Anton Pavlovi ehov

NOVELE

Preveo Dervi Imamovi

SVIJET A. P. EHOVA

Anton Pavlovi ehov, sin sitnog trgovca i ljekar, zavrava u ruskoj knjievnosti epohu velikog realizma, kako ga je Luka nazvao, realizma koji poinje Gogoljevom a zavrava njegovom pripovijetkom, premda nje-govu sredinju i najduu vremensku dionicu u XIX stoljeu ispunjava uglavnom roman. Izbor pripovijetke kao pjesnike forme ne podlijee iskljuivo odredbama prirode umjetnikovog dara, ve predstavlja i "soci-jalnu porudbinu" epohe podesnu da se u nju odlije savremeni ivot. U sluaju ehova to je epoha kraja jednog vijeka ne samo kalendarski ve i sa stanovita kretanja i razvitka drutvenih formi: dotrajalim, usitnjenim oblicima jednog ivota i drutva, s njegovim isto tako sitnim reprezentantom - malim ovjekom, najvie je odgovarala, prostorno i vremenski, kratka pripovijetka s komikom kao obiljejem svijeta koji prolazi. I mada je ehov poznat kao tvorac sasvim nove pjesnike forme, lirske drame, lirske zato to je ono to se dogaa beznaajno, a drama je najdinaminiji umjetniki knjievni anr, mala epska forma ili pripovijekta, ije se stilske karakteristike mogu iskazati kao lakonizam, komika i lirizam koji je Tolstoj odredio rijeju impresionistiki, dominantno se pojavljuje u njegovom stva-ralatvu. Svoj nain pisanja i pripovijetku kao anr ehov je doveo do savren-stva, to e Maksim Gorki hiperbolino ovako formulisati: "Poslije vas sve izgleda kao da je toljagom napisano." I zaista, poslije ehova ruska se knjevnost kree tokovima poezije u stihu jer je poslije njega tuda vodio put, iako se tradicije realizma nee nikada sasvim ugasiti bez obzira na preobraaje koje e taj knjievni pravac doivjeti na poetku vijeka koji je nastupao. Zato u tvrdnji simbolista da je ehov njihov prethodnik, da je on ak u osnovi simbolista, ima djeli istine, mada ehov neosporno ostaje u okvirima poetike realizma. U svekolikom ehovljevom stvaralatvu suvereno dominira tema "malog ovjeka", ali je ehov sasvim izmijenio odnos prema tom mediju koji je bio stalan predmet oblikovanja socijalne knjievnosti XIX vijeka i argument za protest. Iz ehovljeve umjetnike prakse Maksimu Gorkom nije teko bilo izvui pitanje i problem odgovornosti tog "malog ovjeka" za svoju vlastitu sudbinu i utvrditi da u revolucionarnoj epohi koja dolazi Bamakini i Djevukini nee predstavljati vrijednost dostojnu umjetnikove panje. Slian zaokret ehov je napravio i u pogledu ocjene sela i seljaka liavajui ga idealizaicija koje je u svoje vrijeme, ne bez razloga, unosio u pripovijetke Ivan Turgenjev. I ovakva umjetnika rjeenja bila su bliska Maksimu Gorkom. U izboru koji se nudi itaocu dato je nekoliko uzoraka ehovljevog majstorstva u domenu kratke prie. Pa ipak, najmanje jednom naruen je taj princip, a mjesto komike koja se u ehova uzdie u predjele grotesknog vienja svijeta zauzima nenadmani lirski ugoaj. Razumije se da je rije o "Stepi". U tom smislu ovoj pripovijeci se pribliava veoma poetina "Katanka", jer se Jegorakini doivljaji s putovanja po stepi kao i lutanje malog psa Katanke iskazuju kao imanentno lirski. uveni "Paviljon br. 6" blizak im je samo brojem stranica, jer je to ivot, tanije, njegov umjetniki ekvivalenat, lien svake poetinosti predmeta, tragika beznaa osloboena svake patetike, slika tamnice koja prerasta u simbol svekolikog ivota. Tipom predmeta i stila "Paviljona br. 6" blii je kratkim pripovijetkama koje ulaze u izbor ("ovjek u futroli", "Kameleon", "Smrt inovnika"). Podui "Joni" predstavlja realizaciju, u ehova ve poznate teme, banalizacije provincijske i provincijalne inteligencije iji je ritam izraen hronikom, dok je "Duica", tanije, naslovna junakinja iz nje, svojevrsna varijanta Gogoljevog Hljestakova iz "Revizora", ili hljestakovtine, sa onom sposobnou junakinje da se poput Gogoljevog junaka ameboidno preobraava i prilagoava u doticaju sa svakom novom okolinom. Pa ipak "Stepa" je izuzetna pripovijetka u ehovljevom pripovje-dakom opusu jer otkriva namjeru vee epske forme budui da ju je pisac, prema vlastitom svjedoenju ostavio namjerno nedovrenom. U beskraj stepskog prostora, kao okvir i pozadinu za sliku, utkana je epskom postupnou koju markira sporo putovanje kolskog karavana i ista takva na-racija, jedna u sutini lirska tema - doivljaj stepe i dogaaja u njoj djeaka Jegoruke. Lirika potie od onog, a priori lirskog, u literaturi poznatog i esto koritenog duhovnog doticaja izmeu prirode i djeaka, starca i djeaka, nepoznatog svijeta i djeaka, vienje van svake serije koje su formalisti nazvali moda s pravom "ouenje". U sjeanju ostaje silueta koije u beskraju prostora s tri ljudske glave u njoj kao tri crne take na bijelom poprsju s djeijeg crtea, od kojih jedna manja pripada Jegoruki, a druge dvije dvojici inae karakterno suprotnih ljudi: dobrom ocu Hristoforu i strogom, poslovnom, naizgled bezdunom ujaku Kuzmiovu. Drugu dionicu putovanja kao drugi sie ini povorka natovarenih kola s Jegorukom i koijaima koje je pisac ponaosob okarakterisao. U ta dva siea ubaen je dramski motiv razbojnitva s koscima i trgovcima, motiv nokturna - susret sa zaljubljenim lovcem pri svjetlosti vatre to od sree ne moe da spava pa luta stepom, zatim isto tako lirski i zagonetnou isto tako pukinski kao i prethodni motiv "djeve to pjeva iza breuljka", i najzad, pored ostalih, motiv susreta s Varlaamovom kojega svi u stepi trae, pa to traenje ima neku iskonsku, gotovo mistinu simbolinu du-binu. U odnosu na druge ehovljeve pripovjetke, "Stepa" ostavlja utisak nedovoljno naseljenog prostora, ali nam se ini da u tome i lei njena vrhunska, nenadmana poetinost, kojom je pisac zakoraio svojim putem u poetsko naslijee ruske klasike Tolstojevog tipa. U stravinom "Paviljonu br. 6" realizam prelazi u realistiku sim-boliku totalitetom svoje obuhvatnosti. Jer ovdje nije u pitanju samo kon-kretna sudbina Gromova i Ragina kao drutvenih tipova ve sudbina dru-tva i ovjeka, pri emu duevna bolnica nosi znamenje ljudske tamnice, a njene reetke fungiraju kao mea koja razdvaja svijet tlaitelja i potla-enih. Svoju filozofiju "mirenja s blatom",

ideju koju e poslije ehova varirati u vie navrata, Maksim Gorki, dr. Ragin je platio tako to je postao pacijent bolnice-tamnice u kojoj je i sam radio. Mnogi kritiari se slau u tome da sluaj dr. Ragina kao ehovljevo rjeenje predstavlja kritiku Tolstojeve ideje "neprotivljenja zlu nasiljem". ehov ne tretira primjer dvojice luaka, ve usamljenih ljudi, istina, preosjetljivih, koji iz objektivnih razloga dospijevaju u duevnu bolnicu. Dodue, u sluaju dr. Ragina svemu prethodi porodina tragedija poslije koje dolazi bijeda. Jedna od magistralnih misli pripovijetke odnosi se na ovjekovu nezatienost u drutvu zasnovanom na nasilju. I kakve stilske razlike proizlaze iz tipa stvarnosti realizovane u "Stepi" i one u "Paviljonu br. 6". Kakvu supstancijalnu gustinu i tvrdou forme u koju je otisnut svijet bolnice-tamnice ispoljava njegova slika uporeena s oblicima pastelno razvedene njenosti u kojima je iskazana stepa. U njemu, tj. "Paviljonu br. 6", ljudska tragika dobija oblik nakazne, groteskne stvarnosti iz koje je protjerana svaka ne-posredna, konkretna ljepota. Jer u "Stepi" je, pored Varlaamova i Kuzmiova, koji i nije tako straan i bezduan ovjek kako ga esto u kritici ocjenjuju, naslikan jo i Jegoruka, otac Hristofor, Pantelej... A ovdje nema nikoga - najbolji ljudi su postali luaci. Kao to je ve reeno, u "Joniu" pisac biljei hroniku banalizacije intelektualca ljekara u provincijskom gradu. On postaje olienje i akter onoga ega se sam bojao - banalne svakodnevnice kojoj se sam nekad suprotstavljao. Granina linija poetka njenog trijumfa poklapa se s tre-nutkom kad u pripovijeci, takorei, prestaje radnja, kad poinje univerzalni ehovski epilog - kraj suprotstavljanja okolnostima. Tema banalizacije ruske inteligencije jedna je od centralnih u ehova. U "Joniu" se di-namiki sie o ljubavi s obje strane i porodici u kojoj se njeguje kakva-takva umjetnost izlijeva u kruti i tvrdokorni malograanski mehanicizam sticanja i ivljenja po ustajalom redu i navikama. Od samog poetka pripovijetke paralelno s motivom ljubavi i "slavujeva vrta" zvui motiv banalizacije koja se kao fatum nadnijela nad junacima - iz kuhinje dopire i ponavlja se miris prenog luka i zveka noeva. To su dvije mogunosti koje stoje pred junacima pripovijetke. Ali nakon neuspjeha u ljubavi ljekar Starev, poput junaka iz "futrole", oputa se i dospijeva u koloteinu na kojoj se gubi vlastito lice do anonimnosti. U dvije pripovijetke, "Smrt inovnika" i "ovjek u futroli", ehov je varirao slian tip stvarnosti ili ovjeka ija predmetnost ispoljava visok stepen stilske tipoloke podudarnosti. U oba sluaja je ipak u pitanju slu-benika socijalna psihologija koju modelira do nakazne jednolikosti i du-evnog siromatva apsolutistika drava i njene institucije. Obje pripovjetke su svojevrsne satirine hiperbole s dva iva pokojnika. "Futrola" je jedna od sredinjih i veoma uoljivih, glavnih ehovljevih tema, realizovana u jednoj upeatljivoj cmo-bijeloj tehnici. U sutini, oba junaka se nadovezuju na tip "malog ovjeka" koji je ruska knjievnost u toku jednog vijeka veoma esto i rado varirala saosjeajui s njim, pri emu je Bjalikov socijalno opasniji jer raspolae "futrolom". Ve smo kazali da je u pogledu odnosa prema "malom ovjeku" ehov imao drukiji stav od pisaca-prethodnika. tavie, "mali ovjek" u njega postaje aktivno drutveno zlo, to e Gorki razviti do eliminisanja teme o "malom ovjeku". U Dostojevskog se Djevukin sakriva da prikrije spoljanju bijedu, prnje u koje je obuen, u ehova je to "futrola" za psihu koja ne zavreuje zatitu. Kao drutvena boljka i tip ponaanja, kameleonstvo je jedna od omi-ljenih ehovskih tema, izvor njegove nenadmane komike. U ponuenom izboru ono je varirano dva puta, i to u pripovijeci "Kameleon", u kojoj je pojava ist socijalni oblik, i u pripovijeci "Duica" prevashodno kao "stal-na" duevna, prirodna osobina junakinje koja se na prvi pogled doima kao dobrota, kao pozitivna osobina. Duevna mimikrija je najtei oblik beskarakternosti, njena nulta taka, i zato kao psihika osobina veoma uoljiva. Dogmatinost "futrole" kao opne oko praznine i "dijalektinost" kameleonstva u istoj su zatitnoj funkciji neega to svojom kakvoom nije dostojno zatite tako da ona, zatita, postaje smijena, apsurdna, sa stano-vita humaniteta besmislena. U svojim minijaturama ehov uzima ek-stremne sluajeve pojave, onako kako je to Gogolj nekada inio, da bi apsurdnost takvih ljudskih napora kao socijalnog ponaanja bile to uoljivije itaocu kome se on u svojim pripovijetkama veoma esto direktno obraa. ehovljev pejza, moda sa izuzetkom "Stepe", veoma je krt i uglav-nom osloboen onoga to nazivamo antropomorfizmom. On je tu da pokae kako ivot ljudi na svijetu moe da bude lijep (Jermilov), u funkciji, dakle, pievog optimizma. Malo je pisaca u svjetskoj knjievnosti koji su poput ehova umjeli da postave krupna ivotna pitanja u prostorima u okvirima evropske knji-evnosti na prvom mjestu. Poslije njegove saetosti nije se u ruskoj knji-evnosti imalo kud nego - u stih i ona je krenula tim putem, moda da raisti teren, da stvori poetsku rije za novu, veliku pjesniku prozu poput one iz XIX vijeka, kao to je to uinila Pukinova i Ljermontovljeva poezija na poetku tog vijeka.

Nazif Kusturica

KATANKA

NEOZBILJNO PONAANJE

Mlada, ria kuca - mjeanac jazavara i psa pokuara - njuke vrlo sline lisiijoj, trala je gore-dolje po trotoaru i za-brinuto zirkala na sve strane. Ponekad se zaustavljala i, plaui, podizala as jednu, as drugu ozeblu apu i pokuavala da shvati kako se to moglo dogoditi da zaluta. Odlino se sjeala kako je provela dan i kako je, na kraju, dospjela na taj nepozanti trotoar. Dan je poeo time to je njen gospodar, stolar Luka Aleksandri, navukao kapu na glavu, pod miku uzeo nekakvu drvenu stvar zavijenu u crvenu maramu i viknuo: - Katanka, hajdemo! uvi svoje ime, mjeanac jazavara i psa pokuara iziao je ispod struga gdje je spavao na strugotinama, slatko se protegao i potrao za gospodarom. Muterije Luke Aleksandria su ivjele uasno daleko, tako da je on, prije nego to bi stigao do svakog od njih, morao da nekoliko puta navraa u krmu i da se potkre-pljuje. Katanka se sjeala da se tim putem ponaala krajnje nepristojno. Od radosti to ju je gospodar poveo sa sobom, ona je skakala, lajala i nasrtala na tramvajske vagone to su ih konji vukli, utravala u dvorita i jurila za psima. Stolar ju je svaki as gubio iz vida, zaustavljao se i ljutito vikao na nju. Jednom ju je ak srdito epao za njeno lisiije uho, prodrmusao je i procijedio: - Crk-la da-bog-da, gaduro jedna! Kada je obiao muterije, Luka Aleksandri je navratio sestri kod koje je pio i mezetio; od sestre je poao poznaniku knjigovescu, od knjigovesca u krmu, iz krme kumu itd. Kratko reeno, kada je Katanka dospjela na nepoznati trotoar, ve se smrkavalo i stolar je bio kao sjekira pijan. On je mahao rukama, uzdisao i gunao: - Vo greseh rodimja mati vo utrobe mojej! Oh, grijesi, grijesi! Sada evo idemo ulicom i fenjere gledamo, a kada umremo - u paklu emo da gorimo... Ilije prelazio na dobroduni ton, dozivao Katanku i govorio joj: - Ti si, Katanka, sitna ivotinjica i nita vie. Spram ovje-ka ti si isto to tesar spram stolara... Dok je on tako s njom razgovarao, najednom je zatretala muzika. Kada se Katanka okrenula, vidjela je da ulicom pravo na nju ide itav puk vojnika. Kako nije podnosila muziku koja joj je ila na ivce, ona se uznemirila i poela da zavija. Na njeno veliko iznenaenje, umjesto da se uplai, zakreti i pone da psuje, stolar se iroko nasmijeio, stao mirno i salutirao svo-jom ruurdom. Videi da je njen gospodar ne grdi, Katanka je poela jo jae da zavija i, kao van sebe, ona je preko ulice jurnula na drugi trotoar. Kada je dola sebi, muzika vie nije svirala i puka vie nije bilo. Potrala je preko ulice prema mjestu gdje je ostavila gospo-dara, ali avaj! stolara tamo vie nije bilo. Jurnula je naprijed, zatim nazad, jo jednom je pretrala ulicu, ali stolar kao da je u zemlju propao... Katanka je poela da njuka trotoar nadajui se da e gospodara nai po mirisu njegovog traga, ali prije toga je proao neki nitkov u novim gumenim kaljaama i sad su se svi tanani mirisi mijeali sa otrim smradom kauuka, tako da se nita nije moglo razabrati. Katanka je jurila naprijed i nazad i nikako nije mogla da nae gospodara, a u to vrijeme poelo je i da se smrkava. S obje strane ulice upalili su se fenjeri i na kunim prozorima je zasijala svjetlost. Padao je krupan, pahuljasti snijeg i bjelinom bojio kaldrmu, konjska lea i koijake kape, i to se vie smrkavalo, predmeti su postajali sve bjelji. Pored Katanke su neprekidno gore-dolje prolazile nepoznate muterije, gurale je nogama i zak-lanjale joj vidik. (itavo ovjeanstvo Katanka je dijelila na dva veoma nejednaka dijela: na svoje domaine i njihove mute-rije; meu jednima i drugima postojala je bitna razlika: prvi su imali pravo da je tuku, a druge je ona sama imala pravo da hvata za noge.) Te muterije su sada nekud urile i na nju nisu obraale nikakvu panju. Kada se ve sasvim smrklo, Katanku je obuzelo oajanje i uas. Ona se uurila uz neku kapiju i gorko zaplakala. Umo-rila se lutajui itav dan sa Lukom Aleksandriem, ui i ape su joj ozeble, a uz to jo bila je i strano gladna. itavog dana samo joj se dvaput posreilo da neto proguta: kod knjigovesca je pojela malo ljepila od kroba i u jednoj krmi pored tezge je nala koicu od kobasice - i to je bilo sve. Da je bila ovjek, sigurno bi ve pomislila: "Ne, tako se ne moe ivjeti! Morau se ubiti!"

II

TAJANSTVENI NEZNANAC

Ali Katanka ni o emu nije mislila i samo je plakala. Kad joj je ve mehki paperjasti snijeg sasvim prekrio lea i glavu i ona, od iznemoglosti utonula u teki drijeme, najednom je kapija kljocnula, kripnula i udarila je u slabinu. Katanka je skoila. Iz otvorenih vrata je iziao nekakav ovjek koji je pripadao grupi muterija. Postoje Katanka zacviljela i nala mu se pod nogama, on nije mogao a da je ne primijeti. Nagnuo se nad nju i upitao je: - Kuco, odakle ti ovdje? Jesam te udario? O, jadnice, jad-nice... Ali, ne ljuti se... Oprosti mi. Katanka je pogledala neznanca kroz snjene pahuljice na trepavicama, i vidjela je pred sobom kratkonogog i debeljukastog ovjeuljka, obrijanog bucmastog lica, u cilindru i raskopa-noj bundi. - to cvili? - nastavio je zbacujui joj prstom snijeg sa lea. - Gdje ti je gospodar? Sigurno si se izgubila? Ah, jadni psiu! ta emo sada da radimo? Osjetivi u glasu neznanca toplotu i saosjeanje, Katanka mu je liznula ruku i zacviljela jo runije. - Kako si draga, smijena! - rekao je neznanac. - Kao prava lisica! Ali ta, nema druge, hajde sa mnom! Moda e i ti za neto valjati... No, fjut! - On cmoknu usnama i rukom joj dade znak koji je mogao znaiti samo jedno: "Hajdemo!" I Katanka je pola. Nije prolo ni pola sata, a ona je ve sjedila na podu u velikoj svijetloj sobi i, nagnuvi glavu ustranu, umiljato i ra-doznalo gledala neznanca kako sjedi za stolom i veera. On je jeo i bacao joj komadie hrane. Prvo joj je dao hljeba i zelenu koricu sira, zatim komadi mesa, pola piroke, kokoijih kosti, a ona je to, onako gladna, sve tako brzo jela da nije stizala ni ukus da osjeti. I to je vie jela, sve je gladnija bila. - E, slabo tebe hrane tvoji domaini! - govorio je neznanac gledajui s kakvom je pohlepom Katanka gutala nesavakane zalogaje. - I kako si samo mrava! Sama kost i koa... Katanka je pojela mnogo, ali se nije najela, jelo ju je samo oamutilo. Poslije veere je legla nasred sobe, opruila noge i, osjeajui u itavom tijelu neku prijatnu malaksalost, poela je da pomahuje repom. I dok je njen novi gospodar, zavaljen u naslonjai, puio cigaru, ona je mahala repom i rjeavala pitanje: gdje je bolje - kod tog neznanca ili kod stolara? Kod neznanca je pokustvo bijedno i runo; osim fotelja, otomana, lampe i ilima, nema nita vie i soba izgleda prazna. Kod stolara je stan pun puncat raznih stvari; on ima sto, strug, itavu gomilu stru-gotine, strugae, dlijeta, testere, kafez sa tiglicom, korito... Kod neznanca nema nikakvih mirisa, a kod stolara je uvijek magla i divno miriu tutkalo, lak i strugotine. Ali neznanac ima jednu znaajnu prednost - on daje mnogo da se jede i, treba mu priznati, sve dok je Katanka sjedila pored stola i njeno gledala u njega, nijednom je nije udario, nijednom zalupao nogama i nijednom se nije proderao: "Mar napolje, prokletinjo!" Kada je njen novi gospodar popuio cigaru, iziao je iz sobe i za asak se vratio drei u rukama mali madrac. - Hej, ti kuco, doi ovamo! - rekao je i stavio madrac u ugao pored otomana. - Lezi tu. Spavaj! Zatim je on ugasio lampu i iziao. Katanka se razbakarila na madracu i sklopila oi. Sa ulice se zauo lave i ona je htjela da na njega odgovori, ali ju je najednom i sasvim neoekivano obuzela tuga. Sjetila se Luke Aleksandria, njegovog sina Feuke i prijatnog mjestaca pod strugom. Sjetila se kako se za dugih zimskih veeri, kad bi stolar strugao ili naglas itao novine, Feuka obino s njom igrao... Za zadnje ape ju je izvlaio ispod struga i s njom izvodio takve vragolije da joj se sve pred oima zelenjelo i da su je svi zglobovi boljeli. Primoravao ju je da hoda na zadnjim apama, pravio od nje zvono, to jest tako je vukao za rep da je ona skiala i lajala, davao joj da mre burmut. Naroito joj je bila muna njegova sljedea majstorija: on bi na udicu privezao komadi mesa i davao ga Katanki, a kada bi ga ona progutala, on ga je uz gromki smijeh izvlaio iz njenog stomaka. I to su uspomene postajale jasnije, Katanka je sve runije cviljela. Ali uskoro su umor i toplota nadjaali njenu tugu... Poela je tonuti u san. U njenoj uobrazilji su poeli trkarati psi; protrala je i rundava stara pudlica, koju je danas vidjela na ulici, s mrenom na oima i upercima dlake oko njuke. Feuka je sa dlijetom u ruci potrao za pudlicom. Zatim je najednom i sam obrastao u upavu dlaku, veselo zalajao i naao se pored Katanke. Katanka i on su se dobroduno onjuili i potrali na ulicu...

III

NOVO I VRLO PRIJATNO POZNANSTVO

Kada se Katanka probudila, ve je bilo svanulo i spolja se ula buka kakva se samo danju uje. U sobi nije bilo ni ive due. Katanka se protegla, zijevnula i, ljuta i mrzovoljna, pro-etala po sobi. Onjuila je sve uglove i namjetaj, zavirila je i u predsoblje i

nije nala nita zanimljivo. Osim vrata koja su vodila u predsoblje, bila su jo jedna vrata. Porazmislivi malo, ona je objema apama zagrebala po njima, otvorila ih i ula u susjednu sobu. Tu je u krevetu, pokrivena vunenim ebetom, spavala muterija u kojoj je ona prepoznala jueranjeg neznanca. - Rrrr... - zareala je Katanka, ali kada se sjetila sinonje veere, zamahala je repom i poela da njui. Onjuila je odjeu i izme neznanca i zakljuila da miriu na konja. Iz spavae sobe vodila su nekud jo jedna, takoer zatvorena, vrata. Katanka je zagrebala i po tim vratima, uprla u njih grudima, otvorila ih i odmah osjetila udan i vrlo sumnjiv miris. Predosjeajui neprijatan susret, reei i zirkajui oko se-be, Katanka je ula u malu sobu sa prljavim tapetama i od straha ustuknula. Ugledala je neto neoekivano i strano. Sagnuvi do zemlje iju i glavu, rairenih krila i itei, pravo na nju se ustremio sivi gusak. Malo dalje od njega na malom madracu je leao bijeli maak. Ugledavi Katanku, on je skoio, u luk izvio lea, izdigao rep, nakostrijeio se pa i on zaitao. Katanka se ozbiljno uplaila, ali kako nije htjela da pokae svoj strah, grom-ko je zalajala i jurnula na maka... Maak je jo vie izvio lea, zaitao i apom udario Katanku po glavi. Katanka je odskoi-la, sjela na sve etiri ape i, primiui maku njuku, zalajala gromko i prodorno. U to vrijeme gusak joj je priao s lea i utinuo je tako da je Katanka od bola skoila i bacila se na guska. - ta je to? - zauo se buran i ljutit glas, i u sobu je uao neznanac u kunom kaputu i sa cigarom u zubima. - ta to znai? Na mjesto! Priao je maku, kvrcnuo ga po izvijenim leima i rekao: - Fjodore Timofejiu, ta to znai? Poeli ste da se tuete? Eh, ti, stari mangupe! Lezi! Obrativi se gusku, viknuo je: - Ivane Ivaniu, na mjesto! Maak je pokorno legao na svoj madrac i zatvorio oi. Su-dei po izrazu njegove njuke i brkova, i sam je bio nezadovoljan to je planuo i upustio se u tuu. Katanka je poela da uvrijeeno piti, a gusak je istegao iju i zakantao o neem brzo, vatreno i kretavo, ali sasvim nerazumljivo. - Dobro, dobro! - rekao je gospodar i zijevnuo. - Treba ivjeti mirno i slono. - On je pogladio Katanku i nastavio: - A ti, riuo, ne boj se... To je dobro drutvo, nee ti nita krivo uiniti. Priekaj, a kako emo te zvati? Ne moe se bez imena, brale. Neznanac se malo zamislio i rekao: - Evo kako... ti e biti - Tetka... Razumije? Tetka! I ponovivi nekoliko puta rije "Tetka", on je iziao. Katan-ka je sjela i stala da posmatra. Maak je nepomino sjedio na svom madracu i pravio se da spava. Gusak je, isteui iju i tapkajui na mjesta, nastavljao da o neemu govori brzo i va-treno. Po svoj prilici, to je bio veoma pametan gusak; poslije svake dugake tirade on je svaki put zadivljeno uzmicao i inilo se da se oduevljavao vlastitim govorom... Posluavi ga malo i odgovorivi mu: "Rrrr...", Katanka je poela da njui okove. U jednom uglu stajalo je malo korito u kome je ugledala namoen graak i raskvaene korice raanog hljeba. Probala je graak - bio je neukusan, probala je kore - i poela da jede. Gusak se nije nimalo uvrijedio to nepoznat pas jede njegovu hranu. Na-protiv, poeo je da govori jo vatrenije i, da bi izrazio svoje povjerenje, i sam je priao koritacu i pojeo nekoliko zrna graka.

IV

UDO GOLEMO

Samo malo kasnije neznanac je ponovo uao i donio nekakvu udnu stvar slinu kapiji i slovu H. Na poprenoj gredici toga drvenog grubo skovanog H visilo je zvono i bio privezan pitolj; sa klatna u zvonu i okidaa pitolja visile su uzice. Neznanac je to H stavio nasred sobe, dugo je neto razvezivao i zavezivao, zatim je pogledao u guska i rekao: - Ivane Ivaniu, izvolite! Gusak mu je priao i zaustavio se u stavu oekivanja. - No - rekao mu je neznanac - ponimo od poetka. Prije svega, pokloni se i napravi reverans! Brzo! Ivan Ivani je istegao iju, zaklimao glavom na sve strane i povukao nogom po podu. - Tako, lafina si... Sada umri!

Gusak je legao na lea i ispruio noge. Obavivi jo nekoliko slinih lakih majstorija, neznanac se najednom uhvatio za glavu, napravio uasnuto lice i povikao: - Upomo! Poar! Gorimo! Ivan Ivani je dotrao do slova H, kljunom zgrabio uzicu i zazvonio u zvono. Neznanac je bio veoma zadovoljan. Pogladio je guska po vratu i rekao: - Sila si, Ivane Ivaniu! A sada pokai da si zlatar i da trguje zlatom i briljantima. Zamisli sada da dolazi u svoju radnju i zatie u njoj lopove. Kako bi ti postupio u tom sluaju? Gusak je kljunom uhvatio drugu uzicu, povukao je i odmah je odjeknuo zagluni pucanj. Katanki se jako dopala zvonjava, a pucnjem se toliko oduevila da je zalajala i poela da tri oko slova H. - Tetka, na mjesto! - Viknuo je neznanac. - Tiina. Posao Ivana Ivania nije bio zavren tim pucnjem. itav sat poslije toga neznanac ga je vezanog uzetom gonio oko sebe i pucao biem, a gusak je morao da skae preko prepona i kroz obru, da se propinje, to jest da sjedne na rep i mae nogama. Katanka oiju nije skidala sa Ivana Ivania, pitala je od oduev-ljenja i nekoliko puta je glasno lajui potrala za njim. Zamorivi i guska i sebe, neznanac je obrisao znoj sa ela i doviknuo: - Marija, pozovider ovamo Havronju Ivanovnu! Samo trenutak kasnije zaulo se groktanje... Katanka je zareala, pravila se kuranom, ali za svaki sluaj je prila blie novom gospodaru. Otvorila su se vrata, i u sobu je zavirila neka starica i rekavi neto, pustila je unutra crnu i veoma runu svinju. Ne obraajui uope panju na Katankino reanje, svinja je podigla svoje rilo i veselo zagroktala. inilo se da joj je bilo veoma prijatno to vidi svoga gospodara, maka i Ivana Ivania. A kada je prila maku i lahko ga gurnula njukom u trbuh, a zatim poela da neto govori sa guskom, u njenim pokretima, u glasu i u podrhtavanju repia osjealo se mnogo dobrodunosti. Katanka je odmah shvatila da je uzaludno reati i lajati na takve tipove. Neznanac je sklonio slovo H i viknuo: - Fjodore Timofejiu, izvolite! Maak se podigao, lijeno se protegao i nerado, kao da ini neku uslugu, priao svinji. - Hajde, ponimo od egipatske piramide - poeo je gospo-dar. On im je neto dugo objanjavao, a onda je komandovao: "Jedan... dva... tri!" Kod rijei "tri" Ivan Ivani je uzmahnuo krilima i skoio svinji na lea... A kada se on, balansirajui krilima i vratom, ustalio na ekinjastim leima, i Fjodor Timofeji se, mlitavo i lijeno, i kao da prezire i otvoreno nipodatava svoju vjetinu, popeo svinji na lea, a zatim se nerado uspentrao na guska i stao na zadnje ape. Sada je bilo stvoreno to to je neznanac nazivao "egipatska piramida". Katanka je zapitala od divljenja, ali je u tom trenutku stari maak zijevnuo, izgubio ravnoteu i pao sa guska. Ivan Ivani se zaklatio i isto tako pao. Neznanac je vikao, mahao rukama, a onda je opet neto objanjavao. Poto se jo itav sat baktao sa piramidom, neumorni gospodar je poeo uiti Ivana Ivania da jae na maku, zatim je maka uio da pui itd. Obuka se zavrila time to je neznanac obrisao znoj sa ela i iziao, Fjodor Timofeji gadljivo frknuo, legao na madrac i sklopio oi, Ivan Ivani se uputio prema koritu, a svinju je starica odvela. Zahvaljujui mnotvu novih utisaka, Katanki je dan proao gotovo neprimijetno, a uvee se zajedno sa svojim dueiem nala u sobiku sa prljavim tapetama i tamo prenoila zajedno sa Fjodorom Timofejiem i guskom.

TALENAT! TALENAT!

Proao je mjesec dana. Katanka se ve navikla na to da je svako vee hrane ukus-nom hranom i da je zovu Tetka. Navikla se i na neznanca i svoje nove sustanare. ivot je tekao kao po loju. Svi su dani poinjali jednako. Obino se prvi budio Ivan Ivani i odmah prilazio Tetki ili maku, izvijao iju i poinjao da govori neto vatreno i ubjedljivo, ali, kao i ranije, sasvim nerazumljivo. Ponekad bi zadigao glavu i deklamovao dugake monologe. Prvih

dana poznanstva Katanka je mislila da on mno-go govori zato to je pametan, ali nije prolo dugo i ona je prema njemu izgubila svako potovanje. Kada joj je prilazio sa svojim dugakim govorima, ona vie nije mahala repom i odnosila se prema njemu kao dosadnom brbljivcu koji nikome ne da mira i bez svakog ustezanja mu je odgovarala: "Rrrr"... Meutim, Fjodor Timofeji je bio gospodin druge vrste. Kad bi se probudio, on nije putao ni glasa, nije se micao i ak ni oi nije otvarao. On bi najradije da se i ne budi, jer, kako je izgledalo, nije on osobito volio ivot. Njega nita nije interesovalo, prema svemu se odnosio ravnoduno i nemarno, sve je prezirao, pa ak je i svoju ukusnu hranu jeo sa gadljivim frkanjem. im bi se probudila, Katanka bi poinjala da hoda po so-bama i da njui uglove. Samo njoj i maku je bilo dozvoljeno da hodaju po itavom stanu: gusak nije imao prava ni prag da prekorai iz sobice sa prljavim tapetama, a Havronja Ivanovna je ivjela negdje u dvoritu u nekoj upici i pojavljivala se samo za vrijeme obuke. Gospodar se budio kasno i, poto bi popio aj, odmah bi poeo sa svojim majstorijama. Svakog dana je u sobu unosio slovo H, bi, obrue i svakog dana se vjebalo gotovo jedno te isto. Obuka je trajala tri-etiri sata, tako da je Fjodor Timofeji ponekad kao pijan teturao od umora, Ivan Iva-ni je otvarao kljun i teko disao, a gospodar bi sav pocrvenio i nikako nije mogao da obrie znoj sa ela. Obuka i jelo inili su dane veoma zanimljivim, a veeri su dosadno prolazile. Uvee je gospodin obino nekud odlazio i sa sobom vodio guska i maka. Kada bi tako ostala sama, Tetka bi legla na svoj madrac i poinjala da tui... Tuga joj se prikradala nekako neprimijetno i obuzimala je postepeno kao pomrina sobu. Poinjalo je time to je Katanka gubila svaku volju da laje, jede, tri po sobama i ak da gleda, zatim su se u njenoj uobrazilji pojavljivale nekakve dvije nejasne prilike, ni psi, ni ljudi, prilike simpatine i mile, ali neshvatljive. Kad bi se te prilike pojavile, Tetka bi mahala repom, jer joj se inilo da ih je negdje nekad vidjela i voljela... A kad bi ve tonula u san, ona je osjeala da te prilike miriu na tutkalo, strugotinu i lak. Kada se Katanka ve sasvim navikla na novi ivot i kada se od mravog i koatog psa pretvorila u sitog i odnjegovanog psa, jednog dana pred poetak obuke gospodar ju je pogladio i rekao: - Tetka, vrijeme je da se posla prihvatimo. Dosta je bilo besposliarenja. Ja hou da od tebe artistkinju napravim... Hoe li da bude artistkinja? I on je poeo da je ui raznim vjetinama. Prvog dana je uila da hoda i da stoji na zadnjim apama, to joj se neobino dopadalo. Drugog dana je trebala da skae na zadnjim apama i da hvata eer koji je uitelj drao visoko nad njenom glavom. Sljedeih dana ona je igrala, trala u krugu, skiala uz muziku, zvonila i pucala, a za mjesec dana ona je ve mogla sa uspjehom da zamjenjuje Fjodora Timofejia u "egipatskoj piramidi". Ona je vrlo rado uila i bila je zadovoljna svojim uspjesima; tranje u krugu sa isplaenim jezikom, skakanje kroz obru i jahanje na starom Fjodoru Timofejiu za nju su predstavljali najvee uivanje. Svaku uspjelu majstoriju ona bi propratila zvonkim i oduevljenim lajanjem, a uitelj joj se divio i oduevljeno trljao ruke. - Talenat! Talenat! - govorio je on. - Nesumnjiv talenat! Ti e sigurno imati uspjeha! I Tetka se tako navikla na rije "talenat" da bi svaki put, kad bi njen gospodar izgovorio tu rije, skoila i pogledala kao da je to bilo njeno ime.

VI

NEMIRNA NO

Tetka je sanjala psei san, kao da za njom juri pazikua sa metlom u ruci, i probudila se od straha. U sobici je bilo tiho, mrano i veoma zaguljivo. Ujedale su je buhe. Tetka se nikad ranije nije bojala mraka, a sada ju je obuzimala neka jeza i htjela je da laje. U susjednoj sobi gospodar je glasno uzdahnuo, a samo malo kasnije u svojoj upici je zagroktala svinja, i opet se sve utialo. Kad misli na jelo, na dui je nekako lake, i Tetka je poela da misli na to kako je danas Fjodoru Timofejiu ukrala kokoiju nogu i sakrila je u gostinskoj sobi izmeu ormara i zida, gdje ima vrlo mnogo pauine i pra-ine. Ne bi bilo loe otii sada i pogledati je li ta noga tamo. Lahko je mogue da ju je gospodar naao i pojeo. Ali prije zore ne smije se izlaziti iz sobe - takav je propis. Tetka je sklopila oi da to prije zaspi poto je iz iskustva znala - to prije zaspi, prije e svanuti. Ali najednom je sasvim nedaleko od nje od-jeknuo straan krik od koga se ona stresla i skoila na sve etiri noge. To je kriknuo Ivan Ivani, ali njegov krik nije bio brbljiv i nametljiv kao obino, nego nekako divlji, prodoran i neprirodan, slian kripanju kapije kad se otvara. Nita ne razabirui u mraku i nita ne shvatajui, Tetku je obuzeo jo vei strah i ona je zareala: - Rrrr... Prolo je ve vremena koliko je potrebno da se ogloe dobra kost, a krik se nije ponavljao. Tetka se postepeno smirila i zadrijemala. Sanjala je dva velika crna psa sa pramenjem prolo-godinje dlake na bedrima i slabinama; oni su iz velikog vedra halapljivo jeli pomije, od kojih se dizala bijela para i do nje dopirao veoma ukusan miris; s vremena na vrijeme oni su po-gledali u Tetku, kezili zube i reali: "A tebi ne damo!" Ali iz kue je istrao seljak u bundi i potjerao ih biem; tada je Tetka prila vedru i poela da jede, ali im je seljak zamakao za kapiju, oba crna psa su se s urlikom bacila na nju i odjednom je opet odjeknuo prodorni krik.

- K-he! K-he-he! - urlao je Ivan Ivani. Tetka se probudila, skoila i, ne silazei sa madraca, poela da zavija. Njoj se ve inilo da to ne krijeti Ivan Ivani nego neki tuinac. I opet je neto u upici zagroktala svinja. Najzad se zaulo struganje papua po podu i u sobici je uao gospodar u kunom kaputu i sa svijeom u ruci. Treperava svjetlost je zaigrala po prljavim tapetama i rasprila mrak. Sada je Tetka vidjela da u sobici nema nikog stranog. Ivan Ivani je sjedio na podu i nije spavao. Krila su mu bila rairena i kljun otvoren, izgledao je kao da se veoma umorio i oednio. Ni stari Fjodor Timofeji nije spavao. Sigurno je i njega probudio onaj krik. - Ivane Ivaniu, ta je to stobom? - pitao je gospodar guska. - Zato krijeti? Jesi li bolestan? Gusak je utio. Gospodar ga je pogladio po vratu, pomilovao po leima i rekao: - udak si ti! Sam ne spava i drugima ne da da spavaju. Kada je gospodar iziao i odnio sa sobom svijeu, opet je nastao mrak. Tetki je bilo strano. Gusak sad nije krijetao, ali njoj se opet inilo da u mraku stoji neko tu. Ali najstranije je bilo to to toga tuinca nije mogla ujesti poto je bio nevidljiv i bezoblian. Zbog neega je mislila da se te noi bezuslovno mora dogoditi neko zlo. I Fjodor Timofeji je bio uznemiren. Tetka je ula kako se vrti na svom madracu, zijeva i trese glavom. Negdje napolju je neko lupao u kapiju, i u upici je zagrok-tala svinja. Tetka je zapitala, ispruila prednje ape i na njih poloila glavu. Njoj se inilo da u lupanju na kapiji, u graktanju svinje, koja nije spavala, u mraku i u tiini ima neeg isto tako tunog i stranog kao i u kretanju Ivana Ivania. Svi su bili uzbueni i uznemireni. Ali zato? Ko je bio taj nevidljivi tuinac? Tada su pored Tetke bljesnule dvije tamne zelene iskre. To joj je za itavo vrijeme poznanstva prvi put priao Fjodor Timofeji. ta mu je trebalo? Tetka mu je liznula apu i, ne pitajui ga zato je doao, poela je da zavija tiho i razliitim glasovima. - K-he! - zakretao je Ivan Ivani. - K-he-he! Opet su se otvorila vrata i uao je gospodar sa svijeom. Gusak je sjedio u preanjem poloaju, sa otvorenim kljunom i rairenih krila. Oi su mu bile zatvorene. - Ivane Ivaniu! - zovnuo ga je gospodar. Gusak se nije ni pomakao. Gospodar je sjeo na pod pored njega, trenutak ga je utke posmatrao a onda je rekao: - Ivane Ivaniu! ta je to? Umire, ta li? Ah, sad sam se sjetio, sad sam se sjetio! - uzviknuo je i uhvatio se za glavu. - Znam od ega je to! To je od toga to je danas na tebe nagazio konj! Boe moj, Boe moj! Tetka nije razumjela o emu govori njihov gospodar, ali je po njegovom licu vidjela da i on oekuje neto uasno. Ispruila je njuku prema tamnom prozoru kroz koji je, kako joj se inilo, gledao neki tuinac i poela da zavija. - On umire, Tetka! - rekao je gospodar i pljesnuo rukama. - Da, da, umire! U sobu vam je dola smrt. ta da radimo? Blijed, uzbuen, uzdiui i vrtei glavom, gospodar se vratio u svoju spavau sobu. Tetka se uasno osjeala u mraku, i pola je za njim. On je sjeo na krevet i nekoliko puta ponovio: - Boe moj, ta da se radi? Tetka je hodala pored njegovih nogu i, ne shvatajui zato je tako tuna i zato su svi tako uznemireni, nastojala je da to shvati i pratila je svaki njegov pokret. Fjodor Timofeji, koji je rijetko naputao svoj madrac, takoer je uao u gospodarevu spavau sobu i poeo da se vrzma oko njegovih nogu. Tresao je glavom kao da je htio da istrese iz nje teke misli i podozrivo je zagledao pod krevet. Gospodar je uzeo zdjelicu, nalio u nju vode iz umivaonika i opet poao gusku. - Pij, Ivane Ivaniu! - rekao je njeno i stavio pred njega zdjelicu sa vodom. - Pij, drukane! Ali Ivan Ivani niti se micao niti je oi otvarao. Gospodar mu je nagnuo glavu prema zdjelici i zagnjurio mu kljun u vodu, ali gusak nije pio, samo je jo vie rairio krila i glava mu je tako i ostala u zdjelici. - Ne, nita se tu vie ne moe uiniti! - uzdahnuo je gospo-dar. - Sve je gotovo. Izgubljen je Ivan Ivani! Niz njegove obraze potekle su blistave kapljice kakve se vide na prozorima za vrijeme kie. Ne shvatajui o emu se radi, Tetka i Fjodor Timofeji su se pripili uz njega i sa uasom gladali svog guska. - Jadni Ivane Ivaniu! - govorio je gospodar i tuno uzdi-sao. - A ja sam matao da te na proljee povedem u ljetnikovac i da sa tobom etam po zelenoj travici. Mila ivotinjo, dragi moj drue, tebe vie nema! Kako u sad ja bez tebe? Tetki se inilo da e se i s njom dogoditi to isto, to jest da e, eto tako, ko zna zato, zatvoriti oi, otegnuti ape i iskeziti zube. I svi e je sa uasom gledati. Oigledno, iste su se misli plele i u glavi Fjodora Timofejia. Nikada jo stari maak nije bio tako natmuren i mraan kao sada.

Poelo je da svie i u sobi vie nije bilo onog nevidljivog tuinca koga se Tetka toliko bojala. A kada je ve sasvim sva-nulo, doao je pazikua, uzeo guska za noge i odnio nekuda, a samo malo kasnije pojavila se starica i odnijela koritance. Tetka je pola u gostinsku sobu i pogledala iza ormara: gospodar nije pojeo kokoiju nogu, ona je bila na svome mjestu, u praini i pauini. Ali Tetki je bilo dosadno i sve joj dolazilo da plae. Ona tu noicu nije ak ni onjuila, ve se popela na divan, sjela i tihim, tankim glasom poela da cvili: - Ski-ski-ski...

VII

NEUSPJELO ISTUPANJE

Jedne divne veeri gospodar je uao u sobicu sa prljavim tapetama i, trljajui ruke, rekao: - E-e... Jo neto je htio da kae, ali nije rekao i iziao je. Tetka, koja je za vrijeme obuke izuila njegovo lice i intonaciju, dos-jetila se da je uzbuen, zabrinut i, izgleda, ljut. Malo kasnije se vratio i rekao: - Danas u povesti Tetku i Fjodora Timofejia. Ti e, Tetka, u "egipatskoj piramidi" zamijeniti pokojnog Ivana Ivania. Vrag bi ga znao! Nita nije gotovo, naueno, proba je malo bilo! Osramotiemo se, doivjeemo neuspjeh! Zatim je ponovo iziao i uskoro se vratio u bundi i cilindru. Priao je maku, uzeo ga za prednje ape, podigao ga i stavio na grudi pod bundu, a Fjodor Timofeji je bio tako ravnoduan da se nije potrudio ni oi da otvori. Oevidno, njemu je bilo sasvim svejedno - da li lei ili ga diu na noge, da li lei na svom madracu ili se nalazi pod bundom na gospodarevim gru-dima... - Tetka, hajdemo! - rekao je gospodar. Ne shvatajui nita i maui repom, Tetka je pola za njim. Nekoliko minuta kasnije Tetka je ve sjedila u saonicama pored gospodarevih nogu i sluala kako on, skupljajui se od hladnoe, guna: - Osramotiemo se! Doivjeemo neuspjeh! Saonice su se zaustavile pred nekom velikom i udnom kuom slinoj prevrnutoj zdjeli za supu. Dugaki prilaz toj kui sa troja staklena vrata osvjetljavalo je itavo tuce jarkih fenjera. Vrata su se sa zvonjavom otvarala i kao usta gutala ljude koji su se vrzmali ispred tog prilaza. Bilo je mnogo ljudi, esto su ulazu prilazili i konji, ali psi se nisu vidjeli. Gospodar je uzeo Tetku za ruke i gurnuo je pod bundu, sebi na grudi, gdje se nalazio i Fjodor Timofeji. Tamo je bilo tamno i zaguljivo, ali je bilo toplo. Na trenutak su bljesnule dvije mutne zelene iskre - to je maak, uznemiren hladnim i grubim apama susjetke, otvorio oi. Tetka je liznula njegovo uho i, elei da se smjesti to bolje, nemirno se pokretala, zgnjeila ga pod sobom hladnim apama i sluajno izvirila iz bunde. Me-utim, odmah je srdito zareala i uvukla se pod bundu. Uinilo joj se da je vidjela ogromnu, slabo osvijetljenu sobu, punu raznih nemani; iza pregrada i reetaka, koje su se protezale du obje strane te ogromne sobe, izvirivale su strane glave: konjske, rogate, dugouhe i nekakva ogromna glavurda sa repom umjesto nosa i dvije oglodane kosti koje su joj trale iz usta. Maak je pitavo zamaukao pod Tetkinim apama, ali se u tom trenutku otvorila bunda, gospodar je rekao "hop!" i Fjodor Timofeji je zajedno sa Tetkom skoio na pod. Bili su ve u maloj sobi sa sivim zidovima od dasaka. Tu, osim stoia sa ogledalom, amlice i krpa koje su visile po uglovima, nije bilo nikakvog drugog namjetaja, a umjesto lampe ili svijee gorjela je jarka lepezasta vatrica, privrena za cjevicu zabijenu u zid. Fjodor Timofeji je olizao svoje krzno koje mu je Tetka izguva-la, zavukao se pod amlicu i legao. Gospodar je, jo uvijek uzbuen i trljajui ruke, poeo da se skida... Svukao se kao to se obino svlaio kod kue kad se spremao da legne pod vuneno ebe, to jest svukao je sve osim rublja, zatim je sjeo na amlicu i, gledajui u ogledalo, poeo na sebi praviti neobine stvari. Prvo je stavio na glavu periku sa dva uperka koji su liili na rogove, zatim je gusto namazao lice neim bijelim, a preko te bijele boje je nacrtao obrve, brkove, usne i narumenio se. Time se to nije zavrilo. Iaravi lice i vrat, poeo je da oblai nekakvo udno, niemu slino, odijelo, kakvo Tetka nikada nije vidjela ni u kuama ni na ulici. Obukao je nevjerovatno iroke pantalone, saivene od cica sa krupnim cvjetovima, kakav se upotrebljava u palanakim kuama za zavjese i tapeciranje namjetaja, a koje se zakopavaju pod samim pazuhom, jedna nogavica je bila od mrkog cica a druga od svjetloutog. Utonuvi u te pantalone, gospodar je obukao jo cicanu, do brade zakopanu bluzu sa velikim zupastim okovratnikom i sa zlatnom zvijezdom na le-ima, raznobojne arape i zelene cipele... Tetki se zaarenjelo i u oima i u dui. Bjelolika, vreasta prilika mirisala je na gospodara, i glas joj je bio poznat, gospo-darev, ali je bilo trenutaka kada su Tetku muile sumnje i tada je ona bila spremna da bjei od te arene prilike i da laje. Novo mjesto, lepezasto

svjetlo, miris, gospodareva metamorfoza - sve je to kod nje izazivalo neodreeni strah i predosjeanje da e se neminovno sresti s nekim strailom kao to je ona ogromna glavurda sa repom umjesto nosa. A tu jo negdje daleko iza zida svirala je odvratna muzika i povremeno se ula nerazumljiva rika. Samo jedno je na nju djelovalo umirujue, a to je bilo spokojstvo Fjodora Timofejia. On je sasvim mirno drijemao pod amlicom i nije otvarao oi ak ni onda kada se amlica pokretala. Nekakav ovjek u fraku i bijelom prsluku zavirio je u sobicu i rekao: - Sada nastupa mis Arabela. Poslije nje - vi. Gospodar nije nita odgovorio, samo je ispod stola izvukao mali kofer i sjeo da eka. Po njegovim usnama i rukama vidjelo se da je bio uzbuen i Tetka je ula kako drhtavo die. - Mister or, izvolite! - viknuo je neko iza vrata. Gospodar je ustao, tri puta se prekrstio, a onda je ispod amlice uzeo maka i stavio ga u kofer. - Hajde, Tetka! - rekao je tiho. Nita ne shvatajui, Tetka je prila njegovim rukama; on ju je poljubio u glavu i poloio pored Fjodora Timofejia. Zatim je zavladao mrak... Tetka je tupkala po maku, grebla zidove kofera, od uasa nije mogla ni glasa da pusti, a kofer se kao na talasima ljuljao i podrhtavao... - Evo i mene! - gromko je uzviknuo gospodar. - Evo i mene! Tetka je osjetila da je poslije toga uzvika kofer udario o neto tvrdo i da je prestao da se ljulja. Najednom se zaula gromoglasna rika: po nekome su udarali i taj neko, najvjerovatnije ona glavurda sa repom umjesto nosa, rikao je i smijao se tako gromko da su se tresle bravice na koferu. Kao odgovor na tu riku zauo se gospodarev prodoran i piskav smijeh, kakvim se on nikada kod kue nije smijao. - Ha! - kriknuo je nastojei da nadglasa riku. - Potovana publiko! Evo me upravo sa stanice! Crkla mi je baka i ostavila mi nasljedstvo! U koferu je neto jako teko - po svoj prilici: zlato... Ha-a! I najednom - milion! Odmah emo da otvorimo i da vidimo... Na koferu je kljocnula brava. Jarka svjetlost je udarila Tetki u oi; ona je iskoila iz kofera i, zagluena rikom, brzo, u galopu je poela da tri oko svoga gospodara i da la je zvonko i otegnuto. - Ha! - povikao je gospodar. - ika Fjodor Timofeji! Draga Tetkica! Mili moji roaci, avo da vas nosi! On se potrbuke ispruio po pijesku, uhvatio maka i Tetku i poeo da ih grli. A tetka je, dok ju je on grlio, letimice osmotrila taj novi svijet u koji ju je sudbina bacila i bila je zapanjena njegovom velianstvenou. Na trenutak ona se ukoila od izne-naenja i divljenja, a onda se oslobodila iz gospodarevog zagr-ljaja i, od oamuujueg utiska, kao igra je poela da se vrti u mjestu. Novi svijet je bio velik i pun jarke svjetlosti; ma kuda da pogleda, svuda, od poda to tavanice, vidjela su se samo lica, lica, lica i nita vie. - Tetkice, molim vas, sjedite! - viknuo je gospodar. Sjeajui se ta to znai, Tetka je skoila na stolicu i sjela. Pogledala je gospodara. Njegove oi, kao i uvijek, bile su ozbilj-ne i njene, ali njegovo lice, a osobito usta i zube, unakazio je iroki i ukoeni osmijeh. On se kikotao, skakao, trzao ramenima i pravio se da je vrlo veseo u prisustvu tih hiljada ljudi. Tetka je povjerovala u njegovu veselost i, najednom, osjetivi cijelim svojim tijelom da na nju gledaju te hiljade lica, ona je podigla svoju lisiju njuku i radosno zaciala. - Vi, Tetkice, sjedite malo - rekao je gospodar - a ja i striko emo otplesati kamarinsku. U oekivanju kada e mu biti naraeno da izvodi gluposti, Fjodor Timofeji je stao i ravnoduno bacao poglede oko sebe. Plesao je mlitavo, nemarno i mrzovoljno, i vidjelo se po nje-govim pokretima, po repu i brkovima da duboko prezire i tu gomilu, i jarku svjetlost, i gospodara i sebe... im je otplesao svoju porciju, zijevnuo je i sjeo. - E, Tetkice - rekao je gospodar - prvo emo da popjevamo, a onda emo da popleemo. Vai? Izvukao je iz depa frulu i poeo da svira. Tetka, koja nije podnosila muziku, nemirno se uzvrtjela na stolici i poela da zavija. Sa svih strana su odjeknuli graja i pljesak. Gospodar se poklonio i, kad se opet sve umirilo, nastavio je da svira... Za vrijeme izvoenja jedne vrlo visoke note, negdje pri vrhu, neko u publici je glasno uzviknuo: - Tata! - odjeknuo je djeji glas. - Pa, to je Katanka! - I jest Katanka! - potvrdio je pripit i kretav tanki glas. - Katanka! Feuka, bog me ubio ako nije. Katanka! Fjui! Neko je sa galerije zviznuo, i dva glasa - jedan djeji, drugi - mukaraki, glasno pozvae: - Katanka! Katanka!

Tetka se trgla i pogledala u pravcu odakle su je zvali. Dva lica: jedno dlakavo, pijano i nasmijeeno, drugo - bucmasto, rumeno i uplaeno, bljesnula su pred njenim oima kao to je maloas bljesnula jarka svjetlost... Sjetila se, pala je sa stolice, stresla se na pijesku, a onda je skoila i s radosnim cikom pojurila prema tim licima. Odjeknula je zagluna graja pomijeana sa zviducima i prodornim djejim krikom: - Katanka! Katanka! Tetka je skoila preko ograde, a onda preko neijeg ramena i nala se u loi; da bi dospjela na sljedei red loa, trebalo je da preskoi visoki zid. Tetka je skoila, ali nije doskoila i skliznula je niza zid. Onda je prelazila s ruke na ruku, lizala je neke ruke i lica i penjala se sve vie dok najzad nije stigla na galeriju... Pola sata kasnije Katanka je ve ila ulicom za ljudima koji su mirisali na tutkalo i lak. Luka Aleksandri se klatio i, pouen iskustvom, nastojao je da se dri podalje od jarka. - U bezdanu grenom lee u utrobi mojoj... - gunao je. - A ti, Katanka, ti si udnovata. Ti si spram ovjeka isto to je tesar spram stolara. Pored njega je koraao Feuka s oevim kaketom na glavi. Katanka im je gledala u lea i inilo joj se da ve odavno ide za njima i raduje se to se njen ivot ni na trenutak nije prekidao. Sjeala se sobice sa prljavim tapetama, guska, Fjodora Timofejia, ukusnog jela, obuke, cirkusa, ali sve joj je to sada izgledalo kao neki dugotrajan, zapleten i teak san...

STEPA

HISTORIJA JEDNOG PUTOVANJA

I Iz sreskog grada N., Z. gubernije, ranog julskog jutra su krenula i zatutnjala potanskim drumom izanala lahka kola bez opruga, jedna od onih pretpotopnih kola kojima se sada u Rusiji voze samo trgovaki pomonici, trgovci stokom i slabije stojei svetenici. Ona su kloparala i kripala pri najmanjem potresu, a pozadi privezana kofa im je sumorno odgovarala, i ve samo po tim zvucima i bijednim komadiima koe koji su visili na oli-njalom kou moglo se vidjeti koliko su ta kola stara i spremna za staro gvoe. U kolima su sjedila dva n-ska mjetanina: trgovac Ivan Ivani Kuzmiov, obrijan, s naoalima, u slamnatom eiru, vie slian inovniku nego trgovcu i otac Hristofor Sirijski, iguman n-ske Nikolajevske crkve, mali stari duge kose, u sivom kaftanu od prtenog platna i cilindru irokog oboda, sa vezenim are-nim pojasom. Prvi je o neemu usredsreeno razmiljao i od-mahivao glavom da otjera drijeme; ona obina poslovna suhoparnost koja se vidjela na njegovom licu borila se s dobrodunou ovjeka koji se maloas oprostio sa rodbinom i dobro gucnuo. Drugi je vlanim sitnim oima sa divljenjem gledao Boiji svijet i smijeio se tako iroko da je izgledalo da taj njegov osmijeh zahvata ak i obod na cilindru; lice mu je bilo crveno i izgledalo je kao ozeblo. Obojica, i Kuzmiov i otac Hristofor, poli su da prodaju vunu. Opratajui se maloas s ukuanima, oni su se najeli kolaa sa pavlakom i, mada je bilo rano jutro, oni su ve bili gucnuli... Obojica su bili odlino raspoloeni. Osim ove dvojice opisanih i koijaa Deniske, koji je neu-morno ibao dva ivahna dorata, u kolima je jo jedan putnik devetogodinji djeak, lica preplanula i mokra od suza. To je bio Jegoruka, sestri Kuzmiova. Uz doputenje strica i sa bla-goslovom oca Hristofora, on je iao da se upie u gimnaziju. Njegova majka, Olga Ivanovna, udova kolekog sekretara i Kuz-miova roena sestra, koja je voljela obrazovane ljude i ple-menito drutvo, zamolila je svoga brata koji je iao da prodaje vunu da povede Jegoruku i da ga upie u gimnaziju, pa je sada djeak, ne shvatajui kuda i zato putuje, sjedio na sjeditu pored koijaa Deniske, drao se za njegov lakat da ne padne i poskaki-vao je kao ajnik na pei. Od brze vonje njegova crvena koulja se kao mjehur nadimala na leima a novi koijaki eir s pauno-vim perom svaki as se sputao na potiljak. On se osjeao krajnje nesretan i htio je da plae. Kada su kola prolazila pored tamnice, Jegoruka je bacio pogled na straare koji su odmjerenim korakom hodali du vi-sokog bijelog zida, na male prozore sa reetkama, na krst koji je blistao na krovu i sjetio se kako je prije sedmicu dana, kad se slavila Kazanska Bogorodica, iao sa majkom u tamniku crkvu na crkvenu slavu; a jo ranije, na Uskrs, dolazio je u tamnicu sa kuharicom Ludmilom i Deniskom i donosio uskrnje kolae, jaja, piroge i peenu govedinu; zatvorenici su se zahvalji-vali i krstili se, a jedan je Jegoruki poklonio olovna dugmeta za manete koja je sam izradio.

Djeak je promatrao poznata mu mjesta, a mrska kola su jurila pored njih i ostavljala sve iza sebe. Poslije tamnice su promakle crne i aave kovanice, a za njima zanimljivo zeleno groblje okrueno kamenom ogradom; iza ograde su veselo virili bijeli krstovi i spomenici utonuli u zelenilo vinjevih stabala koji izdaleka izgledaju kao bijele mrlje. Jegoruka se sjetio kako se u vrijeme beharanja te bijele mrlje gube u moru vinjevog behara; a kada vinje zriju, onda su bijeli krstovi i spomenici iarani kao krv purpurnim piknjicama. S one strane ograde, pod tim vinja-ma, danju i nou su spavali Jegorukin otac i baka Zinaida Danilovna. Kada je baka umrla, stavili su je u dugaki uski sanduk, a oi su joj pokrili sa dva petparca jer nikako nisu htjele da se zatvore. Sve do smrti ona je bila ivahna i sa pijace je donosila mehke evreke posute makom, a sada spava, spava... Poslije groblja poele su se dimiti ciglane. Gusti i crni veliki kovitlaci dima kuljali su ispod niskih dugakih krovova od trske i tromo se dizali prema nebu. A nebo iznad ciglana i groblja bilo je tamno. Velike sjenke od pramenja dima puzile su poljem i preko druma. Pored onih dugakih krovova u dimu su se kretali ljudi i konji pokriveni crvenom prainom... Poslije ciglana zavravao se grad i poinjalo je polje. Je-goruka je posljednji put pogledao grad, a onda se licem priljubio uz Deniskin lakat i gorko zaplakao... - Eh, jo se nisi naplakao, cmizdro jedan! - rekao je Kuz-miov. - Opet si se, mazo, raspekmezio! Ako nee da ide, a ti ostani. Niko te silom ne goni! - Nita, nita, bratac Jegore, nita... - zabrzao je otac Hris-tofor. - Nita, bratac... Bogu se moli... Ide da trai dobro a ne zlo... Uenje je, kako se kae, svjetlost, a neznanje je - mrak... I zaista je tako. - Hoe da se vrati? - pitao ga je Kuzmiov. - Ho... hou... - odgovorio je Jegoruka jecajui. - Pa i vrati se. I tako uzalud ide, to bi ti bilo - u havanu vodu tui. - Nita, nita, bratac... - nastavio je otac Hristofor. - Samo se ti Bogu moli... I Lomonosov je isto ovako s ribarima otiao, ali od njega je postao ovjek poznat po itavoj Evropi. Obra-zovanje primljeno s vjerom donosi Bogu ugodne plodove. Kako je reeno u molitvi? U slavu Tvorca, na utjehu naim roditeljima, na dobro crkvi i otadbini... Tako ti je to... - Razne koristi bivaju... - ree Kuzmiov pripaljujui jefti-nu cigaru. - Poneko po dvadeset godina ui pa nikakve koristi. - Biva i tako. - Nekome nauka koristi, a nekome samo zbrku u glavi pravi. Sestra je ena nerazumna, gleda da sve bude plemenito, hoe da od Jegorke postane uen ovjek, a ne shvata da bih ja mogao u svom poslu Jegorku za itav ivot usreiti. Hou da kaem - kad bi svi postali ueni i plemeniti, onda ne bi imao ko da trguje i da ito sije. Svi bi od gladi poumirali. - A ako bi svi trgovali i ito sijali, onda se niko ne bi ni kolovao. I, uvjereni da su obojica rekli neto uvjerljivo i vano, i Kuzmiov i otac Hristofor napravie ozbiljan izraz lica i istovre-meno kaljucnue. Deniska, koji je sluao njihov razgovor i nita nije razumio, otrese glavom, pridie se i oinu oba dorata. Nastala je utnja. Meutim, pred oima putnika ve se pruala iroka i bes-krajna ravnica presjeena lancem breuljaka. Tiskajui se i iz-virujui jedan iza drugoga, ti breuljci se stapaju u izvienje koje se prua desno od druma pa do samog horizonta i nestaje u ljubiastoj daljini; vozi se, vozi, a nikako da vidi gdje ona poinje i gdje se zavrava... Sunce je ve izilo iza grada i mirno, bez urbe, poelo svoj posao. Prvo je negdje daleko napri-jed, gdje se nebo sliva sa zemljom, pored breuljia i vjetre-njae, koja izdaleka lii na ovjeuljka to mae rukama, po zemlji poela da se prua iroka svjetlouta traka; minutu kasnije ista takva traka je sinula neto blie, protegla se udesno i obuhva-tila breuljke; neto toplo dotaklo se Jegorukinih lea, traka svjetlosti, koja se prikrala straga promakla je preko kola i konja, pojurilo ususret drugim trakama i najednom je itava ta iroka stepa zbacila sa sebe jutarnju polusjenu, nasmijeila se i rosom zablistala. Ponjevena ra, korov, mljeika i divlja konoplja - sve je potamnjelo od ege, sve je rie i poluivo, a sada, umiveno rosom i zaliveno suncem, oivljavalo je da bi ponovo procvjetalo. Iznad druma su sa veselim glasovima letjeli gnjurci, u travi su se dozivale tekunice, negdje daleko su kukali vivci. Uplaeno od kola, jato jarebica je prhnulo i sa svojim mekim "trrr" polet-jelo prema breuljcima. Zrikavci, cvrci, skakavci i rovci otpo-eli su u travi svoju kretavu i monotonu muziku. Ali nije prolo dugo i rosa se je isparila, vazduh je zamro i prevarena stepa je opet dobila svoj sumorni julski izgled. Trava se povila, ivot je zamro. Potamnjeli breuljci, sivkastozeleni a u daljini ljubiasti, sa svojim kao sjenke spokojnim tonovima, ravnica sa zamagljenim vidikom i nebo iznad njih, koje u stepi, gdje nema uma i visokih planina, izgleda strano visoko i pro-zirno - sve je to sada izgledalo beskonano i kao ukoeno od tuge... Sparno je i sumorno! Kola jure, a Jegoruka vidi svejedno te isto - nebo, ravnicu, breuljke... Muzika u travi se stiala. Gnjurci su odletjeli, a ni jarebice se vie ne vide. Nad uvehlom travom besciljno krue poljske vrane; sve su one sline jedna drugoj i ine stepu jo jednolinijom.

