ERICH FROMM: DJELA

u 12 svezaka

Erich Fromm

Izdaju NAPRIJED Izdavako trgovaka radna organizacija Zagreb, Palmotieva 30 NOLIT Izdavaka radna organizacija Beograd, Terazije 27 from Dario to filozofija.net forum

Anatomija ljudske destruktivnosti

Prva knjiga

Preveli

Gvozden Flego Vesna Marec-Beli

Uredili Zeljko Falout i Gvozden Flego

ZAGREB 1989

Sadraj

Predgovor autora Terminologija Uvod: Instinkti i ljudske strasti Prvi dio

INSTINKTIVIZAM, BIHEVIORIZAM, PSIHOANALIZA

9 13 19

Instinktivisti Stariji instinktivisti Neoinstinktivisti: Sigmund Freud i Konrad Lorenz Freudovo shvaanje agresije Lorenzova teorija agresije Freud i Lorenz njihove slinosti i razlike Dokaz analogijom Zakljuci o ratu Oboavanje revolucije II Environmentalisti i bihevioristi Prosvjetiteljski environmentalizam Biheviorizam Neobiheviorizam B. F. Skinnera Ciljevi i vrijednosti Razlozi popularnosti skinerizma Biheviorizam i agresija O psiholokim eksperimentima Teorija frustracione agresije III Instinktivizam i bineviorizam njihove razlike i slinosti Zajednika osnova

31 31 32 32 34 37 38 44 47 51 51 51 52 53 58 59 62 83 89 89

Naslov izvornika Erich Fromm THE ANATOMY OF HUMAN DESTRUCTIVENESS Holt, Rinehart and Winston New York, 1973 1973 by Erich Fromm

Kasnija gledita Politiko i drutveno porijeklo ovih dviju teorija IV Psihoanalitiki pristup razumijevanju agresije Zakljuak Drugi dio
DOKAZI PROTIV INSTINKTIVISTICKE TEZE

90 93 97 102

Neurofiziologija Odnos psihologije prema neurofiziologiji Mozak kao osnova agresivnog ponaanja Defenzivna uloga agresije Instinkt bijega Grabeljivost i agresija

107 107 110 112 113 114 119 120 124 126 131 134 136 141 141 142 146 146 152

Primitivni lovci drutvo obilja? Primitivno ratovanje Neolitska revolucija Prethistorijska drutva i ljudska priroda Urbana revolucija Agresivnost i primitivne kulture Analiza trideset primitivnih plemena Sistem A: Drutva koja afirmiraju iivot Sistem B: Nedestruktivno agresivna drutva Sistem C: Destruktivna drutva Primjeri za ova tri sistema Zuni Indijanci (Sistem A) Manus (Sistem B) Dobu (Sistem C) Dokazi o destruktivnosti i okrutnosti Indeks pojmova i imena

160 162 167 175 176 181 181 182 182 183 183 183 186 188 191 201

VI Ponaanje ivotinja Agresija u zarobljenitvu Ljudska agresija i gomilanje Agresija u divljini Teritorijalizam i dominacija Agresivnost meu drugim sisavcima Postoji li kod ovjeka inhibicija protiv ubijanja? VII Paleontologija Je li ovjek jedna vrsta? Je li ovjek grabeljiva ivotinja? VIII Antropologija ovjek-lovac antropoloki Adam? Agresija i primitivni lovci

Predgovor autora

Ova je studija prvi kompleksni rad na podruju psihoanalitike teorije. Poeo sam se baviti prouavanjem agresije i destruktiv nosti ne samo zato to su to temeljni teorijski problemi psiho analize, ve i zato to ih val destruktivnosti koji je zahvatio svijet ini veoma relevantnim s praktikog stajalita. Kada sam zapoeo ovu knjigu, bilo je to prije vie od est go dina, znatno sam pot'cijenio potekoe koje su me ekale. Uskoro je postalo jasno da ne mogu adekvatno pisati o ljudskoj destruk tivnosti ostanem li u granicama svog podruja kompetencije, tj. psihoanalize. Iako je ovo ispitivanje trebalo biti uglavnom psiho analitiko, bilo mi je potrebno neto znanja i s drugih podruja, naroito iz neurofiziologije, psihologije ivotinja, paleontologije i antropologije, kako bih izbjegao preuzak a prema tome i izopaen okvir istraivanja. Morao sam bar u osnovnim crtama upoznati navedene discipline da bih mogao provjeriti svoje zakljuke pre ma glavnim podacima iz drugih podruja, kako bih bio siguran da im moja hipoteza nije oprena i da bih provjerio potruju li oni, kao to sam se nadao, moju hipotezu. Budui da nije postojao rad koji bi iznosio ili integrirao prona laske o agresiji sa svih tih podruja pa ni takav koji bi ih samo sumirao, morao sam to uiniti sam. Nadao sam se da e taj po kuaj pomoi mojim itaocima da usvoje moje globalno shvaa nje problema destruktivnosti, umjesto da prihvate gledita poje dinanih disciplina. Postoje, naravno, mnoge zamke u takvom nastojanju. Jasno je da nisam mogao stei kompetenciju na svim tim podrujima a najmanje na onom na kojem sam poeo s najmanje znanja: podruju neurolokih nauka. Tu sam neka zna nja stekao ne samo vlastitim prouavanjem ve i susretljivou neurologa; nekolicina njih mi je davala savjete i odgovore na mnoga moja pitanja, a neki su i itali relevantne dijelove ruko pisa. Mada e strunjaci uvidjeti da im ne nudim nita novo
9

na njihovom specifinom podruju, moda e se rado upoznati s podacima drugih podruja o tako vanom predmetu. Nerjeiv problem je ponavljanje i poklapanje s mojim ranijim radovima. Bavim se problemima ovjeka ve vie od trideset godina, stavljajui u tom procesu teita na nova podruja, a istovremeno produbljujui i proirujui svoje uvide u stara. Ne mogu pisati o ljudskoj destruktivnosti a da ne iznosim ideje objavljene prije, no jo uvijek neophodne za razumijevanje novih pojmova kojima se ova knjiga bavi. Nastojao sam se, koliko god je to bilo mogue, ne ponavljati upuujui na iroke diskusije u prijanjim radovima; ali ponavljanje se ipak nije moglo sasvim izbjei. Poseban problem u tom pogledu je Srce ovjeka (The Heart of Man), koje sadri u osnovnom obliku neke moje nove pronalaske o nekrofiliji biofiliji. Moj prikaz tih pronalazaka je u ovoj knjizi mnogo opirniji, i teoretski i s obzirom na klini ke ilustracije. Nisam ulazio u izvjesne razlike izmeu gledita iznesenih ovdje i u prijanjim radovima; takva bi diskusija za uzela previe mjesta, a nije dovoljno zanimljiva veini italaca. Ostaje mi jo samo ugodan zadatak; izraziti zahvalnost onima koji su mi pomogli u pisanju ove knjige. Duboko sam zahvalan dru Juanu de Dios Hernandezu to mi je olakao prouavanje na podruju neurofiziologije. U diskusi jama, koje su trajale satima, razjasnio mi je mnoge probleme, pomogao mi da se orijentiram u ogromnoj literaturi i dao svoje miljenje o onim dijelovima rukopisa u kojima se obrauju pro blemi neurofiziologije. Zahvalan sam slijedeim znanstvenicima s podruja neurolo gije koji su mi pomogli opirnim razgovorima i pismima: premi nulom dru Raulu Hernandezu Peonu, doktorima Robertu B. Livingstonu, Robertu G. Hearthu, Heinzu von Foersteru i Theodoru Melnechuku, koji su takoer proitali neurofizioloke dijelove rukopisa. Zahvaljujem i preminulom dru Francisu O. Schmittu, koji mi je omoguio sastanak s lanovima Programa za neuro loka istraivanja na Massachusetts Institute of Technologv; oni su raspravljali o pitanjima koja sam im uputio. Zahvalan sam Albertu Speeru koji mi je razgovorom i korespondencijom pomo gao da obogatim svoju sliku o Hitleru. Zahvaljujem i Robertu M. W. Kempneru na podacima koje je skupio kao jedan od ame rikih tuilaca na nirnberkom procesu. Takoer sam zahvalan dru Davidu Schecteru, dru Michaelu Maccobyju i Gertrudi Hunziker-Fromm na itanju rukopisa i 10

vrijednim kritikim i konstruktivnim sugestijama; dru Ivanu Illichu i dru Ramonu Xirau za korisne sugestije koje se tiu fi lozofskih aspekata knjige; dru W. A. Masonu za primjedbe s pod ruja psihologije ivotinja; dru Helmuthu de Terrau na korisnim primjedbama o problemima paleontologije; Maxu Hunzikeru na korisnim sugestijama u pitanju nadrealizma i Heinzu Brandtu na podacima i sugestijama o praksi nacistikog terora. Zahvalan sam dru Kalinkowitzu za aktivan i ohrabrujui interes koji je pokazao za ovaj rad. Takoer zahvaljujem dru Illichu i gospoici Valentini Horesman na pomoi u koritenju bibliografskih ma terijala Centra za interkulturalnu dokumentaciju u Cuernavacau u Meksiku. Koristim ovu priliku da izrazim svoju zahvalnost gospoi Beatrici H. Mayer, koja je u posljednjih dvadeset godina ne samo pisala na stroju i prepisivala mnoge verzije rukopisa to sam ih napisao, ukljuujui i ovaj, ve ih je redigirala s mnogo spo sobnosti, razumijevanja i osjeaja za jezik, te je ovoj krajnjoj reviziji pridonijela svojim vrijednim sugestijama. Za vrijeme mog viemjesenog boravka u inozemstvu za ruko pis se u potpunosti i veoma konstruktivno brinula gospoa Joan Hughes, na emu sam joj veoma zahvalan. Zahvaljujem gospodinu Josephu Cunneenu, glavnom uredniku izdavakog poduzea Holt, Rinehart and Winston na vrlo zna lakom i savjesnom urednikom poslu i konstruktivnim sugesti jama. Nadalje, elim zahvaliti gospoi Lorraine Hill, administra tivnom uredniku, i gospodinu Wilsonu R. Gathingsu i gospoici Cathie Fallin, tehnikim urednicima Holt, Rinehart and Winstona, na umjenosti i brizi u koordiniranju rada na rukopisu u svim njegovim fazama. Na kraju zahvaljujem Marion Odomirok na izvrsnom, savjesnom i otroumnom redigiranju. Ovo istraivanje djelomino je potpomagao National Institute of Mental Health, Public Health Service Grant No. MH 13144-01, MH 13144-02. Zahvaljujem na pomoi Fundaciji Albert i Mary Lasker, koja mi je omoguila da uzmem jo jednog asistenta. New York svibanj, 1973. E. F.

11

Terminologija

Dvosmislena upotreba rijei agresija je u bogatoj literaturi o toj temi izazvala, mnogo zbrke. Taj pojam upotrebljava se za ponaanje ovjeka koji brani svoj ivot, za kradljivca koji ubija rtvu da bi uzeo novac, za sadistu koji mui zatvorenika. Zbrka ide jo dalje: pojam agresija upotrebljava se i za seksualni pristup mukarca eni, za ambiciozne poticaje planinara, trgov ca ili seljaka koji ore zemlju. Razlog te zbrke moda je u utje caju bihevioristikog miljenja u psihologiji i psihijatriji. Ako agresijom nazovemo sva tetna djela tj. ona to oteuju ili unitavaju neive stvari, biljke, ivotinje ili ovjeka tada je, naravno, vrsta impulsa koji nagone na tetno djelo potpuno ire levantna. Ako se destruktivna djela, djela kojih je namjera u vanje, i konstruktivna djela oznae jednom te istom rijeju, onda zaista nema nade da se shvati njihov uzrok; ona nemaju zajednikog uzroka jer su u potpunosti razliite pojave, te emo se nai u teoretski beznadnoj poziciji pokuamo li pronai uzrok agresije.* Uzmimo kao primjer Lorenza; njegovo izvorno poimanje agre sije shvaa kao evoluciono razvijen impuls koji slui opstanku jedinke i vrste. Ali kako je on pojam agresije primijenio i na krvoednost i okrutnost, mogli bismo zakljuiti da su te iracio nalne strasti takoer uroene, pa se prema tome smatra da su izazvane zadovoljstvom koje proizlazi iz ubijanja. Slijedei za kljuak je: ratovi su izazvani uroenim destruktivnim trendom u ljudskoj prirodi. Rije agresija prikladno slui kao most koji spaja bioloki adaptivnu agresiju (koja nije zla) s ljudskom destruktivnou koja je doista zla. Sr takvog zakljuivanja je: * Ipak treba primijetiti da Freud nije bio svjestan raznovrsnosti agresije (usp. Dodatak). Nadalje, u Freudovom sluaju osnovni motiv teko da je bio bihevioristiki; vjerojatnije je da je on jednostavno slijedio uobiajenu upotrebu. 13

Bioloki adaptivna agresija = uroena Destruktivnost i okrutnost' = agresija Ergo: Destruktivnost i okrutnost = uroena. U ovoj knjizi upotrebljavao sam pojam agresije za defen zivnu, reaktivnu agresiju koju sam obuhvatio pojmom benigna agresija, a destruktivnost i okrutnost nazvao sam specijal nim ljudskim sklonostima unitavanju i tenji za apsolutnom vlau (maligna agresija). Kad god sam upotrijebio rije agre sija jer se inila korisnijom u izvjesnom kontekstu, poblie sam je odredio da bih izbjegao nesporazum. Drugi semantiki problem je u upotrebi rijei ovjek kao rijei koja oznaava ljudski rod ili ovjeanstvo. Upotreba rijei ovjek i za mukarca i za enu nije zauujua u jeziku koji se razvio u patrijarhalnom drutvu, ali vjerujem da bi bilo pomalo pedantno izbjegavati tu rije da bismo pokazali da je autor ne upotrebljava u patrijarhalnom duhu. U stvari, sadraj ove knjige trebao bi taj problem nesumnjivo razjasniti. Takoer sam, openito, upotrebljavao rije on za ljudska bia, jer rei on ili ona bilo bi nespretno. Vjerujem da su rijei veoma vane, ali da od njih ne bismo trebali initi fetie i zani mati se vie za rijei nego za misao koju izraavaju. Radi paljive dokumentacije uz citate u ovoj knjizi navedeni su i autor i godina izdanja. To je uinjeno zato da bismo omogu ili itaocu da pronae potpuniju referenciju u bibliografiji. Da tumi se, stoga, ne odnose uvijek na vrijeme pisanja, kao u na vodu Spinoza (1927).

Anatomija ljudske destruktivnosti

14

to su generacije novije, to su gore. Doi e vrijeme kada e postati tako zle da e oboavati mo; odabrat e snagu, a potovanje prema do broti e nestati. Na kraju, kada se nitko vie ne bude bunio protiv nedjela ili osjeao stid u pri sustvu bijednih, i njih e Zeus unititi. Pa ipak, kad bi obini ljudi ustali i sruili vladare, ni tada ne bi sve bilo izgubljeno.
Grki mit o eljeznom dobu

Pesimist sam kada gledam u historiju . . . ali kada gledam u prethistoriju, onda sam optimist.
J. C. SMUTS

S jedne strane, ovjek je slian mnogim vrsta ma ivotinja po tome to se bori protiv vlastite vrste. Ali s druge strane, on je meu tisuama vrsta, koje se bore, jedini kod kojeg je borba razdorna... ovjek je jedina vrsta koja je ma sovni ubojica, jedini izrod u vlastitom drutvu.
N. TINBERGEN

17

Uvod: Instinkti i ljudske strasti

Porast nasilja i destruktivnosti u nacionalnim i svjetskim raz mjerima skrenuo je panju strunjaka i javnosti uope na teoret sko ispitivanje prirode i uzroka agresije. Ta zabrinutost ne izne nauje; ono to iznenauje jest injenica da je ta preokupacija tek skoranja, osobito imamo li na umu da je istraiva tako znaajan kao to je Freud, modificirajui svoju raniju teoriju usredotoenu na seksualni poriv, ve oko 1920. godine formulirao novu teoriju, u kojoj je strast za unitavanjem (instinkt smrti) smatrao u intenzivnosti jednakom ljubavnoj strasti (instinkt i vota, seksualnost). Javnost meutim i dalje shvaa frojdizam uglavnom u terminima predstavljanja libida kao ovjekove cen tralne strasti obuzdane jedino instinktom za samoouvanjem. Situacija se izmijenila tek polovinom ezdestih godina. Jedan od vjerojatnih razloga te promjene bila je injenica da je razina nasilja i bojazni od rata irom svijeta prela odreenu granicu. Vaan inilac bilo je i izdavanje nekoliko knjiga o ljudskoj agre siji, a posebno djela O agresiji Konrada Lorenza (1966). Lorenz, ugledan znanstvenik na podruju ponaanja ivotinja,1 a naroito riba i ptica, osmjelio se zai na podruje na kojem je imao malo iskustva i sposobnosti, na podruje ljudskog ponaanja. Iako je mnogi psiholozi i neurolozi nisu prihvatili, knjiga O agresiji po stala je bestseler i ostavila dubok utisak na umove velikog broja obrazovanih ljudi, od kojih su mnogi prihvatili Lorenzovo shva anje kao konano rjeenje problema. Velikom uspjehu Lorenzovih ideja pridonio je i raniji rad jed nog autora sasvim drugaijeg tipa Roberta Ardreya (Afrika geneza, 1961. i Teritorijalni imperativ, 1962). Ardrey, koji nije znanstvenik, ve nadaren dramaturg, satkao je iz mnotva podata ka o ovjekovim poecima uvjerlljivu, iako pristranu raspravu koja bi trebala dokazati ovjekovu uroenu agresivnost. Slijedila su druga djela prouavatelja ponaanja ivotinja, kao to su 19

Goli majmun Desmonda Morrisa i 0 ljubavi i mrnji Lorenzova uenika I. Eibl-Eibesfeldta. Sva ta djela sadre uglavnom istu tezu: ovjekovo agresivno ponaanje, koje se manifestira u ratu, zloinu, individualnim sva ama i svim drugim vrstama destruktivnog i sadistikog pona anja, proizlazi iz filogenetski programiranog, uroenog instinkta koji trai rastereenje i eka na povoljnu situaciju da se izrazi. Moda je Lorenzov neoinstinktivizam bio toliko popularan ne zbog toga to su njegovi argumenti tako jaki, ve zbog toga to su im ljudi bili skloni. to bi za ljude koji se boje i osjeaju ne sposobnima da promijene put koji vodi unitenju moglo biti prihvatljivije od teorije koja nas uvjerava da nasilje proizlazi iz nae ivotinjske prirode, iz nesavladivog nagona za agresivnou, i da je najbolje to moemo uiniti, kako tvrdi Lorenz, da shva timo zakon evolucije koji objanjava mo tog nagona? Ova teo rija uroene agresivnosti lako postaje ideologijom koja ublauje strah od onog to bi se moglo dogoditi, i racionalizira na osjeaj nemoi. Ima i drugih razloga s kojih je pojednostavnjen odgovor instinktivistike teorije prihvatljiviji od ozbiljnog prouavanja uz roka destruktivnosti. Ono zahtijeva preispitivanje osnovnih pre misa sadanje ideologije, to nas navodi na analiziranje iracional nosti naeg socijalnog sistema i krenje tabua koji se skrivaju iza uzvienih rijei kao to su obrana, ast, rodoljublje. Nijedan postupak kojem nedostaje dubinska analiza naeg dru tvenog sistema ne moe otkriti razlog porasta destruktivnosti ili predloiti naine i sredstva njenog smanjivanja. Instinktivistika teorija nudi mogunost mimoilaenja tekog zadatka ta kve analize. Ona podrazumijeva ovo: ako ve moramo izginuti, bar emo izginuti uvjereni da nam je tu sudbinu nametnula naa priroda i shvaajui zato se sve moralo dogoditi ba tako kako se dogodilo. S obzirom na sadanju podjelu shvaanja u psihologiji kritiku Lorenzove teorije ljudske agresije nai emo u drugoj dominant noj teoriji u psihologiji, tj. u biheviorizmu. Suprotno instinktivizmu, bihevioristiku teoriju ne zanimaju subjektivni inioci koji tjeraju ovjeka na odreen nain ponaanja; nju ne zanima to on osjea ve kako se ponaa i koji drutveni uvjeti oblikuju takvo ponaanje. Tek dvadesetih godina fokus u psihologiji radikalno se poma kao s osjeaja na ponaanje; od tada su osjeaj a i strasti izba eni s podruja psihologije kao nevane injenice, barem s nau20

nog stajalita. Predmet prouavanja dominantne kole u psiho logiji postalo je ponaanje, a ne ovjek koji se ponaa; nauka o psihi pretvorena je u nauku o izgradnji ponaanja ivotinja i ljudi. Taj pravac dosegao je svoj vrhunac u Skinnerovom neobiheviorizmu, koji je danas najprihvaenija psiholoka teorija na sveuilitima Sjedinjenih Amerikih Drava. Razlog te preobrazbe u psihologiji lako je pronai. Na onog tko prouava ovjeka, vie nego na bilo kojeg znanstvenika, utje e drutvo u kojem ivi. To je tako ne samo zato to su nain na koji on misli, pitanja koja postavlja i njegovi interesi djelomi no drutveno odreeni kao u prirodnim naukama, ve je u nje govom sluaju i njegov predmet, ovjek, drutveno odreen. Kada psiholog govori o ovjeku, njegov model je zasnovan na ljudima oko njega a najvie na njemu samom. U suvremenom industrijskom drutvu ljudi su racionalno orijentirani, malo os jeaju i smatraju svoje osjeaje i osjeaje psihologa beskorisnim optereenjem. Bihevioristika teorija im veoma odgovara. Sadanja alternativa izmeu instinktivizma i biheviorizma nije povoljna za teorijski napredak. Obje pozicije omoguuju samo jedno objanjenje ovisno o dogmatskim predrasudama, to zahti jeva od istraivaa da injenice svrsta u jednu ili u drugu teoriju. Da li smo uistinu suoeni s izborom: instinktivistika ili bihe vioristika teorija? Jesmo li prisiljeni birati izmeu Lorenza ili Skinnera; ne postoje li druge mogunosti? Ova knjiga tvrdi da postoji druga mogunost i ispituje u emu se ona sastoji. Kod ovjeka moramo razlikovati dvije potpuno razliite vrste agresije. Prva, koju dijeli sa svim ivotinjama, filogenetski je programiran impuls za napad (ili bijeg) kada su vitalni ivotni interesi ugroeni. Ova defenzivna benigna agresija nuna je za opstanak jedinke i vrste, bioloki je prilagodljiva i nestaje kad i njen uzrok. Druga vrsta, maligna agresija, tj. destruktivnost i okrutnost, specifina je za ovjeka i gotovo je ne nalazimo kod sisavaca; nije filogenetski programirana i nije bioloki prilagod ljiva; nema svrhe, zadovoljstvo nalazi u pohotnosti. Sve prija nje diskusije o tom problemu uglavnom su bezvrijedne jer ne prave razliku izmeu tih vrsta agresije, od kojih svaka ima razli ite izvore i razliita svojstva. Defenzivna agresija je stvarno dio ljudske prirode, iako nije i uroeni2 instinkt, kako je prije odreivana. Kada Lorenz govori o agresiji kao obrani, njegove pretpostavke o agresivnom in stinktu su opravdane (iako teorija o elementu spontanosti i samoobnavljanja ostaje nedokazana). Ali on tu ne staje. Pomou ne21

'koliko vjetih postavki zakljuuje da sva ljudska agresija, uklju ujui strast za ubijanjem i muenjem, proizlazi iz bioloki determinirane agresije, preobraene zbog djelovanja odreenih faktora, iz benigne u destruktivnu. No, toliko empirijskih poda taka govori protiv te hipoteze, da je ine gotovo neodrivom. Pro uavanje ivotinja pokazuje da sisavci a naroito primati iako prilino defenzivno agresivni, nisu ubojice ni muitelji. Pa leontologija, antropologija i historija pruaju dovoljno dokaza protiv instinktivistike teze: (1) ljudske grupe se toliko razlikuju s obzirom na stupanj destruktivnosti da se ta injenica jedva moe objasniti, destruktivnou i okrutnou kao uroenim oso binama; (2) razni stupnjevi destruktivnosti su u korelaciji s dru gim fizikim faktorima i razlikama u odgovarajuim socijalnim strukturama i (3) stupanj destruktivnosti raste s veim razvitkom civilizacije, a ne obrnuto. Uistinu, prikaz uroene destruktivnosti odgovara historiji mnogo vie nego prethistoriji. Kad bi ovjek posjedovao samo bioloki prilagodljivu agresiju koju dijeli sa svojim ivotinjskim precima, bio bi relativno miroljubivo bie; kad bi impanze imale psihologe, agresivnost za njih ne bi pred stavljala problem o kojem bi pisale knjige. Ipak, ovjek se razlikuje od ivotinja po tome to je ubojica; on je jedini primat koji ubija i mui lanove svoje vrste bez razloga, bilo biolokih bilo ekonomskih, i pri tome osjea zadovoljstvo. Ta bioloki neprilagodljiva i nefilogenetski programirana malig na agresija sainjava bit problema i opasnost po odranje ov jeka kao vrste. Cilj je ove knjige analiza prirode i uvjeta te de struktivne agresije. Razlika izmeu benignodefenzivne i malignodestruktivne agresije zahtijeva daljnje bitno razlikovanje izmeu instinkta3 i karaktera ili, tonije, izmeu poriva ukorijenjenih u ovjekovim fiziolokim potrebama (organski porivi) i specifino ljudskih strasti ukorijenjenih u karakteru( u karakteru ukorije njene ili ljudske strasti). Ljudi se razlikuju s obzirom na stra sti kojima je funkcija zadovoljenje egzistencijalnih potreba. Ka kve god te potrebe bile, one moraju biti zadovoljene da bi o vjek mogao normalno funkcionirati, isto kao to njegovi organski porivi moraju biti zadovoljeni da bi mogao ivjeti. Na primjer: ovjek moe biti gonjen ljubavlju ili strau za unitenjem; u oba sluaja on zadovoljava jednu od svojih egzistencijalnih po treba: potrebu da utjee ili da pokree neto (da ostavi trag). Da li je ovjekova dominantna strast ljubav ili destruk tivnost, ovisi u velikoj mjeri o socijalnim prilikama. Te prilike, meutim, djeluju povezano s ovjekovom bioloki determinira22

nom egzistencijalnom situacijom i potrebama koje iz nje izviru, a ne s beskrajno promjenljivom, neizdiferenciranom psihom, kako to environmentalistika teorija pretpostavlja. Kada, meutim, elimo saznati kakvi su uvjeti ljudske egzisten cije, moramo se dalje pitati: kakva je ovjekova priroda? to je to to ga ini ovjekom? Nepotrebno je rei da sadanja klima u drutvenim naukama nije sklona diskusijama ove vrste. Ti se pro blemi smatraju predmetom filozofije i religije; u okviru poziti vistike misli oni se tretiraju kao potpuno subjektivna razmat ranja bez ikakvih prava na objektivnu valjanost. Kako bi bilo nepovoljno sada anticipirati kompleksni argument o podacima koje u kasnije iznijeti, zadovoljit u se jednom primjedbom. Ti problemi bit e ovdje tretirani sa socijalno-biolokog stajalita. Osnovna premisa je: kako se ovjek kao homo sapiens moe de finirati anatomijski, neuroloki i fizioloki, morali bismo ga moi definirati i s obzirom na fizike faktore kao bie ije psihike potrebe odgovaraju njegovoj specifinoj psihofizikoj konstitu ciji. Da svi instinkti proizlaze iz te konstitucije, uglavnom je prihvaeno gledite; elim pokazati da su njegove neinstinktivne strasti, u karakteru uvrijeene strasti, takoer rezultat bioloke konstitucije. Ta teorijska osnova otvara mogunost podrobne diskusije o raznim oblicima u karakteru uvrijeene, maligne agresije, naro ito sadizma strasti za neogranienom moi nad drugim osje ajnim biem i nekrofilije strasti za unitavanjem ivota i privlanosti svega to je mrtvo, to se raspada i to je isto me haniko. Razumijevanje tih karakternih struktura bit e, nadam se, olakano analiziranjem karaktera nekoliko dobro poznatih sa dista i destruktivnih linosti iz nedavne prolosti: Staljina, Himmlera, Hitlera. Poto smo ukratko prikazali put kojim emo ii, moda e biti korisno skrenuti panju, makar samo na kratko, na osnovne pre mise i zakljuke na koje e italac naii u kasnijim poglavljima: (1) nee nas interesirati ponaanje odvojeno od ovjeka; proua vat emo ljudske nagone bez obzira na to da li su izraeni u trenutano zamjetljivom ponaanju. To znai da emo s obzirom na fenomen agresije prouavati porijeklo i intenzitet agresivnih impulsa i neagresivnog ponaanja neovisno o motivaciji; (2) ti impulsi mogu biti svjesni, iako su ee nesvjesni; (3) oni su uglavnom integrirani u stabilne strukture karaktera; (4) u neto openitijoj formulaciji ova studija zasniva se na teoriji psiho analize. Iz toga slijedi da je metoda koju emo upotrebljavati
23

psihoanalitika metoda otkrivanja nesvjesne unutranje stvarno sti interpretiranjem primjetljivih i esto naizgled nevanih poda taka. Ipak, pojam psihoanaliza ne upotrebljava se u odnosu na klasinu teoriju, ve na modificiranu varijantu te teorije. O kljunim aspektima te revizije bit e govora kasnije; elio bih samo istai da nije rije o psihoanalizi baziranoj na teoriji libida, ime se izbjegavaju instinktivistika shvaanja koja se u Freudovoj teoriji obino smatraju centralnim. Meutim poistovjeivanje Freudove teorije s instinktivizmom i dalje je vrlo otvoreno sumnji. Freud je u stvari bio prvi moder ni psiholog koji je, suprotno od dominantne tenje, prouavao itavo podruje ljudskih strasti ljubav, mrnju, ambiciju, po hlepu, ljubomoru, zavist; strasti o kojima su ranije raspravljali jedino dramatiari i romanopisci (zahvaljujui njemu) postale su predmetom naunog istraivanja4. Ovo moda objanjava zato su umjetnici mnogo bolje i s veim razumijevanjem prihvatili njegov rad nego psihijatri i psiholozi barem do vremena dok njegova metoda nije postala instrumentom za zadovoljavanje sve veih zahtjeva za psihoterapijom. Umjetnici su smatrali da je Freud bio prvi znanstvenik koji se bavio njihovim predmetom, tj. ovjekovom duom, u njenim najtajanstvenijim i suptilnim manifestacijama. Nadrealizam je najbolje odrazio taj utjecaj Freuda na umjetniku misao. Suprotno od starijih umjetnikih oblika nadrealizam je odbacio stvarnost kao irelevantnu; nije ga interesiralo ponaanje znaajan je bio samo subjektivni do ivljaj, te je bilo logino da Freudova interpretacija snova postane jedan od najvanijih utjecaja u njegovom razvitku. Freud nije mogao a da ne zamisli svoja nova otkria u pojmo vima i terminologiji svojeg vlastitog vremena. Ne oslobodivi se nikada materijalizma svojih uitelja, morao je, da tako kaemo, pronai nain da prikrije ljudske strasti, prikazujui ih kao re zultate instinkta. On je to uinio briljantno teoretskim tour de force; uveliao je pojam seksualnosti (libido) do te mjere da se moglo razumjeti da sve ljudske strasti (osim samoouvanja) pro izlaze iz jednog instinkta. Ljubav, mrnja, pohlepa, tatina, krtost, ambicija, ljubomora, okrutnost, njenost strpani su zajedno u ovu shemu i teoretski se smatraju sublimacijama ili reakcijskim formacijama protiv raznih manifestacija narcisoidnog, oralnog, analnog i genitalnog libida. U drugom dijelu svoga rada Freud se ipak pokuao osloboditi te sheme predstavljajui novu teoriju, to je bio znaajan korak naprijed prema shvaanju destruktivnosti. On je shvatio da i24

votom ne upravljaju dva egoistina nagona, nagon za hranom i nagon za seksom, ve dvije strasti za ljubavlju i za unitava njem koje nemaju ulogu fizikog odravanja u smislu u kojem to imaju glad i seksualnost. I dalje vezan svojim teoretskim pre misama, on ih je nazvao instinktom ivota i instinktom smrti pridavi tako ljudskoj destruktivnosti dostojanstvo jedne od os novnih ovjekovih strasti. Ova studija oslobaa strasti kao to su tenja za ljubavlju, za slobodom, kao i nagon za unitenjem, za muenjem, za vlau od podlonosti njihove nametnute veze s instinktima. Instinkti su esto prirodne kategorije, dok su strasti uvrijeene u karakteru sociobioloko-historijske kategorije.5 Iako nisu neposredno pove zane s fizikim opstankom, te strasti su snane esto ak sna nije od instinkta. One sainjavaju osnovu ovjekovih interesa u ivotu, sav njegov entuzijazam, uzbuenje; one su tvar iz koje su napravljeni ne samo njegovi snovi ve i umjetnost, religija, mit, drama sve to ini ivot vrijednim. ovjek ne moe ivjeti kao objekt, kao kocka baena iz (kupe; on teko pati kada mu je ivot reduciran na nivo stroja za hranjenje ili razmnoavanje, ak ako i ima svu sigurnost koju eli. ovjek trai dramatinost i uzbuenje; kada ne nalazi zadovoljstvo na viem nivou, stvara za sebe dramu destrukcije. Dananje miljenje podrava aiksiom da motivacija moe biti intenzivna samo kada slui organskim fizikim potrebama, tj. da samo instinkti mogu imati intenzivnu motivacijsku snagu. Ako odbacimo to mehaniko, redukcionistiko gledite i poemo s ho listike premise, uviamo da ovjekove strasti treba staviti u re laciju s funkcijom koju imaju u ivotnom procesu itavog orga nizma. Njihov intenzitet ne proizlazi iz specifinih fiziolokih po treba, ve iz potrebe itavog organizma da se odri da napre duje i fiziki i mentalno. Ove strasti ne postaju snane tek kad su namirene fizioloke potrebe. One su u samoj biti ljudske egzistencije; nisu neka vrsta luksuza koji moemo sebi priutiti nakon to su osnovne, nie potrebe zadovoljene. Ljudi su izvravali samoubojstva jer nisu mogli ostvariti svoje strasti za ljubavlju. Sluajevi samoubojstva zbog seksualnog nezadovoljstva gotovo ne postoje. Ove neinstinktivne strasti uzbuuju ovjeka, tjeraju ga naprijed, ine ivot vri jednim; von Holbach, filozof francuskog prosvjetiteljstva, jednom je rekao: Un homme sans passions et desires cesserait d'etre un homme (ovjek bez strasti i enji prestao bi biti ovjek), (P.
25

H. D. d'Holbach, 1922). One su tako intenzivne upravo zato to ovjek bez njih ne bi bio ovjek6. Ljudske strasti ine od obinog ovjeka heroja, bie koje una to ogromnim potekoama pokuava nai smisao ivota. On sam eli biti stvaralac, da bi prenio svoje nedovreno stanje u jedno s ciljem i smislom koje e mu dopustiti postizanje odreenog stup nja integracije. ovjekove strasti nisu banalni psiholoki kom pleksi za koje moemo traiti objanjenje u traumama iz djetinj stva. Moemo ih objasniti samo ako izaemo iz oblasti redukcionistike psihologije i ako ih vidimo onakvim kakve one u stvari jesu: ovjekov pokuaj da shvati smisao ivota, da doivi najvii stupanj intenzivnosti i snage koji moe (ili vjeruje da moe) po stii u odreenim uvjetima. One su njegova religija, njegov ritual, njegov kult koje mora skrivati (ak i od sebe samog) ukoliko nisu prihvaene u njegovoj grupi. U svakom sluaju na njega se moe utjecati podmiivanjem, ucjenjivanjem, tj. vjetim djelovanjem da napusti svoju religiju i da prihvati opi kult ne-linosti, robota. Ali to ga liava najvred nijeg to ima: da bude ovjek, a ne stvar. injenica je da se sve ljudske strasti, i dobre i zle, mogu shvatiti kao ovjekov pokuaj da nae nekakav smisao u ivotu. Preobrazba je mogua samo ako je on u stanju preobraziti se be, na nov nain traiti smisao ivota mobilizirajui strasti koje unapreuju ivot i tako doivljavajui osjeaj vitalnosti i integra cije superioran prethodnome. Ako se to ne dogodi, on moe biti pripitomljen, ali ne i izlijeen. Iako strasti koje unapreuju ivot vode veem osjeaju snage, radosti, integracije i vitalnosti nego destruktivnost i okrutnost, i ove druge su mogua reakcija na probleme ljudske egzistencije, ak je i najvei sadist ljudsko bie u istoj mjeri kao i svetac. Moemo ga smatrati izopaenim, bo lesnim biem, kojem nije uspjelo nai bolji odgovor na izazov vlastitog postojanja kao ljudskog bia, to je i tono; moemo ga nazvati i ovjekom koji je izabrao krivi put ka svom spasenju7. Ova razmatranja ni u kom sluaju ne znae da destruktivnost i okrutnost nisu zle i pokvarene; one samo podrazumijevaju da su mane neto ljudsko. One jesu destruktivne za ivot, za tijelo, za duh, destruktivne ne samo za rtvu ve i za unitavatelja sa mog. One sainjavaju paradoks: prikazuju ivot okrenut protiv sebe samog u nastojanju da se nae njegov smisao. One su jedi na prava nastranost. Shvatiti ih ne znai i ispriati ih. Ali dok ih ne shvatimo, ne moemo spoznati kako mogu biti smanjene i koji inioci utjeu na njihov porast. 26

Takvo razumijevanje je naroito vano danas kada se osjetlji vost prema destruktivnosti-okrutnosti naglo smanjuje, a nekrofilija, privlanost svega to je mrtvo, to se raspada, to nema u sebi ivota, to je mehaniko, raste svugdje u naem kibernetikom industrijskom drutvu. Duh nekrofilije po prvi put je izra zio u literarnom obliku F. T. Marinetti u svom Futuristikom Manifestu 1909. Ista sklonost primjeuje se u veem dijelu sli karstva i literature posljednjih desetljea koji izraava posebno divljenje svemu to se raspada, to je neivo, destruktivno i me haniko. Falangistiki moto ivjela smrt prijeti da postane traj no pravilo drutva u kojem osvajanje prirode strojevima sai njava sr napretka, gdje ovjek postaje samo privjesak stroju. Ova studija nastoji razjasniti prirodu te nekrofilijske strasti i drutvene prilike koje je uvruju. Zakljuak je slijedei: po mo u nekom irem smislu mogu donijeti samo radikalne promjene u naoj socijalnoj i politikoj strukturi koje bi povratile ovjeku njegovu najviu ulogu u drutvu. Traenje zakona i re da (umjesto ivota i strukture) i otrijeg kanjavanja krimina laca, kao i optereenost nasiljem i destruktivnou meu nekim revolucionarima, samo su daljnji primjeri snane privlanosti nekrofilije u dananjem svijetu. Treba stvoriti uvjete koji bi raz vitak ovjeka, tog nedovrenog i nekompletnog stvora jedin stvenog u prirodi, smatrali najvanijim ciljem svih drutvenih tvorevina. Istinska sloboda i nezavisnost i kraj svim vrstama eksploatacijske vlasti jesu preduvjeti da se pokrene ljubav prema i votu, koja jedina moe poraziti ljubav prema smrti.
BILJEKE UZ UVOD

1. Lorenz je prouavanju ljudskog ponaanja dao naziv etologija to je malo udno jer etologija doslovno znai nauka o ponaa nju (od grkog ethos ponaanje, norma). Prouavanje ponaa nja ivotinja Lorenz je trebao nazvati etologija ivotinja. To to on namjerno nije poblie odredio etologiju znai, naravno, da ukljuuje ljudsko ponaanje u ivotinjsko. Zanimljivo je da je John Stusrt Mili, mnogo prije Lorenza, izmislio pojam etologija za nauku o karakteru. Kad bih ukratko elio izraziti ideju ove knjige, rekao bih da se bavi etologijom u Millovom, a ne Lorenzovom smislu. 2. Nedavno je Lorenz modificirao pojam uroen dozvoljavajui is tovremeno prisutnost faktora uenja. (K. Lorenz, 1965). 3. Pojam instinkt upotrebljava se ovdje privremeno, iako je neto zastario. Kasnije u upotrebljavati pojam organski nagoni. 4. Veina starijih psihologija, kao to su budistika, grka, srednjo vjekovna i moderna psihologija do Spinoze, bavile su se ljudskim strastima kao svojim glavnim predmetom, primjenjujui metodu
27

paljivog promatranja (iako bez eksperimentiranja) zajedno s kri tikim razmiljanjem. 5. Usp. R. B. Livingston (1967) o pitanju mjere do koje su neke ugra ene u mozak; razmatrano u desetom poglavlju. 6. Ova Holbachova izjava mora se naravno shvatiti u kontekstu filo zofske misli njegova doba. Kod budistike ili spinozistike filozofije nalazimo sasvim drugaije shvaanje strasti; s njihovog stajalita Holbachov opis bio bi empirijski toan za veinu ljudi, ali Holbao hov stav je upravo suprotan onome to oni smatraju ciljevima ljud skog razvitka. Da bismo ih mogli razluiti, pogledajmo razliku izmeu iracionalnih strasti, kao to su ambicija i pohlepa, i ra cionalnih strasti, kao to su ljubav i briga o svim osjeajnim bii ma (o emu e biti govora kasnije). to je relevatno u ovom teks tu, meutim, nije ta razlika, ve ideja da je ivot koji se brine samo za svoje odravanje neljudski. Kada u tekstu govorim o strastima, mislim na sve energijom nabijene impulse koji se razlikuju od onih koji proizlaze iz potrebe za fiziolokim odravanjem organizma. Ljubav i nepohlepnost su, vjerujem, najvii oblici manifestiran ja ljudske energije. 7. Spasenje (engl. salvation) dolazi od latinskog korijena sal, sol, (na panjolskom salud, zdravlje). Znaenje proizlazi iz injenice da sol titi meso od raspadanja; spasenje titi ovjeka od raspa danja (njegovo zdravlje i blagostanje). U tom smislu svakom je ovjeku potrebno spasenje (u nereligioznom smislu).

Prvi dio

Instinktivizam, biheviorizam, psihoanaliza

Instinktivisti

Stariji instinktivisti Neu ovdje ulaziti u povijest instinktivistike teorije jer je ita lac moe nai u mnogim udbenicima1. Ta povijest poela je odav no u filozofskoj misli, ali je, s obzirom na modernu misao, zapo eta radom Charlesa Darvvina. Sva postdarvinska istraivanja o instinktima poivala su na Danvinovoj teoriji evolucije. William James (1890), VVilliam McDougall (1913, 1932) i drugi sastavili su dugake liste u kojima je svaki individualni instinkt trebao motivirati odgovarajue vrste ponaanja, kao to su Jamesovi instinkti za imitaciju, suparnitvo, ratobornost, suosjea nje, lov, strah, gramzljivost, kleptomaniju, konstruktivnost, igru, radoznalost, drutvenost, tajanstvenost, mudrost, skromnost, lju bav i ljubomoru udna kombinacija univerzalnih ljudskih oso bina i specifino drutveno uvjetovanih karakternih crta (J. J. McDermott, izdanje 1967). Iako nam se navedene liste instinkata ine pomalo naivnima, rad tih instinktivista ipak je bogat teoret skim konstrukcijama, jo uvijek nas se doima visinom svoje teo retske misli i nije ni u kom sluaju zastario. Tako je, na primjer, James bio svjestan da vjerojatno postoji izvjestan element uenja ak i kad se instinkt izraava prvi put; McDougall nije bio neupu en u djelovanje razliitih iskustava i kulturnih sredina. Instinktivizam je posljednji most prema Freudovoj teoriji. Kao to je Fletcher naglasio, McDougall nije poistovjetio instinkt s motor nim mehanizmom i sa strogo odreenom motornom reakcijom. Za njega je bit instinkta odreena sklonost*, enja, i ta afektivno-priroena bit svakog instinkta izgleda da moe funkcioni rati relativno neovisno o spoznajnom i motornom dijelu itave instinktivne dispozicije. (W. McDougall, 1932). Prije no to razmotrimo dva najpoznatija moderna predstav nika instinktivistike teorije, neoinstinktiviste Sigmunda Freu da i Konrada Lorenza, pogledajmo karakteristike koje su zajed31

nike i njima i ranijim instinktivistima: shvaanje instinktivistikog modela u mehanistiko-hidraulikim terminima. McDougall je zamislio energiju sprijeenu ustavnim vratima kako u odre enim uvjetima preplavljuje (W. McDougall, 1913). Kasnije je upotrijebio analogiju u kojoj je svaki instinkt zamiljen kao ko mora iz koje se plin neprestano oslobaa (W. McDougall, 1923). Freud je u svojem shvaanju teorije libida takoer slijedio hidra uliku shemu. Libido se poveava >napetost raste > nezadovoljstvo raste; seksualni in smanjuje napetost i nezado voljstvo dok napetost opet ne pone rasti. Slino je Lorenz zami slio reakciju specifine energije kao plin koji se neprestano pumpa u posudu ili pak kao tekuinu u rezervoaru koja se oslo baa kroz pipac na dnu (K. Lorenz, 1950). R. A. Hinde je ukazao da unato razlikama ti i drugi modeli instinkta dijele shvaanje o supstanci koja moe potaknuti ponaanja zadrana u posudi koja se tako djelovanjem oslobaaju (R. A. Hinde, 1960). Neoinstinktivisti: Sigmund Freud i Konrad Lorenz Freudovo shvaanje agresije2 Veliki korak naprijed u odnosu na starije instinktiviste, a naro ito na McDougalla, koji je Freud uinio, sastojao se u tome to je sjedinio sve instinkte u dvije kategorije seksualni in stinkti i instinkt samoouvanja. Stoga Freudovu teoriju moemo smatrati posljednjim korakom u razvoju instinktivistike teorije; kao to u kasnije pokazati, upravo ovo sjedinjavanje instinkata u jedan (izostavljajui samo ego-instinkt) bio je i prvi korak u nadvladavanju itave instinktivistike koncepcije, iako Freud to ga nije bio svjestan. Ovdje u ulaziti samo u Freudovo shvaanje agresije, jer je njegova teorija libida dobro poznata mnogim i taocima i moe se nai u drugim radovima, a najbolje u Freudovoj knjizi Uvod u psihoanalizu (19151916, 19161917. i 1933). Sve dok je smatrao seksualnost (libido) i samoouvanje glav nim snagama koje vladaju ovjekom, Freud je obraao relativno malo panje fenomenu agresije. Dvadesetih godina situacija se potpuno izmijenila. U djelu Ego i id (1923) i u svojim kasnijim radovima postulirao je novu dihotomiju: izmeu instinkta ivota (Eros) i instinkta smrti. Tu novu teoretsku fazu opisao je ovako: Polazei od nagaanja o poecima ivota i od biolokih paralela, doao sam do zakljuka da uz instinkt za ouvanjem ive mate32

rije mora postojati jo jedan, suprotan instinkt koji tei da ra stavi te cjeline i da ih vrati u njihovo prvobitno neorgansko sta nje, to znai da isto kao i Eros postoji i instinkt 'smrti' (S. Freud, 1930). Instinkt smrti usmjeren je protiv samoga organizma, pa je tako samounitavalaki nagon, ili je usmjeren prema van, te u tom sluaju tei unitenju drugoga a ne sebe. Kada je pomijean sa seksualnou, instinkt smrti pretvara se u bezazlenije impulse koji se oituju u sadizmu ili mazohizmu. Iako je Freud u vie navrata naglasio da estina instinkta smrti moe biti smanjena (S. Freud, 1927), ostala je osnovna pretpostavka: da se ovjek nalazi pod utjecajem impulsa unitavanja sebe ili drugih i da ne moe mnogo uiniti da bi izbjegao tu traginu alternativu. Iz toga slijedi da, s obzirom na ulogu smrti, agresivnost nije u biti reakcija na stimulanse, ve na uvijek promjenljiv impuls ukori jenjen u konstituciji ljudskog organizma. Veina psihoanalitiara, iako je slijedila Freuda u svakom dru gom pogledu, odbacila je teoriju instinkta smrti; moda zato jer je ta teorija transcendirala stari mehanistiki okvir odnoenja i traila bioloko miljenje koje je bilo neprihvatljivo veini kojoj je bioloko bilo istovjetno s fiziologijom istinkta. Ipak, oni nisu u potpunosti odbacili Freudovo novo shvaanje. Uinili su kompromis; prihvativi destruktivni instinkt kao drugu stranu seksualnog instinkta, mogli su prihvatiti Freudovo isticanje agre sije bez podravanja tog potpuno novog naina miljenja. Freud je uinio velik korak naprijed, od potpuno fizioloko-mehanistikog do biolokog pristupa koji razmatra organizam u njegovoj totalnosti i analizira bioloke izvore ljubavi i mrnje. Njegova teorija ipak sadri ozbiljne nedostatke. Temelji se na dosta apstraktnim spekulacijama i ne nudi gotovo nikakve uvjer ljive empirijske dokaze. Nadalje, iako je Freud sjajno pokuao interpretirati ljudske impulse u okvirima te nove teorije, njegova hipoteza je inkonsistentna ponaanju ivotinja. Za njega je in stinkt smrti bioloka sila u svim ivuim organizmima: to bi zna ilo da ivotinje takoer ispoljavaju instinkt smrti ili prema sebi ili prema drugima. Iz toga bi slijedilo da bi kod naizgled manje agresivnih ivotinja naili ee na bolesti i rane smrti, i obrnuto; naravno, ne postoje podaci koji bi potvrdili ovu ideju. Pokazat emo u slijedeem poglavlju da agresija i destruktiv nost nisu ni bioloki determinirani ni spontani impulsi. Ovdje elim samo dodati da je Freud u velikoj mjeri oteao analizu fe nomena agresije time to se drao obiaja da taj pojam upotreb33

ljava za najrazliitije vrste agresije, to mu je olakalo pokuaj da ih sve objasni jednim instinktom. Kako zasigurno nije nagi njao biheviorizmu, moemo pretpostaviti da razlog tome lei u njegovoj opoj tendenciji da doe do dualistikog shvaanja u kojem su suprotstavljene dvije osnovne sile. Ta dihotomija posto jala je prvo izmeu samoodranja i libida, a kasnije izmeu in stinkta ivota i smrti. Ljepotu tog shvaanja Freud je morao pla titi svrstavanjem svih drugih strasti na jedan od ta dva kraja, ime je spojio dva pravca koja u stvarnosti ne idu zajedno. Lorenzova teorija agresije Dok je Freudova teorija agresije jo uvijek dosta utjecajna, premda je sloena i teka i nikada nije bila popularna u tom smislu da bi je itala i njome bila impresionirana ira publika, dotle je, naprotiv, O agresiji Konrada Lorenza na podruju soci jalne psihologije ubrzo postala jedna od najitanijih knjiga. Razloge toj popularnosti nije teko uvidjeti. Prvo, O agresiji je vrlo pristupana knjiga, slina Lorenzovoj ranijoj zgodnoj knjizi Prsten kralja Salomona (1952), i u tom pogledu mnogo drugaija od Freudovih dubokih rasprava o instinktu smrti, odnosno kao i od Lorenzovih studija i knjiga pisanih za strunjake. Nadalje, kao to smo ranije naglasili u Uvodu, knjiga O agresiji prihvat ljivija je danas mnogim ljudima koji radije vjeruju da je nae kretanje prema nasilju i nuklearnom ratu uvjetovano biolokim faktorima izvan nae kontrole, umjesto da uoe da razloge treba traiti u politikim i ekonomskim uvjetima koje smo sami stvo rili. Za Lorenza3, kao i za Freuda, ljudska je agresija instinkt koji crpi snagu iz jednog uvijek ivog izvora energije, a ne mora biti rezultat reakcije na vanjske stimulanse. Lorenz tvrdi da se ener gija specifina za instinktivno djelo neprestano nagomilava u neuralnim centrima povezanim s nekim oblikom ponaanja i da ako se skupi dovoljno energije, moe doi do eksplozije bez pri sustva stimulansa. Dakako, ovjek i ivotinja obino pronau stimulanse koji oslobaaju nagomilanu energiju nekog nagona i nisu ga prinueni pasivno ekati. Oni za njima tragaju, a esto ih i sami stvaraju. Prema W. Craigu, Lorenz je takvo ponaanje na zvao ponaanje prema nagonu. ovjek, kae on, stvara politike partije da bi naao stimulanse za oslobaanje nagomilane ener gije; i nije tono da su one (politike partije) uzrok agresije. Kad 34

vanjski stimulans nije pronaen ili stvoren, nagomilana energija agresivnog nagona, koja je veoma snana, eksplodirat e, da se tako izrazimo, i oitovat e se in vacuo, tj. bez primjetljivog vanjskog stimulansa... aktivnost u vakuumu, obavljena bez ob jekta, pokazuje uistinu fotografsku slinost normalnom odvijanju motornih funkcija koje su ukljuene... To pokazuje da su mo torni koordinacioni uzorci obrazaca instinktivnog ponaanja hereditarno determinirani do posljednjeg detalja. (K. Lorenz, 1970; original na njemakom, 193142)4. Za Lorenza agresivnost, znai, nije reakcija na vanjski stimu lans, ve na ugraenu unutranju razdraenost koja trai ras tereenje i koja e se oitovati bez obzira na to da li postoji adekvatan vanjski stimulans: Spontanost je ono to ini in stinkt tako opasnim (K. Lorenz, 1966. Potcrtao E. F.). Lorenzov model agresije (slino Freudovom modelu libida) opravdano se naziva hidraulikim modelom, analognim pritisku koji vri voda ili para nagomilana u zatvorenoj posudi. Ovo hidrauliko shvaanje agresije je, da tako kaemo, jedan od stupovk na kojima poiva Lorenzova teorija a odnosi se na mehanizam kojim se agresija stvara. Drugi stup je ideja da je agresija korisna za ivot, da slui odranju jedinke i vrste. Ope nito govorei, Lorenz smatra da intraspecijska agresija (agresija unutar jedne vrste) ima funkciju produavanja opstanka vrste. Tvrdi da agresija ispunjava tu funkciju time to raspodjeljuje je dinke jedne vrste na prostoru koji im je na raspolaganju izborom boljeg ovjeka, u to ulazi i obrana enke, i uvoenjem socijalne hijerarhije (K. Lorenz, 1964). Ta zatitnika funkcija agresije moe biti jo djelotvornija jer se u procesu evolucije ubitana agresija preobrazila u ponaanje koje se sastoji od simbolikih i ritualnih prijetnji koje imaju istu funkciju a nisu tetne po vrstu. Ali, kae Lorenz, instinkt koji je sluio ivotinji u odranju, kod ovjeka je postao groteskno uvelian i divlji. Agresija je pretvorena u prijetnju, a ne u pomo odranju. Izgleda kao da ni sam Lorenz nije bio zadovoljan tim tuma enjem ljudske agresije i da je osjeao potrebu dodati i drugo, koje, dakako, vodi izvan podruja etologije. On pie: Iznad svega, vie je nego vjerojatno da je destruktivna inten zivnost agresivnog nagona, to jo uvijek naslijeeno zlo ovje anstva, posljedica procesa intraspecijske selekcije, koja je djelovala na nae pradjedove otprilike etrdeset tisua godina, tj. kroz rano kameno doba. (Lorenz vjerojatno misli kroz -ka35

sno kameno doba.) Kada je ovjek doao u stadij u kome je posjedovao oruje, odjeu i drutvenu organizaciju, nadvla davi tako strah od gladovanja, smrzavanja i divljih ivotinja, kada su te opasnosti prestale biti bitni faktori koji utjeu na selekciju, mora da se pojavila zloudna intraspecijska selekci ja, inilac koji je utjecao na selekciju sada su bili ratovi izmeu neprijateljskih susjednih plemena. Iz njih mora da su se raz vili ekstremni oblici svih takozvanih ratnikih vrlina koje, na alost, jo i danas mnogi smatraju poeljnim idealima. (K. Lorenz, 1966). Ova predodba o stalnim ratovima divljih lovaca-sakupljaa hrane sve do pojave modernog ovjeka oko 40.000 ili 50.000 g. pr. n. e. poznati je klie koji je Lorenz prihvatio ne osvrui se na istraivanja koja uglavnom pokazuju da za nj nema dokaza5. Lorenzova pretpostavka o etrdeset tisua godina organiziranog ratovanja nije nita drugo do Hobbesov klie o ratu kao prirod nom stanju ovjeka, iznesen kao argument koji bi trebao doka zati uroenost ovjekove agresivnosti. Logika Lorenzove tvrdnje je da ovjek jest agresivan jer je bio agresivan, a bio je agresivan jer jest agresivan. Kada bi Lorenzova teza o stalnom ratovanju u kasnom paleo litiku i bila tona, njegovo genetiko zakljuivanje otvoreno je sumnji. Da bi izvjesna karakteristika imala selektivnu vrijednost, mora se temeljiti na poveanoj produkciji plodnih potomaka no silaca te karakteristike. Ali s obzirom na vjerojatnost veeg gu bitka agresivnih pojedinaca u ratu, nije vjerojatno da bi selekcija mogla biti razlog odravanja visoke uestalosti te karakteristike. tovie, ako shvatimo taj gubitak kao negativnu selekciju, ue stalost nekog gena trebala bi se smanjiti.6 U stvari, gustoa sta novnitva u to doba nije bila velika, i za mnoga ljudska plemena nakon pojave homo sapiensa potreba za ratovanjem zbog hrane ili prostora bila je mala. Lorenz je u svojoj teoriji povezao dva elementa. Prvi je da su ivotinje, kao i ljudi, od roenja obdarene agresijom, koja im slui u borbi za opstanak jedinke i vrste. Neuroloko-fizioloki pronalasci pokazuju, o emu emo kasnije govoriti, da je ova defenzivna agresija reakcija ivotinje kada su njeni vitalni inte resi ugroeni, a nije ni spontana ni stalna. Drugi element, hidra uliki karakter nagomilane agresije, upotrebljava se da bi obja snio ubilake i okrutne impulse u ovjeku, ali Lorenz iznosi malo dokaza koji potvruju ova shvaanja. I agresija korisna za ivot
36

i destruktivna agresija svrstane su u jednu kategoriju, a spaja ih uglavnom rije agresija. Suprotno Lorenzu, Tinbergen je jasno izrazio problem: Na jednoj strani, ovjek se, kao i mnoge vrste ivotinja, bori protiv svoje vrste, dok je, na drugoj strani, on jedini meu tisuama vrsta kod kojeg je ta borba razdorna... ovjek je jedini masovni ubojica, jedini izrod u vlastitom dru tvu. Zato bi to moralo tako biti? (N. Tinbergen, 1968) Freud i Lorenz njihove slinosti i razlike Odnos izmeu Lorenzove i Freudove teorije veoma je sloen. Za jedniko im je hidrauliko shvaanje agresije, iako porijeklo poriva tumae razliito. Ali ini se da stoje u dijametralnoj su protnosti u jednom drugom pogledu. Freud je postulirao unitavalaki instinkt, pretpostavka koja je za Lorenza iz biolokih razloga neodriva. Lorenzov agresivni nagon koristan je za ivot, dok je Freudov instinkt smrti u slubi smrti. Ali ovo razilaenje u velikoj mjeri gubi svoje znaenje imamo . li u vidu Lorenzov prikaz nestalnosti i promjenljivosti prvobitne defenzivne i za ivot korisne agresije. Kroz nekoliko sloenih, e sto sumnjivih postupaka, defenzivna agresija se kod ovjeka pret vara u spontani i samorastui nagon koji tei stvaranju uvjeta koji bi pospjeili izraavanje agresivnosti; ne stvore li se stimu lansi, mogua je i agresija. U drutvu koje je s drutveno-ekonomskog stajalita organizirano tako da u njemu agresija ne moe nai odgovarajui poticaj, zahtjev agresivnog instinkta na tjerao bi lanove drutva da ga izmijene; kad ga ne bi izmijenili, agresija bi eksplodirala i bez odgovarajuih poticaja. Tako je Lo renzov zakljuak da kod ovjeka postoji uroena unitavalaka sila, s praktinog gledita jednak Freudovom. On, meutim, vidi nagon za unitavanjem suprotstavljen jednako jakom Erosu (i vot, seks), dok Lorenz i ljubav smatra rezultatom agresivnog in stinkta. I Freud i Lorenz slau se da je agresija koja se ne moe izraziti u djelu nezdrava. Freud je u svojim ranijim radovima postulirao da potiskivanje seksualnosti moe dovesti do mentalne bolesti; kasnije je taj isti princip primijenio i na instinkt smrti, te je smatrao da je potiskivanje agresije usmjerene prema van nezdra vo. Lorenz kae da dananji civilizirani ovjek pati od nedovolj nog izraavanja svog agresivnog nagona. Obojica razliitim pu37

tevima dolaze do iste predodbe ovjeka u kojem se neprestano proizvodi agresivno-destruktivna energija, koju je vrlo teko, a moda, dugorono, i nemogue kontrolirati. Takozvano zlo u ivo tinjama postaje kod ovjeka pravo zlo, iako prema Lorenzu nje govo porijeklo nije zle prirode.
DOKAZ ANALOGIJOM

