanarinu i prihode sa zabava u zadnje dvije godine.

220
ABiH, Napretkova zbirka, bez. br., zahvala sestre M. Berchman, predstojnice kole u Brekama za
potporu od strane Napretka, od 29. veljae, 1921.
221
ABiH Napretkova zbirka, dok. br. 1799. Izvjee podrunice Napretka Tuzla Sredinjoj upravi
Napretka izvjee o primitku donacije za pomo domainskoj koli u Dubravama, od 29. oujka
1927.
222
ABIH, Napretkova zbirka, dok.br. 2087., zamolba za pomo od 25. veljae, 1922.
223
ABiH, Napretkova zbirka, dok. br. 3395/1925. Zamolba za zajam od strane Hrvatskog doma
Sredinjoj upravi, od 25. travnja 1925. Ako se drutvo moralo ma s kojim razlogom raspustiti onda
preuzima hrv. drutvo Napredak upravu drutvene imovine, a za sluaj da i Napredak ne bi vie
postojao, upravljae imetkom drutvene imovne isti odbor, koji e obavljati upravu imetka Napretka.

[171]

Na taj nain zajednikim predanim radom svih Hrvata uspio se vratiti dug banci, a
ostatak je iskoriten za obnovu Doma.
Iako je Napredak u svom dotadanjem djelovanju ostao samo u granicama
podupiranja aka i egrta, a kako su poratne prilike zahtijevale i rad na
prosvjeivanju sela, tuzlanski Napredak je u svoj program uvrstio organiziranje i
podupiranje analfabetskih teajeva. Naime, kako u Sredinjici tako i u tuzlanskom
Napretku smatrali su da je zbog nepovoljnih drutvenih okolnosti 30-tih godina XX
stoljea bilo izuzetno potrebno raditi na prosvjeivanju najirih slojeva hrvatskog
puka. Seljaki svijet, kao najbrojniji i najzdraviji dio naroda valjalo je osposobiti da
putem prosvjete kroi prema napretku i sretnoj budunosti. U prvih dvadesetak
godina svoga postojanja Napredak se nije mogao suoiti s ovim problemom jer je
stvarao inteligenciju. Sada je Napredak odluio poraditi na pobijanju nepismenosti
i udaranju temelja daljnjem prosvjetnom radu. Ve 7. sijenja 1930. u maloj
dvorani Hrvatskog doma u Tuzli organizirana je brojno posjeena prosvjetna
konferencija, sazvana zbog organiziranja akcije protiv nepismenosti. Konferenciju
je otvorio Aleksandar Precca, predsjednik Napretkove Podrunice u Tuzli, a zatim
je predavanje odrao proelnik Napretkovog Odjela za pobijanje nepismenosti, dr.
Ante Martinovi. Na tom skupu je predstavljen nain rada i odreene su upe na
kojima e se vriti opismenjivanje: Tuzla, Breke, Lukavac i Moraani. Izabran je
Akcioni odbor na elu s Jurom Begiem koji je imao izvjetavati o napretku teaja
te odabrani prosvjetari i nadzornici koji e vriti poduku i nadgledati rad. Na tom
sastanku takoer je donesena oduka da se prosvjetni rad u to skorijoj budunosti
proiri i na ostala sela i zaseoke gdje ima hrvatskog puanstva.
224
Odmah su
organizirani razni analfabetski teajevi koje je pohaao velik broj sudionika. Ve u
veljai 1931. organiziran je drugi sastanak prosvjetara i nadzornika na kojem su
sumirani rezultati. Sastanku je nazoilo oko 800 seljaka koji su ve zavrili teaj.
Tu su se ule i pritube da mnogi seljaci zaziru od ovih teaja, osobito stariji, dok
se mlai veoma rado odazivaju. Na sastanku je naznaeno da u tome projektu treba
ustrajati, jer seljak ima pravo na ivot dostojan ovjeka, a taj e se osigurati samo
putem prosvjete, uei na prvom mjestu itati i pisati.
225
Na prosvjetnom sastanku
14. travnja 1931. reeno je da ima sve vie polaznika prosvjetnog teaja i da u tom
trenutku ima oko 600 polaznika veinom kolske dobi. Ti su se teajevi nastavili
skoro do konca desetljea, a u opismenjivanju seljakog stanovnitva poluili su
velike rezultate.
Znaajno je spomenuti, a to govori o aktivnosti Napretka u Tuzli, da se jo
tijekom 1910. meu Napretkovim aktivistima u Tuzli zaela ideja o gradnji akog
konvikta. Originalnom idejom Napretkove legije hiljade zamiljeno je da se za tri
godine u est okruga pronae po tisuu ljudi koji bi pomogli gradnju
srednjokolskog konvikta, ali ta ideja je zbog slabog odziva zaboravljena. Gradska
Opina Tuzla odluila je jo 1914. godine darovati Napretku zemljite kod
dananje pivovare za gradnju akog konvikta kako bi se olakalo kolovanje
siromanih aka. Meutim, ideja o gradnji konvikta uskoro je odloena zbog

224
Napretkov godinjak, br. 1. str. 12. Izvjee s prosvjetne konferencije u Tuzli.
225
Isto, str.13.

[172]

poetka rata, a neposredno nakon rata vie bilo je vie pokuaja njezina ostvarenja.
Zbog politikih neprilika i porasta cijene nekretnina, meu tuzlanskim Hrvatima se
smatralo da se ta ideja nee nikada realizirati. Meutim, gradska Opina je
ispotovala je svoje nakane te je Napretku za izgradnju konvikta darovala zemljite
povrine 1150 m
2
, ali je ono prepisano na Napredak tek 1920. Meutim, zbog
nedostatka novca nije se moglo poeti s gradnjom pa se na zabavi organiziranoj
zajednikim radom obiju podrunica jo 24. svibnja 1921. rodila ideja o pokuaju
da se skupi novac kako bi se podigao srednjokolski aki konvikt u Tuzli. No, tu
je zamisao odbila Sredinja skuptina Napretka u Sarajevu s obrazloenjem da je
rano za tu ideju jer i sarajevski konvikt jo nije zavren, da u njemu ima dovoljno
praznih mjesta te da tuzlanska Podrunica ne moe sama podnijeti taj zadatak jer
su s tim skopane velike rtve moralne i materijalne.
226

Bojei se bi Opina mogla to zemljite dati drugima, jer je ostalo
zaputeno, i Napredak nije na njemu izgradio konvikt, Podrunica je 1924. molila
Sredinjicu da se obrati Ministarstvu socijalne politike Kraljevine SHS kako bi se
dobila jedna kua za Napretkov aki dom na raun reparacije iz Njemake, ali
Ministarstvo na taj prijedlog nije odgovorilo.
227
Podrunica Napretka u Tuzli je u
nekoliko navrata pokuala to zemljite iskoristiti, te je na njemu napravila ljetnu
kavanu, ali se od toga odustalo, jer se preko puta takoer nalazila ljetna kavana i to
su bili bezuspjeni pokuaji. Iako je Odbor za gradnju konvikta sastavljen jo
1923., zbog nemogunosti da skupi dovoljnu sumu novca, kao i zbog izostanka
potpore od Sredinjice (obeanih 50.000 dinara), taj se odbor se 1926. godine
raspao.
228
Ideja o gradnji zgrade konvikta nikada nije realizirana, ali se aki dom
smjestio u Zavodu asnih sestara sv. Vinka.
Konano, konvikt je otvoren 12. rujna 1938, dok je 1938/39. aki konvikt
u Tuzli prvi put primio 12 pitomaca, a kolsku godinu zavrilo ih je 11.
Konviktom je u ime sredinje uprave upravljala tuzlanska Podrunica: prvi perfekt
bio je dr. Dragan Dujmui, a kuni lijenik dr. Andrija Nui.
229

Za svoju djelatnosti Napredak u Tuzli je na razne naine skupljao novac.
Od svog osnutka Napredak je imao veoma znaajnu djelatnost u drutvenom i
kulturnom ivotu grada. Znaajno je spomenuti da je od samog poetka rada
Napretka u Tuzli jedan od glavnih naina financiranja njene primarne djelatnosti,
tj. stipendiranja nadarenih uenika, bilo organiziranje zabava koje su donosile
odreene prihode od prodaje ulaznica, darova itd. (npr. godinje i boine zabave,
kazaline predstave, prodaje znaki). Prva zabava organizirana je ve 1906. godine
i o njezinu uspjehu izvijestila je Sredinjica.
230
Pogreno je tumaiti da su te zabave
organizirane samo radi materijalne koristi. One jesu bile znaajna, esto isticana i
vana stavka, a prikupljena sredstva su bila poticaj za veinu ostalih, ne manje

226
ABiH, Napretkova zbirka, Izvjee podrunice sredinjici od 2. lipnja 1921., isti dokument kao
odgovor Sredinjice bez datuma.
227
5. VIII. 1924. Molba podrunice Napretka Tuzla sredinji upravi za pomo za dane Napretkovog
doma,. kutija 1924., bez.br.
228
Br. dok. 1718. Izvjee podrunice sredinjici od 12. svibnja, 1926.
229
Napretkov godinji kalendar slika, 295.
230
Napretkov godinjak br. 6. str. 84. 1926.

[173]

znaajnih, segmenata drutvene djelatnosti; meutim, zabave su jo vie bile
prigoda za susrete i razmjenu miljenja meu lanovima, a poticale su na aktivnost
sve lanove i simpatizere. Dakle, efekti zabava su bili viestruki. Napretkove
zabave u Tuzli su bile poznate i veoma posjeene. Zabavama su nazoili ljudi svih
vjera i svih stalea stanovnitva, ponekad u tolikom broju da prostorije nisu bile
dovoljne da prime sve zainteresirane. Zabave su bile prigoda da se doe do
izvanrednih izvora prihoda, npr. ako se na priredbu u spomen smrti odreenih
knjievnika, npr. Augusta enoe, ne naplauju ulaznice, ipak se ta prigoda koristila
da se prodaju razglednice s likom Augusta enoe i na taj su se nain skupljala
odreena materijalna sredstva. Zatim, prodavale su se znake (1.000 godina
Hrvatskog kraljevstva), kuverte, kalendari (Napredak-Radia). Tu je bilo i
organiziranje dobrotvornih lutrija (Napretkovih sreaka), koju su raspaavali
siromani ljudi uz proviziju od 1 dinar, a na taj nain se pomagalo i njihovo teko
materijalno stanje.
Napredak je poticao razliite naine organiziranog prikupljanja novca za
odreene nakane, npr. Lige stotine, kada bi svaki darovatelj stotinjarke (novanice
od stotinu dinara) bio upisan u Zlatnu knjigu darovatelja, kao npr. za gradnju
nogometnog igralita za portski klub Zrinski u Tuzli, ili pak Lige hiljadu za
gradnju akog konvikta u Tuzli. Isto tako, 14. rujna 1920., Podrunica Napretka u
Kreki je organizirala zabavu za pomo siromanoj kreanskoj mladei, a veina
prihoda je podijeljena meu mladima, dok je dio poslan u Sredinjicu radi
opremanja akog konvikta u Sarajevu. Takoer znaajna sredstva su se skupljala
na osnovu lanarina i darova lanova Napretka.
Posebnu pozornost treba obratiti na Napretkove stipendiste iz Tuzle. Meu
njih se ubrajaju neka od najveih imena u kulturnom i drutvenom ivotu Tuzle:
Ismet Mujezinovi, Franjo Leder, Kristijan Krekovi i mnogi drugi. Zanimljiv je
sluaj Ismeta Mujezinovia koji je jo s 15 godina dobio Napretkovu stipendiju za
daljnji studij. Naime, Gajret (muslimansko kulturno prosvjetno drutvo) je nudio
stipendiju Mujezinovu za studij u Beogradu (tj. u svome tamonjem konviktu), ali
on je to odbio jer je elio pohaati Likovnu akademiju u Zagrebu, za to od Gajreta
ne bi dobio potporu. Kako nije mogao dobiti smjetaj u nekom od akih domova u
Zagrebu, zato to su se ondje primali samo visokokolci, bio je smjeten kod jedne
obitelj uz mjesenu naknadu od 1.000 dinara.
231
Kako stipendija nije bila dovoljna
za pokrivanje ivotnih trokova i slikarskog materijala, na kraju prve godine koju
je zavrio s odlinim uspjehom, pod okriljem Napretka organizirana je izloba
njegovih radova koji su prodavani pa se tako skupio novac za njegovo daljnje
kolovanje.






231
ABiH, Napretkova zbirka zamolba za stipendiju Ismetu Mujezinoviu i izvjee o njegovom
smjetaju u Zagreb, bez broja.

[174]

DJELATNOST HKD NAPRETKA TUZLA TIJEKOM RATA DO UKINUA

Sve do poetaka Drugog svjetskog rata HKD Napredak u Tuzli zadrao je
svoje ustaljene aktivnosti. Poetak rata kao predsjednik Podrunice u Tuzli
doekao je Aleksandar Precca, koji tu dunost obnaa do 1942. godine, kada na
njegovo mjesto dolazi dr. Ivo Balji, odvjetnik. Ve 1944. godine opet dolazi do
smjene predsjednika: na elo HKD-a Napredak u Tuzli dolazi odvjetnik Zvonimir
Lukendi. 1945. na mjesto predsjednika dolazi Marko Vili, rudarski inenjer, a
dopredsjednik je bio Rudo Kreitmayer, zamjenik ravnatelja Prve hrvatske
tedionice. U isto vrijeme, predsjednik Podrunice u Kreki neposredno prije i
tijekom cijelog rata bio je August Jerinovi. Tek 1945. godine na mjesto
predsjednika dolazi Ivan Grgi, rudarski inovnik.
232

Zavretkom rata za HKD Napredak u Tuzli, kao i za sve ostale udruge s
hrvatskim predznakom, nastaju teka vremena. Promjenom drutveno-politike
klime u zemlji Napredak se naao u posve nezavidnoj situaciji. Nova vlast nije
imala sluha za djelovanje Napretka i njegovu misiju, tako da je financijska potpora
bila sve slabija. Uslijed raznih politikih pritisaka lanstvo Napretka se neposredno
poslije rata osipa tako da tuzlanski Napredak gubi svoju osnovnu potporu.
Na sjednici Sredinjice pod pritiskom nove vlasti od 28. i 29. listopada
1945. usvojena su nova pravila HKD-a Napredak koja su vaila i za Podrunicu u
Tuzli.
Poetkom 1947. godine gasi se Hrvatski dom u Tuzli, a svoju imovinu
prenosi na Napredak. Takvo stanje bilo je neizdrivo, a djelovanje Napretka skoro
onemogueno, tako da je Sredinja uprava Napretka na svojoj sjednici od 26.
oujka donijela odluku o prestanku rada, te je izabrana likvidacijska komisija. Ta je
komisija 1. travnja 1949. Donijela, izmeu ostaloga, i odluku da se ukine Kotarski
odbor Napretka u Tuzli.
Okrunicom od 31. oujka 1949. tadanja vlast je zabranila djelovanje
Napretka, a sva imovina je predana Savezu kulturno-prosvjetnih drutava Bosne i
Hercegovine. Ta odluka je provedena ve 1. travnja 1949.
Svoj rad Podrunica u Tuzli obnovila je 12. studenog 1990. u prostorijama
Narodnog kazalita u Tuzli. Uz prigodan program i velik broj gostiju izabrana je
Uprava Podrunice, a za predsjednika je izabran Veno Jerkovi, akademski slikar.










232
Napretkov Hrvatski narodni kalendar od 1941 do 1945. godine.

[175]

ZAKLJUAK

U svom djelovanju HKD Napredak u Tuzli imao je nekoliko faza. Sve one
su ovisile o drutveno-politikoj situaciji jer se Napretkova djelatnost odvajala kroz
nekoliko drutveno- politikih sustava koji su na razne naine gledali na rad
Napretka u Tuzli. Bez iznimke, svi podaci koji govore o Napretkovim stratekim
ciljevima i bez obzira na koje se vrijeme odnose odiu jedinstvenom eljom da se
granicama vlastitih mogunosti na razne naine pomogne onima o kojima je ovisila
budunost svih nadolazeih hrvatskih narataja: aka, viskokolaca, trgovaca itd.
Takoer, jedna od zadaa Napretka bila da promie hrvatstvo, naroito kulturne
interese Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ti primjeri isticanja hrvatstva ublaivani su,
ne tako estim, ali ipak primjetnim pomaganjem nadarenih pojedinaca i iz drugih
nacionalnih sredina (npr. muslimana Bonjaka). U svom radu HKD Napredak u
Tuzli u tom burnom vremenu uvijek se uspjeno distancirao od politike, to pomalo
zauuje ako se zna kako se u to doba na ovim prostorima bilo vrlo teko oduprijeti
takvim izazovima.
Neke od djelatnosti HKD-a Napredak u Tuzli imale su i socijalnu notu, to
je podrazumijevalo brigu o materijalno ugroenima ili nedovoljno situiranima, a
takvih je u Tuzli bilo mnogo. Ono to je moda bilo specifino u radu Napretka u
Tuzli, a razlikovalo se u odnosu na ostale podrunice, jeste to da je Napretkova
ideja uhvatila korijena i meu radnitvom, to je dotad bilo veoma rijetko, a to
pokazuje osnivanje Podrunice Kreka koju su inili veinom radnici. Ove kratke
crte iz povijesti Napretka pokazuju da je HKD Napredak Tuzla prolazei kroz sva
iskuenja koja su pred njega postavljali, kako razliiti drutveno politiki ili
povijesni procesi tako i pojedini ljudi, uvijek smogao hrabrosti da kroz sva ta
iskuenja uvijek izae i jai i vei.



















[176]










































[177]

Mr. sc. Fatmir Alispahi

Crtice iz kulturne prolosti Tuzle
Pisani tragovi
U 16. stoljeu u Tuzli se pojavljuju linosti obrazovane po svoj prilici u
Sarajevu i Istanbulu. Jedan od njih je Ahmed elebi, prvi tuzlanski pisac, kojega
istraivai pamte po Kronogramu o Fazli-efendiji. Osnivanje Behram-begove
medrese poetkom 17. stoljea od Tuzle je, za to doba, stvorilo jak kulturno-
prosvjetni centar.
U Tuzli je ivio i stvarao jedan od prvih bh. knjievnika, najvei pjesnik
alhamijado knjievnosti i prvi leksikograf slavenskoga juga Muhamed Hevaji
Uskufi (1601-1651). Pored nekoliko pjesama (ilahija i kasida) pisanih arapskim
pismom na bosanskom jeziku, jedne stihovane proze, kao i knjige pjesama na
turskom jeziku Risale-i tebsyret-ul - aryfin, najee spominjanja i citirana
Uskufijina pjesma je Poziv na viru. Ovom pjesmom Uskufi poziva sunarodnjake
svih vjeroispovijesti na bratstvo, slogu i jedinstvo, naspram antagonizama i
nepovjerenja koji nanose tetu svima. Najznaajnije Uskufijino djelo je Bosansko-
turski rjenik Makbul-i aryf, pisan u stihovima, poznatiji pod nazivom
Potur-ahidija.
Drugi znaajan pisac ovog starijeg perioda je Stjepan Matijevi (1580-
1654), koji o sebi veli da je roen u selu Solini kraj Soli. ivio je u Sarajevu, a
potom u Rimu, gdje je tampao svoje djelo Ispoviedaonik.
Istraivai pominju da je u osmanskom periodu u Tuzli djelovalo jo
sedam pisaca (Nabi Tuzlavi, Abdi Tuzlavi, Savabi ef. Salih Tuzlavi, Salih Dani
efendi Azabagi ef. Mehmed Teufik, Ibrahim Edhem Berbi i Hadi Ibrahim
Abdullah Smaji Seljubac), ije kulturno-prosvjetno djelovanje prevazilazi okvire
usputnog ostavljanja zapisa o ivotu, vremenu, ljudima i dogaajima.
I u Tuzli je u osmanskom periodu, od 16. stoljea, bila bogata prepisivaka
djelatnost. Istraivai biljee 25 prepisivaa koji su se bavili prepisivanjem i
izuavanjem orijentalnih rukopisa iz oblasti tesawwufa (misticizma), knjievnosti,
fikha (prava), historije, akaida (obredoslovlja), haya (astronomije), statistike,
filozofije itd. Najvei broj ovih rukopisa uniten je u brojnim ratnim i politikim
poharama.
Iz ovog perioda izuzetno je znaajna spisateljska aktivnost bosanskih
franjevaca koji su roeni u tuzlanskom kraju, ili su ovdje slubovali. Vrijedi
spomenuti Tuzlaka fra Blaa Josia (1820-1868), koji je jedno vrijeme boravio u
Rimu na naukama. Pisao je elegije, meu kojima su najpoznatije Elegia in Novo
Anno, Elegia i Tuna pjesma sa 1164 stiha. Fra Josiev generacijski ispisnik Tomo
Kovaevi (1820-1867), koji je uio kole u Hrvatskoj i Ugarskoj i donosio novac
za gradnju novih crkava, ostavio je zanimljivu knjigu pod naslovom Opis Bosne.
U okolini Tuzle je slubovao fra Bla Iki (ro. 1848), koji je kritiziran
zbog svoje knjige Zdravstveno-udoredne i zabavno-poune crte, gdje je dotaknuo
stvari u koje samo majka upuuje svoje kerke.

[178]

Za austrougarski period znaajno je djelo fra Nedeljka Dugonjia
Vrhovia (ro. 1885.) koji je u tiskari Adolfa Engela u Tuzli tampao svoje knjige
Ratni zvuci (tri izdanja), Kraljici Hrvata 1918. godine, Zabavni i pouni kalendar
za prostu 1914. godinu.
Spisateljska batine Tuzle nezamisliva je bez Memoara ivka Crnogorevia, koji,
iako dobrim dijelom autobiografski, predstavljaju prvu hroniku tuzlanskih
zbivanja. Crnogorevi (1843-1914) pie o postanku grada, Omer-pai Latasu,
epidemiji kolere, poarima, dolasku Austro-Ugarske, te o drutvenim, ekonomskim
i kulturnim prilikama.
Prva tamparija, vlasnitvo Nikole Pissonbergera, osnovana je 1896.
godine. U prvoj deceniji 20. stoljea u Tuzli se otvaraju jo tri tamparije, to je
uslovilo razmah izdavake djelatnosti.
U Tuzli je 1902. tampana trea knjiga pjesama jednog od najveih
hrvatskih pjesnika, Silvija Strahimira Kranjevia - Trzaji. U prve tri decenije 20.
stoljea tampano je pedesetak knjiga poezije, udbenika i nauno-istraivakih
radova tuzlanskih autora, te prijevod knjige Dvonoac (1922) danskog pisca Karla
Evalda. Meu tuzlanskim piscima ovog perioda izdvajaju se Radovan Jovanovi sa
zbirkom pjesama Talas due i gr tela (1924), Stefan Hakman sa zbirkom pjesama
U prolee (1925), te Duan Mudeka sa svojim pjesmama i kritiko-esejistikim
radovima. Pojavljuju se i prve periodine publikacije sa kulturnim i knjievnim
sadrajima, kao to su aki list Jutro (1919), mjesenik Rad (1923) i asopis
Sredina (1925-1927).
Tuzla je opjevana u narodnoj lirskoj poeziji. Meu nekoliko znaajnijih
pjesama u muziko-folklornoj formi izdvajaju se Jeam njela Tuzlanka djevojka i
Pod Tuzlom se zeleni meraja.

Bibliotekarstvo
Poeci bibliotekarstva na tuzlanskom podruju vezani su za od davnina
njegovanu naviku sakupljanja privatnih zbirki rukopisa, a kasnije i tampanih
knjiga, te za postojanje kolekcija knjiga i dokumenata to su ih za potrebe svoga
rada stvarale vjerske i dravne ustanove. Pretpostavlja se da bi se postojanje prvih
takvih zbirki moglo vezati za Behram-begovu medresu iz 17. stoljea, te za
franjevake samostane.
Ova tradicija, po svemu sudei stara i bogata, ostala je, naalost,
nedovoljno rasvijetljena. O bibliotekarstvu, kao o javnoj djelatnosti, u tuzlanskom
kraju, moemo dokumentirano govoriti tek na osnovu najstarijih sauvanih pravila
o radu javnih itaonica iz posljednjih godina 19. stoljea. U decenijama koje su
uslijedile, najizrazitiji nosioci razvoja biblioteke djelatnosti u Tuzli bila su
nacionalno-konfesionalna i graanska kulturno-prosvjetna drutva (Prosvjeta,
Napredak, Gajret, Hrvatski dom, Senat, Mlada Bosna, Sloboda), te vjerske i
dravne obrazovne ustanove, meu kojima posebno mjesto zauzima Dravna
realna gimnazija. Uglavnom iz fundusa ovih po obimu manjih biblioteka formirana
je, jo u toku rata 1944. godine, Knjinica Okrunog narodnooslobodilakog
odbora, koja e 1946. prerasti u Narodnu biblioteku.

