• Embed Doc
  • Readcast
  • Collections
  • CommentGo Back
Download
 
BELA HAMVAŠ
MAĐARSKI HIPERION
PRVO PISMOPoslednjih deset godina života želeo sam da provedem pored mora. I evo me ovde. Tako je bilo i u mladosti.Kada mi se probudila svest o tome s kakvom sudbinom moram da se borim na ovoj zemlji, pothranjivao sam ovumisao: otići. Hteo sam da živim u Engleskoj ili Nemačkoj. To beše još u ono doba kada je u meni gorelaherostratska želja za slavom. Beše to slabost, danas već znam. Ne kao da bi takva bila svaka žudnja za slavom.Postoje i one koje ponosno cvetaju. Plutarh priča kako je zatekao Cezara da plače u šatoru centurije. Šta ti je,zapitao ga je. Dvadeset devet mi je godina, uzviknuo je Cezar, Aleksandar Veliki je u ovim godinama već i Indijuosvojio. A šta sam ja?O, ja nisam bio Cezar. Čak i ne znam šta me je zadržalo da ne palim crkve. Beše to slabost. Čak i nije bila žudnjaza slavom. Ništa nisam postigao. Ali sam znao i da nikada ništa neću postići. Želeo sam da odem u drugu zemlju.Ali je potom usledio trenutak kada sam uvideo da za ono što ja hoću, prvi preduslov jeste da ostanem kod kuće.Svuda bih bio bez korena, upravo s ovim i upravo ovako. U inostranstvo može da ide inženjer, lekar, bankar,mogu čak i sveštenik i vojskovođa. A ja sam bio onaj neko ko ne može. Morao sam da ostanem. A moram daostanem i sada, na kraju života, kada više i ne želim ništa drugo do da potpuno sazrim. Evo me u ovom narodu, uovoj zemlji, svaka mi je namera bezuspešna, svaka reč uzaludna beše, svi planovi su mi se razbili, propao sam,neprimetno, suvišno i nepoznato. Ne gledam more na čijim obalama sam želeo da umrem, ne osećam mirissmokava i obalskih borova, koji maestral donosi iz zaliva, i ne čujem romor talasa na hridinama. Čak i ovde poraz.Moj dajmon me ne pušta. I nemam nikakve utehe. Znam da neće biti potomstva koje će me poštovati. Ono štosam ja radio tako je nečovečno da se prema tome neće prodobriti nikakvo potomstvo. Nisam naklonjen nikome,čak ni njemu. U meni niko neće naći opravdanje. Nigda ovde nije bilo čoveka koji je manje bio umiljat. Ali i inače,potomstvo! Neće ono imati ni želje da se muči hartijama. Dolaze vremena koja će zaboraviti svaku prošlost.Sadašnjost će nagnati ljude da zaborave prošlost - ne zato što će biti veoma srećni, nego upravo veomanesrećni, toliko čak da niko neće umeti da im ublaži patnje. Zašto bi baš iščeprkali mene koji nemam nikakvosaosećanje prema njima? Vreme slova je i inače već minulo. Pisanje je nesavremena strast, i sve više će to biti.Biće zaboravljen svako ko je pisao, čak i ja. Postoji u meni jasnovidost da to kažem, ma koliko je sud težak,naročito za mene sama, u čijem životu postoji tako užasna nesrazmera između onoga što sam ostvario i onogašto se u meni primećivalo. I tako, ono što sam činio, zauvek je izgubljeno. Čak i ovo. Jer ostali? Ko sme sebe dapostavi uz mene. I kada to pitam, ne govori li iz mene oholost. Toliko sam sâm da ne samo što jedino ja umem toučiniti, nego sam ja i jedini koji zna šta sam uradio.DRUGO PISMOU svojoj osami sam mnogo razmišljao o mađarskom Hiperionu. Ko je taj Hiperion? Kako bi bilo razumljivo štahoću da kažem, treba da