Te slinosti Freudove i Lorenzove teorije ipak ne smiju zasjeniti njihovu bitnu razliku. Freud je prouavao ljude, bio je otar pro matra njihovog manifestnog ponaanja i raznih oblika nesvjes nog ponaanja. Njegova teorija instinkta smrti moe biti pogrena ili nepotpuna, moda se i oslanja na nedovoljno dokaza, ali je on do nje doao stalnim promatranjem ovjeka; Lorenz je kao pro matra ivotinja, posebno niih, bez sumnje sposoban i kompe tentan, ali njegovo poznavanje ovjeka nije vee od prosjenog. On ga nije poboljao ni sistematskim promatranjem, ni dovolj nim poznavanjem strune literature.7 On naivno pretpostavlja da ono to zamjeuje kod sebe i svojih poznanika moe primijeniti na sve ljude. Njegova se glavna metoda, meutim, ne sastoji u samopromatranju, ve u analogijama dobivenim usporeivanjem ponaanja nekih ivotinja s ponaanjem ovjeka. Nauno govo rei, takve analogije ne dokazuju nita. One su sugestivne i ugod ne za ljubitelje ivotinja; one idu ukorak s velikim stupnjem antropomorfiziranja koji Lorenz sebi doputa. Upravo zato jer kod ovjeka stvaraju ugodnu zabludu da razumije to ivotinja osjea one postaju veoma popularne. Tko ne bi rado posjedovao prsten kralja Salomona? Lorenz svoje teorije o hidraulikoj prirodi agresije zasniva na eksperimentima sa ivotinjama, uglavnom ribama i pticama, ija je sloboda ograniena. Pitanje je: da li isti agresivni nagon koji vodi ubijanju ako ga ne usmjerimo drugaije koji je Lorenz opazio kod nekih riba i ptica djeluje i kod ovjeka? Budui da za ovjeka i primate ne postoji neposredan dokaz te hipoteze, Lorenz iznosi nekoliko argumenata da bi je dokazao. Njegov glavni pristup je analogija: on otkriva slinosti izmeu ljudskog ponaanja i ponaanja ivotinja koje prouava i zaklju uje da obje vrste ponaanja imaju isti uzrok. Mnogi psiholozi kritizirali su tu metodu; ve je 1948. godine Lorenzov ugledni ko lega N. Tinbergen bio svjestan opasnosti sadrane u postupku
38

u kojem se fizioloki dokazi iz niih stupnjeva evolucije i niih stupnjeva ivanih sustava, te jednostavnijih oblika ponaanja, upotrebljavaju da bi podrali fizioloke teorije mehanizama po naanja na viim i kompleksnijim stupnjevima. (N. Tinbergen, 1948. Potcrtao E. F.) Nekoliko primjera ilustrirat e Lorenzov dokaz analogijom.8 Govorei o ribama cichlids i brazilskoj sedefnoj ribi, Lorenz je primijetio da te ribe, mogu li se. osloboditi svoje zdrave srdbe na susjedu istog spola, ne napadaju vlastitog partnera (ponovo usmjerena agresija).9 On dalje komentira: Slino ponaanje moe se zapaziti i kod ljudskih bia. U do brim starim danima kada je jo postojala habsburka monar hija i kad su postojale sluge u domainstvima, ja sam esto primjeivao slijedee, uvijek predvidljivo ponaanje kod moje tetke koja je bila udovica. Nikada nije drala sluavku dulje od osam do deset mjeseci. Uvijek je bila oduevljena novom sluavkom, hvalila ju je do beskraja i zaklinjala se da je ko nano pronala onu pravu. U slijedeih nekoliko mjeseci nje zino se miljenje polako mijenjalo, pronalazila je male greke, pa vee, dok prema kraju odreenog perioda nije pronala mrske osobine u jadnoj djevojci koja bi, nakon estoke svae, bila otputena bez preporuke. Nakon takve eksplozije stara gospoa opet je bila spremna vidjeti anela u svojoj slijedeoj namjetenici. Nije mi namjera ismijavati svoju odavno pokojnu tetku. Kao ratni zarobljenik bio sam u mogunosti, ili bolje reeno primo ran, primijetiti potpuno isti fenomen kod ozbiljnih, samoobuzdanih ljudi, ukljuujui i sebe samog. Takozvana polarna bo lest, poznata i kao ekspedicijski gnjev, napada male grupe ljudi u potpunosti ovisnih jedni o drugima i stoga lienih svaa sa strancima ili ljudima izvan njihovog kruga prijatelja. Iz ovog bit e jasno da e nagomilavanje agresije biti to opasnije to se lanovi grupe bolje poznaju, razumiju i jedni drugima svi aju. U takvoj situaciji, a to znam iz linog iskustva, sva agre sija i intraspecijsko borbeno ponaanje podvrgnuti su ekstrem nom sniavanju njihovih uobiajenih vrijednosti. Subjektivno je to izraeno u injenici da ovjek na sitne navike svojih naj boljih prijatelja kao to su nain na koji proiavaju grlo ili kiu reagira nainom koji bi bio prihvatljiv jedino da ga je udario pijanac. (K. Lorenz, 1966). 39

Izgleda da Lorenz ne shvaa da lina iskustva s njegovom tet kom, njegovim drugovima ratnim zarobljenicima i sa samim so bom ne moraju kazivati nita o univerzalnosti takvih reakcija. On, izgleda, nije svjestan ni moguih psiholokih interpretacija pona anja njegove tetke kompleksnijih od ove hidraulike koja tvrdi da je njezin potencijal agresivnosti svakih osam do deset mjeseci porastao do te mjere da je morao eksplodirati. Sa psihoanalitikog gledita ovjek bi pretpostavio da je nje gova tetka veoma narcisoidna ena koja voli iskoritavati; ona je zahtijevala da joj sluavka bude potpuno odana, da nema ni kakvih vlastitih interesa i da sa zadovoljstvom prihvaa ulogu stvorenja koje je presretno da joj slui. Ona prilazi svakoj sluavci s predodbom da je ona ta koja e ispuniti njena oekiva nja. Nakon kratkog medenog mjeseca kroz koji je ona predo dba jo dovoljno jaka da bi je prijeila da shvati da sluavka nije ona prava a pomae i to to sluavka na poetku upo trebljava sve snage da zadovolji svog novog poslodavca tetka shvaa da djevojka ne eli igrati ulogu koju joj je namijenila. Ovaj proces spoznaje, naravno, traje neko vrijeme. Na kraju te tka doivljava intenzivno razoaranje i gnjev, kao i svaka narcisoidno-iskoritavalaka osoba kada je frustrirana. Nesvjesna da razlog njenog gnjeva lei u nemoguim zahtjevima, ona opravda va svoje razoaranje time to otputa sluavku. Kako se ne moe odrei svojih zahtjeva, otputa sluavku i nada se da e nova biti ona prava. Isti se mehanizam ponavlja sve dok ne umre ili dok vie ne moe dobiti sluavke. Povijest konflikata u braku esto je identina; ali budui da je lake otpustiti slugu nego se rastati, rjeenje se esto sastoji u doivotnim borbama u kojima svaki partner pokuava kazniti drugoga za krivnje koje se neprestano nagomilavaju. Problem s kojim se ovdje suoavamo je problem specifinog ljudskog karaktera, narcisoidno-iskoritavalakog, a ne karaktera s nagomilanom instinktivnom energijom. U poglavlju o Bihevioristikim analogijama moralnosti Lorenz kae slijedee: Ipak, nitko sa stvarnim razumijevanjem fenome na o kojem govorimo ne moe a da se uvijek nanovo ne divi psi holokim mehanizmima koji kod ivotinja uvruju nesebino ponaanje to tei dobru zajednice i koji imaju istu ulogu to je ima moralni zakon kod ljudskih bia. (K. Lorenz, 1966). Kako prepoznajemo nesebino ponaanje kod ivotinja? Ono to Lorenz opisuje je instinktivno determinirana shema djelova nja. Pojam nesebinosti uzet je iz ljudske psihologije i odnosi se na injenicu da ljudsko bie moe zaboraviti na svoju osobnost
40

(tonije, trebalo bi rei: na svoj ego) u elji da pomogne drugima. Ali ima li guska, ili riba, ili pas linost (ili ego) na koju moe za boraviti? Ne ovisi li nesebinost o ljudskoj samosvijesti i neuro fiziolokoj strukturi na kojoj poiva? To se pitanje postavlja u vezi s mnogim drugim rijeima koje Lorenz upotrebljava u opisi vanju ponaanja ivotinja, kao to su okrutnost, tuga, neu godnost. Jedan od najvanijih i najinteresantnijih Lorenzovih etolokih podataka je veza koja se stvara meu ivotinjama (njegov glav ni primjer su guske) kao reakcija na prijetnje grupi izvana. Ali analogije koje izvlai da bi objasnio ljudsko ponaanje su kat kada zapanjujue: Diskriminatorna agresija prema nepoznatima i povezanost meu lanovima grupe jedna drugu pojaavaju. Su protstavljanjem 'mi' i 'oni' moemo sjediniti neke veoma suprot ne stvari. Suoeni s dananjom Kinom, Sjedinjene Amerike Drave i Sovjetski Savez se povremeno smatraju 'mi'. Isti feno men, koji sluajno ima neke oznake rata, moe se vidjeti i u ceremoniji zajednikog gakanja gusaka. (K. Lorenz, 1966). Da li je ameriko-sovjetski odnos determiniran instinktivnim obredima koje smo naslijedili od gusaka? Da li autor pokuava biti aljiv ili zabavan ili nam pak stvarno namjerava kazati neto o pove zanosti gusaka i amerikih i sovjetskih politikih lidera? Lorenz ide ak i dalje u pravljenju analogija (ili interpretacija) izmeu ponaanja ivotinja i njegovih naivnih ideja o ljudskom ponaanju; evo primjera u njegovoj izjavi o ljudskoj ljubavi i mrnji: Osobnu povezanost, lino prijateljstvo, nalazimo samo kod ivotinja s dobro razvijenom intraspecijskom agresijom; u stvari, ta je povezanost vra to je pojedina ivotinja ili vrsta agresivnija. (K. Lorenz, 1966). Zasada je sve u redu; pretposta vimo da su Lorenzova zapaanja tona. Ali on skae u podruje ljudske psihologije i, nakon to je zakljuio da je intraspecijska agresija milijune godina starija od individualnog prijateljstva i ljubavi, dolazi do zakljuka da ne postoji ljubav bez agresije. (K. Lorenz, 1966. Potcrtao E. F.). Ta brzopleta i pretjerana izjava, neosnovana to se tie ljudske ljubavi i kontradiktorna svim zapazivim injenicama, nadopunjena je drugom koja se ne bavi in traspecijskom agresijom, ve runom sestrom ljubavi mr njom. Obrnuto od obine agresije, ona je, kao i ljubav, usmje rena prema jednoj osobi i vjerojatno podrazumijeva postojanje ljubavi; ovjek moe stvarno mrziti samo tamo gdje je volio, pa makar on to poricao (K. Lorenz, 1966. Potcrtao E. F.). esto se kae da se ljubav ponekad pretvara u mrnju, iako bi bilo tonije 41

rei da se ne mijenja ljubav, ve povrijeeni narcisoidni karakter osobe koja voli, to znai ne-ljubav koja izaziva mrnju. Meu tim, tvrditi da ovjek mrzi tamo gdje je volio preokree element istinitosti u toj tvrdnji u najobiniju apsurdnost. Da li ugnjeta van mrzi ugnjetavaa, da li majka mrzi ubojicu svoga djeteta, da li mueni mrzi svoga muitelja zato jer ga je jednom volio ili ga jo uvijek voli? Jedna druga analogija izvedena je iz borbenog entuzijazma. To je naroita vrsta drutvene agresije, oito razliita, ali ipak funkcionalno povezana s primitivnijim oblicima beznaajne indi vidualne agresije. (K. Lorenz, 1966). To je sveti obiaj koji du guje svoju motivacijsku snagu filogenetski razvijenim obrascima ponaanja. Lorenz tvrdi da ne postoji ni malo sumnje da se ljudski borbeni entuzijazam razvio iz drutvenih defenzivnih re akcija naih ivotinjskih predaka. (K. Lorenz, 1966). To je entu zijazam to ga dijeli grupa koja se brani protiv zajednikog ne prijatelja. Svakom ovjeku s normalno jakim osjeajima poznati su iz vlastitog iskustva subjektivni fenomeni koji idu ruku pod ruku s reakcijom borbenog entuzijazma. Drhtavica proe niz lea i, kao to tonija zapaanja pokazuju, du vanjske strane obih ruku. ovjek se die oduevljen i uzvien iznad svih sprega svakodnevnog ivota, spreman da napusti sve za taj poziv, koji se u momentu specifine emocije ini svetom dunou. Sve zapreke na njegovom putu postaju nevane; instinktivne inhibicije protiv ubijanja i povreivanja svojih drugova gube, na alost, vei dio svoje snage. Racionalno razmiljanje, sposob nost za kritiku i svi razumni argumenti protiv ponaanja koje nam diktira borbeni entuzijazam ugueni su nevjerojatnim preokretom u prijanjim vrijednostima, koje nam se sada ine ne samo neodrivim ve niskim i neovjenim. Ljudi mogu imati osjeaj da su apsolutno u pravu ak i kad ine strahote. Apstraktno razmiljanje i moralna odgovornost su na najniem nivou. Kao to ukrajinska poslovica kae: Kada se zastava razvije, sav razum je u trubi. (K. Lorenz, 1966) Lorenz izraava razumnu nadu da e naa moralna odgovor nost opet dobiti kontrolu nad iskonskim nagonom, ali naa jedina nada da e se to zbiti tako poiva na skromnoj spoznaji da je borbeni entuzijazam instinktivna reakcija s filogenetski determi niranim mehanizmom za rastereenje i da je jedina toka gdje
42

inteligentno i odgovorno nadgledanje moe dobiti kontrolu u uvjetovanju reakcije prema objektu koji ima istinsku vrijednost pod strogim razmatranjem kategorikog pitanja. (K. Lorenz, 1966) Lorenzov opis normalnog ljudskog ponaanja je zapanjujui. Bez sumnje ljudi imaju osjeaj apsolutne opravdanosti ak i kad ine strahote, ili da to izrazimo adekvatnijim psiholokim poj movima, mnogi uivaju u injenju strahota bez moralnih inhibicija i bez osjeaja krivnje. No neodriva je nauna procedura tvrditi, a da ak i ne nastojimo nai dokaze, da je to univerzalna ljudska reakcija ili da je u ljudskoj prirodi initi strahote u ratu, te tu tvrdnju zasnivati na nekakvom instinktu koji poiva na sumnjivoj analogiji s ribama i pticama. injenica je da se pojedinci i grupe veoma razlikuju u tenden ciji da ine strahote kada se pojavi mrnja protiv neke druge grupe. U prvom svjetskom ratu engleska propaganda morala je izmisliti prie kako njemaki vojnici ubijaju belgijsku djecu ba junetama, jer je bilo malo stvarnih strahota koje bi poticale na mrnju prema neprijatelju. I Nijemci su objavili nekoliko stra hota koje je, navodno, poinio njihov neprijatelj iz jednostavnog razloga to ih je bilo tako malo. Pa i u drugom svjetskom ratu, unato sve veem brutaliziranju ovjeanstva, strahote su bile ograniene na specijalne grupe nacista. Openito govorei, obina vojska na obje strane nije inila ratne zloine na nivou na kojem bi to oekivali prema Lorenzovim opisima. To to on opisuje govorei o strahotama je ponaanje sadistikog i krvoednog tipa karaktera; njegov borbeni entuzijazam je jednostavno nacio nalistika i poneto emotivno primitivna reakcija. Tvrditi da je spremnost da se ine strahote, kad je jednom zastava razvijena, instinktivno odreen dio ljudske prirode bila bi klasina obrana protiv optube krenja principa enevske konvencije. Iako sam siguran da Lorenz ne eli braniti strahote, njegov argument ini upravo to. Takav pristup spreava razumijevanje karakternih sistema u kojima su one ukorijenjene i individualnih i socijalnih uvjeta koji prouzrokuju njihov razvoj. Lorenz ide ak i dalje; on tvrdi da bez borbenog entuzijazma (tog pravog autonomnog instinkta) ne bi nastale ni umjetnost, ni nauka, ni bilo koji drugi od velikih poduhvata ovjeanstva. (K. Lorenz, 1966). Kako to moe biti kada je prvi uvjet da bi se taj instinkt manifestirao da drutvena jedinica s kojom se sub jekt identificira bude ugroena izvana? (K. Lorenz, 1966). Posto43

je li dokazi da umjetnost i nauka cvatu samo kad postoji opas nost izvana? Lorenz tumai ljubav prema susjedu, izraenu u spremnosti da za njega riskiramo ivot, kao normalnu stvar ako ti je on naj bolji prijatelj i ako ti je spasio ivot nekoliko puta: ini to i bez razmiljanja. (K. Lorenz, 1966). Primjeri takvog potenog pona anja u tekim situacijama lako se pojavljuju pod uvjetom da su iste vrste kao i primjeri ponaanja koji su se javljali dovoljno esto u paleolitiku da bi stvorili filogenetski prilagodljive dru tvene norme za takvu situaciju. (K. Lorenz, 1966). Takvo shvaanje ljubavi prema susjedu kombinacija je instinktivizma i utilitarizma. Spasimo ivot ovjeku jer je nekoliko puta on spasio na; to ako je to uinio samo jednom ili nikada? Uostalom, inimo to jer se dogodilo dovoljno esto u paleolitiku!
ZAKLJUCI 0 RATU

Pri svretku svoje analize o instinktivnoj agresiji kod ovjeka Lorenz se naao u poloaju slinom Freudovom u njegovom pis mu Einsteinu emu rat? (1933). Nijedan od njih nije bio sretan to je doao do zakljuka da je rat neiskorjenjiv jer je rezultat instinkta. Meutim dok se Freud mogao, u veoma irokom smi slu, smatrati pacifistom, Lorenz ipak ne bi mogao ui u tu ka tegoriju, iako je svjestan da bi nuklearni rat bio katastrofa bez presedana. On pokuava nai naine koji bi pomogli drutvu da izbjegne tragine utjecaje agresivnog instinkta. U stvari, u nukle arno doba on je gotovo primoran traiti mogunosti za mir da bi uinio svoju teoriju o ovjekovoj uroenoj destruktivnosti pri hvatljivom. Neki od njegovih prijedloga slini su Freudovim, ali meu njima postoje znatne razlike. Freud je u svojim prijedlozi ma skeptian i skroman, dok Lorenz kae: Nemam nita protiv da priznam d a . . . mislim da mogu nauiti ovjeanstvo neemu to bi mu moglo pomoi da se izmijeni na bolje. Ovo uvjerenje nije tako smjelo kao to moda izgleda... (K. Lorenz 1966). Ono zaista ne bi bilo neskromno kad bi nas Lorenz imao ne emu vanom nauiti. Na alost, njegovi se prijedlozi jedva raz likuju od otrcanih kliea, jednostavnih pouka protiv opasnosti da se drutvo potpuno raspadne zbog loeg funkcioniranja obra zaca drutvenog ponaanja: 1. Najvanija je pouka... 'Upoznaj sebe', ime on misli da moramo produbiti nae razumijevanje kauzalnih povezanosti

koje upravljaju naim ponaanjem (K. Lorenz, 1966), tj. zakone evolucije. Kao element u tom poznavanju kojem pridaje naroitu vanost on spominje objektivna, etoloka ispitivanja svih mogu nosti oslobaanja agresije u njenom prvobitnom obliku na sup stituiranim objektima. (K. Lorenz, 1966). 2. Psihoanalitiko prouavanje, takozvane sublimacije. 3. Poveavanje linih poznanstava i, ako je mogue, prijatelj stva meu lanovima razliitih ideologija ili nacija. 4. etvrta i moda najvanija mjera koju treba odmah podu zeti je razumno i odgovoro usmjeravanje borbenog entuzijazma to bi znailo pomoi mlaoj generaciji... da pronae prave ciljeve kojima se moe posvetiti. Pogledajmo ovaj program toku po toku. Lorenz pogreno upotrebljava klasinu misao upoznaj sebe, koja je ne samo grka ve i Freudova, ija je itava nauka i psiho analitika terapija izgraena oko samospoznavanja. Za Freuda samospoznavanje znai postati svjestan onog to je nesvjesno. To je veoma teak proces, jer izaziva energiju otpora koja titi nesvjesno od pokuaja da se ono pretvori u svjesno. Samospo znavanje za Freuda nije samo intelektualni proces ve je simul tano i afektivan, kao to je to bio ve i za Spinozu. To nije samo znanje mozga ve i znanje srca. Poznavati sebe znai neprestano postizati sve vei uvid, intelektualni i afektivni, u dotada tajne dijelove ovjekove psihe. To je proces koji traje godinama za bolesnu osobu koja eli sebe izlijeiti, a itav ivot za osobu koja ozbiljno eli stei vlastito ja. Rezultat je stalno oslobaanje ener gije koja je prije sluila za potiskivanje: to je ovjek vie u do diru sa svojom unutranjom stvarnou to je svjesniji i slobod niji. Dok je ono to Lorenz misli kad kae upoznaj sebe neto sasvim drugo; radi se o teoretskom poznavanju injenica evolu cije, a posebno instinktivne prirode agresije. Analogno Lorenzovom shvaanju samospoznavanja bilo bi teoretsko poznavanje Freudove teorije instinkta smrti. U stvari, kad bi slijedili Lorenzovo zakljuivanje, psihoanaliza kao terapija sastojala bi se od itanja Freudovih izabranih djela. To nas podsjea na Marxovu misao: ako se netko tko je upoznat sa zakonom sile tee nae u dubokoj vodi, a ne zna plivati, njegovo mu znanje nee pomoi da se spasi. Kao to je rekao kineski mudrac: itanje recepata ne ini ovjeka zdravim. Lorenz ne razrauje svoju drugu pouku, ono o sublimaciji; tre e, poveanje linih poznanstava i, ako je mogue, prijateljstva
45

izmeu lanova razliitih ideologija i nacija, i Lorenz sam pri znaje da je oit plan ak i avionske kompanije reklamiraju meunarodna putovanja zbog njihovog doprinosa u borbi za mir; na alost, shvaanje da lina poznanstva imaju ulogu smanjivanja agresivnosti nije tono. Za to postoji dovoljno dokaza. Englezi i Nijemci bili su vrlo dobro upoznati jedni s drugima prije 1914, pa je ipak kada je buknuo rat njihova zajednika mrnja bila ne obuzdana. Postoji jo bolji dokaz. Poznato je da nijedan rat iz meu zemalja ne izaziva toliko mrnje i okrutnosti kao graanski rat, u kojem se zaraene strane meusobno poznaju. Da li inje nica meusobnog intimnog poznavanja meu lanovima porodice smanjuje intenzitet mrnje? Poznavanje i prijateljstvo ne mogu smanjiti agresivnost jer predstavljaju povrno poznavanje o nekoj osobi ili stvari na koju gledamo izvana. Oni se veoma razlikuju od dubinskog, jas nog poznavanja kada razumijem neije doivljaje kroz svoje vla stite koji su slini ako nisu isti. Poznavanje takve vrste zahtijeva smanjivanje intenziteta potiskivanja do te mjere da ostane malo otpora prema otkrivanju novih aspekata nae podsvijesti. Razu mijevanje bez donoenja sudova moe smanjiti ili potpuno otklo niti agresivnost, to ovisi o mjeri u kojoj je osoba savladala vla stitu nesigurnost, pohlepnost i narcisoidnost, a ne o koliini in formacija koju posjeduje o drugima.10 Posljednja od Lorenzovih pouka odnosi se na usmjeravanje borbenog entuzijazma; jedan od njegovih posebnih prijedloga je atletika. No injenica je da natjecateljski sportovi stimuliraju agresivnost. Koliko to moe biti intenzivno, pokazalo se u Latin skoj Americi nedavno kada je duboko osjeanje pobueno inter nacionalnom nogometnom utakmicom dovelo do malog rata. Nema dokaza da sport smanjuje agresivnost, -ali istovremeno treba rei da nema ni dokaza da je on motiviran agresijom. Ono to esto dovodi do agresije u sportu je natjecateljski karakter sportskog dogaaja, njegovan u natjecateljskom drutvenom ras poloenju i uvelian sveopom komercijalizacijom, u kojoj naj poeljniji ciljevi postaju novac i publicitet a ne ponos zbog uspje ha. Mnogi su briljivi promatrai nesretnih Olimpijskih igara u Munchenu 1972. godine shvatili da su one umjesto uvrivanja prijateljstva i mira uvrstile natjecateljsku agresivnost i naciona listiki ponos.11 Vrijedno je navesti nekoliko drugih Lorenzovih izjava o ratu i miru jer dobro ilustriraju Lorenzovu nejasnou i dvosmislenost na tom podruju. Pretpostavimo da, kae on, budui da sam 46

patriot (to i jesam), osjeam veliko neprijateljstvo prema drugoj zemlji (to ne osjeam); jo uvijek ne bih mogao svim srcem e ljeti njeno unitenje kada bih shvatio da tamo ive ljudi koji su kao i ja bili oduevljeni radnici na podruju induktivnih prirod nih nauka, ili su cijenili Danvina i s entuzijazmom propagirali istinitost njegovih otkria, ili drugi koji su zajedno sa mnom zna li cijeniti umjetnost Michelangela, ili dijeliti moj entuzijazam za Goetheovog Fausta ili ljepotu koraljnog otoka ili rezervat divljih ivotinja ili mnoga druga mala uzbuenja koja bih mogao nabro jiti. Bilo bi mi gotovo nemogue mrziti bez suzdrianja bilo kojeg neprijatelja, kad bi on dijelio sa mnom makar jednu od kulturnih i etikih vrijednosti. (K. Lorenz, 1966. Potcrtao E. F.). Lorenz izbjegava poricanje elje za unitavanjem itave zemlje rijeju svim srcem i modificiranjem mrnje rijeju nesuzdrljiv. Ali to je nepotpuna elja za unitenjem ili suzdrana mrnja? Jo vanije, njegov uvjet da ne uniti neku zemlju jest da tamo postoje ljudi koji dijele njegove ukuse i uzbuenja (oni koji cijene Danvina odgovaraju samo ako i s entuzijazmom propagi raju njegova otkria): nije dovoljno da su ljudi. Drugim rijeima: potpuno unitenje neprijatelja je nepoeljno samo ako i u slu aju da je on slian Lorenzovoj vlastitoj kulturi, ili tonije, nje govim vlastitim interesima i vrijednostima. Karakter tih tvrdnji ne mijenja se Lorenzovim zahtjevom za humanistikim obrazovanjem tj. obrazovanjem koje nudi optimum zajednikih ideja s kojima se pojedinci mogu identifi cirati. Ta je vrsta obrazovanja prevladala u njemakim kolama prije prvog svjetskog rata, ali je veina uitelja tog humanizma bila vjerojatno ratno nastrojena vie od prosjenog Nijemca. Sa mo sasvim drugaiji i radikalan humanizam u kojem je osnovna identifikacija sa ivotom i ovjeanstvom moe utjecati protiv rata. OBOAVANJE EVOLUCIJE Ne moemo u potpunosti shvatiti Lorenzovo gledite ako nismo svjesni njegovog religioznog odnosa prema darvinizmu. Njegov stav u tom pogledu nije rijedak i zasluuje daljnje prouavanje kao socijalno-psiholoki fenomen dananje kulture. Duboka po treba ovjeka da se ne osjea usamljenim i izgubljenim u ovom svijetu bila je ranije zadovoljena predodbom o bogu koji je stvorio svijet i brinuo se za svakog pojedinog stvora. Kada je te47

orija o evoluciji unitila tu predodbu o bogu kao najviem stva raocu, vjera u njega kao svemoguega oca svih ljudi se sruila, iako su mnogi spojili vjeru u boga s prihvaanjem Darwinove teorije. Ali za mnoge za koje je bog bio sruen s prijestolja, po treba za njemu slinim kumirom nije nestala. Neki su za novog boga proglasili Evoluciju i poeli oboavati Darwina kao njenog proroka. Za Lorenza i mnoge druge pojam evolucije postao je sr itavog sistema orijentacije i odanosti. Darvvin je otkrio konanu istinu o ovjekovom porijeklu; svi ljudski fenomeni kojima bi se moglo prii i objasniti ih s ekonomskog, religioznog, etikog i po litikog stajalita bili su objanjeni sa stajalita evolucije. Ovaj kvazi-religiozan stav prema Darwinu postao je oit u Lorenzovoj upotrebi pojma veliki stvaratelj koji se odnosio na selekciju i mutaciju. On govori o metodama i ciljevima velikih stvaratelja kao to su krani govorili o djelima Boga. On ak upotrebljava jedninu veliki stvaratelj dolazei tako jo blie analogiji s Bo gom. Moda nita jasnije ne izraa oboavateljski karakter Lorenzovog miljenja od zavrnog odlomka knjige O agresiji: Znamo da je u evoluciji kraljenjaka veza izmeu individu alne ljubavi i prijateljstva bila izum epohe koju su stvorili ve liki stvaratelji kada je postalo neophodno da dvije ili vie je dinki neke agresivne vrste ive zajedno u miru i rade za za jedniko dobro. Mi znamo da se ljudsko drutvo zasniva na toj vezi, ali moramo shvatiti da je ta veza postala preuska da bi obuhvatila sve: ona spreava agresiju samo meu onima koji se poznaju i koji su prijatelji, kada sasvim oito treba sprijeiti neprijateljstvo meu svim ljudima, svim nacijama, svim ideologijama. Slijedi zakljuak da ljubav i prijateljstvo moraju obuhvatiti itavo ovjeanstvo, da trebamo bez razlike voljeti svu nau brau. Ta zapovijed nije nova. Na razum mo e shvatiti potrebu za njom, a nai osjeaji mogu cijeniti njenu ljepotu, ali ipak napravljeni takvi kakvi smo, mi je se ne mo emo pridravati. Doivljavamo pun, topao osjeaj prijatelj stva i ljubavi samo prema pojedinim osobama i ni najvea elja ne moe to izmijeniti. Ali veliki stvaratelji mogu, i vje rujem da hoe. Vjerujem u mo ljudskog razuma kao to vje rujem u mo prirodne selekcije. Vjerujem da e razum usmje riti selekciju u dobrom pravcu. Vjerujem da e to, u ne preda lekoj budunosti, obdariti nae potomke sposobnou da ispu ne jednu od najveih i najljepih zapovijedi. (K. Lorenz, 1966. Potcrtao E. F.).
48

Veliki stvaratelji e pobijediti gdje su bog i ovjek izgubili. Zapovijed o bratskoj ljubavi mora ostati nedjelotvorna, ali ve liki stvaratelji dat e joj ivot. Posljednji dio reenice zavra va ispovijeu vjere: vjerujem, vjerujem, vjerujem . . . Drutveni i moralni darvinizam koji Lorenz propagira romanti an je nacionalistiki paganizam koji tei prikriti i zasjeniti is tinsko razumijevanje biolokih, psiholokih i drutvenih faktora odgovornih za ljudsku agresiju. Ovdje lei fundamentalna razlika izmeu Lorenza i Freuda, unato slinostima u njihovom shva anju agresije. Freud je bio jedan od posljednjih predstavnika filozofije prosvjetiteljstva. On je istinski vjerovao u razum kao jedinu silu kpju ovjek posjeduje i koja ga jedina moe spasiti od kaosa i raspadanja. On je istinski postulirao potrebu za samospoznavanjem otkrivanjem ovjekovih nesvjesnih tenji. Okrenuvi se razumu, on je nadvladao gubitak boga i osjeao se bolno slabim. Ali nije traio nove idole.
BILJEKE UZ PRVO POGLAVLJE

1. Posebno preporuujem R. Fletschera zbog njegove pronicljive his torije instinktivistike teorije. 2. Opirna historija i analiza Freudovog shvaanja agresije moe se nai u Dodatku. 3. Usp. radi detaljnog i sada ve klasinog osvrta na Lorenzova (i N. Tinbergenova) shvaanja instinkta i radi sveope kritike Lorenzovog gledita, O. S. Lehrmana (1953). Nadalje, za kritiku djela O agresiji, pogledaj osvrt L. Berkovvitza (1967) i K. E. Bouldinga (1967). Pogledaj takoer N. Tinbergenovu kritiku ocjenu Lorenzove teorije (1968), M. F. A. Montaguov skup kritikih eseja o Lo renzovoj teoriji (1963) i L. Eisenbergovu kratku i otroumnu kri tiku (1972). 4. Kasnije, pod utjecajem kritikih prikaza nekoliko amerikih psi hologa i N. Tinbergena, Lorenz je modificirao ovaj iskaz da bi do pustio i utjecaj uenja (K. Lorenz, 1965). 5. O pitanju agresije meu sakupljaima i lovcima opirno se govori u osmom poglavlju. 6. Zahvaljujem profesoru Kurtu Hirschhornu na linom saopenju u kojem on daje prikaz genetikog problema u gore navedenom gleditu. 7. Izgleda da Lorenz, barem kada je pisao O agresiji, nije neposred no poznavao Freudov rad. Nema ni jednog jedinog direktnog os vrta na njegove radove, a oni koji postoje odnose se na ono to je od svojih psihoanalitikih prijatelja uo o Freudovoj poziciji; na alost, oni nisu uvijek bili u pravu ili njihove rijei nisu bile tono shvaene. 8. Tendenciju da pravi sasvim neopravdane bioloke analogije dru tvenim fenomenima Lorenz je pokazao ve 1940, u jednom nesret-

49

nom radu (K. Lorenz, 1940), tvrdei da dravni zakoni moraju zami jeniti principe prirodne selekcije kada se ovi ne uspiju brinuti za bioloke potrebe rase. 9. N. Tinbergenov pojam. 10. Zanimljivo je pitanje zato su graanski ratovi mnogo ei i za to izazivaju mnogo vie destruktivnih impulsa nego meunacional ni ratovi. ini se prihvatljivim miljenje koje tvrdi da razlog lei u tome to obino, barem to se tie ovih modernih, meunacio nalni ratovi ne tee razaranju ili unitavanju neprijatelja. Njihov cilj je ogranien: prisiliti neprijatelja da prihvati uvjete mira koji su nepovoljni, a ni u kom sluaju ne prijete opstanku populacije poraene zemlje. (Nita to bolje ne pokazuje od injenice da je Njemaka, poraena u dva svjetska rata, nakon svakog poraza postala privredno naprednija). Iznimka su ratovi kojima je cilj fiziko unitenje ili podjarmljivanje sveukupnog neprijateljskog stanovnitva, kao u nekim ratovima iako ni u kom sluaju svim koje su Rimljani vodili. U graanskom ratu oprene strane ima ju za cilj ako ne da jedna drugu fiziki unite, onda da se unite ekonomski, drutveno i politiki. Ako je ova hipoteza ispravna, znailo bi da stupanj destruktivnosti velikim dijelom ovisi o oz biljnosti opasnosti koja prijeti. 11. Siromatvo onoga to Lorenz ima kazati o usmjeravanju borbe nog entuzijazma postaje naroito jasno ako proitamo klasian rad Williama Jamesa Moralni ekvivalenti rata (1911).

II

Environmentalisti i bihevioristi

Prosvjetiteljski environmentalizam Dijametralno suprotno gledite od instinktivista zastupaju, ini se, environmentalisti. Prema njihovom miljenju, ovjekovo po naanje oblikuje iskljuivo utjecaj okoline, drutveni i kulturni, a ne uroeni inioci. To naroito vai za agresiju, jednu od glavnih prepreka ljudskom napretku. U njegovoj najradikalnijoj formi ovo shvaanje iznijeli su ve filozofi prosvjetiteljstva. Pretpostavlja se da je ovjek po prirodi dobar i racionalan, krive su loe institucije, lo odgoj i lo prim jer to su se u njemu razvila zla htijenja. Neki su poricali posto janje bilo (kakvih razlika meu spolovima (l'ame n'a pas de sexe) i tvrdili da su razlike koje su postojale, osim onih anatomijskih, bile prouzrokovane odgojem i drutvenim situacijama. Meutim, obrnuto od biheviorizma, te filozofe nisu interesirale metode ljudske izgradnje i manipulacije, ve socijalne i politike pro mjene. Oni su vjerovali da dobro drutvo mora stvoriti dobrog ovjeka, ili, bolje reeno, mora dopustiti prirodnoj dobroti ovje ka da se manifestira. Biheviorizam Osniva biheviorizma je J. B. Watson (1914); biheviorizam se za snivao na premisi da je predmet ljudske psihologije ponaanje ili djelovanje ljudskog bia. Kao i logiki pozitivan, on je izba cio sve subjektivne pojmove koji se ne mogu direktno promat rati, kao to su osjet, percepcija, slika, elja, ak i miljenje i osjeaj, u njihovoj subjektivnoj definiciji (J. B. Watson, 1958). Biheviorizam je doivio briljantan razvoj od pomalo nespretnih Watsonovih formulacija do sjajnog neobiheviorizma Skinnera.

50

51

Ali i on uglavnom predstavlja uglaivanje prvobitne teze, a ne produbljivanje i originalnost.

Neobiheviorizam B. F. Skinnera

Skinnerov neobiheviorizam1 zasniva se na istom principu kao i Watsonova shvaanja: psihologija kao nauka ne treba i ne smije se baviti osjeajima i impulsima ili bilo kojim drugim subjektiv nim dogaajima.2 On prezire svaki pokuaj govorenja o prirodi ovjeka, izgraivanja modela ovjeka ili analiziranja raznih ljud skih strasti koje motiviraju ljudsko ponaanje. Smatrati da ljud sko ponaanje pokreu namjere i ciljevi bio bi nenauan i bez vrijedan pristup. Psihologija mora prouavati koja to uvrenja oblikuju ljudsko ponaanje i kako ih najbolje primijeniti. Skinnerova psihologija je nauka o izgradnji ponaanja; njezin cilj je nalaenje odgovarajuih uvrenja da bi se postiglo poeljno ponaanje. Umjesto jednostavnog uvjetovanja po pavlovljevskom modelu Skinner govori o operativnom uvjetovanju. Ukratko, to znai da se neuvjctovano ponaanje, ako eksperimentator smatra da je poeljno, nagrauje, to jest, nakon njega slijedi zadovoljstvo. (Skinner vjeruje da je uvrenje koje nagrauje mnogo djelo tvornije od onog koje kanjava.) Rezultat se sastoji u ovome: na kon nekog vremena subjekt e se nastaviti ponaati na poeljan nain. Na primjer: Johnny ne voli naroito pinat; on ga pojede, majka ga pohvali, ili ga njeno pogleda, ili mu dade vie kolaa, ve ovisno o tome to e najvie utjecati na njega, tj. ona primje njuje pozitivno uvrenje. Johnny e s vremenom zavoljeti pi nat, naroito ako su uvrenja dobro rasporeena. Kroz stotine eksperimenata Skinner i drugi razvili su tehniku za to operativno uvjetovanje. Skinner je pokazao kako se pravilnom upotrebom pozitivnih uvrenja ponaanje ivotinja i ljudi moe u zauu juoj mjeri izmijeniti, ak i kad se ono suprotstavlja, kako ih neki nazivaju, uroenim tendencijama. Taj dokaz je bez sumnje velika zasluga Skinnerovog eksperi mentalnog rada; on takoer podrava gledite onih koji vjeruju da drutvena struktura (ili kultura, izraz koji upotrebljava ve ina amerikih antropologa) moe oblikovati ovjeka, iako to ne mora biti putem operativnog uvjetovanja. Vano je spomenuti da Skinner ne zapostavlja genetike faktore. Da bismo pravilno pri52

kazali to gledite, treba rei da je osim genetskih faktora ponaa nje u potpunosti determinirano uvrivanjem. Uvrivanje se javlja u dva oblika: 'U normalnom procesu kul ture, ili pak moe biti planirano prema Skinnerovom uenju, i u tom sluaju vodi nacrtu kulture. (B. F. Skinner, 1961, 1971). Ciljevi i vrijednosti Za Skinnerove eksperimente nisu interesantni ciljevi uvjetovanja ponaanja. ivotinja ili ovjek uvjetovani su da se ponaaju na odreen nain. Prema emu je njihovo ponaanje uvjetovano, ovisi o odluci eksperimentatora koji odreuje ciljeve uvjetovanja. U laboratorijskim situacijama eksperimentator nije zaokupljen problemom prema emu uvjetuje ivotinju ili ovjeka, ve inje nicom da njihovo ponaanje moe uvjetovati prema eljenom cilju i nainom na koji to moe najbolje postii. Meutim, ozbiljni problemi javljaju se kada iz laboratorija prijeemo u ivot, indi vidualan ili drutveni. U tom su sluaju pitanja od vrhunske va nosti: prema emu su ljudi uvjetovani i tko odreuje njihove ci ljeve? ini se da Skinner govorei o kulturi jo uvijek ima na umu svoj laboratorij, gdje psiholog, koji polazi bez donoenja vrijed nosnih sudova, moe to initi jer cilj uvjetovanja jedva da je od vanosti. To je moda jedno od objanjenja zato Skinner ne moe biti naisto s problemom ciljeva i vrijednosti. Na primjer, on pie: Divimo se ljudima koji se ponaaju na originalan i iz vanredan nain ne zato jer je takvo ponaanje samo po sebi vrijedno divljenja, ve zato jer ne znamo kako drugaije poticati originalno i izvanredno ponaanje. (C. R. Rogers i B. F. Skinner, 1956). Ovo nije nita drugo nego kruno zakljuivanje: divimo se originalnosti jer je moemo uvjetovati jedino divljenjem. A zato bismo je eljeli uvjetovati ako sama po sebi nije poe ljan cilj? Skinner se ne suoava s tim pitanjem, iako bi se na njega s malo socioloke analize moglo dati odgovor. Stupanj originalno sti i kreativnosti koji je poeljan u raznim grupama nekog dru tva varira. Znanstvenici i vrhunski menederi, na primjer, mo raju u tehnoloko-birokratskom drutvu kao to je nae posjedo vati te kvalitete u velikoj mjeri. Za obine radnike bi ta kvaliteta bila luksuz to bi ak ugroavalo dobro funkcioniranje itavog sistema.
53

Ne smatram da je ova analiza zadovoljavajui odgovor proble mu vrijednosti originalnosti i kreativnosti. Postoji mnotvo psi holokih dokaza za pretpostavku da su te tenje ugraene u sistemu duboko usaeni porivi u ovjeku, a postoji i neto neuro fiziolokih dokaza za pretpostavku da su te tenje ugraene u sistem mozga (R. B. Livingston, 1967). elim samo naglasiti da razlog to se Skinner nalazi u bezizlaznoj situaciji lei u tome to ne obraa panju na takve spekulacije psihoanalitike sociologi je, te vjeruje da se na to pitanje i ne moe odgovoriti ukoliko se ne moe odgovoriti bihevioristiki. Ovdje je jo jedan primjer Skinnerovog nejasnog razmiljanja o vrijednostima. Veina ljudi sloila bi se se pretpostavkom da kod odluivanja o tome kako napraviti atomsku bombu ne donosimo vrijedno sne sudove, dok bi odbila pretpostavku da takve sudove ne do nosimo kod odluivanja da se ona napravi. Najznaajnija je razlika u tome to su nauni postupci koji vode stvaratelje bombe jasni, dok oni koji vode stvaratelja kulture koja pravi bombu nisu. Ne moemo predvidjeti uspjeh ili neuspjeh kul turnog izuma s istom tonou kao uspjeh ili neuspjeh na unog izuma. Iz tog razloga u ovom drugom sluaju pribjega vamo vrijednosnim sudovima. Sluimo se nagaanjem. Vrijed nosni sudovi nastupaju samo tamo gdje nauka prestaje. Kad budemo mogli isplanirati male drutvene interakcije ili moda ak itave kulture s izvjesnou s kojom prilazimo fizikoj tehnologiji, nee se postavljati pitanje vrijednosti. (B. F. Skin ner, 1961). Skinnerova sredinja misao je da u stvari nema bitne razlike izmeu nepostojanja vrijednosnih sudova u tehnikom problemu planiranja atomske bombe i odluke da se ona napravi. Jedina raz lika je u tome to razlozi za njeno stvaranje nisu jasni. Moda oni nisu jasni profesoru Skinneru, ali su jasni mnogima koji pro uavaju historiju. U stvari, postojalo je vie od jednog razloga da se napravi atomska bomba (isto tako i hidrogenska): strah da Hitler pravi bombu; moda elja za posjedovanjem superiornijeg oruja protiv Sovjetskog Saveza za mogue kasnije konflikte (ovo se naroito odnosi na hidrogensku bombu); logika sistema koji je prinuen poveavati svoje naoruanje da bi se osigurao u bor bi s njemu suprotnim sistemom. 54

Osim tih vojnih, stratekih i politikih razloga postoji, vjeru jem, jo jedan koji je jednako vaan. Mislim na naelo koje je jedna od aiksiomatskih normi kibernetikog drutva: neku stvar treba uiniti zato jer je tehniki mogue da se ona uini. Ako je mogue napraviti nuklearno oruje, mi ga moramo napraviti, pa makar nas ono unitilo. Ako je mogue putovati na Mjesec ili na planete, to se mora ostvariti, ak i nautrb mnogih nezadovoljenih potreba na Zemlji. Taj princip negira sve humanistike vri jednosti, ali ipak predstavlja vrijednost, moda najviu normu tehnotronskog drutva3. Skinnera ne interesiraju razlozi pravljenja atomske bombe, ve nas moli da ekamo da daljnji razvitak biheviorizma rijei tu mi steriju. U svojim stavovima o drutvenim procesima on pokazuje istu nesposobnost da shvati skrivene, neverbalizirane motive kao i u svom tretiranju psihikih procesa. Kako je ono to ljudi kau o svojoj motivaciji, u politikom kao i u linom ivotu, uglavnom opepoznata izmiljotina, oslanjanje na ono to je verbalizirano spreava razumijevanje drutvenih i psihikih procesa. U drugim sluajevima Skinner unosi vrijednosti a da nije toga svjestan. U istoj raspravi, na primjer, pie: Nitko, siguran sam, ne eli stvoriti novi odnos rob-gospodar ili potiniti volju ljudi despotskim vladarima na nov nain. To su oblici vlasti koji odgo varaju svijetu bez nauke. (B. F. Skinner, 1961). U kojem deset ljeu ivi profesor Skinner? Ne postoje li sistemi koji ele poti niti volju ljudi diktatorima? Skinner izgleda jo uvijek vjeruje u staromodnu ideologiju progresa: srednji vijek je bio mraan jer nije bilo nauke, a nauka neminovno vodi ovjekovoj slobodi. injenica je da nijedan voa i nijedna vlada vie ne izraava svo ju namjeru da potini volju ljudi; oni e vjerojatno posegnuti za novim rijeima koje e zvuati obrnuto od starih. Nijedan dikta tor sebe ne naziva diktatorom i svaki sistem tvrdi da odraava volju ljudi, dok su u zemljama slobodnog svijeta anonimni autoritet i manipulacija nadomjestili oit autoritet u kolstvu, radu i politici. Skinnerove se vrijednosti takoer vide iz slijedeih misli: Ako smo dostojni nae demokratske batine, mi emo, naravno, biti spremni oduprijeti se svakoj tiranskoj upotrebi nauke u nepo sredne ili sebine svrhe. Ali ako cijenimo dostignua i zadatke demokracije, ne smijemo odbiti primjenu nauke u planiranju i izgradnji kulturnih obrazaca, iako se u tom sluaju moemo nai u nekom smislu u poziciji upravljaa. (B. F. Skinner, 1961. Pot

crtao E. F.). Sto je osnova ove vrijednosti u neobihevioristikoj teoriji? A to je s upravljaima? Skinnerov odgovor je da se svim ljudima upravlja i da svi ljudi upravljaju. (C. R. Rogers i B, F. Skinner, 1956). To zvui ohrabrujue za demokratski nastrojenu osobu, ali ubrzo postaje jasno da je to nejasna i dosta beznaajna formula: Primjeujui kako robovlasnik upravlja robom ili poslodavac radnikom, mi obino ne uzimamo u obzir reciprono djelova nje; razmatrajui samo djelovanje u jednom pravcu, navedeni smo da smatramo upravljanje eksploatacijom, ili barem posti zanjem jednostrane koristi; ali upravljanje je u biti uzajamno. Rob upravlja robovlasnikom u istoj mjeri kao i ovaj njime (potcrtao E. F.), u smislu da su tehnike kanjavanja koje robovlasnik primjenjuje odabrane robovim ponaanjem kad im se on potinjava. To ne znai da je ideja eksploatacije besmi slena ili da ne moemo opravdano pitati, cui bono? Ipak, kad to inimo, izlazimo izvan opisa same drutvene epizode (pot ertao E. F.) i ulazimo u dugotrajne utjecaje koji su jasno po vezani s pitanjem vrijednosnih sudova. Slina razmatranja javljaju se u analizi bilo kojeg ponaanja koje mijenja kultur nu praksu. (B. F. Skinner, 1961). Za mene je ova misao okantna, trai se od nas da vjerujemo da je odnos izmeu gospodara i roba reciproan, iako ideja eks ploatacije nije besmislena. Za Skinnera eksploatacija nije dio same drutvene epizode; to su samo naini upravljanja. To je shvaanje ovjeka koji gleda na drutveni ivot kao da je on epizoda u njegovom laboratoriju, gdje je za eksperimentatora bitna samo njegova tehnika a ne same epizode, jer je u tom neprirodnom svijetu sasvim irelevantno da li je takor mirolju biv ili agresivan. I kao da to nije dovoljno, Skinner kae da je eksploatacija koju vri gospodar jasno povezana s pitanjem vrijednosnih sudova. Da li Skinner vjeruje da eksploatacija, ili kraa, muenje i ubojstvo nisu injenice jer su jasno povezane s vrijednosnim sudovima? To bi zaista znailo da svi drutveni i psiholoki fenomeni, ako se o njima moe suditi u odnosu na njihovu vrijednost, prestaju biti injenicama koje se mogu na uno ispitati.4 Skinnerovu tvrdnju da su rob i robovlasnik u recipronom odnosu moemo objasniti samo njegovom nejasnom upotrebom 56

rijei upravljati. U smislu u kojem se rije upotrebljava u stvarnom ivotu ne postoji nikakva sumnja da robovlasnik uprav lja robom, i da u tom upravljanju nema nieg recipronog, osim to rob moe imati minimalan protuutjecaj, na primjer prijetnjom pobune. Ali to nije ono o emu Skinner govori. On govori o upravljanju u veoma apstraktnom smislu laboratorijskog eksperimenta, kod kojeg se stvaran ivot ne namee. On u stvari ponavlja, i to sasvim ozbiljno, ono to se esto pria kao ala; priu o takoru koji pria drugom takoru kako je dobro uvje tovao svog eksperimentatora: kadgod takor pritisne odreenu polugu, eksperimentator ga mora nahraniti. Budui da neobiheviorizam nema teoriju o ovjeku, on moe vidjeti samo ponaanje, ali ne i osobu koja se ponaa. Da li mi se netko nasmije jer eli sakriti svoje neprijateljsko raspoloenje, ili mi se prodavaica nasmije jer su je tako uputili (u boljim duanima), ili mi se prijatelj nasmije jer mu je drago da me vidi, sve to nije vano za biheviorizam, jer osmijeh je osmi jeh. Da to nije vano za profeora Skinnera kao linost, teko je vjerovati, jedino ako nije toliko alijeniran da stvarnost osoba za njega vie nije vana. Ali ako razlika jest od vanosti, kako onda moe biti valjana teorija koja je ignorira? Biheviorizam ne moe objasniti zato nekoliko ljudi, uvjetovanih da budu progo nitelji ili muitelji, postaju mentalno bolesnima unato stalnom pozitivnom uvrivanju. Zato pozitivno uvrivanje ne spre ava mnoge druge da se zbog njihovih uvjerenja, njihove savjesti, njihove ljubavi suprotstave kada itavo uvjetovanje djeluje u suprotnom pravcu? I zato su mnogi od najprilagoenijih ljudi, koji bi trebali svjedoiti o uspjehu uvjetovanja, esto vrlo ne sretni i duboko uznemireni, ili pate od neuroze? Mora da postoje impulsi ugraeni u ovjeku koji ograniavaju mo uvjetovanja; prouavanje neuspjeha uvjetovanja nauno je isto toliko vano koliko i prouavanje uspjeha. Doista, na ovjeka se moe utjecati da se ponaa gotovo na svaki poeljan nain, ali samo gotovo na svaki. On reagira na uvjete koji su suprotni osnovnim ljud skim zahtjevima na razne naine koje je mogue provjeriti. Njega se moe uiniti robom, ali on e reagirati agresivnou ili e se njegova vitalnost smanjiti; moe biti uvjetovan da se osjea kao dio maine i reagirat e dosadom, agresivnou i nezadovoljstvom. U biti Skinner je naivan racionalist koji ignorira ljudske stra sti. Suprotno Freudu on nije impresioniran snagom strasti, ve vjeruje da se ovjek ponaa prema zahtjevima svojih interesa.
57

U tome i jeste itav princip neobiheviorizma; vlastiti je interes toliko jak da, utjeui na njega, to se uglavnom sastoji u tome da okolina nagrauje osobu kada se ona ponaa na poeljan na in, ovjekovo ponaanje moe biti u potpunosti determinirano. U krajnjoj analizi se neobiheviorizam temelji na bitku buroaskoga iskustva: primatu egoizmu i vlastitog interesa nad svim ostalim ljudskim strastima. Razlozi popularnosti skinerizma Skinnerova izvanredna popularnost moe se objasniti injenicom da je on uspio povezati elemente tradicionalne, optimistike i li beralne misli s drutvenom i mentalnom stvarnou kibernetikog drutva. Skinner vjeruje da je ovjek promjenljiv, podloan drutvenim utjecajima i da se nita u njegovoj prirodi ne moe smatrati ko nanom preprekom u razvoju prema miroljubivom i pravednom drutvu. Stoga njegov sistem privlai one psihologe koji su libe ralni i koji nalaze u njemu argument za obranu svojeg politikog optimizma. On pnivlai one koji vjeruju da poeljni drutveni ciljevi, kao to su mir i jednakost, nisu samo ideali bez osnova, ve da se mogu uvrstiti u stvarnosti. itava ideja da bismo na naunoj osnovi mogli isplanirati bolje drutvo privlana je za mnoge koji su moda ranije bili socijalisti. Nije li Mara isto e lio isplanirati bolje drutvo? Nije li nazvao svoj socijalizam na unim suprotno utopijskom? Nije li Skinnerov pristup naro ito privlaan u onom trenutku u historiji kada izgleda da su politika rjeenja propala, a revolucionarne nade su na najniem nivou? Meutim, sam optimizam koji iz ovog proizlazi ne bi uinio Skinnerove ideje tako atraktivnim da nije spojio tradicionalne liberalne poglede sa samom njihovom negacijom. U kibernetiko doba pojedinac sve vie postaje subjekt mani pulacije. Njegov rad, njegova potronja, njegovo slobodno vrije me manipulirani su putem reklama, ideologija, onim to Skinner naziva pozitivna uvrenja. Pojedinac gubi svoju aktivnu od govornu ulogu u drutvenom procesu; on postaje potpuno pri lagoen i jasno mu je da ga svako ponaanje, djelo, misao ili osjeaj koji se ne uklapa u shemu, stavlja u veoma nepovoljan poloaj; u biti, on je ono to se od njega oekuje da bude. (Potcrtao E. F.) Ako inzistira da bude linost, on riskira, u policij58

skim dravama, svoju slobodu, pa ak i svoj ivot, u nekim de mokracijama unapreenje, ili rjee, ak i posao, a moda, to je najvanije, riskira da bude izoliran, otcijepljen od svih. Veina ljudi nije potpuno svjesna svoje nelagodnosti, oni tek pomalo naziru strah od ivota, od budunosti, od dosade izazva ne monotonijom i besmislenou onog ime se bave. Osjeaju da su i sami ideali u koje ele vjerovati izgubili svoje uporite u drutvenoj stvarnosti. Veliko je olakanje za njih vjerovati da je uvjetovanje najbolje, najprogresivnije i najdjelotvornije rje enje. Skinner nam preporuuje pakao izoliranih, manipuliziranih ljudi kibernetikog doba kao raj napretka. On zatupljuje na strah govorei nam da se ne trebamo bojati; pravac na kojem se na industrijski sistem nalazi je onaj o kojem su matali veliki humanisti, samo to on poiva na nauci. tovie, Skinnerova te orija zvui istinito, jer je ona (skoro) istinita za otuenog ovje ka kibernetikog drutva. Ukratko, skinerizam je psihologija oportunizma obuena u novi nauni humanizam. Ne kaem da Skinner eli igrati ulogu apologete tehnotronskog doba. Naprotiv, njegova politika i drutvena naivnost omoguuju mu da katkada pie uvjerljivije (zapletenije) nego to bi to mogao kad bi bio svjestan na to nas pokuava uvjetovati. Biheviorizam i agresija Bihevioristika metoda od tolike je vanosti za problem agresije, jer je veina ispitivaa agresije u Sjedinjenim Amerikim Dra vama pisala s bihevioristikom orijentacijom. Njihovo zakljui vanje, ukratko izraeno, je: otkrije li Johnny da e mu, bude li agresivan, njegov mlai brat (ili majka i tako dalje) dati ono to on eli, postat e osoba sklona agresivnom ponaanju; isto vrijedi za podlono, hrabro ili osjeajno ponaanje. Formula se sastoji u tome da ovjek ini, osjea i misli na nain koji se pokazao uspjenim u postizanju onog to eli. Agresija je, kao i svako dru go ponaanje, jednostavno steena u traenju nae optimalne prednosti (koristi, pozicije). Bihevioristiko shvaanje agresije sa eto je izrazio A. H. Buss, koji definira agresiju kao reakciju koja prenosi drugom organizmu tetan stimulans. On pie: .Postoje dva razloga za izostavljanje pojma namjere iz defini cije agresije. Prvo, on ukljuuje teleologiju, namjeran in us mjeren prema buduem cilju, a takvo je shvaanje nekonsi59

stentno s bihevioristikim pristupom usvojenim u ovoj knjizi. Drugo i vanije, je tekoa u primjenjivanju tog pojma na po naanje. Namjera je privatan dogaaj koji se moe, a moda i ne moe verbalizirati, koji se moe, ali ne mora tono odraziti u verbalnoj izjavi. Moemo biti navedeni da prihvatimo na mjeru kao uplitanje povijesti uvrivanja organizma. Ako je agresorova reakcija bila sistematski uvrivana odreenim posljedicama, kao to su bijeg rtve, ponavljanje agresivne re akcije, mogli bismo rei, da ona ukljuuje namjeru da se iza zove bijeg. Meutim, ovakvo uplitanje suvino je u analizi po naanja; bilo bi korisnije direktno ispitati odnos izmeu povi jesti uvrivanja agresivne reakcije i neposredne situacije koja ju je izazvala. Ukratko, namjera je i nezgodna, i nepotrebna u analizi agresiv nog ponaanja; od bitne je vanosti priroda posljedica uvri vanja koje djeluju na pojavljivanje i estinu agresivne reakcije. Drugim rijeima, koje su to vrste uvrenja koje djeluju na agresivno ponaanje? (A. H. Buss, 1961). Pod namjerom Buss podrazumijeva svjesnu namjeru. Ali Bussu nije sasvim stran psihoanalitiki pristup. Ako srdba nije agresivan nagon, da li je umjesno smatrati je nagonom? Gledite, ovdje prihvaeno, je da nije. (A. H. Buss, 1961)5. Istaknuti bihevioristiki psiholozi, kao to su A. H. Buss i L. Berkovvitz, mnogo su osjetljiviji na fenomen ovjekovih osjeaja nego Skinner, ali Skinnerov osnovni princip, da je in, a ne i nilac objekt naunog razmatranja, vrijedi i za njih. Oni stoga ne pridaju dovoljno vanosti fundamentalnim pronalascima Freuda: da fizike sile determiniraju ponaanje, da je njihov karakter veim dijelom nesvjestan, i da je osvjetavanje (uvid) faktor koji donosi promjene u naboju energije i pravcu tih sila. Bihevioristi tvrde da je njihova metoda nauna, jer se oni bave vidljivim, tj. neprikrivenim ponaanjem. Ali oni ne shvaaju da ponaanje samo po sebi, odvojeno od osobe koja se ponaa, ne moe biti adekvatno opisano. ovjek puca i ubija drugog o vjeka; in ponaanja sam po sebi pucanje i ubijanje druge osobe odvojeno od samog agresora psiholoki znai malo. U stvari, bihevioristiki iskaz bio bi adekvatan samo s obzirom na puku: s obzirom na nju motivacija ovjeka koji povlai oki da je irelevantna. Ali njegovo ponaanje moe biti u potpunosti objanjeno samo ako poznajemo svjesnu i nesvjesnu motivaciju 60

koja ga je pokrenula da povue okida. Ne moemo nai samo jedan razlog za njegovo ponaanje, ali moemo otkriti psihiku strukturu unutar tog ovjeka njegov karakter i mnoge svje sne i nesvjesne faktore koji su u odreenom momentu doveli do njegovog pucanja iz puke. Vidimo da moemo poticaj da se puca objasniti determiniranou mnogih faktora u sistemu njegovog karaktera, ali in pucanja najvaniji je od svih, a najmanje pred vidljiv. On ovisi o mnogo sluajnih elemenata u situaciji kao to su lako dolaenje do puke, neprisutnost ljudi, stupanj napetosti i stanje njegovog itavog psihiko-fiziolokog sistema u tom tre nutku. Bihevioristika maksima, da je zamjetljivo ponaanje nauno pouzdan podatak, jednostavno nije istina, injenica je da je sa mo ponaanje razliito, ovisno od motivacijskih poticaja, iako kod povrnog promatranja ta razlika ne mora biti vidljiva. To moemo pokazati jednostavnijim primjerom: dva oca raz liitih karakternih struktura, svaki istue svog sina vjerujui da je takva kazna potrebna za zdrav razvoj djeteta. Oni se ponaaju na naizgled identian nain; udaraju dijete rukom. Ali ako uspo redimo ponaanje oca koji se brine i voli svoje dijete, i oca koji je sadist, pronalazimo da njihovo ponaanje u biti nije jednako. Njihov nain dranja djeteta i razgovaranja s njim prije i poslije kazne, izraz njihovog lica, ine njihovo ponaanje vrlo razliitim. Isto su tako reakcije djece na ponaanje njihovih oeva razliite. Jedno dijete osjea destruktivnost i sadizam kazne; drugo nema razloga sumnjati u oevu ljubav. Tim vie to je taj sluaj oe vog ponaanja samo jedan od mnogih koje je dijete doivjelo prije i koji su stvorili djetetovu sliku o ocu i reakciju na njega. injenica da su oba oca uvjerena da kanjavaju dijete za njegovo dobro nije od vanosti, osim to bi to moralno uvjerenje moglo prikriti inhibicije koje bi se inae mogle pojaviti kod sadistikog oca. U drugom sluaju, ako sadistiki otac nikad ne tue dijete, moda zato jer se boji ene, ili jer je to protiv njegovih progre sivnih ideja o odgoju, njegovo nenasilno ponaanje izazvat e istu reakciju kod djeteta, jer njegove oi izraavaju isti sadisti ki impuls kao to bi to inile njegove ruke kad bi ga tukao. Bu dui da su djeca openito osjetljivija od odraslih, ona reagiraju na oev impuls, a ne na neku izoliranu manifestaciju ponaanja. Ili da uzmemo drugi primjer: vidimo ovjeka koji vie i crven je u licu. Opisujemo njegovo ponaanje kao ljutnju. Ako pitamo zato je ljut, odgovor moe biti: zato jer se boji. Zato se bo ji? Jer pati od dubokog osjeaja nemoi. Zato je to tako? 61