Nad samom zemljom leti jastreb, lagahno mae krilima i najednom zastaje u vazduhu kao da se zamislio o ami ivota, a onda stresa krilima i kao strijela juri iznad stepe, i neshvatljivo je zato to juri i ta mu treba. A u daljini vjetrenjaa mae svojim krilima... Kao radi promjene u korovu promakne bijela lubanja ili neki oblutak; na trenutak se pojavi ogromna siva stijena ili sasuena vrba sa plavkastom vranom na gornjoj grani, preko druma pretri tekunica pa opet promiu burjan, breuljci, gaci... Ali, eto, hvala Bogu, u susret dolaze kola sa snopovima. Na samom vrhu lei djevojka. Ona je sanjiva, premorena od ege, ali podie glavu i gleda na putnike. Deniska blenuo u nju, a dorati proteu njuke ka snopovima i kola se sa kripom eu jedna o dragu, pa bodljikavo klasje kao metla prolazi preko cilindra oca Hristofora. - Na ljude ide, debeljuo! - vie Deniska. - Kako ti se faca nadula kao da te bumbar ujeo! Djevojka se sanjivo nasmijei i, pokrenuvi usnama, opet lee... Na breuljku se pojavljuje usamljen jablan; ko ga je posa-dio i zato e on ovdje, Bog bi znao. Teko je odvojiti pogled od njegovog vitkog stasa i zelene odjee. Da li je sretan taj ljepotan? Ljeti ega, zimi studen i meave, u jesen strane noi kad vidi samo mrak i ne uje nita osim razuzdanog vjetra to srdito zavija, i ono najgore - itav ivot sam, sam... Iza tog jablana, kao svjetlouti pokriva, od vrha breuljka do samoga druma protegle se trake zrele penice. Na bruljku je ito ve pokoeno i sloeno u stogove, a u podnoju ga tek kose. est kosaca stoje naporedo i mau kosama, a kose veselo svjetlucaju i u taktu sve zajedno proizvode zvuk: "Vi, vi!" Po pokretima ena koje veu snopove, po licima kosaca i po blijesku kosa vidi se da ega pee i gui. Crni pas isplaenog jezika tri od kosaca prema kolima, vjerovatno sa namjerom da zalaje, ali se zaustavlja na pola puta i ravnoduno gleda u Denisku, koji mu prijeti biem: vruina je i za lajanje! Jedna ena se uspravila i, uhvativi se objema rukama za izmuena lea, pogledom prati crvenu Je-gorukinu koulju. Da li joj se crvena boja dopala ili se moda sjetila svoje djece, tek ona dugo nepokretno stoji i gleda za kolima... Ali eto proli su i penicu. Opet se prua sprena ravnica, opaljeni breuljci, vrelo nebo, opet jasreb leti nad zemljom. Opet u daljini vjetrenjaa mae svojim krilima i jo lii na ovjeuljka koji mae rakama. ovjeku je ve dosadilo da gleda u nju, ini mu se da nikada nee do nje stii i da ona bjei od kola. Otac Hristofor i Kuzmiov su utjeli. Deniska je ibao dorate i podvikivao, a Jegoruka vie nije plakao nego je ravnoduno gledao ustranu. Umorile su ga ega i stepska dosada. Njemu se ini da ve dugo putuje i poskakuje i da ga sunce ve odavno pee u lea. Nisu proli jo ni desetak vrsta, a on je ve mislio: "Vrijeme bi bilo da se odmorimo!" Sa strievog lica postepeno je nestala dobroudnost i ostala je samo poslovna hladnoa, a obrijanom i mravom licu, osobito kada su na njemu naoali, kad su nos i sljepoonice pokriveni prainom, ta hladnoa je pridavala neki neumoljivi inkvizitorski izraz. A otac Hristofor nije prestajao da sa divljenjem gleda svijet Boji i da se smijei. On je utke razmiljao o neem dobrom i radosnom, i srdani i dobroduni osmijeh nije silazio s njegovog lica. inilo se da je od ege i ona njegova srdana i radosna misao zastala u njego-vom mozgu... - ta veli, Deniska, hoemo li danas stii komora? - pitao je Kuzmiov. Deniska pogleda u nebo, pridie se, oinu konje i tek onda odgovori: - Ako Bog da, do noi emo stii. Zauo se pasiji lave. est ogromnih stepskih ovarskih pasa najednom je, kao iz zasjede, iskoilo i sa bijesnim laveom jurnulo prema kolima. Svi oni, neobino ljuti, upavih paukolikih glava, oiju krvavih od ljutine, okraie kola i, ljubomorno gu-rajui jedan drugoga, poee da laju muklim laveom. Oni su strasno mrzili sve i inilo se da su spremni da u komade iskidaju i konje, i kola i ljude... Deniska, koji je volio da drai i iba, obradovao se toj prilici i, pridavi svom licu zluradi izraz, nagnuo se i biem oinuo psa. Psi su jo jae zalajali, a konji jo jae pojurili, i Jegoruka, koji se jedva drao na sjeditu, vidjevi oi i zube pasa, shvatio je da bi ga oni trenutno na komadie rastrgali kada bi pao s kola, ali on nije osjeao strah, gledao je pse isto tako zlurado kao i Deniska i bilo mu je ao to i on nema u rukama bi. Kola su pristigla stado ovaca. - Stoj! - viknuo je Kuzmiov. - Zaustavi! Stani... Deniska se ukruti itavim tijelom i zaustavi dorate. Kola su stala. - Hodi ovamo! - doviknu Kuzmiov obaninu. - Skloni te pse, prokleti bili! Stari obanin, poderan i bos, u ubari, s prljavom torbom na bedru i kukom na dugakom tapu - prava figura iz Starog zavjeta umirio je pse i, skinuvi ubaru, priao je kolima. Ista takva starozavjetna figura je nepokretno stajala na drugom kraju stada i ravnoduno gledala putnike. - ije je to stado? - pitao je Kuzmiov. - Varlamova! - glasno je odgovorio starac. - Varlamova! - ponovio je oban sa drugog kraja stada. - A je li Varlamov sino ovuda proao? - Nije... Jest njihov pomonik, on jest... - Tjeraj!

Kola su krenula dalje a obani sa svojim ljutim psima su ostali pozadi. Jegoruka je preko volje gledao naprijed u ljubi-astu daljinu i njemu se ve inilo da se vjetrenjaa maui krilima primie kolima. Ona je postajala sve vea i vea, sasvim je narasla i ve su se vidjela njena dva krila. Jedno krilo je bilo staro, zakrpljeno, a drugo je bilo tek nedavno napravljeno od novog drveta i blistalo ja na suncu. Kola su ila pravo naprijed, a vjetrenjaa je nekako odlazila ulijevo. Oni se voze, voze, a ona sve dalje odlazi ulijevo, ali se ne gubi iz vida. - Dobru je vjetrenjau Boltva sagradio svome sinu! - rekao je Deniska. - A neto se ne vidi njegov sala. - On je tamo, iza jaruge. Uskoro se pojavio i Boltvin sala, ali vjetrenjaa nije od-lazila, nije zaostajala, gledala je svojim blistavim krilom i ma-hala. Kakva arobnica! Oko podne kola su skrenula sa druma udesno, prola jo malo polahko i zaustavila se. Jegoruka je uo tiho, prijatno uborenje i osjetio je da se nekakav drukiji vazduh, kao hladovit barun, dotakao njegovog lica. Iz breuljka koji je priroda sastavila od ogromnog nakaznog kamenja kroz cijev od trubeljke koju je neki nepoznati dobrotvor stavio, tankim mlazom je tekla voda. Ona je padala na zemlju i, onako prozirna, vesela, blistajui na suncu i tiho uborei, kao da je uvjerena da je snaan i buran potok, brzo je tekla nekud ulijevo. Nedaleko od breuljka mali potok se pretvarao u baricu; vreli sunani zraci i uareno tlo upijali su ga pohlepno i oduzimali mu svu snagu; ali malo dalje on se, vjerovatno, stapao s drugim istim takvim potokom i sto-tinjak koraka dalje od breuljka du njegovog toka se zelenjela gusta i bujna aa iz koje su, im su se kola pribliila, s krikom izletjele tri ljuke. Putnici su se razmjestili pored potoka da se odmore i nahrane konje. Kuzmiov, otac Hristofor i Jegoruka sjeli su u bijednu sjenku koju su ostavljala kola i ispregnuti konji, sjeli su na pros-trto ebe i poeli da jedu. Ona dobra i radosna misao koja je od vruine zastala u glavi oca Hristofora nastojala je da izae poslije toga kad se napio vode i pojeo jedno peeno jaje. On je s nje-nou pogledao u Jegoruku i, povakavi jo malo, poeo je: - Ja sam ti, bratac, uio. Od malih nogu meni je Bog dao smisao i razumijevanje tako da sam ja drukiji nego drugi; dok sam jo bio takav kao ti, zahvaljujui svome shvatanju, sluio sam na radost svojim roditeljima i nastavnicima. Nije mi bilo jo ni petnaest godina, a ja sam ve govorio i pisao pjesme na latinskom kao na ruskom. Sjeam se, nosio sam ezlo vladike Hristofora. Sjeam se kao sada, bilo je to jednom poslije liturgije na imendan blagoestivoga cara Aleksandra Pavlovia Blagoslovenog, on je skidao odedu u oltaru, pogledao me njeno i upitao: "Puer bone, quama ppellaris?" (Dobri, djeae, kako se zove? lat.) A ja mu odgovaram: "Christophorus sum."(Hristofor lat.) A on: "Ergo connominati sumus", to jest, mi smo, dakle, imenjaci... Onda me opet pita na latinskom: "iji si ti?" A ja mu odgovaram isto na latinskom da sam sin akona Sirijskog iz sela Lebedinsko. Videi takvu moju brzinu i jasnost u odgovorima, vladika me je blagoslovio i rekao: "Pii ocu da ga neu zaboraviti a i tebe u imati u vidu." Protojereji i svetenici koji su se nalazili u oltaru, sluajui taj razgovor na la-tinskom, takoer su se mnogo iznenadili i svaki me je pohvalio i izrazio svoje zadovoljstvo. Jo sam bio golobrad, a ja sam ti, bratac, ve itao i latinski i grki i francuski, poznavao filozofiju, matematiku, graansku historiju i sve nauke. Bog mi je dao zadivljujue pamenje. Deavalo se da neto proitam jednom-dvaput i da to naizust zapamtim. Moji nastavnici i dobrotvori su se divili i smatrali da u postati veoma uen ovjek, crkveni luonoa. I ja sam namjeravao da idem u Kijev da nastavim uenje, ali mi roditelji nisu odobrili. "Ti - govorio je otac - ti hoe itav ivot da ui, a kad emo mi tebe doekati?" Slu-ajui te njegove rijei, bacio sam uenje i poeo da sluim. Naravno, nisam postao uenjak, ali se nisam ni o roditelje ogri-jeio, umirio sam ih po stare dane i sahranio sa poastima. Pos-lunost je vanija i od posta i molitve! - Mora da ste vi ve sve nauke zaboravili! - rekao je Kuzmiov. - Kako da ne zaboravim! Bogu hvala, prekoraio sam ve sedamdesetu! Iz filozofije i retorike jo neto pamtim, ali jezike i matematiku sam potpuno zaboravio. Otac Hristofor je zamirio, porazmislio i rekao poluglasno: - ta je to bie? Bie je samonikla stvar kojoj ne treba nita za njeno postojanje. On je odmahnuo glavom i nasmijao se od raznjeenosti. - Duhovna hrana! - rekao je. - Zaista, materija hrani tijelo, a duhovna hrana duu! - Nauke su nauke - uzdahnuo je Kuzmiov - ali, eto, ako ne stignemo Varlamova, bie nama nauka. - ovjek nije igla, nai emo ga. Ovdje se on negdje vrti. Iznad ae su proletjele tri poznate ljuke i u njihovom pitanju se uo nemir i razdraenost to su ih otjerali sa potoka. Konji su staloeno vakali i frkali. Deniska je poslovao oko njih i nastojao da pokae potpunu ravnodunost prema krastavcima, pirogu i jajima koje su jele gazde i sav se predao ubijanju konj-skih muha koje su se lijepile za konjske trbuhe i lea. Isputajui iz grla nekakav osobit pakosno-pobjedniki zvuk, on je udarao po svojim rtvama, a kad bi promaio, ljutito bi frknuo i pogle-dom pratio tog sretnika to je izbjegao smrt. - Deniska, gdje si ti? Hodi jedi! - rekao je Kuzmiov uzdi-ui duboko i time stavljajui na znanje da se on ve najeo.

Deniska je kolebljivo priao ebetu i odabrao sebi pet krup-nih i utih krastavaca, takozvanih "utki" (on nije imao obraza da izabere manje i sveije krastavce), uzeo je dva peena jajeta, crna i napuknuta, zatim je, neodluno, kao da se plaio da e ga udariti po ispruenoj ruci, rukom dotakao komad piroga. - Uzmi, uzmi! - ohrabrio ga je Kuzmiov. Deniska je odluno uzeo komad piroga i, otiavi daleko ustranu, sjeo je na zemlju okrenuvi lea kolima. Odmah se zaulo tako glasno vakanje da su se ak i konji okrenuli i sumnjivo pogledali na Deniska. Kada se najeo, Kuzmiov je iz kola izvadio vreicu sa ne-kom sadrinom i rekao Jegoruki: - Ja u da spavam, a ti pazi da mi neko ne izvue ovu vreu ispod glave. Otac Hristofor je skinuo mantiju, pojas i kaftan, i Jegoruka je zinuo od uda kada ga je pogledao. On nije mogao ni zamisliti da svetenici nose pantalone, a otac Hristofor je nosio prave pantalone, uvuene u izme, i kratki platneni kaputi. Posmatrajui ga, Jegoruka je zakljuio da, u toj odjei koja nimalo ne dolikuje njegovom zvanju, sa svojom dugakom kosom i bradom, on strano lii na Robinzona Krusoa. Kad su se skinuli, otac Hristofor i Kuzmiov legli su u sjenku ispod kola, okrenuli se jedan prema drugom i zatvorili oi. I Deniska je prestao da vae, na pripeci se ispruio na lea pa i on zatvorio oi. - Pazi da neko konje ne bi odveo! - rekao je Jegoruki i odmah zaspao. Nastala je tiina. ulo se samo kako fru i vau konji i kako hru spavai; negdje podaleko je plakao vivak i ponekad se uli krici one tri ljuke koje su doletjele da vide jesu li ve otili ti nezvani gosti; njeno rumorei uborio je potoi, ali ti zvui nisu remetili tiinu, nisu budili uspavani vazduh, naprotiv - itavu prirodu su vukli u drijeme. Zadiui se od ege koja se osobito osjeala sada poslije jela, Jegoruka je potrao prema ai i odatle razgledao okolinu. Vidio je sve isto to je vidio i prije podne: ravnicu, breuljke, nebo, ljubiastu daljinu; samo su sada breuljci bili neto blie i nije bilo vjetrenjae, ona je ostala daleko pozadi. Iza kamenitog breuljka, gdje je proticao potok, dizao se drugi obliji i iri; uz njega se priljubilo malo naselje od pet-est domainstava. Pored kua se nisu vidjeli ni ljudi, ni drvee, ni sjenke kao da se naselje uguilo u vrelom vazduhu i tako se sasuilo. Od dosade Jegoruka je uhvatio zrikavca, u aci ga prinio uhu i dugo sluao kako svira na svojoj violini. Kad mu je dosadila ta muzika, potrao je za skupinom utih leptirova koji su letjeli u pravcu ae na vodopoj pa nije ni primijetio kako se opet naao pored kola. Stric i otac Hristofor su vrsto spavali; oni trebaju da spavaju dva-tri sata, sve dok se konji ne odmore... Kako da utue to dosadno vrijeme i kuda da se skloni od ege? To je bilo sloeno pitanje... Mahinalno je podmetnuo usta pod mlaz koji je curio iz cijevi; u ustima je osjetio svjeinu i zamirisalo je na trubeljiku; prvo je pio s uivanjem, zatim nasilu i sve dotle dok mu jaka hladnoa iz usta nije prostrujala po itavom tijelu i dok mu voda nije potekla po koulji. Zatim je priao kolima i poeo posmatrati spavae. Strievo lice jo uvijek je izraavalo onu poslovnu bezosjeajnost. Fanatian u svom poslu, Kuzmiov je uvijek, ak i u snu, i kad se molio u crkvi i kad su pjevali "Ie heruvimi", mislio na svoje poslove i ni na trenutak ih nije mogao zaboraviti, pa je, vjerovatno i sada sanjao bale sa vunom, teretna kola, cijene, Varlamova... A otac Hristofor, blag, lakomislen, spreman za smijeh, ovjek u ijem ivotu nije bilo sluaja koji bi mu kao udav mogao stegnuti duu. U mnogobrojnim poslovima kojih se on prihvatao u svom ivotu njega nije privlaio toliko sam posao koliko susreti i optenje s ljudima koje nosi sa sobom svaki posao. Tako i na ovom putovanju njega nisu toliko interesovali vuna, Varlamov i cijene koliko dugo putovanje, razgovori na tom putovanju, spavanje pod kolima i jelo u neuobiajeno vri-jeme... Sudei po izrazu njegovog lica, on je i sada po svoj prilici sanjao preosveenog Hristofora, razgovor na latinskom, svoju popadiju, utipke s pavlakom i sve to to Kuzmiov nije mogao sanjati. Dok je Jegoruka posmatrao njihova lica, neoekivano se zaulo tiho pjevanje. Negdje ne tako blizu pjevala je neka ena, ali gdje, zapravo, i na kojoj strani, teko je bilo odrediti. Ta pjesma, tiha, otegnuta i tuna koja je liila na jadikovku i koja se jedva ula, dopirala je as s desne, as s lijeve strane, as odozgo, as ispod zemlje, tano kao da je nad stepom letio neki nevidljivi duh i pjevao. Jegoruka se osvrtao i nikako nije mogao da shvati odakle dopire ta udna pjesma, a kada je zatim bolje posluao, njemu se uinilo da to pjeva trava. Tom svojom pjes-mom ona je onako poluiva, ve na ivici smrti, bez rijei, ali tuno i iskreno uvjeravala nekoga da nita nije skrivila i da ju je sunce bezrazlono spalilo; ona je uvjeravala da strano eli da ivi, da je jo mlada i da bi i lijepa bila da nije ege i sue; nije bila kriva, ali ona je ipak nekoga molila za oprotenje i zaklinjala se da sa neizdrivim bolom, tugom i jadom ali samu sebe... Jegoruka je malo sluao i njemu se poelo initi da je od te otegnute i tune pjesme vazduh postao jo zaguljiviji, vreliji i nepokretniji... Da bi zagluio tu pjesmu, on je, pjevuei i nastojei da udara nogama, potrao prema ai. Odatle je po-gledao na sve strane i naao ko je pjevao. Pored posljednje kue u naselju stajala je ena u kratkoj donjoj suknji; bila je dugonoga i trkljasta kao aplja i neto je sijala; ispod njenog sita niz breuljak se lijeno sputala bijela praina. Sada mu je bilo jasno da je to ona pjevala. Na dva-tri metra od nje nepokretno je stajao gologlav malian samo u koulji. Kao da je bio zaaran pjesmom, on je stajao nepomino i gledao nekud dolje, vjerovatno, u Jegorukinu crvenu koulju. Pjesma je utihla. Jegoruka je lijeno poao prema kolima i opet se iz dokolice poeo zabavljati mlazom vode. I ponovo se zaula otegnuta pjesma. Pjevala je ona ista trkljasta ena u naselju iza breuljka. Jegoruku je opet obuzela ona njegova dosada. Ostavio je cijev i pogledao gore. To to je ugledao bilo je tako neoekivano da se malo i uplaio. Iznad njegove glave na jednoj od glomaznih stijena stajao je na tankim noicama malian u kouljici, bucmast, sa napuhanim trbuhom, onaj isti to je maloprije stajao pored one ene. S tupim uenjem i pomalo sa strahom, kao da pred sobom vidi duhove s onoga svijeta, on je netremice i otvorenih usta buljio u Jegorukinu koulju i kola. Privlaila ga je i mamila crvena boja koulje, a kola i ljudi koji su spavali pod njima budili su njegovu ra-doznalost; moda on ni sam nije primijetio kako su ga prijatna crvena boja i radoznalost dovukli iz naselja i vjerovatno on se sada i sam udio svojoj smjelosti. Jegoruka je dugo gledao njega a on Jegoruku. Obojica su utjeli i osjeali neku nelagod-nost. Poslije due utnje Jegoruka ga je upitao:

- Kako ti je ime? Obrazi nepoznatog maliana jo vie su se napuhali, on se leima prislonio na kamen, izbuljio oi, pokrenuo usnama i odgo-vorio dubokim promuklim glasom: - Tit. Djeaci vie nisu rekli ni rijei jedan drugom. Poutjevi jo malo i ne skidajui oiju sa Jegoruke, tajanstveni Tit je digao jednu nogu, petom opipao oslonac i popeo se na kamen; odatle se, uzmiui i netremice gledajui u Jegoruku, kao da se bojao da ga on straga ne udari, popeo na sljedei kamen i tako se penjao sve dok se nije sasvim izgubio iza kue. Isprativi ga pogledom, Jegoruka je rukama obuhvatio ko-ljena i oborio glavu... Vreli sunevi zraci pekli su mu potiljak, vrat i lea. Tuna pjesma je as zamirala, as se opet ula u nepokretnom i zaguljivom vazduhu, potok je jednolino uborio, konji su vakali, a vrijeme se u beskonanost otezalo kao da se i ono ukoilo i zaustavilo. inilo se da je od jutra ve sto godina prolo... Moda je Bog htio da Jegoruka, kola i konji zamru u tom vazduhu i da se kao i ti breuljci skamene i zauvijek ostanu na istom mjestu? Jegoruka je podigao glavu i umornim oima pogledao is-pred sebe; ljubiasti vidik, koji je sve do sada bio nepokretan, zanjihao se i zajedno s nebom poletio nekuda jo dalje... On je povukao za sobom mrku travu i au, i Jegoruka je neobinom brzinom pojurio za tim nestajuim vidikom. Nekakva sila ne-ujno ga je vukla nekuda, a za njim su jurile ega i ona enjiva pjesma. Jegoruka je spustio glavu i zatvorio oi... Prvi se probudio Deniska. Neto ge je ujelo jer je skoio, brzo poeao rame i progunao: - avo te odnio, prokletinjo jedna! Zatim je priao potoku, napio se vode i dugo se umivao. Njegovo frkanje i pljutanje vode razbudili su Jegoruku. Djeak je pogledao njegovo mokro lice, koje je, onako prekriveno kaplj-cama i krupnim pjegama, liilo na mermer i upita ga: - Hoemo li skoro krenuti? Deniska je pogledao koliko je visoko sunce i odgovorio: - Po svoj prilici, brzo. On se obrisao krajem koulje i, napravivii vrlo ozbiljan izraz lica, poeo je da skae na jednoj nozi. - Hajde, ko e prije do ae! - rekao je Jegoruki. Jegoruku je bila obuzela klonulost zbog ege i polusna, ali je ipak potrao za njim. Deniska je imao ve oko dvadeset go-dina, radio je kao koija i namjeravao je da se eni, ali je jo uvijek bio djetinjast. Strano je volio da puta zmajeve, da ganja golubove, da se igra piljaka, da se utrkuje i uvijek ukljuuje u djeije igre i svae. Trebalo je samo da gazde odu ili pou na spavanje pa da se on prihvati neega kao to je skakanje na jednoj nozi ili bacanje kamiaka. Svaki odrastao ovjek kada bi vidio njegovo iskreno oduevljenje s kojim se on zabavljao u djeijem drutvu teko se mogao uzdrati da ne kae: "Kakav zvekan!" Ali djeca nisu vidjeli nita neobino u tome kada bi veliki koija upao u njihove igre: neka se igra, samo neka se ne tue! Isto tako mali psi ne vide nita neobino u tome kada u njihovo drutvo upadne neki veliki dobroudni pas i pone da se igra s njima. Deniska je prestigao Jegoruku i, oevidno, bio je time veo-ma zadovoljan. On je namignuo Jegoruki i, da bi pokazao da moe skakati na jednoj nozi koliko god hoe, pozvao je Je-goruku da skau zajedno do druma i nazad do kola bez odmora. Jegoruka je to odbio jer se jako zapuhao i umorio. Najednom je Deniska napravio tako ozbiljan izraz lica kakav nije imao ak ni onda kada bi ga Kuzmiov grdio ili zamahnuo tapom na njega; oslukujui neto, on je lagahno kleknuo a na licu mu se pojavila strogost i strah kao kod ljudi kada uju neku jeres. Uperivi pogled u jednu taku, lagahno je podigao aku, odjednom potrbuke pao na zemlju i lupio akom po travi. - Evo ga! - promrmljao je zadovoljno i, dignuvi se, Jegorukinim oima je prinio velikog zrikavca. Mislei da je to prijatno zrikavcu, Jegoruka i Deniska su ga pogladili prstima po irokim zelenim leima i opipali njegove brie. Zatim je Deniska uhvatio ugojenu muhu koja se nasisala krvi i ponudio je zrikavcu. Zrikavac je veoma ravnoduno, kao da ve odavno poznaje Denisku, poeo da mie svojim, kao titnik, eljustima i pojeo muhi trbuh. Pustili su zrikavca, i on je zasvjetlucao rumenom postavom svojih krila i, spustivi se u travu, odmah poeo da zrie svoju pjesmu. Pustili su i muhu; ona je rairila krila i, onako bez trbuha, poletjela prema konjima. Ispod kola se zauo dubok uzdah. To se probudio Kuzmiov. On je brzo podigao glavu, zabrinuto pogledao u daljinu, i po tome pogledu koji je ravnoduno promakao pored Jegoruke i Deniske, vidjelo se da on odmah misli na vunu i Varlamova. - Oe Hristofore, ustajte, vrijeme je! - poeo je uzbueno. - Dosta je spavanja, i tako smo ve itavu stvar prespavali! Deniska, uprei! Otac Hristofor se probudio sa onim istim osmijehom sa kojim je i zaspao. Lice mu se od spavanja smeuralo i naboralo i inilo se da se napola smanjilo. Kada se umio i obukao, on iz depa lagahno izvue zamrljani psaltir i, okrenuvi se licem is-toku, poe da apue molitvu i da se krsti.

- Oe Hristofore! - ree ukorno Kuzmiov. - Vrijeme je da se kree, konji su ve spremni, a vi, bogami... - Odmah, odmah... - progunao je otac Hristofor. - Ka-rizme moram itati... Danas ih jo nisam itao. - Moe se i kasnije s karizmima. - Ivane Ivaniu, ja svaki dan moram... Ne moe tako. - Bog vam ne bi zamjerio. itavo etvrt sata otac Hristofor je stajao nepomino okrenut licem prema istoku i micao usnama, a Kuzmiov ga je gotovo sa mrnjom gledao i nestrpljivo slijegao ramenima. Naroito ga je ljutilo to to je otac Hristofor poslije svake "slave" uvlaio u sebe vazduh, brzo se krstio i, da bi i druge natjerao da se krste, triput glasno izgovarao: - Aliluja, aliluja, aliluja, slava ti, Boe! Najzad se otac Hristofor nasmijeio, pogledao prema nebu i, stavljajui psaltir u dep, rekao: - Fini! (Zavrio sam!) Koji trenutak kasnije kola su ve krenula. inilo se da su ila nazad a ne naprijed, jer su putnici vidjeli sve isto to su i prije podne gledali. Breuljci su se i dalje gubili u ljubiastoj daljini i nije im se vidio kraj; promicali su burjan, kamenje, ponjevene njive, a nad stepom su letjeli oni isti gaci i jastreb sa dostojanstveno rairenim krilima. Vazduh je postajao sve nepokretniji od ege i tiine, a priroda je u svoj utnji u mrtvilo tonula... Nije bilo ni vjetra, ni bodrog, svjeeg zvuka, ni oblaka. Ali eto, najzad, kada je ve sunce poelo da blii zapadu, stepa, breuljci i vazduh nisu vie mogli izdrati, onako izmu-eni, pokuali su da zbace sa sebe jaram. Iza breuljaka se ne-oekivano pojavio pepeljastosivi kudravi oblak. On je pogledao na stepu kao da je htio da kae: spreman sam - i namrtio se. Najednom kao da se u ustajalom vazduhu neto prekinulo, silno je puhnuo vjetar i sa umom i fijukom poeo da se kovitla stepom. Odmah su i trava i prologodinji burjan poeli da gun-aju, na drumu se uskovitlala praina i pojurila stepom vukui za sobom slamu, viline konjice i perje i, kao zavitlani stub, podigla se k nebu i zamaglila sunce. Uzdu i poprijeko, spotiui se i poskakajui, stepom su pojurili vjetrovalji, a jedan od njih je dospio u sredinu vihora, zavitlao se i kao ptica poletio prema nebu, a onda se pretvorio u crnu taku i nestao iz vida. Za njim je poletio drugi, a onda trei, i Jegoruka je vidio kako su se dva vjetrovalja sudarila u plavoj visini i uhvatili se ukotac kao u dvoboju. Pored samog druma prhnula je droplja. Onako obasjana sun-cem, sa krilima i repom u pokretu, liila je na mamac za ribe ili na leptira u ribnjaku ija se krila, kad lepra nad vodom, stapaju sa briima i ini se da mu ti brii rastu i sprijeda, i pozadi i sa strana... Treperei u vazduhu kao insekt i poigrava-jui svojim arenilom, droplja se okomito podigla visoko uvis, a zatim je, vjerovatno uplaena oblakom praine, poletjela ustranu i dugo se jo vidjelo kako mae krilima... A evo, uznemiren vihorom i ne shvatajui o emu se radi, iz trave je izletio prdavac. On je poletio niz vjetar a ne uz vjetar kao ostale ptice; zato mu se perje nadiglo, napuhao se do veliine kokoi i izgledao je veoma impozantno i zastraujue. Samo su gaci, koji su ivot preivjeli u stepi i ve navikli na stepske uzbune, mirno letjeli nad travom ili su ravnoduno, ne obraajui panju ni na ta, kljucali svojim debelim kljunovima po tvrdoj zemlji. Za breuljcima je potmulo odjeknuo grom; puhnuo je hladan vazduh. Deniska je veselo zviznuo i oinuo konje. Otac Hristofor i Kuzmiov, pridravajui svoje eire, uperili su poglede na breuljke... Dobro bi bilo da pljusne kia! inilo se da je bio potreban samo jo jedan mali napor, jedan pokuaj i stepa bi pobijedila. Ali je nevidljiva snaga pritiska postepeno okovala i vjetar i vazduh i staloila prainu, i opet je nastupila tiina kao da se nita nije ni desilo. Oblak je nestao, oprljeni breuljci su se natmurili, vazduh se pokorno utiao i samo su jo uznemireni vivci negdje plakali i alili se na svoju sudbinu... Uskoro se zatim spustilo vee.

III

U veernjem sumraku pojavila se velika prizemna zgrada sa zahralim limenim krovom i tamnim prozorima. To je bilo svratiste iako uz njega nije bilo nikakvog dvorita i mada se nalazilo usred stepe i bilo sasvim neograeno. Malo dalje od njega crnio se neki bijedni vinjik ograen plotom, a pod pro-zorima, oborivi svoje teke glave, stajali su dremljivi suncokreti. U vinjiku se ula egrtaljka postavljena tamo da bi svojim klepe-tanjem plaila zeeve. Inae se oko te zgrade nije ulo ni vidjelo nita osim stepe. Tek to su se kola zaustavila kraj doksata sa nastrenicom, u kui su se zauli radosni glasovi - jedan muki, drugi enski - zakripala su vrata na arkama i pored kola se u tren oka nala visoka mrava figura koja je mahala rukama i peevima kaputa. To je bio vlasnik svratita Mojsej Mojsei, postariji ovjek vrlo blijeda lica i kao tu crne, lijepe brade. Na njemu je bio iznoen crn redengot koji se na

njegovim uskim ramenima klatio kao na vjealici i mahao peevima kao krilima svaki put kada bi Mojsej Mojsei od radosti ili straha pljesnuo rukama. Osim redengota na njemu su jo bile iroke bijele pantalone izvuene preko i-zama i somotski prsluk sa riim cvjetovima poput ogromnih stjenica. Kada je poznao putnike, Mojsej Mojsei je prvo zamro od bujice osjeanja, zatim je pljesnuo rukama i poeo da stenje. Njegov redengot je mahnuo svojim peevima, lea su mu se savila u luk a blijedo lice je iskrivio takav osmijeh kao da je za njega bilo ne samo prijatno da vidi ta kola nego i bolno i slatko. - Ah, Boe moj, Boe moj! - progovorio je tankim, ras-pjevanim glasom daui i vrpoljei se i svojim pokretima ome-tajui putnike da izau iz kola. - Ah, kakav je to za mene danas sretan dan! Ah, ta sada da radim! Ivane Ivaniu! Oe Hristofore! Ah, ubio me Bog, kakav to lijep gospodii sjedi kod koijaa! Ah, Boe moj, pa ta ja to stojim i ne zovem goste u odaju? Izvolite, molim lijepo... izvolite samo! Dajte mi sve vae stva-ri... Ah, Boe moj! Poslujui oko kola i pomaui putnicima da izau, Mojsej Mojsei se najednom okrenuo i povikao tako izbezumljenim i priguenim glasom kao da je tonuo i zvao upomo: - Solomone! Solomone! - Solomone! Solomone! - ponovio je u kui enski glas. Vrata su zakripala na arkama i na pragu se pojavio omalen mlad Jevrej, ri, sa velikim ptiijim nosom i sa elom usred tvrde kovrdave kose; obuen je bio u kratak veoma iznoen kaput sa okruglim peevima i kratkim rukavima i u kratke triko pantalone, zbog ega je i sam izgledao kratak i kus kao oerupana ptica. To je bio Solomon, brat Mojseja Mojseia. On je utke, bez pozdrava, samo s nekim udnim osmijehom, priao kolima. - Stigli su Ivan Ivani i otac Hristofor! - rekao mu je Mojsej Mojsei takvim tonom kao da se bojao da mu on nee vjerovati. - Ah, ah, udna stvar, doli su nam takvi dobri ljudi! Hajde, Solomone, uzimaj stvari! Izvolite, dragi gosti! Samo malo kasnije Kuzmiov, otac Hristofor i Jegoruka ve su sjedili u praznoj, mranoj i velikoj sobi za starim hras-tovim stolom. Taj sto je bio gotovo potpuno usamljen jer u toj velikoj sobi, osim njega, iroke sofe sa poderanom muemom i tri stolice, nije bilo nikakvog drugog namjetaja. A i te stolice ne bi svak nazvao stolicama. To je bilo neto to je samo liilo na namjetaj sa dotrajalom muemom, te stolice su imale nepri-rodno izvijene naslone i zato su strano liile na djeije sanjke. Teko je bilo shvatiti kakvu je udobnost imao u vidu neznani stolar kada je tako nemilosrdno savijao te naslone; nametala se misao da tu nije krivica do stolara nego da je to neki namjernik-delija, u elji da se pohvali svojom snagom, savio te naslone, a zatim poeo da ih popravlja pa ih jo vie savio. Soba je izgledala mrana. Zidovi su bili sivi, tavanica i grede poaavjele, na podu su bile pukotine i zjapile su rupe nepoznatog porijekla (inilo se da ih je svojom potpeticom probio onaj isti delija) i izgledalo je da bi ta soba ostala mrana i onda kada bi u njoj objesili desetak lampi. Ni na zidovima ni na prozorima nije bilo nieg to bi liilo na neki ukras. Zapravo, na jednom zidu u sivom drvenom okviru visila su nekakva pravila sa dvo-glavim orlom, a na drugom, u istom takvom okviru, nekakva gravira sa natpisom: "Ravnodunost ljudi." Prema emu su ljudi bili ravnoduni - nije se moglo razumjeti jer je gravira bila veoma potamnjela od vremena i muhama obilno zagaena. U sobi je zaudaralo na neto ustajalo i kiselo. Kada je Mojsej Mojsei uveo goste u sobu, on se i dalje klanjao, pljeskao rukama, pokretao ramenima i radosno uzviki-vao - on je smatrao da je to sve potrebno radi toga da bi izgledao neobino utiv i ljubazan. - Kad su ovuda prola naa teretna kola? - pitao ga je Kuzmiov. - Jedna partija je prola jutros, a druga, Ivane Ivaniu, od-marala se u ruanicu i predvee otila. - Aha... A je li Varlamov prolazio? - Nije, Ivane Ivaniu. Juer ujutro je proao njegov poslo-voa Grigorije Jegori; i, kako je govorio, sada je na salau kod molokana. (Religiozna sekta.) - Odlino. Znai, sad emo mi stii komoru, a onda emo kod molokana. - Bog s vama, Ivane Ivaniu! - uasnuo se Mojsej Mojsei pljesnuvi rukama. - Kuda ete u no? Prvo nazdravlje veerajte i prenoite, a ujutro ete, akobogda, krenuti i stii koga treba! - Nema se kad, nema se kad... Oprostite, Mojsej Mojseiu, drugi put, a sada nema vremena. Posjediemo frtalj sata pa dalje, a prenoiti moemo i kod molokana. - Frtalj sata! - ciknuo je Mojsej Mojsei. - Kako se Boga ne bojite, Ivane Ivaniu! Vi ete me natjerati da vam kape sak-rijem i da vrata zakatanim! Pojedite bar neto i aj popijte! - Nemamo mi vremena za aj i eer - odgovorio je Kuzmiov. Mojsej Mojsei je nakrivio glavu, savio koljena i ispruio dlanove kao da se brani od udaraca i sa bolnoslatkim osmijehom poeo da preklinje: - Ivane Ivaniu! Oe Hristofore! Budite tako dobri, popijte aj kod mene! Zar sam ja tako lo ovjek da se kod mene ak ni aj ne moe popiti? Ivane Ivaniu!

- Pa eto, aj moemo popiti - uzdahnuo je osjeajno otac Hristofor. - To nas nee zadrati. - Pa dobro! - sloio se Kuzmiov. Mojsej Mojsei se trgnuo, radosno uzviknuo i, pognuvi se kao da je sada iskoio iz hladne vode u toplu prostoriju, potrao prema vratima i povikao izbezumljenim i priguenim glasom kako je maloas zvao Solomona: - Rozo! Rozo! Daj samovar! Trenutak kasnije otvorila su se vrata i u sobu je sa velikim posluavnikom u rukama uao Solomon. Stavljajui posluavnik na sto on je podsmjeljivo gledao nekud ustranu i opet se nekako udno smijeio. Sada, pri svjetlosti lampe, vidio se njegov os-mijeh - bio je to veoma sloen osmijeh i izraavao je mnoga osjeanja, ali je preovlaivalo jedno - oevidni prezir. On kao da je mislio o neemu smijenom i glupom, kao da nekoga nije trpio i prezirao ga, kao da se neemu radovao i oekivao pogodan trenutak da ga rani uvredom i da prasne u smijeh. Njegov dugaki nos, mesnate usne i lukave, buljave oi kao da su bile napete od elje da se grohotom nasmiju. Bacivi pogled na njegovo lice, Kuzmiov se podsmjehnu i upita: - Solomone, zato ti ljetos ne doe kod nas u N. da imitira Jevreje na vaara? Prije dvije godine, ega se i Jegoruka odlino sjeao, Solo-mon je u N. na vaara u jednoj atri priao scene iz jevrejskog ivota i imao velikog uspjeha. To podsjeanje na Solomona nije ostavilo nikakvog utiska. On nita nije odgovorio, nego je iziao i malo kasnije se vratio sa samovarom. Obavivi svoj posao oko stola, on se odmakao ustranu, pre-krstio rake na grudima, isturio jednu nogu i uperio svoj pod-smjeljivi pogled u oca Hristofora. U njegovom dranju bilo je neto izazovno, oholo i prezrivo a istovremeno i neobino a-losno i komino, jer ukoliko je njegova poza bila izrazitija, uto-liko su bile upadljivije njegove kratke pantalone, kusi kaput, karikaturni nos i itava njegova ptiija, oerupana figurica. Mojsej Mojsei je iz susjedne sobe donio amlicu i sjeo malo podalje od stola. - Prijatno! Nazdravlje vam aj i eer! - poe on da zabav-lja goste. - Jedite i uivajte. Tako rijetki gosti, tako rijetki gosti. Oca Hristofora ve pet godina nisam vidio. I niko nee da mi kae iji je taj dobri gospodii? - pitao je njeno pogledajui u Jegoruku. - To je sin moje sestre Olge Ivanovne - odgovorio je Kuzmiov. - A kuda e to on? - Na uenje. Vozimo ga u gimnaziju. Mojsej Mojsei je iz pristojnosti napravio na licu izraz div-ljenja i znaajno odmahnuo glavom: - E, to je dobro! - rekao je prijetei prstom samovaru. -To je dobro! Iz gimnazije e takav gospodin izai da emo svi kape skidati. Bie pametan, bogat, sa ambicijom, a mama e se radovati. O, to je dobro! Poutio je malo, pogladio svoja koljena i poeo utivo-aljivim tonom: - A vi, oe Hristofore, oprostite, ali ja se spremam da napi-em pismo vladici da vi trgovcima otimate hljeb. Uzeu papir sa biljegom i napisau da je ocu Hristoforu malo njegovih para, pa se i trgovinom poeo baviti, poeo vunu prodavati. - Da, pod stare dane mi u glavu dolo... - odgovorio je otac Hristofor i nasmijao se. - Bratac, iz popova sam u trgovce preao. - Trebalo bi sada da sjedim kod kue i da se Bogu molim, a ja evo kao faraon jurim u karucama... Sujeta! - E, zato e biti mnogo para! - Kojeta! ipak e meni pod nos, a ne pare. Roba nije moja nego moga zeta Mihaila. - Pa to on sam nije poao? - He zato... to mu se na ustima jo materino mlijeko nije osuilo. Vunu kupio, ali da je proda... fali u glavi, jo je mlad. Sve pare potroio, htio je da neto stekne i da se napravi vaan, iao je tamo i ovamo, ali mu niko njegovu cijenu ne da. Godinu dana se momak muio, a onda doao k meni i veli: Oe, smilujte se, prodajte mi vunu! Nita ja u tim poslovima ne razumijem! Tako je to. Kad neto treba, odmah ocu, a prije je i bez oca mogao. Kad je kupovao, nije pitao, a sada, kada ga priteglo, hajde, oe. A ta moe otac? Da nije Ivana Ivania, ni otac ne bi nita uradio. S njima ti je samo briga! - Da, i ja kaem, sekiracija je s djecom! - uzdahnuo je Mojsej Mojsei. - U mene ih je estero. Jednoga ui, drugoga lijei, treega na rukama nosi, a kad odrastu - brige jo vie. I nije to samo sada tako. O tome se i u Svetom pismu govori. Kad je Jakov imao malu djecu, plakao je, a kad su odrasla, jo vie je plakao! - H-ja... - sloio se otac Hristofor zamiljeno posmatrajui au. - Ja, zapravo, nemam ta da se tuim, doao sam do kraja svog ivota tako kako se svakom moe poeljeti... Poudavao sam keri za dobre ljude, sinove sam na put izveo i sad sam slobodan, uinio sam svoje pa sad mogu kud hou. ivim polahko sa svojom popadijom, jedem, pijem i spavam, unuuima se radujem, Bogu se molim i

nita mi drugo i ne treba. ivim kao bubreg u loju i niko mi ne treba. Otkad znam za sebe, nikakve nevolje nisam imao i kad bi me sad, recimo, car upitao: "ta ti treba? ta eli?" Nita mi ne treba! Sve imam i za sve hvala Bogu. U itavom gradu nema sretnijeg ovjeka od mene. Samo, eto, grijehova je mnogo, ali ta, samo Bog je bez grijeha. Zar nije tako? - Znai, tako je. - E, naravno, nema zubi, od starosti u krstima ukoilo, te ovo, te ono... astma i jo kojeta... Bolujem, tijelo onemoalo, ali, eto, reci i sam, poivio sam. Osmu deceniju sam naeo! Ne moe se vjeno ivjeti, treba obraza imati. Otac Hristofor se najednom neega sjetio, frknuo je u au i zakaljao se od smijeha. - Smijeno! - rekao je otac Hristofor i odmahnuo rukom. - Dolazi mi u goste moj stariji sin Gavrilo. On je svrio medicinu i u ernigovskoj guberniji slui kao dravni doktor. Dobro je... I kaem ja njemu: "Velim ti - astma, te ovo, te ono... A ti si ljekar, lijei oca!" On me odmah svukao, kuckao, oslukivao, razne stvari izvodio... stomak mi gnjeio, a onda kae: "Vi bi, oe, trebalo da se lijeite komprimiranim vazduhom." Otac Hristofor se zasmija grevito, do suza, i ustade. - A ja mu kaem: "Neka ide s milim Bogom taj komprimi-rani vazduh!" - izgovori nekako kroz smijeh i odmahnu objema rukama. - S milim Bogom taj komprimirani vazduh! I Mojsej Mojsei se podie i, uhvativi se za stomak, nasmija se nekim tankim smijehom slinim laveu pudlice. - S milim Bogom taj komprimirani vazduh! - ponovio je otac Hristofor smijui se. Mojsej Mojsei sada uhvati dvije note vie i prate u takav grevit smijeh da se jedva drao na nogama. - O, Boe moj... - stenjao je kroz smijeh. - Dajte da predahnem... Tako ste me zasmijali da... oh!... da umrem. On se smijao i govorio, ali je bojaljivo i podozrivo bacao poglede na Solomona. A on je stajao u preanjoj pozi i smijeio se. Sudei po njegovim oima i osmijehu, on je ozbiljno prezirao i mrzio, ali to njegovoj oerupanoj figurici nije odgovaralo pa se Jegoruki inilo da on namjerno zauzima tu drsku pozu i taj zajedljivi i prezrivi visak, da hoe da pravi od sebe budalu i izaziva smijeh kod dragih gosta. Popivi utke jedno est aa aja, Kuzmiov je pred sobom raistio sto, uzeo onu vreu to mu je bila pod glavom kada je spavao pod kolima, odvezao kanap i iz nje istresao sadrinu. Iz nje su na sto posuli svenjevi novanica. - Dok ima vremena, oe Hristofore, hajde da ih izbrojimo - rekao je Kuzmiov. Ugledavi novac, Mojsej Mojsei se zbunio, ustao, i, kao delikatan ovjek koji ne eli da ulazi u tue tajne, balansirajui rukama, na prstima je iziao iz sobe. Solomon je ostao na svome mjestu. - Koliko imamo svenjeva po jednu rublju? - poeo je otac Hristofor. - Pedeset... Po tri rublje - devedeset... Novanice po dva-deset i pet i sto rubalja sloene su u svenjeve po hiljadu komada. Odbrojte sedam hiljada i osam stotina za Varlamova, a ja u brojati za Gusevia. Ali pazite da se ne zabrojite... Jegoruka jo nikada nije vidio toliku gomilu novaca kolika je sada leala na stolu. Oigledno, novaca je bilo veoma mnogo, jer je hrpa od sedam hiljada i osam stotina, koju je otac Hristofor odvojio za Varlamova, izgledala vrlo mala u poreenju sa ita-vom gomilom. U neko drugo vrijeme takva masa novaca moda bi iznenadila Jegoruku i navela ga na razmiljanje koliko se moe za tu gomilu kupiti evreka, klikera i makovnjaa, a sada ju je on gledao ravnoduno i samo je osjeao odvratan zadah truhlih jabuka i petroleja koji se irio od te gomile. On je bio premoren i izmuen truckanjem u kolima i htio je da spava. Glava mu je padala, oi se sklapale, a misli se kao konci zaplitale. Kada bi mogao, on bi sa uivanjem spustio glavu na sto, sklopio oi da ne vidi lampu i prste koji se pokreu nad gomilom novca i dopustio bi svojim sanjivim mislima da se jo vie zapletu. Kada se naprezao da ne zaspi, svjetlost lampe, alje i prsti su se udvojali, samovar se klatio a zadah truhlih jabuka je postajao jo jai i neprijatniji. - Ah, pare, pare! - uzdisao je otac Hristofor i smijeio se. - Nesrea su one! Sada moj Mihailo po svoj prilici spava i sanja da u mu donijeti ovakvu gomilu para. - Va Mihailo Timofeji nita ne razumije - poluglasno je govorio Kuzmiov. - Prihvata se posla koji ne poznaje, a vi, eto, razumijete i moete da ocijenite stvari. Dajte vi meni, kao to sam vam rekao, vau vunu i vraajte se kui, a ja u vam, neka vam bude, dodati pola rublje povrh moje cijene, a i to samo iz potovanja... - Ne Ivane Ivaniu - uzdahnuo je otac Hristofor. - Hvala vam na panji... naravno, da se o meni radi, ne bih o tome ni razgovarao, ali, i sami znate, roba nije moja... Mojsej Mojsei je na prstima uao. Nastojei da iz utivosti na gleda u gomilu novaca, on se prikrao Jegoruki i odostrag ga povukao za koulju. - Hajdemo mi, gospodiiu - rekao mu je poluglasno. - Eh, to u ti mee pokazati! Tako strano, ljuto! U-u!

Dremljivi Jegoruka je ustao i lijeno poao za Mojsejem Mojseiem da vidi medvjeda. Uao je u malu sobu u kojoj mu je, prije nego to je ita vidio, zastao dah od nekog ustajalog i kiselog zadaha koji je ovdje bio mnogo jai nego u velikoj sobi i koji se, vjerovatno, odavde irio po itavoj kui. Jednu polovinu sobice zauzimala je postelja pokrivena zamaenim jorganom, a drugu komoda i brdo svih moguih krpa, poevi od utirkanih sukanja pa do djeijih hlaica i naramenica. Na komodi je gorjela svijea. Umjesto obeanog medvjeda Jegoruka je ugledao veliku, veoma debelu Jevrejku, raspletene kose, u crvenoj flanelnoj halji-ni sa crnim takicama; ona se teko kretala u uskom prolazu izmeu kreveta i komode, otegnuto je uzdisala i stenjala kao da je zubi bole. Kada je ugledala Jegoruku, ona je napravila upla-kan izraz lica, otegnuto je uzdahnula i, prije nego to je on stigao da se snae, ona mu je prinijela ustima komad hljeba namazan medom i rekla: - Jedi, dijete, jedi! Ti si ovdje bez mamice, i nema ko da te nahrani. Jedi. Jegoruka je poeo da jede, iako mu se poslije bombona i makovnjaa koje je svakodnevno jeo kod kue, nimalo nije dopa-dao med napola izmijean sa voskom i pelinjim krilima. On je jeo, a Mojsej Mojsei i Jevrejka su ga gledali i uzdisali. - Kuda ti to putuje, dijete? - pitala ga je Jevrejka. - U kolu - odgovorio je Jegoruka. - A koliko ti mamica ima djece? - Samo mene. Vie nikoga. - A-oh! - uzdahnula je Jevrejka i podigla oi. - Jadna mamica, jadna mamica! Kako e tugovati i plakati! Do godine i mi emo u kolu odvesti naega Nauma! Oh! - Ah, Naum, Naum! - uzdahnuo je Mojsej Mojsei i na njegovom blijedom licu nervozno je zadrhtala koa. - On nam je tako boleljiv. Zamaeni jorgan se pokrenuo i ispod njega je izvirila kudrava djeija glava na tankom vratiu; dva crna oka su bljesnula i radoznalo se zagledala u Jegoruku. Uzdiui neprestano, Mo-jsej Mojsei i Jevrejka su prili komodi i poeli da neto razgo-varaju na jevrejskom. Mojsej Mojsei je govorio poluglasno, niskim basom, i njegov jevrejski govor je liio na neprekidno "gal-gal-gal-gal...", a ena mu je odgovarala tankim tuijim glasom i ulo se neto kao "tu-tu-ru-tu...". Dok su se oni tako savjetovali, ispod zamaenog jorgana je izvirila i druga kudrava glava na tankom vratu, za njom trea, pa etvrta... Da je Je-goruka imao bogatu matu, mogao bi pomisliti da pod tim jor-ganom lei stoglava hidra. - Gal-gal-gal-gal... - govorio je Mojsej Mojsei. - Tu-ru-tu-tu... - odgovarala mu je Jevrejka. To savjetovanje se zavrilo time to je Jevrejka sa dubokim uzdahom otvorila komodu, odmotala tamo neku zelenu krpu i izvukla veliki raani kola u obliku srca. - Uzmi, dijete - rekla je pruajui taj kola Jegoruki. - Sada ti nema mamice, nema ko da te poasti. Jegoruka je taj kola gurnuo u dep i povukao se prema vratima jer vie nije bio u stanju da udie ustajali i kiseli vazduh u kojem su ivjeli stanovnici te sobe. Kada se vratio u veliku sobu, on se udobno smjestio na sofi i mislima pustio na volju. Kuzmiov je upravo zavrio brojanje novca i stavljao ga nazad u vreu. On se prema njemu nije odnosio s nekim osobitim potovanjem i gurao ga je u prljavu vreu bez ikakve panje i tako ravnoduno kao da to nije bio novac nego stari papir. Otac Hristofor je razgovarao sa Solomonom. - ta je, Solomone mudri? - pitao ga je zijevajui i krstei usta. - Kako stoje stvari? - A na kakve stvari vi to mislite? - upitao je Solomon i pogledao ga tako zajedljivo kao da je time ciljao na neki zloin. - Pa, uope... ta radi? - ta radim? - priupitao je Solomon i slegao ramenima. - Isto to i svi drugi... Vidite: ja sam sluga. Ja sam sluga kod brata, brat je sluga kod putnika, putnici su sluge kod Varlamova, a kad bih ja imao deset miliona, Varlamov bi bio moj sluga. - A zato bi on bio tvoj sluga? - Zato? Zato to nema takvoga gospodina ili milionera koji zbog neke kopjejke vie ne bi lizao ruke ugavom ifutinu. Ja sam sada ugavi ifutin i prosjak, svi na mene gledaju kao na psa, ali kada bih ja imao pare, i Varlamov bi preda mnom izigravao istu onakvu budalu kao to je Mojsej pred vama izi-grava. Otac Hristofor i Kuzmiov su se zgledali. Ni jedan ni drugi nisu razumjeli Solomona. Kuzmiov ga je strogo i suho pogledao i upitao:

- A kako ti to, budalo jedna, uporeuje sebe sa Varlamovom? - Nisam ja jo tolika budala da uporeujem sebe sa Varlamovom - odgovorio je Solomon podsmjeljivo gledajui u svoje sagovornike. - Varlamov je, iako je Rus, u dui ipak ugavi Jevrejin; itav njegov ivot je u parama i dobiti, a ja sam svoje pare spalio u pei. Meni ne trebaju ni pare, ni zemlja, ni ovce i ne treba da me se boje ljudi i skidaju kape kada prolazim. Znai, ja sam pametniji od vaeg Varlamova i vie liim na ovjeka! Malo kasnije Jegoruka je kroz polusan uo kako je Solomon potmulim i hripavim glasom od mrnje koja ga je guila, vrskajui i urei, poeo da pria o Jevrejima; u poetku je govorio pravilno ruski, a onda preao na ton pripovjedaa o jevrejskom nainu ivota i poeo je govoriti sa pretjeranim jevrejskim ak-centom kao to je nekada govorio u atri. - Stani... - prekinuo ga je otac Hristofor. - Ako se tebi tvoja vjera ne svia, ti je onda promijeni, ali grijeh je izrugivati se; ko se egai sa svojom vjerom, to je posljednji ovjek. - Vi nita ne razumijete! - grubo ga je prekinuo Solomon. - Ja vama govorim jedno a vi drugo... - Eto, vidi se odmah da si glup ovjek - uzdahnuo je otac Hristofor. - Ja te pouavam kako znam i umijem a ti se ljuti. Ja tebi govorim onako staraki - polahko, a ti kao tukac: bla-bla-bla! udan ovjek, zaista... Uao je Mojsej Mojsei. On je uzbueno pogledao Solo-mona i svoje goste i opet je na njegovom licu nervozno zaigrala koa. Jegoruka je otresao glavom i pogledao oko sebe; letimice je vidio Solomonovo lice upravo u trenutku kada je ono tri etvrti bilo okrenuto prema njemu i kada je sjenka njegovog dugakog nosa presijecala itav lijevi obraz; prezrivi smijeak pomijean s tom sjenkom, bljetave podrugljive oi, oholi izraz lica i itava njegova oerupana pojava koja se udvajala i titrala pred Jegorukinim oima inili su ga sada slinim ne komedijantu nego onome to ovjek nekad sanja, neemu nalik na neastivog. - to vam je on nekakav mamen, sauvaj Boe, Mojsej Mojseiu! - nasmijeio se otac Hristofor. - Trebalo bi ga nekako zbrinuti ili oeniti, ta li... Na ovjeka ne lii... Kuzmiov se ljutito namrtio. Mojsej Mojsei je opet uzbu-eno pogledao brata i goste. - Solomone, izai! - rekao je strogo. - Izai! I dodao je jo neto na jevrejskom. Solomon se je kikotavo nasmijao i iziao. - A ta je bilo? - uplaeno je pitao Mojsej Mojsei oca Hristofora. - Zaboravlja se - odgovorio je Kuzmiov. - Grubijan je i visoko nos die. - Znao sam ja to! - uasnuo se Mojsej Mojsei pljesnuvi rukama. - Ah, Boe moj! Boe moj! - progunao je poluglasno. - Molim vas, budite dobri, izvinite i ne ljutite se. Takav je on ovjek, takav ovjek! Ah, Boe moj! Boe moj! Roeni mi je brat, ali osim nevolje nita ja drugo od njega nisam vidio. Pa on, je znate... Mojsej Mojsei je zavrtio prstom na sljepoonici i nastavio: - Nije on pri svojoj pameti... propao ovjek. Ni sam ne znam ta da radim s njim! On nikoga ne voli, nikoga ne potuje, nikoga se ne boji... Znate, svima se ruga, govori gluposti, sva-kome oi kopa. Neete mi vjerovati: doao jednom ovamo Varlamov, a Solomon mu je takvu stvar rekao da je on biem udario i njega i mene... A zato mene? Zar sam ja kriv... Bog mu je oduzeo pamet, znai, to je Boija volja, a zar sam ja kriv? Prolo je ve desetak minuta a Mojsej Mojsei je jo uvijek, onako poluglasno, nabrajao i uzdisao: - Nou on ne spava, sve neto razmilja, razmilja, raz-milja. A o emu on to razmilja, Bog bi ga znao. Prie mu nou, a on se ljuti i smije se. On ni mene ne voli... I nita on ne eli! Kada je otac umirao, ostavio je i njemu i meni po est hiljada rubalja. Ja sam kupio evo ovo svratiste, oenio sam se i sada i djecu imam, a on je svoje pare u pei spalio. Kakva teta, kakva teta! Zato da ih spaljuje? Ako tebi ne trebaju, daj ih meni, zato da ih spaljuje? Najednom su zakripala vrata na arkama i zatresao se pod od neijih koraka. Na Jegoruku je puhnuo lahak povjetarac i njemu se uinilo da je proletjela neka velika crna ptica i pored samog njegovog lica uzmahnula krilima. Otvorio je oi... Kraj sofe je stajao stric sa vreom u ruci, spreman za put. Otac Hristofor je drao svoj cilindar, nekome se klanjao i smijeio se, ali ne mehko i dobroudno kao obino, nego nekako preponizno i nategnuto, to mu nikako nije odgovaralo. A Mojsej Mojsei je balansirao kao da mu se tijelo razlomilo na tri dijela pa svim silama nastoji da se ne raspe. Samo je Solomon, kao da se nita nije dogodilo, prekrtenih ruku stajao u uglu i jo uvijek se prezrivo smijeio. - Vaa svjetlosti, oprostite, kod nas nije isto! - stenjao je Mojsej Mojsei sa boleivo sladunjavim osmijehom ne zapaajui vie ni Kuzmiova, ni oca Hristofora nego balansirajui itavim tijelom da se ne raspadne. - Mi smo obini ljudi, vaa svjetlosti! Jegoruka je protrljao oi - nasred sobe je zaista stajala svjetlost u obliku mlade, veoma lijepe i punake enske prilike u crnoj haljini i slamnom eiru. Prije nego to je Jegoruka stigao da sagleda njene crte lica, on se neto sjetio onog usam-ljenog i vitkog jablana to ga je danas vidio na breuljku.

- Je li ovuda danas prolazio Varlamov? - pitao je enski glas. - Nije, vaa svjetlosti - odgovorio je Mojsej Mojsei. - Ako ga sutra vidite, zamolite ga da navrati k meni na trenutak. Najednom, sasvim neoekivano, ispred svojih oiju Jego-ruka je spazio crne barunaste obrve, krupne smee oi i nje-govane enske obraze sa jamicama od kojih se po itavom licu irio osmijeh kao to se ire sunevi zraci. Zamirisalo je neto divno. - Kakav mio djeak? - rekla je dama. - iji je on? Po-gledajte, Kazimire Mihajloviu, kakva divota! Boe moj, on spa-va. Dragi bucko... I dama je toplo poljubila Jegoruku u oba obraza. Jegoruka se nasmijeio i, mislei da spava, ponovo je sklopio oi. arke su na vratima zakripale, zauli su se uurbani koraci: neko je ulazio i izlazio. - Jegoruka! Jegoruka! - zauo se zvuan apat dva glasa. - Ustaj, idemo! Neko je, izgleda Deniska, postavio Jegoruku na noge i za ruku ga poveo; putem je on napola otvorio oi i jo jednom vidio onu lijepu enu u crnoj haljini koja ga je poljubila. Ona je stajala na sredini sobe i, gledajui ga kako odlazi, prijateljski mu se smijeila i klimala glavom. Kada je prilazio vratima, vidio je nekog lijepog i razvijenog crnomanjastog mukarca, sa polucilindrom i gamaama. Mora da je to bio pratilac te dame. - Prrr! - zaulo se sa dvorita. Pred ulazom Jegoruka je ugledao novu, divnu koiju i par crnih konja. Na koijakom mjestu sjedio je uniformisani sluga sa dugakim biem u rukama. Samo Solomon je iziao da isprati putnike. Lice mu je bilo napregnuto od elje da se grohotom zasmije; gledao je tako kao da je sa velikim nestrpljenjem oeki-vao odlazak gostiju da bi im se do mile volje mogao smijati. - To je grofica Dranicka - proaputao je otac Hristofor penjui se u kola. - Da, grofica Dranicka - ponovio je Kuzmiov, takoer apatom. Oevidno je bilo da je grofiin dolazak proizveo veoma jak utisak, jer je ak i Deniska aputao i tek tada se odluio da osine dorate i da vikne na njih kad su kola ve prola etvrt vrste i kada se, daleko pozadi, umjesto svratita vidjela samo nejasna svjetlost.

