JOHAN HUIZINGA

JESEN SREDNJEG VIJEKA

Preveo s njemakog DRAGO PERKOVI

naprijed ZAGREB 1991.

Naslov izvornika Johan Huizinga HERFSTIJ DER MIDDELEEUWEN

CIP Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina biblioteka, Zagreb 130. 2"653" 930. 85"653" HUIZINGA, Johan Jesen srednjeg vijeka / Johan Huizinga ; preveo s njemakog Drago Perkovi. Zagreb : Naprijed, 1991. 372 str. : ilustr. (preteno u bojama) ; 24 cm. (Kultura i civilizacija) Prijevod djela: Herfstij der Middeleeuwen. Bibliografija i biljeke: str. 317 -360. Kazalo. ISBN 86-349-0263-3

I NAPETOST IVOTA Dok je svijet jo bio pola tisuljea mlai, bili su obrisi vanjskih oblika sviju zbivanja otriji nego danas. Tada je razlika izmeu bola i radosti, izmeu nesree i sree bila naizgled vea nego za nas; sve to se doivljavalo, imalo je jo onaj stupanj neposrednosti i apsolutnosti to ga i danas bol i radost imaju u djetinjoj dui. Svaki je dogaaj, svako je djelo bilo okrueno oblicima pregnantnim i punim izraaja, usklaeno s uzvienou stroga i ustaljena ivotnog stila. Velikim dogaajima: raanju, sklapanju braka, umiranju, davao je sakrament sjaj boanskog misterija. Ali su i manje vana zbivanja, kao to su neko putovanje, neki rad, neki posjet, pratile tisue oblika ophoenja, blagoslova, ceremonija i uzreica. Siromatvo i tjelesne mane podnosili su se u to doba tee nego danas; pojavljivali su se silovitije i bolnije. Bolest se isticala otrije nego zdravlje; estoka hladnoa i tjeskobni mrak zime bijahu zamanije nevolje. U asti i bogatstvu uivalo se strasnije i pohlepnije; razlikovali su se od siromatva i izopaenosti jae nego danas. Krznom opiveno sveano ruho, vesela vatra na ognjitu, napitak, ala i meka postelja bijahu jo puni snanog uivanja; na njima se engleski roman u opisivanju radosti ivota zadrao moda najdue. Sve su okolnosti ivota bile vaarski bune i okrutno javne. Gubavci su egrtali svojim egrtaljkama i odravali povorke, prosjaci bogodarili u crkvama i pokazivali svoju nakaznost. Svaki stale, svaki red, svaki se zanat prepoznavao po svojoj odjei. Velika se gospoda nikad nisu pokazivala bez raskona oruja i livreja, izazivajui strahopotovanje i zavist. Krojenje pravde, izvikivanje robe, svadba i pogreb sve se to buno najavljivalo povorkama, vikom, kuknjavom i muzikom. Zaljubljenik je nosio znak svoje dame, kalfa oznaku svoje bratovtine, klijent boje i grb svoga gospodara. Isti kontrast i arolikost vladali su i vanjtinom grada i sela. Grad se nije poput naih gradova gubio u nemarno izgraenim etvrtima predgraa s pustim tvornicama i jednolinim ladanjskim kuicama, nego je leao, opasan svojim bedemima i bezbrojnim prijeteim kulama, kao neka lijepa zaobljena slika. Koliko god su kamene kue plemia i trgo vaca bile visoke i teke, ipak su u slici grada dominirale crkve svojim visoko nagomilanim kamenim masama. Kao to je tada kontrast izmeu ljeta i zime bio vei nego u naem dananjem ivotu, tako je u ono doba bila jaa i razlika izmeu svjetlo sti i mraka, tiine i buke. Moderni grad jedva i poznaje mrkli mrak i pravu tiinu, djelovanje pojedinog svjetalca il i osamljenog dalekog zova. Iz svakodnevna je ivota, zbog vjenih kontrasta i raznolikosti obli ka koji su se u svemu nametali duhu, proizlazila dra, strasna sugestija izraena u udima grube rasputenosti, estoke okrutnosti i duboka ganua meu kojima se odvijao srednjovjekovni gradski ivot. Jedan je zvuk neprestano nadglasavao buku poslena ivota, ali ma koliko bio raznolik nikad nije zbunjivao nego je, naprotiv, u izvjesnim trenucima sve izdizao u sferu sreenosti. Bio je to zvuk zvona. U svakidanjem ivotu nalikovala su zvona na dobre duhove koji opominju, koji dobro poznatim glasom najavljuju as alost, as ra dost, as mir, as nemir, koji sad zovu na okup, sad opet na neto podsjeaju. Ljudi su zvona nazivali poznatim narodnim imenima: debela Jacqueline, Roelant itd. Znali su to znai udaranje u stranu, 1 a to zvonjava i nisu bili gluhi prema zvucima zvona, unato preobilnoj zvonjavi. U asu po zlu uvena dvoboja izmeu dvojice graana Valenciennesa, koji je 1455. izazvao napetost u gradu i na itavom burgundskom dvoru, zvonilo je veliko zvono dok je god trajala borba, laquelle fa it hideux oyr, kae Chastellain, 2 U zvoniku Nae Gospe u Antwerpenu visi jo staro zvono za uzbunu iz godine 1316, prema natpisu nazvano Orida, to dolazi od horrida, strano 3.Zvonjava na uzbunu nazivala se sonner l'effroy, faire l'effroy; ove su rijei isprva znaile nemir (exfredus), zatim objavljivanje nemira zvonjavom, dakle signal za uzbunu, i na kra ju paniku4.Kako je silna i zanosna morala biti zvonjava kad su od jutra do mraka, pa ak i

s vu no, zvonila zvona sviju parikih crkava i samo stana zbog izbora pape koji e dokrajiti raskol il i zbog sklopljena mira izmeu Burgund i Armagnak 5 . Duboko potresne morale su bili i procesije. Za tjeskobnih vremena a ta su bila esta tra jale su pokatkad iz dana u dan, pa ak i iz tjedna u tjedan. Kad su sudbonosne razmirice izmeu orleanske i burgundske kue na kraju izazvale otvoreni graanski rat i kad je 1412. kralj Karlo VI posegnuo za oriflamom da zajedno s Ivanom neustrai vim udari na Armagnake koji su, sklopivi savez s Engleskom, izdali domovinu, bilo je odreeno da se u Parizu, od dana kad kralj zae u nepri jateljsko podruje, svakodnevno odravaju procesije. One su trajale od kraja svibnja pa sve do srpnja, sastavljene svaki put od drugih skupina, redova i cehova, prolazei uvijek drugim putovima i s drugim relikvijama: les plus piteuses procesions qui oncques eussent t veues de aage de homme (najdirljivije procesije koje su ikad bile viene). Svi su trali bosonogi i natate, kako gospoda, lanovi parlamenta, tako i siro mani graani; tko je god mogao, nosio je svijeu i l i zublju, a meu n j i ma je uvijek bilo mnotvo male djece. Dotrali su bosonogi i siromani seljaci iz sela oko Pariza. Neki su sudjelovali u procesiji, a neki su je promatrali: en grant pleur, en grans larmes, en grant devocion, ( u velikom plau, ronei suze, u velikoj pobonosti). A gotovo neprestano padala je jaka kia 6 . Bilo je i kraljevskih doeka, pripremljenih svom domiljatou i spre tnou kojima su ljudi raspolagali. I smaknua u neprekidnom ni zu. Jezovite drai i velika ganua koja su se irila sa stratita bijahu vani sastojci duhovne hrane naroda. Bili su to prizori s moralnom poukom. Za jezovita razbojstva izmislila je pravda strane kazne. Neki je palikua i ubojica u Bruxellesu bio vezan lancem koji se na alki mogao vrtjeti oko stupa, opasanog zapaljenim snopovima suvaraka. On se sam narodu predstavio kao zastraujui primjer ganutljivim rijeima et tellement fit attendrir les coeurs que tout le monde fondoit en larmes de compassion. Et fut sa fin recommande la plus belle que l'on avoit oncques vue7 (i tako je silno ganuo njihova srca da su se svi topili u suzama. A o njegovu se svretku prialo kao o neem najljepem to se ikad vidjelo.). Messire Mansart du Bois, armanjakovac, kome je 1411. u Parizu za burgundske strahovlade odrubljena glava, ne samo da krvniku rado oprata, za to ga je ovaj prema obiaju molio, nego ga pae moli da ga moe i poljubiti. Foison de peuple y avoit, qui quasi tous ploroient chaudes larmes 8 . (Bilo je tu mnotvo naroda i gotovo svi su prolijevali gorke suze). esto bijahu rtve smaknua velika go spoda; tada bi narod uivao u zadovoljstvu zbog stroge pravednosti i ozbiljne opomene o nepostojanosti zemaljske veliine mnogo vie nego u nekom naslikanom zastraujuem prizoru ili mrtvakom plesu. Vlast se pobrinula da eljeni dojam prizora bude potpun. Gospoda su polazi la na svoj alosni put sa znamenjima svoga visokog poloaja. Jean de Montaigu, kraljev grand matre d'htel, pao je rtvom mrnje Ivana Ne ustraivog. Vozio se na stratite sjedei visoko na kolima, a pred njim su koraala dva trubaa; nosio je svoju sveanu odoru, kapu, haljetak i hlae, napola bijele, napola crvene, i zlatne ostruge na nogama; sa zlat nim je ostrugama le bez glave visio na vjealima. Bogatog kanonika Nicolasa d'Orgemonta, rtvu osvete Armagnak god. 1416, provezoe Parizom u kolima za smee, zaogrnuta ljubiastim platem i s ljubia stom kapom na glavi, da bi tako prisustvovao odsijecanju glava dvojice svojih drugova, prije nego to ga odvedu u tamnicu na doivotnu robi ju: au pain de doleur et eaue d'angoisse (na kruh bola i na vodu tjeskobe) 8a.Glavu vijenika Oudarta de Bussyja, koji je otklonio sjedite u parlamentu, iskopae po izriitoj zapovijedi Luja XI iz groba i s grimiznom, krznom podivenom kapom selon la mode des conseillers de parlament (po modi lanova parlamenta) izloie na trgu u He sdinu zajedno sa stihovima pouna objanjenja. I sam je kralj pisao o tome sluaju s okrutnom ironijom 9 . Od procesija i smaknua bijahu rjee propovijedi putujuih propov jednika koji su pokatkad dolazili da svojim rijeima podjare narod. Mi koji itamo novine, moemo

jedva i zamisliti silno djelovanje govorne rijei na bezazleni i neuki duh. Narodni propovjednik brat Richard, koji je kasnije bio ispovjednik Jeanne d'Arc, propovijedao je 1429. u Parizu deset dana uzastopce. Govorio je od pet sati ujutro do deset ili jedanaest sati prije podne, ponajee na groblju des Innocents, pod ijim je arkadama uokolo bio naslikan uveni mrtvaki ples; stajao je okra prema otvorenim kosturnicama, u kojima su naokolo iznad arkada bile pogledima izloene nagomilane lubanje. Kad je poslije svoje desete propovijedi saopio da je to bila posljednja, jer mu daljnje propovijedi ni su odobrene, les gens grans et petiz pleuroient si piteusement et si fondement, comme s'ilz veissent porter en terre leurs meilleurs amis, et lui aussi (plakali su veliki i mali ljudi tako alosno i gorko kao da gledaju kako nose na pokapanje njihove najbolje prijatelje i njega samog). Kad je na kraju napustio Pariz, narod je vjerovao da e u nedjelju jo jednom propovijedati u St. Denisu; u velikim su gomilama, otprilike est tisua ljudi, kae Bourgeois de Paris, poli iz grada u subotu uveer da osiguraju dobra mjesta, i prenoite na polju 10. Propovijedanje je u Parizu bilo zabranjeno i franjevcu Antoineu Fradinu jer je estoko rogoborio protiv loe vladavine. Ali ga je narod ba zato volio. Dan i no uvali su ga u franjevakom samostanu; tu su drale strau ene sa svojom pripremljenom municijom od pepela i kamenja. Proglas kojim je ta straa bila zabranjena izazivao je smijeh: kralj o tome ne zna nita! Kad je Fradin na kraju bio prognan i kad je morao napustiti grad, narod ga je ispratio crians et soupirans moult fort son departement11 (plaui i uzdiui zbog njegova odlaska). Kad bi dolazio dominikanac Vincencije Ferrer da odri propovijed, poli bi mu, pjevajui hvalospjeve, iz svih gradova u susret narod, magistrat i sveenstvo sve do biskupa i prelata. Putovao je s brojnom prat njom sljedbenika koji su svake veeri po zalasku sunca obilazili gradom u procesijama, trapei se i pjevajui. U svakom gradu pridruivahu mu se nove skupine. Za sve je svoje pratioce briljivo pripremao hranu i konak, a za konaare je unajmio besprijekorne ljude. S njim je putovalo mnogo sveenika iz raznih redova da mu neprestano asistiraju pri ispovijedanju i pri sluenju mise. Pratilo ga je i nekoliko notara da vode zapisnik na mirovnim sudovima to ih je sveti propovjednik posvuda odravao. Magistrat panjolskog grada Orihuele izjavljuje u svom pi smu biskupu u Murciji da je u njegovu gradu proveo 123 pomirbe, a od toga 67 u sluajevima umorstva12. Gdje je god propovijedao, svugdje je njega i njegovu pratnju morala zatiivati drvena ograda od navale mnotva koje mu je htjelo poljubiti ruku ili skute. Dok je propovijedao, sva je privreda mirovala. Rijetki su bili sluajevi da svoje sluatelje nije nagnao u pla, a kad je govorio o posljednjem sudu, o kaznama u paklu ili o Isusovim mukama, gorko bi se rasplakao zajedno sa svojim sluateljima, pa je morao propovijed prekidati dok se pla ne stia. Pokajnici su pred svima prisutnima padali niice i u suzama priznavali svoje teke grijehe13 . Kad je uveni Olivier Maillard 1485. u Orlansu drao ko rizmene propovijedi, popelo se na krovove kua tako mnogo ljudi da je pokriva krovova naknadno za popravke zaraunao 64 radna da na 14 . To je raspoloenje englesko -amerikih revivala i Armije spasa, a l i neizmjerno pojaano i s mnogo veim publicitetom. U opisivanju Ferrerova djelovanja ne treba traiti smjerno preuveliavanje njegovih bi ografa; trijezni, suhoparni Monstrelet opisuje gotovo istom emfazom djelovanje to ga je 1428. svojim propovijedima u sjevernoj Francuskoj i Flandriji izazivao neki brat Thomas koji se predstavljao kao karmeli anin, ali je kasnije raskrinkan kao varalica. I njega je doekivao magi strat, a njegovu su mazgu vodili za ular plemii i zbog njega su mnogi ljudi, meu njima i otmjena gospoda koju Monstrelet poimence nabra ja, naputali dom i porodicu da ga slijede kud bi god poao. Ugledni bi graani najskupocjenijim sagovima ukraavali visoku propovjedaoni cu to bi je za nj podizali. Suzbijanje luksuza i tatine bilo je, pokraj muke Isusove i posljed njih stvari, ono ime su puki propovjednici tako duboko potresali svoje sluaoce. Narod je, kae Monstrelet, bio zahvalan i odan bratu Thomasu prije svega stoga to je igosao rasko i tenju za kienjem, a naroito stoga to je plemstvo i sveenstvo obasipao prijekorom.

Kad bi se meu njegove sluaoce umijeale ugledne dame s visokim ukrasom na glavi, nahukao bi na njih djeake (s obeanjem oprotenja grijeha, kako kae Monstrelet) povicima au hennin! au hennin! tako da se ene vie nisu usuivale nositi hennin nego su, poput koludrica, na glavu stavljale kape. Mais l'exemple du lymeon, kae vjerni kroniar, 1equel quand on passe prs de luy retrait ses cornes par dedens et quand il ne ot plus riens les reboute dehors, ainsy firent ycelles. Car en assez brief terme aprs que ledit prescheur se fust dparty du pays, elles mesmes recommencrent comme devant et oublirent sa doctrine, et reprinrent petit petit leur viel estat, tel ou plus grant qu'elles avoient accoustum de porter15 (A vladale su se kao mudri pu koji uvue svo je rogove kad mu se netko priblii i opet ih isprui im vie nita ne uje. Kad bi, naime, spomenuti sveenik napustio zemlju, zaboravile bi njegovo uenje i opet bi se malo pomalo vraale svom starom rasko u, isto onakvom ili jo veem od onoga na koji su bile navikle.) I brat Richard i brat Thomas zapalie lomae tatina, kao to ih je ezdeset godina kasnije u golemim razmjerima i uz nepopravljivu tetu za umjetnost Firenca zapalila pred Savonarolom. Pariz i Artois zadovo ljie se 1428. i 1429. time to su spaljivali karte i ploe za igru, kocke, ukrase za kosu i svakojake ukrasne triarije to su ih na spaljivanje dragovoljno donosili mukarci i ene. Te su lomae u petnaestom stoljeu, kako u Fr ancuskoj tako i u Italiji, bile vrlo est izraz velikoga zanosa to su ga izazvali propovjednici16. Bio je to ceremonijalni oblik u kome se utjelovljivalo pokajniko odricanje od tatine i svjetovnih radosti, stilizacija strasna zanosa u zajedniki sveani in, kao to je ono doba u svemu naginjalo stvaranju oblika punih st ila. Da bismo mogli sagledati kako je arolik i estok bio tadanji ivot, moramo se uivjeti u tu mekou srca, u tu spremnost na prolijevanje suza i duhovno obraanje, u tu senzibilnost. U to je vrijeme jo javna alost uistinu bila prizor ope nesree. Na pogrebu Karla VII zapao je narod u velik zanos ganua, kad je vidio alobnu povorku: svi su dvorski slubenici bili vestus de dueil angoisse ux, lesquelz il faisoit moult piteux veoir; et de la grant tristesse et courroux qu'on leur veoit porter pour la mort de leur dit maistre, furent grant pleurs et lamentacions faictes parmy tout ladicte ville (odjeveni u alobnu odjeu koja je pobuivala strah tako da je to bio ga nutljiv prizor; a od velike alosti i bola srca to su se na njima razabirali zbog smrti njegova gospodara nastade u svemu tome gradu velik pla i naricanje). est kraljevih paeva jahalo je na konjima posve prekrivenim crnim barunom: Et Dieu scet le d olereux et piteux dueil qu'ilz faisoient pour leur dit maistre. (I sam bog vidi kakvu su bolnu i ganutljivu alost pokazivali zbog svoga gospodara). Jedan od tih momaka nije e tir i dana ni jeo ni pio, prialo se u narodu s dubokim ganuem 1 7 . P reobilje suza nije, meutim, bilo samo posljedica potresenosti, iza zvane velikom alou, estokim propovijedima ili vjerskim misteriji ma. More suza prolijevalo se i pri svakoj svjetovnoj sveanosti. Kurto azni poslanik francuskog kralja Filipu Dobrom nekoliko se puta rasplakao usred svoga pozdravnog govora. Pri rastanku mladog Juana de Coimbra od burgundskog dvora svi su glasno plakali, a tako i pri pozdravu dofena i prilikom susreta engleskog i francuskog kralja u Ardre su. Za ulaska Luja XI u Arras vidjelo se kako kralj lije suze; Chastellain ga kao prijestolonasljednika za boravka na burgundskom dvoru nekoliko puta opisuje kako jeca i plae18 . Ti opisi oigledno preuveliavaju; mogli bismo ih usporediti s rijeima nijedno oko nije ostalo suho ne kog novinskog dopisnika. Opisujui mirovni kongres u Arrasu godine 1435, Jean Germain kae da su sluaoci za uzbu dljivih govora poslanika od ganua bez rijei padali na zemlju, uzdisali, jecali i prolijevali suze 19 . To se zacijelo nije dogodilo ba tako, ali alonski biskup misli da je ta ko zapravo moralo biti; u preuveliavanju se nazire pozadina istine. To je kao ono s potocima suza sentimentalista u osamnaestom stoljeu. Plakanje je bilo zanosno i lijepo. A osim toga: tko i danas ne poznaje snano ganue do jeze i suza to ga moe izazvati sveani

ulazak ak i onda ako je ljudima i posve ravnoduan vladar kojemu j e to slavlje namijenjeno. U ono je doba takvo spontano ganue bilo ispunjeno polure ligioznim oboavanjem sjaja i veliine s odukom u iskrenim suzama. Tko ne vidi razlike izmeu petnaestog stoljea i naega doba u sentimentalnosti, taj bi je mogao upoznati na jednom sitnom primjeru s podruja bez suza, to jest s podruja gnjeva. Gotovo je nemogue zamisliti pitomije i mirnije igre nego to je ah. La Marche kae da za ahovske igre izbijaju svae et que le plus saige y pert patience 20 ( i da u njoj i najpametniji gubi strpljenje). Kavga kraljevskih sinova nad a hovskom ploom bila je jo u petnaestom stoljeu isto tako uobiajen mot iv kao i u spjevovima o Karlu Velikom. Dnevni je ivot neprestano pruao neograniene prilike za estoke izljeve strasti i djetinju fantaziju. Novije historijsko istraivanje, koje zbog nepouzdanosti kronika najradije crpe podatke iz javnih isprava, zapada pokatkad u opasnu pogreku. Isprave nam pokazuju malo od one razlike u tonu ivota koja nas dijeli od on ih vremena; oslanjajui se na njih, zaboravljamo snani patos srednjovjekovnog ivota. Od svih strasti koje mu daju kolorit, spominju isprave u pravilu samo dvije: gramljivost i ratobornost. Tko se nije ve esto udio gotovo neshvatljivoj estini i upornosti kojom se gramljivost, elja za kavgom i osvetoljubivost oituje u sudskim ispravama onoga doba! Te nam crte po staju shvatljive i objanjive tek u vezi s opom strastvenou koja je svojim arom proimala ivot na svakom podruju. Stoga su nam kronike za ispravno shvaanje onoga doba neophodne, ma koliko bile po vrne u pogledu injenica i ma koliko se esto varale. ivot je umnogome bio jo obojen bojom bajke. Ako dvorski kroniari, ueni i ugledni ljudi koji su izbliza poznavali svoje vladare, nisu mogli vidjeti i opisati uzviene osobe drukije nego u arhainom, hijeratikom liku, kako je tek velik morao biti arobni sjaj kraljevstva za naivnu narodnu matu. Evo jednog primjera o prizvuku bajke u Cha stellainovu povijesnom djelu: mladi K arlo Smjeli, jo kao grof od Charolaisa, stie iz Sluisa u Gorkum, gdje saznade da mu je otac, vojvoda, oduzeo apanau i sve povlastice. Chastellain opisuje kako je tada grof preda se pozvao svu svoju dvorsku druinu, sve do sudopera, i svima saopio svoju zlu kob dirljivim govorom u kojemu ih uvjerava u svoje potovanje prema ocu, u svoju brigu za n j i h i u svoju ljubav prema svi ma njima. Imune je pozvao da s njim podijele njegovu sudbinu, a oni ma koji su siromani puta na volju da ga napuste; za sluaj da se njego va sudbina okrene nabolje, ree im: Vratite se tada i svi ete zatei svoja mjesta slobodna i bit ete mi dobrodoli, a ja u vas nagraditi za strpljivost koju ste pokazali meni za ljubav. Lors oyt-l' on voix lever et larmes espandre et clameur reur par commun accord: 'Nous touts, nous touts, monseigneur, vivrons avecques vous et mourrons.' Du boko ganut prihvaa Karlo njihovu vjernost: Or vivez doncques et souffrez; et moy je souffreray pour vous, premier que vous avez faute. Zatim prioe plemii i ponudie mu sve to su imali, disant l'un: j'ay mille, l'autre: dix mille, l'autre: j'ay cecy, j'ay cela pour mettre pour vous et pour attendre tout vostre advenir. (Tada se zaue glasovi, potekoe suze i odjeknue sloni povici: 'Svi mi, svi mi, uzvieni gospodaru, hoemo da s tobom ivimo i umremo!' ivite, dakle, i patite; i ja u patiti za vas, radije nego da vi trpite oskudicu. A jedan od njih re e: 'Ja imam tisuu, drugi: 'Deset tisua', trei: 'Ja imam ovo i l i ono da dam za vas i da priekam kakva e biti va a sudbina'. I sve po e uobiajenim tokom, pa zbog toga ne uzmanjka ni jedna koko u kuhinji21 . Dabome, tu je sliku obojio Chastellain. Ne znamo koliko je ovdje njegovo saop enje stiliziralo ono to se zaist a dogodilo. Va no je, me utim, to on vidi vladara u jednostavnim oblicima narodne balade; za njega su u tom sluaju dominirale najprimitivnije pobude uzajamne vjernosti koja se o ituje u epskoj jednostavnosti. Dok je mehanizam dravne uprave i dravnog gospodarstva u zbilji ve poprimio zamr e ne oblike, dotle se jo u duhu naroda odrazuje politika u pojedinim ustaljenim, jednostavnim likovima. Politi ke su predodbe u kojima ivi narod ujedno i predodbe

narodne pjesme i vitekog romana. Kao da su kraljevi toga doba svedeni na ogranieni broj tipova, svaki odgovara manje ili vie nekom motivu iz pjesme ili junake zgode: plemenitu i pravednu vladaru, vladaru kojega varaju zli savjetnici, vladaru kao osvetniku asti svoga roda, vladaru kojega u nesre i podr ava vjernost svojte. Gra ani dr ave kasnog srednjeg vijeka, te ko optereeni porezima i lieni prava da suodluuju u upravljanju financijama, ive u neprestanoj sumnji ne razbacuje li se njihov novac i upotrebljava li se na korist i dobrobit zemlje. Ta sumnja u dravnu upravu pretvara se u pojednostavljenu predod bu: kralj je okru en pohlepnim, lukavim savjetnicima, ili su veliki tro kovi i rasko krivi to u zemlji vlada te ko stanje. Tako se politi ka pitanja u shva anju naroda mogu pretvoriti u tipine zgode iz bajke. Filip Dobri je shvatio koji je jezik narodu razumljiv. Za svojih sve anosti u Haagu 1456. godine zapovjedio je da se u sobi pokraj viteke dvorane izloi skupocjeno posue u vrijednosti od trideset tisu a maraka da njime zabljesne Holan ane i Frize, koji bi mogli pomisliti kako on ne posjeduje dovoljno novca da bi se domogao utrehtske biskupije. Svatko je mogao ui i razgledati to posue. Iz Lillea su dopremljene i dvije krinje za novac s dvije stotine tisua zlatnih liona. Svatko je smio pokuati da ih digne, ali je svaki takav trud bio uzaludan22. Moe li se zamisliti pedagokije mijeanje dravnog kredita i va arske zabave? U ivotu i vladanju kraljeva ima jo katkad po koji fantasti ni element koji nas podsje a na halife iz Tisu u i jedne no i. Djelovali su gdjekad usred hladno prora unatih politi kih pothvata plahom silovito u koja njihov ivot i djelo izvrgava opasnosti zbog neke li ne udi. Eduard III stavlja na kocku sebe, princa od Walesa i sudbinu svoje zemlje da bi radi odmazde zbog nekoliko gusarskih prepada napao flotu panjolskih trgovakih laa23. Filip Dobri uvrtio je sebi u glavu da nekog svog strijelca oeni kerkom bogata pivara iz Lillea. Kad se njezin otac tome usprotivio i kad je u spor uvukao pari ki parlament, vojvoda je, raspaljen gnjevom, prekinuo vane dravne poslove koji su ga zadr avali u Holandiji, i po ao, mada su ba bili preduskrsni prazni ki dani, na opasan put morem iz Rotterdama u S luis samo da provede svoju volju24 . Drugom je prilikom u bezumnoj srdbi, poslije svae sa sinom, poput pobjegla aia kriom odjahao iz Bruxellesa i nou zalutao u umi. Kad se ponovo pojavio, zapao je viteza Philippea Pota kakljiv zadatak da ga opet skrene u uobiajenu koloteinu. Spretni je dvorjanin za to pronaao prikladnu rije: Bonjour, monseigneur, bo njour, qu'est cecy? Faites-vous du roy Artus maintenant ou de messire Lancelot? 25 (Dobar dan, uzvieni gospodaru, dobar dan; to to znai? Hoete li moda da budete slini kralju Arturu ili gospodinu Lancelotu?). Ne doimlje li se isto tako halifski ona zgoda kad su lijenici istome tome vojvodi propisali da se do koe oia, i kad je na to vojvoda zapov jedio da se za njim povedu i svi plemii, a Peteru von Hagenbachu povjerio dunost da lii ukrasa kose na glavi svakog plemia kojega zatekne neoiana?26 Ili kad je mladi francuski kralj Karlo VI, jaui s nekim prijateljem na istome konju, zakrabuljen promatrao sveani ulazak svoje zarunice Izabele Bavarske i kad su ga u guvi premlatili st raari27. Neki pjesnik kudi obiaj da vladari imenuju dvorskim savjetnikom ili ministrom svoga dvorskog ludu ili sviraa, to se dogodilo Coquine tu, ludi s burgundskog dvora 2 8 . Politika jo nije posve stegnuta u granice birokracije i protokola: vladar ih svakog trenutka moe zanemariti i bilo gdje drugdje potraiti smjernice svoje vladavine. Tako vladari XV. stoljea esto trae savjeta o dravnim pitanjima u vidovitih asketa i strasno egzaltiranih pukih propovjednika. Kao politiki savjetnici pojavljuju se Dionizije Kartuzijanac i Vincencije Ferrer; buni propovjednik Olivier Maillard, francu ski Brugman, bio je upuen u najtajnije pregovore meu vladarskim dvorovima29 . Tako je u vioj politici bio iv element vjerskog zanosa. Krajem etrnaestog i poetkom petnaestog stoljea bili su duhovi, gle dajui odozdo velebni prizor kraljevske poslenosti i sudbine, vie nego ikad zaokupljeni milju da se tamo gore u krvavo romantikoj sferi odi gravaju same puste tragedije, pune potresnih padova iz veliajnosti i sjaja. Istoga onoga mjeseca rujna 1399, kad se u Westminsteru sastao

parlament da uje kako se kralj Richard II , pobijeen i zarobljen od svog neaka Lancastera, morao odrei krune, bijahu ve u Mainzu na okupu njemaki knezovi izbornici da skinu s prijestolja i svoga kralja, W enzela Luksemburkog, isto tako kolebljivog, isto tako nesposobnog i udljivog vladara kao to je i njegov engleski roak, ali ne tako traginog po svome svretku. Wenzel je jo mnogo godina ostao kralj eke, dok je Richardovo svrgavanje slijedila njegova tajanstvena smrt u tamnici, smrt koja je podsjetila na umorstvo njegova pradjeda, Eduarda I I , sedamdeset godina ranije. Nije li kruna bila alosni posjed pun opasno sti? U treem je velikom carstvu kranstva na prijestolju luak, Karlo VI, i njegova je zemlja uskoro bila razrovana bijesnim stranarskim borbama. Godine 1407. razbuktalo se suparnitvo izmeu orleanske i burgundske kue u otvoreno neprijateljstvo; Luj Orleanski, kraljev brat, pao je od ruke mukih ubojica to ih je unajmio njegov roak bur gundski vojvoda Ivan Neustraivi. Dvanaest godina kasnije dolazi osveta: 1419. bio je Ivan Neustraivi izdajniki ubijen prilikom sveanog su sreta na mostu u Montereauu. Ova dva umorstva kraljeva sa svojom beskrajnom povlakom osvetoljubivosti i borbi utisnula su ig mrane mrnje u stranice francuske povijesti itavog jednog stoljea. Narodni duh vidi svu nesreu koja stie Francusku u svjetlosti toga velikog dramatinog motiva; osim linih razloga i razloga strasti nije taj duh jo mogao shvatiti nikakvih drugih razloga. Svemu se tome pridruuju jo i Turci, koji sve opasnije nadiru; ne koliko godina ranije, 1396, unitili su kod Nikopolja sjajnu francusku vojsku vitezova koja im je nesmotreno pola u susret pod istim onim Ivanom Burgundskim, tada jo grofom od Neversa. A kranstvo je raskidano velikim raskolom, koji sada traje ve etvrt stoljea, izmeu dva ovjeka to se nazivaju papama, od kojih je svakoga priznavao po jedan dio zapadnih zemalja svom strasnom privr enou. Kad je 1409. na koncilu u Pisi sramotno propao pokuaj da se uspostavi jedinstvo Crkve, borila su se za papinsku vlast tri suparnika. Le Pappe de la Lune nazivala su usta naroda u Francuskoj tvrdokornog Aragonca Pedra de Lunu, koji je u Avignonu zasjeo kao Benedikt XIII; nije li naziv le Pappe de la Lune za priprost svijet imao suludi prizvuk? Onih je stoljea lutalo od dvora do dvora vie svrgnutih kraljeva, ponajee siromanih novcem ali bogatih planovima, okruenih sjajem bajoslovnog Orijenta, odakle su i doli; iz Armenije, s Cipra, pa ak i iz Carigrada; svaki od njih po jedan l i k sa slike Fortunina toka koji je svatko poznavao, s kojega padaju kraljevi sa ezlima i krunama. Meu njih se n i j e ubrajao Ren Anuvinski, premda je i on bio kralj bez krune. ivio je sjajno na svojim bogatim posjedima u Anjouu i u Provenci. Pa ipak ni u jednome od njih nije bila tako jasno utjelovljena varljiva vladarska srea kao u tome princu iz vladarske kue Francuske koji je neprestano proputao najpovoljnije prilike, koji je teio za krunom Ugarske, Sicilije i Jeruzalema, a ponjeo samo poraze, mukotrpna bje anja i dugotrajna zatoenja. Kralj -pjesnik bez prijestolja, koji je ui vao u pastirskim pjesmama i umjetnosti minijatura, bio je zacijelo vrlo frivolan jer bi ga inae izlijeila njegova sudbina. Gledao je kako umiru gotovo sva njegova djeca; jedina preostala ki doivjela je sudbinu koja je svojom mranom teinom nadmaila njegov vlastiti usud. Margareta Anuvinska, puna duha, smjernosti i strasti, udala se u esnaestoj godini za slaboumnika, engleskog kralja Henrika VI. Engleski je dvor bio pakao mrnje. Nepovjerenje prema kraljevim roacima, optuivanje monih slugu krune, muka ubojstva i juridika umorstva zbog sigurnosti i stranarstv a nisu bili nigdje tako utkani u politike obiaje kao u Engleskoj. Margareta je mnogo godina ivjela u toj atmosferi proganjanja i straha prije nego to su obiteljske razmirice izmeu Lancaster, kue njenog mua, i York, kue njenih mnogobrojnih i ratob ornih roaka, prele u stanje krvavog i otvorenog nasilja. Tada je Margareta izgubila krunu i posjede. Promjenljiva srea u ratu dviju rua provela je Margaretu kroz najstranije opasnosti i najgore siromatvo. Kad je na kraju nala sigurno sklonite na burgundskom dvoru, vlastitim je rije ima ispriala Chastellainu, dvorskom kroniaru,

potresni prikaz svoje zle sudbine i lutanja; kako se zajedno sa svojim malim sinom morala povjeriti samilosti nekog drumskog razbojnika; kako je jednom za mise morala zamo liti nekog kotskog strijelca da joj dade novi za milodar, qui demy dur et regret luy tira un gros d'Escosse de sa bourse et le luy presta (koji je napola zlovoljno i nerado izvadio iz kese kotski gro i dao joj ga u ruke). estiti historiograf, ganut tolikom patnjom, posveti joj za utjehu jedan Temple de Bocace, aucun petit trait de fortune, prenant pied sur son inconstance et dceveuse nature30 (kratki traktat o Fortuni, zasnovan na njenoj nepostojanosti i varavoj prirodi). M islio je da po ustaljenom receptu onog doba teko iskuanu kraljevu ker nee moi niim bolje ohrabriti nego mranom galerijom nesrea vladar. Nijedno od njih nije moglo naslutiti da je ono najgore jo pred njom: Lancaster je 1471. bio do nogu potuen po d Tewkesburyjem, njezin jedini sin pao je u bici ili su ga poslije bitke umorili, njezin mu bio je muki ubijen, a sama ona bila je pet godina zatvorena u Toweru, da je na kraju Eduard IV proda Luju XI, kome je u znak zahvalnosti za svoje osloboenje mor ala odstupiti nasljedstvo svoga oca, kralja Rena. Kako da tamo gdje su prava kraljevska djeca doivljavala takve sud bine, graani Pariza ne povjeruju u prie o izgubljenim krunama i pro gonstvima kojima su skitnice pokatkad pokuavali pobuditi sa milost? U Parizu se 1427. pojavila druina Cigana koji su se prikazivali kao pokajnici, ung duc, ung conte et dix hommes, tous cheval (jedan knez, jedan grof i deset ljudi, svi na konjima). Ostatak od stotinu i dva deset Cigana morao je ostati izvan grada. Doli su, kau, iz Egipta; papa im je za otpadnitvo od kranske vjere zadao pokoru da sedam godina lutaju bez spavanja u postelji. Bilo ih je, rekoe, oko dvanaest stotina, ali su njihov kralj i njihova kraljica i svi ostali putem poumirali. Kao jedino olakanje zapovjedio je papa da im svaki biskup i svaki opat dade po 10 tourskih funti. Pariani se sjatie da gledaju tui narod, a Ci ganke su im gatale iz dlana, pa je novac iz kesa Pariana selio u kese Cigana par art magicque ou autrement31 (pomou magije i l i nekako drukije). ivot vladara okruivala je atmosfera pustolovine i strasti, ali mu taj okvir nije davala samo narodna mata. Moderni ovjek uglavnom nema prave predodbe o neobuzdanoj ekstravagantnosti i raspaljivosti srednjovjekovne due. Tko bi se u tome oslanjao samo na slubene do kumente, koji se s pravom smatraju najpouzdanijom podlogom za poznavanje povijesti, mogao bi na temelju toga dijela srednjovjekovne po vijesti zamisliti sliku koja se ni po emu ne bi bitno razlik ovala od opisivanja ministarske i diplomatske polit ike osamnaestog stoljea. Takvoj slici nedostaje, meutim, jedan vaan element: jarka boja silovite strasti koja je ispunjavala i narode i vladare. Element strasti je, bez sumnje, i danas jo sastavni dio politike, ali taj element nailazi, izuzevi doba revolucije i graanskog rata, na vie smetnji i zapreka; on je zamr enim mehanizmom drutvenog ivota na stotine naina sveden na ustaljene staze. Neposredan afekt dolazi jo u petnaestom stoljeu do izraaja estinom koja uvijek iskljuuje korisnost i proraunljivost. Ako je taj afekt povezan s osjeajem moi, kao u vladara, tada on djeluje dvostruko ee. Chastellain izraava tu okolnost na svoj sveani nain zbijenim rijeima: Ne treba se uditi to su vladari esto meusobno zavaeni, puisque les princes sont hommes, et leurs affaires sont haulx et agus, et leurs natures sont subgettes passions maintes comme haine et envie, et sont leurs coeurs vray habitacle d'icelles cause de leur gloire en rgner'32 (jer su vladari ljudi, njihovi odnosi zamani i napeti, njihova ud podlona kojekakvim strastima kao to su mrnja i zavist, a njihova srca pravi stanovi tih strasti zbog njihove udnje za vlau.) Nije li to otprilike ono to Burckhardt naziva p atosom vladanja? Tko bi se nakanio da pie povijest burgundske kraljevske kue, taj bi morao nastojati da se u njegovu prianju kao osnovni ton nepresta no uje motiv osvete, crn kao mrtvaki odar, motiv koji e pri svakom inu, u vijeu i na bojnom polju, odati ukus duha punog mrane elje za osvetom i povrijeene oholosti. Bilo bi zacijelo vrlo naivno vratiti se odvie nekompliciranoj predodbi koju je o povijesti imalo samo petna esto