Jer se nikad nije oslobodio majke i emocionalno je jo uvijek dijete. (Ovaj slijed nije jedini mogui.) Svaki od ovih odgovora je istinit. Razlika meu njima je u tome to se oni odnose na sve dublje (i obino manje svjesne) razine iskustva. to je dub lja razina na koju se odgovor odnosi, to je relevantnija za razu mijevanje njegovog ponaanja, ne samo za razumijevanje njego vih motivacija, ve i za prepoznavanje ponaanja do najmanjeg detalja. U ovom sluaju, na primjer, osjetljiv promatra vidjet e na licu tog ovjeka izraz uplaene bespomonosti, a ne samo bijes. U drugom sluaju ovjekovo vidljivo ponaanje moe biti isto, ali paljivo promatranje otkrit e na njegovom licu grubost i intenzivnu destruktivnost. Njegova ljutnja samo je obuzdan iz raz destruktivnih poriva. Dva slina ponaanja u biti su dosta razliita, i uz intuitivnu senzibilnost, nauno razumijevanje razli ka zahtijeva razumijevanje motivacija dviju odgovarajuih kara kternih struktura. Nisam dao uobiajen odgovor: On je ljut jer je ili se osjea uvrijeenim. Takvo objanjenje stavlja svu teinu na pokretaki stimulans a zanemaruje injenicu da mo stimulansa zavisi od strukture karaktera stimulirane osobe. Grupa ljudi suoena s istim stimulansom reagirat e na njega razliito, zavisno od nji hovih karaktera. A moe biti privuen odreenim stimulansom; na B moe djelovati odbojno; C moe biti uplaen; a D e ga ignorirati. Buss je, naravno, potpuno u pravu kad kae da je namjera pri vatan dogaaj, koji moe, a ne mora biti u stanju da se verbalizira. Upravo u tome i jeste dilema biheviorizma: budui da nema metodu za ispitivanje neverbaliziranih podataka, mora se ograni iti na ispitivanje onih podataka kojima moe baratati, a ti su obino pregrubi za suptilnu teoretsku analizu. O psiholokim eksperimentima Ako psiholog postavi sebi kao zadatak razumijevanje ljudskog ponaanja, on mora izmisliti metode ispitivanja koje su adekvat ne prouavanju ljudskog ponaanja in vivo, dok su sva bihevioristika prouavanja izvedena in vitro (ne u znaenju te rijei u fiziolokom laboratoriju, ali u istom smislu) naime subjekt se promatra pod kontroliranim, namjetenim uvjetima, a ne u stvarnom procesu ivljenja. Psihologija je, izgleda, eljela stei ugled imitirajui metodu prirodnih nauka, dodue onu od prije
62

pedeset godina, a ne naunu metodu koju sada nalazimo u naj naprednijim prirodnim naukama.6 Nadalje, teoretski nedostaci znaenja esto se prikrivaju naizgled dojmljivim matematikim formulacijama, koje nisu dobivene iz podataka i ne pridonose nita njihovoj vrijednosti. Stvoriti metodu promatranja i analize ljudskog ponaanja izvan laboratorija teak je poduhvat, ali je neophodan uvjet za razumi jevanje ovjeka. Postoje, u principu, dva podruja promatranja u prouavanju ovjeka: 1. Direktno i detaljno promatranje druge osobe jedna je me toda; najrazraenija i najplodnija situacija ove vrste je psiho analitika situacija, psihoanalitiki laboratorij, kako ga je iz mislio Freud; on doputa izraavanje pacijentovih nesvjesnih im pulsa i ispitivanje njihove povezanosti s njegovim vanjskim nor malnim i neurotikim ponaanjem.7 Manje intenzivan, ali isto dosta plodan je intervju ili jo bolje, serija intervjua koji ukljuuju, ako je mogue, prouavanje nekih snova i odreene projekcione testove. Ali ne smijemo potcijeniti dublje poznavanje koje sposoban promatra stie jednostavno paljivo promatraju i osobu neko vrijeme (ukljuujui, naravno, njegove geste, glas, dranje, izraz lica, ruke itd.). ak i bez linog poznavanja dnevni ka, pisama i detaljne povijesti osobe, ta vrsta promatranja moe biti vaan izvor dubokog razumijevanja njegovog karaktera. 2. Druga metoda prouavanja ovjeka in vivo je prenoenje date situacije iz ivota u prirodan laboratorij, a ne unoenje ivota u psiholoki laboratorij. Umjesto stvaranja artificijelne drutvene situacije, kao to to ini eksperimentator u svom labo ratoriju, prouavamo eksperimente koje nam nua sam ivot; izoliramo date drutvene situacije, koje su usporedive, i metodom prouavanja pretvaramo ih u neto to je ekvivalentno eksperi mentu. Drei neke faktore konstantnim, a neke varijabilnim, ovakav prirodan laboratorij isto tako doputa testiranje raznih hipoteza. Postoji mnogo usporedivih situacija, te moemo lako provjeriti da li neka hipoteza vai za sve situacije, a ako ne, da li odstupanja mogu biti na zadovoljavajui nain objanjena bez mijenjanja hipoteze. Jedan od najjednostavnijih oblika ovakvih prirodnih eksperimenata su ankete (upotreba dugakih i otvo renih upitnika i/ili linih intervjua) na odabranim predstavnici ma nekih grupa kao to su: dobne ili profesionalne grupe, zatvo renici, bolesnici u bolnici itd. (Upotreba konvencionalne baterije, psiholokih testova, po mom miljenju, nije dovoljna za razumi jevanje dubljih slojeva karaktera.) 63

Sasvim je sigurno da upotrebom prirodnih eksperimenata ne postiemo egzaktnost laboratorijskih eksperimenata, jer ne postoje dvije identine drutvene konstelacije; ali promatrajui ne subjekte, ve ljude, ne artefakte, ve ivot ne moramo radi pretpostavljene (i esto sumnjive) egzaktnosti platiti trivijalnou rezultata eksperimenta. Vjerujem da je ispitivanje agresije, bilo u laboratoriju psihoanalitikog intervjua, bilo u datom drutve nom laboratoriju, s naunog stajalita, mnogo poeljnije od me toda psiholokog laboratorija, barem to se tie ponaanja; da kako, ono zahtijeva mnogo vii stupanj kompleksnog teoretskog razmiljanja u usporedbi s ak i vrlo dobro zamiljenim labora torijskim eksperimentima.8 Da bismo ilustrirali to to sam upravo rekao, pogledajmo veo ma interesantan i jedan od veoma uvaenih eksperimenata na podruju agresije, Bihevioristiko prouavanje poslunosti Stanleyja Milgrama, izveden na Sveuilitu Yale u njegovom la boratoriju interakcije. (S. Milgram, 1963)9 Ispitanici, 40 mukaraca u dobi izmeu 20 i 50 godina, iz Nevv Havena i okolice, sakupljeni su putem oglasa u novinama i po tom. Oni koji su se odazvali na poziv vjerovali su da e su djelovati u prouavanju memorije i uenja na Sveuilitu Yale. U uzorku su bila zastupljena razna zanimanja. Tipini ispita nici bili su potanski slubenici, gimnazijski profesori, trgova ki putnici, inenjeri i radnici. S obzirom na stupanj obrazo vanja bilo ih je od onih s nesvrenom osnovnom kolom pa do onih s doktoratima i drugim profesionalnim stupnjevima. Za sudjelovanje u eksperimentu primili su etiri i po dolara. Ali, bilo im je reeno da su plaeni samo za dolazak u labora torij i da novac ostaje njihov bez obzira to se dogodilo po slije njihovog dolaska. U svakom eksperimentu uestvovali su jedan naivan ispitanik i jedna rtva (suuesnik eksperimentatora). Trebalo je stvoriti razlog koji bi opravdao primjenu elektrinog oka od strane naivnog subjekta.10 To je uspjeno postignuto unaprijed izmi ljenom priom. Nakon opeg uvoda o pretpostavljenom odno su izmeu kanjavanja i uenja, subjektima je bilo reeno: U stvari, nama je poznato vrlo malo o djelovanju kazne na uenje, jer prave naune studije izvrene na ljudskim biima gotovo ne postoje. Na primjer, mi ne znamo koja mjera kazne je najbolja za ue nje, ne znamo da li utjee izvrilac kazne, ui li odrastao o64

vjek od mlae ili starije osobe i mnoge druge sline stvari. Stoga u ovom ispitivanju stavljamo zajedno odreen broj od raslih ljudi razliitih zanimanja i dobi, i molimo neke od njih da budu uitelji, a neke da budu uenici. elimo saznati kakav utjecaj imaju razliiti ljudi jedni na dru ge kao uitelji i uenici, i takoer, kakav utjecaj na uenje, u ovoj situaciji, ima kanjavanje. Zato u ovdje veeras moliti jednog od vas da bude uitelj, a jednog da bude uenik. Da li jedan od vas vie eli biti jedno nego drugo? Ispitanici su tada vukli papirie iz eira koji su odredili tko e u eksperimentu biti uitelj, a tko uenik. Izvlaenje je bilo namjeteno tako da je naivna osoba uvijek bila uitelj a su uesnik uvijek uenik. (Na oba komadia papira pisalo je uitelj.) Odmah nakon izvlaenja uitelj i uenik odvedeni su u susjednu sobu i uenik je bio privezan za spravu slinu elektrinoj stolici. Eksperimentator je objasnio da je uloga remena spreavanje suvinog kretanja dok uenik dobiva okove. Namjera je bila onemoguiti mu da pobjegne iz situacije. Na zglob uenikove ruke privrena je elektroda i stavljena krema da bi se iz bjegli uljevi i opekotine. Ispitanicima je reeno da je elektro da privrena na ok-generator u susjednoj sobi. . . . Ispitaniku je reeno da svaki put kad uenik pogreno reagira primijeni ok. tovie, a to je najvanija zapovijed, ispi taniku je reeno da za svaki pogrean odgovor poveava stu panj na ok-generatoru. Obavijeten je da najavi visinu napo na prije davanja oka, kako bi neprestano bio svjestan pove avanja intenziteta okova koje je uenik dobivao... U svim sluajevima uenik je davao unaprijed odreene setove odgo vora na test koji se sastojao od parova rijei u rasporedu od priblino tri pogrena odgovora na jedan toan. U postojeoj eksperimentalnoj situaciji nikakva glasovna reakcija, niti znak uenikova protesta nisu se uli dok visina oka nije dosegla 300. Kada je ueniku dat ok od 300 volti, on je lupao na zid sobe u kojoj je bio privren za elektrinu stolicu. Ispitanik je mogao uti lupanje. Odavde nadalje, uenikovi se odgovori vie nisu pojavljivali na etverostranoj ploi... Ako je ispi tanik pokazao nespremnost da nastavi, eksperimentator je re agirao s nekoliko fraza koje su ga bodrile da nastavi sve dok subjekt nije doveden u liniju. 65

Poticaj 1: Molim nastavite, ili Molim idite dalje. Poticaj 2: Eksperiment zahtijeva da nastavite. Poticaj 3: Apsolutno je neophodno da nastavite. Poticaj 4: Nemate izbora, morate nastaviti. Poticaje smo uvijek primjenjivali u slijedu: Samo ako poticaj 1. nije bio uspjean, upotrijebili smo poticaj 2. Ako je ispita nik odbio da poslua eksperimentatora nakon etvrtog poti caja, eksperiment se okonao. Eksperimentator je itavo vrije me govorio ozbiljnim tonom, ali ne nepristojnim. Slijed je za poet nanovo svaki put kada je ispitanik zastao ili pokazao protivljenje. Specijalni poticaji. Ako je ispitanik pitao da li uenik moe zadobiti stalne fizike ozljede, eksperimentator je odgovorio: Iako okovi mogu biti bolni, ne dolazi do trajne ozljede tki va, zato vas molimo da nastavite. (Ako je nuno, slijede poti caji 2, 3 i 4.) Ako je ispitanik rekao da uenik ne eli nastaviti, eksperimen tator je odgovorio: eli li on to ili ne, vi to morate nastaviti dok on pravilno ne naui sve parove rijei. Zato vas molimo da nastavite. (Ako je potrebno, slijede poticaji 2, 3, i 4.) Kakvi su bili rezultati ovog eksperimenta? Mnogi ispitanici pokazali su znakove nervoze, naroito prilikom davanja snani jih okova. U velikom broju sluajeva nivo napetosti dosegao je razmjere koji se rijetko vide u socijalno-psiholokim laborato rijskim prouavanjima. (Potcrtao E. F.) Primijeeno je da su se subjekti znojili, drhtali, zamuckivali, grizli usnice, jaukali i utiskivali nokte u meso. Ovo su bile karakteristine a ne iznimne reakcije. Jedan znak napetosti bilo je stalno ponavljanje nervoznog smi jeha. etrnaest od etrdeset ispitanika pokazalo je oite znako ve smijeha. Taj smijeh inio se sasvim neumjestan, ak biza ran. Kod tri ispitanika bili su zapaeni nesavladivi napadaji. U jednom sluaju primijetili smo napadaj tako snaan i nasilan da smo morali zaustaviti eksperiment. Ispitaniku, etrdeset estogodinjem prodavau enciklopedija, bilo je neugodno zbog njegovog neobuzdanog ponaanja. U intervjuima koji su slije dili ispitanici su nastojali objasniti da oni nisu sadistiki tipo vi, i da smijeh nije znaio da su uivali u davanju oka rtvi. 66

Neto obrnuto eksperimentatorovim prvim oekivanjima, nije dan od etrdeset ispitanika nije prestao prije nego to je ok dosegao 300 i rtva poela lupati po zidu ne dajui vie odgovore na uiteljeva alternativna pitanja. Samo pet od etrdeset ispita nika odbilo je da slua eksperimentatorove naredbe nakon 300 volti visine, etiri ih je dalo jo jedan ok, dva su prestala kod 330 volti visine i po jedan kod visine od 345, 360 i 375 volti. Zna i, sve zajedno etrnaest ispitanika (=35 posto) suprotstavilo se eksperimentatoru. Posluni ispitanici esto su nastavili u velikoj napetosti... i pokazali strepnje sli ne strepnjama onih koji su se suprotstavili eksperimentatoru; unato tome posluali su. Nakon to su ispitanici primijenili maksimalne okove, ekspe riment je bio zavren. Mnogi posluni ispitanici pokazali su znakove olakanja, brisali su znoj sa obrva, trljali oi prstima i nespretno traili cigaretu. Neki su mahali glavom, oito a lei. Nekolicina je ispitanika ostala mirna za vrijeme itavog eksperimenta i pokazala samo minimalne znakove napetosti. U diskusiji o eksperimentu autor kae da je eksperiment ot krio dvije iznenaujue stvari: Prvo otkrie odnosi se na puku snagu tendencija poslunosti koje su se manifestirale u ovoj situaciji. Ispitanici su od ranog djetinjstva uili da je nanoenje povrede drugoj osobi protiv njene volje fundamentalno krenje moralnog ponaanja. Ipak, 26 ispitanika napustilo je ovo naelo i slijedilo upute eksperi mentatora koji nije posjedovao poseban autoritet da nametne svoje zahtjeve... Drugi, neoekivani rezultat bila je nevjero jatna napetost izazvana samom procedurom. Pretpostavili bi smo da e ispitanik jednostavno prestati, ili nastaviti, ve pre ma tome kako mu njegova savjest dirigira. Meutim, to je da leko od onog to se dogodilo. Bilo je zauujuih reakcija na petosti i emocionalnog napora. Jedan je promatra priao: Gledao sam ozbiljnog i uravnoteenog poslovnog ovjeka kako ulazi u laboratorij s osmijehom i samouvjeren. Kroz dvadeset minuta on je poeo praviti grimase, zamuckivati i sve se vie pribliavao nervnom slomu. Neprestano se vukao za uho i sti skao ake. U jednom momentu udario se rukom po elu i pro mumljao: 'Zaboga, prestanimo!' A ipak, nastavio je da reagira na svaku rije eksperimentatora i posluao je do kraja.
67

Eksperiment je zaista interesantan ne samo kao ispitivanje poslunosti i prilagoavanja, ve i kao ispitivanje okrutnosti i destruktivnosti. On podsjea na jednu situaciju koja se dogaa u stvarnom ivotu. Radi se, naime, o krivnji vojnika koji su se na nareenje svojih nadlenih (ili su oni vjerovali da je bilo na reenje), a koje su oni izvravali bez pitanja, ponaali na kraj nje okrutan i destruktivan nain. Da li je to isto tako i pria nje makih generala koji su osueni u Nurnbergu kao ratni zloinci; ili pria porunika Calleya i njemu podreenih u Vijetnamu? Mislim da ovaj eksperiment ne doputa izvoenje bilo kakvih zakljuaka u odnosu na veinu situacija u stvarnom ivotu. Psi holog nije bio samo autoritet kojem dugujemo poslunost, ve predstavnik Nauke i jednog od najuglednijih sveuilita u Sje dinjenim Amerikim Dravama. S obzirom na to da se na nauku gleda kao na najviu vrijednost suvremenog industrijskog drutva, teko je prosjenom ovjeku vjerovati da bi ono to nauka zapo vijeda moglo biti pogreno ili nemoralno. Da Gospod nije rekao Abrahamu da ne ubije svog sina, Abraham bi to uinio, kao mi lijuni roditelja u historiji koji su rtvovali djecu. Za onoga koji vjeruje, niti Bog niti Nauka, moderan odgovor Bogu, ne mogu narediti neto to je krivo. Iz ovog razloga, uz druge koje je spomenuo Milgram, visok stupanj poslunosti nije nita vie iz nenaujui nego injenica da je 35 posto grupe u nekom momen tu odbilo da poslua; u stvari ova neposlunost vie nego treine njih moe se smatrati udnovatijom i ohrabrujuom. Jedno drugo iznenaenje: prisutnost tolike napetosti izgleda u istoj mjeri neopravdana. Eksperimentator je oekivao da e ispitanik prekinuti ili nastaviti ve prema tome kako mu savjest dirigira. Da li je to zaista nain na koji ljudi rjeavaju konflikte u stvarnom ivotu? Nije li upravo injenica da se ovjek ne eli suoiti s konfliktima karakteristina za ljudsko djelovanje, i nje gova tragedija; tj. da ovjek ne bira svjesno izmeu onog to eli uiniti iz pohlepe ili straha i onog to mu njegova savjest zabranjuje da uini? injenica je da on racionaliziranjem od stranjuje svoju svjesnost konflikta, a konflikt se manifestira sa mo nesvjesno u poveanju napetosti, neurotinim simptomima, ili osjeanju krivnje iz krivih razloga. Milgramovi se ispitanici ponaaju vrlo normalno u tom pogledu. U ovom trenutku nude se neka daljnja zanimljiva pitanja. Mil gram pretpostavlja da se njegovi ispitanici nalaze u konfliktnoj situaciji jer moraju birati izmeu poslunosti prema autoritetu .68

i obrazaca ponaanja koje su uili od djetinjstva: da ne smiju nanijeti zlo drugim ljudima. Ali da li je to zaista tako? Da li smo nauili da ne nanosimo drugima zlo? To je moda ono to djeca ue na vjeronauku. U stvarnoj koli ivota, meutim, ue da moraju za sebe traiti prednost pa makar drugi bili povrijeeni. Izgleda da u ovom pogledu konflikt nije tako otar kao to Milgram pretpostavlja. Vjerujem da je najvanije otkrie Milgramovog ispitivanja e stina reakcije protiv okrutnog ponaanja. Bez sumnje je da je 65 posto ispitanika bilo uvjetovano da se ponaa okrutno, ali je kod svih njih, sasvim jasno, bila prisutna reakcija gnjeva i zgraavanja nad takvim sadistikim ponaanjem. Na alost, autor ne daje podatke o broju ispitanika koji su ostali mirni za vri jeme itavog eksperimenta. Za razumijevanje ljudskog ponaa nja bilo bi veoma zanimljivo znati vie o njima. Oni su oito posjedovali malo osjeaja za protivljenje okrutnim inovima koje su izvravali. Slijedee pitanje je, zato je to bilo tako. Jedan mo gui odgovor je, da su uivali u patnjama drugih i nisu imali osjeaj krivnje, jer je njihovo ponaanje odobravao vanjski auto ritet. Druga mogunost je, da su bili toliko duboko alijenirani i narcisoidni ljudi da ono to se dogaalo u drugim ljudima nije do njih dopiralo; ili su moda bili psihopati, bez ikakve mo ralne reakcije. Za one, meutim, u kojima je konflikt izazvao napetost i tjeskobu ne moe se rei da su sadistiki ili destruk tivni karakteri. (Temeljit bi intervju otkrio razlike u karakteru i mogli bismo ak, s odreenom sigurnou, pretpostaviti kako bi se tko ponaao.) Glavni rezultat Milgramovog ispitivanja, izgleda, da je onaj koji on ne naglaava: prisutnost savjesti kod veine ispitanika i njihova bol kada ih je poslunost natjerala da djeluju protiv svoje savjesti. Iako se eksperiment moe interpretirati kao jo jedan dokaz lake dehumanizacije ovjeka, reakcije ispitanika pokazuju upravo obrnuto prisutnost snanih sila za koje je okrutno ponaanje nepodnoljivo. Iz ovoga proizlazi jedan va an pristup prouavanju okrutnosti u stvarnom ivotu: treba razmatrati ne samo okrutno ponaanje ve i esto nesvjesnu grinju savjesti onih koji se pokoravaju autoritetu. (Nacisti su bili primorani sluiti se kompliciranim sistemom kamuflae stra hota da ne bi izazvali protivljenje savjesti prosjenog ovjeka.) Milgramov eksperiment dobro ukazuje na razliku izmeu svjes nih i nesvjesnih aspekata ponaanja, iako ga za sada jo nitko nije upotrijebio da bi ispitao tu razliku.
69

Jedan drugi eksperiment koji se bavi direktno problemom uz roka okrutnosti ovdje je naroito relevantan. O tom se eksperimentu prvi puta govori u kratkoj publikaciji (P. G. Zimbardo, 1972) koja je, kako mi je autor napisao, ekscerpt iz referata iznesenog pred kongresnim potkomitetom za re formu zatvora. Zbog kratkoe referata dr Zimbardo smatra da on ne predstavlja dovoljnu osnovu za kritiku njegovog rada; potovat u njegovu elju, iako sa aljenjem, jer postoje neka neslaganja izmeu tog referata i jednog kasnijeg (C. Haney, C. Banks i P. Zimbardo, u tampi)11 na koja sam ja elio ukazati. Samo u se ukratko osvrnuti na dvije bitne toke u njegovom prvom referatu: (a) dranje uvara i (b) centralnu tezu autora. Cilj eksperimenta bio je prouavanje ponaanja normalnih ljudi u posebnoj situaciji koja se sastojala u igranju uloga zatvo renika i uvara u prividnom zatvoru. Opa teza za koju autori vjeruju da je eksperiment dokazuje da situacija u kojoj se ljudi nalaze moe utjecati na mnoge, moda na veinu, da uine gotovo sve, bez obzira na njihov moral, lina uvjerenja i vrijednosti (P. H. G. Zimbardo, 1972). Podrobnije reeno, u ovom eksperimentu uvjeti zatvora pretvorili su veinu onih koji su igrali ulogu u vara u brutalne sadiste, a veinu onih koji su igrali zatvorenike u bijedne, uplaene i podlone ljude od kojih su neki pokazali tako ozbiljne mentalne simptome da su nakon par dana morali biti otputeni. tovie, reakcije obiju grupa bile su toliko inten zivne da se eksperiment, koji je trebao trajati dva tjedna, morao prekinuti nakon est dana. Sumnjam da je eksperiment dokazao ovu bihevioristiku tezu i iznijet u razloge moje sumnje. Ali najprije moram upoznati itaoca s pojedinostima ovog eksperimenta, kako je on opisan u drugom izvjetaju. Studenti su se javili na oglas u novinama koji je traio muke dobrovoljce da sudjeluju u psiholokom prouavanju ivota u zatvoru uz naplatu od petnaest dolara na dan. Studenti koji su se javili ispunili su opiran upitnik o njihovom obiteljskom porijeklu, historiji fizikog i mentalnog zdravlja, prijanjem iskustvu i sklonostima u stavovima o izvorima psihopatologije (ukljuu jui njihovo sudjelovanje u kriminalu). Svakog koji je ispunio ovaj upitnik intervjuirao je jedan od dva eksperimentatora. Na kraju, dvadeset i etiri ispitanika, koji su ocijenjeni kao najstabilniji (fiziki i mentalno), najozbiljniji, koji su najmanje uestvovali u antidrutvenom ponaanju, bili su izabrani da
70

sudjeluju u eksperimentu. Na bazi sluajnosti polovica je do bila ulogu uvara, a polovica zatvorenika. Konaan uzorak odabranih ispitanika dan prije poetka eks perimenta dobio je seriju psiholokih testova, ali da bi se izbje gla pristranost eksperimentatora promatraa u odabiranju, rezultati nisu bili izraunati sve dok ispitivanje nije bilo zavre no. Prema tvrdnji autora, odabrali su uzorak osoba koje nisu odstupale od normalnog raspona stanovnitva i koje nisu poka zivale sadistiku ili mazohistiku predispoziciju. Zatvor je bio napravljen u hodniku podruma zgrade za psiho logiju Sveuilita Stanford na prostoru od 10.6 m. Svim ispita nicima reeno je da e na bazi sluajnosti, dobiti ulogu uvara ili zatvorenika. Svi su se dobrovoljno sloili da igraju, ili jednu, ili drugu ulogu do dva tjedna za petnaest dolara na dan. Potpisali su ugovor u kojem im je garantirana minimalno adekvatna ishrana, odjea, stanovanje i medicinska pomo kao i novana naknada za nji hovu izraenu namjeru da igraju ulogu koja im je odreena dok traje ispitivanje. U ugovoru je bilo jasno obrazloeno da oni koji e biti zatvo renici mogu oekivati da e biti pod stalnim nadzorom (da e malo biti nasamo), dok su u zatvoru, i da e neka od njihovih osnovnih graanskih prava biti suspendirana, iskljuujui, na ravno, fiziku zloupotrebu. Nikakve daljnje informacije o to me to mogu oekivati, ili kako se kao zatvorenici trebaju ponaati, nisu dobili. Onima koji su bili izabrani da uestvuju u eksperimentu reeno je preko telefona da budu kod kue na raspolaganju u nedjelju koja je bila odreena za poetak eks perimenta. Ispitanici koji su dobili ulogu uvara sastali su se s nadzor nikom, njegovim pomonikom i upraviteljem zatvora (glavnim istraivaem). Reeno im je da je njihova dunost odravanje reda na nivou koji je potreban da bi zatvor mogao normalno funkcionirati. Vano je spomenuti to autori podrazumijevaju pod rijei zat vor. Oni ne upotrebljavaju tu rije u njenom generikom smi slu za mjesto u koje zatvaramo kritelje zakona, ve u specifi nom smislu za predstavljanje uvjeta koji postoje u nekim ame rikim zatvorima.

Naa namjera nije bila stvoriti situaciju koja bi u potpunosti odgovarala amerikom zatvoru, ve njegovu funkcionalnu re prezentaciju. Iz etikih, moralnih i programskih razloga nismo mogli zadrati nae ispitanike na dulje ili neogranieno vrije me, nismo mogli dopustiti prijetnju i vjerojatnost ozbiljnog fizikog kanjavanja, nismo mogli dozvoliti irenje homoseksu alnog i rasistikog ponaanja, niti smo mogli stvoriti neke dru ge aspekte ivota u zatvoru. Unato tome, vjerovali smo da moemo stvoriti situaciju s dovoljno svakodnevnog realizma koji e omoguiti da igranje uloga nadie povrne zahtjeve njihovih zadataka i ue duboko u strukturu karaktera koje ove predstavljaju. Da bi to postigli, stvorili smo aktivnosti i doiv ljaje, po djelovanju iste onima u zatvoru, koji su trebali kod naih ispitanika izazvati kvalitativno sline psiholoke reakcije osjeaj moi i nemoi, vlasti i potinjenosti, zadovoljstva i frustracije, arbitrarne vlasti i otpora prema njoj; statusa i anonimnosti, makizma i emaskulacije. Kao to e italac uskoro vidjeti iz opisa metoda upotrijeblje nih u zatvoru, gornji opis je blag prikaz postupka primijenjenog u zatvoru, koji se samo nazire u posljednjim rijeima. Stvarne metode sastojale su se u ozbiljnom i sistematinom poniavanju, ne samo ponaanjem uvara, ve i pravilima koja su postavili eksperimentatori. Upotrebom rijei zatvor implicira se da su barem svi zatvori u Sjedinjenim Amerikim Dravama a u stvari i u svakoj drugoj zemlji ovoga tipa. Autori ignoriraju injenicu da po stoje drugi: kao to su neki federalni zatvori u Americi i njima slini u drugim zemljama, koji nisu loi do te mjere. Kako se postupalo sa zatvorenicima? Bilo im je reeno da budu spremni za poetak eksperimenta. Uz pomo gradske policije Palo Alta svi su ispitanici, koji su dobili ulogu zatvorenika, neoekivano uhapeni u njihovom mje stu stanovanja. Policajac ih je optuio zbog sumnje u provalu ili pljaku, upozorio ih je na njihova prava, stavio im lisice, dobro ih pretraio (esto dok su znatieljni susjedi gledali) i odveo ih u stranjem dijelu policijskih kola u policijsku sta nicu. U stanici su proli kroz uobiajene procedure uzimanja otisaka prstiju, pripremanja linog kartona, a nakon toga stav ljeni su u pritvor. Zatvorenike su zavezanih oiju, eksperimentator i uvar, odveli u na zatvor. Za vrijeme itavog hapenja
72

dranje policajaca bilo je formalno i ozbiljno, izbjegavali su sva pitanja o vezi ovog hapenja s ispitivanjem ponaanja u zatvoru. Po dolasku u na eksperimentalni zatvor, svaki zatvorenik svuen je do gola, poprskan tekuinom protiv uiju, i ostavljen da gol stoji neko vrijeme u dvoritu zatvora. Nakon to je dobio uniformu, ranije opisanu, i nakon to je slikan za legitimaciju, stavljen je u eliju s nareenjem da uti. Budui da je hapenje izvela prava policija (pitamo se o legalnosti njenog uestvovanja), koliko je ispitanicima bilo pozna to, to su bile stvarne optube, naroito poto policajci nisu od govorili na njihova pitanja o povezanosti hapenja i eksperimen ta. to su ispitanici mogli da misle? Kako su mogli znati da hapenje nije bilo hapenje; da ih je policija lano optuila i upotrijebila silu samo da bi eksperiment uinila uvjerljivijim? Uniforme zatvorenika bile su udne. Sastojale su se od kuta, koje su im bile prevelike, napravljenih od muslina, sa zatvorenikovim brojem naprijed i otraga. Zatvorenici nisu imali ni kakvo rublje ispod tih haljina. Lagani lanac s lokotom bio im je stavljen oko jednog glenja. Na nogama su imali gume ne sandale, a na glavi najlon arapu pretvorenu u kapu... Te uniforme bile su napravljene ne samo da bi deindividualizirale zatvorenike, ve i da ih ponize i budu simbol njihove ovisnosti i podlonosti. Lanac oko glenja stalno ih je podsjeao (ak i za vrijeme spavanja, kad bi u njega udarili) na okrutnost nji hove okoline. arapa-kapa odstranila je bilo kakve razlike s obzirom na duljinu, boju ili stil kose (kao to to ini brijanje glave u nekim stvarnim zatvorima i vojsci). U prevelikim uni formama pokreti zatvorenika bili su nespretni; jer haljine ko je su nosili bez rublja, prisiljavale su ih da oponaaju dranje ena jo jedan aspekt procesa emaskulacije kada ovjek postane zatvorenik. Kakve su bile reakcije zatvorenika i uvara na ovu situaciju u razdoblju od est dana dok je trajao eksperiment? Najdramatiniji dokaz utjecaja koji je ova situacija imala na uesnike bile su reakcije pet zatvorenika koji su morali biti otputeni radi duboke emotivne depresije, plakanja, srdbe i akutne tjeskobe. Simptomi kod druge etvorice ispitanika bili su veoma slini i poeli su ve drugi dan zatvora.
73

Peti subjekt bio je otputen nakon lijeenja psihosomatinog osipa koji je prekrio neke dijelove njegovog tijela. Od preosta lih zatvorenika samo dvojica nisu eljeli izgubiti zaslueni no vac da bi bili otputeni.Kada je nakon est dana eksperiment prije vremena okonan, svi preostali zatvorenici bili su pre sretni zbog svoje nenadane dobre sree . . . Dok je reakcija zatvorenika uglavnom jednaka, i razlikuje se samo u intenzitetu, reakcija uvara prua neto sloeniju sliku Suprotno zatvorenicima, veina uvara bila je nesretna kad je odlueno da se eksperiment okona i inilo nam se da su se dovoljno uivjeli u svoje uloge, da su uivali u upravljanju i vlasti koju su mogli nametati te da su se nerado toga odrekli. Autori opisuju stav uvara: Nijedan uvar nije zakasnio na svoju smjenu, dapae, u neko liko navrata uvari su ostali dobrovoljno na radnom mjestu, ne alei se na neplaene prekovremene sate. Ekstremne patoloke reakcije koje su obje grupe ispoljile po tvruju estinu drutvenih sila koje su djelovale, pa ipak bilo je individualnih razlika, vidljivih u nainima na koje su poje dinci izlazili na kraj s novim doivljajem i u stupnjevima us pjene adaptacije na njega. Polovica zatvorenika uspjela je iz drati ugnjetavalaku atmosferu, a nisu ni svi uvari postali neprijateljski raspoloeni. Neki uvari bili su strogi, ali fer (drali su se pravila), neki su bili mnogo okrutniji i spremniji na muenje nego su to njihove uloge zahtijevale, dok su neki od njih bili pasivni i rijetko su upotrebljavali nasilnu kontro lu nad zatvorenicima. Na alost nisu nam na raspolaganju precizniji podaci od neki, neki i nekoliko. Ovo je, ini se, potpuno nepotreban nedo statak preciznosti, kad su se mogli sasvim jednostavno navesti toni brojevi To je tim vie iznenaujue to su u ranijem sa openju u Trans-Akciji iznesene neto preciznije i dosta drugai je izjave. Procent aktivno sadistionih uvara, veoma inventiv nih u njihovim tehnikama slamanja duha zatvorenika, bio je to no odreen oko jedne treine. Ostatak je podijeljen u druge dvije kategorije opisane ovako: (1) oni koji su bili strogi, ali pravedni, ili (2) dobri uvari sa stajalita zatvorenika, jer su
74

kn inili male usluge i prijateljski se odnosili; ova karakterizacija je veoma drugaija od one kad kaemo da su bili pasivni i da su rijetko upotrebljavali nasilnu kontrolu, kao to je ree no u kasnijem izvjetaju. Ovakvi opisi otkrivaju odreen nedostatak preciznosti u formu liranju podataka, to je jo alosnije kada se to deava u vezi s glavnom tezom eksperimenta. Autori vjeruju da eksperiment do kazuje da sama situacija kroz nekoliko dana moe pretvoriti nor malne ljude u bijedne, podlone osobe, ili u beskarakterne sa diste. ini mi se da eksperiment dokazuje, ako nita drugo, up ravo suprotno. Unato itavoj atmosferi tog takozvanog zatvora, koja je prema zamisli eksperimentatora trebala da degradira i poniava, (oito je da su uvari to odmah shvatili) dvije treine uvara nije radi linog zadovoljstva poinilo sadistika djela. Eksperiment, izgleda, vie dokazuje da ne moemo ljude tako la ko pretvoriti u sadiste time to ih stavljamo u odgovarajuu situaciju. Razlika izmeu ponaanja i karaktera je u ovom kontekstu od velike vanosti. Jedno je ponaati se prema sadistikim pra vilima, a drugo eljeti biti okrutan i uivati u okrutnosti prema drugima. Zbog toga to ne ini tu razliku ovaj eksperiment gubi mnogo od svoje vrijednosti, isto kao i Milgramov. Ta distinkcija isto je toliko vana i za drugu stranu teze, tj. da je serija testova pokazala da meu ispitanicima nije posto jala predispozicija za sadistiko i mazohistiko ponaanje, to znai da testovi nisu pokazali sadistike ili mazohistike crte u karakteru. Za psihologe koji smatraju vanjsko ponaanje glav nim podatkom, ovaj zakljuak moe biti toan. Iako, s obzirom na psihoanalitiko iskustvo, on nije naroito uvjerljiv. Crte kara ktera nisu sasvim nesvjesne i, tovie, ne mogu biti otkrivene pomou konvencionalnih psiholokih testova; to se tie projekcionih testova kao to su T. A. T. ili Rorschach, samo ispiti vai s dovoljno iskustva u prouavanju podsvjesnih procesa ot krit e mnogo podsvjesnog materijala. Podaci o uvarima diskutabilni su jo iz jednog razloga. Ti su ispitanici bili izabrani jer su predstavljali vie ili manje pro sjene, normalne ljude, i bilo je utvreno da su bili bez sadisti kih predispozicija. Rezultat se suprotstavlja empirijskim doka zima koji pokazuju da postotak nesvjesnih sadista u prosjenom stanovnitvu nije nula. Neke studije (E. Fromm, 1936; E. Fromm i M. Maccoby, 1970) su to pokazale, a spretan promatra to moe otkriti bez upotrebe upitnika ili testova. Ali koji god bio posto75

tak ovih sadistikih karaktera u normalnom stanovnitvu, pot puno isputanje ove kategorije ne govori najpovoljnije o priklad nosti testova upotrijebljenih u ispitivanju ovog problema. Neki zbunjujui rezultati ovog eksperimenta mogu se vjero jatno objasniti jednim drugim faktorom. Autori kau da su ispi tanici imali potekoa u razlikovanju stvarnosti i uloge koju su igrali. Pretpostavimo da je to rezultat situacije; to je zaista tako, ali eksperimentatori su ugradili taj rezultat u eksperiment. Kao prvo, zatvorenici nisu bili zbunjeni nekim okolnostima. Uvjeti koji su im reeni, i pod kojima su sklopili ugovor, drastino su se razlikovali od onih koji su ih doekali u eksperimentu. Nisu nikako mogli oekivati da se nau u poniavajuoj atmosferi, a jo veoj konfuziji pridonijela je suradnja policije. Budui da je veoma neobino za policijske organe da se unajme za ovakvu eksperimentalnu igru, zatvorenicima je veoma teko bilo uoiti razliku izmeu stvarnosti i igranja uloge. Izvjetaj pokazuje da oni nisu ak niti znali da li je njihovo hapenje imalo bilo kakve veze s eksperimentom, a policajci su odbili da odgovore na njihova pitanja u vezi s time. Zar ne bi svaka prosjena osoba bila smetena i ula u eksperiment s osjea jem zbunjenosti, prevarenosti i nemoi? Zato nisu prekinuli eksperiment odmah, ili nakon jedan ili dva dana? Autori nam ne daju jasnu predodbu o tome to je zatvorenicima bilo reeno o uvjetima otputanja iz zatvora. Ja barem nisam nigdje naiao na to da im je bilo reeno da mogu odustati ako im se nastavljanje u eksperimentu uini nepodno ljivim. U stvari, kada su neki pokuali pobjei, uvari su ih silom zaustavili. ini se da su stekli utisak da im samo odbor za otpu tanje moe dati dozvolu da napuste zatvor. Pa ipak, autori kau: Jedan od najudnijih incidenata ovog prouavanja zbio se za vrijeme sasluavanja odbora za otputanje kada je glavni eksperimentator pitao svakog od pet zatvorenika koji su traili otputanje, da li je spreman, bude li otputen, izgubiti sav no vac koji je stekao kao zatvorenik. Trojica od pet zatvorenika rekli su, Da, da bi se sloili s time. Podsjeamo da je novac bio namijenjen da ih privue da uestvuju u eksperimentu, a da su nakon samo etiri dana bili spremni potpuno ga se od rei. Jo udnije, kad im je reeno da se o toj mogunosti mora prodiskutirati s osobljem prije donoenja odluke, svi su se zatvorenici tiho digli i odvedeni su u svoje elije. Ako su se smatrali samo ispitanicima koji uestvuju u eksperimentu radi 76

novca, vie nije postojao za njih nikakav razlog da ostanu, i mogli su lako izai iz te situacije, koja im je postala mrska, jednostavnim naputanjem eksperimenta. Ali utjecaj ove situ acije bio je tako snaan, ova nestvarna okolina postala je toliko stvarna, da vie nisu bili u stanju vidjeti da njihov prvobitan i jedini razlog da ostanu nije vie postojao i vratili su se u eliju da ekaju odluku o otputanju. Da li su mogli tako lako izbjei tu situaciju? Zato im na tom sastanku nije bilo reeno: Oni, koji ne ele nastaviti, slobodni su da odmah idu, izgubit e samo novac. Da su i nakon toga ostali, izjava autora o njihovoj poslunosti bila bi stvarno op ravdana. Time, to im je reeno da o toj mogunosti moraju raz govarati s osobljem prije donoenja odluke, dat im je tipian birokratski odgovor: a on je u stvari znaio da zatvorenici ne maju pravo da napuste zatvor. Da li su zatvorenici znali da je sve to bio samo eksperiment? To ovisi o tome to ovdje znai znati, i kako je namjerno zbu njivanje ispitanika od samog poetka, i njihovo nepoznavanje to je to i tko je tko djelovalo na njihov misaoni proces. Osim ovog nedostatka preciznosti i samokritikog ocjenjiva nja rezultata, eksperiment pati jo od jednog propusta: od neprovjeravanja rezultata usporeivanjem sa stvarnom situacijom u zatvoru istog tipa. Da li je veina zatvorenika u najgorem tipu amerikog zatvora puzavo podlona, a veina straara brutalni sadisti? Autori navode samo jednog biveg zatvorenika i jednog zatvorenikog sveenika kao dokaz za tezu da rezultati prividnog zatvora odgovaraju onima naenim u stvarnom zatvoru. Kako je to pitanje presudno za glavnu tezu ovog eksperimenta, trebali su ii mnogo dalje u utvrivanju slinosti, na primjer, sistematskim intervjuiranjem bivih zatvorenika. Isto tako, mogli su umjesto jednostranog spominjanja zatvora, iznijeti preciznije podatke o postotku zatvora u Sjedinjenim Amerikim Dravama koji od govaraju poniavajuem tipu zatvora koji su oni nastojali stvoriti. Propust autora da provjere svoje zakljuke usporeivanjem sa stvarnom situacijom naroito je za aljenje, budui da postoji obilan materijal koji se bavi situacijom u zatvoru, mnogo bru talnijom od najgoreg amerikog zatvora onom u Hitlerovim koncentracionim logorima. to se tie spontane okrutnosti SS-uvara, pitanje jo nije si stematski prouavano. U mojim vlastitim ogranienim nastoja njima da doem do podataka o uestalosti spontanog sadizma
77

kod ovih uvara tj. sadistikog ponaanja koje prekorauje granice propisane rutine i koje je motivirano individualnom sa distikom poudom od bivih zatvorenika dobio sam podatke koji su se kretali od 10 do 90 posto, nie podatke sam ee do bivao od bivih politikih zatvorenika.12 Da bi se utvrdile inje nice, trebalo bi poduzeti temeljito ispitivanje sadizma uvara u sistemu nacistikih koncentracionih logora. Takvo ispitivanje mo glo bi primijeniti nekoliko pristupa. Na primjer: 1. Sistematsko intervjuiranje bivih zatvorenika koncentracio nih logora, koje povezuje njihove izjave sa: njihovom dobi, razlo gom hapenja, vremenom koje su proveli u zatvoru i drugim re levantnim podacima i slini intervjui s uvarima koncentra cionih logora.13 2. Indirektni podaci, kao to su slijedei: sistem koji se upo trebljavao, barem 1939, da se na dugakom putu vlakom do kon centracionih logora slome novi zatvorenici, kao to je nanoenje tekih fizikih bolova (mlaenje, rane bajunetom), glad, najgore poniavanje. uvari SS-a izvravali su ta sadistika nareenja bez pokazivanja imalo smilovanja. Kasnije, meutim, kada su zatvorenike transportirali vlakom iz jednog logora u druge, nitko nije ni taknuo te ve sada stare zatvorenike. (B. Bettelheim, 1960). Da su se uvari htjeli zabavljati sadistikim ponaanjem, mogli su to bez bojazni od kanjavanja.14 to se to nije esto do gaalo, moglo bi navesti na odreene zakljuke o individualnom sadizmu ovih uvara. A to se tie odnosa i dranja zatvorenika, podaci iz koncentracionih logora jo ne potvruju Haneyovu, Banksovu i Zimbardovu glavnu tezu, koja tvrdi da individualne vrijednosti, etika i uvjerenja ne igraju nikakvu ulogu kad se radi o prisilnom utjecaju okoline. Upravo obrnuto, razlike u dranju apolitikih zatvorenika i zatvorenika srednje klase (uglavnom Jevreja), i zatvorenika s istinskim politikim ili vjerskim uvje renjima, ili obojima, pokazuju da su vrijednosti i uvjerenja od bitne vanosti u reagiranju na uvjete u koncentracionom logoru koji su isti za sve. Brano Bettelheim dao je jednu slikovitu i otroumnu analizu tih razlika: Nepolitikim zatvorenicima srednjeg stalea (manjina u kon centracionim logorima) bilo je najtee podnijeti prvobitan ok. Bili su u potpunosti nesposobni shvatiti to im se desilo i za to. Jo vie su se uhvatili i drali za ono to im je do tada da valo samopotovanje. Cak i dok su ih zloupotrebljavali, oni su
78

uvjeravali esesovce da nisu nikad bili protiv nacizma. Nisu ni kako mogli shvatiti zato njih, koji su se uvijek drali zakona, sada progone. ak i u logoru, iako su bili neopravdano zatvo reni, oni se nisu usudili niti u mislima suprotstaviti svojim ugnjetavaima, ma da bi im to dalo samopotovanje koje im je bilo i te kako potrebno. Sve to su bili u stanju initi bilo je da mole i da se ponizuju. Kako su zakon i sluba narodne sigur nosti iznad svakog prigovora, oni su prihvatili kao pravedno sve to je Gestapo inio. Protivili su se samo tome to su oni postali objekti proganjanja, koje samo po sebi moe biti pra vedno, jer ga nameu vlasti. Oni su racionalizirali svoje pote koe inzistirajui da je sve to jedna greka. Esesovci su ih ismijavali, loe se prema njima odnosili, dok su istovremeno uivali u scenama u kojima je dolazila do izraaja njihova po zicija superiornosti. Zatvorenici kao grupa naroito su eljeli da se na neki nain potuje njihov status srednje klase. Ono to ih je najvie uzrujavalo bilo je to to se s njima postupalo kao s obinim kriminalcima. Njihovo ponaanje pokazalo je koliko je slaba bila apolitika njemaka srednja klasa u svom suprotstavljanju nacionalsoci jalizmu. Oni nisu posjedovali nikakvu dosljednu filozofiju, bilo moralnu, politiku ili socijalnu, koja bi titila njihove interese, ili im dala snagu da se iznutra suprotstave nacizmu. Nisu imali nita na to bi se mogli osloniti kada su bili izloeni okovima zatvora. Njihov osjeaj vlastite vrijednosti ovisio je o njihovom statusu, potovanju koje im je donosio njihov poloaj, ovisilo je o njihovom radnom mjestu, o ulozi koju su imali u porodici i slinim vanjskim faktorima . . . Veina ih je izgubila poeljne osobine srednjeg stalea kao to su pristojnost, korektnost i samopotovanje. Postali su bespo moni i razvili su u pretjeranoj mjeri nepoeljne karakteristike svoje grupe: krtost i sitniavost, svadljivost i samoaljenje. Mnogi su postali potiteni na razdraljiv nain i neprestano su gunali. Neki su pak postali nepoteni i krali su od drugih zat vorenika. (Prevariti ili ukrasti od esesovaca smatralo se asnim, kao to se ukrasti od zatvorenika smatralo podlim.) Vie nisu bili u stanju ivjeti prema vlastitim nahoenjima, ve su ko pirali druge grupe. Neki su slijedili ponaanje kriminalaca. Sa mo ih je nekolicina prihvatila nain ponaanja politikih zat vorenika, obino, najpoeljniji od svih oblika ponaanja, koliko god bio diskutabilan. Neki su u zatvoru pokuali initi ono to su rado inili i na slobodi: prepustili su se vladajuoj grupi. 79

Nekoliko ih se pokualo prikljuiti zatvorenicima iz vieg sta lea i nastojalo oponaati njihovo ponaanje. Mnogo ih se vie ulizivalo SS-oficirima, neki su ak postali njihovi pijuni (to su, osim ove nekolicine, inili samo kriminalci). Ni to im nije pomagalo; Gestapo je volio izdaju, ali je prezirao izdajicu. (B. Bettelheim, 1960) Bettelheim je ovdje dao otroumnu analizu osjeaja identiteta i samopotovanja prosjenog lana srednje klase: njegovog dru tvenog poloaja, njegovog prestia; njegova mo komandiranja je uporite na kojem poiva njegovo samopotovanje. Ako to upo rite nestane, on se moralno slama kao ispranjeni balon. Bettel heim pokazuje zato su ti ljudi postali demoralizirani, zato su mnogi od njih postali bijedni robovi, a neki ak pijuni SS-a. Mora se naglasiti jedan vaan element meu uzrocima ovih pro mjena: ti nepolitiki zatvorenici nisu mogli shvatiti situaciju; nisu mogli razumjeti zato su u koncentracionom logoru, jer su znali da se samo kriminalci kanjavaju, a oni nisu bili krimi nalci. Ovo pomanjkanje razumijevanja i zbrka koja je zbog toga nastala u znatnoj su mjeri pridonijeli njihovom slomu. Politiki i vjerski zatvorenici reagirali su potpuno drugaije na iste uvjete. Za one politike zatvorenike, koji su znali da e biti proganjani, zatvaranje je predstavljalo mnogo manji ok, jer su oni na to bili psiholoki spremni. Bila im je mrska njihova sudbina, ali su je prihvatili kao neto to je bilo u skladu s njihovim razu mijevanjem toka dogaaja. Dok su razumljivo i sasvim oprav dano bili zabrinuti zbog svoje budunosti, i svojih familija i prijatelja, sasvim sigurno nisu vidjeli razloga da se osjeaju ponieni zato to su zatvoreni, iako su patili jednako kao i dru gi zatvorenici. Jer im njihova savjest nije doputala da idu u rat, svi Jehovini svjedoci bili su poslani u logore. Na njih je zatvor jo manje utjecao i zadrali su svoj integritet zahvaljujui nepokolebljivo sti svojih vjerskih uvjerenja. Budui da je njihov jedini pre stup bio odbijanje da slue vojsku, esto im je bila ponuena sloboda pod uvjetom da slue. Oni su uporno odbijali. lanovi te grupe bili su obino uskih pogleda i iskustava, elj ni da pridobiju nove lanove, ali na drugoj strani, bili su pri mjerni drugovi, spremni da pomognu, korektni i pouzdani. Argumentativni i svadljivi bili su samo kad je netko dovodio u
80

pitanje njihova vjerska uvjerenja. Zbog njihovih savjesnih rad nih navika esto su ih birali za nadglednike, ali kada su jednom postali nadglednici i prihvatili nareenja esesovaca, inzistirali su da zatvorenici dobro naprave posao i u vremenu koje je bilo odreeno. Iako su bili jedina grupa zatvorenika koja nije nikada zloupotrebljavala zatvorenike, ili se loe prema njima odnosila, SS-oficiri rado su ih uzimali za redare zbog njihovih radnih navika, sposobnosti i skromnosti. Upravo suprotno ne prestanim krvavim zavadama izmeu drugih grupa u zatvoru, Jehovini svjedoci nisu nikada zloupotrebljavali svoju povoljnu poziciju kod SS-oficira radi sticanja vlastitih privilegija. (B. Bet telheim, 1960). Iako je Bettelheimov opis politikih zatvorenika veoma po vran15, on sasvim jasno pokazuje da su zatvorenici koncentracio nih logora koji su imali neka vrsta uvjerenja reagirali na iste okolnosti na sasvim drugaiji nain od zatvorenika bez ikakvih uvjerenja. Ova injenica suprotstavlja se bihevioristikoj teoriji koju su Haney i drugi pokuali dokazati njihovim eksperimen tom. Ne moemo a da ne postavimo pitanje o vrijednosti ovakvih neprirodnih eksperimenata kada stoji na raspolaganju toliko materijala za prirodne eksperimente. Ovo pitanje nudi se tim vie to eksperimentima ove vrste ne samo da nedostaje njihova tobonja preciznost koja bi im trebala dati prednost nad prirod nim eksperimentima, ve i neprirodna situacija naginje iskriv ljavanju itave eksperimentalne situacije u usporedbi sa stvar nim ivotom. to se misli ovdje pod stvarnim ivotom? Moda bi bilo bolje objasniti ovaj pojam pomou nekoliko primjera nego formalnom definicijom koja bi postavila odreena filozofska i epistemoloka pitanja ije razjanjavanje bi nas od velo daleko od naeg glavnog pravca razmiljanja. U ratnim igrama jedan broj vojnika prijavljuje se kao ubi jen a oruje kao uniteno. Prema pravilima igre oni jesu ubi jeni, ali to nema nikakvih posljedica za njih kao osobe, a niti za oruje kao stvari; mrtav vojnik uiva u svom kratkom odmo ru, a uniteni top i dalje e sluiti svojoj namjeni. Najgore to se moe dogoditi strani koja je izgubila je to da nepovoljno utjee na daljnju karijeru njenog odgovornog generala. Drugim rijeima, to se dogaa u ratnoj igri ne djeluje ni na koji nain na stvarnu situaciju veine onih koji uestvuju.
81