IV

Pa ko je, najzad, taj neuhvatljivi i tajanstveni Varlamov o kome se tako mnogo pria, koga mrzi Solomon i koji je potreban ak i onoj lijepoj grofici? Upravo o tom ovjeku je razmiljao sanjivi Jegoruka kad je sjeo pored koijaa Deniske. On ga nikada nije vidio, ali je esto sluao o njemu i u svojoj uobrazilji ga esto zamiljao. Bilo mu je poznato da Varlamov ima nekoliko desetina hiljada hektara zemlje, oko sto hiljada ovaca i vrlo mnogo novaca; o njegovom nainu ivota i njegovim poslovima Jegoruka je znao samo to da on uvijek "krstari u ovim kra-jevima" i da ga uvijek trae. Jegoruka je mnogo toga uo kod kue i o grofici Dranickoj. I ona je imala nekoliko desetina hiljada hektara, mnogo ovaca, ergelu konja i mnogo novaca, ali ona nije "krstarila" nego je ivjela na svom bogatom imanju o kome su razni poznanici, a i Ivan Ivani, koji je kod nje poslovno odlazio, priali mnotvo udesnih stvari; priali su, naprimjer, da se u grofiinom salonu, gdje vise slike svih poljskih kraljeva, nalazi veliki stoni sat u obliku hridine, na toj hridini se propeo zlatni konj sa oima od brilijanata, a na konju sjedi zlatni jaha koji svaki put kada sat otkucava mae sabljom desno i lijevo. Priali su, takoer, da grofica dva puta godinje prireuje bal na koji poziva plemie i inovnike iz itave gubernije i da ak i Varlamov dolazi na taj bal. Svi gosti piju aj iz srebrenih samovara, jedu sve same neobine stvari (naprimjer, zimi, na Boi serviraju se maline i jagode) i pleu uz muziku koja svira dan i no... "Ali to je lijepa!" - mislio je Jegoruka sjeajui se njenog lica i osmijeha. Vjerovatno je i Kuzmiov razmiljao o grofici jer je rekao kad su kola ve prola oko dvije vrste: - Eh, to je pljaka taj Kazimir Mihajlovi! Prije tri godine, sjeate se, kad sam od nje vunu kupovao, on je samo na mojoj kupovini oko tri hiljade zaradio. - Od Poljaine ne moe drugo ni oekivati - rekao je otac Hristofor. - A nju ba briga. Rekli su mlado - ludo. U glavi vjetar.

Jegoruka je neto htio da razmilja samo o Varlamovu i grofici, osobito o grofici. Njegov sanjivi mozak sasvim se odri-cao obinih misli, maglio se i zadravao samo fantastine likove koji imaju tu prednost to se nekako sami od sebe, bez ikakvog napora od strane mislioca, pojavljuju u mozgu i sami iezavaju - treba samo dobro potresli glavom; ali i to sve to ga je okruavalo nije izazivalo raspoloenje za obine misli. Desno su se crnjeli breuljci koji su, kako je izgledalo, zaklanjali neto ne-poznato i strano, lijevo je itavo nebo iznad vidika bilo zaliveno grimiznocrvenim odsjajem i teko je bilo rei da li je to negdje bio poar ili se mjesec spremao da izae. Daljina se vidjela kao danju, ali se, osjenena veernjom izmaglicom, izgubila njena ljubiasta boja i itava stepa je nestala u izmaglici kao to su djeca Mojseja Mojseia nestala pod pokrivaem. U julske veeri i noi ne uju se vie prepelice ni prdavci, ne pjevaju slavuji po umskim jaruicama, cvijee vie ne mirie, ali stepa je jo uvijek prekrasna i puna ivota. im sunce zae i izmaglica prekrije zemlju, dnevna tuga nestaje, sve je zabo-ravljeno i stepa ve die punim grudima. Valjda zato to u sum-raku trava ne vidi svoju starost, iz nje se die veselo tretanje mladih zvukova kakvo se ne uje danju; pucketanje, zvidukanje, grebanje, stepski basovi, tenori i diskanti - sve se to stapa u neprekidni i jednolini um uz ije je zvuke tako prijatno pre-birati uspomene i tugovati: Jednolino tretanje uspavljuje kao pjesma uspavanka; putuje i osjea da tone u san, ali najednom odnekud odjekne otar i uzbuen krik neke budne ptice ili se zauje neki neodreen zvuk slian neijem glasu, neto kao za-ueno "a-a!" i drijeme odmah nestaje. Deava se ponekad, vozi se pored neke jaruge gdje ima bunja i uje kako ptica koju stanovnici stepe zovu "spljuk", nekome dovikuje: "Spavam! Spavam! Spavam!" a druga ptica se kikoe ili histerino plae - to je sova. Za koga one krie i ko ih slua u ovoj ravnici, Bog e ih znati, ali u njihovim kricima se osjea neobino mnogo tuge i jadanja... Mirie sijeno, sasuena trava i zakanjelo cvi-jee, ali taj miris je zasien, sladunjavo-otuan i njean. Kroz izmaglicu se vidi sve, ali je teko razlikovati boje i obrise predmeta. Sve izgleda drukije nego to jeste. Vozi se tako i najednom vidi kako pored samog druma stoji kalueru slina figura; ona se ne mie, ona eka i dri neto u rukama... Da nije razbojmik? Figura se pribliava, postaje sve vea, sada je ve pored kola i vi vidite da to nije ovjek nego usamljeni grm ili velika stijena. Takve nepokretne figure koje nekoga e-kaju stoje na breuljcima, kriju se iza mogila, vire iz burjana i sve one lie na ljude i izazivaju sumnju. A kada isplovi mjesec, no postaje blijeda i tamna. Izmaglica nestaje. Vazduh je proziran, svje i topao, sve se dobro vidi i ak se mogu razlikovati pojedine stabljike burjana pored druma. U daljini se vide lubanje i kamenje. Sumnjive figure to lie na kaluere sada na svijetloj pozadini noi postaju jo tamnije i gledaju jo mranije. Sve ee se usred jednolinog tretanja uje neije zaueno "a-a!" koje potresa nepokretni vazduh i uje se krik neke ptice koja jo nije zaspala ili u snu bunca. iroke sjenke kreu se ravnicom kao to se oblaci nebom kreu, a u nejasnoj daljini, ako se due zagledate u nju, diu se i gomi-laju jedan na drugi fantastini zamagljeni likovi... I hvata te neka jeza. Ako pogleda blijedozeleno zvjezdano nebo na kome nema ni oblaka ni mrlje, shvatie zato je taj topli vazduh tako nepokretan, zato je priroda tako budna i ne smije da se pokrene: ona osjea jezu i ao joj je da izgubi makar jedan trenutak ivota. O neizmjernoj dubini i beskrajnosti neba ovjek moe da rasu-uje samo na moru i nou u stepi kada mjesec sija. Ona je strana, lijepa i njena, gleda njeno i mami te sebi, a od njene njenosti vrtoglavica te hvata. Putuje sat, dva... Putem nailazi na utljivog starca-kurgana ili kamenog idola koga je ko zna kad i ko ovdje postavio, iznad zemlje beumno proleti nona ptica i poinje da se sjea step-skih legendi, pria raznih namjernika, bajki dadilje roene u stepi i svega toga to si sam uspio da vidi i doivi. I tada u glasovima insekata, u sumnjivim figurama i humkama, u plavom nebu, u mjeseini, u letu none ptice i u svemu to uje i vidi poinje da vidi likovanje ljepote i mladosti, napon snage i strasnu e za ivotom; dua hrli prekrasnom i surovom rodnom kraju i htio bi da zajedno sa nonom pticom leti iznad stepe. I u tom likovanju ljepote, u tom izobilju sree osjea uzbuenje i sjetu kao da je stepa svjesna toga da je usamljena, da njeno bogatsvo i nadahnue uzaludno propadaju, da ih niko nije opje-vao i da nikome nisu potrebni, i kroz radosni um uje njen tuni i beznadni zov: Pjevau! Pjevau! - Tprr! Zdravo, Panteleju! Je li sve uredu? - Hvala Bogu, Ivane Ivaniu! - Momci, jeste li vidjeli Varlamova? - Ne, nismo. Jegoruka se probudio i otvorio oi. Kola su stajala. Desno, drumom, daleko naprijed protegla se komora oko koje su se muhali nekakvi ljudi. Sva kola, zato to su na njemu bile velike bale sa vunom, izgledala su vrlo visoka i iroka, a konji - mali i kratkonogi. - Znai, idemo molokanima! - glasno je rekao Kuzmiov. - ifutin je rekao da e Varlamov kod molokana prenoiti. E pa, zbogom, brao. Zbogom! - Zbogom, Ivane Ivaniu - odgovorilo je nekoliko glasova. - Sluajte, momci - obratio im se Kuzmiov poslovno - povedite i ovog momuljka s vama! ta da se tu s nama bez potrebe muha? Posadi ga, Panteleju, tu kod sebe na neku balu i nek se vozi polahko, a mi emo vas ve stii. Idi, Jegore! Idi!... Jegoruka se spustio sa sjedita. Nekoliko ruku ga je pri-hvatilo i podiglo visoko gore, i on se naao na neem velikom, mekanom i vlanom od rose. Sad mu se inilo da je nebo sasvim blizu, a zemlja daleko od njega. - Ej, uzmi svoj kaput! - doviknuo mu je Deniska daleko odozdo.

Kaput i zaveljaj baeni odozdo pali su pored Jegoruke. Ne elei ni o emu da razmilja, on je zaveljaj brzo stavio pod glavu, pokrio se kaputom i, ispruivi noge svom duinom, nasmijeio se od zadovoljstva. "Spavati, spavati, spavati..." - mislio je jeei se od rose. - Vi, avoli jedni, pazite na njega! - uo se odozdo Deniskin glas. - Zbogom, momci! Zbogom! - doviknuo je Kuzmiov. - Ja se u vas uzdam! - Budite bez brige, Ivane Ivaniu! Deniska je viknuo na konje, kola su zakripala i krenula, ali ne vie drumom nego nekuda ustranu. Minut-dva sve je bilo mirno kao da je komora zaspala i ulo se kako u daljini postepeno nestaje zveckanje kofe privezane za stranji dio kola. Ali najed-nom je neko ispred komore viknuo: - Kirjuha, kreii! Zakripala su prva kola, za njima druga, pa trea... Jego-ruka je osjetio kako su se i kola na kojima je on leao pokrenula i takoer zakripala. Komora je krenula. Jegoruka se vre uhvatio rukom za konopac kojima je bila vezana bala, jo jednom se zadovoljno nasmijeio, poravnao u depu kola i poeo da tone u san kao to je to obino inio i kod kue u svojoj postelji... Kada se probudio, sunce je ve izlazilo; kurgan ga je zak-lanjao svojom uzviicom, a ono je, nastojei da svojom svjetlou zalije itav svijet, napregnuto bacalo svoje zrake na sve strane i itav vidik zalivalo zlatom. Jegoruki se inilo da sunce nije na svome mjestu jer je jue izlazilo za njegovim leima a danas izlazi nekako mnogo vie ulijevo... Pa i itava okolina nije vie liila na jueranju. Nije vie bilo breuljaka - svuda kud po-gleda u nedogled se pruala mrka i tuna ravnica; tu-i-tamo nazirale su se male mogile i letjeli jueranji gaci. Daleko napri-jed bijeljeli su se zvonici i kue nekakvog sela; bila je nedjelja i seljaci su bili kod svojih kua, pekli su i kuhali - to se vidjelo po dimu koji se dizao iz svih dimnjaka i kao siva prozirna ko-prena lebdio nad selom. Izmeu kua i crkve plavila se rijeka a iza nje se u izmaglici gubio vidik. Ali od svega jueranjeg drum je najmanje liio na jueranji. Umjesto druma, preko stepe se prualo neto neobino iroko, neto poletno i divovsko; to je bila siva traka, dobro ugaena i prekrivena prainom kao i svi drumovi, ali je bila iroka nekoliko desetina hvati. Tom svojom irinom ona je kod Jegoruke izazivala nedoumicu i navodila ga na fantastine misli. Ko putuje tim drumom? Kome je potrebna takva irina? To je udno i neshvatljivo. Moglo bi se zaista pomisliti da u Rusiji jo nisu izumrli ogromni ljudi koji koraaju kao Ilja Muromec i Slavuj-Razbojnik i da jo nisu nestali di-vovski konji. Jegoruka je pogledao taj drum i zamislio est visokih bornih kola kako uporedo jure poput onih to je vidio na crteima u Bibliji; u ta kola je upregnuto po est divljih i bijesnih konja i ona svojim visokim tokovima do neba diu itave oblake praine a tim konjima upravljaju ljudi kakvi se mogu samo sanjati ili zamisliti. O, kako bi ti likovi pristajali stepi i ovom drumu kada bi zaista postojali! itavom duinom desne strane druma strali su telegrafski stubovi sa dvije ice. Postajui sve manji i manji, oni su u blizini sela nestajali iza kue i zelenila, a onda su se opet pojavljivali u ljubiastoj daljini u obliku malih, tananih tapia koji su liili na olovke zabijene u zemlju. Na icama su sjedili jastrebovi, kopci i vrane i ravnoduno posmatrali kako prolazi komora. Jegoruka je leao na posljednjim kolima i zato je mogao posmatrati itavu komoru. U komori je bilo oko dvadeset kola a na troja kola je dolazio po jedan vozar. Pored posljednjih kola, na kojima je bio Jegoruka, koraao je sjedobradi starac, isto takav mrav i onizak kao i otac Hristofor, samo je njegovo lice bilo preplanulo, strogo i zamiljeno. A moda taj starac nije bio ni strog ni zamiljen, ali su njegovi crveni oni kapci i dugaki iljati nos njegovom licu davali strog i bezosjeajan izraz kakav se moe vidjeti kod usamljenih ljudi koji uvijek misle o neemu ozbiljnom. Kao i otac Hristofor, i on je nosio cilindar sa irokim obodom, ali ne gospodski, nego pusteni i mrke boje, koji je vie liio na usjeenu kupu nego na cilindar. Bio je bos. Vjerovatno po navici koju je stekao za vrijeme hladne zime, kada se toliko puta morao smrzavati kraj komore, on je, koraajui, lupkao sebe po bedrima i cupkao nogama. Opazivi da se Jegoruka probudio, on ga je pogledao i, jeei se kao od hladnoe, do-viknuo mu: - A, probudio si se, junaino! Jesi li ti sin Ivana Ivania? - Ne, sinovac... - A, sinovac. A ja, evo, skinuo izme i bos skakuem. Noge su mi bolesne, smrznute i bez izama je nekako lake... Lake, junaino... To jest, bez izama... Znai, sinovac? A on je dobar ovjek, nema ta... Neka mu Bog da zdravlja... Dobar je... Ja to o Ivanu Ivaniu... Otiao molokanima... O, Gospodi, pomiluj! Starac je govorio tako kao da je bilo jako hladno, sa pre-kidima, poluotvorenih usta; usnene suglasnike je slabo izgovarao, mrsio ih kao da su mu se usne smrzle. Obraajui se Jegoruki nijednom se nije nasmijeio i izgledao je strog. Pored treih kola iao je ovjek sa biem u ruci, u dugakom riem kaputu, sa kaketom i izmama sa oputenim sarama. Taj nije bio star, imao je etrdesetak godina. Kad se okrenuo, Je-goruka je vidio duguljasto crveno lice sa rijetkom jareom bradi-com i sunerastom izraslinom ispod desnog oka. Osim ove rune izrasline imao je jo jedno osobito obiljeje koje je odmah padalo u oi: u lijevoj niije drao bi a desnom rukom je mahao tako kao da je dirigovao nekim nevidljivim horom; ponekad je bi stavljao pod ruku i onda je dirigovao objema rukama i neto gunao sebi pod nos. Sljedei komordija je imao dugaku, ukoenu figuru veoma sputenih ramena i lea pljosnatih kao daska. Drao se pravo kao da marira ili kao da je arin progutao, ruke mu se nisu klatile, nego su kao tapovi visile, a i koraao je nekako drveno, kao olovni

vojnici, gotovo ne savijajui koljena i nastojei da koraa to je mogue krupnije; kada su starac ili vozar sa sune-rastom izraslinom pravili po dva koraka, on je pravio samo jedan i zato je izgledalo da on ide sporije od ostalih i da zaostaje. Lice mu je bilo povezano krpom a na glavi mu je stralo neto kao kaluerska kapica; bio je obuen u kratki seljaki gunj, sav pre-kriven zakrpama, i plave alvare, a na nogama je nosio opanke od like. One koji su bili jo dalje Jegoruka nije ni razgledao. Legao je potrbuke, prstom napravio rupicu na bali i od dosade poeo da jede konie od vune. Kako se pokazalo, starac koji je dolje koraao nije bio tako strog i ozbiljan kako se moglo zakljuiti po njegovom izrazu lica. Kada bi jednom poeo razgovor, on vie nije prestajao. - A kuda ti to putuje? - pitao je pocupkujui. - Idem da uim - odgovorio je Jegoruka. - Da ui? Aha... E neka, neka ti pomogne Bogorodica... Tako je. Jedna pamet mnogo vrijedi, a dvije jo vie. Nekom ovjeku Bog da jednu pamet, drugom dvije, a ponekom i tri... Ponekom i tri, tako je to... Jedna pamet s kojom ga mati rodila, druga od uenja, a trea od dobrog ivota. Tako je to, brajkane, dobro je to kad neko ima tri pameti. Taj ne samo da lake ivi nego i umire lake. Umire, da... A umrijeemo svi. Starac je poeao elo, pogledao Jegoruku svojim crvenim oima i nastavio: - I Maksim Nikolai, spahija od Slavjanoserbska, lani je dao sinia na kolovanje. Ne znam kako je tamo u njega sa kolovanjem, ali momi nije slab, dobar je momi... Dobri ljudi, da im Bog da zdravlja... Ja, i on je dao sina na kolovanje... U Slavjanoserbsku nema takve kole za takva znanja. Nema... A grad je lijep, dobar... Ima obina kola, za prostije dunosti, ali nema za visoko kolovanje... Nema, tako je to. A kako se zove? - Jegoruka. - Znai, Jegorije... Sveti velikomuenik Jegorije pobjednosac to se slavi 23. aprila. A moje sveto ime je Pantelej... Pantelej Zaharov Holodov... Mi smo Holodovi... Roen sam, moda si uo, u Timu, u Kurskoj guberniji. Braa su mi otila u grad i postali majstori, a ja sam muik... Muik sam i ostao. Prije jedno sedam godina iao sam tamo... to jest kui. Bio sam i na selu i u gradu... Kaem, i u Timu sam bio. Tada su, hvala Bogu, svi bili ivi i zdravi, a sad ne znam... Moda je neko i umro... A i vrijeme je za umiranje, svi smo ve stari, neki su i stariji od mene. Smrt - nije to nita, dobro je to, samo, dabome, da se ne umre bez pokajanja. Nema nita gore od iznenadne smrti. Iznenadna smrt je avolu radost. Ako hoe da umre s pokajanjem, znai da pred tobom ne bi bili zatvoreni Boiji dvori, moli se Varvari velikomuenici. Ona je zatitnica. Ona, tako je to... Bog joj je i dao takav poloaj na nebu, znai da bi svak imao puno pravo da je moli za pokajanje. Pantelej je mrmoljio i, izgleda, nije ni mislio o tome da li ga Jegoruka uje ili ne uje. Govorio je tromo, sebi pod nos, ne podiui i ne sputajui ton, ali je za veoma kratko vrijeme stigao da ispria mnogo toga. Sve to to je priao sastojalo se od meusobno slabo povezanih odlomaka i stvari koje za Je-goruku uope nisu bile interesantne. A moda je to on i govorio samo zato da sada, ujutro, poslije noi koju je proveo u utnji, naglas prokontrolie svoje misli: da li su sve tu? Zavrivi sve o pokajanju, on je poeo da govori o nekom Maksimu Nikolajeviu ispod Slavjanoserbska: - Ja, odvezao je sinia... Odvezao, stvarno... Jedan od vozara koji je iao daleko naprijed, najednom se trgnuo, potrao ustranu i poeo da udara biem po zemlji. Bio je to neki krupan ovjek, irokih plea, tridesetak godina star, plavokos, kudrav i, oevidno, veoma jak i zdrav. Sudei po pok-retima njegovih ramena i bia, i po surovosti koju je izraavalo njegovo dranje, on je udarao po neem ivom. Pritrao mu je jo jedan vozar, nizak i pleat, sa crnom irokom bradom, u prsluku i isputenoj koulji. On je prasnuo u krupan i hripav smijeh i povikao: - Momci, Dimov ubio zmiju! Bogami! Ima ljudi o ijoj se pameti moe tano suditi po njihovom glasu i smijehu. Ovaj crnobradi ovjek spadao je upravo u takve sretnike: u njegovom glasu i smijehu osjeala se velika glupost. Kada je prestao da udara, plavokosi Dimov je bialjem podigao sa zemlje neto slino konopcu i smijui se bacio prema kolima. - Pa to nije zmija, to je smuk - viknuo je neko. ovjek koji je drveno koraao i imao povezano lice brzo je zakoraao prema ubijenoj zmiji, pogledao je i pljesnuo svojim tapolikim rukama. - Razbojnie! - povikao je muklim i runim glasom. - Zato si smuka ubio? ta ti je on uinio, prokletnie? Vidi ga, smuka ubio! A kad bi tebe tako?... - Smuka ne valja ubijati, tako je... - mirno je progunao Pantelej. -Ne valja... To nije otrovnica. Makar da lii na zmiju, on je mirno i neduno stvorenje... Smuk... voli ovjeka... Izgleda da su se Dimov i crnobradi zastidjeli jer su se glasno nasmijali i, ne odgovarajui na negodovanje, lijeno su zaljumali prema svojim kolima. Kada su posljednja kola stigla do mjesta gdje je leao ubijeni smuk, ovjek sa vezanim licem se sagnuo nad smuka, okrenuo se Panteleju i upitao planim glasom: - Djeda, zato on ubi smuka?

Jegoruka je sada vidio da su oi tog vozara bile sitme, mutne, lice sivo, boleljivo i, takoer, nekako mutno, a pod-bradak mu je bio crven i nekako jako podbuho. - Djeda, zato ga ubi? - ponovio je on koraajui pored Panteleja. - Budala, ruke ga svrbe, zato je i ubio... - odgovorio je starac. - A smuka ne valja ubijati... Tako je to... Dimov je, zna se, propalica, sve ubija to mu pod ruku doe, a Kirjuha ga nije sprijeio. Trebalo je da ga sprijei, a on - ha-ha-ha i ho-ho-ho. A ti, Vasja, nemoj da se jedi... to da se jedi? Ubili su ga, i ta se tu moe... Dimov je propalica, a Kirjuha je mamlazina... ta se moe. To su glupi ljudi, nita ne razumiju, i neka ih avo nosi. Evo Jemeljan - nikada nee dirnuti to ne treba... Nikada... Zato to je pametan ovjek, a oni su tikvani... Ja, Jemeljan... nee dirnuti. Vozar u riem kaputu sa sunerastom izraslinom koji je dirigovao nevidljivim horom, uvi svoje ime, zaustavi se i, sae-kavi da do njega dou Pantelej i Vasja, poe s njima. - O emu vi to priate? - upitao je pitavim i priguenim glasom. - A, evo, Vasja se jedi - odgovorio je Pantelej. - Ja mu sve govorim, biva, da se ne jedi... Eh, jadne moje noge, promrzle! Eh, u nedjelju su poele da svrbe, na praznik Gospodnji! - To je od hodanja - rekao je Vasja. - Nije, mome, nije... Nije to od hodanja. Kada hodam, ak kao da mi je lake, a kada legnem i zagrijem se - kao da umirem. Lake mi je kad hodam. Jemeljan u svom riem kaputu stao je izmeu Panteleja i Vasje i poeo da mae rukom kao da su se ona dvojica spremala da pjevaju. Pomahavi malo, spustio je ruku i beznadno kaljucnuo: - Nemam glasa! - rekao je - Prava nesrea! itavu no pa i jutros sve mi se ini da ujem trostruko "Gospodi pomiluj", koje smo kod Marinovskog na vjenanju pjevali; ono mi je u glavi i u grlu... ini mi se sad bih zapjevao, a ne mogu! Nemam glasa! Razmiljajui o neemu, na trenutak je zautio, a onda je nastavio: - Petnaest godina sam pjevao. Moda niko u itavoj Luganskoj fabrici nije imao takav glas, a kako sam se, avo ga odnio, prije tri godine okupao u Donjecu, ni jedne note ne mogu isto uhvatili. Prehladio sam grlo. A meni ti je bez glasa isto to radniku bez ruke. - Tako je - sloio se Pantelej. - Ja kako gledam na to - ja sam propao ovjek, i nita vie. U tom trenutku Vasja je sluajno ugledao Jegoruku. Oi su mu zasijale i postale jo manje. - I gospodii se vozi s nama! - rekao je i rukavom pokrio nos kao da se zastidio. - Kakav naoit koija! Ostani s nama, s komorom e putovati, vunu voziti. Misao o tome da bi se u jednom tijelu mogli spojiti gos-podii i koija, oevidno, i samom mu se uinila veoma zanim-ljiva i otroumna, pa se glasno nasmijao i nastavio da razvija tu misao. I Jemeljan je pogledao gore na Jegoruku, ali onako leti-mice i hladno. On je bio zauzet svojim mislima i da nije bilo Vasje, on ne bi ni primijetio Jegorukino prisustvo. Nije prolo ni pet minuta a on je opet poeo da mae rukom, a onda je, opisujui saputnicima ljepotu vjenanog "Gospodi, pomiluj", ko-ga se sino sjetio, uzeo bi pod ruku i poeo da mae objema rukama. Na vrstu od sela komora se zaustavila kraj bunara sa er-mom. Sputajui u bunar svoju kofu, crnobradi Kirjuha je trbu-hom legao na ogradu bunara i u crni otvor uvukao svoju kudravu glavu, ramena i dio grudi, tako da je Jegoruka vidio samo nje-gove kratke noge koje su se jedva doticale zemlje; a kada je Kirjuha duboko na dnu bunara ugledao odraz svoje glave, on se obradovao i poeo da se smije dubokim i glupim smijehom. Odjek iz bunara odgovarao mu je na isti nain. Kada se podigao, njegovo lice i vrat su bili crveni kao crveni katun. Prvi je kofi pritrao Dimov. On je pio smijui se, esto je odmicao kofu i Kirjuhi priao neto smijeno, a onda se okrenuo i pet runih rijei izlajao tako glasno da se orila itava stepa. Jegoruka nije razumio znaenje takvih rijei, ali je znao da su to rune rijei. Poznata mu je bila odvratnost sa kojom su se prema tim rijeima odnosili njegovi roaci i poznanici, a i sam je, ne znajui ni zato, tako osjeao i navikao se na misao da samo pijanci i drznici koriste tu slobodu da glasno izgovaraju takve rijei. Slu-ajui Dimivljev smijeh, sjetio se ubijanja smuka, i prema tom ovjeku je osjetio neto slino mrnji. I upravo u tom trenutku Dimov je ugledao Jegoruku, koji se spustio s kola i poao prema bunaru; on se gromko nasmijao i povikao: - Momci, starac je noas maliana rodio! Kirjuha se zakaljao od gromkog smijeha. Nasmijao se jo neko, a Jegoruka je pocrvenio i konano zakljuio da je Dimov vrlo hrav ovjek. Plav, kudrave kose, gologlav i u koulji raskopanoj na gru-dima, Dimov je izgledao lijep i neobino snaan ovjek; u sva-kom njegovom pokretu vidio se objeenjak i delija koji je svje-stan svoje vrijednosti. Podboivi se, on je izvijao ramenima, govorio i smijao se glasnije od svih drugih i izgledao je kao da se sprema da jednom rukom podigne neto veoma teko i da time zaudi itav svijet. Njegov obijesni i podrugljivi pogled je klizio drumom, du komore i preko neba, ni na emu se nije zadravao i izgledalo je da

trai koga bi onako iz obijesti ubio i s kim bi se poegaio. Oigledno, on se nikoga nije bojao, niim nije sebe ograniavao i, vjerovatno uope ga nije interesovalo Jegorukino miljenje... A Jegoruka je ve itavom du-om mrzio njegovu plavokosu glavu, glatko lice i snagu, sa odvratnou i strahom je sluao njegov smijeh i smiljao kakvu bi psovku mogao rei da mu se osveti. I Pantelej je priao kofi. On je iz depa izvadio zelenu au za kandilo, obrisao je krpicom, zahvatio njome vode iz kofe i popio, a onda je jo jednom zahvatio pa zavio au u krpicu i stavio je u dep. - Djeda, a zato ti pije iz kandila? - zaudio se Jegoruka. - Neko pije iz kofe a neko iz kandila - odgovorio je starac neodreeno - Svako na svoj nain... Eto, ti pije iz kofe, pa dobro, pij, na zdravlje... - Golubice moja, majice-ljepotice - najednom je poeo Vasja njenim i plaljivim glasom. - Golubice moja! Njegov pogled je bio uperen u daljinu, oi su mu sijale, smijeile se, a na licu se pojavio isti izraz kakav je imao kada je gledao Jegoruku. - Kome ti to? - pitao ga Kirjuha. - Lisici-ljepotici... Legla na lea i igra se kao psetance... Svi su poeli da gledaju u daljinu i da oima trae lisicu, ali nisu nita nali. Samo je Vasja neto vidio svojim sivim mutnim oima i oduevljavao se. Kao to se Jegoruka kasnije uvjerio, on je imao izvanredno otar vid. On je vidio tako dobro da je mrka i pusta stepa za njega uvijek bila puna ivota i sadrine. Njemu je trebalo samo da baci pogled u daljinu pa da ugleda lisicu, zeca, droplju ili neku drugu ivotinju koja izbje-gava ljude. Nije teko vidjeti zeca koji bjei ili droplju kada leti - to vidi svako ko prolazi stepom - ali ne moe svako da vidi divlje ivotinje u njihovom domaem ivotu, kad one ne bjee, ne skrivaju se i ne zirkaju uznemireno na sve strane. A Vasja je vidio lisice kako se igraju, zeeve kako se apicama umivaju, droplje kako proteu krila i kako otkucavaju svoje "take". Zahvaljujui takvoj otrini vida, Vasja je, osim svijeta koji su svi vidjeli, imao i drugi svijet, svoj vlastiti svijet koji nikom drugom nije bio pristupaan i koji je, vjerovatno, bio vrlo lijep zato to je teko bilo ne zavidjeti mu kada ga je on gledao i oduevljavao se njime. Kada je komora krenula dalje, u crkvi su se zaula zvona za liturgiju.

Komora se razmjestila podalje od sela, na obali rijeke. Sunce je peklo kao i jue, a vazduh je bio nepokretan i sumoran. Na obali je bilo nekoliko vrba, ali njihove sjenke nisu padale na zemlju nego na vodu gdje su uzaludno propadale, a u sjenci pod kolima je bilo zaguljivo i dosadno. Voda, koja je bila plava zato to se u njoj odraavalo nebo, neodoljivo je privlaila sebi. Vozar Stjopka, na koga je Jegoruka tek sada obratio panju, osamnaestogodinji djeak, Ukrajinac, u dugakoj koulji, bez pojasa i u irokim alvarama koje su se u hodu na njemu klatile kao zastave, brzo se svukao, strao niz stanovitu obalu i bunuo u vodu. Tri puta je zaronio, a onda je zaplivao na leima i od zadovoljstva oi zatvorio. Lice mu se smijeilo i mrtilo kao da ga neko golicao, kao da ga neto boli i kao da mu je neto smijeno. Kada je dan vreo i kada nema kuda da se skloni od sparine, um vode i glasno disanje kupaa na sluh djeluju kao prijatna muzika. Posmatrajui Stjopku, Dimov i Kirjuha su se brzo skinuli i, unaprijed osjeajui uivanje, uz buni smijeh, jedan za drugim su poletjeli u vodu. I tiha, skromna rjeica je odjeknula od brektanja, pljuska vode i uzvika. Kirjuha je kaljao, smijao se i tako vikao kao da je neko htio da ga utopi, a Dimov ga je ganjao i pokuavao da ga uhvati za nogu. - He-he-he! - vikao je on. - Hvataj ga, dri ga! Kirjuha se smijao i uivao, ali njegov izraz lica je bio isti kao i na zemlji: glup i oamuen, kao da mu se neko straga prikrao i uicama sjekire ga lupio po glavi. I Jegoruka se svukao, ali se nije sputao niz obalu, nego se zaletio i skoio sa visine od tri metra. Opisavi u vazduhu luk, pao je u vodu i duboko utonuo, ali nije stigao do dna; neka snaga, hladna i na dodir prijatna, uhvatila ga je i ponijela nazad na povrinu vode. On je izronio i, brekui i isputajui mjehurie, otvorio oi, ali na vodi, upravo pored njegovog lica bljetalo je sunce. U njegovim oima prvo su zaigrale zasljepljujue iskre, a zatim arene duge i tamne mrlje; on je urno opet zaronio i kada je u vodi otvorio oi, ugledao je pred sobom neto mutnozelenkasto to je liilo na nebo u noi punoj mjeseine. Ne dajui mu da se dotakne dna i da se zadri u toj svjeini, opet ga je ona ista snaga ponijela na povrinu; on je izronio i udahnuo vazduh tako duboko da je osjetio irinu i svjeinu ne samo u grudima nego i u stomaku. A onda je - da bi uzeo vode sve to se moe uzeti - doputao sebi svakakav rasko: leao je na leima i uivao, prskao vodu, prevrtao se, plivao potrbuke, porebarke, na leima i uivao, stojei - kako god je htio, sve dok se nije umorio. Druga obala je bila gusto pokrivena aom koja se zlatila na suncu, a njeni su se cvjetovi, kao soni grozdovi, naginjali prema vodi. Na jednom mjestu je aa podrhtavala, klatila se i pucketala - to su Stjopka i Kirjuha "trgali" rakove. - Rak! Pogledaj, brajkane: rak! - likujui je uzviknuo Kir-juha i zaista pokazao raka.

Jegoruka je doplivao do ae, zaronio i poeo da trai okolo korijenja. eprkajui u itkom i klizavom mulju, napipao je neto otro i neprijatno, moda zaista raka, ali u tom trenutku ga je neko uhvatio za nogu i povukao gore. Grcajui i kaljui, Jegoruka je otvorio oi i pred sobom ugledao mokro i nasmijano lice objeenjaka Dimova. Taj objeenjak je dahtao i, sudei po njegovim oima, htio je da nastavi sa svojim objeenjatvom. On je vrsto drao Jegoruku za nogu i ve je digao i drugu ruku da ga uhvati za vrat, ali se Jegoruka, sa odvratnou i strahom, kao da se gadi i boji da e ga ta ljudeskara utopiti, otrgnuo se od njega i uzviknuo: - Budalo! Po njuci u te lupiti! Osjeajui da to nije dovoljno da bi izrazio svoju mrnju, on je porazmislio i dodao: - Nitkove! Pasiji sine! A Dimov se, kao da nita nije bilo, vie nije ni osvrtao na Jegoruku, nego je plivao prema Kirjuhi i vikao: - E-he-hej! Hajde da hvatamo ribu! Momci, u ribu! - Hajde - pristao je Kirjuha. - Mora da ovdje ima mnogo ribe... - Stjopka, tri u selo, moli muike da ti daju mreu! - Nee dati! - Dae! Zamoli! Reci da nam daju Hrista radi, jer mi smo - hodoasnici. - Tako je! Stjopka je iziao iz vode, brzo se obukao i, vitlajui svojim irokim alvarama, gologlav potrao u selo. Poslije sukoba sa Dimovom za Jegoruku je voda izgubila svaku dra. On je iziao na obalu i poeo da se oblai. Pantelej i Vasja su sjedili na visokoj obali i, objesivi noge, posmatrali kupae. Jemeljan je go stajao u vodi do koljena pored same obale, jednom rukom se drao za travu da ne padne, a drugom se gladio po tijelu. Sa svojim kotunjavim plekama, za izraslinom pod okom, onako nagnut i uplaen od vode, izgledao je veoma smijean. Lice mu je bilo ozbiljno i strogo, u vodu je gledao ljutito kao da se spremao da je izgrdi zato to se zbog nje nekad prehladio u Donjecu i to mu je ona oduzela glas. - A to se ti ne kupa? - Jegoruka je pitao Vasju. - A, tako... Ne volim... - odgovorio je Vasja. - A zato ti je to brada otekla? - Boli me... Ja sam ti, gospodiiu, radio u tvornici i-bica... Doktor mi je rekao da mi od toga i otie vilica. Tamo je zrak nezdrav. Osim mene, jo trojici momaka su otekle vilice, a jednom je sasvim istruhnula. Uskoro se Stjopka vratio sa mreom. Dimov i Kirjuha su od dugog kupanja poplavjeli i promukli, ali su se smjesta pri-hvatili ribolova. Odmah su krenuli po dubini pored trske; tu je Dimovu voda bila do grla, a sitnom Kirjuhi i vie; on je grcao i isputao mjehurie, a Dimov je, spotiui se o bodljikavo kori-jenje, padao i zaplitao se u mreu; obojica su se praakali i tako galamili da je to vie liilo na kenjijanje nego na ribolov. - Duboko je - kriao je Kirjuha. - Nita nee uloviti! - Ne trgaj, avo te odnio! - vikao je Dimov nastojei da odri mreu u pravilnom poloaju. - Dri je rukama! - Tamo nita neete uhvatiti! - vikao im je Pantelej sa obale. - Samo plaite ribu, budale jedne! Idite lijevo! Tamo je plie! Jednom je iznad mree bljesnula velika riba; svi su uzdah-nuli, a Dimov je akom udario po mjestu gdje je nestala i na licu mu se pojavio izraz gnjeva. - Eh! - graknuo je Pantelej i udario nogom. - Takva riba vam umae! Ode! Idui ulijevo, Dimov i Kirjuha su postepeno izili na pliak i tu je poeo pravi lov. Otili su od kola do trista koraka; vidjelo se kako utke i jedva koraajui nastoje da to blie priu ai, kako vuku mreu, kako udaraju po vodi i ukaju trstikom da uplae ribu i natjeraju je u mreu. Od ae su ili prema drugoj obali, tamo vukli mreu, a onda, razoarani i visoko podiui noge, opet ili prema ai. O neemu su razgovarali, ali o emu, nije se ulo. Sunce im je peklo u lea, muhe su ih grizle, i njihova su tijela od plavih postala crvena. Za njima je, drei kofu u ruci, zasukavi koulju sve do pazuha i drei u ustima njen kraj, iao Stjopka. Poslije svakog uspjelog lova on je po-dizao neku ribu i, bljeskutajui njome na suncu, vikao: - Pogledajte kakva ribetina! Takvih ima ve pet komada! Vidjelo se kako su Dimov, Kirjuha i Stjopka svaki put kad izvuku mreu dugo neto traili u mulju, nato stavljali u kofu i poneto bacali; ponekad bi neto to bi dospjelo u mreu do-davali iz ruke u ruku, znatieljno ga razgledali, a onda i to bacali...

- ta je to? - vikali su im sa obale. Stjopka je neto odgovorao, ali je teko bilo razabrati nje-gove rijei. I evo, sada je iziao iz vode i, zaboravljajui da spusti koulju, potrao je prema kolima drei kofu objema ru-kama. - Ve je puna! - vikao je zadihavi se. - Dajte drugu! Jegoruka je pogledao u kofu: bila je puna. Iz vode je mlada tuka podigla svoju runu glavu, a pored nje su se koprcali rakovi i sitnije ribe. Jegoruka je spustio ruku na dno kofe i uzburkao vodu; tuka je nestala ispod rakova, a umjesto nje na povrini su se pojavili grge i linjak. I Vasja je zavirio u kofu. Njegove oi su zasjale, a lice postalo njeno kao i onda kada je vidio lisicu. Izvadio je neto iz kofe, prinio ustima i poeo da vae. Zaulo se krckanje. - Momci - zaudio se Stjopka. - Vasja jede ivu krkuu! Fuj! - Nije to krkua nego dabri - nastavljajui da vae mirno je odgovorio Vasja. On je izvadio iz usta riblji repi, njeno ga pogledao i opet ga gurnuo u usta. Dok je on tako vakao i krckao zubima, Jegoruki se inilo da pred sobom vidi neto drugo a ne ovjeka. Njegova otekla brada, njegove mutne oi, neobino otar vid, riblji rep u ustima i njenost sa kojom je on vakao krkuu inili su ga slinim ivotinji. Jegoruki je postalo dosadno pored njega. A i ribolov se ve zavrio. On je proetao du reda kola, porazmislio malo i od dosade krenuo prema selu. Malo kasnije on je ve bio u crkvi i, stavivi elo na neija lea koja su mirisala na konoplju, sluao je kako hor pjeva. Liturgija se ve bliila kraju. Jegoruka se uope nije razumio u crkveno pjevanje i bio je ravnoduan prema njemu. Sluao je malo, a onda je zijevnuo i poeo da razgleda potiljke i lea. Po jednom potiljku, riem i mokrom od nedavnog kupanja, poznao je Jemeljana. Taj zatiljak je bio ravno podian i mnogo vie nego to treba; kosa na sljepoonicama je, takoer, bila vie podrezana nego to treba, i crvene Jemeljanove ui su strale kao dva lokvanja i inilo se da osjeaju da nisu na svom mjestu. Posmatrajui taj potiljak i ui, Jegoruka je ko zna zato pomislio da je Jemeljan, vjerovatno, veoma nesretan ovjek. On se sjetio njegovog dirigovanja, promuklog glasa, plaljivog izgleda za vrijeme kupanja, i osjetio je prema njemu veliko saaljenje. Za-elio je da mu kae neto njeno. - A ja sam ovdje! - rekao je trgnuvi ga za rukav. Ljudi koji u horu pjevaju tenor ili bas, a naroito oni koji su bar jednom u ivotu dirigovali, navikli su da na djeake gle-daju strogo i nedrueljubivo. Tu naviku oni ne zaboravljaju ni kasnije kad prestanu da budu pjevai. Okrenuvi se prema Je-goruki, Jemeljan ga poprijeko pogleda i ree: - Ne igraj se u crkvi! Zatim se Jegoruka provukao naprijed, blie ikonostasu. Tu je on vidio zanimljivih ljudi. Ispred svih s desne strane na ilimu stajali su nekakav gospodin i gospoa. Iza njih su stajale dvije stolice. Gospodin je bio odjeven u svjee ispeglano tanko odijelo, stajao je nepomino kao vojnik koji pozdravlja i visoko je drao svoju modru izbrijanu bradu. Njegov kruti okovratnik, modra brada, mala ela i tap odisali su velikim dostojanstvom. Od prevelikog dostojanstva vrat mu je bio napregnut, a glava je bila podignuta takvom snagom da je izgledalo da se glava moe svakog trenutka otkinuti i poletjeti uvis. A gospoa, gojazna i u godinama, sa bijelim svilenim alom, nagnula je glavu ustranu i gledala tako kao da je maloas nekome uinila neku uslugu i htjela da kae: "Ah, nemojte mi zahvaljivati! Ja to ne volim..." Oko tog ilima, kao neki zid, stajali su Ukrajinci. Jegoruka je priao ikonostasu i poeo da ljubi ikone. Pred svakom ikonom on se lagahno sputao na koljena i, ne ustajui sa zemlje, pogledao bi ljude oko sebe, zatim bi ustao i ljubio ikone. Kada je iz oltara iziao crkvenjak sa dugakim klijetima da gasi svijee, Jegoruka je hitro skoio sa zemlje i potrao prema njemu. - Jesu li ve dijelili naforu? - pitao je crkvenjaka. - Nema, nema... - sumorno je progunao crkvenjak. Liturgija je bila zavrena. Jegoruka je polahko iziao iz crkve i poao da luta po trgu. U svom ivotu on je vidio dosta sela, trgova i muzika, i sve to to je sada vidio nimalo ga nije interesovalo. Od dosade, da bar nekako utue vrijeme, svratio je u radnju nad ijim je vratima visila iroka crvena traka. Radnja je imala dvije prostrane i slabo osvijetljene prostorije: u jednoj se prodavao tekstil i bakalska roba, a u drugoj su stajale bave sa katranom i s tavanice su visili hamovi; iz te druge prostorije dopirao je jak miris koe i katrana. Pod u radnji je bio poliven i po svoj prilici polivao ga je neki veliki fantasta i slobodoumnik jer je itav pod bio prekriven arama i zagonetnim znacima. Za tezgom, naslonjen na pult, stajao je ugojeni bakalin, ovjek iro-kog lica i okrugle brade, po svoj prilici neki Rus. On je pio aj grickajui eer i poslije svakog gutljaja bi uzdahnuo. Lice mu je izraavalo potpunu ravnodunost, ali u svakom njegovom uz-dahu se ulo: "ekaj, pokazau ja tebi!" - Daj mi za kopjejku sjemenki suncokreta! - obratio mu se Jegoruka. Bakalin je podigao obrve, iziao iza tezge i nasuo mu u dep za kopjejku sjemenki - mjera mu je bila prazna teglica od pomade. Jegoruki se nije ilo iz radnje. On je dugo razgledao kutije sa medenjacima. Razmislivi malo i pokazujui na male vjazemske medenjake na kojima se ve pojavila bu, upitao je: - Poto su ovi medenjaci?

- Dva komada - kopjejka. Jegoruka je izvukao iz depa medenjak koji mu je jue poklonila Jevrejka i upitao: - A poto su kod tebe ovakvi medenjaci? Bakalin je uzeo u ruku medenjak, pogledao ga sa svih strana i podigao obrvu. - Ovakvi? - upitao je. Zatim je podigao drugu obrvu, porazmislio i odgovorio: - Dva komada - tri kopjejke... Nastala je utnja. - iji ste vi? - upitao je bakalin nalivajui sebi aj iz crve-nog bakarnog ajnika. - Ja sam sinovac Ivana Ivania. - Ima raznih Ivana Ivania - uzdahnuo je bakalin; pogle-davi na vrata preko Jegorukine glave i poutjevi malo, upitao je - Hoete li aja? - Pa moe... - sloio se Jegoruka malo nerado, iako je osjeao silnu elju za jutarnjim ajem. Bakalin mu je nalio au i pruio zajedno sa ogrizenim komadiem eera. Jegoruka je sjeo na sklopivu stolicu i poeo da pije. Htio je jo da upita koliko stoji pola kile badema u eeru i tek to je poeo o tome, uao je neki kupac i gazda se, ostavivi svoju au ustranu, prihvatio posla. Odveo je kupca u prostoriju gdje je mirisalo na katran i dugo je neto razgovarao s njim. Kupac, koji je oigledno bio tvrdoglav i svojevoljan, stalno je nezadovoljno odmahivao glavom i poleuke se povla-io prema vratima. Bakalin ga je uvjerio u neto i poeo da mu sipa zob u veliku vreu. - Pa zar je to zob? - tunim glasom je rekao kupac. - To nije zob nego pljeva, to je sramota... Neu, idem Bondarenku! Kada se Jegoruka vratio, na obali se ve dimila mala vatra. To su vozari kuhali sebi ruak. U dimu je stajao Stjopka i velikom zupastom kaikom mijeao orbu u kotlu. Neto postrani, s oima crvenim od dima, sjedili su Kirjuha i Vasja i istili ribu. Pred njima je leala mrea prekrivena muljem i algama, a na njoj se svjetlucala riba i puzali rakovi. Jemeljan, koji se tek nedavno vratio iz crkve, sjedio je pored Panteleja, pomahivao rukom i jedva ujno pjevuio promuklim glasiem: "Tebi pjevam..." Dimov je lunjao oko konja. Kada su Kirjuha i Vasja zavrili ienje ribe, oni su u koru skupili ribe i ive rakove, proprali ih i sve iz kofe istresli u kljualu vodu. - Da metnemo slanine? - pitao je Stjopka skidajui kai-kom pjenu. - Zato? Riba e svoj sok pustiti - odgovorio je Kirjuha. Prije nego to e sa vatre skinuti kotao, Stjopka je u vodu sasuo tri pregrti prekrupe prosa i kaiku soli; zatim je probao, pocmakao usnama, oblizao kaiku i zadovoljno kaljucnuo - to je znailo da je kaa ve gotova. Svi osim Panteleja, sjeli su oko kotla i poeli da posluju kaikama. - Ej, vi, dajte malianu kaiku! - strogo se oglasio Pantelej. - Pa valjda i on hoe da jede! - Naa hrana je muika!... uzdahnuo je Kirjuha. - I muika hrana e mu dobro doi, ako ima volje da jede. Dali su Jegoruki kaiku. On je poeo da jede, ali nije sjeo, nego je stajao pored samog kotla i gledao u njega kao u neku jamu. Kaa je mirisala na riblju vlagu, svaki as se u prekrupi susretala riblja krljut; rakovi se nisu mogli kaikom zahvatiti i ljudi su ih pravo rukama vadili iz kotla; u tom pogledu Vasja se najmanje snebivao - on je u tu kau zamakao ne samo ruke nego i rukave. Ali kaa se ipak Jegoruki uinila vrlo ukusnom i podsjeala ga je na orbu od rakova koju je kod kue u posne dane kuhala njegova mama. Pantelej je sjedio postrani i vakao hljeb. - Djeda, to ti ne jede? - pitao ga je Jemeljan. - Ne jedem ja rakove... Neka ih tamo! - odgovorio je starac i gadljivo se zakrenuo. Za vrijeme jela je tekao uobiajeni razgovor. Iz tog razgo-vora Jegoruka je shvatio da ti svi njegovi novi poznanici, bez obzira na razlike u godinama i karakterima, imaju neto za-jedniko to ih ini slinim: sve su to bili ljudi sa prekrasnom prolou i vrlo hravom sadanjou; svi do jednoga su o svojoj prolosti govorili sa oduevljenjem, a prema sadanjici su se odnosili gotovo sa prezirom. Ruski ovjek voli da se sjea, ali ne voli da ivi. Jegoruka to jo nije znao i prije nego to je kaa bila pojedena, on je ve duboko vjerovao da oko tog kotla sjede ljudi koje je sudbina uvrijedila i ponizila. Pantelej je priao da je nekad, dok jo nije bilo eljeznice, on s komorom iao u Moskvu i Ninji Novgorod i toliko zaraivao da nije znao ta e s novcem. A kakvi su u to doba bili trgovci, kakva roba i kako je sve bilo jeftino! Sada su putevi postali krai, trgovci krtiji, narod siromaniji, hljeb skuplji, sve je

postalo sitno i do krajnosti jadno. Jemeljan je priao da je ranije sluio u Luganskoj fabrici, bio pjeva, imao izvandredan glas i odlino itao note. A sada se on pretvorio u muzika i ivi od milosti svoga brata koji ga alje sa svojim konjima i za to uzima polovinu zarade. Vasja je nekad radio u tvornici ibica. Kirjuha je sluio kao koija kod nekih dobrih ljudi i smatrali su ga u itavom okrugu najboljim vozaem trojke. Dimov je bio sin bogatog seljaka, ivio je i uivao, provodio se i nije znao za tugu, ali im je navrio dvadeset godina, njegov strogi i kruti otac, elei da ga naui na posao i bojei se da se kod kue ne razmazi, poeo je da ga alje na vozarenje kao samohrana radnika. Jedino je Stjop-ka utio, ali se i po njegovom golobradom licu vidjelo da je i on ranije ivio mnogo bolje. Sjetivi se oca, Dimov je prestao da jede i namrgodio se. On je ispod oka pogledao drugove i svoj pogled zadrao na Jegoruki. - Ti, nevjernie, skini kapu! - rekao je grubo. - Zar se moe u kapi jesti? A jo mi je neki gospodin! Jegoruka je skinuo kapu i ni rijei nije rekao, ali vie nije osjeao ukus niti je uo kako su se za njega zauzeli Pantelej i Vasja. U njegovim grudima je planula teka zloba protiv tog mangupa i on je odluio da mu pod svaku cijenu uini neku pakost. Poslije ruka svi su otili kolima i polijegali u sjenku. - Djeda, hoemo li skoro krenuti? - pitao je Jegoruka starog Panteleja. - Kad Bog da, onda emo krenuti... Sada se ne moe, vruina je... Oh, gospode, tvoja volja... Lezi, mome! Uskoro se ispod kola zaulo hrkanje. Jegoruka je opet htio da poe u selo, ali se predomislio, zijevnuo je i legao pored starca.

IV

Komora je itav dan prestajala pored rijeke i krenula je tek kada je sunce zalazilo. Jegoruka je opet leao na bali, kola su tiho kripala i klatila se, a dolje je iao Pantelej, cupkao nogama, udarao se po bedrima i neto gunao; u vazduhu je kao i jue tretala stepska muzika. Stavivi ruke pod glavu, Jegoruka je leao na leima i gledao u nebo. Vidio je kako se palilo veernje rumenilo i kako se kasnije lagahno gasilo; zakrivajui vidik svojim zlatnim kri-lima, aneli-uvari su se razmjetali za poinak; danje protekao sretno, nastala je tiha, mirna no i oni su mogli da bezbrino sjede kod kue na nebu...Vidio je Jegoruka kako se nebo po-stepeno tamni, kako se izmaglica sputa na zemlju i kako se zvijezde pale jedna za drugom... Kada dugo netremice gleda u dubinu neba, onda se ko zna zato misli i dua stapaju u svijest o usamljenosti. ovjek poinje da se osjea beznadeno usamljen i sve to to je ranije smatrao kao blisko i roeno postaje beskonano daleko i bezvrijedno. Zvijezde, koje ve hiljadama godina gledaju s neba, nerazumljivo nebo i izmaglica koji su tako ravnoduni prema kratkom ljud-skom ivotu, kad se nae s njima u etiri oka i nastoji da shvati njihov smisao, oni ti pritiskuju duu svojom utnjom, na pamet ti pada ona usamljenost koja svakog od nas eka u grobu i sutina ivota ti izgleda oajniki i uasno... Jegoruka je mislio na baku, koja sada spava na groblju pod vinjama; on se sjetio kako je ona leala u sanduku sa bakarnim petparcima na onim kapcima, kako su je zatim pokrili poklop-cem i spustili u grob; sjetio se potmulih udaraca grumenja zemlje o poklopac... Zamislio je baku u tijesnom i tamnom sanduku, baku koja je sada bila naputena i bespomona. U njegovoj uo-brazilji najednom je baka oivjela i, ne shvatajui gdje se nalazi, ona udara u poklopac, zove upomo i, najzad, iznemogla od uasa, opet umire. Zatim je zamislio mrtvu mamu, oca Hristofora, groficu Dranicku i Solomona. Ali ma koliko da je nastojao da sebe samog zamisli u tamnom grobu, daleko od kue, na-putenog, bespomonog i mrtvog, to nikako nije uspijevao; ona za sebe lino nije doputao mogunost da moe umrijeti i osjeao je da nikada nee umrijeti... A Pantelej, kome je ve bilo vrijeme da umre, koraao je dolje i vodio razgovor sa svojim mislima. - Neka... dobra je to gospoda... - gunao je Pantelej. - Odvezli su djeaka na kolovanje, a kako je tamo s njim, nita ne uje... U Slavjanoserbsku, kaem, nema takve kole koja bi veu pamet davala... Nema, to je tano... A momi je dobar, nema ta... Odrae, ocu e pomagati. Ti si, Jegorije, sada malean, ali kada odraste, hranie oca i majku. Tako je Bog odre-dio... Potuj oca svog i majku svoju... I ja sam imao djeicu, ali su izgorjela... I ena i djeca su izgorjela... Tako je to, nou, uoi samog Bogojavljenja planula je kua... Mene nije bilo, u Orel sam otiao. U Orel... Marija je iskoila, ali se sjetila da u kui djeca spavaju pa je potrala natrag i izgorjela zajedno s djeicom... Ja... Sutradan su samo kosti nali. Oko ponoi voza i Jegoruka su opet sjedili pored logorske vatre. Dok se burjan razgarao, Kirjuha i Vasja su ili u jarugu po vodu; oni su nestali u mraku, ali se stalno ulo kako zveckaju kofama i priaju - jaruga je, znai, bila negdje nedaleko. Odsjaj vatre pruao se po zemlji kao velika treperava mrlja; mada je bila mjeseina, iza te crvene mrlje sve je izgledalo neprozirno crno. Vozarima je svjetlost udarala u oi, i oni su vidjeli samo dio druma; u mraku su se u obliku brda neodreene forme jedva primjetno ocrtavala kola

sa balama i konji. Dvadesetak koraka od vatre, tamo gdje se drum spajao s poljem, nalazio se nakrivljen drveni krst. Dok jo nije bilo vatre i dok se moglo daleko vidjeti, Jegoruka je primjetio da se isti takav star i nakrivljen krst nalazio i s druge strane druma. Kada su se Kirjuha i Vasja vratili sa vodom, nalili su pun kotao i postavili ga na vatru. Stjopka je sa svojom krbavom kaikom u ruci zauzeo svoje mjesto u dimu pored kotla i, gleda-jui zamiljeno u vodu, stao je da eka da se pojavi pjena. Pantelej i Jemeljan su sjedili jedan pored drugoga i utke o neem razmiljali. Dimov je leao potrbuke i, poduprijevi glavu ka-rama, posmatrao je vatru. Stjopkina sjenka je skakutala po njemu, pa bi se njegovo lice as prekrile sjenkom, as opet zablistalo... Kirjuha i Vasja su se vrzmali malo dalje i skupljali burjan i brezovinu za vatru. Gurnuvi ruke u depove, Jegoruka je stao pored Panteleja i gledao kako vatra guta travu. Svi su se odmarali, o neemu razmiljali i bacali pogled na krst na kome su poigravale crvene mrlje. Usamljeni grob pred-stavlja neto tuno, sanjarsko i poetino... uje se kako on uti i u toj utnji se osjea prisustvo nepoznatog ovjeka koji lei pod tim krstom. Kako je toj dui ovdje u stepi? Tuguje li ona nou kad je mjeseina? A stepa pored groba izgleda tuna, su-morna i zamiljena, trava je jo runija i ini se da i zrikavci obzirnije zriu... I nema takvog namjernika koji ne bi pomenuo tu usamljenu duu i koji se ne bi osvrtao na grob sve dok on ne ostane daleko pozadi i prekrije ga izmaglica... - Djede, zato je onaj krst tamo? - pitao je Jegoruka. Pantelej je pogledao na krst, zatim na Dimova i upitao je: - Mikola, da to nije ovo mjesto gdje su kosci trgovca ubili? Dimov se preko volje pridie na laktove, pogleda na drum i odgovori: - Jest, to je... Nastala je utnja. Zapucketala je suha trava - zguvavi je u hrpu, Kirjuha je tu travu gurnuo pod kotao. Vatra je planula jo jae; Stjopku je obavio crni dim, a u mraku je, drumom, pored kola, promakla sjenka od krsta. - Jesu, ubili su... - nerado je rekao Dimov. - Trgovci, otac i sin, ili su da prodaju ikone. Odsjeli su tu nedaleko u hanu to ga sad Ignjat Fomin dri. Stari je popio malo vie i poeo da se hvali kako nosi mnogo para. Zna se, trgovci su ti hvalisavi ljudi, sauvaj Boe... Ne moe izdrati a da se pred rajom ne pokae u boljem svjetlu. A u to vrijeme u taj han su kosci dolazili na spavanje. uli oni kako se trgovac hvali, i upamtili to. - Gospode... Carice nebeska! - uzdahnu je Pantelej. - Sutradan, im je svanulo - nastavio je Dimov - trgovci se spremili na put a kosci s njima. "Hajdemo, vae gospodstvo, zajedno. Manje je dosadno, a i opasnosti je manje, jer ovo je mjesto zabito..." Trgovci su, da ne bi polupali ikone, polahko vozili, a koscima je to dobro dolo... Dimov se digao na koljena i protegao se. - Ja - nastavio je zijevajui. - Sve je ilo dobro, ali im su trgovci stigli do ovog mjesta, kosci su na njih kosama navalili. Sin je bio junaina, zgrabio je od jednoga kosu, pa i on poe da isti... Ali oni su, dabome, nadvladali jer ih je bilo osmero. Sasjekli su trgovce tako da od njih itavog komada nije ostalo; kad su zavrili svoj posao, obojicu su svukli sa druma, oca na jednu, a sina na drugu stranu. S druge strane druma ima jo jedan krst... je li itav... ne znam... Odavde se ne vidi. - itav je - rekao je Kirjuha. - Kau da su para malo nali. - Malo - potvrdio je Pantelej. - Neto oko sto rubalja. - Ja, trojica od njih su kasnije umrli, jer i trgovac je dobro kosom kosio... Izgubili su mnogo krvi. Jednome je trgovac otfikario ruku, pa je taj, priaju, etiri vrste bez ruke trao i nali su ga na nekom breuljku kraj samog Kurikova. ui, glavu na koljena oborio kao da se zamislio, a kad su bolje pogledali - ispustio duu, umro... - Nali su ga po krvavom tragu - rekao je Pantelej. Svi su pogledali u krst i opet je zavladala tiina. Odnekle, vjerovatno iz jaruge, dopro je tuan krik ptice: "Spavam! Spa-vam! Spavam!..." - Mnogo je opakih ljudi na svijetu - rekao je Jemeljan. - Mnogo, mnogo! - potvrdio je Pantelej i primakao se vatri s takvim izrazom kao da ga je jeza hvatala. - Mnogo - nastavio je poluglasno. - itavu silesiju sam ih ja vidio za svog ivota... Tih opakih ljudi... Svetih i pravednih sam vidio mnogo, ali grenima ni broja nema... Spasi i pomiluj, Carice nebeska... Sjeam se, jednom, prije tridesetak godina, a moda i vie, vozio sam trgovca iz Moranska. Taj trgovac je bio dobar ovjek, naoit i s parama... taj trgovac... Dobar je bio, nema ta rei... I eto tako, putovali mi zaustavili se da konaimo u nekom svra-titu. A u Rusiji nisu konaita kao u ovom kraju. Tamo su avlije pokrivene kao staje ili, recimo, suara na dobrim imanjima. Samo su te suare malo vie. Eto tako, zaustavimo se mi i nije loe. Moj trgovac je u sobici a ja