[179]


Pozorina tradicija
O znaajnijim i organizovanijim tokovima pozorinog ivota u gradu se ne
moe govoriti sve do kraja 19. stoljea. Povremena gostovanja putujuih pozorita
pobudila su interes za pozorinu umjetnost i presudno uticala na osnivanje
diletantskih pozorinih grupa. To je urodilo znaajnim historijskim dogaajem: u
Tuzli je 17. aprila 1898. osnovano Prvo bosanskohercegovako narodno pozorite,
kada je u sali Hotela Grand izveden ido Janka Veselinovia. Osniva ovog
pozorita je bio Mihajlo Crnogorevi, sin poznatog tuzlanskog trgovca,
podnaelnika i hroniara ivka Crnogorevia. Prvo bh. pozorite nije nailo na
blagonaklonost austrougarskih vlasti. Nakon dva mjeseca postalo je putujue, ali se
ubrzo ugasilo.
Do poetka Prvog svjetskog rata, pozorini ivot Tuzle se svodio na
dramski amaterizam i na povremena gostovanja putujuih pozorita. U vremenu
izmeu dva rata pozorini ivot je neto sadrajniji i ivlji, uglavnom zbog
rasplamsaja kulturno-umjetnikih drutava koja su imala i dramske sekcije.
U tuzlanskom Hotelu Bristol je 27. novembra 1920. otpoelo sa radom
novoosnovano sarajevsko Narodno pozorite. Izvedene su dvije jednoinke,
Hasanaginica A. antia i Jedva stee zeta M. Labia. Sarajevsko Narodno
pozorite ostalo je u Tuzli neto vie od dva mjeseca, a izvelo je 33 pozorine
predstave.
Prvi pokuaj da se sa vlastitim snagama pripremi i jedna operska predstava
vezan je za rad Donjotuzlanskog srpskog pjevakog drutva. Ovo drutvo je 29.
maja 1921. izvelo Ruteovu kominu operu u dva ina Urota na Olimpu.
Znaajan doprinos pozorinom ivotu Tuzle izmeu dva rata dala su i
muslimanska kulturno-prosvjetna i zanatlijska drutva (Senat, Gajret), kao i
Sokolsko pozorite. Nakon drugog svjetskog rata nicala su radnika kulturno-
umjetnika drutva ije su dramske sekcije stvarale ivu pozorinu atmosferu u
Tuzli i blioj okolini. Dramska sekcija drutva Mitar Trifnunovi Uo je 30. marta
1949. prerasla u profesionalno pozorite, dananje Narodno pozorite Tuzla. Tada
je izvedena prva premijera novoosnovanog pozorita: Obian ovek Branislava
Nuia, u reiji Ahmeda Muradbegovia. Upravnik pozorita je bio Radoslav
Zoranovi, a umjetniki rukovodilac i reditelj - poznati bh. knjievnik Ahmed
Muradbegovi.

Muzika tradicija
Prve znaajnije oblike udruivanja poklonika muzike umjetnosti u Tuzli
predstavljala su pjevaka drutva.
U Tuzli je 1886. osnovano prvo bosanskohercegovako pjevako drutvo,
pod imenom - Donjotuzlansko srpsko pjevako drutvo, kasnije nazvano - Njego.
Deset godina poslije osniva se Hrvatsko pjevako drutvo Majevica, a onda 1903.
Muslimansko pjevako drutvo Gajret. SPD Njego je 1901. sa Rudarskim
limenim orkestrom organiziralo prvu gradsku muziku paradu, proavi s kraja na
kraj Tuzle. Pored Rudarskog limenog orkestra, ustanovljenog nakon osnivanja

[180]

rudnika Kreka (1884), i Bleh muzike Dobrovoljnog vatrogasnog drutva (1883)
osnovane 1930., u Tuzli je u prvoj polovini 20. stoljea djelovao manji broj
amaterskih kamernih grupa, najveim dijelom formiranih pri nacionalnim
kulturnim drutvima. Jednu od njih su inili i eki muziari, iji su nastupi
odravani na poznatim ekim besedama.
U Tuzli je 1949. otvorena Dravna nia muzika, a 1957. Srednja muzika
kola. Mjeoviti hor Muzike kole je 1975. proglaen najboljim u bivoj
Jugoslaviji, ime je potvren kvalitet najstarije, odve stoljetne tradicije horskog
pjevanja u BiH. Za muziku i kulturnu historiju Tuzle znaajno je djelovanje (od
1952. do 1975) Gradskog simfonijskog orkestra sa kojim su nekada nastupali
pijanisti Radomir Memluka (eh) i Valerij Sigaljevi (Rus), a koji su, izmeu
ostalog, izvodili djela Betovena, opena, Adinsela i Gervina. Od 1954. godine u
Tuzli je djelovao i Veliki JAZZ orkestar, pod rukovodstvom prof. Mirka Dueka.

Likovna umjetnost
Iz Tuzle potjeu prvi kolovani bosanskohercegovaki slikari: ore
Mihajlovi (1875-1919), koji se kolovao na Akademiji u Minhenu i Adela Ber
(1888-1966), koja se kolovala na Akademiji u Beu. Poetkom stoljea, tuzlanska
Gimnazija je bila prvo stjecite likovnog ivota. U njenim holovima postavljane su
izlobe profesora risanja i krasnopisa, kao i samih uenika. U to vrijeme izlobe se
organiziraju i u Hrvatskom domu, po izlozima nekih prodavnica, a na izlobi
umjetnika Bosne i Hercegovine, u Sarajevu, 14. oktobra 1917., izlau tuzlanski
slikari ore Mihajlovi, Todor vraki, Sava Popovi Ivanov i Mihajlo Timiin.
Sredinom tree decenije u likovni ivot Tuzle ukljuuju se Franjo Leder
(1905-1963), Ismet Mujezinovi (1907-1984) i Dragia Trifkovi (1912-2000). Za
tadanji likovni ivot Tuzle znaajan je i rad Jamesa Haima Pinte (1907-1987), koji
je 1939. emigrirao u SAD, gdje je jedno vrijeme radio u Studiju Walt Disney.
Nakon uea u Drugom svjetskom ratu, kao ameriki vojnik, zavrava Umjetniku
akademiju u Los Anelesu. Od 1948. Pinto ivi u Meksiku, gdje kao jedan od
vodeih ameriko-meksikih muralista stjee punu umjetniku i drutvenu
afirmaciju. Od 1961. bio je ef Katedre za umjetnost, a potom i dekan fakulteta na
Instututu Allende. Njegovo djelo zastupljeno je u amerikoj i meksikoj likovnoj
periodici i strunim publikacijama. U okviru Hrvatskog kulturnog drutva
Napredak, u martu 1995. formirana je Likovna kolonija Kristijan Krekovi.
Znaajan bh. i hrvatski slikar Krekovi (1901-1985) potjee iz tuzlanskog kraja.
Emigrirao je u Peru gdje je stekao zavidnu slikarsku slavu. Njegovo djelo
zastupljeno je u vie panorama latinoamerikog slikarstva.
Prvi tuzlanski skulptor Franjo Leder kiparstvo je studirao u Zagrebu kod
prof. Frange Roberta. Tuzli je ostavio itav niz djela koja su postala zatitnim
simbolima grada (Most s kipovima, Leda, Baca diska, i dr). Jedan od najveih
bosanskih slikara Ismet Mujezinovi ostavio je izuzetne crtee, akvarele, grafike i
platna, nastala u periodu od 1925. do kraja osme decenije 20. stoljea.
Najznaajniji dio Mujezinovievog opusa ini tematska opsjednutost motivima
antifaistike borbe. Kipar Dragia Trifkovi je, pored Mujezinovia, najzasluniji

[181]

za erupciju likovnog ivota grada nakon Drugog svjetskog rata. Ostavio je znaajna
skulptorska djela, ali su najznaajnije njegove likovne rekonstrukcije Tuzle u
prolim stoljeima. Autor je pet tomova Tuzlanskog vremeplova, u kojima je
sakupljena znaajna dokumentaciona graa o prolosti grada. Kreator je grba
Tuzle.
Savremeno shvatanje likovne estetike u Tuzlu unosi akademski slikar,
specijalist za fresku i mozaik, Mensur Memo Dervievi (1928-1982), iji je uticaj
na treu generaciju tuzlanskih slikara bio nesumnjiv. Neki savremeni historiari
umjetnosti Memu Dervievia vide kao najupeatljiviju pojavu likovnog ivota
Tuzle 20. stoljea. Akademski slikar Mevludin Ekmei, u okviru jedne osnovne
kole, zahvaljujui donaciji likovnih umjetnika sa prostora bive Jugoslavije,
ustanovio je 1964. Galeriju jugoslovenskog portreta.
Strip
Poetak umjetnosti stripa u Tuzli vezan je za tridesete godine i brau
Norberta (1917) i Valtera (1921) Nojgebauera, sinove vlasnika tada najboljeg
fotostudija u Tuzli - Vilima Nojgebauera. Norbert i Valter jo u vrijeme kolovanja
pokazuju izraziti crtaki talenat. Tridesetih godina crtaju i objavljuju prve stripove,
pokreu vlastite novine (Vandroka, Veseli vandroka, Zabavnik), izdaju zasebne
stripove, te objavljuju stripove u mnogim listovima u BiH i ire. U to vrijeme
Norbert i Valter Nojgebauer su najpoznatiji i najtraeniji crtai stripa na prostorima
stare Jugoslavije. Nakon Drugog svjetskog rata braa Nojgebauer rade u Zagrebu i
ostvaruju pionirske korake u animiranom filmu. Krajem pedesetih odlaze u
Njemaku i za vie producentskih kua rade na stripovima i reklamnim crtanim
filmovima.

Fotografija
Prve fotografije u Tuzli su napravljene poetkom osme decenije 19.
stoljea. To su radovi profesionalnih putujuih fotografa koji su povremeno
navraali u Tuzlu. Uglavnom su dolazili iz Osijeka i Slavonskog Broda. Prvi stalni
fotografi se u Tuzli pojavljuju sa dolaskom Austro-Ugarske. Najpoznatiji su bili
Maks ulthaj, Vilim Nojgebauer i Drago Jovanovi. Burne politike dogaaje u
Tuzli izmeu 1919. i 1924. ovjekovjeio je Mijo Cuvaj, moe se rei - prvi
tuzlanski fotoreporter. Razvoj kulture fotografije se od 1961. gotovo u cijelosti
odvija pod krovom Foto-kino kluba Tuzla. Klub organizira mnogobrojne izlobe
umjetnike fotografije, vri edukaciju putem fotokurseva i iri mreu kolskih
fotosekcija. Za reprezentativne izlobe, poput Dana bosanskohercegovake
fotografije odranih 1986., izdavani su primjereni katalozi.

Film
Prvih godina 20. stoljea u Tuzli su s vremena na vrijeme gostovali
putujui bioskopi. Prvi stalni bioskop - Kino Dilni, u vlasnitvu Marije Dilni, poeo
je sa radom 1909. godine. Prvi bioskop evropskih standarda zvani Koloseum
(dananje Kino Centar), vlasnika Mika Jovanovia, otvoren je 1913. Tridesetih
godina prvi tonski filmovi su emitirani u Bristol-ton-kinu, vlasnika Pere

[182]

Stokanovia. Preduzee za prikazivanje filmova osnovano je 1960, a u svome
sastavu je imalo tri bioskopa: Centar, Mladost i Radnik. U Tuzli je od 1967. do
1990. odravan Festival dokumentarnih i kratkometranih filmova, na kome su
prikazivana najbolja ostvarenja sa prostora bive Jugoslavije. U revijalnom
programu su od petog festivala prikazivani najbolji filmovi kratkog metra iz
evropskih zemalja. Grand prix tuzlanskog Festa bila je statua Husinski rudar, a
dodjeljivane su i tri nagrade publike.

Mediji
Prvi list donesen u Tuzlu je sedmini sarajevski list Bosna, iji je prvi broj
objavljen 28. maja 1866. godine. Nekoliko godina poslije u Tuzlu redovno poinje
stizati i list Sarajevski cvijetnjak (Dulen saraj). U Tuzli je prvih decenija 20.
stoljea izlazilo vie listova koji nisu imali dugoroniji i znaajniji informativno-
politiki karakter. Kao prvijenac uzima se list za zabavu i pouku Prvijene, koji su
tuzlanski gimnazijalci povremeno izdavali od 1903. do 1906, na apirografskoj
tehnici. Prvi list tampan u Tuzli je nedjeljnik Srpski pokret (1913), koji je nakon
24 izdana broja ve naredne godine zabranjen. Vlasnik jedne od tamparija, Adolf
Engel, jedno vrijeme je u toku 1914. izdavao list Tuzlanski dnevnik, kasnije nazvan
- Tuzlaer Tagblatt. Iste godine kratkotrajno je izlazio i Komunalni list. Od 1918. do
1920. u Tuzli izlazi politiko-informativni list Osloboenje. S ciljem kulturne i
ekonomske emancipacije bonjakog stanovnitva kratko vrijeme je u toku 1920.
izlazio sedmini list Novi pokret. U vrijeme izmeu dva svjetska rata, sa velikim
ambicijama se pojavljuju i vrlo brzo gase listovi: Optinski glasnik, Tuzlanski list,
Tuzlanska pota, Naa optina, Novi pokret, Narodne novine, Narodni list, Narod,
Fabrika i njiva itd. Prvi broj lista Front slobode, koji uz sarajevsko Osloboenje
predstavlja najstariju ivu bh. novinu, izaao je 7. novembra 1943. godine.

kolstvo
Historiari navode da je Turalibeg 1572., kao jednu od svojih zadubina,
osnovao mekteb, to se uzima prvim institucionaliziranim oblikom kolstva u
Tuzli. Behram-begova medresa, srednja struna kola za stanovnitvo islamske
vjeroispovijesti, spominje se jo u 17. stoljeu (historiari navode 1674. godinu). U
18. stoljeu izdravana je od Vakufa Behram-begove damije. Uenici Medrese su
se, pored ope naobrazbe, pripremali za poziv imama, hatiba, mualima, odnosno za
pouavanje u vjeri. Sa kraim prekidima medresa je radila do ukidanja 1949, a njen
rad je obnovljen 1992.
U prvoj polovini 19. stoljea u Tuzli se pojavilo vie kola, prvo sa
iskljuivo religijskom, a potom i sa svjetovnom orijentacijom. U to vrijeme, u
Tuzli su na stotinu stanovnika dolazila dva do tri pismena graanina. Prva kola za
osnovno obrazovanje, koju su finansirali imuniji roditelji, otvorena je 1831. za
djecu srpske nacionalnosti. Sa istom namjenom je 1873. osnovano i Srpsko
pravoslavno uilite. Godinu dana kasnije otvorena je, po ugledu na rudije u
Turskoj, neka vrsta nie srednje kole koju su, nakon zavrene vjerske kole -

[183]

mekteba, pohaala djeca bonjake nacionalnosti. U to doba Sjemenite je bilo
kola za djecu katolike vjeroispovijesti.
Austrougarska uprava je 1880. otvorila Komunalnu kolu za muku djecu
svih konfesija, koju je pohaao samo jedan manji dio tuzlanske omladine. Petnaest
godina kasnije u Tuzli je otvorena Trgovaka kola, a 1925. je prerasla u
Graansku kolu.
Prva osnovna kola u tuzlanskom kraju i jedna od prvih u Bosni i
Hercegovini osnovana je 1884. u Gornjoj Tuzli. U Tuzli je prva osnovna kola
osnovana u Kreki 1897. godine. Za vrijeme austrougarske uprave radile su: Rudija
- osnovna kola za muslimansku djecu, Osnovna kola milosrdnih sestara u
Klosteru i Srpska osnovna kola. Na osnovu Odluke Gradskog vijea Tuzla, 12.
septembra 1899. otvara se Velika gimnazija u Donjoj Tuzli. Tridesetih godina 20.
stoljea u tuzlanskom kraju je bilo 29 osnovnih kola i dva obdanita, sa 72
uitelja.

Literatura
Nijaz Alispahi, Leda Saliniana - Kulturna hronika Tuzle, Tuzla, 1998.
25 godina Radnikog kulturno umjetnikog drutva Mitar Trifunovi Uo, Tuzla,
1972.
lanci i graa za kulturnu istoriju istone Bosne, Tuzla, I (1957), III (1959).
Demal ilimkovi, Tuzla u osmansko doba, Tuzla, 1996.
Dr Salih Kulenovi, Etnologija sjeveroistone Bosne, Tuzla, 1995.
Kulturno-istorijsko i prirodno naslijee optine Tuzla, elaborat, Tuzla, 1988.
Likovno stvaralatvo Tuzle 1945-1980, Tuzla, 1980.
Dragia Trifkovi, Tuzlanski vremeplov, Beograd, I (1981), II (1983); Tuzla, III
(1988), IV (1990), V (1997).
Tuzla, fotomonografija, Tuzla, 1983.
Tuzla u radnikom pokretu i revoluciji, Tuzla, I (1979), II (1984), III (1987).
Vodi Arhiva Tuzla, Tuzla, 1989.
















[184]




































[185]

Ostaci srednjovjekovne zgrade u Ronju

Roanj je vrlo staro naselje. Pod tim nazivom postoji od srednjeg vijeka.
Pripadalo je srednjovjekovnoj upi Sapna koja se nalazila u oblasti Podrinje
tadanje srednjovjekovne drave Bosne. Dolaskom osmanske uprave 1463-1474.
godine naselje Roanj je u Nahiji Sapna, Zvorniki sandak.
Poetkom XVI stoljea Roanj je srednje veliko naselje. Prema osmanskom
popisu 1533. godine ima oko 30 kua, gotovo iskljuivo muslimanskih. Takvo
stanje se odralo do pred kraj osmanske uprave.
Naselje je negdje u XVIII/XIX stoljeu opustjelo, a muslimansko
stanovnitvo se raselilo u susjedni Godu i dalje. Naprimjer: familija Ronii u
Godu (kasnije dio Omerovia), familije Ronjaci i Ronjakovii u Gornjoj
Sprei... Tokom XIX stoljea vlasnici muslimani na svoje zemlje naseljavaju kao
kmetove pravoslavno stanovnitvo sa planinskog juga i jugoistoka. Od tog
stanovnitva su pravoslavna groblja u Rijeanima i iznad Lazia. Agrarnom
reformom Kraljevine SHS dvadesetih godina XX stoljea ovo stanovnitvo postaje
vlasnik kmetovskih selita.
Poetkom rata 1992. godine pravoslavno srpsko stanovnitvo se raselilo u
ravniarske krajeve (Semberiju, Posavinu, Srijem...), a danas se vratilo svega
nekoliko domainstava.
ARHEOLOKI LOKALITET
Do sada jedini arheoloki lokalitet koji je registriran na podruju naselja
Roanj je onaj u zaseoku Lazii. Radi se o ostacima srednjovjekovne crkve i groba
na lokalitetu Crkvie-Crkvite (slika 1. Arheoloki lokaliteti u naselju Roanj na
topografskoj karti R=1:2500).

Sl. 1. Topografska karta (R=1:2500).
Mr. sc. Rusmir Djedovi

[186]

Za ovaj arheoloki lokalitet naveden u Arheolokom leksikonu Bosne i
Hercegovine se navodi slijedee: Srednjovjekovna crkva i grob. Slabi ostaci
graevine, sauvani kao neznatna humka sa grobnicom u kojoj su bila sahranjena 3
pokojnika. Moda srednji vijek. Ove podatke potpisuje V. Mili.
233

Prema naim saznanjima, 1981. godine ovaj je lokalitet istraivao Veljko
Mili, tadanji kustos arheolog Muzeja istone Bosne u Tuzli. On je za navedeni
Muzej napravio izvjetaj na 3-4 stranice sa nekoliko fotografija.
234

Prema dostupnoj dokumentaciji iz Muzeja istone Bosne u Tuzli, poslije
rekognosciranja lokaliteta 1981. godine, V. Mili je u vrlo kratkom izvjetaju
naveo slijedee: Srednjovjekovna crkva, na imanju Ratka Ilia, put Rastonica
Zvornik, djeca su provalila grobnu humku u kojoj su bila sahranjena tri pokojnika.
Radi se o crkvi o kojoj mjetani kau da je graena istovremeno kad i crkva
Lomnica u ekoviima, uraena su i tri snimka, od kojih dva pokazuju humku
prekrivenu vegetacijom (negativi br. 25/2101 i 11/2101). Trei snimak pokazuje
manju hrpu kostiju iz provaljene kripte (negativ 23/2101, slika 2.)


Sl. 2. Kosti iz provaljene kripte
Ovaj arheoloki lokalitet u naselju Roanj je registrovan i na Arheolokoj
karti Bosne i Hercegovine. Na toj karti je ovaj arheoloki lokalitet oznaen
znakovima za srednjovjekovnu crkvu i srednjovjekovnu nekropolu.
235

Stanje lokaliteta kakvo je opisano u Arheolokom leksikonu i Arheolokoj
karti Bosne i Hercegovine bilo je isto i u ljeto 2007. godine.
236


233
Arheoloki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 2, Sarajevo, 1988, str. 89.
234
Prema usmenim navodima protojereja Zorana Ilia, predstavnici Eparhije zvorniko-tuzlanske su
po uputstvu Veljka Milia (sada u Srbiji), od direktorice Muzeja istone Bosne u Tuzli, Vesne
Isabegovi i sadanjeg kustosa arheologa Mirsada Bakalovia dobili navedene rezultate istraivanja.
235
Arheoloki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 1, Sarajevo, 1988, Regiji 6, br. 44, srednji vijek.
236
To vidimo i na isjeku satelitskog snimka naselja Roanj od 20. juna 2007. godine, Google Earth.


[187]


Sl. 3. Satelitski snimak naselja Roanj

Tokom septembra i oktobra 2008. godine lokalno povratniko stanovnitvo
uz suradnju sa predstavnicima Eparhije zvorniko-tuzlanske krenulo je sa radovima
na arheolokom lokalitetu i poelo otkopavanje ostataka zidova i grobnice.
Prema podacima dostupnim na Internetu, protojerej Zoran Ili, rodom iz
Ronja, a sada na slubi u Gornjoj Slatini u Posavini "...je pokrenuo obnovu crkve
u selu" (podaci od 16.9.2008. godine). Akcija je nastavljena i tokom oktobra, a 23.
istog mjeseca radove u Ronju je obiao Episkop zvorniko-tuzlanski Vasilije
Kaavenda. Tom prilikom je rekao "da su pronaene moti trojice monaha-
muenika iz manastira svetog proroka Jeremije u mjestu Roanj u federalnoj
optini Sapna, koje e biti vraene kada se ova svetinja ponovo sagradi (podaci od
24.10.2009. godine).
U istom tekstu pod naslovom "Roanj: Pronaene moti monaha
muenika", prenosi se dio saopenja Eparhije zvorniko-tuzlanske u kome stoji:
"Prijenos motiju je u toku i one e biti pohranjene u manastiru nakon njegovog
vaspostavljanja. U saopenju se navodi i "da je vladika Vasilije koji je jue obiao
ovaj do temelja porueni manastir, u razgovoru sa svetenikom i vernim narodom
ovog kraja organizovao graevinski odbor za izgradnju manastirske crkve u
Ronju." (isto).
Poetkom proljea 2009. godine radovi na arheolokom lokalitetu
Crkvie-Crkvina u Ronju su nastavljeni.
Na inicijativu suradnika Zavoda sa podruja opine Sapna, navedeni
lokalitet je 3.4.2009. godine, obila ekipa u sastavu: Benjamin Bajrektarevi,
direktor Zavoda za zatitu i koritenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijea
Tuzlanskog kantona, Edhem Omerovi, istraiva prolosti podruja Sapne i
Mirsad Bakalovi, kustos arheolog Muzeja istone Bosne iz Tuzle.
Tom prilikom je konstatovano da je vea koliina obruenog kamenja iz
zidova uklonjena na stranu a uoavali su se ostaci zidova graevine, visine do pola
metra.(slika 4, 5, 6 i 7)

[188]


Sl. 4. Temelji zgrade (B. Bajrektarevi) Sl. 5. Temelji zgrade (B. Bajrektarevi)


Sl. 6. Temelji zgrade (B. Bajrektarevi) Sl. 7. Temelji zgrade (B. Bajrektarevi)

STANJE LOKALITETA 15. 04. 2009. godine
Dana 15.4.2009. godine, po nalogu direktora, ekipa Zavoda je izala na
teren u naselju Roanj, opina Sapna. Neto ranije direktor Zavoda je obiao
navedeni lokalitet na dojavu suradnika sa podruja opine Sapna da se vre neki
radovi na arheolokom lokalitetu Crkvie-Crkvite u naselju Roanj.
Ekipa Zavoda bila je u sastavu: struni suradnik Rusmir Djedovi, prof.,
Munisa Softi-Kovaevi, prof., Edhem Omerovi, istraiva prolosti Sapne i
Safet Pehratovi, radnik Katastra Opine Sapna.
Navedeni izlazak na teren bio je uz upoznavanje i suradnju naelnika
Opine Sapna, gospodina Ismeta Omerovia i pomonika naelnika zaduenog za
prostorno ureenje, geodetske i druge poslove, gospodina Nusreta Hamidovia.
Ekipa Zavoda u ve navedenom sastavu je u srijedu 15.4.2009. godine,
izmeu 11 i 14 sati, na lokalitetu Crkvie-Crkvite, u naselju Roanj, zatekla
sljedee stanje: Radilo je do 20 ljudi uglavnom na raiavanju lokaliteta. Stjecao
se utisak da radove vode trojica svetenika na elu sa Zoranom (Ratko) Iliem,
rodom iz sela.
Radovi na vaenju i uklanjanju ostataka zida i temelja na graevini su bili
zavreni. Izvaeno kamenje bilo je na veim gomilama izvan temelja zgrade.
Vidjelo se da se radi se o stotinama komada kamenja. Kamenje je bilo uglavnom
od pjeara i neki su bili tesani. Ovakvog prirodnog ploastog pjeara ima u

[189]

strani, neposredno iznad graevine. Takoer, ima jo par gomila ovakvog kamenja
koji je odavno sklonjen sa lokaliteta. Neto kamenja sa graevine bilo je i od sedre
i nalazilo se na gomilama sa ostalim kamenjem.
Na mjestu nekadanjih temelja zidova, bili su plitki kanali, duboki 30-40
cm a iroki do 1 metar. Dimenzije temelja su 8 x 6 metara. Zgrada je orijentirana
pravcem sjeverozapad-jugoistok. Ka jugoistoku su temelji polukrunog oblika.
Iznad tog dijela je nedavno u zemlju zaboden vei krst od drvenih greda.
Unutar temelja u sjeverozapadnom dijelu zgrade nalazi se kameni
podzemni objekat. Radi se o podzemnoj graevini izgraenoj od zidanog kamenja.
Dimenzije objekta su neto vie od 2 x 2 metra. To bi mogla biti ranije spomenuta
grobnica.
Grobnica je bila u potpunosti prekrivena blagim svodom od kamena. Sada
se u tom svodu vidi manji otvor (moe se provui ovjek). Duboka je oko 1,5 m.
Takoer se vidi da je unutranjost podzemnog objekta prazna. (slike 8, 9, 10, 11,
12, 13.)


