MISLI O PRIRODI I DRUŠTVU II.
Stanje u Hrvatskoj traži ne reformu, nego uspostavu hrvatskog pravopisa. Uspostavu zatošto nije moguće reformirati nešto čega nema kao nečega određenoga, a trenutno ne postoji konsenzus oko pravopisa i, kako stvari stoje, neće ga ni biti. Različite pravopisneškole drže se svojih opozitnih stavova i tako svi stoje ukopani na mjestu i timemogućnost prihvata jednog općeprihvaćenog pravopisa postaje praktički nemogućnom. Izrazloga ovakve situacije koja nije ništa drugo doli anarhija nije moguće drugo doli"prihvatiti igru" i u stanju kaosa na kolektivnoj razini urediti barem svoju razinu, svojkrug bez obzira koliko on uzak bio. Za legitimnost posve je dovoljno biti sam i predstavljati točku koja je istodobno i krug. To bi bila temeljna pravopisnasamodovoljnost koja je ne samo legitimna nego i na jedan način nužna u stanju trenutne pravopisne anarhije.Hrvatski pravopis koji se predlaže i sa kojim se ubuduće nastupa i koji će se razvijati posvojoj unutarnjoj logici odlikuje se po tome što pristupa pravopisnoj problematici na jedan posve drugačiji način. Ono što je predmet spora u različitim pravopisnim školama poput poznatog i medijski naglašenog razdora oko pisanja "neću" ili "ne ću" kao i sveostale slične nerazriješive polemike ovdje više nemaj tu dimenziju spornosti. Jednostavnose sve te sporne stvari proglašavaju jednakopravnim i prihvaćaju kao nešto legitimno iispravno. Tako je u istoj rečenici posve moguće na jednom mjestu napisati "neću", a nadrugom "ne ću". Sve ovisi o tome što pisac želi reći, sve ovisi o tome kako on smatrakojim se oblikom pisanja najbolje izražava njegova misao. To je zato što je misao složenai jedinstvena pa se prihvatom svih oblika pisanja (odvojeno, spojeno, korijenski,nekorijenski, itd.), tj. svih danas prisutnih pravopisnih škola u biti piscu daje većasposobnost, veća širina i dubina izražavanja.Ono na što se ovdje deklarirana pravopisna ideja odnosi i što bi trebalo biti opći standardkojeg sve te različite koncepcije pravopisa trebaju prihvatiti je problematika pisanjavelikih i malih slova. Točnije, radi se o tome da se napusti sadašnji standard u kojemudominiraju mala početna slova i da se prihvati standard u kojemu se povećavakvantitativna prisutnost velikih početnih slova. Konkretno, radi se o tome da se određeneimenice od višeg značenja kao i osobne zamjenice pišu velikim početnim slovom.O čemu se tu radi? Najbolje je pokušati objasniti sa zamjenicom "ja" koja prelazi u "Ja".Malo "j" piše se kao veliko "J". Iz razlog što je u engleskom jeziku "I" koji znači "Ja" pisan velikim slovom, Anglo-Saksonci kojima je engleski materinji jezik onda kada unajranijoj životnoj dobi uče pisati istodobno podsvjesno nauče kako je njihova osobnazamjenica velika najmanje koliko i ostala velika slova, a veća o većine ostalih – tj. malihslova. Za razliku od toga, kada malodobni Hrvati uče kako je piše "ja", odmah ih se preparira na to da budu mali u odnosu na druge, posebno kada se suoče sa pisanjem uengleskom jeziku gdje je upravo tu prisutna jedna veličina, dominacija. Time se, makar ina najsubliminalnijoj i najmanjoj mogućoj mjeri, u dubinama podsvjesti sugerira onometko govori i piše hrvatski da je manji pa time i predodređen da bude podložniji u odnosuna engleski kao jezik te time i na one koji njime po rođenju vladaju.Ovaj novi pravopis naziva se
Hrvatskim državotvornim pravopisom
.Od sada pa na dalje piše se po ovom pravopisnom konceptu.1
Leave a Comment