Igre koje se igraju za novac pruaju jo jedan primjer. Veina ljudi koji kartaju ili igraju rulet za novac, ili se klade na konj skim trkama, veoma su svjesni granice izmeu igre i stvarno sti; oni ulau samo onoliko koliko mogu, a da ne dovode u pi tanje svoju financijsku situaciju, tj. onoliko koliko ne moe ima ti ozbiljnih posljedica. Manjina, pravi kockari, riskirat e svote iji gubitak e i te kako utjecati na njihovu financijsku situaciju, moda i znaiti njihovu propast. Ali kockar u stvari ne igra igru, on sudjeluje u veoma realnom, esto dramatinom obliku ivljenja. Isti pojam igra-stvarnost vrijedi i za sport kao to je maevanje: nijedan od obojice koji sudjeluju ne riskira svoj ivot. Ako je situacija podeena tako da oni to ine, ne govorimo o igri16, ve dvoboju. Kada bi ispitanicima u psiholokim eksperimentima bilo sa svim jasno da se radi samo o igri, sve bi bilo veoma jednostav no. Ali u mnogim eksperimentima, kao na primjer u Milgramovom, oni su krivo informirani i reene su im lai; a to se tie eksperimenta u zatvoru, on je bio postavljen tako da bi se svijest o tome da je to samo eksperiment minimizirala, ili potpuno iz gubila. Upravo injenica da se mnogi od tih eksperimenata, da bi se uope ostvarili, moraju baviti lanim prikazivanjem stvar nosti, ukazuje na tu specifinu nerealnost; osjeaj stvarnosti kod uesnika je pobrkan, a njihovo kritiko ocjenjivanje u velikoj mjeri smanjeno.17 U stvarnom ivotu ovjek zna da e njegovo ponaanje imati posljedice. Osoba moe matati o elji da nekog ubije, ali se sa mo rijetko ta mata pretvara u djelo. Mnogi izraavaju tu matu u snovima, jer kad spavamo mata nema nikakvih posljedica. Eksperimenti u kojima ispitanicima nedostaje osjeaj stvarnosti, mogu izazvati reakcije koje vie predstavljaju podsvjesne tenden cije nego to pokazuju kako bi se subjekt mogao ponaati u stvarnosti.18 Da li je neki dogaaj igra ili stvarnost, vano je jo iz jednog razloga. Dobro je poznato da stvarna opasnost tei mo biliziranju energije spremljene za nudu, esto u toj mjeri, da osoba o kojoj se radi ne bi vjerovala da posjeduje toliko fizike jakosti, spremnosti i izdrljivosti. Ali ta se energija za nudu mobilizira samo kada je itav organizam suoen sa stvarnom opa snou i to iz dobrih neurofiziolokih razloga; opasnosti o koji ma ovjek sanjari ne stimuliraju organizam na takav nain, ve samo dovode do straha i zabrinutosti. Isti princip vrijedi ne sa mo za reakcije u nudi kad smo suoeni s opasnou, ve i u razlikovanju mate od stvarnosti u mnogim drugim pogledima,
82

kao na primjer, u mobilizaciji moralnih inhibicija i reakcija sav jesti koje nisu pobuene kada se itava situacija ne doivljava kao stvarna. Uz to, mora se uzeti u obzir i uloga eksperimentatora u labo ratorijskim eksperimentima ove vrste. On nadzire i upravlja fik tivnom stvarnou koju je stvorio. U nekom smislu on za ispi tanika predstavlja stvarnost i zbog toga je njegov utjecaj hipnotiki, slian utjecaju hipnotizera na njegov objekt. Eksperimentator u nekoj mjeri rastereuje ispitanika njegovih odgovornosti i njegove volje i stoga je on vie sklon pridravati se pravila nego bi to bio u nehipnotikoj situaciji. I na kraju, razlika izmeu nestvarnog i stvarnog zatvora je to liko velika, da je gotovo nemogue izvesti valjanu analogiju iz promatranja ovog prvog. Da li ovjek zna da e ostati u zatvoru (ak i pod najgovrim uvjetima) dva tjedna, dva mjeseca, dvije godine ili dvadeset godina, bitan je faktor, koji utjee na njegov stav. Taj faktor sam je presudan za njegovu bespomonost, de moralizaciju i nekada (iako samo iznimno) za mobilizaciju novih energija s dobroudnim ili zloudnim namjerama. Nadalje, zatvorenik nije zatvorenik. Zatvorenici su pojedinci koji reagi raju individualno s obzirom na razlike u strukturama njihovih karaktera. To ne znai da je njihova reakcija samo funkcija nji hovih karaktera, a ne i njihove okoline. Naprosto je naivno pret postaviti da mora biti, ili jedno, ili drugo. Sloen i izazovan pro blem u svakoj individui i grupi je pronai u emu se sa stoji ta specifina interakcija karakterne strukture i date dru tvene strukture. Upravo s time poinje pravo ispitivanje, i ono je samo oteano pretpostavkom da je situacija onaj faktor koji objanjava ljudsko ponaanje. Teorija frustracione agresije Postoje mnoge druge bihevioristiki orijentirane studije agre sije,19 ali nijedna nije razvila opu teoriju o porijeklima agresije i nasilja, osim teorije frustracione agresije, koju su razvili J. Dollard i drugi (1939), i koja tvrdi da je pronala sve uzroke ag resije. Tonije reeno, da pojava agresivnog ponaanja uvijek pretpostavlja postojanje frustracije i, obrnuto, postojanje fru stracije uvijek vodi nekoj vrsti agresije. (J. Dollard i drugi, 1939). Dvije godine kasnije N. E. Miller, jedan od autora, odbacio je drugi dio hipoteze, te doputa da frustracija moe izazvati neko83

liko raznih tipova reakcija, od kojih je agresija samo jedan. (N. E. Miller, 1941) Prema Bussu, tu teoriju prihvatili su skoro svi psiholozi, uz samo nekoliko iznimaka. Sam Buss je doao do kritikog zaklju ka da je naglaavanje frustracije dovelo do nesretnog zapostav ljanja druge velike skupine prethodnika agresije (tetnih stimu lansa) kao i do zapostavljanja agresije kao instrumentalne re akcije. Frustracija je samo jedan od prethodnika agresije, i nije najsnaniji. (A. H. Buss, 1961) Temeljitije razmatranje teorije frustracione agresije nemogue je u okvirima ove knjige zbog koliine literature s kojom bismo se morali baviti.20 Ja u se u slijedeem ograniiti na samo neko liko toaka. Jednostavnost prvobitne formulacije ove teorije uvelike je za sjenjena time to nije jasno to se podrazumijeva pod frustraci jom. U osnovi postoje dva znaenja koja se podrazumijevaju pod ovim pojmom: (a) Prekidanje neke radnje koja je u toku i koja je usmjerena prema nekom cilju. (Primjer bi bio djeak s ru kom u kutiji s keksima, kada majka ulazi i prekida ga; ili sek sualno uzbuena osoba, prekinuta u aktu koitusa.) (b) Frustraci ja kao negacija tenje ili elje uskraivanje prema Bussu. (Primjeri: djeak koji moli mamu da mu da kekse, a ona odbi ja; ili mukarac kojeg ena odbija.) Jedan od razloga dvosmislenosti pojma frustracija je u to me to se Dollard i drugi nisu dovoljno jasno izrazili. Drugi raz log je vjerojatno taj to se rije frustracija svakodnevno upo trebljava u ovom drugom smislu, i to je psihoanalitiki nain miljenja takoer pridonio ovoj upotrebi. (Na primjer, djeteto va elja za ljubavlju frustrirana je postupkom njegove majke.) Ovisno o znaenju frustracije, mi se bavimo s dvije potpuno razliite teorije: frustracija u ovom smislu bila bi relativno ri jetka, jer ona pretpostavlja da je dotina aktivnost ve u toku. Ona nije dovoljno uestala da bi objasnila svu, ili ak vei dio agresije. Istovremeno, tumaenje agresije kao rezultat prekida nja neke aktivnosti moda je jedini logian dio ove teorije. Da bi se dokazala ili opovrgla, novi neurofizioloki podaci mogli bi biti od presudne vrijednosti. Na drugoj strani, teorija koja se temelji na drugom znaenju frustracije ne moe se s obzirom na empirijske dokaze odrati. Kao prvo, moemo razmotriti osnovnu injenicu ivota: nita vano ne postie se bez prihvaanja frustracije. Ideja da netko moe uiti bez potekoe, tj. bez frustracije, moe biti dobra 84

propagandna parola, ali sasvim sigurno nije tona u sticanju va nih vjetina. Kad ovjek ne bi bio u stanju prihvatiti frustra ciju, teko da bi se uope razvio. Da li svakodnevno zapaanje ne potvruje da su ljudi esto frustrirani a da ne reagiraju ag resivno? Ljudi koji ekaju u redu da kupe kartu za kazalite, religiozni ljudi koji poste, ljudi u ratu koji nemaju adekvatnu hranu u ovim i stotinama drugih sluajeva frustracija ne iza ziva agresiju. Ono to moe dovesti, i esto dovodi do agresije je znaenje koje frustracija ima za neku osobu, i psiholoko zna enje frustracije koje se razlikuje s obzirom na totalnu konstela ciju u kojoj se frustracija pojavljuje. Ako je djetetu, na primjer, zabranjeno da jede bombone, ta frustracija, ako se roditelj odnosi s ljubavlju i ako u njegovoj zabrani nema zadovoljstva u vladanju, nee mobilizirati agresiju, ali ako je ta zabrana samo jedna od manifestacija roditeljeve tenje da vlada, ili na primjer, ako je bratu ili sestri ista stvar doputena, to e vjerojatno kod djeteta izazvati izvjesnu srdbu. to izaziva agresiju nije frustracija kao takva, ve nepravda ili djetetov os jeaj odbaenosti koji se u takvoj situaciji pojavljuje. Najvaniji faktor u odreivanju pojave i intenziteta frustra cije je karakter osobe. Veoma pohlepna osoba, na primjer, rea girat e srdbom ako ne dobije onoliko hrane koliko eli, a isto je i sa krtom osobom kada je njena elja da kupi neto jeftino frustrirana; narcisoidna osoba osjeat e se frustrirana kada je ne hvale i ne cijene. U prvom redu karakter osobe odreuje to je frustrira, a u drugom intenzitet njene reakcije na frustraciju. Iako su mnoge bihevioristiki orijentirane psiholoke studije agresije vrijedne u okvirima njihovih vlastitih ciljeva, one nisu urodile formulacijom globalne hipoteze o uzrocima nasilne ag resije. Malo je studija koje smo ispitali, zakljuio je Megargee u svom izvrsnom pregledu psiholoke literature, pokualo pro vjeriti teorije o ljudskom nasilju. One empirijske studije koje su bacile teite na nasilje obino nisu bile podeene da bi pro vjerovale teorije. Ispitivanja koja su bacala teite na vane te oretske probleme obino su se bavila blaim oblicima agresivnog ponaanja ili su koristila infraljudske subjekte. (E. I. Megargee, 1969. Potcrtao E. F.) Imajui na umu otroumnost ispitivaa, mogunosti istraiva nja na njihovom raspolaganju i broj studenata eljnih da brilji raju u naunom radu, ovi slabi rezultati, izgleda, potvruju pret postavku da bihevioristika psihologija nije naroito pogodna za razvitak sistematske teorije o izvorima nasilne agresije.
85

BILJEKE UZ DRUGO POGLAVLJE

1. Kako bi nas temeljito razmatranje vrijednosti Skinnerove teorije odvelo predaleko od naeg glavnog problema, u slijedeem u se ograniiti na prikaz opih principa neobiheviorizma i detaljnu di skusiju nekih toaka koje izgledaju relevantne za nau diskusiju. Kod prouavanja Skinnerovog sistema treba proitati B. F. Skinner (1953). Za kratku verziju usporedi B. F. Skinner (1963). U svojoj posljednjoj knjizi (1971) on govori o opim principima svog siste ma, osobito o njihovoj relevantnosti za kulturu. Usporedi takoer kratku diskusiju izmeu Carla R. Rogersa i B. F. Skinnera (1956) i B. F. Skinnera (1961). Za kritiku Skinnerovog stava, usporedi Noama Chomskog (1971). Chomskijevi osvrti su temeljiti i daleko seni, a njegove primjedbe tako dobro izraene da nema potrebe da ih ovdje ponavljamo. Meutim Chomskijeva i moja psiholoka gledita su toliko razliita, da moram u ovom poglavlju navesti jedan dio svoje vlastite kritike. 2. Skinner, suprotno od mnogih biheviorista, ak doputa da pri vatni dogaaji ne moraju biti sasvim izbaeni iz naunih razma tranja i dodaje da bihevioristika teorija spoznaje sugerira da privatni svijet, ako nije sasvim nespoznatljiv, barem je malo vje rojatno da se moe dobro spoznati. (B. F. Skinner, 1963). Ovo ogranienje ne ini Skinnerovo ustupanje nita vie nego malom panjom psihi, predmetu prouavanja psihologije. 3. Govorio sam o ovoj ideji u Revoluciji nade (E. Fromm, 1968). H. Ozbekhan je neovisno formulirao isti princip u svom radu The Triumph of Technology: 'Can' Implies 'Ought'! (H. Ozbekhan, 1966). Dr Michael Maccoby skrenuo je moju panju na neke rezultate svog prouavanja upravljanja u visoko razvijenim industrijama, koji indiciraju da princip moi implicira morati vrijedi vie za industrije koje proizvode za vojsku, nego za ostale meu kojima postoji vie natjecateljstva. Ali ak ako je i ovaj argument toan, treba razmotriti dva faktora: prvo koliko je velika industrija koja direktno ili indirektno radi za vojsku; drugo injenicu da je taj princip zahvatio i umove mnogih koji se ne nalaze direktno u proizvodnji. Dobar primjer je prvobitan entuzijazam za svemir ske letove; drugi primjer je tendencija da se u medicini konstru iraju i koriste naprave bez obzira na njihovu stvarnu vanost za specifine sluajeve. 4. Prema ovoj logici, odnos muitelja i muenika je takoer reci proan jer muenik, svojim manifestacijama boli, uvjetuje mui telja da upotrijebi najdjelotvornije instrumente muenja. 5. L. Berkowitz je zauzeo stav u mnogome slian A. H. Bussovom; on takoer nije potpuno nesklon ideji o motivirajuim emocijama, ali u biti on ostaje unutar okvira bihevioristike teorije; on modi ficira teoriju frustracione agresije, ali je ne odbija (L. Berkovvitz, 1962. i 1969). 6. Usp. J. Robert Oppenheimerov govor (1955) i mnoge sline iskaze znamenitih znanstvenika prirodnih nauka. 86

7. Stavio sam ova dva pojma u navodnike, jer se esto slobodno upotrebljavaju i ponekad su identini s drutveno prilagoenim i neprilagoenim, ovim redom. 8. Meni su interpretativni upitnici posluili kao vrijedan instru ment u prouavanju unutarnjih i esto nesvjesnih motivacija gru pa. Interpretativan upitnik analizira nenamjerno znaenje odgovora na otvoreno pitanje i interpretira odgovore u karakterolokom smislu, a ne uzima u obzir samo njihovu povrinsku vrijednost. Pr vi puta sam primijenio ovu metodu 1932. u jednom prouavanju na Institutu za drutvena istraivanja na Frankfurtskom univerzi tetu i kasnije u prouavanju drutvenog karaktera malog meksi kog sela. Glavni suradnici u prvom prouavanju bili su: Ernest Schachtel, preminula Anna Hartoch-Schachtel i Paul Lazarsfeld (kao statistiki suradnik). To prouavanje zavreno je sredinom tridesetih godina, ali samo su upitnik i uzorci odgovora bili objav ljeni. (M. Horkheimer, urednik, 1936). Drugo je prouavanje objav ljeno. (E. Fromm i M. Maccobv, 1970). Maccoby i ja smo takoer sastavili upitnik za determiniranje faktora koji indiciraju nekrofilijski karakter, a Maccoby ga je primijenio u raznim grupama sa zadovoljavajuim rezultatima. (M. Maccobv, 1972 a). 9. Slijedei citati uzeti su od S. Milgrama (1963). 10. Pravi se elektrini okovi nisu primjenjivali, ali to nije bilo po znato uiteljima-ispitanicima. 11. Osim ako je drugaije napomenuto, slijedei citati su iz zajedni kog rada; rukopis mi je poslao dr Zimbardo. 12. Lino saopenje H. Brandta i profesora H. Simonsona obo jica su proveli mnogo godina u koncentracionim logorima kao politiki zatvorenici i drugih kojima bi bilo drae da se njihovo ime ovdje ne spominje. Usp. takoer H. Brandt (1970). 13. Saznao sam od dra J. M. Steinera da sprema za tampu proua vanje koje se zasniva na ovakvim intervjuima to obeava veliki doprinos ispitivanju ovog problema. 14. U ono je vrijeme uvar morao podnijeti izvjetaj samo kada je ubio zatvorenika. 15. Za mnogo potpuniji prikaz vidi H. Brandt (1970). 16. M. Maccobyjeva prouavanja znaenja stava igre u drutvenom karakteru Amerikanaca jo su vie skrenula moju panju na di namiku stava igre. (M. Maccoby, uskoro izlazi. Usp. takoer M. Maccoby 1972). 17. Oni podsjeaju na bitna svojstva televizijskih reklama, u kojima je stvorena atmosfera koja dovodi do brkanja razlike izmeu fanta zije i realnosti i koja pogoduje sugestivnom utjecaju poruke. Gledalac zna da upotreba odreenog sapuna nee izazvati arob ne promjene u njegovom ivotu, mada istovremeno drugi dio njega vjeruje da je to tako. Umjesto da odlui to je stvarno, a to ne stvarno, on nastavlja misliti u sumraku nediferenciranja stvarnos ti od iluzije. 18. Iz ovog razloga povremeni ubilaki san samo doputa kvalitativ nu tvrdnju da takvi impulsi postoje, ali ne i kvantitativnu tvrdnju o njihovoj intenzivnosti. Samo njihovo esto ponavljanje dopustilo bi i kvantitativnu analizu.
87

19. Za izvanredan pregled psiholokih studija o nasilju usporedi E I. Megargee (1969). 20. Meu najznaajnijim diskusijama teorije frustracione agresije koje treba spomenuti, osim rada A. H. Bussa, je Berkowitzov rad Frustration-Agression Hypothesis Revisited (1969). Berkowitz je kritian, ali u biti pozitivan, i citira nekoliko skoranjih ekspe rimenata.

III

Instinktivizam i biheviorizam: njihove razlike i slinosti

Zajednika osnova Prema instmktivistikoj teoriji, ovjek ivi prolost svoje vrste kao to, prema bihevioristikoj teoriji, on ivi sadanjost svoje ga drutvenog sistema. U prvom sluaju on je maina koja mo e reproducirati samo oblike iz prolosti, u drugom je maina1 koja moe reproducirati samo socijalne oblike sadanjosti. Instinktivizam i biheviorizam imaju jednu zajedniku osnovnu pre misu: ovjek ne posjeduje psihu s vlastitom strukturom i vlasti tim zakonima. Isto vrijedi i za instinktivizam u Lorenzovom smislu. To je najradikalnije formulirao jedan od njegovih bivih studenata, Paul Leyhausen. On kritizira one psihologe koji se bave ljudima (Humanpsychologen) i tvrde da sve psihiko moe biti objanjeno samo psihologijski, tj. na osnovu psiholokih premi sa. (Umetanjem samo malo iskrivljujem njihovo gledite, da bih bolje ilustrirao ovaj argument.) Leyhausen tvrdi suprotno tome: Ako postoji podruje gdje sasvim sigurno ne moemo nai objanjenje za psihika zbivanja i iskustva, to je podruje same psihe; to je tako iz istog razloga iz kojeg ne moemo nai objanjenje za probavu u probavnom procesu, ve u specijal nim ekolokim uvjetima koji su postojali pred milijardu godi na. Ti uvjeti su neke organizme izloili selekcionom pritisku koji ih je prisilio da asimiliraju ne samo neorgansku hranu ve i organsku. Isto su tako psiholoki procesi rezultati selekcionog pritiska ivota i vrste koji odrava vrijednost. Njihovo ob janjenje je u svakom smislu pretpsihologijsko... (K. Lorenz, P. Leyhausen, 1968, moj prijevod.) Ali jednostavnije reeno, Lev hausen tvrdi da moemo objasniti psiholoke podatke samim pro cesom evolucije. Od presudnog znaaja ovdje je ono to se pod razumijeva pod objasniti. Ako, na primjer, elimo znati kako djelovanje straha moe biti mogui rezultat evolucije mozga od
89

najniih do najviih ivotinja, onda je to posao znanstvenika ko ji se bavi evolucijom mozga. Ali, ako elimo objasniti zato je netko uplaen, podaci o evoluciji nee mnogo pridonijeti tom odgovoru: objanjenje mora, u biti, biti psiholoko. Moda toj osobi prijeti jai neprijatelj, ili se bori s vlastitom potisnutom agresijom, ili pati od osjeaja nemoi, ili zbog nekog elementa paranoje misli da je proganjana, ili mnotvo drugih faktora koji sami ili u kombinaciji mogu objasniti njezin strah. elja da se objasni strah neke osobe procesom evolucije naprosto je besmislena. Leyhausenova premisa, da je jedini pristup prouavanju ljud skog fenomena evolucijski, znai da moemo razumjeti psihiki proces u ovjeku iskljuivo poznavajui kako je u procesu evo lucije ovjek postao ono to jest. Slino, on predlae da se probavni procesi moraju objasniti u okviru uvjeta koji su posto jali prije stotina milijuna godina. Da li bi lijenik, koji se bavi poremeajima probavnog sistema, mogao pomoi pacijentu ako bi se bavio evolucijom probavnog sistema, a ne uzrocima odre enog simptoma kod tog pacijenta? Za Leyhausena evolucija postaje jedina nauka i ona apsorbira sve ostale nauke ko je se bave ovjekom. Lorenz, koliko je meni poznato, nije nikada taj princip drastino formulirao, ali njegova teorija sa graena je na istoj premisi. On tvrdi da ovjek razumije sebe, samo i dovoljno, ako razumije proces evolucije koji ga je uinio onakvim kakav jeste sada.2 Unato velikim razlikama izmeu instinktivistike i bihevioristike teorije, one imaju jednu osnovnu zajedniku orijentaciju. Obje iskljuuju osobu, ovjeka koji se ponaa, iz podruja nji hovog promatranja. Bilo da je ovjek rezultat uvjetovanja, ili re zultat evolucije ivotinja, on je determiniran iskljuivo uvjeti ma izvan njega, on nema nikakav udio u vlastitom ivotu, nikak ve odgovornosti, ak ni traak slobode. ovjek je lutka na kon cu kojom upravljaju instinkt ili uvjetovanje. Kasnija gledita Unato tome, ili moda zbog toga, to instinktivisti i bihevioristi dijele neke slinosti u svojim predodbama o ovjeku i u svo joj filozofskoj orijentaciji, oni su se upravo fanatiki suprotstav ljali jedni drugima. Priroda ILI odgoj, instinkt ILI okolina 90

su postale parole oko kojih su se obje strane okupljale, odbijaju i da nau zajedniko tlo. U posljednjim godinama postoji sve jaa tendencija da se nadiu ove otre alternative instinktivistiko-bihevioristikog rata. Jedno rjeenje bilo je promijeniti terminologiju: neki su bili skloni ograniiti pojam instinkt na nie ivotinje i govoriti o organskim nagonima kada se radi o ljudskim motivacijama. Tako su neki doli do formulacija kao to je veina ovjekovog ponaanja je nauena, dok veina ponaanja kod ptica nije na uena. (W. C. Alee, H. W. Nissen, M. F. Nimkoff, 1953). Ova kas nija formulacija karakteristina je za novi trend da se prijanji ili/ili zamijeni formulacijom manje ili vie, uzimajui tako u obzir postepenu izmjenu u vanosti svakog od ovih fak tora. Model za ovakvo shvaanje je kontinuum, na jednom kraju kojeg se nalazi (gotovo) potpuna uroena determiniranost, a na drugom (gotovo) potpuno uenje. F. A. Beach, istaknuti protivnik instinktivistike teorije, pie: Moda ozbiljnija slabost u sadanjem psiholokom pristupu instinktima lei u pretpostavci da je dvoklasni sistem adekva tan za klasifikaciju sloenog ponaanja. Implikacija da svako ponaanje mora biti determinirano, ili uenjem ili nasljeem, od kojih nam nijedno nije vie nego samo djelomino pozna to, je potpuno neopravdana. Na konaan oblik neke reakcije djeluje mnotvo varijabilnih faktora, od kojih su nasljee i iskustvo samo dva. Psihologija se mora baviti utvrivanjem i analizom svih tih faktora. Kada se taj poduhvat dobro zamisli i izvede, nee biti potrebe, ni razloga, za dvosmislena shvaanja instinktivnog ponaanja. (F. A. Beach, 1955). Slino piu N. R. F. Maier i T. C. Schneirla: Budui da uenje igra vaniju ulogu u ponaanju viih nego ni ih ivotinja, prirodno determinirani oblici ponaanja viih i votinja su u mnogo veoj mjeri modificirani iskustvom nego oni kod niih ivotinja. Zbog te modifikacije ivotinja se moe prila goditi razliitim okolinama i izbjei uske granice koje joj name u optimalni uvjeti. Vie ivotinje su, prema tome, manje ovis ne o specifinim vanjskim uvjetima za opstanak od niih. 91

Zbog interakcije steenih i uroenih faktora u ponaanju ne mogue je klasificirati mnoge Oblike ponaanja. Svaki tip po naanja mora biti odvojeno ispitan. (N. R. F. Maier i T. C. Schneirla, 1964). Stav koji je zauzet u ovoj knjizi je u nekim pogledima blizak stavu autora koje sam upravo spomenuo i drugih koji odbijaju da nastave borbu pod parolom instinkt protiv uenja. Ali, kao to u pokazati u treem dijelu knjige, vaniji je problem sa stajalita ove knjige razlika izmeu organskih nagona (hra na, borba, bijeg, seksualnost prije zvani instinktima), ija uloga je osiguranje opstanka jedinke i vrste, i neorganskih na gona (u karakteru ukorijenjenih strasti)3, koji nisu filogenetski programirani i nisu zajedniki svim ljudima: enja za ljubavlju, slobodom, destruktivnou, narcisoidnou, sadizmom i mazohiz mom. Ti se neorganski nagoni, koji su dio ovjekove druge prirode, esto brkaju s organskim nagonima. Dobar primjer za to je sek sualni nagon. Psihoanalitiki utvreno zapaanje, da esto inten zitet koji se subjektivno doivljava kao seksualna elja (uklju ujui i odgovarajue fizioloke manifestacije), proizlazi iz neseksualnih strasti kao to su narcisoidnost, sadizam, mazohizam, elja za moi, ak i tjeskoba, usamljenost i dosada. Za narcisoidnog mukarca, na primjer, ena moe biti seksual no privlana, jer je on uzbuen mogunou da sam sebi dokae koliko je privlaan. Ili, sadistika osoba moe biti seksualno uz buena mogunou osvajanja ene (ili mukarca) i vladanjem njom ili njime. Mnogi ljudi su godinama emotivno vezani upravo iz ovakve motivacije. Dosta je dobro poznato da slava, mo i bo gatstvo ine onoga koji ih posjeduje seksualno atraktivnim, ako postoje odreeni fiziki uvjeti. U svim ovim sluajevima fizika enja je mobilizirana neseksualnim strastima koje se na taj na in zadovoljavaju. Tko u stvari zna koliko djece duguje svoj i vot tatini, sadizmu i mazohizmu, a ne pravoj fizikoj privlano sti, a da ne govorimo o ljubavi. Ali ljudi, naroito mukarci, vie vole da ih smatraju seksualno nezasitnima nego pretatima4 Ista pojava detaljno je kliniki prouavana u sluajevima neo buzdanog jedenja. Taj simptom nije motiviran fiziolokom, ve psihikom gladi, izazvanom osjeajem depresije, zabrinutosti i praznine. Moja je teza koju u izloiti u slijedeim poglavljima da destruktivnost i okrutnost nisu instinktivni nagoni, ve strasti
92

ukorijenjene u itavoj ovjekovoj egzistenciji. One su jedan od naina da se nae smisao u ivotu; one ne postoje i ne mogu postojati kod ivotinja jer su po samoj svojoj prirodi ukorijenje ne u uvjetima ljudskog ivota. Glavna je pogreka Lorenza i drugih instinktivista u tome to nisu razlikovali ove dvije vrste nagona, one ukorijenjene u instinktu i one ukorijenjene u karak teru. Sadistina osoba, koja eka na priliku da izrazi svoj sadizam, izgleda kao da odgovara hidraulikom modelu nagomilanog instinkta. Ali samo ljudi sa sadistikim karakterom ekaju na priliku da se ponaaju sadistiki, isto kao to ljudi s karakterom punim ljubavi ekaju na pogodnu priliku da izraze svoju ljubav. Politiko i drutveno porijeklo ovih dviju teorija Korisno je ispitati, donekle u detalje, drutveno i politiko pori jeklo rata izmeu environmentalista i instinktivista. Environmentalistiku teoriju karakterizira duh politike revo lucije srednje klase osamnaestog stoljea protiv feudalnih povla stica. Feudalizam se temeljio na pretpostavci da je ureenje na kojem se on zasniva prirodno; u borbi protiv tog prirodnog ureenja koje je srednja klasa eljela sruiti, ovjek je bio sklon prihvatiti teoriju da poloaj osobe ne ovisi uope o bilo kakvim uroenim ili prirodnim faktorima, ve da potpuno ovisi o dru tvenim okolnostima, ije je poboljanje zadatak revolucije. Ni kakav porok niti tupoglavost nisu se mogli objasniti ljudskom prirodom kao takvom, ve loim i pokvarenim ureenjem dru tva; stoga nije postojala nikakva prepreka da se na ovjekovu budunost gleda s apsolutnim optimizmom. Dok je environmentalistika teorija bila tako usko povezana s revolucionarnim nadama srednjih stalea u osamnaestom sto ljeu, instinktivistiki pokret, koji se zasniva na uenju Darwina, odraava osnovne pretpostavke kapitalizma devetnaestog sto ljea. Kapitalizam kao sistem, ija se harmoninost stvara bezob zirnim natjecanjem osoba, izgledao bi kao prirodno ureenje, kada bismo mogli dokazati da je najsloenija i najjedinstvenija pojava, ovjek, rezultat bezobzirnog natjecanja svih ivuih bia od samog poetka ivota. Razvoj ivota od jednostaninih orga nizama pa do ovjeka inio bi se kao najbolji primjer slobod nog privreivanja u kojem najbolji pobjeuju, a oni, koji nisu sposobni odrati se u ekonomskom sistemu koji stalno ide dalje, eliminirani su.5
93

Razlozi pobjedonosne antiinstinktivistike revolucije, koju su vodili K. Dunlap, Zing Yang Kuo i L. Bernard 1920-tih godina mo gu se vidjeti u razlici izmeu kapitalizma devetnaestog i dvade setog stoljea. Spomenut u samo nekoliko razlika koje su ovdje bitne. Kapitalizam devetnaestog stoljea bio je kapitalizam divljeg natjecanja meu kapitalistima, to je dovodilo do eliminacije slabijih i manje efikasnih. U dvadesetom stoljeu je element na tjecanja do neke mjere popustio i dozvolio suradnju meu veli kim kompanijama. Tako dokaz da je divlje natjecanje odgova ralo zakonu prirode vie nije bio potreban. Druga vana razlika nalazi se u promjeni metode kontrole. U kapitalizmu devetnaes tog stoljea vlast se bazirala uglavnom na primjeni strogih patri jarhalnih principa, koji su imali moralnu podrku Boga i kra lja. Kibernetiki kapitalizam, sa svojim gigantskim centralizira nim kompanijama, koje mogu radnicima pruiti zabavu i kruh, u stanju je odravati vlast psiholokom manipulacijom i ljud skom izgradnjom. Takvom sistemu potrebniji je ovjek koji je promjenljiv i na kojeg se moe utjecati, nego onaj ijim instink tima upravlja strah od vlasti. Konano, suvremeno industrijsko drutvo ima drugaiju viziju ciljeva ivota od onog u prolom stoljeu. Tada je ideal bio, barem za srednje stalee, neovisnost, privatna inicijativa, biti kapetan svoga broda. Suvremena vizi ja, meutim, vizija je neograniene potronje i neograniene kon trole nad prirodom. Ljude uzbuuje i tjera naprijed pomisao da e jednog dana potpuno vladati prirodom i tako postati slini Bogu: zato bi moralo postojati ita u ljudskoj prirodi to se ne bi moglo kontrolirati? Ali ako biheviorizam izraava duh industrijalizma dvadesetog stoljea, kako emo objasniti povratak instinktivizma u Lorenzovim djelima i njegovu popularnost i kod ire publike? Kao to sam ve rekao, jedan od razloga je osjeaj straha i nemoi koji prevladava u mnogim ljudima zbog opasnosti koje stalno rastu, i zbog toga to se nita ne poduzima da se one izbjegnu. Mnogi koji su vjerovali u progres i nadali se bitnim promjenama u ljud skoj sudbini, umjesto da su paljivo analizirali drutvene pro cese koji su doveli do njihovog razoaranja, nalaze utoite u objanjenju da ovjekova priroda mora biti odgovorna za ovaj neuspjeh. I na kraju, tu su i line i politike predrasude autora koji predstavljaju novi instinktivizam. 94

Neki pisci na tom podruju jedva da su svjesni politikih i fi lozofskih implikacija svojih teorija. Niti su te veze naile na mno go panje meu onima koji komentiraju ove teorije. Ali postoje iznimke. N. Pastore (1949) je usporedio socijalno-politike poglede dvadeset i etiri psihologa, biologa i sociologa o problemu priro da odgoj. Izmeu dvanaest liberalaca ili radikalaca, jedana est su bili environmentalisti, a jedan se opredijelio za nasljee kao bitan faktor: izmeu dvanaest konzervativaca, jedanaest ih se opredijelilo za nasljee kao bitan faktor, a jedan je bio environmentalist. ak uzimajui u obzir i mali broj ljudi koji je uklju en, ovaj rezultat dosta kazuje. Drugi autori su svjesni emocionalnih implikacija, ili obino sa mo onih u hipotezi njihovih protivnika. Dobar primjer ove jedno strane svjesnosti je izjava jednog od najistaknutijih predstavni ka ortodoksne psihoanalize, R. Waeldera: Ovo se odnosi na grupu kritiara koji su, ili otvoreni marksis ti, ili u najmanju ruku pripadaju onoj zapadnoj liberalnoj tra diciji iz koje je i marksizam potekao, tj. koli koja je strastve no vjerovala da je ovjek po prirodi dobar i da je sve zlo i sva pokvarenost koju susreemo u ljudskom djelovanju rezul tat pokvarenih institucija moda privatnog vlasnitva ili, u skoranjoj i neto blaoj verziji, takozvane neurotine kul ture . . . Ali, bilo da je evolucionist, ili revolucionar, umjeren ili radika lan, ili konzervativan, nitko tko vjeruje u fundamentalnu do brotu ovjeka i u iskljuivu odgovornost vanjskih faktora za ljudske patnje, ne moe a da ne bude uznemiren teorijom in stinkta destruktivnosti i instinkta smrti. Jer, ako je ta teorija tona, mogunosti konflikta i patnje sadrane su u ljudskom djelovanju, i pokuaji da se one odstrane ili ublae izgledaju ako ne beznadni, onda barem daleko kompliciraniji nego to su ih drutveni revolucionari zamiljali. (R. Waelder, 1956). Iako su Waelderove primjedbe otroumne, ipak vrijedi rei da on vidi samo pristranost antiinstinktivista, a ne i onih koji dijele njegovo gledite.
BILJEKE UZ TREE POGLAVLJE

1. U H. von Foersterovom (1970) smislu trivijalnog stroja. 2. Lorenz-Leyhausenovo gledite ima svoju paralelu u izopaenom obliku psihoanalize koji pretpostavlja da je psihoanaliza identina 95

s razumijevanjem pacijentove historije, bez potrebe da se shvati postojea dinamika psihikog procesa. 3. Neorganski, naravno, ne znai da oni nemaju neurofizioloke supstrate, ve da ih ne pokreu organske potrebe i da im ne slue. 4. Ovo je naroito jasno kod fenomena machisma, vrline mukosti. (A. Aramoni, 1965; usp. takoer E. Fromm i M. Maccoby, 1970) 5. Ova historijska interpretacija nema nikakve veze s valjanou Darwinove teorije, iako je moda povezana sa zapostavljanjem nekih injenica, kao to su uloga suradnje i popularnost ove te orije.

IV

Psihoanalitiki pristup razumijevanju agresije

Nudi li psihoanalitiki pristup metodu shvaanja agresije, koja je izbjegla nedostatke i bihevioristikog i instinktivistikog pris tupa? Na prvi pogled izgleda da je psihoanaliza ne samo izbjegla njihove nedostatke ve u stvari pati od kombinacije jednih i dru gih. Psihoanalitika teorija je istovremeno instinktivistika1 u svojim opim teoretskim pojmovima, a environmentalistika u svojoj terapeutskoj orijentaciji. Da je Freudova teorija2, koja objanjava ljudsko ponaanje kao rezultat borbe instinkta samoodranja i seksualnog instinkta (a u njegovoj kasnijoj teoriji izmeu instinkta ivota i instinkta smrti) instinktivistika, i suvie je dobro poznato da bi zahtijeva lo dokazivanje. Environmentalistiki okvir moe se takoer lako prepoznati, ako razmotrimo da analitika terapija nastoji objas niti razvoj linosti specifinim environmentalnim konstelacijama u najranijem djetinjstvu, tj. utjecajem porodice. Meutim, ovaj aspekt usklaen je s instinktivistikom pretpostavkom da modi ficirajui utjecaj okoline djeluje kroz strukturu libida. U praksi, meutim, pacijenti, publika, a esto i analitiari sa mi, ne pridaju stvarnu vanost nestalnosti seksualnih instinkata (esto su te promjene rekonstruirane na temelju podataka koji su zasnovani na sistemu teoretskih oekivanja) i prihvaaju u potpunosti environmentalistiku poziciju. Njihov aksiom je da se negativan razvoj kod pacijenata mora shvatiti kao rezultat tet nih utjecaja u ranom djetinjstvu. Ovo ponekad dovodi do iracio nalnog samooptuivanja roditelja, koji se osjeaju krivim za sva ku nepoeljnu ili patoloku crtu koja se pojavljuje kod djeteta poslije roenja, i do tendencije da ljudi u analizi esto optuuju roditelje za sve svoje probleme i izbjegavaju suoavanje s prob lemom za koji su sami odgovorni. Imajui sve ovo u vidu, psiholozi bi opravdano psihoanalizu kao teoriju svrstali u kategoriju instinktivistikih teorija, i tako bi njihov argument protiv Lorenza postao sam po sebi argument 97

protiv psihoanalize. Ali ovdje valja biti oprezan; pitanje je ka ko definirati psihoanalizu? Da li je ona konaan zbroj svih Freudovih teorija, ili pak moemo razlikovati izmeu originalnih i kreativnih i sluajnih, vremenom uvjetovanih dijelova sistema, to je distinkcija koja se moe praviti kod svih velikih nauenjaka-istraivaa? Ako je takva distinkcija opravdana, moramo se pitati da li teorija libida sainjava sr Freudovog rada ili pak je ona samo jedan oblik u kojem je on organizirao svoja nova za paanja, jer nije imao drugi nain na koji bi mislio i izrazio svoje osnovne pronalaske u filozoskim i naunim uvjetima u kojima je ivio. (E. Fromm 1970a.) Sam Freud nije nikada tvrdio da je teorija libida nauno sigur na. On ju je nazvao naa mitologija i zamijenio je teorijom Erosa i instinkta smrti. Jednako je vano to je on definirao psihoanalizu kao teoriju zasnovanu na pruanju otpora i preno enju a ne na teoriji libida, koju zanemaruje. Ali moda je vanije od Freudovih vlastitih izjava imati na umu ono to je njegovim otkriima dalo njihovu specifinu his torijsku vanost. Sigurno to nije bila instinktivistika teorija kao takva: teorije instinkta bile su popularne jo od devetnaestog sto ljea. Njegovo izdvajanje seksualnog instinkta kao izvora svih stra sti (osim instinkta samoodranja) bilo je novo i revolucionarno za vrijeme u kojem je jo uvijek vladao viktorijanski moral sre dnje klase. Ali ak ni ova specijalna verzija teorije instinkta vje rojatno ne bi ostavila takav snaan i dugotrajan utisak. Mislim da je otkrie nesvjesnih procesa, ne filozofski ili spekulativno, ve empirijski, koje je on izloio u nekim od svojih analitikih sluajeva, a prije svega u svom fundamentalnom opusu Tumae nje snova (1900), dalo Freudu njegovo historijsko znaenje. Ako moemo pokazati da, na primjer, kod svjesno miroljubivog i sa vjesnog ovjeka postoji snaan ubilaki impuls, od sporedne je vanosti da li mi objanjavamo te impulse edipovskom mr njom prema ocu, kao manifestaciju njegovog instinkta smrti, kao rezultat njegove povrijeene narcisoidnosti, ili pomou nekih drugih razloga. Freudova revolucionarnost sastojala se u tome to nas je uinio svjesnim nesvjesnog aspekta ovjekovog uma i energije koju on upotrebljava da bi potisnuo svijest o nepo eljnim udnjama. On je pokazao da dobre namjere nita ne zna e ako prikrivaju nesvjesne namjere; otkrio je poteno nepotenje, pokazavi da nije dovoljno samo svjesno dobro misliti. Freud je bio prvi znanstvenik koji je ispitivao ovjekovu dubinu, njegove donje slojeve, i zato su njegove ideje ostavile tako sna98

an utisak na umjetnike i pisce u doba kada je veina psihijata ra odbijala da ozbiljno shvati njegove teorije. Ali Freud je otiao dalje. Ne samo da je pokazao da u ovjeku djeluju sile kojih on nije svjestan i da ga racionalizacije tite od te svjesnosti, nego je takoer objasnio da su te nesvjesne sile, u jednom novom dinaminom smislu3, integrirane u sistem kojem je on dao ime karakter. Freud je poeo razraivati tu koncepciju u svom prvom lan ku o analnom karakteru. (S. Freud, 1908). Pokazao je da se neke crte ponaanja, kao to su tvrdoglavost, urednost i tedljivost, esto pojavljuju zajedno kao sindrom karakteristika. Nadalje, gdje god postojao taj sindrom, moemo nai osobitosti kod za dravanja nude uz svjesnu kontrolu sfinktera i u nekim crta ma ponaanja koje se odnose na probavu i izluivanje fecesa. Ta ko je Freudov prvi korak bio otkrivanje sindroma karakteristika ponaanja i njihovo dovoenje u vezu s nainom na koji se dije le ponaa u sferi probave. Njegov slijedei sjajan i kreativan korak bio je povezivanje dviju serija oblika ponaanja teoretskim razmatranjem zasnova nim na ranijoj pretpostavci o evoluciji libida. Ta pretpostavka je da u ranoj fazi djetetovog razvitka, nakon to su usta prestala biti glavni organ poude i zadovoljstva, anus postaje vano erogeno podruje i veina libidinoznih elja biva usredotoena na proces zadravanja i izluivanja ekskremenata. Naposljetku on je objasnio sindrom karakteristika ponaanja kao sublimacije ili reakcijske formacije protiv libidinoznog zadovoljstva ili frustra cije analnosti. Tvrdoglavost i krtost bile bi sublimacija najra nijeg odbijanja da se odreknemo zadovoljstva koje nam prua zadravanje ekskremenata; urednost, reakcijska formulacija pro tiv prvobitne elje djeteta za izluivanjem kad god zaeli. Freud je pokazao da ta tri izvorna svojstva sindroma, koja su dotada bila nepovezana, sainjavaju dio strukture ili sistema jer su uko rijenjena u istom izvoru analnog libida koji se manifestira u tim svojstvima, ili direktno, ili u sublimaciji ili reakcijskoj formaci ji. Tako je Freud mogao objasniti zato ta svojstva posjeduju loliko energije i zato se tako snano suprotstavljaju promjeni.4 Jedan od najvanijih dodataka bio je pojam oralno-sadistikog karaktera (to ja nazivam eksploatatorski karakter). Posto je i druga shvaanja formacije karaktera, ovisno o tome koje aspekte elimo naglasiti: kao to su autoritativan5 (sadomazohistiki) karakter, buntovniki i revolucionarni karakter, narcisoid ni i incestuozni karakter. Ovi kasniji pojmovi, veina od kojih 99

ne ine dio klasine psihoanalitike misli, meusobno su po zeza ni i poklapaju se. Povezujui ih moemo doi do jo potpunijeg prikaza nekih karaktera. Freudovo teoretsko objanjenje karakterne strukture bila je ideja da je libido (oralni, analni, genitalni) izvor energije raznih svojstava karaktera, ak ako i ne prihvatimo teoriju libida, nje govo otkrie ne gubi nita od svoje vanosti za klinika promat ranja sindroma, a injenica da im je izvor energije zajedniki ostaje jednako ispravna. Pokuao sam pokazati da su karakterni sindromi ukorijenjeni i njegovani u odreenim oblicima odnosa osobe s vanjskim svijetom i sa samom sobom: tovie, ukoliko drutvena grupa ima zajedniku karakternu strukturu (drutveni karakter), socijalno-ekonomski uvjeti zajedniki svim lanovima grupe oblikuju drutveni karakter. (E. Fromm, 1932, 1936, 1941, 1947, 1970; E. Fromm i M. Maccoby, 1970)6 Naroita vanost pojma karakter je u tome to prevladava staru dihotomiju: instinkt okolina. Seksualni instinkt u Freudovom sistemu trebao je biti veoma prilagodljiv i u velikoj mje ri oblikovan utjecajima okoline. To novo shvaanje bilo je mogu e samo zato jer je Freud sve instinkte svrstao pod jedan, tj. seksualnost (osim instinkta samoodranja). Mnogi instinkti koje nalazimo na listama starijih instinktivista bili su relativno odree ni, jer je svako ponaanje bilo pripisano posebnoj vrsti uroenog nagona. Ali u Freudovoj shemi razliite su motivacijske sile i ra zlike objanjene kao rezultat utjecaja okoline na libido. Paradok salno, Freudovo proirenje pojma seksualnosti omoguilo mu je zatim da prihvati utjecaje okoline u veoj mjeri nego to je to bilo mogue za predfrojdovsku teoriju instinkta. Ljubav, nje nost, sadizam, mazohizam, ambicija, znatielja, tjeskoba, supar nitvo ti i mnogi drugi nagoni nisu se vie pripisivali poseb nim instinktima, ve utjecajima okoline (uglavnom vanim osoba ma u ranom djetinjstvu) putem libida. Freud je svjesno ostao vjeran filozofiji svojih uitelja, ali osmiljavanjem superinstinkta on je nadvladao vlastito instinktivistiko gledite. Istina je da je on i dalje sputavao svoju misao nameui joj teoriju libida. Vri jeme je da sasvim napustimo tu instinktivistiku prtljagu. Ono to ovdje elim naglasiti jest: Freudov se instinktivizam veoma razlikovao od tradicionalnog instinktivizma. Prikaz koji je dosada dat namee ideju da karakter determi nira ponaanje, da karakterna crta, bilo puna ljubavi ili unitavalaka, tjera ovjeka da se ponaa na odreen nain, i da se o vjek djelujui prema svom karakteru osjea zadovoljan. Crta ka100

raktera govori nam kako bi se neka osoba eljela ponaati. Ali moramo dodati jednu vanu napomenu: kad bi mogla. to ovo kad bi mogla znai? Moramo se ovdje vratiti na jednu od Freudovih najfundamentalnijih zamisli, pojam principa realnosti koji se zasniva na instinktu samoodranja, suprotno principu zadovoljstva koji se zasniva na seksualnom instinktu. Bilo da smo voeni seksual nim instinktom ili neseksualnim strastima u kojima je ukorijenje na karakterna crta, konflikt izmeu onoga to bismo eljeli initi i onoga to zahtijevaju vlastiti interesi ostaje presudan. Ne moemo se uvijek ponaati onako kako nas vode nae strasti; moramo u odreenoj mjeri modificirati nae ponaanje da bismo ivjeli. Prosjena osoba pokuava pronai kompromis izmeu onoga to bi njen karakter elio uiniti i onoga to mora initi da ne bi is kusila, manje ili vie, tetne posljedice. Mjera do koje neka osoba slijedi nareenja samoouvanja (ego interes), naravno varira. U jednoj krajnosti vanost interesa ega je nula; to vai za mue nika i neku vrst fanatinog ubojice. U drugoj krajnosti nalazi se oportunist kojemu vlastiti interes ukljuuje sve to ga mo e uiniti uspjenijim, popularnijim i zadovoljnijim. Karakterizi rani specifinom kombinacijom vlastitih interesa i u karakteru uvrijeenih strasti, svi se ljudi mogu smjestiti izmeu ove dvije krajnosti. Do koje mjere ovjek potiskuje svoje strastvene elje ne ovisi samo o faktorima koji djeluju u njemu, ve i o situaciji: ako se situacija izmijeni, potisnute udnje postaju svjesne i izraavaju se. To, na primjer, vrijedi za sadistiko-mazohistiki karakter. Svi poznajemo tipove ljudi koji su podloni svom efu, a sadistiki dominiraju nad svojom enom i djecom. Drugi primjer je pro mjena do koje dolazi kada se itava drutvena situacija promije ni. Sadistiki karakter, koji se pravio blagim i prijaznim, moe postati neovjek u teroristikom drutvu u kojem se sadizam ci jeni a ne osuuje. Drugi opet moe sakriti sadistiko ponaanje u svakom vidljivom djelovanju, a da ga pokae suptilnim izraa jima lica i na izgled bezazlenim i nevanim primjedbama. Do potiskivanja karakternih osobina dolazi i u vezi s najpleme nitijim poticajima. Unato tome to je Isusovo uenje jo uvijek dio nae moralne ideologije, ovjeka koji se ponaa u skladu s njim obino smatramo budalom ili neurotikom; zbog toga mno gi ljudi racionaliziraju svoje velikodune impulse objanjavajui ih samointeresom. 101

Ta razmatranja pokazuju da samointeres, u razliitoj mjeri, utjee na motivacijsku snagu karakternih crta. Ona impliciraju da je karakter glavna motivacija ljudskog ponaanja, ali ograni ena i modificirana zahtjevima vlastitog interesa pod raznim uv jetima. Veliko je ostvarenje Freudovo ne samo to to je otkrio karakterne crte na kojima se ponaanje zasniva, ve i to to je pronaao naine njihovog prouavanja kao to su: tumaenje sno va, slobodne asocijacije i jezike omake. Ovdje lei temeljna razlika izmeu biheviorizma i psihoanaliti ke karakterologije. Uvjetovanje djeluje oslanjajui se na vlasti ti interes, kao to je elja za hranom, sigurnou, pohvalom i iz bjegavanjem boli. Kod ivotinja vlastiti interes je toliko jak, da neprestanim i optimalno rasporeenim uvrivanjem interes za samoouvanje postaje jai od drugih instinkata kao to su seks ili agresija, ovjek se takoer ponaa u skladu s vlastitim inte resom; ah ne uvijek i ne neophodno. On esto djeluje prema svo jim strastima, najniima i najplemenitijima; esto je spreman riskirati svoje vlastite interese, svoje bogatstvo, svoju slobodu i svoj ivot u traenju ljubavi, istine, integriteta ili za mrnju, pohlepu, sadizam i destruktivnost. Upravo u ovoj razlici lei ra zlog to uvjetovanje ne moe biti zadovoljavajue objanjenje za ljudsko ponaanje. ZAKLJUAK Od epohalne vanosti u Freudovim pronalascima je to to je pronaao klju za razumijevanje sistema sila koje ine sistem ov jekovog karaktera i za razumijevanje kontradikcija u samom si stemu. Otkrie nesvjesnih procesa i dinamikog shvaanja karak tera bilo je radikalno, jer je doprlo do samog korijena ljudskog ponaanja; ta otkria bila su uznemiravajua, jer se nitko nije vie mogao skrivati iza svojih dobrih namjera; bila su opasna, jer kad bi svatko znao to bi mogao znati o sebi i drugima, dru tvo bi bilo uzdrmano u samim svojim temeljima. Kada je psihoanaliza postala uspjena i ugledna, razotkrila je svoju sr i naglasila ono to je bilo openito prihvatljivo. Zadra la je onaj dio nesvjesnog koji je Freud isticao, seksualne tenje. Potroako drutvo rijeilo se mnogih viktorijanskih tabua (ne zbog utjecaja psihoanalize, ve zbog nekoliko razloga koji su proizali iz njegove strukture). Otkrie vlastitih incestuoznih elja, strah od kastriranja, zavianje na penisu nije vie bilo uzne102

miravajue. Ali otkriti crte karaktera kao to su narcisoidnost, sadizam, svemo, podlonost, otuenje, indiferentnost, nesvjes na prevara vlastitog integriteta, iluzorna priroda vlastitog shvaanja stvarnosti, otkriti sve to u samom sebi, u drutvenom tkivu, u voama koje slijedimo to je zaista drutveni dinamit. Freud se bavio samo instinktivnim id; to je bilo sasvim zado voljavajue u vrijeme kada nije vidio drugog naina osim instinktivistikog kojim bi mogao objasniti ljudske strasti. Meutim, to je tada bilo revolucionarno, danas je konvencionalno. Instinktivistika teorija, umjesto da bude shvaena kao hipoteza potrebna u jednom periodu, postala je centar ortodoksne psihoanalitike teorije i usporila njezin daljnji razvitak razumijevanja ljudskih strasti koje su bile od centralnog interesa za Freuda. Zbog tih razloga predlaem da se klasifikacija psihoanalize kao instinktivistike teorije, koja je formalno ispravna, u biti ne odnosi na sadraj psihoanalize. Psihoanaliza je teorija nesvjesnih tenji, otpora, falsificiranja stvarnosti prema vlastitim subjek tivnim potrebama i oekivanjima (transfer) karaktera, te konfli kata izmeu strastvenih tenji utjelovljenih u karakternim crta ma i zahtjevima samoouvanja. U ovakvom izmijenjenom smislu (iako zasnovanom na sri Freudovih teorija), pristup ove knjige problemu ljudske agresije i destruktivnosti je psihoanalitiki a ne instinktivistiki ili bihevioristiki. Vei broj psihoanalitiara odrekao se Freudove teorije libida, ali je esto nije nadomjestio jednako preciznim i sistematinim teorijskim sistemom: nagoni koje oni upotrebljavaju nemaju zadovoljavajuu osnovu, ni u psihologiji, ni u uvjetima ljudske egzistencije, ni u adekvatnom shvaanju drutva. Oni esto upo trebljavaju pomalo plitke kategorije na primjer: natjecanje kod Karen Horney koje se mnogo ne razlikuju od kulturnih obrazaca amerike antropologije. Suprotno tome, nekoliko psi hoanalitiara veina pod utecajem Adolfa Meyera odbacilo je Freudove teorije libida, i stvorilo pravac koji izgleda kao je dan od najkreativnijih u psihoanalitikoj teoriji, koji najvie obe ava. Uglavnom na temelju njihovog prouavanja shizofreninih pacijenata doli su do sve dubljeg razumijevanja nesvjesnih pro cesa koji se odvijaju u meulinim odnosima. Osloboeni ograniavajueg utjecaja teorije libida, a naroito pojmova id, ego i superego, u potpunosti mogu opisati to se zbiva u odnosu dvo je ljudi i unutar svakog od njih u njihovoj ulozi uesnika. Me u najznaajnijim predstavnicima ove kole, osim Adolfa Meyera, su Harry Stack Sullivan, Frieda Fromm-Reichmann i Theodore
103

Lidz. Smatram da je R. D. Laing uspio dati najdublje analize, ne samo zato jer je radikalno ispitivao line i objektivne inioce, ve zato to je njegova analiza drutvene situacije jednako radi kalna i kritina u prihvaanju dananjeg drutva kao zdravog. Osim ovih dosada spomenutih, i imena Winnicota, Fairbairna, Balinta i Guntripa, meu ostalima, predstavljaju razvitak psihoana lize od teorije i terapije instinktivne frustracije i vladanja do te orije i terapije koja podrava ponovno roenje i razvitak autenti ne vlastitosti unutar autentinog odnosa. (H. Guntrip, 1971). U usporeenju s ovim, radu nekih egzistencijalista, kao to je L. Binswanger, nedostaje precizan prikaz meulinih procesa: oni zamjenjuju precizne klinike podatke pomalo nejasnim filozof skim pojmovima.
BILJEKE UZ ETVRTO POGLAVLJE

Drugi dio

Dokazi protiv instinktivistike teze

1. Freudova upotreba termina Trieb, to se obino prevodi kao in stinkt, odnosi se na instinkt u irem smislu, kao somatski ukori jenjen nagon koji pokree, ali striktno ne determinira konano ponaanje. 2. Detaljna analiza razvitka Freudove teorije agresije nalazi se u Dodatku. 3. Freudova teorija karaktera moe se lake shvatiti na temelju te orije sistema koja se poela razvijati 1920-tih godina i uveliko je unaprijedila shvaanje u nekim prirodnim naukama, kao to su: biologija, neurofiziologija i neki aspekti sociologije. Neshvaanje sistematskog razmiljanja moe biti veoma lako odgovorno za ne shvaanje Freudove karakterologije kao i Marxove sociologije, koja se temelji na shvaanju drutva kao sistema. P. Weiss je iz nio opi sistem teorije ponaanja ivotinja (P. Weiss, 1925). U dva nedavna lanka dao je kratki i saeti prikaz svojih shvaanja pri rode sistema, koji je, od meni poznatih, najbolji uvod u ovu ma teriju... (P. Weiss, 1967, 1970). Usp. takoer L. von Bertalanffy (1968) i C. W. Churchman (1968). 4. Crte koje su kasnije dodane prvobitnom sindromu su: pretjerana istoa i tonost; one se takoer moraju shvatiti kao reakcijske formacije na najranije analne impulse. 5. Ovu koncepciju sam razradio prouavajui njemake radnike i poslodavce (E. Fromm 1936). Vidi napomenu na strani 46; vidi ta koer E. Fromm (1932, 1941, 1970). T. W. Adorno i drugi (1950) sli jedili su, u nekim pogledima, metodu ranijeg prouavanja autori tativnog karaktera radnika i poslodavaca, ali bez njenog psiho analitikog pristupa i dinamike koncepcije karaktera. 6. Erik H. Erikson (1964) iznio je slino gledite u modalnim termi nima, a da nije jasno naglasio razlikovanje od Freuda. Dokazao je da karakter kod Yurok Indijanaca nije determiniran libidinoznim kompleksom, i odbija glavni dio teorije libida uzimajui u obzir drutvene faktore.
104

Neurofiziologija

U poglavljima u ovom dijelu knjige elim ustvrditi da relevantni podaci s podruja neurofiziologije, psihologije ivotinja, paleon tologije i antropologije ne podravaju hipotezu da je ovjek pri rodno obdaren spontanim i samopokretakim agresivnim nago nom. Odnos psihologije prema neurofiziologiji Prije no to zaponemo diskusiju o neurofiziolokim podacima, treba rei nekoliko rijei o odnosu psihologije, nauke o duhov nom, prema neurolokim naukama, naukama koje prouavaju mo zak. Svaka od tih nauka ima svoj predmet prouavanja, svoje me tode, a pravac u kojem se razvija ovisi o primjeni vlastitih me toda na svoje podatke. Ne moemo oekivati da neurofiziolog postupi na nain koji bi bio najpoeljniji s gledita psihologa, ili obrnuto. Ali moemo oekivati da obje nauke ostanu u blis kom kontaktu i da jedna drugoj pomau; to je mogue ako obje strane posjeduju barem elementarno znanje koje svakoj dozvolja va da razumije jezik druge i da shvati njena najosnovnija otkri a. Kad bi prouavatelji obiju nauka bili u ovakvom bliskom kontaktu, uvidjeli bi da postoje podruja u kojima mogu poveza ti svoje pronalaske. Takav je sluaj, na primjer, s podrujem de fenzivne agresije. Meutim, u veini sluajeva, psiholoka i neurofizioloka ispi tivanja i nauni okviri na koje se odnose daleko su razmaknuti jedni od drugih. Neurolog ne moe danas udovoljiti elji psiho loga za informacijama o problemima poput neurofiziolokog ekvivalenta strasti, kao to su destruktivnost, sadizam, mazohi zam ili narcisoidnost1, niti pak psiholog moe biti od velike ko risti neurofiziologu. Izgleda da svaka nauka mora nastaviti vlas titim putem i rijeiti vlastite probleme, dok se jednoga dana, 107

pretpostavimo, obje ne razviju do te mjere da mogu pristupiti istom problemu, sa svojim razliitim metodama, i meusobno povezati svoje pronalaske. Sasvim bi sigurno bilo apsurdno da jedna od njih eka dok druga ne iznese dokaze koji potvruju ili negiraju njenu hipotezu. Dok god se psiholokoj teoriji ne su protstavljaju jasni neurofizioloki dokazi, psiholog mora imati samo ono normalno nauno nepovjerenje u svoje pronalaske, na ravno, ako se oni temelje na adekvatnom razmatranju i interpre taciji podataka. R. B. Livingston primijetio je slijedee o odnosu tih dviju na uka: Stvarno jedinstvo psihologije i neurofiziologije bit e uspostav ljeno kad veliki broj znanstvenika bude dobro potkovan u obje discipline. Koliko e to stjecite biti vrsto i korisno, vidjet emo; meutim, pojavila su se nova podruja istraivanja, u kojima prouavatelji ponaanja mogu manipulirati, uz okolinu, i mozgom, a prouavatelji mozga mogu primjenjivati pojmove i tehniku ponaanja. Mnoge od tradicionalnih identifikacija tih podruja gube se. Trebali bismo aktivno odbacivati sve ostatke provincijalizma i osjeaja prevlasti i suparnitva meu ovim disciplinama. Protiv koga smo? Samo protiv vlastitog neznanja. Unato nedavnom napretku, postoje irom svijeta relativno ma le mogunosti za elementarna istraivanja na podruju psiho logije i neurofiziologije. Problemi koji trae rjeenje ogromni su. Razumijevanje se moe unaprijediti samo modifikacijom sa danjih shvaanja, a ta se mogu izmijeniti samo dosjetljivim eksperimentalnim i teoretskim poduhvatima. (R. B. Livingston, 1962) Mnogi su ljudi esto navedeni na pogreno miljenje, to pone kad predlau popularni izvjetaji, da su neurofiziolozi pronali mnoge odgovore na probleme ljudskog ponaanja. Suprotno tome, veina znanstvenika na podruju neurologije ima znatno druga iji stav. T. H. Bullock, strunjak za nervni sistem beskimenja ka, elektrinih riba i morskih sisavaca, poinje svoj rad, Evo lucija neurofiziolokih mehanizama, poricanjem nae mogu nosti da za sada znaajno pridonesemo stvarnom pitanju i na dalje kae da, u biti, mi nemamo pravog pojma o ivanom mehanizmu kod uenja, ili fiziolokim supstratima instinktivnih oblika, ili, u biti, o bilo kakvim sloenim manifestacijama pona anja (T. H. Bullock, 1961).2 Slino pie Birger Kaada: 108

Nae znanje i predodba o centralnoj neuralnoj organizaciji agresivnog ponaanja ogranieni su injenicom da veina po dataka proizlazi iz eksperimenata sa ivotinjama, tako da go tovo nita nije poznato o odnosu centralnog nervnog sistema i osjeaja ili afektivnih aspekata osjeaja. Mi smo potpuno ogranieni na promatranje i eksperimentalnu analizu fenome na ponaanja i izraavanja i objektivno zabiljeenih perifernih tjelesnih promjena. Naravno, ak ni ovi postupci nisu potpuno pouzdani, i unato ekstenzivnim pokuajima istraivanja, te ko je interpretirati ponaanje samo na osnovu ovih podataka. (B. Kaada, 1967) Jedan od najistaknutijih neurologa, W. Penfield, dolazi do istog zakljuka: Oni koji se nadaju rijeiti problem neurofiziologije duha su kao ljudi na podnoju planine. Oni stoje na istini koju su napravili na podnoju i gledaju na planinu na koju se ele po peti. Ali vrh je skriven u vjenim oblacima i mnogi vjeruju da ne moe nikada biti osvojen. Sigurno je, ako doe dan kada e ovjek postii potpuno razumijevanje svog vlastitog mozga i duha, da e to biti njegov najvei uspjeh, njegovo konano do stignue. Postoji samo jedna metoda koju znanstvenik moe primjenjiva ti u naunom radu. To je metoda promatranja fenomena priro de koju slijedi komparativna analiza i dopunjuje eksperimen tiranje prema zamiljenoj hipotezi. Neurofiziolozi koji sa svom iskrenou slijede pravila naune metode nee tvrditi da im njihov nauni rad daje pravo da odgovore na ova pitanja. (W. Penfield, 1960)3 Odreen broj neurologa izrazio je manje ili vie radikalan pesi mizam u vezi s poboljanjem odnosa izmeu neurolokih nauka i psihologije uope, a naroito o vrijednosti onoga to dananja neurofiziologija moe doprinijeti objanjavanju ljudskog pona anja. Ovaj pesimizam izrazili su H. von Foerster, T. Melnechuk,4 H. R. Maturana i F. C. Varela (uskoro izlazi).5 F. G. Worden tako er kritiki pie: Primjeri iz neurolokih istraivanja ilustriraju da, to ispitivae direktno sve vie interesiraju svjesne pojave, to neadekvatnosti materijalistike doktrine postaju sve problematinije, to dovodi do traenja boljih primarnih sistema. (F. G. Worden, uskoro izlazi)6 109