održim celo predavanje.U većini vremena bilo je ljudi za koje nemam drugog izraza, sem da su jahu. O kome i o čemu piše ovaj jahu?Razume se, o samom sebi. Cela književnost je takva kao da neko kroz ključaonicu viri u sobu mladenaca koji senalaze na bračnom putovanju. Svejedno je o čemu se piše, o dž'entriju ili građaninu ili oficiru ili proleteru, sve je jahu, lakoumno, drsko i otužno. Ni reči više o njemu, već je previše što ga čovek primećuje.Drugi nije tako ogavan, ali je još otužniji. Od šećera je. To je moda. Kod nas ga predstavljaju Karolj Kišfaludi iliJokai. Opevaju smeđi frak boje duvana i baš tadašnju operetsku divu, novog čoveka doba, neustrašivu gospođiculekarku, ili generala koji je postao prodavac novina. Neutešno je od šećera sve, juriš Zrinskog i sudija, najezdaTatara i zalagaonica. Neka bude dovoljno.A sada sledi opasnik, nadmeni. Ovde spadaju Balaši, Čokonai, Petefi, Adi. Sve sam plamen, grčka vatra, kulise,uvodnici i očaravajući tenori. Veoma lepo otkrivaju svoje grehove i tako su neodoljivi kada ih nešto zaboli, ljubav iliopšte stanje. Ovi blistavi lakrdijaši i patnici dražesnih pesama svi su rođeni da budu najveći mađarski pesnici.Tako se stiže do prikrivenog, koji je zapravo druga strana nadmenog. Faj i Aranj. I ovaj je opasan, jer je mudar itrezven i uzda se u budućnost. Uvek ima nešto u torbi čime pobunjenike opominje na mir. Prošlost je bila lepa ibudućnost će biti takva, samo je sadašnjica u škripcu, ali uzdajmo se i verujmo, poštenje, rad, male radosti i malikatehizis, dakle sve maleno.Sledi kameni čovek, nedovršeni. Berženji, Verešmarti, Kemenj, Zrinski. Nije isklesan sasvim iz stene od koje jenačinjen. Sve sama težina, poremećena bezobličnost i masivna nezgrapnost. Noćna figura, nadnosi se naddubine, ali ne ume da se stropošta, visi tako i nije ga lepo ni pogledati. Užasno sve zna, i zato se ubija otrovom,narkotizovanim kompromisima. Živi u nedruželjubivoj osami, bespomoćno, gušeći se u sitničavoj okolini,besmisleno, daleko i pod znakom pitanja i pred sobom, večito iščekujući svetlost, u večitom mraku.I na kraju jedan čovek. Bešenjei je celokupan mađarski duh, izgubljeno neznanje, koji katkada obraća pažnju naspoljni podsticaj, čak i uči, i sam započinje rad, ali sve što izađe ispod njegovih ruku, jadno je, ispunjenoplanovima i snovima, bez odvažnosti i samostalnosti, sve sama revnost i sama nemoć. Nema nijedne samostalnemisli, neće dospeti mnogo dalje od mrmljanja, a na kraju će se opet izgubiti. Bešenjei je bedan pisac i pesnik Svešto napiše jadno je. Ali kod Bešenjeija nije važno kako je pisao. Sem njega, svi ostali su uživaoci i preuzimači, iuvek čekaju gotovo i dobijaju gotovo, odnekuda, svejedno je da li su to zanatski proizvodi, moda, ukus, državniporedak, religija. Nasuprot ovakvom lošem stanju, on je taj koji pokušava da stvori duh sopstvene zemlje, on je tajkoji je predak u odnosu na generacije potomaka - večiti predak. Predak je takvom razdoblju koje nikada nećeuslediti. Bešenjei je budilac koji hoće da iznutra razvije duh, jer vidi da nasleđivanjem nema potpunog života. Dok
 