kod konja i sve je kako treba. Eto tako, brao, ja se pomolim Bogu pred spavanje i pooh da pro-em avlijom. A no mrana, prsta pred okom ne vidi. Proem ja tako malo, kao odavde do kola, i vidim - bjelaska svjetlost. ta je to? Koliko sam znao, domaini su ve odavno legli a osim mene i trgovaca nije bilo drugih gostiju...Odakle onda ta svjet-lost? Obuze me neka sumnja... Priem blie... toj svjetlosti... Gospode, pomiluj i spasi, Carice nebeska! Gledam - nad samom zemljom prozorii sa reetkom... na kui... Legnem ja na zem-lju i pogledam, pogledam i itavim tijelom mi marci prooe... Nastojei da ne remeti tiinu, Kirjuha je oprezno gurnuo snopi burjana u vratru. Saekavi da burjan prestane pucketati i itati, starac je nastavio: - Pogledam ja unutra, a tamo podrum, velik podrum, mra-an i sumnjiv... Na buretu fenjer gori. Usred podruma desetak ljudi u crvenim kouljama, zasukali rukave i otre dugake no-eve... Ehe! Znai, zapali smo u bandu, meu razbojnike... ta da se radi? Trknem ja do trgovca, probudim ga polahko i kaem: "Ti, velim, trgove, ne boj se, ali stvari slabo stoje... Zapali smo, kaem, u razbojniko gnijezdo." On poblijedio i pita: "Pan-telej, ta da radimo sada? Kod mene je mnogo sirotinjskih para... to se tie moje due, veli, to je Boija volja i ne bojim se smrti, ali, veli, strah me da upropastim sirotinjske pare..." ta tu da se radi? Kapija je zakljuana, ne moe ni tamo ni ovamo... Da ali je tu neka ograda, lahko bismo preko nje preli, ali tu je avlija pokrivena!... "E, velim ja, trgove, nemoj da se plai, nego se pomoli Bogu. Moda Bog nee poeljeti da ucvili siro-ad. Ostani ti ovdje, kaem ja, i uti, a ja u dotle moda neto smisliti." E, pa dobro... Pomolim se ja Bogu i Bog me poui... Popnem se ja na svoj tarantas i tiho... tiho, da me niko ne uje, ponem da skidam slamu sa strehe, napravim rupu i izvuem se napolje. Napolje... Potom skoim s krova i potrim drumom koliko imam snage... Pet vrsta sam u jednom dahu projurio, a moda i vie... Kad, Bogu hvala, vidim - selo. Pritrim ti jednoj kui i ponem lupati u prozor, "Brao pravoslavna, kaem ja, tako i tako, velim, ne dajte da propadne hrianska dua..." Probudio sam sve.. .Sabrali se seljaci i poli sa mnom... Nosili su neko kolac, neko konopac a neko vile... Prolomimo kapiju na svratitu, i odmah u podrum... Kad tamo, razbojnici su ve svoje noeve naotrili i spremili se da kolju trgovca. Seljaci su ih pokupili sve koliko ih je bilo, povezali ih i vlastima predali. Trgovac im je od radosti tri stotinjarke poklonio, a meni je pet dukata dao i za uspomenu zapisao moje ime. Kau da su kasnije u tom podrumu nali itavu silesiju ljudskih kostiju. Ba kostiju... Oni su, znai, pljakali narod, a zatim zakopavali da ne bi traga bilo... E, a kasnije su ih u Moransku delati pogubili. Pantelej je zavrio priu i pogledao svoje sluaoce. Oni su utjeli i gledali u njega. Voda je ve kljuala, i Stjopka je skidao pjenu. - Jesi li pripremio salo? - apatom je pitao Kirjuha. - Priekaj malo... Sad u. Ne skidajui oiju sa Panteleja, kao da se bojao da on ne pone da pria bez njega, Stjopka je otrao prema kolima i ubrzo se vratio sa omanjom drvenom zdjelicom da u njoj mijea svinj-sku mast. - Jo jednom sam isto tako putovao s jednim trgovcem... - nastavio je Pantelej opet onako poluglasno i ne trepui. - Zvao se, sjeam se kao danas, Petar Grigori. Dobar bjee ov-jek... taj trgovac... Isto tako smo se zaustavili u jednom svratitu... On u sobi a ja kod konja... Domaini, mu i ena, rekao bih dobri ljudi, ljubazni, radni, nema ta, ali samo, brao, ne mogu da spavam, srce mi neto osjea! Osjea, pa to ti je. I kapija je otvorena, i svijeta okolo mnogo, ali sve me nekako neki strah podilazi, nekako mi nije dobro. Svi su davno pospali, no je, uskoro i ustajati treba, a samo ja leim u svojim kolima i kao neka buljina ne sklapam oi. Najednom, brao ujem ti ja: tup! tup! tup! Neko se prikrada kolima: Promolim glavu i gledam - stoji ena u samoj koulji, bosa... "ta je, kaem, eno?" A ona se trese i sva je izobliena... "Ustaj, veli, dobri ovjee! Nevolja... Domaini su zlo naumili... Hoe da ubiju tvog trgov-ca. Sama sam ula kako se gazda i gazdarica saaptavaju... "E, nije srce uzalud igalo! "A ko si ti?" - pitam je ja. "Ja sam, veli, njihova kuharica..." Dobro... Izaem ja iz kola i poem do trgovca. Probudim ga i kaem: "Tako i tako, velim, Petre Grigoriu, stvar nije ista... Stii ete, vae gospodstvo, da se naspavate, a sada, dok je jo vremena, oblaite se, velim, pa bjeite od nesree dok ste jo itavi..." Samo to je on poeo da se oblai, vrata se otvorie i ima ta da vidi - Majko Boija - u sobu ulaze gazda i gazdarica i tri radnika... Znai, i radnike su podgovorili... U trgovca je bilo mnogo para, pa ko vele - hajde, podijeliemo... Sve petero dre u rukama po noinu... Po noinu... Gazda zakljua vrata pa kae: "Putnici, pomolite se Bogu... A ako ponete da viete, neu vam dati ni da se pomolite pred smrt..." Kako e tu da vie? Nama se od straha grlo, steglo, nije nam do vike... Trgovac zaplaka i kae: "Ljudi pravoslavni! Vi ste, veli, odluili da mene ubijete zato to ste se polakomili na moje pare. Pa neka bude, nisam ja ni prvi ni posljednji; mnogo je nas trgovaca zaklano po prenoitima. Ali zato vi, veli, brao pravoslavna, mog koijaa da ubijete? Zato da on zbog mojih para podnosi muke?" I tako to on alovito govori! A gazda e ti njemu: "Ako mi njega, veli ostavimo iva, on e nas prvi prijaviti. Svejedno je, veli, ubili jednoga ili dvo-jicu. Pola grijeha je to i itav... Molite se Bogu i taka, nema tu ta da se razgovara!" Ja i trgovac kleknemo, zaplaemo i ponemo da se Bogu molimo. On spominje djeicu, a ja sam tada bio jo mlad, htio sam da ivim... Gledamo mi ikone i molimo se, molimo se tako alostivo da mi i sada suze teku... A gazdarica nas gleda i kae: "Vi, dobri ljudi, nemojte nas na ovom svijetu po zlu spominjati i ne molite Boga da nas kazni, jer mi to iz nevolje inimo." Molili smo se tako, plakali i plakali i Bog nas je usliio. Znai, saalio se... Ba u asu kad je gazda uhvatio trgovca za bradu da mu, znai, noem preko vrata mahne, najednom je neko iz dvorita udario u prozor! Nama su se noge potkosile, a gazdine ruke su pale... Udario je neko u prozor i povikao: "Petre Grigoriu, vie, jesi li tu? Spremaj se, kreemo!" Vide domaini da je neko doao po trgovca, uplae se i vatru tabanima... A mi ti bre-bolje u avliju, upregnemo i - kliznemo bez traga... - A ko je to lupao na prozor? - upitao je Dimov. - U prozor? Mora da je neki svetac ili aneo. Niko drugi nije mogao biti... Kad smo izili iz avlije, napolju nije bilo ni ive due... Tu su Boiji prsti! Pantelej je priao jo kojeta i u svim njegovim priama podjednaku su ulogu igrale "noine" i podjednako se osjeala tvorevina mate. Da li je on te prie uo od nekoga ili ih je sam nekad izmislio, pa kad mu je pamenje oslabilo, pomijeao do-ivljeno sa izmiljenim i vie nije mogao da razlikuje jedno od drugoga? Sve moe da bude, ali je jedno bilo udno - on je sada za vrijeme itavog putovanja otvoreno davao prednost izmi-ljenom i ako nije govorio o doivljenom. Sada je Jegoruka sve primao za istu istinu i

vjerovao je svakoj njegovoj rijei, a kasnije mu se inilo udnovato da ovjek koji je za svog ivota proao itavu Rusiju, koji je mnogo vidio i znao, ovjek kome su izgorjela i ena i djeca, toliko potcjenjuje svoj bogati ivot da svaki put, kada sjedi tako pored vatre, ili uti ili pria neto ega nije bilo. Jedui sada kau svi su utjeli i razmiljali o tome to su maloas uli. ivot je straan i udesan i zato, ma kakvu stranu priu da ispria u Rusiji i ma kako da je ukrasi razbojnikim gnijezdima, noinama i udesima, ona e u dui sluaoca uvijek odjeknuti kao stvarnost i moda e samo uevan ovjek s ne-povjerenjem pogledati, ali e i on outjeti. Krst pored druma, tamne bale, prostranstvo i sudbine ljudi koji su se skupili tu oko vatre, sve je to ve samo po sebi bilo tako udesno i strano da je i fantastinost izmiljotine ili bajke tu blijedjela i stapala se sa ivotom. Svi su jeli iz kotla, samo je Pantelej sjedio postrance i jeo kau iz drvenog anka. I kaika mu je bila drukija - od empresovog drveta i sa krstiem. Gledajui ga, Jegoruka se sjetio aice od kandila i tiho je upitao Stjepku: "Zato to djeda sjedi odvojeno?" - On je starovjerac - odgovorili su mu apatom Stjopka i Vasja i pri tom su gledali kao da govore o nekoj slabosti ili tajnom poroku. Svi su utjeli i razmiljali. Poslije onih stranih pria niko nije elio da govori o obinim stvarima. Najednom se, usred te tiine, Vasja ispravi, uperi svoje mutne oi u jednu taku i na'uli ui. - ta je? - pitao je Dimov. - Ide neki ovjek - odgovorio je Vasja. - Gdje ga vidi? - E-en-o-ga! Jedva se bijeli... Tamo kuda je gledao Vasja nije se vidjelo nita osim mraka: svi su oslukivali, ali se koraci nisu uli. - Ide li drumom? - pitao je Dimov. - Ne, poljem... Ovamo ide. itava minuta je prola u utnji. - A moda to po stepi hoda trgovac to je ovdje pokopan - rekao je Dimov. Svi su kosimice pogledali u krst, zagledali se i najednom su se zasmijali - zastidjeli su se svog straha. - A zato da hoda? rekao je Pantelej. - Po noi hodaju samo oni to ih zemlja ne prima. A trgovci nisu hravi ljudi... Oni su muenikom smru umrli... Najednom su se zauli koraci. Neko je urno iao. - Neto nosi - rekao je Vasja. Zaulo se kako pod nogama toga uti trava i pucketa burjan, ali se niko nije vidio iza svjetlosti vatre. Najzad su se koraci zauli sasvim blizu, neko se nakaljao; treperava svjetlost kao da se rasturila, s oiju je spala koprena i vozari su najednom ugledali ovjeka. Da li je vatra tako zatreperila ili je to bilo zato to su svi htjeli da prvo vide lice tog ovjeka, tek ispalo je tako udno da su svi pri prvom pogledu ugledali ne lice i ne odijelo, nego prije svega - njegov osmijeh. Bio je to neobino dobar, dobroduan i blag osmijeh kao kod djeteta koje se probudilo, jedan od onih zaraznih osmijeha na koji je teko ne odgovoriti takoer osmi-jehom. Kad su ga bolje sagledali, vidjeli su da je neznanac ovjek tridesetih godina, nimalo lijep i sasvim neupadljiv. Bio je to visok Ukrajinac koji je imao dugaak nos, dugake ruke i dugake noge; uope, sve je na njemu izgledalo dugako i samo mu je ija bila tako kratka da je izgledao pogrbljeno. Bio je odjeven u istu bijelu koulju sa vezenim okovratnikom, u bijele alvare i nove izme i u poreenju sa vozarima izgledao je pravi kico. U rukama je drao neto veliko, bijelo i na prvi pogled udnovato, a iza lea mu je virila puana cijev, isto tako du-gaka. Kada je iz mraka uao u krug svjetlosti, on se zaustavio kao ukopan i pola minute je gledao u vozare kao da je htio rei: "Pogledajte, kakav je u mene osmijeh!" Zatim je koraknuo prema vatri, nasmijeio se jo vedrije i rekao: - Prijatno, brao! - Izvolite! - Pantelej mu je odgovorio u ime svih. Neznanac je spustio pored vatre ono to je drao u rukama - bila je to ubijena droplja - i jo jednom se pozdravio. Svi su prili droplji i poeli da je razgledaju. - Velika ptica! ime si je to ubio? - upitao je Dimov. - Krupnom samom... Sitnom je ne obori, ne doputa... Kupite, brao! Za dvadeset kopjejki u je dati. - A ta e nam ona? Ona je peena dobra, ali kuhana je, bezbeli, tako tvrda da ni zagristi ne moe...

- E, teta! Trebalo bi da je odnesem gospodi na imanje, oni bi dali pedeset kopjejki, ali je daleko - petnaest vrsta! Neznanac sjede, skinu puku i stavi je pored sebe. Izgledao je sanjiv, umoran; smijeio se i mirkao od vatre i, izgleda, mislio na neto veoma prijatno. Dali su mu kaiku, i on je poeo da jede. - A ko si ti? - pitao ga je Dimov. Neznanac nije uo to pitanje, pa ne samo da nije odgovorio nego nije ni pogledao u Dimova. Vjerovatno, taj nasmijeeni ovjek nije osjeao ni ukus kae jer je vakao nekako mehaniki i lijeno, prinosei ustima as punu, as sasvim praznu kaiku. Nije bio pijan, ali u glavi mu se plelo neto nerazumljivo. - Pitam te: ko si? - ponovio je Dimov. - Je l' ja? - prenuo se nepoznati. - Konstantin Zvonik, iz Rovna. etiri vrste odavde. I, elei da odmah pokae da se on razlikuje od ostalih seljaka, Konstantin je pourio da doda: - Drim pelinjak i tovim svinje. - ivi li s ocem ili sam? - Ne, sada sam ivim. Odijelio sam se. Ovog mjeseca, po-slije Petrovdana, oenio sam se. Sad sam oenjen!... Danas je osamnaesti dan kako sam se vjenao. - Dobro je to! - rekao je Pantelej. - Dobro je imati enu... To je Bog blagoslovio... - Mlada ena kod kue spava, a on po stepi luta - nasmijao se Kirjuha. - udan ovjek! Konstantin se tre kao da ga neko u ranu dirnuo, nasmija se i planu... - Boe moj, nije ona kod kue! - odgovori Konstantin, brzo vadei kaiku iz usta i posmatrajui sve radosno i zaueno. - Nije! Otila je materi na dva dana! Bogami, otila je i ja sam kao neenja... Konstantin je odmahnuo rukom i zavrtio glavom; htio je da nastavi sa razmiljanjem, ali mu je smetala radost to mu je titrala na licu. Kao da mu je bilo nezgodno da tako sjedi, on se premjesti, nasmija se i opet odmahnu rukom. Bilo ga je stid da tuim ljudima otkriva svoje privatne misli, a u isto vrijeme neto ga je neodoljivo gonilo da s nekim podjeli svoju radost. - Otila je u Demidovo materi! - rekao je crvenei se i premjetajui puku na drugo mjesto. - Sutra e se vratiti... Rekla je da e se do ruka vratiti. - Pa je li ti dosadno? - upitao ga je Dimov. - Boe, kako ne bi bilo dosadno? Tek to sam se oenio, a ona ve otila... A? Uh, a to je iva, da Bog sauva! Tako je dobra i draga, tako voli da se smije i da pjeva, pravi barut! Uz nju mi glava ko sat radi, a bez nje, evo kao da sam neto izgubio i kao budala lutam po ovoj stepi. Sve od ruka ovako hodam, dolo mi da viem. Konstantin je protrljao oi, pogledao u vatru i nasmijao se. - Znai, voli je... - rekao je Pantelej. - Tako je dobra i draga - ponovio je Konstantin ne sluajui Panteleja. - Takva domaica, tako je pametna i razumna da joj u itavoj guberniji meu obinim narodom nee ravne nai. Otila je... A teko joj je, znam ja! Znam ja nju, vragolanku jednu! Rekla je da e se sutra do ruka vratiti... A kako je to bilo! - gotovo da viknu Konstantin podiui ton i mijenjajui poloaj. - Sada me voli i nee bez mene, a, eto, nije htjela da poe za mene! - Ama jedi ti, ovjee! - rekao mu je Kirjuha. - Nije htjela da poe za mene! - nastavio je Konstantin ne sluajui ga. - Tri godine sam oko nje oblijetao! Prvi put sam je vidio na vaaru u Kalaiku, i smrtno se zaljubio, da svisnem... Ja u Rovnu, ona u Demidovu, dvadeset i pet vrsta jedno od drugog, i nemam snage da izdrim. aljem joj prosce, a ona meni: neu! Vragolanka! Onda sam ti ja i ovako i onako, i minue, i medenjake, i pola puda meda, a ona - neu! I ta da radi? A ako se pravo uzme - zar sam ja za nju? Ona je mlada, lijepa, iva, a ja sam star, uskoro e mi trideset, a mnogo sam i lijep - brada iljata, pa i lice isto - puno nekih voruga. Kako u se ja s njom porediti! Moda samo time to smo imuni, ali i oni, Bahramenkovi, dobro ive. Tri para volova i dva radnika dre. Zavolio je, brao, i poaavio... Ne spavam, ne jedem, u glavi sve neke misli, kao da sam oamuen, da Bog sauva! Htio bih da je vidim, a ona u Demidovu... I ta vi mislite? Bog me ubio ako laem, tri puta sam tamo nedjeljno pjeaio samo da je vidim. I posao sam zabacio! Tako mi se bilo smrklo da sam htio da idem u Demidovo i da se kao nadniar najmim samo da njoj blie budem. Izmuio sam se! Mati je vraaru zvala, a otac je desetak puta htio da me tue. Eto, tako sam se ja tri godine muio i najzad odluio: neka je sve triput prokleto, idem u grad u koijae... Znai nije sueno! O prazniku poem u Demidovo da je posljednji put vidim...

Konstantin zabaci glavu i prasnu u takav sitan i veseo smijeh kao da je upravo nekoga lukavo nasamario. - Gledam ti ja, a ona s momkom pored rjeice - nastavio je Konstantin. - Pozovem je ja ustranu i moda cijeli sat sam joj govorio razne rijei... I zavoljela me! Tri godine me nije voljela, a za te rijei me zavoljela!... - A kakve su to bile rijei? - pitao ga Dimov. - Rijei? I ne sjeam se vie... A kako i da se sjeti? Tada je to bilo kao da voda iz oluka lije, bez prestanka: ta-ta-ta-ta-! A sada ne bih mogao ni rije da kaem. I pola je za me... A sada je, vragolanka, materi otila, a ja evo, bez nje po stepi lutam. Ne mogu da sjedim kod kue. Ne mogu da izdrim! Konstantin je nespretno izvukao noge ispod sebe, ispruio se po zemlji, podupro glavu akama, a onda se opet digao i sjeo. Svi su sada vrlo dobro shvatili da se pred njima nalazi zaljubljen i sretan, beskrajno sretan ovjek, njegov osmijeh, oi i svaki njegov pokret izraavali su sreu punu strepnje. On nije nalazio sebi mjesto, nije znao kako da sjedne i ta da radi da ga ne bi zamaralo obilje prijatnih misli. Davi dui oduka pred tuim ljudima, on je najzad mirno sjeo i zamislio se gledajui u vatru. Gledajui tog sretnog ovjeka, svima je postalo teko na dui i svi su prieljkivali da i oni budu sretni. Svi su se zamislili. Dimov se digao, tiho proao pored vatre, po njegovom koraku i po pokretima njegovih ramena vidjelo se da i njega mui strepnja i enja. Gledajui u Konstantiha, on je stajao neko vrijeme a onda je sjeo. Vatra se ve gasila. Nije vie treperila svjetlost, a i crvena mrlja ve se suzila i potamnjela... I to se vatra vie gasila, utoliko je na mjeseini postajalo sve vidnije. Sada se ve drum vidio u svoj njegovoj irini, vidjele se bale vune, rude na kolima i konji koji vau; a s one strane druma nejasno se ocrtavao drugi krst... Dimov se obrazom naslonio na ruku i tiho zapjevao neku tunu pjesmu. Konstantin se sanjivo nasmijeio i poeo da ga prati svojim tankim glasom. Pjevali su tako pola minute i pre-stali... Jemeljan se trgnuo, poeo da pokree laktovima i prstima. - Brao - moleivo se obratio druini - hajde da zapjevamo neto pobono! Suze mu udarie na oi i on ponovi stavljajui ruku na srce: - Brao! Hajde da otpjevamo neto pobono! - Ja ne umijem - rekao je Konstantin. Niko nije htio da pjeva, i Jemeljan je sam zapjevao. Poeo je da mae rukama, da klima glavom, da otvara usta, ali iz njegovog grla se ulo samo hripavo i bezvuno dahtanje. On je pjevao i rukama, i glavom, i oima i ak svojom vorugom, pjevao je strasno i patniki i to je vie naprezao grudi da iz njih istisne bar jednu notu, njegovo dahtanje je postajalo sve muklije... I Jerguku je obuzela zebnja. Poao je prema svojim kolima, popeo se na bale s vunom i legao. Posmatrao je nebo i mislio o sretnom Konstantinu i njegovoj eni. Zato se ljudi ene? Zato su ene na ovom svijetu? Jerguka je postavljao sebi ta nejasna pitanja i dolazio do zakljuka da se mukarac, vjerovamo, dobro osjea ako kraj njega stalno ivi umiljata, vesela i lijepa ena. Sjetio se neto grofice Dranicke i pomislio da je, vjerovamo, vrlo prijatno ivjeti s takvom enom; on bi se, moda, sa zado-voljstvom i oenio njome kada to ne bi bilo nezgodno. Sjetio se njenih obrva, zjenica, koije i sata s jahaem... Tiha, topla no sputala se na njega i aputala mu neto na uho, a njemu se inilo da se to ona lijepa ena naginje nad njega, gleda ga smi-jeei se i hoe da ga poljubi... Od itave vatre ostala su samo jo dva crvena oka koja su postajala sve manja i manja. Vozari i Konstantin su sjedili pored njih tamni i nepomini i inilo se da ih je sada bilo mnogo vie. Oba krsta su se sada podjednako vidjela, a negdje daleko, daleko na drumu svjetlucao je crveni plamiak - vjerovatno je i tamo neko kuhao kau. "Naa majka Rusija cijelom svijetu je gla-a-va!" - najednom je divljim glasom zapjevao Kirjuha, a onda se zagrcnuo i zautio. Stepski odjek je prihvatio njegov glas, ponio ga i inilo se da se sama glupost na tekim tokovima poela kotrljati po stepi. - Vrijeme je da se kree! - rekao je Pantelej. - Diite se, momci. Dok su vozari uprezali konje, Konstantin je obilazio oko kola i u mislima se divio svojoj eni. - Zbogom, brao! - doviknuo je kad je komora krenula. - Hvala za ast! A ja u opet prema nekoj vatri! Ne mogu ovako! On se uskoro izgubio u sumaglici i jo dugo se ulo kako koraa u pravcu svjetlosti da bi i tamo priao ljudima o svojoj srei. Kada se Jegoruka sutradan probudio, bilo je rano jutro, i sunce jo nije bilo izilo. Komora je stajala, a neki ovjek u bijelom kaketu i odjelu od jeftine sive tkanine, sjedei na ko-zakom drebetu pored prvih kola, razgovarao je neto sa Dimovom i Kirjuhom. Naprijed, oko dvije vrste od komore, bijeljeli su se dugaki oniski hambari i kuice crijepom pokrivene, a oko tih kuica nije bilo ni dvorita ni drvea. - Djede, kakvo je ono selo? - upitao je Jegoruka. - Ono su ti, mome, jermenska sela - odgovorio je Pantelej. - Tamo Jermeni ive. Dobar narod... ti Jermeni.

ovjek u sivom odijelu zavrio je razgovor sa Dimovom i Kirjuhom, zategnuo je uzde svom konjiu i pogledao na selo. - Kako je to, pomisli samo! - jeei se od jutarnje svjeine, uzdahnuo je Pantelej takoer gledajui u selo. - Poslao ovjeka u selo po nekakav spis, a njega nema... Trebalo je Stjopka po-slati! - Djede, a ko je ono? - pitao ga je Jegoruka. - Varlamov. - Boe moj! - Jegoruka se brzo digao, kleknuo i pogledao na bijeli kaket. U omalenom sivom ovjeuljku obuvenom u velike izme, koji je sjedio na runom konju i razgovarao sa muiima u vrijeme kada svi estiti ljudi spavaju, teko je bilo prepoznati tajanstvenog i nedostinog Varlamova koga svi trae, koji stalno "krui" i koji ima mnogo vie novaca nego grofica Dranicka. - Nema ta, dobar je to ovjek... - govorio je Pantelej gledajui u selo. - Neka ga Bog pozivi, dobar je gospodin... taj Varlamov, Semjon Aleksandri... Na takvim ljudima, brate moj, zemlja se dri. Tako je to... Eto, jo pijetli ne pjevaju, a on je ve na nogama... Drugi bi spavao ili kod kue sa gostima na-klapao, a on ti po itav dan po stepi krui... Taj nee propustiti posao... Ne-ee! Halal mu vjera... Varlamov nije skidao oiju sa sela i neto je govorio, dok je njegov konji nestrpljivo stupao a jedne noge na drugu. - Semjone Aleksandriu - doviknuo mu je Pantelej ski-dajui eir. - Dozvolite da Stjopku poaljemo! Jemeljane, vikni neka Stjopku poalju! Najzad se iz sela pojavio konjanik. Nagnuvi se sasvim utranu i maui nagajkom iznad glave kao da uestvuje u ja-hakom nadmetanju i hoe da sve zadivi svojom smjelou, on je kao ptica pojurio prema komori. - Mora da je to njegov glasnik - rekao je Pantelej. - Ima on tih glasnika stotinu, a moda i vie. Stigavi do prvih, kola, konjanik zaustavi konja, skide kapu i prui Varlamovu nekakvu knjiicu. Varlamov iz te knjiice izvadi neke papire, proita ih i povika: - A gdje je Ivanukova cedulja? Konjanik je uzeo nazad knjiicu, pregledao papire i slegnuo ramenima; poeo je da neto govori, vjerovatno da se pravda, i traio je doputenje da jo jednom odjae u selo. Varlamovljev konj najednom poe da se vrpolji kao da je njegov jaha postao tei. I Varlamov se tre. - Gubi se! - prodera se i zamahnu nagajkom na konjanika. Zatim on okrenu konja nazad i, razgledajui papire u knji-ici, poe korakom du komore. Kad se pribliavao zadnjim kolima, Jegoruka je napregnuo oi da ga bolje vidi. Varlamov je ve bio star. Njegovo lice sa sijedom bradicom, obino rusko preplanulo lice, bilo je crveno, vlano od rose i prekriveno plavim ilicama; ono je izraavalo istu poslovnu suhoparnost kao i lice Ivana Ivania, onaj isti poslovni fanatizam. Ali ipak kakva se razlika osjeala izmeu njega i Ivana Ivania! Kod strica Kuzmiova, pored poslovne suhoparnosti, uvijek su bili prisutni strah i bojazan da nee nai Varlamova, da e zakasniti i da e mu izmaknuti dobra cijena; nita od onoga to je svojstveno sitnim ljudima koji zavise od drugih nije se zapaalo ni na licu ni u pojavi Varlamova. Taj ovjek je sam odreivao cijene, nikoga nije traio i ni od koga nije zavisio; ma kako obina bila njegova sopljanost, ipak se u svemu, pa ak i u nainu kako dri nagajku, osjealo da je svjestan svoje snage i da je navikao na vlast nad stepom. Prolazei pored Jegoruke, on ga nije ni pogledao; samo je njegov konji udostojio Jegoruku svojom panjom i pogledao ga krupnim, glupim oima, ali i on sasvim ravnoduno. Pantelej se poklonio Varlamovu; on je to primijetio i, ne odvajajui po-gled od spisa, otpozdravio je razvlaei: - Zdravo, stari! Varlamovljev razgovor sa konjanikom i prijetnja nagajkom izgleda da su ostvarili muan utisak na itavu komoru. Svi su imali ozbiljan izraz lica. Konjanik, obeshrabren gnjevom monog ovjeka, gologlav i spustivi uzde, stajao je kraj prednjih kola i utio i kao da jo nije vjerovao da mu je dan zapoeo tako loe. - Strog je stari... - gunao je Pantelej. - Uas kako je strog! A tako - dobar ovjek... Nee nikoga bez razloga na-pasti... Dobar je... Pregledavi papire, Varlamov gurnu knjiicu u dep; njegov konji, kao da je pogaao misli svoga gospodara, ne ekajui njegovo nareenje, trgnu se i pojuri drumom.

VII

I sljedee noi vozari su se zaustavili i kuhali kau. Ovaj put se od samog poetka u svemu osjeala neka neodreena tuga. Bilo je zaguljivo, i svi su mnogo pili i nikako nisu mogli da utole e. Mjesec je iziao neobino crven i natmuren kao da je bolestan; i zvijezde su bile natmurene, izmaglica je bila jo gua a vidik jo tmurniji. inilo se da je priroda neto predosjeala i da je to muilo. Veeras pored vatre nije vie bilo one jueranje ivahnosti i prianja. Sve je muila neka tuga i govorili su nehajno i bez volje. Pantelej je samo uzdisao, alio se na svoje noge i sve zapoinjao razgovor o drzovitoj smrti. Dinov je leao potrbuke, utio je i vakao slamku; izraz lica mu je bio gadljiv kao da je ta slamka zaudarala, izgledao je ljutit i umoran... Vasja se alio da ga bole vilice i proricao je nevrijeme; Jemeljan nije mahao rukama nego je nepokretno sjedio i sumorno gledao u vatru. Jegoruka je bio izmuen. Zamo-rila ga je lagahna vonja, a od dnevne ege ga je boljela glava. Kada je kaa bila gotova, Dimov je od dosade poeo da zadirkuje drugove. - Izvalio se, voruga, i prvi se gura sa svojom kaikom! - rekao je gledajui ljutito u Jemeljana. - Kako je samo pohlepan! Samo gleda kako bi prvi sjeo kod kotla. Bio pjeva pa ve uobrazio da je gospodin! Mnogo je takvih pjevaa koji po drumu milostinju prose! - ta si me se dovezao? - okrenu se Jemeljan gledajui ga isto tako ljutito. - To to se prvi kotlu gura. Nemoj da die nos! - Budala si, to je sve to mogu da kaem - proita Je-meljan. Znajui iz iskustva, ime se najee zavravaju takvi razgo-vori, Pantelej i Vasja se umjeae i poee da savjetuju Dimova da se ne svaa bez razloga. - Pjeva... - nastavljao je objeenjak uz prezrivi osmijeh. - Tako svak moe da pjeva. Sjedi na crkvene stepenice i pjevaj: "Udijelite siromahu, Bog vam pomogao!" Eh vi! Jemljan outje. Ali na Dimova je njegova utnja razdraujue djelovala. On je sa jo veom mrnjom pogledao biveg pjevaa i rekao: - Neu da imam posla s tobom, a ja bih tebi pokazao tvoju uobraenost! - Ma ta si me se dovezao, pogani jedna! - plano je Je-meljan. - Diram li ja tebe? - Kako si ti to mene nazvao? - upitao je Dimov usprav-ljajui se zakrvavljenih oiju. - Kako? Ja - pogan? Je li? E, evo ti! Idi pa je trai! Dimov je istrgnuo iz Jemeljanove ruke kaiku i bacio je daleko ustranu. Kirjuha, Vasja i Stjopka su skoili i potrali da je trae, a Jemeljan je moleivo i upitno pogledao u Panteleja. Njegovo lice se najednom smanjilo, naboralo i zadrhtalo i bivi pjeva je zaplakao kao dijete. Jegoruka, koji je ve odavno zamrzio Dimova, sada je os-jetio kako je u vazduhu najednom postalo neizdrivo sparno i kako mu plamen vatre pee lice: htio je da potri to bre u mrak prema kolima, ali su ga zlobne i nemirne oi tog mangupa vukle sebi. Strasno je elio da mu kae neto to uvredljivije, zato je koraknuo prema Dimovu i rekao mu zadiui se: - Ti si gori od svih! Ne mogu da te vidim! Poslije toga je trebalo da potri prema komori, a on nije mogao da se pomakne s mjesta i nastavljao je: - Na ovom svijetu ti e u paklu gorjeti! Tuiu te Ivanu Ivaniu! Ne smije da vrijea Jemeljana! - Ah, nemoj molim te! - podsmjehnu se Dimov. - Prase, jo ti se ni mlijeko na ustima nije osuilo, a ve hoe da komanduje. A to ako te za uho uhvatim? Jegoruka je osjetio da se zadie; nikada se to ranije s njim nije dogodilo, a sada se najednom zatresao, zalupao nogama i povikao prodorno: - Udrite ga! Udrite ga! Najednom su mu suze udarile na oi; zastidio se i, teturajui je potrao prema komori. Kakav je utisak izazvao njegov krik - on nije vidio. Leei na bali vune i plaui, on je mlatarao rukama i nogama i aptao: - Mama! Mama! I ti ljudi, i sjenke oko vatre, i tamne bale vune, i daleka munja koja je svaki as sijevala u daljini - sve mu je to sada izgledalo tue i strano. On se uasavao i u oajanju pitao sebe kako je i zato dospio u ovaj nepoznati kraj i meu ove strane muike? Gdje su sada stric, otac, Hristofor i Deniska? Zato ih tako dugo nema? Nisu li ga zaboravili? Pomisao da je zabo-ravljen i baen na milost i nemilost sudbine izazvala je u njemu jezu i on se tako uplaio da je nekoliko puta htio da skoi s bale i da glavake i bezobzirce potri

drumom nazad, ali pomisao na tamne i strane krstove koji e mu se neizbjeno nai na putu i na munje koje su sijevale u daljini zadravala ga je na mjestu... I samo kada je aputao: "Mama! Mama!" - bilo mu je nekako lake... Mora da je i vozare obuzeo neki strah. Kad je Jegoruka pobjegao od vatre, oni su prvo dugo utjeli, a onda su poluglasno i prigueno poeli razgovarati o neemu to se pribliava i da se treba to prije spremiti i umaknuti od njega... Oni su nabrzinu veerali, ugasili vatru i utke poeli uprezati konje. Po njihovoj uurbanosti i iskidanim reenicama moglo se vidjeti da pred-viaju neku nesreu. Prije nego to e krenuti, Dimov je priao Panteleju i tiho upitao: - Kako mu je ime? - Jegorij... - odgovorio je Pantelej. Dimov je jednom nogom stao na toak, uhvatio se za kono-pac kojim je bila vezana bala i popeo se. Jegoruka je ugledao njegovo lice i kudravu glavu. Lice mu je bilo blijedo, umorno i ozbiljno, ali na njemu vie nije bilo onog zlobnog izraza. - Jera! - rekao je tiho. - Hajde, udri! Jegoruka ga je zaueno pogledao; u tom trenutku je bljesnula munja. - Neka, udri - ponovio je Dimov. I, ne saekavi da ga Jegoruka udari ili da mu neto kae, on je skoio s kola i rekao: - ama me mori! Zatim je, gegajui se i pokreui ramenima, tromo zaljumao du komore ponavljajui nekim planim ili zlovoljnim glasom: - ama me mori! Gospode! A ti se ne ljuti, Jemelja - rekao je prolazei pored njega. - Na ivot je teak i beznadan! Desno je bljesnula munja i, kao da se u ogledalu odrazila, odmah je bljesnula i negdje u daljini. - Jegorije, uzmi! - doviknuo mu je Pantelej pruajui mu neto veliko i tamno. - ta je to? - pitao ga je Jegoruka. - Hasura! Kada udar kia, da se pokrije. Jegoruka se pridigao i pogledao oko sebe. Daljina je ve primjetno pocrnjela i ne bi prola ni jedna minuta a ona bi, kao onim kapcima, bljesnula blijedom svjetlou. Njeno crnilo se sputalo udesno kao da je otealo. - Djede, hoe li to oluja? - pitao je Jegoruka. - Ah, noge moje bolesne, ozeble! - cupkajui nogama, ote-zao je Pantelej ne ujui Jegorukino pitanje. Na lijevoj strani, kao da je neko ibicu kresnuo, promakla je blijeda fosforna traka i ugasila se. ulo se kao da neko daleko pree preko limenog krova. I inilo se da je taj neko bos preao preko krova, jer je lim muklo odjeknuo. - Ide sa svih strana! - viknuo je Kirjuha. Izmeu daljine i vidika s desne strane bljesnula je munja tako jarko da je obasjala dio stepe i mjesto gdje je vedro nebo graniilo s crnim oblacima. Kao neka zbijena masa polahko se primicao strani oblak: na kraju su mu visile velike crne tralje; takve iste tralje, gazei jedna preko druge, gomilale su se na desnoj i lijevoj strani vidika. Taj traljavi i razbarueni oblik tog crvenog oblaka davao mu je nekakav pijan i raspojasan izgled. Sada je jasno i razgovijetno zabrundao grom. Jegoruka se pre-krstio i pourio da obue svoj dugaki kaput. - ama me mori! - od prednjih kola uo se Dimovljev uzvik i po njegovom glasu moglo se zakljuiti da je on opet poeo da se ljuti. ama! Najednom je vjetar puhnuo tako snano da umalo iz Jegorukinih ruku nije istrgao i zaveljaj i hasuru: hasura se trgla, poletjela na sve strane i poela da udara po bali i Jegorukinom licu. Vjetar je s fijukom jurnuo po stepi, razuzdano se zavitlao i s travom podigao takvu huku da se od nje vie nije ula ni grmljavina ni kripa tokova. On je puhao sa crnog oblaka i nosio sa sobom ogromne kovitlace praine, miris kie i vlane zemlje. Mjeseina se zamaglila kao da je postala prljava, zvijezde su se jo vie natmurile i vidjelo se kako su krajem druma nekud nazad urili oblaci praine i njihove sjenke. Kovitlajui se tako i diui sa zemlje prainu, suhu travu i perje, sada su se po svoj prilici ti vihori dizali do samoga neba. Vjerovatno su vjetrovi letjeli pored samog cmog oblaka i mora da im je bilo strano! Ali kroz prainu, koja je lijepila oi, nije se vidjelo nita osim blijeska munja. Mislei da e istog trenutka udariti kia, Jegoruka je kle-knuo i pokrio se hasurom. - Pante-le-ej! - viknuo je neko sprijeda. - A... a... va!

- Ne uje se! - odgovorio je Pantelej glasno i otegnuto. - A...a...a! Aha...a! Grmljavina je srdito zatutnjala, zakotrljala se po nebu zdesna nalijevo, a onda nazad i zamrla negdje pored prednjih kola. - Svjat, svjat, svjat, Gospod Savaot - proaptao je Jego-ruka krstei se - ispolni nebo i zemlju slavi tvojeja... Crnina na nebu rastvori usta i dahnu bijelim ognjem; istog trenutka opet zatutnja grmljavina; tek to se ona stiala, munja bijesnu tako iroko da je Jegoruka kroz upljine na hasuri na-jednom ugledao itav drum sve do kraja vidika, sve vozare, pa ak i Kirjuhin prsluk. Crne tralje s lijeve strane ve su se dizale, i jedna od njih, gruba i nezgrapna, slina api s kandama, pruala se prema mjesecu. Jegoruka je odluio da vrsto zatvori oi, da ni na to ne obraa panju i da eka da se to sve zavri. Kia neto dugo nije poinjala. U nadi da e oblak moda proi, Jegoruka je provirio ispod hasure. Bilo je strano tamno. Jegoruka nije vidio ni Panteleja, ni balu s vunom, ni sebe; pogledao je kosimice tamo gdje je bio mjesec, ali i tamo je sada bio isti takav mrkli mrak kao i na kolima. A munje su u mraku bile toliko bjelje i sjajnije da su ga oi zaboljele. - Pantelej! - zovnuo je Jegoruka. Odgovora nije bilo. Ali, eto, najzad, vjetar je posljednji put trgnuo hasuru i pobjegao nekuda. Zauo se ujednaen i miran um. Velika i hladna kaplja pala je na Jegorukino koljeno, a druga je kliznula niz ruku. Sada je opazio da mu koljena nisu pokrivena i htio je da popravi hasuru, ali se u tom trenutku neto posulo i zabubnjalo po drumu, zatim po rudama i po bali vune. To je bila kia. Ona i hasura, kao da su razumjele jedna drugu, poele su o neemu da razgovaraju brzo, razdragano i odurno kao dvije svrake. Jegoruka je kleao ili, tanije, uao na izmama. Kada je kia poela da bubnja po hasuri, on se itavim tijelom nagnuo naprijed da bi sobom zaklonio koljena koja su najednom postala mokra: uspio je da sakrije koljena, ali je samo trenutak kasnije osjetia prodornu i neprijatnu mokrinu nie lea i na listovima nogu. On je zauzeo preanji poloaj, isturio koljena na kiu i poeo da razmilja ta da radi i kako u mraku da popravi ne-vidljivu hasuru. Ali ruke su mu ve bile mokre, voda mu je curila u rukave i za ovratnik, a lea su zebla. Odluio je da nita ne radi, nego da nepomino sjedi i eka kada e se to sve zavriti. - Svaj, svjat, svjat... - aptao je neprekidno. Najednom se nad samom njegovom glavom, sa strahovitim i zaglunim treskom, prolomilo nebo; on se povio i zadrao dah u oekivanju kada e mu na potiljak i leda poeti padati krhotine. Njegove oi su se nehotice otvorile, i on je vidio kako na nje-govim prstima, mokrim rukavima i mlazovima niz hasuru, na bali i dolje na zemlji bijesnu i valjda pet puta zatreperi zasljepljujue otra svjetlost. Odjeknuo je novi udar groma, isto tako zagluan i uasan. Sada nebo nije vie grmjelo, nije rumjalo, ono je tretalo suhim i praskavim zvucima slinim prasku suhog drveta. "Trah! Tah! Tah! Tah!" - jasno je tretao grom, valjao se nebom, spoticao se i stropotao se negdje kraj prednjih kola ili daleko pozadi uz gnjevno i otro - trrah!... Ranije su munje bile samo strane, a uz ovu grmljavinu one su zloslutno djelovale. Njihova maijska svjetlost prodirala je kroz zatvorene one kapke i ledila itavo tijelo. ta da radi da ih ne vidi? Jegoruka je odluio da se okrene nazad. Oprezno, kao da se plaio da ga neko prati, on se etveronoke i klizei dlanovima po bali, okrenuo nazad. "Trah! Tah! Tah! - odjeknulo je nad njegovom glavom, palo pod kola i rasprsnulo se - rrrah!" Oi su se opet nehotice otvorile, i Jegoruka je ugledao novu opasnost - za kolima su ila tri ogromna gorostasa sa dugakim kopljima. Munja je bljesnula na vrhovima njihovih koplja i sas-vim jasno osvijetlila njihove figure. To su bili ljudi ogromne veliine, lica im se nisu vidjela, ili su oborenih glava i tekim korakom. inilo se da su tuni i utueni, utonuli u razmiljanje. Moda oni nisu ni ili za komorom da nanesu neku tetu, ali ipak njihova blizina je izazivala uas. Jegoruka se hitno okrenuo naprijed i, drhtei itavim ti-jelom, viknuo: - Pantelej! Djede! "Trah! Tah! Tah!" - odgovorilo mu je nebo. Jegoruka je otvorio oi da vidi jesu li tu vozari. Munja je sijevnula na dva mjesta i obasjala drum sve do horizonta, itavu komoru i sve vozare. Drumom su tekli potoii i skakali mje-hurii. Pantelej je koraao pored kola, njegov visoki eir i ra-mena bili su pokriveni malom hasurom; na njemu se nisu zapaali ni strah ni nemir, kao da je od grmljavine ogluhnuo i oslijepio od munja. - Djede, gorostasi! - viknuo mu je Jegoruka plaui. Ali djed ga nije uo. Malo dalje je koraao Jemeljan. On je od glave do nogu bio pokriven velikom hasurom i sada je imao oblik trougla. Vasja, koji se niim nije pokrio, koraao je isto onako drveno kao i uvijek visoko podiui noge i ne savijajui koljena. Pri blijesku munje inilo se da se komora ne kree, da su se vozari ukoili i da se kod Vasje ukrutila podignuta noga...

Jegoruka je jo jednom pozvao djeda. Kada nije dobio od-govor, on je sjeo i vie nije ekao kada e se to sve zavriti. Bio je uvjeren da ga svakog trenutka moe ubiti grom, da e mu se oi nehotice otvoriti i da e ugledati one strane gorostase. On se vie nije krstio, nije dozivao djeda niti je mislio o majci, on se samo koio od hladnoe i uvjerenosti da oluja nikada nee ni prestati. Meutim, najednom su se zauli glasovi. - Jegorije, ti spava, ta li? - viknuo je odozdo Pantelej. - Silazi! Ogluhnuo, ludice jedna!... - Ba je oluja! - izgovorio je neki nepoznat bas i graknuo kao da je ispio dobru au votke. Jegoruka je otvorio oi. Dolje pored kola stajali su Pantelej, trougao - Jemeljan i oni gorostasi. Ovi posljednji sada su bili mnogo manji i kada se Jegoruka u njih bolje zagledao, vidio je da su to obini muii na ijim ramenima nisu bila koplja nego gvozdene vile. Izmeu Panteleja i trougla svijetlio se prozor oniske drvne kue. Znai, komora je stigla u neko selo. Jegoruka je zbacio sa sebe hasuru, uzeo svoj zaveljaj i pourio da sie s kola. Sada, kada su u blizini govorili ljudi i svijetlio se prozor, vie se nije plaio, iako je jo uvijek tutnjala grmljavina i munje parale itavo nebo. - Dobra oluja, nema ta... - gunao je Pantelej. - Slava Bogu... Noge mi se od kie nakvasile, ali nita... Siao, a, Jegorije? E, hajde u kuu... Dobro je... - Svjat, svjat, svjat... - prokretao je Temeljan. - Sigurno je negdje udarilo... Jeste li vi ovdanji? - upitao je gorostase. - Nismo, iz Glinova... Glinovljani. Radimo kod gospode Platera. - Vrete, ta li? - Razne poslove radimo. Sada penicu anjemo. A sijevali, sijeva! Ve odavno ovakve oluje nije bilo. Jegoruka je uao u kuu. Doekala ga je mrava i pogrbljena starica otre brade. U ruci je drala lojanu svijeu, mirkala je i otegnuto uzdisala: - Kakvu je samo oluju Bog poslao! - govorila je ona. - A nai u stepi zakonaili, al' e se napatiti, jadnici! Skidaj se, sinko, skidaj se... , Drhtei od hladnoe i gadljivo se jeei, Jegoruka je svukao sa sebe mokri kaput, a onda je rairio i noge i dugo se nije micao. I najmanji pokret izazivao je u njemu neprijatno osjeanje mokrine i hladnoe. Rukavi i koulja na leima bili su mokri, hlae su se prilijepile uz noge a s glave je curila voda... - ta je mome, hoe li tako raskreen stajati? - rekla je starica. - Hajde, sjedi! irei noge, Jegoruka je priao stolu i sjeo pored neije glave. Glava se pokrenula, kroz nos pustila mlaz vazduha, povakala malo i umirila se. Od glave du klupe pruala se neka humka pokrivena ovijim kouhom. To je spavala neka ena. Sve uzdiui, starica je izila i uskoro se vratila s lubenicom i dinjom. - Jedi, dragi! Nemam nita drugo da te poastim... - rekla je zijevajui, zatim je neto potraila u stolu i izvadila dugaak i otar no, veoma slian noevima kojima razbojnici u pre-noitima kolju trgovce. - Jedi, dragi! Drhtei kao u groznici, Jegoruka je pojeo kriku dinje sa crnim hljebom a onda i kriku lubenice i od toga mu je postalo jo hladnije. - Nai u stepi zakonaili... - uzdisala je starica dok je on. jeo. - Muke Gospodnje... Svijeu bih pred ikonom zapalila, a ne znam gdje je Stjepanida zaturila. Jedi, dragi jedi... Starica je zijevnula i, zabacivi desnu ruku, poeala je lijevo rame. - Mora da je sada oko dva - rekla je ona. - Skoro e vrijeme ustajanju. A nai u stepi zakonaili... Bezbeli ih je posve nakvasilo... - Bako - rekao je Jegoruka - hou da spavam. - Lezi, dragi, lezi... - uzdahnula je starica zijevajui. - Gospode Isuse Hriste! Ja tako spavam i ujem kao da neko kuca. Probudim se, pogledam, kad to Bog oluju poslao... Svijeu bih zapalila, al' nikako da je naem. Razgovarajui sama sa sobom, ona je s klupe svukla nekakve dronjke, vjerovatno svoju posteljinu, skinula je sa avla kraj pei dva kouha i stala da sprema postelju za Jegoruku. - A oluja ne prestaje - gunala je ona. - Samo da se ne bi, ne daj Boe, togod zapalilo. A nai u stepi zakonaili... Lezi, sinko, spavaj... Bog neka te uva, sinko... Dinju neu sklanjati, moda e jo uzeti kad ustane. Stariini uzdasi i zijevanje, odmjereno disanje zaspale ene, mrak u kui i um kie napolju gonili su na san. Jegoruku je bilo stid da se skida pred staricom. Skinuo je samo izme i legao pokrivi se ovijim kouhom. - Je li momi legao? - uo se malo kasnije Pantelejev apat.

- Lego je! - apatom je odgovorila starica. - Pokaranje, pokaranje Gospodnje! Grmi, grmi i nema mu kraja... - Sad e ono proi - proitao je Pantelej sjedajui. - Smiruje se... Momci su se razili po kuama, a dvojica su ostali kod konja... dvojica. Ne moe drukije... Odvee konje... Posjediu malo pa u poi da ih smijenim... Ne moe se drukije, odvee ih... Pantelej i starica su sjedili kraj Jegorukinih nogu i razgo-varali itavim apatom prekidajui svoj govor uzdasima i zijevanjem. A Jegoruka nikako nije mogao da se zagrije. Na njemu je bio topli teki kouh, ali itavo tijelo mu se treslo, ruke i noge su se grile, utroba drhturila... Skinuo se onako pod kouhom, ali ni to nije pomoglo. Drhtavica je bila sve jaa. Pantelej je otiao na smjenu i opet se vratio, a Jegoruka jo nije spavao i tresao se itavim tijelom. Neto mu je pritiskalo glavu i grudi, titalo ga i on nije znao ta je to: aputanje tih starih ljudi ili teki zadah ovije koe? Od pojedenih kriki lube-nice i dinje u ustima mu je ostao neki neprijatan metalni ukus. A uz to su ga jo i buhe grizle. - Djede, hladno mi je! - rekao je i nije poznao svoj glas. - Spavaj, sinko, spavaj... - uzdahnula je starica. Tit je na tankim noicama priao postelji i poeo da mae rukama, zatim je narastao do same tavanice i pretvorio se u vjetrenjau. Otac Hristofor je, ali ne onakav kakav je sjedio u kolima, nego u punoj odedi, sa kropionicom u ruci, obiao oko vjetrenjae, pokropio je svetom vodom i ona je prestala da mae. Jegoruka je znao da je to bunilo, i otvorio je oi. - Djede! Daj mi vode! Niko se nije odazvao. Jegoruki je postalo neizdrivo zagu-ljivo i nezgodno da lei. Ustao je, obukao se i iziao iz kue. Bilo je ve jutro. Nebo je bilo oblano, ali kie vie nije bilo. Drhtei i ogrui se mokrim kaputom, Jegoruka pree preko blatnjavog dvorita i oslunu; ugledao je malu staju sa poluotvo-renim vratnicama od trske. On se zagledao u tu staju, uao u nju i sjeo u tamnom uglu na gomilu suhog ubreta. U njegovoj otealoj glavi brkale su se misli, u ustima je bilo suho i neprijatno od onog metalnog ukusa. On pogleda svoj eir, popravi na njemu paunovo pero i sjeti se kako je iao sa mamom da kupuju taj eir. Gurnuo je ruku u dep i otuda izvukao grudvu smee ljepljive mase. Kako je ta masa dospjela u njegov dep? On se zamisli i pomirisa je: mirisala je na med. Aha, to je onaj jevrejski medenjak! Kako se, jadnik, raskvasio! Jegoruka sada pogleda svoj kaput. Kaput mu je bio sive boje, sa velikim kotanim dugmetima, saiven kao redengot. Kao nova i skupocjena stvar, kod kue nije visio u predsoblju, nego u spavaoj sobi pored maminih haljina. Samo na praznik su mu dozvoljavali da ga obue. Pogledavi ga sada, Jegoruka osjeti saaljenje prema njemu i sjeti se da su i on i kaput baeni na milost i nemilost sudbine i da se vie nee vratiti kui, i on zaplaka tako da umalo ne pade sa gomile suhog ubreta. Veliki bijeli pas, mokar od kie, s kovrdama na njuci, uao je u staju i znatieljno se zagledao u Jegoruku. Izgleda da je razmiljao da li da zalaje ili ne. Odluivi da nije potrebno lajati, on je oprezno priao Jegoruki, pojeo onu ljepljivu masu i iziao. - To su Varlamovljevi! - viknuo je neko napolju. Naplakavi se, Jegoruka je iziao iz staje i, obiavi lokvu, poao napolje. Upravo pred kapijom je naiao na kola. Mokri vozari, blatnjavih nogu, tromi i sanjivi kao jesenje muhe, muhali su se okolo ili su sjedili na rudama. Pogledavi ih, Jegoruka pomisli: "Kako je to tuno i neprijatno biti muik!" On prie Panteleju i sjede pored njega na rudu. - Djede, meni je hladno! - rekao je drui i uvlaei ruke u rukave. - Neka, uskoro emo stii - zjevnuo je Pantelej. - Nita, ugrijae se. Komora je krenula rano jer nije bilo vruine. Jegoruka je leao na bali i drhtao od hladnoe, iako se sunce uskoro pojavilo i osuilo i njegovu odjeu, i balu, i zemlju. Tek to je zatvorio oi, opet su se pred njim pojavili Tit i vjetrenjaa. Osjeajui muninu i slabost u itavom tijelu, on je naprezao sve snage da otjera od sebe te slike, ali im bi one nestale, na Jegoruku bi s urlikom naletio propalica Dimov, crvenih oiju i podignutih pesnica, ili bi ga uo kako jadikuje: "ama me mori!" Onda bi na svom kozakom konjiu projahao Varlamov; proao bi sretni Konstantin sa svojim osmijehom i dropljom. I kako su svi ti ljudi bili teki, nesnosni i dosadni! Jednom je - bilo je to ve predvee - podigao glavu da zamoli vode. Kola su stajala na velikom mostu koji se pruio preko iroke rijeke. Dolje nad rijekom crnio se dim, a kroz njega se vidjela laa koja je teglila lep. Naprijed iznad rijeke arenjelo se veliko brdo naikano kuama i crkvama; u podnoju tog brda pored teretnih vagona je jurila lokomotiva... Jegoruka nikada ranije nije vidio ni brodove, ni lokomotive ni iroke rijeke. Ugledavi ih sada, on se nije ni uplaio ni zau-dio; na njegovom licu se nije vidjelo ak nita to bi liilo na radoznalost. On je samo osjetio muninu i pourio da legne potrbuke na kraj bale. Jegoruka je poeo povraati. Vidjevi to, Pantelej je kaljucnuo i odmahnuo glavom. - Razbolio se na momi! - rekao je. - Mora da je stomak prehladio... na momi... U tuem kraju... Ne valja! Komora se zaustavila u blizini pristanita u velikom trgo-vakom svratitu. Silazei s kola, Jegoruka je uo neiji veoma poznat glas. Neko mu je pomogao da sie i govorio je:

- A mi smo jo sino stigli... itav dan smo vas danas ekali. Htjeli smo juer da vas stignemo, ali nam nije bilo naruku, drugim putem smo krenuli. Oh, kako si kaput izguvao! Dobie ti ve od strica! Jegoruka se zagledao u mramorno lice ovjeka koji je go-vorio i sjetio se da je to Deniska. - Stric i otac Hristofor su u sobi - nastavlja je Deniska - aj piju. Hajdemo! I on je poveo Jegoruku prema velikoj jednospratnoj zgradi, mranoj i tmurnoj, koja je liila na bolnicu u N. Proavi kroz trijem, mrane stepenice i dugaki i uski hodnik, oni su uli u malu sobu u kojoj su stvarno za ajnim stolom sjedili Ivan Ivani i otac Hristofor. Kada su opazili djeaka, na licima oba starca pojavio se izraz uenja i radosti. - A-a, Jegor Nikolaji! - zapjevuio je otac Hristofor. - Gospodin Lomonosov! - O, gospodo plemii! rekao je Kuzmiov. - Izvolite. Jegoruka je skinuo kaput, poljubio ruku stricu i ocu Hristoforu i sjeo za sto. - E, kako si doputovao, puer bone?1 zasuo je pitanjima otac Hristofor nalivajui mu aj i, kao i obino, smijeei se razdragano. - Bie da ti je dosadilo? Ne daj Boe voziti se s komorom ili volovima! Vozi se, vozi, Bog da prosti, pogleda naprijed, a stepa se u beskraj otegla kao to je i bila: nema joj ni kraja ni konca! To nije vonja, nego pravo muenje. to ti aj ne pije? Pij! A mi smo ovdje dok si ti s komorom kaskao, sve poslove skinuli s vrata. Hvala Bogu! Vunu smo prodali erepahinu - daj Bog svakome tako... Dobro smo obavili posao. l Dobri djeak. (Lat).

im je ugledao svoje, Jegoruka je osjetio neodoljivu po-trebu da se ali. On nije ni sluao oca Hristofora, nego je smiljao kako da pone i na to, zapravo, da se ali. Ali otri i neprijatni glas oca Hristofora smetao mu je da se koncentrie i brkao mu je misli. Nije sjedio ni pet minuta, a ve je ustao, poao prema divanu i legao. - Gle sada! - zaudio se otac Hristofor. - A ta emo sa ajem? Smiljajui na to bi se poalio, Jegoruka je priljubio elo uz naslon divana i najednom je zaplakao. - Gle sada! - ponovio je otac Hristofor ustajui i prilazei divanu. - Georgije, ta je s tobom? Zato plae? - Ja... ja sam bolestan! - odgovorio je Jegoruka. - Bolestan? - zbunio se otac Hristofor. - E, brate, to ti ne valja... Zar se moe na putu bolovati? Ah, ah, kakav si to, brate... a? Stavio je ruku na Jegorukino elo, opipao mu obraz i rekao: - Da, glava ti gori... Mora da si se prehladio ili neto pojeo... Bogu se pomoli. - Treba mu dati kinine... - zbunjeno je rekao Ivan Ivani. - Ne, treba mu dati da pojede neto toplo... Georgije, hoe li supice? A? - Ne... neu... - odgovorio je Jegoruka. - Ima groznicu, ta li? - Ranije me jeza hvatala, a sada... sada imam vatru. itavo me tijelo boli... Ivan Ivani je priao divanu, opipao Jegorukinu glavu, zbu-njeno kaljucnuo i vratio se stolu. - Zna ta, skidaj se i lezi da spava - rekao je otac Hris-tofor - tebi treba da se ispava. On je pomogao Jegoruki da se svue, dao mu je jastuk i pokrio ga jorganom, a po jorganu je prostro dugaki kaput Ivana Ivania, zatim se na prstima odmakao i sjeo za sto. Jegoruka je zatvorio oi odmah mu se uinilo da nije u sobi, nego na drumu pored vatre! Jemeljan mu je mahnuo rukom, a Dimov je crvenih oiju leao potrbuke i podsmjeljivo ga gledao. - Udrite ga! Udrite ga! - povikao je Jegoruka. - Bunca... - poluglasno je rekao otac Hristofor. - Eto ti brige! - uzdahnu je Ivan Ivani. - Moraemo ga namazati uljem i siretom. Dae Bog, ozdravie do sutra.