Iz odreenog broja usmenih i pismenih saopenja neurologa stekao sam dojam da ovaj trezveni stav dijeli sve vei broj ispi tivaa. Mozak se sve vie i vie shvaa kao cjelina, kao jedan sis tem, tako da ponaanje ne moemo objasniti uzimajui u obzir neke njegove dijelove. Znaajne podatke koji podravaju ovo gle dite iznio je E. Valenstein (1968), koji je pokazao da pretpostav ljeni hipotalamini centri za glad, e, seks itd., nisu, ako stvar no postoje, tako jednoznani kao to se ranije smatralo stimu lacija centra za jednu vrst ponaanja moe izazvati ponaanje koje odgovara drugom centru, ako u okolini postoje stimulansi koji odgovaraju ovom drugom. O. Ploog (1920) je pokazao da ag resiju (u biti, neverbalnu komunikaciju prijetnje) izazvanu kod vezirovke drugi majmun nee ozbiljno shvatiti, ako je ovaj prvi socijalno inferiorniji od njega. Ovi podaci slau se s holistikim shvaanjem da mozak u svom odreivanju ponaanja uzima u obzir vie niti stimulacija koje do njega dospijevaju da sveu kupno stanje fizikih i drutvenih uvjeta koji postoje u tom tre nutku modificira znaenje specifinog stimulansa. Meutim, sumnja u mogunost neurofiziologije da adekvatno objasniti ljudsko ponaanje ne znai poricanje relativne valjanosti mnogih eksperimentalnih pronalazaka, naroito posljednjih de setljea. Iako bi se ti pronalasci mogli integrirati u neto glo balni je shvaanje, oni su ipak dovoljno valjani da nam daju va ne podatke za bolje shvaanje jedne vrste agresije defenzivne agresije.
Mozak kao osnova agresivnog ponaanja7

Prouavanje odnosa rada mozga i ponaanja bilo je ukovoeno uglavnom Darwinovom pretpostavkom da strukturom i radom mo zga upravlja princip opstanka jedinke i vrste. Od tada su napori neurofiziologa bili usredotoeni na traenje povrina mozga koje su supstrati najelementarnijih impulsa i po naanja potrebnih za opstanak. Postoji opa suglasnost s MacLeanovim zakljukom, koji je nazvao te osnovne mehanizme mozga 4 F-a (feeding, fighting, fleeing and...): hranjenje, borba, bijeg i seksualne aktivnosti. (P. D. MacLean, 1958). Lako je uoiti da su ove etiri aktivnosti neophodne za fiziko odranje jedinke i vrs te. O tome, da kod ovjeka uz ove potrebe za fiziko odranje po stoje i osnovne potrebe ije ostvarenje je neophodno da bi mo gao funkcionirati kao totalno bie, bit e govora kasnije. 110

to se tie agresije i bijega, rad jednog broja istraivaa, W. R. Hessa, J. Oldsa, R. G. Heatha, J. M. R. Delgadoa i drugih, uka zuje na to da njima upravljaju8 razliite neuralne povrine u mo zgu. Pokazano je, na primjer, da afektivna reakcija srdbe i njoj odgovarajui agresivan obrazac ponaanja moe biti izazvan di rektnom elektrinom stimulacijom raznih povrina, kao to su amigdala, lateralni hipotalamus, neki dijelovi mezencefalona i centralne sive tvari, ili moe biti sprijeen stimulacijom drugih struktura, kao to su septum, cirkumvolucija cinguluma i kaudalna jezgra.9 Velikom kirurkom spretnou neki su istraivai10 uspjeli usaditi elektrode u specifina podruja mozga. Usposta vili su dvostranu vezu za promatranje. Elektrinom stimulacijom niskog napona bili su u mogunosti prouavati promjene u pona anju ivotinja, a kasnije, i ovjeka. Mogli su, na primjer, direkt nom elektrinom stimulacijom nekih povrina demonstrirati iza zivanje intenzivnog agresivnog ponaanja, i spreavanje agresije stimulacijom nekih drugih. Na drugoj strani, mogli su, pak, iz mijeniti elektrinu aktivnost tih razliitih povrina mozga kad su osjeaji, kao to su srdba, strah, zadovoljstvo itd., bili izaz vani stimulansima iz okoline. Takoer su promatrali stalne po sljedice izazvane unitenjem nekih povrina mozga. Zaista je veoma dojmljivo vidjeti kako relativno malo povea nje u elektrinom naponu elektrode usaene u jednom od neuralnih supstrata agresije moe izazvati iznenadan nastup neobuzda nog, krvoednog bijesa, a kako smanjenje elektrine stimulacije ili stimulacije centra koji inhibira agresiju, moe isto tako naglo zaustaviti tu agresiju. Delgadov spektakularan eksperiment zaus tavljanja bika koji napada stimulacijom povrine koja inhibira agresiju (upravljanjem iz daljine) izazvao je odreen interes za ovaj postupak. (J. M. R. Delgado. (1969) To to se reakcija aktivira u nekim povrinama mozga, nije ni u kom sluaju karakteristino samo za agresiju: ista dualnost postoji i s obzirom na druge poticaje. Mozak je, u biti, organi ziran kao dualni sistem. Ako ne postoje specifini stimulansi (vanjski ili unutarnji), agresija se nalazi u stanju tekue ravnote e, jer povrine koje aktiviraju i povrine koje inhibiraju odra vaju relativno stabilnu ravnoteu. To je naroito jasno uoljivo kada se aktivirajua ili inhibirajua povrina uniti. Poevi s klasinim eksperimentom Heinricha Kliivera i P. C. Bucya (1934), dokazano je da je, na primjer, unitenje amigdale preobrazilo ivotinje (rezuz majmune, vuice, divlje make, takore i druge) 111

do te mjere da su izgubile barem privremeno svoju sposob nost za agresivne i silovite reakcije, ak i pod snanom provoka cijom.11 Na drugoj strani, unitenje povrina koje inhibiraju agre siju, kao to su male povrine ventromedijalne jezgre hipotalamu sa, izaziva permanentnu agresiju kod maaka i takora. S obzirom na dualnu organizaciju mozga, namee se kljuno pitanje: koji to faktori poremeuju ravnoteu i izazivaju vidljiv bijes i njemu odgovarajue silovito ponaanje? Ve nam je poznato da je jedan nain na koji moemo izazvati takve poremeaje u ravnotei elektrina stimulacija ili unitenje tih povrina (osim hormonalnih i metabolikih promjena). Mark i Ervin naglaavaju da takvi poremeaji u ravnotei mogu nasta ti i zbog raznih vrsta bolesti mozga koje mijenjaju njegov nor malni kruni tok. Ali koji su to uvjeti koji mijenjaju ravnoteu i mobiliziraju agresiju, osim ova dva sluaja, jedan od kojih je izazvan eksperi mentalno, a drugi je patoloki? Koji su uzroci uroene agre sivnosti kod ivotinja i ljudi? Defenzivna uloga agresije Pregledavajui neurofizioloku i psiholoku literaturu o agresiji ivotinja i ljudi, ini se neizbjean zakljuak da je agresivno po naanje ivotinja reakcija na bilo kakvo ugroavanje opstanka, ili to bih ja openitije rekao, ivotnih interesa ivotinje bilo kao jedinke, bilo kao lana vrste. Ova opa definicija obuhvaa mnogo razliitih situacija. Najoitija bila bi direktno ugroava nje njenog ivota, ili ugroavanje njenih potreba za seksom i hranom; sloeniji oblik bio bi: prenatrpanost koja ugroava potrebu za fizikim prostorom i/ili drutvenu strukturu grupe. Ali ono to je zajedniko svim uvjetima koji izazivaju agresivno ponaanje je to da oni predstavljaju ugroavanje ivotnih intere sa. Mobilizacija agresije u odgovarajuim povrinama mozga u slubi je ivota, ona je reakcija na prijetnje odranju jedinke ili vrste; to znai da je filogenetski programirana agresija, kakva postoji kod ivotinja i ovjeka, bioloki prilagodljiva, defenzivna reakcija. Da je to tako, nije zauujue ako se prisjetimo Darvvinovog principa o evoluciji mozga. Budui da je funkcija mozga da se brine za opstanak, on e se pobrinuti i za neposrednu re akciju na bilo kakvo ugroavanje opstanka. 112

Agresija ni u kom sluaju nije jedini oblik reakcije na prijet nje. Na prijetnje njenoj egzistenciji ivotinja reagira ili bijesom i napadom, ali strahom i bijegom. A izgleda da je bijeg ea re akcija, izuzevi kad ivotinja nema prilike da bjei pa se stoga bori kao ultima ratio. Hess je bio prvi koji je otkrio da elektrina stimulacija nekih dijelova hipotalamusa kod make izaziva napad ih bijeg. Kao po sljedica toga on je svrstao ove dvije vrste ponaanja u kategoriju defenzivne reakcije, to kazuje da obje reakcije imaju ulogu obrane ivota. Neuralne povrine koje su supstrati za napad i bijeg nalaze se blizu jedna drugoj, ali su ipak razliite. Pionirske istraivake studije W. R. Hessa, H. W. Magouna i drugih, slijedila su mnoga prouavanja, posebno Hunspergera i njegove grupe u Hessovom laboratoriju, i Romaniuka, Levisona i Flynna.12 Unato odreenim razlikama u rezultatima do kojih su ovi razliiti istraivai do li, oni su potvrdili Hessove osnovne pronalaske. Mark i Ervin daju kratak pregled postojeeg stanja spoznaje u slijedeem odlomku: Svaka ivotinja, bez obzira na vrstu, reagira na napad koji ug roava njen ivot jednim od dva obrasca ponaanja: ili bijegom, ili agresijom i nasiljem tj. borbom. Mozak uvijek djeluje kao cjelina u usmjeravanju ponaanja; iz toga proizlazi da su mehanizmi u mozgu koji iniciraju i ograniavaju ova dva raz liita oblika samoouvanja ne samo meusobno usko poveza ni, ve su povezani i s drugim dijelovima mozga, a njihovo dje lovanje ovisi o sinhronizaciji mnogih sloenih i paljivo urav noteenih podsistema. (V. H. Mark i F. R. Ervin, 1970) Instinkt bijega Podaci o borbi i bijegu kao defenzivnim reakcijama prikazuju instinktivistiku teoriju u neobinom svjetlu. Impuls bijega igra neurofizioloki i s obzirom na ponaanje istu, ako ne i veu, ulogu u ponaanju ivotinja nego impuls za borbu. Neurofiziolo ki, oba su impulsa integrirana na isti nain: nema osnove da bi se agresija smatrala prirodnijom od bijega. Zato onda instinktivisti govore o estini uroenih agresivnih impulsa, a ne o uro enom impulsu bijega? Kad bismo zakljuivanje instinktivista o borbenom impulsu primijenili i na impuls bijega, doli bismo do ove tvrdnje: o113

vjek je gonjen impulsom bijega; on moe razumom nastojati nad vladati taj impuls, ali to nadvladavanje bit e relativno neefi kasno, iako postoje naini da se obuzda mo 'instinkta bijega'. Imajui na umu vanost koja se pridaje uroenoj ljudskoj ag resiji kao jednom od najozbiljnijih problema drutvenog ivota, od religioznih pozicija do naunog rada Lorenza, teorija usredo toena na ovjekov neobuzdani instinkt bijega moe izgledati smijena, ali ona je neurofizioloki jednako ispravna kao i ona o neobuzdanoj agresiji. U stvari, s biolokog stanovita ini se da bijeg bolje slui samoouvanju nego borba. Politikim ili voj nim voama moda se to ne bi inilo smijeno, ve razumno. Oni znaju iz iskustva da ljudska priroda ne naginje heroizmu i da kojeta treba poduzeti da bi se ovjeka motiviralo da se bori, a sprijeilo da bjei da bi spasio svoj ivot. Onaj tko prouava historiju mora postaviti pitanje nije li in stinkt bijega isto toliko snaan inilac kao i instinkt za borbu. On bi mogao doi do zakljuka da je povijest determinirana, ne toliko instinktivnom agresijom koliko nastojanjem da se potisne ovjekov instinkt bijega. Mogao bi nagaati da je veliki dio o vjekovih drutvenih struktura i ideolokih nastojanja bio posve en upravo ovom cilju: ovjeku je trebala prijetiti smrt da bi u njemu usadila divljenje prema mudrosti njegovih voa, da bi mu nametnula vjeru u ast. Trebalo ga je terorizirati strahom da e biti proglaen kukavicom, ili ga jednostavno napiti alkoholom, ili nadom o enama i pljaki. Historijska analiza mogla bi poka zati da se razlozi za potiskivanje impulsa bijega i oita domi nacija impulsa za borbu nalaze veim dijelom u kulturnim, a ne biolokim iniocima. Ovim spekulacijama elim ukazati na etoloku pristranost u korist koncepcije homo aggressivus-a, a osnovna injenica ostaje, da u mozgu ivotinje i ovjeka postoje ugraeni neuralni meha nizmi koji mobiliziraj agresivno ponaanje (ili bijeg) kao reak ciju na prijetnje opstanku jedinke ili vrste, te da je ta vrsta agresije bioloki prilagodljiva i da je u slubi ivota. Grabeljivost i agresija Postoji jo jedna vrsta agresije koja je izazvala mnogo nespora zuma: agresija grabeljivih kopnenih ivotinja. Zoologijski one su jasno odreene: to su porodice maaka, hijena, vukova i med vjeda.13 114

Naglo se gomilaju eksperimentalni dokazi koji pokazuju da je neuroloka osnova za grabeljive agresije razliita od neuro loke osnove defenzivne agresije.14 Lorenz je ukazao na istu stvar s etolokog gledita: Motivacija za lov u biti se razlikuje od motivacije za borbu. Bivol kojeg lav obara izaziva kod njega agresiju u isto tako maloj mjeri kao kod mene primamljiv puran kojeg sam upra vo vidio kako visi u smonici. Razlika izmeu ova dva unutarnja nagona moe se jasno vidjeti u izraajnim pokretima ivotinje: pas koji tri po ubijenog zeca pokazuje isto sretno uzbuenje kao i kada pozdravlja svoga gospodara ili dobiva dugo oekiva nu poslasticu. Iz mnogih izvrsnih fotografija vidi se da lav kada ide u napad nije ljut. Reanje, pomicanje uiju prema natrag i drugi dobro poznati izrazi i pokreti borbenog ponaanja uoljivi su kod grabeljive ivotinje samo kada se jako boji rtve koja se silom eli obraniti, a i onda su ti izrazi samo nagovijeteni. (K. Lorenz, 1966) Na bazi postojeih podataka o neurofiziolokim osnovama raz nih vrsta agresije, K. E. Moyer je razlikovao grabeljivu agresiju od drugih tipova agresije i doao do zakljuka da naglo rastu eksperimentalni dokazi koji ukazuju da je neuroloka osnova gra beljive agresije drugaija od one drugih vrsta agresije. (K. E. Moyer, 1968) Ne samo da grabeljivo ponaanje posjeduje vlastite neurofi zioloke supstrate, koji se razlikuju od onih za defenzivno pona anje, ve je i samo ponaanje drugaije. Ono ne izraava bijes i ne moe se zamijeniti s borbenim ponaanjem, ali je ono ciljem determinirano, tono usmjereno i napetost nestaje s postizanjem cilja pribavljanjem hrane. Instinkt grabeljivosti nije instinkt defenzive, koji je zajedniki svim ivotinjama, ve instinkt pribav ljanja hrane, koji je zajedniki samo onim ivotinjskim vrstama koje su morfoloki opremljene za tu svrhu. Naravno, grabelji vo ponaanje je agresivno,15 ali moramo dodati da se ova agresija razlikuje od s bijesom povezane agresije izazvane prijetnjom. Bliska je vrsti agresije koju nekada nazivamo instrumentalna agresija, tj. agresija koja je namijenjena postizanju eljenog ci lja. Kod negrabeljivih ivotinja ne nailazimo na tu vrstu agresije. Razlika izmeu defenzivne i grabeljive agresije vana je za problem ljudske agresije, jer je ovjek filogenetski negrabeljiva ivotinja, pa je prema tome njegova agresija, to se tie njenog 115

neurofiziolokog porijekla, negrabeljivog tipa. Ne smijemo zabo raviti da je ljudsko zubalo loe prilagoeno jedenju mesa, ovjek je jo uvijek zadrao zube svojih vegetarijanskih predaka. Tako er je zanimljivo primijetiti da ovjekov probavni sistem ima fizioloke karakteristike vegetarijanca a ne mesodera. (J. Napier, 1970). Hrana ak najprimitivnijih lovaca i sakupljaa hrane bila je najvie 75 posto vegetarijanska, a samo 25 posto mesna.'6 Prema I. DeVoreu: Svi primati iz Staroga Svijeta su uglavnom vegetarijanci. To su isto i ljudi s najprimitivnijom ekonomskom strukturom, ostatak lovaca-sakupljaa u svijetu, osim arktikih Eskima... Iako bi budui arheolozi, prouavajui dananje Bumane, mogli zakljuiti da su kamenje koje su nali sa iljcima strijela Bumana, Bumani upotrebljavali za izbijanje sri iz ko sti, upotrebljavale su ih, u stvari, ene za razbijanje oraha koji sainjavaju 80 posto njihove privrede. (I. DeVore, 1970). Unato tome, moda nita nije toliko pridonijelo predodbi o intenzitetu agresivnosti kod ivotinja, i indirektno kod ovjeka, koliko slika o grabeljivoj ivotinji. Ne moramo ii daleko da bi smo nali razlog za ovu pristranost. ovjek se stotinama godina okruuje domaim ivotinjama kao to su maka i pak koje su grabeljive. U biti, to je je dan od razloga zato ih je ovjek pripitomio: psa koristi da bi lovio druge ivotinje i da bi napadao ljude koji mu prijete, a maku da goni mieve i takore. Na drugoj strani, ovjeka se dojmila agresivnost vuka, glavnog neprijatelja njegovih stada ova ca, ili lisice, koja je odnosila njegove kokoi.17 Tako su ivotinje, koje je ovjek izabrao da mu budu najblie, grabeljive, a jedva da je razlikovao grabeljivu od defenzivne agresije, jer u njiho vom djelovanju obje zavravaju ubijanjem; niti je mogao pro matrati te ivotinje u njihovom vlastitom prebivalitu i zamijeti ti njihove drutvene i prijateljske meusobne odnose. Zakljuak do kojeg smo doli na temelju ispitivanja neurosociolokih dokaza je uglavnom isti kao i onaj koji su predloili najistaknutiji ispitivai agresije, J. P. Scott i Leonard Berkowitz, iako se teoretski okviri njihovih istraivanja razlikuju od mojih. Scott pie: Osoba koja ima sreu da ivi u okolini koja je ne stimulira na borbu nee patiti od psiholokog ili nervnog otee nja zato to se nikada ne bori. To se razlikuje od fiziologije jede nja, gdje unutarnji procesi metabolizma dovode do odreenih fiziolokih promjena koje s vremenom izazivaju glad i potrebu za jelom, bez ikakvih promjena u okolini. (J. P. Scott, 1958). Berkowitz govori o spremnosti da se agresivno reagira na odre116

ene stimulanse, a ne o agresivnoj energiji koja moe biti genet ski prenoena. (L. Berkowitz, 1967) Podaci iz neurolokih nauka o kojima sam govorio pomogli su stvoriti koncepciju jedne vrste agresije defenzivne agresije koja uva ivot i koja je bioloki prilagodljiva. Oni su nam bili od koristi u naem nastojanju da pokaemo da kod ovjeka po stoji (potencijalna agresija koja se mobilizira kad su ugroeni njegovi ivotni interesi. Meutim, ovi se neuroloki podaci ne bave onim oblikom agresije koji je karakteristian samo za ovje ka i koji on ne dijeli s drugim sisavcima: njegovom sklonou prema ubijanju i muenju bez razloga, koje je cilj samo po se bi, cilj koji se ne sastoji u obrani ivota, ve je poeljan i prua zadovoljstvo sam po sebi. Neuroloke se znanosti ne bave prouavanjem tih strasti (osim onih izazvanih ozljedama mozga), ali moe se sa sigurnou rei da se Lorenzova instinktivistiko-hidraulika interpretacija ne uiklapa u model djelovanja mozga kako ga zamilja veina neuro loga, i da se ne zasniva na neurofiziolokim dokazima.
BILJEKE UZ PETO POGLAVLJE

1. Moramo modificirati ovu opu izjavu ukazujui na pokuaje pre minulog Raula Hernandeza Pena da otkrije neurofizioloki ekvi valent snova; na neurofizioloke studije R. G. Heatha o shizofreniji i dosadi i na P. D. MacLeanove pokuaje da pronae neurofizioloko objanjenje za paranoju. O Freudovom doprinosu neurofizio logiji govorio je K. Pribram (1962). Usp. P. Ammacher (1962) o vanosti Freudovog poznavanja neurologije; usp. takoer R. R. Holt (1965). 2. Nedavno je, ipak ostavi pri prijanjoj svojoj izjavi, Bullock mo dificirao svoje ranije gledite optimizmom: Od 1958, neurologija je mnogo uznapredovala na putu ka razumijevanju viih funkcija, kao to su prepoznavanje i vladanje osjeajima, i uinila znaajan korak dalje prema razumijevanju mehanizma asocijacije, ako jo ne uenja. Mnogo smo napredovali u pribavljanju vanih zapaa nja, npr.: sve smo blie saznanju koja bi mogla biti bioloka os nova agresije, da li postoji hidrauliki mehanizam i da li je on priroen. (Upueno dru T. Melnechuku koji mi je pisao o tome). 3. Ne samo neuroloke nauke i psihologija ve i mnoga druga pod ruja moraju se integrirati i stvoriti nauku o ovjeku podruja kao to su paleontologija, antropologija, historija, historija religi je (mitova i rituala), biologija, fiziologija, genetika. Predmet na uke o ovjeku je ovjek: ovjek kao totalno bioloki i historijski evoluirajue bie koje moemo razumjeti samo ako uoimo pove zanost izmeu svih njegovih aspekata, ako ga promatramo kao proces koji se odvija unutar sloenog sistema koji ima mnoge podsisteme. Bihevioristike nauke (psihologija i sociologija), pojam
117

4. 5. 7.

8. 9. 10.

11. 12. 13.

14.

15.

16. 17.

koji je postao popularan kroz program Rockefellerove Fundacije, zanima samo to ovjek ini i kako ga se moe navesti da ini ono to ini, a ne zato ini to to ini niti tko je on. One su u dosta velikoj mjeri postale prepreka i nadomjestak za razvoj jedne integrirane nauke o ovjeku. Lino saopenje H. von Foerstera i T. Melnechuka. 6. Zahvalan sam autorima to su mi dozvolili da proitam njihove rukopise prije nego to su bili objavljeni. U ovoj diskusiji iznijet emo samo najvanije i openito prihva ene podatke. Rad izvren na ovom podruju u posljednjih dvade set godina tako je ogroman da bi bilo izvan moje kompetencije ulaziti u stotine detaljnih problema koji se pojavljuju, niti bi bilo korisno citirati isto toliko opsenu literaturu, koja se moe nai u nekoliko radova koje sam spomenuo u tekstu. Prema nekim autorima koje sam gore citirao pojam upravljanja nije zadovoljavajui. Neokorteks takoer ima predominantno uzbuujui efekt na bije sno ponaanje. Usp. K. Ackertov eksperiment s odstranjivanjem neokorteksa temporalnog pola. (A. Ackert, 1967). Usp. W. R. Hess (1954), J. Olds i P. Milner (1954), R. G. Heath, ured nici (1962), J. M. R. Delgado (1967, 1969 s opirnom bibliografijom). Nadalje, usporedi nedavno objavljeni rad V. H. Marka i F. R. Ervina (1970) koji sadri jasan i saet prikaz, lako razumljiv i za onoga koji nije strunjak na tom podruju, bitnih podataka iz ne urofiziologije koji se odnose na nasilno ponaanje. Usp. V. H. Mark i F. R. Ervin (1970). Usp. detaljan pregled ovih prouavanja kod B. Kaadae (1967). Medvjede je teko kategorizirati u ovom smislu. Neki medvjedi prodiru sve: jedu meso manjih ili ranjenih ivotinja, ali ih ne napadaju kao to to ine lavovi. Dok na drugoj strani, polarni medvjed koji ivi pod ekstremnim klimatskim uvjetima, napada tuljane da bi ih ubio i pojeo, pa se stoga smatra pravim grabeljivcem. Ovo su naglasili Mark i Ervin (1970) i demonstrirale studije Eggera i Flvnna koji su stimulirali odreena podruja lateralnog dijela hipotalamusa i izazvali ponaanje koje je promatrae podsjealo na ivotinju koja se ulja ili lovi rtvu. (M. D. Egger i J. P. Flynn, 1963). Jedna vana injenica je da mnoge grabeljive ivotinje vukovi, na primjer nisu agresivne prema lanovima vlastite vrste. Ne samo u smislu da se meusobno ne ubijaju to se moe na za dovoljavajui nain objasniti, to ini Lorenz, kao rezultat potrebe da se ogranii upotreba njihovog okrutnog oruja radi opstanka vrste nego i u smislu da su one prijateljski raspoloene u me usobnom drutvenom kontaktu. O itavom ovom pitanju ovjekovih tzv. grabeljivih karakteristika bit e govora u sedmom poglavlju. Moda nije sluajno da je Hobbes, koji je prikazao ovjeka kao vuka prema svojim blinjima, ivio u kraju u kojem su se uz gajale ovce. S obzirom na ovo bilo bi zanimljivo ispitati porijeklo i popularnost prie o opasnim vukovima, kao to je Crvenkapica.

VI

Ponaanje ivotinja

Drugo znaajno podruje na kojem bi empirijski podaci mogli doprinijeti utvrivanju valjanosti instinktivistike teorije agresi je je podruje ponaanja ivotinja. Kod ivotinja treba razliko vati tri razliite vrste agresije: (1) grabeljivu agresiju, (2) intraspecijsku agresiju (agresija prema ivotinjama iste vrste), (3) interspecijsku agresiju (agresija prema ivotinjama razliitih vrsta). Kao to sam prije naglasio, postoji suglasnost meu prouava teljima ponaanja ivotinja (ukljuujui Lorenza) o tome da ob rasci ponaanja i neuroloki procesi kod grabeljive agresije nisu analogni drugim vrstama agresije pa se prema tome moraju od vojeno tretirati. to se tie interspecijske agresije, veina promatraa slae se da ivotinje rijetko unitavaju lanove drugih vrsta, izuzevi u obrani, tj. kada se osjeaju ugroene a ne mogu pobjei. To ogra niava pojavu ivotinjske agresije uglavnom na intraspecijsku agresiju, tj. agresiju meu ivotinjama iste vrste, pojava kojom se iskljuivo bavi Lorenz. Intraspecijska agresija ima slijedee karakteristike: (a) Kod veine sisavaca nije krvoedna, nije joj cilj ubijanje, unitava nje ili muenje, ve je uglavnom prijetea poza ija je namjera upozoravanje. Kod veine sisavaca openito nailazimo na mnogo zadirkivanja, peckanja i prijetnji, ali na veoma malo krvoedne borbe ili unitavanja na koje nailazimo u ljudskom ponaanju. (b) Samo je meu nekim insektima, ribama, pticama te od sisa vaca meu takorima destruktivno ponaanje uobiajeno, (c) Pri jetnja ivotinje je njena reakcija na ono to ona doivljava kao ugroavanje njenih ivotnih interesa, pa je prema tome defen zivna, u smislu neurofizioloke koncepcije defenzivne agresije, (d) Kod veine sisavaca ne postoje dokazi o spontanom agresiv nom impulsu koji se nagomilava dok ne nae, manje ili vie, od govarajuu priliku da se oslobodi. U onoj mjeri u kojoj je agre sija ivotinja defenzivna, ona poiva na odreenim filogenetski 119

118

oblikovanim neuralnim strukturama, i ne bi bilo spora s Lorenzovom pozicijom da nije njegovog hidraulikog modela i njego vog objanjavanja ljudske destruktivnosti i okrutnosti kao re zultata defenzivne agresije. ovjek je jedini sisavac koji je ubojica i sadist velikih razmje ra. Odgovoriti zato je to tako cilj je slijedeih poglavlja. U ovoj diskusiji o ponaanju ivotinja elim u detalje pokazati da se mnoge ivotinje bore unutar vlastite vrste, ali da se bore na na in koji ne unosi razdor i koji nije destruktivan, i da podaci o ivotu sisavaca openito, a primata osobito, ne govore u prilog postojanju uroene destruktivnosti koju je ovjek trebao na slijediti od njih. Doista, kada bi ljudska vrsta posjedovala pribli no isti stupanj uroene agresivnosti kao impanze koje ive u prirodnim uvjetima, ivjeli bismo u dosta miroljubivom svijetu.
Agresija u zarobljenitvu

U prouavanju agresije meu ivotinjama, naroito meu prima tima, vano je razlikovati njihovo ponaanje u prirodnim uvjeti ma od njihovog ponaanja u zarobljenitvu, to znai uglavnom u zoolokim vrtovima. Zapaanja pokazuju da primati u divljini ispoljavaju malo agresije, dok primati u zoolokim vrtovima po kazuju pretjeranu dozu destruktivnosti. Ova razlika je od fundamentalne vanosti za razumijevanje ljudske agresije, jer je ovjek u historiji malo ivio u svojim prirodnim uvjetima, izuzevi lovce i sakupljae hrane i prve poljoprivrednike u petom tisuljeu p. n. e. Civilizirani ovjek oduvijek ivi u Zoolokom vrtu tj. pod raznim uvjetima lienosti slobode, a to je jo uvijek tako, ak i u najrazvijenijim drutvima. Poet u s nekoliko primjera o primatima u zoolokom vrtu koji su temeljito prouavani. Najbolji primjer moda su hamadrijas babuni, koje je prouavao Solly Zuckerman u londonskom zoolokom vrtu u Regents Parku ((Majmunski brijeg) 19291930. Njihov prostor, 30 m dugaak i 18 irok, velik je prema standardi ma zoolokih vrtova, ali veoma malen u usporedbi s njihovim pri rodnim stanitem. Zuckerman je zapazio mnogo napetosti i agresi je meu tim ivotinjama. Snanije su se brutalno odnosile i eljele nemilosrdno vladati nad slabijima, majke su ak uzimale hranu od svoje mladunadi. Glavne rtve bile su enke i mladunad, koji su povremeno, ne namjerno, bili ranjavani i ubijani u borba120

ma. Zuckerman je promatrao jednog nasilnog mujaka kako dva puta namjerno napada mladog majmuna, i taj je mali majmun naen mrtav to vee. Od ezdeset i jednog mujaka osam je za vrilo nasilnom smru, dok su mnogi drugi uginuli od bolesti. (S. Zuckerman, 1932). Druga promatranja ponaanja primata u zoolokim vrtovima vodili su Hans Kummer (1951)1, u Ziirichu, i Vernon Reynolds (1961),2 u Whipsnade Parku u Engleskoj. Kummer je drao babune u zatvorenom prostoru od 13 do 18 m. U Ziirichu su bili esti ozbiljni ugrizi koji su izazivali teke ozljede. Kummer je de taljno usporedio agresiju meu ivotinjama u zurikom zoolo kom vrtu i onima na slobodi, koje je prouavao u Etiopiji, i pronaao da je uestalost agresivnih djela u zoolokom vrtu de vet puta vea kod enki, a sedamnaest i po puta vea kod odra slih mujaka nego je to sluaj u divljini. Vernon Revnolds pro uavao je dvadeset i etiri rezus majmuna u jednom oktogonalnom prostoru kojem je svaka strana bila samo 8 m dugaka. Iako je prostor na koji su ivotinje bile ograniene bio manji od pro stora Monkey Hilla (Majmunski brijeg), stupanj agresivnosti bio je nii. Ipak, bilo je vie nasilja nego u divljini: mnoge ivo tinje bile su ranjavane, a jedna je enka bila tako teko povrije ena da su je morali ubiti. Od naroitog su interesa, to se tie utjecaja ekolokih uvjeta na agresiju, razna prouavanja rezus majmuna (Macaca mulata), naroito C. H. Southwicka (1964), takoer C. H. Southwicka, M. Bega i M. Siddiqia (1965). Southvvick je pronaao da uvjeti oko line i drutveni uvjeti imaju veliki utjecaj na oblik i uestalost svadljivog ponaanja (tj. ponaanja koje je reakcija na neki konflikt) kod zatvorenih rezus majmuna. Njegovo prouavanje dozvoljava razlikovanje izmeu promjena u uvjetima okoline, tj. broja ivotinja na datom prostoru i drutvenih promjena, tj. ukljuivanje novih ivotinja u ve postojeu grupu. On dolazi do zakljuka da se smanjivanje prostora oituje u porastu agresivno sti, ali da promjene u drutvenoj strukturi koje su izazvane uvo enjem novih lanova proizvode mnogo dramatiniji porast ag resivnih interakcija nego je to bio sluaj s promjenama u okoli ni. (C. H. Southvvick, 1964). Poveana agresivnost zbog suavanja prostora dovela je do ag resivnijeg ponaanja meu mnogim drugim vrstama sisavaca. L. H. Mathews kae, iz prouavanja literature i vlastitih zapaanja u londonskom zoolokom vrtu, da meu sisavcima nije naiao na borbu do smrti, izuzevi pod uvjetima nedovoljnog prostora. (L. 121

H. Mathews, 1963). Istaknuti prouavatelj ponaanja ivotinja Paul Leyhausen naglasio je ulogu naruavanja relativne hijerar hije meu makama kada su zatvorene zajedno u malom prosto ru. to su kavezi natrpaniji to je manje relativne hijerarhije. Na posljetku iskrsne tiranin, pojave se parije, koje drugi svojim neprestanim brutalnim napadima tjeraju na mahnitost i razne druge vrste neprirodnog ponaanja. Zajednica se pretvara u pa kosnu gomilu. Rijetko se svi odmaraju, nikada ne izgledaju bez brino, prisutno je neprestano rezanje, siktanje pa ak i tunja va (P. Leyhausen, 1956).3 ak i privremeno nagomilavanje radi stalnih mjesta hranjenja dovodilo je do poveane agresivnosti. U zimi 1952. tri amerika znanstvenika: C. Cabot, N. Collias i R. C. Guttinger (citirali su ih C. i W. M. S. Russel, 1968), promatrali su jelene u blizini rijeke Flag u VVisconsinu i pronali da je broj svaa ovisio o broju je lena na odreenoj povrini uzgajalita, tj. o njihovoj gustoi. Ka da je bilo prisutno samo pet do sedam jelena, bila je zamijeena samo jedna svaa po jelenu na sat. Kada ih je bilo od dvadeset i tri do trideset, bilo je 44 svaa po jelenu na sat. Slina je pro matranja kod divljih takora izveo ameriki biolog. J. B. Calhoun (1948). Vano je primijetiti da dokazi pokazuju da postojanje hrane u dovoljnoj koliini ne spreava poveanje agresivnosti u uvjeti ma nedovoljnog prostora. ivotinje u londonskom zoolokom vrtu dobivale su dovoljnu koliinu hrane, a ipak se nedostatak prostora odrazio u poveanoj agresivnosti. Takoer je zanimljivo da smanjivanje hrane za 25 posto kod rezus majmuna nije, prema Southwickovim zapaanjima, izazvalo nikakve promjene u svadIjivim interakcijama, a da je smanjivanje za 50 posto, u stvari, izazvalo znaajan pad svadljivog ponaanja.4 Iz prouavanja poveane agresivnosti primata u stanju neslo bode a prouavanja drugih sisavaca pokazala su isti rezultat izgleda da slijedi da je pomanjkanje prostora jedan od bitnih uvjeta za poveanje nasilja. Ali gomilanje je samo etiketa, i to dosta varljiva, jer nam ne kazuje koji su faktori gomilanja odgo vorni za poveanu agresivnost. Postoji li prirodna potreba za minimalnim privatnim prosto rom?5 Da li gomilanje sputava ivotinju u ispoljavanju njene uro ene potrebe za istraivanjem i slobodnim kretanjem? Doivljava li ivotinja i gomilanje kao ugroavanje njenog tijela na to ona reagira agresijom? 122

Dok se na ova pitanja moe odgovoriti samo na osnovi daljnjih prouavanja, Southwickovi pronalasci govore da postoje barem dva razliita faktora s obzirom na gomilanje koje treba razliko vati. Jedan je smanjenje prostora, drugi je unitavanje drutvene strukture. Vanost drugog faktora jasno potvruje Southwickovo zapaanje, ranije spomenuto, da uvoenje nepoznate ivotinje obino izaziva vie agresije nego gomilanje. Naravno, esto su pri sutna oba faktora i teko je ustvrditi koji je odgovoran za agre sivno ponaanje. Ma kakva bila specifina kombinacija ovih faktora kod gomi lanja ivotinja, svaki od njih moe izazvati agresiju. Suavanje prostora liava ivotinju vanih funkcija kretanja, igre i upotrebe njenih ula koja se mogu razvijati samo kada trai hranu. Odatle proizlazi da se ivotinja liena prostora moe osjeati ugroena smanjenjem njenih vitalnih funkcija na to ona reagira agresi jom. Raspadanje drutvene strukture ivotinjske grupe predstav lja, prema Southwicku, jo veu opasnost. Svaka ivotinjska vrsta ivi u drutvenoj strukturi koja joj je karakteristina. Bila ona hijerarhijska ili ne, ona predstavlja okvire prema kojima se ponaanje ivotinje prilagouje. Razumna drutvena ravnotea potreban je uvjet za njeno postojanje. Njeno unitenje zbog sku enosti predstavlja ogromnu opasnost za egzistenciju ivotinje i moe se oekivati da e izazvati estoku agresivnost, naroito ka da je bijeg nemogu. Do gomilanja moe doi pod uvjetima egzistencije koji postoje u zoolokom vrtu, kao to smo to vidjeli kod Zuckermanovih babuna. Ali ee, ivotinje u zoolokom vrtu nisu nagomilane ve im je teko zbog ogranienog prostora. ivotinje koje nisu na slobodi imaju dovoljno hrane i zatiene su, ali nemaju to ra diti. Ako vjerujemo da je zadovoljavanje fiziolokih potreba do voljno da ivotinja (i ovjek) budu zadovoljni, onda bi ih njihov ivot u zoolokom vrtu morao initi veoma zadovoljnim. Ali ova kva parazitska egzistencija liava stimulansa koji bi im dozvo lili aktivno izraavanje njihovih fizikih i mentalnih sposobnosti, te im esto postaje dosadno i postanu apatine. A. Kortland iz vjetava da obrnuto od impanza u zoolokom vrtu, koje ope nito postaju sve apatinije i bezlinije s godinama, starije im panze meu onima na slobodi izgledaju ivlje i zainteresiranije za sve i slinije ovjeku. (A. Kortland, 1962)6. S. E. Glichman i R. W. Sroges (1966) ukazuju na slinu pojavu govorei o svijetu tu pih stimulansa koje pruaju kavezi u zoolokom vrtu i o dosadi koja iz toga proizlazi.
123

Ljudska agresija i gomilanje Ako je gomilanje jedan od vanih uvjeta agresije meu ivotinja ma, postavlja se pitanje da li je ono isto tako vaan izvor ljudske agresije. Ovu ideju su mnogi prihvatili, a izrazio ju je Leyhausen, koji tvrdi da ne postoji druga pomo za pobunu, nasilje i neurozu nego stvoriti brojanu ravnoteu ljudskih drutava i brzo pronai uspjene naine njenog odravanja na optimalnoj razini. (P. Levhausen, 1965)7 Ovo popularno poistovjeivanje gomilanja i gustoe naselje nosti izazvalo je mnogo zbrke. U svom pretjerano pojednostav njenom i .konzervativnom pristupu, Levhausen zanemaruje inje nicu da problem dananjeg gomilanja ukljuuje dva aspekta: unitenje odgovarajue drutvene strukture (naroito u industri jaliziranim dijelovima svijeta) i neproporcionalnost izmeu ve liine stanovnitva i drutvene baze za njegovo odravanje, uglav nom u neindustrijaliziranim dijelovima svijeta. ovjeku je potreban drutveni sistem u kojem on ima svoje mjesto i u kojem su njegovi odnosi s drugima relativno stabilni i zasnovani na openito prihvaenim vrijednostima i idejama. To se dogodilo u modernom industrijskom drutvu, gdje su tradi cije, zajednike vrijednosti i istinske drutvene veze velikim dije lom nestale. Suvremeni ovjek mase izoliran je i usamljen, iako je dio gomile: on ne posjeduje uvjerenja koja bi mogao dijeliti s drugima, ve samo parole i ideologije koje mu prua medij ko munikacija. Postao je a-tom (grki za in dividual = nerazdje ljiv), dre ga zajedniki, iako esto istovremeno antagonistiki interesi i novana veza. Emile Durkheim (1897) nazvao je tu po javu anomija i pronaao da je ona bila glavni uzrok samouboj stva koje je raslo zajedno s porastom industrijalizacije. On je anomijom oznaio unitenje svih tradicionalnih drutvenih veza s obzirom na to da je sva istinska kolektivna organizacija postala za dravu sekundarna, a pravi drutveni ivot je bio uniten. Vjero vao je da je pojedinac koji ivi u modernoj politikoj dravi de zorganizirana praina8. Drugi velikan sociologije, T. Tonnies (1926), prihvatio se sline analize modernih drutava i razlikovao je tradicionalnu zajed nicu (Gemeinschaft) i moderno drutvo (Gesellschaft), u kojem su sve istinske socijalne veze nestale. Da gustoa stanovnitva sama po sebi nije uzrok ljudske agre sije ve da su uzroci nedostatak drutvene strukture i pomanj kanje istinskih zajednikih veza i interesa za ivot, moe se po124

kazati s nekoliko primjera. Jedan od najizrazitijih primjera su kibuci u Izraelu, koji su prenatrpani, s malo prostora za pojedin ca i malo line slobode (sluaj je bio jo gori ranije kada su ki buci bili siromani.) Ipak, u njima je postojalo nevjerojatno malo agresivnosti. Isto vrijedi i za druge intencionalne zajednice na svijetu. Drugi primjer su zemlje kao to su Belgija i Holandija, dvije od najnaseljenijih zemalja na svijetu, ije stanovnitvo, me utim, ne karakterizira naroita agresivnost. Teko da se moe zamisliti vea guva od one na festivalu u Woodstocku ili na om ladinskim festivalima na Isle of Wight, pa ipak ni na jednom nije bilo veih manifestacija agresivnosti. Da uzmemo jo jedan pri mjer: otok Manhattan bio je jedno od najnaseljenijih mjesta na svijetu prije trideset godina, ali tada nije bio, kao to je to danas, karakteriziran nasiljem. Tko god je ivio u velikoj stambenoj zgradi gdje ivi zajedno nekoliko stotina obitelji zna da je ovjek malo gdje toliko slobo dan i nesmetan svojim susjedima kao u ovakvoj zgradi. U uspo redbi, mnogo manje line slobode postoji u malom selu gdje su kue razbacane a gustoa naseljenosti manja. Ovdje su ljudi mno go svjesniji jedni drugih, prate i ogovaraju se i konstantno su je dan drugome na dometu; isto vrijedi, iako u manjoj mjeri, i za predgrae. Ovi primjeri skloni su pokazati da gomilanje samo po sebi nije odgovorno za agresiju, ve da su odgovorni drutveni, psiholoki, kulturni i ekonomski uvjeti u kojima do njega dolazi. Oito je da prenaseljenost, tj. gustoa stanovnitva u uvjetima siroma tva, izaziva napetost i agresiju; veliki gradovi Indije i siromani dijelovi amerikih gradova jedan su primjer. Prenaseljenost i gustoa stanovnitva koja iz toga proizlazi zloudna je, kada zbog nepostojanja pristojnih mjesta stanovanja ljudi ne posjeduju os novne uvjete da bi se zatitili od neposrednog i neprestanog smetanja drugih. Prenaseljenost znai da je broj ljudi u odreenom drutvu nadmaio ekonomsku osnovu koja ih snabdijeva adekvat nom hranom, stanovanjem i adekvatnim odmorom. Nema sumnje da prenaseljenost ima zle posljedice i da brojeve treba smanjiti da bi bili jednaki ekonomskoj bazi. Ali, u drutvu koje posjeduje ekonomsku bazu koja moe izdravati gusto stanovnitvo, gusto a, sama po sebi, ne liava graanina njegove intimnosti i ne iz lae ga stalnom smetanju drugih. Zadovoljavajui ivotni standard, ipak, rjeava samo pitanje nedostatka intimnosti i stalne izloenosti drugima. On ne rjeava problem anomije, nedostatka Gemeinschafta, potreba osobe da
125

ivi u svijetu koji ima ljudske razmjere, iji lanovi se meu sobno poznaju kao linosti. Anomija industrijskog drutva moe se odstraniti samo ako se itava drutvena i duhovna struktura radikalno izmijene: ako se pojedincu osigura ne samo adekvatna hrana i stan ve i interesi drutva postanu istovjetni s njegovim interesima: kad odnos ovjeka prema njegovim sugraanima i iz raavanje njegovih snaga, a ne potronja stvari i antagonizmi prema njegovim sugraanima, postanu principi koji e vladati drutvenim i individualnim ivotom. To je mogue u uvjetima velike naseljenosti, ali zahtijeva radikalno preispitivanje naih premisa i radikalne drutvene promjene. Iz ovih razmatranja slijedi da su sve analogije o ljudskom go milanju, izvedene iz gomilanja ivotinja, od ograniene vrijedno sti. ivotinja posjeduje instinktivno znanje o prostoru i dru tvenim strukturama koje su joj potrebne. Ona instinktivno rea gira agresivno da bi popravila poremeaje koji se odnose na njen prostor i drutvenu strukturu. Ona nema drugaijih naina rea giranja na takve prijetnje njenim ivotnim interesima. Ali kod ovjeka postoje mnoge druge mogunosti. On moe izmijeniti drutvenu strukturu, moe razviti veze solidarnosti i zajednikih vrijednosti iznad onoga to je instinktivno dato. Odgovor ivotinje na gomilanje je bioloko-instinktivan; ovjekovo je rjeenje dru tveno i politiko.
Agresija u divljini

Na sreu, postoji nekoliko skoranjih studija koje prouavaju i votinje koje ive u divljini i pokazuju da agresivnost koja se oi tuje u uvjetima neslobode nije prisutna kad te iste ivotinje ive u svojim prirodnim uvjetima.9 Meu majmunima babuni su poznati po odreenoj nasilnosti. Paljivo su ih prouavali S. L. VVashburn i I. DeVore (1971). Zbog nedostatka prostora spomenut u samo njihov zakljuak: ako opa drutvena struktura nije poremeena, dolazi do malo agresivnog ponaanja; agresivno ponaanje do kojeg dolazi sastoji se uglav nom u pozama prijetnji i kretnjama. Vrijedno je primijetiti, s obzirom na ranije razmatranje gomilanja, da oni izvjetavaju da nisu primijetili svae meu babunima kada su se opori sa stajali kod pojilita. Jednom su izbrojili vie od etiri stotine babuna na jednom pojilitu, a da meu njima nisu zapazili agre126

sivno ponaanje. Takoer su primijetili da su babuni veoma neagresivni prema lanovima drugih ivotinjskih vrsta. Ovu sliku potvruje i nadopunjuje studija K. R. L. Halla (1960), koja pro uava Chacma babune (Papio ursinus). Prouavanje agresivnog ponaanja meu impanzama, primati ma najslinijim ovjeku, je od naroitog interesa. Donedavna go tovo nita nije bilo poznato o njihovom nainu ivota u ekvato rijalnoj Africi. Ipak, dosada su izvrena tri zasebna promatranja impanzi u njihovoj prirodnoj okolini koja pruaju veoma za nimljiv materijal o agresivnom ponaanju. V. i F. Reynolds, koji su prouavali impanze iz Bondogo Foresta, govore o nevjerojatno niskoj uestalosti agresije. Kroz 300 sati promatranja zapaeno je 17 svaa u koje je bila ukljuena stvarna borba, ili demonstracija prijetnje ili srdbe, a nijedna od ovih nije trajala vie od nekoliko sekundi. (V. i F. Reynolds, 1965). Samo su u dvije od ovih sedamnaest svaa sudjelovala dva odrasla mujaka. Zapaanja Jane Goodall koja je promatrala impanze rezervata Gombe Stream uglavnom su ista. Prijetee ponaanje primijeeno je u etiri sluaja kada je podloan mu jak pokuao uzeti hranu od vladajueg... Sluajevi napadanja rijetko su primijeeni i borba izmeu odraslih mujaka zapae na je samo jednom prilikom. (J. Goodall, 1965). Meutim, po stoji nekoliko aktivnosti i radnji kao to su ienje i udvara nje, ija je glavna funkcija oito stvaranje i odravanje dobrih odnosa meu pojedinim impanzama zajednice. Njihove su grupe obino privremene i ne postoje stalni odnosi osim odnosa maj ka mladune. (J. Goodall, 1965). Prava hijerarhija dominacije nije bila zapaena meu tim impanzama, iako su bile zapaene sedamdeset i dvije situacije jasnih interakcija dominacije. A. Kortland spominje zapaanje o nesigurnosti impanza to je, kako emo kasnije vidjeti, veoma vano za razumijevanje evolucije ovjekove druge prirode, njegovog karaktera. On pie: Sve impanze koje sam promatrao bile su oprezne i nesigurne. To je jedan od glavnih utisaka koje ovjek dobiva izbliza pro matrajui impanze u divljini. Iza njihovih ivahnih otrih oi ju osjea se sumnjiav i kontemplativan karakter, koji uvijek nastoji shvatiti ovaj zbunjujui svijet. Kao da je sigurnost in stinkta kod impanza nadomjetena nesigurnou intelekta ah bez odlunosti i rijeenosti koja je karakteristina za ovje ka. (A. Kortland, 1962)
127

Kortland primjeuje, kao to eksperimenti sa zatvorenim ivo tinjama pokazuju, da su oblici ponaanja kod impanza mnogo manje priroeni nego oni kod neovjekolikih majmuna.10 Iz van Lawick-Goodallovih zapaanja elim ovdje citirati jed no koje prua dobar primjer za Kortlandovu vanu tvrdnju o predomiljanju i neodlunosti u ponaanju impanza. Evo izvje taja: Jednog dana Goliath se pojavio na obronku s nepoznatom ru iastom enkom (koja se tjerala) koja je hodala odmah iza njega. Hugo i ja brzo smo stavili hrpu banana gdje su ih obje impanze mogle vidjeti, i sakrili smo se u atoru da gledamo. Kad je enka vidjela na ator, popela se na drvo i zurila do lje. Goliath je takoer smjesta stao i pogledao gore na nju. Tada je pogledao na banane. Poeo je silaziti niz proplanak, zaustavio se i pogledao natrag na svoju enku. Ona se nije po makla. Polako, Goliath je nastavio niz proplanak, i tada je en ka sila s drveta i izgubili smo je u ikari. Kada je Goliath po gledao okolo i vidio da je nestala, on je jednostavno odjurio natrag. Momenat kasnije enka se ponovo popela na drvo, sli jedio ju je Goliath, ija je dlaka bila sva nakostrijeena. Malo ju je gladio, ali je svaki as gledao prema kampu. Iako vie nije mogao vidjeti banane, znao je da su tamo, a kako je bio odsutan oko desetak dana, sigurno su mu rasle zazubice. S vremenom je siao i ponovo poao prema nama, zastajui sva kih par koraka da pogleda na enku. Ona je mirno sjedila; Hu go i ja smo oboje stekli dojam da je eljela pobjei od Goliatha. Kada je Goliath doao neto blie nama, vegetacija mu je oito zaklonila enku iz njegovog vidika, jer je pogledao na trag i brzo se popeo na drvo. Ona je jo uvijek sjedila tamo. Siao je, poao nekoliko metara i opet se popeo na drvo. en ka je jo uvijek bila tamo. To se nastavilo jo daljnjih pet mi nuta dok je Goliath iao prema bananama. Kada je doao do istine na kojoj je bio kamp, suoio se s jo jednim proble mom vie nije bilo drvea na koje bi se mogao popeti, a vie nije mogao vidjeti enku sa zemlje. Tri puta je zakoraivao na otvoreno, pa se opet vratio i popeo na posljednje drvo. enka se nije micala. Izgledalo je da se Goliath konano od luio i u galopu odjurio prema bananama. Zgrabivi samo jed nu, okrenuo se i popeo na svoje drvo. enka je i dalje sjedila na istoj grani. Goliath je pojeo svoju bananu i kao da je stekao malo sigurnosti, pourio opet prema hrpi banana, nakupio pu128

ne ruke i pojurio natrag prema drvetu. Ovaj puta enka je oti la; dok je Goliath uzimao banane, sila je sa svoje grane, ne prestano gledajui prema njemu preko ramena, i tiho nestala. Bilo je zabavno promatrati Goliathovu zbunjenost. Spustivi banane, popeo se na drvo gdje ju je ostavio, gledao je okolo i tada i sam nestao u ikari. Slijedeih dvadeset minuta traio je enku. Svakih nekoliko minuta vidjeli smo ga kako se pono vo penje na neko drvo, gledajui u svim pravcima, ali nju nije naao i na kraju je prestao dalje traiti, vratio se u kamp i iz muen sjeo i polako jeo banane. Unato svemu jo se okretao i gledao natrag prema obronku. (J. van Lawick-Goodall, 1971) Nesposobnost mujaka impanze da odlui hoe li prvo jesti banane ili popeti se na enku zaista je izrazita. Kad bismo primi jetili isto ponaanje kod ovjeka, rekli bismo da je opsjednut neodlunou, jer normalan ovjek ne bi imao problema u djelo vanju prema dominantnom impulsu u njegovoj karakternoj stru kturi: oralno receptivni karakter prvo bi pojeo bananu, a odgo dio zadovoljavanje svojih seksualnih poticaja, genitalni karak ter bi ostavio da hrana eka dok ne bi bio seksualno zadovoljen. U oba sluaja on bi djelovao bez sumnje i dvoumljenja. Kako ne moemo pretpostaviti da je mujak u ovom primjeru patio od opsesivne neuroze, na pitanje zato se on ponaao na takav nain, odgovara Kortlandova tvrdnja koju van Lavvick-Goodall, na a lost, ne spominje. Kortland opisuje nevjerojatnu tolerantnost impanze prema mladunadi kao i njihovu panju prema starijima, ak i kad vie nisu posjedovali fizike snage. Van Lavvick-Goodall istie iste ka rakteristike: impanze obino pokazuju dosta tolerantnosti u meusobnim odnosima. To naroito vrijedi za mujake, manje za enke. Ti pian sluaj tolerantnosti dominirajue ivotinje prema pod lonoj oitovao se kada je mladi mujak uzimao voe s jedinog zrelog grozda voa na palmi. Odrasli mujak popeo se na drvo, ali nije pokuavao potjerati mlaeg: jednostavno se smjestio kraj njega i jeli su jedan uz drugoga. U slinim uvjetima pod lona se impanza moe smjestiti kraj dominirajue, ali prije no to pone jesti, obino pokuava dirnuti usne, bedro ili ge nitalnu povrinu starijega. Tolerantnost meu mujacima je naroito izraena za vrijeme parenja, kao to je na primjer sa sluajem koji smo gore opisali, kada je zapaeno sedam muja129

ka kako se pare s jednom enkom bez ikakvih znakova agresije meu njima; jedan od tih mujaka bio je jo mlad. (J. van Lawick-Goodall, 1971) O gorilama promatranim u divljini, G. B. Schaller izvjetava da je interakcija meu grupama uglavnom miroljubiva. Bilo je samo pokuaja zastraivanja agresivnim ponaanjem kod jednog mujaka, kao to sam gore spomenuo, i jednom sam primijetio blagu agresivnost u obliku poetnog napada kod enke, mladog mujaka i mladunadi na nametljivce iz druge grupe. Meugrupna agresivnost bila je veinom ograniena na zurenje i pucketanje usnama. Schaller nije prisustvovao ozbiljnim napadima kod gorila. To je toliko vie iznenaujue to se njihovi teritoriji ne samo preklapaju, ve ih oni meusobno dijele. Prema tome bilo bi dovoljno prilika za neslaganje (G. B. Schaller, 1963, 1965). Posebnu panju treba obratiti van Lavvick-Goodallovim izvje tajima o ponaanju kod hranjenja, jer su njena zapaanja kori stili neki autori kao argument za grabeljiv karakter impanza. Ona kae da impanze Rezervata Gombe Stream (a vjerojatno i u veini mjesta gdje ive) jedu sve... impanza je uglavnom biljoder; to znai, da se najvei dio njegove ishrane sastoji od bilja (J. van Lawick-Goodall, 1968). Bilo je nekih iznimaka. Za vrijeme njenog terenskog prouavanja, ona ili njen asistent pri mijetili su dvadeset osam impanza kako se hrane mesom drugih sisavaca. Uz to povremeno ispitivajui njihov feces kroz prve dvi je i pol godine, a stalno kroz posljednje dvije i pol, sve zajedno pronali su u izmetinama ostatke trideset i dva sisavca, osim onih koje su vidjeli da su pojedeni. Uz ovo ona izvjetava o etiri slu aja u ovom razdoblju, od kojih je u tri mujak uhvatio i ubio mladog babuna, a u jednom ubijanju bila je umijeana vjerojat no i enka, crveni colobus majmun. Nadalje, ona je primijetila da je grupa od pedeset impanza pojela ezdeset i osam sisavaca (uglavnom primata) u etrdeset i pet mjeseci, ili priblino jednog i po na mjesec. Ove brojke potvruju autorovu raniju tvrdnju da je hrana impanze uglavnom biljna i da je, prema tome, je denje mesa izuzetno. Ipak, u svojoj popularnoj knjizi In the Shadow of Man autorica otvoreno tvrdi da su ona i njen suprug esto vidjeli impanze kako jedu meso (J. van Lawick-Goodall, 1971), i ne citira podatke iz svog ranijeg rada koji pokazuju da jedenje mesa kod impanze nije uestalo. Naglaavam ovo jer u publiciranim radovima poslije ove studije postoji mnogo pri mjedaba, zasnovanih na van Lavvick-Goodallovoj verziji podataka 130

iz 1971, koji istiu grabeljiv karakter impanza. Ali impanze, kao to su tvrdili mnogi autori, jedu sve, mada ive uglavnom na biljnoj hrani. To to povremeno jedu meso (u stvari, rijetko), ne znai da su mesoderi, a najmanje grabeljive ivotinje. Ali upotreba rijei grabeljiv i mesoder podrazumijeva da je de struktivnost ovjeku priroena. Teritorijalizam i dominacija Ma popularnu predodbu o agresivnosti ivotinja znatno je utje cao pojam teritorijalizma. Teritorijalni imperativ Roberta Ardreya ostavio je javnost s predodbom da kod ovjeka prevladava in stinkt za obranu njegovog teritorija, koji je on naslijedio od svo jih ivotinjskih predaka. Taj instinkt trebao bi biti jedan od glav nih izvora agresivnosti kod ivotinja i ljudi. Analogije se lako iz vode, a jednostavna ideja da je rat izazvan snagom tog instinkta mnogima se svia. Ta je ideja ipak, iz nekoliko razloga, veoma pogrena. Kao prvo, postoji mnogo ivotinjskih vrsta na koje se pojam teritorijalnosti ne moe primijeniti. Teritorijalnost se pojavljuje samo kod viih ivotinja kao to su kimenjaci i lankonoci, pa ak i ovdje u veoma nestalnom obliku. (J. P. Scott, 1968a). Drugi prouavatelji ponaanja, kao to je Zing Yang Kuo, skloni su misliti da je takozvana 'teritorijalna obrana' naposljetku, ipak samo zgodan naziv za oblike reagiranja na strance, s primjesama antropomorfizma i darvinizma devetnaestog stoljea. Potrebna su daljnja i sistematinija istraivanja da bi se ovaj problem rijeio. (Zing Yang Kuo, 1960). N. Tibergen razlikuje teritorijalizam vrste od teritorijalizma jedinke: Izgleda da se teritoriji uglavnom izabiru s obzirom na karakteristike na koje ivotinje prirodno reagiraju. To navodi sve ivotinje iste vrste, ili barem iste populacije, da izaberu manje ili vie isti tip prebivalita. Dakako, lina privrenost mujaka njegovom teritoriju specifinom predstavniku uobiajenog mje sta razmnoavanja vrste rezultat je procesa uenja. (N. Tinbergen, 1953). Kod opisivanja primata vidjeli smo kako se esto teritoriji pre klapaju. Ako nam promatranja majmuna ita kazuju, onda je to da su razne grupe primata veoma tolerantne i fleksibilne to se tie njihovog teritorija i ne pruaju sliku koja bi dozvolila uspo redbu s ljudskim drutvom, koje ljubomorno uva granice i za branjuje ulaz strancima. 131