nema baštine, primera, dok se duh ovde ne može nasleđivati, dotle sve živi od zajma dugih, jezik, životniporedak, država. Ali nije u tome veličina Bešenjeija. On je najbliži Hiperionu.TREĆE PISMOJoš bih mnogo mogao govoriti o Bešenjeiju. Nedavno sam opet uzeo njegov Svet prirode. "Dosadno je tvrdorazmišljanje", kaže odmah na početku. Strahuje da ga čitaoci neće razumeti. Ko se toga boji, već je izgubio. Kako je plitak! Otkriva da je "sve tajna". Zar nije užasno? Od poglavlja "Čovek kao dojenče" može se razboleti.Poglavlje "Mladost" liči na one pobožne sveščice koje pišu senilni popovi, a prodaju ih ispred crkve staregospođice od kojih se širi zapah. To je određeni ton jagnjenceta koji čovek i nehotično mora da održava uravnoteži nekim bezumnim zlodelom. Da li je taj čovek čitao Voltera? Da li je ikada video ove redove: "...dok ječovek siromašan, nije mu potreban bog, čim da pare na zajam, odmah zahteva da njegov dužnik bude vernik.Želim da moj advokat, krojač, sluga i supruga budu vernici". Za jagnještvo je uvek bila potrebna nespretnost, aliposle Sterna? Bešenjei je pesnik i mislilac i državnik, ali loš državnik, još lošiji mislilac, a najlošiji pesnik. Kaže:"Mnogi izgubiše besmrtno ime - Sudba im ne postavi život na put - Veliki vitezi umiru za ručicom pluga". - E, timeon sebe pogađa usred srca i celokupni mađarski duh. Jer je on taj veliki vitez. Razume se, neka nevolja postoji.Situcija nije tragična, nego nečuveno smešna. Veliki vitez koji umire za ručicom pluga komična je figura. Bešenjei je pretpostavljao da drugačije i ne bi bilo moguće nego onako kako jeste. Iako je baš to ono što nije moguće.Sudbina je upravo to što je sve onako kako jeste, neminovno, jer je baš to sudbina. Da veliki vitezovi umiru zaručicom pluga, to je tema za humoristu. A humorista i polazi od toga kada pretpostavi da u raju najveći dramskipisac nije Šekspir, nego neki šuster, a najveći vojskovođa valjda nije Cezar, nego odžačar. Vitez koji je zalutao doručica pluga, komičan je. Nije postao ono što je bio! Ali ne zato što ga je neko drugi sprečio. Nije postao jer onprosto nije to bio. Ko sam ja, to sudbina bolje zna nego ja. I ako sam ja drugog mišljenja, postajem smešanzajedno sa svojim mišljenjem. A to se uskoro ispostavilo i kod Bešenjeija. Nije on bio veliki vitez - odnosno nijeobdaren za vladanje. Morao je da umre kao pustinjak. Gde odaje sebe? Na bezbroj mesta. A sasvim jekarakteristično mesto na kraju prve knjige kada piše o Aleksandru Velikom: "Ceo svoj život pogrešno je postavio."- "Kakvo ogromno uobraženje, vladati s kraja na kraj sveta." Izgleda, ovaj strah od velikih stvari jestenerazumevanje velikih stvari. Nešto tako može reći samo onaj u kome je nešto umrlo, i u njemu je pokopano.Veličina! Hoće da bude mudar. Nema blesavijeg čoveka od mudrog. Ali: "Nikada nisi okrvavljen, zar ne...zabavljajući se pišeš, znaš, zabavno će biti prihvaćeno. Svoju pravdu ne mešaš s krvlju". Da, pravda pomešana skrvlju! Krajnju ozbiljnost je izgubio pred samim sobom. Ne piše tigrovske istine koje će, ako ih napusti, skočiti nanjega i rastrgati ga. Nije to istina života i smrti! Nije to nešto što pouzdano mora da zna, jer ako pogreši, kraj je.Ali: "more samo tihu penu u sebi baca... a duša ćuti." Sedi u "Velikoj Senci". "Živ u smrti sedi, gde se pokrećesamo zato da bi osetio sebe i da mu u mukama srce neprekidno krvari." "Postao sam kao hodočasnik koji se upustinji skriva, napustivši svoj svet, sedi sam... pišem u svom miru, u svojoj muci, ne znajući šta me privlači."