Sl. 8. Izvaeni temelji (M. Kovaevi) Sl. 9. Grobnica (M. Kovaevi)

Sl. 10. Grobnica (M. Kovaevi) Sl. 11. Gomile kamenja iz zidova ( E. Omerovi)


[190]


Sl. 12. Temelji (E. Omerovi) Sl. 13. Temelji (E. Omerovi)

Lokalitet sa temeljima graevine se nalazi na manjoj zaravni padine koja je
okrenuta ka jugu. Ispod lokaliteta se zemljite naziva Slatina, a na brdu iznad je
toponim Vilajet.
Obavljen je razgovor sa svetenicima Zoranom (Ratko) Iliem, sada u
Slatini i ijeg oca ima vlasnitvo nad parcelom i Zoranom (Stevo) Iliem koji je
izjavio da su prole godine poeli radovi na lokalitetu, a u grobnici je pronaeno
neto kostiju. Kosti su sklonjene na tavan oblinje kue. Radovi se vode u
organizaciji Parohije pribojske Eparhije zvorniko-tuzlanske.
Iz razgovora moe se zakljuiti da postoji i projekat zgrade crkve koja treba
da se izgradi na tom mjestu. Radi se o jednobrodnoj crkvi, dimenzija 8 x 6 m, sa
apsidom na jugoistoku, prekrivenoj jednostavnim dvovodnim krovom. Zidovi e
biti izgraeni od starog kamenja bez malterisanja. Na ulazu sa sjeverozapadne
strane bio bi izgraen predulaz sa zvonikom.
Ne postoji urbanistika ni graevinska dokumentacija iz nadlene opinske
slube. Nisu rijeeni ni potrebni imovinsko-pravni poslovi.
Kroz razgovor su od lanova ekipe Zavoda upoznati da je za problematiku
zatite i koritenja kulturno-historijskog naslijea nadlean spomenuti Zavod za
zatitu i koritenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijea Tuzlanskog kantona
sa sjeditem u Tuzli. Takoer su upoznati da su duni svaki kulturno-historijski
nalaz pronaen na lokalitetu prijaviti nadlenim slubama.
Tokom maja 2009. godine Zavod za zatitu i koritenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijea Tuzlanskog kantona slubeno je upoznao
nadlene u Opini Sapna da pri eventualnim saglasnostima za radove na ovom
arheolokom lokalitetu potuju zakonske procedure.

PODACI NA INTERNETU
Na Internetu se mogu nai razliite pretpostavke o lokalitetu Crkvie-
Crkvite u Ronju. Naprimjer: Zadubina kralja Dragutina, bila metoh
manastira Tavna, graena kada i Lovnica u ekoviima, manastir Svetog
proroka Jeremije u mjestu Roanj, osim manastira u Ranju postoji jo jedan
metoh manastira Tavne koji je u ruevinama i nalazi se u selu Skoiu kod

[191]

Zvornika. a bio je posveen asnom krstu, jednom mjeseno na mjestu
manastira asnog krsta u Skoiu pojavljuje se voda, koja u toku dana nestane...
Za ove pretpostavke se ne navode izvori ili literatura, niti narodna tradicija.
Sve navedeno se moe uti i od svetenika koji rukovode radovima na lokalitetu u
naselju Roanj.

ZAPAANJA O OSTALOM NASLIJEU
U naselju Roanj koje postoji od srednjeg vijeka, preteno naseljeno
muslimanskim stanovnitvom od XV i XVI stoljea, a pravoslavnim od XIX
stoljea, ima nekoliko lokaliteta kulturno-historijskog naslijea.
Do sada je najvie poznat ve opisani arheoloki lokalitet u zaseoku Lazii,
sa temeljima srednjovjekovne graevine i grobnice unutar njih. Ovaj lokalitet
okolno muslimansko stanovnitvo uglavnom naziva Crkvie, a pravoslavno:
Crkvite.
Na udaljenosti do 1 km od ovog lokaliteta, nalaze se sljedei kulturno-
historijski lokaliteti:
1. Gradac, brdo (592 m) junije (slika 14.). Prema opoj tradiciji na njemu se
nalazila nekakva utvrda od kamena a ima i nadgrobnih spomenika od
kamena u obliku ploa.
2. Gradina, zaselak sa tim imenom ispod brda Gradac. Prema predanju tu se
nalazilo podgrae utvrde na brdu Gradac. U Gradini se nalazila i kula-
ardak muslimanskih vlasnika tog podruja u osmanskom periodu.
3. Tursko groblje istonije. Radi se o nekoliko parcela u padini okrenutoj ka
jugu, na ulazu u Lazie iz pravca Rijeana. Prema ouvanoj tradiciji u
muslimanskim familijama koje su u susjedni Godu doselile iz Ronja, to je
nekada bilo veliko muslimansko groblje. Prema predanju pravoslavnog
stanovnitva u Ronju, nekada su se tu susreli muslimanski i hrianski
svatovi i sukobili. Danas je ouvano vrlo malo niana koji su uglavnom
sklonjeni u ivice i potoke. Parcele sa nazivom Tursko groblje su u
vlasnitvu lokalnog pravoslavnog stanovnitva i obrauju se. Izgraena je i
jedna kua. Neki niani su prije zadnjeg rata (1992-1995.) ugraeni u jedan
poljski nunik. Rijedak ouvani nian se nalazi desno od puta u ivici
Turskog groblja (slika 15.). Uzglavni nian je prilino monumentalan. Ima
guvu, iznad zemlje je visok jedan metar a osnovica je kvadrat, dimenzija
oko 25 cm. Uznoni nian je na udaljenosti oko 2,5 m.
4. Lokalitet stare damije. U vrh zemljita Tursko groblje, desno od puta
narodna tradicija govori da je nekada bila damija naselja Roanj. Podori
zgrade damije, prema narodnoj tradiciji su postojali do 1918. godine (slika
16.).
5. Srednjovjekovno groblje. Nekoliko stotina metara iznad Turskog
groblja su
ostaci nekog starog groblja.
6. Na podruju naselja Roanj se nalaze sljedei zanimljivi toponimi

[192]

(nazivi zemljita): Vukmir (zaselak, moda od Vukmira Zlatonosovia
pripadnika srednjovjekovne bosanske feudalne familije koja je imala
posjede oko Majevice i Zvornika ), Maura (brdo 536 m), Plan, Gmize...
Ovdje treba spomenuti i lokalitet sa nazivom Grad, brdo (751 m) koji se
nalazi nekoliko km sjevernije. Zapravo, iznad naselja Zavrje koje se nalazi
sjeverno od Ronja, jedna istaknuta glavica se naziva Grad. Moda bi tu trebalo
traiti temelje srednjovjekovnog grada koji je bio utvrda poznate srednjovjekovne
upe Zavrje (slika 17.).


Sl. 14. Gradac (M. Kovaevi) Sl. 15. Nian (M. Kovaevi)


Sl.16. Lok.Stare damije(E.Omerovi)

Sl. 17. Grad (M: Kovaevi)














[193]

ZAKLJUAK

U naselju Roanj koje danas pripada opini Sapna, Tuzlanski kanton,
narodna tradicija i terenska istraivanja znaju za ostatke neke srednjovjekovne
zgrade. Toponim Crkvie-Crkvite i tradicija upuuju da se radi o nekadanjoj
crkvi. Poto nisu izvrena detaljnija istraivanja nije sigurno je li to tano i ije se
srednjovjekovne vjere moda tu nalazio vjerski objekat. Da li se radi o
ranokranskom ili srednjovjekovnom katolikom objektu (zna se za samostane u
oblinjem Zvorniku i Teoaku) ili vjerskom objektu srednjovjekovne Bosanske
crkve, za koju se zna da je bila jaka u Usori. Istina, nema dokaza da li je u
srednjem vijeku pravoslavna crkva imala svojih vjerskih objekata zapadno od
rijeke Drine.
Akcija lokalnog stanovnitva uz suradnju Eparhije zvorniko-tuzlanske,
bez terenskih i naunih istraivanja, kao i bez potrebne dokumentacije, je upitna.
Zbog toga, radove na arheolokom lokalitetu gdje je ve konstatovano postojanje
neke srednjovjekovne graevine, treba pratiti i usmjeravati prema strunim i
zakonskim okvirima.




























[194]














































[195]

Ifeta Jahi-Begovi, dipl. ing. arh.


Zatita utvrde Soko

O nastanku utvrde Soko legenda kae kako su bile tri sestre koje su se
meusobno hvalisale: najstarija - da e izgraditi grad ljepi od svih gradova, druga
da e izgraditi grad srebrenog sjaja, a najmlaa - da e imati grad sokolovog leta.
Tako nastadoe tri srednjovjekovna bosanska grada u ovom kraju: Graanica,
Srebrenik i Soko.
U samom selu sve mahale su meusobno povezane internim
saobraajnicama. Na raskrsnicama tih, ne tako prometnih, saobraajnica
organizirani su trgovi za okupljanje i igru djece.
Na ulazu u selo sa regionalne saobraajnice Graanica Srebrenik nalazi
se centar sela. Od javnih objekata u centru se nalazi vie malih ugostiteljskih
objekata, prodavnica, pekara te objekat mjesne zajednice. Na samom ulazu u selo
su osnovna kola i nogometno igralite.















U centralnom dijelu sela Soko nalazi se kameni breuljak na kome je
smjeten srednjovjekovni grad, odnosno ostaci tog grada.
Juna i jugoistona strana ovog kamenog breuljka su vrlo strme i potpuno
nepristupane. Sjeverna i sjeverozapadna strana nisu tako nepristupane i strme.
Ulazi u selo su sa nepristupane strane to je sigurno dobro planirano, s obzirom na
to da su srednjovjekovne utvrde sluila za odbranu i utoite stanovnitvu.
Gradina je na dosta niem visinskom nivou u odnosu na ostala brda, to je
u srednjem vijeku bio dobar strateki poloaj, jer gradina nije bila vidljiva izdaleka.
Pojavom vatrenog oruja u osmanskom periodu to vie nije bio dobar strateki
poloaj.
Osim nepristupanog terena, kameni breuljak prirodno ograniavaju dva
potoka Vrelo i Ilida, to je est sluaj u gradnji tvrava.


POGLED NA SOKO SA TVRAVE

[196]

Gradina ima nepravilan, priblino ovalan oblik, sa dvije polukule iroke 3
m i jednom ulaznom kulom (kapi-kula). Dimenzije grada su 37 m duine i 18m
irine.
Podzida grada nije na svim stranama iste visine jer se u potpunosti
prilagoava terenu. Na gradu se, u osnovi, zapaaju tri tipa ili naina zidanja
237
:
Prvi tip je najzastupljeniji i njime je zidan vei dio grada. Zidovi su graeni
od lomljenih i grubo tesanih komada kamena, nepravilnog oblika, uglavnom sive i
sivo-smee boje. Zapaaju se ponegdje i obli kamenovi, koji kao da su izvaeni iz
rijenog korita. Krupniji kamen je sitniji kameni materijal, zaliven krenim
malterom, koji se kasnije stisnuo u vrstu kompaktnu masu. Negdje se uoava
tendencija da se kamenje slae u slojeve, a negdje se to ne primjeuje, nego su
graditelji slagali kamen onako kako im je to njegov oblik omoguavao. U zid su
mjestimino umetani drveni trupci, okomito pravcem pruanja zida. Neki od tih
trupaca su istruhli. Graditeljski elementi sluili su za ravnomjerno slijeganje zidne
mase i sprjeavanje pucanja zida. To je karakteristika bosanske srednjovjekovne
fortifikacijske arhitekture, to moe biti dokaz da su grad podigli bosanski
graditelji. Umetanje drvenih greda (trupaca) u gradske zidine uobiajeno je u Bosni
i u toku osmanskog perioda.
Drugi tip se zapaa na malom dijelu jugoistonog zida i na jugozapadnom
zidu. Ovaj dio grada je graen od ljepe tesanih duguljastih komada kamena koji su
pravilno sloeni u slojeve. I na ovom zidu zapaaju se ostaci drvenih elemenata
(etvrtaste rupe), a kamen je kao i u prethodnom tipu zidanja sivo-smee boje.
Ovakav nain zidanja je gotovo identian osmansko-turskoj tehnici prve polovice
18. stoljea, kojom su graeni neki objekti na susjednom gradu Srebreniku
238
.
Moe se zakljuiti da je taj zid vremenom propao, te je u zidu ostala rupa nalik na
pukarnicu. Zidovi su debeli 90-110 cm.
Treim tipom je graena ulazna kula i dio sjeverozapadnog zida. Ovaj tip
je prepoznatljiv po ljepe tesanim i pravilnije oblikovanim etvrtastim kamenim
blokovima koji su prilino uredno sloeni u
redove. Prostor koji bi ostao izmeu redova
popunjavan je manjim kamenjem. Kamen je
upadljivo svjetlije boje od kamena kojim je
graen ostatak utvrde. Na ulaznoj kuli se
zapaa da su prvih pet-est redova kamena
neto grublji i iste boje kao i ostatak grada, pa
se na njih nastavljaju redovi kamena svjetlije
boje. Oito je prvobitna graevina (koja je bila
graena od istog kamena kao i drugi zidovi)
bila propala, pa je na istim temeljima podignuta

237
Prema autoru teksta Edin akovi 'Oblik i arhitektura starog grada Sokola',objavljenog u
Graanikom glasniku.
238
Up. uro Basler, Stari grad Srebrnik i problematika njegove konzervacije, Nae starine IV,
Sarajevo 1957., str.110-130.

[197]

nova, od novog kamena.
239
Opisani tip zidanja je vrlo teko vremenski odrediti, ali
treba napomenuti da se vrlo slian nain zidanja zapaa na nekim objektima
tvrave Gradaac, koja je graena u drugoj polovini 18. i poetkom 19. stoljea, pa
je moda i ovaj dio zida nastao priblino u to vrijeme .
Na jugoistonoj strani nalazile su se dvije polukrune kule koje su danas
poruene gotovo do temelja. Kule su bile irine oko 3 metra, potpuno
ukomponirane u gradske zidine. Tako uske nisu mogle sluiti za stanovanje ve
samo kao straarnice. Na sjeverozapadnoj strani je ulazna kula, koja izgleda
dograena na ve postojei zid. Ulaz u ovu kulu gleda ka jugozapadu. Kroz
polukruna vrata (irine 110 cm, visine oko 2 metra) ulazi se u zatvorenu
prostoriju, presvoenu lunim svodom, a zatim se kroz druga, takoer polukruna
vrata ulazilo u grad, a iz njega u objekat koji nije sauvan. Od te zgrade se sauvao
samo podrum, iji se polukruno svedeni ulaz nalazi uz jugoistoni zid. Detaljniji i
sigurniji podaci o ovome objektu dobili bi se arheolokim iskopavanjem. Osim te
zgrade, u gradu je svakako bilo jo objekata od drveta, pletera ili erpia. Na
zapadnom oku grada nalazi se jedan kontrafor, koji je sluio kao ojaanje tom
dijelu grada i koji je, zapravo, jednostavni produetak jugozapadnog zida. Ovaj
kontrafor je podignut, dakle, zajedno sa tim zidom i to u osmansko doba, jer
kontrafori nisu karakteristika bosanske srednjovjekovne fortifikacijske arhitekture.





















239
Pravoslavni sveenik iz Boljania, Mitar Popovi, je 1896. zabiljeio predanje kako je na Sokolu
postojala kula visoka trideset metara u kojoj je bilo spremite za barut, te kako je u nju udario grom
to je izazvalo eksploziju spremita i potpuno razaranje kule, uslijed ega je poginuo i gradski dizdar
(Mitar Popovi:Nekoliko starina u graanikom kotaru, Bosanskohercegovaki Istonik, god. 9.,
sv. 1 i 2.). Ipak, ovi podaci se moraju uzeti s rezervom.


Rekonstrukcija tvrave Soko -
asopis Graaniki glasnik



Tlocrt tvrave Soko - Graaniki glasnik

[198]

















Utvrda Soko oko 1900- te godine
Grad je danas skoro u potpunosti poruen. Zidovi su srueni gotovo do
temelja, odnosno do nivoa tla unutar grada. Sauvani su samo oni koji slue kao
podzide. Zid u punoj visini sauvan je u duini od nekih 5 metara na sjevernom
kraju grada.

Na osnovu opisanih arhitektonskih karakteristika, moe se zakljuiti da je
tehnika kojom je raena veina gradskih zidova Sokola (prvi tip) tipino bosanska.
Na glavnim vratima su ranije postojali kameni dovratci, koji su nekad ranije
izvaeni i odneseni. Jugozapadni dio znai da je grad podignut u vrijeme bosanske
prevlasti u ovim krajevima. Ovalni oblik grada, zaobljene uske i nenastanjene kule,
prilino tanki i vrlo visoki zidovi sve su to osobine gotike fortifikacijske


Ostaci zida. Vide se tragovi gdje su nekada bile
drvene gredice hatule.


Struktura zida tvrave.

[199]

arhitekture, karakteristine za 14. stoljee. No, u naoj zemlji je i stariji
romaniki nain gradnje bio prisutan kroz cijelo 15. stoljee.
240















U historijskim dokumentima Soko se prvi put spominje 1429. godine.
Podignut je vjerovatno u vrijeme kralja Tvrtka I Kotromania (druga polovina 14.
stoljea), kada je Bosna bila na vrhuncu svoje vojne i politike moi. Nakon
Tvrtkove smrti (1393.), uslijed samovolje pojedinih feudalnih rodova, Bosna gubi
svoju mo i sve je vie izloena osvajakim pohodima Ugarske. U tim pohodima
upravo su najvie stradali prostori sjeveroistone Bosne. Tek nakon 1415. godine,
kada su Maari u Lavi poraeni i prisiljeni na uzmicanje, ovi krajevi ostaju
poteeni ratnih pustoenja. Stoga imaju osnova pretpostavke da je grad sagraen
iza 1415-1429. godine.

Za vrijeme osmanske vlasti grad je pretvoren u vojnu utvrdu i vie puta je
obnavljan. Osmanlije su svakako i ovaj grad zauzeli 1463. godine, ali od 1464. pa
negdje do 1519. Soko je pod vlau Maara. Nakon ponovnog pada pod vlast
Osmanlija, grad je vjerovatno obnovljen, ali e u narednih 150 godina biti bez
stratekog znaaja. Izvjestan znaaj dobiva tek nakon Bekog rata 1683-1699.
godine, pa se moe pretpostaviti da 1415. godine slui kao dodatna zatita
graninog podruja. Prije toga, u razdoblju 1398-1415. ovi krajevi su uglavnom u
maarskoj prevlasti, tako da ovu utvrdu nisu mogli izgraditi bosanski feudalci.
U fragmentima zida vidljivi su otvori gdje su bile drvene gredice hatule, koje su
sluile kao konstruktivna ukruta.


240
Edin akovi ,,Oblik i arhitektura starog grada Sokola Graaniki glasnik


OSTACI ZIDA TVRAVE . Moe se vidjeti
kolika je bila visina zida.


POGLED NA TVRAVU

[200]



U narednim godinama nema nikakvih izvjetaja o popravkama grada.
Naputen je polovinom 19. stoljea, od kada poinje njegovo propadanje koje traje
do danas.
Dugo godina su mjetani vadili kamen iz gradskih zidina i upotrebljavali
ga za gradnju kua i javnih objekata. Godine 1905. Soko se spominje kao gut
erhaltene Schloruine (dobro ouvana razvalina zamka)
241
, a 1910. razmiljalo se i
o njegovoj obnovi.
242
U toku Drugog svjetskog rata grad je, ipak, bio u dovoljno
dobrom stanju da poslui kao utvrda iz koje se uspjeno pruao otpor napadaima
na Soko i druga okolna sela.
U jednom napadu na Soko, partizani su djelovali na gradinu
protivoklopnim topom, ali otetiti su samo vanjsko lice zida. Nakon rata, 1949.
godine mjesni Narodni odbor iz Sokola odluio je da za gradnju seoske kole
upotrijebi kamen iz zidina tvrave Sokola, iako je ona iste godine proglaena
zatienim spomenikom kulture. Tada je vjerovatno nastalo jugozapadno lice zida
(drugi tip). Pouzdano se zna da je tokom 1777. godine grad obnavljan pod
nadzorom gradaakog kapetana Mehmeda. Mogue je da je tom prilikom
temeljito obnovljen.
Izneseni podaci dati su iskljuivo na osnovu onih ostataka grada koji se nalaze nad
zemljom, pa ih zato treba prihvatiti sa odreenom rezervom. Arheoloka
iskopavanja na ovom mjestu bi sigurno potvrdila ili opovrgla ove zakljuke, te
donijela sigurnije podatke o arhitekturi i starosti grada Sokol





241
Adolf Walny: Boschnicher Bote-Universal-Hand-und Adressbuch fr Bosnien-Herzegowina, pro
1905., Sarajevo, 1905.
242
Dopis Zemaljskog muzeja od 18. II 1910. u kome se preporuuje poduzimanje konzervatorskih
radova na nekim bosanskim gradovima, meu njima i Sokola (Dervi Tafro:Iz istorije zatite
spomenika kulture u Bosni i Hercegovini do osloboenja 1945., Nae starine III, Sarajevo, 1956.,
str.11.


[201]

Konzervacija utvrde
O samom nazivu Sokol u enciklopedijama tradicionalnih simbola tvrdi
se da pojam ima zajedniko sa solarnom simbolikom orla, a vezuje se za
stremljenje prema pobjedi uzlaenje kroz sve ravni.
243

Da bismo znali svoju prolost neophodno je da sauvamo svoju kulturnu
batinu, ne samo u naem vremenu, nego da imamo kontinuirani plan zatite za
budua vremena.
Ona pridonosi pojaavanju svijesti o kulturnom identitetu pojedinaca i zajednica,
odraava kulturu i nain ivota, njene umjetnike i historijske poruke prezentiraju
specifine vrijednosti tradicija i uspomena, a omoguuje nam da ovjekov ivot i
djelovanje sagledamo u veim vremenskim dimenzijama.
244

Osim ouvanja kulturne batine vrlo bitan faktor je i njegova prezentacija u
svrhu edukacije stanovnitva i posjetilaca, te ukljuivanje u savremene tokove
ivota.
Predloena intervencija: KONZERVACIJA.
Konzervacija se primjenjuje na objekte velike historijske i kulturne
vrijednosti i sastoji se u spreavanju i usporavanju propadanja i eventualne
degradacije.
Uz konzervaciju gotovo uvijek ide i KONSOLIDIRANJE ili konstruktivno
saniranje.
Kod srednjovjekovnog grada Sokola sauvane su dvije prostorije i
fragmenti zidova. Jedna prostorija je u kapi-kuli i u prilino je dobrom stanju.
Stepenice koje su vodile iz te prostorije do grada vremenom su nestale, a ostali su
samo tragovi u terenu da su tu nekada bile stepenice.
Nove stepenice bile bi od kamenih ploa tako da bude vidljivo da su iz naeg
vremena a da ne naruavaju ambijent tvrave. Druga prostorija je tamnica i ona je
ostala zatrpana nanosima zemlje. Uklanjanjem zemlje, ne samo da bi se otkrila ta
prostorija, nego bi se otkrili fragmenti zida sa unutranje strane gradine, tako da ne
bi bila potrebna zatitna ograda za posjetioce.
Negdje su se te grede i sauvale a na mjestima gdje one nedostaju potrebno
je postaviti nove. Neophodno je obiljeiti hatule, koje su stare moda ak i 500
godina (to bi dokazale analize starosti drveta) .
Jedan od problema prezentacije tvrave je prilaz objektu. Danas je jedini
mogui prilaz kroz dvorite privatnih kua, pa se nepristupanim terenom uspinje
na tvravu. Moj prijedlog je da se prilaz zelenilom vizuelno odvoji od dvorita
kua, izmjsete pomoni objekti, te uredi pristup tvravi. Strmi dio bi se premostio
stepenicama do konzolnog platoa koji vodi do kapi-kule. Ulaskom u prostoriju
kapi-kule posjetioci bi dobili sve informacije o tvravi prije samog ulaska u grad.
Informacije bi bile na zidovima u vidu informacionih panoa sa starim fotografijama
i historijskim podacima.

243
Jean Campbell Cooper, Ilustrovana enciklopedija tradicionalnih simbola, Beograd, 1986. str. 153;
Jean Chevalier Alain Gheerbrant, Rjenik simbola, Zagreb,1989. str. 616.
244
Vjekoslava Sankovi Simii

[202]

Na samom gradu bili bi prostori za sjedenje, te manji prostor sa tribinama
za kulturne manifestacije, kino projekcije i razne druge kulturne dogaaje, jer samo
ovakav objekat zasluuje ovakav sadraj.
U sklopu ovih sadraja predlaemo i prezentaciju ve postojeeg bunara.
Ispitivanjem izvorita moda bi se i omoguilo koritenje izvora, to bi bilo
naroito interesantno u ljetnim mjesecima kada bi i posjeta bila najintenzivnija.




