Pretpostavka da je teritorijalizam osnova ljudske agresivnosti pogrena je iz jo jednog razloga. Uloga obrane teritorija je iz bjegavanje ozbiljnih borbi koje bi postale neizbjene kad bi na stala navala na teritorij u toj mjeri da bi postao prenaseljen. Pri jetee ponaanje u kojem se u biti manifestira teritorijalna agre sija samo je instinktivno odreen nain odravanja prostorne ravnotee i mira. Instinktivistika opremljenost kod ivotinje ima istu ulogu koju imaju pravni sporazumi kod ovjeka. Tako instinkt postaje nepotreban kada su na raspolaganju drugi sim boliki naini odreivanja teritorija i upozoravanja kao to je: pristup zabranjen. Takoer vrijedi imati na umu, kao to emo vidjeti kasnije, da veina ratova zapoinje radi postizanja raznih koristi, a ne radi obrane protiv ugroavanja teritorija izuzevi u ideologiji onih koji ih zapoinju. Jednako pogreni dojmovi postoje i o pojmu dominacija. Kod mnogih vrsta, ali ni u kom sluaju u svim, nalazimo hijerarhijsku organizaciju. Najjai mujak ima pravo prvenstva pred drugim mujacima, niim u hijerarhija, u uzimanju hrane i seksu.11 Ali dominacija, kao ni teritorijalizam, ni u kom sluaju ne postoji kod svih ivotinja, a redovito ne kod kimenjaka i sisavaca. Kod dominacije meu primatima nailazimo na veliku razliku izmeu nekih vrsta majmuna, kao to su babuni i macaco maj muni, kod kojih postoji dobro razvijen strogi hijerarhijski si stem, i meu majmunima kod kojih su obrasci dominacije mno go manje izraeni. Schaller govori o planinskim gorilama: Zapaeno je 110 interakcija kod kojih se jasno radilo o domina ciji. Dominacija se najee utvrivala na uskim putevima, kad je jedna ivotinja traila prvenstvo, ili u izabiranju mjesta za sjedenje, gdje je dominirajua ivotinja potjerala podlonu. Gorile su pokazivale svoju dominaciju s minimalnim djelova njem. Obino bi se ivotinja nieg reda povukla im bi vidjela da se pribliava jedna vieg reda. Najei oblik tjelesnog kon takta sastojao se u lakom dodiru nadlanicom tijela podlone ivotinje. (G. B. Schaller, 1965) U svojem izvjetaju iz Bodongo Foresta, V. i F. Reynolds kau: Iako je bilo nekih dokaza o razlikama u statusu meu pojedin cima, interakcije dominacije sainjavale su samo najmanji dio ponaanja koje smo zapazili kod impanza. Nije bilo dokaza o 132

linearnoj hijerarhiji dominacije, niti kod mujaka, niti kod enki: nismo zapazili postojanje iskljuivih prava na slobodne enke niti postojanje stalnih voa grupa. (V. i F. Reynolds, 1965) T. E. Rowell, u svojoj studiji koja prouava babune, govori pro tiv cjelokupnog pojma dominacije i kae da dokazi na temelju indicije govore da je hijerarhijsko ponaanje povezano s raznim vrstama napetosti koje prouzrokuje okolina i da su pod uvjeti ma napetosti ivotinje nieg reda one koje prve pokazuju fizio loke simptome (manja otpornost prema bolestima, npr.). Ako je podlono ponaanje ono koje determinira red (a ne dominirajue kao to se obino pretpostavlja), moe se vidjeti da faktor napetosti direktno djeluje u nekoj mjeri na sve ivotinje ovisno o njihovoj konstrukciji, izazivajui istovremeno fizioloke pro mjene i promjene u ponaanju (podlono ponaanje), a ove kas nije onda dovode do stvaranja hijerarhijske drutvene organiza cije (T. E. Rowell, 1966). On dolazi do zakljuka: Izgleda da se hijerarhija uglavnom odrava obrascima ponaanja podlonih ivotinja i ivotinja nieg reda a ne vieg. (T. E. Rowell, 1966). W. A. Mason takoer izraava sumnju koja se temelji na nje govom prouavanju impanza: Stav ovdje zauzet je da dominacija i podlonost tradicio nalno oznaavaju injenicu da se impanze esto odnose jedan prema drugome kao zastraiva i zastraeni. Naravno da oe kujemo da e vea, jaa, agresivnija i bunija ivotinja u bilo kojoj grupi (koja zastrauje gotovo sve druge) zauzeti odree ni dominirajui status. To je navodno tako zato to u divljini odrasli mujaci obino dominiraju nad odraslim enkama, a one pak dominiraju nad mladima. Osim ovih zapaanja, ne po stoje, meutim, nikakve indikacije da su grupe kod impanza u cjelini hijerarhijski organizirane, niti postoje bilo kakvi uv jerljivi dokazi o autonomnom nagonu za drutvenom prevla u. impanze su svojevoljne, brzoplete i pohlepne, a to su ka rakteristike koje bi sigurno pruale osnovu za razvitak domi nacije i podlonosti, bez sudjelovanja posebnih drutvenih mo tiva i potreba. Dominacija i subordinacija se tako mogu smatrati prirodnim popratnim proizvodom drutvenog saobraanja, ali samo jed nim od oblika odnosa izmeu dvije jedinke... (W. A. Mason, 1970).
133

Za dominaciju, u onoj mjeri u kojoj ona postoji, vrijedi isto to sam rekao i u vezi s teritorijalizmom: djeluje da bi odravala mir i slonost u grupi i sprijeila nesporazume koji bi mogli do vesti do ozbiljnih borbi. ovjek je nadomjeta sporazumima, pra vilima ponaanja i zakonima. Dominacija ivotinja esto se objanjava kao otro zapovije danje voe koji uiva vlast nad grupom. Tono je da meu majmunima, na primjer, autoritet voe poiva na strahu koji on iza ziva kod drugih. Ali meu ovjekolikim majmunima, kao na pri mjer kod impanze, autoritet se esto ne zasniva na strahu od odmazde jae ivotinje, ve na njenoj sposobnosti da vodi grupu koja uspostavlja njen autoritet. Kao primjer moe nam posluiti Kortlandov ranije spomenuti izvjetaj o starom impanzi koji je zadrao vlast radi svog iskustva i mudrosti, unato svojoj fizikoj slabosti. Ma kakva bila uloga dominacije kod ivotinja, izgleda sasvim jasno da dominirajua ivotinja mora neprestano potvrivati svoju ulogu, to znai pokazivati veu fiziku jakost, mudrost, energiju i spretnost to ju ini prihvatljivim voom. J. R. Delgado (1967) u veoma zanimljivom eksperimentu govori u prilog tome; ukoliko dominirajua ivotinja samo na as izgubi svoje kvalitete koje je razlikuju od drugih, njena uloga voe prestaje. U ljudskoj povijesti, kad se dominacija institucionalizira i presta ne biti funkcija line sposobnosti, kao to je to jo sluaj u mno gim primitivnim drutvima, nije potrebno da voa stalno izraa va svoje istaknute kvalitete, nije, u stvari, ak potrebno ni da ih posjeduje. Drutveni sistem uvjetuje ljude da u uniformi, tituli ili u bilo emu drugom vide dokaz sposobnosti voe, i dok god su ti simboli, koje itav sistem podrava, prisutni, obian se ov jek i ne usudi pitati da li kralj nosi ruho.
Agresivnost meu drugim sisavcima

jednog drugog koji jasno pokazuje da se nije radilo o prirod noj agresivnosti takora, ve o specijalnim uvjetima koji su bili odgovorni za veu ili manju agresivnost: Prema Lorenzu, Steiniger je stavio smee takore s razliitih mjesta na jedan veliki zatvoreni prostor u kojem su imali pot puno prirodne uvjete za ivot. Najprije su se ivotinje bojale jedne drugih: nisu bile agresivno raspoloene, ali su grizle jed na drugu ako bi se sluajno srele, naroito kada bi dvije bile natjerane jedna prema drugoj uz jednu stranu ograde tako da bi se u brzini sudarile.12 Steinigerovi su takori ubrzo poeli napadati jedni druge i bo riti se dok svi osim jednog para nisu bili ubijeni. Potomci toga para osnovali su klan, koji je poubijao sve strane takore koji su pokuali doi u njihovo prebivalite. Istovremeno dok se vodilo ovo prouavanje John B. Calhoun je u Baltimoru ispitivao takoer ponaanje takora. U Steinigerovoj prvobitnoj populaciji bilo je 15 takora, u Calhounovoj 14 takoer nepoznatih jedni drugima. Ali Calhounov je prostor bio esnaest puta vei od Steinigerovog i pogodniji u nekim drugim pogledima: postojala su sklonita da bi ta kori mogli utei od neprijatelja koji ih goni (takva bi sklonita vjerojatno postojala na slobodi) i svi su Calhounovi takori imali oznake. Kroz 27 mjeseci svi su pokreti takora bili zabiljeeni s tornja na sredini velike povrine. Nakon nekoliko borbi, upoznavi se, podijelili su se u dva klana, od kojih nijedan nije pokuao unititi drugi. Bilo je mnogo prelaenja bez prigovora, a neki su to inili tako esto da su ih nazvali kuririma. (S. Carrighar, 1968)13 Suprotno kimenjacima i niim beskimenjacima, kao to je ukazao J. P. Scott, jedan od najistaknutijih prouavatelja agresije ivotinja, agresija je uobiajena kod lankonoaca, kao to po kazuje otra borba jastoga, te meu drutvenim insektima kao sto su ose i neki pauci, kod kojih enka napada mujaka i poje de ga. Na mnogo agresivnosti nailazimo i kod riba i gmazova. On pie: Komparativna fiziologija borbenog ponaanja kod ivotinja prua nam veoma vaan zakljuak da je glavna stimulacija bor135

Ne samo da primati pokazuju malo destruktivnosti, ve i svi osta li sisavci, bili grabeljivi ili ne, ne pokazuju agresivno ponaanje koje bi odgovaralo onom koje bi se oitovalo kad bi Lorenzova hidraulika teorija bila ispravna. ak i meu najagresivnijim sisavcima, takorima, intenzitet agresivnosti nije tako jak kao to to Lorenzovi primjeri pokazu ju. Sally Carrighar skrenula je panju na razliku izmeu ekspe rimenta sa takorima, koji Lorenz citira u prilog svojoj hipotezi,
134

benog ponaanja vanjska, tj. ne postoji spontana unutarnja sti mulacija koja tjera jedinku da se bori bez obzira na vanjsku okolinu. Fizioloki i osjeajni faktori koji sudjeluju u borbe nom sistemu ponaanja se stoga dosta razlikuju od onih koji sudjeluju u seksualnom ponaanju i u ponaanju kod uzimanja hrane. Nadalje Scott kae: Pod prirodnim uvjetima neprijateljstvo i agresiju, u smislu destruktivnog i loe prilagodljivog (potcrtao E. F.), svadljivos? ponaanja, teko je nai u ivotinjskim drutvima. Obraajui se specifinom problemu spontane unutarnje sti mulacije koju Lorenz postulira, Scott pie: Svi nai sadanji dokazi pokazuju da za borbeno ponaanje meu viim sisavcima, ukljuujui ovjeka, izazvano vanjskim stimulacijom, i ne postoje dokazi o spontanoj unutarnjoj sti mulaciji. Emotivni i fizioloki procesi produbljuju i uveliavaju djelovanje stimulacije, ali oni je ne proizvode. (J. P Scott 1968. a)'4

Postoji li kod ovjeka inhibicija protiv ubijanja? Jedna od najznaajnijih kritika u Lorenzovom lancu tumaenja ljudske agresije je hipoteza da ovjek suprotno grabeljivim i votinjama nije razvio instinktivne inhibicije protiv ubijanja la nova vlastite vrste, to on objanjava pretpostavkom da ovjek, kao i sve negrabeljive ivotinje, ne posjeduje opasno prirodno oruje kao to su pande, itd., pa mu stoga nisu potrebne ta kve inhibicije: njegov nedostatak instinktivnih inhibicija postao je opasan samo zato jer on posjeduje oruje. Ali da li je stvarno istina da ovjek ne posjeduje inhibicije protiv ubijanja? ovjekovu povijest tako esto karakterizira ubijanje da na prvi pogled izgleda kao da ovjek zaista nema nikakvih inhibicija. Ipak, ovaj odgovor postaje sumnjiv ako promijenimo pitanje da glasi: Postoje li kod ovjeka inhibicije protiv ubijanja ivih bia, ljudi i ivotinja, s kojima se on u manjoj ili veoj mjeri poisto vjeuje, tj. koja mu nisu potpuni stranci i s kojima je osjeaj no povezan? 136

Postoji neto dokaza da bi takve inhibicije mogle postojati te da bi in ubijanja mogao slijediti osjeaj grinje savjesti. Da element bliskosti i suosjeanja igra ulogu u stvaranju in hibicija protiv ubijanja ivotinja, moe se lako otkriti iz reakcije koje zapaamo u svakodnevnom ivotu. Mnogi ljudi pokazuju jasno suprotstavljanje ubijanju i jedenju ivotinje koja im je bliska ili koju dre kao ljubimca, kozu ili kunia, na primjer. Postoji velik broj ljudi koji ne bi ubili takvu ivotinju i kojima bi sama ideja jedenja te ivotinje bila jednostavno odvratna. Isti ti ljudi ne bi se dvoumili da jedu slinu ivotinju kad taj element suosjeanja ne bi postojao. Ali ne postoji samo inhibicija protiv ubijanja ivotinja koje smo udomili, ve i ukoliko doivljavamo ivotinju kao drugo ivo bie. To se primjeuje u naem jeziku. Upotrebljavamo druge rijei za meso: ako je ivotinja iva, go vorimo o puti, ako emo ga jesti, govorimo o mesu. Sasvim je jasno da je namjera ovog razlikovanja da odstrani povezivanje onog to jedemo sa ivom ivotinjom. ak dajemo razliita ime na nekim ivotinjama ovisno o tome da li su ive ili e se jesti. Kada govorimo o ivim ivotinjama, govorimo o kravama i biko vima; kada ih jedemo, govorimo o govedini. Svinje koje jedemo zovemo svinjetina, srne zovemo srnetina, tele zovemo teletina. Dok to ne vrijedi za sve ivotinje, ovi primjeri su dovoljni da po kau da u naem umu postoji tendencija da odvoji kategoriju ivih ivotinja od mesa tih ivotinja koje jedemo.15 Svi ti podaci mogli bi znaiti da postoji svjestan ili nesvjestan osjeaj grinje savjesti koji se odnosi na unitavanje ivota, naroito kad posto ji odreeno suosjeanje. Ovaj osjeaj bliskosti sa ivotinjom i potreba da se pomirimo s ubijanjem te ivotinje dramatino se manifestira u obredima kulta medvjeda kod lovaca u paleolitiku. (J. Mahringer, 1952). Osjeaj solidarnosti sa svim ivim biima koja dijele s ovje kom svojstva ivota jasno je izraen kao vano naelo indijske misli i doveo je u hinduizmu do zabrane ubijanja svih ivotinja. Nije nevjerojatno da inhibicije postoje i protiv ubijanja dru gih ljudskih bia, pod uvjetom da postoji osjeaj solidarnosti i suosjeanja. Moramo poeti s injenicom da primitivan ovjek stranca, osobu koja ne pripada istoj grupi, esto ne prihvaa kao blinjeg, ve kao neto s ime se on ne poistovjeuje. Op enito postoji vea nespremnost da se ubije lan iste grupe, a najotrija kazna za nedjela u primitivnim drutvima bila je e sto progonstvo, a ne smrt. (Ovo se jo uvijek vidi u Kainovoj
137

kazni u Bibliji). Ali mi nismo ogranieni na te primjere iz primi tivnog drutva. ak i u visoko civiliziranoj kulturi kao to je bila Grka robovi se nisu u potpunosti smatrali ljudskim biima. Istu pojavu nalazimo i u modernom drutvu. U ratu sve vlade nastoje meu svojim ljudima pobuditi osjeaj da je neprijatelj neovjek. Ne naziva ga se pravim imenom, ve nekim drugim, kao to su u prvom svjetskom ratu Englezi Nijemce zvali Huni, a Francuzi Boches. To unitavanje ljudskosti neprijatelja do seglo je svoj vrhunac s neprijateljima druge boje. Rat u Vijet namu dao nam je dovoljno primjera koji pokazuju da su ameri ki vojnici jako malo osjeali za svoje protivnike Vijetnamce nazvavi ih gooks. ak i rije ubijanje eliminirana je upotre bom rijei tamanjenje (wasting). Porunik Calley, koji je bio optuen i suen za ubijanje veeg broj vijetnamskih civila, mu karaca, ena i djece u My Laiu, upotrijebio je kao argument u svojoj obrani tvrdnju da nije bio uen smatrati vojnike FNO-a (Viet Cong) ljudskim biima, ve samo neprijateljem. Ovdje se ne postavlja pitanje da li je ta obrana zadovoljavajua ili ne. To je svakako vrst argument, jer je istinit i jer rijeima izra ava stav prema vijetnamskim seljacima. Hitler je inio isto ka da je politike neprijatelje koje je elio unititi zvao Untermenschen (podljudima). Gotovo je pravilo usaditi u vojnike osjeaj da su oni koje moramo poubijati neljudi da bi vlastitoj strani olakali unitavanje drugih ivih bia.16 Drugi nain na koji moemo drugoga uiniti neovjekom je prekidanje svih afektivnih veza s njim. To postaje stalno men talno stanje u nekim tekim patolokim sluajevima, ali se moe pojaviti i kao prolazno stanje kod nekoga tko nije bolestan. Nema nikakve razlike da li je onaj protiv koga se izvrava agresija stra nac, blizak roak ili prijatelj; deava se to da agresor prekida emocionalne veze s tom osobom i poinje ga mrziti. Agresor prestane doivljavati tog drugog ovjeka i on postaje stvar tamo negdje. U takvim okolnostima ne postoje nikakve inhibicije niti protiv najgorih oblika destruktivnosti. Postoje li pouz dani kliniki dokazi za pretpostavku da do agresivnosti dolazi, barem u velikoj mjeri, zajedno s trenutanim ili stalnim emocio nalnim povlaenjem? Uvijek kad drugo bie ne doivljavamo kao ovjeka, in ljud ske destruktivnosti i okrutnosti poprima drugaije osobine. To e pokazati jednostavan primjer. Kad bi hindu ili budist, na primjer, pod uvjetom da istinski suosjea sa svim ivim biima, 138

vidio prosjenog ovjeka kako bez razmiljanja ubija muhu, on bi mogao ocijeniti taj in kao izraz dosta velike bezosjeajnosti i destruktivnosti, ali on ne bi bio u pravu, jer mnogi ljudi ne doivljavaju muhu kao osjeajno bie, pa se odnose prema njoj kao prema svakoj drugoj uznemiravajuoj stvari. To ne znai da su ti ljudi naroito okrutni, iako je njihovo doivljavanje ivih bia ogranieno. BILJEKE U Z ESTO P O G L A V L J E 1. 2. Citirali C. i W. M. S. Russell (1968). 3. Usp. takoer P. Leyhausenovu diskusiju o gomilanju (1965), naro ito njegovu diskusiju utjecaja gomilanja na ovjeka. 4. Slina pojava moe se nai kod ljudi; uvjeti gladovanja smanjuju, a ne poveavaju agresivnost. 5. Usp. T. E. Hallovu zanimljivu studiju o ljudskim potrebama za prostorom (1963, 1966). 6. Primjer je jedan sijedi stari impanza koji je ostao voa grupe iako je bio fiziki inferiorniji u odnosu na mlae majmune: oito je ivot na slobodi, sa svim svojim stimulacijama, razvio u njemu neku vrstu mudrosti koja ga je kvalificirala za vou. 7. Istu temu iznijeli su C. i W. M. S. Russell (1968, 1968a). 8. Slino gledite izrazio je E. Mayo (1933). 9. Terenska prouavanja ivotinjskih primata prvi su zapoeli H. W. Nissen (1931) prouavanjem impanze; H. C. Bingham (1932) pro uavanjem gorile i C. R. Carpenter (1934) prouavanjem howler majmuna. Gotovo dvadeset godina nakon tih studija, itav pred met terenskih prouavanja primata ostao je netaknut. Iako je u meuvremenu bilo nekoliko kratkih studija, nova serija dugotraj nog paljivog promatranja nije zapoela sve do polovine pedesetih godina s osnivanjem Japanskog centra za prouavanje majmuna na Sveuilitu Kvoto i do S. A. Altmanovog prouavanja kolonije rezus majmuna na Cayo Santiagu. Danas postoji vie od pedeset osoba koje se bave takvim prouavanjima. Najbolji zbir radova o ponaanju primata nalazimo kod I. DeVore, urednik, (1965), s ve oma opirnom bibliografijom. Meu radovima u toj knjizi elimo ovdje spomenuti rad K. R. L. Halla i I. DeVorea (1965); Rezus majmuni u sjevernoj Indiji C. H. Southwick, M. Bega i M. R. Siddiquia, (1965); Ponaanje planinskog gorile G. B. Schallera, (1965); impanze iz Bodongo Foresta V. i F. Revnoldsa (1965) i impanze iz Rezervata Gombe Stream Jane Goodall (1965). Goodall je nastavila s istim istraivanjem do 1965. i izdala svoje dalj nje pronalaske zajedno s ranijim, ali nakon udaje pod prezime nom Jane Lavvick-Goodall (1965). U slijedeem sam takoer upo trijebio A. Kortlanda (1962) i K. R. L. Halla (1964). 10. K. J. i C. Haves iz Yerkes laboratorija za biologiju primata u Orange Parku u Floridi, koji su odgojili impanzu u svom domu i pod vrgli ga ljudskom odgoju, izmjerili su da mu je kvocijent inteli
139

gencije kada je bio star dvije godine i osam mjeseci bio 125. (C. Hayes 1951; i K. J. Hayes i C. Hayes, 1951) 11. Rjee izvodimo paralelu iz hijerarhije o instinktivnom pori jeklu diktature nego iz teritorijalizma o patriotizmu, iako bi lo gika bila ista. Razlog to razliito postupamo vjerojatno je u tome to je manje popularno konstruirati instinktivnu bazu za diktaturu nego za patriotizam. 12. Usput reeno veina psihologa koji se bave ivotinjama ne bi ove uvjete smatrala potpuno prirodnim naroito ako je prostor bio toliko malen da su se ivotinje sudarale kad su trale uz ogradu. 13. Usp. S. A. Barnett i M. M. Spencer (1951) i S. A. Barnett (1958, 1958a). 14. Zing Yang Kuo je u svojim eksperimentalnim prouavanjima bor benosti kod sisavaca doao do slinih zakljuaka (1960). 15. Vjerujem da su slini razlozi posrijedi i kod jevrejskog obreda koji ne dozvoljava da se meso jede s mlijekom. Mlijeko i mlijeni proizvodi su simbol ivota: oni simboliziraju ivu ivotinju. Zabra na da se meso i mlijeni proizvodi jedu zajedno slina je obiaju da pravimo otru razliku izmeu ive ivotinje i neive koju ko ristimo kao hranu. 16. Tom Wicker, razmiljajui o ubijanju talaca i zatvorenika kada je u zatvoru u Attici u N. Y. poslana nacionalna garda, napisao je veoma promiljen lanak koji govori o istoj pojavi. On spominje izjavu koju je dao guverner drave New York, Nelson A. Rockefeller, nakon pokolja u Attici, koja poinje ovom reenicom: Duboko suosjeamo s obiteljima talaca koji su poginuli u Attici. Tada Wicker pie: Mnogo toga to je bilo pogreno u Attici i to je pogreno u veini amerikih zatvora i popravnih domova pro izlazi iz injenice da Rockefeller, niti u ovoj reenici niti u bilo kojoj drugoj, nije izrazio sauee obiteljima poginulih zatvore nika. Istina, u ono vrijeme smatralo se da su zatvorenici prouzrokovati smrt talaca, a ne kao to se danas zna meci onih kojima su vlasti naredile da se popnu preko zidova i pucaju. Ali, ak i da su zatvorenici, a ne policajci bili oni koji su poubijali taoce, oni bi jo uvijek bili ljudska bia. Meutim, slubeno srce New Yorka i njegovih rukovodilaca nije suosjealo s njima. U tome i jeste bit itave stvari: zatvorenici, posebno Crnci, naje e se ne smatraju niti tretiraju kao ljudska bia, a niti njihove obitelji. Wicker nastavlja: Nanovo i nanovo, lanovi specijalnih grupa pro matraa koji su pregovarali sa zatvorenicima, uli su molbe zatvo renika da su i oni ljudska bia i da iznad svega ele da se s njima postupa kao s takvima. Jednom, kad su pregovarali preko eljez nih vrata koja su razdvajala prostor koji su zauzeli zatvorenici od dravnog prostora, pomoni komesar za zatvore Walter Dunbar rekao je voi zatvorenika Richardu Clarku: 'U 30 godina nikada nisam zatvoreniku rekao la!' 'A ovjeku?', rekao je Clark tiho. (The New York Times 18. rujna 1971). 140

VII

Paleontologija

Je li ovjek jedna vrsta? Podsjetimo se da se Lorenzova upotreba podataka o ivotinjama odnosila na intraspecijsku agresiju, a ne na agresiju izmeu raz liitih vrsta ivotinja. Pitanje je: Moemo li biti sigurni da ljud ska bia u svom odnosu prema drugim ljudskim biima doiv ljavaju jedni druge kao lanove iste vrste i reagiraju s genetski pripremljenim obrascima ponaanja za istu vrstu? Zar ne vidi mo, upravo obrnuto, da je meu mnogim primitivnim ljudima ak i ovjek iz drugog plemena, ili koji ivi u susjednom selu, potpuni stranac ili ga se ak ne smatra ovjekom, pa prema to me ne dolazi ni do kakvog identificiranja? Tek se kroz proces drutvene i kulturne evolucije poveao broj ljudi koji su prihva eni kao ljudska bia. Izgleda da postoje dobri razlozi za pret postavku da ovjek ne doivljava sve ljude kao lanove iste vrste, jer njegovo prihvaanje drugog ovjeka nije olakano onim in stinktivnim ili refleksivnim reakcijama na miris, oblik, odree ne boje, itd., koji meu ivotinjama daju neposredne dokaze o vrsti. U mnogim eksperimentima sa ivotinjama dokazano je da ak i ivotinja moe biti prevarena ili nesigurna u prepoznavanju lanova svoje vrste. Upravo zato to ovjek posjeduje manju instinktivnu oprem ljenost nego bilo koja druga ivotinja, one ne prepoznaje lanove svoje vrste s istom lakoom kao ivotinje. Za njega odluuje drugaiji jezik, obiaji, odijevanje i drugi kriteriji koje zapaa um a ne instinkt, a onaj tko nije lan njegove vrste, i bilo koja grupa koja je malo drugaija, ne smije dijeliti istu ljudskost. Iz ovog slijedi paradoks da ovjek, upravo zato to ne posjeduje instinktivnu opremljenost, ne doivljava osobenost svoje vrste i doivljava stranca kao pripadnika druge vrste, drugim rijeima, ovjekova ljudska priroda ini ovjeka neovjenim. 141

Ako su ova razmatranja ispravna, Lorenzovi bi se dokazi srozali jer se svi njegovi dosjetljivi izvodi i zakljuci temelje na agresiji izmeu lanova iste vrste. U tom bi se sluaju pojavio jedan potpuno drugaiji problem: problem uroene agresivnosti prema lanovima drugih vrsta. to se tie te interspekcijske agre sije, podaci o ivotinjama daju, ako ita, manje dokaza da je interspecijska agresija genetiki programirana izuzevi u sluaje vima kad je ivotinja ugroena ili kod grabeljivih ivotinja. Moemo li dokazati hipotezu da* ovjek potjee od grabeljive ivotinje? Moemo li pretpostaviti da je ovjek, iako nije vuk drugom ovjeku, njegova ovca? Je li ovjek grabeljiva ivotinja? Postoje li dokazi koji govore da su ovjekovi preci bili grabe ljivi? Najraniji hominid koji je mogao biti ovjekov predak je Rainapithecus koji je ivio u Indiji prije etrnaest milijuna godina1. Oblik njegovog dentalnog luka bio je slian obliku drugih homi nida i mnogo sliniji ovjekovom nego ovaj dananjih majmuna; iako je moda jeo meso, uz njegovu uglavnom biljnu hranu, bilo bi apsurdno smatrati ga grabeljivom ivotinjom. Najraniji fosili hominida Ramapithecusa, nama poznati, su fo sili Australopithecusa robustusa i naprednijeg Australopithecusa africanusa, koje je pronaao Raymond Dart u Junoj Africi 1924, i vjerovao da su stari vie od dva milijuna godina. Australopithe cus bio je predmet mnogih neslaganja. Veina paleoantropologa danas prihvaa tezu da su australopithecini bili hominidi, dok nekoliko istraivaa, kao to su D. R. Pilbeam i E. L. Simons (1965), pretpostavlja da A. africanusa treba smatrati prvom po javom Homoa. U diskusiji o australopithecinima mnogo se vanosti prida valo njihovoj upotrebi orua, da bi se dokazalo da su bili slini ovjeku, ili barem njegovi preci. Meutim, Lewis Mumford je uvjerljivo upozorio da je smatrati pravljenje orua dovoljnim dokazom za identifikaciju ovjeka pogreno i da se temelji na pristranosti svojstvenoj dananjem pojmu tehnike. (L. Mumford, 1967). Od 1924. godine otkriveni su novi fosili, ali je njihova kla sifikacija sporna, isto kao to je i pitanje da li je Auslralopithecus bio, u bilo kojoj mjeri, mesoder, lovac ili stvaralac orua.2 Ipak, veina se istraivaa slae da je A. africanus jeo sve, da je 142

za njega fleksibilnost ishrane bila karakteristina. B. G. Camp bell (1966) dolazi do zakljuka da je Australopithecus jeo male gmazove, ptice, male sisavce kao to su glodavci, te korijenje i voe. Jeo je male ivotinje koje je mogao uhvatiti bez oruja ili zamke. Suprotno tome, lov pretpostavlja postojanje suradnje i odgovarajuih tehnika, to se pojavilo tek mnogo kasnije istovre meno s pojavom ovjeka, u Aziji oko 500.000 god. p. n. e. Bez obzira na to da li je Australopithecus bio lovac ili nije, sasvim je sigurno da hominidi kao i njihovi pongidni preci nisu bili grabeljive ivotinje s instinktivnom i morfolokom oprem ljenou koja je karakteristina za grabeljive mesodere kao to su lavovi i vukovi. Unato tim pouzdanim dokazima, ne samo Ardrey koji drama tizira stvari, ve i ozbiljan znanstvenik kao to je D. Freeman pokuao je u Australopithecusu nai paleontolokog Adamakoji je donio iskonski grijeh destruktivnosti u ljudsku rasu. Freeman govori o australopithecinima kao o krvolonom prilagoenju s grabeljivim, ubilakim i kanibalistikim sklonosti ma. Tako je u posljednjih nekoliko desetljea paleontologija ot krila filogenetsku osnovu tvrdnji o ljudskoj agresiji koje su re zultat psihoanalitikog ispitivanja ovjekove prirode. On ukratko kae: U irokim antropolokim okvirima moe se, znai, tvrditi da ovjekova priroda i vjetina, a u krajnjem sluaju i ljudska civilizacija, duguju svoje postojanje nekoj vrsti prilagoavanja grabeljivosti koju su prvi razvili krvoloni Australopithecini na livadama june Afrike u niem pleistocenu. (D. Freeman, 1964) U diskusiji koja slijedi njegovo izlaganje, Freeman nije tako siguran: Tako, u svjetlu nedavnih paleontolokih otkria hipo teza, sada predloena, jest: mogue je da su neki aspekti ljudske prirode (ukljuujui moda d agresivnost i okrutnost) povezani sa specijalnim prilagoavanjem grabeljivosti i krvolonosti koje je bilo temeljno za evoluciju hominida u pleistoceno doba. Po mom miljenju, ovo je hipoteza koja zavreuje da bude nauno i ne pristrano ispitana, jer se bavi stvarima koje nam sada nisu po znate. (D. Freeman, 1964, potcrtao E. F.). to je u referatu bila injenica da je paleoantropologija otkrila zakljuke o ljudskoj agresiji, u diskusiji je postala hipoteza koja zasluuje ispitiva nje. Ovo ispitivanje zamreno je nejasnoom na koju nailazimo kod Freemana kao i u radovima drugih autora pri upotrebi poj ma grabeljiv, mesoder i lov. Grabeljive su ivotinje zo oloki jasno odreene. To su porodice maaka, hijena, pasa i
143

medvjeda a karakteriziraju ih pande i otri onjaci. Grabeljiva ivotinja dolazi do hrane napadanjem i ubijanjem drugih ivoti nja. To je ponaanje genetski programirano, element uenja je minimalan, i nadalje, kao to je ranije spomenuto, grabeljiva agresija ima neuroloki razliitu osnovu od agresije kao obram bene reakcije. tovie, ne moemo grabeljivu ivotinju ni nazva ti agresivnom, jer su u odnosu sa lanovima svoje vrste te ivo tinje drutvene i prijateljski raspoloene kao to to pokazuje, na primjer, ponaanje vukova. Grabeljive ivotinje, izuzevi med vjede koji se uglavnom hrane biljem i nisu ba vjeti u lovu, iskljuivo su mesoderi. Ali nisu sve ivotinje koje su mesoderi grabeljive; ivotinje koje jedu i meso i bilje ne pripadaju sku pini Carnivora. Freeman je svjestan da pojam 'krvoloan' kada se odnosi na ponaanje hominida mora imati znaenje koje se razlikuje od onog kada se odnosi na vrste u skupini carnivora. (J. D. Carthy, F. J. Ebling, 1964. Potcrtao E. F.). Ali zato onda hominide zvati mesoderima umjesto svederaima? Zbrka koja iz toga proizlazi pomae da u svijesti itaoca usadi slijedeu jed nadbu: jede meso = mesoder = grabeljiv, iz ega slijedi da je ovjekov predak hominid bio grabeljiva ivotinja s instinktom za napadanje drugih ivotinja, ukljuujui drugih ljudi; nadalje, slijedi da je ovjekova destruktivnost uroena i da je Freud u pravu. Quod erat demonstrandum! Sve to moemo zakljuiti o A. africanusu jest da je bio svedera, u ijoj ishrani je meso igralo vie ili manje vanu ulogu i da je za hranu ubijao ivotinje ako su bile dovoljno male. Meso u ishrani ne pretvara hominida u grabeljivu ivotinju. Nadalje, danas je ve dobro poznata injenica, koju je iznio Sir Julian Huxley i drugi, da ishrana biljna i mesna ne izaziva agre siju. Nita ne opravdava pretpostavku da je Australopithecus posje dovao instinkte grabeljive ivotinje, koji su, ako je on bio o vjekov predak, odgovorni za grabeljive gene kod ovjeka. BILJEKE U ZS E D M OP O G L A V L J E 1. Da li je Ramapithecus bio ili nije bio hominid i neposredan predak ovjeka, jo je sporno. (Usp. detaljni prikaz diskusije o tome kod D. Pilbeama, 1970). Gotovo svi paleontoloki podaci temelje se na mnotvu nagaanja, pa su prema tome veoma sporni. Slijedei jednog autora, doi emo do jedne predodbe, slijedei drugog, do druge. Ipak, za nas nisu neophodni mnogi sporni detalji ljudske evolucije, a to se tie glavnih faza razvoja, pokuao sam prikazati miljenje veine njih koji prouavaju ovo podruje. Ali ak i to se tie glavnih stadija ljudske evolucije izostavio sam neka prije144

porna pitanja iz konteksta da bih izbjegao preopterecivanje. U ana lizi koja slijedi koristio sam uglavnom ove radove: D. Pilbeam (1970), J. Napier (1970), J. Young (1971), I. Schwidetzki (1971), S. Tax, ur. (1960), B. Wensch, ur. (1965), A. Roe i G. C. Simpson (1958, 1967), A. Portmann (1965), S. L. Washburn i P. Jay, urednici, (1968), B. G. Campbell (1966), i neke druge radove koje sam naveo u tekstu. S. L. VVashburn i F. C. Howell (1960) piu da je malo vjerojatno da su australopithecini malenoga tijela, koji su svojoj uglavnom biljnoj hrani dodali meso, mnogo ubijali, dok su kasnije i vee ivotinje koje su ih naslijedile mogle izai na kraj s malim i / ili jo nerazvijenim ivotinjama. Ne postoje dokazi da su ta stvorenja bila u stanju napadati velike sisavce biljodere koji su bili tako karakteristini za afriki pleistocen. Isto gledite izrazio je VVash burn u ranijem radu (1965) gdje kae da je vjerojatno da su Australopithecini i sami bili plijen a ne lovci. Kasnije je, ipak, govorio o mogunosti da su hominidi, ukljuujui australopithecine, moda bili lovci. (S. L. Washburn i C. S. Lancaster, 1968).

VIII

Antropologija

U ovom poglavlju iznijet u prilino iscrpne podatke o primitiv nim lovcima i sakupljaima hrane, o neolitskim poljoprivredni cima i o novim urbaniziranim drutvima. To e itaocu dozvoli ti da sam ocijeni da li podaci iz tih podruja podravaju uobia jenu tezu: to je ovjek primitivniji, to je agresivniji. U mnogo sluajeva to su pronalasci mlae generacije antropologa poslje dnjih deset godina, a oprena starija gledita jo uvijek nisu ispravljena u umovima mnogih nestrunjaka. ovjek-lovac antropoloki Adam? Ako grabeljiva karakteristika ovjekovih predaka hominida nije odgovorna za njegovu priroenu agresivnost, da li postoji ljud ski predak, prethistorijski Adam, koji je odgovoran za ovjekov pad? Tog je miljenja S. L. Washburn, jedan od najveih auto riteta na ovom podruju, i njegovi kolege koji smatraju da je taj Adam ovjek-lovac. Washburn poinje premisom da s obzirom na injenicu da je ovjek kroz 99 posto historije ivio kao lovac, nau biologiju, psi hologiju i obiaje dugujemo lovcima iz prolih vremena: U veoma stvarnom smislu na intelekt, interesi, osjeaji i ba zini drutveni ivot sve je to rezultat uspjenog prilagoavanja lovaca. Kad antropolozi govore o jedinstvu ovjeanstva, tvrde da je selekcioni pritisak lovakog i sakupljakog naina ivota bio tako slian, a rezultat tako uspjean, da su popula cije homo sapiensa jo uvijek posvuda fundamentalno iste. (S. L. Washburn i C. S. Lancaster, 1968)1 Presudno pitanje je, znai: Kakva je psihologija lovca? Washburn je naziva psihologijom zvijeri koja se u potpuno sti razvila do srednjeg pleistocena, prije 500.000 godina ili ak i ranije:
146

Pogled na svijet ranog ljudskog carnivora morao je biti veoma drugaiji od onog njegovih roaka biljodera. Interesi ovog posljednjeg mogli su se zadovoljiti na malom podruju, a dru ge ivotinje bile su od neznatne vanosti za njega, osim onih par koje su mogle prijetiti napadom. Ali potreba za mesom tjera ivotinje da upoznaju ira podruja i da naue obiaje mnogih drugih ivotinja. Ljudski teritorijalni obiaj i psiho logija fundamentalno se razlikuju od onih kod majmuna. Pri je barem 300.000 godina (moda dvostruko toliko) radoznalo sti i tenji za dominacijom kod ovjekolikog majmuna pridru ile su se zvjerska znatielja i agresija. Ova psihologija potpu no se formirala do sredine pleistocena, a njezini poeci moda su bili u pljakanjima australopithecina. (S. L. Washburn i V. Avis, 1958). Washburn poistovjeuje zvjersku psihologiju s ubilakim na gonom i uivanjem u ubijanju. On pie: ovjek doivljava za dovoljstvo u lovu na ivotinje. Ako paljivo obuavanje nije pri krilo ljudske nagone, ovjek uiva u potjeri i ubijanju. U veini kultura iz muenja i patnje ine se javni spektakli da bi svi u tome mogli uivati. (S. L. Washburn ,i V. Avis, 1958. Potcrtao E. F.) Washburn inzistira: ovjek posjeduje psihologiju zvijeri. Lju de je lako uiti da ubijaju a teko je razviti obiaje koji se tome suprotstavljaju. Mnogi ljudi uivaju gledati kako druga ljudska bia pate, ili uivaju u ubijanju ivotinja... javna mlaenja i muenja esta su u mnogim kulturama (S. L. Washburn, 1959). U posljednje dvije reenice Washburn indirektno kae da nije samo ubijanje, ve i okrutnost, dio psihologije lova. Koji su Washburnovi argumenti u prilog ovoj tvrdnji o uro enom uivanju u ubijanju i okrutnosti? Jedan argument je ubijanje kao sport (on govori o ubijanju kao sportu, a ne o lovu, to bi bilo ispravnije). On pie: To se moda najbolje vidi iz nastojanja koja su posveena odrava nju ubijanja kao sporta. U ranijim vremenima, kraljevi i plemstvo drali su parkove u kojima su mogli uivati u ubijanju kao spor tu, a vlada Sjedinjenih Drava danas troi milijune dolara da bi lovce snabdjela s divljai. (S. L. Washburn i C. S. Lancaster, 1968). Slian primjer su ljudi koji upotrebljavaju najlaki pri bor za ribolov da bi produljili uzaludnu borbu ribe i time dove li do vrhunca svoj osjeaj prevlasti i spretnosti. (S. L. Washburn i C. S. Lancaster, 1968).
147

Washburn ukazuje na popularnost rata: Do nedugo na rat se gledalo isto kao i na lov. Druga ljudska bia bila su jednostavno najopasnija lovina. Rat je bio od pre velike vanosti u ljudskoj historiji da bi mogao biti neto dru go nego zadovoljstvo za mukarce koji uestvuju u njemu. Tek je u posljednje vrijeme sa svim promjenama u prirodi i uvje tima rata, rat postao sporan kao normalan dio nacionalne po litike ili kao odobravan put drutvenoj slavi. (S. L. Washburn i C. S. Lancaster, 1968). U vezi s tim Washburn kae: Do koje mjere su bioloke osnove ubijanja postale dio ljudske psihologije, vidi se u tome kako je lako kod djeaka pobuditi interes za lov, ribolov, tunjavu i ratne igre. Ti oblici ponaa nja nisu neizbjeni, lako se ue, pruaju zadovoljstvo i u ve ini kultura drutvo ih nagrauje. Spretnost u ubijanju i za dovoljstvo u ubijanju se obino razviju u igri, a oblici igre pri premaju djecu za njihove uloge kad odrastu. (S. L. Washburn i C. S. Lancaster, 1968). Washburnova je tvrdnja da mnogi ljudi uivaju u ubijanju i okrutnosti djelomino ispravna, ali ona znai samo to da posto je sadistini pojedinci i sadistine kulture; no ne odnosi se na sve pojedince, ni na sve kulture. Vidjet emo, na primjer, da sa dizam mnogo ee postoji kod frustriranih ljudi i drutvenih klasa koji se osjeaju nemoni i nalaze malo zadovoljstva u i votu, na primjer, nia klasa u Rimu, koja je nadoknaivala svoje siromatvo i drutvenu nemo sadistikim spektaklima, ili nia srednja klasa u Njemakoj iz koje je bilo regrutirano najvie Hitlerovih fanatinih pristalica; ove osobine mogu se nai i kod vladajuih klasa koje se osjeaju ugroene u svojoj vladajuoj poziciji i svom vlasnitvu2, ili u potlaenim grupama eljnim os vete. Ideja da lov izaziva zadovoljstvo u muenju neosnovana je i veoma neprihvatljiva. Lovci, openito, ne uivaju u mukama i votinje; injenica je da bi sadist koji uiva u muenju bio slab lovac. Ni u ribolovu ne primjenjuje se metoda koju je Washburn spomenuo. Takoer ne postoje dokazi za pretpostavku da su pri mitivni lovci bili motivirani sadistikim ili destruktivnim impul sima. Upravo obrnuto, neki dokazi pokazuju da su osjeali sklonost prema ivotinji koju su ubijali, ak ih je moda pekla savjest. 148

Paleolitski lovci esto su medvjeda nazivali djedom ili su ga smatrali mitskim pretkom ovjeka. Kad su ga ubili, molili su za oprotenje; prije nego to su ga jeli, odrali su sveti ruak u nje govu ast, kojem je on prisustvovao kao poasni gost, pred kojega su stavili najbolju hranu na kraju su ga sveano poko pali. (J. Mehringer, 1952)3 Psihologija lova, ukljuujui psihologiju suvremenog lovca, za htijeva ekstenzivno prouavanje, ali neka zapaanja moemo spo menuti ak i u ovom kontekstu. Najprije moramo razlikovati iz meu lova kao sporta vladajuih elita (na primjer, plemstva u feudalnom sistemu) i svih drugih vrsta lova, kao to je onaj pri mitivnih lovaca, poljoprivrednika koji tite svoje usjeve i kokoi, i osoba koje vole lov. Elitni lov izgleda da zadovoljava elju za vladanjem, uklju ujui odreenu koliinu sadizma, koji je karakteristian za vladajuu elitu. On nam govori vie o psihologiji feudalizma nego o psihologiji lova. Meu motivacijama primitivnih profesionalnih i modernih stra stvenih lovaca moramo razlikovati barem dvije. Prve potjeu iz dubine ljudskog iskustva. Kroz lov ovjek postaje, iako na krat ko, ponovo dio prirode. Vraa se u prirodu, poistovjeuje se sa ivotinjom i oslobaa se tereta egzistencijalne rascijepljenosti: postaje dio prirode i nadilazi je svojom svijeu. U potjeri za i votinjom on i ivotinja postaju jednaki, iako na kraju upotrebom oruja ovjek pokazuje svoju superiornost. Kod primitivnog ov jeka ovaj je doivljaj sasvim svjestan. Maskirajui se u ivotinju i smatrajui ivotinju svojim pretkom, njegova je identifikacija sa ivotinjom oita. Za modernog ovjeka, s njegovom racional nom orijentacijom, ova identifikacija s prirodom teko se verbalizira i dopire u svijest, ali ona ipak ivi u mnogim ljudskim bi ima. Od jednake je vanosti za strastvenog lovca jedna sasvim dru gaija motivacija; rije je o uivanju u vjetini. Iznenaujue je koliko mnogo modernih autora zanemaruje taj element u lovu i usredotouje svoju panju na sam in ubijanja. Naposljetku, lov zahtijeva poznavanje mnogih vjetina i iroko znanje izvan onog koje se sastoji u rukovanju orujem. William S. Laughlin, koji takoer poinje s tezom da je lov najvaniji obrazac ponaanja ljudske vrste (W. S. Laughlin, 1968), opirno je govorio o tome. Meutim, Laughlin niti ne spominje zadovoljstvo u ubijanju ili muenju kao dio lovakog obrasca ponaanja, ve ga opisuje u ovim opim pojmovima: Lov nagra149

uje dosjetljivost, rjeavanje problema, a kanjava nesposobnost da se rijei problem. Stoga je on isto toliko pridonio napretku ovjeanstva koliko i njegovom dranju zajedno unutar granica jedne varijabilne vrste. (W. S. Laughlin, 1968). Laughlin ukazuje na slijedee, to je vano imati na umu s obzirom na tradicionalno pretjerano naglaavanje orua i oruja: Lov je oito instrumentalan sistem u pravom smislu da se neto izvri, nekoliko djela izvrenih u slijedu donosi vaan re zultat. Tehnoloki aspekti, koplja, toljage, sjekire i drugi objek ti koji se mogu izloiti u muzeju, uglavnom su beznaajni izvan konteksta u kojem se koriste. Oni ne predstavljaju dobro mje sto za poetak analize jer je njihova pozicija u slijedu udalje na od nekoliko cjelina koje prethode. (W. S. Laughlin, 1968)4 Efikasnost lova mora se shvatiti na bazi razvijanja vjetine lov ca, a ne na bazi unapreivanja tehnike osnove. Postoji dovoljno dokumentacije, iako iznenaujue malo siste matskih studija, o postulatu da je primitivan ovjek vjet u njegovom poznavanju prirodnog svijeta. Ova vjetina ukljuu je itav makroskopski svijet sisavaca, tobolara, gmazova, pti ca, riba, insekata i biljaka. Poznavanje plime i oseke, meteorolo kih fenomena openito, astronomije i drugih aspekata prirod nog svijeta takoer je dobro razvijeno u nekim grupama s obzirom na vjetinu i opseg njihovog znanja i podruja na kojima su se koncentrirale . . . Ovdje u citirati samo vanost ovog poznavanja za sistem ponaanja lovca i njegovu vanost za evoluciju ovjeka... ovjek, lovac, prouavao je ponaanje ivotinja i njihovu anatomiju, ukljuujui i svoju vlastitu. On je prvo pripitomio sebe, a tada druge ivotinje i biljke. U ovom smislu lov je bio kola koja je uinila ljudsku vrstu samou kom. (W. S. Laughlin, 1968). Ukratko, motivacija primitivnog lovca nije bila zadovoljstvo u ubijanju, ve uenje5 i optimalna primjena raznih vjetina, tj. ra zvoj samog ovjeka. Washburnov argument o lakoi s kojom se kod djeaka pobu uje interes za lov, borbu i razne igre ignorira injenicu da se djeaci mogu lako navesti na bilo koji obrazac ponaanja koji je u kulturi prihvaen. Zakljuiti da ovaj interes djeaka za popu larno prihvaene obrasce ponaanja dokazuje uroeni karakter 150

zadovoljstva u ubijanju potvruje izrazito naivan stav u pita njima drutvenog ponaanja. Nadalje, treba primijetiti, da posto ji mnotvo sportova od Zen borbi sa sabljama, do maevanja, duda i karatea kod kojih je sasvim jasno da njihovo oara vanje ne proizlazi iz zadovoljstva u Ubijanju ve iz vjetine koju oni zahtijevaju. Jednako je neodriva Washburnova i Lancasterova tvrdnja da gotovo svako ljudsko drutvo smatra ubijanje lanova nekih drugih ljudskih drutava poeljnim. (Washburn i Lancaster, 1968). To je ponavljanje popularnog kliea, a njegov jedini izvor je rad D. Freemana (1964) o kojem smo ranije govorili, a koji pokazuje utjecaj frojdovskog stajalita. injenice su da, kao to emo kasnije vidjeti, za ratove primitivnih lovaca nije karakteristina okrutnost i uglavnom im ubijanje nije cilj. Tvrditi da je rat sa mo u posljednje vrijeme postao sporan, znai ignorirati itavu historiju filozofskog i religioznog uenja, naroito onog idov skih proroka. Ako ne slijedimo Washburnovo zakljuivanje, pitanje je, postoje li drugi obrasci ponaanja koji su proizali iz ponaanja lovaca. ini se da postoje dva obrasca ponaanja koja su postala gene tiki programirana kroz lovako ponaanje: suraivanje i dije ljenje. Suradnja lanova iste grupe bila je iz praktinih razloga neophodna u veini drutava koja su se bavila lovom; isti je bio sluaj i s dijeljenjem hrane. U veini klima, osim arktike, meso se ne moe spremiti i sauvati. Srea u lovu nije bila jednako raspodijeljena meu lovcima, stoga su oni koji su bili sretne ruke danas dijelili s onima koji e biti sretne ruke sutra. Pret postavimo li da je ponaanje u lovu dovelo do genetskih pro mjena, doi emo do zakljuka da suvremeni ovjek posjeduje uro eni impuls za suraivanjem i dijeljenjem, a ne ubijanjem i okrutnou.. Na alost, ovjekova povijest suraivanja i dijeljenja, kao to to pokazuje povijest civilizacije, dosta je nekonzistentna. To bi se moglo objasniti time to ivot lovaca nije doveo do genetskih promjena ili injenicom da su poticaji na dijeljenje i suraivanje duboko potisnuti u drutvima koja ne gledaju povoljno na takve vrline i koja umjesto toga podravaju grubi egoizam. Ipak, moe se nagaati ne ukazuje li sklonost suraivanju i dijeljenju, koju danas nalazimo u mnogim drutvima izvan modernog industrija liziranog svijeta, na uroeni karakter tih impulsa. U stvari, ak ni u modernom ratovanju u kojem vojnik uglavnom ne osjea previe mrnje prema neprijatelju i samo rijetko izraiva okru151

tnost,6 nailazimo na nevjerojatno mnogo suradnje i zajednitva. Dok u civilnom ivotu veina ljudi ne riskira svoj ivot da bi spa sila neiji drugi, niti dijeli svoju hranu s drugima, u ratu su to svakodnevne pojave. Moda bismo ak mogli ii dalje i predlo iti da jedan od razloga lei u tome to je rat privlaan upravo pruanjem mogunosti za izraavanje duboko ukopanih potica ja koje nae drutvo u miru smatra, u biti, iako ne ideoloki glupim. Washburnove ideje o psihologiji lova samo su jedan primjer pristranosti u prilog teoriji o ovjekovoj uroenoj destruktivnosti i okrutnosti. Moemo primijetiti visok stupanj opredijeljenosti na itavom podruju drutvenih nauka u odnosu na pitanja nepo sredno povezana sa stvarnim emocionalnim i politikim proble mima. Kad se radi o ideologiji i o interesima drutva, objektiv nost prelazi u pristranost. Moderno drutvo sa svojom gotovo ne ogranienom spremnou da koristi ljudske ivote u politike ili ekonomske svrhe, moe se najbolje obraniti od osnovnog ljud skog pitanja o njegovom pravu da to ini pretpostavkom da de struktivnost i okrutnost nisu ukorijenjene u naem sistemu, ve da su to uroene ovjekove osobine. Agresija i primitivni lovci Na sreu, nae znanje o ponaanju lovaca nije ogranieno na na gaanja: na raspolaganju nam je dosta podataka o jo postoje im lovcima i sakupljaima hrane koji pokazuju da lov ne poti e na destruktivnost i okrutnost i da su primitivni lovci relativ no neagresivni u usporedbi s njihovom civiliziranom braom. Postavlja se pitanje, moemo li primijeniti nae znanje o ovim primitivnim lovcima na prethistorijske lovce, barem na one koji su ivjeli nakon pojave modernog ovjeka, homo sapiens sapiensa pred oko etrdeset do pedeset tisua godina. injenica je da je poznato vrlo malo o najranijem ovjeku, a ne zna se previe ni o h. sapiens sapiensu u doba kada je bio lo vac i sakuplja. Iz tog razloga nekoliko je autora, sasvim opravda no, upozorilo protiv izvoenja zakljuaka iz onog to znamo o mo dernim primitivnim plemenima, o njihovim prethistorijskim pre cima. (J. Deetz, 1968)7. Bez obzira na to, kao to G. P. Murdock kae, interes za suvremene lovce postoji zbog onoga to bi nam oni mogli otkriti o ovjeku pleistocena: veina uesnika na sim poziju ovjek-lovac (R. B. Lee i I. DeVore, urednici, 1968) izgleda
152

da se slau s tom formulacijom. Iako ne moemo oekivati da prethistorijski lovci-sakupljai budu identini s veinom najpri mitivnijih suvremenih lovaca i sakupljaa hrane, moramo imati na umu da (1) se h. sapiens sapiens nije anatomski i neurofiziolo ki razlikovao od dananjeg ovjeka i (2) da znanje o postojeim primitivnim lovcima mora pridonijeti razumijevanju barem jed nog presudnog problema koji se odnosi na prethistorijske lovce: utjecaj ponaanja lovaca na linost i na drutvenu organizaciju. Osim toga, podaci o primitivnim lovcima pokazuju da karakteris tike esto pripisivane ljudskoj prirodi ne postoje kod najmanje civiliziranog ovjeka! Prije no to ponemo govoriti o postojeim primitivnim lov cima, potrebno je neto rei o paleolitskom lovcu. M. D. Sahlins pie: U selekcionom prilagoavanju opasnostima kamenoga doba, ljudsko drutvo nadvladalo je ili potinilo takve primatske sklo nosti kao to su sebinost, nediskriminantna seksualnost, do minantnost i grubo natjecanje. Sukob su zamijenile bliskost i suradnja, solidarnost je postavljena iznad seksa, moralnost iz nad moi. Ljudsko je drutvo u najranijim danima postiglo naj veu reformu u historiji: pobijeena je ljudska primatska pri roda i tako osigurana evoluciona budunost vrste. (M. D. Sah lins, 1960). Postoje direktni podaci o ivotu prethistorijskog lovca u kulto vima ivotinja koji ukazuju na injenicu da on nije bio po priro di destruktivan. Kao to je Mumford primijetio, slike na zidovi ma peina koje se odnose na ivot prethistorijskih lovaca ne pri kazuju borbu meu ljudima.8 Unato opreznosti koja je potrebna kod izvoenja analogija, ipak su najdojmljiviji podaci oni o jo uvijek postojeim lovcima-sakupljaima hrane. Colin Turnbull, strunjak na tom pod ruju, izvjetava: Kod dviju grupa koje su mi poznate, agresija gotovo da ne po stoji, bilo emocionalna bilo fizika: to potvruje i nepostoja nje ratovanja, zavada, arolija i vraanja. Nisam siguran ni da je sam lov agresivna aktivnost. To je ne to to ovjek mora vidjeti da bi shvatio: lov se ne obavlja u agresivnom duhu. Radi svijesti o smanjivanju prirodnih bogat stava, postaji, u stvari, kajanje kod ubijanja. U nekim sluaje153

vima moe ak biti prisutan ,i element saaljenja. Moje iskustvo s lovcima pokazuje da su oni veoma blagi ljudi; istina je da i ve veoma tekim ivotom, no to pije isto to i agresivnost. (C. M. Turnbull, 1965)9 Nijedan od uesnika u diskusiji s Turnbullom nije izrazio nesla ganje. Najobuhvatniji prikaz pronalazaka o primitivnim lovcima i sa kupljaima hrane daje E. R. Service u knjizi Lovci. (E. R. Servi ce, 1966). Njegova monografija ukljuuje sva takva drutva, uz iznimku onih sjedilakih grupa du sjeverozapadne obale Sjever ne Amerike, koje ive u uvjetima izobilja, i drugih lovakih saku pljakih drutava koja su nestala tako brzo nakon dodira s civi lizacijom da je nae znanje o njima previe fragmentarno.10 Najoitija i vjerojatno najhitnija karakteristika lovako-sakupljakih drutava je njihov nomadizam, uvjetovan sakupljanjem hrane, to dovodi do slobodnog povezivanja obitelji u 'drubu'. to se tie njihovih potreba suprotno modernom ovjeku kojem je potrebna kua, automobil, i odjea, elektrina energija, itd. za primitivnog lovca hrana i nekoliko pomagala koja su mu po trebna da bi doao do nje sredite su privrednog ivota ... u fun damentalnijem smislu nego je to sluaj u sloenijim privreda ma. (E. R. Service, 1966) Ne postoji stalno opredjeljenje u poslu osim onih koja posto je u svakoj obitelji s obzirom na dob i seks. Hrana se sastoji manjim dijelom od mesa (moda oko 25 posto), dok sakupljanje sjemenki, korijenja, voa, oraha i boba sainjava glavni dio is hrane za koji se brinu ene. Kao to M. J. Meggitt kae: Izgle da da je naglaena biljna ishrana jedna od glavnih karakteristika drutava koja se bave lovom, ribolovom ili sakupljanjem hrane. (M. J. Meggitt, 1964). Samo Eskimi ive iskljuivo od lova i ribo lova; ribolovom se uglavnom bave ene. Meu mukarcima postoji iroka suradnja u lovu, to je nor malna popratna pojava niskog stupnja tehnolokog razvitka u takvim drutvima. Iz nekoliko razloga povezanih s jednostavno u njihove tehnologije i njihovog nevladanja prirodom mnogi lovako-sakupljaki narodi su, doslovce reeno, najslobodniji lju di na svijetu. (E. R. Service, 1966) Ekonomski su odnosi naroito pouni. Service kae: Mi smo naueni misliti, zbog prirode nae vlastite privrede, da kod ljudi postoji prirodna sklonost prevoenju i zamjenjiva154

nju robe, i da su ekonomski odnosi meu ljudima ili grupama karakterizirani ekonomiziranjem, maksimaliziranjem rezul tata truda, da se proda skupo, a kupi jeftino. Primitivni na rodi ne ine ni jednu od ovih stvari, u biti, najee izgleda da oni rade upravo obrnuto: daruju stvar, dive se velikodunosti, oekuju gostoljubivost, kanjavaju tednju kao znak sebinosti. A najudnovatije od svega je da to je vea oskudica, to je ve e pomanjkanje robe, to izgleda da su oni neekonominiji i ve likoduniji. Mi, naravno, razmatramo izmjenu izmeu pojedi naca unutar drutva, a ti pojedinci u drutvu su svi u nekakvoj srodnosti. To je u direktnoj suprotnosti s principima koji se pri pisuju formalnoj ekonomiji. Ne dajemo li mi hranu naoj dje ci? Pomaemo naoj brai i brinemo se za stare roditelje. Dru gi ine, ili su inili, ili e initi isto za nas. Budui da prevladavaju bliski drutveni odnosi, osjeaji ljubavi, etiketa obiteljskog ivota, moralnost velikodunosti, sve te stvari uvjetuju nain na koji se s robom postupa i to tako da ekonom ski odnos prema robi slabi. Antropolozi su katkada pokuali ka rakterizirati stvarnu transakciju rijeima kao to su isti po klon ili slobodni poklon da bi ukazali na injenicu da nije rije o trgovini, ve razmjeni, da u transakciji ne postoji osjeaj izravne zamjene. Ove rijei nisu naroito pogodne za predoa vanje stvarne prirode tog ina, one ak stvaraju pomalo pogre nu predodbu. Jednom se Peter Freuchen zahvaljivao Eskimu od kojega je do bio meso. Lovac se snudio, a Freuchena je brzo ispravio jedan stari ovjek: Ne smijete zahvaljivati za vae meso, vae je pra vo da dobijete dio. U ovoj zemlji nitko ne eli ovisiti o drugima. Zato ne postoji nitko tko daje ili dobiva poklone, jer tako ovjek postaje ovisan. Poklonima se stvaraju robovi isto kao to se bi em stvaraju psi.11 Rije poklon ima primjese milostinje a ne uzajamnosti. Ni u jednom lovako-sakupljakom drutvu ne izraava se zahvalnost, niti se ovjeka hvali radi njegove velikodunosti kad dijeli svoj ulov sa svojim prijateljima. Nekom drugom prilikom njega se moe hvaliti zbog njegov velikodunosti, ali ne kad se radi o dijeljenju, jer bi u tom sluaju izjava znaila zahvalnost: jer je dijeljenje bilo neoekivano, ili se velikodunost nije smatrala normalnom pojavom. U ovakvom sluaju moe se hvaliti ovje kova smjelost u lovu, ali ne njegova velikodunost. (E. R. Ser vice, 1966).
155