Da bi se oslobodio nesnosnih privienja, Jegoruka je otvo-rio oi i poeo gledati u vatru. Otac Hristofor i Ivan Ivani ve su popili svoj aj i neto su aputali. Otac Hristofor se zdovoljno smijeio i, izgleda, nikako nije mogao da zaboravi kako je na vuni dobro zaradio; nije ga toliko veselila sama dobit koliko misao da e, kad stigne kui, sabrati itavu svoju veliku porodicu, lukavo joj podmignuti i prasnuti u smijeh; prvo e sve prevariti i rei im da je vunu prodao mnogo jeftinije, a onda e svom zetu Mihailu dati debeli novanik i rei: "Na, uzmi! Eto kako se posao pravi!" A Kuzmiov nije izgledao zadovoljan. Na nje-govom licu jo uvijek je bio onaj njegov izraz poslovne hladnoe i briljivosti. - Eh, da sam znao da e erepahin dati takvu cijenu - govorio je poluglasno - ne bih kod kue Makaravu prodao one tri stotine pudova! Ali ko je znao da su ovdje digli cijenu? ovjek u bijeloj koulji sklonio je samovar i u uglu pred ikonom upalio kandilo. Otac Hristofor mu je neto apnuo na uho, i on je, napravivi zavjereniki tajanstven izraz lica - biva, razumijem - iziao i, vrativi se malo kasnije, pod divan stavio nonu posudu. Ivan Ivani je spremio sebi postelju na podu, nekoliko puta zijevnuo, lijeno se pomolio i legao. - Spremam se sutra u crkvu... - rekao je otac Hristofor. - Imam tamo poznatog crkvenjaka. Trebalo bi da poslije liturgije svratim vladici, ali kau da je bolestan. On je zijevnuo i ugasio lampu. Sada je svijetlilo samo kan-dilo. - Vele da ne prima - nastavio je otac Hristofor skidajui se. - Tako u se i vratiti a da ga ne vidim. On je skinuo kaftan i Jegoruka je pred sobom ugledao Robinzona Krusoa. Robinzon je neto razmutio u tanjiriu, a onda je priao Jegoruki i poeo da apue: - Lomonosove, spava li? Ustani-der! Namazau te uljem sa siretom. To je dobro, samo se Bogu moli. Jegoruka se brzo digao i sjeo. Otac Hristofor je skinuo s njega koulju i, jeei se i diui ubrzano kao da to njega golica, poeo je trljati Jegorukine grudi. - U ime oca i sina i svjatog duha... - aputao je on. - Lezi potrbuke!... Eto tako. Sutra e biti zdrav, samo nemoj vie da grijei. Vreo si kao vatra! Sigurno ste za oluje na putu bili? - Jesmo. - Pa kako da se ne razboli! U ime oca i sina i svjatago duha! Kako da se ne razboli! Kada je namazao Jegoruku, otac Hristofor mu je navukao koulju, pokrio ga, prekrstio i otiao. Jegoruka je zatim vidio kako se on molio Bogu. Starac je vjerovatno znao mnogo moli-tava napamet, jer je dugo stajao pred ikonom i aputao. Pomolivi se, on je prekrstio prozore, vrata, Jegoruku i Ivana Ivania, a onda je bez jastuka legao na divani i pokrio se svojim kaftanom. U hodniku je sat otkucao deset. Jegoruka se sada sjetio kako je jo mnogo vremena ostalo do jutra i, tako ojaen, pri-tisnuo je elo uz naslon divana i sada vie nije nastojao da se oslobodi maglovitih i neprijatnih privienja. Ali je jutro dolo mnogo ranije nego to je on mislio. Njemu se inilo da je, onako pritisnuvi elo uz naslon divana, kratko vrijeme spavao, ali kada je otvorio oi, kroz oba sobna prozora ve su se prema podu pruale kose suneve zrake. Oca Hristofora i Ivana Ivania nije bilo, a soba je bila posprem-ljena. U sobi je bilo svijetlo, prijatno i mirisalo je na oca Hris-tofora, oko koga se uvijek irio miris empresa i suhog bosioka (kod kue je on od bosioka pravio kropila i ukrase za kijote i zato je sav mirisao na bosiok). Jegoruka je pogledao na jastuk, na kose suneve zrake i na svoje, pored divana, sada oiene izme, i nasmijao se. Bilo mu je udno to nije na bali, to je oko njega sve suho i to na tavanici nema ni munja ni grmljavine. Skoio je s divana i poeo da se oblai. Odlino se osjeao. Od jueranje bolesti ostala je samo mala slabost u nogama i vratu. Znai, pomogli su ulje i sire. Sjetio se parobroda, loko-motiva i iroke rijeke, koje je jue kao kroz maglu vidio, i sada je urio da se to prije obue da tri na pristanite i da ih gleda. Kada se umio i obukao crvenu koulju, najednom je kljocnula brava na vratima i na pragu se pojavio otac Hristofor u svom cilindru, sa tapom i u svilenoj mantiji mrke boje preko platnenog kaputa. Smijeei se i blistajui (starci uvijek blistaju kad se vraaju iz crkve), on je na sto stavio naforu i nekakav svitak, pomolio se i rekao: - Bog je milost poslao! E, kako je sa zdravljem? - Sada je dobro - odgovorio je Jegoruka ljubei mu ruku. - Hvala Bogu... A ja sa liturgije... Iao sam da se vidim sa poznatim crkvenjakom. On me zvao sebi na aj, ali nisam poao. Ne volim da idem u goste rano ujutro. Neka ih! On je svukao mantiju, pogladio se po grudima i ne urei se razmetao svitak. Jegoruka je ugledao limenku sa kavijarom, komadi suene morune i bijeli hljeb. - Evo, prolazio sam pored ribarnice i kupio - rekao je otac Hristofor. - Obian dan nije za rasko, ali pomislio sam da kod kue imam bolesnika, pa je to i oprostivo. A kavijar je dobar, od morune...

ovjek u bijeloj koulji donio je samovar i posluavnik sa oljama. - Jedi! - rekao je otac Hristofor namazavi kavijar na kriku hljeba i pruajui ga Jegoruki. - Sada jedi i uivaj, a kada bude vrijeme, onda e da ui. Ali pazi, ui paljivo i budi marljiv da bude koristi od tog uenja. to treba uiti napamet, ui na-pamet, a gdje treba da svojim rijeima ispria unutarnji smisao, ne dotiui se spoljanosti, onda to ispriaj svojim rijeima. I nastoj da naui sve nauke. Poneko odlino zna matematiku a ni pojma nema o Petru Mogili (Kijevski mitropolit koji je mnogo uinio na kulturnom zbliavanju Rusije i Ukrajine.) , a poneko zna o Petru Mogili, a o Mjesecu nita ne umije da kae. Ne, ti tako ui da sve razumije! Naui latinski, francuski, njemaki... geografiju i, naravno, historiju, vjeronauku, filozofiju, matematiku... A kada sve naui, onda polahko, s molitvom i marljivou, poi u slu-bu. Kad sve bude znao, na svakom putu tebi e lahko biti. Ti samo ui i skupljaj blagoslove, a Bog e ti ve pokazati ta treba da bude - doktor, sudija ili inenjer... Otac Hristofor je na komadi hljeba namazao malo kavijara, stavio ga na usta i rekao: - Apostol Pavle kae: nemojte da se hvatate nauke udne i svakojake. Naravno, ako je to arobnjatvo, prazno naklapanje ili dozivanje duhova s onog svijeta, kao to je to inio Saul, ili uenje nauka od kojih nema koristi ni ti ni drugi, onda je bolje da se i ne ui. Treba prihvatiti samo ono to je Bog blagoslovio. Tu se snai... Sveti apostoli su govorili na svim jezicima - ui i ti jezike; Vasilije Veliki je uio matematiku i filozofiju - i ti ui, sveti Nestor je pisao historiju - i ti ui i pii historiju. Svecima se prilagoavaj... Otac Hristofor je srknuo iz tanjiria, obrisao brkove i od-mahnuo glavom. - Dobro! - rekao je on. - Ja sam na starinski nain uio, mnogo tota sam ve zaboravio, a i ivim drukije nego drugi. Ne moe se ak ni porediti. Naprimjer, negdje u velikom drutvu, na ruku ili na nekom skupu kaem neto na latinskom ili nave-dem togod iz historije ili filozofije, i ljudima je prijatno, a i meni je drago... Ili, evo isto, kada izae okruni sud i treba zakletve polagati, svi se drugi svetenici snebivaju, a ja sam sa sudijama, tuiocima i advokatima kao svoj sa svojim: ueno porazgovaram, aj s njima popijem, poalim se, pa i upitam to ne znam... I njima je to prijatno. Tako ti je to, brate... Znanje je svjetlost, a neznanje tama. Ui! Naravno, jest da je teko: sada uenje skupo doe... Tvoja mama je udovica, od penzije ivi, ali... Otac Hristofor bojaljivo pogleda na vrata i nastavi apatom: - Ivan Ivani e pomagati. On tebe nee ostaviti. On nema svoje djece, i tebe e pomagati. Ne brini se. On napravi ozbiljno lice i proapta jo tie: - Samo pazi, Georgije, nemoj, Boe sauvaj, da zaboravi majku i Ivana Ivania. Boija zapovijest veli da treba potovati majku, a Ivan Ivani je tvoj dobrotvor i zamjenjuje ti oca. Ako postane uen ovjek i, ne dao Bog, pone odbijati i prezirati ljude zato to su gluplji od tebe, onda teko, teko tebi! Otac Hristofor je podigao ruku i ponovio tankim glasom: - Teko, teko tebi! Otac Hristofor se raspriao i, kao to se kae, pao u vatru; on do ruka ne bi prestao da se nisu otvorila vrata i uao Ivan Ivani. Stric se uurbano pozdravio, sjeo za sto i poeo brzo da sre aj. - Eto, sve sam poslove svrio - rekao je Ivan Ivani. - Danas bih ve mogao kui, ali eto jo s Jegorom imam brigu. Treba ga zbrinuti. Sestra mi je rekla da tu negdje ivi njena prijateljica Nastasja Petrovna i da e ga ona sebi na stan primiti. On poe da kopa po svom novaniku, izvue otuda zguvano pismo i proita: - "Mala donja ulica, Nastasji Petrovni Toskunovoj, u vlasti-toj kui." Sada treba da poem i da je potraim. Brige! Ubrzo poslije aja Ivan Ivani i Jegoruka su ve izlazili iz svratita. - Brige! - gunao je stric. - Prikaio si mi se kao iak, hajde s milim Bogom! Vama treba nauka i otmjenost, a ja se samo muim s vama... Kada su prolazili preko dvorita, kola i vozara vie nije bilo, oni su jo u rano jutro otili na pristanite. U udaljenom uglu dvorita crnjela su se poznata kola: pored njih su stajali dorati i jeli zob. "Zbogom kola!" - pomislio je Jegoruka. Prvo su morali dugo da se penju uz bulevar, a onda su krenuli preko velike pijace; tu je Ivan Ivani pitao policajca gdje se nalazi Mala donja ulica. - Ehe! - nasmjeio se policajac. - Daleko je ona, tamo prema panjaku! Na putu su nailazili na fijakere, ali takav luksuz kao to je vonja u fijakeru stric je sebi doputao samo u izuzetnim slu-ajevima i na veliki praznik. On i Jegoruka su dugo ili kaldrmisanim ulicama, zatim ulicama gdje su bili samo trotoari bez kolovoza i najzad su

dospjeli u ulice gdje nije bilo ni kolovoza ni trotoara. Kada su ih noge i jezik doveli do Male donje ulice, oni su se ve zajapurili i skidali su eire da obrisu znoj. - Recite mi, molim vas - obratio se Ivan Ivani jednom stariu koji je sjedio na klupici pored kapije - gdje je ovdje kua Nastasje Petrovne Toskunove? - Nema ovdje nikakve Toskunove - zamislivi se malo, odgovorio mu je starac. - Moda, Timoenko? - Ne, Toskunova... - Izvinite, ovdje nema Toskunove... Ivan Ivani je slegao ramenima i krenuo dalje. - Ma ne traite! - doviknuo mu je starac. - Kad vam kaem da nema, znai - nema! - Sluaj, tetka - obratio se Ivan Ivani starici koja je na uglu na tezgi prodavala sjemenke suncokreta i kruke - gdje je ovdje kua Nastasje Petrovne Toskunove? Starica ga je zaueno pogledala i nasmijala se. - Pa zar Nastasja Petrovna sada ivi u svojoj kui? - upitala ga je ona. - Gospode Boe, ve je osam godina kako je udala ker i svoju kuu zetu ostavila! Sada tamo zet ivi. A oi su joj govorile: "Kako to vi, budale, ne znate takvu kojetariju?" - A gdje ona sada ivi? - pitao je Ivan Ivani. - Boe moj! - zaudila se starica i pljesnula rukama. - Ona ve odavno u stanu ivi! Ima ve osam godina kako je svoju kuu zetu ostavila. ta vam je! Ona je vjerovatno oekivala da e se i Ivan Ivani zaudili i uzviknuti: "Ma ne moe biti!" - ali on je veoma mirno upitao: - A gdje joj je stan? Trgovkinja je zasukala rukave i, pokazujui golom rukom, poela da vie tankim i prodornim glasom: - Idite sve pravo, pravo, pravo... A kad proete crvenu kuicu, onda e vam s lijeve strane biti sokak. Skrenite onda u taj sokak i idite do treih vrata na desnoj strani... Ivan Ivani i Jegoruka su doli do crvene kuice, skrenuli u sokak s lijeve strane i uputili se prema treoj kapiji na desnoj strani. S obje strane te sive i veoma stare kapije pruale su se sive tarabe sa irokim pukotinama; desni dio taraba jako se nag-nuo naprijed i prijetio da padne, a lijevi se iskrivio nazad u dvorite; meutim, kapija je stajala pravo i izgledalo je da jo bira kuda joj je lake da padne - naprijed ili nazad. Ivan Ivani je otvorio vrata i zajedno sa Jegorukom ugledao veliko dvorite zaraslo u korov i iak. Sto koraka od kapije nalazila se omanja kua sa crvenim krovom i zelenim kapcima na prozorima. Ne-kakva punija ena sa zasukanim rukavima i podignutom prega-om stajala je nasred dvorita, sipala neto na zemlju i vikala onim istim prodornim i tankim glasom kao i trgovkinja: - Pi-pi-pi! Iza nje je sjedio ri pas iljatih uiju. Ugledavi goste, on je potrao prema kapiji i zalajao u tenoru (svi rii psi laju u tenoru). - Koga traite - doviknula je ena zaklanjajui rukom oi od sunca. - Dobar dan! - i Ivan Ivani je njoj doviknuo maui ta-pom na rieg psa. - Recite, molim vas, ivi li ovdje Nastasja Petrovna Toskunova? - ivi! A ta e vam? Ivan Ivani i Jegoruka su joj prili, a ona ih je podozrivo pogledala i ponovila: - A ta e vam? - A moda ste vi Nastasja Petrovna? - Pa i jesam! - Ba mi je drago... Vidite, pozdravila vas je vaa dav-nanja prijateljica Olga Ivanovna Knjazeva. Evo, ovo je njezin sini. A ja sam, ako se sjeate, njezin roeni brat Ivan Ivani... Pa vi ste naa mjetanka... Vi ste se kod nas i rodili i udali se...

Nastala je utnja. Punaka ena je besmisleno zurila u Ivana Ivania kao da mu ne vjeruje ili ga ne razumije, a onda je na-jednom pocrvenjela i pljesnula rukama; iz njene pregae se pro-sula zob, a iz oiju su udarile suze. - Olga Ivanovna! - uzviknula je ona teko diui od uzbu-enja. - Mila moja, roena! Ah, Boe moj, pa to sam stala kao neka luda? Aneliu moj lijepi... Ona je zagrlila Jegoruku, suzama pokvasila njegovo lice i sasvim briznula u pla. - Gospode! - otegla je krei ruke. - Oljekin sini! Kakva radost! Sasvim je na majku! Prava mati! Pa ta stojite tu u dvoritu? Izvolite u kuu! Plaui, zadiui se i govorei usput, ona je pourila prema kui. Gosti su krenuli za njom. - Kua mi nije pospremljena! - govorila je uvodei goste u malu zaguljivu odaju prepunu ikona i saksija sa cvijeem. - Ah, Bogorodice! Vasilisa, idi bar kapke otvori! Aneliu moj! Ljepoto moja neopisana! Nisam ni znala da Oljaka ima takvog sinia! Kada se ona umirila i navikla na goste, Ivan Ivani je zamolio da porazgovaraju nasamo. Jegoruka je iziao u susjednu sobu; tamo se nalazila ivaa maina, na prozoru je visio kafez sa vorkom i bilo je isto tako mnogo ikona i cvijea kao i u prvoj sobi. Pored maine je nepokretno stajala neka djevojica, preplanula, s punakim obrazima kao kod Tita i u istoj cicanoj haljinici. Ona je netremice zurila u Jegoruku i, oevidno, osje-ala se vrlo neprijatno. Jegoruka je pogledao, malo poutio i onda upitao: - Kako ti je ime? Djevojica je pokrenula usne, napravila plaljiv izraz lica i tiho progovorila: - Aka... To je znailo: Kaka. - On bi kod vas stanovao - aptao je u odaji Ivan Ivani, ako budete tako dobri, a mi emo vam svakog mjeseca plaati deset rubalja. On nije razmaen, miran djeak... - Ne znam ni ta da vam kaem, Ivane Ivaniu! - plaljivo je uzdisala Nastasja Petrovna. - Deset rubalja su dobre pare, ali je strano uzimati tue dijete! Najednom se razboli ili neto tako... Kad su Jegoruku opet pozvali u odaju, Ivan Ivani je ve stajao sa eirom u ruci i opratao se. - Pa eto, neka i ostane kod vas - govorio je on. - Ostajte mi zbogom! Eto, ostani, Jegore! - rekao je obraajui se sinovcu. - Budi dobar, sluaj Nastasju Petrovnu... Zbogom! Ja u i sutra doi. Ivan Ivani je otiao. Nastasja Petrovna je jo jednom za-grlila Jegoruku, nazvala ga aneliem i, onako uplakana, po-ela je postavljati sto. Tri minute kasnije Jegoruka je ve sjedio pored nje, odgovarao na njena beskonana pitanja i jeo masnu i vrelu iorbu. A uvee on je opet sjedio za tim istim stolom i, naslonivi glavu na ruku, sluao Nastasju Petrovnu. Ona mu je, as smijui se a as plaui, priala o mladim danima njegove majke, o svojoj udaji i svojoj djeci... U pei je zrikavac zrikao a petrolejka je jedva ujno umjela. Gazdarica je poluglasno govorila, od uzbuenja joj je svaki as spadao naprstak, i Kaa, njena unuka, zavlaila se pod sto da ga dohvati i svaki put je dugo sjedila pod stolom, vjerovatno razgledajui Jegorukine noge. A Je-goruka je sluao, drijemao i razgledao stariino lice, njenu dla-kavu bradicu i tragove suza. Bio je tuan, veoma tuan! Smjestili su ga da spava na sanduku i upozorili ga - ako mu se nou prohtije da jede, neka sam izae u hodnik i tamo na prozoru uzme pile tanjirom pokriveno. Ujutro su doli da se oproste s njim Ivan Ivani i otac Hristofor. Nastasja Petrovna se obradovala i spremila se da postavi samovar, ali Ivan Ivani je jako urio i odmahnuo je rukom: - Nemamo mi vremena za avrljanje! Mi odmah idemo. Prije nego to e se oprostiti, svi su sjeli i trenutak utjeli. Nastasja Petrovna je duboko uzdahnula i planim oima po-gledala u ikone. - Eto - poeo je Ivan Ivani ustajui - znai, ti ostaje... Sa njegovog lica najednom je iezla ona njegova poslovna hladnoa, on se malo zacrvenio, tuno se nasmijeio i rekao: - Pazi, ui... Ne zaboravljaj mater i sluaj Nastasju Petrovnu... Ako bude, Jegore, dobro uio, ja te neu ostaviti. On je iz depa izvadio novanik, zakrenuo se i dugo prebirao sitninu, a kad je naao deset kopjejki, okrenuo se i dao ih Jegoruki. Otac Hristofer je uzdahnuo i bez urbe blagoslovio Jegoruku. - U ime oca i sina i svjatago duha... Ui - rekao je Jegoruki. - Trudi se, brate... Ako umrem, sjeti me se. Evo ti i od mene deset kopjejki...

Jegoruka mu je poljubio ruku i zaplakao. Neto mu je u dui apnulo da nikada vie nee vidjeti tog starca. - Ja sam, Nastasja Petrovna, ve predao molbu u gimnaziju - rekao je Ivan Ivani takvim glasom kao da je u odaji bio pokojnik. Sedmog avgusta odveete ga na ispit... Eh, eto, zbo-gom! Ostajte mi zbogom. Zbogom, Jegore! - Mogli ste bar aj da popijete! - uzdahnula je Nastasja Petrovna. Od suza u oima Jegoruka nije ni vidio kako su izili njegov stric i Hristofor. On je potrao na prozor, ali njih vie ni u dvoritu nije bilo; od kapije se ve vraao rii pas koji je malo-prije lajao, vraao se ,sa izrazom zadovoljstva zbog ispunjene dunosti. Ne znajui ni sam zato, Jegoruka se trgnuo i potrao iz sobe. Kada je istrao iz kapije, Ivan Ivani i otac Hristofor, pomahujui svojim tapovima, ve su skretali za ugao. Jegoruka je sada osjetio da se zajedno s tim ljudima, kao dim, zauvijek gubi sve to je dotle preivio; onako malaksao, on se spustio na klupicu i gorkim suzama pozdravljao novi, nepoznati ivot koji je za njega upravo sada poinjao... Kakav li e biti taj ivot?

PAVILJON BR. 6

U bolnikom dvoritu nalazi se omanja kua zarasla u itavu umu iaka, koprive i divlje konoplje. Krov joj je zahrao, dimnjak se napola sruio, stepenice na ulazu istrulile i zarasle u travu, a od maltera su ostali samo tragovi. Prednjom stranom kuica je bila okrenuta prema bolnici, a zadnjom je gledala u polje, od koga ju je dijelila siva bolnika ograda s ekserima. Ti ekseri, okrenuti uvis, i ograda, pa i sama kuica, imaju onaj osobit turoban i prokletniki izgled kakav kod nas imaju samo bolnike i tamnike zgrade. Ako se ne bojite da ete se ozariti o koprive, hajdemo onda uskom stazom koja vodi kuici pa da vidimo ta se u njoj zbiva. Otvorivi prva vrata, ulazimo u predsoblje. Ovdje su pored zi-dova i pei nabacana itava brda bolnikih prnja. Strunjae, stari poderani ogrtai, pantalone, koulje sa plavim prugama i pode-rana i neupotrebljiva obua - sve te prnje, nabacane u gomile, izguvane i spletene, truhnu i ire zaguljiv smrad. Na tim prnjama, uvijek sa lulom u ustima, lei uvar Nikita, stari islueni vojnik s olinjalim iritima. On ima grubo i ispijeno lice, sputene obrve, koje mu daju izgled stepskog ovarskog psa, i crveni nos; srednjeg je rasta, naoko suhonjav i koutnjav, ali njegova pojava proizvodi utisak, i ima ogromne pesnice. Spa-da u red onih prostodunih, pozitivnih, poslunih i zatucanih ljudi koji najvie na svijetu vole red i zato su uvjereni da treba tui. I on tue po glavi, po grudima, po leima i po emu stigne, i uvjeren je da ovdje bez toga ne bi bilo reda. Dalje se ulazi u veliku, prostranu sobu koja zauzima itavu kuicu, ako izuzmemo predsoblje. Ovdje su zidovi premazani sivoplavom bojom, tavanica je pokrivena au kao u krovinjari bez dimnjaka - vidi se da ovdje zimi dime pei i da ima ugljen-monoksida. Prozori su iznutra unakaeni eljeznim reetkama. Pod je prljav i hrapav. Sve zaudara na kiseo kupus, na a od lampe, na stjenice i amonijak, i taj smrad u prvom trenutku ini na vas utisak kao da ulazite u zvjerinjak. Du sobe su poredani kreveti, priarafljeni za pod. Na njima sjede i lee ljudi u plavim bolnikim ogrtaima i, kao u staro vrijeme, s kalpacima na glavi. To su - umobolnici. U sobi ih je bilo petero. Samo jedan je bio plemikog pori-jekla, a ostali su bili srednjeg stalea. Prvi do vrata, visok, mrav graanin, sa riim, glatkim brkovima i uplakanim oima, sjedi podnimivi se i stalno gleda u jednu taku. I dan i no on tuguje, klima glavom, uzdie i gorko se smijei. On rijetko uestvuje u razgovorima i na pitanja obino uope ne odgovara. Jede i pije potpuno mehaniki, onako, kad mu donesu da jede. Sudei po njegovom tekom i otrom kalju, mravosti i rumenilu na obra-zima, kod njega je zaetak tuberkuloze. Do njega je sitan, ivahan i vrlo pokretan starac iljate bra-dice i crne, kao kod crnca, kovrave kose. Danju on eta po sobi od prozora do prozora, ili sjedi na svom krevetu po turski, savi-jenih nogu, i neumorno, kao zimovka, fuka ili tiho pjeva i smijulji se. Svoju djeiju veselost i ivahnost on ispoljava i nou kad ustaje da se pomoli Bogu, to jest da se lupa akama u grudi i aka prstom po vratima. To je Jevrejin Mojsejka, luak koji je pomjerio pameu jo prije dvadesetak godina, kad mu je izgor-jela kaparska radionica.

Od svih itelja paviljona br. 6 samo je njemu dozvoljeno da izlazi iz kue, pa ak i iz bolnikog dvorita na ulicu. Tu privilegiju on uiva ve odavno, vjerovatno kao bolniki staro-sjedilac i kao miran i neopasan luak, gradska budala, koju su ve davno navikli da vide na ulicama u krugu djece i pasa. U bolnikom ogrtau, sa luakom kapom na glavi i u papuama, ponekad i bos, pa ak i bez pantalona, on hoda ulicama zaus-tavljajui se pred kapijama i duanima prosei milostinju. Negdje mu dadu kvasa, negdje hljeba, a negdje opet kopejku, tako da se on obino vraa sit i s parama u depu. Ali sve to on donese Nikita oduzima. I to on ini grubo, srdito, izvraajui mu depove i kunui se Bogom da nikad vie ifuta nee pustiti na ulicu i da je nered za njega najgora stvar na svijetu. Mojsejka voli da uini uslugu. On daje drugovima vodu, pokriva ih kada spavaju, svakom obeaje da e mu s ulice donijeti kopejku i saili novu kapu; on kaikom hrani paralitiara, svoga susjeda s lijeve strane. To on ne ini iz nekog saaljenja ili humanizma, nego podraava i nehotice se potinjava Gromovu, svom susjedu s desne strane. Ivan Dmitri Gromov, je ovjek od svojih trideset tri godine, plemikog porijekla, bivi sudski izvritelj i gubernijski sekretar, koji pati od manije gonjenja. On ili lei sklupan na postelji ili pak hoda po sobi tamo-amo kao radi okrepe, ali vrlo rijetko sjedi. On je uvijek uzbuen, uznemiren i u nekom napregnutom i neodreenom oekivanju. Dovoljno je da neto samo malo sune u predsoblju ili da neko vikne u dvoritu, pa da on podigne glavu i pone da oslukuje: da moda po njega ne dolaze? Moda ba njega trae? I u tom trenutku na njegovom licu se pojavljuje krajnja uznemirenost i gaenje. Meni se svia njegovo iroko lice, krupnih jagodica, uvijek blijedo i potiteno, koje kao ogledalo odraava njegovu duu, izmuenu borbom i dugotrajnim strahovanjem. Njegove grimase su udne i nenormalne, ali njene crte njegovog lica, ti tragovi dubokog i iskrenog bola, djeluju razumno i inteligentno, a u oima mu tinja topao i plemenit sjaj. Svia mi se on, onako utiv, usluan i neobino delikatan u ponaanju prema svima, izuzimajui Nikitu. Kad nekome padne dugme ili kaika, on brzo, skoi sa postelje i podigne. Svako jutro svojim drugovima zaeli dobro jutro, a pred spavanje zaeli im lahku no. Osim stalno napregnutog stanja i kreveljenja, njegovo ludilo se ispoljava i u ovome. Ponekad uvee on se ogrne svojim ogr-taem i, tresui se itavim tijelom i cvokoui zubima, poinje brzo da hoda tamo-amo po sobi izmeu kreveta, i izgleda kao da ima jaku groznicu. Sudei po tome kako se iznenada zaus-tavlja i gleda u drugove, vidi se da bi elio da kae neto vrlo vano, ali oevidno, zakljuujui da ga nee sluati a ni shvatiti, on nestrpljivo vrti glavom i nastavlja da koraa. Ali uskoro elja da govori pobjeuje sve njegove razloge, i on poputa sam sebi, i poinje da govori vatreno i strasno. Govor mu je zbrkan, grozni-av, neto kao bunilo, u zaletima i ne uvijek razumljiv, ali se zato u njemu osjea, i u rijeima i u glasu, neto izvanredno lijepo. Po njegovim rijeima vi ete u njemu odmah poznati luaka i ovjeka. Teko je opisati njegov luaki govor. On govori o ljudskoj podlosti, o nasilju nad pravdom, o prekrsnom ivotu koji e jednom zavladati na svijetu, govori o reetkama na prozorima koje ga stalno podsjeaju na glupost i svirepost nasilnika. Sve to zvui kao haotian i neharmonian potpuri starih, ali jo nedopjevanih pjesama.

II

Prije nekih dvanaest-petnaest godina ivio je u vlastitoj kui u gradu, u glavnoj ulici, inovnik Gromov, ovjek solidan i imuan. Imao je dva sina: Sergija i Ivana. Ve kao student etvrte godine Sergije je dobio galopirajuu tuberkulozu i umro. Nje-gova smrt kao da je bila poetak itavog niza nesrea koje su najednom zaredale u porodici Gromovih. Nedjelju dana poslije sahrane Sergija otac-starac predan je sudu pod optubom da je izvrio neke falsifikate i pronevjeru, i uskoro je od tifusa umro u tamnikoj bolnici. Kua i sva pokretna imovina bili su prodani na licitaciji, a Ivan Dmitri je zajedno sa svojom majkom ostao bez ikakvih sredstava za ivot. Ranije, dok mu je otac bio iv, Ivan Dmitri je, ivei u Peterburgu, gdje je studirao na univerzitetu, primao po ezdeset-sedamdeset rabalja mjeseno, i ni pojma nije imao o nekoj oskudici, a sada je morao iz osnova promijeniti svoj nain ivota. Od jutra do mraka je morao budzato davati asove i baviti se prepisivanjem, pa ipak je bio prisiljen gladovati, jer je svu svoju zaradu slao materi da bi se nakako prehranila. Takav ivot Ivan Dmitri nije mogao dugo izdrati - klonuo je duhom i malaksao, pa je napustio univerzitet i vratio se kui. Tu, u toj varoici, po protekciji, bio je primljen za nastavnika sreskog uilita, ali se nije slagao s kolegama niti se on dopao uenicima, pa je ubrzo napustio tu dunost. Uskoro mu je umrla majka. Oko est mjeseci je bio bez posla, i jeo je samo hljeb i pio vodu. A onda je poeo da radi kao sudski izvritelj. Tu dunost je vrio sve dok ga nisu otpustili zbog bolesti. On nikada nije imao izgled zdravog ovjeka, pa ak ni u mlade studentske dane. Uvijek je bio blijed, mrav i sklon nazebu, malo je jeo i slabo spavao. Od jedne jedine aice votke vrtjelo mu se u glavi i dobijao je histerini napad. Uvijek ga je vuklo u drutvo ljudi, ali poto je bio razdraljiv i nepovjerljiv, on ni s kim nije imao bliskih veza, pa nije imao ni prijatelja. O stanovnicima svoga grada uvijek je govorio s prezirom, govorio da mu je odurna i odvratna njihova krajnja nekulturnost i njihov dremljivi, ivotinjski nain ivota. Govorio je iz tenora, gromko, vatreno, uvijek negodujui i s ogorenjem ili, naprotiv, s oduev-ljenjem i divljenjem, i to uvijek sasvim iskreno. Ma o emu poeo s njim razgovarati, on sve svodi na jedno: u gradu je teko i dosadno ivjeti, drutvo nema ideala, ono ivi bezbojnim i besmislenim ivotom obogaujui ga samo nasiljem, grubim razvratom i licemjerstvom. Nitkovi su siti i obueni, a poteni ljudi se hrane otpacima sa stola. Potrebne su kole, potene lokalne novine, pozorite, javna predavanja i jedinstvo inteligencije. Po-trebno je da drutvo upozna sebe i da se zgrozi. Govorei o ljudima, on ih je uvijek slikao bijelom ili crnom bojom i nije priznavao nikakve nijanse. Kod njega su se ljudi dijelili na pote-ne i nitkove - sredine kod njega nije bilo. O enama i ljubavi uvijek je govorio vatreno i sa oduevljenjem, ali on sam nikada nije bio zaljubljen. Bez obzira to je bio nervozan i otar u svojim ocjenama, u gradu su ga voljeli i iz njenosti zvali - Vanja. Njegova uroena delikatnost, uslunost, asnost, moralna istota i njegov pohabani kaput, boleljivi izgled i porodine nesree izazvali su dobra, topla i

tuna osjeanja. Osim toga, on je bio temeljito obrazovan i naitan i po miljenju graana, znao je sve, i u gradu je slovio nekom vrstom ivog leksikona. itao je veoma mnogo. esto je sjedio u klubu i, nervozno upkajui svoju bradicu, prelistavao asopise i knjige; ve i po njegovom licu se vidjelo da on ne ita nego prosto guta ne stiui ni da savae proitano. Po svoj prilici, itanje je bilo jedna od njegovih nezdravih navika, jer on se podjednako halapljivo bacao na sve to mu je dolazilo do ruku, pa ak na novine i kalendare iz prole godine. A kod kue je uvijek itao leei.

III

Jednog jesenjeg jutra, podigavi okovratnik svog zimskog kaputa i gacajui po blatu, sokacima i dvoritima, iao je Ivan Dmitri nekom graaninu da izvri naplatu u vezi sa pljenidbenim nalogom. Bio je potiten kao i uvijek ujutro. U jednom sokaku je sreo dva vezana zatvorenika u pratnji etiri straara sa pukama. I ranije je Ivan Dmitri vrlo esto sretao zatvorenike, i svaki put su oni kod njega izazivali osjeaje saaljenja i neke nelagodnosti, ali sada je taj susret kod njega izazvao neki osobit i udan utisak. Njemu je najednom dolo u glavu da i njega isto tako mogu vezati i isto tako po blatu voditi u tamnicu. Izvrivi naplatu i vraajui se kui, kod pote je sreo poznatog policijskog nadzornika; on ga je pozdravio i iao s njim nekoliko koraka, i to se Ivanu Dmitriu uinilo nekako sumnjivim. Kod kue mu itav dan nisu iz glave izlazili oni zatvorenici i straari s pu-kama, i neki neshvatljivi duevni nemir nije mu dao da ita i da se pribere. Uvee nije palio svjetlo u kui, a nou nije mogao da spava, i stalno je mislio na to da i njega mogu uhapsiti, okovati i strpati u zatvor. On nije osjeao nikakve krivice i mogao je jamiti da ni ubudue nikada nee biti ubica, palikua ili kradljivac. Ali zar je teko poiniti neki zloin nehotice, slu-ajno, i zar je nemogua kleveta, pa najzad i sudska greka? Nije to bez razloga da vijekovima ivi poslovica - nikad se ne kuni da nee dopasti prosjake torbe i tamnice. A u sadanjem sudskom postupku sudska greka je sasvim mogua, i nema tu nita udnovato. Ljudi koji po slubenoj dunosti imaju posla sa tuim jadima, naprimjer sudije, policajci, ljekari, usljed navi-ke, toliko otupe da oni, i kad bi htjeli, prema svojim klijentima se i ne mogu drukije drati nego zvanino. u tom pogledu oni se nimalo ne razlikuju od muika koji po dvoritima kolje ovnove i telad, a krv ne primjeuje. U slubenom i bezdunom odnosu prema ovjekovoj linosti, da bi nevinog ovjeka liio svih prava i osudio na robiju, sudiji treba samo jedno: vrijeme. I to samo toliko vremena da bi se ispunile izvjesne formalnosti za koje su sudije plaene, a poslije toga - sve je svreno. Trai ti onda pravdu i zatitu u ovom malom i prljavom gradiu, dvjesta vrsta od eljeznike pruge! I zar nije smijeno misliti na pravdu kada u svakom nasilju drutvo vidi pametnu i svrsishodnu mjeru, a svaki gest milosra, naprimjer oslobaajua presuda izaziva i-tavu provalu nezadovoljenog, osvetoljubivog osjeanja? Ujutro Ivan Dmitri se digao iz postelje sav obuzet stravom, s hladnim znojem na elu, ve sasvim uvjeren da ga svakog trenutka mogu uhapsiti. Ako ga jueranje teke misli tako dugo ne mogu ostaviti na miru - mislio je Ivan Dmitri - znai da u njima ima i neto istine. Nisu one mogle da mu dou u glavu bez ikakvog razloga. Policajac je, ne urei se, proao pored njegovih prozora: nije to tek tako. Eno, dva ovjeka su se zaustavila pored kue i ute. Zato ute? I za Ivana Dmitria poeli su muni dani i noi. Svi koji su prolazili pored njegovih prozora ili ulazili u dvorite liili su mu na pijune i detektive. U podne je obino naelnik okrune policije prolazio u koiji; to je on iao u upravu policije sa svog imanja u okolini grada, ali se Ivanu Dmitriu svaki put inilo da se on vozi nekako isuvie brzo i s nekim naroitim izrazom na licu: oevidno, hita da objavi da se u gradu pojavio neki veliki zloinac. Ivan Dmitri bi se stresao svaki put im bi uo kucanje ili zvonce na vratima; za njega je bilo muenje kad bi se kod gazdarice sreo s nekim nepoznatim ovjekom; prilikom susreta s policajcima i andarima on se smijeio i zvidukao da bi izgledao ravnoduan. Oekujui hapenje, on po itave noi nije spavao, ali je gromko hrkao i uzdisao kao da neto sanja, samo da bi gazdarica mislila da on spava; jer ako ne spava, znai da ga grize savjest - opasan dokaz! injenice i trezvena logika govorili su mu da su sva ta strahovanja - gluposti i duevna rastrojenost, da u samom hapenju i tamnici, ako se stvar posmatra ire i sutinski, nema nieg stranog - glavno je da je savjest mirna. Ali ukoliko je on razumnije i loginije rezonovao, utoliko je jai i tei postajao njegov duevni nemir. To je pod-sjealo na sluaj pustinjaka koji je htio da u praumi raskri sebi mjesto: ukoliko je vie sjekao, utoliko je uma postajala gua. Videi, na kraju krajeva, da je to sve uzaludno, Ivan Dmitri je napustio svako rezonovanje i sav se predao oajanju i strahu. Poeo je da se usamljuje i izbjegava ljude. I ranije mu je njegova dunost bila odvratna, a sada mu je ve postala ne-podnoljiva. On se bojao da mu nekako ne podvale, da mu neprimijetno ne ubace u dep mito, a zatim da ga ne uhvate na djelu, ili da u zvaninim aktima sam nehotice ne uini neku greku koju bi pretvorili u falsifikat ili, moda, da ne izgubi tue novce. udno je da nikada ranije njegove misli nisu bile tako elastine i pronicljive - svaki dan je izmiljao hiljade raznih povoda da mora strahovati za svoju slobodu i ast. Ali zato je on u znatnoj mjeri izgubio interesovanje za spoljanji svijet, pa i za knjige, a i pamenje je jako poelo da ga izdaje. U proljee, kada se snijeg otopio, u jaruzi pored groblja pronaena su dva polutruhla lea - starice i djeaka - sa znacima nasilne smrti. U gradu se prialo samo o tim leevima i nepozna-tim ubicama. Da ne bi pomislili da je on taj ubica, Ivan Dmitri se smijeio kada je izlazio na ulicu, a pri susretu sa poznanicima on bi poblijedio, pocrvenio i poeo da govori kako nema podlijeg zloina od ubistva slabih i bespomonih. Meutim, on se uskoro umorio od tog laganja i, poslije kraeg razmiljanja odluio je da je u njegovom sluaju najbolje da se sakrije u gazdariin podrum. U podrumu je prosjedio itav dan, a onda no, pa drugi dan, i sav je promrzao, pa se, doekavi mrak, kao neki lopov, potajno prokrao u svoju sobu. Ne miui se i oslukujui, tako je sve do zore prestojao nasred sobe. Ujutro, prije izlaska sunca, gazdarici su doli peari. Ivan Dmitri je vrlo dobro znao da su doli da preziuju pe u kuhinji, ali u strahu on je povjerovao da su to policajci preobueni u peare. On je oprezno iziao iz stana i, obuzet strahom, bez kape i kaputa,

potrao je ulicom. Za njim su jurili i lajali psi, neki muik mu je neto doviknuo iza lea, a u uima mu je fijukao vazduh, i njemu se inilo da se to sjatilo nasilje itavog svijeta i sad juri za njim. Mjetani su ga zaustavili, odveli kui i njegovu gazdaricu poslali po ljekara. Doktor Andrej Jefimi, o kome e kasnije biti rijei, propisao mu je hladne obloge na glavu i kapljice, saaljivo klimnuo glavom i otiao rekavi gazdarici da vie nee dolaziti, jer da ljudima ne treba smetati da lude. Ali kako Ivan Dmitri nije imao sredstava za ivot i lijeenje, njega su uputili u bolnicu i smjestili u odjeljenje za venerine bolesnike. On po itave noi nije spavao, provodio je svoje hirove i uznemiravao bolesnike, i uskoro je, po nareenju Andreja Jefimia, bio premjeten u paviljon br. 6. Godinu dana kasnije u gradu su ve svi zaboravili Ivana Dmitria, a njegove knjige, koje je gazdarica iznijela na saonice pod nadstrenicom, razvukla su djeca.

IV

Lijevi susjed Ivana Dmitria, kao to rekoh, bio je Jevrej Mojsejka, a desno od njega je bio muik sav u loju, kao bure okrugao, sa glupim i potpuno besmislenim izrazom lica. To je nepokretna, prodrljiva i prljava ivotinja koja je ve odavno izgubila sposobnost da misli i osjea. Od njega se stalno iri otar i zaguljiv smrad. Pospremajui oko njega, Nikita ga nemilosrdno tue, tue iz sve snage i ne tedei svoje ake. I nije jezivo to to ga tako tue - na to se moe naviknuti - nego to to ta otupjela ivotinja uopte ne reagira na batine, ne reagira ni zvukom, ni pokretom, pa ni izrazom oiju, nego se samo pomalo klati kao neko teko bure. Peti i posljednji itelj paviljona br. 6 je ovjek koji je nekad razvrstavao potu, malen, mrav, plave kose, s dobrodunim, ali pomalo lukavim izgledom lica. Sudei po njegovim pametnim i mirnim oima, koje gledaju vedro i veselo, on ne zaboravlja na sebe i ima neku vrlo vanu i prijatnu tajnu. Pod jastukom i pod strunjaom ima neto to nikome ne pokazuje, ali ne iz straha da mu to ne otmu ili ukradu, nego iz srameljivosti. On ponekad prie prozoru i, okrenut leima prema drugovima, stav-lja sebi neto na grudi i obori glavu pa gleda u to. Ako mu tada prie, on se zastidi i skine to s grudi. Ali nije teko odgonetnuti njegovu tajnu. - estitajte mi - esto on kae Ivanu Dmitriu - predloen sam za odlikovanje Stanislavljevim ordenom drugog stepena sa zvijezdom. Drugi stepen sa zvijezdom daju samo strancima, ali iz nekog razloga za mene hoe da naprave izuzetak - smijei se on i u nedoumici slijee ramenima. - Moram da priznam, tako neto nisam oekivao! - Ja se u te stvari ne razumijem - mrzovoljno odgovara Ivan Dmitri. - A znate li vi ta u ja prije ili kasnije izboriti za sebe? - nastavlja nekadanji potar lukavo mirkajui. - Ja bezuslovno moram dobiti vedsku Polarnu zvijezdu. Za takav orden isplati se potruditi. Bijeli krst i crna traka. Vrlo lijepa stvar. Vjerovatno, nigdje na svijetu nije ivot tako jednolian kao u ovom paviljonu. Izuzev paralitiara i debelog muika, ujutro se bolesnici umivaju u predsoblju iz velikog abra i briu peevima svojih ogrtaa. Zatim iz olovnih olja piju aj koji im Nikita donosi iz glavne bolnike zgrade. Svakom daje po jednu olju aja. U podne jedu i od kiselog kupusa i kau, a uvee opet jedu kau koja je ostala od ruka. U meuvremenu, oni lee, spavaju, gledaju kroz prozore i hodaju po sobi tamo-amo. I tako iz dana u dan. ak bivi potar stalno govori sve o jednim te istim ordenima. U paviljonu br. 6 rijetko se viaju novi ljudi. Doktor ve odavno ne prima nove luake, a na ovom svijetu malo je ljubitelja koji vole da posjeuju ludnice. Jednom u dva mjeseca odjeljenje posjeti brija Semjon Lazari. Neemo ni govoriti o tome kako on ia luake, kako mu Nikita pomae i kako se bolesnici svaki put uznemire kad se brija pojavi pijan i veseo. Osim brijaa, niko ne zaviruje u ovo odjeljenje. Bolesnici su osueni da iz dana u dan vide samo Nikitu. Uostalom, nedavno se po bolnici prenijela prilino udno-vata vijest. Pronio se glas da je doktor poeo posjeivati paviljon br. 6.

udnovat glas!

Doktor Andrej Jefimi Ragin je na svoj nain interesantan ovjek. Kau da je u ranoj mladosti bio veoma poboan, da se spremao za sveteniki poziv i daje htio, kada je 1863. godine zavrio gimnaziju, da ide na duhovnu akademiju, ali da ga je otac, doktor medicine i hirurg, estoko ismijao i kategorino izjavio da ga nee smatrati svojim sinom ako ode u popove. Koliko je u tome istine, ja ne znam, ali znam da je Andrej Jefimi vie puta priznao da nikada nije osjeao sklonosti za medicinu ni uope za neku uu specijalnost. Bilo kako bilo, ali po svretku medicinskog fakulteta Andrej Jefimi nije otiao u svetenike. Nije ispoljavao neku pobonost, a na duhovno lice je u poetku svoje ljekarske karijere isto toliko malo liio koliko i sada. Po svojoj spoljanosti on je nezgrapan, grub, pravi muik, a svojim licem, bradom, ravnom kosom i svojom snanom i trapavom tjelesnom graom podsjea na drumskog krmara, za-driglog, naprasitog i osornog. Lice mu je bilo namrgoeno, pre-kriveno plavkastim ilicama, oi sitne, a nos crven. Uz visoki stas i iroka plea, imao je i ogromne noge i ruke; inilo se - samo da lupi pesnicom - dua bi na nos izletjela. Ali on se uvijek kretao lagahno, a korak mu je bio oprezan i neodluan. Prilikom susreta u nekom uzanom hodniku, on se uvijek prvi zaustavi da propusti ovjeka i kae, i to ne basom kao to bi se oekivalo, nego tankim i njenim tenorom: "Oprostite!" Na vratu ima neki manji tumor, koji mu smeta da nosi tvrdu, utirkanu kragnu, i zato je uvijek u mehkoj platnenoj ili cicanoj koulji. Kratko govorei, on nije odjeven kao to su odjeveni ljekari. Jedno te isto odijelo, koje on obino kupi u nekoj jevrejskoj starinarnici, izgleda isto tako izlizano i izguvano kao i staro. U jednom te istom kaputu on prima bolesnike, i ruava, i ide u goste, ali nije to iz krtosti, nego iz potpunog nemara prema svojoj spoljanjosti. Kada je Andrej Jefimi stigao ovamo da primi dunost, ova "dobrotvorna ustanova" se nalazila u uasnom stanju. U odjelje-njima, hodnicima i bolnikom dvoritu nije moglo da se die od smrada. Bolniari, bolniarke, pa i njihova djeca, spavali su po sobama zajedno sa bolesnicima. Svi su se alili da se ne moe ivjeti od bubavaba, stjenica i mieva. U hirurkom odjeljenju stalno je vladao crveni vjetar. itava bolnica je imala samo dva skalpela i nijednog termometra, a u kadama su drali krompir. Nadzornik, magacionerka i ljekarski pomonik pljakali su bo-lesnike, a za biveg ljekara, prethodnika Andreja Jefimia, priali su da se bavio potajnom prodajom bolnikog piritusa, a od bolniarki i bolesnica stvorio itav harem. U gradu su vrlo dobro znali za taj nered, pa ak se i pretjerivalo u tome, ali su to sve mirno tolerisali. Jedni su to opravdavali time to u bolnici lee samo prosti graani i seljaci, koji ne mogu biti nezadovoljni jer kod kue ive mnogo gore nego u bolnici - nee ih valjda tu umskim jarebicama hraniti! Drugi su, opet, to opravdavali time da sam grad, bez pomoi zemstva (zemstvo - lokalna samouprava u carskoj Rusiji. Prim. prev.) ne moe izdravati odgova-rajue ureenu bolnicu - hvala Bogu da postoji i ovakva! A novouspostavljeno zemstvo nije otvaralo bolnice ni u gradu ni u njegovoj okolini, a sve pod izgovorom da grad ve ima svoju bolnicu. Kada je pregledao bolnicu, Andrej Jefimi je doao do zak-ljuka da je to nemoralna ustanova i krajnje tetna po zdravlje stanovnika. Po njegovom miljenju najpametnije to se moglo uraditi bilo je - otpustiti sve bolesnike, a bolnicu zatvoriti. Ali on je istovremeno doao do zakljuka da za to nije dovoljna samo njegova elja i da od toga ne bi bilo nikakve koristi. Ako fiziku i moralnu prljavtinu otjera s jednog mjesta, ona e prei na drugo: treba ekati da se ona sama po sebi izvjetri. Osim toga, ako su ljudi ve otvorili tu bolnicu i mire se s njom, znai da im je ona potrebna. Potrebne su i predrasude i sve te gadosti i gnusobe ivota, jer one se vremenom pretvaraju u neto to valja, isto tako kao to od ubreta postaje plodna zemlja. Na ovom svijetu ne postoji nita tako savreno to u svom zaetku ne bi sadravalo i neto prljavo. Primivi dunost Andrej Jefimi se, izgleda, prilino ravno-duno odnosio prema tom neredu. On je samo zamolio bolniarke i bolniare da vie ne spavaju po bolesnikim krevetima i posta-vio dva ormara za svoje instrumente. to se, pak, tie nadzornika, magacionerke, ljekarskog pomonika i crvenog vjetra u hirur-kom odjeljenju - sve je ostalo kako je i bilo. Andrej Jefimi je neobino cijenio pamet i potenje, ali da bi oko sebe organizovao pametan i poten ivot, nedostajala mu je vrsta volja i uvjerenost u svoje pravo. On apsolutno nije umio da nareuje, zabranjuje i da bude uporan. Izgleda kao da se zavjetovao da nikad nee povisiti glas i u svom rjeniku upotrijebiti zapovjedni nain. Njemu je teko da kae "daj" ili "donesi". Kad je gladan on neodluno kaljuca i govori kuharici: "Kako bih ja malo aja..." ili "Kako bih ja ruao." A da kae nadzorniku da prestane da krade, da ga najuri ili sasvim ukine tu nepotrebnu parazitsku dunost - za to nije ima snage. Kada ga varaju, kada mu laskaju ili mu daju da potpie oito laan raun, Andrej Jefimi pocrveni kao rak i osjea se kao krivac, ali ipak raun potpie. Kada mu se bolesnici ale na gladovanje ili grubost bolniarki, on se zbuni i tonom krivca proguna: - Dobro, dobro, ja u to ve izvidjeti... Po svoj prilici, tu je neki nesporazum... U poetku je Andrej Jefimi radio vrlo marljivo. Od jutra do podne je primao bolesnike, vrio operacije i ak se bavio akuerskom praksom. Dame su govorile da je vrlo paljiv i da odlino pogaa bolesti, naroito djeije i enske. Ali vremenom mu je posao dosadio zbog jednolinosti i oevidne nekorisnosti. Danas primi trideset bolesnika, sutra doe trideset i pet, a prekosutra i etrdeset, i tako iz dana u dan, iz godine u godinu, a umiranje u gradu se ne smanjuje i bolesnici ne prestaju da dolaze. Da prui ozbiljnu pomo etrdesetorici bolesnika koji dou od jutra do ruka, nema fizike mogunosti, znai - i nehotice se sve pretvera u varku. U protekloj godini je primljeno dvanaest hiljada bolesnika, prosto reeno, to znai da je prevareno dva-naest hiljada ljudi. A da smjesti u bolnicu tee bolesnike i da ih lijei po pravilima nauke takoer je nemogue, jer pravila postoje, ali nauke nema. Ako, pak, odbaci filozofiju i, kao i drugi ljekari, pedantno se dri pravila, i u tom sluaju, prije svega, potrebna je istoa i ventilacija, a ne prljavtina, potrebna je zdrava hrana a ne i od smrdljivog kiselog kupusa, potrebni su dobri pomonici, a ne lopovi. A i zato da smeta ljudima da umiru kada smrt predstavlja normalan i prirodan kraj svakog ivog? Kakva je korist od toga da neki sitniar ili inovnik pozivi jo nekih pet ili deset godina? Ako, pak, uzmemo da je cilj medicine da pomou lijekova olak-ava muenje, onda se i nehotice namee pitanje: a zato da ga olakavamo? Prvo, kau da upravo kroz patnje ovjek ide savr-enstvu; drugo, ako se ovjeanstvo zaista naui da pomou pilula i kapljica olakava svoje stanje, onda e ono potpuno zanemariti i religiju i filozofiju, a u njima je ono dosad nalazilo ne samo zatitu od svake nevolje nego ak i svoju sreu. Pukin je pred smrt pretrpio strano muenje, a jadni Hajne je nekoliko godina leao okovan paralizom, pa zato onda da ne poboluje i neki Andrej Jefimi ili Matrjona Savina, iji je ivot bez sadr-aja, i bio bi potpuno pust i liio na ivot amebe kad ne bi postojale patnje?

Utuen takvim razmiljanjima, Andrej Jefimi je klonuo du-hom i prestao da svaki dan dolazi u bolnicu.

VI

Njegov ivot tekao je ovako. Obino je ustajao oko osam sati ujutro, oblaio se i pio aj. Zatim bi sjedio u svom kabinetu ili bi otiao u bolnicu. U uskom i mranom bolnikom hodniku sjede ambulantni bolesnici i ekaju da budu primljeni. Pored njih, lupajui izmama po podu od cigle, trkaraju bolniari i bolniarke, prolaze mravi bolesnici u bolesnikim ogrtaima, pronose mrtvace i sudove s izmetinom, plau djeca i pue promaha. Andrej Jefimi vrlo dobro zna da su za grozniave, tu-berkulozne i uope osjetljive bolesnike ovakvi uslovi pravo mu-enje, ali ta da se radi? U ordinaciji ga doekuje ljekarski po-monik Sergej Sergeji, omalen, gojazan ovjek, obrijanog, isto umivenog, bucmastog lica, sa lagahnim i ravnomjernim pok-retima i u novom irokom odijelu, koji je vie liio na nekog senatora nego na ljekarskog pomonika. U gradu on ima ogro-mnu praksu, nosi bijelu manu i smatra da zna mnogo vie nego doktor, koji se uope ne bavi privatnom praksom. U uglu ordi-nacije nalazi se velika uramljena ikona i pred njom teko kandilo; tu je i analoj zastrt bijelim pokrivaem. Po zidovima vise slike arhijereja, slika Svetogorskog manastira i vijenci od suhog razlika. Sergej Sergeji je poboan i voli ukrase. Ikonu je nabavio o svom troku. Nedeljom, po njegovom nareenju, neko od bo-lesnika u ordinaciji ita naglas akatist, a zatim Sergej Sergeji lino obilazi sa kadionicom sva odjeljenja i kadi ih tamjanom. Bolesnika je uvijek mnogo, a vremena malo, i zato se pre-gled svodi samo na kratko pitanje i propisivanje nekog lijeka kao to su razne masti i ricinusovo ulje. Podnimivi se, Andrej Jefimi sjedi zamiljeno i mahinalno postavlja pitanja. I Sergej Sergeji sjedi, trlja ruke i ponekad se umijea. - Bolujemo i u oskudici ivimo - govori on - zato to Bogu milosrdnom slabo molimo. Tako je to! Za vrijeme primanja Andrej Jefimi ne vri nikakve ope-racije; on se ve odavno odvikao od njih i neprijatno se osjeao kada bi vidio krv. Kada mora da otvori djetetu usta da pregleda grlo, a dijete se dere i brani ruicama, od brujanja u uima njega hvata vrtoglavica i suze udaraju na oi. On uri da propie lijek i odmahuje rukama da ena to prije iznese dijete. Za vrijeme ordiniranja brzo mu dosade snebljivost bolesnika i njihova zatucanost, prisustvo nalickanog Sergeja Sergejia, sli-ke po zidovima i njegova vlastita pitanja koja on stalno postavlja evo ve vie od dvadeset godina. I zato on primi pet-est boles-nika i odlazi. Ostale bolesnike pregleda pomonik. S prijatnim osjeanjem da se ve odavno, hvala Bogu, ne bavi privatnom praksom i da ga niko nee uznemiravati, Andrej Jefimi, im stigne kui, odmah sjedne za sto u svom kabinetu i poinje itati. ita on vrlo mnogo i uvijek ita s velikim zado-voljstvom. Pola plate troi na kupovinu knjiga, a od est soba njegovog stana tri su zatrpane knjigama i starim asopisima. Najvie voli historijska i filozofska djela. Iz oblasti medicine pretplaen je samo na asopis "Ljekar", koji uvijek poinje itati s kraja. On ita po nekoliko sati neprekidno, i to ga ne umara. Ne ita tako brzo i strastveno kao to je nekad itao Ivan Dmitri, nego ita polahko, s udubljivanjem, esto se zadrava na mjes-tima koja mu se dopadaju ili su nerazumljiva. Pored knjige uvijek se nalazi stona boca s votkom i pored nje kiseli krastavac ili ukiseljena jabuka, onako na ohi, bez tanjira. Ne skidajui oiju s knjige, on svakih pola sata nalije aicu votkom i ispije, a onda, ne gledajui, napipa krastavicu i odgrize komadi. U tri sata on neodluno prilazi kuhinjskim vratima, kaljucne i kae: - Darjuka, kako bih ja to ruao... Poslije ruka, prilino slabog i neurednog, Andrej Jefimi seta svojim sobama i, prekrstivi ruke na grudima, razmilja. Sat otkuca etiri sata, a onda i pet, a on jo uvijek etka i razmilja. Ponekad kripnu kuhinjska vrata i iz njih se pomoli crveno i pospano Darjino lice. - Andreja Jefimiu, je li vrijeme da popijete pivo? - pita zabrinuto. - Nije, jo nije... - odgovara on. - Priekau... priekau... Predvee obino doe upravnik pote Mihail Averjani, je-dini ovjek u itavom gradu ije drutvo za Andreja Jefimia nije bilo neugodno. Mihail Averjani je nekad bio bogat spahija i sluio u konjici, ali je propao, pa je pod stare dane morao da stupi u potansku slubu. On je bio bodar i zdrav, imao je bujne sijede zaliske, lijepo dranje i jak i prijatan glas. On je dobar i mehka srca, ali plahovit. Kada neko od posjetilaca u poti protestuje, ne pristaje na neto ili prosto poinje da mudruje, Mihail Averjani sav pocrveni, trese se itavim tijelom i gromoglasno urla: "Tiina!" Zato potu ve odavno smatraju za ustanovu koju nije tako bezopasno posjeivati. Mihail Averjani potuje i voli Andreja Jefimia zbog njegove obrazovanosti i plemenite due, a na ostale palanane gleda s visine kao na svoje podreene. - Evo i mene! - kae on ulazei Andreju Jefimiu. - Dobar dan, dragoviu! Sigurno sam vam ve dosadio, a? - Naprotiv, ba mi je drago - odgovara doktor. - Uvijek mi je drago kad doete.

Prijatelji sjedaju na kanabe u kabinetu i neko vrijeme utke pue. - Darjuka, kako bi nam malo piva! - dovikne Andrej Je-fimi. Prvu bocu popiju takoer utke: doktor - zamiljen, a Mihail Averjani - veseo i ivahan, kao ovjek koji ima da ispria neto vrlo zanimljivo. Razgovor uvijek poinje doktor. - Kako je alosno - pone on polahko, vrtei glavom i ne gledajui u oi sagovorniku (on nikada ne gleda u oi) - zaista je to veoma alosno, potovani Mihaile Averjaniu, da u naem gradu uope nema ljudi koji bi umjeli i voljeli da vode pametan i interesantan razgovor. To je za nas veliki gubitak, ak se ni inteligencija nije oslobodila prostakluka: nivo njenog razvitka, budite uvjereni, nije nita vie nego kod nieg stalea. - Apsolutno tano. Slaem se. - I vi sami vrlo dobro znate - nastavljao je doktor tiho i odmjereno - da je na ovom svijetu sve mizerno i neinteresantno, sve, osim visokih duhovnih manifestacija ljudskog razuma. Ra-zum je upravo ono to duboko odvaja ovjeka od ivotinje, to nagovjetava njegovu boanstvenost i ak donekle mu nadokna-uje besmrtnost, koje inae nema. Polazei s tog stanovita, ra-zum predstavlja jedino mogu izvor zadovoljstva. A mi niti u-jemo niti vidimo oko sebe manifestacije razuma, a to znai da smo lieni zadovoljstva. Dodue, mi imamo knjige, ali to uope nije ono to predstavlja iva rije i razgovor. Ako mi dopustite ne ba sretno poreenje, onda bih rekao: knjige su - note, a razgovor je - pjesma. - Apsolutno tano. Nastaje utnja. Iz kuhinje izlazi Darjuka i, s izrazom tuge na licu, zaustavi se na vratima, podnimi se i slua. - Eh! - uzdahne Mihail Averjani. - Od ovih sadanjih traite pameti! I on poinje da pria kako se nekad ivjelo trezveno, radosno i kako je ivot bio zanimljiv, kako je Rusija imala pametnu inteligenciju i uzviene pojmove o ovjeku i prijateljstvu. Pozaj-mljivan je novac bez potpisivanja mjenice i smatralo se za sra-motu da ne pomogne drugu kad je u nevolji. A kakvih je sve bilo ratnih pohoda, doivljaja, sukoba, kakvih drugova i kakvih ena! Pa Kavkaz kakva neobina zemlja! A ena jednog ko-mandanta bataljona, udnovata neka ena, oblaila se kao oficir, i uvee, sama, bez ikakve pratnje odlazila u planine. Prialo se da je tamo u nekom aulu imala ljubavne odnose sa nekim kne-zom. - Bogorodice, Majko Boija... - uzdisala bi Darjuka. - A kako se pilo! Kako se jelo! I kakvih je bilo strastvenih liberala! Andrej Jefimi je sluao, ali nije uo; on je pijuckao pivo i razmiljao o neemu. - Ja esto sanjam pametne ljude i razgovore s njima - on neoekivano prekine Mihaila Averjania. - Otac mi je dao pre-krasno obrazovanje, ali pod uticajem ideja ezdesetih godina primorao me da postanem ljekar. ini mi se, da ga tad nisam posluao, ja bih se sada nalazio u samom centru intelektualnog pokreta. Vjerovatno bih bio lan nekog fakulteta. Naravno, ni pamet nije vjeita, nego prolazna stvar, ali vi ve znate zato sam joj ja naklonjen. ivot je samo jedna dosadna zamka. Kada ovjek od misli postane zreo i doe do konanog saznanja, on i nehotice osjea kao da se nalazi u klopci iz koje nema izlaza. Doista, njega su neke sluajnosti, protiv njegove volje, iz ne-postojanja dovele u ivot... A zato? On bi htio da sazna smisao i cilj svoga postojanja, a njemu ne odgovaraju ili mu govore razne gluposti. On kuca - a niko mu ne otvara. Pa i smrt mu dolazi - opet protiv njegove volje. I kao to se u tamnici ljudi, vezani zajednikom nevoljom, osjeaju bolje kad se nau za-jedno, tako u ivotu ne primjeuje klopku kad se nae s ljudima koji vole analiziranje i ope zakljuke i koji provode vrijeme u razmjeni gordih i slobodoumnih misli. U tom pogledu razum predstavlja nezamjenljivo zadovoljstvo. - Apsolutno tano. Ne gledajui svom sagovorniku u oi, polahko i sa pre-kidima, Andrej Jefimi nastavlja da govori o pametnim ljudima i razgovorima s njima, a Mihail Averjani paljivo ga slua i ponavlja: "Apsolutno tano." - A zar vi ne vjerujete u besmrtnost due? - iznenada pita upravnik pote. - Ne, potovani Mihaile Averjaniu, ne vjerujem i nemam ni razloga da vjerujem. - Priznajem, i ja sumnjam u to. Iako, dodue, imam neko osjeanje kao da neu nikad umrijeti. Eh, pomislim nekad, star-keljo jedna, vrijeme je da se umire! A u dui neki glasi se javi: ne vjeruj, nee da umre! Neto poslije devet sati Mihail Averjani odlazi kui. Obla-ei u predsoblju bundu, on uzdahne: - Sto mu jada, u kakvu nas je zabit sudbina bacila! A najgore je to to emo ovdje morati i umrijeti. Eh!...

VII

Isprativi prijatelja, Andrej Jefimi sjeda za sto i opet poinje da ita. Nita ne remeti veernju, a zatim ni nonu tiinu; izgleda da se i vrijeme zaustavilo i utihnulo zajedno sa doktorom nad knjigom, i ini se da nita vie i ne postoji osim te knjige i lampe sa zelenim sjenilom. Grubo i seljako doktorovo lice polahko osvaja osmijeh tronutosti i ushienja djelom ljudskog ra-zuma. O, zato ovjek nije besmrtan? - razmilja on. - Zato postoje modani centri i vijuge, zato vid, govor, osjeanje, ge-nije, kad je svemu tome sueno da ode u zemlju i da se, na kraju krajeva, ohladi zajedno sa zemljinom korom, i da onda milione godina juri oko Sunca bez ikakvog smisla i cilja? Samo da bi se ohladio, a zatim jurio, za to nije potrebno iz nepostojanja izvlaiti ovjeka, sa njegovim velikim i gotovo boanskim razu-mom, a zatim, kao da se radi o izrugivanju, pretvarati ga u ilovau. Razmjena materije! Ali kakav je to kukaviluk - tjeiti sebe tim surogatom besmrtnosti! Nesvjesni procesi koji se vre u prirodi nisu ravni ni ljudskoj gluposti, jer i u gluposti ipak ima svijesti i volje, a u tim procesima nita od toga. Samo kukavica, koja ima vie straha od smrti nego dostojanstva, moe se tjeiti time da e vremenom njegovo tijelo ivjeti u travi, u kamenu, abi... Smatrati da se besmrtnost sastoji u razmjeni materije isto je tako udnovato kao i proricati sjajnu budunost futroli poto se ve skupocjena violina razbila i postala neupotrebljiva. Kada sat otkucava, Andrej Jefimi se zavali u fotelju i za-tvori oi da malo porazmisli. Pod uticajem lijepih misli iz knjiga, on i nehotice baca pogled na svoju prolost i sadanjost. A pro-lost je odvratna, bolje da je se i ne sjea, a i sadanjost je ista kao i prolost. On zna da u to vrijeme, kada njegove misli zajedno sa ohlaenom Zemljom jure oko Sunca, odmah do doktorskog stana, u velikoj zgradi pate ljudi od raznih bolesti i fizike prljavtine. Moda neko od njih ne spava i ratuje sa insektima, neko se inficira crvenim vjetrom ili stenje zbog prejako stegnutog zavoja; a moe se i to desiti da se bolesnici kartaju i s bolni-arkama piju votku. Prole godine je prevareno dvanaest hiljada ljudi. itava bolnika organizacija, kao i prije dvadeset godina, poiva na lopovluku, svai, spletkama, protekciji i arlatanstvu, i bolnica jo uvijek predstavlja nemoralnu ustanovu, krajnje te-tnu po zdravlje stanovnika. On zna da iza reetaka u paviljonu br. 6 Nikita tue bolesnike i da Mojsejka svaki dan lunja po gradu i sabire milostinju. S druge strane, njemu je vrlo dobro poznato da je posljednjih dvadeset pet godina u medicini dolo do fantastinih preokreta. Kada je on studirao na univerzitetu, njemu se inilo da e medi-cinu uskoro postii sudbina alhemije i metafizike, a sada, kada nou ita, medicina u njemu izaziva osjeanje divljenja i ak oduevljenja. Zaista, kakav neoekivan blijesak, kakva revolu-cija! Zahvaljujui antiseptici, vre se operacije koje veliki Pirogov nije smatrao za mogue ak in spe (u budunosti - lat.) Najobiniji zemski ljekari sada se usuuju da vre resekciju zgloba u koljenu, na sto trbunih operacija dolazi samo jedan smrtni sluaj, a kamenci se smatraju takvom sitnicom da o njima ak i ne piu. Radikalno se lijei sifilis. A teorija nasljednosti, hipnotizam, pronalasci Pastera i Koha, higijena sa statistikom, pa naa ruska zemska medicina? Psihijatrija sa njenom sadanjom klasifikacijom bo-lesti, sa metodama dijagnosticiranja i lijeenja, u poreenju s onim to je bilo, to je itav Elbrus. Sada vie luacima ne liju hladnu vodu na glavu, niti im navlae luake koulje; prema njima se ovjeanski odnose, i ak, kako piu novine, za njih organizuju predstave i balove. Andrej Jefimi vrlo dobro zna da, pri sadanjim pogledima i mjerilima, onakva grdoba kao to je paviljon br. 6 moe postojati samo na udaljenosti dvjesta vrsta od eljeznike pruge, u gradiu gdje su gradonaelnik i svi grad-ski oi polupismeni palanani, koji u ljekaru vide nekog reca kome treba vjerovati bez ikakve kritike, pa makar on u usta sipao rastopljeno olovo. U nekom drugom mjestu i ljudi i novine davno bi tu malu Bastilju rastrgali na paramparad. "Pa ta?" pitao se Andrej Jefimi otvarajui oi. "Kakva je korist od toga? Imamo i antiseptiku, i Koha i Pastera, a sutina same stvari ni za dlaku se nije izmijenila. Bolesti i smrtnost ostale su iste. Za luake prireuju predstave i balove, a na slo-bodu ih ipak ne putaju. Znai, sve su to trice i nitavnosti, i u sutini, nikakve razlike nema izmeu najbolje beke klinike i moje bolnice." Ali tuga i osjeanje koje lii na zavist smetaju mu da bude ravnoduan. Po svoj prilici, to je od umora. Oteala glava se sputa prema knjizi, on se podnimi da mu je glavi lake i raz-milja: "Ja sluim tetnoj stvari, i plaaju me ljudi koje varam. Ja sam nepoten. Ali sam po sebi ja nisam nita, ja sam samo djeli neminovnog socijalnog zla: svi sreski inovnici su tetni i nizato primaju plate... Znai, za svoje nepotenje nisam kriv ja, nego moje doba... Da sam se rodio dvjesta godina kasnije, ja bih bio drugi ovjek." Kad izbije tri sata, on gasi lampu i odlazi u spavau sobu, ali mu se ne spava.