[203]

Munisa Kovaevi, prof.

iro kao industrijsko naslijee Banovia

Uvod
Stotinu i trideset etiri godine nakon to je izgraena prva trasa eljeznike
pruge u Bosni i Hercegovini i nakon to je prola prva parna lokomotiva, odmilja
desetljeima zvana iro, nekolicina radnika dananjeg preduzea eljeznice,
zaljubljenika u parne lokomotive, namjerava revitalizirati nekoliko uskotranih
prunih pravaca u naoj zemlji na kojima bi se turisti mogli voziti nekadanjim
parnjaama.
Nedavno, na obnovljenoj uskotranoj pruzi izmeu Mokre Gore i
Viegrada, nekada uvenom arganskom osmicom, dugoj 18 kilometara u koju
je uloeno neto vie od milijun eura, brzinom od 30 km/h poeo je prometovati
obnovljeni muzejski vlak Nostalgija. Tako je s nekoliko obnovljenih vagona i
restauriranom parnjaom, nakon skoro etrdeset godina, iro ponovo proao
dionicom stare pruge Sarajevo Beograd izgraene jo 1906. godine.
Iz mirovine je u Bosni izvuen jo jedan iro, onaj u Banoviima. Osim
to danas slui potrebama rudnika ugljena, taj voz koji vue parnjaa obnovljena
entuzijazmom radnika radionice eljeznikog pogona Rudnika mrkog uglja
Banovii, ima i turistiku namjenu da u skorije vrijeme znatieljnicima ponudi
vonju vijugavom prugom koja se kroz gustu umu probija obroncima planine
Konjuh, inae zatienim parkom prirode, brzinom od punih 15 kilometara na
sat.
eljeznice uzanog kolosijeka u svijetu
eljezniki promet je jedan od najstarijih modernih vidova prijevoza.
Njegova pojava datira iz poetka 19. stoljea iz Engleske od dana kada je
Stephenson, 1825. godine, konstruirao prvu lokomotivu na parni pogon. Iste godine
je ta prva lokomotiva isprobana u Engleskoj na liniji Stockton Darlington.
Prve tranice nisu graene za eljeznicu. Njihova pojava datira iz 17. i 18.
stoljea, kad su sluile za izvlaenje ugljena i ostalih ruda iz rudnika pomou
vagoneta, koji su bili pokretani ljudskom snagom, odnosno kasnije ivotinjskom
vuom.
Obnavljanje eljeznica uskog kolosijeka u turistike svrhe ve je odavno
viena stvar. Nadaleko poznata viednevna turistika ruta kaubojskom parnjaom
izmeu Duranga i Silverstona u amerikom Coloradu uz cijene i do 300 dolara,
izleti izmeu Antonita i Chama u Meksiku ili litvanska dionica Anykiai i

[204]

Rubikiai, uz britanske ili francuske povijesne vlakove, samo su dio uskotranih
pruga koje se turistima nude u svijetu.
245


Iz historijata eljeznica Bosne i Hercegovine
Prva pruga u Bosni i Hercegovini putena je u saobraaj 24. decembra
1872. godine. Izgraena je na relaciji Dobrljin Banja Luka, bila je dugaka 104,3
kilometra, pred sam kraj osmanske uprave. Izgraena kao dio Carigradske
magistrale koja je, prema planovima, trebala povezati Carigrad sa Beom. Bila je
to eljeznika pruga normalnog kolosijeka. Promet na ovoj pruzi obustavljen je
nakon izbijanja ustanka 1875. godine, a obnovljen je nakon uspostavljanja
austrougarske uprave u BiH.
Okupacijom BiH, austrougarska je uprava odredila da se pruga Banja Luka
Dobrljin osposobi, a za radove na njoj bila je zaduena Deveta regimenta ratne
eljeznice kojom je rukovodio major ekog porijekla, Johan Tomaek. Zanimljivo
je kako je razmak izmeu tranice uskotranih pruga izgraenih u BiH u vrijeme
okupacijske austrijske uprave iznosio 760 mm. Ovaj specifikum poznat je kao
bosanska pruga i u Bosni je graena prije no to je to raeno u Austro-Ugarskoj.
Izmeu septembra 1878. i jula 1879. godine, Austro-Ugarska je izgradila
uskotranu eljezniku prugu od Bosanskog Broda do Zenice u duini od 185,8
km. Takoer, 29. aprila 1886. godine izgraena je i u saobraaj putena uskotrana
eljeznika pruga Doboj Tuzla Simin Han, duine 67 kilometara. Time je
tuzlanski bazen povezan sa glavnom saobraajnicom u dolini rijeke Bosne. Ve je
1885. godine u Kreki otvoren rudnik uglja, tada najvei na prostoru Bosne i
Hercegovine.
Godine 1882. izgraeno je dodatnih 78,3 km uskotrane eljeznike pruge
od Zenice do Sarajeva, dvije godine kasnije izgraena je uskotrana eljeznika
pruga Mostar Metkovi, a 1891. godine izgraena je uskotrana eljeznika pruga
na cijeloj trasi od Sarajeva do Metkovia u duini od 134,7 km.
Direkcija Zemaljskih eljeznica Bosne i Hercegovine raspolagala je 1910.
godine sa 1.002 kilometra uskotrane eljeznike mree, a najvei dio trokova
izgradnje bh. eljeznica u austrougarskom razdoblju podnijela je upravo BiH.
Ukupni dugovi zemlje po tom osnovu iznosili su 1913. godine vie od 161 milion
kruna.
246





245
Anton Hauswitschka, Vraa se iro, reportaa, Dubrovaki vjesnik, 2009.
246
Od uzanih pruga u spomenutom periodu izgraene su pruge Bosanska Raa Bijeljina, Bijeljina
Ugljevik, Trebinje Bilea, Pazari Tarin i Metkovi - Ploe. Period poslije Drugog svjetskog rata
karakterie izgradnja omladinskih pruga normalnog kolosjeka Brko Banovii (89,100 km) i amac
Sarajevo (238km). Prva je putena u saobraaj 7.11.1946., a druga 15.11.1947. Pored ovih pruga,
tokom okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije, izgraeno je 547,8 km
umskih i rudnikih pruga u privatnom vlasnitvu. Sluile su iskljuivo za eksploataciju rudnog i
umskog bogatstva. To su pruge industrijalca Ota tajnbasa (kasnije ipadove pruge): Prijedor
Knin, Srnetica Jajce, Zavidovii Han Pijesak Kusae i Usora Pribinii.

[205]

Nestanak parnih lokomotiva
Parne su lokomotive u historiju polako poele odlaziti jo u '30-im
godinama prolog stoljea kada je Mehmed Spaho, tadanji ministar saobraaja
Kraljevine Jugoslavije, insistirao na uvoenju motornih vozova u Bosni i
Hercegovini. Iz tog je vremena ostala i pria o Ludom Sarajliji. U narodu su se ti
vozovi dugo vremena nazivali Spahini vozovi ili Ludi Sarajlija.
247

Prvi je takav voz u saobraaj puten 1938. godine na relaciji Beograd
Sarajevo Dubrovnik. Poto je bio mnogo bri od dotadanjih parnjaa, raja
nenaviknuta na njegovu brzinu ubrzo ga je poela nazivati Ludim Sarajlijom.
Nakon stotinu godina, prvog augusta 1978. godine na prostorima Bosne i
Hercegovine prestali su saobraati svi uzani vozovi.
248
Time su ukinute eljeznike
uzane pruge u BiH. U tom periodu izgraene su hiljade kilometara uzanih pruga u
BiH.
249


Voz iro danas
Do danas je ostalo sauvano tek nekoliko parnih lokomotiva koje su
nekada tutnjale bosanskim prugama. Jedna od prvih lokomotiva koja je urila iz
Zenice ka Sarajevu danas se uva u eljeznikom depou u Rajlovcu kraj Sarajeva, a
prva lokomotiva koja je ula u Sarajevo, 5. oktobra 1882. godine, Rama, danas je u
muzeju u Poegi kraj Uica.
Vie, naalost, nije sauvana niti jedna iz grupe lokomotiva koje su
graene iskljuivo za potrebe bh. eljeznica, one koje je konstruirao vicarski
ininjer Heinrich Klose od 1885. do 1904. godine, takozvane zupaste lokomotive,
takoer po sistemu vicarskog ininjera Romana Abta, koje su se koristile na
prugama velikih nagiba, kakva je dionica od Bradine do Podoraca, izmeu
Sarajeva i Konjica.
Do danas su ouvane parnjae u Travniku, Jablanici, nekoliko njihovih
vagona sauvano je u Bilei, lokomotive se uvaju i u Prijedoru, Doboju,
Graanici, Tuzli i Viegradu, a jo postoji Titov voz na Otrelju.

247
Ajdin Fevzija, Historija eljeznica Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2005
248
Doao je iro sa sjevera tiho i nenametljivo prije 100 godina, udomaio se na ovim prostorima i tu
ostao cijeli vijek. Svi su ga voljeli, a za sve ono to je uinio, a uinio je mnogo, bili smo mu
zahvalni. Vijugao je kroz zelena polja, huktao kroz hladne kanjone i u sve ove krajeve i ove prostore
donosio radost i neto novo.
Nakon svih tih godina, 31. jula 1978. doao je as kada je iz Viegrada krenuo na posljednje
putovanje prema Sarajevu. Bio je vru ljetni dan, a tano 15 sati i dvije minute. Otpravnik vozova u
stanici Viegrad Murat Sinidija podigao je lopari i dao znak za polazak. Mainovoa Milisav
Andri pokrenuo je posljednji putniki voz iz Viegrada za Sarajevo. Izvor: Ajdin Fevzija Braco,
Posljednje putovanje ire, Osloboenje, Sarajevo, 2008.
249
Pored hiljade kilometara uzanih pruga u BiH, jedna od najznaajnijih bila je pruga Sarajevo
Uvac i sa krakom iz Meee za Viegrad i Vardite. Dobila je naziv Istona pruga, a imala je
viestruki znaaj u strategijsko-vojnom, privrednom, geografskom pogledu. Bila je to i najskuplja
pruga na svijetu do tog vremena.

[206]

Meutim, jedina koja i danas vozi jeste parnjaa u Banoviima kojom se
prevozi ruda iz tamonjeg rudnika te umska graa.
250

Bosanski eljezniari nikako ne mogu prealiti to to je u Sarajevu
nedavno izrezana i u staro gvoe prodana devedesetak godina stara parna
lokomotiva odmilja zvana Joka. Godinama je stajala kao eksponat u krugu tvornice
Vaso Miskin Crni i bila je u dobrom stanju, sve dok tadanji direktor tvornice
Osman Zec nije odluio izrezati je i pretvoriti u staro gvoe. eljezniari tvrde da
se za nju u otpadu nije moglo dobiti vie od 300 maraka, dok je njena historijska
vrijednost bila neprocjenjiva. Mainovoe koje su na njoj zaradile penziju ak su i
razmiljali o tubi, no od nje su odustali svjesni da svoju parnjau vie ne mogu
vratiti. I to je dovoljno da se zorno pokae kako se nehajno i bezobrazno odnosimo
prema vlastitoj historiji.
251

Jedna od najpoznatijih parnih lokomotiva u Bosni i Hercegovini svakako je
ona koja i danas stoji ispred jablanikog Muzeja Bitke na Neretvi. Rije je o jednoj
od najboljih serija lokomotiva koje su ikada izale iz tvornice Krauss u austrijskom
Linzu i u Bosni i Hercegovini je nosila registracijski broj 73-018. Bila je to
najuvenija serija brzih uskotranih vozova i ta je lokomotiva, sklopljena 1907.
godine, saobraala na relaciji izmeu Sarajeva i Mostara i pripadala je mostarskoj
loionici.
252


Voz iro industrijsko naslijee Banovia
Uskotrane pruge na podruju Banovia bile su industrijske pruge koje su
se povezivale na uskotranu prugu Doboj Tuzla Simin Han. Tokom
austrougarske uprave izgraena je uskotrana pruga od pilane u ivinicama uz
rijeku Oskovu za eksploataciju drveta sa planine Konjuh.
Otvaranjem Rudnika uglja Begov potok u Omaziima kod Banovia
1937. godine, izgraen je jedan krak pruge uskog kolosijeka od rudnika u
Omaziima do separacije za ugalj u blizini pruge u ivinicama, duine 11
kilometara. Pruga je ila od Begovog potoka preko ivinica do Bukinja, gdje se
vrio pretovar uglja u vagone dravne eljeznice. Imali su dvije lokomotive, te
desetine vagona, tzv. kitre za prevoz uglja.
253

Poslije je 1946. godine omladinskom radnom akcijom izgraena pruga
normalnog kolosijeka Brko Banovii.
254
Ta pruga, zapravo, nije ila do samog

250
Grupa autora, Brko omladinska pruga Banovii 1946, Centar drutvenih aktivnosti RKSSO BiH,
Tuzla, 1986., str. 319.
251
Izvor: http://www.zeljeznice.net/forum/viewtopic.php?t=1726
252
Nakon Drugog svjetskog rata i uvene Bitke na Neretvi, eljeznice su je poklonile Opini
Jablanica, kao dio stalne muzejske postavke. Sve do prije nekoliko godina brigu o Kraussovoj
lokomotivi vodio je njezin mainovoa, rahmetli Daut Arfadan koji je zaradio penziju upravljajui
njome. ak i kada je otiao u penziju, Daut je svaki dan godinama odravao mainu bez koje nije
mogao zamisliti ivot i kojoj je tada bio potreban tek manji remont da bi se ponovo pokrenula. Izvor:
http://www.zeljeznice.net/forum/viewtopic.php?t=1726
253
Ismail Hadiahmetovi, Muradbeg Zaimovi, legenda i istina, d.o.o.Zmaj od Bosne, Tuzla,
1997., str. 69.
254
Sadeta Luki, Amra Smajlovi, 60 godina pruge Brko - Banovii, Godinjak meunarodnog
susreta biblitekara slavista 2007., Godina 3, broj 3, Sarajevo, 2007., str. 87-88.

[207]

grada Banovii (tadanja Litva) ve do stanice u Oskovi, nekoliko kilometara
istonije. Pruga Brko Banovii u ekonomskom pogledu imala je veliki znaaj za
sve gradove pored pruge, kao i iri meunarodni znaaj.
255



Prilog 1. Topografska karta pruge uzanog kolosijeka

Na karti Banovia iz ezdesetih godina, prikazane su pruge uzanog
kolosijeka. Jedan krak pruge polazi iz Oskove preko Banovia (Grad) i nastavlja
poslije grananja ispod brda Vidove glave prema Draganji, a prolazi pored
istoimene rijeke. Drugi krak pruge poslije grananja ide ka jugozapadu prema
Muiima i zavrava se u na povrinskom kopu separacije ubri. Od grada
Banovia jedan krak je iao do tvornice Helios.


255
Ideja o izgradnji eljeznike pruge koja bi spajala bogata nalazita uglja banovikog bazena sa
glavnim saobraajnicama, a preko njih i sa udaljenim potroakim centrima, postojala je jo prije
Drugog svjetskog rata. Godine 1946. prilo se izgradnji pruge normalnog kolosijeka Brko
Banovii dugoj 92 kilometra. Pruga je trebala povezati basen sa potroakim centrima i na taj nain
otvoriti put ka raanju novog grada. U ranim jutarnjim satima 7. novembra 1946. godine, prugom
Brko Banovii otpremljene su prve kompozicije od 12 vagona, prve tone uglja. Sljedea stanica
bila je Brko, pa Beograd i dalje. Grupa autora, Brko omladinska pruga Banovii 1946, Centar
drutvenih aktivnosti RKSSO BiH, Tuzla, 1986., str. 319.



[208]


Prilog 2. Topografska karta umski krak pruge prema Zlai

Takoer, postojao je i krak stare umske pruge koja ide prema Zlai
dolinom rijeke Oskove a zatim uz rijeku Krabanju. Od nje se odvajao krak uz
rjeicu Suhu. (Vidi kartu). Ova trasa pruge je stara trasa koja je koritena u vrijeme
Austro-Ugarske kada se iz Konjuha izvlaila uma. Inae to je bila umska pruga
(prikazana na karti) i koja juno od rudnika ide dolinom Zlae a koju danas
planiraju obnoviti za turistike svrhe.
Danas u Banoviima jo uvijek postoje dvije irine kolosijeka. Veza uskog
kolosijeka i normalnog ostvaruje se u stanici Banovii (Oskova), ali ne direktno.
Ugalj se dovozi uskotranom prugom i prosipa u bunkere, a preuzima ih
separacijski dio koji ugalj tovari u vagone normalnog kolosijeka ili u kamione.



Uz podrku Opine posljednjih nekoliko godina elnici banovikog
Rudnika i rade na idejnom projektu gradnje prve turistike pruge uzanog
kolosijeka, muzeja rudarstva i eljeznice u BiH. Inae, rukovodstva Rudnika i

[209]

Opine Banovii imaju ambiciozne planove o pitanju razvoja turizma (pa i
eljeznikog) u ovom kraju, pogotovu otkad je podruje planine Konjuh
proglaeno zatienim prirodnim parkom.
Projekt iji je cilj da ova opina postane atraktivna destinacija eljeznikog
turizma, ne samo u dravi nego i regionu, predvia gradnju niza sadraja na irem
podruju opine.
Rudnik Banovii tj. njegov eljezniki pogon, ima svoju radionicu koja
odavno vri sve popravke na lokomotivama i vagonima. Jedini problem mogu da
im budu rezervni dijelovi, mada neke mogu i sami da izrauju. Majstori su svoj
posao uradili s velikim entuzijazmom u redovnom radnom vremenu.



Turistika pruga uklapat e se u postojeu industrijsku kojom se prevozi
ugalj do Briona (Oskova). Za nastavak trase uraene su dvije varijante: probijanje
tunela kroz brdo u duini 187 metara ili zaobilaznica prema Zlai sa usputnim
stanicama u Jeevcu, Makovcu i ispod brda Gradina (na Stecima).
Ispred Direkcije Rudnika dio rijeke Litve e se natkriti i tu e biti polazna
stanica sa parkom, parking prostor i kompleks muzeja rudarstva i eljeznice sa
unutarnjim i vanjskim eksponatima. Ukomponovan u ambijent bit e postavljen
ogromni E" bager i najstariji bager koji se trenutno nalazi na Beinu i kopu
ubri". Predvieno je mjesto za staru parnjau i kiper vagon kakvim se prije pet
decenija prevozila jalovina. Zgrada muzeja, iz ptije perspektive, imat e oblik
rudarske lampe i bit e ukomponovana uz spomen-obiljeje "Majka poginulih
rudara". Na istom lokalitetu planirana je stanina zgrada za turiste i turistiki
voz.
256
Ostaje da vidimo da li emo poznati zvuk ire uti kroz Konjuh u narednoj
godini.








256
N. Maksimovi, U Banoviima je planirana gradnja prve turistike pruge, Dnevni avaz, 2009.

[210]

ZAKLJUAK

Uzane pruge (bosanski kolosjek) i stari iro bili su i ostaju dio tehnike i
kulturne batine naroda Bosne i Hercegovine. Popularni voz iro i parne
lokomotive imali su neto specifino i prepoznatljivo na ovim prostorima.
Danas, u vrijeme kad se u promet uvode superbrzi vlakovi koji voze oko
300 kilometara na sat, na hiljade Evropljana ele se na trenutak vratiti u mladost i
provozati starim uskotranim irom to juri brzinom od dvadesetak kilometara
na sat. Time je BiH dobila i za svjetske razmjere top turistiku ponudu vonju
romantinom eljeznicom.
U mirovini nije ni iro koji vozi za potrebe separacije Rudnika mrkog
uglja Banovii u Banoviima, a koji, takoer, na pruzi dugoj petnaestak kilometara
zaljubljenicima starih eljeznica nudi vonju, brzinom ne veom od 15 kilometara
na sat. Na toj pruzi turisti mogu zajedno sa strojovoom upravljati vozom.
U Banoviima su predstavljeni idejni projekti turistike pruge uzanog
kolosijeka i muzeja rudarstva. Rudnici mrkog uglja Banovii u saradnji sa opinom
Banovii kroz ove projekte pokuavaju oivjeti prolost u ovom kraju koji je
prepoznatljiva rudarska destinacija u Bosni i Hercegovini. Rudnici mrkog uglja
Banovii posjeduju parne lokomotive koje su jedinstvene i unikatne u cijelom
svijetu. Banovike parnjae su stare preko 60 godina i privlae turiste iz cijelog
svijeta. Gradnja turistike pruge Banovii Makovac Zlaa omoguila bi
prezentaciju parnih lokomotiva domaim i stranim turistima.
Parne lokomotive postale su prepoznatljiv simbol Banovia. S tim u vezi,
ovaj kraj je vana destinacija istinskim ljubiteljima parnjaa. Do sada je Banovie
posjetilo preko 3.000 turista iz Evrope i svijeta. Planirani muzej rudarstva izgraen
na dva sprata i u sebi bi sadravao sve ono to posjetiocima moe da priblii
rudarski ivot.
Projekti gradnje turistike pruge uzanog kolosijeka i muzeja rudarstva u
Banoviima su jedini ovakve vrste u Bosni i Hercegovini. Njihovu ekonomsku,
turistiku i kulturoloku opravdanost potvruju vrijedni eksponati parnih
lokomotiva koje Rudnici mrkog uglja Banovii godinima paljivo odravaju,
svjesni njihove neprocjenjive vrijednosti.













[211]

Izvori
- Topografske karte opine Banovii
- www.zeljeznice.net/
- http://www.blogger.ba/
- www.vozovi.com



Literatura
1. Ajdin Fevzija, Historija eljeznica Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2005.
2. Grupa autora, Brko omladinska pruga Banovii 1946, Centar drutvenih
aktivnosti RKSSO BiH, Tuzla, 1986.
3. Sadeta Luki, Amra Smajlovi, 60 godina pruge Brko - Banovii,
Godinjak meunarodnog susreta biblitekara slavista 2007., Godina 3, broj 3,
Sarajevo, 2007.
4. Ajdin Fevzija Braco, Posljednje putovanje ire, Osloboenje, Sarajevo,
2008
5. N. Maksimovi, U Banoviima je planirana gradnja prve turistike pruge,
Dnevni avaz, 2009.
6. Anton Hauswitschka, Vraa se iro, reportaa, Dubrovaki vjesnik, 2009.
7. Marinko Sekuli-Kokeza, Uspomene na "iru", Deutsche Welle, 2009.
8. Ismail Hadiahmetovi, Muradbeg Zaimovi, legenda i istina, d.o.o.Zmaj
od Bosne, Tuzla, 1997.






















[212]














































[213]

Samir Halilovi, prof.


Ureenje nekropole steaka na podruju Kalesije


Uvod
Kalesijsko podruje ima bogatu kulturnu prolost o emu svjedoe brojni i
raznovrsni spomenici materijalne kulture kroz sve periode ljudske prolosti.
Posebno bogatstvo ine srednjovjekovni nadgrobni spomenici - steci.
O stecima Kalesije ranije su istraivali: T. Dragievi, V. Vuleti-
Vukosavljevi, Lj. Stojanovi, . Truhelka, D. Vidovi, a sedamdesetih godina
XX stoljea . Belagi. Do tada je na podruju bive teritorije opine Kalesija
evidentirano 33 lokaliteta sa 251 stekom.
Autori knjige Kalesija (crtice iz kulturno-historijske prolosti) Samir Halilovi
i Mujo Zuli radei na detaljnijem istraivanju steaka Kalesije u periodu od 2000.
do 2003. godine istraili su sve do tada poznate lokalitete. Nakon istraivanja
otkriveno je i 7 novih lokaliteta pa se broj steaka na podruju Kalesije poveao za
263.
Istraivanje je nastavljeno tokom 2008. godine i tada je Samir Halilovi otkrio
jo dva lokaliteta na kojima je pronaeno 11 steaka. Danas na podruju Kalesije
postoji 38 lokaliteta sa 428 steaka.
Na bivoj teritoriji opine Kalesija, a danas opine Osmaci, postoji 8 lokaliteta
sa 97 steaka. Ipak, poueni iskustvom iz zadnjih istraivanja i otkriem novih
steaka i lokaliteta, vjerovatno i na ovoj teritoriji postoji vei broj steaka u odnosu
na podatke ranijih istraivaa.
Prema utvrenom broju lokaliteta sa stecima Kalesija je prepoznatljiva u
Tuzlanskom kantonu i Bosni i Hercegovini.
Stanje u kojem se nalaze steci na lokalitetima je zabrinjavajue. Zub vremena
i ljudski nemar nisu potedjeli ove spomenike koji svjedoe o ivljenju Bonjana u
srednjem vijeku. Vrijeme je inilo svoje a ljudska ruka ih je unitavala, djelimino
ili potpuno, briui svaki trag o njima. Ponekad se trag sauvao samo u
toponimima. Vidljivi su brojni primjeri unitavanja i nestajanja steaka.
Ta ljudska nebriga motivisala je grupu entuzijasta Kalesije da formiraju
Udruenje za zatitu kulturno-historijskih spomenika ORNAMENT Kalesija, sa
ciljem da nae kulturno-historijsko naslijee uredi, zatiti i uini pristupanim svim
posjetiocima, ljubiteljima kulture.


UREENE NEKROPOLE STEAKA NA PODRUJU KALESIJE

U 2008. i 2009. godini realizovani su projekti na ureenju i zatiti steaka
u Tojiima, Bulatovcima i Bukvarima.