Od naroite je vanosti, i ekonomske i psiholoke, pitanje vla snitva. Jedan od najrairenijih kliea danas je da je ljubav za vlasnitvo kod ovjeka uroena karakteristika. Obino se ne ra zlikuje vlasnitvo sredstava koja su ovjeku potrebna u njegovom radu i izvjesnih linih stvari i ukrasa, itd., i vlasnitva u smislu posjedovanja sredstava za proizvodnju, znai stvari kojima is kljuivim posjedovanjem moemo natjerati druge da za nas ra de. Takva sredstva proizvodnje u industrijskom drutvu uglav nom su strojevi i kapital koji se ulae u mainsku proizvodnju. U primitivnom drutvu sredstva su proizvodnje zemlja i lovita. Ni u jednoj primitivnoj drubi nikome se ne osporava pristup bogatstvima prirode nijedan pojedinac ne posjeduje ta bo gatstva . . . Prirodna bogatstva o kojima druba ovisi kolektiv no su ili zajedniko vlasnitvo, u smislu da itava druba brani teritorij od neprijatelja koji ga eli prisvojiti. Unutar drube sve obitelji imaju jednako pravo na ta bogatstva. tovie, ro aci u susjednim drubama imaju pravo slobodno loviti i sa kupljati hranu ako to zatrae. Najei sluaj oitog ograni enja prava na bogatstva prirode odnosi se na orahe i drvee s plodovima. U nekim sluajevima odreeno drvee ili sku pine drvea dodjeljuju se pojedinano obiteljima drube. Kod tog obiaja radi se vie o podjeli rada nego o podjeli vla snitva, jer izgleda da je njegova namjera da se izbjegne gub ljenje vremena i truda do ega bi dolo kada bi se nekoliko ratrkanih porodica uputilo na isto podruje. Radi se jedno stavno o tom da postane uobiajeno stalno koritenje nekoliko dodijeljenih gajeva, jer je drvee stalno na jednom mjestu, dok to nije sluaj s divljai, pa ni s biljem i travama. U sva kom sluaju, ak ako bi i jedna obitelj sakupila mnogo oraha i voa, a druga ne bi, primijenila bi se pravila dijeljenja i nit ko ne bi ostao gladan. Stvari koje najvie lie na privatno vlasnitvo su one koje pra ve i koriste pojedinci. Oruje, noevi i strugai, odjea, ukras ni predmeti, amajlije i slino, esto se smatraju privatnim vlanitvom... Ali moglo bi se tvrditi da ak ni te line stvari nisu u pravom smislu privatno vlasnitvo. Ukoliko je posjedo vanje tih predmeta odreeno njihovom upotrebom, oni su funk cije podjele rada, a ne vlasnitva sredstava proizvodnje. Pri vatno vlasnitvo znaajno je samo ako netko ima a drugi ne kada se, da tako kaem, pojavi eksploatacijska situacija. Ali teko je zamisliti (a nemogue nai u etnografskim zapisima)
156

sluaj neke osobe ili osoba koje, nekim sluajem, nisu posje dovale oruje ili odjeu a da nisu mogle unajmiti ili dobiti te stvari od blinjih koji su bili bolje sree. (E. R. Service, 1966) U meuljudskim odnosima lovako-sakupljakih drutava ne postoji ono to kod ivotinja nazivamo dominacijom. Service kae: Lovako-sakupljake drube potpunije se razlikuju od ovjekolikih majmuna s obzirom na dominaciju nego bilo koje druge vrste ljudskih drutava. Kod njih ne postoji nikakvo rangiranje koje bi se temeljilo na fizikoj dominaciji, niti postoji bilo kakavo superiorno-inferiorno rangiranje koje bi poivalo na dru gim izvorima moi kao to su to bogatstvo, nasljedne klase i vojni ili politiki poloaj. Jedinu stalnu prevlast posjeduje sta rija i mudrija osoba koja moe voditi ceremoniju, ak i kad neki pojedinci posjeduju vei status ili ugled nego dru gi, to se manifestira drugaije od dominacije kod ovjekolikih majmuna. Od osoba visokog statusa u primitivnom drutvu zahtijeva se velikodunost i skromnost koja se nagrauje samo panjom i ljubavlju. Neki mukarac, na primjer, moe biti jai, bri, hrabriji i inteligentniji od drugih lanova drube. Da li e on imati vei status od drugih? Ne mora biti. Potovanje e mu biti ukazano samo ako te kvalitete stavi u slubu drutva, u lo vu, na primjer te pridonese vie divljai koju moe podijeli ti i ako to uini pravilno i skromno. Dakle, da malo pojednosta vnimo, vea snaga u drutvu ovjekolikih majmuna donosi veu dominaciju, rezultat ega je vie hrane, ili vie enki ili bilo kojih drugih stvari za onog koji dominira: u primitivnom ljud skom drutvu vea snaga mora se upotrijebiti u korist zajed nice, a osoba, da bi stekla potovanje, mora se doslovce rtvo vati i raditi vie za manje hrane. to se tie ena, takav ovjek obino ima samo jednu enu, kao i svi ostali mukarci. ini se da su najprimitivnija ljudska drutva istovremeno i ona u kojima vlada najvea jednakost. To se mora povezati s inje nicom da, radi vrlo jednostavne tehnologije, drutvo takve vr ste ovisi o suradnji vie i konstantnije nego bilo koje drugo, ovjekoliki majmuni uvijek ne surauju i ne dijele, dok ljudi to ine to je bitna razlika. (E. R. Service, 1966). Service nam daje sliku autoriteta koji nalazimo kod naroda lovaca-sakupljaa. U tim drutvima sasvim sigurno postoji potre bu za upravljanjem grupnim djelovanjem.
157

Upravljanje je uloga koju autoritet preuzima u problemima sloenog grupnog djelovanja. To je ono to mi obino podrazu mijevamo pod voenjem. Potrebe za upravljanjem grupnim djelovanjem i za uskom koordinacijom su veoma razliite i mnogobrojne u lovako-sakupljakim drutvima. One bi uklju ivale uobiajene stvari kao to su seljenje logora, zajedniki lov, a naroito bilo kakve okraje s neprijateljem. Ali unato oitoj vanosti vodstva u takvim aktivnostima, lovako-sakupIjako drutvo razlikuje se po tome to kod njega ne postoji formalno vodstvo onog tipa koji moemo vidjeti u kasnijim stadijima kulturnog razvitka. Ne postoji stalno mjesto voe: vodstvo ide od jedne osobe do druge ovisno o djelatnosti koja se planira. Na primjer, jedan veoma star ovjek moe biti naj bolji izbor za planiranje neke sveanosti zbog dobrog poznava nja rituala, ali netko drugi, mlai i vjetiji, moe biti voa gru pe koja ide u lov. Iznad svega, ne postoji voa ili predvodnik u smislu rijei po glavica12. ( E. R. Service, 1966). To nepostojanje hijerarhije i poglavica zavreuje panju tim vie to je veoma prihvaen klie da se oni mogu nai u gotovo svim civiliziranim drutvima i da se temelje na genetskom nas ljedstvu naih predaka. Vidjeli smo da su meu impanzama od nosi dominacije dosta blagi, ali da ipak postoje. Drutveni odno si kod primitivnih ljudi pokazuju da ovjek nije genetiki ospo sobljen za tu vrstu psihologije dominacije i podreivanja. Anali za historije drutva, s pet ili est tisua godina eksploatacije, ve inom od vladajue manjine, jasno pokazuje da je psihologija dominacije i podreivanja prilagoavanje drutvenom ureenju, a ne njegov uzrok. Apologetama drutvenog ureenja koje se zasniva na upravljanju elite naravno veoma odgovara uvjerenje da je drutvena struktura rezultat ovjekove uroene potrebe, pa je stoga prirodna i neizbjeiva. Drutvo primitivnog ovjeka u kojem vlada jednakost pokazuje da to jednostavno nije tako. Mora se postaviti pitanje: kako se primitivan ovjek brani pro tiv asocijalnih i opasnih lanova s obzirom na nepostojanje auto ritativnog reima? Postoji nekoliko odgovora. Prije svega, naj vie kontrole ponaanja postiu jednostavno obiajima i etike tom. Ali pretpostavimo da obiaji i etiketa ne spreavaju asoci jalno ponaanje kod pojedinaca. Koje su to onda sankcije koje protiv njih postoje? Uobiajena sankcija je izbjegavanje krivca i pokazivanje sve manje uljudnosti prema njemu; zatim postoji
158

kleveta i ismijavanje; u krajnjim sluajevima ostracizam. Ako se pojedinac neprestano loe ponaa i njegovo ponaanje tetno dje luje na druge grupe, njegovi ga mogu ak i ubiti. Dakako, ti slu ajevi su krajnje rijetki; veinom takve probleme rjeava auto ritet starijih i mudrijih u grupi. Ti podaci u jasnoj su suprotnosti s Hobbesovom slikom ovje kove uroene agresivnosti koja bi vodila ratu svakog protiv sva kog kada drava ne bi imala monopol nad nasiljem i kanjava njem, tako indirektno zadovoljavajui elju za osvetom protiv prijestupnika. Kao to Service primjeuje: injenica je, naravno, da se drube ne raspadaju iako ne po stoje formalni pravni organi koji bi ih drali zajedno . . . Mada su zavade i borbe relativno rijetke u takvim drutvima, one ipak predstavljaju stalnu prijetnju i mora postojati neki na in da se zaustave ili da se sprijei njihovo irenje. esto one poinju kao najobinije svae meu pojedincima, zato je va no rano ih prekinuti. Unutar date zajednice o svai izmeu dvije osobe obino e suditi neki stariji lan koji je u rodu s jednom i drugom. Bilo bi idealno kada bi ta osoba bila u is tom srodstvu s oba zavaena pojedinca, jer bi tada bilo oito da nee biti pristrana. Ali, naravno, to nije uvijek sluaj niti je uvijek sluaj da osoba koja posjeduje taj status srodstva eli suditi. Katkada je dovoljno jasno da je jedna osoba u pravu, ili je jedna popularna, a druga nepopularna, tako da javnost sudi i sluaj se rjeava im to zajedniko miljenje postane do bro poznato. Kada se svae ne rijee na jedan od gore navedenih naina. odrava se neka vrst natjecanja, najee neka igra, koja zam jenjuje izravnu borbu. Rvanje ili udaranje glavom su tipini oblici dvoboja kod Eskima; izvode se u javnosti i publika smatra da je pobjednik u pravu. Posebno su interesantni uve ni eskimski pjevaki dvoboji: oruje kojim se slue su rijei, male, otre rijei, kao drvene trijeske koje iskau ispod sje kire . Natjecanjem u pjevanju esto se rjeavaju zamjerke i svae svih vrsta, osim ubojstva. ovjek s istonog Grenlanda moe traiti zadovoljtinu za ubojstvo svog roaka natjecanjem u pjesmi ako je fiziki preslab da bi postigao svoj cilj, ili ako je tako vjet u pjevanju da je siguran u svoju pobjedu. Shvat ljivo je da se istoni Grenlanani toliko udube u samu umjet nost pjevanja da zaborave na razlog zamjerke. Pjevaka vje159

tina meu Eskimima jednaka je, ili ak nadmauje, velika fizi ka junatva. Nain pjevanja je tono utvren. Uspjean pjeva upotreblja va uobiajene oblike kompozicije koje nastoji izvesti tako da publiku oduevi da s entuzijazmom pljee. Onaj koji dobije najsrdaniji aplauz je pobjednik. Pobjeda u natjecanju ne do nosi nikakvu nadoknadu. Iskljuiva prednost je u prestiu. (E. A. Hoebel, 1954). Jedna od prednosti dugotrajne borbe pjesmama jest u tome to daje publici vremena da zajedno odlui tko je u pravu, a tko mora priznati da je kriv. Obino ljudi otprilike znaju na ijoj su strani, ali, kao to je to sluaj u veini primitivnih za jednica, jednoglasnost itave zajednice je do te mjere poeljna da je potrebno odreno vrijeme prije nego to se sazna mi ljenje veine. S vremenom vei se broj ljudi vie smije stiho vima jednog takmiara nego drugog, dok ne postane jasno na kojoj je strani zajednica. Nakon toga miljenje brzo postane jednoglasno i onaj koji je izgubio povlai se od neugodnosti. (E. R. Service, 1966). Meu drugim lovakim drutvima privatne svae se ne rjea vaju na tako zgodan nain kao kod Eskima, ve bacanjem ko plja. Kada je svaa izmeu tuitelja i optuenoga, to je obino sluaj, tuitelj ceremonijalno baca koplja iz odreene daljine, a optueni ih pokuava izbjei. Publika moe aplaudirati brzi ni, snazi i tonosti tuioca u bacanju koplja, ili okretnosti op tuenoga. Nakon nekog vremena grupa jednoglasno odobrava vjetinu jednoga ili drugoga. Kada optueni shvati da ga zajed nica smatra krivim, od njega se oekuje da dozvoli da ga ko plje pogodi u neki miiavi dio tijela. U suprotnom sluaju tuitelj jednostavno prestane bacati koplja ako postane svjes tan da je javno mnijenje protiv njega. (C. W. M. Hart i A. R. Pilling, 1960). Primitivni lovci drutvo obilja? M. D. Sahlins ukazuje na veoma znaajnu stvar od interesa ak i u prouavanju suvremenog industrijskog drutva koja se odnosi na itavo pitanje privredne oskudice meu primitiv160

tim lovcima i na suvremeni stav prema problemu koji postavlja pitanje prirode siromatva. On govori protiv premise koja je dovela do ideje o agresivnosti primitivnih lovaca, tj. da je ivot u doba paleolitika karakterizirala ikrajnja oskudica i stalno prisut na prijetnja od gladovanja. Suprotno tome, Sahlins naglaava da je drutvo primitivnih lovaca bilo prvobitno drutvo obilja Ope je shvaanje da je drutvo obilja ono drutvo u kojem se sve ljudske potrebe lako zadovoljavaju; mada mi rado smat ramo ovo sretno stanje iskljuivo dostignuem industrijske civilizacije, mogli bi se nai bolji argumenti za lovce i sakupljae, ak i one marginalne, koje etnografija nije prouavala. Budui da se htijenja lako zadovoljavaju ili velikom proizvodnjom ili malim zahtjevima, postoje dva mogua puta do obilja ... Pri hvati li strategiju Zena, narod moe uivati u neusporedivom ma terijalnom izobilju a da ima nizak ivotni standard. To je, mi slim, karakteristino za lovce. (M. D. Sahlins, 1968)13 Sahlins dalje govori o jo nekim vanim stvarima: Nestaica je specijalno opsjednue trine privrede, odredljivo stanje svih koji u njoj uestvuju. Trite prua zadivljujui niz proizvoda, sve te dobre stvari ovjeku su nadohvat ali ih se ne moe domoi jer nikada nema dovoljno novaca da bi sve kupio. Postojati u trinoj privredi znai ivjeti dvostruku tra gediju, koja poinje u nedostatnosti, a zavrava u lienosti .. . Mi smo osueni na ivot proveden u napornom radu. S te uznemiravajue perspektive gledamo natrag na lovca. Ali ako su vremeni ovjek, sa svim svojim tehnikim prednostima, jo uvijek nije postigao ono neophodno, koliko anse onda ima goli divljak sa svojim bijednim lukom i strijelom? Opremivi lovca graanskim impulsima i paleolitskim oruem, unaprijed smo ocijenili njegovu situaciju kao beznadnu.14 Oskudica nije imanentno svojstvo tehnikih sredstava. To je odnos izmeu sredstava i ciljeva. Mogli bismo govoriti o em pirijskoj mogunosti da se lovci bave lovom radi svog zdravlja. a da su luk i strijela sredstva adekvatna tom cilju. Moe se do kazati da lovci esto rade mnogo manje od nas; traganje za hranom nije tegoban posao bez kraja; slobodnog vremena ima u izobilju i spava se vie danju no pod bilo kojim drugim drutvenim uvjetima . .. Umjesto zabrinutosti, kod lovca, izgle da, vlada sigurnost koja proizlazi iz obilja, iz stanja u kojem 161

se, openito, potrebe svih ljudi lako zadovoljavaju. Ova sigur nost ne naputa ih u doba potekoa. (Taj stav izraava filozo fija Penana s Bornea: Ako danas nema hrane, bit e je sutra.) (M. D. Sahlins, 1968) Sahlinsove primjedbe znaajne su jer je on jedan od rijetkih antropologa koji ne prihvaaju okvire odnosa i vrijednosne su dove dananjeg drutva kao nuno valjane. On pokazuje do koje mjere drutveni znanstvenici iskrivljuju sliku drutava koja pro matraju jer sude o njima prema onome to izgleda kao priroda ekonomije, isto kao to dolaze i do zakljuka o ovjekovoj priro di iz podataka, ako ne o suvremenom ovjeku, onda barem o ovjeku kakvog poznajemo kroz najvei dio njegove civilizirane historije. Primitivno ratovanje Iako defenzivna agresija, destruktivnost i okrutnost nisu obino uzroci rata, ti se impulsi u ratu manifestiraju. Stoga e neki po daci o primitivnom ratovanju pomoi upotpuniti sliku o primi tivnoj agresiji. Meggitt daje kratak prikaz prirode ratovanja meu Walbirima iz Australije, koji se, kae Service, moe prihvatiti kao dobar opis ratovanja u lovako-sakupljakim drutvima uope: VValbiri drutvo nije naglaavalo militarizam nije postojala klasa stalnih ili profesionalnih ratnika, niti hijerarhija vojne komande; grupe su rijetko vodile osvajake ratove. Svaki mu karac bio je (i jo uvijek jest) potencijalni ratnik, uvijek naoru an i spreman braniti svoja prava; ali on je takoer bio i indi vidualist, koji se radije borio sam. U nekim zavadama rodbin ske su veze esto svrstale mukarce u razliite tabore i takva grupa je katkada ukljuivala sve mukarce jedne zajednice. Ali vojnih voa, bilo nasljednih, bilo izabranih, koji bi stva rali taktike planove i brinuli se da budu prihvaeni, nije bilo. Iako su neki mukarci bili uvaeni kao sposobni i hrabri rat nici i njihov se savjet prihvaao, ne znai da su ih svi mukar ci nuno slijedili. Nadalje, uvjeti pod kojima su vodili borbe bili su, u biti, tako ogranieni da su mukarci znali i mogli pri mijeniti najefikasnije naine borbe bez oklijevanja. To je jo i danas tako ak i kod mladih momaka. 162

U svakom sluaju bilo je malo razloga za totalni rat meu za jednicama. Ropstvo im je bilo nepoznato; pokretnine je bilo malo, a teritorij dobiven u borbi obino je predstavljao pravu nezgodu za pobjednike, koji su bili emotivno vezani za druge te ritorije. Povremeno je dolazilo do manjih osvajakih ratova protiv drugih plemena, ali uvjeren sam da su se ti ratovi veo ma razlikovali od borbi unutar plemena ili zajednice. Tako su u napadu na Waringare koji je doveo do zauzimanja depresija s vodom na podruju Tanami sudjelovali samo mukarci ple mena Waneiga najvie nekoliko desetaka njih. Nemamo do kaza da su zajednice ikada stvarale vojne paktove, da bi se suprotstavile drugim zajednicama Walbirija ili drugim pleme nima. (M. J. Meggitt, 1960). Struno govorei, ova vrst konflikta meu primitivnim lovcima moe se opisati kao rat; u tom smislu moemo zakljuiti da je rat oduvijek postojao unutar ljudske vrste i da je on toga manifestacija uroenog nagona za ubijanjem. Ovakvo za kljuivanje, dakako, ne pridaje vanost temeljnim razlikama iz meu niih i viih primitivnih kultura15 kao ni ratovanju civi liziranih kultura. Primitivno ratovanje, naroito kod niih pri mitivnih naroda, nije bilo centralistiki organizirano niti su po stojale stalne poglavice. Uestalost tih ratovanja bila je relativ no mala; to nisu bili ratovi osvajanja, niti im je cilj bio ubijanje sto veeg broja neprijatelja. Suprotno tome, veina civiliziranih ratova institucionalizirana je, organizirana, sa stalnim voama i cilj im je osvajanje teritorija i/ili sticanje robova i/ili plja kanje. Uz to, a moda najvanije od svega, esto je zapostavljena i njenica da kod primitivnih lovaca-sakupljaa ne postoji vaan eko nomski poticaj na totalni rat. Odnos raanja i umiranja u lovako-sakupljakim drutvima takav je da bi bilo rijetko da prenaseljenost natjera neki dio stanovnitva da se bori protiv drugih radi zauzimanja terito rija. ak kad bi do takvih okolnosti i dolo, one ne bi dovele do prevelike borbe. Kada bi bilo u pitanju pravo na lov ili sakup ljanje na nekoj povrini, jaa i brojnija grupa jednostavno bi, vjerojatno bez borbe, nadvladala slabiju. A drugo, u lovako-sakupljakim drutvima ne moe se mnogo postii pljakanjem. Sve su drube siromane u materijalnim stvarima i nema stan dardnih predmeta razmjene koji bi sluili kao kapital i vrijed-

nost. I konano, prisvajanje zarobljenika da bi sluili kao ro bovi radi ekonomskog iskoritavanja esti uzrok rata u suvremeno doba bilo bi beskorisno u lovako-sakupljakom drutvu s obzirom na nisku produktivnost privrede. Zarobljeni ci, robovi teko bi proizvodili vie hrane nego bi bilo potrebno za njih same. (E. R. Service, 1966). Opu sliku o ratovanju meu primitivnim lovcima-sakupljaima koju Service daje podrava i nadopunjuje nekoliko drugih istraivaa, od kojih neke citiram u odlomcima koji slijede.16 D. Pilbeam naglaava nepostojanje rata, uz prisutnost povremenih zavada, i ulogu primjera a ne moi meu voama, kao i princip uzajamnosti i velikodunosti te centralnu ulogu suradnje. (D. Pilbeam, 1970). U. H. Stevvart dolazi do slijedeih zakljuaka o teritorijalnosti i ratovanju: Postoje mnoge tvrdnje da primitivne drube posjeduju terito rije i prirodna bogatstva, te da se bore da bi ih obranile. Iako ne mogu tvrditi da to nije nikada sluaj, vjerojatno je to rijet ka pojava. Kao prvo, primarne grupe koje sainjavaju vee dru be meusobno se ene, spajaju ako su premale ili razdvajaju ako su prevelike. Drugo, u sluajevima navedenim ovdje, posto ji samo tendencija primarnih grupa da koriste posebna podru ja. Tree, veina takozvanih ratova meu tim drutvima nije nita vie od osvete za navodne arolije ili stalne meuobiteljske zavade. etvrto, u veini podruja sakupljanje je glavni izvor dobara, ali meni su nepoznati sluajevi obrane podruja bogatih sjemenkama. Primarne drube nisu se borile jedne protiv dru gih i teko je shvatiti kako bi ira druba sakupila svoje snage da brani svoj teritorij protiv drugih druba ili zato bi to i nila. Tono je da su pojedinci katkada imali posebno pravo na durian drvee, orlova gnijezda i neka druga posebna bogatstva, ali kako su ih oni branili budui da su bili nekoliko milja uda ljeni od njih, jo nije objanjeno. (U. H. Stevvart, 1968) H. H. Turney-High (1971) dolazi do slinih zakljuaka. On je naglasio da dok su doivljaji straha, bijesa i frustracije univer zalni, umijee rata razvilo se tek kasno u ljudskoj evoluciji. Ve ina primitivnih drutava nije bila sposobna za rat jer rat zahti jeva veoma visok stupanj pojmovnog miljenja. Veina primitiv nih drutava ne bi mogla zamisliti organizaciju koja je potrebna
164

da bi se osvojio ili porazio susjedni narod. Primitivni ratovi uglavnom su naoruani metei, a ne pravi ratovi. Prema Rapaportu, Turney-Highev rad nije bio naroito dobro prihvaen meu an tropolozima jer je istakao da su sekundarni prikazi borbi profe sionalnih antropologa beznadno neadekvatni i katkada jedno stavno pogreni; smatrao je da su neposredni izvori pouzdaniji, ak ako i dolaze od amatera etnologa od prije nekoliko genera cija.17 Monumentalni rad Quincy Wrighta (1637 stranica ukljuujui opirnu bibliografiju) predstavlja temeljitu analizu ratovanja me u primitivnim narodima zasnovanu na statistikom usporei vanju glavnih podataka o 653 primitivna naroda. Nedostatak nje gove analize je u tome to je vie deskriptivna nego analitina u klasifikaciji primitivnih drutava kao i raznih oblika ratovanja. Ipak, njegovi su zakljuci od znaajnog interesa jer pokazuju statistiku tendenciju koja odgovara rezultatima mnogih drugih autora: sakupljai, primitivni lovci i primitivni poljoprivredni ci najmanje su ratoborni. Vii lovci i razvijeniji poljoprivrednici su ratoborniji, dok su najrazvijeniji poljoprivrednici i stoari najratoborniji od svih. (Q. Wright, 1965). Ova izjava potvruje ideju da ratobornost nije funkcija ovjekovih prirodnih nagona koji se manifestiraju u najprimitivnijim oblicima drutva, ve njegovog razvitka u civilizaciji. Wrightovi podaci pokazuju da to je vea podjela rada u drutvu, to je ono ratobornije i da su kla sna drutva najratobornija od svih. Na kraju podaci pokazuju da to je vea ravnotea meu grupama i izmeu grupe i okoli ne, to nailazimo na manje ratobomosti, dok esta naruavanja ravnotee dovode do poveane ratobomosti. Wright razlikuje etiri vrste rata obrambeni, drutveni, eko nomski i politiki. Obrambeni rat odnosi se na narode u ijim obiajima ne postoji rat i koji se bore samo kada su napadnuti, u kojem sluaju da bi se branili oni spontano koriste orue i oruje za lov koje im je na raspolaganju, ali smatraju to nesret nom okolnou. Drutvenim ratom on misli na rat koji obino nije previe destruktivan za ivot. (Takvo ratovanje odgovara Serviceovom opisu rata meu lovcima.) Ekonomski i politiki ratovi odnose se na ratove iji je cilj prisvajanje ena, robova, si rovina i zemlje i/ili uz to, odravanje dinastiji, i vladajue klase. Gotovo svatko dolazi do zakljuka: ako je civilizirani ovjek lako ratoboran, koliko je tek morao biti ratoboran primitivni o vjek!18
165

Ali Wrightovi rezultati potvruju tezu da su najprimitivniji ljudi najmanje ratoborni i da ratobornost raste razmjerno s ci vilizacijom. Kada bi destruktivnost bila ovjeku uroena, ovo bi moralo biti obrnuto. Gledite slino Wrightovom izrazio je i M. Ginsberg, koji pie: ini se da rat u ovom smislu raste s uvrivanjem grupa i priv rednim razvitkom. Meu najjednostavnijim ljudima bolje je da govorimo o zavadama, a do tih, bez sumnje, dolazi radi oduzi manja ena, nedozvoljenog stupanja na zemljite ili linih pov reda. Moramo se sloiti da su ta drutva miroljubiva u odnosu na razvijene primitivne narode. Ali nasilje i strah od nasilja postoje i do borbe dolazi, iako, oito i nuno, u malim razmjeri ma. injenice nisu dovoljno poznate i ako one ne podravaju sliku primitivnog idilinog mira, one se moda poklapaju s gle ditem onih koji smatraju da primarna neprovocirana agresiv nost nije sastavni element ljudske prirode. (E. Glover i M. Gins berg, 1934). Ruth Benedict (1959) pravi razliku izmeu drutveno smrtonos nih i nesmrtonosnih ratova. Kod ovih posljednjih cilj nije podjarmljivanje drugih plemena pobjedniku kao gospodaru i pro fiteru; iako je kod sjevernoamerikih Indijanaca bilo mnogo ra tovanja. Pojam osvajanja nikad se nije pojavio kod starosjedilaca Sje verne Amerike; iz tog su razloga indijanska plemena bila u sta nju uiniti jednu nevjerojatnu stvar: razdvojiti rat od drave. Dravu je personificirao Mirovni poglavica, koji je bio voa ja vnog mnijenja u svemu to se ticalo grupe i u svom Savjetu. Mirovni poglavica bio je stalan; iako nije bio autokratski vla dar, esto je bio veoma vana linost, ali on nije imao nikakve veze s ratom. On ak nije odreivao ratne poglavice, niti se sam brinuo o voenju rata. ovjek koji je mogao pridobiti sljedbe nike vodio je ratnu etu kada i kuda je htio; kod nekih pleme na on je u potpunosti upravljao za vrijeme trajanja ekspedici je. Ali to je trajalo samo do povratka ratne ete. Drava, prema tom tumaenju rata, nije imala nikakvih moguih interesa u tim poduhvatima, koji su bili samo veoma poeljne manifesta cije grubog individualizma, usmjerene protiv vanjske grupe, gdje nisu tetile drutvu. (R. Benedict, 1959).
166

Stvar na koju Benedict ukazuje je veoma znaajna jer se tie rata, drave i privatnog vlasnitva. Drutveno nepogibeljan rat u velikoj je mjeri izraz elje za pustolovinom, za trofejima i priz nanjima, ali nije izazvan impulsom za osvajanjem ljudi i terito rija, da bi se potinila ljudska bia ili unitila njihova baza za ivot. Benedict dolazi do zakljuka da ukidanje rata nije tako ri jetko kao to to izgleda iz radova politikih teoretiara prethisto rije r a t a . . . Sasvim je pogreno pripisati razaranje (rat) biolokoj potrebi ovjeka za ratovanjem. ovjek je sam stvaralac tog ra zaranja. (R. Benedict, 1959). Jedan drugi istaknuti antropolog, E. A. Hoebel (1958), opisuje ratovanje kod raznih sjevernoameri kih Indijanaca ovim terminima: Oni su blii William Jamesovim moralnim ekvivalentima rata. Rastereuju se agresija na be zazlen nain; pruaju vjebe, sport i razonodu bez destruktivno sti; i samo u maloj mjeri dolazi do nametanja elja jedne grupe drugoj. (E. A. Hoebel, 1958). Hoebel dolazi do opeg zakljuka Ja ovjekova sklonost prema ratu oito nije instinkt, jer je to jedan zamren skup kulturnih pojava. Kao zanimljiv primjer da je miroljubive oone i nasilne Komane koji su 1600. godine pri padali istoj kulturi i rasi. Neolitska revolucija19 Detaljan prikaz ivota primitivnih lovaca i sakupljaa hrane po kazuje da ovjek barem otkad se u potpunosti pojavio prije pedeset tisua godina najvjerojatnije nije bio brutalno, des truktivno bie, pa prema tome nije bio prototip ovjeka uboji ce kojeg nalazimo u razvijenijim stadijima njegove evolucije. Meutim, ne moemo ovdje stati. Da bismo razumjeli postepeni razvoj ovjeka eksploatatora i unitavatelja, neophodno je pro uavati razvoj ovjeka u rano poljoprivredno doba, do njegovog preobraaja u graditelja gradova, ratnika i trgovca. Od pojave ovjeka, pred oko pola milijuna godina, pa do oko 9000. godine p. n. e. u jednom se pogledu ovjek nije izmijenio: ivio je od onoga to je ulovio ili sakupio, ali nije proizvodio ni ta novo. Bio je u potpunosti ovisan o prirodi i nije sam na nju utjecao, niti ju mijenjao. Ovaj odnos prema prirodi radikalno se izmijenio s pojavom poljoprivrede (i koritenjem ivotinja) to se dogodilo otprilike na poetku neolitika, tonije, protoneolitika kako ga danas arheolozi nazivaju od 9000. do 7000. godine p. n. e. na podruju koje se prostire tisuu milja, od zapadnog
167

Irana do Grke, ukljuujui dijelove Iraka, Sirije, Libanona, Jor dana, Izraela i Anatolske Visoravni u Turskoj. (Zapoeo je kas nije u srednjoj i sjevernoj Evropi.) ovjek je po prvi puta sebe uinio, iako u granicama, neovisnim o prirodi svojom dosjetljivou i vjetinom da proizvede neto izvan onoga to mu je pri roda dotada pruala. Tada je usporedo s poveanjem stanovni tva bio u mogunosti saditi vie sjemena, obraivati vie zem lje i uzgajati vie ivotinja. Viak hrane mogao se stavljati na stranu za zanatlije koji su veinu svojeg vremena posveivali iz radi alata, glinenog sua i odjee. Prvo veliko otkrie tog perioda bio je uzgoj penice i jema ko ji su na tim podrujima rasli divlje. Otkrili su da narastu nove biljke ako se stavi sjeme ovih trava u zemlju, te da ovjek moe izabrati najbolje sjeme za saenje; s vremenom je zapaeno i sluajno ukrtavanje vrsta koje je urodilo mnogo veim zrnima nego sjeme divljih trava. Proces razvoja od divljih trava do visokorodne suvremene penice jo uvijek nije u potpunosti poznat. To je ukljuivalo mutaciju gena, hibridizaciju i udvostruavanje kromozoma; trebalo je tisue godina da se doe do umjetnog odabiranja to ga vri ovjek na nivou dananje poljoprivrede. Za ovjeka industrijskog doba, priviknutog da gleda s visoka na neindustrijaliziranu poljoprivredu kao primitivan i dosta oigle dan oblik proizvodnje, neolitska otkria moda ne izgledaju us porediva s velikim tehnikim otkriima dananjice, na koja je on tako ponosan. Ipak, injenica da se pretpostavka da e sjeme niknuti pokazala tonom dovela je do sasvim novog shvaanja: ovjek je uvidio da moe upotrijebiti svoju volju i namjeru da bi izazvao neke stvari, umjesto da se one same jednostavno zbiva ju. Ne bi bilo pretjerano tvrditi da je otkrie poljoprivrede bilo osnova za svo nauno razmiljanje i kasniji tehnoloki razvitak. Drugo otkrie do kojeg je dolo u istom razdoblju odnosilo se na uzgajanje ivotinja. Ovce su ve bile pripitomljene u sje vernom Iraku u devetom milenij umu, a goveda i svinje oko 6000. g. p. n. e. Uzgajanje ovaca i goveda pridonijelo je poveanju ko liina hrane: mlijeka i mesa. Poveano i sigurnije snabdijevanje hranom omoguilo je sjedilaki umjesto nomadskog naina i vota i dovelo do stvaranja stalnih sela i gradova.20 U protoneolitiku plemena lovaca izmislila su i razvila novu stal nu privredu zasnovanu na pripitomljavanju biljaka i ivotinja. Iako najraniji ostaci pripitomljenih biljaka ne seu mnogo dalje od 7000. godine p. n. e., nivo pripitomljavanja koji je postignut i raznolikost itarica koje su uzgajali pretpostavlja dugaku pret168

historiju rane poljoprivrede koja moe ii unatrag sve do poetka protoneolitika, oko 9000. g. p. n. e. (J. Mellaart, 1967)21 Trebalo je izmeu 2000 i 3000 godina do novog otkria, koje je zahtijevala potreba za spremanjem hrane: lonarstva (koare su se pravile ranije). Lonarstvo je bilo prvi tehniki izum koji je doveo do razmatranja kemijskih procesa. Zaista je stvaranje lonca bilo vrhunski primjer ovjekova stvaralatva. (V. G. Childe, 1936).22 Tako moemo u samom neolitiku razlikovati razdob lje u kojemu se ovjek jo nije bavio lonarstvom i razdoblje lonarstva. Neka starija sela u Anatoliji, kao to su starije naslage Hacilara, nisu poznavala lonarstvo, dok je Catal Huyuk bio grad bogat keramikom. Catal Huyuk bio je jedan od najrazvijenijih neolitskih gradova u Anatoliji. Iako je 1961. iskopan samo jedan mali dio, i on je bio dostatan da da najvanije podatke za razumijevanje neolitskog drutva, njegovih privrednih, drutvenih i politikih vidova.23 Od poetka iskopavanja, iskopano je deset slojeva, najstariji potjee iz oko 6500. godine p. n. e. Poslije 5600. godine p. n. e. staro brdo Catal Huyuka bilo je naputeno, nije poznato iz kojih razloga, i naeno je novo mje sto na drugoj strani rijeke, zapadni Catal Huyuk. Ovo je izgleda bilo naseljeno jo barem 200 godina, dok isto tako nije napu teno, dakako, bez ikakvih znakova nasilja ili namjernog uni tavanja. (J. Mellaart, 1967) Jedna od najudnijih karakteristika Catal Huyuka je visok stupanj civilizacije: Catal Hiiyiik je mogao sebi priutiti rasko kao to su opsidijanska ogledala, ceremonijalni maevi i metalni predmeti, nedosti ni za veinu suvremenika. Talili su bakar i olovo i pravili per le, cjevice, moda i sitno orue, i tako zapoeli metalurgiju ak u sedmom tisuljeu. Njihovi kameni predmeti iz opsidijana, koji su nalazili na svom podruju, i iz uvezenog kremena bili su najelegantniji u tom periodu; njihove drvene posude bile su raznolike i ne ba jednostavne, vunena tekstilna industrija je u njih bila sasvim razvijena. (J. Mellaart, 1967). Na mjestima gdje su zakopavali mrtve naene su kozmetike kolekcije i lijepe narukvice za mukarce. Poznavali su vjetinu
169

topljenja bakra i olova. Upotreba raznolikog kamenja i minerala pokazuje, kako kae Mellaart, da su istraivanje nalazita i trgo vina bili najvaniji za privredu grada. Unato toj razvijenoj civilizaciji, drutvenoj strukturi nedosta jali su neki elementi karakteristini za mnogo kasnije stadije evolucije. Izgleda da su klasne razlike izmeu bogatih i siroma nih bile neznatne. Dok, prema Mellaartu, drutvenu nejednakost nagovjetava veliina zgrada, alata i pogrebnih poklona, niti te razlike nisu nikada prenapadne. Zaista, gledajui plan iskopanog dijela grada vidimo da su razlike u veliini zgrada bile neznate u usporedbi s kasnijim urbanim drutvima. Childe primjeuje da ne postoje sigurni dokazi o postojanju poglavica u neolitskim seli ma, a Mellaart ne spominje nikakve dokaze o tome iz Catal Huyuka. Bilo je oito mnogo sveenica (moda i sveenika) ali nema dokaza o hijerarhijskoj organizaciji. Dok je u Catal Huyuku viak koji je bio proizveden primjenom novih metoda u poljoprivredi vjerojatno bio dovoljno velik da potpomogne izradu luksuznih predmeta i trgovinu, ranija i slabije razvijena neolitska sela pro izvodila su, prema Childeu, samo veoma malen viak, pa je stoga kod njih postojao jo vei stupanj ekonomske jednakosti nego u selima Catal Huyuka. On ukazuje na to da je neolitski obrt mo rao biti kuanska djelatnost i da obrtnike tradicije nisu indivi dualne ve kolektivne. Konstantno se sjedinjavalo iskustvo i mud rost svih lanova zajednice; zanimanje je bilo javna stvar, pravi la i rezultati bili su iskustva zajednice. Lonce iz odreenog neo litskog sela karakterizira kolektivna tradicija, a ne individualna. Poto nije bilo pomanjkanja zemlje, kada se stanovnitvo pove alo, mladi su momci mogli otii i osnovati svoje vlastito selo. U ovim okolnostima nisu postojali uvjeti za diferencijaciju dru tva u razne klase, ili za stvaranje stalnih voa, ija bi funkcija bila organiziranje itave privrede i koji bi za svoj posao bili pla eni. To se moglo dogoditi tek kasnije kad je dolo do novih ot kria i izuma, kad je viak proizvodnje bio mnogo vei i kad se mogao pretvoriti u kapital da bi oni koji su ga posjedovali za raivali time to bi druge natjerali da za njih rade. Sa stajalita agresije od naroite su vanosti dva zapaanja: kroz osamsto godina postojanja Catal Huyuka ne postoje nika kvi dokazi iz dosadanjih iskopa o haraenju ili pokolju. Nada lje, i ak mnogo dojmljiviji dokaz, je nepostojanje nasilja meu stotinama iskopanih kostura, od kojih nijedan nije otkrivao zna kove nasilne smrti. (J. Mellaart, 1967). 170

Jedno od najkarakteristinijih obiljeja neolitskih sela, uklju ujui Qatal Hiiviik, je sredinja ulogci majke u njihovoj drutve noj strukturi i religiji. Ako slijedimo staru podjelu rada, gdje su mukarci lovili, a e ne sakupljale korijenje i plodove, poljoprivreda je vjerojatno bila otkrie ena, a koritenje ivotinja mukaraca. (Imajui u vidu fundamentalnu ulogu poljoprivrede za razvitak civilizacije, moda neemo pretjerati ako kaemo da su modernu civilizaciju stvorile ene.) Sposobnost zemlje i ene da raaju sposobnost koju mukarci ne posjeduju sasvim sigurno daje majci najvi e mjesto u svijetu rane poljoprivrede. (Tek kada su mukarci svojim intelektom, tj. magijom i tehnikom, mogli stvarati mate rijalne stvari mogli su traiti superiornost). Majka, kao boica (esto poistovjeena s majkom-zemljom), postala je najvia bo ica u religioznom svijetu, dok je zemaljska majka postala sre dite obitelji i drutvenog ivota. Neposredan, najimpresivniji dokaz o sredinjoj ulozi majke u Catal Hiivuku je injenica da su djeca uvijek bila pokopana s majkom, a nikada s ocem. Kosture su zakopavali ispod majina leaja (neka vrst podija u glavnoj sobi), koji je uvijek bio vei od oevog i uvijek je stajao na istom mjestu u kui. Sahranjivanje djece iskljuivo s njihovom majkom .karakteristika je matrijarhalnih zajednica: najvaniji odnos djece je prema majci, a ne prema ocu, kao to je to sluaj u patrijarhalnim drutvima. Ovaj nain sahrane je vaan podatak koji govori o tome da je struk tura neolitskog drutva bila matrijarhalna, no postoje i podaci o religiji Qatal Hiiviika i drugih iskopanih neolitskih sela u Anato liji koji u potpunosti potvruju tu tezu.24 Ove iskopine su temeljno izmijenile naa shvaanja ranog re ligioznog razvitka. Najistaknutija injenica je da je ta religija bila usredotoena na lik majke-boice. Mellaart zakljuuje: Catal Hiiviik i Hacilar su pronali kariku... (kojom) se moe pokazati kontinuitet u religiji od Catal Huviika do Hacilara i tako sve do velike majke-boice iz starih i klasinih vremena, do nejasnih likova poznatih kao Cibela, Artemida, Afrodita. (J. Mellaart, 1967) Sredinja uloga majke-boice jasno se vidi iz iskopanih kipo va, zidnih slika i reljefa i mnogobrojnih mjesta hodoaa. Su protno od pronalazaka u drugim neolitskim nalazitima, ovi kod Catal Hiivuka ne sastoje se u potpunosti od majke-boice, ve otkrivaju i muko boanstvo koje predstavlja bik ili ee biko va glava ili rogovi. Meutim, ta injenica ne mijenja ulogu velike majke kao glavnog boanstva. Od etrdeset i jedne iskopane 171

skulpture trideset tri predstavljale su iskljuivo boginje. Od osam skulptura koje su predstavljale muka boanstva gotovo sve su bile povezane s boginjama, ili kao sinovi ili kao ljubavnici. Sre dinja uloga majke-boice nadalje je potvrena injenicom da je ona prikazana sama, zajedno s mukarcem, trudna, kako ra a, ali nikada podlona mukarcu. (U jednoj od starijih naslaga naene su samo figure boginja.) Postoje neka svetita koja pri kazuju boginje kako raaju bikovu ili ovnovu glavu. (Usporedi to s karakteristino patrijarhalnom priom o enki koju raa mukarac: Eva i Atena.) Majku-boicu esto nalazimo u pratnji leoparda, obuenu u leopardovu kou ili simboliki prikazanu leopardom, u to doba najdivljijom i najsmrtonosnijom ivotinjom tog podruja. Tako je kao i mnoge druge boice postala gospo dar divljih ivotinja, to takoer govori o njenoj dvojakoj ulozi boginje ivota i smrti. Majka-zemlja koja daje ivot svojoj djeci i ponovo ih prihvaa kada njihov pojedinani ivotni drug zavri ne mora biti unitavalaka majka. Ponekad to ipak jest (kao hinduistika boginja Kali); da bismo saznali razloge zbog kojih je do toga dolo, morali bismo se upustiti u dugako na gaanje u koje ovdje ne mogu ulaziti. Majka-boica neolitske re ligije nije samo gospodar divljih ivotinja, ona je i boginja lova, poljoprivrede i biljnog ivota. Mellaart ovako ukratko prikazuje ulogu ene u neolitskom drutvu, ukljuujui Catal Huyuk: Ono to naroito privlai panju u religiji Anatolije, a vrijedi za Catal Huyuk kao i za Hacilar, je potpuno nepostojanje sek sualnosti kod bilo kojih figura, statueta, plastinih reljefa ili zidnih slika. Spolni organi nikada nisu zastupljeni, prikazi pe nisa i vulve nepoznati su, a to je utoliko udnije to su oni e sto bili prikazani u paleolitiku i neolitiku i u postneolitskim kulturama izvan Anatolije.25 Poto je naglaavanje seksa u um jetnosti uvijek bilo povezano s mukim impulsima i eljama, izgleda da postoji veoma jednostavan odgovor na ovo naizgled zbunjujue pitanje. Kako je neolitska ena bila stvaralac neo litske religije, odsustvo seksa moe se lako objasniti; stvoren je drugaiji simbolizam u kojem grudi, pupak i trudnoa ozna avaju enu, a rogovi i glave rogatih ivotinja mukarca. U ra nom neolitskom drutvu kao to je Catal Huyuk mogli bismo oekivati bioloki razmjerno vie ena nego mukaraca; to je zaista i bilo tako odraeno, u pogrebima. tovie, u novoj pri vredi velik broj poslova radile su ene, obiaj koji se u anatol172

skim selima do danas nije izmijenio, to vjerojatno i objanja va njenu drutvenu vanost. Kao jedini izvor ivota ona je po stala povezana s poljoprivredom, s pripitomljavanjem i uzga janjem domaih ivotinja, s pojmovima prirasta, izobilja i plod nosti. TaKo je religija ija je tenja bila upravo takvo ouvanje ivota u svim njegovim oblicima, njegovo nastavljanje i nastav ljanje tajni njegovih rituala povezanih sa ivotom i smru, ra anjem i uskrsnuem bila, oito, dio njenog podruja, a ne mukarevog. ini se veoma vjerojatnim da su kultom boginja rukovodile uglavnom ene, ak ako i prisustvo sveenika nije bilo iskljueno... (J. Mellaart, 1967)26 Podaci koji govore u prilog shvaanju da je u neolitskom dru tvu vladala relativna jednakost, bez hijerarhije, eksploatacije ili izraene agresije, sugestivni su. Dakako, injenica da su ta neolitska sela u Anatoliji posjedovala matrijarhalnu (matricentrinu) strukturu, jo je vei dokaz za hipotezu da je neolitsko drutvo, barem u Anatoliji, bilo, u biti, neagresivno i miroljubivo. Razlog tome nalazimo u duhu potvrivanja ivota i nepostojanju destruktivnosti, karakteristike za koje J. J. Bachofen vjeruje da su bile bitne za sva matrijarhalna drutva. Doista, pronalasci dobiveni iskopavanjem neolitskih sela u Anatoliji pruaju najpotpunije materijalne dokaze o postojanju matrijarhalnih kultura i religija ikoje je J. J. Bachofen postulirao u svom radu Das Mutterrecht, koji je prvi puta izaao 1861. Ana lizirajui grke i rimske mitove, obrede, simbole i snove doao je na neto na to je mogao doi samo genij; svojom pronicljivom analitikom sposobnou rekonstruirao je jednu fazu drutvene organizacije i religije za koju nije imao na raspolaganju gotovo nikakvih materijalnih dokaza (ameriki etnolog L. H. Morgan [1870, 1877] sam je doao do veoma slinih zakljuaka na osno vu prouavanja sjevernoamerikih Indijanaca.) Gotovo svi an tropolozi osim nekoliko oitih iznimaka tvrdili su da su Bachofenovi pronalasci bez ikakve naune vrijednosti; i tek 1967. je izala na engleskom knjiga njegovih odabranih radova (J. J. Bachofen, 1967). Postojala su vjerojatno dva razloga iz kojih je njegova teorija bila odbaena. Kao prvo, bilo je gotovo nemogue antropolozima koji ive u patrijarhalnom drutvu nadvladati okvire odnosa svo jih drutvenih i socijalnih shvaanja i shvatiti da muka prevlast nije prirodna. (Iz istih je razloga Freud doao do svojeg shva anja ena kao kastriranih mukaraca). Kao drugo, oni su bili u
i?:?

tolikoj mjeri naueni vjerovati u materijalne dokaze kao to su kosturi, orue, oruje, itd., da im je bilo teko shvatiti da mitovi ili drame nisu nita manje stvarni od artefakata; rezultat tog itavog pristupa bio je potcjenjivanje moi i otroumnosti pro nicljivog, teoretskog razmiljanja. Slijedei odlomak iz Bachofenovog rada Mutterrecht daje nam predodbu o njegovom shvaanju matrijarhalnog duha: Odnos koji se nalazi u ishoditu sve kulture, svih vrlina, svih plemenitijih vidova egzistencije, odnos je izmeu majke i dje teta; on djeluje u svijetu nasilja kao sveto pravilo ljubavi, sje dinjenja i mira. Brinui se o svojoj djeci, ena zna prije mu karca svoju brinu ljubav osloboditi granica svog ega i pruiti drugom stvorenju, te usmjeriti svoj pronalazaki dar ka ou vanju i poboljanju egzistencije drugoga. U ovom stadiju ena je uvar sve kulture, sve dobrote, privrenosti, sve brige o i vima i tuge za mrtvima. Ipak, ljubav koja proizlazi iz majin stva nije samo intenzivnija ve i univerzalnija... Dok je oin ski princip sam po sebi ograniavajui, majinski princip je univerzalan; oinski princip podrazumijeva ogranienost na odreene grupe, dok majinski princip, isto kao i ivot prirode, ne poznaje granice. Pojam materinstva stvara osjeaj univer zalnog majinstva meu svim ljudima, koji s razvitkom oin stva umire. Obitelj koja se zasniva na pravu oca zatvoren je individualni organizam, dok matrijarhalna obitelj sadri svoj stveno univerzalni karakter koji stoji na poetku svega razvoja i razlikuje materijalni ivot od vieg duhovnog ivota. Utroba svake ene, naa predodba zemaljske majke Demetre, darovat e brau i sestre djeci svih drugih ena; domovina e znati sa mo brau i sestre do dana kad razvitak oinskog sistema ne rastoi jedinstvo i jednakost sviju i ne uvede princip rasloja vanja. Matrijarhalne kulture izraavaju na razne naine, ak i prav nom formulacijom, taj aspekt majinskog principa. On je os nova univerzalne slobode i jednakosti tako este meu matrijarhalnim narodima, njihove gostoljubivosti i njihove averzije prema svim vrstama ogranienja... Iz njega proizlazi i osjeaj srodnosti i bratstva koji ne poznaje granice i jednako obuhva a sve lanove jedne nacije. Matrijarhalne drave naroito su poznate po tome to kod njih ne postoje krvave svae i suko b i . . . Isto je tako za matrijarhalne narode nekarakteristino odreivanje posebne kazne za fizike povrede sugraana ili ak 174

ivotinja... Kulturu matrijarhalnog svijeta proima blaga hu manost, prisutna ak i na izrazu lica egipatskih kipova (J. J. Bachofen, 1967)27 Prethistorijska drutva i ljudska priroda Ovaj prikaz naina proizvodnje i drutvene organizacije kod lo vaca i neolitskih poljoprivrednika nagovjetava neke fizike oso bine koje se obino smatraju svojstvenim ljudskoj prirodi. Pret historijski lovci nisu imali prilike razviti strastvenu tenju za vlasnitvom, ili zavist prema onima koji posjeduju, jer nije bilo privatnog vlasnitva koje bi trebalo zadrati, niti vanih eko nomskih razlika koje bi izazivale zavist. Upravo obrnuto, njihov nain ivota pogodovao je razvoju suradnje i mirnog ivota. Nije postojala osnova za stvaranje elje za iskoritavanjem drugih ljudskih bia. Pojam eksploatacije neije fizike ili psihike ener gije radi vlastite koristi apsurdan je u drutvu u kojem ne posto ji ni ekonomska, ni drutvena osnova za eksploataciju. Impuls za upravljanje drugima imao je malo prilike da se raz vije. Primitivna drutva organizirana u drube, a vjerojatno i prethistorijski lovci od prije pedeset tisua godina, bitno su se razlikovali od civiliziranog drutva upravo zato jer ljudskim od nosima nisu vladali principi upravljanja i moi; njihovo djelova nje zasnivalo se na uzajamnosti. Osoba kod koje bi bila prisutna strast za upravljanjem ne bi uspjela u drutvu i bila bi bez utje caja. I konano, poticaj na pohlepu bio je malen, jer su proizvod nja i potronja bile stabilizirane na odreenom nivou.28 Ukazuju li podaci o lovcima, sakupljaima i ranim poljopriv rednicima na to da strast za posjedovanjem, eksploatacijom, te pohlepa i zavist nisu postojale u tim drutvima i da su rezultat civilizacije? To je veoma dalekosena tvrdnja i ne vjerujem da bismo je mogli prihvatiti. Nemamo dovoljno dokaza za nju, niti je vjerojatno da je ona teoretski ispravna, jer e kod pojedinaca individualni inioci usaditi te poroke ak i pod najpovoljnijim drutvenim okolnostima. Ali postoji velika razlika meu kultu rama koje svojim drutvenim strukturama uvruju i daju po ticaj pohlepi, zavisti i iskoritavalatvu i kulturama koje ine obrnuto. U prvima ti e poroci postati dio drutvenog karakte ra tj. sindrom koji se moe nai kod veine ljudi; u drugima e biti individualnih odstupanja od norme koja nee imati mnogo prilike da djeluju na cjelokupno drutvo. Ova hipoteza postat e
175

jo vra ako sada razmotrimo slijedei historijski stadij, raz vitak gradova, to nije samo dovelo do razvitka nove vrste civi lizacije ve i onih strasti koje se obino pripisuju ljudskoj pri rodi.
Urbana revolucija29

U etvrtom i petom tisuljeu p. n. e. razvila se nova vrsta dru tva koju moemo najbolje prikazati Mumfordovom sjajnom for mulacijom: Iz ranog neolitskog kompleksa pojavila se drugaija vrsta dru tvene organizacije; vie to nisu male razbacane cjeline, ve su sjedinjene u veliku; nisu vie demokratine, tj. zasnovane na susjedskoj bliskosti, obiajnom pravu i suglasnosti, ve autoritativne, pod centralnom upravom dominantne manjine; nisu vie teritorijalno ograniene, ve namjerno idu izvan svo jih granica da bi stekle sirovine i potinile bespomone ljude, da bi upravljale i sakupljale porez. Ova nova kultura bila je posveena ne samo unapreivanju ivota ve i irenju kolek tivne moi. Usavravanjem novih instrumenata prisile, do tre eg tisuljea p. n. e., vladari ovog drutva stvorili su indu strijsku i vojnu mo razmjera koji do naih vremena nisu nadmaeni. (L. Mumford, 1967). Kako je do loga dolo? ovjek je u kratkom razdoblju nauio primijeniti fiziku ener giju vola i energiju vjetra. Izumio je plug, kola s kotaima, brod na jedra i otkrio kemijske procese do kojih dolazi kod topljenja bakrenih ruda (u nekoj mjeri i ranije poznate) te fizika svojstva. metala i poeo se sluiti sunanim kalendarom. Kao poslje dica, dolo je vrijeme pisanja i mjera. Childe pie: Ni u jednom periodu u historiji do doba Galileja nije znanstveni napredak bio tako brz ili otkria toliko dalekosena i esta. (V. G. Childe 1936). Ali drutvene promjene nisu bile nita manje revolucionarne. Mala sela samostalnih seljaka preobraena su u gusto naseljene gradove koji ive od sekundarnih industrija i vanjske trgovine, a ti novi gradovi organizirani su kao grad-drava. ovjek je do slovce stvorio novu zemlju. Veliki gradovi Babilona podignuti su na nekoj vrsti povrine od trstike, koja je poloena uzdu i po176

prijeko na aluvijalnom mulju. Kopali su kanale da bi navodnja vali polja i isuivali movare, pravili nasipe i humke da bi za titili ljude i stoku od vode i da bi ih podigli iznad poplave. Ovo stvaranje plodne zemlje zahtijevalo je mnogo truda a taj kapital u obliku ljudskog rada ulagao se u zemlju. (V. G. Childe, 1936) Drugi rezultat ovog procesa bila je upotreba posebne radne snage za ove poslove i za kultiviranje zemlje potrebne za pro izvodnju hrane za one koji su se bavili zanatom, javnim radovi ma i trgovinom. Organizirala ju je zajednica, a njome upravljala elita koja je preuzela na sebe planiranje, zatitu i vlast. To znai da su bile potrebne mnogo vee zalihe vika robe nego u ranijim neolitskim selima, koja nije bila samo rezervna hrana za doba nestaice ili poveanja stanovnitva, ve kapital koji se mogao koristiti za proirenje proizvodnje. Childe je ukazao na jo jedan faktor karakteristian za ove uvjete ivota u rijenim dolinama posebnu mo drutva da silom djeluje na svoje lanove. Za jednica je mogla odbiti da neposlunom lanu dozvoli koritenje vode zatvaranjem kanala koji su vodili na njegovo polje. Ova mo gunost prisile bila je jedna od osnova na kojoj je poivala vlast kraljeva, sveenika i vladajue elite, kada su jednom uspjeli za mijeniti, ili ideoloki reeno zastupati volju drutva. S novim oblicima proizvodnje dolo je do najodlunijih pro mjena u historiji ovjeanstva. ovjekov proizvod nije bio vie ogranien na ono to je on mogao proizvesti vlastitim rukama, kao to je to bio sluaj u lovakim drutvima i u doba rane po ljoprivrede. Istina, on je ve na poetku neolitske poljoprivrede mogao proizvesti mali viak, ali taj je viak samo pridonio sta bilizaciji ivota, meutim, kada je taj viak robe porastao, mogao se koristiti u potpuno nove svrhe; postalo je mogue hraniti lju de koji nisu neposredno proizvodili hranu, ve su isuivali mo vare, gradili kue, gradove i piramide ili su bili vojnici. Narav no, ovakva upotreba radne snage bila je mogua kada je tehnika i podjela rada dosegla takav stupanj da se ljudska snaga mogla ovako koristiti. Time je viak robe znatno porastao. to je vie njiva bilo izorano, to je vie movara bilo isueno, to je vei bio viak hrane koji se mogao proizvesti. Ova nova mogunost dovela je do jedne od najosnovnijih promjena u ljudskoj historiji. Ona je otkrila da se ovjek moe upotrijebiti kao ekonomski instru ment, da ga se moe iskoritavati i uiniti robom. Razmotrimo ovaj proces podrobnije, pogledajmo koje su bile njegove ekonomske, drutvene, religiozne i psiholoke posljedice. Osnovne ekonomske injenice ovog novog drutva, kao to je
177

gore napomenuto, bile su vea specijalizacija rada, pretvaranje vika u kapital i potreba za centraliziranim oblikom proizvodnje. Prva posljedica toga bila je pojava razliitih klasa. Privilegirane klase su rukovodile, organizirale, zahtijevale i dobivale najvei dio proizvoda, to znai da je njihov ivotni standard bio takav kakav veina stanovnitva nije mogla postii. Ispod njih bile su nie klase, seljaci i obrtnici, a ispod ovih robovi i ratni zaroblje nici. Privilegirane klase stvorile su vlastitu hijerarhiju na elu. koje su najprije bili stalni glavari s vremenom kraljevi, kao predstavnici bogova, koji su bili nominalni poglavari itavog si stema. Druga posljedica novog oblika proizvodnje bila je, pretpostav lja se, osvajanje koje je bilo bitan uvjet za akumulaciju zajed nikog kapitala potrebnog za ostvarenje revolucije grada. Ali postojao je jedan osnovniji razlog za uvoenje rata kao institu cije: protivurjenost izmeu ekonomskog sistema kojemu je bila potrebna jedinstvenost da bi bio optimalno djelotvoran i politiko-dinastijske razdvojenosti, koja je dolazila u sukob s njego vim ekonomskim potrebama. Rat kao institucija bio je, kao i kra ljevstvo i birokracija, novi izum do kojeg je dolo oko 3000. go dine p. n. e. Ni tada kao ni sada rat nije bio prouzrokovan psi holokim faktorima, kao to je ljudska agresija, ve, uz elju kraljeva i birokracije za vlau i slavom, bio je rezultat objektiv nih uvjeta koji su ga inili korisnim i ija je posljedica bila iza zivanje i poveavanje ljudske destruktivnosti i okrutnosti.30 Zajedno s tim drutvenim i politikim promjenama dolo je i do temeljite promjene u ulozi ene u drutvu i ene kao majke u religiji. Plodnost zemlje vie nije bila izvor svega ivota i stva ralatva, ve je to bio intelekt koji je doveo do novih izuma, teh nike, apstraktnog miljenja i drave s njenim zakonima. Utroba je prestala biti stvaralaka snaga, to je postao um i time su mu karci preuzeli dominantnu ulogu u drutvu. Ova promjena poetski je izraena u babilonskoj himni stva ranju, Enuma Eli. Ovaj mit govori o pobjedonosnoj pobuni bo gova protiv Tiamata, Velike Majke koja je vladala svijetom. Oni se udruuju protiv nje i izabiru Marduka da bude njihov vo a. Nakon ogorene borbe Tiamat je ubijena, iz njenog tijela na stanu nebo i zemlja, a Marduk vlada kao najvii Bog. Ali prije nego to je izabran za vou, Marduk mora proi jedan test, koji se modernom ovjeku moe initi nevanim ili zbunjujuim, ali on je bitan za razumijevanje ovog mita:
178