stoljee. Bilo bi, dabome, pogreno, kad bi se sukob sila, i z kojega je izrastao stogodinji spor izmeu Francuske i Habsburgovaca, izveo iz krvne osvete izmeu Orlansa i Burgunda, dviju grana kue Valois. Svatko bi, meutim, vie nego pri ispitivanju opih politikih i ekonom skih uzroka, morao biti svjestan da je za suvremenike, i to jednako za promatrae kao i za one koji su sami sudjelovali u velikom pravnom sporu, krvna osveta bila bitni moment postupaka i sudbina vladara i zemalja. Za njih je Filip Dobri u prvom redu osvetnik, celluy qui pour vengier l'outraige fait sur la personne du duc Jehan soustint la gherre seize ans33 (onaj koji je izdrao esnaest godina rata samo da osveti sramotu, nanesenu vojvodi Jehanu). Filip je sebi nametnuo svetu za dau: en toute criminelle et mortelle aigreur, il tireroit la vengeance du mort, si avant que Dieu luy vouldroit permettre; et y mettroit corps et me, substance et pays tout en l'aventure et en la disposition de for tune, plus rputant oeuvre salutaire et agrable Dieu de y entendre que de le laisser (on e u pustoj mukotrpnoj i smrtnoj udnji nastoja ti da osveti pokojnika, koliko mu god Bog to dopusti, on e zato na kocku staviti tijelo i duu, dobra i zemlju, smatrajui da je spasonosnije i boguugodnije da snuje osvetu umjesto da je se okani). Dominikancu koji je 1419. na zadunicama za umorenog vojvodu odrao propovijed gorko se zamjerilo to se usudio upozoriti na kransku dunost da se ne osveuju34. To La Marche prikazuje kao da je dunost obrane asti i osvete motiv politikih elja i za vojvodine zemlje: svi su stalei njegovih zemalja vapili za osvetom, kae La Marche 35 . Araski ugovor iz 1435, od kojega se oekivalo da e Francuskoj i Burgundiji donijeti mir, zapoinje pokorom za umorstvo u Montereauu: valja podii zavjetnu kapelu u crkvi u Montereauu, gdje je Ivan bio prethodno pokopan i gdje se svakog dana dovijeka mora pjevali rekvijem; u istom gradu treba osnovati i kartuzijanski samostan, a na sa mom mostu, gdje je izvren zloin, podii kri, te sluiti misu u kartuzijanskoj crkvi u Dijonu, gdje lee pokopani burgundski vojvode 36 . Ali to je bio samo jedan dio javne pokore koju je zahtijevao kancelar Rolin u vojvodino ime: osim toga treba da se sagrade crkve s kaptolima ne samo u Montereauu, nego i u Rimu, Gentu, Parizu, Santiagu de Compost ella i u Jeruzalemu, s kamenim natpisima na kojima e bit i opisano to djelo37. Tenja za osvetom u tako zamanim oblicima zacijelo je potpuno ov ladala tadanjim duhom. A to bi u politici vladara i moglo b it i narodu shvatljivije od tih jed nostavnih, primitivnih motiva mrnje i osvete? Odanost vladaru bila je d j e t i n j e impulzivna; to je bio neposredni osje aj vjernosti i zajednice. Nita drugo nego proirenje starog snanog osjeanja koje je povezivalo zakletve svjedoka s tuiteljem, ratnike s njihovim gospodarom, koje se u zadjevicama i u borbi rasplamsavalo do strasti to na sve zaboravlja. To je stranaki, a ne dravni osjeaj. Kasniji je srednji vijek doba velikih stranakih borbi. U I t a l i j i se stranke formiraju ve u trinaestom stoljeu, u Francuskoj i Holandiji pojav ljuju se posvuda, u etrnaestom stoljeu. Tko prouava povijest onoga doba, toga e ponekad iznenaditi povrnost kojom se u modernom istraivanju povijesti tadanje pojavljivanje stranaka izvodi iz ekonom skopolitikih razloga. Ekonomske su suprotnosti to ih pripisuju t i m razlozima posve shematske konstrukcije koje se ni s najboljom voljom ne mogu izvesti iz historijskih izvora. Nitko ne eli porei postojanje gospodarskih razloga u tom stranakom opredjeljivanju, ali e, n ezado voljan rezultatima njihove dosadanje interpretacije, s pravom pitati ne bi li socioloko stanovite za prvi mah pruilo veu prednost negoli politiko -ekonomsko. Podaci o postanku stranaka koji zaista proizlaze iz izvora, sastoje se otprilike u sljedeem. U pravom feudalnom vremenu vidimo posvuda odvojene, ograniene arke u kojima se ne moe naslutiti nikakav drugi ekonomski motiv nego zavist jednih zbog imovine i blagostanja drugih. Ali ne samo zbog imovine nego, jednako estoko, i zbog asti. Ovdje su porodini ponos i osvetoljubivost i strasna vjernost pristalica posve pri marni nagoni. Kako se otada mo drave uvrivala i proirivala, tako su sve te

porodine zadjevice na neki nain ulazile u odreeni odnos prema vrhovnoj vlasti u zemlji; zatim su se zgomilavale u stranke koje razloge svojih suprotnosti i same naziru u solidarnosti i asti zajednice. Hoemo li dublje zagledati u te razloge ako postuliramo ekonomske suprotnosti? Kad otrovidi suvremenik izjavljuje da se za mrnju izmeu hockena i kabeljaua ne mogu nai opravdani razlozi38, onda ne moramo prezirno slegnuti ramenima kao da smo toboe pametniji od njega. Zaista i ne postoji ni jedno jedino zadovoljavajue objanjenje zato su Egmonti bili kabeljaui a Wassenaeri hockeni. Ekonomski su kontrasti po kojima se razlikuju ovi rodovi tek produkt njihova stava prema vladaru kao pristalici jedne ili druge stranke 39 . Kako estoko moe djelovati zanos izazvan odanou prema vladaru, o tome itamo na svakoj stranici srednjovjekovne povijesti. Pjesnik crkvene drame Marieken van Nymwegen pokazuje nam kako Mariekenina zla tetka, kad se sa susjedama nasmrt posvaala zbog kavge izmeu Arnolda i Adolfa van Gelderna, u svom bijesu tjera iz kue neakinju, a kasnije se i ubija u ogorenju zbog toga to je stari vojvoda osloboen iz zatoenitva. Pjesnik je htio da opomene na opasnost od partiscap, pa odabire jedan ekstremni primjer: samoubojstvo iz stranarske strasti to je bez sumnje preuveliano, ali ipak dokazuje kako pjesnik stranarskom duhu pridaje strastven karakter. Ima, meutim, i utjeljivih primjera. Usred noi odreuju abevilski porotnici da se zvoni u crkvena zvona jer je od Karla de Charolaisa stigao glasnik s molbom da se moli za ozdravljenje njegova oca. Uplaeni graani hrle u crkvu, pale stotine svijea itavu no, klee i lee niice u suzama, a zvona neprestano zvone 40 . Kad je narod Pariza, koji je 1429. bio jo raspoloen engleskoburgundski, saznao je da je brat Richard, koji ga je jo neda vno tako duboko potresao, pristalica Armagnaka koji se potajice trudi da gradove pridobije za sebe, proklinjao ga je bogom i svim svecima; umjesto kositrena pfeniga s imenom Isusovim, to im ga je on dao, uzee kri sv. Andrije, znak burgundske stranke. Latie se pae i kocaka protiv kojih se brat Richard tako estoko borio, en despit de luy (njemu uspr kos), miljae Graanin Pariza41. Moglo bi se pomisliti da raskol izmeu Avignona i Rima, koji nije imao dogmatske osnove, ne moe izazvati vjerske strasti, bar ne u zemljama koje su bile daleko od obaju sredita u kojima su dva pape bili poznati samo po imenu, to jest u zemljama koje nisu bile neposredno pogoene raskolom. Ipak se i tamo raskol odmah razvio u otro i esto ko zatalasano stranako pitanje, pa ak i u suprotnost, slinu onoj izmeu vjernika i nevjernika. Kad je Brugge preao od rimskog avinjonskom papi, napustie mnogi ljudi kuu i grad, zanat ili prebendu da bi u Utrechtu, Liegeu ili na nekom drugom podruju Urbanove obedijencije ivjeli u skladu sa svojom strankom42. Prije bitke kod Roosebeka 1382. bili su francuski vojskovoe u nedoumici smije li se protiv flamanskih buntovnika razviti oriflama, sveta kraljevska zastava koja se mogla upotrijebiti samo u svetom boju. Tada je pala odluka: smije, jer su Flamanci pristalice Urbana VI i prema tome nevjernici43 . Francuski agent i publicist Pierre Salmon nije mogao nai, prilikom svoga posjeta Utrechtu, ni jednog sveenika koji bi mu dopustio da slavi svoj uskrs, pour ce qu'ils disoient que je estoie scismatique et que je croie en Benedic l'antipape, (jer rekoe da sam raskolnik i da vjerujem u Benedikta, antipapu), tako da se u nekoj kapeli morao sam ispovijediti, kao da to ini pred sveenikom, i sluati misu u kartuzijanskom samostanu44. Strau obiljeeni stranaki osjeaji i vjernost vladaru pojaani su snanim sugestivnim djelovanjem koje je proizlazilo iz svih t ih stranakih znamenja, boja, znakova, deviza i lozinki koji su se pokatkat ivo smjenjivali ponajee punih umorstva i ubojstava, ali gdjekad i zna kova veselosti. Oko dvije tisue ljudi izilo je 1380. u susret mladom Karlu VI prilikom njegova ulaska u Pariz, svi odjeveni napola u zeleno, napola u bijelo. Izmeu 1411. i 1413. osvanuo je itav Pariz izn enada u tri maha ukraen drukijim znakovima: tamnoljubiastim kapama s kriem sv. Andrije, bijelim kapama, pa opet ljubiastim. Nosili su ih ak i sveenici, ene i djeca. U Parizu su 1411, za strahovlade Bourguingnona, svake nedjelje uz zvonjavu zvona vr ena izopenja Armagnaka. O svetake slike vjeali su se krievi sv. Andrije; kau da ak ni

sveenici nisu za mise i krtenja htjeli blagosiljati okomitim znakom kria, na kakvom je bio razapet Krist, nego su ga crtali ukoso 4 5 . Slijepa strast kojom se ljudi predavahu svojoj stranci, svome gospodaru i svojim vlastitim brigama, bila je dijelom i izraajni oblik onog nepokolebljivog osjeaja pravednosti koji je bio osobina srednjovjekovnog ovjeka, one neoborive sigurnosti kojom je posljednja odmazda st i zala svako zlodjelo. Pravdoljubivost je tada jo bila u tri etvrtine poganska. Bila je to tenja za osvetom. Crkva je, dodue, nastojala da te pravne obiaje ublai usrdno propovijedajui blagost, miroljubivost i pomirljivost, ali time ipak nije iz mijenila stvarni pravni osjeaj. Ba naprotiv: jo ga je i pojaala tako to je tenji za odmazdom pridodala mr nju prema grijehu. Za ovjeka estoka duha grijeh je sve ono to ini neprijatelj. Osjeaj pravednosti pojaao se malo -pomalo do krajnje napetosti izmeu dva pola, izmeu barbarskog pojma oko za oko, zub za zub i religiozne odvratnosti prema grijehu, a ujedno se i zadaa drave da strogo kanjava sve vie smatrala prijekom potrebom. Osjeaj nesigurnosti, tjeskobni strah koji u svakoj krizi p reklinje dravnu mo da primijeni strahovladu, bio je u kasnijem srednjem vijeku kronian. Shvaanje da se zloin moe okajati pomalo se povlailo, a na kraju se pretvorilo u gotovo idilini ostatak stare odanosti, ve prema tome koliko je jaala predodba da zloin u isti mah znai i ugroavanje zajednice i vrijeanje bojeg dostojanstva. Kasni srednji vijek postade tako zlatno doba koje zbunjuje sitniavou sudovanja i pravosudnom okrutnou. Nikoga nije ni za trenutak muila briga o tome je li zloi nac zasluio svoju kaznu. Primjeri strogih presuda to su ih d i j e l i l i sa mi vladari, pobuivali su osjeaj duboka zadovoljstva. Vlast je povremeno poduzimala kampanje stroge pravde protiv razbojnika i drubi kradljivaca, protiv vjet ica i arobnjaka i proti v sodomije. U pravosudnoj okrutnosti kasnog srednjeg vijeka pada u oi da to nije bila bolesna perverznost, nego ivotinjsko, otupjelo uivanje, vaarsko zadovoljstvo to ga u njoj osjea narod. Graani Monsa kupili su nekog kolovou razbojnike drube po vrlo visokoj cijeni samo da uivaju u njegovu etverenju, dont le peuple fust plus joyeulx que si un nouveau corps sainct estoit ressuscit 46 (to je narod zabavljalo vie nego uskrsnue nekog novog svetog trupla). Za Maksimilijanova tam novanja u Bruggeu god. 1488. stajala je na trgu pred oima zatoenog kralja klupa za muenje na visokoj estradi, i narod nije nikad bio s it gledanja kako na njoj mue slubenike magistrata, osumnjiene zbog izdaje, pa je odugovlaio smaknue, za kojim su osuen i vapili, samo da bi to dulje uivao u novim mukama 47 . Do kakvih je neovjenih krajnosti vodilo ba to mijeanje vjere i udnje za osvetom, dokazuje u Engleskoj i Francuskoj ovladali obiaj da se na smrt osuenima uskrati ne samo posljednja pomast nego i ispovijed da im se ne spase dua i da im se strah od smrti pootri jo i strahom od paklenih muka. Papa Klement V je godine 1311. uzalud zapovjedio da im se odobri barem sakrament pokore. Politiki idealist Philippe de Mzires je neprestano time salijetao najprije Karla V Francuskog, a zatim Karla VI, ali se tome protivio kancelar Pierre d'Orgemont, iju je forte cervelle (tvrdu glavu), kako kae Mzires, bilo tee pokrenuti nego mlinski kamen, a Karlo V, mudri, miroljubivi kralj, izjavio je da se za njegova ivota taj obiaj nee mijenja t i. Kad se, meutim, protiv te zloupotrebe u pet primjedaba udruio glas Jeana Gersona s glasom Mziresa, tada je kraljevski edikt od 12. veljae 1307. odredio da se osuenicima dopusti ispovijed. Pierre de Craon, ijem zalaganju valja zahvaliti za tu odluku, podigao je pokraj parikih vjeala kameni kri pod kojim su minoriti mogli pruiti utjehu zloincima 48 . Ali stara navika nije ni tada jo iezla iz narodnih obiaja; jo nedugo nakon 1500. morao je pariki biskup Etienne Ponchier obnoviti odredbu Clementa V. U Parizu je 1427. objeen neki plemi-razbojnik; ugledni inovnik, vrhovni rizniar u slubi regenta, dao je prilikom smaknua oduka svojoj mrnji prema osueniku tako to je spreavao nastojanja da mu se odobri ispovijed za koju je osuenik molio; psujui penje se za njim ljestvama, udara ga tapom i premlauje krvnika jer je opominjao rtvu smaknua da misli na spas svoje due. Uplaeni se krvnik smeo, ue se prekinulo, jadni je zloinac pao s

vjeala i slomio noge i rebra, pa se jo jednom morao penjati ljestvama 49 . Srednjem vijeku nedostaju. svi oni osjeaji koji su nau svijest o pravdi uinili bojaljivom i kolebljivom, to jest spoznaja o polovinoj ubrojivosti, pretpostavka o pogreivosti suca, svijest da je i drutvo odgovorno za zloine, pitanje ne bi li se zloinac mogao popraviti, umjesto da ga se preputa patnjama. Ili bolje reeno: za ovo nisu nedostajala osjeanja, ali ona nalaze svoj izraz jedino u naglim provalama milosra i opratanja koje neovisno o krivnji neprestano prekidaju zadovoljstvo zbog izreene pravde. Gdje mi kanjavamo blaom kaznom jer nismo odluni i jer nismo dovoljno svjesni krivnje, tamo je srednji vijek poznavao samo dvije krajnosti; punu mjeru okrutne kazne ili milost. U vezi s pomilovanjem pitalo se, mnogo manje nego danas, zasluuje li krivac milost iz nekih posebnih razloga: potpuno opratanje kazne bilo je uobiajeno u svako doba za svaku, pa i najoigledniju, krivnju. Za oslobaajuu presudu nije u praksi uvijek bilo mjerodavno isto milosre. Iznenauje nas ravnodunost kojom suvremenici priopuju kako su ugledni roaci svojim posredovanjem isposlovali zloincu lettres de rmission. Pa ipak se veina tih pisama ne odnosi na ugledne prijestupnike zakona nego na siromane ljude iz naroda koji nisu imali visokih zagovornika50. Neposredno susretanje okrutnosti i milosra vlada obiajima i izvan pravosua. Na jednoj strani strana okrutnost prema siromanima i nemonima, a na drugoj beskrajna ganutljivost, najdublji osjeaj srodnosti sa siromasima, bolesnima i ludima, ono to, povezano s okrutnou, poznajemo jo i iz ruske literature. Uivanje u smaknuima ipak jo prati i donekle opravdava duboko zadovoljeni osjeaj pravednosti. U nevjerojatno naivnoj okrutnosti, u nedostatku njenosti, u stranom ismijavanju, u zluradosti kojom se promatra nesrea i bijeda nedostaje, naprotiv, i taj oplemenjujui element zadovoljena osjeaja pravednosti. Kroniar Pierre de Fenin zavrava svoje saopenje o unitenju neke razbojnike druine rijeima: . . . et faisoit-on grand rise, pour ce que c'estoient tous gens de povre estat51 (. . . i udarie u grohotni smijeh jer to bijahu samo ljudi siromana stalea). U Parizu je 1425. odran esbatement etvorice oklopljenih slijepaca koji su se borili o svinje kao nagradu. Uoi borbe proli su pod svojim orujem kroz grad s gajdaem i s ovjekom koji je pred njima nosio veliku zastavu s naslikanim svinjetom52. Velasquez nam je ostavio ganutljivo tuna lica patuljastih ena koje su kao lde jo u njegovo doba bile ugledne osobe na panjolskom dvoru. One su bile traena razonoda na vladarskim dvorovima petnaestog stoljea. Na umjetniki izvedenim entremets velikih dvorskih sveanosti pokazivale su svoje vjetine i svoju nakaznost. Madame d'Or, zla tokosu patuljku Filipa Burgundskog, poznavao je svatko. Prikazivali su je i u hrvakim borbama s akrobatom Hansom53. Prilikom svadbenih sveanosti Karla Smjelog i Margarete od Yorka, godine 1468, ulazi Madame de Beaugrant, la naine de Mademoiselle de Bourgogne, (patuljka Gospoice de Bourgogne) odjevena kao pastirica i jaui na zlatnom lavu, veem od konja. Lav je mogao otvarati i zatvarati ralje i pjevao je dobrodolicu. Mala je p astirica predana vojvotkinji kao poklon, pa je posjedoe na stol54. Mi ne poznajemo nikakvih tubi zbog sudbine t i h enica, ali poznajemo stavke iz rauna koje nam o njima kazuju jo i neto vie. One nam priopuju kako je vojvotkinja poslala ljude da takvu patuljku dovedu iz njezine roditeljske kue, kako su doli i doveli je njezin otac i majka, kako su je i kasnije posjeivali i tada dobivali napojnicu. Au pere de Belon la folle, qui estoit venu veoir sa fille. . . (Ocu lde Belon, koji je doao da posjeti svoju ker). Je li se otac vratio kui obradovan i poaen dvorskom slubom svoje keri? Iste je godine dobavio neki bravar iz Bloisa dvije eljezne ogrlice, jednu pour attacher Belon la folle et l'autre pour mettre au col de la cingesse de Madame la Duchesse55 (da se njome vee luda Belon, i drugu da se majmunici gospoe vojvotkinje stavi oko vrata). Kako se postupalo s duevnim bolesnicima, moe se razabrati iz izvjetaja o postupku s Karlom VI, koji je kao kralj uivao njegu, u povoljnom smislu razliitu od onoga to su morali izdrati ostali. Da bi jadnog luaka mogli koji put okupati, nisu izmislili nita pametnije nego da ga preplae dvanaestoricom ogaravljenih ljudi kao da toboe dooe avli da ga odnesu 56 .

U okrutno sti onoga doba bilo je i poneto bezazlenosti zbog koje nam na usnama zamiru rijei osude. Usred jedne od epidemija kuge ko ja je pritisla Pariz, upuivani su vojvodi od Burgunda i Orlansa pozivi da za razonodu osnuje cour d'amours57 . Za kratka predaha u uasnom krvoproliu pod Armagnacima 1418. osnovao je pariki narod u crkvi svetoga Eustahija bratovtinu svetoga Andrije; svatko, bio on sve enik i l i laik, nosi vijenac crvenih rua; crkva je puna tih vijenaca i mirie comme s'il fust lav d'eau rose58 (kao da je oprana vodicom od rua). Kad su na kraju b i l i obustavljeni procesi protiv vjetica, koji su 1461. vladali Arrasom kao neka paklena kazna, slavi graanstvo pobjedu pravde takmienjem u izvedbi folies moralises; prva je nagrada bila srebrni ljiljan, etvrta par kopuna rtve su, meutim, ve odavna izdahnule na muilima 59 . ivot je bio tako estok i bujan da je u jednom dahu podnosio vonj krvi i miris rua. Narod glavinja poput diva djeje glave izmeu straha od pakla i najdjet injije ale, izmeu nemilosrdne okrutnosti i rasplakana ganua. Taj narod ivi u krajnostima, izmeu potpunog odricanja od svih svjetovnih radosti i luake tenje za bogatstvom i uivanjem, izmeu mrane mrnje i dobroudnosti eljne smijeha. Do nas je doprlo tek neto malo od svijetle strane tadanjeg ivota. ini se kao da se ljubazna blagost i veselost due petnaestog stoljea sklonila pod okrilje njegova slikarstva, kao da se kristalizirala u bistroj istoi njegove plemenite muzike. Smijeh t adanjeg pokoljenja je um ro, njegovo svjee ivotno veselje i njegova bezbrina radost ive jo sa mo u narodnoj pjesmi i pourici. To je dovoljno da svojoj bolnoj enji za ljepotom minulih vremena dodamo i tenju za sunanim sjajem stoljea brae van E yck. Ali tko zaista uroni u ono doba, taj e esto tek s velikim trudom nazreti njegov vedri aspekt. Svuda naokolo izvan sfere umjetnosti vlada mrak. U prijeteim opomenama propovijedi, u umor nim uzdasima vrednije knjievnosti, u jednolinim prikazima kro nika i isprava, posvuda vapiju estoki grijesi i jadikuje bijeda. Vremena poslije reformacije nisu vie gledala u smrtnom grijehu oholosti, gnjeva i gramljivosti onu grimiznu punokrvnost i bestidnu drskost s kojom su ti grijesi kruili ovjeanstvom petnaestog stoljea. Kakva li je beskrajna bila oholost Burgunda! Sva povijest toga roda, poevi od onog djela viteke bravure, iz koje je visoko izrasla srea Filipa Prvog, preko gorke zavisti Ivana Neustraivog i crne osvetoljubivo sti poslije njegove smrti, preko dugog ljeta Filipa Dobrog, toga drugog Magnifika, pa sve do sulude tvrdoglavosti u kojoj propada razmetljivi Karlo Smjeli nije li sva ta povijest epos herojske oholosti? Njihove su zemlje najvitalnije zemlje Zapada. Burgundija, teka od snage kao i njezino vino, la colrique Picardie, raskalaena, bogata Flandrija. To su iste one zemlje u kojima cvjeta rasko slikarstva, kiparstva i muzike, u kojima vlada najee pravo odmazde, u kojima meu plemstvom i graanstvom gospoduje barbarsko nasilje 6 0 . To doba ne poznaje veeg zla od gramljivosti. Oholost i gramljivost moemo jednu s drugom usporediti kao grijehe starog i novog doba. Oholost je grijeh feudalnog i hijerarhinog perioda u kojem su posjed i bogatstvo jo slabo pokretni. Osjeaj moi nije tada jo prvenstveno povezan s bogatstvom, nego je liniji; mo se mora, da bi je ostali priznali, oitovati velikom raskoi: mnogobrojno m svitom privr enika, skupocjenim ukrasima i velebnim nastupom monika. Osjeaj o svojoj vlastitoj nadmonosti neprestano se hrani feudalnom i hijerar hikom milju u ivim oblicima: poniznom podanikom vjernou i uslunou, sveanim iskazivanjem poasti i velianstvenim sjajem, to sve zajedno izaziva, kao neto vrlo bitno i opravdano, osjeaj superiornosti nad ostalim ljudima. Oholost je i simboliki i teoloki grijeh; ona je duboko ukorijenjena u podlozi svakog ivotnog i svjetovnog nazora. Superbia bijae korijen svakog zla: Luciferova oholost je poetak i uzrok svake pokvarenosti. Tako je gledao Augustin, a tako je ostalo i u predodbi kasnijih: oholost je izvor svakog grijeha, svi grijesi rastu iz nje kao iz svoga korijena, iz svoga stabla61 . Ali pokraj pisane rijei koja je potkrepljivala shvaanje: A superbia initium

sumpsit omnis perditio62, stajala je i rije: Radix omnium malorum est cupiditas63. Polazei od nje, mogla se i gramljivost smatrati korijenom svega zla. Jer cupiditas, koja kao takva nema mjesta u nizu smrtnih grijeha, znai ovdje avaritia, to i kae jedna varijanta tog teksta64 . ini se da je od trinaestog stoljea dalje u ocjeni duhova oholost, kao prvi i najkobniji grijeh, potisnulo s njezinog mjesta uvjerenje da je neobuzdana gramljivost ono to upropatava svijet. Staro teoloko p r venstvo superbije nadglasao je sve brojniji zbor koji svu bijedu vreme na pripisuje sve snanijoj gramljivosti. I Dante je proklinje: la cieca cupidigia (slijepa gramljivost) ! Gramljivosti nedostaje simboliki i teoloki karakter oholosti. Ona je prirodni i materijalni grijeh, posve zemaljski nagon. Ona je grijeh vremena u kojemu je kolanje novca izmijenilo i oslobodilo uvjete razvo ja moi. Ocjena ovjeje vrijednos ti postaje raunskim zadatkom. Zadovoljenju neobuzdanih pouda i nagomilavanja blaga otvara se mnogo iri djelokrug. Ali bogatstvo jo nema onu sablasnu nedostinost koju je moderni kreditni sistem dao kapitalu; ono to vlada tom predodbom jo je uto zlato samo. Upotreba bogatstva jo ne posjeduje automatinost i mehaninost ponavljanog ulaganja novca: zadovoljenje je jo uvijek sadrano u otroj suprotnosti izmeu pohlepe i rasipnosti. U rasipnosti sklapa gramljivost brak sa starom oholou. Oholost je b i l a jo jaka i iva: hijerarhino -feudalna misao jo nije izgubila nimalo od svoje veliine, slast raskoi i sjaja, kienja i velebnosti bila je jo uvijek grimizno crvena. Ba veza s primitivnom oholou daje pohlepi ili gramljivosti ka snijeg srednjeg vijeka ono neto neposredno, strasno i izazovno to su kasnija razdoblja, ini se, izgubila. Protestantizam i renesansa dali su gramljivosti etiki sadraj; oni su je legalizirali kao korisni stimulans blagostanja. to se neuvjerljivije hvalilo o dricanje od svih zemaljskih dobara, to je vie blijedjela njihova stigma. U kasnom srednjem vijeku mogao je, naprotiv, duh shvatiti samo jo nerijeenu suprotnost izme u grene gramljivosti i milosra ili dobrovoljna siromatva. Iz literature i kronika onoga doba, od poslovice pa sve do pobona traktata, ujemo odasvud glas gorke mrnje prema bogatima, glas optube protiv velikih zbog gramljivosti. Katkad taj glas zvui kao mrana slutnja klasne borbe, izraena sredstvima moralnog ogorenja. Na tome podruju osjeamo, kako iz isprava tako i iz knjievnih izvora, ivotni ton onoga doba, jer iz svih procesualnih spisa svjetluca najbestid nija gramljivost. Godine 1436. bila je suspendirana sluba boja u jednoj od najposjeenijih parikih crkava jer biskup nije htio ponovo posvetiti crkvu sve dotle dok dvojica prosjaka, koji su u tunjavi obeastili crkvu prolivenom krvlju, nisu sabrali odreenu svotu novca koju ti jadnici nisu posjedovali. Biskupa Jacquesa du Chteliera smatrali su ung homme trs pompeux, convoicteux, plus mondain que son estat ne requeroit (ovjekom vrlo raskonim, pohlepnim i svjetovnijim nego to je zahtijevao njegov poloaj). Ali isto je tako bilo 1441. za njegova nasljednika Denysa de Moulinsa. Tada se na groblju des Innocents, najuvenijem i najtraenijem parikom groblju, nisu mogli obavljali pogrebi i procesije jer je biskup zahtijevao vie nego to je crkva mogla sabrati. Ovoga nam biskupa prikazuju kao homme trs pou piteux quelque personne, s'il ne recevoit argent ou aucun don qui le vaulsist, et pour vray on disoit qu'il avoit plus de cinquante procs en Parlement, car de lui n'avoit on rien sans procs65 (ovjek gotovo nimalo milosrdan prema bilo kome od koga nije primio novac il i bilo kakav drugi poklon koji bi bio vrijedan milosra; pria se kao istinito da je vodio vie od pedeset sudskih procesa pred vrhovnim sudom, jer se bez procesa od njega nije moglo nita postii). Morali bismo pratiti povijest skorojevia (no uveaux riches) onoga doba, recimo povijest porodice d'Orgemont, sa svim podlostima njezine krtosti i parniarstva, da bismo razumjeli s i l nu mrnju naroda, gnjev propovjednika i pjesnika koji su se nepresta no obarali na bogatae 66 . Svoju vlastitu sudbinu i dogaaje onoga doba ne moe narod shvatiti nikako drukije nego kao neprekidni slijed naopakog gospodarstva i iskoritavanja, rata i pljake,

skupoe, gladi i poasti. Osjeaj ope nesigurnosti podravali su kronini oblici to ih obino poprima rat, stalno uznemiravanje grada i zemlje to ga izaziva kojekakva klate, vjene opasnosti od okrutnog i nepouzdanog pravosua, a povrh toga i priti sak straha od pakla, od avla i vjetica; sve je to zaista moglo crnom bojom obojiti pozadinu ivota. U nesigurnost nije zapao samo ivot ma l i h i siromanih; najneoekivanije promjene sudbine i trajne opasnosti bile su gotovo pravilo i u ivotu plemstva i gradskih uprava. Pikardijac Mathieu d'Escouchy bio je historiograf kakvih petnaesto stoljee ima u izobilju; njegova kronika, jednostavna, vjerna i nepristrana, ispunjena uobiajenim velianjem vitekog ideala i naslijeene moralne tendencije, svjedoi o njemu kao o estitom piscu koji je svoju darovitost posvetio savjesnom historiarskom radu. A kakvu je samo sliku autorova ivota otkrio izdava njegova povijesnog djela na temelju isprava! 67 Mathieu d'Escouchy zapoinje svoju magistratsku karijeru kao vijenik, porotnik, sudac i predstojnik (prv) grada Pronne izmeu 1440. i 1450. Od samog poetka vidimo ga u neke vrste neprijate ljstvu s porodicom prokuratora toga grada, Jeana Fromenta, u neprijateljstvu koje se rje ava u parnicama. Prokurator progoni d'Escouchyja as zbog krivotvo renja i umorstva, as zbog excs et attemptaz (izgreda i prekraja). D'Escouchy prijeti opet udovici svoga neprijatelja istragom zbog arobnjatva radi kojega je bila osumnjiena, ali ena ishodi odluku na temel j u koje je d'Escouchy morao predati istragu u ruke pravde. Predmet dolazi pred pariki sud, i d'Escouchy odlazi prvi put u tamnicu. Kasnije ga nalazimo u zatvoru jo est puta kao optuenika, a jedanput u rat nom suanjstvu. Sve su to ozbiljne krivine parnice. Nekoliko puta je sjedio u tekim okovima. Suparnitvo izmeu porodica Froment i d'E scouchy zaotrava se sve do tvornog okraja u kojemu Fromentov s in ranjava d'Escouchyja. Oba unajmljuju lupee da jedan drugome vrebaju na ivot. Kad nam ova dugotrajna razmirica nestaje s vidika, pojavljuju se novi napadi. Ovaj put ranjava gradonaelnika neki fratar. Nove tube, onda 1461. seli d'Escouchy u Nesle, osumnjien, ini se, zbog zloina. Ali to mu ne smeta da i dalje napreduje u svojoj karijeri; postaje bailli, prvt Ribemonta, procureur du roi u Saint Quentinu, i na kraju bude proizveden u plemiki stale. Nakon novih rana, utamnienja i po kora, nalazimo ga u ratnoj slubi. Godine 1465. bori se kod Montlhryja za kralja protiv Karla Smjelog i pada u zarobljenitvo. Iz nekog kasnijeg ratnog pohoda vraa se kao bogalj. Oenio se, ali to za njega ne zna i poetak mirna ivota. Nalazimo ga pod optubom krivotvorenja peata; bio je uhapen i preveden u Pariz comme larron et murdrier (kao razbojnik i ubojica). Zatim ga vidimo u novoj razmirici s nekim vijenikom Compiegnea kako pod muilima priznaje, kako mu ne doputaju priziv, kako ga osuuju, rehabilitiraju, ponovo osuuju, sve dok trag njegova ivota, punog mrnje i proganjanja, ne nestaje iz isprava. Posvuda, gdje god poemo u potragu za sudbinama osoba to ih spominju tadanji izvori, izlazi na vidjelo slika ovako estoko uzbibana ivota. Proitajmo samo pojedinosti to ih je Pierre Champion sabrao o svima onima to ih Villon spominje ili imenuje u svojoj oporuci68, il i Tueteyjeve biljeke u dnevniku Graanina Pariza. Tu se susreemo s procesima, zloinima, razmiricama i pro ganjanjima bez kraja i konca. A rije je o ivotnim putanjama nasumce odabranih ljudi koji tu izlaze na svjetlo dana iz sudskih, crkvenih ili drugih kakvih dokumenata. Mo da kronike, na primjer kronika Jacquesa du Clercqa, prava zbirka zlo ina, ili dnevnik graanina Metza, Phillipa de Vigneullesa, crtaju odvie crnu sliku onog doba; moda lettres de rmission, koji nam svakodnevni ivot izvode pred oi tako ivom tonou, osvjetljavaju zle strane ivota odvie jednostrano jer govore samo o zloinima. Ali svaki uzo rak, uzet iz ma koje grae, potvruje nae najcrnje predodbe. Zao je taj svijet. Plamen mrnje i nasilja die se visoko, nepravda je mona, mranu zemlju pokriva svojim crnim krilima avo. Jo malo, pa e ovjeanstvu zaprijetiti konac sviju stvari. Ali ljudi se ne kaju; crkva se bori, propovjednici i pjesnici jadikuju i opominju uzalud.

II ENJA ZA LJEPIM IVOTOM Svako doba ezne za ljepim svijetom. to su oajanje i bol zbog za mrene dananjice dublji, to je ta enja usrdnija. Gorka je sjeta osnovni ton ivota potkraj srednjega vijeka. U francuskoburgundskoj sferi petnaestog stoljea jedva se uje glas smjele ivotne radosti i pouzda nja u snagu za velika djela koji prati povijest renesanse i prosvjetiteljstva. Je li ivot tada zaista bio nesretniji nego inae? U to bismo pokat kad mogli povjerovati. Istraujemo li ma koje podruje predaje iz ono ga doba, bi lo to u historiografa i pjesnika, u propovijedima i vjerskim traktima, pa ak i u ispravama, uinit e nam se da u njima nije ostalo ivo nita do sjeanja na kavgu, mrnju i pakost, na gramljivost, surovost i bijedu. Pitamo se: Zar ono doba nije moglo uivati ni u emu drugome nego u okrutnosti, oholosti i neumjerenosti, zar u njemu nema nigdje t ihe radosti i mirne ivotne sree? Zaista, svako doba ostavlja u predaji vie tragova svoje patnje nego svoje sree. Ono to postaje povijeu, to su sudbine pune patnje. Instinktivno nam osvjedoenje kae da se suma svekolike ivotne sree, svekolike radosti i vedr og mira koja je ljudima ikad bila suena, u razliitim epohama ne mogu naroito razlikovati jedni od drugih. A ni sjaj sree kasnog srednjeg vijeka nije posve iezao; on jo ivi u narodnoj pjesmi, u muzici, u tihim prostranstvima pejzaa i u ozbiljnim l icima portreta. Pa ipak u petnaestom stoljeu nije jo vladao obiaj, nije jo prevla davao dobar ton glasna velianja ivota i svijeta. Tko je ozbiljno proma trao dnevni tok zbivanja i na temelju toga promatranja izrekao svoj sud o ivotu, taj je obino spominjao samo patnju i oajanje. Taj je vidio kako se jedno doba pribliava svojem svretku, a sve zemaljsko svo joj propasti. Francuskom je duhu petnaestog stoljea bio jo tu optimizam koji e od vremena renesanse rasti, a u osamnaestom stolj eu doivjeti svoj puni procvat. Koji su to duhovi to su o svome vlastitom razvoju prvi progovorili s mnogo nade i zadovoljstva? To nisu bili ni pjesnici ni vjerski mislioci, a jo manje dravnici, nego, naprotiv, ue njaci, humanisti. Radost zbog ponovo otkrivene antike mudrosti bilo je ono to je iz njih prvi put izmamilo radosne glasove o sadanjici. Taj je trijumf bio intelektualni trijumf. Poznati pobjedonosni poklik Ulric ha von Huttena: O saeculum, o literae! juvat vivere! O stoljee, o znanosti, ivjeti prava je radost! shvaa se ponajee u odvie irokom smislu. Taj koji ovdje klie, vie je ushieni literat nego itav ovjek. Iz poetka esnaestog stoljea moglo bi se navesti mnogo slinih radosnih poklika o divoti doba, ali bi uvijek valjalo spomenuti da se oni gotovo u svim sluajevima tiu samo ponovo steene duhovne kulture i da nipoto nisu ditirambina oitovanja ivotne radosti u svoj njenoj punoi. I ivotno je raspoloenje humanista jo temperirano starim smjernim odricanjem od svijeta. To ivotno raspoloenje upoznat emo, bolje nego iz Huttenovih odvie esto citiranih rijei, iz Erazmovih pisama oko godine 1517. Ne kasnije jer uskoro u njemu malaksava optimizam koji je iz njega izmamio one radosne glasove. Ja zaista n isam, pie Erazmo poetkom 1517. Wolfgangu Fabrici usu Capitu 1 , tako lakom na ivot stoga to sam po svom miljenju ve dosta dugo ivio ta ve sam naeo svoju pedeset i prvu godinu ili stoga to u ovome ivotu ne vidim nita tako divna i ugodna da bi se za t i m isplatilo udjeti ikome koga je kranska vjera doista nauila vjerovati da mnogo sretniji ivot eka one koji su se ovdje svim svojim sila ma posvetili pobonosti. Pa ipak bih sad jo mogao poeljeti da bar jo malko budem opet mlad samo stoga to vidim da e se u bliskoj budunosti pojaviti zlatno doba. Zatim opisuje kako su svi vladari Evrope sloni i skloni miru (koji je njemu tako dragocjen), pa nastavlja: To u meni budi vrstu nadu da e dijelom ponovo oivjeti, a dijelom se iznova raz viti ne samo estiti obiaji i kranska bogobojaznost, nego i pro iena i

prava2 znanost i lijepa umjetnost. Dakako, pod okriljem vla dara. Njihovoj pobonosti i plemenitosti zahvaljujemo to vidimo kako se svugdje kao na neki dani znak bude, diu i povezuju slavni duhovi da ponovo oive dobre znanosti (ad restituendas optimas literas). Ovdje se jasno oituje kakav je bio optimizam esnaestog stoljea. Osnovno je raspoloenje renesanse i humanizma neto posve drugo nego neobuzdana elja za ivotom, koja se obino smatra temeljnim tonom renesanse. Erazmovo odavanje priznanja ivotu bojaljivo je i malko kruto i prije svega nadasve intelektualno. Pa ipak je to glas ka kav se u petnaestom stoljeu izvan Italije jo nije uo. Duhovi u Francu skoj i u burgundskim zemljama oko 1400. jo uvijek vole da se obilno tue na ivot i doba. Ali gle uda (ne bez paralele sjetimo se bajronizma): to su blie svjetovnom ivotu, to im je sumornija ud. To nisu prvenstveno oni koji su se nepovratno povukli o d svijeta u samostan ili u svijet nauke, koji najjae izraavaju duboku melankoliju svoga doba. To su prije svega kroniari i modni pjesnici dvorova koji, zbog nedostatka vie kulture i zbog nesposobnosti da iz radosti duha crpe nadu u bolji ivot, neprestano jadikuju nad starakom nemoi svijeta i u oajanju sumnjaju u mir i pravednost. Nitko nije tako beskrajno ponavljao tualjku da su sve dobre stvari napustile svijet kao Eustache Deschamps. Temps de doleur et de temptacion, Aages de plour, d'envie et de tourment, Temps de langour et de dampnacion, Aages meneur prs du definement, Temps plains d'orreur qui tout fait faussement, Aages menteur, plain d'orgueil et d'envie, Temps sanz honeur et sanz vray jugement, Aage en tristour qui abrege la vie.3
(O vrijeme bola i kunje, / Doba plaa, zavisti i patnje, / Vrijeme bolesti i prokletstva, / Doba koje vodi propasti, / Vrijeme puno uasa koje sve ini naopako, / Doba puno lai, oholosti i zavisti, / Vrijeme bez asti, bez pravog suda, / Doba alosti koja skrauje ivot).