ČETVRTO PISMONaravno, sada ćeš postaviti pitanje čemu ova improvizovana istorija književnosti. Možda sam je zato ispričao dapotvrdim tezu da smo mi narod koji ne prepoznaje svoga genija? Nije. Verujem da smo čak i to od drugih naučili. Iinače, zanemarivanje! Neprepoznavanje! Šta je trebalo učiniti kako bi se prema njemu dostojno poneli? Imenovatiga za počasnog gradonačelnika, dati mu platu direktora banke i njegove fotografije objavljivati u svim ilustrovanimlistovima? Naime, većini je upravo to jedina zasluga što nisu postali gradonačelnici i nisu dobili plate direktorabanke, mada su sve učinili da bude tako, čak bi to i zaslužili. U užasnim rukama je ovde genije čak i međugenijima.Drugo hoću da kažem. Ne prividni, nego pravi paradoks. Ovde pada u oči kako lake i glatke izraze dobro podnosi jahu, pomodni tip već manje dobro, najveći mađarski pesnik još manje, trezveni još i od njega manje, nedovršeni jedva, a Bešenjei već nikako. Zašto? Jer jahu kada izgovori svoje, oseća da mu je cela zemlja iza leđa, apostepeno prema gore, što se neko ispne na veću visinu, sve manje ljudi oseća iza svojih leđa. Nedovršeni tek jedva nekoliko ljudi, Bešenjei već uopšte nikoga. Razuman, uobličen izraz nije pitanje talenta. Poezija uvekiskazuje kakav je odnos čoveka i duha. To je mađarski paradoks koji je u suprotnosti sa svim drugim narodima.Što je duh ovde veći, dublji i teži, zahtev za njim je tim manji. Kao posledica toga jeste da je duh prinuđen da sebori sa sve većim otporom, ali ne u narodu, nego već u samom pesniku.Za Bešenjeija je karakteristično da što je u njemu zahtev duha viši i veći, s više gorčine ume da ga promuca. Dok je nešto tanušno, nema problema. Čim započinje ozbiljnost, oblik se lomi. Gde bi već sve moglo biti jasno, tamonema ničega drugoga do nerazumljivi ropac. Nisu li kod svih naroda nekako bili u srazmeri težina i forma? Nije lito bilo zato što su takvi bili priznati, bili su gradonačelnici? Sve u svemu, bilo je to zato ako neko kaže nešto, znao je da postoji neko ko će ga čuti. Ovde su uši bile otvorene samo za Ciganina primaša. To je paradoks, što je nekoprazniji, tim je više uspešan. Genije postoji, ali narod pravi od njega ono što hoće. Što je on više ljudsko biće, tim je manja pažnja usmerena prema njemu, a kad bi dospeo do vrhunca, potpuno ostaje sam. To je Bešenjei.PETO PISMOSvoj život bih sada već potpuno da oplemenim. Oči otvaram u osvit sunca. Sunce koje se podiže iza bregaupravo sija na moju postelju. Izlazim na trem i čujem iza žbunja krikove fazana, sojke i kosovi proleću iznadšume. Umivam se dole kod bunara i posle nekoliko zalogaja cepam drva. Magarac, eno, pase iza kuće, nije nipripet, i tako neće otići. Kako si spavao, Tarimene? A on repom razmahuje po leđima i dalje čupka najbodljikavijerastinje. Uvek se nađe nešto što treba uraditi. Ispod oraha sam skuckao klupu i sto, katkada tu doručkujem, zatimčitam.Nemam mnogo knjiga. Najomiljenija mi je lektira zbirka mojih beležaka iz mladosti. A ni tu me ne interesuje
 