[214]

NEKROPOLA U DVORITU KOLE TOJII

Naselje Tojii se nalazi 7,5 km sjeverozapadno od Kalesije, pored
magistralnog puta Kalesija Tuzla. U naselju se nalazi jedna nekropola sa
stecima.
Nekropola se nalazi u dvoritu Osnovne kole "Tojii". (Slika 1.) Na
nekropoli ima 9 steaka: 3 sljemenjaka i 6 sanduka, od kojih je jedan sljemenjak
ukraen. Steci su dobro obraeni. Tri sljemenjaka i tri sanduka su dobro ouvani.
Preostala dva sanduka su djelimino uniteni, a jedan sljemenjak je skoro potpuno
uniten.
Prosjene dimenzije sljemenjaka iznose 140/150x65/70x50 cm, dok su
dimenzije sanduka neto manje, odnosno 110/140x55/80x50.
257
Steci su
orijentisani pravcem istok zapad i potjeu iz vremena kasnog srednjeg vijeka.
Steci na ovoj nekropoli potjeu sa lokaliteta Okrugla
258
koji se nalazi
neposredno pored magistralnog puta Kalesija - Tuzla.
259
Na lokalitetu se nalazilo 9
devastiranih steaka.
260

Steak-sljemenjak,
261
dimenzija 160x75/65x50 cm sa postoljem. Uzdunom
ivicom i popreno pri krajevima pruaju se plastine tordirane vrpce. Na spojevima
tih vrpci postoje vea ispupenja.

257
Duina x irina u sljemenu/ irina u osnovi x visina steka.
258
efik Belagi, navedeni lokalitet spominje u svojim radovima Steci, Kataloki-topografski
pregled, Sarajevo, 1971, str. 200.; lanci i graa za kulturnu historiju Istone Bosne, Muzej Istone
Bosne u Tuzli, VIII, Tuzla, 1970, str. 45, gdje navodi da se tu nalazi ukupno 8 steaka (5 sanduka i 3
sljemenjaka,od kojih je 1 sljemenjak ukraen).
Samir Halilovi - Mujo Zuli u knjizi Kalesija (crtice iz kulturno-historijske prolosti), Kalesija,
2003, str: 75 opisali su lokalitet Okrugla gdje se navodi da na lokalitetu ima 9 steaka: 3 sljemenjaka
i 6 sanduka.
259
Nekropola se nalazi u parceli vlasnika Elvira (Hafize) Sinanovi.
260
Veina steaka na lokalitetu Okrugla su pomjerani sa izvorne lokacije jo u vrijeme gradnje
magistralnog puta Tuzla - Zvornik sedamdesetih godina prolog stoljea, a preostali u zadnje vrijeme.
Tada su steci pomjereni (devastirani) i odloeni neposredno uz bankinu u putnom pojasu i
predstavljali su opasnost u saobraaju.
Udruenje za zatitu kulturno-historijskih spomenika ORNAMENT Kalesija je u saradnji sa
Zavodom za zatitu i koritenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijea Tuzlanskog kantona
pokrenulo aktivnosti na ouvanju i zatiti steaka od daljnjeg unitenja. Nakon snimanja stanja
steaka na lokalitetu Okrugla od strane Zavoda za zatitu i koritenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijea Tuzlanskog kantona i ORNAMENT-a utvrena je opravdanost za realizaciju
projekta: Dislokacije devastiranih steka sa lokaliteta Okrugla u kolsko dvorite JUO "Tojii".
Prikupljane su potrebne saglasnosti, pa su u junu 2008. godine devastirani steci sa lokaliteta Okrugla
izmjeteni u dvorite Osnovne kole "Tojii". Projekat su podrali Ministarstvo obrazovanja, nauke
kulture i sporta Tuzlanskog kantona, Opina Kalesija, MZ Tojii, O "Tojii", a svoj doprinos u
projektu su dali i CZ Kalesija i PU Kalesija.
261
S. Halilovi - M. Zuli, Kalesija (crtice iz kulturno-historijske prolosti), Kalesija, 2003, str: 75.








ko
str
sp
roz
dv
dv
Sli
Os

ste
(S


262

Zav
jes

Zapadna eon
oje se izvijaju iz
rane nastavljaju
iralama koje se
zeta. Juna bo
vostrukom spira
vostrukih spirala

ika 1. Ukraen
snovne kole "T
Na zapadnoj
eaka.
262
Dva st
like 3. i 4.)

Udruenje za za
vodom za zatitu
en 2008. godine r
na strana predst
z dna. Iznad nji
u grozdovi. Sup
e takoer izvijaj
na strana pred
alom, dok je
a izvijenih od dn
ni sljemenjak u
Tojii"
strani ove nekr
teka su masivn

titu kulturno-histo
i koritenje kultur
realizovalo projeka
[215]
tavljena je biljn
ih se na sredini
protna istona
aju iz dna. Izme
stavljena je ori
suprotna sjeve
na. Orijentisan j

u dvoritu kol
ropole postoji s
na, velikih dime

orijskih spomenika
rno-historijskog i
at: Ureenje i za
om stilizacijom
nastavlja stablo
strana predstav
eu njih u vrhu
iginalnim motiv
erna strana uk
je pravcem isto
le Plan
skupina od 11 u
enzija. Jedan slj

a ORNAMENT
prirodnog naslije
tite steaka na za
m sa dvjema roz
o sa kojeg se na
vljena je dvostr
u nalazi se osm
vom ruke sa a
kraena sa dva
ok zapad. (Slik









n steaka u dv

ureenih i ogra
ljemenjak je uk

Kalesija je u sara
a Tuzlanskog kan
apadnoj skupini lok
etama
a obje
rukim
olisna
aom i
a para
ka 1.)
oritu
aenih
kraen.

adnji sa
ntona u
kaliteta


uz
kra
pri
zaj

Sli
sk


Mr
Tu
bro

Sljemenjak n
zdunim ivicam
ajevima. Na sp
ikazane su dvos
jednikom uspr
ika 2. Ukra
kupine
(Fo

ramorje u naselju
uzlanskog kantona,
ojni graani Kalesij
neto manjih
ma krova pru
ojnicama tih vr
struke spirale n
ravnom stabljik
eni sljemenja
oto: Samir Hali

Bulatovci. Projeka
Opina Kalesija, M
je.
[216]
dimenzija sa
aju se plasti
rpci su vea isp
a koje se u pod
kom koja se na v
ak sa zapadn

lovi, prof., nov

at su podrali Fed
MZ Bulatovci, O "
postoljem. (Sl
ne vrpce kao
pupenja. Na e
dnoju nadovezu
vrhu zavrava u
ne
Plan ste
B
vembar, 2008. g

deralno ministarstv
"Memii", a svoj d
lika 2.) Hrbat
i preko krov
eonoj i zadnjoj
uje po jedan gro
u obliku ljiljana.
aka na Mramo
Bulatovci

godina

o kulture i sporta,
doprinos u projektu
tom i
va pri
strani
ozd sa

orju

, Vlada
u su dali

[217]


Slika 4. Zapadni dio nekropole steaka, Mramorje - Bulatovci

(Foto: Samir Halilovi, prof., novembar, 2008. godina)


NEKROPOLA MRAMOR - BUKVARI
263


Naselje Bukvari se nalazi 6 km sjeverozapadno od Kalesije. U naselju se
nalaze dva lokaliteta sa stecima: Mramor
264
i Baa.
Srednjovjekovna nekropola Mramor ima 13 steaka: 6 sljemenjaka i 7
sanduka.
265
Steci su dobro obraeni, a nekoliko ih je oteeno. Orijentisani su
pravcem zapad istok. Tri steka su bogato ukraeni. Vie od polovine steaka je
skoro potpuno utonulo u tlo, dok su drugi djelomino. Lokalitet je pristupaan, ima
steke bogato ukraene raznovrsnim motivima i kapitalne su vrijednosti. Steci
potjeu iz vremena kasnog srednjeg vijeka.

263
Udruenje za zatitu kulturno-historijskih spomenika ORNAMENT Kalesija je u saradnji sa
Zavodom za zatitu i koritenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijea Tuzlanskog kantona
krajem 2009. i poetkom 2010. godine realizovalo projekat: Ureenje i zatite steaka na lokalitetu
Mramor u naselju Bukvari. Projekat su podrali Opina Kalesija, Vlada Tuzlanskog kantona, MZ
Rainci Gornji, O "Rainci Gornji", a svoj doprinos u projektu su dali brojni graani Kalesije.
264
. Belagi u navedenim djelima (Steci...) na strani 200. i (lanci i graa...) na strani 46.
evidentirao je 13 steaka (5 sanduka i 8 sljemenjaka).
265
Samir Halilovi - Mujo Zuli u knjizi Kalesija (crtice iz kulturno-historijske prolosti), Kalesija,
2003, na stranama 36. i 37. opisali su nekropolu Mramor.



Na
od
po
su

Na
se
go
str
Sli
Steak slje
a njegovim kro
d indre, koja j
opreno pri kraje
vea ispupenj
a zapadnoj eon
u vrhu zavrav
ore, izvijaju se
rane. U gornjem
ika5. I stona e
M
menjak sa pos
vnim plohama
e poredana sa
evima pruaju s
ja.
noj strani prikaz
va u obliku kria
dvije spirale, d
m dijelu su ve
eona strana slje
Mramor - Bukv
[218]
toljem, dimenz
(stranama) prik
obje strane u
se plastine tord
zani su motivi b
a sa tri vijenca.
dok se u zabat
e osmolisne,
emenjaka
vari
zija 180x100x9
kazan je motiv
est redova. Uz
dirane vrpce. N
biljne stilizacije
Sa obje strane s
ima nalaze po
a nie njih, ne
rozete.
Na suprotnoj
prikazani su m
kojih su dvije
dna, dok se
izvijaju u uglo
njih, u vrhu,
rozeta. Na
stranama nal
dvostruke spir
vrhu po tri osm

Na
postoji ste
manjih di
identinim
(Slika 9.)
Postoji i pre
sa postoljem
stranama u
tordirane vr
paralelno sa

90x100cm. (Slik
slian pokrovu
zduna ivica kr
a spojevima tih
sa etiri grozda
stabla, odozdo p
dvije rozete sa
eto manje est
j strani (isto
motivi 4 spira
vee i izvijaju
druge dvije, m
ovima zabata. Iz
nalazi se osm
objema bo
laze se po
rale, a izmeu n
molisne rozete.
ovoj nekr
ak sljemenjak
menzija sa
ukrasima-moti
elomljeni sljem
m koji je na bo
ukraen frizom
rpce koje su ukl
a krovnim ivicam

ka 9.)
u kue
rova i
h vrpci
a koja
prema
a obje
olisne
onoj)
ale od
u se iz
manje,
zmeu
olisna
onim
dvije
njih u
ropoli
neto
skoro
ivima.
menjak
onim
m od
lesane
ma.
Sliika 6. Zapadnaa eona strana ssljemenjaka
MMramor - Bukvvari
























Slika 7. Nekro
Plan steaka n
[219]

opola steaka, M
na nekropoli M
Mramor - Bukv
Mramor - Bukva
vari
ari

[220]

ZAKLJUAK

Organizovanu brigu o kulturno-historijskom naslijeu Kalesije vodit e i
dalje Udruenje za zatitu kulturno-historijskih spomenika ORNAMENT
Kalesija. U dosadanjim aktivnostima na ureenju i zatiti steaka Kalesije
postojala je saradnja i podrka Federalnog ministarstva kulture i sporta, Vlade
Tuzlanskog kantona, Ministarstva obrazovanja, nauke kulture i sporta Tuzlanskog
kantona, Opine Kalesija, mjesnih zajednica Tojii, Bulatovci i Rainci Gornji,
Osnovnih kola "Tojii", "Memii" i "Rainci Gornji", Civilne zatite i Policijske
uprave Kalesija, a posebno Zavoda za zatitu i koritenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijea Tuzlanskog kantona, te brojnih potovalaca kulture. Nadati se
da e takva saradnja biti nastavljena i u narednom periodu.
Naredni zadaci ORNAMENT-a su: edukacija mladih, nova istraivanja,
ureivanje, ograivanje, obiljeavanje, zatita i medijska prezentacija kulturno-
historijskog naslijea Kalesije.
Za oekivanje je da e ovakav rad podstai i druge da poboljaju brigu na
ouvanju i zatiti steaka u svojoj sredini i navesti na nova nauna istraivanja.


BIBLIOGRAFIJA


iro Truhelka, Natpisi iz Sjeverne i Istone Bosne, GZM, Sarajevo, 1895.

Drago Vidovi, Srednjovjekovni nadgrobni spomenici u okolini Zvornika,
Nae starine III,
Sarajevo, 1956.

Enver Imamovi, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo, 1995.

Samir Halilovi i
Mujo Zuli Kalesija (crtice iz kulturno-historijske prolosti), Kalesija,
2003.

Samir Halilovi, Novootkrivene nekropole steaka u Kalesiji, Didaktiki
putokazi, Zenica, 2008.

efik Belagi, O stecima u okolini Kalesije, lanci i graa za kulturnu istoriju
istone
Bosne, knjiga VIII, Tuzla, 1970.
Steci centralne Bosne, Sarajevo, 1967.
Steci Kataloko-topografski pregled, Sarajevo, 1971.
Steci - kultura i umjetnost, Sarajevo, 1982.

T. Dragievi,
V. Vuleti
Vukosavljevi, Starobosanski natpisi, GZM, Sarajevo 1891.



[221]

Mr. sc. Rusmir Djedovi, Almira Beirovi, prof.

Novootkrivena nekropola steaka u okolini Tuzle

Uvod
Naselje Avdibaii se nalazi na krajnjem sjeverozapadnom dijelu opine
Tuzla u podnoju planine Majevice. Zapravo, naselje se nalazi na niskim
breuljcima i brdima jugozapadnih padina planine Majevice i na sjevernim
padinama i dnu doline gornjeg toka rijeke Tinje.
Avdibaii su dio starijeg i veeg naselja Donja Obodnica, ranije Turska
Obodnica. Naselje zauzima sjeverozapadni dio katastarske opine, a ranije demata
Donja Obodnica. Inae, naselje Obodnica postoji jo od srednjeg vijeka. Tada
pripada upi Jasenica a u osmanskom periodu nahiji Jasenica u kadiluku Tuzla.
Naselje Avdibaii se razvilo jo krajem osmanskog perioda, kada se na
jugozapadnim padinama brda Guvo formiralo naselje od oko 5 kua.
Sa zapada naselje granii sa naseljem Osoje, sa sjeverozapada Donjom
Dragunjom, sa sjeveroistoka Gornjom Obodnicom, a sa jugoistoka se iroko
naslanja na matino naselje Donju Obodnicu i njene dijelove Kamenjae i
Repuevac.
Avdibaii su tip zbijenog naselja, sa prvobitno zbijenim kuama na
jugozapadnim padinama brda Guvo, a u zadnjih nekoliko decenija naselje se
kontinuirano sputa u aluvijalne ravni gornjeg toka rijeke Tinje i njenih pritoka
Marinovi potoka i potoka Viganj. ( karta 1)

Topografska karta 1


[222]

Kontinuitet ivota na podruju dananjeg naselja Avdibaii see u kasni
srednji vijek, to potvruju neki toponimi, kao i historijski izvori, prije svega ostaci
materijalne kulture steci (kameni nadgrobni spomenici).
Steci predstavljaju jednu od najznaajnijih pojava u kulturi i umjetnosti
srednjovjekovne bosanske drave. Njihova vrijednost je izraena kroz njihove
oblike, dimenzije, umjetnike predstave i natpise.
Prema statistikim podacima koje je sistematizovao . Belagi, na
teritoriji Bosne i Hercegovine su evidentirana 2612 lokaliteta sa 58547 primjeraka.
Meutim, taj broj nije konaan jer su nakon te sistematizacije pronaeni novi
lokaliteti koji su istraivaima ostali nepoznati. Kroz dugo historijsko razdoblje od
700 do 800 godina koliko postoje mnoge je unitila ljudska ruka koristei ih za
kreane i graevni materijal, prilikom gradnje puteva, stambenih i drugih objekata i
sl., a zub vremena je takoe uinio svoje naroito na onim lokalitetima koji nisu
bili zatieni zakonom.
Ovu vrstu spomenika, Bosanci danas nazivaju stecima, to je i prihvatila
struna literatura, mada se u narodu mogu uti i drugi nazivi kao npr.: grko
groblje, mramorje, kaursko groblje i sl.. Zatim: maarsko groblje,
kamenovi, mramorovi...
Ima ih raznih oblika, poloaja i veliina. Po obliku razlikuju se dvije vrste
steaka i to oni koji su poloeni na zemlju i tu spadaju sanduci, sarkofazi
(sljemenjaci) i ploe, i uspravni tu spadaju stupovi, stele i kipusi.

Pregled dosadanjih istraivanja
Poznavanju problematike srednjovijekovnih steaka na podruju Tuzle je u
naoj nauci najvie doprinio efik Belagi. Radi se o naem najboljem
poznavaocu bosanskih steaka koji je u naunu literaturu uveo najvei broj
lokaliteta steaka u Bosni i Hercegovini pa i ire.
Nije onda udo da je upravo efik Belagi, koji je inae roen u Gornjoj
Tuzli i koji je jedno vrijeme kao uitelj tridesetih godine 20. stoljea radio kao
uitelj na ovom podruju, u okolini Tuzle istraio vie nekropola steaka.
U svom poznatom djelu Steci, kataloko-topografski pregled, izalo
1971. godine dao rezultate svojih obimnih istraivanja tokom pedesetih i ezdesetih
godina 20. stoljea. On je tada u naunu literaturu uveo sedam nekropola steaka sa
podruja opine Tuzla. Radi se o nekropolama u selima: Donje Breke, Mramor,
Dokanj, Tetima (lokaliteti Zanaga i Brdo), Kovaica i Donje Petrovice.
U naselju Donje Breke je naveo lokalitet Stare kue sa nekropolom od 15
steaka u obliku stubova. Motivi na stecima su: krst, jabuka, spirala, dvostruka
spirala, luk, polumjesec, sjekirica, sablja i vie paralelnih linija na krovu. U naselju
Mramor, na lokalitetu Kaursko groblje, nalazi se osamljeni sljemenjak. Steak je
relativno velikih dimenzija, vrlo dobro klesan i nema ukrasa. U naselju Dokanj na
brdu u rimokatolikom groblju sela Dokanj i Martinovii nalazi se nekropola sa 23
steka (6 sljemenjaka i 17 stubova). Ukraeno je 7 steaka i to 4 sljemenjaka i 3
stuba. Njihovi ukrasni motivi su: krst, polumjesec, jabuka i ruka sa makazama. U
naselju Tetima na lokalitetima Zanaga i Brdo nalaze se po jedan osamljen steak.

[223]

Prvi u obliku ploe a drugi u obliku sanduka. Steci nemaju ukrasne motive i oba
su postavljeni u pravcu sjever-jug.. U selu Kovaica, u okolini Gornje Tuzle, nalazi
se lokalitet Mramorje, nalazi se nekropola sa 7 steaka (4 sanduka i 3 sljemenjaka).
Ukraeni su tri sljemenjaka. Njihovi ukrasni motivi su paralelna rebra i plastina
vrpca sredinom uspravnih strana. U naselju Donje Petrovice nalaze se 2 osamljena
steka u obliku sljemenjaka bez ukrasa.
Tokom osamdesetih godina 20. stoljea Zavod za zatitu i koritenje
kulturno-historijskog i prirodnog naslijea Tuzlanskog kantona kao struna
ustanova je istraivao i evidentirao vei broj novih lokaliteta sa nekropolama
steaka ili usamljenim stecima na podruju opine Tuzla. Takvih lokaliteta je bilo
i na padinama planine Majevice u sjevernom dijelu opine Tuzla. Radi se o
naseljima: Dokanj, Breke, Donja Obodnica, Gornja Obodnica i Avdibaii.
Ovim istraivanjima Zavod je na podruju opine Tuzla utvrdio postojanje
desetak do tada nepoznatih nekropola steaka i lokacija sa usamljenim stecima.
Tada je registrovana do tada u nauci nepoznata nekropola steaka u Avdibaiima.
To je nekropola pod nazivom Terzije koja se nalazi sjeverno od Avdibaia.
Za ovu nekropolu se u Elaboratu kulturno-historijsko i prirodno naslijee
opine Tuzla, koju je uradio Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijea Tuzlanskog kantona, 1988. godine, izmeu ostalog navodi
slijedee: ...na lokalitetu Terzije, nalazi se nekropola sa tri steka sljemenjaka.
Dva steka su jedan pored drugog, a trei je na udaljenosti od oko 200 metara.
Lokalitet je teko dostupan jer se nalazi u umi i obrastao je ikarom.
Podruja opina Tuzlanskog kantona, inae, u prolosti nisu imali
istraivae koji bi se donekle specijalizirano bavili prouavanjem srednjovjekovnih
bosanskih steaka. Poslije efika Belagia gotovo pola stoljea je bila praznina. U
najnovijem periodu, 2003-2008. godina se javio niz mlaih istraivaa sa ovog
podruja koji prouavaju steke u svojim opinama. Ova istraivanja su rezultirala
otkrivanjem velikog broja do sada u nauci nepoznatih nekropola steaka.
Prije svega se misli na podruja opina Kalesija ( gdje je otkriven vei broj
), ivinica i Graanice. Prema naim saznanjima takva je situacija i u opinama:
Doboj Istok, Banovii, Sapna, Gradaac...
Detaljnim etnolokim i historijsko-geografskim istraivanjima Avdibaii
provedenim u periodu 2005.-2008. godina, konstatovano je postojanje jedne
znaajnije nekropole steaka, do sada nepoznate u nauci. Radi se o nekropoli
steaka na lokalitetu Otrile.
Na podruju Avdibaia najvei broj steaka ine steci u obliku ploa, zatim
jedan steak u obliku sljemenjaka i jedan steak u obliku sanduka.
Groblja sa stecima su po pravilu smjetena na posebno odabranim mjestima.
To su najee blage uzvisine, obale rijeka i potoka, puteva i sl. Na podruju
Avdibaia nekropole sa stecima se nalaze na dosta nepristupanom i obraslom
terenu, ali oni su ipak vjeran svjedok nastanjenosti i prisutnosti ivota na ovom
prostoru jo u vrijeme srednjovjekovne bosanske drave.
Jugoistono od novootkrivenog lokaliteta sa stecima Otrile, na udaljenosti
od oko 400 m nalazi se od ranije poznati lokalitet Terzije.

[224]


Stanje nekropole Terzije danas
Lokalitet je i danas obrastao umom, bunjem i korovom. Na lokalitetu se
danas nalazi manja nekropola sa tri steka u obliku ploa. Spomenici su relativno
veih dimenzija i dva su pomjerena i oteena, jedan djelimino, a drugi potpuno
(polupan), a grobovi djelimino otkopani.
Steci su graeni od dosta kvalitetnog materijala, nisu ornamentisani i
orijentisani su pravcem zapad istok. (Slika 1.)


Slika 1. Pogled na nekropolu Terzije, Foto: A. Beirovi

Steak u obliku ploe je veoma masivan dimenzija 200x90x42 cm, jedini
na ovom lokalitetu koji nije pomjeren, tj. nije oteen od strane ovjeka. Graen je
od dosta kvalitetnog materijala, dosta je obrastao korovom - mahovinom i liajem.
Orijentisan je pravcem zapadistok i na njemu se ne nalaze nikakvi ukrasni motivi.
(Slika 2.)

Slika 2. Ploa sa nekropole Terzije, Foto: A. Beirovi

[225]



Nekropola steaka Otrile
U neposrednoj blizini naselja Avdibaii nalaze se dva lokaliteta sa
nekropolama steaka i to Otrile i Terzije.
Lokalitet Otrile, danas manji umski predio, nalazi se sjeveroistono od
naselja Avdibaii na udaljenosti od oko 2 km, na nadmorskoj visini od 468 m.
(Slika 3.)


Slika 3. Sjeverne strane nekropole steaka Otrile Foto: A. Beirovi

Na ovom lokalitetu se danas nalazi 36 steaka i to 34 steka u obliku ploa, 1
steak u obliku sljemenjaka ili sarkofaga i 1 steak u obliku sanduka.
Ovaj lokalitet se nalazi sa zapadne strane pored starog puta Avdibaii
Marinovii, pa se moe i pretpotaviti da se na ovom lokalitetu nekada nalazilo i
znatno vie steaka, te da su uniteni prilikom prosijecanja starog puta. Osam
steaka je grupisano u jedan red, a ostali su razbacani. Steci su razliitih
dimenzija. Uglavnom su orijentisani pravcem zapad istok, dok je samo jedan
orijentisan pravcem sjeveroistok jugozapad. Graeni su od relativno dobrog
materijala i na njima se ne nalaze nikakvi ukrasni motivi.
Danas je ovaj lokalitet dosta obrastao u bunje i korov. Neki steci se
nalaze neposredno uz stabla u koja su djelimino i urasli, neki su utonuli u tlo, dok
nekim danas iz zemlje viri samo vrh. Ovaj lokalitet do danas (2008. godine) nije
evidentiran u strunoj i naunoj literaturi.
Jedan od steak u obliku sanduka dimenzija 160x74x40 cm, graen je od
relatovno dobrog materijala. Nalazi se usamljen, oko 30 metara od pomenute
nekropole i najvjerovatnije je pomjeren prilikom prosijecanja puta. Dobro je
ouvan, na sebi nema nikakvih ukrasnih motiva i jedini je na ovom lokalitetu koji
je orijentisan pravcem sjeveroistokjugozapad. Obrastao je korovom, mahovinom i
liajem. (Slika 4.)