U tome je tonu spjevao balada na pregrti, dosadnih, sumornih vari jacija jedne te iste tmurne teme. U viim je staleima zacijelo vladala teka sjeta kad plemstvo doputa da njihov roeni pjesnik tako esto ponavlja zvuke sli ne ovima: Toute lesse deffaut, Tous cueurs ont prins par aussant Tristesse et merencolie.4
(Sva je radost nestala, / Svima je srcima zavladala / Tuga i sjeta).

Jean Meschinot pjeva tri etvrt stoljea poslije Deschampsa jo uvijek tono ist im tonom: O miserable et trs dolente vie!. . . La guerre avons, mortalit, famine; Le froid, le chaud, le jour, la nuit nous mine; Puces, cirons et tant d'autre vermine Nous guerroyent. Bref, misre domino Noz mechans corps, dont le vivre est trs court.
(O ivote bijedni i prepuni bola!. . . / Rat je, umiranje i glad; / Hladnoa, vruina potkapa nas danju i nou; / Buhe, crvi i svakojaka gamad / Navaljuju na nas. Ukratko, smiluj se, Gospode, / Naim jadnim tijelima, kojima je malo jo ivjeti.).

I on neprestano ponavlja gorko saznanje da je sve u svijetu naopa ko: nestaje pravde, veliki otimaju malima, a mali se pljakaju uzajam no. Njegova ga hipohondrija

po vlastitoj njegovoj izjavi tjera do na rub samoubojstva. On ovako opisuje samog a sebe: Et je, le pouvre escrivain, au cueur triste, faible et vain, Voyant de chascun de dueil, Soucy me tient en sa main; Toujours les larmes l'oeil Rien fors mourir je ne vueil.5
( I kad ja, bijedni pisac, / Tuna, slaba, pusta srca, / Gledam svu tu alost, / Tada me u svojoj ruci dri jad; / Uvijek sa suzom u oku, / Ne elim nita, nego da umrem).

Sva oitovanja ivotnog raspoloenja otmjenih svjedoe o sentimentalnoj tenji za crnim ukrasom due. Gotovo svatko izjavljuje da je vi dio samo bijedu, da treba oekivati jo i neto gore, i da ne bi htio ponovo proi putem ivota kojim je ve proao. Moi douloreux homme, n en eclipse de tnbres, en espesses bruynes de lamentation (Jao meni, ovjeku punom bola, roenom u najdubljem mr aku i u magli na ricanja), zapoinje Chastellain 6 . Izreku tant a souffert la Marche (La Marche je toliko prepatio) izabrao je dvorski pjesnik i historiograf Karla Smjelog za svoju lozinku; njemu ivot ima gorak ukus, a njegov nam portret pokazuje mrzovoljne crte koje na mnotvu slika onoga doba privlae na pogled 7 . Nijedan ivot toga doba nije, ini se, tako pun zemaljske oholosti i razmetljive tenje za uitkom, nijedan n i j e tako ispunjen uspjesima kao ivot Filipa Dobrog. Pa ipak i ispod svega njegova sjaja izviruje ivotni umor toga doba. Kad mu javljaju smrt jednogodinjeg sinia, Filip Dobri kae: Smatrao bih se sretnim da se bogu svidjelo da i ja umrem tako mlad 8 . N i j e li udno to se u to doba u rijei melankolija stapaju znaenja za alost, ozbiljno razmiljanje i matu? Toliko se, eto, smatralo nu nim da svako ozbiljno razmiljanje prijee u sumorno. Froissart kae o Philippu van Arteveldeu, koji razmilja o upravo stigloj vijesti: quant il eut merancoliet une espasse, il s'avisa que il rescriproit aus commi ssaires dou roi de France (poto je neko vrijeme melankolizirao, odluio je da pie povjerenicima francuskog kralja) itd. Deschamps kae o neemu to runoom nadilazi svaku mo mate da nijedan s l i kar n i j e tako merencolieux da bi to mogao naslikati 9 . Pesimizam ovih prezasienih, razoaranih, umornih ljudi sadri religiozni element, mada je taj siuan. Njihov je umor od ivota zacijelo i posljedica oekivanja skore propasti svijeta. Puke propovijedi prosja k i h redovnika ponovo su zasule duhove uvjerljivim prijetnjama i otrim draenjem mate. Sumorna i uznemirena vremena, kronina ratna bijeda bijahu prikladne pojave za potkrepljivanje te misli. ini se da je posljednjih godina etrnaestog stoljea p ostojalo narodno vjerovanje da poslije velikog raskola nitko nije bio primljen u raj10. Zbog odricanja od ispraznosti dvorskog ivota u ljudima je spontano dozrije vala misao da svijetu kau zbogom. Pa ipak je u potitenosti, koju pokazuju gotovo svi sluge vladara i dvorjani, jedva i bilo religiozne sadrine, mada su religiozne predodbe lako obojile sveopu umornost od ivota. Tenja da se prezre ivot i svijet bila je daleko od izrazito religiozne svi jesti. Svijet je, kae Deschamps, slian djetinjastu starcu; u poetku je bio bezazlen, zat im dugo mudar, pravedan, krepostan i hrabar: Or est laches, chetis et molz, Vieulx, convoiteus et mal parlant: Je ne voy que foles et folz. . . La fin s'aproche, en verit. . . Tout va mal. . . 11

(Sad je kukavian, krljav i mlitav, / Star, pohlepan i zajedljiv: / Vidim same luake i lde. . . / Zaista, dolazi k r a j. . . / Sve ide naopako. . .).

Nije to samo umor, nego i strah od ivota, uasavanje od neizbjei vih bolova koji ga prate, stanje duha kakvo nalazimo u temeljima budi stikog nazora o ivotu: tjeskoban bijeg od tegoba svakodnevna ivota, strah i zaziranje od bolesti, starosti i brige. Od toga straha od ivota pate blazirani zajedno s onima koji nikad nisu podlegli kunjama ivot a, jer su uvijek od njega bjeali. Deschampsove pjesme obiluju malodunim pogrdama ivota. Sre tan onaj tko nema djece, jer mala su djeca samo krika i smrad, muka i briga; treba ih odijevati, obuvati, hraniti; uvijek im prijeti opasnost da padnu ili da se ozlijede. Obolijevaju i umiru, ili rastu i postaju zla; odla ze u tamnicu. Nita do tekoa i neugodnosti; brige, napori i trokovi odgajanja ne uzvraaju se nikakvom sreom. Deschamps ne posveuje djeci ni jedne rijei ljubavi: nakazno je dijete zla srca, kae njegov spis. Sretan onaj tko je neoenjen, jer mu je sa zlom enom ivot teak, a za dobru se neprestano boji da e je izgubiti. S nesreom se i srei sklanjamo s puta. Pjesnik u starosti ne nalazi nita do nedaa i odvratnosti, kukavnog tjelesnog i d uevnog propadanja, smijenosti i ogavnosti. ovjek brzo stari, ena s tridesetom, mukarac s pedesetom godinom, a ezdeseta je granica njihova ivota12. Kako je to daleko od vedre idealnosti kojom je Dante u svom Convivio opisao dostojanstvo plemenila starca!13 Pobona tendencija, koju, dakako, neemo tako lako nai u Deschampsa, moe donekle uljepati takva razmatranja roena u strahu od ivota, ali emo u njima lake naii na malodunu rezignaciju nego na pravu pobonost kao osnovno raspoloenje. I iz ozbiljnog pozivanja na sveti ivot ujemo uvijek vie pustog nijekanja nego prave tenje za posveenjem. Kad besprijekorni kancelar parikog sveuilita, Jean Gerson, svjetionik teologije, pie za svoje sestre raspravu o prednostima djevianskog ivota, tada meu njegovim argumentima nalazimo dugaki niz patnji i muka povezanih s brakom. Moda e njihov mu biti pijanac, rasipnik i l i krtac. Ili, ako je estit i dobar, mogu mu loe etve, poasti ili brodolom oteti sve to posjeduje. A kakva mu je tek nesrea trudnoa, koliko ena umire u babinjama! Ima li majka koja doji svoje dijete ikad miran san, postoji li za majku vedrina i radost? Moda e im djeca biti kljasta ili neposluna, moda e im muevi poumirati a one e kao majke i udovice ostati u brigama i siromatvu14. Teka je potitenost zbog zemaljske bijede raspoloenje u kojemu se razmatra svakodnevna stvarnost im djetinja ivotna radost ili slijepo uivanje ustukne pred ozbiljnim razmatranjem. Gdje je taj lijepi svijet za kojim ezne svako doba? enja za lijepim ivotom je u svim razdobljima pred sobom vidjela tri puta prema dalekom cilju. Prvi je vodio ravno izvan svijeta; to je put odricanja od svijeta. Tu se naizgled ljepi ivot moe postii samo na drugoj strani, samo kao osloboenje od svega zemaljskog; svako rasipanje truda na svijet samo odgaa obeano spasenje. Tom se stazom kretala svaka via kultura; kranstvo je tu tenju kao individualni sadraj ivota i temelj kulture nametnulo duhovima tako snano da je zadugo gotovo potpuno sprijeilo odabiranje druge staze. Drugi je put bio put poboljanja i usavrenja samoga svijeta. Srednji vijek gotovo jo i nije poznavao takve tenje. Njemu je svijet bio dobar i lo, onakav kakav je mogao biti. To znai da su bile dobre sve uredbe; ta dao ih je bog. Grijeh ljudi je ono to svijet dri u bijedi. Ovo doba ne poznaje svjesne tenje za poboljanjem i reformom drutvenih ili politikih ustanova kao poticaj na miljenje i djelovanje. Jedino to svijetu moe koristiti jest gajenje vrline u vlastitom zvanju, a i tome je pravi cilj dugi ivot. ak i tamo gdje se zaista stvara novi drutveni oblik, smatra se taj oblik uglavnom uspostavom dobre stare pravde ili uklanjanjem zloupotreba po specijalnoj delegaciji zatitnike vlasti. Rijetko se dogaa da se svjesno osnivaju nove ustanove koje bi se mogle smatrati neim zaista novim, ak i tamo gdje je zakonodavstvo ivahno, onakvo kakvo je od vremena Luja Svetog poznavala francuska monarhija, ono u koje su se kasnije ugledali burgundski vojvode u svojim nasljednim zemljama. Oni jo nisu bili svjesni ili su tek nasluivali da se u toj zakonodavnoj djelatnosti zaista razvija

dravni poredak u svrhovit oblik. Njima jo ne lebdi pred oima neki cilj, neka budunost; oni propisuju uredbe i osnivaju oblasti jer je briga za ope dobro neposredna funkcija njihove vlasti i njihova zadatka. Nita nije tako snano, pridonijelo raspoloenju straha od ivota i oajavanju zbog budunosti kao ovo nedostajanje vrste volje sviju da sam svijet uine boljim i sretnijim. Onima koji su eznuli za boljim, ali se nisu mogli odrei svijeta i sviju njegovih krasota, preostajalo je samo oajanje; takvi vie nigdje nisu nalazili nade ili radosti. Svijetu je preostao samo jo kratak rok opstanka, a ono to ga je u tome roku ekalo bila je samo bijeda. Kad je jednom bio otvoren i put do poboljanja samog svijeta, tada je zapoinjalo novo doba u kojemu je strah od ivota ustupao mjesto pouzdanju i nadi. Zapravo je tek osamnaesto stoljee bilo ono doba ko je je uspostavilo tu svijest. Renesansa zahvaljuje svoju energinu vitalnost zadovoljenju drugih zahtjeva. Tek je osamnaesto stoljee uzdiglo usavravanje ovjeka i drutva do njihove vrhovne dogme; ekonomske i socijalne tenje idueg stoljea izgubile su zbog toga samo naivnost, a ne i smionost i optimizam. San je trei put u ljepi ivot. To je najudobniji put, ali put s uvijek jednako dalekim ciljem. Ako je zemaljska stvarnost zaista tako beznad no bijedna, ako je odricanje od svijeta zaista tako tegobno, onda nam dopustite da ivot obojimo lijepom prividnou, pustite nas da se odmetnemo u zemlju snova blistavih matanja i da stvarnost priguimo zanosei se idealima. Potrebna je samo jedna jednostavna tema, jedan jedini akor d pa da zazvui fuga koja oarava srce: dovoljan nam je jedan pogled u snivanu sreu ljepe prolosti, jedno sjeanje na njezino junatvo i njezine vrline, ili bolje, na sretni sunani sjaj ivota u prirodi ili u skladu s prirodom. Na tom malom broju tema, na temi o junatvu, na temi o mudrosti, na bukolikoj temi gradila se od davnine svekolika literarna kultura. Srednji vijek, renesansa, osamnaesto stoljee prona laze jedva ita vie od novih varijacija na staru pjesmu. Je li, meutim, taj trei put u ljepi ivot, taj bijeg iz okrutne stvar nosti u lijepu prividnost samo stvar literarne kulture? On je zacijelo ne to vie. On dodiruje, kao i u oba preostala sluaja, oblik i sadraj samog drutvenog ivota, i to toliko jae koliko je kultura primitivnija. Djelovanje triju spomenutih stavova duha prema samom zbiljskom ivotu vrlo je razliito. Najtjenji i najpostojaniji dodir izmeu ivotno g rada i ideala, nastaje ondje gdje ideja ukazuje na poboljanje i usavrenje samog svijeta. Tu zrai i votvorna sila i pouzdanje u sam materijalni rad, tu se neposredna stvarnost ispunjava energijom; radei na svom ivotnom zadatku, teimo za tim da postignemo ideal boljeg svije ta. I tu je, ako hoemo, san o srei motiv koji die volju za ivot. Svaka kultura tei do odreenog stupnja za ostvarenjem svijeta snova u realnom svijetu pomou preoblikovanja drutvenih oblika. Ali, dok je inae rije samo o novoj duhovnoj tvorevini, o uspostavi imaginarnog sa vrenstva nasuprot gruboj stvarnosti, samo da bi se na grubu stvarnost moglo zaboraviti, dotle je ovdje objekt sna sama stvarnost. Mi elimo da preoblikujemo, razvedrimo i poboljamo tu stvarnost; svijet je, ini se, na pravom putu prema idealu samo ako ovjek nastavi da stvara. Idealni je oblik ivota naizgled samo jedan korak daleko od ivotnog oblika djelotvornog bivstvovanja; izmeu stvarnosti i sna postoji samo neznatan razmak. Gdje je udovoljeno tenji za maksimalnom produkci jom i najpravednijom raspodjelom dobara, gdje je sadraj ideala blagostanje , sloboda i kultura, tu se pred umjetnost ivota stavljaju razmjer no neznatni zahtjevi. Tu vie ne postoji potreba da se netko izdigne do uzviena ovjeka, do junaka, do mudraca il i do profinjena dvorjanina. Posve je drukiji utjecaj na stvarni ivot prvoga od triju duhovnih stavova, to jest odricanja od svijeta. enja za vjenim spasenjem ini tok i oblik zemaljskog ivota irelevantnim, samo ako se u njemu gaji i uva vrlina. U oblike ivota i drutva se ne dira, ali se tei za tim da se oni promu transcendentalnim udoreem. Tako odricanje od svijeta ne djeluje na zemaljsku zajednicu samo negativno, samo samozatajom i odricanjem, nego ono na nju zrai i plodonosnim radom i praktinim milosrem.

A kako djeluje na ivot trei stav, enja za ljepim ivotom u duhu prieljkivanog ideala? Ona pretvara oblike ivota u umjetnike oblike. Ali nisu samo umjetnika djela kao takva ona djela u kojima ta enja izraava svoj san o ljepoti; ona eli da sam ivot oplemeni ljepotom, pa i sam drutveni ivot ispunjava igrom i oblicima. Ba tu se na osobnu umjetnost ivota stavljaju najvei zahtjevi, to jest zahtjevi za kojima moe teiti samo elita u umjetnikoj igri ivota. ivjeti po uzoru junaka i mudraca nije stvar koga mu drago; ukrasiti ivot her ojskim ili idilikim bojama skupo je zadovoljstvo. U tome se uspijeva ponajee zaista samo nepotpuno. Tenja za ostvarenjem sna o ljepoti u oblicima samog drutvenog ivota ima kao vitium originis izrazito aristokratski karakter. Time smo se pribliili toki s koje ovdje valja razmatrati kulturu srednjega vijeka na izmaku: uljepavanje aristokratskog ivota oblicima ideala, umjetnu svjetlost viteke romantike nad ivotom, svijet u raskonom ornatu skupa Okruglog stola. Raskorak izmeu oblika ivota i stvarnosti je neobino velik; rasvjeta je lana i jarka. Tenja za ivotom u ljepoti vai kao pravi znak raspoznavanja renesanse. Tu vidimo najpotpuniju harmoniju izmeu utaenja ei za ljepotom u umjetnikom djelu i u samom ivotu, tu umjetnost slui ivotu a ivot umjetnosti kao nikad dotad. Ali je i tu odvie otro povuena granica izmeu srednjeg vijeka i renesanse. Strasna elja da se sam ivot zaodjene ljepotom, profinjena umjetnost ivota, bujno oitovanje ivotnog ideala, sve je to mnogo starije od talijanskog quattrocenta. Sami motivi uljepavanja ivota, to ih Firentinci dalje izgrauju, nisu nita drugo nego stari srednjovjekovni oblici: Lorenzo de Medici jo se uvijek klanja, kao i Karlo Smjeli, starom vitekom idealu kao p lemenitom obliku ivota; on u tome Burgunaninu, usprkos njegovoj barbarskoj raskoi, nalazi u odreenom smislu ak i svoj uzor. Italija je otkrila nove horizonte ljepote ivota, dala je ivotu novi ton. Ali stav prema ivotu to ga obino nazivamo karakteristikom renesanse: tenju da se vlastiti ivot razvije, pa ak moda i silom izdigne u umjetniki oblik, nije nipoto prva uvela renesansa. Velika cenzura u pogledu shvaanja ljepote ivota pada, naprotiv, izmeu renesanse i novijeg doba. Zaokret se nalazi ondje gdje se umjet nost i ivot poinju odvajati, gdje se u umjetnosti poinje uivati ne vie usred ivota kao u plemenitom dijelu same ivotne radosti, nego izvan ivota kao u neemu to valja visoko cijeniti, emu se posveujemo u trenucima zanosa ili dokolice. Stari dualizam koji je odvojio boga od svijeta, vratio se time u nekom drugom obliku, kao odvajanje umjetno sti od ivota. Time je sredinom izmeu uitaka ivota povuena grani na crta. Oni su otada podijeljeni na dvije polovice, u nie i vie uitke. Za srednjovjekovnog su ovjeka svi redom bili greni; sada vae kao svakome doputeni, ali su vrlo raznolike vrijednosti, ve prema njiho voj vioj ili nioj duhovnosti. Stvari koje ivot mogu pretvoriti u uitak ostaju iste. To su, danas kao i neko: lektira, muzika, likovna umjetnost, putovanja, uivanje u prirodi, sport, moda, drutvena tatina (viteki redovi, poasne slube, skupovi) i opajanje osjetila. Danas se veini ini da je granica izmeu vieg i nieg jo izmeu u ivanja u prirodi i sportu. Ali ta granica nije vrsta. Vjerojatno e se uskoro sport, bar ukoliko je sport vjetina tjelesne snage i smionosti, opet openito ubrajati meu vie stvari. Za sred njovjekovnog je ovjeka bila ta granica odmah iza lektire; i sam uitak itanja mogla je oplemeniti samo tenja za vrlinom i l i mudrou, a mu zici i likovnoj umjetnosti priznavala se samo sposobnost da mogu po sluiti vjeri; uivanje u njima kao takvima smatralo se grenim. Renesansa se oslobodila osuivanja ivotne radosti kao neega po sebi gre nog, ali jo nije povukla novu granicu izmeu vieg i nieg uivanja ivota; htjela je da sav ivot uiva bezbrino. Novo je razgranienje re zultat onog kompromisa izmeu renesanse i puritanizma na kojemu se osniva moderni stav duha. Bila je to obostrana kapitulacija u kojoj je renesansa ishodila spasenje ljepote, a puritanizam osudu grijeha. Stro gi je puritanizam, kao i srednji vijek, osuivao jo itavu sferu uljepavanja ivota kao neto u osnovi greno i svjetovno, osim ako nije poprimilo izrazito religiozne oblike i ako se nije posvetilo neposrednom primjenom u slubi vjere. Renesansi svojstvena susretljivost prema svim ivotnim radostima ponovo je

ojaala tek otkako je oslabila vlada vina puritanskog nazora na svijet, postala je ak i jaa nego to je bila prije. Sklonost da se u onome to je po sebi prirodno vidi element etikog dobra pojavljuje se, naime, tek od osamnaestog stoljea. Kad bi smo danas pokuali povui razdjelnu crtu izmeu vie i nie ivotne ra dosti onako kako nam to diktira naa etika svijest, tada ne bismo vie dijelili umjetnost od uivanja osjetila, uivanje u prirodi od tjelesne kulture, uzvieno od prirodnog, nego samo egoistino, lano i tato od istog. Potkraj srednjega vijeka, kad se pokrenuo novi duh, bio je u princi pu jo uvijek mogu samo stari izbor izmeu boga i svijeta: potpuno odbacivanje svake divote i ljepote zemaljskog ivota ili neki drski zahvat opasan za duu. Ljepota svijeta postade zbog svijesti o svojoj grenosti dvostruko zamamna; tko joj se predao, taj je u njoj uivao bes krajnom strasnou. Oni pak koji se ljepote nisu mogli odrei, ali se ni su mogli ni predati svijetu na milost i nemilost, morali su ljepotu oplemeniti. Oni su mogli itavu skupinu umjetnosti i literature, to jest podruje u kojemu je divljenje sainjavalo bit uivanja, posvetiti time to bi ga stavili u slubu vjere. Zaista je i bila radost zbog boje i linije ono to je ispunjavalo ljubitelje slika i minijatura: sveti je predmet s toga uivanja skinuo ig grenosti. A kako je bilo s ljepotom u kojoj je sadraj grijeha bio velik, s obo avanjem tijela u vitekom sportu i dvorskoj modi, s oholou i pohlepom za slubama i astima, sa zanosnom zagonetnou ljubavi? Kako se moglo oplemeniti i uzdii sve to vjera osuuje i odbacuje? Tu je pomogao srednji put koji je vodio u zemlju snova: sve se zaodijevalo lijepom t lapnjom starih, fantast inih ideala. To je crta koja od dvanaestog stoljea povezuje francusku viteku kulturu s renesansom: naglaeno kultiviranje lijepog ivota u oblicima junakog ideala. Divljenje prirodi bilo je jo odvie slabo a da bi ljudi htjeli s punim osvjedoenjem sluiti zemaljskoj ljepoti u njenoj goloti nji, onako kako je to mogao grki duh: svijest o grije hu bila je odvie jaka; ljepota je mogla postati kulturom samo ako se zaodjela vrlinom. Sav aristokratski ivot kasnijeg srednjeg vijeka sjetimo se Francuske i Burgundije ili Firence samo je pokuaj da se igra san. Uvijek jedan te isti san, o starim junacima i mudracima, o vitezu i djevojci, o jednostavnim i zadovoljnim pastirima. Francuska i Burgundija igraju taj komad jo uvijek na stari nain; Firenca izmilja na istu temu novu i ljepu igru. Plemiki je i vladarski ivot dotjeran do svoje najvee izraajne mogunosti; svi su ivotni oblici izdignuti do nekog misterija, ukraeni bojama i nakitom, preodjeveni u vrlinu. Zbivanja ivota i emocije koje ih pokreu uokvireni su lijepim i zanosnim oblicima. Znam, sve to nije specifino kasnosrednjovjekovno; sve to klija ve u primitivnim stadijima kulture. Tu pojavu mogli bismo nazvati kineskom i bizantskom (bizantinskom); ona ne izumire sa srednjim vijekom. To dokazuje Kralj Sunce. Sjaj dvora je podruje na kojem se moe potpuno razviti estetika ivotnog oblika. Poznato je koliku su panju posveivali burgundski vojvode svemu to se odnosilo na sjaj i rasko njihovog dvora. Dvorski je sjaj, kae Chastellain, pokraj ratne slave, prva stvar prema kojoj se die pogled; njegov je red i upravljanje najprea potreba 15. Olivier de la Marche, metar ceremonija Karla Smjelog, napisao je na poticaj engle skog kralja Eduarda IV svoj traktat o sjaju vojvodina dvora da bi kralju pruio uzor ceremonijala i etikecije16.Habsburgovci su od Burgund a naslijedili lijepo razvijeni dvorski ivot i presadili ga u panjolsku i Au striju, gdje su dvorovi sve donedavna ostali njihovim bastionom. Burgundski je dvor bio na glasu kao najbogatiji i najbolje ureeni dvor meu dvorovima17, Karlo Smjeli, ovjek silovita duha, stege i reda, mada je za sobom ostavio samo nered, bio je strasni poklonik ivota visoke formalnosti. On je lijepim oblikom zaodjenuo staru iluziju da vladar glavom sasluava i odmah sudaki odluuje u tubama siromanih i malih. Dva ili triput tjedno davao je poslije ruka javnu audijenciju na kojoj mu se svatko mogao pribliiti sa svojom molbom. Audijenciji su morali prisustvovati svi plemii njegove kue; nitko se nije usudio izo stati. Sjedili su svrstani

strogo po poloaju s obje strane prolaza do po viene vojvodine stolice. Do njegovih su nogu kleala oba maistres des requestes, audiencier i jedan sekretar, koji su molbe itali i rjeavali prema vladarevim odredbama. Iza ograde, naokolo dvorane, stajalo je nie dvorjanstvo. Bila je to, kako kae Chastellain, Une chose magnifique et de grand los (neto velianstveno i vrijedno hvale), ali su se prisilni gledaoci dobrano dosaivali, a sam on je sumnjao u dobre plo dove ove vrste pravosua; bilo je to neto to nije vidio ni u kojega vladara svoga doba18. I razonoda je u Karla Smjelog morala poprimili laj lijepi oblik. Tournoit toutes ses manires et ses moeurs sens une part du jour, et avecques jeux et ris entremesls, se dlitoit en beau parler et en amonester ses nobles vertu, comme un orateur. Et en cestuy regart, plusieurs fois, s'est trouv assis en un hautdos par, et ses nobles devant luy, l o il leur fit diverses remonstrances selon les divers temps et causes. Et toujours, comme prince et chef sur tous, fut richement et magnifiquement habitu sur tous les autres 19 .( U neko doba dana sav se posve ivao umnom radu i rado je, uz igru i smijeh, kieno govorio i poput nekog govornika opominjao svoje plemie na vrline. Stoga je esto sje dio na raskonoj stolici visoka naslona, okruen svojim plemiima, i ko rio ih potaknut raznim povodima i uzrocima. I uvijek je, kao vladar i gospodar sviju, bio odjeven bogatije i sjajnije od ostalih). Ta je svjesna vjetina ivota, usprkos svojim ukoenim i bezazlenim oblicima, zapravo potpuna renesansa. Ono to Chastellain naziva njegovom haute magnifecence de coeur pour estre vu et regard en singulires choses (da bi njegovu uzvienost srca vidjeli i promatrali u iznimnim prilikama), najznaajnija je osobina Burchardtova renesan snog ovjeka. Hijerarhika su pravila dvorskog domainstva pantagruelski rasko na kad se odnose na gozbe i kuhinju. Dvorski banket Karla Smjelog, sa svim svojim slubama hljebara, rezaa, peharnika i metara kuhinje, propisanim gotovo liturgikim dostojanstvom, bio je slian izvoenju neke velike i ozbiljne predstave. itav je dvor jeo u skupinama po deset, u odvojenim sobama, posluivan kao i gospodar, sve u brinom redosli jedu po stepenu asti i staleu. Sve je bilo rasporeeno tako pomno da su sve te skupine u pravi as nakon donoenja jela mogle pozdraviti vojvodu, koji je jo sjedio za stolom, pour luy donner gloire 20 (da mu iskau poast). Nepoznati izvjestitelji o posnoj veeri koju je vojvoda Sigismund priredio burgundskim poslanicima prilikom zaposjedanja grofovije Pfirt 21. lipnja 1469. u Thannu, smatra ta pravila mnogo plemenitijima od njemakih obiaja za stolom: s prenim krkuama kojima je moj spomenuti gospodar Austrije uprljao stol. Item valja spomenuti, kako je svatko grabio, im bi jelo bilo stavljeno na stol, pokatkad kao prvi onaj najnii21. U kuhinji (zamislimo golemu kuhinju jedini jo sauvani ostatak vojvodske palae u Dijonu s njezinih sedam golemih ognjita) sjedi kuhar, koji je toga dana u slubi, na stolici izmeu ognjita i stola za serviranje, odakle moe nadgledati itavu prostoriju. U ruci je morao drati veliku drvenu kuhau koja ima dvostruku svrhu: prvo da njome kua juhu i umake, i drugo da pomone kuhare iz kuhinje nagoni na dunost, a ako ustreba da njome i udari. U posebnim prilikama, na primjer s prvim gomoljikama ili s prvim mladim sleevima, pojavljuje se i sam kuhar da servira, drei u ruci buktinju. To su za dostojanstvena dvorjanina, koji nam sve to opisuje, svete misterije, o kojima on govori s potovanjem i s nekom vrstom skolastike naunosti. Kad sam bio pa, kae la Marche, bio sam jo premlad da shvatim pitanja prvenstva i ceremonijala22.Svojim itaocima postavlja vana pitanja o prvenstvu u dvorskoj slubi, a zatim na njih odgovara po svom zrelom iskustvu. Zato gospodarevoj gozbi prisustvuje ku har a ne kuhinjski junker? Kako se kuhar uzima na rad? Tko ga zamje njuje za odsutnosti: metar-peenjar (hateur) ili metar -supar (potagier)? Na to odgovaram, kae mudri ovjek: Treba li na kneevu dvoru namjestiti kuhara, tada dvorski metri (matres d'htel) prozovu jedno ga za drugim kuhinjske junkere (eseuyers de cuisine) i sve one koji su uposleni u kuhinji, i kuhar bude sveano izabran pod zakletvom svakoga pojedinog. A na drugo pitanje: Njega ne moe zamjenjivati ni peenjar ni supar, nego

se i zamjenik kuhara bira pod zakletvom. Zato su hljebari i peharnici kao prvi i drugi po rangu iznad rezaa i kuhara? Jer je njihova sluba u vezi s kruhom i vinom, svetim stvarima, posveenima dostojanstvom sakramenta 23 . Vidimo da tu postoji stvarna veza izmeu misaonih sfera vjere i dvorske etikete. Neemo preuveliati ako kaemo da se u svakom aparatu lijepih i plemenitih ivotnih oblika krije liturgiki element, da je potovanje onih oblika u neku ruku izdignuto u prividno religioznu sferu. Samo bi to moglo objasniti vanost koja se (ne samo u kasnijem srednjem vijeku) pridaje svima pitanjima prvenstva i pristojnosti. U starom ruskom carstvu prije Romanov razvio se spor o prvenstvenom pravu na prijestolje u stalnu upravnu ustanovu dravne slube. Zapadne drave srednjega vijeka ne poznaju taj oblik, ali i u njima zauzima zavist zbog prvenstva iroki prostor. Za to bismo lako mogli nai bezbroj primjera. Ovdje je, meutim, rije samo o tome da se uljepavanje ivotnih oblika pretvori u lijepu i zanosnu igru i da se zorno prikae divlje bujanje tih oblika u pustu rasko. Evo nekoliko primjera. Lijep oblik moe pokatkad posve potisnuti svrhovit in. etiri francuska viteza otkrila su uhaanjem, neposredno prije bitke kod Crcyja, engleski plan bitke. Kralj, koji je pun nestrpljivosti iekivao njihov izvjetaj i polako jahao bojitem, zaustavio se, kad ih je ugledao na povratku. etiri se viteza probie kroz vrevu ratnika do kralja. Oni se zgledae bez ijedne rijei, jer nijedan ne htjede progovoriti prije ne go progovori koji od ostale trojice, njegovih drugova. Jedan je hrabrio drugoga: Gospodine, recite vi, govorite vi kralju, ja neu da govorim prije vas. Tako se neko vrijeme prepirahu jer nijedan par honneur (iz potovanja) ne htjede progovoriti. Sve dok kralj nije jednome od njih zapovjedio da govori24. Svrhovitost je jo jae ustuknula pred lijepim oblikom u sluaju milostivog gospodina Gaultiera Rallarta, chevaliera du guet u Parizu godine 1418. Taj je prefekt policije uobiajio da nikad ne poe na obilazak bez pratnje trojice ili etvorice veselih sviraa, pa se u narodu govorkalo da on tako lupee opominje kao da im kae: Bje'te, jer ja dolazim25. Taj sluaj nije usamljen. Godine 1465. nalazimo ponovo kako biskup Evreuxa, Jean Balue, vri noni obilazak uz pratnju klarineta, trubalja i drugih glazbenih instrumenata, qui n'estoit pas acoustume de faire gens faissans guet26 (to obino ne ine noobdije). ak se i na stratitu strogo pazilo na rang i staleku ast: ono je za connetablea od Saint Paula bogato ukraeno vezenim ljiljanima, jastuk i maramica za oi od skrletnog su baruna, a krvnik je ovjek koji nije izvrio jo nijedno smaknue sumnjiva povlastica za osuenika27. Natjecanje u udvornostima, koje je danas poprimilo malograanski karakter, bilo je u dvorskom ivotu petnaestog stoljea razvijeno izvanredno snano. Kad se ljudima na viem poloaju nije ustupilo mjesto koje im pripada, smatralo se to nepodnoljivom sramotom. Burgundski su vojvode sitniavo strogo priznavali prednost svojim kraljevskim roacima u Francuskoj. Ivan Neustraivi je uvijek iskazivao preuvelianu ast svojoj mladoj snahi Michelle de France; nazivao ju je Madame, uvijek bi pred njom kleknuo, htio je da je neprestano poslu uje, ali ona to nije doputala28. Kad je Filip Dobri uo da je njegov roak, dofen, zbog kavge sa svojim ocem pobjegao u Brabant, prekinuo je opsadu Deventera, kojom je imala zapoeti ekspedicija za osvajanje Frizije, i pohitao natrag u Bruxelles da dobrodolicom doeka visokog gosta. to se vie susret pribliavao, to se vie pretvarao u takmienje tko e koga pretei u iskazivanju poasti. Filip se jako bojao da bi mu dofen mogao izjahati u susret; bockajui konja mamuzama jahao je Filip da lje i slao glasnika za glasnikom ne bi li dofena sklonuo da ga saeka ondje gdje se zatekao. Preklinjao ga je i zarekao se da e se okrenuti i odjahati tako daleko da ga kraljevi nigdje nee nai, ako mu osobno izae u susret, jer bi to njemu, vojvodi, nanijelo veliku sramotu, i sav bi mu svijet taj postupak vjeno spoitavao. Filip je ujahao u Bruxelles skromno se odriui uobiajena sjaja; uurbano je pred palaom sjahao, uao i brzo potrao dalje. Uto je ugledao dofena, koji je s vojvotkinjom iziao iz svoje odaje i u dvoritu mu rairenih ruku poao u susret. Stari vojvoda otkrije odmah glavu, poklekne za trenutak i potri uurbano dalje. Vojvotkinja zadrava dofena da ne korakne vie ni koraka, a dofen vrsto dri vojvodu da ga sprijei u poklecanju, a zatim ga uzalud moli da ustane. Obojica plau od ganua, kae Chastellain, a svi ostali, koji su stajali oko njih, plau

zajedno s njima. Za cijelo vrijeme boravka toga gosta, koji e uskoro kao kralj biti najljui neprijatelj njegove kue, vojvoda sam sebe nadmauje u kineskoj poniznosti. Sebe i svoga sina naziva de si meschans gens (tako zlim ljudima), svoju ezdesetgodinju glavu izlae kii, nudi dofenu sve svoje zemlje29. Celuy qui se humilie devant son plus grand, celuy accroist et mulitplie son honneur envers soy-mesme, et de quoy la bont mesme lay resplend et redonde en face. (Tko se ponizi pred onim tko je vei od njega, taj umnoava i umnogostruava potovanje prema samome sebi, njegova dobrota u preobilju obasjava njegovo lice). Tim rijeima zavrava Chastellain svoj izvjetaj o tome kako je grof od Cha rolaisa tvrdokorno otklanjao da se zajedno s engleskom kraljicom Margaretom i njezinim mladim sinom poslui prije gozbe posudom za umivanje. Plemii su o tome govorili itav dan; o tome sluaju obavijestie vojvodu koji je pozvao dvojicu plemia da u sporu brane Karlovo ponaanje. Feudalni osjeaj asti bio je jo tako iv da su se te forme na izgled zaista smatrale znaajnima, lijepima i zanosnima. Kako da inae shvatimo da je otklanjanje prednosti obino trajalo dobrih etvrt sata10? to se tko dulje branio, to su prisutni bili zadovoljniji. Kome prilii poljubac u ruku, sklanja ruku da izmakne toj asti. panjolska kraljica skriva tako svoju ruku pred mladim nadvojvodom Filipom Lijepim; Filip eka neko vrijeme, ali kad mu se pruila prilika, neoekivano je hvata i cjeliva. Sav se ozbiljni panjolski dvor smije, jer kraljica nije bila na to spremna31 . Sve su spontane njenosti ophoenja brino uokvirene vrstim oblicima. Tono je propisano koje dvorske gospoe idu ruku pod ruku. I ne samo to, nego i to hoe li ili nee jedna drugu zamoliti za tu intimnost. Ovo nutkanje da pou zajedno, ovo domahivanje i dovikivanje (hucher) tehniki je pojam za staru dvorsku damu koja opisuje burgundski cere monijal32. Formalnost da se gostu na rastanku ne doputa da ode, provodi se do dosadne krajnosti. ena Luja XI je nekoliko dana u gostima u kui Filipa Burgundskog, kralj je utvrdio dan njezina povratka, ali vojvoda ne doputa da kraljica ode ma koliko njezina pratnja usrdno moli i ma koliko ona sama strepi pred gnjevom svoga mua33. Goethe kae: Ne postoji ni jedan vanjski znak uljudnosti koji nema duboki moralni korijen; virtue gone to seed nazvao je uljudnost Emerson. Moda se ne moe s punim pravom ustvrditi da se taj moralni korijen u petnaestom stoljeu jo osjeao, ali se zacijelo osjeala estetska vrijednost koja lei izmeu iskrena oitovanja prijateljstva i suha oblika ophoenja. Samo se po sebi razumije da je bogatom uljepavanju ivota prije svega mjesto na dvorovima vladara, gdje za to ima dovoljno vremena i prostora. Ali da je ono zaokupljalo i donje slojeve drutva, dokazuje ve i injenica da se od tih oblika (osim na samim dvorovima) ponajvie jo danas uva u malograanstvu. Neprestano nutkanje da se uzme jo malko od nekog jela, nagovaranje da se jo malko ostane, nekanje da se poe ispred nekoga, to je u prolom stoljeu veim dijelom nestalo iz viih graanskih oblika ophoenja. U petnaestom stoljeu bili su ti oblici u punom cvjetanju. Ali dok su se oni skrupulozno gajili, satira se ipak nije ustruavala da ih gaa ivom porugom. Kao pozornica lijepe i razvuene utivosti sluila je ponajprije crkva. Naroito za offrande. Nitko nee da prvi poloi milodar na oltar. Passez. Non feray. Or avant! Certes si ferez, ma cousine. Non feray. Huchez no voisine, Qu'elle doit mieux devant offrir. Vous ne le devriez souffrir. Dist la voisine: n'appartient A moy: offrez, qu' vous ne tient Que li prestres ne se delivre34.
("Izvolite!" "Ne nikako!" "Samo naprijed! Ali, ipak ete prije mene, prijo". "Neu." "Zovnite susjedu. Jer njoj vie prilii da prva udijeli". "To ne biste smjeli dopustiti." Susjeda e: "To meni ne prilii: Udijelite, nek ne bude da je sveenik jo tu zbog vas").