Tada donesu ruho; Marduku, njihovom prvorodenetu, rekoe: Uistinu, Gospodaru, Tvoja sudbina najvia je medu bogovima Zapovjedi ,da se uniti i da se stvori' (i) tako e biti! Neka rije iz tvojih usta uniti ovo ruho; Zapovjedi opet i neka ruho bude itavo! On zapovjedi svojom rijeju i ruho nestane. On ponovo zapovjedi i ruho se stvori. Vidjevi snagu njegove rijei, bogovi, njegovi oevi, Poveselie se (i) odae mu potovanje, (govorei) Marduk je kralj! A. Heidel 1942. Znaenje ovog iskuavanja je u tome da pokae da je ovjek nadvladao svoju nemo prirodnog stvaralatva svojstvo koje su posjedovale samo zemlja i ena novim oblikom stvarala tva, onog rijeju (milju). Marduk, koji moe na taj nain stva rati, nadvladao je prirodnu superiornost majke i tako je zamije nio. Biblijska pria poinje gdje babilonski mit zavrava: bog stvara svijet rijeju. (E. Fromm, 1951) Jedna od najhitnijih karakteristika gradskog drutva bila je da se zanivalo na principu patrijarhalne vlasti, kojoj je svojstven princip vladanja; vladanja prirodom, robovima, enama i djecom. Novi patrijarhalni ovjek doslovce stvara zemlju. Njegov nain nije samo modificiranje prirodnih procesa, ve vladanje i uprav ljanje njima, koje dovodi do novih proizvoda koji nisu postojali u prirodi. Sami su ljudi doli pod vlast onih koji su organizirali rad zajednice i tako su voe morali imati vlast nad onima koji ma su upravljali. Da bi se ostvarili ciljevi ovog novog drutva, ovjek i priroda, sve je moralo ili vladati ili strahovati od vlasti. Da bi se njima moglo upravljati, ljude se moralo nauiti da sluaju i da se poko ravaju, a da bi se pokoravali, morali su vjerovati u vrhovnu mo fiziku i/ili arobnu njihovih vladara. Dok su u neolitskim selima, kao i meu primitivnim lovcima, voe vodili i savjetovali ljude i nisu ih iskoritavali, i dok je njihovo vodstvo bilo dobro voljno prihvaeno, ili da upotrijebimo drugi pojam, dok je pret historijska vlast bila racionalna, zasnovana na sposobnosti, vlast novog patrijarhalnog sistema bila je zasnovana na prinudi i moi; bila je iskoritavalaka, i izmeu nje i ljudi posredovao
179

je mehanizam straha, strahopotovanja i podlonosti. To je bila iracionalna vlast. Lewis Mumford veoma je saeto izrazio ovaj princip koji up ravlja ivotom grada: Upotreba moi u svakom obliku bila je bit civilizacije; grad je pronaao mnotvo naina da izrazi borbu, agresiju, dominaciju, osvajanje i potinjenost. On ukazuje da su novi naini djelovanja grada bili rigorozni, efikasni, esto otri, ak i sadistiki. Egipatski i mezopotamski monarsi pono sili su se svojim spomenicima i ploama koje su prikazivale nji hove line podvige osakaivanja, muenja i ubijanja svojih naj vanijih zarobljenika vlastitim rukama. (L. Mumford, 1961) Kao rezultat mog klinikog iskustva u psihoanalitikoj terapiji ve sam odavno doao do zakljuka (E. Fromm, 1941) da je bit sadizma u strasti za neogranienom nadljudskom vlau nad lju dima i stvarima.31 Mumfordovo shvaanje sadistikog karaktera ovih drutava vana je potvrda mog vlastitog.32 Uz sadizam, u novom urbanom drutvu razvijaju se strast za uni tavanjem ivota i privlanost svega to je mrtvo (nekrofilija). Mumford takoer govori o destruktivnom, na smrt usredotoe nom mitu, koji nalazimo u novom drutvenom poretku i citira Patricka Geddesa koji kae da svaka historijska civilizacija po inje ivom gradskom jezgrom, polisom, a zavrava na zajed nikom groblju praine i kostiju. Nekropolisu ili gradu mrtvih: izgorjelih ruevina, razruenih zgrada, praznih trgovina, hrpa be znaajnih otpadaka, a stanovnitva poubijanog ili natjeranog u ropstvo. (L. Mumford, 1961). Bilo da itamo o idovskom osvaja nju Canaana ili o babilonskim ratovima, susreemo se s istim duhom neograniene i neljudske destruktivnosti. Dobar primjer je Sennacheribov kameni natpis o potpunom unitenju Babilona: itav grad i (njegove kue), ja sam do temelja unitio, ja sam opustoio, ja sam zapalio. Zid i vanjski zid, crkve i bogove, crkvene tornjeve od cigle i zemlje, koliko ih je god bilo, ja sam razorio i svalio u Arakhtu Kanal. Kroz grad sam prokopao kanale, potopio itavu povrinu grada i tako unitio njegove temelje, bolje nego bi ih unitila i sama poplava. (Citirao L. Mumford, 1961). Historija civilizacije, od unitenja Kartage i Jeruzalema do uni tenja Dresdena, Hiroime pa do unitenja ljudi, zemlje i drvea Vijetnama, tragian je dokaz sadizma i destruktivnosti.
180

Agresivnost i primitivne kulture Do sada smo razmatrali agresiju samo kod prethistorijskih dru tava i postojeih primitivnih lovaca-sakupljaa. Moemo li na uiti ita od naprednijih, iako jo uvijek primitivnih kultura? Bilo bi jednostavno razmotriti ovo pitanje osvrnemo li se na neki rad o agresivnosti koji se temelji na ogromnoj koliini sa kupljenih antropolokih podataka. Ali iznenaujua i pomalo okantna injenica je da takav rad ne postoji; oito antropolozi do sada nisu smatrali pojavu agresije dovoljno vanom da bi saeli i objasnili svoje podatke s ovog stajalita. Postoji samo kratak rad Dereka Freemana, u kojem on nastoji dati jezgrovit prikaz antropolokih podataka o agresiji da bi podrao Freudovu tezu. (D. Freeman, 1964). Jednako kratak je i prikaz jednog drugog antropologa, H. Helmutha (1967). Helmuth daje prikaz antropo lokih podataka i zastupa stajalite o relativnom nepostojanju agresije u primitivnim drutvima. Na stranicama koje slijede iznijet u nekoliko studija o agre siji u primitivnim drutvima, poevi s analizom podataka iz me ni najdostupnijih antropolokih publikacija. Kako studije u tim publikacijama nisu zastupale ni stajalite u prilog agresiji, ni pro tiv agresije, mogu se smatrati nekom vrstom sluajnog uzorka u veoma slobodnom smislu te rijei. Dakako, ja time ne tvrdim da su rezultati ove analize o raspodijeljenosti agresije meu pri mitivnim drutvima openito valjani. Sasvim je jasno da statisti ki prikaz nije moj glavni cilj, ve da elim ukazati na to da neagresivna drutva nisu tako rijetka i tako beznaajna kao to misle Freeman i drugi predstavnici Freudove teorije. Takoer elim dokazati da agresivnost nije samo jedna karakteristika ve dio sindroma; da agresiju uvijek nalazimo zajedno s drugim ka rakteristikama sistema, kao to su stroga hijerarhija, dominaci ja, klasna podjela, itd. Drugim rijeima, agresiju treba shvatiti kao dio drutvenog karaktera, a ne kao izoliranu karakteristiku ponaanja.33 Analiza trideset primitivnih plemena Analizirao sam trideset primitivnih kultura sa stajalita agresiv nost versus miroljubivost. Od tih je tri opisala Ruth Benedict (1934);34 trinaest, Margaret Mead (1961),35 petnaest, G. P. Murdock (1934),36 i jedno, C. M. Turnbull (1965).37 Ispitivanje tih trideset drutava dozvoljava nam da razlikujemo tri razliita jasno ocrta181

na sistema (A, B, C). Ta drutva ne razlikuju se jednostavno s obzirom na vie ili manje agresije ili vie ili manje neposto janja agresije, ve u odnosu na razliite sisteme karaktera koji se razlikuju jedni od drugih odreenim brojem svojstava koja ine neki 38 sistem, neka od kojih nemaju nikakve direktne veze s agresijom. Sistem A: Drutva koja afirmiraju ivot U idejama, obiajima i institucijama ovog sistema najvie je na glaena njihova uloga i unapreivanje ivota u svim njegovim oblicima. Nivo neprijateljstva, nasilja i okrutnosti meu ljudima je minimalan, ne postoje teke kazne, zloina gotovo nema, a in stitucija rata ne postoji ili igra neznatnu ulogu. S djecom se po stupa ljubazno, ozbiljno fiziko kanjavanje ne postoji; ene se openito smatraju jednake mukarcima, ili u najmanju ruku ne iskoritavaju i ne poniavaju se; odnos prema seksu je pozitivan i slobodan. Postoji malo zavisti, pohlepe, krtosti i iskoritavanja. Prisutan je opi osjeaj povjerenja, ne samo u druge, ve po sebno u prirodu; prevladava dobro raspoloenje, depresivna ras poloenja relativno su rijetka. Meu drutva koja ulaze u ovu kategoriju drutava koja afir miraju ivot uvrstio sam Zuni Pueblo Indijance, Planinske Arapee i Bathonge, Arande, Semange, Todase, Polarne Eskime i Mbutuse. U grupi sistema A nalazimo i lovce (Mbutu, na primjer) i poljoprivrednike-ovare (Zuni). Tu nalazimo drutva s relativno obilnim zalihama hrane i druga za koja je karakteristina nesta ica. To, dakako, ne znai da te karakteroloke razlike velikim dijelom ne ovise o razliitim drutveno-ekonomskim strukturama svakog od ovih drutava. To samo pokazuje da oiti ekonomski faktori kao to su siromatvo ili bogatstvo, lov ili poljoprivreda, itd. nisu jedini faktori presudni za razvoj karaktera. Da bismo shvatili vezu izmeu privrede i drutvenog karaktera, morali bi smo prouiti itavu drutveno-ekonomsku strukturu svakog dru tva. Sistem B: Nedestruktivno-agresivna drutva Ovaj sistem dijeli s prvim osnovni element nedestruktivnosti, ali razlikuje se od njega u tome to su agresivnost i rat, iako nisu od sredinje vanosti, normalne pojave, i u tome to u ovim dru182

tvima postoji takmienje, hijerarhija i individualizam. Ta dru tva ni u kom sluaju ne proima destruktivnost, okrutnost ili pretjerana sumnjiavost, ali za njih nije karakteristina blagost i povjerenje kao to je to sluaj s drutvima sistema A. Sistem B bismo moda najbolje okarakterizirali kada bismo rekli da je proet mukom agresivnou, individualizmom i eljom da se steknu stvari i izvre zadaci. Prema mojem ispitivanju u ovu kate goriju ulazi slijedeih etrnaest plemena: Grenlandski Eskimi, Bachiga, Ojibwa, Ifugao, Manus, Samoanci, Dakota, Maori, Tasmanijci. Kozaci, Ainu, Crow, Inka i Hottentoti. Sistem C: Destruktivna drutva Struktura drutva sistema C veoma se razlikuje. Za ovaj sistem karakteristino je mnogo nasilja izmeu pojedinaca, destruktivno sti, agresije i okrutnosti meu ljudima unutar plemena i prema drugim plemenima, zadovoljstvo u ratovanju, zloba i prevara. i tava atmosfera ivota ispunjena je neprijateljstvom, napetou i strahom. Postoji mnogo rivalstva, posebno je naglaeno privatno vlasnitvo (ako ne materijalnih stvari onda simbola), karakteristi ne su stroge hijerarhije i dosta ratovanja. Primjeri ovog siste ma su: Dobu, Kwakiutl, Haida, Azteki, Witoto i Ganda. Ne tvrdim da je moja klasifikacija svakog od ovih drutava u ove kategorije besprijekorna. Ali nije od prevelike vanosti da li se netko slae ili ne slae s mojom klasifikacijom ovih nekoli ko drutava, jer cilj moje analize nije bio statistiki ve kvali tativan. U najveoj suprotnosti su, na jednoj strani, sistemi A i B, od kojih oba potvruju ivot, i sistem C na drugoj, koji je uglav nom okrutan i destruktivan, tj. sadistiki i nekrofilski. Primjeri za ova tri sistema Da bi italac dobio to bolju predodbu o prirodi ova tri sistema, iznijet u opiran primjer karakteristinog drutva za svaki si stem. ZUNI INDIJANCI (SISTEM A) Zuni Indijance dobro je prouila Ruth Benedict (1934) kao i Margaret Mead, Irving Goldman, Ruth Bunzel i drugi. Oni ive od poljoprivrede i uzgoja ovaca u sjeverozapadnom dijelu Sjedinje183

nih Amerikih Drava. Kao i drugi Pueblo Indijanci nastanili su se u trinaestom i etrnaestbm stoljeu u mnogim gradovima, ali njihova historija ide mnogo dalje natrag, sve do njenih poetaka u kamenim kuama od jedne sobe, uz svaku od kojih je posto jala podzemna prostorija za odravanje ceremonija. S ekonom skog stajalita moe se rei. da ive u izobilju, iako ne cijene pre vie materijalna dobra. U njihovom dranju postoji malo natje cateljskog duha mada su povrine navodnjene zemlje ogranie ne. Organizirani su matricentrino, iako su sveenici i javni slu benici mukarci. Pojedinci koji su agresivni, koji vole rivalstvo i ne surauju smatraju se nastranim tipovima. U radu svi sura uju, iznimka je samo uzgoj ovaca koji je iskljuivo posao mu karaca. U privrednim djelatnostima suparnitvo je iskljueno, osim u uzgoju ovaca, gdje dolazi do malih svaa, ali ne i do oz biljnog rivalstva. Sve u svemu, malo panje obraa se pojedina nim uspjesima. Svae do kojih dolazi uglavnom su izazvane sek sualnom ljubomorom, a ne ekonomskim aktivnostima ili vlasni tvom. Zgrtanje dobara gotovo je nepoznato; mada postoje bogatiji i siromaniji pojedinci, bogatstvo je veoma nestalno: za Zuni od nos prema materijalnim stvarima karakteristino je da e pojedi nac drage volje dati svoj nakit, ne samo prijateljima ve bilo ko jem lanu drutva koji ga zamoli. Unato izvjesnoj koliini sek sualne ljubomore, brakovi su uglavnom trajni, iako razvod nije problem; ene, kao to se i moe oekivati u matrijarhalnom dru tvu, nisu podlone mukarcima. Veoma je uobiajeno davanje darova, ali suprotno nekim natjecateljskim drutvima, cilj nije u naglaavanju bogatstva ili poniavanju onoga kome se poklon daje, a recipronost uope nije vana. Bogatstvo ne ostaje dugo u jednoj obitelji, budui da se postie individualnim radom i marljivou, a iskoritavanje drugih njima je nepoznato. Iako postoji privatno vlasnitvo zemlje, sporovi su rijetki i brzo se rjeavaju. Zuni sistem moemo shvatiti samo ako shvatimo da se materi jalne stvari malo cijene i da je za njih od najvanijeg interesa u ivotu religija. Drugim rijeima, najvea vrijednost je ivot i iv ljenje, a ne posjedovanje stvari. Pjesme, molitve, obredi i plesovi glavni su i najvaniji elementi u ovom sistemu. Tim aktivnostima rukovode sveenici koji su veoma cijenjeni, iako ne izriu svoje sudove i ne donose pravorijek. Vrijednost religioznog ivota u usporedbi s vrijednou vlasnitva i ekonomskog uspjeha moe se vidjeti u tome to funkcionari koji sude u sluajevima materi jalnih sporova nisu tako visoko cijenjeni kao sveenici. 184

Individualna vlast moda je najozloglaenija karakteristika meu Zunima. Definicija dobrog ovjeka je onaj koji ima ugo dan nastup, koji je popustljiv i velikoduan. Mukarci nikad ni su nasilni i ne pomiljaju na nasilje ak ni kada ih ena iznevjeri. Djeake biuju i strae kachinama kada prelaze u mukarce, ali suprotno mnogim drugim kulturama, ni taj obred nije straan. Umorstvo gotovo ne postoji. Benedict izvjetava da se ubojstvo kod njih ne pamti. Samoubojstvo je zakonom zabranjeno. Teme strave i opasnosti u njihovim mitovima ne postoje. Oni ne znaju to je grijeh, naroito ne s obzirom na seks, a seksualna se ne vinost ne cijeni. Seks se smatra sastavnim dijelom sretnog ivo ta, ali ni u kom sluaju, kao to je to u nekim drutvima, jedini izvor zadovoljstva. Izgleda da je seks povezan s odreenim stra hom, ali ukoliko taj strah postoji, mukarci se boje ena i seksualnog odnosa s njima. Goldman spominje da u priama matrijarhalnog drutva prevladava strah od kastracije. To ukazuje na strah mukaraca od ena, a ne, kao u Freudovom shvaanju, strah od oca koji kanjava. Da li injenica da postoji ljubomora i svaa mijenja sliku ovog sistema koji karakteriziraju neagresivnost, nepostojanje nasilja, suradnja i uivanje u ivotu? Nijedno drutvo ne moe se opisati kao nenasilno i miroljubivo, jer to znai da bi moralo odgovarati apsolutnom idealu potpunog nepostojanja neprijateljstva i svae. Ali takvo stajalite dosta je naivno. ak i u biti neagresivni i ne nasilni ljudi e u odreenim uvjetima reagirati s uzrujavanjem, naroito oni koji se lako raspaljuju. To, dakako, ne znai da je struktura njihovog karaktera agresivna, nasilna ili destruktivna. Moemo ak i rei da se u kulturi u kojoj je izraavanje srdbe tabu, kao to je to kod Zuni, katkada i relativno male koliine srdbe mogu nagomilati i doi do izraaja u svai; ali samo ako smo dogmatski prihvatili stajalite o ovjekovoj uroenoj agre sivnosti moemo smatrati da takve povremene svae ukazuju na dubinu i intenzitet potisnute agresije. Takvo tumaenje zasniva se na pogrenoj primjeni Freudovog otkria nesvjesnih motivacija. Logika takvog zakljuivanja je sli jedea: ako je crta karaktera u koju sumnjamo manifestna, njeno postojanje je oito i nesporno, ali ako ona uope ne postoji, onda samo njeno nepostojanje dokazuje njenu prisutnost; znai da je potisnuta, a to se manje manifestira to mora biti intenzivnija da bi mogla biti u potpunosti potisnuta. Ovom metodom moemo dokazati svata; a Freudovo se otkrie time pretvara u isti dog matizam. Svaki se psihoanalitiar u principu slae da pretpostav185

ka da je neki nagon potisnut zahtijeva empirijske dokaze u sno vima, mati, neintendiranom ponaanju, itd. Unato tome, ovaj se teorijski princip esto zanemaruje u prouavanju ljudi i kul tura. Toliko smo uvjereni u ispravnost premise koju zahtijeva teorija o postojanju nekog nagona, da esto ne obraamo panju na otkrivanje empirijskih manifestacija. Psihoanalitiar koji po stupa na ovaj nain misli da dobro ini jer nije svjestan injeni ce da on oekuje da e doi ono to teorija tvrdi i nita drugo. U razmatranju antropolokih dokaza treba paziti da se izbjegne ova greka, ne gubei iz vida princip psihoanalitike dijalektike da moe postojati neka tendencija, a da ne bude svjesno zapa ena. Kod plemena Zuni ne postoje dokazi o tome da je razlog nepo stojanja oiglednog neprijateljstva potiskivanje agresije, pa stoga ne postoje razlozi da sumnjamo u ovaj prikaz neagresivnog siste ma u kojem prevladavaju ljubav prema ivotu i suradnja. Druga metoda zanemarivanja podataka je, ili ih u potpunosti zanemariti ili tvrditi da nisu ni od kakve vanosti. Tako je, na primjer, Freud u svom poznatom pismu Einsteinu na ovaj nain govorio o miroljubivim primitivnim drutvima: Reeno nam je da u nekim sretnim dijelovima svijeta, gdje priroda prua ovje ku u izobilju sve ono to mu je potrebno, postoje rase iji ivot tee u miru i koje ne poznaju niti prinudu niti agresiju. Jedva to mogu vjerovati i rado bih uo vie o tim sretnim stvorenjima. (S. Freud, 1933). Ne znam kakav bi bio Freudov stav da je znao vie o tim sretnim stvorenjima. ini se da nije nikad ozbiljno nastojao da se o njima informira. MANUS (SISTEM B) Manus (M. Mead, 1961) je dobar primjer sistema koji se jasno razlikuje od sistema A, jer glavni cilj ivota za njih nije ivljenje i uivanje, umjetnost i obredi, ve postizanje individualnog us pjeha kroz ekonomske aktivnosti. Ali, na drugoj strani, sistem Manusa veoma se razlikuje od sistema C, za koji e nam kao primjer posluiti Dobu. Manus, u biti, nisu nasilni, destruktivni ili sadistini, niti su zli ili podmukli. Oni ive na moru u selima podignutim na stupovima u laguna ma uzdu june obale Velikog Admiralskog otoka i bave se ribo lovom. Viak lova prodaju oblinjim poljoprivrednicima s kopna, a od njih dobivaju proizvode s udaljenih dijelova Arhipelaga. Sva
186

njihova energija usredotoena je na postizanje materijalnog us pjeha, a rade tako naporno da mnogi mukarci umiru u srednjoj dobi; rijetko je za ovjeka da ivi dovoljno dugo da bi vidio prvog unuka. Oni nisu opsjednuti neumornim radom samo zato jer je uspjeh glavna vrijednost, ve i zbog sramote koja je povezana s neuspjehom. Ne biti u stanju vratiti svoje dugove stvar je koja dovodi do poniavanja; nepostizanje ekonomskog uspjeha s ko jim dolazi i odreena akumulacija kapitala stavlja ovjeka u ka tegoriju bez ikakvog drutvenog ugleda. Ali ovjek gubi ugled koji je postigao svojim napornim radom kad vie nije ekonomski aktivan. Kod odgoja mladih najvie se naglaava potovanje vlasnitva, strah od sramote i fizika efikasnost. Individualizam se uvruje injenicom da se roaci meusobno natjeu da bi stekli naklo nost djeteta, a dijete ue da sebe smatra vrijednim. Njihov je za kon o enidbi strog, slian moralu srednje klase devetnaestog stoljea. Glavni poroci su seksualni prestupi, izazivanje skandala, opscenost, neplaanje dugova, nepomaganje roacima i neodravanje kue. Pripremanje za teak rad i natjecanje izgleda da je u suprotnosti samo s jednom fazom u ivotu momaka prije nji hove enidbe. Mladi neoenjeni mukarci udruuju se u neku vrst zajednice, ive zajedno, imaju zajedniku ljubavnicu (obino rat ni zarobljenik), dijele duhan i betel orahe. U toj fazi ive dosta veselim i rasputenim ivotom na marginama drutva. Moda je ovaj interval potreban da prui mukarcima malo uitka i zado voljstva barem u jednom periodu njihovog ivota. Ali ovakav idi lini ivot sasvim se prekida ulaenjem u brak. Da bi se oenio, mladi mora posuditi novac i za vrijeme prvih nekoliko godina braka za njega postoji samo jedan cilj, vratiti taj dug. On ne smije previe uivati u svojoj eni dok jo duguje jedan dio novca za nju. Kada je ta prva obaveza namirena, oni koji ele izbjei neuspjeh moraju se posvetiti zgrtanju bogatstva, te sada oni po mau u sklapanju drugih brakova; to je jedan od uvjeta da bi postali vani i ugledni lanovi zajednice. Sam brak je velikim di jelom ekonomska stvar u kojoj ljubav i seksualni interesi igraju malu ulogu. Odnos izmeu mukarca i ene ostaje, to u ovim uvjetima nije iznenaujue, antagonistian, barem u prvih pet naest godina braka. Tek kada ponu sklapati brakove za svoju djecu i one o kojima se brinu u njihov odnos ulazi suradnja. Nji hova snaga potpuno je posveena, za njih najvanijem cilju, us pjehu, tako da su osobni motivi za ljubav, odanost, sklonost, ne trpeljivost i mrnju ugueni. Presudno je za razumijevanje ovog 187

sistema shvatiti da iako postoji malo ljubavi i njenosti, isto je tako malo destruktivnosti i okrutnosti. ak i unutar ovog otrog rivalstva koje dominira u ovom drutvu, ne tei se poniavanju drugih ve odravanju vlastitog poloaja. Okrutnost je relativno odsutna. I, u stvari, oni koji ne postiu nikakav uspjeh, koji, da tako kaemo, nisu uspjeli u ivotu, ostavljaju se na miru, ne po staju meta agresije. Rat nije iskljuen, ali se openito smatra ne poeljnim, osim kao nain spreavanja mladia da ine zlodjela. Dok su katkada ratovali da bi zarobili ene koje su iskoritavali kao prostitutke, uglavnom su smatrali da rat poremeuje trgovi nu i da nije put ka uspjehu. Za njih ideal nije bio ratni heroj, ve veoma poduzetan, uspjean, marljiv i staloen ovjek. Njihove religiozne ideje jasno odraavaju ovaj sistem; religija se ne temelji na nastojanju da se postigne ekstaza ili sjedinjenje s prirodom, ve ima iskljuivo praktine namjene: ugaanje du hovima sitnim formalnim darovima, utvrivanje metoda otkri vanja razloga bolesti i nezgoda, te otklanjanje tih razloga. Centar ivota u ovom sistemu je vlasnitvo i uspjeh, glavna op sesija je rad, a najvei je strah, strah od neuspjeha, a sve to do vodi do stvaranja napetosti i nemira. Ali vano je da unato ovoj napetosti destruktivnost i neprijateljstvo nisu u velikoj mjeri dio njihovog drutvenog karaktera. Ima nekoliko drutava u sistemu grupe B kod kojih postoji manje rivalstva i gdje vlasnitvo ne igra toliku ulogu, ali ja sam izabrao Manus jer taj primjer dozvoljava da jasnije ocrtamo raz like izmeu individualistiko-agresivne karakterne strukture i okrutne i sadistike karakterne strukture u sistemu C. DOBU (SISTEM C) Stanovnici Dobu otoka (R. Benedict, 1934) dobar su primjer si stema C. Iako se nalaze u blizini Trobriandskih otoka, tako do bro poznatih iz radova Malinovvskog, njihova okolina i karakter sasvim su drugaiji. Dok Trobriandi ive na plodnim otocima, la ganim ivotom u izobilju, Dobuanski otoci su vulkanski, s ma lim povrinama plodne zemlje i slabim mogunostima za ribo lov. Dobuanci, meutim, svojim susjedima nisu poznati po siroma tvu, ve po svojoj opasnosti. Mada nemaju poglavica, dobro su organizirana grupa u obliku koncentrinih krugova unutar sva kog od kojih su dozvoljeni specifini oblici neprijateljstva. Osim
188

jedne matrilinearne grupacije, koja se zove susu (majino mlije ko), kod koje nailazimo na izvjesnu koliinu suradnje i povje renja, u odnosima Dobuanaca vlada princip nepovjerenja prema svakom, i svatko se smatra potencijalnim neprijateljem. ak ni brak ne smanjuje neprijateljstvo izmeu dvije obitelji. Odreeni stupanj mira postie se injenicom da brani par ivi neko vri jeme u selu mua, a neko u selu ene. Odnos izmeu mua i ene ispunjen je sumnjom i neprijateljstvom. Vjernost se ne oekuje, i ni jedan Dobuanac nee priznati da su mu i ena ikada zaje dno osim iz seksualnih razloga. Dvije karakteristike glavne su osobine ovog sistema, vanost privatnog vlasnitva i zloudna magija. Iskljuivost vlasnitva je kod njih karakterizirana otrinom i bezobzirnou. Benedict za to daje mnoge primjere. Posjedovanje vrta i mir koji u njemu o vjek uiva cijene se do te mjere da je obiaj da mu i ena ima ju u njemu seksualne odnose. Nitko ne smije znati koliko drugi posjeduje. To je tajna kao da je ono to posjeduje ukradeno. Isti osjeaj vlasnitva vlada i s obzirom na posjedovanje aroli ja i vradbina. Dobu posjeduju arolije za bolesti koje ih iza zivaju i lijee. Za svaku bolest postoji posebna arolija. Bolest se objanjava iskljuivo kao rezultat loe upotrebe arolija. Ne ki pojedinci posjeduju aroliju koja potpuno kontrolira izaziva nje i lijeenje neke bolesti. Takav monopol nad bolestima i lijeko vima daje im dosta veliku mo. itavim njihovim ivotom up ravlja magija, jer bez nje nisu mogui rezultati ni u kom podru ju, a arobne formule i one koje nisu povezane s boleu su meu najvanijim predmetima privatnog vlasnitva. itava egzistencija zasniva se na krvavom natjecateljstvu i svaka prednost stjee se porazom rivala. Ali natjecanje nije, kao u drugim sistemima, otvoreno, iskreno, ve tajno i podmuklo. Ideal dobrog i uspjenog ovjeka je onaj koji je uspio prevarom maknuti drugog s njegovog poloaja. Vrlina koja se najvie cijeni i smatra najveim uspjehom je wabuwabu, sistem grubih obiaja u kojima se naglaavaju vla stiti dobici na raun gubitaka drugoga. Vjetina je stjecanje li nih koristi na raun drugoga. (Ovaj sistem sasvim je drugaiji od sistema trgovine koji se, barem u principu, temelji na pravednoj razmjeni kojom obje strane dobivaju). Jo karakteristinija za ovaj sistem je njihova podlost. U svakodnevnim odnosima Do buanac je uglaen i neiskreno prijazan. Kao to jedan ovjek ka e: Ako elimo ubiti ovjeka, mi mu pristupimo, jedemo, pije mo, spavamo, radimo i odmaramo se s njim, nekoliko mjeseci. 189

ekamo povoljnu priliku, zovemo ga prijateljem. (R. Benedict, 1934). Iz tih razloga, u sluajevima umorstva, koji nisu rijetki, sumnja esto pada na one koji su pokuali biti prijatelji sa rt vom. Osim posjedovanja materijalnih stvari njihove najstrastvenije elje ispoljavaju se u seksu. Problem seksa je sloen, ako imamo na umu da oni inae nisu ljudi koji mogu uivati. Njihovi obiaji iskljuuju smijeh i smatraju ozbiljnost vrlinom. Jedan od njih kae: U vrtovima mi se ne igramo, mi ne pjevamo, mi ne jodlamo, mi ne priamo prie. U stvari, Benedict izvjetava o ov jeku koji ui na rubu sela drugog plemena gdje ljudi pleu i s prezirom odbija poziv da im se pridrui. Moja ena bi rekla da sam bio sretan. (R. Benedict, 1934). Srea je za njih straan tabu. Ipak, zajedno s ovom ozbiljnou i tabuom na sreu i ak tivnostima koje pruaju zadovoljstvo ide velika sloboda u seksu, a seksualna strast i seksualne tehnike veoma se cijene. U stvari, osnovna seksualna pouka kojom se djevojke pripremaju za brak je da je najbolji nain da zadre mua da ga neprestano seksu alno iscrpljuju. ini se da je, suprotno plemenu Zuni, seksualno zadovoljstvo jedino zadovoljstvo i uzbuenje koje Dobuanci sebi dozvoljava ju. Meutim, kao to i moemo oekivati, njihova karakterna struktura utjee na njihov seksualni ivot, te se ini da seksual no zadovoljstvo prua samo vrlo malo uitka i nije, ni u kom smislu, osnova za toplije i prisnije odnose izmeu mukaraca i ena. Paradoksalno, oni su veoma licemjerni, i u ovom pogledu, kao to Benedict napominje, ak poput puritanaca. ini se da upravo zato to su srea i uivanje zabranjeni, seks poprima oso binu neeg loeg, iako veoma poeljnog. Na taj nain seksualna strast moe zaista sluiti kao kompenzacija za neuivanje, kao to moe biti i izraz uivanja. Kod Dobuanaca, rije je, svakako, o ovom prvom.39 Sumirajui, Benedict kae: ivot u Dobu dovodi do ekstremnih oblika neprijateljstva i zlobe, to je veina drugih drutava svojim institucijama minimizirala. Dobuanske institucije ine upravo obrnuto i uzvisuju ih do najvieg nivoa. Dobuanac izraava, bez ustruavanja, naj gore ovjekove aveti zloe koje postoje u svijetu, a prema nje govom shvaanju najvea je vrlina ivota u odabiranju rtve na kojoj moe iskaliti svu zloudnost koju pripisuje ljudskom dru tvu i prirodi. itava egzistencija njemu se ini krvavom borbom 190

u kojoj se smrtni neprijatelji natjeu za sva dobra koja ivot prua. Sumnja i okrutnost su njegovo povjerljivo oruje u bor bi, on nema milosra i ne trai ga. (R. Benedict, 1934). Dokazi o destruktivnosti i okrutnosti Antropoloki podaci pokazali su da instinktivistika interpretacija ljudske destruktivnosti nije odriva.40 Dok pronalazimo da se ljudi u svim kulturama brane protiv prijetnji koje ugroavaju njihove vitalne interese borbom (ili bijegom), destruktivnost i okrutnost u mnogim su drutvima tako minimalne da se te veli ke razlike ne bi mogle objasniti kad bi se radilo o uroenoj strasti. Nadalje, injenica da najmanje civilizirana drutva kao to su lovci-sakupljai i rani poljoprivrednici pokazuju manje destruktivnosti nego razvijenija drutva, govori protiv ideje da je destruktivnost dio ljudske prirode. I na kraju, injenica da destruktivnost nije izolirani faktor, ve, kao to smo vidjeli, dio sindroma, govori protiv instinktivistike teze. Meutim, injenica da destruktivnost i okrutnost nisu dio ljud ske prirode ne znai da nisu rairene i intenzivne. Tu injenicu ne treba dokazivati. Nju su dokazali mnogi prouavatelji primi tivnog drutva,41 iako je vano imati na umu da se ti podaci od nose na razvijenija ili izopaena primitivna drutva, a ne na najprimitivnija, lovce-sakupljae. Na alost sami smo bili, i jo uvijek smo svjedoci takvih nevjerojatnih destruktivnih i okrut nih djela da nije potrebno osvrtati se na historiju. S obzirom na to, ja neu citirati mnotvo materijala koji je poznat o ljudskoj destruktivnosti; meutim, novije pronalaske o lovcima-sakupljaima treba opirno navoditi, jer su, osim za strunjaka, relativno nepoznati. elim upozoriti itaoca na dvije stvari. Prvo, upotreba rijei primitivan za veoma razliite pretcivilizirane kulture dovodi do konfuzije. Ono to je njima zajedniko je nepostojanje pismenog jezika, razraene tehnike i nepoznavanje novca, ali kada je rije o njihovoj ekonomskoj, drutvenoj i politikoj strukturi, primi tivna drutva radikalno se razlikuju jedna od drugih. U stvari, primitivna drutva uope ne postoje osim kao apstrakcija ve samo razliiti tipovi primitivnih drutava. Nepostojanje destruktivnosti karakteristino je za lovce-sakupljae i neka raz vijenija primitivna drutva, dok u mnogim drugim primitivnim i civiliziranim drutvima dominira destruktivnost a ne mirolju bivost. 191

Jo jedna greka na koju elim upozoriti je. zanemarivanje du hovnog i religioznog znaenja i motivacije stvarno destruktivnih i okrutnih djela. Razmotrimo jedan drastian primjer, rtvovanje djece, kao to je to bilo uobiajeno u Canaanu u doba idovskog osvajanja i u Kartagi sve do njenog unitenja u treem stoljeu p. n. e. Da li su roditelji bili motivirani destruktivnom i okrut nom strau za ubijanjem svoje djece? To je sigurno nevjerojat no. Pria o Abrahamovom pokuaju da rtvuje Izaka, pria koja treba govoriti protiv rtvovanja djece, dirljivo naglaava Abrahamovu ljubav prema Izaku; ipak Abraham se ne dvoumi u svojoj odluci da ubije svog sina. Sasvim je oito da se ovdje radi o reli gioznoj motivaciji koja je jaa ak i od ljubavi prema djetetu. ovjek u takvoj kulturi sasvim je odan svom religioznom siste mu, on nije okrutan, ak ako i tako izgleda onima izvan tog si stema. Moda emo to bolje shvatiti ako se prisjetimo moderne poja ve koja se moe usporediti sa rtvovanjem djece, pojave rata. Uzmimo prvi svjetski rat. Ekonomski interesi zajedno s ambici jom i tatinom voa i dosta glupih pogreaka na svim stranama izazvali su rat. Ali kada je jednom buknuo (ili ak i malo prije), postao je religijski fenomen. Drava, nacija, nacionalna ast, postali su idoli i obje su strane dobrovoljno rtvovale svoju dje cu za njih. Veliki postotak mladia engleskih i njemakih viih klasa, koje su bile odgovorne za rat, poginuo je u prvim danima borbe. Sigurno je da su ih njihovi roditelji voljeli. Ipak, njihova ljubav, naroito onih koji su najdublje vjerovali u tradicionalna shvaanja, nije ih pokolebala u slanju njihove djece u smrt, niti su se mladi koji su ili u smrt dvoumili. injenica da kod rtvo vanja djece otac sam ubija dijete dok u sluaju rata svaka strana prema dogovoru ubija djecu druge strane, nije od vanosti. U slu aju rata, oni koji su odgovorni znaju to e se dogoditi, ali je ipak mo idola jaa od moi ljubavi prema vlastitoj djeci. Jedna pojava koja se esto citira kao dokaz ovjekove uroe ne destruktivnosti je kanibalizam. Branioci teze o ovjekovoj uro enoj destruktivnosti mnogo su vanosti pridali pronalascima ko ji govore da je moda ak i najprimitivniji ovjek, Pekinki o vjek (oko 500.000 godina p. n. e.), bio ljudoder. Koje su to injenice koje govore o tome? U Choukoutienu pronaeni su dijelovi etrdeset lubanja, za ko je se smatra da pripadaju najprimitivnijem poznatom ovjeku, Pekinkom ovjeku. Nikakve druge kosti nisu naene. Lubanje su na donjem dijelu bile oteene to navodi na pretpostavku da je
192

mozak bio izvaen. Daljnji zakljuak bio je da je mozak bio po jeden, a prema tome pronalasci iz Choukoutiena dokazuju da je najraniji poznati ovjek bio ljudoder. Dakako, ni jedan od ovih zakljuaka nije dokazan. Ne znamo niti tko je ubio ljude ije su lubanje pronaene, zato, ni da li je to bila iznimka ili tipian sluaj. Mumford (1967) je uvjerljivo na glasio, kao i K. J. Narr (1961), da su ta nagaanja puste speku lacije. Kakve god bile injenice o Pekinkom ovjeku, kasnija rairenost kanibalizma, kao to Mumford kae, naroito u Africi i Novoj Gvineji, ne moe se smatrati dokazom kanibalizma kod ovjeka u ranijem stadiju. (To je isti problem koji smo nali u injenici da je veina primitivnih ljudi manje destruktivna od razvijenih i, usput reeno, ima napredniji oblik religije od raz vijenijih primitivnih naroda [K. J. Narr, 1961]). Meu mnogim nagaanjima o znaenju izvaenog mozga kod Pekinkog ovjeka jedno zasluuje posebnu panju, a to je pret postavka da se ovdje radi o ceremonijalnom djelu u kojem se mozak nije jeo radi zadovoljavanja gladi ve kao sveta hrana. A. C. Blanc u svom prouavanju ideologija kod ranog ovjeka ukazuje, kao i ranije spomenuti autori, da ne znamo gotovo ni ta o religioznim idejama Pekinkog ovjeka, ali da ga moemo smatrati prvim ovjekom koji je prakticirao ceremonijalni ka nibalizam. (A. C. Blanc, 1961).42 Blanc govori o moguoj vezi iz meu pronalazaka u Choukoutienu i pronalaska neandertalnih lubanja na Monte Circeo kod kojih je takoer bio oteen donji dio lubanje da bi se izvadio mozak. On vjeruje da postoji dovolj no dokaza da se radi o ceremonijalnom djelu. Blanc ukazuje da su ta oteenja identina s onima koja izazivaju lovci na glave s Bornea i Melanezije, gdje lov na glave oito ima ceremonijalno znaenje. Zanimljivo je da ta plemena, kao to kae Blanc, nisu naroito krvoedna ili agresivna i imaju dosta visok moral. (A. C. Blanc, 1961). Svi ti podaci navode na zakljuak da nae znanje o kanibali zmu Pekinkog ovjeka nije nita vie od plauzibilnih konstruk cija koje, ako su istinite, znae najvjerojatnije da se radi o cere monijalnoj pojavi, sasvim drugaijoj od veine destruktivnog i neceremonijalnog kanibalizma u Africi, Junoj Americi i Novoj Gvineji. (M. R. Davie, 1929). O rijetkosti prethistorijskog kani balizma jasno govori i injenica da je E. Vollhard u svojoj monografiji Kannibalismus rekao da jo ne postoje valjani dokazi o postojanju kanibalizma i da je promijenio miljenje tek 1942.
193

kada mu je Blanc pokazao dokaze o Monte Circeo lubanji. (Iz vjetava A. C. Blanc, 1961). U lovu na glave, kao i u ritualistikom kanibalizmu, nailazimo na ceremonijalne motive. U kojoj se mjeri lov na glave mijenja iz ceremonije, koja ima religiozno znaenje, u ponaanje izazva no sadizmom i destruktivnou, zasluuje mnogo vie panje n e go to je do sada tome problemu bilo posveeno. Muenje, na primjer, mnogo rjee ima ceremonijalno znaenje, ve je ono ee izraz sadistikih impulsa, bilo da se pojavljuje kod primi tivnog plemena ili dananje gomile spremne na linovanje. Razumijevanje svih tih pojava destruktivnosti i okrutnosti za htijeva razmatranje religiozne motivacije koja je mogua i vje rojatnija od destruktivne i okrutne. Ali ta razlika nailazi na slabo razumijevanje u kulturi koja je malo svjesna intenziteta tenji za nepragmatinim, nematerijalnim ciljevima i snage spiritualne i moralne motivacije. Meutim, ak i kada bi bolje razumijevanje mnogih sluajeva destruktivnog i okrutnog ponaanja smanjilo uestalost destruk tivnosti kao psihikih motivacija, ostaje injenica da postoji do voljno sluajeva koji govore u prilog tome da je ovjek, suprot no gotovo svim sisavcima, jedini primat koji osjea intenzivno zadovoljstvo pri ubijanju i muenju. Vjerujem da sam u ovom poglavlju pokazao da takva destruktivnost nije ni priroena, niti je dio ljudske prirode, te da nije zajednika svim ljudima. O pitanju koji su drugi i specifino ljudski uvjeti odgovorni za ovu potencijalnu opakost u ovjeku govorit u, a nadam se i djelo mino dati odgovor na nj, u slijedeim poglavljima. BILJEKE U ZO S M OP O G L A V L J E Kod VVashburna i Lancastera (1968) postoji mnotvo materijala o svim aspektima ivota lovca. Usp. takoer S. L. Washburn i V. Avis (1958). Masovni pokolj francuskih Communarda 1871. godine od pobjedo nosne vojske Thiersa drastian je primjer. Usp. autore koje je citirao Mahringer. Slian obred moe se nai kod Navajo Indijanaca; usp. R. Underhill (1953). Laughlinova zapaanja daju punu podrku jednoj od Lewis Mumfordovih glavnih teza koja se odnosi na ulogu orua u evoluciji ovjeka. Danas, kada je gotovo sve proizvedeno strojevima, vidimo malo zadovoljstva u vjetini, osim, moda, zadovoljstva koje ljudi do ivljavaju u slobodnim aktivnostima kao to je drvodjelstvo, ili u divljenju prosjenog ovjeka kad promatra kovaa ili tkalca kako

6. 7. 8. 9. 10.

11. 12.

13.

14.

1. 2. 3. 4. 5.

15. 16.

17.

radi svoj posao; moda se ne divimo violinistu samo zbog ljepote muzike koju proizvodi ve i zbog vjetine koju pokazuje. U kultu rama u kojima se veina proizvodnje izvodi rukama i temelji na vjetini, sasvim je jasno da se u poslu uiva radi vjetine koju on zahtijeva, i u mjeri u kojoj je ta vjetina dio posla. Smatrati za dovoljstvo u lovu zadovoljstvom u ubijanju, a ne u vjetini, indi kativno je za osobu naeg vremena za koju je vaan jedino rezul tat truda, u ovom sluaju ubijanje, a ne samo proces. To je u izvjesnoj mjeri drugaije u ratovima kao to je vijetnam ski, u kojem se domai neprijatelj ne doivljava kao ljudsko bie. Usp. str. 128. Usp. takoer G. P. Murdock (1968). Isto gledite izrazio je paleoantropolog Helmuth de Terra (lino saopenje). Usp. radi slikovitog opisa ove ope pojave Turnbullov prikaz dru tvenog ivota primitivne afrike lovake zajednice Mbutu Pigme jaca (C. M. Turnbull, 1965). Service je prouavao slijedea drutva: Eskime, algonhijanske i atabaanske lovce Kanade, Shoshone iz Great Basina, Indijance iz Ognjene Zemlje, Australce, Semange s Malajskog poluotoka i otoane Andamana. Peter Freuchen (1961). M. J. Meggitt (1966), kojeg je citirao E. R. Service (1966), doao je do gotovo istog zakljuka o australskim starjeinama. Usp. tako er distinkciju koju pravi E. Fromm (1914) izmeu razumne i ne razumne vlasti. R. B. Lee (Od ega ive lovci: Ili kako preivjeti na malim izvori ma hrane) takoer dovodi u pitanje pretpostavku da je ivot lo vaca sakupljaa openito nesiguran: Nedavni podaci o lovcima sakupljaima pokazuju radikalno drugaiju sliku. (R. B. Lee i I. DeVore, 1968). Slino gledite izrazio je i S. Piggot koji pie: Poznati arheolozi katkada nisu uvidjeli da je pogreno ocjenjivati prethistorijske za jednice s obzirom na materijalnu kulturu koju su ostavili: Oni ri jei kao to je 'izopaen', koje upotrebljavaju da bi, na primjer, oznaili pretpostavljeno mjesto u tipolokoj seriji lonaca, prenose s emotivnim, ak i moralnim oznakama na stvaraoce tih posuda; ljude sa siromanim i nerazvijenim lonarstvom karakteriziraju kao siromane, iako se, moda, njihovo siromatvo sastoji samo u tome to nisu arheolozima pruili njihov najmiliji predmet. (S. Piggot, 1960). Usp. Q. Wright (1965). Neu ovdje govoriti o starijim autorima kao to su W. J. Perrv (1917, 1923, 1923a) i G. E. Smith (1924, 1924a) jer su ih moderni istraivai obino zanemarivali, a zahtijevalo bi previe mjesta da govorim o vrijednosti njihovih doprinosa. D. C. Rapaport u svom uvodu u Turney-Highevu knjigu (H. H. Turney-High, 1971) citira najeminentnijeg historiara rata, Hansa Delbriicka, koji je pronaao da je Jedini ispravan detalj u Herodotovoj rekonstrukciji maratonske bitke bio identitet pobjednika i pobijeenih. 195

194

18. Usp. takoer S. Andreskog (1964), koji zauzima gledite slino onom u ovoj knjizi i onom drugih pisaca spomenutih u tekstu. On citira veoma interesantnu tvrdnju kineskog filozofa Han Fei-tzua, iz oko petog stoljea p. n. e.: Ljudi davnine nisu obraivali zemlju, jer im je voe i bilje bilo dovoljno za hranu. Niti su ene prele, jer im je krzno ptica i ivotinja bilo dovoljno za odjeu. I bez rada bilo je dovoljno svega za ivot, ljudi je bilo malo a zaliha dovoljno, pa se ljudi nisu svaali. Tako nisu postojale niti velike nagrade niti velike kazne, ve su ljudi sami upravljali. Ali danas ljudi ne smatraju obitelj s pet lanova velikom, a svako dijete opet ima petero djece i prije djedove smrti moe biti dvadeset i pet unuadi. To dovodi do toga da ima mnogo ljudi a malo zaliha, pa ovjek mora mnogo raditi a uzvraeno mu je veoma malo. Tako dolazi do svae meu ljudima, i, iako se nagrade udvostruuju a kazne nagomilavaju, ne moe se izbjei mete. (Citat iz J. J. L. Duyvendaka, 1928). 19. U ovoj analizi uglavnom slijedim V. G. Childea (1936), G. Clarka (1969), S. Colea (1967), J. Mellaarta (1967) i G. Smollovo razmatranje Childeovog gledita (1952). Takoer mi je od velike koristi bio Mumfordov pristup ovoj temi (1961, 1967). 20. To ne znai da su svi lovci bili nomadi, a da su poljoprivrednici ostajali na jednom mjestu. Childe spominje nekoliko iznimaka. 21. Childea su kritizirali da nije posvetio dovoljno panje sloenosti neolitskog razvoja kada je govorio o neolitskoj revoluciji. Dok je ova kritika opravdana, istovremeno se ne smije zaboraviti, da je ta promjena u ovjekovu nainu proizvodnje tako temeljita, da izgleda, da rije revolucija ima svoje mjesto. Usporedi Mumfordove primjedbe koje ukazuju na to da stavljanje poljoprivrednog napretka izmeu 9000. i 7000. g. p. n. e. nije sasvim opravdano s ob zirom na injenicu da se ovdje radi o postupnom procesu koji se odvija u nekoliko stadija, moda pet ili est, kroz mnogo dulji vre menski period. (L. Mumford, 1967). On izriito citira O. Amesa (1939) i E. Andersona (1952). Preporuam Mumfordovu analizu ne olitske kulture svakome koga zanima detaljniji i temeljitiji prikaz. 22. Childe proiruje ovu temu jednom veoma zanimljivom tvrdnjom: Komad gline bio je u potpunosti plastian; ovjek ga je mogao mijenjati kako je htio. Kod izrade orua iz kamena ili kosti bio je uvijek ogranien prvobitnim oblikom i veliinom materijala; samo je od njega mogao oduzeti komadie. Takva ogranienja ne postoje kod rada s glinom. Komad gline moe oblikovati kako eli; moe stalno dodavati vie i vie bez bojazni da e se raspa sti. Razmiljajui o 'stvaranju', slobodna aktivnost lonara u 'stvaranju forme gdje je prije nije bilo', neprestano se obraa ov jekovoj misli; usporedbe iz Biblije, o lonarskom zanatu, ilustri raju ovu ideju. (V. G. Childe, 1936.) 23. Najdetaljniji prikaz Catal Huyuka daje antropolog koji je rukovo dio iskopavanjima, J. Mellaart (1967). 24. U slijedeem u povremeno upotrebljavati pojam matricentrian umjesto matrijarhalni, jer ovaj posljednji implicira da su ene vladale mukarcima, to je, izgleda, bilo istina u nekim sluajevi ma na primjer, prema Mellaartu, u Hacilaru ali vjerojatno 196

ne u Catal Huyuku, gdje je ena (majka) oito imala dominantnu ulogu, ali ne dominirajuu. 25. Usp. L. Mumfordovo (1967) isticanje vanosti seksualnog elementa kod mnogih enskih figura; on je sasvim sigurno u pravu kad to naglaava. Izgleda da taj seksualni element nije postojao samo u anatolskoj neolitskoj kulturi. Zahtijeva li isticanje seksualnosti kod drugih neolitskih kultura da modificiramo ili izmijenimo ideju da su sve neolitske kulture bile matrijarhalne, otvoreno je pitanje koje trai daljnja ispitivanja. 26. Matrijarhalna drutva vie su prouavali sovjetski znanstvenici nego njihovi kolege na Zapadu. Razlog tome je, moramo pretpo staviti, da je Engels (1891) bio veoma impresioniran Bachofenovim (1967; prvi puta izdani 1861) i Morganovim (1870) pronalascima. Usp. Z. A. Abramovu (1967), koja govori o majci-boginji u njenoj dvostrukoj ulozi gospodarice doma i ognjita i samostalne gospo darice ivotinja, naroito divljai. Vidi takoer A. P. Okladnikova (1972), sovjetskog antropologa koji ukazuje na vezu izmeu matri jarhata i kulta smrti. Usp., nadalje, A. Marshackovu (1972) zanim ljivu diskusiju o paleolitskim boginjama; on dovodi boginje u vezu s Mjesecom i lunarnim kalendarom. 27. Usp. takoer E. Fromm (1934, 1970e). 28. Treba samo usput napomenuti da u mnogim visokorazvijenim drutvima, kao to je bilo feudalno drutvo u srednjem vijeku, lanovi udruenja jednog zanimanja kao to je ceh nisu te ili poveanju materijalne dobiti, ve zadovoljavanju potreba tra dicionalnog ivotnog standarda. ak i svijest o tome da su lanovi drutvenih klasa iznad njih imali na raspolaganju vie nije izazi vala u njima pohlepu za ovaj viak potronje. Bili su zadovoljni tokom ivota pa za njih vea potronja nije bila poeljna. Isto vrijedi i za seljake. Razlog njihovih pobuna u esnaestom stoljeu nije bila elja da troe isto onoliko koliko i stalei iznad njih, ve su htjeli osnovu za dostojanstvenu ljudsku egzistenciju, i traili ispunjenje tradicionalnih obaveza koje su zemljovlasnici imali pre ma njima. 29. Ovo je Childeov pojam (1936), a Mumford kritizira njegovu upo trebu (1967). 30. Childe sugerira da je, kada se pojavila potreba za vie zemlje, sta rije naseljenike trebalo ili odstraniti, ili zamijeniti, ili je njima dominirala grupa koja je zauzela njihov teritorij, te da se neka vrst ratovanja morala voditi prije nego je urbana revolucija bila u potpunosti zavrena. Ali on priznaje da se to ne moe ustvrditi arheolokim dokazima. On stoga zauzima stav da se u razdoblju prije urbane revolucije, poslije 6000. godine p. n. e., mora prihvatiti ratovanje, iako u malim razmjerima i u mahovitom i isprekidanom obliku. (V. G. Childe, 1936). U svakom sluaju, sve do razvoja grada-drave s njegovim kraljevima i hijerarhijom, krvavi osva jaki ratovi nisu bili permanentna institucija. 31. O ovom stajalitu govorit emo podrobnije u jedanaestom poglav lju. 197

32. To je vie nego sluajnost; ono proizlazi iz nae zajednike osnov ne pozicije, naglaavanja fundamentne razlike izmeu onog to je u slubi ivota i onoga to gui ivot. 33. elim izraziti svoju zahvalnost preminulom Ralphu Lintonu, s ko jim sam na Sveuilitu Yale, 1948. i 1949. godine, drao seminar o karakternoj strukturi primitivnih drutava, za ono to sam kroz te seminare i kroz mnoge razgovore od njega nauio. Takoer elim izraziti zahvalnost Georgu P. Murdocku, koji je sudjelovao u tim seminarima, za njegov poticaj iako su naa shvaanja ostala veoma razliita. 34. Zuni, Dobu, Kvvakiutl. 35. Arape, Grenlandski Eskimi, Bachiga, Ifugao, Kvvakiutl, Manus, Irokezi, Ojibwa, Samoanci, Zufii, Bathonga, Dakota, Maori. 36. Tasmanijanci, Aranda, Samoanci, Semangi, Todase, Kozaci, Ainui, Polarni Eskimi, Haida, Crovv, Irokezi, Hopi, Azteki, Inka, Witotosi, Nama Hottentoti i Ganda. (U ovom kontekstu nisam razmatrao njegov opis Azteka i Inka jer su to bila visoko razvijena i sloena drutva pa prema tome ne bi bila prikladna za ovakvo kratko ispitivanje.) 37. Mbutu. 38. R. Benedict i M. Mead su obadvije opisale Zufii i Kwakiutl; M. Mead i G. P. Murdock su oboje opisali Irokeze i Samoance; oni su ovdje razmatrani samo jednom. Meu primitivnim lovcima koje je opisao E. R. Service (1966), ovdje su razmatrani Semangi, Eski mi i Australci. Semangi i Eskimi spadaju u sistem A, Australci u B. Hopi nisam klasificirao jer je struktura njihovog sistema takva da ne dozvoljavaju klasifikaciju. Oni posjeduju mnoga obiljeja koja bi ih stavila u sistem A, ali njihova agresivnost kazuje da bi oni mogli pripadati sistemu B (Usp. D. Eggan, 1943.) 39. Ovo pretjerano naglaavanje seksa kod ljudi koji inae ne znaju uivati moe se primijetiti u dananjem zapadnom drutvu meu swingerima, koji prakticiraju grupni seks, a kojima je krajnje dosadno i nesretni su, i obinim ljudima koji se dre seksualnog zadovoljstva kao jedine promjene od stalne dosade i usamljeno sti. To se, moda, mnogo ne razlikuje od onih dijelova potroakog drutva, ukljuujui i mnoge lanove mlae generacije, za koje je seksualna potronja osloboena restrikcija i za koje je seks (kao i droga) jedino osloboenje od inae dosadnog i potitenog men talnog stanja. 40. S. Palmer (1955) je ispitivao agresivnost meu primitivnim naro dima prouavanjem uestalosti umorstva i samoubojstva kod etrdeset nepismenih drutava. Svrstao je umorstva i samouboj stva u destruktivna djela i usporedio njihovu uestalost kod ovih etrdeset drutava. Meu onima koje je prouavao, bila je jedna grupa s veoma niskim indeksom destruktivnosti (05); u ovoj grupi nalazi se osam kultura. Kod jedne je grupe postojao srednji stupanj destruktivnosti (615); u ovoj grupi nalazi se etrnaest drutava. Jedna je grupa imala veoma visoki stupanj destruktiv nosti (1624); u ovoj grupi nalazi se osamnaest kultura. Ako zbro jimo nisku i srednju agresivnost, dobijemo dvadeset i dvije kul ture s niskim i srednjim stupnjem agresivnosti, nasuprot osam 198

naest s visokim stupnjem agresivnosti. Iako je ovaj postotak ve oma agresivnih drutava vii od onog do kojeg sam doao ja u mom ispitivanju trideset primitivnih kultura, ipak Palmerovo ispi tivanje ne potvruje tezu o ekstremnoj agresivnosti primitivnih naroda. 41. M. R. Davie (1929), na primjer, iznosi mnotvo materijala o primi tivnoj destruktivnosti i muenju. Usp. takoer Q. Wrighta (1965) o ratovanju u civilizaciji. 42. Blanc ukazuje na dionizijske misterije stare Grke i pie: I ko nano, moda nije beznaajno primijetiti da sv. Pavao u svojoj poslanici Korinanima naglaava s naroitom estinom motiv stvarne prisutnosti Kristove krvi i tijela u euharistijskom ritualu, koji je bio vaan u irenju i prihvaanju kranstva i njegovog glavnog rituala u Grkoj, gdje je tradicija dionizijskog simbolikog rituala bila naroito vrsta i intenzivno se doivljavala. (A. C. Blanc, 1961).