[226]


Slika 4. Sanduk sa nekropole Otrile Foto: A. Beirovi

Steak u obliku sljemenjaka je srednjih dimenzija 144x65x40 cm i
orijentisan je pravcem zapadistok. Graen je od dobrog materijala, nije oteen,
ali je veim dijelom utonuo u tlo. Obrastao je mahovinom i liajem. Na sebi nema
nikakvih ukrasnih motiva. (Slika 5.)Steak u obliku ploe je veih dimenzija
190x70x27 cm. Nije ornamentisan, relativno dobro je ouvan i orijentisan je
pravcem zapad istok. (Slika 5.)


Slika 5. Sljemenjak sa nekropole Otril Foto: A. Beirovi




[227]

Nekadanja nekropola
Prema ouvanom predanju koje smo uli od stanovnitva Avdibaia
tokom istraivanja u periodu 2005.-2008. godina, na lokalitetu Podvinica
Podravnica, nekada se nalazila nekropola steaka. Ovaj lokalitet se nalazi sjeverno
od Avdibaia.

Slika 6. Steak u obliku ploe Foto: A. Beirovi

Zakljuak

Istraivanje koje je obavljeno 2005.-2008. godine u Avdibaiima kod
Tuzle je pokazalo da u naim krajevima postoji jo uvjek veliki broj nekropola i
steaka koji nisu otkriveni i uvedeni u naunu literaturu. Lokalno stanovnitvo i
narodna tradicija, sreom i danas zna za njih. Nekropola Otrile, sa relativno
velikim brojem steaka (36), koja i danas postoji, nekropola Podvinica
Podravnica, koju poznaje narodna tradicija, kao i dobro poznata nekropola Terzije,
sve u Avdibaiima, ukazuje da su i naa manja naselja u prolosti imali bogatstvo
nekropola sa stecima. Ovo govori o znaajnoj naseljenosti i tradiciji, kao i
bogatstvu naslijea ovih prostora, jo od vremena Srednjovjekovne bosanske
drave.








[228]

Izvori i literatura

1. Dokumentacija Zavoda za zatitu i koritenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijea Tuzlanskog kantona, Arhiva Zavoda, Tuzla
2. Elaborat Kulturno-istorijsko i prirodno naslijee optine Tuzla, Zavod za
zatitu i koritenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijea Tuzlanskog
kantona, 1988., Arhiv Zavoda, Tuzla
3. Topografska karta podruja Tuzle, razmjer 1:25.000., VGI, Beograd, 1977.
4. Enver Imamovi, Korijeni Bosne i bosanstva, Meunarodni centar za mir,
Sarajevo, 1995.
5. Alojz Benac, Jedan historijski pogled na izuavanje steaka, Zbornik
radova, Bogumili na Balkanot vo svetlinata na najnovije istraivanje,
Skopje, 1982.
6. efik Belagi, Steci, kataloko-topografski pregled, Veselin Maslea,
Sarajevo, 1971. .
7. Samir Halilovi, Mujo Zuli, Kalesija, crtice iz kulturno-historijske
prolosti, Bonjaka zajednica kulture Preporod Kalesija, JU Gradska
biblioteka Kalesija, Kalesija, 2003.
8. Seudin Muratovi, Zehudin Masli, Steci na podruju opine ivinice,
HAMGRAF, ivinice 2008.
9. Rusmir Djedovi, Izet Spahi, Novootkriveni steci u okolini Graanice,
Graaniki glasnik asopis za kulturnu historiju, godina XI, broj 21, maj
2006., Monos, Graanica.
10. Rusmir Djedovi, Urbane prilike i razvoj naselja u nahijama Srebrenik i
Jasenica tokom XVI i poetkom XVII stoljea, u S. Kulenovi-
R.Djedovi-E. Mutapi, Srebrenik historijsko-etnografke skice, JU
Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik 2007.














[229]

Seudin Muratovi, prof.

Kratke historijsko-geografsko-etnike crtice o naselju
Baigovci

1.1. Poloaj i fiziko-geografske odlike Baigovca

Baigovci se nalaze na jugoistonoj strani opine ivinice na udaljenosti oko 7
km od centra grada. Prostiru se na 44 24' 38" sjeverno od ekvatora i 18 41' 29"
istono od poetnog meridijana.
U administativnom smislu naselje se nalazi u sastavu opine ivinice, a samim
time i Tuzlanskog kantona. Granii sa sljedeim selima: na sjeveru sa Dubravama,
na istoku sa Lukavicom, na zapadu sa Kovaima i na jugozapadu sa urevikom.
Baigovci se sastoje od vie zaseoka, a to su: Podoljani, Livada, Pobrani, Ravnice,
Rosulje, Otava, Jelah, Panje i Trasa.
Naselje je dobro povezano asfaltnim putevima, a kroz samo selo prolazi i
regionalni put Lukavac ekovii ija se irina kolovoza kree oko 5,5 m. Pri
samom ulazu u Baigovce pokraj zaseoka Panje prolazi eljeznika pruga Tuzla
Zvornik. U neposrednoj blizini spomenute pruge u pravcu ivinica prostire se
pista, odnosno jedna od nekadanjih uzletno- poletnih staza Aerodroma Dubrave.
Po geomorfolokim karakteristikama naselje se moe podijeliti na dva dijela i
to: sjeverni ravniarski i juni breuljkasto-brdski. Sjeverni dio prostire se do rijeke
Spree i samim tim zahvata dio Sprekog polja. Juni dio je brdskog karaktera,
uglavnom starog dijela naselja Baigovci sa porodinim kuama, do brda
Golubinjak i Jasiak. Nadmorska visina takoer je razliita; na sjeveru iznosi oko
220 m, a na jugu oko 324 m
266
.
Sva tekua voda sa gore navedenog prostora pripada Sprekom slivu. Kroz
naselje protjeu dva vea potoka, zapadnim dijelom prolazi potok Jelah, a kroz
sredinji dio potok evar. Oba potoka se spajaju u jedan vei potok pod imenom
Meminovac u naselju Panju, koji se dalje ulijeva u rijeku Spreu.

1.2. I me i porijeklo naselja Baigovci

Ime i porijeklo naselja Baigovci nije sasvim sa sigurnou utvreno. Postoje
dvije verzije nastanka imena spomenutog naselja.
Prva verzija je da je naselje dobilo ime po nekom ,,Bai" (starjeina, poglavar,
prvak) osmanskom inovniku i uglednoj linosti, i da je cijeli prostor dananjih
Baigovaca pripadao nekom begu pa otuda i nastavak begovci (zemlja begova).
Druga verzija je da termin ba ima znaenje neeg glavnog, slino Baariji
- glavna arija (Sarajevo).

266
Topografska karta R 1:50 000, Flist Kladanj 1, Vojnogeografski institut, Beograd, 1968.

[230]

Na osnovu postojeih historijskih izvora pouzdano se moe utvrditi da je naselje
nastalo za vrijeme osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini, i to u periodu od
1533. godine do austro-ugarske okupacije Bosne i Heregovine 1879. Godine, iz
razloga to se ne spominju u popisima Zvornikog sandaka iz 1519 i 1533.
godine, kao pojedina sela ivinikog kraja
267
.
Prvi spomen za naseljeno mjesto Baigovci vezuje se za austrougarski popis
stanovnitva iz 1879. godine, gdje se spominju pod imenom Baibegovci, a ve od
drugog popisa stanovnitva 1885. godine spominju se pod dananjem imenom
Baigovci.
Historijski podaci o najstarijoj prolosti naselja Baigovaca su veoma oskudni,
mada se sa sigurnou moe tvrditi da je ovaj prostor bio nastanjen od najstarijih
vremena. To nam potvruju kulturno-historijski spomenici iz srednjeg vijeka meu
kojima su: gradina Jasiak i steak u njivi Vina.

Grad Jasiak iznad Baigovaca

Meu kulturno-historijskim spomenicima Bosne i Hercegovine zasigurno glavno
mjesto zauzimaju utvreni gradovi, odnosno gradine. Na podruju opine ivinice
do danas postoji est utvrenih gradova ili gradina od kojih se jedan od njih nalazi
iznad Baigovaca
268
.
Glavna funkcija gradina bila je odbrana od neprijatelja. Gradine su iskljuivo
nastajale na uzvienjima ili vrhovima brda koja su bila znatno nepristupana sa
strmim liticama i obino sa prilazom s jedne strane. Najee su imale i podzemne
tunele, u sluaju da neprijatelj zauzme utvrenje. To se posebno odnosilo na
kraljevske gradove. U sluaju napada, okolno stanovnitvo bi se sklanjalo i zajedno
sa vojskom branilo spomenuta utvrenja.
Arheolokim istraivanjem potvreno je da su utvrde obino pripadale jednom
historijskom periodu, a nije rijedak sluaj da su prahistorijske gradine pretvarane u
srednjovjekovne gradove ili pak oni opet u osmanske utvrde. Postoje, takoer,
sluajevi pretvaranja rimskih utvrda u srednjovjekovne gradove navest emo
primjer srednjovjekovnog grada iznad sela Graanice (opina ivinice) za koji se
zna da je nekada bio rimska utvrda i da je pokraj nje prolazio rimski put.
U osnovi, utvrenja moemo podijeliti na: prahistorijska, rimske utvrde,
srednjovjekovni gradovi, osmanske utvrde (kala), osmanske palanke i ostale manje
osmanske utvrde
269
.
Ovdje u posvetiti veu panju srednjovjekovnim gradovima, jer se iskljuivo
radi o gradu Jasiak iznad Baigovaca koji potjee iz spomenutog perioda.
Srednji vijek obuhvata period od pada Zapadnog rimskog carstva 476. godine, pa
do otkria Amerike 1492. godine. U ranom srednjem vijeku, koji je obuhvatao

267
Vie o tome: Adem Handi, Dva prva popisa Zvornikog sandaka ( iz 1519. i 1533. godine).
Graa knjiga XXVI., Odjeljenje drutvenih nauka, Knjiga 22, Sarajevo, 1986.
268
Vie o tome: Seudin Muratovi, Zehudin Masli, Steci na podruju opine ivinice, Hamgraf
ivinice, 2008. str. 19
269
Rusmir str. 29-37

[231]

period od V do XII stoljea, gradovi su graeni od drveta to je uslovilo veoma
brzo propadanje, za razliku od onih koji su graeni od kamena pa su se njihove
ruevine sauvale do danas. Ti ostaci su prvenstveno iz razvijenog ili kasnog
srednjeg vijeka. Srednjovjekovne gradove inilo je nekoliko kula ili drugih
objekata opasani debelim i visokim zidovima najee sa jednim ulaznim vratima.
Grad Jasiak nalazi se na istoimenom brdu Jasiak iznad Baigovaca, na
neto veem uzvienju. Danas je ovaj lokalitet znatno obrastao umom i mogu se
vidjeti samo ostaci temelja nekadanje graevine.
Na osnovu jednog zapisa Radinskog iz XIX stoljea, grad je bio izgraen od
tesanih kamenih blokova veliine 1,70 m. U okviru gradine nalazi se Jama neto
veih dimenzija koja je u narodu poznata kao Tamnica i koja je vjerovatno
sluila kao zatvor.
Takoer, ispod gradine nalazio se i lokalitet Varoite, to ukazuje da se ispod
utvrenja prostiralo i manje naselje sa zanatskim radnjama koje je zajedno sa
utvrenjem inilo jednu cjelinu. Inae itav prostor samog vrha brda Jasiak je
velika ravna povrina, koja je bila na veoma pogodnom mjestu za tadanje prilike.
Ako se uzme u obzir da je tuda prolazio put koji je povezivao ovo i ostala naselja
sa Debarima, gdje se smatra da je bilo glavno sjedite i utvrenje-gradina za ovaj
kraj.
Osvajanjem ovih prostora od strane osmanske vojske grad Jasiak gubi svaki
znaaj pa je naputen i ostavljen zubu vremena da uini svoje. Na osnovu svega
navedenog smatram da bi trebalo posvetiti veu panju ouvanju ovog grada, kao i
izvriti opsena arheloka istraivanja na brdu Jasiak. Ali, do danas nijedno
srednjovjekovno utvrenje na podruju opine ivinice nije istraeno.
Neposredno u blizini gradine Jasiak nalazi se i lokaltet Vinita. Kao to
samo ime govori vjerovatno se na ovom podruju uzgajala i vinova loza kao
poljoprivredna kultura
270
. A nedaleko od tog mjesta je i lokalitet Carska baa
koja se odlikovala veoma kvalitetnom obradivom zemljom po emu je dobila i
ime.

Steak u njivi Vina

Pored prethodno spomenute gradine Jasiak, nalazi se jo jedan spomenik iz
srednjeg vijeka koji potvruje da je prostor Baigovaca naseljen od davnina, a to je
nadgrobni spomenik steak.
Na podruju Baigovaca nalazi se samo jedan srednjovjekovni spomenik, steak,
koji je smjeten na vrhu sela na lijepom i malo uzdignutom mjestu u dvoritu Bajre
Malkia (njiva Vina).





270
Muzej istone Bosne - Arheoloko odjeljenje, Pregled nekropola steaka na podruju
sjeveroistone Bosne, Tuzla, 2007.

[232]

Sljemenjak sa postoljem u njivi Vina

Po obliku je sljemenjak sa postoljem koji je prevrnut, znatno oteen i vie od
pola utonuo u zemlju, na sebi nema nikakvih ukrasa (steak je naknadno otkopan).
Orijentisan je pravcem sjever jug. Visina ovog spomenika je 81 cm, duina 175
cm, irina 80 cm
271
.


Prema predanjima i u razgovoru sa mjetanima u naselju su postojala jo dva
steka u naselju Groblje i na putu prema izvoru Crvena vodica. Sva tri
spomenika potjeu iz XIV stoljea kao i ostali steci na podruju opine ivinice.
U svakom mjestu postoji i neka legenda, pa tako postoji i legenda o
baigovakom steku u njivi Vina. Legenda se vee za junaka poznatijeg kao
Mali Beko, koji je bio siroe bez oca i majke, pa je morao kao vrlo mlad da bude
u najam kod nekog Fehre. Kako je spomenuti Fehro bio bogat i ugledan ovjek,
imao je veliki broj stoke koju je uvao Mali Beko. Jedne maglovite i tamne noi
kada je Mali Beko zanoio sa stokom u njivi pod imenom Alenjiva pokraj ume,
sav u strahu od vukova i drugih ivotinja drhtao je i plakao, iznenada se pojavila
neka ena pred njim i upitala ga zbog ega plae? Tada joj Mali Beko ispriao
priu o svom jadnom i napaenom ivotu i da bi volio da je fiziki jai da bi
mogao da zaradi za ivot i oformi svoje imanje.
Dalje, prema legendi, spomenuta ena ponudila mu je da je podoji, i da e
poslije toga biti jak i nee se niega bojati, to je on i uradio. Kako bi isprobao
snagu ponudila mu je da proba iupati manji grabi, koji je uspjeno isupao, ali
naredni, koji je vei od prvog, nije mogao, pa je morao opet podojiti tu enu.
Poslije toga rekla mu je da je sada spreman za ivot. Kasnije se ispostavilo da je to
bila vila koja je bila obuena u bijelo. Narednog dana gazda je htio da podrlja
njivu, ali kako drljaa nije dovoljno tonula u zemlju, on mu je naredio da nae
neki kamen da stavi na drljau i da e nastaviti s poslom poslije dume namaza.

271
Vie o tome: Seudin Muratovi, Zehudin Masli, nav. dj., str . 73

[233]

Zatim je Beko naao kamen i stavio ga na drljau. Kad se gazda vratio imao je ta
da vidi drljaa je pod teinom kamena u potpunosti potonula u zemlju. Ustvari,
Mali Beko je donio steak sa vrha sela. Tada mu je gazda Fehro rekao da je
spreman za samostalni ivot i da dalje moe bez njega. Rastali su se i poslije toga
niko nikada vie nije uo nita o Malom Beku.

1.3. Razvoj stanovnitva Baigovaca

Prvi detaljniji popis stanovnitva Bosne i Heregovine, a samim tim i naselja
Baigovci, izvrila je Austro-Ugarska monarhija 1879. godine. Prema tom popisu
spomenuto naselje se nalazili u Kotaru Donja Tuzla, Politika ispostava Tuzla
Gornja, u okviru demata (opine)
272
naselja (sela) Graanica, pod imenom
Baibegovci sa 72 kue i 347 stanovnika, od toga 178 mukih i 169 enskih
273
.
Ve u drugom popisu stanovnitva iz 1885. godine naselje se spominje pod
dananjim imenom i predstavlja zasebnu opinu (demat) koja se nalazila u
sastavu Kotara Donja Tuzla, a njenom sastavu nalazili su se naselja Kovai, Donja
Lukavica i Gornja Lukavica.
Prema spomenutom popisu naselje se sastojalo od 72 kue sa 343 stanovnika, od
toga 169 mukih i 174 enskih
274
.
U treem austrougarskom popisu stanovnitva iz 1895. godine, Baigovci
predstavljaju posebnu opinu u ijem se sastavu nalaze naselja: Kovai, Lukavica
Donja, Lukavica Gornja, Nevrena
275
(Medojevii). Spomenuto naselje se sastojalo
od 80 kua i 347 stanovnika, od toga 203 muka i 171 enskih
276
.
Prema posljednjem austrougarskom popisu stanovnitva od 10. oktobra 1910.
godine Baigovci su sjedite istoimene seoske opine u ijem se sastavu nalaze
naselja: Donja Lukavica, Gornja Lukavica, Kovai i Nevrena. Naselje se sastojalo
od 85 kua sa 442 stanovnika, od toga mukih 241, a enskih 201 stanovnika
277
.
Sljedei popis stanovnitva izvren je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca
278

31. januara 1921. godine. Prema tom popisu Baigovci su bili u sastavu Kotara
Tuzla sa 1.320 stanovnika, od toga muslimana 1.289, katolika 28, i 3
pravoslavna
279
gdje se moe ustanoviti da je broj stanovnika naglo porastao od

272
Ovdje se podrazumjeva seoska opina ili demat i nema veze sa dananjom organizacijom opine
kao lokalne zajednice
273
Die Ergebisse der Viehzahlung in Bosnien und der Hercegovina vom 16 jun oktober 1879,
Sarajevo, 1912. str. 120.
274
Die Ergebisse der in Bosnien und der Hercegovina vom 1 maj 1855, Sarajevo, 1886. str. 120.
275
Nevrena je danas u sastavu Mjesne zajednice urevik.
276
Die Ergebisse der Viehzahlung in Bosnien und der Hercegovina vom 22 april 1895, Sarajevo,
1896. str. 120.
277
Die Ergebisse der Viehzahlung in Bosnien und der Hercegovina vom 10 oktober 1910, Sarajevo,
1912.
278
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca formirana je 1. decembra 1918. godine, a u njen sastav ule
su: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora i Makedonija.
279
Popis stanovnitva od 31. januara 1921. godine, Sarajevo, 1932, str. 244, 245.

[234]

1910. do 1921. godine za 878 osoba
280
. Ovdje su predstavljeni podaci sa okolnim
naseljima koji su u to vrijeme pripadali seoskoj opini Baigovci, jer u naselju
nikad nisu ivjeli ni pravoslavno ni katoliko, nego iskljuivo muslimansko
stanovnitvo.
Za period socijalistike Jugoslavije ovdje emo iznijeti samo tri posljednja
popisa stanovnitva za 1971., 1981., i 1991. godine.


Posljednji popis stanovnitva izvren je 1991. godine, po kojem je naseljeno
mjesto Baigovci imalo ukupno 2039 stanovnika, od toga muslimana 2022, Srba 4,
Jugoslovena 2, i ostalih 11 stanovnika. Ovdje treba naglasiti da je za vrijeme
spomenutog popisa stanovnitva u Baigovcima bila i jedna uiteljska porodica, pa
otuda etiri Srbina. to se tie ostalih, to su bili Bonjaci koji su se tada izjasnili
tako
281
.












280
Die Ergebisse der Volkszahulng in Bosnien und der Hercegovina vom jahre 1910, Sarajevo,
1912. str. 120.
281
Knjiga: "Nacionalni sastav stanovnitva - rezultati za Republiku po optinama i naseljenim
mjestima 1991.", statistiki bilten br. 234, Izdanje Dravnog zavoda za statistiku Republike Bosne i
Hercegovine, Sarajevo.

Godina
popisa
1971. 1981. 1991.
Muslimani -
Bonjaci
1.672 (98,93%) 1.964 (99,59%) 2.022 (99,16%)

[235]

Senad Begovi, prof.

Zemljine knjige kao historijski izvori na podruju
opine Tuzla

Austro-Ugarska je od poetka uprave nad Bosnom i Hercegovinom
1878.godine, pristupila formiranju dravnog aparata, sloenijeg od
prethodnog, osmanskog, u cilju efikasnijeg vladanja. Cijela austrougarska
administracija se temeljila na hiperprodukciji korespondencije. Osim
poveanja broja slubenika na podruju Bosne i Hercegovine
282
,
austrougarska vlast je izvrila etiri popisa stanovnitva u periodu od 1878-
1918, zatim tu je pokuaj izraivanja kompletne geografije Bosne I
Hercegovine, a na osnovu geolokog snimanja
283
, osnivanje Zemaljskog
muzeja, Bosanskohercegovakog instituta za istraivanje Balkana kao i svih
drugih institucija, koje su trebale da pred civiliziranim svijetom opradvaju
austrougarsku misiju u okupiranoj zemlji.
284
Jedna od mjera austrougarske
politike bila je uvodjenje reda u oblasti imovinsko-pravnih odnosa. Kako je
Bosna i Hercegovina bila preteno agrarna zemlja, u kojoj se preko 90%
stanovnitva bavilo poljoprivredom
285
, bilo je potrebno faktiko stanje na
terenu prenijeti na papir radi lakeg evidentiranja vlasnika nekretnina,
ukupnog broja istih, te uvida u konfesionalni sastav posjednika zemlje. Sve
to u cilju lakeg rjeavanja agrarnog pitanja, to je Austro-Ugarska obeala i
prije dobijanja mandata okupiranja i upravljanja Bosnom i Hercegovinom
na Berlinskom kongresu 1878. godine.
Austrougarska vlast u Bosni i Hercegovini je ubrzo nakon okupacije
poela sa uspostavom gruntovnica i katastra i to propisima iz 01.09.1884.
godine. Nakon donoenja zakonske regulative za uspostavu gruntovnica i
katastra, prvo se pristupilo optem katastarskom premjeru, koji je obuhvatio
osnovne geodetske radove, prikupljane podataka o parcelama, njihovim
posjednicima, i konano izradu originala i kopija geodetskih planova.
286
U
svijetu postoje tri naina upisa nepokretnosti i to: njemako-austrijski koji
se temelji na katastarskom premjeru, drugi je Torenov ili australijski, a trei

2 Prema P. Sugar, Industrialization of Bosnia, citirano u djelu Noel Malcolm, Povijest Bosne, str.
189. Osmansko carstvo je za cijeli teritorij Bosne i Hercegovine imalo svega 120 slubenika, dok je
poslije 1878. broj austrougarskih slubenika porastao na 9533.
283
Hamdija Kapidi, Bosna i Hercegovina u vrijeme austro-ugarske vladavine, Sarajevo 1968. str.
283-300.
284
Isto str. 310-371.
285
Devad Juzbai, Politika i privreda u Bosni i Hercegovini u pod austrougarskom upravom,
ANUBIH, Posebna izdanja CXVI, 35, Neke karakteristike privrednog razvitka Bosne i Hercegovine u
periodu od 1878. do 1914. godine, Sarajevo 2002. str. 141.-153.
286
Duan Stamenkovi, Upisi u zemljinu knjigu i katastar nepokretnosti, Beograd 1995.g. str. 5.

[236]

francuski. Sva ti tipa upisa nekretnina svoj dananji oblik su dobile u XIX
stoljeu. U Bosni i Hercegovini je do 1884.godine bio u upotrebi tzv.
tapijski sistem, kojeg je Osmansko carstvo legislativno uredila 1860 i
1864.godine u formi Zakona o tapijskim ispravama i Zakona o tapijskim
ispravama vakufskog zemljita.
287
Tapijski sistem je obilovao
manjkavostima: sporost administracije, sloenost procesa pred lokalnim
organom uprave, a kao osnovni nedostatak navodi se aproksimativno
odreivanje povrine zemljita, te povrnim opisivanjem granica.
Bosna i Hercegovina je sa uspostavljanjem gruntovnica napustila
tapijski sistem, te je ula u novi sistem upisa nekretnina, koji svoje temelje
ima u njemako-austrijskom tipu upisa zemljita. Takvu vrstu upisa imaju
pored Njemake i Austrije, eka, Slovaka, Italija, Poljska, Rumunija,
vicarska. Upis u zemljine knjige ima svoje dublje korijene u prolosti, jer
termin zemljina knjiga (grundbuch), potie jo iz XV stoljea. Njemako-
austrijski sistem upisa nepokretnosti je zakonima iz 1930. i 1931. godine,
usvojen na podruju Kraljevine Jugoslavije, te se zadrao i u periodu nakon
Drugog svjetskog rata sve do danas. Disolucijom Jugoslavije poetkom
devedesetih godina XX stoljea, dolo je do promjena u oblasti zemljino-
knjinog zakonodavstva. U Bosni i Hercegovini je Ured visokog
predstavnika na zahtjev Vijea za implementaciju mira u maju 2000.godine
donio odluku da eniteti donesu usklaene zakone o upisu u zemljine knjige,
te je u skladi s tim donio Odluku kojom se proglaava Zakon o zemljinim
knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.
288
Taj zakon predvia
elektronsko voenje zemljinih knjiga, koje podrazumijeva naputenje rada
sa zemljinim knjigama, te prelazak na kompjutersku obradu predmeta.
289

Zemljino-knjini uredi spadaju pod jurisdikciju Opinskih sudova u
Federaciji Bosne i Hercegovine. Opinski sud u Tuzli ima dislociranu
prostornu jedinicu u kojoj se nalazi zemljino-knjini ured, a koji sadri
sljedee katastarske optine: Tuzla, Gornja Tuzla, Husino, Bokavii, Par
Selo, Dobrnja, Lipnica, Ljepunice, Pasci, Vrani, Oraje, Slavinovii i

287
Mustafa Begi, Jasmin Imamovi, Komentar Zakona o premjeru i katastru nekretnina, Tuzla,
1988. citirano u djelu. D. Stamenkovi, nav. djelo, str. 7.
288
Zakon je usvojen 21. oktobra 2002.godine, a objavljen je u cjelosti u Slubenim novinama
Federacije BiH, br. 58/02.
289
Projekat elektronskog voenja zemljinih knjiga i digitalizacije zemljino-knjine administracije
su finansirane od strane ogranizacija SIDA/ADA/GTZ. Za realizaciju projekta koristi se namjenski
softver LARIS (Land and Registration Information System), kojeg koriste zemljino-knjini
referenti, ali i privremeni asistenti pri unosu podataka iz zemljinih knjiga. Prilikom unosa podataka
iz zemljinih knjiga, prenosi se samo aktivno stanje u knjizi, dakle ono to je operativno, a historijat i
svi ostali podaci vezani za sadraj zemljino-knjinog uloka se ne digitalizuju, to je jedan od
nedostataka projekta digitalizacije. Tu se prvenstveno misli na sve one istraivae koji nee imati
dostupne podatke koje sadre zemljine knjige u digitalnoj formi, te e morati konsultirati knjige koje
e i dalje biti podlone habanju i propadanju.