Kad je na kraju najuglednija pola prva smjerno uvjeravajui da to ini samo radi toga da konano tome uini kraj, ponavlja se prepirka pri cjelivanju pacificale (la paix), drvene, srebrne ili bjelokosne plo ice koja je u kasnijem srednjem vijeku uvedena za mise poslije Agnus Dei umjesto poljupca pomirbe usnama na usne 35. Kruenje pacificale meu otmjenima od ruke do ruke uz utivo nekanje da ga netko prvi poljubi, izopailo se u ustaljeno i dosadno remeenje slube boje. Respondre doit la juene fame: Prenez, je ne prendray pas, dame. Si ferez, prenez, douce amie. Certes, je ne le prendray mie; L'en me tendroit pour une sote. Baillez damoiselle Marote. Non feray, Jhesucrist m'en gart! Portez a ma dame Ermagart. Dame, prenez. Saincte Marie, Portez la paix a la baillie. Non, mais a la gouverneresse36.
("Mlada ena neka odgovori: / Uzmite vi ja neu uzeti, gospo" / "Ali hoete, slatka prijo!" / "Ne, ne uzimam nikako; / "Ludom bi me smatrali." / "Dajte ga gospoici Marote!" / "Ta ne, sauvaj Isuse Kriste! / Pruite ga gospi Ermagart!" / "Uzmite, gospo, molim vas." O sveta Marijo, / Dodajte plou svetog mira gospoi naelnici!" / Neu, radije gospoi namjesnici").

Ova ga napokon uzima. ak je i sveti Franjo Paulski, ovjek koji je za svijet bio mrtav, smatrao svojom dunou da sudjeluje u toj utivosti; njegovi poboni potovaoci priznavali su mu tu utivost kao znak prave poniznosti, iz ega proizlazi da etiki sadraj jo nije posve nestao iz tih formalnosti37. Znaenje tih oblika ophoenja objanjava se, uostalom, posve jasno tek injenicom da su oni nalije estokih i t vrdokornih zadjevica ba zbog prestia u crkvi to su ga ljudi jedni drugima tako uljudno nametali38. Oni su bili lijepa i pohvalna negacija plemikog il i graanskog ponosa koji se jo ivo osjeao. Tako je itav pohod u crkvu postao nekom vrsti menueta, jer se prepirka ponavljala i pri izlasku; tada se izvodila utakmica o tome da se ovjek vieg poloaja propusti zdesna, da prijee stazom ili ulicom sprijeda. Stigavi pred kuu trebalo je, kako je jo zahtijevao panjolski obiaj, itavo drutvo zamoliti da ue da bi neto popilo, to su ostali morali najutivije otkloniti; zatim ih je valjalo komad puta ispratiti, sve to s uljudnim nekanjem39. Svi ti lijepi oblici poprimaju neto ganutljivo, ako se sjetimo da su se razvili iz ozbiljne borbe divljeg i strasnog soja s njegovom vlastitom oholou i gnjevom. esto je zatajilo formalno zatakavanje tog ponosa. Kroz kiene oblike je neprestano probijala estoka surovost. Johann Bavarski gostuje u Parizu; velika gospoda prireuju sveanosti na kojima izbornik Ligea dobiva u igri sav njihov novac. To je dozlogrdilo jednome od prineva, i on vikne: Do vraga, kakav je to sveenik? Je l'te? Zar e nam odnijeti sav novac? na to Johann odgovori: Nisam ja nikakav sveenik; meni nije potreban va novac. I on uze novac i raspe ga svuda naokolo. Dont ly pluseurs orent grant mervelle de sa grant liberaliteit40 (Mnogi su se zaudili njegovoj velikoj dareljivosti). Huge de Lannoy udario je nekoga eljeznom rukavicom, dok je ovaj kleao pred kraljem podnosei tubu protiv Lannoyja; kardinal Louis de Bar nazvao je pred kraljevim licem nekoga propovjednika la cem i podlim psetom41. Formalni osjeaj asti tako je snaan da prekraj etikete, kao i da nas u mnogih orijentalnih naroda, pozljeuje kao smrtna uvreda jer rui onu lijepu iluziju vlastita plemenita i ista ivota koja se ne moe odrati ni u kakvoj goloj stvarnosti. Za Ivana Neustraivog znai neizbrisivu sramotu to je Capeluchea, parikog krvnika, koji mu je izja hao u susret u punom

ornatu, pozdravio kao plemia i dodirnuo njegovu ruku; samo krvnikova smrt moe izbrisati tu sramotu42. Na sveanom ruku na dan krunisanja Karla VI godine 1380. ugurao se Filip Burgundski silom na mjesto izmeu kralja i vojvode od Anjoua koje mu pripada kao doajenu perova; njihove se pratnje probijaju ve uz povike i prijetnje da silom rijee spor, ali ga kralj rjeava tako to poputa pred zahtjevima Burgunanina43. Povreda forme nije se trpjela ni u zbilji ratnog zbivanja; engleski kralj zamjera Isle Adamu to se pred njim pojavio u odjei blanc gris i to mu gleda u lice44. Neki engleski vojskovoa alje pregovaraa iz opsjednuta Sensa najprije brijau da se obrije45. Red na burgundskom dvoru, to ga suvremenici toliko hvale46, shvatit emo u pravom njegovom znaenju tek ako ga usporedimo sa zbr kom koja je katkad vladala na mnogo starijem francuskom dvoru. Deschamps se u nizu balada tui na bijedu dvorskog ivota; njegove tubalice znae ve neto vie nego obinu nelagodnost zbog dvorjanske egzistencije, o emu e biti govora kasnije. Loa hrana i lo leaj, vjena buka i nered, psovke i zadjevice, zavist i poruga, to je vrzino kolo grijeha, to su vrata paklena47. Usprkos smjernom potovanju prema kraljevstvu i ponosnim zamislima velebnih ceremonija, esto jadno propada dekor ak i u najsveanijim prilikama. Na pogrebu Karla VI u St. Denisu godine 1422. nastade estoka svaa izmeu fratara opatije i ceha mjeraa soli (henouars) u Parizu zbog sveane odore i ostale odjee koja je pokrivala kraljevsko truplo; svaka je strana svojatala na njih pra vo, navlaili su je i zamalo se ne pobie, ali je vojvoda od Bedforda predao spor u ruke pravde, et fut le corps enterr48, (i truplo bi sahranjeno). Slian se sluaj ponovio 1461. na pogrebu Karla VII. Stigavi na putu u St. Denis do Croix aux Fiensa, odbie mjerai soli, nakon rjekanja s fratrima opatije, da kraljevski le ponesu dalje, ako im se ne plati deset parikih funti, tvrdei da na to imaju pravo. Odar ostavie nasred puta, i pogrebna povorka zaostade. Graani St. Denisa htjedoe ve preuzeti taj zadatak, ali grand cuyer obea henouarsima da e im platiti iz vlastite kese, pa povorka nastavi put i stie u crkvu tek oko osam sati uveer. Odmah poslije sahrane izbi nova svaa izmeu samog kraljevskog grand cuyera i fratara zbog sveane odore49. Takav mete zbog utenzilija neke sveanosti bio je, takorei, dio programa; i samo naruavanje oblika pretvorilo se u oblik 50 . Neogranieni publicitet sviju vanih dogaaja kraljeva ivota, koji se u sedamnaestom stoljeu jo smatrao obaveznim, bio je razlogom to je nered esto izbijao ba na najveim sveanostima. Za krunidbene gozbe godine 1380. bila je navala gledalaca, uzvanika i posluge tako velika da su za to odreeni sluge krune, konnetable i maral de Sancerre morali dijeliti jela jaui na konjima51. Kad je Henrik VI Engleski godine 1431. bio u Parizu okrunjen za kralja, prodro je narod ve rano ujutro u veliku dvoranu palae u kojoj e se odrati velika krunidbena gozba da tamo ankolizi i upeca koji zalogaj. Gospoda iz vrhovnog suda i sa sveuilita, prvt des marchands i porotnici jedva se probie kroz stisku do dvorane za blagovanje, i kad na kraju stigoe, zatekoe za stolom, koji je bio za njih prostrt, svakojake zanatlije. Pokuali su da ih otjeraju, mais quant on en faisoit lever ung ou deux, il s'en asseoit VII ou VIII d'autre cost52 (ali im bi jednoga ili dvojicu uklonili, ve bi na drugoj strani zasjelo njih sedam ili osam). Za pomazanja kralja Luja XI godine 1461. bila su na vrijeme iz opreza zatvorena vrata kate drale u Reimsu i pred njima je postavljena straa da u crkvi ne bude vie ljudi nego to ih moe primiti kor. Ali su se ljudi tako sabili oko glavnog oltara pred kojim je obavljano pomazanje da se prelati koji su asistirali nadbiskupu nisu mogli slobodno kretati, a prinevi po krvi i njihova poasna sjedala zapadoe u guvu 53 . Parika crkva je samo negodujui trpjela to je jo uvijek (do 1622) podreena nadbiskupiji Sens. Nadbiskupu je svakojako pokazivala da ne eli ni uti o njegovu autoritetu i pozivala se na papinu egzempciju. Do sukoba je dolo 2. veljae 1492. poslije mise koju je senski nadbiskup u kraljevoj prisutnosti celebrirao u crkvi Notre Dame u Parizu. Nadbis kup se, blagosiljajui narod, povukao, dok kralj jo nije bio na pustio crkvu; povorku je predvodio sveeniki kri. Dvojica kanonika progurae se s velikom pratnjom crkvene posluge pred povorku, dogra bie kri i otetie ga, a nosiocu kria iaie ruku i izazvae nered u kojemu je netko nadbiskupovoj posluzi oupao

kosu. Kad je nadbiskup pokuao stiati svau, sans lui mot dire, vinrent prs de lui; Lhuillier (dekan prvostolnog kaptola) lui baille du coude dans l'estomac, les au tres rompirent le chapeau pontifical et les cordons d'icelluy (prioe mu ne rekavi ni rijei; Lhuillier ga laktom udari u trbuh, ostali mu pokidae mitru i trake na njoj). Drugi kanonik je progonio nadbiskupa disant plusieurs injures en luy mectant le doigt au visage, et prenant son bras tant que dessira son rochet; et n'eust est que n'eust mis sa main au devant l'eust frapp au visage (izvikujui pogrde, gurajui mu prst u lice i hvatajui ga za ruku tako da mu je rasparao roketu; i da se nadbiskup nije rukom zaklonio, bio bi ga udario u lice). Zbog toga je povedena parnica koja je trajala trinaest godina 5 4 . Strastan i silovit duh, tvrd i u isti mah spreman na suze, u vjenom kolebanju izmeu crnog oajanja nad svijetom i naslaivanja njego vom bujnom ljepotom, nije mogao ivjeti bez najstroih oblika ivota. Uzbuenja je valjalo stegnuti vrstim okvirom prokuanih oblika; na taj je nain zajedniki ivot u pravilu dobio barem svoj red. Tako su vlastiti i tui doivljaji postali za duh lijepim igrokazom; patetina predstava patnje i sree uivala se pod umjetnim svjetlom. Jo nedosta ju sredstva za ist izraz due: samo u estetskoj realizaciji moe osjeanje postii onaj visoki stupanj izraajne snage to ga zahtijeva doba. Nitko, dabome, ne misli da su ti ivotni oblici, prije svega oni iz kru ga velikih, starih, posveenih zgoda roenja, braka i smrti, uvedeni s takvom namjerom. Obiaj i slavlje izrasli su iz primitivnog vjerovanja i kulta. Ali praiskonski smisao koji im je dao ivot, ve je odavna zabo r avljen, i oblici se, u zamjenu za smisao, ispunie novom estetskom vrijednou. Zaodijevanje ganua sugestivnim oblikom najsnanije se razvilo u alosti za pokojnikom. Tu su postojale neograniene mogunosti za raskono preuveliavanje bola kao protutee neobuzdanoj radosti na beskrajnim dvorskim sveanostima. Ovdje neemo nadovezati opirno opisivanje sve one mrane raskoi u crnini, svega onog sjaja pogrebnih sveanosti koji su pratili smrt svakog vladara. Ti oblici nisu svojstveni samo kasnije m srednjem vijeku; monarhije ih uvaju sve do dananjeg dana, pa je jo i graanska pogrebna koija jedan njihov izdanak. Sugestija crnine u koju se u sluaju vladarove smrti odijevahu ne samo dvor nego i magistrati, gilde i narod, morala je svojim kontra stom prema arolikosti srednjovjekovnog gradskog ivota djelovati jo snanije. alobna parada za umorenog Ivana Neustraivog bila je oigledno udeena tako da proizvede snaan uinak (dijelom i politiki). Ratna svita s ko jim Filip polazi u susret engleskom i francuskom kralju uzveliana je dvjema tisuama crnih barjaia, crnim konjanikim stjegovima i za stavama dugim sedam lakata s resama od crne svile, a sve je to bilo izvezeno ili oslikano zlatnim grbovima. I paradne stolice i vojvodina crna putna koija obojene su za tu priliku crnom bojom55. Prilikom sveanog susreta u Troyesu prati Filip francusku i englesku kraljicu zaogrnut barunastim alobnim platem koji se preko hrpta njegova konja spu ta sve do zemlje56. Kasnije se pojavljuje u crnini ne samo on, nego i njegova pratnja57. Pokatkad bi poneka iznimka u svoj toj crnini pojaala dojam: dok sav dvor, pa ak i kraljica, nosi crninu, tuguje francuski kralj u crveni lu58 . Pariani su 1393. udei se gledali pogrebnu sveanost u progon stvu umrlog kralja Armenije, Leona od Lusignana, posve u bijelom 59. Crnina je bez sumnje esto prikrila snagu pravog, strastvenog bola. estoka odvratnost od smrti, snaan osjeaj rodbinstva, usrdna odanost gospodaru pretvarali su sluaj vladareve smrti u zaista potresan dogaaj. Pa ako je, kao u sluaju umorstva burgundskog vojvode godine 1419, bila povrijeena ast nekog ponosnog roda, koja je vapila za osvetom kao svetom dunou, tada su i oitovanja bola i rasko u svojoj preuvelianosti zacijelo bili primjereni osjeanju due. Chastellain je u svom izvjetaju o toj smrti dao maha svojoj estetici; u tekom, razvuenom stilu svoje dostojanstvene retorike izmilja Chastellain govor kojim je biskup od Tournaia u Gentu pripremio mladog vojvodu na

stranu vijest, a zatim i sveane tualjke Filipa i njegove ene Michelle de France. Ali se ne moe posumnjati u istinitost jezgre njegova saopenja: u ivani napad to ga je u mladog vojvode izazvala ta vijest, u ne svijest u koju je pala njegova ena, u divlje komeanje dvora, u lelek u gradu, ukratko u silnu neobuzdanost bola kojim je primljena ta vijest 60 . Peat istinitosti pokazuje i Chastellainov izvjetaj o izrazima bola Karla Smjelog prilikom smrti Filipa Dobrog. Taj je udarac bio manje estok; st ari, gotovo djetinjasti vojvoda sputao se ve odavna nizbrdo; njegov odnos prema sinu bio je posljednjih godina sve prije nego srdaan, pa i sam Chastellain primjeuje kako je izazvalo uenje to je Karlo pokraj smrtne postelje plakao, zapomagao, krio r uke i padao na zemlju et ne tenoit rgle, ne mesure, et tellement qu'il fit chacun s'esmerveiller de sa dmesure douleur (i bio tako neumjeren i neobuzdan da je u sva kome izazvao uenje zbog svoga beskrajnog bola). I u gradu Bruggeu, gdje je vojvoda umro, estoit piti de oyr toutes manires de gens crier et plorer et faire leurs diverses lamentations et regrets 61 (. . . bila je to prava muka, svi su slojevi naroda zapomagali, plakali i svakoja ko naricali od tuge i alosti). Teko je ustanoviti dokle u tim i slinim izvjetajima dopire dvorski stil, do koje se mjere buno oitovanje patnje smatra primjerenim i lijepim i koliko je duboko ono zaista iskreno estoko ganue svojstveno tom vremenu. U tome se bez sumnje krije dobar dio primit ivnog obli ka: glasni pla nad pokojnikom, koji se u narikaa pretvorio u oblik a u sluaju plourants (koji ba u to doba daju grobnoj skulpturi tako snanu potresnost) u umjetnost, prastari je element kulture. Povezanost primitivnosti, estoke senzibilnosti i lijepa oblika vidljivi su i u velikom strahu kojim se saopavala vijest o smrti. Pred groficom od Charolaisa dugo se tajila smrt njezina oca, jer je bila pred porodom Marije Burgundske; Filipa Dobrog, koji lei teko bolestan, nitko se ne usuuje obavijestiti ni o jednom jedinom smrtnom sluaju koji bi ga i najmanje raalostio, tako da Adolf von Kleve ne smije nositi alob no odijelo povodom smrti svoje ene. Kad je vojvoda ipak nekako na mirisao smrt svoga kancelara Nikolasa Rolina (sam Chastellain upotrebljava izraz: avoit est en vent un peu de ceste mort), zapitao je biskupa od Tournaia, koji ga je posjetio na bolesnikoj postelji, je li kancelar zaista umro. Monseigneur, ree biskup, moda je zaista mrtav jer je star i malaksao i ne moe vie dugo ivjeti. Dea! ree vojvoda, to vas nisam pitao, pitam vas je li mort de mort et trespass (od smrti umro i je li preminuo)? Ha! monseigneur, odgovori biskup, on nije umro, ali mu je jedna strana uzeta, dakle je gotovo mrtav. Vojvoda se razljutio: Vechy merveilles! (udna pria) reci mi konano jasno i glasno je li mrtav. Tek tada biskup ree: Jest, zaista, monseigneur, umro je doista62. Ne progovara li iz toga udnog naina prenoenja vijesti o smrti vie praznovjerni oblik nego obzir prema bo lesniku kojega takvo oklijevanje moe samo uzbuditi? Ne pripada li taj nain misaonoj sferi koja je Luja XI ponukala da se nikad vie ne poslui odjeom koju je nosio u trenutku kad je do njega doprla bilo ka kva loa vijest, ni k onjem na kojemu je tom prilikom jahao, i da ak dade posjei dobar komad ume u Lochesu, gdje mu je saopena smrt novoroenog prinia63. M. de chancellier, napisao je 25. svibnja 1482, je vous mercye des lettres etc., mais je vous pry que ne m'en envoys plus par celluy qui les m'a aportes, car je luy ay trouv le visage terriblement ehang depuis que je ne le vitz, et vous prometz par ma foy qu'il m'a fait grant peur; et adieu64 (Gospodine kancelaru, zahval j u j e m vam za pisma itd., ali vas molim da mi ih vie ne aljete po onome koji ih je donio jer sam vidio njegovo lice strano izmijenjeno otkako sam ga posljednji put vidio, i uvjeravam vas na asnu rije da me je jako preplaio; i zbogom). Ma kakve se stare predodbe o tabuu krile u alobnim obiajima, njihova se iva kulturna vrijednost sastoji u tome to bolu daju oblik, to ga ine neim lijepim i uzvienim. Oni daju bolu ritam, oni prenose zbiljski ivot u sferu drame i obuvaju mu konturne. U primitivnoj, recimo u irskoj kulturi, alobni su obiaji i pjesnike tubalice jo cjelina; pa i dvorsku alost u burgundsko doba moemo razumjeti ako je shvatimo kao srodnu elegiji. alobna sveanost

pokazuje u lijepom obliku kako onaj koga pogaa alost mora biti posve izbezumljen od bola. to je vii poloaj, to se herojskije mora pokazati oitovanje bola. Francu ska kraljica mora ostati punu godinu dana u sobi u kojoj joj je saopena smrt njezina mua. Za princeze traje to est tjedana. Kad je Madame de Charolais, Izabeli Burbonskoj, saopena smrt njezina oca, bila je jo na alobnoj sveanosti u dvorcu u Couwenbergu, i tu ostaje jo est tjedana u svojoj sobi, leei neprestano u postelji, poduprta jastucima, ali u barbetti65, pod kapom i u ogrtau. Soba je posve zavijena u crno, na podu, umjesto meka saga, lei velika crna ponjava, a i predsoblje je obloeno crnim zavjesama. Plemkinje ostaju est tjedana u postelji sa mo zbog mua, a zbog oca ili majke samo devet dana; preostatak od est tjedana sjede ispred postelje na velikom komadu crna platna. Za najstarijim se bratom tuguje est tjedana, ali ne u postelji66. Sada nam je jasno da je doba koje je potovalo tako strogi ceremonijal neprestano prikazivalo kao najteu okolnost u vezi s umorstvom iz godine 1419. injenicu da je Ivan Neustraivi pokopan jednostavno u prsluku, u hlaama i cipelama 67. Gdje se ganue zaodijeva i obrauje u tako lijepe oblike, tamo se ono smo lako gubi; tenju da se ivot dramatizira doputa neko iza kulisa, gdje se odlae plemenito iskieni patos. Ova bezazlena podjela na paradu i istinski ivot naroito se istie u spisu stare dvorske dame Alinor de Poitiers, koja ipak sav taj spektakulum potuje kao uzviene misterije. Poto je opisala raskono alovanje Izabele Burbonske, ona nastavlja: Quand madame estoit en sonparticulier, elle n'estoit point toujours couche, ni en une chambre (Madame kao privatna osoba nije nipoto uvijek leala u postelji, niti u jednoj sobi). Ovo en une chambre ne znai u jednoj te istoj sobi. Chambre znai ovdje zaokruenu garnituru zidnih i prostrtih sagova, pokrivaa itd., koja je sluila za ureenje nekog prostora, recimo u naroito namjetenoj sobi za sveane zgode68. Princeza prima u tom ornatu, ali samo kao u lijepom obliku. Alinor jo kae: Pristojnost zahtijeva da mu nosi alobnu odjeu dvije godine, barem onda ako se ponovo ne eni. Ba najvii stalei, naroito vladari, ene se esto vrlo brzo; vojvoda od Bedforda, regent Francuske za mladog Henrika VI, ve nakon pet mjeseci. Osim alosti za pokojnikom, pruaju i babinje iroko polje za strogo utvreni sjaj i hijerarhiko graduiranje raskoi. Tu igraju ulogu razliite boje. Zelena, jo u devetnaestom stoljeu uobiajena za graanske babinje i za grija rublja, bila je u petnaestom stoljeu privilegij kraljice i princeze. Porodiljska odaja francuske kraljice opremljena je zelenom svilom; neko je bila posve u bijelom. ak ni grofice nisu smjele imati chambre verde. Sukno, krzno i boja pokrivaa i stolnjaka, sve je to propisano. Na stolu za posluivanje u porodiljskoj sobi Izabele Burbonske neprekidno gore dvije velike svijee u srebrnim svijenjacima, jer se prozorski kapci u porodiljskoj sobi otvaraju tek nakon etr naest dana. Ali naroito valja spomenuti raskone postelje koje kao i koije na pogrebu panjolskog kralja ostaju prazne. Mlada majka le i na poivaljci smjetenoj ispred vatre, a dijete, Marija Burgundska, u zipci u djejoj sobi, ali su osim toga u porodiljskoj sobi jo dvije velike postelje vjeto ukraene zelenim zavjesama, spremljene i otkrivene kao da e netko u njima spavati, a u djejoj sobi takoer dva leaja, sve u zelenom i ljubiastom, i jo jedna velika postelja u predsoblju posve obloenom grimiznim atlasom. Tu chambre de parement posvetio je svojedobno Ivanu Neustraivom grad Utrecht, po kojemu je i nazvana la chambre d'Utrecht. Postelje slue pri sveanostima krtenja ceremonijalnoj svrsi69. Estetika ivotnih oblika dola je do izraaja ve u svakodnevnoj slici grada i ladanja: stroga hijerahija tkanina, boja i krzna davala je razliitim staleima vanjski okvir koji je pojaavao i uvao osjeaj dostojanstva. Estetika emotivnosti nije se ograniila na sveani izraz radosti i alosti zbog poroda, svadbovanja ili umiranja u kojima je parada bila uvjetovana nunim ceremonijama. Svaki etiki dogaaj rado se pokazivao u lijepo opremljenom obliku. Takav element nalazimo u divljenju, poniznosti i u trapljenju svetaca, u kajanju grenika, kao i u moult belle contrition de ses pchs (i vrlo lijepoj skruenosti zbog svojih gri jeha) Agneze Sorel70. Svaki odnos ivota biva stiliziran; umjesto mo derne sklonosti za prikrivanje i brisanje intimnih odnosa i estokih emocija tei se ovdje za njihovim zaodijevanjem u lijep oblik i u prizor namijenjen i drugima. Tako i prijateljstvo u ivotu petnaestog stoljea ima svoj lijepo izraeni oblik. Pokraj starog krvnog bratimstva i brat stva u oruju, visoko cijenjenih kako u

narodu tako i u krugovima plemstva71, poznajemo i oblik sentimentalnog prijateljstva, izraenog rijeju rnignon. Kraljevski mignon je ustaljena institucija koja se odrala za itava esnaestog i jednog dijela sedamnaestog stoljea. To je odnos Jakoba I Engleskog prema Robertu Carru i Georgeu Villiersu; s toga aspekta valja razmatrati i ponaanje Vilima od Orangea u vezi s abdikacijom Karla V. Was Ihr wollt moe se shvatiti samo ako se u odnosu vojvode prema navodnom Cesariu uoi taj odreeni oblik sentimental nog prijateljstva. Ovaj se odnos smatra paralelom viteke kurtoazne ljubavi: Sy n'as dame ne mignon (Ti nema ni gospe ni mignona), kae Chastellain72. Ali ipak ne postoji nikakva aluzija koja bi to prijateljstvo stavljala u isti red s grkim prijateljstvom. Publicitet kojim se tretira mignonstvo, u doba kojemu je crimen nefandum tako odvratan, iskljuuje u tom pogledu svaku sumnju. Bernardin Sienski pokazuje svojim talijanskim ze mljacima, meu kojima je sodomija bila vrlo proirena 73 , kao uzor Francusku i Njemaku, gdje ona nije poznata. Samo se jednom vrlo omraenome vladaru, Rikardu II Engleskom, jednom prilikom spoitava nedoputeni odnos prema njegovu slubenom ljubimcu Robertu de Vereu 74 . To je obino ipak bezazlen odnos koji tieniku slui na ast, odnos to ga i sam tienik doputa. I sam Commynes pria kako je poaen time to ga Luj XI svojom kraljevskom naklonou odlikuje tako da se moe odijevati kao i kra lj75 . To je naime ustaljeni znak toga odnosa. Kralj uvijek ima mignon en titre, odjevenog poput njega, na kojega se oslanja prilikom prijem 76 . esto su to dva prijatelja iste dobi ali razliita ranga koji se jednako odijevaju i spavaju u istoj sobi, katk ad i u istoj postelji77 . Takvo nerazdruivo prijateljstvo postoji izmeu mladog Gastona de Foixa i njegova polubrata koje zavrava tragino zatim izmeu Luja Orleanskog (tada jo Luja od Touraine) i Pierrea de Craona 78, izmeu mladog vojvode od Klevea i Jacquesa de Lalainga. Tako su isto vladarice imale povjerljivu prijateljicu koja se odijevala poput njih 7 9 , a nazivahu je mignonne. Svi ovi lijepo stilizirani oblici ivota, koji su grubu stvarnost imali izdii u sferu plemenite harmonije, bili su dijelovi visoke ivotne umjet nosti, a da nisu ostavili neposredan trag u umjetnosti u uem smislu. Oblici ophoenja sa svojom ugodnom prividnou neusiljena altruizma i blagonaklona priznanja, dvorski sjaj i dvorska etiketa sa svojom hijerarhinom sveanou i svojom ozbiljnou, radosna kienost svatova i babinja, sve je to nestalo sa svojom ljepotom, ne ostavljajui neposre dan trag u umjetnosti i knjievnosti. Izraajno sredstvo koje ih povezu je nije umjetnost nego moda. Moda je, dodue, openito blis kija umjet nosti nego to je to akademska estetika spremna priznati. Moda je, kao spretno naglaavanje tjelesne ljepote i gibanja tijela, tijesno povezana s jednom od umjetnosti, s umjetnou plesa. Ali je i inae u petnaestom stoljeu granica izmeu carstva mode ili, recimo radije, izmeu carstva odijevanja i carstva umjetnosti mnogo tanja nego to smo skloni zami sliti. I ne samo stoga to esta upotreba dragulja i aplikacija metala u ratnoj odjei unosi u kostimiranje neposredno umjetno-obrtni element. Moda ima s umjetnou zajednika i bitna svojstva: stil i ritam su za modu jednako neophodni kao i za umjetnost. Kasni je srednji vijek u odijevanju esto izraavao poneto od ivotnog stila od kojega je danas ak i krunidbena sveanost samo jo blijedi ods jaj. U svakodnevnom su ivotu razlike u krznima i bojama, u kapama i kapuljaama naglaavale strog redoslijed stalea, sjajne poloaje, stanja radosti i bola, njene odnose izmeu prijatelja i ljubavnika. Estetika sviju odnosa ivota bila je pojaana do krajnje mjere. to je znatnija bila estetika i moralna sadrina tih odnosa, to se njen izraz lake pretvarao u istu umjetnost. Udvornost i etiketa mogu svoju ljepotu manifestirati samo u samom ivotu, u odijevanju i raskoi. A alost je povrh toga nala mogunost snana izraaja u jednom trajnom i velebnom obliku umjetnosti, u nadgrobnom spomeniku; kulturna vrijednost tugovanja za pokojnikom bila je pojaana njegovim odnosom prema bogosluju. Jo je bujnije bilo estetsko cvjetanje triju ivotnih e lemenata: hrabrosti, asti i ljubavi.

III HIJERARHIKO SHVAANJE DRUTVA Kad je potkraj osamnaestog stoljea zapoelo prihvaanje srednjov jekovnih oblika kulture kao vlastitih novih vrijednosti ivota, drugim rijeima, kad je zapoelo doba ro mantike, tada je ponajprije posveena panja vitetvu u srednjem vijeku. Rana je romantika bila sklona da srednji vijek i doba vitetva naprosto poistovjeti. Ona je prije svega zapazila treperave perjanice. Romantika je, ma kako to danas zvualo paradoksalno, u odreenom pogledu imala pravo. Temeljito prouavanje pouilo nas je, dakako, da je vitetvo samo jedan dio kulture onoga razdoblja, da se politiki i drutveni razvoj veim dijelom odvija izvan toga oblika. Epoha pravog feuda i cvjetanja vitetva zavrava ve u trinaestom stoljeu. Ono to je dolo za njom, bio je gradsko-vladarski period srednjeg vijeka, u kojem su trgovaka mo graanstva i na njoj osnovana novana mo vladara bile dominantni faktori u dravi i drutvu. Mi kasniji, mi smo se navikli, i to s pravom, da mnogo vie gledamo u Gent i Augsburg, mnogo vie u kapitalizam u porastu i u nove oblike drave nego u plemstvo, kojega je mo posvuda, negdje vie, drugdje manje, bila ve slomljena. Smo historijsko istraivanje se od vremena romantike demokratiziralo. Pa ipak je svakome tko je navikao da kasniji srednji vijek gleda s politiko-ekonomskog aspekta mo ralo pasti u oi da su sami izvori, poimence literarni izvori, plemstvu i njegovu djelovanju ustupili mnogo vie prostora nego to godi naim predodbama. To, uostalom, ne vai samo za kasniji srednji vijek nego jo i za sedamnaesto stoljee. Tome je razlog u injenici to je plemiki oblik ivota zadrao svoju vlast nad drutvom jo dugo nakon to je plemstvo u drutvenoj str ukturi izgubilo svoje prvenstveno znaenje. U svijesti petnaestog stoljea zauzima plemstvo kao drutveni element bez sumnje jo uvijek prvo mjesto; suvremenici su njegovo znaenje procijenili suvie visoko, a znaenje graanstva suvie nisko. Oni sami ne vide da prava pokretna sila drutvenog razvoja lei negdje drugdje, a ne u ivotu i djelovanju ratnikog plemstva. Moglo bi se prema tome zakljuiti da su pogrijeili sami suvremenici i romantika, koja se nekritiki drala svoga shvaa nja, dok je moderno historijsko istraivanje iznijelo na svjetlost prave odnose ivota kasnog srednjeg vijeka. To je tono u pogledu politikog i ekonomskog ivota. Za razumijevanje kulturnog ivota tlapnja u kojoj su ivjeli suvremenici zadrava vrijednost istinitosti. Kad p lemiki oblik ivota i ne bi bio nita drugo nego politura ivota, ak bi i tada jedan od nunih zadatka povijesnog istraivanja bilo gledanje ivota u sjaju tadanjeg lazura. Taj oblik ivota bio je, meutim, neto mnogo vie od politure. Po jam r alanjenosti drutva u stalee proima u srednjem vijeku sva teoloka i politika razmatranja do posljednjih njihovih stanica. On se ni poto ne ograniava na uobiajeno trojstvo: sveenstvo, plemstvo i trei stale. Pojam stale nema samo veu vrijednost nego i mnogo opsenije znaenje. Svaka podjela na skupine, svaka funkcija, svako zvanje sma tra se openito staleom, tako da se uz podjelu drutva na tri stalea moe pojaviti i podjela na njih dvanaest 1 . Stale je naime stanje, estat, ili ordo; u to me je sadrana misao o nainu bitka kakav je htio Bog. Rijei estat i ordre obuhvaaju u srednjem vijeku mno tvo podjela ljudi na skupine koje su prema naim pojmovima posve raznorodne; stalei po naem shvaanju, zvanja, brano stanje pokraj momakog i djevojakog stanja, stanje grenosti (estat de pchi), e tiri estats de corps et de bouche na dvoru (hljebari, vinotoci, rezai i metri kuhinje), sveenika zvanja (sveenik, akon, pod akon itd.), sa mostanski redovi, viteki redovi. U srednjovjek ovnom miljenju dri se pojam stale ili red u svim tim sluajevima na okupu svijeu da svaka od tih skupina predstavlja neto od Boga ustanovljeno, da je sva ka organ u zgradi svijeta jednako bitan i jednako hijerarhiki dostojan kao i nebeska prijest olja i moi aneoske hijerarhije. U lijepoj slici u kojoj su se zamiljali drava i drutvo, bila je svako me staleu

namijenjena funkcija koja se poklapala ne s njegovom pro kuanom korisnou, nego s njegovom svetou ili s njegovim sjajem i blistavou. Pri tome se moglo jadikovati nad izopaenou sveenstva, nad propau vitekih vrlina, a da se slika ideala niukoliko ne naputa; pa ako bi ljudski grijesi i sprijeili ostvarenje toga ideala, ipak bi ta sli ka ideala ostala podlogom i putokazom drutvenog miljenja. Sred njovjekovna slika drutva nije dinamina nego statina. Chastellain, dvorski historiograf Filipa Dobrog i Karla Smjelog, ije je bogato djelo i ovdje najistije ogledalo miljenja toga doba, gleda drutvo svojih dana u udesnoj svjetlosti. Chastellain je ovjek izrastao u flamanskoj zemlji, ovjek koji u svojoj Nizozemskoj ima pred oima najsjajniji razvoj graanske moi, ali zaslijepljen vanjskim sjajem bur gundskog raskonog ivota, vidi samo viteku smjelost i viteku vrlinu kao jedini izvor svake moi u dravi. Bog je stvorio prosti narod da radi, da obrauje zemlju, da trgovi nom ostvaruje trajno odravanje ivota, sveenstvo radi vjerskih poslova, a plemstvo da uzdie vrlinu i rukovodi pravdom, da djelima i o biajima ivota u ljepoti slui drugima za uzor. Najljepu zadau u dravi, zatiivanje crkve, irenje vjere, obranu naroda od tlaenja, gajenje op eg blagostanja, suzbijanje nasilja i tiranije, uvrivanje mira, sve to pripisuje Chastellain plemstvu. Svojstva plemstva su istinoljubivost, hrabrost, udorednost i blagost. A francusko je plemstvo, kae taj razmetljivi hvalopojac, u skladu s tom slikom ideala2. U svemu se Chastellainovu djelu osjea da on drutvo svoga doba zaista gleda kroz to obo jeno staklo. Podcjenjivanje graanstva proizlazi iz toga to se tip koji se zamiljao kao trei stale jo nije bio prilagodio stvarnosti. Taj je tip, kratko i jezgrovito reeno, bio slian kalendarskoj slici ili plitkom reljefu koji prikazuje radove tokom godine: tip patnikog radnika na polju, marljiva obrtnika ili poslena trgovca. Lik mona patricija, koji ak i plemstvo potiskuje s njegova mjesta, i injenica to se plemstvo neprestano obnavlja krvlju i snagom graanstva, nali su u tom lapidarnom tipu ba tako malo mjesta kao i lik borbenog pripadnika ceha i njegov ideal slo bode. U pojmu treeg stalea ostadoe, ak i do francuske revolucije, graanstvo i radnik neodvojeni; u toj predodbi istupa naizmjence u prvi plan lik siromana seljaka ili troma bogata graanina3, ali pojam trei stale nije dobio svoje granice u skladu sa svojom pravom ekonomsko-politikom funkcijom. Reformni plan jednog augustinskog fratra iz godine 1412. mogao je svom ozbiljnou zahtijevati da svaki neplemi u Francuskoj bude pritegnut na runi ili poljski rad ili da bude prognan iz zemlje4. Tako se moe razumjeti to ovjek Chastellainova kova, ija je prijemljivost za etike iluzije isto tako velika kao i njegova politika naivnost, priznaje treem staleu, u usporedbi s visokim osobinama plemstva, samo neznatne i robovske vrline. Pour venir au tiers membre qui fait le royaume entier, c'est l'estat des bonnes villes, des marchans et des gens de labeur, desquels il ne convient faire si longue exposition que des autres, pour cause que de soy il n'est gaires capable de hautes attributions, parce qu'il est au degr servile. (A sada da priemo treem lanu koji upotpunjuje dravu; to je stale estitih graana, trgovaca i poljskih radnika, stale koji ne zavreuje da mu se posveti isto tako dugaak prikaz kao drugima; s razloga to sam po sebi nije sposoban za visoke dunosti jer pripada sluinskom redu). Njegova je vrlina poniznost i marljivost, poslunost prema kralju i spremnost da zadovolji svoje gospodare5. Nije li moda i ovo posvemanje nerazumijevanje vremena graanske slobode i moi koje se pribliava pripomoglo da su Chastellain i njegovi istomiljenici, koji su oekivali spasenje samo od plemstva, tako tmurno ocjenjivali to doba? Bogati graani nazivaju se jo u Chastellaina naprosto vilains6. Njemu nedostaje i najneznatnije razumijevanje asti graanina. Filip Dobri je obiavao zlorabiti svoju mo tako to je svoje archers, ponajee nie plemie ili druge sluge svoje kue, enio s bogatim graanskim udovicama ili kerima. Roditelji su udavali svoje keri to su ranije mogli, samo da izbjegnu tim snubljenjima; neka se udovica zbog toga ponovo udala ve dva dana poslije sahrane svoga mua7. Jednom prilikom je vojvoda naiao na t vrdokorni otpor nekog bogatog pivara u Lilleu koji nije dao svoje keri u takvu vezu. Vojvoda je djevojku stavio pod sigurnu

pasku, a uvrijeeni je otac sa svom svojom imovinom pre selio u Tournai da ondje bude izvan vojvodskog podruja i da nesmetano iznese svoju stvar pred pariki vrhovni sud. Nije postigao nita do brige i muke, razbolio se od emera, a kraj prie, koja je nadasve znaajna za impulzivni Filipov karakter8 i koja mu po naem poimanju ne slui na ast, bio je taj da je vojvoda vratio ker majci koja je izila preda nj kao moliteljica, ali joj oprata samo uz porugu i ponienje. Chastellain, koji se inae nimalo ne ustruava da prekorava svoga gospodara, bio je sa svojim simpatijama posve na vojvodinoj strani; za uvrijeena oca ne nalazi drugih rijei osim ce rebelle brasseur rustique, et encore si meschant vilain 9 (Taj buntovni seljaina, i tako odvratni prostak). U svoj Temple de Bocace, u tu dvoranu plemike dike i nesree koja odzvanja prazninom, priputa Chastellain velikog financijera Jacquesa Coeura samo rijeima izvinjenja, dok odvratni Gilles de Rais ulazi, zbog svoga visokog porijekla, bez ikakvih zapreka, usprkos svojim uasnim zlodjelima10. Chastellain smatra nepotrebnim da spomene imena gra ana koji su pali u velikoj bici za Gent 11 . U samom vitekom idealu, u gajenju vrlina i u zadatku, koji je nami jenjen plemstvu, sadran je, uza sve ovo poniavanje treeg stalea, dvostruki, ali ipak ne tako oholoaristokratski element preziranja naroda. Osim izrugivanja seljacima, punog mrnje i prezira, koje nam zvoni u uima iz flamanske Kerelslied i iz Proverbes del vilain, ujemo u sred njem vijeku i suprotne glasove saaljenja prema siromanom narodu koji ivi tako tekim ivotom. Si fault de faim perir les innocens Dont les grans loups font chacun jour ventre, Que amassent a milliers et a cens Les faulx tresors; c'est le grain, c'est la ble, Le sang, les os qui ont la terre are Des povres gens, dont leur esperit crie Vengence Dieu, v la seignourie. . . i2
(Tako moraju neduni skapati od gladi / Jer veliki vuci svagdan trpaju trbuh, / Jer neki, stotine i tisue njih / Zgru lano blago: penicu, ra, / Krv i kosti kojima ti bijednici / Oru svoju njivu zbog ega im duh / Vapije za osvetom Bogu, i avaj! gosp otiji. . .).