sadržina, nego više pismo. Najviše me zabavlja herostratovsko razdoblje. Da li je to baš takav čovek kao bilo kodrugi? Kako je to osobeno što sam to ja bio. Da sam bio ekscentričan, sigurno bih se bio bacio na pribiranjerukopisa. U potezima jedne ruke umem da vidim isto ono bogatstvo oblika kao na nekom licu. Često sam sedeopokraj mora i nisam ništa radio do zijao u rast bilja i životinja u vodi podno jedne stene.Katkada uzjašim Tarimena i siđem u grad da pazarim, ili da uzmem eventualnu poštu. Retko dobijam pisma, ali i unjima je ono što već i onako znam. Često silazim samo zato da bih uživao u tihom putovanju putem na kojempoznajem svaki kamenčić. Dole me zabavlja i pijaca, njen jednostavni žamor. I uvek nađem nešto dobro zakupovinu, neko sjajno voće ili lepo parče mesa. Put prema dole je kraći od jednog sata, obratno je nešto duži.Ručam tačno u podne, zdelu jela. Zatim opet nešto radim. Prošle sedmice sam istesao drugu klupu i sto, jer naonaj sto pod orahom popodne pripeče sunce. Popnem se na brdo, s knjigom ili bez nje, donesem vode s izvora,okopam krompir, jagode ili vinograd. Kad bi me neko posmatrao, rekao bi da sam najmarljiviji čovek na svetu. Asve je igra. Leti gradim kule od peska. Ne tražim korist od onoga što činim, najčešće je ni nemam. Na budućnost ine mislim. Nemam za to fantazije. A to je ono što se naziva klasičnim načinom života, neću unapred da isisammed trenutka. Ono za što sam upravo raspoložen. Ako mi se ipak formiraju navike, njih ne oblikuje briga, negoradost. Ono što je unapred usmereno, uvek je nevolja. Najviša je opojnost trenutka. Da li si već stajao u šumi podtreperavim svetlosnim pegama propuštenim kroz krošnje drveća? Onda znaš šta je tren. Da li si za vreme šetnjeveć video stazu koja se gubi među drvećem? Nema u meni osvete ni zavisti, i ne želim nikakvu zadovoljštinu. Neosećam da sam prikraćen. Samo onaj prestiže sebe sama ko oseća nedostatak i glad zadovoljštine. Ali time štosebe prestiže, promašuje ono najveće, sadašnjicu, to što postojim. Ciljeva nemam, a zbog toga me budućnost neinteresuje. Svet postoji i ja jesam. Zar nije dovoljno? Svaka unapred projektovana mašta sve pokvari i kada tostigne do mene, pusto je, jučerašnjica je isprala zlato iz njega. Tako dobijam život u njegovoj čistoti. Više od toganiko ne može dobiti.ŠESTO PISMOPitaš me kako usklađujem divljinu svoga razmišljanja s pitominom načina moga života? Pitaš me zapravo zaštostrasno zaljubljeni muškarac ne polomi svoju dragu. Što je strasniji, sve je nežniji, što je snažniji, sve je blaži.Smem da budem krotak, jer je moja vatra tako neizmerna da mi ništa drugo nije dostojno do samo krotkost.