VIII

Prije jedno dvije godine zemstvo je najzad nekako postalo dareljivo i odluilo da svake godine daje trista rubalja kao po-mo za poveanje medicinskog personala u gradskoj bolnici sve do otvaranja zemske bolnice, pa je kao pomonik Anreju Jefimiu bio pozvan sreski ljekar Jevgenij Fjodori Hobotov. To je jo vrlo mlad ovjek - nema ni trideset godina - visok, crnomanjast, irokog lica i sitnih oiju, bie da su mu preci bili pripadnici neke neruske narodnosti. Stigao je u grad bez pare u depu, s koferetom i mladom runom enom, koju je pred-stavljao za svoju kuharicu. Ta ena je imala dojene. Jevgenij Fjodori je nosio kaket, visoke izme, a zimi i kouh. On se sprijateljio sa ljekarskim pomonikom Sergejem Sergejiem i blagajnikom, a ostale inovnike je odnekud zvao aristokratima i izbjegavao ih. U itavom stanu on ima samo jednu knjigu - "Najnoviji recepti beke klinike za 1881.g.". Kada ide

bolesniku, on uvijek sa sobom nosi tu knjigu. Uvee obino u klubu igra bilijara. Ne voli karte. U razgovoru veoma voli da upotrebljava rijei kao to su - petljanje, mantifolija sa siretom, ne bacaj prainu u oi i slino. U bolnicu on dolazi dvaput sedmino, obilazi odjeljenja i prima bolesnike. Ljutilo ga je to u bolnici nema antiseptike i kupica za putanje krvi, ali nije uvodio nikakve novine bojei se da time ne uvrijedi Andreja Jefimia. Svog kolegu Andreja Jefimia on smatra starim prepredenjakom, vjeruje da ima velike pare i u dui mu zavidi. Vrlo bi rado zauzeo njegovo mjesto.

IX

Jedne proljetne veeri, krajem marta, kada vie nije bilo snijega, a u bolnikoj bai pjevali vorci, doktor je iziao da do kapije isprati svog prijatelja upravnika pote. Upravo u tom trenutku je u dvorite ulazio Jevrej Mojsejka, koji se vraao sa prosjaenja po gradu. On je bio gologlav i u plitkim kaljaama na bosim nogama, a u rukama je drao kesicu sa milostinjom. - Daj kopjejku! - obratio se doktoru drhtei od hladnoe i smijeei se. Andrej Jefimi, koji nikoga nije umio da odbije, dao mu je deset kopjejki. "Kako je to runo", pomislio je gledajui njegove bose noge s pocrvenjelim i suhim lancima. "Takva je mokrina." Pod uticajem osjeanja, koje je istovremeno liilo i na saa-ljenje i na gaenje, on odmah za Mojsejkom poe u odjeljenje pogledajui as u njegovu elu, as u lanke. im doktor ue, Nikita skoi sa gomile starih prnja i zauze stav mirno. - Dobra veer, Nikita - ree blago Andrej Jefimi. - Kako bi bilo da ovom Jevreju damo neke izme, ta li, inae e se prehladiti. - Razumijem, vae visoko blagoroe. Raportirau nadzor-niku. - Molim te. Zamoli ga u moje ime. Reci da sam ja molio. Vrata odjeljenja su bila otvorena. Leei u krevetu i podnimivi se, Ivan Dmitri je uznemireno oslukivao taj novi glas i najednom je prepoznao doktora. On se sav tresao od gnjeva i, zajapurivi se od srdbe i izbuljivi oi, skoio je iz kreveta i naao se nasred sobe. - Doktor doao! - povikao je i zakikotao se. - Najzad! Gospodo, estitam, doktor nas je udostojio svojom posjetom! Prokleti gad! zaurla i u bijesu, kakav jo nisu vidjeli na ovom odjeljenju, lupi nogom. - Ovog gada treba ubiti! Ne, njega je malo ubiti! U nuniku ga treba udaviti! uvi to, Andrej Jefimi pogleda iz predsoblja u odjeljenje i upita blago: - A zato? - Zato? - prodera se Ivan Dmitri prilazei mu s prijeteim izrazom na licu i grevito se umotavajui u svoj bolniki ogrta. - Zato? Lopove! - proita s gaenjem i pravei usne kao da e da pljune. - arlatane! Krvnie! - Umirite se - ree Andrej Jefimi i postieno se nasmijei. - Budite uvjereni da ja nikada i nita nisam krao, a to se tie ostalog, po svoj prilici, vi to mnogo preuveliavate. - Ja vidim da se vi na mene ljutite. Molim vas, smirite se ako moete i recite mi spokojno zbog ega se vi ljutite. - A zato vi mene ovdje drite? - Zato to ste bolesni! - Tako, ja sam bolestan. Ali desetine i stotine luaka etaju slobodno zato to vae neznanje nije u stanju da razlikuje bolesne od zdravih. Pa zato ja i ovi nesretnici moramo da leimo tu i da ispatamo grijehe za sve ostale? I vi, va pomonik, nadzornik i sva vaa bolnika poganija - svi ste vi u moralnom pogledu neuporedivo gori od nas, i zato smo onda mi ovdje zatvoreni, a ne vi? Gdje je tu logika? - Tu se ne radi ni o moralu ni o logici. Sve zavisi od sluaja. Koga zatvore, taj i lei, a koga ne zatvore, taj eta, u tome je itava stvar. U tome to sam ja ljekar, a vi duevni bolesnik, nema ni govora o nekom moralu ni logici, to je samo prosta sluajnost. - Te gluposti ja ne razumijem... - turobnim glasom ree Ivan Dmitri i sjede na svoj krevet.

Mojsejka, koga Nikita nije mogao da pretrese u doktorovom prisustvu, poredao je po svom krevetu komadie hljeba, papirie i kosti i, jo uvijek tresui se od hladnoe, poe neto brzo da pjevucka na jevrejski nain. Vjerovatno je uobrazio da je otvorio duan. - Pustite vi mene - ree Ivan Dmitri i glas mu zadrhta. - Ne mogu. - A zato? Zato? - Zato to to nije u mojoj vlasti. Pomislite i sami kakvu ete imati korist od toga ako vas ja pustim. Recimo, odete. Pa vas e odmah zaustaviti graani ili policija, i vratie vas ovamo. - Da, da, tako je... - ree Ivan Dmitri i protrlja elo. - To je grozno! Pa ta da radim? ta? Glas Ivana Dmitria i njegovo mlado i pametno lice s gri-masama svidjeli su se Andreju Jefimiu. Obuze ga elja da bude njean prema to mladom ovjeku i da ga umiri. On sjede pored njega na krevet, zamisli se i ree: - Vi pitate ta da se radi? U vaoj situaciji najbolje je - bjeati odavde. Ali naalost, to je beskorisno. Biete uhvaeni. Kada se drutvo ograuje od zloinaca, duevnih bolesnika i uope nezgodnih ljudi, ono je nepobjedivo. Ostaje vam samo jedno: da se pomirite s milju da je va boravak ovdje neophodan. - Nikome on nije potreban. - Kad ve postoje tamnice i ludnice, onda mora da neko i lei u njima. Ako ne vi, onda - ja, ako ne ja, onda neko trei. ekajte samo, kada u dalekoj budunosti ne bude vie ni tamnica ni ludnica, onda nee biti ni reetaka na prozorima, a ni bolnikih ogrtaa. Naravno, prije ili kasnije, takvo vrijeme e doi. Ivan Dmitri se zajedljivo nasmijei. - Vi se egaite - ree i pogleda ga ispod oka. - Takvoj gospodi kao to ste vi i va pomonik Nikita nije stalo do budu-nosti, ali budite uvjereni milostivi gospodine, doi e bolja vre-mena! Moda se ja izraavam neduhovito, moete da mi se smi-jete, ali zablistae zora novog ivota, pobijedie pravda, pa e i nama granuti sunce! Ja to neu doekati, crknuu, ali doekae neiji praunuci. Ja ih pozdravljam i od sveg srca radujem se, radujem se zbog njih! Naprijed! Bog vam pomogao, prijatelji! Ivan Dmitri se die uagrenih oiju i, ispruivi ruke prema prozoru, nastavi uzbuenim glasom: - Kroz ove reetke ja vas blagosiljem! ivjela pravda! Ja se radujem! - A ja ne vidim nekog naroitog razloga za radovanje - ree Andrej Jefimi, kome se taj gest Ivana Dmitria uinio teatralnim, ali mu se u isto vrijeme i dopao. - Tamnica i ludnica nee biti, i pravda e, kao to ste vi izvoljeli rei, pobijediti, ali sama sutina stvari se nee izmijeniti, i dalje e vaiti jedni te isti prirodni zakoni. Ljudi e i dalje bolovati, stariti i umirati. Ma kakva velianstvena zora obasjala va ivot, na kraju krajeva vas e ipak zakovati u sanduk i baciti u jamu. - U besmrtnost? - Kojeta! - Vi ne vjerujete, ali ja vjerujem. Kod Dostojevskog ili kod Voltera neko kae - kad ne bi bilo Boga, ljudi bi ga izmislili. A ja sam duboko uvjeren - ako nema besmrtnosti, nju e prije ili kasnije pronai velianstveni ljudski razum. - Lijepo reeno - ree Andrej Jefimi smijeei se od zado-voljstva. - Dobro je to to vi vjerujete. Sa takvom vjerom i zazidan ovjek bi mogao bezbrino ivjeti. Jeste li vi negdje izvoljeli studirati? - Da, na univerzitetu, ali nisam zavrio. - Vi ste ovjek koji misli i koji se udubljuje u stvari. U svakoj situaciji vi moete nai utjehu u samom sebi. Slobodna i duboka misao koja tei da shvati ivot i potpuno preziranje glupe sujete svijeta - to su dva najvea blaga koje je ovjek ikada poznavao. A vi moete posjedovati ta blaga, pa makar se nalazili iza tri reetke. Diogen je ivio u buretu, ali je bio sretniji od svih zemaljskih careva. - Va Diogen je bio bolestan - mrzovoljno doeka Ivan Dmitri. - ta vi meni tu govorite o Diogenu i nekakvom shvatanju? najednom on planu i skoi. - Ja volim ivot, i volim ga strastveno! Patim od manije gonjenja, stalno me mui strah, ali ima trenutaka kada me obuzima udnja za ivotom, i tada se plaim da u poludjeti. Strano mi se ivi, strano! Onako uzbuen, on se proeta po sobi i, spustivi glas, poe: - Kada sanjarim, posjeuju me privienja. Dolaze mi neki ljudi, ujem glasove, muziku, i ini mi se da etam po nekakvim umama, po morskoj obali, i onda tako strasno prieljkujem neko poslovanje, brige... Recite mi, ta ima tamo novog? - upita Ivan Dmitri. Kako je tamo? - elite da ujete o gradu, ili uope?

- Pa, eto, ispriajte mi prvo o gradu, a onda i o svemu uope. - Pa evo. U gradu je iznurujue dosadno... Nema s kim rijei da izmijeni, niti da poslua nekoga. Nema novih ljudi. Zapravo, nedavno je stigao mladi ljekar Hobotov. - Pa on je stigao jo dok sam ja bio napolju. ta je, neotesanac? - Da, nekulturan ovjek. udnovata stvar, znate... Sudei po svemu, u naim prijestonicama nema intelektualne stagnacije, naprotiv, primjeuje se napredak, znai - tamo bi moralo biti i savremenih ljudi, ali, eto, ne znam zato, nama otuda uvijek alju takve ljude da ih ne moe gledati. Ovo je nesretan grad! - Da, ba je nesretan grad! - uzdahnu Ivan Dmitri i zas-mija se. - A kako je tamo inae? ta piu novine i asopisi? U odjeljenju je ve bilo mrano. Doktor ustade i stojei poe da pria ta piu u inostranstvu i u Rusiji, i koje se sada ideje primjeuju. Ivan Dmitri ga je paljivo sluao i postavljao pitanja, ali najednom, kao da se sjetio neeg stranog, uhvati se za glavu i lee u krevet okrenuvi lea doktoru. - ta vam je? - upita Andrej Jefimi. - Ni rijei vie vi od mene neete uti! - grubo odgovori Ivan Dmitri. - Ostavite me na miru! - A zato? - Kaem vam - ostavite me! Kog vraga traite? Andrej Jefimi slee ramenima, uzdahnu i izae. Prolazei kroz predsoblje, on ree: - Nikita kako bi bilo da se ovdje poisti... Strano zaudara! - Razumijem, vae visoko blagoroe. "Kako je prijatan taj mladi ovjek!" - razmiljao je Andrej Jefimi vraajui se u stan. "Za itavo vrijeme mog boravka ovdje, ini mi se, to je prvi ovjek s kojim se moe porazgovarati. On umije da rezonuje i interesuje ga upravo ono to vrijedi." Dok je itao, a i kasnije, kad je legao u krevet, on je stalno mislio o Ivanu Dmitriu. A ujutro im se probudio, sjetio se da se juer upoznao sa jednim pametnim i interesantnim ovjekom, i odlui da ga opet posjeti im mu se za to ukae prilika.

Ivan Dmitri je leao u istoj pozi kao i juer, obuhvatio je glavu rukama i podavio noge. Lice mu se uope nije vidjelo. - Dobar dan, prijatelju - ree Andrej Jefimi. - Vi ne spa-vate? - Prvo, ja vam nisam prijatelj - odgovori Ivan Dmitri u jastuk - a drugo, uzalud se vi trudite: neete od mene izvui ni jedne jedine rijei. - udnovato... - zbunjeno proguna Andrej Jefimi. - Ju-er smo razgovarali tako mirno, ali vi se najednom naoste uvri-jeeni i odmah prekidoste... Moda sam se nezgodno izrazio ili iskazao neku misao koja se ne slae sa vaim nazorima... - Mislite da vam ja vjerujem! - ree Ivan Dmitri diui se gledajui doktora podrugljivo i uznemireno svojim pocrvenjelim oima. Moete da idete da pijunirate i iskuavate negdje na drugom mjestu, a ovdje vi nemate ta da radite. Jo juer sam shvatio zato ste vi dolazili. - udna fantazija! - nasmijei se doktor. - Znai, vi sma-trate da sam ja pijun? - Da, smatram... pijun ili doktor kome su me dali na posmatranje - to je potpuno svejedno. - Eh, ba ste neki... izvinite... udak! Doktor sjede na klupicu pored kreveta i prijekorno klimnu glavom.

- Dobro, dopustimo da ste u pravu - ree on. - Dopustimo da vas ja izdajniki hvatam za rije da bih vas izdao policiji. I vas onda uhapse i osude. Pa zar e vam u sudu i u tamnici biti gore nego ovdje? Pa da vas i protjeraju ili ak osude na robiju, zar je i to gore nego leati u ovom kuerku? ini mi se da nije gore... ega se onda bojite? Po svoj prilici, ove su rijei djelovale na Ivana Dmitria, i on spokojno sjede. Bilo je neto poslije etiri sata - vrijeme kada Andrej Jefimi obino etka po sobama, a Darjuka ga pita da li je vrijeme za pivo. Napolju je bilo tiho i lijepo vrijeme. - A ja, evo, kao to vidite, poslije ruka iziao da proetam, pa, eto, navratio do vas - ree doktor. - Pravo je proljee. - Koji je sada mjesec? Mart? - upita Ivan Dmitri. - Da, kraj marta. - Napolju blato? - Ne, nije ba tako. U bai su ve staze ureene. - Sada bi dobro bilo u koiji se izvesti nekud van grada - ree Ivan Dmitri trljajui pocrvenjele oi kao da se tek probudio - a onda se vratiti kui u topao i prijatan kabinet i... poi nekom potenom ljekaru da me lijei od glavobolje... Odavno ve nisam ivio kao to ljudi ive. A ovdje je tako odvratno! Neizdrljivo odvratno! Poslije jueranjeg uzbuenja on je bio umoran i apatian, i nerado je razgovarao. Prsti su mu se tresli, a po licu se vidjelo da ima veliku glavobolju. - Izmeu toplog i prijatnog kabineta i ove sobe nema ni-kakve razlike - ree Andrej Jefimi. - Spokojstvo i zadovoljstvo nije van ovjeka, nego u njemu samom. - Kako to mislite? - Obina ovjek neto dobro ili hravo uvijek oekuje izvan sebe, to jest od koije i kabineta, a ovjek koji misli - od samog sebe. - Idite vi i tu filozofiju propovijedajte u Grkoj, gdje je toplo i narane miriu, a ovdje joj klima ne odgovara. S kim sam ja to razgovarao o Diogenu? S vama, ini mi se ? - Da, juer, sa mnom. - Diogenu nije bio potreban kabinet i topla soba; tamo je ionako toplo. Lezi samo u bure, i jedi narane i maslinke. A da je morao u Rusiji ivjeti, on bi ne samo u decembru nego bi i u maju traio tople sobe. Sklupao bi se od hladnoe. - Nije to tako. Hladnou, kao i svaki bol uope, ovjek moe i da ne osjea. Marko Aurelije je rekao: "Bol je samo aktivna predstava o bolu; napregni volju da izmijeni tu pred-stavu, odbaci je, prestani da se ali, i bola e nestati." To je tano. Filozof, ili jednostavno ovjek koji umije da misli i raz-milja, upravo se i odlikuje time to prezire patnje; on je uvijek zadovoljan i niemu se ne udi. - Znai, ja sam idiot, jer patim, nisam zadovoljan i udim se ljudskom nitkovluku. - Niste u pravu. Ako se ee budete udubljivali u stvari, vi ete shvatiti kako je nitavno sve to spoljanje to nas toliko uzbuuje. Treba nastojati da shvatite ivot, i u tome je - istinska srea. - Shvatiti... - namrti se Ivan Dmitri. - Spoljanje, unu-tranje... Izvinite, ali ja to ne razumijem. Ja znam samo jedno - ree on ustajui i ljutito gledajui doktora - ja znam da je mene Bog stvorio od tople krvi i ivaca! A organsko tkivo, ako je samo sposobno za ivot, mora da reagira na svaki nadraaj. I, eto, ja reagiram! Na bol ja odgovaram vikom i suzama, na podlost - negodovanjem, na nitkovluk - gaenjem. Po mom miljenju, to, zapravo, i jeste ono to se zove ivot. Ukoliko je organizam nerazvijeniji, utoliko je on manje osjetljiv i utoliko slabije reagira na nadraaj, a ukoliko je razvijeniji, utoliko je osjetljiviji i energinije reagira na stvarnost. Kako da to ne znate? Doktor, a ne znate takve trice! Da bi ovjek mogao prezirati patnje, da bi uvijek bio zadovoljan i da se niemu ne bi udio, treba da se nae u ovakvom stanju - i Ivan Dmitri pokaza na gojaznog, okruglog od debljine muika - ili da se u tolikoj mjeri naui na patnje pa da izgubi svaku osjetljivost na njih, to jest da prestane da ivi. Izvinite, ja nisam ni mudrac ni filozof - uzbueno nastavi Ivan Dmitri - i od toga svega ja nita ne razumijem. Ja nisam u stanju da rezonujem. - Naprotiv, vi prekrasno rezonujete. - Stoici, koje vi parodirate, bili su divni ljudi, ali njihovo uenje se zamrzio jo prije dvije hiljade godina i ni za dlaku nije koraknulo naprijed, a nee ni koraknuti, jer nije praktino i nema veze sa ivotom. Ono je imalo uspjeha samo kod manjine, koja je provodila svoje dane u studiranju i uivanju u raznim doktrinama, a veina nije ni razumjela njihovo uenje. Uenje koje propovijeda ravnodunost prema bogatstvu i uivanju, pre-ziranje patnji i smrti, potpuno je nerazumljivo za ogromnu veinu ljudi, jer ta veina nikada nije ni znala ta su to bogatstvo i uivanje; a da prezire patnje, to bi znailo da prezire sam ivot, jer se sva sutina ovjeka sastoji od osjeanja gladi, hladnoe, uvreda, gubitaka i hamletovskog straha od smrti. U tim osjea-njima je itav ivot: on moe biti teak, moete ga mrziti, ali ne i prezirati. Tako je to. Ponavljam, uenje stoika nikada ne moe imati budunosti, kao to i sami vidite, od prvih poetaka pa sve do danas uvijek je napredovala borba, osjetljivost na bol i sposobnost reagiranja na nadraaj...

Ivan Dmitri najednom izgubi vezu misli, zastade i ljutito protrlja elo. - Htio sam da kaem jo neto vano, ali sam se smeo - ree on. - O emu sam to htio? Ah, da! Hou da kaem: neki od stoika se prodao u ropstvo da bi otkupio svog blinjeg. Eto, vidite, znai, i stoik je reagirao na nadraaj, jer da bi ovjek uinio neto tako velikoduno kao to je unitenje samog sebe radi svog blinjeg, mora da se radi o dui koja je ozlojeena i saosjeajna. U ovoj tamnici sam zaboravio sve to sam nekada uio, a ja bih se jo kojeega sjetio. A Hrista ako uzmemo? Hristos je reagirao na stvarnost tako to je plakao, smijeio se, alostio, srdio se, ak i tugovao. Nije on s osmijehom iao u susret patnjama i nije prezirao smrt, nego se molio u Getsimanskom vrtu da bi ga mimoila ta gorka aa. Ivan Dmitri se zasmija i sjede. - Dopustimo da mir i zadovoljstvo nisu van ovjeka, nego u njemu samom - ree on. - Dopustimo da treba prezirati patnje i niemu se ne uditi. Ali na osnovu ega vi to propovijedate? Jeste li vi mudrac? Filozof? - Ne, ja nisam filozof, ali to treba svak da propovijeda zato to je razumno. - Ne, ja hou da znam na osnovu ega vi smatrate sebe kompetentnim u stvari razumijevanja, preziranja patnji i tome slino? Jeste li vi nekada patili? Znate li ta su to patnje? Opros-tite, jesu li vas u djetinjstvu tukli? - Ne, moji roditelji su osjeali odvratnost prema kanja-vanju. - A mene je otac nemilosrdno tukao. To je bio osoran ovjek, hemoroidialni inovnik, s dugakim nosom i utim vra-tom. Ali da razgovaramo o vama. itavog ivota vas niko nije prstom dirnuo, niko vas nije zastraivao i mlatio. Vi ste zdrav kao bik. Rasli ste pod okriljem svog oca i kolovali ste se o njegovom troku, i tako ste se najednom doepali sinekure. Vie od dvadeset godina vi ste ivjeli u besplatnom stanu sa grijanjem, osvjetljenjem, poslugom i pravom da radite kako i koliko hoete, a ako hoete, da uope i ne radite. Po svojoj prirodi vi ste ovjek lijen i mekuan i zato ste nastojali da svoj ivot udesite tako da vas nita ne bi uznemiravalo i pokretalo s mjesta. Sve poslove vi ste predali pomoniku i ostalom olou, a vi ste sjedili u toplu i tiini, skupljali ste novac, knjige itali, naslaivali se razmi-ljanjima o raznim uzvienim tricama i (Ivan Dmitri pogleda u crveni doktorov nos) pijuckanjem. Jednom rijei, vi ivota niste vidjeli niti ga uope poznajete, a stvarnost vam je poznata samo teoretski. A patnje vi prezirete i niemu se ne udite iz vrlo prostog razloga: sujeta nad sujetama, spoljanje i unutranje pre-ziranje ivota, patnje i smrti, razumijevanje, istinska srea - sve je to filozofija koja najbolje odgovara ruskom dembelanu. Vi vidite, naprimjer, muik tue enu. Zato da je vi titite? Neka je tue, i tako e prije ili kasnije oboje umrijeti; a osim toga, taj koji tue ne vrijea batinama toga koga bije, nego samog sebe. Pijaniti je glupo i nedolino, ali: ako pijete - umrijeete, a ako i ne pijete, opet ete umrijeti. Doe ena, zub je boli... Pa ta? Bol je predstava o bolu, a osim toga, bez bolesti ne moe proivjeti na ovom svijetu, svi emo umrijeti, i zato - idi, eno, ne smetaj mi da razmiljam i votku da pijem. Neki mlad ovjek trai savjet - ta da radi, kako da ivi. Prije nego to odgovori, svaki drugi bi se malo zamislio, a vi imate odgovor ve gotov: treba teiti razumijevanju ili istinskoj srei. A ta je to ta fan-tastina "istinska srea"? Naravno, odgovora nema. Nas ovdje dre iza reetaka, truhnemo, mue nas, ali to je prekrasno i razumno, jer nikakve razlike nema izmeu ovog odjeljenja i toplog i prijatnog kabineta. Vrlo zgodna filozofija: nema ta da radi, savjest ti je ista i jo se filozofom osjea... O, ne, gospo-dine, to nije filozofija, ni razmiljanje, ni irina pogleda, nego lijenost, fakirstvo i sanjivost... Tako je to! - opet se naljuti Ivan Dmitri. - Patnje prezirete, a da vam neko vratima prst prignjei, sigurno biste zajaukali koliko vas grlo nosi! - A moda i ne bih - ree Andrej Jefimi smijeei se. - Nije nego! Ili da vas zgrabi paraliza ili, recimo, da vas neka budala i drznik, iskoriavajui svoj poloaj i in, javno uvrijedi i da vi znate da e mu to proi nekanjeno - e, tada biste shvatili ta to znai upuivati druge da tee razumijevanju i istinskoj srei. - To je originalno - ree Andrej Jefimi smijui se i trlja-jui ruke od zadovoljstva. - Prijatno me iznenauje vaa sklonost za generalisanje, a moja karakteristika, koju ste maloas izvoljeli dati, prosto je izvanredna. Moram priznati da razgovor s vama za mene predstavlja ogromno zadovoljstvo. A sada, poto sam ja vas sasluao, budite dobri, pa i vi mene sasluajte...

XI

Taj razgovor je trajao jo gotovo itav sat i, oevidno, na Andreja Jefimia je uinio veoma dubok utisak. Poeo je svakog dana da ide u to odjeljenje. Iao je ujutro i poslije ruka, i esto ga je veernji suton zaticao u razgovoru sa Ivanom Dmitriem. U poetku Ivan Dmitri ga se pribojavao, sumnjao je da ima hrave namjere i otvoreno pokazivao svoje neraspoloenje, ali onda se navikao na njega, i svoje osorno dranje prema njemu zamijenio blago-ironinim. Uskoro se po bolnici pronio glas da je doktor Andrej Jefimi poeo posjeivati paviljon br. 6. Ni ljekarski pomonik, ni Nikita, ni bolniarke nisu mogli da shvate zato on ide tamo, zato tamo sjedi itave sate, o emu to on razgovara tamo i zato ne propisuje lijekove. udnovato im je izgledalo njegovo ponaanje. esto se dogaalo da ga Mihail Averjani ne zatee kod kue, to se ranije nikad nije dogaalo, a i Darjuka je bila u velikoj nedou-mici, jer doktor nije vie pio pivo u odreeno vrijeme, a ponekad je ak i na ruak zakanjavao.

Jednog dana, bilo je to ve koncem juna, doktor Hobotov doe nekim poslom kod Andreja Jefimia; ne naavi ga kod kue, on se uputi da ga trai po dvoritu. Tamo su mu rekli da je stari doktor otiao kod luaka. Kad je uao u kuicu i zastao u predsoblju, Hobotov je uo sljedei razgovor: - Mi se nikada neemo sloiti, niti ete uspjeti da me prevedete u vau vjeru - govorio je Ivan Dmitri uzbueno. - Vi apsolutno ne poznajete stvarnost i nikada niste patili, nego ste se kao pihavica naslaivali tuim mukama, a ja sam patio sve od roenja pa do dananjeg dana. Zato vam otvoreno kaem: ja smatram sebe viim i kompetentnijim od vas u svakom pogledu. Neete, valjda, vi da me uite. - Ja uope nemam neke namjere da vas prevodim u svoju vjeru - poe Andrej Jefimi tiho i sa aljenjem to sagovornik nee da ga shvati. - I nije stvar u tome, prijatelju moj. Nije stvar u tome to ste vi patili, a ja nisam. Patnje i radosti su prolazna stvar; ostavimo ih, Bog s njima. Stvar je u tome to vi i ja mislimo; mi vidimo jedan u drugome ljude koji su u stanju da misle i rasuuju, i to nas ini solidarnim, ma koliko se nai pogledi razlikovali. Kada biste vi znali, prijatelju moj, kako je meni dozlogrdilo sveope bezumlje, nesposobnost i ogranienost i s kakvim zadovoljstvom ja s vama svaki put razgovaram! Vi ste pametan ovjek, i ja uivam u tome. Hobotov odkrinu vrata i proviri u sobu; Ivan Dmitri u kalpaku i doktor Andrej Jefimi sjedili su na krevetu jedan do drugog. Luak je pravio grimase, stresao se i grevito se umo-tavao u svoj ogrta, a doktor je, oborene glave, nepomino sjedio i na licu mu se vidio izraz bespomonosti i tuge. Hobotov slee ramenima nasmijei se i upitno pogleda Nikitu, ali i Nikita samo slee ramenima. Sutradan je Hobotov doao zajedno sa ljekarskim pomo-nikom. Obojica su stajali u predsoblju i prislukivali. - Na stari, izgleda, sasvim skrenuo! - ree Hobotov izla-zei napolje. - Gospode, smiluj se nama, grenicima! - uzdahnuo je po-boni Sergej Sergeji oprezno obilazei lokvice da ne uprlja svoje do sjaja oiene izme. - Moram vam priznati, potovani Jevgenije Fjodoriu, ja sam to ve odavno oekivao!

XII

Poslije toga Andrej Jefimi je poeo primjeivati oko sebe neku tajanstvenost. Prilikom susreta su ga i bolniari, i bolniarke pa i bolesnici gledali nekako udno, a onda su meu sobom neto aputali. Djevojica Maa, nadzornikova ki, s kojom je on volio da se nae u bolnikoj bai, sada je bjeala od njega kada bi s osmijehom poao prema njoj da je pomiluje po glavi. Sada, kada ga je sluao, upravnik pote Mihail Averjani vie nije govorio: "Apsolutno tano", nego je nekako zbunjeno gun-ao: "Da, da, da..." i gledao ga zamiljeno i tuno. Poeo je savjetovati svog prijatelja da ostavi votku i pivo, ali on to, kao delikatan ovjek, nije govorio otvoreno, nego aludirajui i pri-ajui as o nekom komandantu bataljona, divnom ovjeku, as opet o simpatinom pukovskom sveteniku, koji su pili, pa poeli da boluju, a kad su bacili pie, potpuno su ozdravili. Dva-tri puta mu je dolazio kolega Hobotov; i on mu je savjetovao da se ostavi pia i bez ikakvog vidljivog povoda preporuivao mu da uzima brom. U augustu je Andrej Jefimi dobio pismo od gradonaelnika u kome ga je on molio da doe zbog neke vane stvari. Doavi u odreeno vrijeme u gradsku upravu, Andrej Jefimi je tu naao komandanta grada, nadzornika sreskog uilita, lana gradske uprave, Hobotova i jo nekog ugojenog plavokosog gospodina, koga su mu predstavili kao ljekara. Taj ljekar sa poljskim pre-zimenom koje se teko izgovaralo radio je u ergeli, trideset vrsta daleko od grada, i sada se usputno naao u upravi. - Tu imamo jednu malu predstavku koja spada u vau nad-lenost - obratio se lan uprave Andreju Jefimiu kad su se svi pozdravili i sjeli za sto. - Evo, Jevgenije Fjodori veli da je apoteci tijesno u glavnom bloku i da je treba premjestiti u desno ili lijevo krilo. Naravno, nije to neki problem premjestiti apoteku, ali glavno je - treba izvriti neke prepravke. - Da, bez opravke se nee moi - ree Andrej Jefimi razmislivi malo. - Ako bi se, recimo, desno krilo osposobljavalo za apoteku, bilo bi potrebno, mislim, najmanje pet stotina rubalja. Nerentabilna stvar. Nastala je kratka utnja. - Ja sam jo prije deset godina imao ast da referiem - nastavi Andrej Jefimi tihim glasom - da je naa bolnica, onakva kakva je, finansijski luksuz za na grad. Ona je graena etrde-setih godina, ali tada su bile sasvim druge finansijske prilike. Grad previe troi na nepotrebne graevine i suvini personal. Ja smatram da bi se za taj novac, u drugim uslovima, mogle izdravati dvije primjerne bolnice. - Pa dajte da se mijenjaju ti uslovi! - doeka lan uprave. - Ja sam ve imao ast da referiem: medicinski sektor treba predati u nadlenost zemstva. - Da, predajte zemstvu novac, a ono e da ga pokrade - nasmija se plavokosi doktor. - Tako je - sloi se s njim lan uprave, pa se i on nasmija. Andrej Jefimi hladno i sumorno pogleda u plavokosog dok-tora i ree:

- Treba biti pravian. Opet je nastala utnja. Posluili su aj. Komandant grada nekako veoma zbunjen, preko stola dotae raku Andreja Jefimia i ree: - Doktore, vi ste nas sasvim zaboravili. Uostalom, vi ste pravi monah: za karte ne marite, ene ne volite. Vama je dosadno u naem drutvu. I svi poee razgovor o tome kako je estitom ovjeku do-sadno ivjeti u ovom gradiu. Nema ni pozorita, ni muzike, a na posljednjoj igranci u klubu bilo je oko dvadeset dama i samo dva kavaljera. Omladina ne plee, nego se stalno gura oko bifea ili se, pak, karta. Ni u koga ne gledajui, polahko i tiho, Andrej Jefimi poe govoriti o tome da je alosno, veoma alosno to graani trae svoje ivotne snage, svoje srce i um na kartanje i ogovaranje, a ne umiju ili nee da provode vrijeme u interesant-nim razgovorima i u itanju, nee da uivaju u zadovoljstvima koje prua razum. Samo je razum zanimljiv i dostojan panje, a sve ostalo je beznaajno i vulgarno. Hobotov je paljivo sluao svog kolegu, i najednom ga upita: - Andreja Jefimiu, koji je danas datum? Dobivi odgovor, i on i plavokosi doktor, tonom ispitivaa koji i sami osjeaju svoje neznanje, poee da mu postavljaju pitanja - koji je danas dan, koliko je dana u godini i da li je istina da u paviljonu br. 6 ivi nekakav prekrasan prorok. Odgovarajui na posljednje pitanje, Andrej Jefimi se za-japurio i rekao: - Da, to je bolesnik, ali vrlo interesantan ovjek. Vie mu nisu postavljali nikakva pitanja. Kada je u predsoblju oblaio kaput, komandant grada mu stavi ruku na rame i ree uzdahnuvi: - Vrijeme je da se, mi starci, odmorimo! Kada je izaao iz uprave Andrej Jefimi je shvatio da je to bila komisija za ispitivanje njegovog duevnog stanja. Sjetio se pitanja koja su mu postavljali, i sav je pocrvenio - prvi put u ivotu bi mu ao, gorko ao medicine. "Boe moj", razmiljao je sjeajui se kako su ga maloas ispitivali ti ljekari, "pa oni su tek nedavno studirali psihijatriju i polagali ispite - pa odakle kod njih to totalno neznanje? Oni ni pojma nemaju o psihijatriji!" I prvi put u ivotu on osjeti uvredu i gnjev. Tog istog dana uveer njemu je doao Mihail Averjani. I ne pozdravivi ga, upravnik pote mu prie, uze ga za obje ruke i ree uzbueno: - Dragi moj prijatelju, pokaite mi da vjerujete u moju iskrenu blagonaklonost i da me smatrate svojim prijateljem... Prijatelju moj! - i, ne dajui Andreju Jefimiu da doe do rijei, nastavi uzbueno: - Ja vas volim zbog vae obrazovanosti i plemenite due. Sluajte ta u vam rei, dragi moj. Pravila nauke obavezuju ljekare da od vas kriju istinu, ali ja u vam na vojniki nain otvoreno odbrusiti: vi ste bolesni! Oprostite mi, dragi moj, ali to je istina, to su ve odavno primijetili svi vai poznanici. Maloprije mi je doktor Jevgenij Fjodori rekao da vae zdrav-stveno stanje bezuslovno zahtijeva da se odmorite i razonodite. To je apsolutno tano! Odlino! Ovih dana ja uzimam odsustvo i odlazim da promijenim vazduh. Pokaite da ste mi prijatelj - hajdemo zajedno! Hajdemo, pa emo da se zabavimo kao u staro doba. - Ja se osjeam potpuno zdrav - porazmislivi malo, odgo-vori Andrej Jefimi. - A da putujem - ne mogu. Dopustite da vam na neki drugi nain iskaem svoje prijateljstvo. Da putuje negdje tek tako, bez knjiga, bez Darjuke, bez piva i da u tolikoj mjeri poremeti nain ivota koji traje ve dvadeset godina to mu je u prvom trenutku izgledalo besmis-leno i fantastino. Ali kada se sjetio razgovora u upravi i munog osjeanja koje ga je obuzelo kad se vratio iz uprave, njemu se dopala ideja da na krae vrijeme ode iz grada, gdje ga glupaci smatraju luakom. - A kuda vi, zapravo putujete? - upitao je prijatelja. - U Moskvu, Peterburg, Varavu... U Varavi sam proveo pet najsretnijih godina svog ivota. Divan je to grad! Hajdemo, dragi moj!

XIII

Nedjelju dana kasnije Andreju Jefimiu su predloili da se odmori, drugim rijeima, da zatrai penziju, to je on primio sasvim ravnoduno, a sljedee sedmice on i Mihail Averjani ve su sjedili u potanskoj koiji i vozili se u pravcu najblie eljeznike stanice. Dani su bili hladni, nebo vedro i plavo, a vazduh proziran nadaleko. Dvjesta vrsta koje su ih dijelile od stanice preli su za dva

dana, i za vrijeme putovanja dvaput su noivali. Kada su ih na potanskim stanicama posluivali u slabo opranim aama za aj ili dugo uprezali konje, Mihail Averjani bi se zajapurio, tresao se itavim tijelom i vikao: "Tiina! Jezik za zube!" A kada je sjedio u koiji, on je neprestano priao o svojim putovanjima po Kavkazu i Poljskoj. Koliko je bilo raznih doivljaja i kakvih susreta! On je govorio tako glasno i uz to tako buljio oi da je ovjek mogao pomisliti kako je to sve la. Pored toga, on je, priajui, Andreju Jefimiu disao u lice i kikotao se na uho. To je doktora zbunjivalo i smetalo mu da razmilja i da se sabere. Radi tednje, eljeznicom su putovali u treem razredu, u vagonu za nepuae. Polovina putnika bila je uredno obuena. Mihail Averjani se brzo upoznao sa svima i prelazei s klupe na klupu, na sav glas govorio kako ne treba putovati tom odvratnom eljeznicom. Svuda lopovluk! Konj je sasvim druga stvar: za dan prevali sto vrsta, i onda se osjea zdrav i bodar. A nerodne godine su zaredale kod nas zato to su isuili Pinske movare. Uope, svuda je strahovit nered. On je padao u vatru, govorio gromko i nikome nije davao da doe do rijei. To bes-konano eretanje, pomijeano s gromkim smijehom i izraajnim kretnjama, zamorilo je Andreja Jefimia. "Ko je od nas dvojice lud?" mislio je jedei se. "Ja, koji nastojim da niim ne uznemirujem putnike, ili taj egoist, koji misli da je ovdje najpametniji i najinteresantniji, i zato nikome ne da mira?" U Moskvi je Mihail Averjani obukao vojniki koporan bez epoleta i pantalone sa crvenim lampasima. Kad je izlazio, oblaio je oficirsku kapu i injel, pa su ga vojnici pozdravljali. Andreju Jefimiu sada se inilo da je to ovjek koji je od svega gospod-skog to je nekad posjedovao profukao sve to je valjalo i zadrao samo ono to ne valja. Volio je da ga posluuju i onda kada za to nije bilo nikakve potrebe, ibica je leala na stolu pred njim, i on je to vidio, ali je traio da mu donesu ibicu; on se nije enirao da u prisustvu sobarice hoda u donjem rublju; svojoj posluzi, pa i starijim ljudima, govorio je "ti", a kad bi se naljutio, zvao ih je blesanima i budalama. To je, kako se inilo Andreju Jefimiu, bilo gospodski, ali odvratno. Prije svega, Mihail Averjani je svog prijatelja odveo u Iversku. On se strastveno molio, do zemlje se klanjao i suze lio, a kada je zavrio s molitvom, duboko je uzdahnuo i rekao: - Iako ne vjeruje u Boga, ipak je nekako lake na dui kad se pomoli. Poljubite ikonu, dragi moj. Andrej Jefimi se smeo i poljubio ikonu, a Mihail Averjani je, napuivi usne i klimajui glavom, oitao molitvu i opet su mu udarile suze na oi. Zatim su otili u Kremlj i gledali car-top i car-zvono, i ak su ih prstima dotakli; uivali su u ljepoti grada s one strane rijeke Moskve, posjetili su hram Spasitelja i Rumjancevski muzej. Ruali su kod Tjestova. Mihail Averjani je, gladei svoje zaliske, dugo gledao u jelovnik, a onda je rekao tonom gurmana koji se u restoranu osjea kao kod svoje kue: - Vidjeemo, anele moj, ime ete nas danas nahraniti.

XIV

Doktor je hodao, razgledao, jeo, pio, ali je osjeao samo jedno - razdraljivost u drutvu Mihaila Averjania. Htio je da se odmori od prijatelja, da ode nekud od njega i da se sakrije, a njegov prijatelj je opet smatrao svojim dugom da ga ni koraka ne puta od sebe i da ga to vie razonodi. Kad nije imalo ta da se gleda, on ga je zabavljao prianjem. Dva dana je to trpio Andrej Jefimi, ali trei dan je rekao svom prijatelju da je bo-lestan i da hoe da itav dan ostane kod kue. Prijatelj mu je odgovorio da u tom sluaju i on ostaje. Stvarno, treba se odmoriti, inae i noge mogu otkazati poslunost. Andrej Jefimi je legao na otoman i, okrenuvi se zidu, stisnutih zuba je sluao svog prijatelja, koji ga je vatreno uvjeravao da e Francuska prije ili kasnije sigurno potui Njemaku, da u Moskvi ima mnotvo varalica i da se po izgledu konja ne mogu procjenjivati njegove dobre strane. Doktoru je ve brujalo u uima i srce tuklo, ali iz svoje delikatnosti on se nije mogao odluiti da zamoli svog prijatelja da ga ostavi samog ili da prestane sa prianjem. Na sreu, Mihailu Averjaniu je dosadilo da sjedi u hotelskoj sobi, i on je poslije ruka iziao da proeta. Ostavi sam, Andrej Jefimi se predao osjeanju zadovolj-stva. Kako je prijatno nepokretno leati na otomanu i znati da si sam u sobi! Istinska srea je nemogua bez usamljenosti. Po svoj prilici, pali aneo je iznevjerio Boga zato to se zaelio samoe za koju aneli nisu znali. Andrej Jefimi je htio da po-razmisli o svemu to je posljednjih dana vidio i uo, ali mu Mihail Averjani nikako nije izlazio iz glave. "Ali on je uzeo dopust i poao sa mnom iz prijateljstva, iz velikodunosti", razmiljao je doktor srdei se. "Nema nita gore od tog prijateljskog tutorstva. Eto, izgleda da je i dobar, i veli-koduan i veseljak, ali je dosadan. Nepodnoljivo dosadan. Tako isto ima ljudi koji uvijek upotrebljavaju samo pametne i lijepe rijei, ali osjea da su tupoglavci." Sljedeih dana Andrej Jefimi se pretvarao da je bolestan i nije izlazio iz sobe. On je leao okrenut naslonu otomana i jedio se kad ga je prijatelj zabavljao svojim razgovorima, ili bi se odmarao kad bi prijatelj otiao. Ljutio se na sebe to je poao na put, a i na prijatelja, koji je svaki dan postajao sve govorljiviji i sve nametljiviji, i nikako mu nije polazilo za rukom da svoje misli usmjeri u pravcu neeg ozbiljnog i uzvienog.

"To na mene djeluje stvarnost o kojoj je govorio Ivan Dmitri", razmiljao je srdei se na svoju sitniavost. "Uostalom, sve su to gluposti... Kad se vratim kui, sve e poi po starom..." I u Peterburgu je bilo isto: po itave dane on nije izlazio iz sobe, stalno je leao na otomanu i ustajao samo da pije pivo. Mihail Averjani je stalno nastojao da to prije putuje u Varavu. - Dragi moj, ta u ja tamo? - Andrej Jefimi je govorio moleivim glasom. - Putujte vi sami, a mene pustite da se vratim kui! Molim vas! - Ni u kom sluaju! - protestovao je Mihail Averjani. - To je prekrasan grad. U njemu sam ja proveo pet najsretnijih godina svog ivota! Andrej Jefimi nije imao snage da ostane pri svom, i on se, protiv svoje volje, naao u Varavi. Tu on uope nije izlazio iz hotelske sobe, stalno je leao na otomanu i ljutio se i na sebe, i na prijatelja i na poslugu, koja nikako nije htjela da razumije ruske rijei, a Mihail Averjani, kao i uvijek, zdrav, bodar i veseo, od jutra do mraka je etao po gradu i traio svoje stare poznanike. Nekoliko puta nije noio kod kue. Poslije jedne takve noi, koju je proveo ko zna gdje, on se rano ujutru vratio jako uzbuen, zajapuren i neoeljan. Dugo je etkao po sobi i neto gunao za sebe, a onda se zaustavio i rekao: - ast prije svega! etkao je jo malo, a onda se uhvati za glavu i ree traginim glasom: - Da, ast prije svega! Neka je proklet as kad mi je prvi put dolo u glavu da doem u ovaj Vavilon! Dragi moj - sada se obrati doktoru - moete me prezirati: izgubio sam na kartama! Dajte mi petsto rubalja! Andrej Jefimi izbroja petsto rubalja i utke ih dade svom prijatelju, a on, jo uvijek zajapuren od stida i gnjeva, proguna nekakvu nepotrebnu kletvu, obue kapu i izae. Kada se vratio dva sata kasnije, on se zavalio u naslonjau i teko uzdahnuo: - ast je spaena! Odlazimo, prijatelju moj! Ni trenutka vie ne elim da ostanem u ovom prokletom gradu. Lupei! Austrijski pijuni! A kad su se prijatelji vratili u svoj grad, bio je ve novembar i dubok snijeg je prekrivao ulice. Dunost Andreja Jefimia sada je vrio doktor Hobotov. On je jo stanovao u starom stanu oekujui da se vrati Andrej Jefimi i isprazni bolniki stan. Ona runa ena, koju je on predstavljao kao svoju kuharicu, ve je stanovala u jednom krilu bolnice. Po gradu su se ve irile nove spletke o bolnici. Prialo se da se ta runa ena posvaala sa nadzornikom i da je on na koljenima molio da mu oprosti. A Andrej Jefimi je istog dana kad je stigao morao da potrai sebi drugi stan. - Prijatelju moj - neodluno ga upita upravnik pote - opro-stite za neskromno pitanje: kakvim sredstvima vi raspolaete? Andrej Jefimi je utke prebrojao svoj novac i odgovorio: - Imam osamdeset i est rubalja. - Ne pitam vas ja za to - ne razumijevi doktora, zbunjeno ree Mihail Averjani. - Ja vas pitam kakvim sredstvima uope raspolaete? - Pa ja vam i kaem: imama osamdeset i est rubalja... Vie nemam. Mihail Averjani je smatrao doktora za potenog i plemeni-tog ovjeka, ali ipak je pretpostavljao da ima kapital od najmanje dvadesetak hiljada rubalja. A sada, kada je saznao da je Andrej Jefimi sirotinja i da nema od ega ivjeti, on najednom zaplaka i zagrli svoga prijatelja.

XV

Andrej Jefimi je stanovao u kui sa tri prozora koja je pripadala mjetanki Bjelovoj. Ne raunajui kuhinju, ta kua je imala samo tri sobe. Dvije od njih, iji su prozori gledali na ulicu, zauzeo je doktor, a u treoj i u kuhinji stanovali su Darjuka i gazdarica sa svoje troje djece. Ponekad je gazdarici do-lazio na spavanje njen ljubavnik, pijanica muik, koji je nou tako larmao da su i djeca i Darjuka stalno strahovali. Kada bi doao, on bi se razbakario u kuhinji, traio je votku, i tada bi za sve bilo tijesno, pa je doktor iz saaljenja uzimao rasplakanu djecu sebi i smjetao ih da spavaju na podu, to mu je inilo veliko zadovoljstvo. Kao i ranije, on je ustajao u osam sati i poslije aja sjedao da ita svoje stare knjige i asopise. Za nove knjige sada vie nije imao novca. Da li zato to su to ve bile stare knjige ili, moda, zato to su se izmijenile prilike, ali itanje ne samo da ga vie nije tako

zanosilo nego ga je i zamaralo. Da ne bi besposliario, on je sastavljao detaljni katalog svojih knjiga i lijepio na njih brojeve, i taj mehaniki, pipavi posao sada mu se inio interesantnijim od itanja. Taj jednoliki i pipavi posao nekako je uspavljivao njegove misli, pa ni o emu nije razmiljao, i vrijeme mu je brzo prolazilo. ak mu se inilo interesantno da sjedi u kuhinji i da s Darjukom guli krompire ili da prebire heljdu. Subotom i nedeljom je iao u crkvu. Stojei pored zida i zatvorivi oi, sluao je pjevanje i razmiljao o svom ocu i materi, o univerzitetu i religiji; osjeao je spokojstvo i neku tugu i, odlazei iz crkve, alio je to se sluba tako brzo zavrila. Dva puta je iao u bolnicu da porazgovara sa Ivanom Dmitriem. Ali oba puta Ivan Dmitri je bio neobino uzbuen i ljut; molio je da ga ostavi na miru, jer da mu je ve odavno dodijalo jalovo naklapanje, i govorio je da on od prokletih i podlih ljudi za sve svoje muke trai samo jedno - da ga zatvore u samicu. Zar mu ak ni tu elju nee ispuniti? Oba puta, kada se Andrej Jefimi opratao s njim i zaelio mu lahku no, on se obrecnuo: - K vragu! I Andrej Jefimi sada vie nije znao da li da poe do njega i trei put ili da vie ne ide. A elio je da se opet nae s njim. Prije je Andrej Jefimi poslije ruka etkao po sobama i razmiljao, a sada je sve od ruka pa do veernjeg aja leao na otomanu i, okrenut naslonu, predavao se beznaajnim mislima, kojih se vie nije mogao osloboditi. Bio je uvrijeen to mu za njegovu vie nego dvadesetogodinju slubu nisu dali ni penziju ni jednokratnu novanu pomo. Dodue, on se nije poteno od-nosio prema slubi, ali penziju dobijaju svi slubenici, bez obzira da li su poteni ili ne. Sadanja pravinost i sastoji se ba u tome da se inovi, ordeni i penzije daju ne za vrline i sposobnosti, nego za slubu uope, bez obzira o kakvoj se slubi radi. Zato bi onda trebalo da samo on predstavlja neki izuzetak? Novaca vie nije bilo. Stid ga je bilo da prolazi pored bakalnice i gleda gazdarici u oi. Za pivo je duan ve trideset i dva rublja. I gazdarici Bjelovoj je takoer duan. Darjuka polahko prodaje stara odijela i knjige i lae gazdarici da e doktor uskoro dobiti velike pare. Sada se ljutio na sebe to je na putovanje potroio uteenih hiljadu rubalja. Kako bi mu sada dobro dolo tih hiljadu rubalja! Jedilo ga je i to to ga ljudi ne ostavljaju na miru. Hobotov je smatrao svojim dugom da s vremena na vrijeme posjeti bolesnog kolegu. Sve na njemu je Andreju Jefimiu bilo odvratno: i nje-govo gojazno lice, i njegov mrski snishodljivi ton, i rije "kolega", pa i njegove visoke izme, ali najodvratnije mu je bilo to to je on smatrao svojom obavezom da lijei Andreja Jefimia i to je mislio da ga stvarno lijei. Svaki put mu je donosio po boicu broma i pilule od raveda. I Mihail Averjani je takoer smatrao svojim dugom da obilazi prijatelja i da ga zabavlja. Svaki put je dolazio pravei se nehajnim, usiljeno se smijao i uvjeravao Andreja Jefimia kako danas odlino izgleda i kako stvar, hvala Bogu, ide nabolje, a iz toga se moglo zakljuiti da on smatra da se njegov prijatelj nalazi u beznadnom stanju. On jo nije isplatio svoj varavski dug, zato je bio utuen i potiten, i zato je nastojao da se smije to glasnije i da pria to smjenije viceve, sada je izgledalo da njegovim vicevima i priama nema kraja, i ve su se pretvorile u napast i za Andreja Jefimia, a i za njega samog. Kad bi on doao, Andrej Jefimi bi legao na divan i, okrenut naslonu, sluao ga stisnutih zuba; u njegovoj dui su se stvarale itave naslage neprijatnog taloga, i poslije svake posjete pri-jatelja, on je osjeao da taj talog sve vie raste i kao da mu se ve gui pribliava. Da bi uguio ta sitniava osjeanja, on se urio da misli o tome kako e i on, i Hobotov i Mihail Averjani, prije ili kasnije umrijeti ne ostavivi u prirodi ak ni najmanji trag. Ako zamis-limo da e nakon milion godina pored Zemljine kugle preletjeti neki duh, on e vidjeti samo ilovau i gole stijene. Sve e - i kultura i moralni zakon - nestati bez traga i ni od korova ih nee biti. ta znai nekakav stid od bakalina, pa nitavni Hobotov i nesnosno prijateljstvo s Mihailom Averjaniem? Sve su to glu-posti i trice. Ali takva rezonovanja vie nisu pomagala. Tek to bi zamis-lio Zemaljsku kuglu nakon milion godina, iza gole stijene bi se pojavio Hobotov u svojim visokim izmama ili usiljeno nasmi-jani Mihail Averjani, pa je ak uo i njegov srameljivi apat: "Prijatelju moj, varavski dug u vam ovih dana vratiti... Si-gurno."

XVI

Jednog dana je Mihail Averjani doao poslije ruka, upravo kada je Andrej Jefimi leao na otomanu. Dogodilo se tako da je ba u to vrijeme doao i Hobotov sa svojom boicom broma. Andrej Jefimi se s mukom digao, sjeo i objema rukama se naslonio na otoman. - O, danas vam je, dragi moj - poeo je Mihail Averjani - boja lica mnogo bolja nego juer. Pa vi ste junaina! Bogami, prava junaina! - Vrijeme, vrijeme je da ozdravite, kolega - otegnuo je Hobotov zijevajui. - Vjerujem, i vama je ve dosadila ta gnja-vaa. - Pa i ozdraviemo! - veselo je dobacio Mihail Averjani. - Jo emo sto godina da ivimo! Tako je to!

- Stotinu ili ne stotinu, ali svakako jo dvadeset - tjeio ga je Hobotov. - Nita, nita, kolega, nemojte da padate duhom... Nemojte da sumnjate... - Jo emo mi pokazati koliko vrijedimo! - zasmijao se Mihail Averjani i potapao prijatelja po koljenu. - Jo emo mi pokazati! Sljedeeg ljeta, akobogda, idemo na Kavkaz, pa emo ga svega u sedlu prokrstariti - hop, hop, hop! A s Kavkaza kad se vratimo, lahko se moe desiti da i na svadbi zapjevamo. - Mihail Averjani lukavo namignu. - Oeniemo mi vas, prijane dragi... oeniemo... Andrej Jefimi najednom osjeti kako onaj talog poe da ga gui, i srce strano poe da lupa. - To je vulgarno! - ree on ustajui naglo i polazei prema prozoru. - Pa zar vi ne shvatate da govorite banalnosti? Htio je da produi blago i pristojno, ali i protiv svoje volje najednom stee pesnice i die ih iznad glave. - Ostavite me! - prodera se kao van sebe, sav zajapuren i tresui se itavim tijelom. - Napolje! Obojica napolje, obojica! Mihail Averjani i Hobotov ustadoe i blenue u njega prvo iznenaeno, a onda uplaeno. - Gubite se obojica! - derao se Andrej Jefimi. - Tupoglavci! Glupani! - Ne treba meni ni tvoje prijateljstvo, ni tvoji lijekovi, tikvane jedan! Gnusoba! Podlost! Pogledajui zbunjeno jedan u drugog, Hobotov i Mihail Averjani uzmaknue prema vratima i izaoe u predsoblje. An-drej Jefimi zgrabi boicu s bromom i zavitla za njima, i boica se u paramparad razbi o prag. - Tornjajte se do vraga! - doviknu planim glasom potravi u predsoblje. - Do vraga! Kada se oslobodio svojih gostiju, tresui se kao u groznici, Andrej Jefimi je legao na otoman i jo dugo ponavljao: - Tupoglavci! Glupani! Kada se smirio, prvo je pomislio da se sada jadni Mihail Averjani, vjerovatno, strano stidi, da mu je teko i da je to sve to se dogodilo uasna stvar. Nikada prije se tako neto s njim nije dogodilo. Pa gdje su tu bili razum i taktinost? A gdje razumijevanje stvari i filozofska ravnodunost? Od stida i ljutnje na samog sebe, doktor svu no nije mogao zaspati, a ujutro, oko deset sati, otiao je na potu i izvinio se upravniku. - Neemo spominjati to to se dogodilo - uzdahnuvi, rekao je Mihail Averjani i snano mu stegao ruku. - Ko staro spo-mene, oko da mu izbijemo. Ljubavkine! - najednom on viknu glasno da se trgoe svi potari i posjetioci. - Daj stolicu! A ti priekaj! - doviknu eni koja mu je kroz reetku pruala pre-porueno pismo. - Zar ne vidi da sam zauzet? Staro neemo spominjati - nastavi on njeno, obraajui se Andreju Jefimiu. - Najljepe vas molim, sjedite, dragi prijatelju. Trenutak-dva on je utke trljao svoja koljena, a onda ree: - Meni ni na kraj pameti nije bilo da se ljutim na vas. Bolest nije prijatelj, ja to razumijem. Va jueranji napad upla-io je i mene i doktora, pa smo kasnije dugo razgovarali o vama. Dragi moj, zato vi neete da se ozbiljno pozabavite svojom boleu? Zar se smije tako? Izvinite za prijateljsku otvorenost - poe apatom Mihail Averjani - vi ivite u krajnje nepovoljnim uslovima: tjesnoa, prljavtina, nema ko da vas dvori, nemate sredstava za lijeenje... Dragi moj prijatelju, i ja i doktor vas molimo posluajte na savjet: idite u bolnicu! Tamo ete imati i zdravu hranu, i njegu i lijeenje. Jevgenij Fjodori, iako je moveton (neodgojen, franc. - mauvais ton), on je potkovan strunjak, i na njega se ovjek moe potpuno osloniti. On mi je dao rije da e se zauzeti za vas. Andrej Jefimi je bio dirnut iskrenim saosjeanjem i suzama, koje najednom zablistae na obrazima upravnika pote. - Potovani prijatelju, ne vjerujte! - on poe apatom stavivi ruku na srce. - Ne vjerujte im! To je podvala! Moja bolest se sastoji samo u tome to sam ja za dvadeset godina u itavom ovom gradu naao jednog pametnog ovjeka, pa i taj je luak. Nemam ja nikakve bolesti, ja sam prosto zapao u zaaran krug iz koga nema izlaza. Meni je potpuno svejedno, ja sam na sve spreman. - Idite u bolnicu, dragi moj. - Potpuno mi je svejedno, ako hoete, i u jamu. - Dajte mi rije, prijatelju moj, da ete u svemu sluati Jevgenija Fjodoria. - Pa izvolite, dajem rije. Ali, ponavljam, potovani pri-jatelju, ja sam zapao u zaaran krug. Sada sve, pa i iskreno saosjeanje mojih prijatelja, vodi samo jednom - mojoj propasti. Ja propadam, i imam hrabrosti da to vidim. - Prijatelju moj, vi ete ozdraviti.

- Zato da o tome govorimo? - ree Andrej Jefimi razdraeno. - Malo je ljudi koji na kraju ivota ne osjeaju to ja sada osjeam. Kada vam kau, naprimjer, da vam bubrezi nisu uredu, da imate proireno srce, pa ponete da se lijeite, ili kada vam kau da ste luak ili zloinac, to jest, kratko reeno, kada ljudi najednom ponu da vam poklanjaju panju, onda znajte da ste zapali u zaaran krug iz koga vie neete izii. Ako budete nastojali da iziete iz njega, vi ete jo vie zabludjeti. Predajte se, jer vas vie nikakva ljudska upinjanja nee spasiti. Tako se bar meni ini. U to vrijeme kod reetke se ve tiskala itava gomila, i da ne bi smetao, Andrej Jefimi se die i poe da se oprata. Mihail Averjani mu jo jednom uze asnu rije i isprati ga do izlaznih vrata. Tog istog dana, predvee, u njegovom stanu neoekivano se pojavi Hobotov u kratkoj bundi i visokim izmama i poe takvim tonom kao da se juer nita nije dogodilo: - Poslom sam doao kod vas, kolega. Doao sam da vas pozovem - da li biste htjeli sa mnom na konzilijum, a? Mislei da Hobotov eli da ga malo zabavi u etnji ili stvarno da mu da prilike da neto zaradi, Andrej Jefimi se obukao i iziao s njim na ulicu. Bilo mu je drago to mu se ukazala prilika da izgladi jueranju krivicu i da se izmiri, pa je osjeao zahval-nost prema Hobotovu, koji, oevidno tedei ga, nije ak ni spominjao jueranji dan. Od tog nekulturnog ovjeka jedva se mogla oekivati obazrivost. - A gdje vam je bolesnik? - upita Andrej Jefimi. - Kod mene u bolnici. Odavno sam ve htio da vam ga pokaem... Vrlo interesantan sluaj. Uavi u bolniko dvorite i obiavi glavnu zgradu, uputili su se odjeljenju u kome su se nalazili luaci. I itavo dvorite su preli nekako sve utke. Kada su uli u odjeljenje, kao i obino, Nikita skoi i isprsi se. - Tu je kod jednog bolesnika dolo do komplikacije u plui-ma - ree poluglasno Hobotov ulazei s Andrejem Jefimiem u odjeljenje. - Vi priekajte ovdje, a ja u odmah. Idem samo da donesem stetoskop. I izae.