Uvijek iste tualjke: bijedni narod to ga bije rat i siu inovnici, ivi u bijedi i neimatini; svatko uzima od seljaka. Oni strpljivo trpe: le prince n'en sait riens (vladar o tome ne zna nita), a ako pokatkad mrmljaju i psuju vlast, povres brebis, povre fol peuple (bijedne ovce, jadni glupi narod), gospodar e ih ve jednom rijeju umiriti i ura zumiti. U Francuskoj izbija, pod dojmom alosnog pustoenja i nesigurnosti kojima je stogodinji rat malo-pomalo izvrgao svu zemlju, u prvi plan naroito jedan niz jadikovki: seljaka pljakaju, robe i zlostavljaju vlastite i neprijateljske vojnike bande, otimlju mu blago za oranje, go ne ga iz kue i selita. Jadikovkama u tome obliku nema kraja. Izvikuju ih veliki, reformama skloni teolozi oko 1400: Nicolas de Clmanges u svojoj Liber de lapsu et reparatione justitiae13, Gerson u svojoj smionoj i potresnoj propovijedi koju je 7. studenog 1405. odrao pred regentima i pred dvorom u kraljiinoj palai u Parizu na temu Vivat rex. Le pauvre homme n'aura pain manger, sinon par advanture aucun peu de seigle ou d'orge; sa pauvre femme gerra, et auront quatre ou six petits enfans au fouyer, ou au four, qui par advanture sera chauld; demonderont du pain, crieront la rage de faim. La pauvre mere si n'aura que bouter es dens que un peu de pain ou il y ait du sel. Or, devroit bien suffire cette misere: viendront ces paillars que chergeront tout. . . tour sera prins, et happ; et querez qui paye 14. (Sir omah obino nema kruha za jelo, osim moda zericu rai ili jema; njegova bijedna ena lei u babinjama, a imaju etvoro ili estoro sitne djece pored ognjita, ili pei koja je moda topla; ona trae kruha, viu u bjesnilu gladi. A jadna majka nema nita to bi im mogla gurnuti meu zube, osim malko kruha sa solju. Eto, bilo bi valjda dosta te bijede: kadli dolazi ta fukara koja sve to tovari. . . sve se grabi i otima. . . i sad ti trae i onoga koji e platiti). Jean Jouvenel, biskup od Beauvaisa spo itava 1433. u Bloisu i 1439. u Orleansu

staleima u gorkim jadikovkama bijedu naroda15. Temu o bijedi naroda, spojenu s jadikovkama ostalih stalea zbog njihovih nedaa, nalazimo u obliku polemike i u Quadriloge invectif Alaina Chartiera16, i u njime inspiriranom Debat du laboreur, du prestre et du gendarme Roberta Gaguina17. Kroniarima nije preostajalo nita drugo nego da se neprestano vraaju na tu temu; na to ih je upuivao njihov predmet18. Molinet pjeva Ressource du petit peuple 19, ozbiljni Meschinot ponavlja opomene zbog zaputanja naroda, i opet ih po navlja: O Dieu, voyez du commun l'indigence, Pourvoyez-y toute diligence; Las! par faim, froid, paour et misere tremble. S'il a pech ou commis negligence Encontre vous, il demande indulgence. N'est-ce piti des biens que l'on lui emble? Il n'a plus bled pour porter au molin, On lui oste draps de laine et de lin, L'eaue, sans plus, lui demeure pour boire20.
(O boe, pogledaj neimatvo prostog naroda, / Pomozi to bre moe; / Ah, dre od gladi, zime, straha i bijede. / Ako je neto zanemario / Ili se tebi ogrijeio, moli za oprotaj. / Nije li prava nesrea to mu sve otimlju? On vie nema ita da ga u mlin ponese, / Plahte od vune i lana mu otee, / Voda i nita vie za pie mu ne osta).

U biljenici prituaba, predanoj kralju prilikom stalekog sabora u Toursu 1484, poprimila je tuba upravo karakter politike rasprave 21 . Ali je sve ostalo posve stereotipno i negativno saaljevanje ni traga nekom programu. Tu jo ne nalazimo nikakve dobro promiljene misli o reformi, pa tako na tu temu i nadalje pjevaju La Bruyre i Fnelon, sve do duboko u osamnaesto stoljee, jer i tube starijeg Mirabeaua, toga l'ami des hommes, ne glase nimalo drukije, mada se ve u nji ma uje glas budueg otpora. Moglo se oekivati da e se oni koji veliaju viteki ideal kasnog srednjeg vijeka u tim oitovanjima samilosti sloiti s narodom; to je zahtijevalo vrenje viteke dunosti o zatiti slabih. Isto je tako na biti vitekog ideala osnovana i jednako stereotipna i teoretska misao da se pravo plemstvo oslanja samo na vrlinu i da su uglavnom svi ljudi jednaki. Oba su se ova osjeaja gdjekad precjenjivala u pogledu njihova kulturnohistorijskog znaenja. Priznanje pravog plemstva srca smatra se trijumfom renesanse i podsjea nas da je Poggio tu misao izrekao u svome djelu De nobilitate. Obino kau da se glas toga ranog egalitarizma prvi put zauo u revolucionarnoj izreci Johna Balla When Adam delved and Eve span, where was then the gentleman? (Kad su Adam i Eva kopali i preli / Gdje ste onda plemia sreli?). Mi zamiljamo kako je plemst vo na taj t ekst zadrht alo. Obje su te misli u samoj dvorsk oj literaturi bile ve odavna otrcane kao to su zatim bile otrcane i u salonima ancien rgima. Misao dat edelheid began uter reinre herten22 , bila je ve u dvanaestom stoljeu udomaena u latinskoj poeziji i u trubadurskom pjesnitvu. Ona ostaje uvijek moralno razmatranje bez socijalno aktivnog uinka. Dont vient a tous souveraine noblesce? Dug gentil cuer, par de nobles mours. . . .Nulz n'est villains se du cuer ne lui muet23.
(Odakle je dolo visoko plemstvo? / Iz plemenita srca, ukraeno plemenit i m obiajima. / . . . Nitko nije seljak, ako mu seljatvo ne dolazi iz srca).

Misao o jednakosti preuzeli su crkveni oci iz Cicerona i Seneke. Ve je Grgur Veliki za srednji vijek koji je nastupao predskazao Omnes namque homines natura

aequales sumus 23 . To se u raznim zvukovima i s raznim naglascima ponavljalo bez ikakve nakane da se nejednakost i zaista smanji. Srednjovjekovnom je ovjeku bila, naime, bitna toka te misli u bliskoj jednakosti u smrti, a ne u nekoj beznadnoj dalekoj jednako sti u ivotu. U Eustachea Deschampsa je nalazimo u jasnoj poveza nosti s predodbom o mrtvakom plesu u kojoj bi kasni srednji vijek imao nai utjehu za nepravdu svijeta. Sam Adam obraa se svojim po tomcima ovako: Enfans, enfans, de moy, Adam, venuz, Qui aprs Dieu suis peres premerain Cr de lui, tous estes descenduz Naturelment de ma coste et d'Evain; Vo mere fut. Comment est l'un villain Et l'autre prant le nom de gentillesce De vous, freres? dont vient tele noblesce? Je ne le say, se ce n'est des vertus, Et les villains de tout vice qui blesce; Vous estes tous d'une pel revestuz. Quant Dieu me fist de la boe ou je fus, Homme mortel, faible, pesant et vain, Eve de moy, il nous crea tous nuz, Mais l'esperit nous inspira a plain Perpetuel, puis eusmes soif et faim, Labour, dolour, et enfans en tristesce; Pour noz pechiez enfantent a destresce Toutes femmes; vilment estes conuz. Dont vient ce nom: villain, qui les cuers blesce? Vous estes tous d'une pel revestuz. Les roys puissans, les contes et le dus, Li gouverneur du peuple et souverain, Quant ilz naissentr de quo sont ilz vestuz? D'une orde pel. . . . Prince, pensez, sanz avoir en desdain Les povres genz, que la mort tient le frain24
(O djeco, djeco, od mene, Adama, potekla, / Koji sam poslije boga prvi otac, / Od njega stvoren: Svi vi potekoste / Prirodnim putem od mog rebra i Eve; / Ona vam bijae majka. Kako bi onda netko od vas bio seljak, / A drugi da uzme plemiki naslov, / O brao? Odakle dolazi to plemstvo? / Ja ne znam ako moda ne dolazi od vrlina, / A seljaci od poroka svakojaka to nedaama raa; / Ta svi ste istom koom odjeveni. Kad bog me stvori od kala u kojem bijah, / Kao smrtna, slaba, teka i suvina ovjeka, / A Evu od mene tad stvori nas posve gole; / Ali nam duh udahne besmrtni; / I dooe glad i e, rad i bol i djeca u muci; / Zbog grijeha naih raaju u strahu / Sve ene; na nemio nain vas zainju. / Odakle to ime seljak to srca vrijea? / Ta svi ste istom odjeveni koom. Moni kraljevi, grofovi i vojvode, / Vladari naroda i vrhovi njegovi / ime su oni odjeveni kad se rode? / Prljavom koom. / . . . Spomen'te se, vladari, ne preziru siromanih ljudi / Da smrt uzde u rukama dri).

U duhu toga misaonog svijeta biljee strasni potovaoci vitekog ideala pokatkad, ne bez odreene svrhe, djela seljakih junaka kako bi pouili plemstvo da su gdjekad oni u kojima gledaju samo prostake nadahnuti najveom hrabrou 25 . Korijen sviju tih misli je, naime, ovaj: plemstvo je zvano da ostvarivanjem vitekog ideala podie i razvedri svijet, estiti ivot i estita vrlina plemia melem su loih vremena; o njima ovise blagostanje i mir crkve i kraljevstva, vladavina pravde 26.

Rat je doao na svijet s Kainom i Abelom i otada je nametnut kako dobrima, tako i zlima. Zapoinjati rat nije dobro. Stoga je uspostavljen vrlo plemenit i visoko odlikovan stale vitetva da narod, kojega obino najee bije nevolja rata, zatiuje, brani i sauva mu mir27. Dvije su stvari itamo u ivotu Boucicauta, jednog od najistijih predstavnika vitekog ideala kasnog sred njeg vijeka poslane voljom bojom na svijet kao dva stupa da podupiru red boanskih i ljudskih zakona; bez njih bi svijet bio samo pometnja; ta su dva stupa chevalerie et science, qui moult bien conviennent ensemble28 (vitetvo i znanost koji se vrlo dobro slau). Sci ence, Foy et Chevalerie (Znanost, Vjera i Vitetvo) tri su ljiljana Chapel de fleurs de lis (rukoveti ljiljanovih cvjetova) Philippea de Vitryja; oni predstavljaju tri stalea; vitetvo je zvano da oba preostala brani i titi29. Priznavanje jednake vrijednosti vitetvu i znanosti, koje se oituje i u sklonosti da se doktorskoj tituli priznaju ista prava kao i vite koj30, svjedoi o visokoj etikoj sadrini vitekog ideala. U tome je potovanje vieg htijenja i vee smjelosti pokraj vieg znanja i moi; u tome se osjea potreba da se ovjek gleda u vioj potenciji, time se hoe da se to izrazi u vrstom obliku dviju jednakovrijednih posveenja za vii ivotni zadatak. Iz ovoga dvoga daje viteki ideal mnogo openitiji i snaniji uinak jer se u njemu s etikim elementom sjedinjuje tako mnogo estetskih elemenata koje moe shvatiti svaki duh.

IV MISAO VITETVA Srednjovjekovni je misaoni svijet openito u svim svojim dijelovima protkan i proet vjerskih predodbama. Slino je idealom vitetva nato pljen i misaoni svijet onog ueg kruga koji ivi u sferi dvora i plemstva. U arobni krug ideje vitetva uvuene su, tovie i vjerske predodbe: oruani nastup arhanela Mihajla bio je la premire milicie et prouesse chevaleureuse qui oncques fut mis en exploict (prvo vojniko dje lo i prva viteka hrabrost koja je ikad pretvorena u djelo); arhaneo je praotac vitetva; vitetvo je kao milicie terrienne et chevalerie huma ine (zemaljska vojska i ovjeje vitetvo) zemaljska slika i prilika aneoskih zborova oko bojeg prijestolja 1 . Duboka proetost vitekog posveenja religioznim mislima progovara nam osobito jasno iz prie o Rienzovoj vitekoj kupci2 . panjolski pjesnik Juan Manuel naziva je ne kom vrstom sakrament a i usporeuje je s krtenjem i brakom 3 . Ali vodi li velika nada koja se polae u ispunjenje dunosti plemstva do jasnije ocrtane predodbe o onome ime je plemstvo zadueno? Vodi: ovamo treba ubrojiti tenju za sveopim mirom, osnovanim na slozi kraljeva, osvojenje Jeruzalema i protjerivanje Turaka. Neumorni pla ner Philippe de Mzires, sa svojim snom o vitekom redu koji e nadmaiti staru mo hrama i hospitala, izradio je u svojem Songe du vieil pelerin osnovu koja bi imala zajamiti spasenje svijeta u najskorijoj bu dunosti. Mladi francuski kralj spis je sastavljen oko 1388, kad su se u nesretnog Karla VI jo polagale tako velike nada lak o e sklopiti mir s Rikardom Engleskim, koji je isto tako mlad i neduan u staroj zadjevici kao i on sam. Oni samo moraju osobno pregovarati o tome miru, izmijeniti misli o udesnoj objavi koja je taj mir najavila, i odrei se svih sitnih interesa koji bi mir mogli sprijeiti, ako bi se pregovara nje povjerilo sveenicima, pravnicima ili vojskovoama. Neka se fran cuski kralj odrekne nekoliko pograninih gradova i zamkova. Odmah nakon sklapanja mira pripremila bi se kriarska vojna. Svagdje bi tre balo izgladiti svaki spor i svaku razmiricu i reformirati tiransku upravu zemljama; sveopi koncil e kranske vladare ohrabriti da pou u boj ako propovijedi ne bi bile kadre da na kranstvo obrate Tatare, Turke, idove i Saracene 4. O takvim je dalekosenim plan ovima bilo vjerojatno govora u prijateljskim razgovorima izmeu Mziresa i mladog Luja Orleanskog u celestinskom samostanu u Parizu. I Orlans je, dabome, s prilinom mjerom praktine i sebine politike, ivio u tome snu o miru i kriarskoj vojni5. Slika o ljudskom drutvu, proetom vitekim idealom, daje svijetu svoju posebnu boju. Dakako, boju koja nee da vrsto prione. Uzmimo bilo kojega od poznatih francuskih kroniara etrnaestog i petnaestog stoljea: strogog Froissarta, suhoparnog Monstreleta i d'Escouchyja, dostojanstvenog Chastellaina, udvornog Oliviera de la Marchea, nadutog Molineta, svi oni, izuzevi Commynesa i Thomasa Basina, zapoinju visokoparnim izjavama da je razlog njihova pisanja velianje viteke vrline i slavnih junakih djela6. Ali to nijedan ne moe provesti do kraja, a najmanje Chastellain. Uzmimo Froissarta, koji je i sam pjesnik hiperromantikog izdanka viteke epike, Meliadora. Dok se njegov duh razmee idealnim prouesse i grans apertises d'armes (hrabrou i velikim junakim djelima), dotle njegovo urnalistiko pero neprestano pie o izdaji i okrutnosti, o lukavoj pohlepi i premoi, ukratko o ratnom zanatu koji se sav pretvorio u jagmu za dobitkom. Molinet neprestano zaboravlja na svoju viteku nakanu i prikazuje dogaaje, ako izuzmemo njegov stil i njegov jezik, jasno i jednostavno; samo se pokatkad sjeti svoga plemenitog poleta to ga je sebi stavio u dunost. Jo je povrnija viteka tendencija u Monstreleta. ini se kao da je duhu tih pisaca da naglasimo, povrnom duhu viteka fikcija sluila kao korektiv za neshvatljivosti svoga vlastitog doba. Ta fikcija je bila jedini oblik kojim su mogli uokviriti dogaaje. Ratovi i politika njihova doba bijahu uistinu nadasve bezoblini,

naizgled bez ikakve suvislosti; rat ponajee kroniki proces pojedinanih, na irokom podruju rasutih krstarenja, a diplomacija vrlo ne spretni i nepotpuni instrument kojim su prevladavali dijelom posve openiti tradicionalni misaoni tokovi, dijelom nerazmrsiva mjeavina pojedinih sitnih pravnih pitanja. Historiografija, nesposobna da u svemu tomu razabere neki realni drutveni razvoj, posegnula je za fikcijom vitekog ideala; ona je time sve to svela na lijepu sliku vladarske asti i viteke vrline, na lijepu igru pl emenitih pravila, i tako stvorila barem iluziju nekoga reda. Ako to historijsko mjerilo usporedimo s bistrim pogledom historiografa Tukididova kova, tada iz toga proizlazi neobino nisko gledite. Povijest se tu smeurala do priopenja o lije pim ili prividno lijepim junakim djelima i sveanim dravnim paradama. A tko su s toga gledita pravi svjedoci povijesti? Poklisari i grbovnici, kae Froissart; to su ljudi koji su uvijek prisutni u svim plemenitim zgodama da ih slubeno ocijene; oni su eksperti u stvarima slave i asti, a slava i ast su motiv historiografije7. Statuti zlatnog runa propisuju biljeenje vitekih junakih djela; Lefvre de Saint Remy, zvani Toison d'or, ili herold Berry mogu se nazvati uzorima historiografagrbovnika. Misao vitetva je naroita vrst ideala lijepa ivota. To je po svojoj biti estetski ideal, satkan, od bujne mate i zanosna osjeanja. Ali on eli biti etiki ideal: srednjovjekovno je shvaanje moglo priznati jednom idealu poasno mjesto samo ako ga povee s pobonou i vrlinom. U takvoj etikoj funkciji vitetvo uvijek zakazuje; vue ga nanie njegovo greno porijeklo. Jer jezgrom vitekog ideala ostaje ipak do lje pote uzdignuta oholost. Chastellain je to potpuno shvatio kad kae: La gloire des princes pend en orguel et en haut pril emprendre; toutes principales puissances conviengnent en un point estroit qui se dit orguel8 (Sjaj vladara sastoji se od ponosa i od vrlo opasnih pothvata; sva oitovanja vladarske moi sastaju se u jednoj sitnoj toki koju na zivamo oholost). Iz stilizirane i uzviene oholosti rodila se ast koja je os plemikog ivota. Dok je u srednjim i donjim slojevima drutva kae Taine9 korist najbitniji poticaj, dotle je pokretna sila aristokracije oholost: or, parmi les sentiments profonds de l'homme, il n'en est pas qui soit plus propre se transformer en probit, patriotisme et conscience, car l'homme fier a besoin de son propre respect, et, pour l'obte nir, il est tent de le mriter (meu dubokim ljudskim osjeajima ne posto ji nijedan osjeaj koji bi bio sposobniji da se prometne u estitost, u ljubav prema domovini i u savjesnost; ponosu je naime potrebno samopotovanje, a da se samopotovanje stekne, hoe se da ono bude zaslueno). Taine bez sumnje naginje na to da aristo kraciju smatra odvi e lijepom. Prava povijest aristokracije pokazuje posvuda sliku na kojoj oholost ide ruku pod rukom s bestidnom sebinou. Taineove rijei kao definicija aristokratskog ivotnog ideala ostaju ipak tone. One su srodne s Burckhardtovom konstatacijom renesansnog astoljublja. Zagonetna mjeavina savjesnosti i sebinosti jest ono to jo preostaje modernom ovjeku, ak i onda ako svojom krivnjom ili bez svoje kriv nje izgubi sve ostalo, vjeru, ljubav i nadu. Taj osjeaj asti dobro se sla e s velikim egoizmom i s velikim porocima, i sposoban je za ogromne zablude; ali se na nj mogu nadovezati i iz toga izvora crpsti nove snage i sve ono plemenito to je jo u nekoj linost i preostalo 1 0 . Lino astoljublje i slavohleplje, koji se pojavljuju as kao izraz snana osjeaja asti, ast opet kao oitovanje neoplemenjene oholosti, protumaio je Jacob Burckhardt kao najkarakteristinije osobine renesansnog ovjeka1 1 . Stalekoj asti i stalekoj slavi kojima se izvan Italije jo zanosi pravo srednjovjekovno drutvo, suprotstavlja Burckhardt osjeaj opeljudske asti i opeljudske slave, za kojima od vremena Dantea tei talijanski duh pod snanim utjecajem antikih predodbi. ini mi se da je to jedna od toaka u kojoj Burckhardt nazire odvie velik jaz izmeu srednjeg vijeka i renesanse, izmeu zapadne Evrope i Italije. Ljubav prema slavi i tenja za au u renesansi je u biti viteko slavohleplje prijanjih vremena i francuskog je porijekla; to je staleka ast koja je postigla ire vrednovanje, koja je osloboena od feudalnog osjeanja i oploena antikom milju. Strasna tenja za potovanjem buduih pokoljenja nije bila

tua uljudnom vitezu dvanaestog stoljea i neuglaenom francuskom ili njemakom plaeniku etrnaestog stoljea, kao to nije bila tua ni ljubitelju ljepote guattrocenta. Dogovor o Combat des Trente (27. oujka 1351) izmeu Roberta de Beaumanoira i engleskog kapetana Roberta Bamborougha zakljuuje ovaj posljednji rijeima: a uinit emo to tako da e se o tome govoriti u budunosti u sveanoj dvorani i u palai, na trgovima i ostalim mjestima svega svijeta12. Chastellain, u kojega je oboavanje vitekog ideala posve srednjovjekovno, ipak potpuno izraava duh renesanse kad kae: Honneur semont toute noble nature D'aimer tout ce qui noble est en son estre. Noblesse aussi y adjoint sa droiture13.
(ast opominje svaku plemenitu prirodu / Da ljubi sve to je u svom biu plemenito. / Tako joj i plemstvo pridaje svoju pravednost).

Na drugome mjestu kae da je ast bila draga idovima i poganima i da su je oni shvaali stroe jer su je gajili zbog nje same i u oekivanju zemaljske nagrade, dok su krani stekli ast po vjeri i svjetlosti, nadajui se nebeskoj nagradi14 . Ve se u Froissarta preporuuje hrabrost bez ikakve religiozne ili izrazito etike motivacije, samo zbog slave, zbog same asti i o enfant terrible! zbog karijere15. Tenja za vitekom slavom i au nerazrjeivo je povezana s velianjem junaka u kojemu se stapaju viteki i renesansni elementi. Viteki je ivot trajni ivot, bez obzira na to je li rije o junacima Arturova kruga ili o antikim junacima. Aleksandar je ve u zlatno doba vitekog romana bio potpuno primljen u idejni krug vitetva. Antika sfera mate nije jo bila odijeljena od sfere Okruglog stola. Kralj Ren vidi u jednoj pjesmi nadgrobne spomenike Lancelota, Cezara, Davida, Herkula, Parisa, Troila u aroliku nizu; svi bijahu ukraeni njihovim grbovima16. Smo vitetvo smatralo se rimskim. Et bien entretenoit, kau za Henrika V Engleskog, la discipline de chevalerie, comme jadis faisoient des Rommains17. (Gajio je vitetvo kao neko Rimljani). Sve jai klasicizam baca neto svjetlosti na historijsku sliku antike; portugalski plemi Vasco de Lucena, koji za Karla Smjelog prevodi Quintusa Curtiusa, objanjava mu kako je Maerlant objanjavao ve podrug stoljea ranije da mu prua autentinog Aleksandra, osloboenog od lai kojom su sve uobiajene historije izobliile povijest njegova ivota18. Ali je tu jaa od svega namjera da vladaru prui uzor za nasljedovanje, a u malo je vladara tenja da velikim i sjajnim djelima budu jednaki starima bila tako svjesna kao u Karla Smjelog. Njemu su ve od mladih dana itali junaka djela Gawaina i Lancelota; kasnije je prevladavala antika. Prije spavanja su se redovito po jedan sat itale des haultes histoires de Romme (uzviene prie o Rimu)19. Izrazitu naklonost posveivao je naroito Cezaru, Hanibalu i Alek sandru, les quelz il vouloit ensuyre et contrefaire20 (koje je htio slijediti i imitirati). Svi su suvremenici pridavali veliku vanost tome svjesnom nasljedovanju kao poticaju na velika djela. Il dsiroit grand gloire kae Commynes qui estoit ce qui plus le mettoit en ses guerres que nulle autre chose; et eust bien voulu ressembler ces anciens princes dont il a est tant parl aprs leur mort21 (Teio je za velikim sjajem slave koja ga je, vie nego ita drugo, poticala na njegove ratove; elio je da nalikuje na one stare vladare o kojima se tako mnogo govorilo poslije njihove smrti). Chastellain je bio prisutan kad je Karlo prvi put prenio u praksu taj veliki smisao za velika djela i za lijepu antiku gestu. Bilo je to godine 1467. prilikom njegova prvog ulaska u Mecheln u svojstvu vojvode. Tamo je morao izrei kaznu zbog pobune; stvar je bila po svim formalnostima ispitana i sudski obraena, jedan od kolovoa bio je osuen na smrt, a ostali na doivotno progonstvo. Stratite je podignuto na trgu, a vojvoda je zauzeo mjesto nasuprot njemu; krivac ve klei, krvnik vadi ma; tad Karlo, koji je do toga asa skrivao svoju nakanu, vikne: Stoj! Skini mu povez i pomogni mu da ustane! Et me perus de lors kae Chastellain que le coeur luy estoit en haut singulier propos pour le temps renir, et pour aqurir gloire et renomme en singulire oeuvre22 (I

tada vidjeh da mu je srce zaokupljeno uzvienim, jedinstvenim mislima na budunost i time da izvanrednim djelom stekne slavu i glas). Primjer Karla Smjelog lijepo pokazuje kako je duh renesanse, te nja za lijepim ivotom u duhu antike ve bila ukorijenjena u vitekom idealu. Ako ga usporedimo s talijanskim virtuoso, preostaje nam samo graduelna razlika u naitanosti i ukusu. Karlo je itao svoje klasike jo u prijevodima; njegov je nain ivota jo kasnogotski. Pokazalo se da su to isto tako nerazdruivi viteki i renesansni ele menti u kultu devetorice hrabrih, les neuf preux. Ta grupa devetorice junaka, trojice pogana, trojice idova, trojice krana, potjee iz sfere viteke epike; ona se prvi put susree u Voeux du paon Jacquesa de Longuyona oko 131223. Izbor junaka odaje tijesnu povezanost s vitekim romanom: Hektor, Cezar, Aleksandar Josip , David, Juda Makabejac Artur, Karlo Veliki i Gottfried Bouillonski. Od svoga mentora Guillaumea de Machauta preuzima Eustache Deschamps ideju; on je prerauje u bezbroj pjesama24. I vjerojatno je ba on udovoljio tenji za simetrijom, tako karakteristinoj za duh kasnog srednjeg vijeka, i to tako to je devetorici preux suprotstavio devetero preuses. Zato je iz Justina i iz drugih spisa odabrao nekoliko djelomice prilino udnih klasinih likova: meu ostalim Pentesilaju, Tomiridu, Semiramidu i veinu imena dobrano unakazio. Ali to nije smetalo da se ideja svidi, pa te preux i preuses susreemo kasnije ponovo u Jouvencelu. Prikazani su na tapiserijama i za njih se izmiljaju grbovi; prilikom ulaska Henrika VI Engleskog u Pariz, godine 1431, ide svih osamnaest pred njim25. Kako je iva ostala ta predodba u petnaestom stoljeu i jo kasnije, dokazuje injenica to su je parodirali: Molinet iskaljuje svoju ud na devetorici preux de gourmandise26. Jo se Franjo I katkada odijeva l'antique da prikae kojega od preux27. Deschamps, meutim, ne proiruje tu predodbu nadopunjujui je samo enskim pandanima, nego jo i drukije. On je povezao velianje stare junake vrline sa svojom dananjicom i premjestio je u krug predstojeeg francuskog patriotizma tako to devetorici dodaje jednoga suvremenika i zemljaka, Bertranda Du Guesclina kao desetog preuxa28. I ta je ideja imala uspjeha: Luj Orleanski je dopustio da se slika hrabrog conntabla kao desetog preuxa primi u veliku dvoranu Coucyja29. Postoji opravdani razlog to je Orlans posvetio osobitu panju uspomeni Du Guesclina; njega je conntable drao na krtenju, i Guesclin mu je tom prilikom dao u ruku ma. Kao desetu u enskom nizu oekivali bi smo Jeanne d'Arc, i zaista joj je u petnaestom stoljeu dodijeljen taj poloaj. Louis de Laval, poluneak Du Guesclina i brat Jeanneinog ratnog druga30, zamolio je kapelana Sbastiena Mamerota da napie povijest devetorice junaka i devetero junakinja s Du Guesclinom i Jeannom d'Arc kao desetima. Naalost u djelu, sauvanom u rukopisu, nema tih dvaju imena31, i ne postoje nikakve biljeke da je ta ideja, ukoliko se tie Jeanne d'Arc, imala uspjeha. Nacionalno vojniko velianje junaka, koje se u Francuskoj pojavljuje u petnaestom stoljeu, nadovezuje se ponajprije na lik hrabrog i promiljenog bretonskog ratnika. Nekolicina vojskovoa koji su se borili s Jeannom ili protiv nje, zauzimaju u mati suvremenika mnogo vanije i mnogo asnije mjesto nego seljako djevoje iz Domremyja. Mnogi o njoj govore jo bez potresenosti ili bez velianja, vie kao o nekoj kurioznosti. Chastellain, koji je zaudo, kad god mu se to svidjelo, svoje burgundske osjeaje mogao potisnuti u stranu za ljubav nekog patetinog francuskog lojalizma, spjevao je jedan mystre povodom smrti Karla VII, u kojemu svi voe to su se u njegovoj slubi borili protiv Engleza kao neka poasna galerija hrabrih kazuju po jednu strofu koja najavljuje njihova junaka djela; meu njima su: Dunois, Jean de Bueil, Xaintrailles, La Hire i itav niz manje poznatih32. To se doimlje upravo kao neka galerija Napoleonovih generala. Ali djevice nema. Burgundski su vladari uvali u svojim riznicama nekoliko relikvija junaka romantike vrste: ma svetoga Jurja, ukraen njegovim grbom, ma koji je pripadao messire Bertranu de Claiquinu (Du Guesclin), jedan zub vepra od Garina de Loheraina, psaltir iz kojega je uio sveti Ljudevit u svome djetinjstvu33. Kako li se tu sfere viteke i religiozne mate prelijevaju jedna u drugu! Jo korak dalje, i stigosmo do kljune kosti Livija, koju je papa Leon X doekao i primio sveano kao da je to neka sveta relikvija34. U kasnom srednjem vijeku nalazi velianje junaka svoj literarni oblik u biografiji savrena

viteza. Neki su od njih na primjer Gilles de Trazegnies postali legendarnim likovima. Najvaniji su, meutim, tadanji suvremenici, kao Boucicaut, Jean de Bueil, Jacques de Lalaing. Jean le Meingre, kojega obino nazivaju marchal Boucicaut, sluio je svojoj zemlji za tekih njenih nedaa. Bio je s Ivanom Neustraivim 1396. pod Nikopoljem, gdje je francusku viteku vojsku, koja se lakomisleno digla da Turke ponovo istjera iz Evrope, unitio sultan Bajazid. Bio je ponovo zarobljen godine 1415. kod Azincourta i umrije est godina kasnije u suanjstvu. Neki je njegov oboavalac, jo za njegova ivota (1409), opisao njegova junaka djela na temelju pouzdanih saopenja i dokumenata35, ali ne kao komad suvremene povijesti, nego kao sliku idealnog viteza. Realnost toga pustolovnog ivota gubi se iza lijepe tlap nje o vitekom liku. Strana nikopoljska katastrofa u Livre des faicts samo je blijeda slika toga dogaaja. Boucicaut je tu opisan kao tip skromna, pobona i u isti mah uljudna i literarno obrazovana viteza. Preziranje bogatstva, koje je znaajno za istinskog viteza, pregovora rijeima Boucicautova oca koji ne eli da svoju nasljednu imovinu uvea ili umanji: ako su mi djeca estita i hrabra, imat e dovoljno; ako pak nita ne vrijede, bilo bi alosno kad bih im toliko ostavio36. Boucicautova je pobonost puritanskog karaktera. On ustaje rano i provodi u molitvi po tri sata. Svakoga dana slua kleei po dvije mise, ma koliko mu se urilo i ma koliko bio zaposlen. U petak nosi crninu, nedjeljom i pra znikom polazi pjeke u hodoae ili zahtijeva da mu netko ita ivot svetaca ili prie des vaillans traspassez, soit Romains ou autres (o preminulim junacima, bili oni Rimljani ili kakvi drugi), ili s drugima vodi pobone razgovore. Umjeren je i jednostavan, govori malo, ponajee o Bogu, o svecima, o vrlini ili o vitetvu. I svoje je sluge odgojio u poniznosti i pristojnosti i odvikao ih od psovke37. Kao revan pobornik plemenite, kreposne slube enama, potuje ih sve za ljubav jednoj, i osniva red de l'cu verd la dame blanche za obranu ena, to mu je pribavilo pohvalu Christine de Pisan38. U Genovi, kamo je 1401. doao da u ime Karla VI preuzme zapovjednitvo, uzvratio je jednom prili kom uljudno na naklon dviju dama koje su mu dolazile u susret. Monseigneur, ree njegov titonoa, qui sont ces deux femmes qui vous avez si grans reverences faictes? Huguenin, dit-il, je ne say. Lors luy dist: Monseigneur, elles sont filles communes. Filles communes, dit-il, Huguenin, j'ayme trop mieulx faire reverence dix filles communes que avoir failly une femme de bien39. (Svijetli gospodaru, tko su one dvije ene kojima ste iskazali tako veliku ast? Huguenin, ree on, ja ne znam. Tada e onaj: Svijetli gospodaru, to su javne djevojke. Javne djevojke, ree on, Huguenin, radije iskazujem ast desetoro javnih djevojaka nego da je ne iskaem jednoj asnoj eni). Njegova je lozinka: Ce que vous vouldrez (Kako vam drago) bila namjerice tajanstvena kako i prilii lozinci. Misli li on tom lozinkom na posveivanje svoje volje dami kojoj pripada njegova oda nost ili treba da u njoj razaberemo spokojnost prema ivotu kakvu bismo mogli oekivati tek u mnogo kasnije doba? Takvim se bojama pobonosti i uzdrljivosti, jednostavnosti i vjer nosti slikala lijepa slika idealnog viteza. Jesmo li mogli oekivati neto drugo nego da se pravi Boucicaut ne poklapa s tom slikom u svakom pogledu? Nasilnost i pohlepa za novcem, posve uobiajene u njegovu staleu, nisu bile nepoznate ni ovome plemenitom liku 40 . Ali uzorni vitez izlazi nam u susret i posve drukije osjenen. Biografski roman o Jeanu de Bueilu, nazvan Le Jouvencel, napisan je otprilike pola stoljea kasnije kao Boucicautov ivot, to djelomino objanjava razliku u shvaanju. Jean de Bueil borio se kao kapetan pod zastavom Jeanne d'Arc, a kasnije je sudjelovao u ustanku praguerie (1440) i u ratu du bien public; umro je 1477. Kad je pao u kraljevu nemilost, potaknuo je oko godine 1465. trojicu svojih sluga da napiu prikaz njegova ivota koji nosi naslov Le Jouvencel41. Za razliku od Boucicautova ivota, u kojemu historijski oblik osigurava romantini duh, pokazuje Le Jouvencel ispod izmatana ruha realne crte, bar u svom prvom dijelu. to se to djelo prelijeva u sladunjavu romantiku, to je vjerojatno u vezi sa suradnjom nekolicine autora. Tu se pojavljuje jezoviti pohod francuskih ratnih bandi na vicarsko podruje godine 1444, bitka kod Sankt Jakoba na Birsi, gdje su seljaci bazelske pokrajine nali svoje Termopile, sve