[237]

Poarnica. Broj zemljino-knjinih uloaka, a samim time i zemljinih
knjiga je promjenjiv u odnosu na broj vlasnika parcela, koje ine jednu
katastarsku optinu (K.O.)
Zemljine knjige se sastoje od tri dijela, koja nose nazive: A,
posjedovni list, u kojem su upisani podaci o nekretninama, broj katastarske
estice, naziv kulture, naziv parcele, te njena povrina. U B listu koji se
naziva vlasniki list, upisuju se podaci o vlasniku (vlasnicima) nekretnina
opisanih u posjedovnom listu. U B listu se upisuju: ime, prezime, ime
roditelja, adresa vlasnika, te JMBG, za novije upise. C list, koji se naziva
teretovnica sadri upise hipoteka na nekretninama, zabiljebe slunosti puta
itd. Zemljine knjige osim to svakodnevno slue za dokazivanje prava
vlasnitva nad nekretninama, te ih koriste mnoge javne slube, ali i graani,
su izvanredan historijski izvor za izuavanje prolosti, u ovom sluaju ueg
dijela grada Tuzle, sa njenom okolinom. Zemljine knjige predstavljaju
historijske izvore jer su one ostaci prolosti koje sadre obavijesti o
povijesnim injenicama koje elimo utvrditi kako bi nali odgovor na
odreeno istraivako pitanje
290
. Prema Bernheimovoj podjeli historijskih
izvora na ostatke i tradiciju, zemljine knjige spadaju u ostatke, jer su one
nastale u vezi odreenog historijskog dogaaja ili procesa. U daljoj podjeli
zemljine knjige bi se mogle podvesti pod ostatke u uem smislu, a u koje
su ubrojani jo i tjelesni ostaci, jezik, institucije, upravni i trgovaki spisi, te
privatne korespondencije.
291
Tako zemljine knjige kao historijski izvori
pripadaju u ostatke, ne u tradiciju, te su veoma vjerodostojne za istraivae.
Podaci koje istraiva moe dobiti iz zemljinih knjiga se kreu od
onih vezani za politiku, privredu, konfesionalnost, onomastiku,
toponomastiku, demografiju itd. Politika historija se moe izuavati ovisno
o postavljenom pitanju istraivaa. Zemljino-knjini uredi su nastali
01.09.1884. godine, dakle u vrijeme austrougarske vladavine, a prvi upisi
datiraju iz 1889. godine. Nastanak zemljinih knjiga se vezuje za politiku
Austro-Ugarske prema Bosni i Hercegovini, to se moe staviti u iri
kontekst dogaanja na politikoj sceni Europe, krajem XIX stoljea. Osim
toga, izuavanjem zemljinih knjiga moe se stvoriti slika o agrarnoj politici
u Bosni i Hercegovini, te odnosu snaga vlasnika prema obraivaima
zemlje, kao i odnos drave prema pitanju vlasnitva (u sastavu nekoliko
dravnih aparata Austro-Ugarskoj, Kraljevini Jugoslaviji, te Socijalistikoj
Federativnoj Republici Jugoslaviji).
Dalje, upisi u zemljinim knjigama sadre mnogo podataka o ivotu
pojedinaca, koji su upisani kao vlasnici nekretnina, a kasnije i privrednoj

290
Mirjana Gross, Historijska znanost, Zagreb, 1976. str. 244.
291
Isto , 245.

[238]

politici drave u ijem se sastavu nalazio zemljino-knjini ured. Nerijetko
se pored vlastitih imena vlasnika nekretnina nalazilo i zanimanje vlasnika, a
koje odreuje njegov visoki poloaj u drutvu. Tako se u zemljinoknjinom
uloku broj 74 K.O. Tuzla, nalazi u vlastovnici (B listu) upisan Johan
Mihalik de Madunicza, odvjetnik iz Tuzle, koji je imao u svom posjedu
nekoliko kua u Sagrdijan mahali, dvorite, ljivik, vonjak, oranicu itd.
On je upisan kao jedini vlasnik nekretnina i u uloku broj 76. Kuu u Atik
mahali, posjedovao je dr. Ivo Pilar, sin Gjure iz D. Tuzle, a nekretnine koje
je posjedovao bile su prilikom prvog popisa iz 1889. godine, bile upisane na
ime Mehmeda Mrahorovia pok. Ibrahima iz D. Tuzle. Kasnije 1922.
godine, na osnovu kupoprodajnog ugovora iz 1921.godine, nekretnine su
prele na Sresku bolniku blagajnu u D. Tuzli. Nadimak vlasnika nekretnina
je, sasvim sigurno govorio o zanimanju vlasnika ili njegovog prethodnika,
koji se najee s njm nalazio u krvnoj vezi u odnosu otac sin. Tako uloak
br. 231 K.O. Tuzla, sadri upis vlasnitva na kui sa kuitem i dvoritem u
Atik mahali, i ljivik kod kue, a na ime Salih Grahovi zvan Telal Hasanov
iz D. Tuzle. Okruni lijenik iz D. Tuzle, Dr. Johann Duller je na osnovu
kupoprodajnog ugovora od 12. jula 1897.godine stekao pravo vlasnitva nad
kuom sa kuitem i dvoritem, te cvijetnjakom ispred kue, a koje se nalazi
u Dedit mahali. Dr. Sigmund Weifs, odvjetnik iz Tuzle posjedovao je dvije
kue sa kuitem i vrtom u Poljskoj mahali. Kasnije 1901.godine, je na
osnovu kupoprodajnog ugovora vlasnitvo prelo na ime Dr. Maks Roth,
takoe odvjetnika iz Tuzle. Vrt u Poljskoj mahali upisan je na ime Franjo
Zagoreki sin Vincenca, savjetnik Vrhovnog suda u Dol. Tuzli. Osim
naziva zanimanja kao to su advokat, lijenik, te raznih inovnikih
pozicija, postojala su i druga zanimanja kao ve spomenuti telal, zatim
cipelar Pero Tarber koji je zajedno sa Nazifom Omeraeviem, imao pravo
vlasnitva na kui i gradilitu kod kue u ariji. Josef Thau upisan je kao
ivinar iz D. Tuzle, sa kuom i vrtom kod kue u Poljskoj mahali. Adalbert
Sramek ime je poreznog nadzornika iz D. Tuzle, koji je posjedovao kuu i
vrt kod kue u Poljskoj mahali. Muhamed efendija oki, Mehmedov
muftija iz D. Tuzle, upisan je kao vlasnik kue sa kuitem i dvoritem u
Jalskoj mahali. To su samo pojedini primjeri upisivanja zanimanja vlasnika
nekretnina iz zemljinih knjiga. Detaljnijim izuavanjem omoguila bi se
izrada strukture stanovnitva prema njihovim profesionalnim
zanimanjima.
292


292
Iljas Hadibegovi je izradio konfesionalnu, etniku i nacionalnu strukturu Tuzle, u Prilozi,
Etnika struktura stanovnitva Tuzle u vrijeme austrougarske vladavine (1878-1918), Sarajevo,
XXIII, 24, 1988.g. str. 131-145. On je kao izvore koristio popise stanovnitva, izvjetaje organa
vlasti, privredno-komercijalne listove i kalendare. Koritenje zemljinih knjiga bi upotpunilo
rekonstrukciju slike grada Tuzle, s kraja XIX i poetkom XX stoljea.

[239]

Za historiju vjerskih zajednica zemljine knjige daju veoma vane
podatke. Osim podataka o konfesionalnom sastavu stanovnitva, koje se
moe detaljno prouavati na osnovu upisa u vlasnikom B listu, neke
vjerske zajednice mogu tano utvrditi postojanje nekog sakralnog objekta te
ga ubicirati na terenu. Postojanje nekog objekta, bilo sakralnog ili profanog
moe se utvrditi kombiniranjem podataka iz zemljinih knjiga sa
austrougarskim katastarskim planovima. Na podruju k.o. Tuzla, upisano je
vlasnitvo na nekretninama u Varoi u korist Samostana otaca reda
Franjevaca u Sutjeski kod Visokog.U Varoi je takoe kuu sa kuitem i
dvoritem, te vrt kod kue posjedovao Srbsko pravoslavni manastir u
Tavnoj. Srbsko pravoslavna obina u Tuzli je upisana kao vlasnik
nekretnina u uloku br. 837, kao i u uloku br. 885. U potonjem je Srbsko
pravoslavna obina je prodala 1935. godine Drutvu za podizanje
spomenika kralju Petru Velikom Oslobodiocu.
U uloku broj 969. upisano je postojanje samostana u Poljskoj
mahali, u vlasnitvu Drutva sestara boje ljubavi. Samostan franjevaca
u Sutjeskoj je na osnovu kupoprodajnog ugovora ostvario pravo vlasnitva
na dvije oranice i panjak. Detaljnom analizom prvih upisa u zemljinim
knjigama iz 1889.godine moe se utvrditi da je postojalo etrnaest (14)
vakufa i to: Vakuf tuanjskog mejtefa, Vakuf medrese u Atik mahali, Vakuf
Vilovia mejtefa iz Donje Tuzle, Vakuf Hadi Daut bega u Donjoj Tuzli,
Vakuf Hadi Zulejhe hanume Kapetanovi iz Maglaja, Vakuf Hasanbegove
medrese u Donjoj Tuzli, Vakuf Hadi Haimage Mutevelia, Vakuf Husein
au damije, Vakuf arijske damiije, Vakuf Hadi Bade Kadune, Vakuf
Jalske damije i mekteba, Vakuf Turalibeg damije, Vakuf Molukog
mejtefa i Vakuf Hadi Hasan damije u ariji u Donjoj Tuzli. Zanimljivo
je da je u samo jednom uloku evidentirano postojanje tzv. mearif sanduka,
tj. fonda za finansiranje rada kola svjetovnog karaktera (rudija). U uloku
broj 306 K.O. Tuzla, kua br. 306, je upisana kao vlasnitvo Vakufa
Hasanbegove medrese, a kuite sa dvoritem i vrtom kod kue u ariji je
upisano u vlasnitvu mearif sanduka. To je jedini postojei upis mearif
sanduka kao fonda za finansiranje kolstva koji je nastavio da ivi kao relikt
osmanske uprave u veim gradovima Bosne i Hercegovine.
K.O. Tuzla, obuhvata samo ui dio grada, a kojeg su na poetku
austrougrarske vladavine inile sljedee mahale: Tuanj mahala, Sagrdijan
mahala, Atik mahala, Jalska mahala, Dindi mahala, Poljska mahala,
osende mahala, ethoda mahala, Vaiz mahala, Potok mahala, Didit
(Dedit) mahala, arija, a od naselja u kojima su vlasnici imali livade,
oranice, ili vonjake, pa se vremenom i na njima poele graditi kue i
naseljavati spadaju Batva, Drenik, Desetine, Kuii, Luke, Trnovac, Bare,

[240]

Kojino, Gradovrh, Debelo brdo, i Selo, Potok, Brani, Moluhe, Dolovi,
Rasovac, Mosnik, Kula, Varo, Ciganluk
Izuavanje demografske slike bosanskohercegovakog drutva
posebno krajem XIX i poetkom XX stoljea, moe biti olakano
koritenjem zemljinih knjiga. U B listu ili vlastovnici su upisani osnovni
podaci o vlasniku, meu kojima i adresa stanovanja, pa se tako moe lako
doi do podataka o demografskim kretanjima stanovnitva posebno poslije
1878. godine, 1908. kao i u toku ratova 1914.-1918, 1941.-1945, 1992-
1995. Veliki broj vlasnika nekretnina je nakon austrougarske okupacije,
1878. i aneksione krize 1908. godine, napustio Bosnu i Hercegovinu, i
otiao u Tursku, najee u Carigrad i Adapazar. S druge strane veliki broj
stanovnika stranaca je doselio u Bosnu i Hercegovinu, vojnika, inovnika,
radnika, poslovnih ljudi itd. koji su mijenjali etniku, socijalnu,
konfesionalnu i nacionalnu strukturu stanovnitva u Tuzli, ali i u cijeloj
Bosni i Hercegovini.
Istraivai iji su predmet zanimanja lina imena (onomastika) ili
geografski nazivi (toponomastika) mogu koristiti zemljine knjige koje
predstavljaju neiscrpan izvor podataka. Osim toga, zemljine knjige mogu
posluiti kao izvor prilikom izrade porodinog stabla (genealogija), a to u
posljednje vrijeme predstavlja svojevrsan trend, kako meu strunim
istraivaima, tako i meu obinim graanima. Iz sadraja zemljinih
knjiga moe se utvrditi stepen pismenosti zaposlenika u dravnoj upravi, u
posljednih stotinu godina, a osim toga, moe se pratiti razvoj jezika i pisma,
kako na lokalnom nivou u okviru jednog zemljino-knjinog ureda tako i na
irem planu, ukljuujui sva podruja koja su vodila ovakvu vrstu
zemljinih evidencija.
Prilikom istraivanja sadraja zemljinih knjiga posebnu panju
potrebno je obratiti na upise koji se nalaze u A listu ili posjedovnom listu
koji sadri nazive kultura, a na osnovu kojih se moe zakljuiti o na koje
objekte se odnose, javne ili privatne, sakralne ili profane, te da li su postojali
u vrijeme prvog upisa u zemljine knjige i na osnovu toga izvriti
rekonstrukciju. Tako se esto u kulturama spominju nazivi parcela kao to
su: han, mlinite, okruna sudnica, kovanica, gostiona, ciglana itd.
Zemljine knjige spadaju u veoma znaajne historijske izvore, iji je
sadraj vrijedan za izuavanje mnogih oblasti ljudskog djelovanja, s kraja
XIX i tokom XX stoljea. One nadopunjuju znanje istraivaa steeno
koritenjem historijskih izvora razliite provenijencije. Koritenjem
zemljinih knjiga kao historijskih izvora mogu se dobiti odgovori na
postavljena pitanja iz perioda prije uspostavljanja zemljinoknjinih ureda,
jer se u prvim upisima nalazi zabiljeeno faktiko stanje vezano za
nekretnine i vlasnika, koji su ostvarivali svoja imovinska prava pred kraj

[241]

osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini. Zemljine knjige tako
sukcesivno prate sve promjene vezane za nepokretnu imovinu u periodu
duem od jednog stoljea. Stanje u knjigama je prilino sreeno, emu
doprinosi i novi sistem rada sa zemljinim knjigama, a to predvia
spomenuti zakon o zemljinim knjigama. To e pomoi istraivau da za
veoma kratko vrijeme potrai eljene podatke iz baze podataka, koja e biti
dostupna na web-u. Historiar nije onaj koji zna nego onaj koji traga
(Mirjana Gross), a upravo su zemljine knjige izvori koji nisu dovoljno
koriteni u historijskoj nauci, te kao takve mogu posluiti za nova nauna
istraivanja.


Literatura
1. Noel Malcolm, Povijest Bosne, Zagreb-Sarajevo 1995.
2. Hamdija Kapidi, Bosna i Hercegovina u vrijeme austro-ugarske
vladavine, Sarajevo 1968.
3. Devad Juzbai, Politika i privreda u Bosni i Hercegovini u pod
austrougarskom upravom, ANUBIH, Posebna izdanja CXVI, 35, Neke
karakteristike privrednog razvitka Bosne i Hercegovine u periodu od 1878. do
1914. godine, Sarajevo 2002.
4. Duan Stamenkovi, Upisi u zemljinu knjigu i katastar nepokretnosti,
Beograd 1995.
5. Zakon o zemljinim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine, Slubene
novine Federacije BiH, br. 58/02.
6. Mirjana Gross, Historijska znanost, Zagreb, 1976.
7. Iljas Hadibegovi, Etnika struktura stanovnitva Tuzle u vrijeme
austrougarske vladavine (1878-1918), Prilozi, Sarajevo, XXIII, 24, 1988.g. str.
131-145.
8. Zemljine knjige K.O. (Katastarska optina Tuzla) zemljino-knjini uloci
od br. 1 do br. 2012














[242]














































[243]

Mirsad Omeri, prof.

Prirodno naslijee planine Konjuh na podruju
opine Kladanj

Uvod
Masiv planine Konjuh prostire se u jugozapadnom dijelu sjeveroistone Bosne.
Udaljen je oko 30 km jugozapadno od Tuzle. Planinu omeuju rijeke Seona,
Turija, Litva i Oskova na sjeveru, Gostelja na istoku i Krivaja na jugu i zapadu.
Konjuh se odlikuje obiljem prirodnih bogatstava. Sadri brojne spomenike prirode
geomorfolokog i hidrolokog karaktera a takoer i velik broj atraktivnih lokaliteta
koji se istiu svojim floristiko-faunistikom bogatstvom. Vrlo esto u okviru
takvog bogatstva zastupljene su rijetke, pa ak i endemine biljne ili ivotinjske
vrste.
Planina Konjuh je lokalitet koji se istie svojim prirodnim bogatstvom u ovom
dijelu Bosne i Hercegovine. Ova osebujnost prirodne ljepote je proglaena
Spomenikom prirode 2004. godine. U geografskom smislu smjeten je u centralnim
dijelovima planine Konjuh. Povrina zatienog podruja iznosi 8.070,80 ha,
pripada brdsko-planinskom regionu sa apsolutnim nadmorskim visinama od 300 do
1.328 m. Rasprostire se na dijelovima teritorija opina Kladanj, Banovii i
ivinice.
Jedan dio Spomenika prirode planine Konjuh se nalazi na podruju opine
Kladanj. Opina Kladanj ima povrinu od 331 km. Grad Kladanj lei na srednjoj
nadmorskoj visini od 560 m u kotlini obrasloj mjeovitom umom sa visinom do
1.198 m. Opina Kladanj je danas prepoznatljiva po svojim dobrima prirodnog
naslijea. Podruje opine Kladanj je nizom odlika podruje sa veoma specifinim
geografskim i klimatolokim obiljejima koja ga jasno odreuju jednom cjelinom.
Osnovna poruka ovog lanka je da ukae svim putnicima, odnosno turistima, da
kada ih put dovede u ove krajeve neizostavno potrae i upoznaju sljedea dobra
prirodnog naslijea: Djevojaku peinu, Bebravsku peinu, Izvor mladosti-
Muka voda, jezero pod Konjuhom i gradsko kupalite ekaonica a takoer i
druga mnogobrojna prirodna bogatstva opine Kladanj.

Reljefne ljepote
Podruje opine Kladanj se odlikuje brdsko-planinskim obiljejima reljefa. Kao
sastavni dio Dinarskog planinskog sistema, cio prostor je sastavljen od tri paralelna
grebena koji su meusobno povezani prijevojima, a razdvajaju ih Makovaka i
Kladanjska dolina. Centralni greben se postepeno izdie kod Banovia i prua
preko Zelenboja, Zidina, Vrha Konjuha (tzv. Visoki Konjuh) (1328 m) i Javorja do
prijevoja Rasti i Stanovi gdje se spaja sa Javornikom. Cjelokupan navedeni
prostor je izgraen preteno od serpentiniziranog peridotita, eruptiva, ronjaka, dok
su krenjaci manje zastupljeni. U inenjersko-geolokom smislu javljaju se tri

[244]

kategorije terena: 1. tereni izgraeni od trijaskih i jurskih vulkanogenih
sedimentnih tvorevina, 2. tereni izgraeni od metamorfnih stijena, 3. tereni
izgraeni od magmatskih stijena. Pojava peina, vrtaa, jama i raznih podzemnih
hodnika predstavlja poseban prirodni fenomen ovog podruja. Svakako da su
peine najljepi i najvredniji oblici reljefa na podruju opine Kladanj, a posebno
Djevojaka i Bebravska peina.
Peina u Brateljeviima, ili kako je u narodu odomaen naziv: Djevojaka
peina, jedna je od najinteresantnih bosanskohercegovakih peina. Ova peina
posjeduje veoma impozantan ulaz sa jugozapadne strane, 30 m visoko iznad desne
obala rjeice Bukovice koja se kod Brateljevia ulijeva u Drinjau. Ulaz je visok
10 m, a irok 8 m (Slika 1). Od ulaza se ide oko 25 m u pravcu sjevera i nailazi se
zatim na jedno malo jezero, duine 18 m, irine 10 m i dubine 0,50 m. Poslije
prelaska jezera, desnim prolazom dolazi se u jednu veliku dvoranu, koja je duga
200 m, iroka 20-55 m, a visoka 18-25 m. Od jezera je u pravcu istoka prolaz koji
se naglo uspinje, da bi se na kraju dvorane dolo na jedan mali plato kojim se
peina zavrava. Peina nema ukrasa osim manjih sivih saliva, najee oblika
malog upa i raznih gljiva, a na stropu ima neto stalaktita. Od ulaza oko 80 m na
desnoj strani dvorane u jednom veem udubljenju nalazi se bunar dubok 1,5 m,
okruglog oblika, 1 m irok, koji je uvijek pun vode kapnice. Pored samog bunara
nalazi se jedan okamenjeni humak slian mezaru.



Bebravska peina je smjetena u neposrednoj blizini izvora potoka Bebrotica, u
centralnom planinskom masivu Konjuha, zvanom Bebrava i prestavlja
specifian spomenik prirode. Ova peina spada u red poniruih peina i ini prelaz

[245]

iz prostih u sloene peine. Njen ulaz je trapezastog oblika, a nalazi se na 882 m
nadmorske visine. Poprena profilacija peine je veoma razliita, od nepravilnog
pravougaonog oblika pa do veoma uskih sjekirastih prolaza. Ukupna duina do
sada ispitanih peinskih hodnika, ukljuujui i zavrnu galeriju, iznosi ukupno oko
500 m. Dubina peine je 50 m raunajui od ulaza do nivoa tla na samom ulazu u
peinu. Pored glavnog peinskog hodnika postoji jo nekoliko, uvjetno reeno,
slijepih hodnika te postoji pretpostavka da bi bilo mogue doi do otkrivanja i
novih podzemnih prostorija. Peina na cijelom svom prostoru posjeduje peinske
ukrase: stalaktite i stalgnite neprocjenjive ljepote i vrijednosti koji su razliitog
oblika od loptastih, valjkastih, prizmatinih, nepravilnih, te do onih veoma malih
dimenzija koji su se tek poeli formirati, pa do krupnih koji posjetioce mogu
asocirati na razliite predmete i pojave (Slika 2). Posebno bogatstvo peine ini
izvorska voda. To je voda iz peinskog potoka, a on protjee cijelom duinom
peine i ini posebnu atrakciju.



Pored Djevojake i Bebravske znaajno je spomenuti i peinu u selu Plahovii.
Peina ima samo jednu prostoriju dugu 8 m, iroku 6 m i visoku 5-10 m. Prilaz
peini sa jugoistone strane je veoma interesantan, ali veoma teak i neprikladan.
Da bi se lake prilo peini u prolosti je postojala inicijativa da se izgradi visei
most preko udoline, to bi znatno povealo interesantnost itavog ovog podruja.
Znaajno je jo spomenuti i Ledenu peinu i pilju Kameni zatvor, a
takoer i peinu sa prostranim predvorjima ispod sela Brdijelji za koju se
pretpostavlja da ima ukupnu duinu od 4 km.