XVII

Ve se smrkavalo. Ivan Dmitri je leao u svojoj postelji zagnjurivi lice u jastuk; paralitiar je sjedio nepokretno, tiho plakao i micao usnama. Debeli muik i bivi potar su spavali. U sobi je vladala tiina. Andrej Jefimi je sjedio na krevetu Ivana Dmitria i ekao. Ali tek pola sata kasnije, umjesto Hobotova, u odjeljenje je uao Nikita drei u naramku bolniki ogrta, nekakvo rublje i papue. - Izvolite da se oblaite, vae visoko blagoroe - ree on tiho. - Evo, ovo je vaa posteljica, izvolite ovamo - dodade pokazujui na prazan, oevidno, tek donesen krevet. - Nita, nita, dae Bog, ozdraviete. Sada je Andreju Jefimiu sve bilo jasno. Ne rekavi ni rijei, on je priao krevetu koji mu je pokazao Nikita i sjeo; videi da Nikita stoji i eka, on se svue sasvim, i osjeti stid. Zatim obue bolniku odjeu; gae su mu bile veoma kratke, koulja dugaka a ogrta je zaudarao na suenu ribu. - Dae Bog, ozdraviete - ponovi Nikita, uze u naramak odjeu Andreja Jefimia, a zatim izae i zatvori vrata za sobom. "Svejedno..." razmiljao je Andrej Jefimi stidljivo se umo-tavajui u ogrta i osjeajui da u toj novoj odjei lii na hapenika. "Svejedno... Potpuno je isto - i frak, i uniforma i ovaj ogrta..." A ta je sa satom? ta je sa biljenicom u bonom depu? ta je sa cigaretama? Kuda je Nikita odnio odijelo? Po svoj prilici, do kraja ivota nee vie obui pantalone, prsluk i izme. Sve je to nekako udnovato i ak neshvatljivo u prvom trenutku. Andrej Jefimi je i sada bio uvjeren da izmeu kue njegove gazdarice Bjelove i paviljona br. 6 nema nikakve razlike i da je sve na ovom svijetu glupost i sujeta nad sujetama, a ipak su mu ruke drhtale, noge se koile i jeza ga hvatala kad bi pomislio da e Ivan Dmitri uskoro ustati i vidjeti ga u bolnikom ogrtau. On se die, proeta, pa opet sjede. Sjedio je tako pola sata - sat, i to mu je strano dodijalo. Zar se moe ovdje ivjeti dan, sedmicu, pa ak i itave godine ovako kako ovi ljudi ive? I, eto, opet je sjeo, opet proetao i opet sjeo. Moe poi i pogledati kroz prozor i opet proetati du sobe. A ta onda? Zar da stalno sjedi kao kip i da razmilja? Ne, vjerovatno, to je nemogue. Andrej Jefimi lee, ali odmah ustade, obrisa rukavom hla-dan znoj sa ela. I sada osjeti da mu itavo lice poe zaudarati na suhu ribu. Opet poe da eta.

- To je neki nesporazum... - promrsi irei ruke u nedou-mici. - Moramo se objasniti, to je neki nesporazum... Upravo u tom trenutku probudi se Ivan Dmitri. On sjede i podnimi se. Pljunu, a onda lijeno pogleda doktora i izgledalo je da u prvom trenutku nita nije razumio, ali uskoro njegovo sanjivo lice postade pakosno i podrugljivo. - Aha, golubiu, i vas su ovamo strpali! - kiljei jednim okom, otegnu on promuklim i bunovnim glasom. - Ba mi je milo. Ranije ste vi iz ljudi pili krv, a sada e iz vas da piju. Odlino! - To je neki nesporazum - odgovori Andrej Jefimi uplaen rijeima Ivana Dmitria, a onda slee ramenima i ponovi: - Nesporazum neki! Ivan Dmitri opet pljunu, lee i poe da guna: - Prokleti ivot! I to je najgore i najalosnije, on se nee zavriti nekom nagradom za muke, nekom opernom apoteozom, nego smru. Doi e bolniari, pa e za noge i za ruke odvui mrtvaca u podrum. Brr! Ali nita... Zato e na onom svijetu za nas biti praznik... S onog svijeta u dolaziti kao privienje i plaiti ove gadove. Ja u njih do sijede kose dovesti. Vratio se Mojsejka. im ugleda doktora, isprui ruku: - Daj kopjejku!

XVIII

Andrej Jefimi prie prozoru i pogleda u polje. Napolju je ve bio mrak, a na horizontu, s desne strane, pojavljivao se mjesec, hladan i tamnocrven. Nedaleko od bolnike ograde, sve-ga jedno sto hvati daleko, vidjela se visoka bijela zgrada ogra-ena kamenim zidom. To je bila tamnica. "To je ta stvarnost!" pomisli Andrej Jefimi i obuze ga strah. Stravino su djelovali i mjesec, i tamnica, i ekseri na ogradi i daleki plamen iz fabrike za preradu kostiju. uvi za leima neiji uzdah, Andrej Jefimi se okrenu i ugleda ovjeka sa sjaj-nim zvijezdama i ordenjem na grudima. Taj ovjek se smijeio i lukavo namigivao. I to mu se uini jezivo. Andrej Jefimi je uvjeravao samog sebe da ni mjesec ni tamnica ne predstavljaju nita naroito, da i psihiki zdravi ljudi nose ordene i da e to sve vremenom istrunuti i pretvoriti se u ilovau, ali najednom ga obuze oajanje, i on objema rukama zgrabi reetku i svom snagom poe da je drma. Ali reetka je bila isuvie vrsta. Zatim, da mu ne bi bilo tako strano, on prie postelji Ivana Dmitria i sjede. - Pao sam duhom, dragi moj - proguna drhtei i briui hladan znoj. - Pao sam duhom. - A vi malo pofilozofirajte - podrugljivo otegnu Ivan Dmitri. - Boe moj, Boe moj... Da, da... Vi ste mi jednom iz-voljeli rei da u Rusiji nema filozofije, ali da filozofiraju svi, pa ak i svaka sitnarija. Ali od filozofiranja te sitnarije nema nikakve tete - Andrej Jefimi ree takvim tonom kao da je htio da zaplae i da rastui. Pa nato onda, dragi moj, taj va zluradi smijeh? I zato da ne filozofira ta sitnarija kad nije zadovoljna? Za pametnog, obrazovanog, ponosnog i slobodoljubivog ovjeka, slici i prilici Boijoj, nema drugog izlaza nego da bude Ijekar u prljavoj i zaostaloj palanci i da itav ivot posluje sa kupicama, pihavicama i oblogama od slaice! arlatanstvo, ogranienost i prostakluk! O, Boe moj! - Vi gluposti truate. Ako vam je bilo odvratno da radite kao ljekar, zato niste u ministre otili? - Nikuda, nikuda se ne moe. Slabi smo mi, dragi... Bio sam hladnokrvan, bodro i zdravo sam rezonovao, ali trebalo je samo da doem u grubi dodir sa ivotom, i ja sam pao duhom... nastupila je prostracija (prostracija - krajnja iznemoglost (lat.). Prim. prev.) ... Slabi smo mi, nitavni... Pa i vi, dragi moj. Vi ste pametni, plemeniti, s materinim mlijekom ste usisali plemenite sklonosti, ali tek to ste stupili u ivot, vi ste se umorili i razboljeli... Slabotinja smo mi, slabotinja! l Osim straha i osjeanja uvrede, jo od poetka veeri Andreja Jefimia je stalno neto muilo, i tek sada je shvatio da je osjeao potrebu za pivom i puenjem. - Ja u malo izii, dragi moj - ree on. - Rei u im da upale svjetlost... Ne mogu ja ovako... nisam u stanju... Andrej Jefimi poe vratima i otvori ih, ali Nikita odmah skoi i preprijei mu put.

- Kuda ete? Ne moe, ne moe! Vrijeme je da se spava! - Ali samo trenutak, po dvoritu da proetam! - zgranu se Andrej Jefimi. - Ne moe, ne moe, takva je naredba. Sami znate. Nikita zalupi vratima i poduprije ih leima. - Ali ako ja izaem odavde, kakva e od toga biti teta? - upita Andrej Jefimi slijeui ramenima. - Ne razumijem! Ni-kita, ja moram da izaem! - ree drhtavim glasom. - Potrebno mi je! - Nemojte da pravite nered, ne valja to! - pouno otegnu Nikita. - Doavola, ta je to! - najednom se prodera Ivan Dmitri i skoi. - Kakvo on ima pravo da ne puta? Ko je njih ovlastio da nas dre ovdje? Meni se ini, u zakonu je jasno reeno da niko ne moe biti lien slobode bez sudske presude! To je nasilje! Tiranija! - Naravno, tiranija! - doeka Andrej Jefimi ohrabren vi-kom Ivana Dmitria. - Potrebno mi je, moram da izaem. On nema prava! Pusti kad ti kaem! - uje li blesava marvo? - proguli se Ivan Dmitri i zalupa akom u vrata. - Otvori, razvaliu vrata! ivoderu jedan! - Otvori! - povika Andrej Jefimi tresui se itavim ti-jelom. - Ja zahtijevam! - Kai jo neto! - odgovori Nikita iza vrata. - Kai! - Idi bar i pozovi ovamo Jevgenija Fjodoria! Reci da ga molim da doe... samo na trenutak! - Sutra e on i sam doi. - Nikada nas oni nee pustiti! - nastavljao je Ivan Dmitri. - Do truhljenja e nas dovesti! O, Gospode, zar zaista na tom svijetu nema pakla i zar e ovi nitkovi ostati nekanjeni? Pa gdje je onda pravda? Otvori, nitkove, ja se guim! - sad zakreta i navali na vrata. Razmodiu sebi glavu! Ubice! Nikita naglo otvori vrata, pa objema rukama i koljenom grubo odgurnu Andreja Jefimia, a onda zamahnu i udari ga pesnicom po licu. Andreju Jefimiu se inilo da ga je ogroman slan talas zapljusnuo preko glave i povukao krevetu. I zaista, u ustima je osjeao neto slano - po svoj prilici, iz zuba je potekla krv. I kao da je htio da ispliva, on je zamlatarao rukama i uhvatio se za neiji krevet, i u tom trenutku je osjetio kako ga je Nikita dvaput udario u lea. Sada se zau dreka Ivana Dmitria. Bie da je i njega tukao. A onda je nastala tiina. Blijeda mjeseeva svjetlost se pro-bijala kroz reetke, i po podu se pruala sjenka koja je liila na mreu. Jeza ga je obuzimala, i Andrej Jefimi lee i poe zadr-avati dah. S uasom je oekivao da e ga opet poeti tui. Osjeao se kao da je neko uzeo srp, zabo ga u njega i nekoliko puta ga okrenuo u njegovim grudima i crijevima. Od bola je zagrizao jastuk i stisnuo zube, i najednom u njegovoj glavi, usred haosa, jasno sinu strana i neizdriva misao da su isti takav bol ve godinama, iz dana u dan, morali trpjeti ovi ljudi koji sada na mjeseini izgledaju kao crne sjenke. Kako se to moglo do-goditi da on u toku vie od dvadeset godina nije znao i nije htio da zna za to? On nije znao, pojma nije imao o bolu, pa, prema tome, nije ni kriv, ali savjest, isto tako nepopustljiva i svirepa kao i Nikita, primorala ga je da se sledi od glave do pete. On najednom skoi, htjede da zaurla iz sve snage i da potri da to prije ubije Nikitu, zatim Hobotova, pa nadzornika i ljekarskog pomonika, a onda i sebe, ali iz grla mu ne izae ni zvuk, a i noge mu otkazae poslunost. Zadiui se, on zgrabi na grudima ogrta i koulju, razdera ih i onesvijeten pade na krevet.

XIX

Sljedeeg jutra boljela ga je glava, brujalo mu je u uima i u itavom tijelu je osjeao malaksalost. Nije ga bilo stid da se sjea svoje jueranje slabosti. Da, juer je bio maloduan, ak i mjeseca se bojao, iskreno je iskazivao svoja osjeanja i misli o kojima ranije nije pojma imao. Naprimjer, misli o filozofiranju nezadovoljne sitnarije. Ali sada mu je bilo potpuno svejedno. On nije ni jeo ni pio, leao je nepomino i stalno utio. "Potpuno mi je svejedno", mislio je kad su mu postavljali pitanja. - "Neu da odgovaram... Potpuno mije svejedno." Poslije ruka je doao Mihail Averjani i donio mu paketi aja i funtu marmelade. I Darjuka je dolazila i itav sat stajala kraj njegovog kreveta s izrazom priguene tuge na licu. Posjetio ga je i doktor Hobotov. On mu je donio boicu broma i naredio Nikiti da neim okadi to odjeljenje.

Predvee je Andrej Jefimi umro od apopleksikog udara. U poetku je osjeao uasnu groznicu i gaenje; inilo mu se da neto odvratno prodire kroz itavo tijelo, pa ak i u prste, a onda je polo od eluca prema glavi i zalilo mu i oi i ui. Andrej Jefimi je shvatio da mu je doao kraj, i sada se sjetio da Ivan Dmitri, Mihail Averjani i milioni ljudi vjeruju u besmrtnost. A ta ako ona zbilja postoji? Ali on nije elio besmrtnost, i samo jedan trenutak je mislio o njoj. Stado jelena, neobino lijepih i vitkih, o kojima je jue itao, promae pored njega; a onda ona ena prui preporueno pismo... Neto ree Mihail Averjani. A onda sve ieze, i Andrej Jefimi zaspa zauvijek. Doli su bolniari, uzeli ga za ruke i za noge i odnijeli u kapelu. Tamo je on leao otvorenih oiju i mjesec ga je cijele noi obasjavao. Ujutro je doao Sergej Sergeji, pobono se pomolio pred raspeem i svom bivem efu zatvorio oi. Sutradan su sahranili Andreja Jefimia. Na sahrani su bili samo Mihail Averjani i Darjuka.

KAMELEON

Preko trnice ide policijski nadzornik Mahnitov u novom injelu i sa zaveljajem u ruci. Za njim koraa rii policajac i nosi reeto puno zaplijenjenog ogrozda. Svuda je tiina... Na trnici ni ive due... Potiteno, kao gladne ralje, na ovaj svijet Boiji zinula su vrata na duanima i birtijama, ali pored njih nema ak ni prosjaka. - Ujeda se, prokleto bilo! - najednom zau Mahnitov. - Ljudi, drite ga! Ne smije se vie ujedati! Drite ga! A... a! Sada se zau i psea skika. Kada se Mahnitov okrenu, ugleda kako iz drvare trgovca Pticina, sve ogledajui se, na tri noge bjei pseto, a za njim tri ovjek u utirkanoj cicanoj koulji i raskopanom prsluku. Trei tako, sav izduen naprijed, ovjek najednom pade - i uhvati pseto za zadnje noge. Sada se ponovo razlijee psea skika i povik "Drite ga!" Iz duana poee da se pomaljaju bunovna lica, i ubrzo se pred drvarom, kao da je iz zemlje izrasla, stvori itava gomila svjetine. - Izgleda neki nered, vae blagoroe! - ree policajac. Mahnitov se okrenu polulijevo i zakoraa prema gomili. Ugleda kako pomenuti ovjek stoji u raskopanom prsluku i, podigavi desnu ruku, pokazuje gomili krvav prst. Na njegovom polupijanom licu kao da je napisano: "Platie ti meni, poganijo prokleta", a i sam prst je izgledao kao neki znamen pobjede. U tom ovjeku Mahnitov prepozna zlatara Roktina. U sredini gomile, raskreivi prednje noge, i drhtei itavim tijelom, ui i sam vinovnik skandala - bijel, mlad hrt, iljate njuke i sa utom pjegom na leima. U njegovim suznim oima treperi izraz tuge i strave. - ta je to ovdje? - pita Mahnitov probijajui se u gomilu. - Zato je to? Zato ti je taj prst...? Ko je vikao? - Znate, vae blagoroe, idem ja sa Mitrijem Mitriem, nikog ne diram... - poe Roktin kaljucajui u ruku -... radi drva - i najednom ova poganija, onako, iz ista mira, zgrabi me za prst... Izvinite, ali ja sam poslovan ovjek... Ja radim sa siunim stvarima. Zato da mi se plati odteta, jer ja ovim prstom, po svoj prilici, i itavu sedmicu dana neu moi ni da maknem... Pa ni zakon, vae blagoroe, ne dozvoljava da ovjeka ujeda dukela. Ako e svako da ujeda, onda je bolje da i ne ivimo na ovom svijetu. - Hm! Dobro... - strogo poe Mahnitov kaljucajui i nabirui obrve. - Dobro... A ije je pseto? Neu ja to tek tako ostaviti. Nauiu ja vas kako se uvaju psi! Vrijeme je ve da se obrati panja na tu gospodu to nee da se pokorava nared-bama vlasti! Kada plati globu, onda e taj gad vidjeti ta je to pseto i sline etveronoge lutalice! Ja u njemu pokazati u kojoj se vodi sir siri!... Jeldirine - okrenu se nadzornik policajcu - da dozna ije je to pseto i da sastavi zapisnik! A pseto - ubiti. Odmah! Mora da je bijesno... Pitam vas - ije je ovo pseto? - Meni se ini generala igalova! - javi se neko iz gomile. - Generala igalova? - Hm!... Jeldirine, skinder s mene kaput... Uas kakva je sparina! Mora da je pred kiu... samo jedno ja nikako ne razumijem: kako je ono moglo da te ujede? - Mahnitov se okrenuo Roktinu. - Zar je ono moglo da dohvati do prsta? Psetance ovako malo, a ti, pogledaj samo, kolika si ljudeskara! Po svoj prilici, to si ti nekim ekseriem prst ogrebao a onda ti palo na um da podvaljuje. Pa ti si ve... he, poznata sorta! Znam ja vas, lopue jedne!

- On mu, vae blagoroe, onako, radi ege, u njuku cigaru, a ono ga, ne budi lijeno, i epalo... Spadalo, vae blagoroe! - Lae, oravko! Kad nisi vidio, zato lae? Njihovo bla-goroe je pametan ovjek i odmah vidi ko lae, a ko poteno i kao pred Bogom... A ako laem, neka mi sud sudi. Tamo je sve u zakonu reeno... Sada smo svi jednaki... I, ako hoe da zna, i sam imam brata u andarima... - Bez raspravljanja! - Nije, nije to generalovo... - dubokomisleno primijeuje policajac. - General ne dri takve pse. U njega su veinom ptiari... - Zna sigurno? - Sigurno, vae blagoroe... - Pa i ja to znam. General dri samo skupocjene i rasne pse, a ovo je... avo bi ga znao ta je! Ni dlake, ni nekog izgleda... nakaza jedna i nita vie... Ko e jo da dri takvog psa?! Gdje vam je pamet? Da se takvo pseto nae u Peterburgu ili Moskvi, znate li vi ta bi bilo? Tamo ni u zakon ne bi po-gledali, a ve bi ga smakli! Ti si, Roktine, nastradao, i nemoj da to ostavi tek tako... Treba ih nauiti pameti! - Vrijeme je ve... - A moda je ba generalovo! - naglas misli policajac. - Na njuci mu nita ne pie... Onomadne sam u njegovom dvo-ritu vidio ba ovakvo pseto. - Sigurno da je generalsko! - u se glas iz gomile. - Hm!... Dede, brate Jeldirine, nabaci mi taj kaput na le-a... Vjetar nekakav poe... Groznica me drmusa. Odvedi ga generalu, pa tamo upitaj. Reci da sam ga ja naao i poslao... I reci da ga vie ne putaju na ulicu... Moda je to neko skupocjeno pseto, a ako mu svaka svinja bude gurala cigaru u njuku, lahko se moe dogoditi da se pseto unakazi. Pas ti je njeno stvorenje... A ti, zvekane jedan, spusti tu ruku! ta tu istie taj svoj blesavi prst! Sam si kriv... - Eno, generalov kuhar ide, njega emo pitati... Hej, Prohore! Dragoviu, hodider ovamo! Pogledaj... je li ovo vae pseto? - Glupost! Nikada mi takvo neto nismo drali! - A ta ima tu i da se raspituje - doeka Mahnitov. - Pa to je pas lutalica! O emu tu da se raspravlja... kad vam ja kaem da je to pas lutalica, znai - lutalica... Ubiti, i gotova stvar. - To nije nae - nastavi Prohor. - To je generalovog burazera to je skoro doao. Na gospodin nije ljubitelj hrtova. A njegov burazer voli... - Ma zar je njegov bratac doao? Vladimir Ivani? - pita Mahnitov i itavo mu se lice pretvara u osmijeh njenosti. - Ah, Gospode Boe! A ja ni pojma nisam imao. U goste stigao, a? - U goste... - Ah, Gospode Boe... Poelio brata... A ja ni pojma nisam imao! Pa to je njihovo psetance, a? E, ba mije drago... Uzmi, povedi ga... Lijepo psetance... Tako je ivahno... Za prst ovoga zgrabilo! Ha-ha-ha... no, ta tu drhti? Rrr... Rr... Ljuti se, vragolane jedno... cuko jedan... Prohor zovnu psa i krenu s njim od drvare... A gomila poe da se smije Roktinu. - Platie ti to meni! - prijeti mu Mahnitov i, zakopavajui injel, nastavlja svoj obilazak trnice.

DUICA

Oljenka, ki Plemjanikova, penzionisanog inovnika osme klase, sjedila je zamiljena na terasi pred kuom. Bila je vruina, muhe su nasrtljivo dosaivale, a ona se radovala pri pomisli da e uskoro nastupiti veer. S istoka su se pribliavali crni oblaci i s te strane se s vremena na vrijeme osjeao vlaan povjetarac.

Gledajui u nebo, na sredini dvorita je stajao Kukin, kaza-lini poduzetnik i vlasnik zabavnog parka "Tivoli", koji stanuje u tom istom dvoritu, u desnom krilu zgrade. - Opet! - gunao je oajniki. - Opet e kia! Svaki dan kia, svaki dan kia - kao za inat! Pa to je propast! To je katas-trofa! Svaki dan strani gubici! On pljesnu rukama i produi obraajui se Oljenki: - Eto vam, Olga Semjonovna, kakav je na ivot. Prosto da zakuka! Radi, trudi se, mui se, po itave noi ne spava, sve misli kako bi bilo bolje - i ta? S jedne strane - publika, neprosvijeena, divlja. Dajem joj najbolju operetu, arobnu stvar, izvanredne kupletiste, ali zar to njoj treba? Zar se ona u tome neto razumije? Njoj su potrebne lakrdije! Daj ti njoj neki pro-stakluk! S druge strane - pogledajte ovo vrijeme. Gotovo svaku veer kia. Kako je poela desetog maja, nije prestala itav maj i itav juni, prosto uas! Publika ne ide, a zar ja ne plaam zakupninu? Zar ne plaam glumce? Sljedeeg dana predveer opet su se pribliavali crni oblaci, i Kukin je govorio s histerinim kikotom: - Pa ta? Neka! Neka poplavi itav park, pa i mene samoga! Dabogda nemao sree ni na ovom ni na onom svijetu! Neka me glumci tue sudu! ta je za mene sud? Neka me poalje na robiju u Sibir! Neka me poalje na gubilite! Ha-ha-ha! I dan kasnije opet isto... Oljenka je sluala Kukina utke i ozbiljno i dogaalo se da su joj suze navirale na oi. Na kraju krajeva, nju je dirnula Kukinova nesrea, i ona se u njega zaljubila. On je bio omalen, mrav, utog lica i zaeljanih zalizaka, govorio je slabanim tenorom, a kada je govorio, krivio je usta; na njegovom licu uvijek se vidio izraz oajanja, ali je ipak izazvao njeno pravo, duboko osjeanje. Ona je uvijek nekoga voljela i nije mogla bez toga. Ranije je voljela svog tatu, koji je sada, teko diui u svojoj naslonjai, bolovao u tamnoj sobi. Voljela je i svoju tetku, koja je ponekad, jednom u dvije godine, dolazila iz Brjanska. A jo ranije, dok je uila u gimnaziji, voljela je svog profesora francuskog jezika. To je bila tiha, dobroduna djevojka, boleiva srca, s krotkim i njenim pogledom i veoma dobrog zdravlja. Gledajui u njene pune rumene obraze, u mehki bijeli vrat s mrkim mladeom i dobroudan, naivan osmijeh to se pojavlji-vao na njenom licu kad je sluala neto prijamo, mukarci su mislili: "Da, zgodna je..." - pa su se i oni smijeili, a goe se nisu mogle suzdrati da je iznenada, usred razgovora, ne uhvate za ruku i uskliknu od zadovoljstva: - Duice! Kua u kojoj je od roenja ivjela i koja joj je oporukom bila ostavljena nalazila se na kraju grada, u Ciganskoj mahali, u blizini parka "Tivoli". Od veeri pa do kasne noi ona je sluala kako u parku svira muzika i kako trete rakete, i inilo joj se da to Kukin ratuje sa svojom sudbinom i na juri osvaja svog glavnog neprijatelja - ravnodunu publiku. Njeno srce je slatko zamiralo i nikako joj se nije spavalo, a kada se on uzoru vraao kui, ona bi iz svoje spavae sobe tiho pokucala u prozor i, pokazujui mu kroz zavjese samo lice i jedno rame, umiljato se smijeila... On ju je zaprosio i oni su se vjenali. A kada je kako treba vidio njen vrat i puna zdrava ramena, pljesnuo je rukama i usk-liknuo: - Duice! On je bio sretan, ali poto je na dan svadbe i itavu no padala kia, s njegovog lica nije nestajao izraz oajanja. Poslije svadbe ivjeli su dobro. Ona je sjedila na kasi, pazila na red u parku, zapisivala rashode, izdavala platu, i njeni rumeni obrazi, njen draesni, naivni i slian bljesku osmijeh svjetlucao je as kroz prozore na kasi, as za kulisama, as u bifeu. I ve je govorila svojim poznanicima: to je najljepe, najvanije i najpotrebnije na svijetu - to je pozorite, doivjeti istinsko uiva-nje, postati obrazovan i human moe se samo - u pozoritu. - Ali zar to publika razumije? - tuila se ona. - Njoj su potrebne lakrdije! Juer smo davali "Faust naopake", i gotovo sve loe su bile prazne, a da smo Vanjeka i ja davali neku lakrdiju, vjerujte mi, pozorite bi bilo dupkom puno. Sutra Va-njeka i ja dajemo "Orfeja u paklu", doite. I sve to je Kukin govorio o pozoritu i glumcima, to je i ona ponavljala. Isto tako kao i on, i ona je prezirala publiku zbog njene ravnodunosti prema umjetnosti i zbog neprosvijeenosti. Na probama se uplitala, popravljala glumce i pazila na ponaanje muzikanata, a kada bi u lokalnom listu nepovoljno pisali o pozoritu, plakala je i ila li redakciju da se objanjava. Glumci su je voljeli i zvali "Vanjeka i ja" i "Duica". Ona ih je alila i davala im male zajmove, a kad bi se dogodilo da je neko prevari, kradom je plakala, ali se muu nije alila. I zimu su preivjeli dobro. Iznajmili su gradsko pozorite na itavu zimu i izdavali ga krae vrijeme as nekoj ukrajinskoj trupi, as maioniaru, as mjesnim diletantima. Oljenka se go-jila i sva sijala od zadovoljstva, a Kukin slabio i utio i alio se na strahovite gubitke, iako su mu poslovi itavu zimu dobro ili. Nou je kaljao, a ona mu je davala da pije aj od maline i lipe, trljala ga kolonjskom vodom i zavijala u svoje mehke alove. - Kako si mi dobar! - govorila je potpuno iskreno, gladei ga po kosi. - Kako si mi lijep! O velikom postu on je otputovao u Moskvu da sastavi trupu, a ona bez njega nije mogla da spava, stalno je sjedila kod prozora i gledala zvijezde. I tada je sebe uporeivala sa kokokama koje, takoer, po itavu no ne spavaju i osjeaju uznemirenost kada u

kokoinjcu nema pijetla. Kukin se zadrao u Moskvi i pisao da e se vratiti o Vaskrsu, i u pismima je ve nareivao ta treba da se uradi u pogledu "Tivolija". Ali uoi stranog ponedjeljka, kasno uveer, najednom se zaula zlokobna lupa na kapiji; neko je udarao u vrata kao u bure: bum! bum! bum! Gacajui preko lokvi, sanjiva kuharica je potrala da otvori. - Otvorite, molim! - doviknuo je neko iza kapije muklim basom. - Imate telegram! Oljenka je i ranije dobivala telegrame od mua, ali sada, ni sama nije znala zato, najednom je obamrla. Drhtavim rukama otvori telegram i proita sljedee: "Ivan Petrovi je danas naprasno umro parvo ekamo uputstva hahrana utorak." Tano je tako bilo otkucano u telegramu "hahrana" i jo neka nerazumljiva rije "parvo"; telegram je potpisao reditelj operetne trupe. - Golubiu moj! - zaridala je Oljenka. - Mili moj Vanjeka, golubiu moj! Zato sam se srela s tobom? Zato sam te upoznala i zavoljela? Kome si ostavio svoju jadnu Oljenku, svoju sirotu, svoju nesretnicu?... Kukina su sahranili u utorak u Moskvi, na Vaganjkovu; Oljenka se vratila u srijedu i im je ula u kuu, pala je na postelju i zaridala tako da se ulo na ulicu i u susjednim dvo-ritima. - Duica! - govorile su susjetke krstei se. - Majko moja, kako samo tuguje Duica Olga Semjonovna! Tri mjeseca kasnije, alosna i u dubokoj tuzi, Oljenka se jednog dana vraala iz crkve. I valjda je sluaj tako htio, pored nje se iz crkve vraao jedan od njenih susjeda, Vasilije Andreji Pustovalov, upravnik graevinskog stovarita trgovca Babakajeva. On je bio u slamnatom eiru i bijelom prsluku sa zlatnim lancem, i vie je liio na spahiju nego na trgovca. - Olga Semjonovna, svaka stvar ima svoj red - rekao je on dostojanstvenim i saosjeajnim glasom - i ako neko od naih bliskih umre, znai da je to bila volja Boija, i u tom sluaju mi smo duni da se ne zaboravljamo i da nesreu svoju pokorno podnosimo. Doprativi Oljenku do kapije, on se s njom oprostio i poao dalje. Poslije toga u njenim uima je itav dan zvuao njegov dostojanstveni glas, i im bi zatvorila oi, pred njom se pojavlji-vala njegova crna brada. Veoma joj se dopao. I, po svoj prilici, i ona je na njega ostavila utisak, jer samo malo kasnije dola joj je na kafu jedna postarija, malo poznata, gospoa, koja je, im je sjela za sto, poela o Pustovalovu; govorila je kako je on dobar i solidan ovjek i kako bi za njega sa zadovoljstvom pola svaka udavaa. Tri dana kasnije posjetio je i sam Pustovalov. Nije dugo sjedio, svega desetak minuta, i govorio je malo, ali ga je Oljenka zavoljela, tako zavoljela da itavu no nije spavala i muila se kao u groznici, a ujutro je poslala po onu stariju gospou. Uskoro je bila isproena, a zatim je bila i svadba. Sklopivi brak, Pustovalov i Oljenka su dobro ivjeli. On je obino do ruka sjedio u svom graevinskom stovaritu, a onda je odlazio s poslom, i Oljenka ga je zamijenjivala, i sve do veeri sjedila u kancelariji i tamo pisala raune i izdavala robu. - Sada je graa svake godine skuplja za dvadeset procenata - govorila je muterijama i poznanicima. - Morate razumjeti, prije smo kupovali domau grau, a sada Vaseka svake godine mora da ide po grau ak u mogiljevsku guberniju. A kolika je samo tarifa! govorila je i od uasa obuhvatala oba obraza. - Kolika je samo tarifa! Njoj se inilo da je ve odavno poela da trguje graom, da je graa ono to je najvanije i najpotrebnije u ivotu, i neto blisko i dirljivo je zvualo u rijeima: greda, oblica, indra, letva, trenica, okorak, brvina. Nou, kad bi spavala, sanjala je itave gomile trenica i okoraka, beskrajne redove kola koja voze grau nekud daleko van grada; sanjala je kako itav puk debelih, dva-naest arina dugakih brvana uspravno marira u njihovo stovarite, kako se brvna, grede i okorci sudaraju i uz potmuo zvuk suhog drveta padaju i opet se diu i gomilaju jedno na drugo. Tada bi Oljenka vrisnula u snu, a Pustovalov bi joj njeno go-vorio: - Oljenka, ta ti je, draga moja? Prekrsti se! to je mislio njen mu, to je mislila i ona. Ako je on mislio da je u sobi vrue ili da su poslovi utihli, to je mislila i ona. Njen mu nije volio nikakvog zabavljanja, i praznikom je sjedio kod kue, pa je i ona sjedila. - Stalno ste kod kue ili u kancelariji - govorili su joj poznanici. - Duice, trebalo bi da odete u pozorite ili cirkus. - Vaseka i ja nemamo vremena za pozorite - odgovarala je ona dostojanstveno. - Mi smo poslovni ljudi, nama nije do triarija. Kakvo je jo dobro u tim pozoritima? Subotom su Pustovalov i ona ili na veernju, a praznikom na ranu liturgiju i, vraajui se iz crkve, ili su jedno pored drugog ozarenog lica; od njih se irio prijatan miris, a i njena svilena haljina isto tako je prijatno utala. Kod kue su pili aj s kolaem i raznim slatkom, a zatim su jeli pirog. Savki dan u podne u dvoritu i pred kapijom se osjeao prijatan miris bora i peene ovetine ili patke, a u posne dane - ribe, i ovjek nije mogao proi pored kapije a da mu se ne prohtije jesti. U kan-celariji je stalno vrio samovar, i muterije su aavali ajem i s evrecima. Jednom sedmino su supruzi ili u banju, i otuda se vraali oboje crveni i jedno pored drugog. - Pa, eto, Bogu hvala, lijepo ivimo - govorila je Oljenka svojim poznanicima. - Neka Bog da svakome da ivi kao to ivimo Vaseka i ja.

Kada bi Pustovalov odlazio u mogiljevsku guberniju po gra-u, mnogo je tugovala, itave noi nije spavala i samo je plakala. Ponekad bi joj uveer doao mladi pukovski veterinar Smirnjin, koji je stanovao kod nje u desnom krilu zgrade. On joj je neto priao ili igrao s njom karata, i to ju je zabavljalo. Naroito je interesovalo prianje iz njegovog linog porodinog ivota. Bio je oenjen i imao je sina, ali se zbog enine nevjere razveo, i sad ju je mrzio i slao joj mjeseno etrdeset rubalja za izdravanje sina. Sluajui o tome, Oljenka je uzdisala, klimala glavom i alila tog nesretnika. - Pa nek vam je Bog na pomoi - govorila je pratajui se s njim i pratei ga sa svijeom do stepenica. - Hvala vam to ste se dosaivali sa mnom, dao vam Bog zdravlja i presveta Bogorodica... Oponaajui mua, ona se uvijek izraavala tako dostojan-stveno i razborito; kada se veterinar ve gubio dolje iza vrata, ona mu je dovikivala: - Znate.Vladimire Platoniu, dobro bi bilo da se vi pomirite sa svojom enom. Makar zbog sina, trebalo bi da joj oprostite!... Po svoj prilici, djeak to sve razumije. A kad bi se Pustovalov vratio, ona bi mu poluglasno priala o veterinaru i njegovom nesretnom porodinom ivotu, i tada bi oboje uzdisati, klimali glavom i govorili o djeaku koji, po svoj prilici, tuguje za ocem. Zatim bi, po nekom udnom toku misli, oboje stali pred ikone, klanjali se do zemlje i molili da ih Bog djecom nadari. I tako su Pustovalovi, tiho i spokojno, preivjeli est godina u ljubavi i punoj slozi. Ali jednog zimskog dana Vasilije Andreji se u skladitu napio vrueg aja, iziao bez kape da izda grau, prehladio se i razbolio. Lijeili su ga najbolji ljekari, ali je bolest pobijedila, i on je umro proleavi etiri mjeseca. Tako je Oljenka opet obudovjela. - Kome si me ostavio, golubiu moj? - ridala je poslije sahrane. - Kako u ivjeti bez tebe, jadna i nesretna? Dobri ljudi, saalite se na mene, sinju kukavicu... Ona je sada izlazila sva u crnini i zauvijek se odrekla eira i rukavica, izlazila je rijetko, samo u crkvu ili muu na grob, i ivjela kod kue kao neka monahinja. Tek kada je prolo est mjeseci, skinula je flor i poela otvarali kapke na prozorima. Ponekad bi je sada vidjeli kako ujutro sa svojom kuharicom ide na pijacu po namirnice, ali kako je ona ivjela kod kue i ta je tamo, moglo se samo nagaati. A ljudi su, naprimjer, nagaali po tome to su vidjeli da ona u svojoj baici pije aj s veteri-narom, a on joj naglas ita novine, pa i po tome to je prilikom susreta s jednom poznanicom u poti rekla: - U naem gradu nema odgovarajueg veterinarskog nadzo-ra, i zbog toga je tako mnogo bolesti. Stalno se uje kako se ljudi razbolijevaju od mlijeka i zaraavaju od konja i krava. O zdravlju domaih ivotinja, zapravo, trebalo bi se brinuti isto tako kao i o zdravlju ljudi. Ponavljala je veterinarove misli i sada je o svemu imala isto miljenje kao i on. Bilo je jasno da ni godinu dana nije mogla proivjeti bez privrenosti i da je novu sreu nala u desnom krilu svoje kue. Drugu bi osuivali za takav postupak, ali o Oljenki niko nije mogao pomisliti nita hravo, jer u njenom ivotu sve je bilo tako razumljivo. Ni ona ni veterinar nikome nisu govorili o promjeni koja se desila u njihovim odnosima i nastojali su da to sakriju, ali im nije polo za rukom, jer u Oljenke nije moglo da bude nikakve tajne. Kada su mu dolazili gosti, njegovi drugovi iz puka, ona bi, nalivajui im aj ili servirajui veeru, poinjala razgovor o kugi rogate stoke, o slinavki i grad-skim klaonicama, a on se strano nervirao, a kad bi otili gosti, on bi je uhvatio za ruku i siktao od ljutine: - Pa ja sam te molio da ne govori o stvarima koje ne razumije! Kada mi, veterinari, razgovaramo, molim te, nemoj da se mijea. Na koncu konca, to je i dosadno! A ona bi ga pogledala zaueno i zabrinuto, pa bi upitala: - Voloa, pa o emu onda da razgovaram? I sa suzama u oima bi ga grlila i molila da se ne ljuti, i oboje bi opet bili sretni. Meutim, ta srea nije dugo trajala. Veterinar je otputovao zajedno sa svojim pukom, i to otputovao zauvijek, jer je njegov puk bio prekomandovan nekud vrlo daleko gotovo u Sibir. I Oljenka je ostala sama. Ovaj put je ostala potpuno sama. Otac joj je ve odavno umro, a njegova naslonjaa je leala na tavanu, pokrivena pra-inom i bez jedne noge. Ona je izmrala i porunjela, i pri susretu na ulici ljudi je vie nisu gledali kao prije i nisu joj se vie smijeili. Bilo je oevidno da su najbolje godine ve prole i ostale iza nje, a da je sada poinjao nekakav nov i neizvjestan ivot, o kome je bolje ne misliti. Uvee bi Oljenka sjedila na svojoj terasici i sluala kako u "Tivoliju" svira muzika i prate rakete, ali to sada kod nje nije izazivalo nikakvih misli. Ravno-duno je gledala svoje pusto dvorite, ni o emu nije mislila i nikakvih elja nije imala, a onda, kada bi se sputala no, odlazila bi da spava i sanjala bi svoje pusto dvorite. Jela je i pila kao da je to nasilno inila. A to je glavno i najgore, ona vie ni o emu nije imala svoga miljanja. Vidjela je oko sebe stvari i razumjela sve to se dogaalo, ali ni o emu nije mogla da stvori svoje miljenje i nije znala o emu bi govorila. A kako je to uasno nemati nikakvog svog miljenja! Naprimjer, vidi kako stoji boca, ili pada kia, ili seljak goni kola, ali zato postoji ta boca, ta kia ili seljak, kakav je smisao njihovog postojanja, ne moe da kae, pa ak ni za hiljadu rubalja nita ne bi mogao rei. Dok su bili ivi Kukin i Pustovalov, a zatim i veterinar, Oljenka je mogla sve objasniti i rei svoje miljenje o emu hoete, a sada je i u njenim mislima i njenom srcu vladala ista takva pusto kao i u njenom dvoritu. I bilo joj je tako teko i tako gorko kao da se najela pelina.

Postepeno se grad irio na sve strane. Ciganska mahala se ve zvala ulicom, a tamo gdje je bio "Tivoli" i graevinska stovarita izgraene su kue i pojavio se itav niz uliica. Kako vrijeme leti brzo! Oljenkina kua je potamnjela, krov zahrao, upa se nakrivila i itavo dvorite zaraslo u visok korov i koprive. Pa i sama Oljenka je ostarjela i porunjela; ljeti sjedi na svojoj terasici, a u dui joj je, kao i prije, pusto i teko i sve je kao pelin gorko, a zimi sjedi pored prozora i zuri u snijeg. Kad sine proljee, vjetar donese jeku zvona sa saborne crkve i najednom navale uspomene iz prolosti, srce se slatko stegne i iz oiju poteku krupne suze, ali to samo za trenutak, a onda opet zavlada pusto i neizvjesnost zato se ivi. Crna maka Briska umiljava se oko Oljenke i mehko prede, ali Oljenku ne dira to maije umiljavanje. Zar joj je to potrebno? Njoj je potrebna ljubav to bi obuzela itavo njeno bie, itavu duu i razum, ljubav koja bi pokrenula njene misli, dala pravac u ivotu i zagrijala njenu krv, koja stari iz dana u dan. I ona goni sa skuta crnu Brisku i govori joj ljutito: - Idi, idi...! ta e mi ti! I tako iz dana u dan, iz godine u godinu - bez ijedne radosti i bez ikakvog miljenja. to kae kuharica Mavra, to je i dobro. Jednog toplog julskog dana, u predveerje, kada su ulicom gonili gradsko stado i kada se itavo dvorite napunilo oblacima praine, iznenada se ula neija lupa na kapiji. Oljenka je pola da sama otvori i, kada pogleda, sva pretrnu - pred kapijom je stajao veterinar Smirnjin, sada ve sijed i u civilu. Ona se na-jednom sjeti svega i ne izdra, zaplaka pa, ne rekavi ni rijei spusti mu glavu na grudi. Od velikog uzbuenja nije ni primijetila kako su zatim zajedno uli u kuu i kako su sjeli da piju aj. - Golubiu moj! - mrsila je ona drhtei od radosti. - Vla-dimire Platoniu! odakle vas Bog dade? - Hou da se ovdje stalno nastanim - priao je on. - Otiao sam u penziju, i, evo, doao sam da probam sreu na slobodi, da poivim spokojnim ivotom. A vrijeme je i da sina upiem u gimnaziju. Porastao je ve. Znate, pomirio sam se sa enom. - A gdje je ona? - upita Oljenka. - Ona je sa sinom u hotelu, a ja, evo, hodam i traim stan. - Gospode Boe, pa uzmite moju kuu! Zar ovo nije stan? Pobogu brate, nita vam ja ne traim - uzbudila se Oljenka i opet zaplakala. - ivite tu, a meni je dosta i krilo. Boe moj, kakva radost! Sljedeeg dana ve se bojio krov na kui i kreili zidovi, a Oljenka je, podboivi se, ila po dvoritu i nadgledala posao. Na njenom licu zablistao je preanji osmijeh, a ona je ivnula kao da se prenula iz nekog dugog sna. Dola je i veterinarova supruga, suha, nimalo lijepa ena, s kratkom kosom i kaprici-oznim izrazom lica, i s njom njen djeak aa, isuvie malen za svoje godine (ve mu je poela deseta), debeljukast, svijetloplavih oiju i s jamicama na obrazima. I tek to je djeak uao u dvorite, potrao je za makom i zauo se njegov veseo i radostan smijeh. - Tetice, je li ovo vaa maka? - pitao je Oljenku. - Kada se omaci, molim vas, poklonite nam jedno mae. Mama se jako boji mieva. Oljenka je porazgovarala s njim, dala mu aja, i srce u njenim grudima najednom se zagrijalo i slatko steglo kao da je taj djeak bio njen roeni sin. A kada je uveer, sjedei u trpe-zariji, Saa ponavljao zadae, ona ga je njeno gledala i tuno aputala: - Golubiu moj, ljepotane. edo moje, kako si se samo tako pametan i tako lijep rodio. - Ostrvom se naziva - itao je Saa - dio zemlje to je sa svih strana okruen vodom. - Ostrvom se naziva dio zemlje... - ponavljala je ona, i to je bila njena prva misao koju je s ubjeenjem izgovorila poslije toliko godina utnje i misaone pustoi. I ona je sada imala svoje miljenje i za veerom je govorila sa Sainim roditeljima o tome kako je sada djeci teko uiti u gimnaziji, ali da je ipak klasino obrazovanje bolje od realnog, jer je iz gimnazije put svuda otvoren: hoe za ljekara, hoe za inenjera. Saa je poeo da ide u gimnaziju. Njegova majka je ot-putovala u Harkov svojoj sestri i nikako se nije vraala; otac mu je svaki dan odlazio nekud da pregleda krda, pa se dogaalo da po tri dana ne bi doao kui, i Oljenki se inilo da su Sau sasvim zanemarili, da je suvian u porodici i da umire od gladi. Zato ga je prevela sebi u desno krilo i smjestila u malu sobu. I ve je pola godine kako Saa ivi kod nje u desnom krilu. Svako jutro Oljenka ulazi u njegovu sobu. A on tvrdo spava, ruka mu je pod obrazom i kao da ne die. I njoj je ao da ga budi. - Saenjka - budi ga ona tunim glasom - ustaj, golubiu! Vrijeme je u gimnaziju. On ustaje, oblai se, moli se Bogu, a onda sjedne da pije aj; popije tri ae aja i pojede dva velika evreka i pola fran-cuskog hljeba s buterom. Jo se nije sasvim rasanio i zato je neraspoloen. - A ti, Saice, nisi ba najbolje nauio svoju basnu - go-vorila je Oljenka i gledala za njim kao da ga ispraa na dalek put. - Na brizi sam s tobom, golubiu moj, trudi se, ui... Sluaj profesore. - Ah, pustite me, molim vas! - odgovarao je Saa. Zatim je ulicom odlazio u gimnaziju, onako malen, ali s velikim kaketom i torbom na leima. Ide Saa, a za njim, ne-ujno, ide i Oljenka.

- Saice! - dovikne ona. On se okrene, a ona mu u ruku gurne datulu ili karamelu. Kada skrene u uliicu gdje se nalazi gimnazija, njega obuzme stid to za njim ide ta visoka puna ena, on se okrene i kae: - Tetka, idite vi kui, sada u ja sam. Ona se zaustavi i netremice gleda za njim sve dok se ne izgubi u vratima gimnazije. O, kako ga ona voli! Od svih njenih ljubavi jo nijedna nije bila tako duboka, nikada se prije njena dua nije potinjavala tako predano, tako nesebino i s takvim uivanjem kao sada kada se u njoj sve vie rasplamsavalo ma-terinsko osjeanje. Za tog tueg djeaka, za njegove jamice na obrazima i za njegov kaket ona bi dala itav svojh ivot, dala bi ga s radou i suzama svoje njenosti. A zato? Ko bi znao - zato! Isprativi Sau u gimnaziju, ona se polahko vraa kui, vraa se zadovoljna, spokojna i puna ljubavi. Njeno lice, koje se pom-ladilo za posljednje pola godine, smijei se i blista, pa i pro-laznici, gledajui je takvu, osjeaju zadovoljstvo i pozdravljaju je: - Dobar dan, duice Olga Semjonovna! Kako ste duice? - Teko je sada uiti u gimnaziji - priala je ona na pijaci. - Nije ala, jue su u prvom razredu zadali da se basna napamet naui, pa latinski prevod, pa zadau... Kako dijete da izae nakraj? I poinjala je da pria o profesorima, o asovima, o udbe-nicima - priala je sve ono to je Saa priao. Oko dva sata zajedno ruaju, uveer zajedno spremaju zada-e i plau. Smjetajui ga u postelju, ona ga dugo krsti i apue molitvu, a zatim, kada i sama legne da spava, mata o dalekoj maglovitoj budunosti, kada e Saa po zavretku kole postati ljekar ili inenjer, kada e imati vlastitu veliku kuu, konje, koiju, kada e se oeniti i imati djecu... Tonui ve u san, ona je jo uvijek mislila o tome, i suze su joj tekle iz zatvorenih oiju. A crna maka lei pored nje i prede: - Mr... mr... mr... Neoekivano se zaula lupa na vratima. Oljenka se budi, srce lupa, od straha je prestala da die. Samo pola minute kasnije lupa se ponavlja. "To je telegram iz Harkova", misli ona i poinje da drhti itavim tijelom. "Majka trai da joj poaljem Sau u Harkov... O, Gospode!" U oajanju su joj se ohladile i glava i ruke i noge, i ini se da na itavom svijetu nema nesretnijeg stvora. Ali minutu kasnije uju se glasovi: to se iz kluba veterinar vraa kui. "Eh, hvala Bogu", misli ona. Postepeno sa srca spada teret, i opet je spokojna. Ona ponovo lijee u postelju i misli o Sai, koji u susjednoj sobi ve tvrdo spava i ponekad bunca: - Pokazau ja tebi! Gubi se ! ta se bije!

OVJEK U FUTROLI

Na samom kraju sela Mironosickoje, u pojati seoskog sta-roste Prokofija, zanoili su zakanjeli lovci. Bila su svega dvo-jica: veterinar Ivan Ivani i profesor gimnazije Burkin. Ivan Ivani je imao prilino udnovato, dvostruko prezime - ima-Himalajski, koje mu uope nije odgovaralo, pa su ga u itavoj gubemiji zvali prosto po krtenom i oevom imenu. On je ivio u blizini grada u jednoj od zgrada ergele i sada je doao u lov da se nadie istog vazduha. A profesor Burkin je svakog ljeta dolazio u goste grofovima P., i on se u ovom kraju ve odavno osjeao kao kod svoje kue. Jo nisu spavali. Ivan Ivani, visok, mrav starac s dugakim brkovima, sjedio je na mjeseini kod ulaza i puio na lulu. Burkin je leao na sijenu u pojati i nije se vidio u mraku. Priali su razne dogodovtine. Pored ostalog, priali su i o starostinoj eni. Ta ena, potpuno zdrava i nimalo glupa, itavog ivota nije makla dalje od svog rodnog sela, nikad nije vidjela ni grad ni eljeznicu, a posljednjih deset godina stalno je sjedjela iza pei i samo nou izlazila napolje.

- Nema tu nita neobinog! - ree Burkin. - Nije malo ljudi, usamljenih po svojoj prirodi, koji kao rak samac ili pu nastoje da se zavuku u svoju ljuturu. Moda je to pojava atavizma, vraanje u doba kada ovjekov predak jo nije bio dru-tvena ivotinja i kada je usamljen ivio u svojoj jazbini, a moda je to, prosto, jedna od raznolikosti ljudskog karaktera - ko bi ga znao. Ja nisam prirodoslovac i nije moja stvar da se uputam u slina pitanja; hou samo da kaem da takvi ljudi kao to je Mavra - nisu rijetka pojava. Evo, ne treba daleko da idemo, nema ni dva mjeseca kako je kod nas u gradu umro neki Bjelikov, profesor grkog jezika, moj kolega. Svakako ste uli za njega. Odlikovao se time to je stalno, ak i kad je najljepe vrijeme, nosio kaljae i kiobran i, neizostavno, vatiran zimski kaput. I kiobran mu je bio u navlaci, i sat mu je bio u navlaci od sive jelenske koe, i kada je vadio perorez da zailji olovku, i perorez je imao svoju navlanicu. inilo se da mu se i lice nalazilo u navlaci, jer ga je stalno uvlaio u podignut okovratnik. Nosio je crne naoale, vestu, ui je zapuivao vatom, a kada je sjedao u koiju, nareivao je da se podigne krov. Jednom rijei, taj ovjek je neprekidno teio za ljuskom, htio je, takorei, da stvori sebi futrolu koja bi ga odvojila i zatitila od spoljnih uticaja. Stvarnost ga je draila, plaila i drala u stalnom strahu; i moda je ba zbog opravdanja te svoje bojaljivosti i svoje odvratnosti prema sadanjici uvijek hvalio prolost, i to ono ega nikada nije ni bilo. I drevni jezici, koje je on predavao, u sutini, bili su te iste kaljae i kiobran, iza kojih se on skrivao od stvarnog ivota. "O, kako samo zvui i kako je divan grki jezik!!" govorio je sa sladunjavim izrazom lica; i kao da dokazuje svoje rijei, zamurio bi i, podigavi prst, izgovorio:"Antropos!" (grki - ovjek. Prim, prev.) - Bjelikov se trudio da i misli dri u futroli. Za njega su bili jasni samo cirkulari i novinski lanci kojima se neto zabra-njivalo. Kada se cirkularom uenicima zabranjivalo da poslije devet sati uvee izlaze na ulicu ili se nekim lankom osuivala tjelesna ljubav, to je za njega bilo jasno i odreeno: zabranjeno - i gotova stvar. A u svakoj dozvoli i odobrenju, po njegovom miljenju, uvijek se krio element neeg sumnjivog, neeg ne-doreenog i nejasnog. Kada bi u gradu odobrili rad dramske sekcije, itaonice ili ajdinice, on je klimao glavom i tiho go-vorio: "Ono, naravno, nije da nije, sve je to lijepo, samo da se iz toga ne bi togod izleglo." - Svaki prekraj, izbjegavanje i odstupanje od pravila u njega su izazivali potitenost, iako bi se moglo pomisliti da se to njega ne tie. Ako bi neko od kolega zakasnio na slubu Boiju, ili se ulo o nekom nestaluku gimnazista, ili bi kasno uvee vidjeli nadzornicu s oficirom, on se uzbuivao i neprestano ponavljao - samo da se iz toga ne bi togod izleglo. A na peda-gokim savjetovanjima prosto nas je morio svojom opreznou, podozrenjem i svojim isto futrolskim rasuivanjima o tome da se toboe i u mukoj i u enskoj gimnaziji omladina loe ponaa i mnogo larma u uionicama - ah, samo da ne doe do uiju pretpostavljenih, ah, samo da se iz toga ne bi togod izleglo - i kako bi bilo dobro kad bi iz drugog razreda izbacili Petrova, a iz etvrtog - Jegorova. I ta mislite? Svojim uzdasima, svojim jadikovkama i svojim crnim naoalama na blijedom, sitnom licu - znate, imao je sitno lice kao u tvoria - on nas je sve davio, i mi smo poputali, Petrovu i Jegorovu smo smanjivali ocjenu iz vladanja, kanjavali ih zatvorom i na kraju krajeva istjerali iz kole i jednog i drugog. Imao je udan obiaj da dolazi u nae stanove. Doe nastavniku, sjedne i uti kao da neto razmatra. Posjedi tako sat-dva utke i ode. To je on nazivao "odravanje dobrih odnosa s kolegama", a, po svemu sudei, teko mu je bilo da nas posjeuje, a posjeivao nas je samo zato to je to smatrao svojom drugarskom obavezom. Mi, profesori, bojali smo ga se. Bojao ga se i sam direktor. Pomislite samo, nai profesori su ljudi od misli, neobino estiti, vaspitani na djelima Turgenjeva i edrina, ali, eto, ovaj ovjek, koji je uvijek nosio kaljae i kiobran, itavih petnaest godina je u svojim rukama drao cijelu gimnaziju! I ne samo gimnaziju! itav grad! Bojei se da on ne bi doznao, nae nastavnice nisu subotom prireivale do-mae priredbe. I svetenstvo se pred njim ustruavalo da mrsi ili da se karta. Pod uticajem takvih ljudi kao to je Bjelikov za posljednjih deset-petnaest godina u naem gradu su se poeli bojati svega. Boje se da govore glasno, boje se da se dopisuju, da prave poznanstva, da itaju knjige, boje se da pomau sirotinju, boje se da ue nepismene... elei da neto kae, Ivan Ivani kaljucnu, ali prvo zapali lulu, pogleda u mjesec i tek onda poe odmjereno: - Da. Ljudi od misli, estiti, itaju i edrina, Turgenjeva, i razne Bokle i njima sline, a eto, ipak su se potinjavali, trpje-li... To je ba ono. - Bjelikov je stanovao u istoj kui gdje i ja - nastavi Burkin - na istom spratu, vrata prema vratima, esto smo se viali, i meni je bio poznat njegov kuni ivot. I kod kue je bilo isto: kuna haljina, nona kapa, kapci na prozorima, reze, itav niz svih moguih zabrana, ogranienja, i - samo da se iz toga ne bi togod izleglo. Jesti posno jelo - tetno je, a mrsno - ne ide, jer, po svoj prilici, pronio bi se glas da Bjelikov ne dri do posta, pa je zbog toga jeo smua na buteru, jer - to nije posna hrana, ali se ne moe rei ni da je mrsna. Bojei se da o njemu hravo ne misle, nije drao ensku poslugu, nego kuhara Afanasija, ezdesetogodinjeg starca, uvijek pripitog i luckastog, koji je nekad bio posilni i umio neto malo da kuha. Taj Afanasije obino je stajao pored vrata i, skrstivi ruke, uz dubok uzdah, uvijek gunao jedno te isto: "Mnogo ih se sada naplodilo!" - Bjelikovljeva spavaa soba je bila malena kao sanduk, a nad krevetom je visila zavjesa. Kad bi legao da spava, pokrio bi se preko glave; bivala je vruina, zaguljivo, u zatvorena vrata je udarao vjetar, a u pei je fijukalo; iz kuhinje su se uli uzdasi, zloslutni uzdasi. - On se i pod jorganom plaio. Bojao se da se ne bi neto izleglo - da ga ne bi Afanasije zaklao ili upali lopovi, i onda je itavu no sanjao strane snove, a ujutro, kada bismo zajedno ili u gimnaziju, bio je utuen i blijed, i vidjelo se da je buna gimnazija, u koju je on iao, bila strana i odvratna itavom njegovom biu i da je tom, po svojoj prirodi, samotniku teko padalo da ide sa mnom zajedno. "Mnogo je larme u naim uionicama", govorio je kao da je nastojao da nae objanjenje za svoje tegobno osjeanje. "Ni na to ne lii."

- I, zamislite, taj profesor grkog jezika, taj ovjek u futroli, umalo se nije oenio. Ivan Ivani zirnu u pojatu i ree: - alite se? - Da, ma kako to izgledalo udno, umalo se ne oeni. Posta-vili kod nas novog profesora historije i geografije, nekog Ukrajininu, Kovaljenka Mihaila Savia. I nije stigao sam, nego sa sestrom Varenjkom. On mlad, visok, crnomanjast, s ogromnim rukama. Na samom licu mu se vidjelo da govori iz basa. I, stvarno, glas mu je dolazio kao iz bave: bu-bu-bu... A ona, ne vie mlada, oko tridesete, ali takoer visoka, stasita, crnih obrva i rumenih obraza - jednom rijeju, ne djevojka, nego marmelada. iva, vesela, sve pjeva maloruske romanse i smije se. Malo neto, i ona se grohotom zasmije: ha-ha-ha. Sjeam se, s njima sam se prvi put poblie upoznao kod direktora na njegov imen-dan. Meu grubim, usiljenim i dosadnim pedagozima, koji i na imendan idu po dunosti, najednom, vidimo, nova Afrodita se pojavljuje iz pjene: koraa podboivi se, smije se, pjeva i igra. S neobinim osjeanjem nam je otpjevala ukrajinsku pjesmu "Viju vjetri", a onda jednu romansu, pa jo jednu, i sve nas je oarala - sve, ak Bjelikova. Smijeei se slatko, on je sjeo pored nje i rekao: "Svojom njenou i prijatnim zvuanjem ukrajinski jezik podsjea na starogrki." - To joj je polaskalo, i ona mu poe priati ivo i ubjedljivo da u gaakom srezu ima imanje i da joj na imanju ivi mamica, a tamo su divne kruke, dinje i kabaki. Ukrajinci tikvicu zovu kabak, krma, a krmu - inok, i od tih tikvica, crvenkastih i modrikastih, kuhaju orbu, bor, "tako ukusnu da je to prosto - uasno". - Sluali mi, sluali, i najednom nam sinula misao: "A dobro bi bilo da ih oenimo", ree mi tiho direktorova ena. - Sada se svi najednom sjetismo da na Bjelikov nije oe-njen, i udno nam izgledalo da dosada nismo mislili o tome i da smo sasvim izgubili iz vida tako vanu pojedinost u njegovom ivotu. Kako li se on uope odnosi prema eni, kako li lino rjeava to nasuno pitanje? Ranije nas to uope nije interesovalo; moda ak nismo mogli ni pomisliti da bi mogao nekoga voljeti ovjek koji, bez obzira na vrijeme, nosi kaljae i spava iza za-vjese. "Njemu je ve preko etrdeset, a njoj trideset..." - direk-torova ena objasni svoju misao. "ini mi se ona bi pola za njega." - ta se sve od dosade ne radi u nas u provinciji, koliko nepotrebnih i glupih stvari! I to je sve zato to se uope ne radi ono to bi trebalo da se radi. Eto, tako smo mi najednom nali za potrebno da enimo tog Bjelikova, koga nisi mogao ak ni zamisliti kao oenjenog. Direktorova i inspektorova ena i sve dame nae gimnazije najednom su oivjele, ak se proljepale, kao da su najednom otkrile svoj ivotni put. Direktorova ena uzela lou u pozoritu, i gledamo - u njenoj loi sjedi Varenjka s lepezom u ruci, sva sija od sree i zadovoljstva, a pored nje Bjelikov, siuan, zguren, kao da je klijetima iz kue izvuen. Ja prireujem veerinku, a sve ene trae da neizostavno po-zovem i Bjelikova i Varenjku. Jednom rijeju itava maina je stavljena u pogon. Pokazalo se da i Varenjka nije imala nita protiv udaje. Nije joj bilo ba tako lahko da ivi kod brata, po itave dane su se prepirali i svaali. Evo vam jednog prizora: ide ulicom Kovaljenko, visok, prava ljudeskara, na njemu vezena koulja, a ispod kaketa na elo pao uperak kose; u jednoj ruci je sveanj knjiga, u drugoj - debeo vornovit tap. Za njim ide sestra, takoer s knjigama. "Pa ti to, Mihailo, nisi itao", osporava ona na sav glas. "Kaem ti, kunem se, ti to uope nisi itao!" "A ja tebi kaem da sam itao!" - vie Kovaljenko udarajui tapom po trotoaru. "Ah, Boe moj, Mikice! Zato se ljuti, pa mi principijelno razgovaramo." "A ja tebi kaem da sam itao!" Kovaljenko vie jo glas-nije. - A kod kue, im neko doe, odmah poinje svaa. Po svoj prilici, takav joj je ivot ve dosadio, i htjela je da svije svoje gnijezdo, a i godine treba uzeti u obzir: tu vie nije bilo vremena za biranje, moralo se poi za koga bilo, pa ak i za profesora grkog jezika. Osim toga, u veine naih djevojaka ti je - samo da se uda, pa za koga bilo. Bilo kako bilo, Varenjka je prema naem Bjelikovu poela pokazivati otvorenu blagona-klonost. - A Bjelikov? On je i Kovaljenka posjeivao isto tako kao i nas. Doe mu, sjedne i uti. On uti, a Varenjka mu pjeva "Viju vjetri", ili ga zamiljeno gleda svojim crnim oima, ili se najednom zakikoe: "Ha-ha-ha!" - U ljubavnim stvarima, a naroito kada je u pitanju e-nidba, uticaj drugih igra veliku ulogu. Svi - kolege i ene - poeli su ubjeivati Bjelikova da treba da se eni i da mu ne preostaje drugo nego da se oeni. Svi su mu estitali i, pravei se vani, govorili razne otrcane fraze kao, recimo, da je brak vrlo ozbiljan ivotni korak. Osim toga, Varenjka je bila ljepukasta i privlana, bila je ki dravnog savjetnika i imala imanje, a to je glavno, to je bila prva ena koja se prema njemu odnosila ljubazno i srdano - od toga svega Bjelikovu se zavrtjelo u glavi, i on je zakljuio da se zaista mora oeniti. - Evo prilike da ga oslobodimo kaljaa i kiobrana - go-vorio je Ivan Ivani.