preodjeveno pustim ukrasom otrcanog pastirskog minezanga. U otroj suprotnosti s tim daje prvi dio Jouvencela jednostavnu i istinsku sliku stvarnosti tadanjeg rata, kakvu emo jedva nai igdje drugdje. Ni njegovi autori ne govore, uostalom, o Jeanni d'Arc, s kojom je njezin uitelj bio u bratimstvu po oruju; junaka djela t o ih oni veliaju, to su njegova vlastita junaka djela. Pa ipak, kako im je starac morao lijepo ispriati svoja ratna junatva. Tu se nagovijeta duh vojnike Francuske koji e kasnije proizvesti likove mousquetairea, grognarda i poilua. Viteku nakanu odaje samo poetak koji sokoli mlade da iz te knjige upoznaju ivot pod orujem; on je odvraa od oholosti, zavisti i gramljivosti. U prvom dijelu Jouvencela nema ni pobonih ni ljubavnih Boucicautovih crta. Ono to tu susreemo, to je bijeda rata, to su ratna odricanja, jednolinost i vedra smjelost u podnoenju tegoba i odolijevanju opasnostima. Neki upravitelj zamka skuplja svoju posadu koja broji samo petnaest konja, samu izmravjelu kljusad; veina ih je nepotkovana. Na svakoga je konja posadio po dva momka, a i od tih je veina orava i kljasta. Da bi pokrpali kapetanovu odjeu, pokuavaju zaplijeniti rublje neprijatelja. Na molbu neprijateljskog voe uljudno mu vraaju otetu kravu. U opisu nekog nonog pohoda osjeamo dah noi i tiinu42. U Jouvencelu vidimo prijelaz, od tipa viteza do tipa nacionalnog vojnika: junak knjige puta na slobodu bijedne zaro bljenike pod uvjetom da postanu dobri Francuzi. Postigavi velike a sti, ezne za vraanjem u stari pustolovni i slobodni ivot. Tako realistian tip viteza (koji, uostalom, kako rekosmo, u samom djelu nije do kraja izveden) nije bila kadra stvoriti burgundska literatura, koja je umnogome staromodnije, sveanije i snanije zaokupljena feudalnom milju nego ista francuska literatura. Pokraj Jouvencela je Jacques de Lalaing antikvirani kuriozitet, oblikovan po klieju starijih putujuih vitezova Gillon de Trazegniesova kova. Knjiga o djelima toga slavljenog burgundskog junaka govori vie o romantinim turnirima nego o pravom ratu43. Psihologija ratne smionosti nije moda ni prije ni kasnije izraena tako jednostavno i vjerno kao u ovim rijeima Jouvencela44. C'est joyeuse chose que la guerre. . . On s'entr'ayme tant la guerre. Quant on voit sa querelle bonne et son sang bien combatre, la larme en vient l'ueil. Il vient une doulceur au cueur de loyault et de piti de veoir son amy, qui si vaillamment expose son corps pour faire et accomplir le commandement de nostre createur. Et puis on se dispose d'aller mourir ou vivre avec luy, et pour amour ne l'abandonner poit. En cela vient une dlectation telle que, qui ne l'a essaie, il n'est homme qui sceust dire quel bien c'est. Pensez-vous que homme qui face cela craingne la mort? Nennil; car il est tant reconfort, il est si ravi, qu'il ne scet o il est. Vraiment il n'a paour de rien. (Rat je vesela stvar. . .ljudi se u ratu tako ljube. Ako svoju stvar smatraju dobrom i ako vide da se njihova krv (njihovi zemljaci) junaki bore, tad im dolaze suze na oi. Srce se ispunjava ovjeku estitou, ljubavi i slau kad gleda svoga prijatelja koji tako hrabro izlae svoje tijelo da izvri i ispuni zapovijed naega Spasitelja. I tada se zarie da e s njim umrijeti ili ivjeti i da ga u toj ljubavi nee napustiti. Otuda dolazi takav zanos da nitko tko to nije doivio ne bi mogao rei kakvo je to dobro. Vjerujete li da se netko tko to ini boji smrti? Nipoto; jer on je tako zaokupljen, on je tako zane sen da ne zna gdje je. Zaista, on se niega ne boji). To bi isto tako mogao rei i moderni vojnik i vitez petnaestog stolje a. To nema nikakve veza s vitekim idealom kao takvim. Time se izraava podsvjesna dubina osjeaja borbene hrabrosti same po sebi: je zom ispunjeno istupanje iz tijesna egoizma u uzbuenje ivotne opasnosti, duboko ganue zbog hrabrosti druga, slast vjernosti i samoportvovanja. Taj primitivni osjeajni svijet je temelj na kojemu je izgraen viteki ideal u plemenitu liku mukog savrenstva, blisko srodan grkoj kalokagatiji, visoko napeta tenja za lijepim ivotom, snano produhovljenje niza stoljea. . . a i maska iza koje se mogao skrivati svijet pohlepe i svijet nasilja.

V SAN O JUNATVU I LJUBAVI Gdje god se ispovijeda najistiji viteki ideal, svugdje je naglaen asketski element. Taj se ideal u svom prvom cvjetanju neusiljeno, pa ak i nuno udruivao s monakim idealom: u sveenikim vitekim redovima iz doba kriarskih pohoda. Kad se stvarnost poela sve ee razilaziti s tim idealom, povlaio se on sve vie i vie u carstvo mate da tamo sauva crte plemenite askeze koje su rijetko kad bile vidljive usred drutvene stvarnosti. Putujui vitez je poput templara siromaan i slobodan od zemaljskih spona. Idealom plemenita, siromana borca, kae William James, vlada jo sentimentally if not practically, the military and aristocratic view of life. We glorify the solider as the man absolutely unincumbered. Owning nothing but his bare life, and willing to foss that up at any moment when the cause commands him, he is the representative of unhampered freedom in ideal directions1 (barem osjeajno, ako ne i praktiki, vojniko i aristokratsko shvaanje ivota. Mi vojnika veliamo kao posve nesputana ovjeka. Vojnik posjeduje samo svoj goli ivot i spreman je da ga odbaci im se to od njega zatrai; on je predstavnik neograniene slobode u idealnom smislu). Povezanost vitekog ideala s velikim vrednotama religiozne svijesti, s milosrem, pravednou, vjernou, nije, dakle, umjetna ili povrna. Pa ipak ta povezanost nije ono to vitetvo ini lijepim oblikom ivota kategzohen. Do toga ne bi vitetvo mogli uzdii ni njegovi neposredni korijeni muke borbenosti da ljubav prema eni nije bio onaj arki plamen koji je onom kompleksu osjeaja i ideje dao ivotnu toplinu. Duboka crta askeze, hrabrog samoportvovanja, koja je svo jstvena vitekom idealu, najtjenje je povezana s erotinom podlogom toga ivotnog stava, ona je moda samo etiki preobraaj nezadovoljene elje. Ljubavna enja nipoto ne nalazi svoje odlikovanje, svoju stilizaciju samo u literaturi i u likovnoj umjetno sti. Tenja da se ljubavi dade ple menit stil i plemenit oblik nalazi iroko polje za razvoj i u samim oblicima ivota: u uljudnom ophoenju, u drutvenoj igri, u sportu i ali. I tu se ljubav neprestano sublimira i romantizira: u tome se ivot povodi za literaturom, ali, na kraju krajeva, i literatura ui sve od ivota. Viteko se shvaanje ljubavi zapravo i nije rodilo u literaturi nego u ivotu. Motiv viteza i drage proizveli su zbiljski ivotni odnosi. Vitez i dama njegova srca, junak ljubavi radi, to je primarni nepromjenljivi romantini motiv koji posvuda neprestano iznova nie i mora nicati. To je najneposredniji preobraaj putene strasti u etinu i nazovietinu samozataju. Ona je neposredno ukorijenjena u tenji da se pred oima ene pokae hrabrost, da se izlae opasnosti i dokazuje svoju snagu, da pati i prolijeva krv nagon to ga poznaje svaki mlad i od esnaest godina. Oitovanje i ispunjenje elje koji se ine nemoguima i nedostinima, nadomjetaju se junakim djelom iz ljubavi. Ti me je u isti mah postavljena smrt kao alternativa za ispunjenje elja i o sigurano zadovoljenje , tako rei, na obje strane. Ali san o junakom djelu iz ljubavi koji sada enjom ispunjava i opija srce, raste i buja kao sona biljka. Prva jednostavn a tema bila je uskoro istroena; duh zahtijeva nova ostvarenja iste teme. A i sama strast namee jarkije boje snu o patnji i odricanju. Junako se djelo mora sastojati u osloboenju ili u spasenju oboavane ene iz najpree opasnosti. Tako je iskonskom mot ivu dodana jedna jaa dra. Najprije sam vitez eli da pati umjesto ene, ali se uskoro tome pridruuje elja da se uena ena spase od patnji. Moe li se smisao o spasenju zaista uvijek svesti na spasenje djevianstva, dakle na uklanjanje nekog drugog i na osiguranje ene za samoga spasioca? Time je u svakom sluaju naen vitekoerotini motiv uope: mladi junak koji oslobaa djevicu. Neprijatelj moe pokatkad biti i bezazlen zmaj, ali je s tim ipak uvijek neposredno povezan seksualni moment. Kolikom to iskrenom naivno u dolazi do izraaja, na primjer, na dobro poznatoj slici Burne-Jonesa, na kojoj moderni lik djevojke ba ednou

svoga prikaza odaje iskonsku ulnu inspiraciju. Osloboenje djevice je najiskonskiji i uvijek novi romantini motiv . Kako je mogue da je danas ve zastarjela interpretacija toga mita u tome vidjela ponavljanje prirodnog fenomena, kad svatko svakoga da na moe iskuati neposrednost te misli! U literaturi se taj motiv pokatkad i moe neko vrijeme izbjegavati zbog preu estala ponavljanja, ali se on opet pojavljuje u novim oblicima, na primjer u kaubojskoj romantici filma. Izvan literature, u osobnom misaonom svjetlu ljubavi, ostaje uvijek jednako snaan. Teko je odrediti koliko predodba junaka-ljubavnika manifestira muko a koliko ensko shvaanje ljubavi. Je li patnik zbog ljubavi slika u kojoj mukarac eli vidjeti sebe, ili je elja ene da se on tako oituje? Prvo je mnogo vjerojatnije. U prikazivanju ljubavi kao obliku kulture dolazi gotovo uvijek do izraaja samo muko shvaanje, barem je tako bilo donedavna. Miljenje ene o ljubavi ostaje uvijek prikriveno velom i skriveno; ono je njena i duboka tajna. Ono uope i ne trai romantino izdizanje u junako, jer se po svom karakteru predanosti i po svojoj neospornoj povezanosti s materinstvom izdie iznad sebino-erotinog sama po sebi i bez matanja o hrabrosti i portvovanju. enski izraz ljubavi je tako rijedak ne samo stoga to je literaturu stvorio mukarac, nego i stoga to je za enu literarno u ljubavi mnogo manje neophodno. Lik plemenita spasioca koji zbog ljubljene ene pati, u prvom je re du slika u kakvoj mukarac eli da vidi sebe. Uzbudljivo se u njegovu oslobodilakom snu pojaava, im on nastupi nepoznat i bude prepoznat tek nakon junakog ina. U toj neprepoznatosti junaka lei posve pouzdano i romantini motiv koji je proiziao iz enske predodbe o ljubavi. U svoj apoteozi mukarake snage i mukarake smjelosti u liku borca na konju stapaju se enska enja za velianjem snage i muka fizika tatina. Srednjovjekovno je drutvo gajilo te primitivnoromantine motive djeakom nezasitnou. Dok su se vii literarni oblici profinili do umjerenijeg ili do duhovnijeg i drakavijeg izraza enje, dotle se viteki roman neprestano obnavlja i, usprkos svom beskrajno ponavljanom obraivanju romantinog sluaja, zadrava dra koja je nama danas neshvatljiva. Mi ivimo u tlapnji da je etrnaesto stoljee ve odavna preraslo tu djetinju fantaziju pa nazivamo Froissartova Meliadora ili Perceforesta zakanjelim cvjetanjem vitekih avantura, anahronizmima svoga doba. Ali oni to nisu kao to nije ni senzacionalni roman dananjih dana; samo to sve to nije prava literatura, nego neto analogno primijenjenoj umjetnosti. Ono to tu literaturu odrava u ivotu i to je obnavlja, to je potranja za modelima za erotinu matu. Ti modeli ponovo oivljavaju usred renesanse u romanima o Amadisu. Ako nas jo i nakon sredine esnaestog stoljea De la Noue moe uvjeravati da su romani o Amadisu izazvali esprit de vertige u narataju koji je ipak bio prekaljen renesansom i humanizmom, kako je tek onda morala biti ja ka romantika senzibilnost u jo posve neizbalansiranom narataju od 1440! Zanos ljubavne romantike ne doivljava se na prvom mjestu prilikom itanja, nego u igri i gledanju. Postoje dva oblika u kojima se moe odvijati ta igra: dramatsko prikazivanje i sport. U srednjem je vijeku ovo drugo mnogo vanije. Drama je tada jo bila preteno ispunjena drukijim, svetim sadrajima; ona se tek iznimno bavi i romantinim sluajem. Srednjovjekovni sport, a u prvom redu turnir, bio je u velikoj mjeri dramatian, a ujedno ispunjen i snanim erotinim sadrajem. Sport zadrava u svim vremenima takav dramatian i erotian element: u dananjoj veslakoj ili nogometnoj utakmici skriva se mnogo vie osjeajnih vrijednosti srednjovjekovnog turnira nego to su moda to ga svjesne same momadi i gledaoci. Ali dok je moderni sport skrenuo natrag u prirodnu, gotovo grku jednostavnost, dotle je tur nir srednjeg ili kasnog srednjeg vijeka kienou pretovareni, teko drapirani sport u kojemu je dramatini i romantini element namjerice tako usavren da on u pogledu svih pravila vri funkciju same drame. Kasniji srednji vijek je jedna od zavrnih perioda u kojima se kulturni ivot viih krugova gotovo posve pretvorio u drutvenu igru. Stvarnost je estoka, tvrda i okrutna; ovjek je svodi na lijepi san o vitekom idealu i na njemu izgrauje igru ivota. Glumi se u maski

Lancelota; to je jedno golemo samozavaravanje ija se bolna neistinitost moe podnijeti samo tako to tiha sprdnja porie vlastitu la. U svoj vitekoj kulturi petnaestog stoljea vlada labilna ravnotea izmeu senimentalne ozbiljnosti i lake ironije. Svi viteki pojmovi o asti i vjernosti i plemenitoj ljubavi obrauju se posve ozbiljno, ali se ipak pokatkad ukoeni izraz lica za trenutak smeka u smijeh. Italija je morala biti zemlja u kojoj se to raspoloenje najprije izvrnulo u svjesnu parodiju: u Pulcijevu Morganteu i u Boiardovu Orlandu innamoratu. Pa ipak je gdjegdje vitekoromantiki osjeaj ponovo izvojtio pobjedu. Tako je u Ariosta neprikrivena ironija ustupila mjesto udesnom samoizdizanju iznad ale i ozbiljnosti u kome je viteka fantazija nala svoj najklasiniji izraz. Kako se onda moglo posumnjati u ozbiljnost vitekog ideala u francuskom drutvu oko 1440? U plemenitom je Boucicautu, u tom literarnom tipu uzorna viteza, romantina podloga vitekog ivotnog ideala jo tako jaka da jaa i ne moe biti. Ljubav je, kae Boucicaut, ono to u mladome srcu najsnanije izaziva jaanje udnje za plemenitim vitekim arom borbe. Sam Boucicaut slui svojoj dami u starom udvornom obliku: Toutes servoit, toutes honnoroit pour l'amour d'une. Son parler estoit gracieux, courotis et craintif devant sa dame2 (Svima je sluio, svima je iskazivao ast iz ljubavi prema jednoj. Njegov je govor pred njegovom damom bio ljubak, udvoran i plaljiv). Izmeu literarnog ivotnog stava ovjeka Boucicautova kova i g orke stvarnosti njegova ivotnog puta vlada za nas gotovo neshvatljiva protivurjenost. On je u aritima politike svoga doba bio neprestano aktivan i vodei lik. Prvi put je u politikoj misiji putovao na Istok godine 1388. Na tome pohodu prikrauje vrijeme tako to se s dvojicom ili trojicom brae po oruju, s Filipom Artoiskim, s njegovim senealom i s nekim Cresecqueom uputa u pjesniku obranu plemenite, odane viteke ljubavi kakva dolikuje savrenu vitezu; bila je to Le livre des cents ballades3. Pa dobro, zato i ne bi. Ali on je sedam godina kasnije kao mentor mladog grofa od Neversa (kasnije Ivana Neustraivog) sudjelo vao u nesmotrenoj pustolovini ratnog pohoda protiv sultana Bajazida: doivio je stranu nikopoljsku katastrofu u kojoj su izgubila ivote trojica njegovih nekadanjih pjesnikih drugova, i u kojoj je pred njegovim oima bila poklana zarobljena plemika omladina Francuske. Ne bismo li mogli pretpostaviti da je tada ozbiljni ratnik postao prekaljeni borac protiv one udvorne igre, protiv one viteke tlapnje? ini nam se da bi se bio morao okaniti navike da svijet gleda kroz to areno staklo. Ali, njegov um ostaje i ubudue posveen kultu starodrevna vitetva, kako to dokazuje njegova zadubina, red de l'escu verd a la dame blanche za obranu potlaenih ena, ime je u plemenitoj dokolici literarne prepirke zauzeo stav izmeu stroga i frivolna ideala ljubavi koji je od 1440. snano uzbuivao francuske dvorske krugove. Sva ta kienost plemenite ljubavi u literaturi i drutvenom ivotu ini nam se esto nepodnoljivom i smijenom. To je sudbina svakog romantinog oblika koji je dotrajao kao instrument strasti. U djelima mnogih, u izvjetaenim stihovima, skupo araniranim turnirima ne odjekuje vie strast; ona ivi jo samo u glasu posve osamljenih pjesnika. Ali kakvo je sve to mada je kao literatura ili umjetnost bilo manjevrijedno imalo znaenje kao ukras ivota kao izraz osjeaja, moemo ocijeniti tek ako svemu tome ponovo udahnemo samu ivu strast. to nam pri itanju pjesama o vitekoj ljubavi i turnirskih opisa pomae sve poznavanje i iva predodba povijesnog detalja bez gledanja oiju, svijetlih i tamnih, ispod galebljeg kriljenja obrva i uskih ela, koji su, pretvoreni ve prije nekoliko stoljea u prah, neko bili vaniji od svekolike literature to nam je preostala kao hrpa razvalina? Danas bi nam samo neka sluajna jarka svjetlost mogla ponovo objasniti strasno znaenje tih kulturnih oblika. U pjesmi Le Voeu du hron kae Jean de Beaumont, potaknut na polaganje svoga vitekog borbenog zavjeta: Quant sommes s tavernes, de ces fors vins buvant, Et ces dames dels qui nous vont regardant, A ces gorgues polies, ces colis tirant, Chil oeil vair resplendissent de biaut souriant, Nature nous semont d'avoir coeur dsirant,

. . . Adonc conquernos-nous Yaumont et Agoulant 4 Et il autre conquierrent Oliver et Rollant. Mais, quant sommes as camps sus nos destirers courans, No escus no col et nos lansses bais(s)ans, Et le froidure grande nous va tout engelant, Li membres nous effondrent, et derrire et devant, Et nos ennemis sont envers nous approchant, Adonc vorrimes estre en un chlier si grant Que jamais ne fussions veu tant te quant 5
(Kad sjedimo u krmama jako vino pijui, / A oko nas gospe to nas gledaju, / Dame glatkih grudi s vrpcom oko vrata, / Svjetlucavih oiju to ljepotom se smjekaju, / Tad srce nam priroda goni da zaigra, / . . . Tad Yaumonta svladavamo i silnog Agoulanta , / A ostale pobjeuju ak Oliver i Rollant. / Kad smo pak na bojitu na vatrenim konjima, / Sa titom sve do vrata, s uperenim kopljima, / Kad od otre studeni do kosti prozebemo, / Kad uda su nam stisnuta i sprije da i ostraga, / I dumani kad na nas nav aljuju, / Tad bismo se uvukli u duboke podrume / Da nitko nas ba nimalo vidjet ne uzmogne).

Helas, pie Philippe de Croy iz logora Karla Smjelog pod Ne ussom, o sont dames pour nous entretenir, pour nous amonester de bien faire, ne pour nous enehargier emprinses, devises, volets ne guimpes!6 (Ah, gdje su dame da nas razonode, da nas na hrabrost osokole ili da nas zakite borbenim znakovima, znamenjima, maramama i velima oko vrata!). Erotini moment vitekog turnira oituje se najneposrednije u noenju koprene ili haljine ljubljene ene koje prenose miris kose ili tijela. U uzbuenju borbe raspoklanjaju ene nakit komad po komad: kad je igra dovrena, sjede gologlave i goloruke7. U nekoj pjesmi iz druge polo vice trinaestog stoljea O trojici vitezova i koulji obraeno je to u motiv snane drai8. Neka dama, iji mu ne voli borbu, ali je inae ovjek plemenite blagosti, alje trojici vitezova koji su joj odani vitekom lju bavlju svoju koulju da je na turniru, to e ga prirediti njezin mu, no se kao vojniku odoru, bez oklopa ili bez ikakve druge zatite, osim lje ma i nazuvaka. Prvi i drugi vitez se toga prepadoe. Trei, siromani vitez, grli nou koulju i strasno je ljubi. Na turniru se pojavljuje s kouljom kao odorom, bez oklopa ispod nje; koulja mu bude raspore na i natopljena njegovom krvlju, a on sam je teko ranjen. Njegova izvanredna hrabrost pada u oi, i njemu bi priznata pobjeda: dama mu poklanja svoje srce. Zaljubljeni vitez zahtijeva protuuslugu. Vraa joj krvavu koulju da je na sveanoj gozbi, kojom se turnir zavrava, nosi povrh haljine. Ona je njeno grli i pojavljuje se u toj krvavoj odjei; ve ina enu prekorava, mu je u neprilici, a pripovjeda pit a: Koje od dvoje zaljubljenih je izvrilo vee djelo za drugoga? Sfera strasti po kojoj jedinoj turnir poprima svoje znaenje, obja njava nam i odlunost kojom je crkva ve odavna suzbijala taj obiaj. Da su turniri zaista davali povoda za sablja njivo brakolomstvo, posvjedoava, na primjer, za godinu 1389. fratar iz Saint Denisa, a na temelju njegova autoriteta, i Jean Juvenal des Ursiris 9 . Crkveno pravo ih je ve odavna zabranilo; turniri, kae crkveno pravo, koji su isprva bili uvede ni zbog vjebanja u borbi, postali su nepodnoljivi zbog zloupotrebe 10 . Moralisti ih osuuju11 . Petrarca pedantno pita: gdje se to moe proita ti da su Cicero i Scipio odravali turnire? A Graanin slijee ramenima: prindrent par ne say quelle folle entreprinse champ de bataille (poli su na borilite zbog neke glupe uvrede), kae Graanin Pariza 12 o nekom glasovitom turniru. Sve to se naziva turnirom i vitekim takmienjem ima za plemiki svijet takvu vanost kakvu taj svijet ne bi pridavao ni modernom sportu. Postojao je pradavni obiaj da se na mjestu gdje se odrao kakav uveni dvoboj podigne spomen-kamen. Adam von Bremen spominje takav kamen na granici izmeu Holsteina i Wagriena gdje je neki njema ki ratnik ubio arkaa Venda 13 . Jo je i petnaesto stoljee podizalo sli ne spomen-znakove

za uspomenu na uvene viteke dvoboje. Pokraj Saint Omera podsjeao je la Croix Plerine na borbu izmeu Hautbourdina, vanbranog sina Saint -Pola, i nekog panjolskog viteza u doba glasovitog Pas d'armes de la Plerine. Jo pola stoljea kasnije hodoasti Bayard do toga kria prije jednog turnira kao kakav poboni hodoasnik14. Ukrasi i odjea, upotrijebljeni na Pas d'armes de la Fontaine des Pleurs, bijahu po svretku sveanosti posveeni Bogorodici i objeeni u crkvi u Boulogneu15. Srednjovjekovni se borbeni sport, kako ve rekosmo, razlikuje i od grke i od moderne atletike svojom mnogo neznatnijom prirodnou. Da bi se pojaala borbena napetost, unosi se u taj sport poticaj aristokratskog ponosa i aristokratske asti, romantino-erotina dra i dra umjetnike kienosti. Preplavljen je sjajem i ukrasom, ispunjen bujnom matom. On je osim igre i tjelovjebe, ujedno i primjenjena literatura. elja i san pjesnikog srca zahtijevaju dramatsku predstavu, glumljeno ispunjenje u samom ivotu. Pravi ivot nije bio dosta lijep, bio je tvrd, okrutan i zao; u dvorskoj i vojnikoj karijeri ima malo mjesta za osjeanja hrabrosti iz ljubavi, ali je dua njima ispunjena, ljudi hoe da ih doive i stvaraju sebi ljepi ivot u skupoj igri. Element prave smionosti u vitekom turniru nije zacijelo manje vrijedan nego u pentathlonu. Ba izraziti erotski karakter trai krvavu estinu. Turnir je u svojim motivima najsrodniji takmienjima staroindijskog epa; borba za enu je sredinja misao i u Mahabharati. Mata kojom se zaodijeva borbena igra bila je mata romana o Ar turu, to jest u osnovi mata djetinjeg svijeta bajki: u snu viena pustolovina sa svojim preinaivanjem dimenzija u divove i patuljke, protkana sentimentalnou viteke ljubavi. Za Pas d'armes petnaestog stoljea umjetno se gradi izmiljeni romantini sluaj. Sredite mu je dekor romana prikladnog naziva: la fontaine des pleurs, l'arbre Charlemagne (zdenac suza, stablo Karla Velikog). Zdenac se ba za tu svrhu gradi16. Neimenovani e vitez kroz svu godinu dana svakog prvog u mjesecu pred zdencem podii ator; u nje mu sjedi dama (to je samo slika) koja dri jednoroga sa tri tita. Svaki vitez koji dodirne jedan od titova ili zapovjedi svome heroldu da ga dirne, obvezuje se na neki odreeni dvoboj, uvjeti kojega su tano opisani u opirnom chapitres. Ti su chapitres u isti mah pismeni poziv i pravila takmienja17: tit se dodiruje s konja, pa se stoga vitezovima uvijek stavljaju na raspolaganje konji. Ili ovako: u igri emprise du dragon stoje etiri viteza na raskru; tim raskrem ne smije proi dama bez viteza koji e za nju polomiti dva koplja, ili dama mora dati kakav zalog18. Djeja igra zaloga nije zapravo nita drugo nego neznatnija podvrsta iste prastare borbene i ljubavne igre. Ne svjedoi li dovoljno jasno o toj srodnosti pravilo iz Chapitres de la Fontaine des pleurs: Tko u borbi bude baen na zemlju, taj godinu dana mora nositi zlatnu narukvicu s bravom, sve dok ne nae damu koja za tu bravu ima kljui i koja ga moe osloboditi ako joj on ponudi svoje usluge. Drugdje je opet zgoda izvedena od diva kojega zarobljava eta, a tu je i zlatno stablo i dame de l'isle cele (dama sa skrivena otoka), ili od noble chevalier esclave et serviteur la belle gande la blonde perruque, la plus grande du monde19 (od plemenita viteza, roba i sluge lijepe divovice s plavom vlasuljom, najveom na svijetu). Anonimnost viteza je ustaljena fikcija; ime mu je le blanc chevalier, le chevalier mesconnu, le chevalier la plerine, ili ak nastupa kao junak iz nekog romana pod imenom Labui vitez, ili nosi Lancelotov, Tristanov ili Palamedov grb20. Ponajee je povrh zgode razastrt vanjski dah melankolije: u fontaine des pleurs sadran je ve u samom nazivu; titovi su bijeli, ljubia sti i crni, svi poprskani bijelim suzama, a dotiu ih se iz samilosti prema dame de pleurs. U emprise du dragon dolazi kralj Ren u alobnoj crnini ne bez razloga: ta upr avo se rastao od svoje keri Margarete koja postade engleskom kraljicom. Konj je crn i nosi alobni pokrovac, koplje je crno, tit je crn i ljubiast i posut zlatnim i crnim suzama.21. Ali boje nisu uvijek ugoene na taj sumorni ton: drugom jednom prilikom odrava nezasitni ljubitelj ljepote kralj Ren pokraj Saumura joyeuse garde. etrnaest dana prireuje sveanosti u drvenu zamku de la joyeuse garde sa svojom enom, sa svojom keri i s Jeanne de Laval, koja e mu postati drugom enom. Sveanost je prireena potajice njoj u ast. Zamak

je sagraen ba za tu priliku, oslikan je i obloen tkaninama, sve u crvenoj i bijeloj boji. Na njegovom pas d'armes de la bergre dekorirano je sve u pastirskom stilu, vitezovi i dame kao pastiri i pastirice sa tapom i gajdama, svi u sivom sa zlatom i srebrom22 .

VI VITEKI REDOVI I VITEKI ZAVJETI Velikoj igri lijepog ivota kao snu o plemenitosti i odanosti nije stajao na raspolaganju samo oblik borbene igre. Ona raspolae i drugom, isto tako vanom formom: vitekim redom. Mada ba nee biti lako da se pokae njihova neposredna veza, to ipak, ni za koga tko donekle poznaje obiaje primitivnih naroda, nee biti sporno da su najjai korijeni vitekih redova, turnira i viteke posvete bili u svetim obiajima daleke davnine. Akolada je etiki i socijalno akomodirani pubertetski ritus, predavanje oruja mladome ratniku. Borbena igra kao takva prastara je; neko je bila ispunjena svetim znaenjem. Viteki redovi ne mogu se odijeliti od mukih drutava primitivnih naroda. Ta se veza moe ovdje pretpostaviti samo kao nedokazana teza; ovdje se ne radi o tome da se potvrdi neka etnoloka hipoteza, nego o tome da se jasno prikae idejna vrijednost potpuno razvijena vitetva. Tko bi mogao porei da je u toj vrijednosti ostalo ivo neto od primitivnih elemenata? Kranski je element, dodue, u predodbenom svijetu vitekih re dova tako jak, da bi i objanjenje iz samih crkvenih i politikih, isto srednjovjekovnih podloga moglo biti uvjerljivo kad i ne bismo znali da iza njih kao podloga za njihovo objanjenje stoje jo i openito proirene, primitivne paralele. Prvi viteki redovi, tri velika reda Svete zemlje i tri panjolska reda, nikli su kao najistije otjelovljenje srednjovjekovnog duha monakog i vitekog ideala u doba kad je borba protiv Islama postala udnom stvarnou. Oni su otada izrasli do velikih politikih i ekonomskih ustanova, do ogromnih imovinskih kompleksa i financijskih sila. Njihov je politiki probitak potisnuo u pozadinu kako njihov duhovni karakter, tako i element viteke igre, a njihovo je ekonomsko zasienje, u drugu ruku, progutalo politiki probitak. Tada, kad su jo uspijevali templari i ivanovci i dok su oni jo djelovali u samoj Svetoj zemlji, vitetvo je jo ispunjalo realnu politiku funkciju, a viteki su redovi bili neka vrst stalekih organizacija velikog znaenja. U etrnaestom i petnaestom stoljeu bilo je vitetvo jo samo vii oblik ivota, a time je u mladim vitekim redovima ponovo izbio u prvi plan element plemenite igre koji je bio sadran u njihovoj jezgri. I to ne samo tako to bi se pretvorili iskljuivo u igru. Po ideji su oni jo uvijek zaokupljeni visokim etikim i politikim tenjama. Ali je to tlapnja i san, pusto kovanje planova. Divni idealist Philipe de Mzires vidi sredstvo spasenja tih vremena u novom vitekom redu to ga je nazvao or dre de la passion1. elio je da se u taj red prime svi stalei. Uostalom, ve su se i veliki viteki redovi kriarskih vojna koristili sudjelovanjem neplemia. Plemstvo e davati velikog metra i vitezove, sveenstvo pa trijarha i njegove sufragane, graani e biti braa, a seljaci i obrtnici posluga. Tako e taj red predstavljati trajnu vezu stalea, a njegov veliki cilj bit e borba protiv Turaka. Postojat e etiri zavjeta. Dva su stara i zajednika monasima i sveenicima: siromatvo i poslunost. Ali na mjesto bezuvjetnog celibata stavlja Philipe de Mzires branu istou; htio je dopustiti brak iz praktinih razloga, jer ga uvjetuje orijentalna klima, i red bi time postao privlaniji. etvrti, prijanjim redovima nepoznati zavjet jest summa perfectio, najvie osobno usavrenje. Tako se ovdje u arenoj slici vitekog reda stapaju svi ideali, od politikih planova pa sve do tenje za spasenjem. U rijei ordre sadrano je u nerazrjeivom susjedstvu mnotvo znaenja, od najvie svetosti do najobinijeg pojma skupine. Ona je znaila i drutveni stale i sveeniko posveenje i monaki i viteki red. Da je u rijei ordre sa znaenjem viteki red doista bilo jo poneto duhovne vrijednosti, proizlazi iz injenice da se za ordre upotrebljavala i rije religion, a ona je, kako bi netko mogao pomisliti, bila ograniena samo na samostanske redove. Chastellain naziva zlatno runo une religion, kao da je to monaki red, i govori o njemu uvijek kao o nekom svetom misteriju2. Olivier de la Marche naziva nekog Portugalca

chevalier de la religion de Avys3. O pobonom znaenju zlatnog runa ne svjedoi samo smjerna jeza pompoznog Poloniusa Chastellaina; u svemu ritualu toga reda zauzima pohaanje crkve i mise najiri prostor: vitezovi sjede u klupama kora, a komemorativna sveanost za pokojne lanove odrava se u najstroem crkvenom stilu. Nije, dakle, nikakvo udo to se lanstvo u nekom vitekom redu smatra vrstom, svetom vezom. Vitezovi reda zvijezde kralja Ivana II obavezuju se da e, ako ikako budu mogli, napustiti druge redove kojima su moda pripadali4. Vojvoda od Bedforda hoe da mladom Filipu Burgundskom nametne red podvezice da ga tako vre vee uz Englesku, ali Burgunanin primjeuje da bi tada zauvijek bio vezan uz engleskog kralja, pa utivo izmie toj asti5. Kad je kasnije Karlo Smjeli ipak primio podvezicu, pa je ak i nosio, tada to Luj XI smatra raskidom peronskog ugovora koji je vojvodi zabranjivao da bez kraljeve privole sklopi savez s Engleskom6. Engleska navika neprimanja inozemnih odlikovanja moe se smatrati tradicionalnim ostatkom shvaanja da orden obvezuje na odanost vladaru koji ga podjeljuje. Usprkos dahu svetosti, morali su vladarski krugovi etrnaestog i petnaestog stoljea ipak osjeati da sve ove lijepo izraene oblike novih vitekih redova mnogi smatraju ispraznom razonodom. emu inae neprestano izriito uvjeravanje da se sve to zbiva zbog visokih, vanih ciljeva? Filip Burgundski, plemeniti vojvoda (kako, kae pjesnik Michault Taillevent), osnovao je svoj red zlatnog runa: Non point pour jeu ne pour esbatement, Mais la fin que soit attribue Loenge Dieu trestout premirement Et aux bons gloire et haulte renomme7.
(Ne zbog igre i zabave, / Nego da ponajprije slui Bogu na hvalu / A dobrima na ast i diku).