[246]

Sve navedene peine predstavljaju izuzetne spomenike prirode geomorfolokog
karaktera.
Od spomenika prirode geomorfolokog karaktera treba spomenuti i kanjon Uje
koji se nalazi 2 km od Kladnja uz magistralni put prema Sarajevu. Kroz kanjon
prolazi istoimena rjeica. Kanjon je dugaak 250 m, a visok oko 150 m, pa
predstavlja vanredan prirodni fenomen ovoga kraja. Na desnoj strani kanjona
otcijepio se jedan ogromni kameni blok od matine stijene, koji je visok preko 30
m, sa potpuno ravnim stranama, te jo uvijek stoji uspravno, unato otcjepljenju.
Na podnoju ove stijene nalazi se ulaz u peinu, ali je prilaz nemogu bez posebne
opreme. Ulaz u samu peinu nalazi se na visini od 15 m od same rjeice. Kanjon
zajedno sa Ujom predstavlja vanredan prirodni fenomen izuzetne pejzano
prirodne vrijednosti.
Od predjela prirodne ljepote treba istai prirodni predio Karaula. Predio Karaula
se nalazi neposredno uz samo mjesto Kladanj, pored starog makadamskog puta.
Predstavlja atraktivan prirodni predio livadskog tipa, obogaen soliternim stablima,
kao i skupinama drvea. Prisutno je i nekoliko manjih izvora vode. Ovaj predio
obuhvata lokalitete koji su poznati pod narodnim nazivima: Stolice, Kobiljae
i Hendek. Po svojoj raznovrsnosti i ljepoti istiu se i prirodni predjeli Hrdar i
Babovac.

Hidrografsko bogatstvo
Podruje Kladanjske opine je veoma bogato u hidrografskom pogledu. Obiluje
spomenicima prirode hidrolokog karaktera. Znaajnu crtu hidrografskom
bogatstvu daje planina Konjuh. Ova planina se jo uvijek odupire najezdi
zagaenja koje je antropogenog porijekla. Na planini je veliki broj planinskih
izvorita iste vode. Veoma atraktivno prirodno planinsko jezerce je dragulj koji
svakoga ko ga posjeti ponovo dovede na Konjuh. A ta tek rei za atraktivnosti
vodotoka Drinjae, Oskove, Srebrenice, Katranice, Bukovice, Brebotice, Uje i
Dragolja?! Jednostavno, doi vidjeti i ponovo doi.
Rijeke koje nastaju na Konjuhu pripadaju Crnomorskom slivu. Grebeni
Konjuha obrazuju vododijelnicu slivnog podruja rijeka Krivaje, Drinjae i Spree.
Ono to je karakteristino za rijene tokove na Konjuhu je da imaju duboko
usjeena korita, skoro okomitih strana i otrih grebena na razvou se jedne strane, a
sa druge strane to su blago zatalasani platoi koji se zatim naglo survavaju u dolinu.
Svakako da je najvei i najznaajniji vodotok rijeka Drinjaa. Ona je lijeva
pritoka Drine, koja izvire ispod Konjuha i ima rijeni tok u pravcu zapad-istok.
Povrina slivnog podruja rijeke Drinjae na teritoriji opine Kladanj iznosi oko
130 km
2
.
Takoer, u toku cijele godine prisutan je i itav niz manjih i povremenih
vodotoka koji uestvuju u obilju iste planinske vode po emu je planina Konjuh
iroko poznata. Spomenuto bogatstvo vode na planini Konjuh odmah namee
asocijaciju na nadaleko poznat izvor mineralne vode pod nazivom Muka voda.
To je izvor mineralne vode izuzetno visokog stepena istoe. Danas je to sredinji
prirodni sadraj ovog predjela planine Konjuh. Kada je u XVII stoljeu znameniti

[247]

turski putopisac Evlija elebija prolazio ovim krajevima susreo se sa vodom kojoj
je tadanje stanovnitvo pripisivalo ljekovita svojstva pa ga je nazvao Izvor
mladosti ili Muka voda, jer se smatra da jaa fizike sposobnosti, naroito kod
mukaraca (afrodizijak).
Izvor ove vode nalazi se ispod vrha Jastrebi (kota 1.056 m). Od 1969. godine
sprovode se brojne naune analize, kod nas i u inozemstvu. One potvruju da se
radi o izvoru oligomineralne vode, to upuuje na ljekovitost ove vode. Njeno
pozitivno djelovanje je na smanjenju krvnog pritiska i eera u krvi, na brem
izluivanju vode i regeneraciju crijevnog i eluanog trakta, poboljava cirkulaciju
krvi i jaa vitalnost organizma, uravnoteuje neurovegetativni sistem. Vrelo
Muke vode u toku itave godine posjeuju brojni znatieljnici i turisti.
Poveanjem znaaja ovog izvora, pojavom tranzitnog turizma, poeo se razvijati
stacionarno-zdravstveni i rekreacioni turizam. Zbog toga je nedaleko od ovog
izvora, na irem rijenom platou uz rijeku Drinjau izgraen Sportsko-rekreacioni
centar Konjuh, iji su glavni sadraj hoteli i bungalovi, kao i sportski tereni.
Prostorni i prirodni uslovi omoguuju masovan oblik rekreacije stanovnitva u
svako doba godine.
U blizini ire lokacije Sportsko-rekreacionog centra KonjuhMuka voda,
smjeteno je jezero poznato pod nazivom Gorsko oko (Slika 3). Ono je povrine
oko 1.200 m
2
, a voda se sakuplja iz nekoliko okolnih izvora. Voda ovog jezera
otjee jednim manjim potokom. U jezeru je zastupljena vodena fauna, ukljuujui i
riblji fond. Okrueno je gustom sklopljenom umom jele i smre, a zbog ispae i
nekontrolisanih posjeta izloeno je velikom procesu eutropizacije, to se ogleda u
izrazito zelenoj boji vode.
U spomenike prirode hidrolokog karaktera spada i izvorite rjeice Bukovice.
Ovo izvorite je smjeten u dolini rjeice Bukovice, uzvodno idui kamionskim
umskim putem, 3 km od sela Brateljevii,. U njegovoj neposrednoj blizini nalazi
se ve spomenuta Djevojaka peina. Izvorite je smjeteno u atraktivnom
prirodnom ambijentu. Poseban prirodni ugoaj ini prisustvo nepravilnih
stjenovitih oblika na neposrednoj lokaciji izvorita. U hidrogeolokom pogledu,
izvorite je karstne prirode, pomalo razbijenog tipa, sastavljeno od vie manjih
izvora usko koncentrisanih, dobijajui izgled ogromnog vrela.
Takoer je znaajno spomenuti i izvorite rjeice Dragolj koje se nalazi u selu
Plahovii.
Na zapadnoj periferiji urbane cjeline Kladnja, na rijeci Drinjai smjeteno je
kupalite ekaonica. Asfaltni put koji vodi prema Konjuhu prolazi pored samog
kupalita to predstavlja znaajan uslov masovne rekreacije stanovnitva. Terasaste
rijene zaravni ovog terena pruaju niz uslova za izgradnju i dogradnju novih
sadraja radi podizanja nivoa i kvaliteta uslova za masovnu rekreaciju. Kupalite
okruuje livadsko-umski predio sa blagim padinama, oivienim i proaranim
visokim drveem i grmljem.

[248]



Vegatacijsko-floristika obiljeja
U ekoloko-vegetacijskom smislu cijelo podruje opine Kladanj pripada
oblasti unutranjih Dinarida. Na osnovu ekoloko-vegatacijske rejonizacije BiH
vei dio (zapadni dio) opine Kladanj pripada Zavidoviko-teslikom podruju,
dok istoni dio pripada podruju Istonobosanske visoravni, odnosno
Romanijskom rejonu.
Podruje planine Konjuh je, kako u prolosti tako i danas, poznato po
ogromnom potencijalu umske vegetacije visokog drvea. Zastupljene su razliite
umske fitocenoze, veinom mozainog rasporeda. U gustim umskim zajednicama
masiva Konjuha preovladava crnogorica (bor, jela i smra). Uglavnom su to ume
bukve i jele bez smre i ume bukve i jele sa smrom. Pored izrazito dominirajuih
umskih zajednica crnogorice, zastupljene su i manje umske zajednice sa bukvom,
javorom, hrastom i brezom. ume obinog graba sa hrastom kitnjakom ili hrastom
lunjakom su vrlo rijetke. Kao vrste drvea cer i lipa su takoer rijetki.
Zemljite veine umskih biotopa pokriveno je gustom i visokom travom, to se
naroito istie na vrhovima grebena. Podruje planine Konjuh ima visok stepen
floristike raznolikosti. Tu se mogu pronai rijetke biljne vrste (bosanski ljiljan,
bosanska perunika, sunovrat, iva, lincura i krizanteme), te i rijetke i reliktne biljne
zajednice (ume bijelog i crnog bora na peridotitu i serpentinu). Najee
zastupljene grmolike vrste na predjelima planine Konjuh su: crvena bazga, estika,
kozokrvina, udika, smreke. Od zeljastih biljaka zastupljene su: kopitnjak, razne
paprati, uta umarica, srijemo, sunovrat. Takoer se istie velika zastupljenost
kupina, malina, umskih jagoda i borovnica. Od jestivih gljiva se najee
pojavljuju varganji, rujnice, sunanice, krasnice. to se tie cvijea u rano proljee
livade i proplanke oboje kauni, krajem aprila zabijele se narcisi, juli i august
donose mirisne ciklame.

Faunistike prepoznatljivosti
Planine Bosne i Hercegovine su poznate i po visokom stepenu faunistike
raznolikosti. Uslovi reljefa, klime, vode i drugi biotiki faktori omoguuju

[249]

bogatstvo raznovrsne divljai. Takvu sliku upotpunjuju i ume planine Konjuh koje
su bogate plemenitom odnosno lovnom divljai (mrki medvjed, srna, divlja svinja,
zec, jazavac, vuk i lisica - (Slika 4)). Meutim, ovom prilikom vrlo vano je istai
jedan segment faune planine Konjuh, a to je osobenost ornitofaune. Ovo je stanite
reliktne vrste ptice, velikog tetrijeba (Slika 4), koja je danas izuzetno ugroena
vrsta na ovim prostorima. Ovdje se mogu nai i fazan i jarebica a takoer i
ugroene vrste ptica sivi soko, planinska sova i ljetarka.



Rijeke planine Konjuh bogate su plemenitom ribom, a znatnije je i prisustvo
potonog raka. U gornjem toku Drinjae esta je potona pastrmka, a u donjem
mladica, lipljan i klijen. Prisustvo ovih vrsta je pokazatelj da se radi o vodama
izuzetne istoe i kvalitete to je i doprinijelo odluci da se ove vode ukljue u
vodoopskrbne sisteme Tuzle, Banovia, Kladnja i urevika.


Zakljuak

Od prirodnog bogatstva i ljepota planine Konjuh treba istai: Djevojaku i
Bebravsku peinu, izvor pod nazivom Muka voda, brojne druge planinske
vodotoke i izvore iste vode, jezero pod Konjuhom, floristiko bogatstvo uma i
osobenost ornitofaune. Takoe je vano napomenuti da se jedan dio Spomenika
prirode koji je smjeten na planini Konjuh nalazi na podruju Kladanjske opine.
Glavni cilj ovog kratkog prikaza prirodnog naslijea planine Konjuh na
podruju Kladanjske opine je da razvija ekoloku svijest, odnosno da ukae da su
bujne ume i bistre planinske vode i brzaci, peine, kanjoni i prijevoji planine
Konjuh jo uvijek dobrim dijelom sauvani u svom izvornom stanju pa kao takvi
ine zadovoljstvo ljudskom oku i raspoloenju. Ne samo opinske vlasti Kladnja i
kantonalne vlasti, nego i svi mi moramo se konstantno, svako na svoj nain, boriti

[250]

da to tako i ostane. To e, svakako, zahtijevati dugoroan, strpljiv, struno i
znanstveno argumentiran pristup.
Zakonodavne aktivnosti na definisanju i zatiti prirodnih dobara na podruju
opine Kladanj nisu u dovoljnoj mjeri pokrenute niti ostvarene. Osnovni pritisci na
prirodno bogatstvo su: prekomjerna i neselektivna sjea uma, krenja uma i
podizanje vikendica, eksploatacija ljunka i kamena, prekomjerna eksploatacija
ljekovitog bilja i divljih ivotinja, nekontrolisan lov i ribolov i nekontrolisana
izgradnja razne infrastrukture.
Prirodno naslijee neophodno je preciznije evidentirati, izraditi karte, lokacijski
obiljeiti, postaviti putokaze, urediti pristupne staze, te sainiti odgovarajue skice
sa upotpunjenom prirodno-dokumentacionom bazom.
Ovdje je potrebno naglasiti da je Djevojaka peina svojom legendom postala
simbol grada i opine Kladanj, a dani njenog obiljeavanja pod nazivom Dani
Djevojake peine od 25. do 31. augusta prerastaju u tradiciju masovnih
okupljanja. Djevojaka peina je postala temelj razvoja vjersko-kulturnog turizma
ne samo TK, nego i BiH.
Prirodna dobra Kladanjske opine predstavljaju izuzetno vanu osnovu za
razvoj ruralnog, speleolokog, rekreacionog, porodinog, zdravstvenog, sportskog i
lovno-ribolovnog turizma.


Izvori i literatura

Objavljeni izvori:
Grupa autora, Elaborat, Kulturno-istorijsko i prirodno nasljee opine Kladanj,
Zavod za zatitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Tuzla, Kladanj, Januar
1990.
Grupa autora, Studija, Prirodne i historijske vrijednosti Tuzlanskog kantona,
Ekonomski institut Tuzla, Tuzla, Oktobar 2001.
Knjige:
atovi A., Turistiko-ugostiteljska djelatnost faktor privrednog razvoja
Tuzlanskog kantona, Bosnia Ars, Tuzla, 2005.
Lakui R., Planinske biljke, Svjetlost, Sarajevo, 1982.
Stefanovi V., Fitocenologija sa pregledom umskih fitocenoza Jugoslavije,
Svjetlost, Sarajevo, 1977.

lanci:
Rheak V., Manje poznate prirodne rijetkosti i njihova zatita, Nae starine,
Godinjak Zavoda za zatitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine, Knjiga
V, Sarajevo, 1958.
Vukovi T., Kaanski D., Znaaj i aktuelni problemi prouavanja faune Bosne i
Hercegovine, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Odjeljenje
prirodnih i matematikih nauka, Posebno izdanje, Knjiga XLVII, 5-9,
Sarajevo, 1980.

[251]

Prikazi

Dr. Thomas Butler; Harvard University

Nauna Konferencija o katarima u Francuskoj

Prolo proljee bio sam pozvan da uestvujem na meunarodnoj naunoj
konferenciji u Mazametu, Francuska organizovanoj od strane "Association de
Valorisation du Patrimoine Mazametain" (Asocijacija za valorizaciju batine
Mazameta). U Mazametu ima muzej katarizma, "Maison des Memoires de
Mazamet" (email: contact@maison-memoires.com). Ovaj muzej ima i pedagoki i
turistiki znaaj, a sve to se izlae je na vrlo visokom nivou. U muzeju
prikazuju film koji govori o istoriji katarske sekte u Provansi. Jedan dio filma
prikazuje posveenje novog "savrenog" (elekta) i njegovo primanje u katarski
red. Bio sam dirnut duhovitou ove ceremonije. Katari (francuski bogomili) su
bili proganjani od katolike crkve. Francuski katari nisu imali uporite u dravi,
suprotno od Bosne, gdje je "krstjanstvo" (bogomilstvo) bila dravna religija od 13-
og do sredine 15-og vijeka.
Muzej u Mazametu nudi primjer uspjene kombinacije nauke i turizma,
kakve - po mojemu - u Bosni nema. Trebalo bi da se poalje komisija u Mazamet
da prouava rad ovog muzeja, jer takav rad ima i finansijski i kulturni potencijal.
Moja gornja sugestija mi prizove jedno bolno sjeanje: prije nekoliko
godina posjetio sam naselje juno od Dubrovnika koje se zove Trsteno. Tamo sam
naiao na vrlo staru katoliku crkvu iz 14-og vijeka. Crkva je bila zatvorena,
naalost, ali u dvoritu ispred lijepe statue bogomatere, sa velikim uenjem
primjetio sam "bogomilski" nadgrobni kamen, koji bi bio tipian za Radimlju blizu
Mostara, a ne za ovaj katoliki kraj. Ovaj kamen nije bio tipian primjer kamena
tipa "sanduka", a isticao se lijepim bareljefom divlje zvijeri koja se konfrontira sa
hrabrim psom. Sav bareljef je okruen bordurom trifoliuma.
Zadivljen, rekao sam jednoj eni koja stajae u blizini: "Zamislite,
gospoo, takav "chef d'oeuvre", izloen je nepogodama i atmosfernoj
kontaminaciji! ... Nee trajati jo dugo ... a francuzi bi ga uvali u muzeju!" (Sjetio
sam se izlobe bogomilske skulpture u Parizu 1962. godine, od Ota Bihalji Merina)
A ena odgovorila je sporo i, da kaem, promiljeno: "dobro je da se takve
stvari putaju svojoj sudbini - to je ivot - neka ostane to ostane a neka nestaje to
nestaje." Sluao sam njene "darvinske" rijei i primjetio njeno neznanje,
nemarnost i ba-me-briga prilaz kulturnoj batini. Poslije sam razumio da drevni
kulturni fenomen bogomilstva ili "krstjanstva" ne korenspondira sa sadanjim
tenjama vladajuih religioznih grupa. Znai, krstjanstvo je "out" a standardne
religije - katolianstvo, islam, i pravoslavlje su "in". Kulturni lideri Bosne kao da
su osramoeni epohom krstjanstva. Ima i nekih cijenjenih istoriara, kao to je
Ivan Lovrenovi, koji ne priznaju da je ikada postojao dualizam u Bosni.

[252]

Francuska, nasuprot, ne sramoti se svojom dualistikom prolou.
Konferencija koju sam posjetio u Mazametu treu u nizu takvih kolokvija - bila
je organizovana od dr. Anne Brenon. Dr. Anna Brenon je ve 20 godina anelom
uvarom katarskih studija u Francuskoj. Doli su na kolokvij istraivai iz: SAD,
Italije, Niderlandije (Holandije), Bugarske, Belgije, Italije, vedske, panije,
a najveim brojem iz Francuske. Napravili i sloili smo blisku grupu od 30
uenjaka, a u auditorij je inilo oko 200 navijaa (potovaoca) katara. Intelektualni
nivo diskusija je bio vrlo visok. Sluaoci su dali i svoj lini doprinos.
Oigledno, katarske studije u Francuskoj su davno prele granice pekulacije.
Dr. D. Zbiral iz Brna, eka je proitao raspravu o Povelji Nikite iz 1167.
godine., koja je uredila reorganizaciju 16 bogomilskih crkvi u Evropi i srednjem
istoku u 12-om vijeku. Nikita ne pominje bosansku krstjansku crkvu, ali pominje
se "crkva dalmacije", koju za 20 godina nalazimo rasprostranjenu u Bosni.

Travis Stevens sa Harvarda, doktorski kandidat religije, govorio je o
"Retorici Pape Innocentija III", a Prof. Dr. Francisco Zambon iz Trenta je tretirao
"Katarsku interpretaciju biblijskih parabola", koja je mene jako zanimala, kao tema
meta-intuicije. Prof. Dr. Ylva Hagman iz vedske je diskutirala "La brevis
summula contra herrores hereticorum" (Malo sumiranje zabluda eretika) a Carlos
Chopo iz Madrida je podsetio na katarski period u sjeveroistonoj paniji u Val
d'Aranu (Dolini Arana).
Moja rasprava o "bosanskim krstjanima" je iznenadila sluaoce, jer nisu ni
uli za postojanje dualizma u srednjovjekovnoj Bosni. A naroito su se divili
znaajnoj ulozi "ecclesia bosniensis" kao dravnoj crkvi srednjovjekovne Bosne,
koja je bila zatiena od vladara Bosne protiv napada ugarskih
krstaa. Istaknuo sam pokuaje, prole i sadanje, da se izbrie memorija genocida
napravljenog nad bosanskim bogomilima od strane krstaa, blagoslovljenim
Papama.
Dobio sam jedno zanimljivo pitanje na ovom naunom skupu. Jedan visok
ovjek je navedenim pitanjem pokazao da vrlo dobro razumije kulturnu pozadinu
bosanskog krstjanstva oko ega smo se oba sloili. Poslije sesije, on mi je objasnio
da je Bonjak. Dao mi je knjigu koju je napisao o svom rodnom selu, Koraju, blizu
Tuzle. On radi neki skroman posao u Mazametu, a utedio je od njegovih
skromnih primanja sredstva da bi mogao publikovati svoju veliku knjigu: "Koraj:
Sjeanje na jednu ariju." U njenih 500 stranica, odani sin Bosne, prognanik iz
Koraja, opisuje bogatu i dugu istoriju njegovog Koraja i raspravlja njegov etnicki
identitet, obicaje, socioloku strukturu i drugo. Neke dijelove knjige koji govore o
zloinima za vrijeme ratova je teko itati. Hamzi, donosi u knjizi dokumente i
line doivljaje u katastrofama ovoga stradalog mjesta za vrijeme prvog i drugog
svjetskog rata, i kriminalnog napada 1992-1995. godine.

U tom smislu, njegova knjiga je blisko vezana sa mojom temom na
konferenciji u Mazametu o krstjanima i o genocidu uperenom protiv njih.


[253]

Damir Hatuni, prof.

SREBRENIK: historijsko-etnografske skice
(autori: Salih Kulenovi, Rusmir Djedovi, Edin Mutapi)


Moj prvi susret sa ovom knjigom bio je prilikom traenja literature o
postojanju srednjovjekovnih bosanskih steaka na podruju opine Srebrenik. S
obzirom na to da sam ve bio upoznat sa kapitalnim Belagievim djelom iz ranih
sedamdesetih godina XX stoljea koje s aspekta svog vremena obrauje dotinu
tematiku, nametala mi se potreba za "nadgradnjom teme" i svjeijim
informacijama. Knjiga "Srebrenik: historijsko-etnografske skice" mi je pruila to,
ali i mnogo vie.
Bosna i Hercegovina, kao zemlja sa veoma bogatim i specifinim
kulturnohistorijskim naslijeem, veoma je interesantan prostor za historijska i
etnografska istraivanja. Dotina problematika na podruju opine Srebrenik, ako
izuzmemo srednjovjekovni Stari grad Srebrenik, dosad je relativno slabo
prouavana i obraivana, to dodatno poveava vrijednost ove publikacije. Nakon
knjige Vahida Tursunovia Srebrenik kroz historiju iz 1997. godine, ovo je
praktino prvo objavljeno historiografsko djelo fokusirano na cjelokupni prostor
Srebrenike opine.
Ove historijsko-etnografske skice pruaju jedan dobar uvid u izabrane
teme o historiji i kulturi Srebrenike opine, kao i nekih pograninih dijelova
opine Graanica. Autori, istaknuti nauni radnici sa ovih prostora, itaocima su
efikasno pribliili problematiku vezanu za prolost ovog podruja, njegovu
kulturnu i politiku historiju, historijsku geografiju i etnografiju. Izuzetnu
vrijednost predstavlja objavljivanje rezultata istraivanja iz dosad potpuno
zanemarenih naunih podruja (naroito kada je rije o prethistoriji). Meutim,
najveu vrijednost u naunom smislu predstavlja injenica da su mnogo koriteni
primarni podaci koji su rezultat terenskog rada (arheolokog i etnografskog), te
kartografskih i arhivskih analiza. U odnosu na prethodne publikacije iz
spominjanih naunih oblasti, ova publikacija se razlikuje prvenstveno u tome to
obrauje gotovo cjelokupan prostor opine, zatim to pionirski obrauje
etnografsku problematiku, te zato to produbljuje i proiruje ve postojea
historiografska saznanja, a to je rezultat kompletnog i egzaktnog znanstvenog
pristupa. Naravno, to ne umanjuje rezultate rada prethodnih istraivaa koji su
istraivali ovaj prostor, od kojih naroito treba izdvojiti uru Baslera, ve
potvruje izreku da je kvalitetna nadgradnja mogua jedino na kvalitetnom
temelju.
Knjiga se sastoji od 12 lanaka, odnosno poglavlja, i tu se moe primijetiti
stanovita diferencijacija autora lanaka po naunim oblastima: Salih Kulenovi se
fokusirao na etnografske teme, Rusmir Djedovi autor je lanaka koji govore o
historijskoj geografiji, toponimiji i geografiji naselja ovog podruja, dok je najiri

[254]

opus razliitih historijskih tema od prethistorije pa do novovjekovnog perioda
pripao Edinu Mutapiu.
Takoer, treba jo naroito naglasiti lucidno predstavljanje turistikih
potencijala opine Srebrenik uraeno na kraju knjige koje bi moglo biti dobra
osnova za razvijanje ove djelatnosti. Okosnicu potencijalne turistike ponude
predstavljaju upravo spomenici kulturno historijske batine, o kojima je u knjizi
rije, tako da se publikacija zavrava aplikativnom komponentom.
Vanu osobinu knjige predstavlja precizan i znanstvenoj nomenklaturi
prilagoen, ali ipak razumljiv stil pisanja, tako da se ona, uprkos obilju struno-
naunih izraza, relativno lahko ita. Ta osobina je veoma bitna kao preduslov da
ova knjiga bude prihvaena i koritena u irem krugu javnosti, to je jedini nain
da, pored ostalog, ona ispuni i svoj edukativni cilj. To je veoma bitno u cjelokupnoj
situaciji kakva je danas u Bosni i Hercegovini to se tie poloaja nauke i
izdavatva i to rjeava sve dileme oko drutvene opravdanosti izdavanja ovog djela.


Na kraju, umjesto zakljuka, citirat u neke od rijei autora sadranih u
uvodu knjige: "Etnografski i historijski radovi u knjizi obrauju mnoge osobenosti
Srebrenika i okoline u prolosti. Zbog toga ova knjiga predstavlja pokuaj
spaavanja nekih gotovo zaboravljanih vrijednosti i obiljeja ovog prostora u
prolim stoljeima, te je namijenjena dananjim i buduim generacijama
Srebreniana", a to je jo jedan od brojnih razloga zbog kojih ovu knjigu svima
toplo preporuujem.