- I, zamislite samo, pokazalo se da je to nemogue. Na svoj sto postavio Varenjkinu sliku, stalno je dolazio meni i go-vorio o Varenjki, o porodinom ivotu, o tome da je brak ozbiljan ivotni korak i vrlo esto je bivao u Kovaljenkovih, ali svoj nain ivota ni trunke nije promijenio. Naprotiv, odluka o enidbi u njega je izazvala ak nekakvu klonulost, on je omravio, poblijedio i izgledalo je da se jo dublje zavukao u svoju futrolu. "Meni se svia Varvara Savina", govorio mi je s jedva primijetnim podrugljivim osmijehom," i ja znam da je svakom ovjeku neophodno da se oeni, ali... znate, sve se to dogodilo nekako neoekivano... Treba porazmisliti." "A ta ima tu da se razmilja?" kaem mu ja. "enite se, i gotova stvar." "Ne, enidba je - ozbiljan ivotni korak, prvo treba raz-motriti predstojee obaveze i odgovornosti... da se kasnije iz toga ne bi togod izleglo. Ta stvar me jako uznemirila, ja sada po itavu no ne spavam. I, moram vam priznati, bojim se: u nje i u njenog brata nekakve udne misli, i rezonuju oni, znate, nekako udnovato, a i vrlo su temperamentni. Oeni se, pa kasnije upadne u neugodnosti." I, na veliko nezadovoljstvo di-rektorove ene i svih naih dama, stalno je odlagao svoju prosidbu; stalno je razmatrao predstojee obaveze i odgovornost, i u isto vrijeme, mislei moda da je to u njegovom sluaju tako potrebno, gotovo svaki dan etao s Varenjkom i dolazio meni da porazgovara o porodinom ivotu. I, po svoj prilici, na kraju krajeva, on bi je najzad zaprosio i sklopio jedan od onih ne-potrebnih i glupih brakova kakvih se u nas, od ame i dosade, na hiljade sklapaju da se iznenada nije desilo "kolossalische Scandal". Moram vam rei da je Kovaljenko, Varenjkin brat, zamrzio Bjelikova, jo od prvog dana njihovog poznanstva, oi-ma nije mogao da ga vidi. "Ne razumijem", govorio nam je slijeui ramenima, "ne razumijem kako vi podnosite toga dounika, tu odvratnu njuku. Oh, gospodo, kako vi moete ovdje ivjeti! Ova vaa atmosfera je zaguljiva i pogana. Zar ste mi vi neki pedagozi, profesori? Vi ste obini karijeristi, to za vas nije hram nauke, nego policijska ustanova, i na kiselinu zaudara kao u pravoj policijskoj straari. Ne, prijatelji moji, samo jo malo u ostati s vama, pa ja odoh na svoje imanje da lovim rakove i uim Ukrajinad. Ja u da odem, a vi ostajte tu sa svojim Judom, sjeme mu se zamelo." - Ili bi se smijao, smijao do suza, as basom, as tankim piskavim glasom i pitao me irei ruke: "ta on kod mene sjedi? ta hoe? Sjedi i gleda." - On mu ak i novo ime dao - "Pauk". I, sasvim razumljivo, mi smo izbjegavali da govorimo s njim o tome da se njegova sestra Varenjka sprema da poe za tog "pauka". I kada mu jednog dana direktorova ena nabaci da bi dobro bilo udati njegovu sestru za tako solidnog i od svih potovanog ovjeka kao to je Bjelikov, on se namrgodio i progunao: "To nije moja stvar. Neka se za zmiju uda ako hoe, ali ja ne volim da se mijeam u tue stvari." - A sada sluajte ta je bilo dalje. Neki objeenjak nacrtao karikaturu: ide Bjelikov u kaljaama sa zavrnutim nogavicama i s njim pod kiobranom pod ruku ide Varenjka. A dolje natpis: "Zaljubljeni antropos". Razumijete, izraz lica izvanredno pogo-en. Mora da se slikar trudio ne jednu no, jer su svi profesori i muke i enske gimnazije pa i bogoslovije i inovnici - svi odreda dobili po jedan primjerak. Dobio je i Bjelikov. Ta kari-katura je na njega neobino teko djelovala. - Izlazimo mi tako zajedno iz kue - bio je upravo Prvi maj, nedjelja, i mi smo se svi, profesori i uenici, dogovorili da se sastanemo kod gimnazije i da zatim zajedno pjeice odemo iz grada u umarak - izlazimo mi tako, a on zelen, natuteniji od crnog oblaka. "Kako samo ima pakosnih i zlobnih ljudi!" ree Bjelikov i usne mu zadrhtae. Meni se ak saali na njega. Idemo mi tako i, najednom, moete zamisliti, na biciklu se pojavio, Kovaljenko, a za njim Varenjka, takoer na biciklu, zajapurena, umorna, ali vesela i radosna. "A mi odosmo naprijed!" - doviknu on. "Vrijeme je tako lijepo, tako lijepo, prosto uas!" I oboje iezoe, a moj pozelenjeli Bjelikov sada najednom pobijelje i kao da se skameni. Zaustavi se i zagleda u mene... "Oprostite, pa ta je to?" izusti on. "Ili da me moda oi ne varaju? Zar profesorima gimnazije i enama dolikuje da jau na biciklu? "Pa ta tu ima nedolinog" rekoh ja. "Neka vozaju i neka im je nazdravlje." "Ma kako to moe da bude?" uzviknu on udei se mom spokojstvu. "ta to kaete!" - On je bio toliko zaprepaten da nije htio ii dalje i vratio se kui. - Sljedeeg dana je stalno nervozno trljao ruke i podrhta-vao, a na licu mu se vidjelo da mu nije dobro. Tog dana je ostavio i nastavu, to se u njegovom ivotu dogodilo prvi put. Nije ni ruao. A predvee se obukao toplije, iako je napolju bilo pravo ljetno vrijeme, i odgegao se Kovaljenkovima. Varenjke nije bilo kod kue, i naao je samo njenog brata. "Molim lijepo, sjedite", Kovaljenko je rekao hladno i nabrao obrve. Lice mu je bilo sanjivo. Tek to je bio prilegao poslije ruka, i bio je veoma neraspoloen. - Bjelikov utke posjedi desetak minuta, a onda poe: "Doao sam do vas da nekako dui olakam. Vrlo, vrlo mi je teko. Neki paskvilant je u smijenoj pozi nacrtao mene i jo jednu, nama obojici blisku osobu. Smatram svojim dugom da vas uvjerim da ja s tim nemam nita... Ja nisam davao nikakvog povoda za takvo ismijavanje - naprotiv, stalno sam se ponaao kao to dolikuje jednom estitom ovjeku."

- Kovaljenko je sjedio mrzovoljan i utljiv, a Bjelikov po-slije kratke stanke nastavi tihim i tunim glasom: "Imam jo neto da vam kaem. Ja ve odavno sluim, a vi ste tek stupili u slubu, i, kao va stariji kolega, smatram svojim dugom da vas preduprijedim. Vi se vozate na biciklu, a takvo zabavljanje, moram vam rei, ne dolikuje jednom vaspitau omladine." "A zato?" upita Kovaljenko basom. "Pa zar tu treba jo neto da se objanjava, Mihailo Saviu, zar to nije samo po sebi razumljivo? Ako se sam profesor voza na biciklu, ta e tek onda uenici da rade? Oni e na glavi da hodaju! A ako takva stvar nije cirkularno odobrena, onda ne smije ni da doe do toga. Ja sam se juer zaprepastio! Kad sam ugledao vau sestricu, pred oima mi se sve pomutilo. Da li je to ena ili djevojka na biciklu - pa to je uasno!" "A ta vi zapravo hoete?" "Ja hou samo jedno - hou da vas preduprijedim, Mihailo Saviu. Vi ste jo mladi, pred vama je itava budunost, treba se ponaati vrlo obazrivo, a vi zanemarujete kojeta, oh, i te kako zanemarujete! Vi idete u vezenoj koulji, stalno ste na ulici s nekakvim knjigama, a sada, eto, jo i bicikl. Saznae direktor, a onda e doi i do uiju okrunog kolskog naelnika da se i vi i vaa sestra vozate na biciklu... Kakvog dobra iz toga moe da bude?" "Nikoga se ne tie to se ja i moja sestra vozamo na biciklu", odgovori Kovaljenko i zajapuri se. "A toga ko se bude mijeao u moje domae i porodine stvari; ja u poslati do sto avola." - Bjelikov poblijedje i ustade. "Ako vi mislite da takvim tonom razgovarate sa mnom, onda ja ne mogu nastaviti razgovor" - ree Bjelikov. "I molim vas da se u mom prisustvu nikada tako ne izraavate o starje-inama. Vi se morate s potovanjem odnositi prema vlastima." "A zar sam ja neto loe govorio o vlastima?" upita Kova-ljenko gledajui ga s gnjevom u oima. "Molim vas lijepo, ostavite vi mene na miru. Ja sam poten ovjek i s takvim gospo-dinom kao to ste vi ne elim uope da razgovaram. Ja ne volim dounike." - Bjelikov se nervozno uzvrpolji i, s izrazom preneraenosti na licu, pouri da se obue. To mu je bilo prvi put u ivotu da je uo takve grubosti. "Moete govoriti sve to hoete", ree izlazei iz predsoblja na stubite. "Samo vas moram preduprijediti: moda nas je neko uo, pa da ne bi dolo do nekog izvrtanja naeg razgovora i da se iz toga ne bi togod izleglo, morau gospodinu direktoru da saopim sadraj naeg razgovora... onako u glavnim crtama. Dug mi je da to uinim." "Saopiti? Idi, saopavaj!" - Kovaljenko ga s lea zgrabi za jaku i gurnu, a Bjelikov se zakotrlja niza stepenice tutnjei svojim kaljaama. Stepenice su bile visoke i strme, ali on se sretno dokotrlja do donjeg stu-bita, a onda ustade i pipnu nos - da vidi jesu li mu itave naoale. Ali upravo tada, dok se on kotrljao niza stepenice, dola je Varenjka sa dvije dame - one su stajale dolje i gledale, i za Bjelikova je to bilo ono najstranije. inilo se da bi mu bilo lake da je vrat slomio, pa i obje noge, nego da postane predmet ismijavanja. Sada e za to uti itav grad, doi e do direktorovih i naelnikovih uiju - ah, samo da se iz toga ne bi togod izleglo! - sada e jo nacrtati novu karikaturu i stvar e se zavriti time da e mu narediti da dadne ostavku... - Tek kada se digao, Varenjka ga poznade i, gledajui u njegovo smijeno lice, izguvan kaput i kaljae, ne znajui ta se dogodilo, ali pretpostavljajui da je nehotice pao, ne izdra i tako se zakikota da se itava kua orila. "Ha-ha-ha!" - S tim grohotnim i zvonkim "ha-ha-ha!" sve je bilo za-vreno: i proevina i itavo ovozemaljsko bitisanje Bjelikova. Nije on vie uo ni ta je Varenjka govorila niti je vie ita vidio. Doavi kui, prije svega je uklonio sliku sa stola, a onda legao i vie nije ustao. - Tri dana kasnije doao mi je Afanasije i pitao da li da poaljemo po ljekara poto sa gospodinom neto nije uredu. Oti-ao sam Bjelikovu. Pokriven jorganom, utke je leao za svojom zavjesom. Na svako pitanje je odgovarao samo da ili ne - i vie ni zvuka. On lei, a oko njega se muha Afanasije, mraan, na-mrgoen, duboko uzdie, a od njega bazdi rakija kao da se u birtiju pretvorio. - Mjesec dana kasnije Bjelikov je umro. Svi smo se nali na njegovoj sahrani, to jest obje gimnazije i bogoslovija. Sada, kada je ve leao u mrtvakom sanduku, izraz njegovog lica je bio krotak, prijatan ak i veseo, kao da se radovao to je najzad poloen u futrolu iz koje nikada vie nee izii. Da, on je postigao svoj ideal! I kao da je to bilo u njegovu ast, na dan sahrane vrijeme je bilo sumorno i kiovito, i svi smo nosili kaljae i kiobrane. Varenjka je takoer bila na sahrani, i kad su sputali sanduk u grob, prolila je nekoliko suza. Primijetio sam da Uk-rajinke ili samo plau ili se kikou, u njih nema nekog srednjeg raspoloenja. - Priznajem da je veliko zadovoljstvo sahranjivati takve ljude kao to je Bjelikov. Kad smo se vraali s groblja, izgledali smi smjerni i tuni. Niko nije htio da pokae osjeanje zado-voljstva - zadovoljstva slinog onom koje smo nekad davno osjeali kad su stariji odlazili iz kue i mi po itav sat-dva trkarali po bai naslaujui se potpunom slobodom. Ah, slo-boda, sloboda! ak sam nagovjetaj, ak slaba nada na njenu mogunost daje krila dui, zar ne?

- S groblja smo se vratili u dobrom raspoloenju. Ali nije prola ni sedmica dana, a ivot se nastavio kao ranije, onako isto surov, zamoran, besmislen, ivot koji nije cirkularno zabra-njen, ali nije potpuno ni dozvoljen, nije bilo nita bolje. I, stvarno, sahranili smo, eto, Bjelikova, ali koliko je jo ostalo takvih ljudi i koliko e ih jo biti! - To, to je ono to je bitno - ree Ivan Ivani i zapali lulu. - I koliko e ih jo biti! - ponovi Burkin. Profesor izae iz pojate. To je bio omalen, debeo i potpuno elav ovjek, sa crnom bradom gotovo do pojasa. S njim izadoe i dva psa. - Pogledaj samo mjesec! - ree on zagledavi se u nebo. Bila je ve pono. Desno se vidjelo itavo selo, dugaki sokak se otegao u daljinu, gotovo na pet vrsta. Sve je utonulo u miran i dubok san; nigdje ni najmanjeg pokreta, ni zvuka, i teko je nekako vjerovati da u prirodi moe biti tako tiho. Kada na mjeseini gleda irok sokak s njegovim brvnarama, stogovi-ma i zaspalim vrbama, onda se i u dui pojavljuje neka neobina tiina; u tom svom miru, sklonivi se u none sjenke od napora, brige i tuge, ona postaje krotka, sjetna, prekrasna i ini se da i zvijezde na nju gledaju njeno i umiljato, da na zemlji vie nema zla, ve da svuda vlada srea i blagostanje. S lijevog kraja sela poinjalo je polje, ono se vidjelo sve do samog horizonta, i na itavoj irini tog mjeseinom obasjanog puta takoer nije bilo ni najmanjeg pokreta ni zvuka. - To, to je ba ono to je bitno - ponovio je Ivan Ivani. - Pa zar to to mi ivimo u gradu, u zaguljivosti, u tjeskobi, piemo neke nepotrebne spise i kartamo se - zar to nije futrola? I zar to to provodimo itav ivot meu dangubama, parniarima, glupim i besposelnim enama, govorimo i sluamo razne besmis-lice - zar to nije futrola? Ako hoete, ispriau vam jednu vrlo pounu stvar. - Ne, vrijeme je da se spava - ree Burkin. - Sutra! Obojica uoe u pojatu i legoe na sijeno. Ve su se bili pokrili i poeli da tonu u san kada se iznenada zaue lahki koraci: tup, tup... Neko je hodao nedaleko od pojate; proe malo i zaustavi se, a odmah zatim opet ono: tup, tup... Psi poee da ree. - To hoda Mavra - ree Burkin. Koraci se izgubie. - Gledati i sluati kako lau - poe opet Ivan Ivani okre-ui se na drugu stranu - pa te jo nazivaju budalom zato to trpi tu la, podnosi uvrede i ponienja, i ne smjeti otvoreno rei da si na strani potenih i slobodnih ljudi, pa i sam lagati i smijeiti se, a sve zbog komadia hljeba, zbog toplog kutka i zbog nekog nitavnog poloajia - ne, ne moe se vie tako ivjeti! - Eh, to je ve iz druge opere, Ivane Ivaniu! - ree pro-fesor. - Pustite da spavamo. Samo deset minuta kasnije Burkin je ve spavao. A Ivan Ivani se okretao s jedne strane na drugu i uzdisao, a onda najednom ustade, opet izie napolje, sjede pored vrata i zapali svoju lulu.

JONI

Kada bi se u gubernijskom gradu S. doljaci alili na dosadu i jednolian ivot, mjetani su, kao opravdanje, govorili da je, naprotiv, u njihovom gradu vrlo dobro, da imaju biblioteku, pozorite, klub, da se prireuju balovi i, najzad, da ima inteligent-nih, interesantnih i prijatnih porodica s kojima se mogu sklapati poznanstva. I isticali su porodicu Turkinovih kao najobrazova-niju i najtalentovaniju. Ta porodica je stanovala u glavnoj ulici, odmah pored guber-natora, u vlastitoj kui. Sam Turkin, Ivan Petrovi, pun i lijep brinet sa zaliscima, prireivao je diletantske predstave u do-brotvorne svrhe i sam je igrao uloge starih generala i pri tome vrlo smijeno kaljao. On je znao mnogo anegdota, arada, po-slovica, volio je da zbija ale i pravi dosjetke, i uvijek je imao takav izraz lica da se nije znalo ali li se ili ozbiljno govori. Njegova ena Vera Josifovna, mrava, ljupka dama sa cvikerima, pisala je romane i rado ih naglas itala svojim gostima. Njihova ki Jekaterina Ivanovna, mlada djevojka, svirala je na klaviru. Jednom rijeju, svaki lan porodice imao je neki svoj talenat. Turkinovi su srdano primali goste i svoje talente im pokazivali s vedrinom i srdanom prostodunou. U njihovoj velikoj ka-menoj kui bilo je prostrano i ljeti hladovina, pola prozora je gledalo u stari sjenoviti vrt, u kome su u proljee pjevali slavuji.

Kada su u kui bili gosti, iz kuhinje se ula lupa noeva, a u dvoritu je mirisalo na pren luk - i to je svaki put nagovjetavalo obilnu i ukusnu veeru. I doktoru Starevu, Dmitriju Joniu, im je bio postavljen za sreskog ljekara i doselio se u Djali, devet vrsta od grada S., takoer su govorili da mu je kao inteligentnom ovjeku, neo-phodno potrebno da se upozna sa Turkinovima. Jednog zimskog dana na ulici su ga predstavili Ivanu Petroviu; porazgovarali su o vremenu, o koleri, a zatim je uslijedio i poziv u goste. Nekako u proljee, o prazniku bio je Spasovdan - poslije prijema bolesnika, Starev je krenuo u grad da se malo razonodi i uzgred kupi kojeta. Iao je pjeice, ne urei se (svoje konje jo nije imao) i stalno pjevuio: Dok jo nisam pio suza iz ae ivota... U gradu je Starev ruao, proetao u parku, a zatim se ne-kako sluajno sjetio poziva Ivana Petrovia, pa odlui da ode do Turkinovih da vidi kakvi su to ljudi. - Dobar dan, izvolite - rekao je Ivan Petrovi doekujui ga na ulazu. - Veoma, veoma mije milo to vidim tako prijatnog gosta. Izvolite da vas predstavim svojoj milostivoj. Veroka - produio je predstavljajui doktora svojoj eni - ja mu kaem da on nema nikakvog rimskog prava da sjedi u svojoj bolnici, nego da svoje slobodno vrijeme mora posvetiti drutvu. Zar ne, duice? - Sjedite ovdje - rekla je Vera Josifovna posaujui gosta pored sebe. - Moete mi biti udvara. Moj mu je ljubomoran, to je Otelo, ali mi emo se ponaati da on nita ne primijeti. - Ah, ti kokice razmaena... - njeno promrsi Ivan Petrovi i poljubi je u elo. - Doli ste u pravo vrijeme - opet se on obrati gostu moja milostiva je napisala veliki roman i danas e ga naglas itati. - aniu - Vera Josifovna se obrati muu - dites que l'on nous donne du the (reci da nam donesu aj- franc.). Starevu su predstavili Jekaterinu Ivanovnu, osamnaesto-godinju djevojku, veoma slinu materi, tako isto mravu i ljup-ku. Ona je jo uvijek imala djeiji izraz lica i tanak, njean struk, ali njene djevojake, ve razvijene, lijepe i zdrave grudi govorile su o proljeu, pravom proljeu. Zatim su pili aj sa slatkiima s medom, s bombonima i vrlo ukusnim biskvitima to su se topili u ustima. S dolaskom veeri postepeno su se skupljali gosti i svakog od njih je Ivan Petrovi doekivao svojim nasmijanim oima: - Dobra veer, izvolite. Svi su sjedili u gostinskoj sobi i ozbiljnih lica sluali kako im Vera Josifovna ita svoj roman. Ona je poela ovako: "Mraz je stezao..." Prozori su bili irom otvoreni, ulo se kako u kuhinji lupkaju noevi, do gosta je dopirao miris prenog luka... U mehkim i dubokim foteljama bilo je ugodno, u sumraku gostinske sobe tako su njeno treperile svjetiljke; i sada, u ljetnu veer, kada su s ulice dopirali glasovi i smijeh, a iz dvorita miris jorgovana, teko je bilo zamisliti kako je zalazee sunce svojim hladnim zrakama osvjetljavalo snjenu ravnicu i usamljenog put-nika na drumu. Vera Josifovna je itala kako je mlada i lijepa grofica u svome selu podizala kole, bolnice i biblioteke i kako je zavoljela jednog putujueg slikara - itala je to se nikad ne dogaa u ivotu, pa ipak je bilo prijatno i ugodno sluati to njeno itanje, u glavi su se raale sve neke lijepe i spokojne misli - i nikome se nije ustajalo... - Nije loe... - tiho je rekao Ivan Petrovi. A jedan od gostiju, sluajui i plovei u mislima nekud vrlo, vrlo daleko, rekao je jedva ujno: - Da... stvarno... Proao je sat, dva. U gradskom parku, koji se nalazio u blizini, svirao je orkestar i pjevao hor pjevaa. Kada je Vera Josifovna zatvorila svoju svesku, pet minuta su svi utili i sluali "Luinuku", koju je pjevao hor, a pjesma je govorila o onome ega nije bilo u romanu, a to se dogaa u ivotu. - tampate li vi svoja djela u asopisima? - pitao je Starev Veru Josifovnu. - Ne - odgovorila je ona. - Ja nigdje ne tampam. Napiem, i ostavim u ormar. Zato da tampam? - objasnila je. - Pa mi imamo sredstava za ivot. I svi su iz nekog nepozantog razloga uzdahnuli. - A sada nam ti, Makice, odsviraj neto - rekao je Ivan Petrovi svojoj keri. Podigli su poklopac na klaviru i otvorili note, koje su ve bile pripremljene. Jekaterina je sjela i objema rukama udarila po dirkama, odmah zatim opet udarila iz sve snage, pa opet, i opet. Tresla su joj se ramena i grudi, a ona je uporno udarala sve u jedno te isto mjesto i izgledalo je da nee prestati dok ne zabije dirke u unutranjost klavira. Grmljavina je ispunila gostinsku sobu, sve je zvonilo: i pod, i tavanica, i namjetaj... Jekaterina Ivanovna je svirala neki teak pasa, interesantan upravo zbog svoje tekoe, pasa dug i jednolian i Starev je, sluajui taj pasa, zamiljao kako se s visoke planine kotrlja kamenje, kotrlja, stalno kotrlja i prieljkivao je da to prije prestane to kotrljanje. A istovremeno mu se veoma sviala Jekaterina Ivanovna, onako rumena od naprezanja, snana, energina i s pramenom kose na elu. Poslije zime, koju je u Djaliu proveo meu bolesnicima i seljacima, bilo je tako prijatno, tako novo sjediti u gostinskoj sobi, gledati to mlado, graciozno i, vjerovatno, isto stvorenje i sluati te bune i dosadne, ali ipak kulturne zvuke.

- E, Makice, danas si svirala kao nikada - sa suzama u oima rekao je Ivan Petrovi kada je njegova ki zavrila i ustala. - Umri, Denise, ali neto bolje nee stvoriti. Svi su se okupili oko nje, estitali joj, divili se i uvjeravali je da ve odavno nisu sluali takvu muziku, a ona ih je utke sluala, diskretno se smijeila i itava njena pojava je zraila osjeanjem trijumfa. - Divno! Prekrasno! - Divno! - rekao je i Starev podlegavi opem oduev-ljenju. - A gdje ste vi uili muziku? - zapitao je Jekaterinu Ivanovnu. - Na konzervatorijumu? - Ne, ja se tek spremam za konzervatorijum, a zasad uim ovdje, kod gospoe Zavlovske. - Vi ste zavrili ovdanju gimnaziju? - O, ne! - umjesto nje je odgovorila Vera Josifovna. - Mi smo nastavnike pozivali kui, jer u gimnaziji ili institutu, sami ete priznati, moglo je doi do hravog uticaja; dok djevojka raste, ona se mora nalaziti jedino pod uticajem svoje majke. - Pa ipak u poi na konzervatorijum - rekla je Jekaterina Ivanovna. - Ne, Makica voli svoju mamu. Makica nee alostiti tatu i mamu. - Ne, poi u! Poi u! - lupnuvi nogom, rekla je Jekater-ina Ivanovna alei se i ostajui uporna. A za vrijeme veere Ivan Petrovi je pokazivao svoje spo-sobnosti. Smijui se samo oima, on je priao anegdote, pravio dosjetke, zadavao smijene zadatke i sam ih rjeavao, a stalno govorio svojim neobinim jezikom, stvorenim dugim vjebama u duhovitosti, a koji mu je, po svoj prilici, ve odavno preao u naviku: dobrinski, prilistveno, ponizano zahvaljujem... Ali ni to nije bilo sve. Kada su se gosti, siti i zadovoljni, gurali u predsoblju i traili svoje kapute i tapove, pored njih se vrzmao lakej Pavlua ili, kako su ga ovdje zvali, Pava, etr-naestogodinji djeak, oian i bucmast. - Deder, Pava, prikai to svoje! - rekao mu je Ivan Petrovi. Pava se ukoio, podigao ruku i procijedio traginim tonom: - Umri, nesretnice! I svi su se zasmijali. "Interesantno", pomislio je Starev izlazei na ulicu. Svratio je jo u restoran i popio pivo, a zatim pjeice krenuo kui u Djali. Iao je i stalno pjevuio: Tvoj glas mi zvui i njeno i eznutljivo... Propjeaivi devet vrsta i zatim legavi u postelju, on nije osjeao ni najmanji umor, naprotiv, inilo mu se da bi sa zado-voljstvom propjeaio jo dvadeset vrsta. "Prilistveno..." sjeti se tonui u san i nasmija se.

II

Starev se stalno spremao da posjeti Turkinove, ali je u bolnici imao veoma mnogo posla i nikako nije mogao da ugrabi slobodnog vremena. Tako mu je u radu i usamljenosti prolo vie od godine dana. Ali jednog dana iz grada su mu donijeli pismo u plavoj koverti... Vera Josifovna je ve odavno patila od migrene, a u posljed-nje vrijeme, otkad je Makica poela svakodnevno plaiti da e poi na konzervatorijum, napadi su se sve ee ponavljali. Kod Turkinovih su se izmijenjali svi gradski ljekari i najzad je doao red i na sreskog. Vera Josifovna mu je napisala dirljivo pismo, u kome ga je molila da doe i olaka joj patnje. Starev je doao, i poslije toga je poeo ee posjeivati Turkinove, esto, vrlo esto... Ustvari, on je u izvjesnoj mjeri pomogao Veri Josifovnoj, i ona je ve svim gostima priala da je to izvanredan i neobian ljekar. Ali nije on vie dolazio Turkinovima zbog migrene... Praznik je. Jekaterina Ivanovna je zavrila svoje duge i za-morne vjebe na klaviru, dugo su zatim sjedili u trpezariji i pili aj, a Ivan Petrovi je priao neto smijeno. Zaulo se zvonce; trebalo je izii u predsoblje i doekati nekog gosta. Iskoristivi trenutak zabune, Starev je uzbueno apnuo Jekaterini Ivanovnoj:

- Tako vam Boga, molim vas, ne muite me, hajdemo u vrt! Ona je slegla ramenima kao da je bila u nedoumici i nije razumjela ta trai od nje, ali je ustala i pola. - Vi po tri, etiri sata svirate na klaviru - govorio je on idui za njom - poslije sjedite s mamom, i ovjek nema nikakve mogunosti da s vama porazgovara. Molim vas, posvetite meni bar etvrt sata. Pribliavala se jesen, i u starom vrtu je bilo tiho i tuno, a na stazama je lealo potamnjelo lie. Ve se rano smrkavalo. - itavu sedmicu vas nisam vidio - nastavio je Starev. - A kad biste samo znali kakve su to muke! Dajte da sjednemo. Sasluajte me. Oboje su imali omiljeno mjesto u vrtu: klupu pod starim irokim javorom. I sada su sjeli na nju. - ta vi elite? - suho i poslovnim tonom upitala ga je Jekaterina Ivanovna. - Nisam vas vidio itavu sedmicu, i tako dugo vas nisam uo. Strasno sam eljan vaeg glasa. Priajte. Njega je oduevljavala njena svjeina i naivan izraz oiju i obraza. ak i u tome kako joj je stajala haljina on je vidio neto neobino ljupko i dirljivo u svojoj jednostavnosti i naivnoj gracioznosti. I u isto vrijeme, bez obzira na tu naivnost, ona mu se inila vrlo pametna i neobino razvijena za svoje godine. S njom je mogao razgovarati o knjievnosti, o umjetnosti i o svemu to bi zaelio; mogao joj se aliti na ivot i na ljude, iako se dogaalo da bi za vrijeme ozbiljnog razgovora neumjesno prasnula u smi-jeh ili pobjegla u kuu. Kao gotovo sve djevojke u njihovom gradu, ona je mnogo itala (a uope u S. se italo vrlo malo, i u ovdanjoj biblioteci su otvoreno govorili da bi morali zatvoriti biblioteku da nije djevojaka i mladih Jevreja); to se bezgranino svialo Starevu, i on je svaki put s uzbuenjem pitao ta je itala posljednjih dana, i oaran je sluao dok bi ona priala. - ta ste itali ove sedmice otkad se nismo vidjeli? - opet je pitao. - Priajte, molim vas. - itala sam Pisemskog. - A ta? - "Hiljadu dua" - odgovorila je Makica. - A kako se smijeno zvao Pisemski: Aleksej Feofilakti! - Pa kuda ete? - uasnuo se Starev kada ona najednom ustade i poe u kuu. - Neophodno mi je potrebno da porazgovaram s vama, moram da vam objasnim... Ostanite sa mnom bar pet minuta! Preklinjem vas! Ona zastade kao da je htjela neto kazati, zatim mu nespretno u ruku gurnu ceduljicu, otra u kuu i opet sjede za klavir. "Veeras u jedanaest sati", itao je Starev, "budite na grob-lju kod Demetinog spomenika." "Pa to uope nije pametno", pomislio je doavi sebi. "Ka-kve veze tu ima groblje? Zbog ega?" Bilo je jasno: Makica se egaila. Zaista, kome bi ozbiljno palo na pamet da zakazuje sastanak nou, daleko van grada i na groblju kad se to lahko moglo udesiti na ulici ili u gradskom parku? I zar to dolikuje njemu, sreskom ljekaru, inteligentnom i solidnom ovjeku, da uzdie, prima ceduljice, da se vucara po grobljima i pravi gluposti kojima se sada ak i gimnazijalci smiju? Kuda e da ga odvede ta avantura? ta e rei njegove kolege kada doznaju? Tako je razmiljao Starev tumarajui oko stolova u klubu, a u deset i po najednom se otrese tih svojih razmiljanja i krenu na groblje. Sada je on ve imao par konja i koijaa Pantelejmona u kadifenom prsluku. Mjesec je sijao. Bilo je tiho i toplo, ali to je bila jesenska toplina. U predgrau, oko klaonice, zavijali su psi. Starev je ostavio koiju u jednoj uliici na kraju grada i pjeke poao na groblje. "Svak ima neku svoju nastranost", raz-miljao je Starev. "I Makica je nastrana i - ko bi znao? - moda se ne ali, moda e doi", i predade se toj slaboj i pustoj nadi, i ona ga opi. Pola vrste je propjeaio. Groblje je u daljini liilo na tamnu traku, na umu ili veliki park. A onda je ugledao ogradu od bijelog kamena, pa kapiju... Na mjeseini se moglo proitati na kapiji: " o e..." Starev je uao kroz vratnice, i prvo to je vidio bili su bijeli krstovi i spomenici s obje strane iroke aleje, njihove crne sjenke i sjenke jablanova; daleko oko njega vidjelo se bijelo i crno, i vidjelo se kako je sanjivo drvee pognulo svoje grane nad tom bjelinom. inilo se da je ovdje vidnije nego u polju. Javorovo lie, koje je liilo na ape, otro se izdvajalo na utim pjeanim alejama i na ploama, a i natpisi na spomenicima jasno su se vidjeli. U prvim trenucima Stareva je zapanjilo to to je sada vidio prvi put u ivotu i to, vjerovamo, nikada vie nee vidjeti: svijet koji niemu drugom nije slian - svijet gdje je tako prijatna i mehka mjeseina, kao da je ovdje njena kolijevka, ovdje, gdje nema nikakvog ivota, ali gdje se u svakom tamnom jablanu i na svakom grobu osjea prisustvo tajne to obeava tih, prekrasan i vjeni ivot. Od nadgrobnih ploa i uvehnulog cvijea, zajedno s jesenjim mirisom lia, irio se dah oprotaja, alosti i mira. Svuda okolo tiina; u dubokoj smirenosti gledale su zvijezde s neba, i Starevljevi koraci odjekivali su tako otro i tako ne-zgodno. I tek kada je na crkvi poeo otkucavati sat i kada je zamislio da je mrtav i zauvijek ovdje zakopan, njemu se uinilo da ga neko gleda, i on za trenutak pomisli da to nije taj mir i tiina, nego nijema tuga nepostojanja, ugueno oajanje... Demetin spomenik je bio u vidu kapele, s anelom na vrhu. Nekad, kada se, na prolazu, u S. zadrala talijanska opera, umrla je jedna pjevaica, i tu su je sahranili i podigli joj ovaj spomenik. U gradu je se niko vie nije sjeao, ali kandilo nad ulazom je blistalo na mjeseini i inilo se da gori.

Nigdje nikog nije bilo. A i ko bi mogao da doe ovamo u pono? Ali Starev je ekao, i kao da je mjeseina u njemu podgrijavala strast, ekao je s poudom i u svojoj uobrazilji zamiljao poljupce i zagrljaje. Pola sata je sjedio pored spomenika, a onda je sa eirom u ruci proao du pobonih aleja, sve oekujui i mislei koliko je u ovim grobovima zakopano lijepih i draesnih ena i djevojaka, koje su voljele, gorjele nou od strasti i predavale se milovanju. Kako se, zapravo, majka priroda poigrava sa ovjekom i kako je teko kada to vidi! Tako je mislio Starev i u isto vrijeme javljala se elja da zavapi da on eli i oekuje ljubav po svaku cijenu. Sada se pred njim nisu vie bijeljeli komadi mermera, nego divna tijela, vidio je oblike koji su se stidljivo krili u sjenci drvea i osjeao toplinu, i ta enja postajala je sve tea... Tano kao da se zavjesa spustila, mjesec je zaao za oblak, i najednom je sve utonulo u tamu. Starev je teko naao kapiju - to je bila tama jesenje noi - a zatim je vie od sata lutao i traio uliicu u kojoj je ostavio svoju koiju. - Umorio sam se, teko se na nogama drim - rekao je Pantelejmonu. I, s uivanjem sjedajui u koiju, pomisli: "Ah, nije trebalo da se gojim!"

III

Sljedeu veer on je krenuo Turkinovim da zaprosi Makicu. Meutim, to se pokazalo nezgodno postoje Jekaterinu Ivanovnu u njenoj sobi eljao frizer jer se spremala u klub na igranku. Opet je morao dugo da sjedi u trpezariji i da pije aj. Videi da je gost zamiljen i da mu je dosadno, Ivan Petrovi je iz depa prsluka izvukao svoje biljeke i proitao mu smijeno pismo Nijemca upravnika u kome pie kako su se na imanju pokvarile sve bravarice i popucale zidarice. "A miraza e, sigurno, prilino dati", mislio je Starev slu-ajui ga rasijano. Poslije besane noi on se nalazio u stanju oamuenosti kao da je bio opijen neim slatkim i uspavljujuim. U dui je bilo maglovito, ali radosno i toplo, i u isto vrijeme u glavi je neko hladno i teko pare rezonovalo: "Stani dok nije kasno! Zar je ona za tebe? Ona je razmaena, udljiva, spava do dva sata, a ti si crkvenjakov sin, sreski ljekar... "Pa ta?" mislio je. "Neka je." "Osim toga, ako se njome oeni", nastavljalo je ono pare, "njezina rodbina e te primorati da ostavi sresku slubu i da ivi u gradu." "Pa ta?" mislio je on. "U gradu, pa dobro, u gradu. Dae miraz, stei emo pokustvo..." Najzad je ula Jekaterina Ivanovna u balskoj haljini s dekol-teom, ista, i Starev se zadivi i pade u takav zanos da nije mogao ni rijei izustiti, nego je samo gledao u nju i smijao se. Ona je poela da se prata, i on - poto vie nije imao razloga da ostaje - ustade govorei da mu je vrijeme da ide kui: ekaju ga bolesnici. - ta se moe - rekao je Ivan Petrovi - idite. Uzgred i Makicu odbacite u klub. Napolju je sipila kia, bilo je veoma mrano i samo po promuklom Pantelejmonovom kaljanju moglo se zakljuiti gdje je koija. Podigli su krov na koiji. - Ja slaem dok laem, ti slae dok lae - govorio je Ivan Petrovi smjetajui kerku u koiju - on slae dok lae... Krei! Zbogom, molim lijepo! Koija je krenula. - A ja sam sino bio na groblju - poeo je Starev. - Kako je to s vae strane neplemenito i nemilosrdno... - Bili ste na groblju? - Da, bio sam i ekao vas skoro do dva sata. Patio sam... - Pa patite kad ne razumijete alu.

Zadovoljna to se tako lukavo naalila sa zaljubljenim ovje-kom i to je on tako silno voli, Jekaterina Ivanovna se zakikota, ali najednom vrisnu od straha, jer su ba u tom trenutku konji naglo skrenuli u kapiju kluba i koija se nakrenula. Starev je obgrli oko struka, a ona, onako uplaena, priljubi se uz njega, i on, ne izdravi, strasno je poljubi u usta i podbradak i jo jae zagrli. - Dosta - suho je rekla Jekaterina Ivanovna. Samo trenutak kasnije nje vie nije bilo u koiji, i straar, koji je stajao pored osvijetljenog ulaza u klub, odvratnim glasom se prodera na Pantelejmona: - ta stoji, zazjavalo? Tjeraj dalje! Starev se odvezao kui, ali se ubrzo vratio. Obuen u tui frak i s bijelom tvrdom manom to je stalno strila i htjela da spadne s kragne, on je u pono sjedio u klupskom salonu i sa zanosom govorio Jekaterini Ivanovnoj: - O, kako malo znaju oni koji nikada nisu voljeli! ini mi se da jo niko nije vjerno opisao ljubav, i teko da se i moe opisati to njeno, radosno i bolno osjeanje, i ko ga je bar jednom osjetio, taj ga nee opisivati rijeima. Nato predgovori i opisi-vanja? Nato nepotrebno krasnorjeje? Moja je ljubav bezgra-nina... Molim, preklinjem vas - izgovori najzad Starev - bu-dite moja ena! - Dmitrije Joniu - porazmislivi malo, Jekaterina Ivanov-na je rekla s vrlo ozbiljnim izrazom lica. - Dmitrije Joniu, vrlo sam vam zahvalna na ukazanoj asti, ja vas potujem, ali... - ona ustade i produi stojei - ali, izvinite, ja ne mogu da budem vaa ena. Da razgovaramo ozbiljno. Dmitrije Joniu, vi znate da ja vie od svega u ivotu volim umjetnost, ja bezumno volim, ja oboavam muziku, njoj sam posvetila itav svoj ivot. Ja hou da budem umjetnica, hou slave, uspjeha, slobode, a vi hoete da ja nastavim ivot u ovom gradu, da nastavim ovaj prazan, nekoristan ivot, koji je za mene postao neizdrljiv. Da postanem ena - o ne, izvinite! ovjek mora da tei neem viem, nekom blistavom cilju, a porodini ivot bi me vezao zauvijek. Dmitrije Joniu (ona se malice nasmijeila, jer se, izgovorivi "Dmitrije Joniu" sjetila "Alekseja Feofilaktia"), Dmitrije Joniu, vi ste dobar, plemenit i pametan ovjek, vi ste bolji od svih... - njoj su suze navrle na oi - ja svom duom saosjeam s vama, ali... ali vi ete razumjeti... I da ne bi zaplakala, ona se okrenu i izie iz salona. Starevljevo srce se smirilo. Iziavi iz kluba, on prije svega tre sa sebe ukruenu manu i odahnu punim grudima. Bilo ga je malo stid, samoljublje mu je bilo povrijeeno - nije oekivao da e biti odbijen - i nije vjerovao da su ga svi njegovi snovi, ama i nade mogli dovesti do tako glupog svretka, tano kao u nekom malom komadu na diletantskoj predstavi. I ao mu je bilo tog svog osjeanja, te svoje ljubavi, tako ao da je, inilo mu se, mogao zaridati ili svom snagom lupiti kiobranom po irokim Pantelejmonovim leima. Tri dana nita mu nije polazilo za rakom, niti je jeo niti spavao, ali kada je uo da je Jekaterina Ivanovna otputovala u Moskvu da stupi na konzervatorijum, on se smirio i poeo da ivi kao to je i ivio. Kasnije, sjeajui se ponekad kako je lutao po groblju ili jurio po itavom gradu da nae frak, on bi se lijeno protegao i rekao: - Trista mu jada, koliko samo glavobolje!

IV

Prole su etiri godine. Starev je ve razgranao praksu u gradu. Svako jutro je nabrzinu pregledao bolesnike u Djaliu, a onda odlazio bolesnicima u grad, ali sada ne vie s parom konja, nego u tropregu s praporcima, i vraao se kui kasno nou. On je odebljao, zaoblio se i nerado je iao pjeke, jer je patio od astme. I Pantelejmon se ugojio i, to se vie irio, sve je alosnije uzdisao i alio se na svoju gorku sudbinu: vonja ga je izmuila! Starev je posjeivao razne kue i sretao mnoge ljude, ali ni s kim nije bio u bliskim odnosima. Palanani su ga srdili svojim razgovorima, pogledima na ivot, pa ak i svojim izgle-dom. Iskustvo ga je postepeno nauilo da je palananin miran, ljubazan pa da ak nije ni glup dok se s njim karta ili jede, ali s njim samo treba poeti razgovor o neemu to se ne jede, naprimjer, o politici ili nauci, i on se odmah nae u orsokaku ili pone da filozofira tako tupavo i jetko da ti ne ostaje drugo nego da odmahne rakom i okrene mu lea. Kada bi Starev pokuao da povede razgovor ak i s liberalnim palananinom, naprimjer, o tome da ovjeanstvo, hvala Bogu, ide naprijed i da mu s vremenom nee biti potrebni pasoi i smrtna kazna, palananin bi ga poprijeko gledao i nepovjerljivo pitao: "Pa, znai, tada e svako moi da kolje na cesti koga hoe?" A kada bi Starev u drutvu, za veerom ili ajem, poeo o tome da treba raditi i da se bez rada ne moe ivjeti, svaki od njih je to primao kao predbacivanje i poinjao da se ljuti i nasrtljivo prepire. Pa i pored svega toga, ti palanani, ti malograani, nita, ama ba nita nisu radili i niim se interesovali, i nemogue je bilo smisliti o emu bi se s njima razgovaralo. I Starev je izbjegavao razgovore, on je s njima samo mezetio, igrao karata, a kada bi u kojoj kui naiao na neku porodinu sveanost i bio pozvan za sto, sjeo bi i, gledajui u tanjir, utke jeo. I sve to bi tada govorili bilo je neinteresantno, nepravino i glupo, i on se srdio i uzbuivao, ali je utio. I ba zato to je tako strogo utio i gledao u tanjir, u gradu su ga prozvali "napuhani Poljak", iako on uope nije bio Poljak.

On je izbjegavao takvu razonodu kao to su pozorite i koncerti, ali se zato svaku veer sa zadovoljstvom kartao. Imao je jo jednu vrstu razonode, na koju se postepeno i neprimjetno navikao, a to je bilo da uveer iz depova vadi novanice zara-ene ljekarskom praksom, novanice - ute i zelene koje su mirisale na parfem, na sire, na tamjan i riblje ulje; po sedam-deset rubalja bi bilo nagurano po raznim depovima. A kada bi se nakupilo nekoliko stotina, on ih je nosio u Drutvo za uzajamni kredit i tamo ih ulagao na tekui raun. Za sve etiri godine od odlaska Jekaterine Ivanovne, on je kod Turkinovih bio samo dva puta, i to na poziv Vere Josifovne, koja se jo uvijek lijeila od migrene. Jekaterina Ivanovna je svakog ljeta dolazila roditeljima u goste, ali je on nijednom nije vidio. Tako je nekako sluaj htio. A kada su ve prole etiri godine, jednog tihog, toplog jutra donesoe mu u bolnicu pismo. Vera Josifovna je pisala Dmitriju Joniu da ga je veoma poeljela i moli ga da svakako doe do nje i olaka joj muke, a uz to daje danas i njen roendan. Pri dnu je bilo napisano: "Maminoj molbi i ja se pridruujem. K." Porazmislivi malo, Starev je uveer poao Turkinovim. - O, dobra veer, izvolite! - doekao ga je Ivan Petrovi smijeei se samo oima. - Bonurujte. Vera Josifovna, koja se ve veoma postarala i osijedjela, stegla je Starevu ruku, afektirano uzdahnula i rekla: - Doktore, vi meni nikada ne posveujete panje, nikada nas ne posjeujete, ja sam ve stara za vas. Ali, evo, doputovala je mlaa, moda e ona biti bolje sree. A Makica? Ona je omrala, poblijedjela, proljepala se i postala vitkija; to je ve bila Jekaterina Ivanovna, a ne Makica; vie nije bilo one nekadanje svjeine i izraza djeije naivnosti. I u pogledu i u pokretima je bilo neto novo - neto bojaljivo i oprezno, kao da se ovdje, u kui Turkinovih, vie nije osjeala kod svoje kue. - Otkad se samo nismo vidjeli! - rekla je pruajui mu ruku i vidjelo se da joj srce uzbueno lupa. Paljivo i radoznalo gledajui mu u lice, ona odmah nastavi: - Kako ste se ugojili! Pocrnjeli ste, postali muevni, ali, uope, malo ste se promijenili. I sada mu se ona sviala, veoma sviala, ali joj je neto nedostajalo, ili je neto bilo suvino - on ni sam ne bi mogao da kae ta je to zapravo, ali neto mu je ve smetalo da bi osjetio ono to je ranije osjeao. Nije mu se svialo njeno bljedilo, njen novi izraz lica, diskretni osmijeh, pa ni glas, a malo kasnije nije mu se sviala ni haljina, pa ni fotelja u kojoj je sjedila, nije mu se svialo neto ni iz prolosti, kada se umalo nije oenio tom istom Jekaterinom Ivanovnom. Sada se sjeao svoje ljubavi, snova i nadanja koja su ga prije etiri godine uzbuivala - i obuzelo ga je osjeanje nelagodnosti. Pili su aj s pirogom. Zatim je Vera Josifovna naglas itala svoj roman, itala je o tome to se nikad u ivotu ne dogaa, a Starev je sluao, gledao u njenu sijedu lijepu glavu i ekao kada e zavriti. "Nije neobdaren onaj ko umije da pie romane, nego onaj ko ih pie, a ne umije da to sakrije", razmiljao je Starev. - Nije loe - rekao je Ivan Petrovi. Zatim je Jekaterina Ivanovna svirala na klaviru, svirala bu-no i dugo, a kada je zavrila, dugo su joj zahvaljivali i izraavali svoje divljenje. "Ali dobro je ipak to se ja njom nisam oenio", pomislio je Starev. Ona ga je gledala i, oevidno, oekivala da je pozove da idu u vrt, ali on je utio. - Pa dajte da razgovaramo - rekla je prilazei mu. - Kako ivite? ta ima novo kod vas? Sve ove dane mislila sam na vas - nastavila je nervozno - htjela sam da vam poaljem pismo, ali sam se predomislila - bogzna kako vi sada gledate na mene. S tolikim uzbuenjem sam vas danas oekivala. Boga vam, haj-demo u vrt. Otili su u vrt i sjeli na klupu pod starim javorom, kao i prije etiri godine. Bila je pomrina. - Pa, kako ivite? - pitala je Jekaterina Ivanovna. - Pa tako, pomalo - odgovorio je Starev. I nita vie nije mogao da smisli. Zautjeli su. - Ja sam uzbuena - rekla je Jekaterina Ivanovna i rukama prekrila lice - ali vi se ne osvrete na to. Meni je tako dobro kod kue, tako mi je drago da vidim sve, a ne mogu da se priviknem. Koliko uspomena! Ja sam mislila da emo, do samog jutra, neprekidno razgovarati. Sada je ve izbliza vidio njeno lice i sjajne oi, i ovdje, u mraku, izgledala je mlaa nego u sobi, ak je izgledalo da joj se vratio onaj preanji djeiji izraz lica. I, zaista, ona je s na-ivnom znatieljom gledala u njega kao da je htjela da poblie razgleda i razumije ovjeka koji ju je nekad tako plameno, tako njeno i tako nesretno volio. Njene oi su zraile zahvalnou za tu ljubav. I on se sjeao

svega to je bilo, svega, do najmanjih sitnica, sjeao se kako je lutao po groblju, kako se zatim umoran vraao kui, i najednom ga obuze tuga i bi mu ao prolosti. U dui je zasvjetlucao plamiak. - A sjeate li se kako sam vas ja onu veer pratio u klub? - poe on. - Padala je kia, bila pomrina... Plamiak se razgarao u dui, i ve se pojavila elja da govori, da se ali na ivot... - Eh! - uzdahnuo je. - Eto, vi me pitate kako ivim. Kako mi ovdje ivimo? Nikako. Starimo, gojimo se, propadamo. Dan za danom dok i smrt za vrat, prolazi ivot, onako bezbojno, bez utisaka, bez nekih misli... Danju trka za parama, a uveer klub, drutvo kockara, alkoholiara i galamdija, koje ja oima ne mogu da vidim. ta ima tu dobrog? - Ali vi imate svoj posao, plemenit cilj u ivotu. Vi ste tako voljeli da govorite o svojoj bolnici. Ja sam tada bila nekako udnovata, uobraavala sam da sam neka velika pijanistkinja. Sada sve djevojke sviraju na klaviru, i ja sam svirala kao i sve ostale, i nita u meni nije bilo naroitog; ja sam ista takva pi-janistkinja kao to je mama knjievnica. I, naravno, tada ja vas nisam razumjela, ali kasnije, u Moskvi, esto sam mislila na vas. Samo sam o vama i mislila. Kakva je srea biti sreski ljekar, pomagati nevoljnicima i sluiti narodu! Kakva srea! - sa zano-som je ponovila Jekaterina Ivanovna. - Kada sam u Moskvi mislila na vas, vi ste mi izgledali tako idealni, uzvieni... Starev se sjetio novanica, koje je uveer s takvim zado-voljstvom vadio iz depova, i plamiak u dui se ugasi. Ustade da ide kui. Ona ga uze pod ruku. - Vi ste najbolji ovjek koga sam ikad u ivotu srela - nastavila je ona. - Mi emo se sastajati, razgovarati, zar ne? Obeajte mi. Ja nisam pijanistkinja, i to se tie mene lino, oslobodila sam se svih zabluda, i pred vama neu ni svirati ni govoriti o muzici. Kada su uli u kuu i Starev na veernjoj svjetlosti vidio njeno lice i na sebi osjetio njen tuni, zahvalni i ispitivaki pogled, obuze ga nemir i on opet pomisli: "Dobro je ipak to se tada ne oenih." On poe da se oprata. - Vi nemate nikakvoga rimskog prava da idete bez veere - govorio je Ivan Petrovi ispraajui ga. - To je s vae strane vrlo perpendikularno. Deder, prikai ti to svoje! - rekao je obra-ajui se u predsoblju Pavi. Pava, koji vie nije bio djeak, nego mlad ovjek s brkovima, ukoi se, podie ruku i procijedi traginim tonom: - Umri, nesretnice! Sve je to Starevu ilo na ivce. Sjedajui u koiju i gledajui u tamnu kuu i vrt, koji su mu nekad bili tako mili i dragi, najednom se sjeti svega - romana Vere Josifovne, i bunog sviranja Makice, i duhovitosti Ivana Petrovia, i tragine poze Pavine, i pomisli - ako su najtalentovaniji ljudi u gradu tako nedaroviti, kakav onda mora izgledati taj grad. Tri dana kasnije Pava je donio pismo od Jekaterine Ivanovne. "Nema vas k nama. Zato?" pisala je ona. "Bojim se da ste se izmijenili prema nama; bojim se, i strah me hvata od same pomisli na to. Umirite me, doite i recite da je sve dobro. Neophodno mi je potrebno da s vama porazgovaram. Vaa J. T." On proita pismo, porazmisli malo i ree Pavi: - Reci ti, dragoviu, da ja danas ne mogu doi, veoma sam zauzet. Doi u, reci, tako, za tri dana. Ali prola su tri dana, pa proe i itava sedmica, a on nikako da ode. Jednog dana, prolazei pored kue Turkinovih, sjetio se da bi trebao bar na asak navratiti, ali malo porazmisli i... ne navrati. I nikad vie nije ni bio kod Turkinovih.

Prolo je jo nekoliko godina. Starev se jo vie ugojio, odebljao, teko je disao i sada je ve iao zabaene glave. Kada bi, onako bucmast i crven, prolazio u trojci s praporcima, a Pantelejmon, isto tako pun i crven, s mesnatim zatiljkom, sjedio na boku, ispruivi ruke, kao da su od drveta, i vikao prolaznicima: "Dri desno", dobijao se utisak impozantnosti i izgledalo je da to ne prolazi ovjek, nego neki paganski bog. U gradu je imao ogromnu praksu, nije imao vremena dahnuti. Imao je ve imanje i dvije kue u gradu, a ve je mjerkao i treu, unosniju, a kada u Drutvu za uzajamni kredit sazna za neku kuu pred-vienu za licitaciju, on bez ikakvog

ustezanja ide u tu kuu i, prolazei kroza sve sobe, ne osvrui se na neobuene ene i djecu, koji ga gledaju s uenjem i strahom, on u sva vrata upire tapom i pita: - Je l' ovo radna soba? A ovo spavaonica? A ta je ovdje? Hoda tako po kui, teko die i brie znoj sa ela. On ima mnogo poslova, ali ipak ne naputa posao sreskog ljekara; gramzivost ga je obuzela, hoe da stigne na sve strane. I u Djaliu i u gradu sada ga zovu prosto - Joni. "Kuda li to Joni ide?" ili "Kako bi bilo da Jonia pozovemo na konzilijum?" Vjerovatno zbog toga to mu je grlo odebljalo, i glas mu se promijenio, postao tanak i rezak. Narav mu se, takoer promi-jenila: postao je sekantan i naprasit. Primajui bolesnike, obino se srdi, nestrpljivo lupa tapom po podu i dere se svojim nepri-jatnim glasom: - Izvolite odgovarati samo na pitanja! Bez razgovora! On ivi sam. ivi dosadnim ivotom i nita ga ne interesuje. Za sve vrijeme ivota u Djaliu ljubav prema Makici bila je njegova jedina i, po svoj prilici, posljednja ljubav. Uveer on u klubu igra karata, a zatim sam sjedi za velikim stolom i veera. Slui ga lakej Ivan, najstariji i najpotovaniji, servira mu lafit br. 17, i ve svi - i starjeine kluba, i kuhar, i lakej - znaju ta on voli, a ta ne voli, svim silama se trude da mu ugode, inae se moe dogoditi da se rasrdi i da tapom pone lupati po podu. Veerajui, on se ponekad okrene i umijea u neki razgovor: - A o emu vi to? A? ta to? A kada se sluajno za nekim susjednim stolom povede raz-govor o Turkinovima, on pita: - O kojim vi to Turkinovima? To vi o onima to im ki na klavir svira? Eto, to je sve to bi se o njemu moglo rei. A Turkinovi? Ivan Petrovi se nije postarao, nimalo se nije promijenio, i, kao i ranije, pravi dosjetke i pria anegdote; Vera Josifovna, kao i prije, sa srdanom jednostavnou, rado ita gostima svoje romane. A Makica svaki dan po etiri sata svira na klaviru. Ona se primijenio postarala, pobolijeva, i svake jeseni s majkom odlazi na Krim. Ispraajui ih na stanici, kada voz krene, Ivan Petrovi brie suze i dovikuje im: - Zbogom, molim lijepo! I mae maramicom.

SMRT INOVNIKA

Jedne vrlo lijepe veeri je isto tako lijep uredski intendant Ivan Dmitri ervjakov sjedio u drugom redu fotelja i kroz dvogled gledao "Korneviljska zvona". Gledao je i osjeao kao da se nalazio na sedmom nebu. Ali iznenada... U pripovijetkama esto susreemo to "iznenada". Pisci su u pravu: ivot je tako pun raznih iznenaenja! Ali najednom se njegovo lice namrti, oi kliznue pod one kapke, disanje se zaustavi... on odmae dvogled od oiju, nae se i... aphi!!! Kao to vidite, kihnuo je. A kihati nikome i nigdje nije zabranjeno. Kiu i seljaci, i uprav-nici policije, pa ponekad ak i savjetnici. Svi kiu. Zato se er-vjakov nije nimalo zbunio. Ubrisao se maramicom i, kao utiv ovjek, pogledao oko sebe da nije nekog uznemirio svojim kihanjem. Ali sada se najednom zbuni. Ugledao je kako starac koji je sjedio pred njim u prvom redu fotelja rukavicom priljeno brie svoju elu i vrat i neto guna. U tom starcu ervjakov je poznao civilnog generala Brialova, koji je sluio u saobraajnoj upravi. "Poprskao sam ga!" pomisli ervjakov. "Nije moj ef, ali ipak je to nezgodna stvar. Treba se izviniti." ervjakov kaljucnu, nae se naprijed i apnu generalu na uho: - Izvinite vae... stvo, poprskao sam vas... sasvim neho-tice... - Nita, nita... - Boga vam oprostite. Nisam... nisam htio! - Ah, sjedite, molim vas! Pustite me da sluam!

ervjakov se zbuni, glupo se nasmijei i poe da gleda na pozornicu. Gledao je ervjakov, ali onog blaenstva vie nije osjeao. Nemir ga je poeo muiti. Za vrijeme pauze pribliio se Brialovu, pomuvao se pored njega i, savladavi svoju snebivljivost, progunao: - Poprskao sam vas, vae... stvo... Oprostite... To je... sasvim nehotice... - Ah, kojeta... Ja sam ve zaboravio, a vi opet isto! - ree general i nestrpljivo mrdnu donjom usnom. "Zaboravio, a u oima mu pakost" pomisli ervjakov podozrivo pogledajui generala. "Nee ni da govori. Trebalo bi mu objasniti da uope nisam imao namjeru... da je to prirodan zakon, jer moe jo pomisliti da sam htio da pljunem. Ako sada ne pomilja tako neto, kasnije e da pomisli!..." Doavi kui, ervjakov ispria eni kakvu je neuljudnost uinio. Meutim, kako mu se inilo, ena je isuvie lakomisleno gledala na tu stvar; ona se prvo bila uplaila, ali kada je ula da je Brialov "tui", umirila se. - Pa ipak ti otii, izvini se - rekla je. - Moe jo pomisliti da se ne umije ponaati meu ljudima! - To i jest ba ono! Ja sam mu se izvinjavao, ali on nekako udno... Nijedne estite rijei mi nije rekao. A ni vremena nije bilo za razgovaranje. Sljedeeg dana ervjakov je obukao nov inovniki frak, podiao se i poao Brialovu da objasni... Kada je uao u gene-ralovu sobu za prijem, zatekao je mnogo molilaca, a meu njima i samog generala, koji je ve poeo da prima molbe. Ispitavi nekoliko molilaca, general podie oi i na ervjakova. - Sino u "Arkadiji", ako se sjeate, vae ...stvo - poe da referie uredski intendant - ja sam kihnuo i... nehotice vas poprskao... Opros... - Kojeta... Ostavite se, zaboga! ta ste vi trebali? - obrati se general sljedeem molitelju. "Nee da govori!" pomisli ervjakov blijedei. "Znai, ljuti se... Ne, to se ne smije tako ostaviti... Ja u njemu objasniti..." Kada je general zavrio razgovor s posljednjim moliocem i uputio se u unutranje apartmane, ervjakov koraci za njim i poe da mrmlja: - Vae ...stvo! To to se ja usuujem da uznemirujem vae ...stvo, to je upravo, mogu vam rei, iz osjeanja kajanja!... Nisam namjerno, to vi i sami znate! General napravi plaljivu grimasu i odmahnu rukom. - Pa vi se prosto ismijavate, potovani gospodine!! - ree general nestajui iza vrata. "Ma kakvo ismijavanje!" pomisli ervjakov. "Uope tu ne-ma nikakvog ismijavanja! General, a ne moe da razumije! Kad je tako, neu se vie ni izvinjavati tom razmetljivcu! Neka ga avo nosi. Napisau mu pismo, ali vie neu da idem! Bogami, neu!" Tako je mislio ervjakov vraajui se kui. Ali pismo ipak nije napisao. Mislio je, mislio, ali nikako nije mogao da smisli to pismo. Sutradan je morao da ode i da mu sam sve objasni. - Nisam ja juer dolazio da uznemirujem vae ...stvo - zamuca ervjakov kada general uperi u njega svoj upitni pogled - zato da bih se ismijavao, kako ste vi izvoljeli rei. Ja sam se izvinjavao to sam vas poprskao kada sam kihnuo... a ni na kraj pameti mi nije bilo da se ismijavam... Zar bih se ja usudio da se ismijavam? Ako bismo ismijavali jedan drugoga, onda, znai, prema linosti ovjeka nikakvog potovanja... ne bi bilo... General neoekivano poplavje, zatrese se i graknu: - Gubi se ! - ta? - proaputa ervjakov zamirai od uasa. - Gubi se !! - ponovi general udarivi nogom. ervjakov osjeti kako se u njegovoj utrobi neto otkide. Nita vie ne videi i ne ujui, on ustuknu prema vratima, izie napolje i zabatrga nazad... Stigavi kui, da ni sam nije znao kako, ne skidajui svoj inovniki frak, legao je na otoman i... umro.

BILJEKA O PISCU

EHOV, Anton Pavlovi, ruski knjievnik, roenje 29. januara 1860. godine u Tagangoru. Zavrio je medicinski fakultete u Moskvi i radio kao lijenik. Knjievnim radom poeo se baviti ve kao student objavljujui pod pseudonimom Antoa ehonte kratke humoreske. Godine 1886. objavio je prvu zbirku novela arene prie. ehov je postao majstor ruske novele. Teme su mu malograansko vegetiranje, karijerizam, zaahurenost inovnika i inteligenata, pri-mitivizam ruskog seljatva. ehov pie i drame i postaje jedan od zaetnika moderne dramaturgije. Na njegovim dramama izgradio je svoj stil uveni Moskovski hudoestveni teatar (MHT) pod vod-stvom K.S. Stanislavskog. Najpoznatije su mu drame: Galeb, Ujka Vanja, Tri sestre i Vinjik. Poznatije ehovljeve novele su: Stepa, Paviljon br. 6, Joni, Smrt inovnika, Katanka, Zarunica, ovjek u futroli, Dama sa psiem, Kameleon i dr. ehov je umro 15. VII 1904. god. U Badenweileru (Njemaka).