I Guillaume Fillastre obeava na poetku svoga djela o zlat nom ru nu da e objasniti njegovo znaenje kako bi se razabralo da taj red ne slui tatini ili stvari neznatne vanosti. Va otac, rekao je Karlu Smje lom, n'a pas, comme dit est, en vain institue ycelle ordre 8 (nije taj red osnovao, kako se govori, ka o neto isprazno). Ako je zlatno runo htjelo osvojiti prvo mjesto, koje mu je namijenila Filipova oholost, tada je trebalo naglasiti njegove uzviene ciljeve. Osnivanje vitekih redova postala je od sredine etrnaestog stoljea prava moda. Svaki je vladar morao imati svoj orden; u tome nije zaostajalo ak ni visoko plemstvo. Tu je Boucicaut sa svojim redom de l'escu verd la dame blanche za obranu udvorne ljubavi i potlaenih ena. Eno kralja Ivana s njegovim redom chevaliers Nostre Dame de la Noble Maison (1351), koji se obino, po svom znamenju, naziva redom zvijezde. U Plemenitoj kui u Saint Quenu pokraj Saint Denisa imali su table d'oneur za kojim su na sveanostima zauzimali mjesta trojica najhrabrijih prineva, trojica najhrabrijih st jegonoa (bannerets) i trojica najhrabrijih vitezova (bachelers). Tu je Pierre de Lusignan s redom maa, koji je od svojih lanova zahtijevao isti ivot, a o vrat im vjeao simbolini zlatni lanac u kojemu je svaka karika imala oblik slova S, to je imalo da znai silence. Tu bijae Amadeus Savojski s anuncijatom, Luj Burbonski sa zlatnim titom i s ikom, Enguerrand de Coucy, koji je prieljkivao carsku krunu, s obrnutom krunom, Luj Orleanski s redom dikobraza, bavarski vojvode od Holland-Hennegaua sa svojim Antunovim redom; kriom u obliku slova T sa zvoncetom, koje privlai pogled na mnogobrojnim portretima 9 . Vitekom redu svojstveni karak ter otmjena kluba razabire se i iz putopisa vapskog viteza Jrga von Ehingena. Svi vladari i gospoda kroz ije je zemlje prolazio daju mu svoje drutvo, viteko drutvo, drutvo reda, kako on naziva ordene10. Takvi su se ordeni katkad osnivali da bi se proslavio koji znameniti dogaaj, na primjer povratak Luja Burbonskog iz engleskog ratnog su anjstva; ili opet s nekim politikim sporednim znaenjem kao, recimo, Orlansov porc -epic (dikobraz) koji je

sve bodlje uperio protiv Burgun da; katkad je naroito prevagnuo poboni karakter koji se uvijek mije ao u igru, na primjer, prilikom osnivanja reda svetog Jurja u Franche Comtu, kad se Philibert de Miolans vratio s Istoka s moima toga sve ca; rjei su sluajevi kad red nije znaio mnogo vie od obine bratovtine zbog uzajamne zatite, kao to je bio red hrta to su ga 1416. osno vali plemii vojvodstva B ar. Nije teko nai razlog zbog kojega je zlatno runo natkrilo sve druge viteke redove. Razlog je bogatstvo Burgunda. Moda je tome pridonio osobit sjaj kojim je red bio ureen, i sretan izbor simbola, isprva se pri pomisli na zlatno runo mislilo na runo iz Kolhide. Pria o Jasonu bila je ope poznata; u jednoj Froissartovoj pastorali pria tu priu pastir 11. Ali je Jason kao junak prie nepouzdan; prekrio je svoju vjernost, i ta je tema prikladna za nemile aluzije na politiku Burgunda protiv Fra ncuske. Alain Chartier pjeva: A Dieu et aux gens detestable Est menterie et trahison, Pour ce n'est point mis la table Des preux l'image de Jason, Qui pour emporter la toison De Colcos de veult parjurer. Larrecin ne se peult celer'2.
(Mrska je bogu i ljudima / Prijevara i izdaja / Zbog koje se slika Jasona / Ne mee na stolove hrabrih, / Jasona to prevjeri vjerom / Samo da runo s Kolhide otme. / Kraa se sakriti ne da).

Filipa je podsjetio na runo to ga je Gedeon razastro i na koje je pala nebeska rosa, Jean Germain, alonski biskup i kancelar reda 13 . Bila je to izvanredno sretna misao jer je Gedeonovo runo bilo jedan od najpogodnijih simbola oploenja Marijina krila. Tako je biblijski junak istisnuo poganina kao zatitnika runa, pa je Jacques de Clercq na kraju mogao ak ustvrditi da Filip namjerice nije odabrao Jasona, jer se Jason iznevjerio14. Slavopojac Karla Smjelog naziva taj red Gedeonis signa15 ; a drugi, na primjer kroniar Theodericus Pauli, govori i nadalje o vellus Jasonis. Nasljednik Jeana Germaina kao kancelara reda, biskup Guillaume Fillastre, nadmaio je svoga prethodnika i otkrio u Svetom pismu jo etiri runa: jedno Jakobovo, jedno moabskog kralja Mesa, tree Jobovo i etvrto Davidovo 16 . Prema Fillastreu je svako od tih runa otjelovljivalo po jednu vrlinu, i Fillastre je svakome htio posvetiti po jednu knjigu. To je bez sumnje bilo odvie dobra odjednom; u Fillastrea su pjegave Jakobove ovce figurirale kao simbol justitiae 17 ; pozvao se jednostavno na sva mjesta gdje Vulgata spominje rije vellus, udna kunja za ra stezljivost alegorije. Smatra se da njegova misao nije naila na trajan odaziv. Jedna crta iz obiaja toga reda zavreuje da bude istaknuta jer vrlo oigledno odaje karakter primitivne i svete igre. Osim vitezova ima red i svojih inovnika: kancelara, rizniara, sekretara i na kraju grbovnika s njegovom svitom herolda i poursuivanta. Ova posljednja skupina, kojoj je u prvom redu bila povjerena sluba plemenitoj vitekoj igri, nosi simbolina imena. Grbovnici zlatnog runa, na primjer Jean Lefvre de Saint Remy pa jo i Nicolaas de Hames, poznat iz nizozemskog Bund der Edelen iz godine 1565, zovu se thoison d'or. Heroldi openito no se imena raznih zemalja svojih gospodara: Charolais, Seeland, Sizilien, Berry, Autriche. Prvi meu poursuivantima zove se Fusil, po kremenu i lancu reda, znamenu Filipa Dobrog. Imena ostalih imaju romantini prizvuk, na primjer Montreal, a esto su to nazivi vrlina, kao Pers vrance, ili su pozajmljena iz alegorije Romana o rui, kao Humble Requeste, Doulce Pense, Lal Porsuite. Engleska ima sve do dananjeg dana svoje grbovnike Gartera, Norroyja i poursuivanta Rouge Dragona; kotska svoga grbovnika Lyona, poursuivanta Unicorna itd. Na velikim sveanostima je veliki metar te poursuivante, kropei ih vinom, sve ano krstio tim imenima, ili je i mijenjao njihova imena prilikom una preenja u vii rang 18 . Zavjeti to ih je propisivao viteki red samo su ustaljeni kolektivni oblik linog

vitekog zavjeta o izvrenju nekog junakog djela. To je moda ona toka po kojoj se najbolje mogu prepoznati osnovi vitekog ideala u svojoj skupnosti. Kad bi netko bio sklon da odnose akolade, turnira i vitekog reda prema primitivnim obiajima smatra sutim domiljajem, taj bi u vitekom zavjetu naao tako oigledan barbarski ka rakter da o tome vie ne bi moglo biti nikakve sumnje. To su pravi survivals, za koje se mogu nai paralele u staroindijskom vratamu, u nazirejstvu idova i, moda najneposrednije, u obiajima Normana iz njihova doba sag. Ali ni tu nije rije o etnolokom problemu, nego o pitanju koju je vrijednost imao zavjet u samom duhovnom ivotu kasnog srednjeg vijeka. Mogue je troje. Viteki zavjet moe imati ili religiozno -etiko znaenje koje ga svrstava meu sveenike zavjete; ili su njegov sadraj i svrha romantino -erotske vrste, ali je, na kraju, zavjet mogao spasti na dvorsku igru koja moda i ne znai neto vie od razonode. Sve te tri vrijednosti zapravo su jo uvijek neodijeljene; ideja zavjeta koleba se izmeu izvanjske predanosti slubi vrhovnog ideala i najispraznijeg izrugivanja skupoj drutvenoj igri kojoj smjelost, ljubav i dravni probici slue samo kao razonoda. Element igre je pretean; polaganje zavjeta je postalo uglavnom ukras dvorske sveanosti. Pa ipak se ona jo uvijek povezuju s najoz biljnijim ratnim pothvatima: s upadom Eduarda III u Francusku, s planom kriarske vojne Filipa Dobrog. Tu vai ono isto to vai za turnire: kao to nam se neukusnim i otrcanim ini romantina kienost pas d'armes, tako isto nas se isprazno i lano doimaju zavjeti fazana, pauna ili aplje. Osim moda ako i tu nismo svjesni strasti koja je sve proimala. To je san o lijepu ivotu, ba kao to su to bile sveanosti i oblici Cosimova, Lorenzova i Giulianova firentinskog ivota. Dabome, ondje, u Italiji, razbistrio se taj san do vjene ljepote, a ovdje je njegova arolija nestala zajedno s ljudima koji su ga snivali. Povezivanje askeze i erotike na kojemu se osniva matanje o junaku koji oslobaa djevicu ili za nju prolijeva krv, taj lajt motiv turnirske ro mantike oituje se u drugom obliku, u vitekom zavjetu gotovo jo neposrednije. Vitez de la Tour Landry pria u poukama za svoje keri o nekom udnom redu plemia i ena koji gaje viteku ljubav. Taj je red za njegove mladosti postojao u Poitouu i drugdje. Njegovi pripadnici sami su se nazivali galois et galoises 19 a imali su une ordonnance moult sauvaige (vrlo stroga pravila), od kojih je najvanije bila odredba da se ljeti toplo odijevaju krznom i obloenim kapama i da pa le vatru u kaminima, a zimi, ma kako bilo studeno, ne smiju nositi nita osim kaputa bez krzna, nikakva ogrtaa ili druge kakve zatite, nikakva eira, rukavica ili kolaka. Zimi su sterali po podovima zeleno lie i skrivali dimnjake zelenim granjem, a postelje su smjeli prostirati samo tankim pokrivaima. U toj udnoj nastranosti tako neobinoj da bi je pisac teko mogao izmisliti ne moemo razabrati nita drugo nego asketsko pojaavanje ljubavnog podraaja. Mada sve to nije posve jasno i mada je vjerojatno jako preuveliano, ipak bi to samo duh bez ikakava etnolokog znanja mogao smatrati izmiljotinom nekog brblja vog starca20. Primitivni karakter galois et galoises jo je i pojaan propisom prema kojemu je mu gostu galoisu morao prepustiti svu ku u i svoju enu; ako nije uinio tako, to je za njega znailo veliku sramotu. Prema svjedoanstvu viteza de la Tour Landryja, mnogo je lanova toga reda umrlo od hladnoe:Si doubte moult que ces galois et galo ises qui moururent en cest estat en cestes amouretes furent martirs d'amours21. (I bojim se jako da su galois i galoises koji su umrli u tom stanju i u t im ljubavnim igrama postali muenici ljubavi). Ima jo primjera koji odaju primitivni karakter vitekog zavjeta. Meu njima je i pjesma Le Voeu du hron to opisuje zavjete na koje je Robert Artoski nagovorio kralja Eduarda III Engleskog i njegove ple mie da bi zapoeli rat protiv Francuske. Taj prikaz je historijski malo vrijedan, ali je duh barbarske surovosti koji iz njega govori dovoljno uvj erljiv da se iz njega razabere bit vitekog zavjeta. Grof od Salisburyja sjedi na sveanoj gozbi do nogu svoje dame. Kad je na njemu red

da poloi zavjet, moli on svoju draganu da stavi prst na njegovo desno oko. I dva, odgovara dama i sa oba prsta zaklopi desno oko viteza. Belle, est-il bien clos? (Ljepotice, je li dobro zatvoreno?) upita grof. Oyl, certainement. Pa dobro, ree Salisbury, onda se zavjetujem Bogu svemoguemu i njegovoj slatkoj majci da to oko neu otvoriti, ma koliko m i to zadavalo bola, prije nego u Francuskoj, u neprijateljskoj zemlji, ne raspalim plamen i ne svladam ratnike kralja Filipa: Or aviegne qu'aviegne, car il n'est autrement. Adonc osta son doit la puchelle au cors gent, Et li iex clos demeure, si que virent la gent22
(A sad dolo to dolo, jer drukije nije. / Tad djevica gizdava tijela povue prst, / I zatvoreno ostade oko, to vidje svatko).

U Froissarta moemo proitati kako se taj literarni motiv odrazuje u stvarnosti; Froissart pria kako je zaista vidio englesku gospodu koja su po jedno oko prekrila krpicom zbog zavjeta da e gledati samo jednim okom dok u Francuskoj ne izvre junaka djela 23. Surovost barbarskog starog doba progovara u Le voeu du hron iz zavjeta Jehana de Faukemonta, koji nee tedjeti ni samostan ni oltar, ni trudnu enu ni dijete, ni prijatelja ni roaka, samo da slui kralju Eduardu. Na kraju i kraljica, Filipa od Hennegaua, moli svoga mua da smije i ona poloiti zavjet: Adonc, dist la roine, je sai bien, que piecha Que sui grosse d'enfant, que mon corps senti l'a. Encore n'a il gaires, qu'en mon corps se tourna. Et je voue et prometh Dieu qui me cra. . . Que ja li fruis de moi de mon corps n'istera, Si m'en ars mene au pais par de-l Pour avanchier le veu que vo corps vou a; Et s'il en voelh isir, quant besoins n'en sera, D'un grant coutel d'achier li miens corps s'ochira; Serai m'asme perdue et li fruis perira!
(Pa, eto, kraljica e, znam da odavna sam / Trudna jer moje tijelo to ve osje ti; / Netom se, eto, u mom tijelu okrenu. / I ja se zavjetujem i obeajem Bogu koji me stvori . . . / Da taj moj plod iz moga tijela izii nee / Dok me ne povede te u onu zemlju prijeko / Da ispunite zavjet kojim se zavjetovaste; / Ako pak bude htjelo izii prije vremena, / Sama u se ubiti elinim noem; / Moja e dua propasti a plod uginuti).

Jezovita je t iina doekala taj svetogrdni zavjet. Pjesnik samo kae: Et quant li rois l'entent, moult forment l'en pensa, Et dist: certainement, nuls plus ne vouera.
(Kad u to kralj, zamisli se duboko i ree: / Zaista, nitko se tee zavjetovat nee).

Kosa i brada, svugdje nosioci maginih sila, imaju jo u z avjetima kasnog srednjeg vijeka osobito znaenje. Benedikt XIII, papa u Avignonu, gdje je zapravo bio zarobljen, zakleo se u znak alosti da nee ostrii brade dok opet ne bude slobodan 24 . Kad se isto tako zavjetovao voa gez kao osvetnik grofa od Egmonta, bio je to posljednji izdanak obiaja koji je u davno doba imao sveto znaenje. Smisao zavjeta je u pravilu taj da se samome sebi nametne odricanje kao poticaj za bre izvrenje zavjetovana djela. Ponajee je to odricanje u obrocima jela. Prvi kojega je Philippe de Mzires primio kao viteza u svoju chevalerie de la passion, bio je neki Poljak koji ve deset godina nije ni jeo ni pio sjedei 25 . Bertrand du Guesclin je vrlo nagao u takvim zavjetovanjima. Kad ga je neki engleski ratnik izazvao, izjavio je

Bertrand da e, tako mu svetoga Trojstva, posrkati samo tri vinske juhe dok ne svlada izazivaa. Drugom prilikom se zavjetovao da nee jesti mesa i da se nee svlaiti dok ne zauzme Montcontour. Ili, tovie, da nee jesti sve dok se ne sukobi s Englezima26. Plemi etrnaestog stoljea nije, dakako, vie bio svjestan magij skog znaenja na kojemu se osnivao takav post. U korist magine pod loge ne govori nam najposlije mnogovrsna primjena okova kao znaka zavjeta. 1. sijenja 1415. zavjet ovao se vojvoda Ivan Burbonski, dsirant eschiver oisivet, pensant y acqurir bonne renomme et la grce de la trs- belle de qui nous sommes serviteurs (elei da izbjeg nemo dosadu i mislei da emo tako stei znatnu slavu i milost ljepoti ca kojih smo sluge), da e sa esnaest ostalih vitezova i momaka nositi svake nedjelje dvije godine dana poput sunjeva na lijevoj nozi negve vitezovi zlatne, paevi srebrne sve dok ne nae esnaest vitezova koje e druba svladati u borbi s nogu outrance 27 (do posljednjeg daha). Jacques de Lalaing je godine 1445. susreo u Antwerpenu sicilijanskog viteza Jeana de Bonifacea, koji je kao chavalier aventureux doao s aragonskog dvora. Nosio je na lijevoj nozi okov kakav nose ro bovi, ovjeen o zlatni lanac: emprise u znak da se eli boriti28 . U romanu o Petit Jehan de Saintr nosi vitez Loiselench po zlatni kolut na ruci i nozi, svaki na zlatnom lancu, dok god ne nae viteza koji e ga osloboditi njegove emprise 29. Pisano je, naime: dlivrer; znak se dodiruje ako je rije o pour chevalerie, a otkida se ako se izaziva borba na ivot ili smrt. Ve La Curne de Sainte Palaye primjeuje da se, prema Tacitu, ba na takav obiaj nailo u starih Hat30 . I okovi to ih na svom hodoau nose pokajnici ili o ni koji sebi nametnue pobonu askezu, srodni su s emprises vitezova kasnog srednjeg vijeka. Jedva da je neto vie od lijepe dvorske forme ono to se od svega toga razabire u uvenim sveanim zavjetima petnaestog stoljea, poimence u voeux du faisan na dvorskoj sveanosti Filipa Dobrog u Lilleu godine 1454, koja je prireena kao priprema za kriarsku vojnu. Ne stoga to bi spontani obiaj, da se u nevolji ili u snanom zanosu polae zavjet, izgubio neto od svoje snage. Taj obiaj ima tako dubok o psiho loko korijenje da on nije vezan ni o obrazovanje ni o vjerovanje. Ne, nego viteki zavjet kao kulturni oblik, kao obiaj uzdignut do ukrasa ivota, doivljava u bahatoj razmetljivosti burgundskog dvora svoju posljednju fazu. Tema postupka jo je uvijek neosporno prastara. Zavjet se polae za sveane gozbe sa zakletvom na pticu koja se donese na stol i kasnije pojede. I Normani su poznavali ispijanje aa redom u krugu sa zavjetom pri rtvi, sveanoj gozbi i karminama; jedna vrst zavjetovanja je i ta da se dodirne divlja svinja koja se unosi iva prije nego to e se iznijeti na stol31. U burgundsko doba sauvao se jo i ovaj obiaj: fazan na uvenoj sveanosti u Lilleu bio je iv32. Zavjet se polae Bogu, dragoj naoj Gospi, damama i ptici. Nee biti presmiono ako se pretpostavi da ovdje boanstvo nije iskonski primalac zavjeta: zapravo se mnogi zavje tuju samo damama i ptici33. Izbor odricanja to ih je vitez sebi nametnuo bio je neznatan. Veina se odricanja odnosi na jelo i spavanje. Vitez ne smije subotom spavati u postelji, ako prije nije svladao nekog Saracena, niti se smije zadrati u istom gradu etrnaest dana uzastopce. Drugi opet ne smije petkom jesti hrane od ivotinja dok nije dodirnuo Muhamedov barjak. Trei nagomilava askezu na askezu: oklop ne smije nositi nikako, subotom uveer ne smije piti vina, spavati u postelji, sjediti za stolom, a mora nositi halju od kostreti. Tono je opisan nain kako valja izvriti zavjetovano junatvo 34. Koliko je u tome sadrano ozbiljnosti? Kad se messire Philippe Pot zavjetovao da na pohodu protiv Turaka nee zatiivati desnu ruku nikakvim oklopom, zabiljeio je vojvoda ispod zavjeta (pismeno registrirana): Ce n'est pas le plaisir de mon trs redoubt seigneur, que messire Philippe Pot voise en sa compaignie ou saint voyage qu'il a vou, le bras dsarm; mais il est content qu'il voist avec lui arm bien et soufisamment, ainsy qu'il appartient35. (Mome se strogom i potovanom gospodaru ne svia to gospodin Philippe Pot polazi s njim nezatiene desne ruke na sveti put na koji se zavjetovao; tovie, on se slae s tim da mora poi s njim dobro i obilato naoruan, kako to njemu prilii). Oigledno je, dakle, da se jo raunalo s ozbiljnom opasnou. Zbog samog vojvodinog zavjeta vladalo

je sveope uzbuenje 36. Neki polau oprezno uvjetovane zavjete koji u isti mah svjedoe o ozbiljnoj nakani i o tome da su naistu o njihovoj lijepoj prividnosti37. Pokatkad se zavjeti ve pribliuju drutvenoj igri sraslica, to je blijedi preostatak zavjeta38. ak nema ni ironije u jarosnom Voeu du hron: Robert Artoski nudi kralju, koji je prikazan malo neratoborno, aplju kao najplaljiviju pticu. Kad je Eduard poloio zavjet, svi su se smijali. Jean de Beaumont, kojemu Voeu de hron stavlja u usta ve prije spomenute rijei39 to finom ironijom otkrivaju erotini karakter zavjeta poloenog pri vinu i pred oima dama, zavjetuje se, prema nekom drugom prianju, ciniki na aplju da e sluiti svakome gospodaru od kojega moe oekivati najvie novca i dobra, na to su se engleska gospoda nasmijala40. Kakvo je, uza svu razmetljivu vanost kojom je Voeux du fasain primljen, moralo biti raspoloenje za stolom kad se Jennet de Rebreviettes mogao zavjetovati da e se, ne stekne li pr ije ratnog pohoda milost svoje dame, na povratku s Istoka oeniti prvom bilo kakvom enom ili gospoicom koja posjeduje dvadeset tisua kruna. . . se elle veult41 (ako bude htjela). Pa ipak taj isti Rebreviettes polazi na pustolovine kao povre escuie r (siromani titonoa) i bori se kod Ceute i Granade protiv Maur. Tako se umorna aristokracija ismijava svome vlastitom idealu. Na kon to je svima sredstvima mate, vjetine i bogatstva svoj strasni san o lijepom ivotu iskitila, naslikala i dala mu plastian oblik, sjetila se da ivot zapravo ipak nije tako lijep, i slatko se tome smije.

VII POLITIKO I VOJNIKO ZNAENJE VITEKE MISLI Puste li tlapnje vitetvo, moda, ceremonija lijepe li i varave igre! Prava povijest srednjeg vijeka na izmaku, kae uenjak koji na temelju spisa prati razvoj drave i ekonomije, ima malo veze s lanom vitekom renesansom; bila je to pokost koja se ve ljuti. Ljudi koji su stvarali historiju zaista nisu bili sanjari nego naprotiv vrlo proraunati, hladni dravnici i trgovci, bili oni vladari, plemii, prelati ili graani. Bili su zaista takvi. Ali povijest kulture bavi se snovima o ljepoti i tlapnjom o plemenitom ivotu isto toliko koliko i brojem puanstva i porezima. Uenjak koji e jednom kasnije prouavati dananje drutvo na temelju porasta broja banaka i prometa, politikih i vojnikih zapletaja, moi e na kraju svojih prouavanja rei: Zapazio sam vrlo malo muzike; ona je oigledno u to doba imala nez natno znaenje za kulturu. Tako je otprilike kad nam se povijest srednjeg vijeka prikazuje na temelju politikih i ekonomskih dokumenata. Moglo bi, osim toga, biti i tako da je viteki ideal, ma koliko bio izvjetaen i troan, utjecao na isto politiku povijest srednjeg vijeka na izmaku mnogo snanije nego to se openito misli. ar plemikog oblika ivota tako je velik da mu se podvrgavaju i graani gdje god samo mogu. Mi zamiljamo flamanske junake Jakoba i Philippa van Artevelde kao prave ljude treeg stalea, kao ljude ponosne na svoje graanstvo i jednostavnost. A bilo je ba obrnuto: Philipp van Artevelde razvijao je kraljevsku rasko; pred njegovim su konakom svakoga dana morali svirati svirai; kad bi polazio na ruak, dvorili su ga iz srebrnog posua kao da je grof od Flandrije, odijevao se grimizom i menu vair kao neki vojvoda od Brabanta ili grof od Hennegaua, izjahivao je kao neki vladar, a pred njim su nosili razvijenu zastavicu s njegovim grbom na kojemu je bio samur sa t ri srebrna eira 1. Ima li net ko tko nam se ini modernijim nego to je bio novani magnat petna estog stoljea Jacques Coeur, vrsni financijer Karla VII? Ako se smije povjerovati njegovu ivotopisu autora Jacquesa de Lalainga, veliki se bankar ivo zanima o za staromodno, skitniko vitetvo enegoskog juna ka2. Svi se vii oblici graanskog ivota novijeg doba osnivaju na imitiranju plemikih oblika ivota. Kao to kruh u servijeti, a i sama rije serviette, potjee iz srednjovjekovnog dvorskog d omainstva 3 , tako su najgraanskije ale s terevenki izdanci grandioznih entrements u Lilleu. Da bismo potpuno shvatili kulturno historijsko znaenje vitekog ideala, morali bismo ga slijediti sve do Shakespeareova i Molirova do ba, pa ak i do modernog gent lemana. Ovdje se, meutim, radi o tome da poemo u potragu za utjecajem toga ideala na stvarnost u samom srednjem vijeku na izmaku. Moe li se zaista na bilo koji nain ovladati politikom i voenjem rata pomou vitekih predodbi? Moe bez su mnje, ako ne po njihovim prednostima, a ono svakako po njihovim pogrekama. Kao to dananje tragine za blude proizlaze iz tlapnje nacionalizma i kulturne oholosti tako su i za blude srednjeg vijeka esto potjecale od viteke misli. Nije li motiv za stvaranje nove burgundske drave, najvee pogreke koju je Francuska mogla poiniti, sadran u jednom vitekom momentu? Kralj Ivan Dobri, viteki smetenjak, daruje 1363. vojvodstvo svome mlaem sinu Filipu, koji je kod Poitiersa pokraj njega izdrao, dok je stariji pobjegao. Isto je tako poznata misao, koja je pred duhom suvremenika morala opravdavati kasniju protufrancusku politiku Burgunana, bila osveta za Montereau, obrana viteke asti. Znam dobro da se sve to moe objasniti i kao proraunata, dalekovidna p olitika, ali se uza sve to dobro zna i to da su suvremenici vrijednost i sliku injenica iz 1363. shvatili kao obiaj viteke smjelosti koja je bila kraljevski nagraena. Burgundska je drava, u svom brzom razvoju, zgrada politike

smotrenosti i cilja sv jesne hladne proraunatosti. Ali ono to bismo mogli nazvati burgundskom idejom, to se uvijek zaodijeva oblicima vitekog ideala. Nadimci vojvoda: Sans peur, le Hardi, Qui qu'en hongne (to je u Filipa zamijenjeno s Le Bon), svi su ti nadimci svjesni pronalasci dvorskih literata s ciljem da se vladar obasja svjet lou vitekog ideala 4 . Postojala je velika politika tenja koja je nerazrjeivo bila povezana s vitekim idealom: kriarska vojna, Jeruzalem! Misao, koja je lebdjela pred oima sviju v ladara Evrope kao najvia politika ideja i koja ih je tada kao i dotada gonila na djelovanje, jo se uvijek zvala Jeruzalem. Tu je postojala udna suprotnost izmeu realnog politikog interesa i politike ideje. Za kranstvo etrnaestog i petnaestog st oljea po stojalo je istono pitanje najpree hitnosti: obrana od Turaka koji su ve bili zauzeli Drinopolje (1378) i unitili srpsku dravu (1389). Opasnost je leala na Balkanu. Najvanija i najprea politika Evrope nije se, meutim, mogla osloboditi ideje kriarske vojne. Ona je tursko pita nje mogla smatrati samo podreenim dijelom velikog svetog zadatka na kojem su zakazali prethodnici: zadatka osloboenja Jeruzalema. U toj je misli viteki ideal stajao tada na prvom mjestu; u njoj je taj ideal mogao i morao vriti osobito naglaeni utjecaj. T u njoj je religiozni sadraj vitekog ideala nazirao svoje najvie obeanje; u njoj je osloboenje Jeruzalema moglo biti samo sveto, plemenito viteko djelo. Neznatni uspjeh u suzbijanju Turaka moe se do odreenog stupnja objasniti ba time to je religiozno -viteki ideal tako snano utjecao na utvrivanje politike prema Orijentu. Pothvati, koji su prije svega zahtijevali tono proraunavanje i strpljivo pripremanje, kovali su se i razraivali pod visokom napetou koja nije vodila do mirnog ocjenjivanja dostinoga, nego do romantiziranja plana. To je bio razlog njihove neplodnosti ili njihove zle kobi. Nikopoljska je katastrofa godine 1396. dokazala kako je bilo opasno pripremati neki korisni pothvat protiv vrlo borbena neprijatelja u starom stilu nekadanjih vitekih pohoda u Prusiju ili Litvu, gdje je valjalo poubijati nekoliko kukavnih pogana. Tko su bili ljudi to su izraivali planove za kriarske vojne? Sanjari kao Philippe de Mzires, koji im je posvetio svoj ivot, i politiki fantasti, meu kojima je, uza svu svoju lukavu proraunanost, bio i Filip Dobri. Osloboenje Jeruzalema smatralo se jo uvijek ivotnim zadatkom sviju kraljeva. Henrik V Engleski lei 1422. na umoru. Mladoga osvajaa Rouena i Pariza pokosila je smrt usred njegova djela koje je Francu sku strmoglavilo u bijedu. Lijenici su mu objasnili da nee ivjeti ni dva puna sata; ve se pojavie ispovjednik i drugi sveenici koji e izmo liti sedam pokajnikih psalama. Kad su odjeknule rijei: Benigne fac, Domine, in bona voluntate tua Sion, ut aedificentur muri Jerusalem5, upade im kralj u rije i ree razgovijetno kako je namjeravao da poslije uspostave mira u Francuskoj osvoji Jeruzalem, se ce eust est le plaisir de Dieu son crateur de le laisser vivre son aage (ako se Bogu, njegovu stvoritelju bude svidjelo da ga pusti da doivi do kraja). A zatim im dade znak da do kraja izmole pokajnike psalme, i on odmah umrije6. Kriarska vojna bila je odavna i povod da se uberu posebni porezi; tu je priliku obilato iskoristio i Filip Dobri. Ali njegov plan ipak nije bio samo licemjerje iz pohlepe za dobitkom7. Doima se kao mjeavina ozbiljne tenje i astohleplja to je tim osobito korisnim i u isti mah nadasve vitekim planom htio za sebe osigurati slavu spasioca kranstva, veu od slave kraljeva Francuske i Engleske koji su ga nadmaili ugledom. Le voyage de Turquie (put u Tursku) ostao je neizigrani adut. Chastellain se trudi da prije svega istakne kako je vojvodina nakana bila, dodue, ozbiljna, ali . . . pojavie se i vane zamjerke: vrijeme jo nije dozrelo, utjecajni su ljudi klimali glavama to vladar njegove dobi hoe da poduzme tako opasan pohod; zaprijetit e opasnost kako zemlji, tako i dinastiji. Papa je, dodue, poslao kriarsku zastavu koju je Filip primio u Haagu s velikim strahopotovanjem i razvio je na sveanoj procesiji; na sveanosti u Lilleu i kasnije prikupljeni su zavjeti za to putovanje, Joffroy de Toisy ispitao je sirijske luke, Jean Chevrot, biskup od Tournaia, skupljao je priloge, Guillaume Fillastre je ve drao u pripremi sve svoje naoruanje, lae za taj pohod bile su ve rekvirirane, ali je ipak vladalo neko predosjeanje da toga pohoda nee biti8. I sam

vojvodin zavjet u Lilleu zvuao je prilino uvjetno; on bi poao ako zemlje koje mu je Bog povjerio na upravljanje budu mirne i sigurne9. Uostalom, i drugi opirno pripremljeni i buno najavljeni kriarski pohodi koji su zavrili iim ili niim, bili su, ini se, i bez o bzira na ideal kriarstva, u to doba omiljeni politiki renome kao, na primjer, engleska kriarska vojna protiv Flandrije (1383), pohod Filipa Smjelog protiv Engleske (1387), za koji je u luci Sluisa ve leala sjajna flota spremna za plovidbu, i pohod Karla VI protiv Italije (1391). Posebni oblik viteke fikcije u svrhu politike reklame bio je neprestano najavljivani a nikad ostvareni dvoboj vladara. Na drugom sam mjestu ve razloio kako su razmirice meu dravama petnaestog stoljea bile shvaene kao borba stranaka, kao lina querelle10. Tadanji spor nazivao se la querelle des Bourguignos (kavga Burgunana). Je li ita bilo prirodnije nego da kavgu dokraje sami vladari, to se jo i danas prieljkuje u politikim razgovorima u eljeznikim vagonima? To rjeenje, koje zadovoljava kako primitivni osjeaj pravde tako i viteku matu, bilo je zaista na dnevnom redu. Kad itamo o opirnim pripremama za vladarske dvoboje, pitamo se u nedoumici je li to bila samo lijepa igra svjesnog licemjerstva, dakle opet tenja za lijepim ivo tom ili su kraljevski borci zaista bili spremni na borbu. Zna se pouzdano da su historiografi onoga doba tu stvar shvaali isto tako ozbiljno kao i sami ratoborni vladari. U Bordeauxu je 1283. bilo ve sve spremno za dvoboj izmeu Karla Anuvinca i Petra Aragonca. Godine 1383. opunomouje Rikard II svoga ujaka Johna od Lancastera da pregovara s francuskim kraljem o miru i da kao prikladni put do toga cilja predloi dvoboj izmeu oba kralja ili izmeu Rikarda i njeg ova tri ujaka i Karla i njegove svojte11. Monstrelet ustupa odmah na poetku svoje kronike mnogo prostora izazovu to ga je Luj Orleanski uputio kralju Henriku IV Engleskom12. Humphreyja od Glocestera izazvao je godine 1425. Filip Dobri, najpozvaniji da tu blistavu temu iskiti svim sredstvima svoga bogatstva i svoje ljubavi prema raskoi. U izazovu se jasno spominje kao motiv: pour viter effusion de sang chrestien et la destruction du peuple, dont en mon cuer ay compacion, que par mon corps sans plus ceste querelle soit mene fin, sans y aler avant par voies de querres, dont il convendroit mains gentilz hommes et aultres, tant de vostre ost comme du mien, finer leurs jours piteusement13 (da se izbjegne prolijevanje kranske krvi i unitenje naroda za koji u svom srcu osjeam samilost, da bi se mojim tijelom ovaj spor kratkim putem priveo kraju ne stupajui na putove rata, tako da bi gdjekoji plemi, kako iz vae tako i iz moje vojske, morao bijedno zavriti svoje dane). Sve je bilo spremno za borbu: skupocjeno oruje i sjajna odjea koje e nositi vojvoda bijahu dogotovljeni; radilo se na atorima, stijegovima i zastavama, dolamama za herolde i poursuivantes, sve je to bilo posuto grbovima vojvodskih zemalja, kremenom i Andrijinim kriem. Filip je bio dobro uvjeban: tant en abstinence de sa bouche comme en prenant painne pour luy mettre en alainne14 (kako uzdrljivou svojih usta tako i trudom da se osposobi). U svom parku u Hesdinu vjebao je svaki dan pod vodstvom iskusnih uitelja borbe15. Rauni nas obavjeuju o trokovima svega toga, i jo se 1460. mogao u Lilleu vidjeti skupocjeni ator, izraen ba za tu priliku 16 . Ali dvoboj se nije odrao. To ga nije smetalo da kasnije u sporu s vojvodom od Sachsena i Luxemburga ponovo ovoga izazove na dvoboj i da se na sveanosti u Lilleu, kad je Filipu bilo gotovo ezdeset godina, zavjetuje zavjetom koji je glasio da je spreman boriti se okom u oko s velikim Turinom, ako ovaj izvoli17. Odjek te tvrdokorne ratobornosti Filipa Dobrog nalazimo jo i u kratkoj Bandellovoj prii koja opisuje kako se Filip jednom prilikom samo tekom mukom suzdrao od asnog obrauna s nekim plemiem, izaslanim da ga ubije18. Taj se motiv odrao u Italiji sve do visoke renesanse. Francesco Gonzaga izaziva na borbu Cesara Borgiju; on hoe da maem i bodeom oslobodi Italiju od stranog i omraenog neprijatelja. Dvoboj je osujetilo posredovanje francuskog kralja Luja XII, i sluaj se zavrio ganutljivom pomirbom19. ak je i Karlo V dva put sa svim formalnostima predloio da se spor s Franjom I rijei linim dvobojem, prvi put kad je Franjo, vrativi se iz ratnog zarobljenitva, po carevu miljenju prekrio zadanu rije, i ponovo 153620. Tome se nizu dostojno pridruuje izazov to ga je Karlo Ludvig Falaki 1674. uputio ne, dodue, samom Luju XIV, ali zato

Turenneji21. Pravi dvoboj koji se moe usporediti s dvobojem vladara, odran je godine 1397. u Bourg en Bresseu. Tu je od ruke viteza Grarda d'Estavayera pao uveni vitez i pjesnik Otto von Grandson, velik gospodin koji je bio optuen zbog sukrivnje u umorstvu crvenog grofa, Amadeusa VII Savojskog. Estavayer se borio kao borac gradova u Waadtlandu. Taj je sluaj izazvao veliku panju22. I sudbeni i spontani dvoboj bijahu ba u burgundskim zemljama i na ratobornom francuskom sjeveru jo osobito ivi u obiajima i nainu miljenja. I veliki i mali potovali su ga kao jedino rjeenje. Ti pojmovi nemaju sami po sebi osobite veze s vitekim idealom; bili su od njega mnogo stariji. Viteka je kultura dala dvoboju odreeni oblik, ali su ga cijenili i izvan kruga plemstva. Ako se spor ne vodi meu plemii ma, tada se u njemu ogleda sva surovost vremena, a vitezovi uivaju dvostruko u tom prizoru u kojemu njihov kodeks asti ne dolazi u obzir. U tome pogledu nije nita znaajnije nego zanimanje to ga plemii pokazuju za sudbeni dvoboj dvojice graana Valenciennesa godine 145523. Tako je neto bila velika rijetkost, a nije se zbilo moda ve stotinu godina. Graani Valenciennesa htjedoe da se dvoboj poto -poto odri jer im je bilo stalo do toga da se sauva jedna njihova stara povla stica; ali grof od Charolaisa, koji je za Filipova boravka u Njemakoj upravljao zemljom, nije to htio i odugovlaio je s izvrenjem iz mjeseca u mjesec dok je obojicu parac, Jacotina Plouviera i Mahuota, drao pod paskom kao dva skupocjena borbena pijetla. Pala je odluka da se dvoboj odri im se stari vojvoda vrati sa svog pohoda caru. Filip je htio da mu svakako prisustvuje; samo je stoga putovao iz Bruggea u Leuven preko Valenciennesa. Dok viteki duhovi Chastellainova i La Marcheova soja, uza svu svoju matu, nisu bili kadri da u svojim opisima sveanih pas d'armes vitezova i plemia ni jedan jedini put prikau stvarnost, ovdje su dali sliku vienu najotrijim pogledom. Ispod raskona plata od zlata i crvenih ornamenata od granata izlazi na svje tlost dana surovi Flamanac, to je Chastellain zaista i bio. Nije mu izmakla nijedna pojedinost moult belle serimonie (vrlo lijepe cere monije); tono je opisao ograeno borilite i klupe irom kruga. Bijedne rtve imale su uza se svoje majstore borbe. Prvi nastupa kao tuitelj Jacotin, gologlav, glatko ostriene kose i vrlo blijed. Sav je uiven u odoru od kordovanske koe, skrojenu od jednog komada, bez iega ispod nje. Nakon nekoliko smjernih poklecanja i pozdrava vojvodi, koji je sjedio za reetkama, ekaju borci dok se ne zavre pripreme. Gospoda u krugu apuu svoje primjedbe o izgledima borbe; nita im nije izmaklo: Mahuot je mrtvaki problijedio kad je poljubio Evanelje! Zatim dooe sluge da mau natrljaju borce od vrata do gleanja. U Jacotina se mast odmah upijala u kou, u Mahuota nije bilo tako: za koga je taj znak povoljan? Ruke su im natrljali pepelom, a oni sami uzee u usta eera; onda im donijee buzdovane i titove s naslikanim likovi ma svetaca, i oni ih poljubie. Nosili su titove sa iljkom okrenutim u vis, a u ruci su drali une bannerolle de devocion, traku s pobonom izrekom. Mahuot, sitan rastom, zapoinje borbu grabei vrkom svoga tita pijesak da ga baci Jacotinu u oi. Slijedi bijesni okraj buzdovanima koji zavrava Mahuotovim padom; Jacotin se baca na njega i trlja mu pije skom usta i oi, a Mahuot uhvati zubima prst svoga neprijatelja. Da bi se oslobodio, gurne mu Jacotin palac u onu upljinu i, mada je Mahu ot vapio za milou, iskrene mu ruke i skoi mu na lea da ih slomi. Umirui vie Mahuot da mu dopuste ispovijed, a onda vikne: O monseigneur de Bourgogne, je vous ay si bien servi en vostre guerre de Gand! O monseigneur, pour Dieu, je vous prie mercy, sauvez-moy la vie! (O svijetli gospodaru Burgundije, ja sam vam tako vjerno sluio u vaem gentskom ratu! O svijetli gospodine, za ime boje, molim vas za milost, spasite mi ivot!) . . . Tu se Chastellainovo saopenje prekida jer se izgubilo nekoliko listova; od drugih saznajemo kako je krvnik objesio polumrtva Mahuota. Je li Chastellain zavrio opis plemenitim vitekim razmatranjem nakon to je s toliko oduevljenja ispriao te odvratne okrutnosti? La Marche je to uinio: on izvjetava o stidu koji je naknadno ovladao plemstvom to je tako neto promatralo. Radi toga je, kae nepopravljivi dvorski poeta, Bog dao da je slijedei viteki dvoboj prot ekao bez neprilika.