Čini mi se, kada bih ja došao na vlast, vladavina bi se moja hiljadu godina pominjala uz cvokotanje zuba. Nematog istočnjačkog despota, rimskog cara, kneza Inka koji bi neljudskije postupao sa svojim narodom. A ono što binajužasnije bilo u ovoj vladavini jeste što u meni nema nikakve svireposti. Ne bih uživao u patnjama drugih. Samone bih hajao za njih. Kao što ne hajem ni za sebe. Moja mera nije ljudska. Da li sam lud? Ako oduzmeš reči onošto je u njoj bolest, onda kažem - da.Najvećem broju ljudi život je isuviše jak. I zbog toga ne mogu da ga podnesu bez narkotika. Iskapiti ga čistogveoma je teško. Od njega se postaje melanholik, ili se podivlja i posrće. Samo ga najsnažniji podnose bez bilokakvog krivotvorenja, sa svim njegovim mirisima, samo najsnažniji umeju da trezveno čisto žive opojnost kojaizvire iz života.Čini šta hoćeš. Ali uvek ćeš znati od čega si se plašio. Plašiti se znači umreti. Znači propustiti. Znači nikada.Nikada više. Shvati, nikada, nikada više.Nalog tvoga života nije da se mora. Jer se ne mora ništa. Nema prinude. Ali shvati da ovo ovde nikada više nećešmoći da učiniš. Što ne učiniš ovde, danas, sada, to nećeš nikada moći da učiniš. Što se plašiš da učiniš sada, tosi izgubio zauvek.Nikada ovako lepo, ovako veliko, kao sada, danas, ovde, neće više ništa biti.A ubijeni tren, iscurela krv bogova i pretvorena u otrov, i nikada neće biti drugo do otrov, nikada propušteno nećebiti drugo do propušteno, strah drugo do strah.Čovek je slobodan, uvek je slobodan da učini sve i uvek je slobodan da se plaši. Ali nikada smrt neće biti drugodo samo smrt, otrov, strah i propušteno.Čovekova je sudbina da bude star i pohaban. To je vreme kada se oko njega počinju okupljati prijatelji, počinju daga hvale. Već ga se ne plaše, nema opasnosti. Zašto nisi postao onaj koji noću jesi? Onaj koji samo noću sme damisli? Smeš i znaš, misliš svoju pravu sudbinu, umeš da letiš. Odvažnost snova. Dublji i eteričniji svet. Takoprihvatiti dodir kao da spavaš na belom kamenu, ispod čempresa u snu. Naokolo rascvali oleanderi, mirisniborovi, bršljan u snu. Novu sudbu sebi sanja.Radost je najnemilosrdniji bič koji nas tera. I nema milosti.SEDMO PISMOZašto ne vladam? Veruj mi da to ne zavisi od mene. Gde je narod koji bi izdržao moju vladavinu? Žale se danarod nema svojih kraljeva. Ali imaju li kraljevi svoje narode? Ovi danas ovde uzajamno zaslužuju jedni druge, ovinarodi i ovi vladari. Kralj je onaj koji od svakoga načini kralja. Današnji vladari od svakoga načine slugu. Biti kralju naciji slugu, gde su čak i vladari sluge? Zar da se brinem oko toga kome koliko da platim za izdaju? Kako danekoga pohvalim, jer je pogazio svoju reč? Da nagrađujem bednike? Da budem blagonaklon prema nekome koji je sve pretekao svojom podlošću? Da uzdižem ljude koji su tričaviji nego drugi, iako samo za nijansu? Da sebavim time da se po ceo bogovetni dan kesim kao trgovački pomoćnik? Da se prijateljski rukujem s najprljavijimrukama ove zemlje?Ako svet zaslužuje od mene zahvalnost, onda ona samo može biti za to što mi je omogućena osamljenost,najveći i najopasniji život. Vi samo znate za njegovo veliko junaštvo To bi i bilo ako bi bilo naroda za mojekraljevstvo. To je ono lakše. A ja znam i za nejunaštvo. To je osama. Niste mi potrebni. Svaka moja veza sezavršava sa ne.Osama je teška. Pogledati u novembru napolje u sivo svitanje, izaći na trem - i nikoga nema, nikoga. Na
of 00

Leave a Comment

You must be to leave a comment.
Submit
Characters: ...
You must be to leave a comment.
Submit
Characters: ...