Sukob izmeu vitekog duha i stvarnosti dolazi najjasnije do izraa ja u ozbiljnom ratu, gdje viteki ideal nastoji da se istakne. Ma koliko davao oblik i snagu ratnikoj smjelosti, na ratno je vodstvo taj ideal ipak u pravilu djelovao vie smetajui nego pomaui jer je zahtjevima ljepote ivota rtvovao zahtjeve strategije. esto su se najbolji vojskovoe, pa ak i sami kraljevi, izvrgavali opasnostima romantine ratne pustolovine. Eduard III stavlja na kocku ivot u jednom ludo smionom nasrtaju na flotu panjolskih laa24. Vitezovi reda zvijezde kralja Ivana moraju se zakleti da u bici nikad nee pobjei dalje od etiri arpents (jutara zemlje) inae moraju umrijeti ili se moraju predati udno pravilo igre koje je prema Froissartu odjednom stajalo ivota oko deve deset vitezova25. Kad je Henrik V Engleski 1415. polazio u susret Francuzima prije bitke kod Azincourta, proao je iz nepanje mimo sela koje su mu njegovi konaari odabrali za noni bivak. Kralj je, meutim, upravo bio odredio comme celuy qui gardoit le plus crimonies d'honneur trs loable (kao ovjek koji je ceremonijama hvalevrijedne asti posveivao najveu panju) da vitezovi izaslani na izvianje moraju svui dolamu kako se na povratku ne bi osramotili povlaenjem u borbenoj odori. Budui da je i sam poao u dolami predaleko, nije se mogao vratiti, pa je prenoio tamo gdje se zatekao, a predstrae je poslao za toliko dalje naprijed 26 . Za savjetovanja o velikoj francuskoj provali u Flandriju godine 1382. viteki se duh neprestano opirao zahtjevima ratnog vodstva. Se nous querons autres chemins que le droit, suprotstavlja se savjetima Clissona i Coucyja da se prodor izvri neoekivanim stranputicama, nous ne monsterons pas que nous soions droites gens d'armes27. (Traimo li druge putove, a ne onaj pravi. . . onda time ne posvjedoavamo da smo estiti ratnici). To se isto dogaa godine 1404. na engle skoj obali kod Dartmoutha prilikom jednog upada Francuza. Jedan od zapovjednika, Guillaume du Chtel, htio je da Engleze napadne s boka, jer su se na alu zatitili jarkom. Ali Sire de Jaille nazva branitelje seljakom ruljom; bit e sramote ako se takvim protivnicima uklone s puta; ohrabrivao je ostale da se ne boje. To je du Chtela bolno pogodilo: Plemenito srce jednog Bretonca daleko je od toga da se neega boji, ali ja u, mada predviam prije smrt nego pobjedu, varavu sreu izazvati na mejdan. Jo je tome dodao zavjet da nee moliti za milost; navalio je i sam je pao, a njegova je eta bila ametice poraena28. Na pohodu u Flandriju svi su se jagmili da budu u prethodnici; neki vitez, koji je bio odreen da predvodi zalaznicu, tvrdokorno se tome opirao 29 . Praiskonska primjena vitekog ideala na rat sastojala se u ugovore nim aristijama, bilo to u borbi udvoje, bilo u jednako jakim skupinama. Tipian primjer takve borbe predstavlja uvena Combat des Trente koja se bila godine 1351. pokraj Plormela u Bretanji izmeu tridesetorice Francuza pod Beaumanoirom i skupine Engleza, Nijemaca i Bretonaca. Froissart je smatra izvanredno lijepom, ali na kraju ipak primjeuje: Li aucum le tenoient proce, et li aucun outrage et grant outrecu idance30 (Neki je smatraju hrabrou, a neki ispadom i velikom raz metljivou). Dvoboj izmeu Guyja de la Trmoillea i engleskog plemi a Pierrea de Courtenayja godine 1386, koji e dokazati premo Engleza ili Francuza, zabranili su i jo u posljednji as sprijeili francuski regen ti Burgund i Berry31 . Takvu beskorisnu demonstraciju hrabrosti ne odobrava ni Le Jouvencel, u kojemu ve vitez, kako rekosmo, ustupa mjesto kapetanu. Kad vojvoda od Bedforda nua borbu dvanaestorice protiv dvanaestorice, tada, prema autoru Jouvencela, francuski vojsko voa odgovara: Svima je poznata poslovica: Ne ini nita na poticaj neprijatelja. Mi smo tu da ih istjeramo iz njihova poloaja, i to je dosta posla. Izazov bi odbijen. Na drugom mjestu Jouvencel zabranjuje jednom svom oficiru takvu utakmicu izjavom (koju autor, uostalom, spo minje tek na kraju) da tako neto nee nikad dopustiti. To su zabranje ne stvari. Tko eli takav dvoboj, taj hoe da nekome neto otme, da mu otme ast, oekujui od toga za sebe ispraznu slavu neznatne vrijedno sti, a zanemarujui slubu svome kralju i opoj stvari 3 2 . To zvui kao glas novog doba. Pa ipak je obiaj dvoboja izmeu dva suprotna bojna reda preivio srednji vijek. Iz bojeva za Italiju poznajemo sluaj pod nazivom Sfida di Barletta, borbu izmeu Bayarda i So tomayora godine 1501, iz nizozemskog oslobodilakog rata borbu izmeu Brautea i Lekkerbeetjea na pustopoljini kod Vughta

godine 1600. i Ludwiga van de Kethullea protiv nekog velikog Albinog konjanika pred Deventerom godine 1591. Ratna nuda i taktika veinom potiskuju viteka shvaanja u pozadi nu. Pretpostavka da i sama bitka na bojnom polju nije nita drugo nego asno dogovorena borba za pravo, gura se jo uvijek u prvi red, ali je esto uutkuju zahtjevi ratne mudrosti. Heinrich von Trastamara hoe poto - poto da se tue s neprijateljem na otvorenom polju. Sam se dra govoljno odrie povoljnijeg poloaja i gubi 1367. bitku kod Najere (ili Navarrete). Engleska vojska predlae godine 1333. kotima da se sa svoga povoljnijeg poloaja spuste u ravnicu da bi se mogla odrati bit ka. Kad francuski kralj ne nalazi puta ni naina da oslobodi Calais, uljudno predlae Englezima da se odredi bojite na kojem drugom mjestu. Karlo Anuvinski obavjeuje rimskog kralja Wilhelma Holan dskog: dat hi selve ende sine man recht tote Assche op der heiden sijns dre daghe wilde verbeiden33
(da e ga on i njegovi momci / ba na poljani kod Asschea / ekati puna tri da na).

Wilhelm von Hennegau ide jo dalje: predlae francuskom kralju trodnevno primirje da se sagradi most preko kojega e vojska moi do prijeti jedna do druge kako bi jedna drugoj pruile priliku za bitku34. U svim je tim sluajevima viteka ponuda bila otklonjena; strateka su gledita nadvladala i u Filipa Dobrog, koji je morao izdrati teku borbu sa svojom vitekom au, kad mu je jednom prilikom tri puta u jednome danu bila ponuena bitka on ju je tri put morao otkloniti35 . Mada je viteki ideal morao tako ustuknuti pred realnim interesima, ipak je preostalo dovoljno prilika da se rat lijepo zaodjene. Kakvu je samo opojnost ponosa izazivalo raznoliko i raskono naoruanje! Nou, uoi bitke kod Azincourta, obje su vojske, leei u mraku jedna suelice drugoj, pojaavale svoju hrabrost svirkom trubalja i pozauna; samo se ozbiljno alilo to Francuzi nemaju dovoljno prilike pour eulx resjouyr (da se razonode), pa ostadoe potiteni36. Potkraj petnaestog stoljea pojavila se pjeadija7 sa svojim velikim bubnjevima, pozajmljenim od Orijenta. Bubanj sa svojim snanim hipnotikim, nemuzikalnim djelovanjem tono obiljeava prijelaz iz vitekog u moderno vojniko razdoblje; on je znaio dio mehanizacije rata. Oko 1440. jo je u punom cvjetanju sva ona lijepa, napola djetinjasta sugestija o osobnoj revnosti za slavom i au: sa draguljima ukraenim ljemovima i s grbovima, sa zastavama i bojnom krikom dobila je borba svoj individualni karakter i sportski element. Povazdan su odje kivali, kao u nekoj nestanoj utakmici oholosti, poklici raznolike gospode38. Igre su prije i poslije borbe krunisale akolade i promaknua u vii rang: vitezove su sjeenjem vraka njihovih barjaia uzdizali u red stjegonoa39. uveni tabor Karla Smjelog pred Neussom bio je ureen sa svim sveanim sjajem dvora: neka su gospoda podigla svoj ator par plaisance u obliku katela, s galerijama i vrt ovima naokolo 40 . Ako su se junaka djela biljeila, morala su se uskladiti s okvirom vitekog shvaanja. Htjelo se da se u tehnikim razlozima pronae raz likovanje bitke od sukoba, jer je u analima slave svaka borba morala imati svoje stalno mjesto i ime. Tako Monstrelet pjeva: Si fut de ce jour en avant ceste besongne appelle la rencontre de Mons en Vimeu. Et ne fu declaire estre bataille, pour ce que les parties recontrrent l'un l'autre aventureusement, et qu'il n'y avoit comme nulles bannires desploies41. (I to je junako djelo od toga dana nazvano sukobom Monsa u Vimeu. Ali bitkom ono nije proglaeno jer su se protivnici sluajno sreli, pa gotovo i nisu bile razvijene zastave). Henrik V Engleski sveano je okrstio svoju veliku pobjedu bitkom od Azincourta pour tant que toutes batailles doivent porter le nom de la prochaine forteresse o elles sont faictes42 (budui da su bitke morale nositi ime najblie tvrave kod koje su odrane). Onome tko poslije bitke prenoi na bojnom polju, priznavala se pobjeda43.

Lina hrabrost vladara u bici imala je, meutim, sumnjivo teatralni karakter. Froissart opisuje borbu izmeu Eduarda III i nekog francuskog plemia pokraj Calaisa izrazima po kojima bi se moglo naslutiti da je to bilo sve prije nego gorka zbilja. L se combati li rois monsigneur Ustasse moult longuement et messires Ustasse lui, et tant que il les faisoit moult plaisant veoir. (Tu se kralj vrlo dugo borio s gospodinom Ustasseom a ovaj s njim, i to tako da je gledati ih bilo pravo zadovoljstvo). Na kraju se Francuz predaje, a sluaj se zavrava veerom to je kralj prireuje u ast svome zarobljeniku44. U borbi kod Saint Richiera nosi sjajnu ratnu opremu Filipa Burgundskog zbog opasnosti netko drugi, dakako, s izgovorom da e se sam Filip bolje istai kao obini ratnik45. Kad mladi vojvode od Berryja i Bretagne prate Karla Smjelog u njegovom guerre du bien public, tada nose, kako rekoe Commynesu, lane oklope od satina s pozlaenim avliima 46. Iz rupa vitekog paradnog ruha odasvud izviruje la. Stvarnost neprestano otkriva lanost toga ideala. Stoga se on sve vie povlai u sferu literature, sveanosti i igre; samo se tamo mogla odrati iluzija vitekog ivota. Tu su vitezovi svoji sa svojima unutar kaste, jer u njoj, i samo u njoj, vae sva ta raspoloenja. Vrlo je udno kako vitetvo smjesta zakazuje im treba da pokae svoju vanost u odnosu prema neuglednijima. Gdje je rije o ljudima nieg stalea, tu prestaje svaka potreba za vitekom uzvienou. Plemeniti Chastellain ne pokazuje ni traga razumijevanja za prkosnu graansku ast bogata seljaka koji nee da svoju ker dade vojvodinu vojniku i stavlja na kocku i ivot i imovinu, samo da se opre vojvodi47. Froissart pria bez trunka potovanja kako je Kar lo VI htio vidjeti truplo Philippa d'Arteveldea. Quand on l'eust regard une espasse on le osta de l et fu pendus un arbre. Vel le darraine fin de che Philippe d'Artevelle48. (Kad su ga neko vrijeme promatrali, odnijee ga i objesie o stablo. Takav je bio svretak toga Philippa d'Arteveldea). Sam kralj se nije ustruavao da truplo udari nogom, en le traitant de vilain 49 (postupajui s njim kao sa seljakom). Froissartovu strasnu ljubav prema vitetvu ne ohlauju ni najstranije grozote plemi protiv graan Genta u ratu 1382, kad su etrdeset osakaenih i oslijepljenih vlasnika itnih laa poslali natrag u grad50. Chastellain, koji se naslauje junakim djelima Jacquesa de Lalainga i njemu slinih, spominje bez ikakve simpatije junatvo nepoznata gentskog momka koji se bio odvaio da sam napadne Lalainga51. La Marche barem bezazleno priznaje da bi junaka djela to ih je izvrio neki obini graanin Genta neto znaila kad bi to bio un homme de bien (plemi) 52 . Stvarnost je i inae na sve naine prisiljavala duhove na poricanje vitekog ideala. Strategija je ve odavna napustila turnirsko ponaanje; rat etrnaestog i petnaestog stoljea bio je rat prikradanja i prepada nja, krstarenja i pljakanja. Englezi su prvi uveli sjahivanje vitezova u bici, a Francuzi su to od njih preuzeli53. Eustache Deschamps kae podrugljivo da ih se time htjelo sprijeiti u bjeanju54. Boriti se na moru strano je, kae Froissart, jer se tamo ne moe ni izmai ni pobjei55. Nedostatnost vitekog shvaanja kao vojnikog principa oituje se nadasve naivno u Dbat des hrauts d'armes de France et d'Angleterre, traktatu iz godine 1455, koji se u obliku polemike bavi pitanjem prvenstva Francuske ili Engleske. Tu engleski herold pita francuskoga zato njegov kralj ne dri veliku pomorsku flotu kao engleski kralj. Pa, odgovara mu francuski herold, to njemu nije potrebno, a osim toga francusko plemstvo iz raznih razloga cijeni vie rat na kopnu nego rat na mo ru, car il y a danger et perdicion de vie, et Dieu scet quelle piti quant il fait une tourmente, et si est malladie de la mer forte endurer plusieurs gens. Item, et la dure vie dont il faut vivre, qui n'est pas bien consonante noblesse56 (jer tu su opasnost i gubitak ivota, i sam Bog zna kako je to bijedno kad se digne oluja na moru, a osim toga mnogi teko podnose morsku bolest. Pa onda, teak ivot koji ba ne odgovara plemstvu). Budue promjene ratovanja ve najavljuje top, isprva, da kako, top neznatna uinka. Gotovo je simbolina ironija sudbine u tome to je dika putujuih vitezova la mode de Bourgogne, Jacques de Lalaing, izgubio ivot od topovskog zrna 57. Plemiko-vojnika karijera ima i svoju financijsku stranu, koja se esto priznaje vrlo prostoduno. Iz svakog se lista rat ne povijesti kasnog srednjeg vijeka moe razabrati kako je u tom pogledu bila vana otkupnina za ugledne zarobljenike. Froissart ne proputa priliku da nam saopi koliko je zaetnik nekog uspjelog prepada zaradio u tome poslu58. Veliku ulogu

igraju u ivotu viteza, osim neposrednih koristi od rata, i penzije, rente i namjesniki poloaji. Za napredovanjem se otvoreno tei kao za ciljem. Je sui uns povres homs qui desire mon avancement) (Ja sam siromaan ovjek koji prieljkuje promaknue), kae Eustache de Ribeumont. Froissart je ispriao svoje beskrajne faits divers o vitekom ratu i o svaemu drugome kao o uzoru za one hrabre ljude qui se dsirent avanchier par armes59 (koji ele da pomou oruja napreduju). U Deschampsa nalazimo baladu u kojoj vitezovi, paevi i serani burgundskog dvora ude za danima isplate plae; nje zin refren glasi: Et quant venra le tresorier60
(A kad e doi rizniar?)

Chastellain smatra posve prirodnim i opravdanim to je ovjek koji tei za zemaljskom slavom krt i proraunat, fort veillant et entendant grand somme de deniers, soit en pensions, soit en rentes, soit en gouvernemens ou en pratiques61 (vrlo budan i eljan da stekne veliku svotu srebrnjaka bilo u penzijama ili rentama bilo u namjesnit vima ili nekim majstorijama). ini se zaista da je i plemeniti Boucicaut, koji je svojim vitezovima lebdio pred oima kao uzor, bio prilino gramljiv za novcem62. Staloeni Commynes procjenjuje nekog plemia kao un gentilhomme de vingt escuz63 (plemi od dvadeset talira). Izmeu glasnog velianja vitekog ivota i vitekog rata uje se katkad svjesno poricanje vitekog ideala: gdjekad trijezno, gdjekad posprdno. I sami su plemii u pogodnim prilikama priznavali nakinurenu bijedu i la takva ivota u ratu i turnirima64 . Ne treba se uditi to su jedan na drugoga naila dva sarkastina duha koji na vitetvo nisu gledali nikako drukije nego s porugom i prijezirom: Luj XI i Philippe de Commynes. Commynesov je opis bitke kod Montlhryja po svom mir nom realizmu posve moderan. Tu nema lijepih junakih djela ni izmatanih dramatskih zbivanja, nego samo priopenja o neprestanom kole banju, oklijevanju i strahovanju, isprianih uvijek lakim sarkazmom. ini se da Commynes uiva u prianju o sramotnom bjeanju i o hrabrosti koja poraste im nestane opasnosti. On rijetko kad upotrebljava rije honneur, ve, naprotiv, s au postupa gotovo kao s nekim nunim zlom. Mon advis est que s'il eust voulu s'en aller ceste nuyt, il eust bien faict. . . Mais sans doubte, l o il avoit de l'honneur, il n'eust point voulu estre reprins de couardise. (Ja mislim ovo: on bi bio dobro uinio da je te noi otiao. . . Ali, dakako, tamo gdje je u pitanju ast, nije htio da ga optue zbog kukaviluka). ak i ondje gdje izvjeuje o krvavim sukobima, traimo uzalud terminologiju vitetva: rije hrabrost ili vitetvo on ne poznaje 65 . Pitamo se nije li Commynes svoj prozaini duh naslijedio od svoje majke, Seelandijke Margarete van Arnemuiden? ini se kao da se usprkos Wilhelmu IV od Hennegaua, ispraznom pustolovu viteki duh u Holandiji ve zarana ugasio, a ba je Hennegau, tada ujedinjen s Holandijom, uvijek ostao klasina zemlja vitekog plemstva. U Combat des Trente bio je najbolji ovjek na engleskoj strani neki Crokart, bivi kmet gospode od Arkela. On je u ratu prikupio velik imetak, otprilike 60.000 kruna, i staju s trideset konja; ujedno je stekao i dobar glas zbog hrabrosti, tako da mu je francuski kralj obeao vitetvo i gospodsku enidbu ako izjavi elju da postane Francuz. Taj se Crokart sa slavom i bogatstvom vratio u Holandiju, gdje je ivio u velikom sjaju; ali su holandijska gospoda jo dobro pamtila tko je on i hotimice ga izbjegavala, pa se ponovo vratio onamo gdje se bolje cijenila vite ka slava66 . Kad se Jean du Nevers spremao na pohod protiv Turske, koji e se zavriti pod Nikopoljem, tada je prema Froissartovim rijeima vojvoda Albrecht Bavarski, grof od Hollanda, Seelanda i Hennegaua, rekao svome sinu: Guilleme, puisque tu as la voulent de voyagier et aler en Hunguerie et en Turquie et qurir les armes sur gens et pays qui oncques reins ne nous fourfirent, ne nul article de raison tu n'y as d'y aler fors que pour la vayne gloire de ce monde, laisse Jean de Bourgoigne et nos cousins de France faire leurs emprises, et fay la tienne par toy, et t'en va en Frise et conquiers nostre hritage67 (Guilleme, budui da eli poi na put i posjetiti Ugarsku i Tursku i izazvati borbu s ljudima i zemljama koji nam nisu nikad nita naao uinili, i budui da nema, osim isprazne slave na ovome svijetu, nikakva pametna razloga da ona mo poe prepusti Jeanu Burgund skom i naim francuskim

roacima da oni izvedu taj pothvat, a ti izvedi svoj za sebe pa poi u Friesland i osvoji nau batinu). Od plemstva sviju zemalja burgundskog vojvode bilo je nizozemsko plemstvo najslabije zastupano u polaganju kriarskog zavjeta na sveanosti u Lilleu. Kad su se poslije sveanosti u raznim zemljama i nadalje skupljali pismeni zavjeti, stiglo ih je iz Artoisa jo 27, iz Flandrije 54, iz Hennegaua 27, iz Holandije samo 4, ali su i ovi bili sastavljeni vrlo uvjetno i oprezno. Brederodeovi i Montfortovi obeae zajedniki jednog predstavnika68. Vitetvo ne bi bilo ostalo ivotni ideal stoljea da u njemu nisu bile sadrane velike vrijednosti za razvoj drutva, da ono nije bilo socijalno, etiki i estetski nuno. Mo toga ideala bila je ba u lijepom preuveliavanju. ini se da se srednjovjekovnim duhom u njegovoj krvavoj strasnosti moglo upravljati samo tako to se taj ideal izdizao odvie visoko: tako je mislila crkva, tako je mislila ideja vitetva. Without this violence of direction, which men and women have, without a spice of bigot and fanatic, no excitement, no efficiency. We aim above the mark to hit the mark. Every act hath some falsehood of exaggeration in it69. (Bez toga silovitog usmjeravanja, svojstvenog i mukarcu i eni, bez zaina pobonosti i fanatizma, nema ni uzbuenja ni uspjeha. Da bismo pogodili metu, nianimo povrh nje. Svaki in sadrava lanost preuveliavanja). to je, meutim, neki kulturni ideal jae proet pretenzijama na na jvie vrline, to je vei nesklad izmeu oblika ivota i stvarnosti. Viteki je ideal, s njegovim jo napola religioznim sadrajem, moglo ispovijedati samo vrijeme koje je jo bilo u stanju zaklopiti oi pred snagom stvarnosti, koje je bilo prijemljivo za najviu iluziju. Kultura koja se upravo razvijala, uskoro je nametnula zahtjev da se napuste odvie visoke tenje starog ivotnog oblika. Vitez se pretapa u francuskog gentilhommea sedamnaestog stoljea koji, dodue, jo podrava staleke pojmove i pojmove asti, ali se vie ne prikazuje kao borac za vjeru, kao branitelj slabih, i potlaenih. Mjesto tipa francuskog plemia zauzima tada umjereno i profinjeno gentleman koji u pravoj liniji potje e od starog viteza. U promjenama toga ideala, to su se nadovezivale jedna na drugu, neprestano se ljutila vanjska ljuska koja se bila pre tvorila u la.

VIII STILIZIRANJE LJUBAVI Otkako su provansalski trubaduri dvanaestog stoljea prvi put za pjevali melodiju neispunjene enje, pjevale su gusle ljubavne pjesme sve viim i viim tonom, sve dok nije samo jo Dante mogao svirati isto na tome instrumentu. Jedan od najvanijih zaokreta srednjovjekovnog duha zbio se kad je taj duh prvi put razvio ljubavni ideal s negativnim temeljnim tonom. I antika je, dodue, pjevala o enji i bolovima ljubavi, ali nismo li tamo u ljubavnom uzdisanju zapravo vidjeli samo odgaanje i dra pouzdana ispunjenja elja? U alosnom odumiranju antike ljubavne prie neutaena enja ponajee i nije znaila trenutak raspoloenja, nego okrutni rastanak ve zdruenih ljubavnika u smrti, recimo u Kefala i Prokride, ili u Pirama i Tisbe. Korijen osjeanja bola nije bio u erotinoj neutoljenosti, nego u tunoj kobi. Nezadovoljenost je tek u ljub avnoj pjesmi trubadura postala glavni motiv. Tako je stvoren erotski misaoni oblik koji je mogao u sebe primiti suviak etikog sadraja, a da zbog toga posve ne napusti povezanost s prirodnom ljubavi prema eni. Sama je ulna ljubav proizila iz plemenite slube eni bez pretenzija na ispunjenje. Ljubav postade polje na kojemu se dalo maha svemu estetskom i moralnom savrenstvu. Prema teoriji dvorske mine plemeniti ljubavnik postaje krepostan i ist po svojoj ljubavi. U lirici sve vie prevladava duhovni element. Posljedica ljubavi je na kraju stanje svete spoznaje i smjernosti: la vita nuova. Na to je morao uslijediti novi zaokret. U dolce stil nuovo Dantea i njegovih suvremenika postignuto je ono posljednje. Petrarca ve ponovo stoji oklijevajui izmeu ideala produhovljene dvorske ljubavi i nove inspiracije antike. A od Petrarke do Lorenza de Medici vraa se ljubavna pjesma u Italiji onoj prirodnoj senzibilnosti koja je ispunjavala divne antike uzore. Vjeto ispredeni sistem dvorske ljubavi ponovo je naputen. U Francuskoj i zemljama koje su bile pod utjecajem arolije francuskog duha pole su stvari drugim pravcem. Razvoj erotske misli tekao je ondje poslije punog cvjetanja dvorske lirike manje jednostavno. Oblici sistema ostaju isti, ali se popunjavaju drugim duhom. Tamo je, jo prije nego to je vita nuova nala vjenu harmoniju produhovljene strasti, Roman de la rose ulio u te oblike dvorske mine novi sadraj. Djelo Guillaumea de Lorrisa i Jeana Clopinela (ili Chopinela 1 ) de Meuna, zapoeto 1240. a dovreno prije 1280, potpuno je vladalo gotovo dva stoljea ne samo oblicima aristokratske ljubavi, nego je povrh toga, svojim enciklopedijskim bogatstvom skretanja na sva mogua podru ja, postalo riznicom iz koje su obrazovani laici uzimali ono najvitalnije svoga duhovnog razvoja. Nadasve je vano shvatiti da je tako vladajui sloj itave jedne epohe upoznavao ivot i stjecao erudiciju u okviru artis amandi. Ideal svjetovne kulture nije ni u kojem razdoblju bio tako duboko proet ljubavlju prema eni kao u razdoblju od dvanaestog do petnaestog stoljea. Sve kranske i sve drutvene vrline, sav razvoj oblika ivota, sve je to pomou sistema mine uokvireno vjernom ljubav lju. Erotski nazor na ivot moe se svrstati u isti red s istodobno m skolastikom, bilo to u njegovom starijem, isto dvorskom obliku, bilo u nje govom otjelovljenju u Roman de la rose. Oba su ta oblika omoguila da se velebna tenja srednjovjekovnog duha, da se sve to pripada ivotu, sagleda s jednog gledita. Sva elja za ljepotom ivota saela se u bogatoj raznolikosti oblika ljubavi. Tko je htio da ljepotu nae u asti i poloaju, tko je htio da svoj ivot ukrasi sjajem i raskoju, ukratko, tko je ljepotu ivota traio u uznositosti, tome se neprestano pred o i iznosila ispraznost tih stvari. U ljubavi se, naprotiv, svakome tko se jo nije oprostio od svake zemaljske sree, uivanje u samoj ljepoti priinjalo kao svrha i bit same ljuba vi. U njoj nije trebalo stvarati ljepotu ivota od plemenitih oblika da bi se naglasio visoki poloaj, u njoj su prebivale najdublja ljepota i najvea srea koje su samo ekale da budu ukraene stilom i bojama. Sve to je odisalo bilo kakvom ljepotom, svaki cvijet,

svaki zvuk, sve je to mo glo pridonijeti izgradnji ivotnog obli ka ljubavi. Tenja za stiliziranjem ljubavi bila je neto vie od puste igre. Sila same strasti bilo je ono to je drutvo kasnog srednjeg vijeka poticalo da svoj ljubavni ivot oblikuje u lijepu igru s plemenitim pravilima. Ako se nije htjelo zapasti u surovo barbarstvo, nametala se potreba da se osjeanja obuhvate postojanim oblicima. U niim je staleima obuzdavanje raskalaenosti preputeno crkvi, koja je taj svoj zadatak izvravala i dobro i loe kako to crkva zna i moe. U aristokraciji, koja se osjea la nezavisnijom od crkve, jer je u svojim rukama drala jo komad ne crkvene kulture, razvila se smetnja neobuzdanosti u samoj oplemenje noj erotici; u aristokraciji su literatura, moda i oblici ophoenja normativno utjecali na ljubavni ivot. Stvorili su u najmanju ruku lijepu prividnost, i aristokracija se zava ravala da ivi u skladu s njom. A zapravo je ljubavni ivot i u viim staleima ostao neobino surov. U svakodnevnim je obiajima jo vladala neka prostoduna drskost, koju su ka snija vremena izgubila. Burgundski je vojvoda za englesko izaslanstvo to ga je oekivao u Valenciennesu dao urediti gradska kupatila pour eux et pour quiconque avo ient de famille, voire bains estors de tout ce qu'il faut au mestier de Venus, prendre par choix et par lection ce que on dsiroit mieux, et tout aux frais du duc2 (za njih i za ma koga iz njihove pratnje, i kupatila, snabdjevena svim to je potrebno za slubu Veneri, a pri tome valja, birajui i odabirui, pribaviti sve to se najvie bude eljelo; i sve to na vojvodin troak). Njegovom su sinu Karlu Smjelom mnogi spoitavali neuglaenost kao neto to ne prilii vladaru3. Meu mehanikim predmetima za razonodu spominju rauni ung engien pour moullier les dames en marchant par dessoubz4 (spravu koja smoi damu kad prolazi ispod nje). Surovost ipak nije samo iznevjeravanje idealu. Kako oplemenjena ljubav, tako je i neobuzdanost imala svoj stil, pa ak i stil velike drevno sti. Mogli bismo ga nazvati epitalamijskim stilom. Na po druju predodbi o ljubavi naslijedilo je profinjeno drutvo, kakvo je bilo ono na izmaku srednjeg vijeka, toliko mnotvo prastarih motiva, da se erotini stilovi meu sobom takmie ili se jedan s drugim mijeaju. Mnogo starije korijenje nego to je bilo korijenje dvorske mine i isto tako vitalno znaenje kao to je bilo i njezino, imao je primitivni oblik erotike koji velia samo spolno zajednitvo, oblik to ga je kranska kultura, dodue, istisnula iz njegova dostojanstva kao svetog misterija, ali se ipak odrao uvijek jednako iv. Sav epitalamijski aparat, sa svojim bestidnim smijehom i sa svojom falikom simbolikom, sainjavao je neko jedan dio obreda svadbene sveanosti. Sklapanje braka i svadbena sveanost bijahu neko nerazdvojeni: veliki misterij koji je kulminirao u sparivanju. Onda se pojavila crkva zahtijevajui svetost i misterij za sebe i ograniavajui ih na sakrament sveanog sklapanja braka. Svadbena povorka kao popratna ceremonija misterija prepustila je pjesmu i veliku kriku profanom svadbenom slavlju: Tu su one, liene svoga sakralnog karaktera, nastavile ivot jo bestidnijom neobuzdanou, a crkva je bila nemona da ih istjera odanle. Nikakva crkvena udorednost nije bila kadra priguiti vrui krik ivota Hymen, o Hymenaee! Nikakav puritanski duh nije mo gao iz obiaja ukloniti besramnu javnost svadbene noi; ak je i nae sedamnaesto stoljee poznaje jo u punom cvjetanju. S tim je obiajem raskinulo tek moderno individualno osjeanje, koje je htjelo da tiinom i mrakom zavije ono to je pripadalo samo branim drugovima. Ako se sjetimo da su jo godine 1641, prilikom vjenanja mladog princa od Orangea s Marijom Engleskom, bili uobiajeni practical jokes (opipljive ale) da bi se mladencu, jo djeaku, na neki nain onemoguila konsumacija braka, onda se ne moramo uditi drskoj rasputenosti kojom su se oko 1400. obiavale slaviti kraljevske i plemike svadbe. Opsceno cerekanje kojim Froissart opisuje vjenanje Karla VI s Izabelom Bavarskom, ili epithalamion to ga Deschamps posveuje Antunu Burgundskom, slue za to kao uzor-primjeri5. Cent nouvelles nouvelles priaju, ne nalazei u tome nita neobino, o branom paru koji se vjenao na ranoj misi i nakon lake zakuske odmah poao u postelju6. Sve one ale, koje su openito bile povezane s vjenanjem i s ljubavnim ivotom, smatrale su se prikladnima i za damsko drutvo. Cent nouvelles nouvelles uvele su se u ivot, dabome, s malko ironije, kao glorieuse et difiant

euvre (slavno i zabavno djelo), kao pripovijetke moult plaisants reconter en toute bonne compaignie (vrlo zabavne za prianje u svakom dobrom drutvu). Noble homme Jean Rgnier, ozbiljan pjesnik, pie lascivnu baladu na molbu Madame de Bourgogne i sviju dama i gospoica njezina dvora 7. Jasno je da se sve to nije smatralo povredama visoka i stroga ideala asti i pristojnosti. Tu postoji protivurjenost koja se ne smije objasniti time da se kao licemjernost mogu protumaiti plemeniti oblici i dobra mjera lane ednosti to ih srednji vijek pokazuje na drugim podrujima. Ni bestidnost nije saturnalijsko poputanje uzda nagonima. Jo bi pogrenije bilo kad bi se epitalamijske opscenosti smatrale znakom de kadencije, aristokratske profinjenosti, kako se to dogodilo s naim se damnaestim vijekom8. Dvosmislenosti, pornografske igre rijei, lascivne aluzije udomaene su u epitalamijskom stilu; one su tu prastare. One nam postaju razumljive ako ih gledamo s obzirom na njihovu etnoloku pozadinu: kao oblike ophoenja oslabljenih ostataka faliko g simbolizma primitivne kulture, to jest kao misterij lien svojih vrijednosti. Ono to je neko, dok jo kultura nije povukla granice izmeu igre i zbilje, povezivalo svetost rituala s rasputenou ivotne radosti, moglo se u kranskom drutvu smatrati jo samo kao peckava ironija i paprena ala. U direktnoj suprotnosti s pobonou i kurtoazijom odrale su se seksualne predodbe u svadbenim obiajima sa svom svojom vitalnou. Sav komino-erotski anr pripovijetku, lakrdiju, pjesmicu mogli bismo, ako ba hoemo, promatrati kao divlji izdanak na stablu epitalamiona. Veza s tim porijeklom izgubila se, meutim, ve odavna. To se razvilo u samostalni literarni anr; komini je efekt postao sam sebi svrhom. Samo je ta komika jo uvijek ona ist a vrsta komike koju nalazimo u epitalamionu: ona se u svemu osniva na simbolikoj aluziji na spolne stvari ili na zaodijevanju spolne ljubavi pojmovima nekog zanata. Gotovo svaki zanat, gotovo svako je djelovanje pozajmljivalo erotinoj metafori svoje pojmovno blago; tako je bilo nekad, tako je i danas. Jasno je kao dan na dlanu da su joj u etrnaestom i petnaestom stoljeu pruali grau prvenstveno turnir, lov i glazba9. Obradu ljubavnih zgoda u obliku pravnih sporova, kao na primjer u Arrestz d'amour10, valja shvatiti s obzirom na tu kategoriju travestija. Postojalo je jo jedno podruje koje je bilo osobito omiljelo za zaodijevanje erotinog, to jest crkveno podruje. Crkveni su se izrazi u srednjem vijeku neobinom otvorenou upotrebljavali za oznaku seksualnog11. Oni su u Cent nouvelles nouvelles ogranieni na dvosmislenu upotrebu rijei bnir ili confesser, ili na igru rijei saints i seins koje se neumorno ponavljaju. U profinjenoj verziji razvija se, meutim, crkvenoerotina alegorija u posebni literarni oblik. Tu je krug pjesnika oko tankoutnog Charlesa d'Orlansa, koji nesretnu ljubav zaodijeva oblicima samostanske askeze, liturgije i martirija. Oni se, u skladu s netom izvrenom reformom u franjevakom redu, nazivaju les amoureux de l'observ ance. To je kao neki ironini pandan krute ozbiljnosti dolce stil nuovo. Profanirajua tendencija je donekle okajana usrdnou amuroznog osjeanja. Ce sont ici les dix commandemens, Vray Dieu d'amours. . . Tako Charles d'Orlans oskvrnjuje deset zapovijedi. I l i ak zakletvu na Evanelje: Lors m'appella, et me fist les mains mettre Sur ung livre, en me faisant promettre Que feroye loyaument mon devoir Des points l'amour. . .12. O nekom umrlom ljubavniku kae: Et j'ay espoir que brief ou (au) paradis Des amoureux sera moult hault assis, Comme martir et trs honnor saint.

A o svojoj mrtvoj dragoj: J'ay fait l'obseque de ma dame Dedens le moustier amoureux, Et le service pour son ame A chant Penser doloreux. Mains sierges de soupirs piteux Ont est en son luminaire, Aussi j'ay fait la tombe faire De regrets. . .13
(Ovo je deset zapovijedi, / Pravi bog ljubavi. . . / Pozvala me i zamolila da poloim ruke / Na knjigu i da joj obeam / Kako u vjerno vriti dunost / U tokama ljubavi). (I ja se nadam da u uskoro / U raju zaljubljenih sjedit visoko / Kao muenik i vrlo potovan svetac). (Priredih opijelo za svoju damu / U hramu ljubavi / A za pokoj njene due / Pjevala je bolna misao. / Mnogo je svijea od uzdaha tunih / Gorjelo u njemu, / I zato grobnicu podigoh / Od enje. . .).

U iskrenoj pjesmi L'amant rendu cordelier de l'observance d'amour, koja opirno opisuje primanje neutjeiva ljubavnika u samostan muenika ljubavi, ve je do kraja izveden sav prigueno -komini efekt to ga je obeavala crkvena travestija. Ne ini li se kao da je erotika morala, ak i perverznim putevima, neprestano traiti dodir sa svetou to ga je oda vna izgubila? Erotika je, u tenji da bude kultura, morala poto-poto traiti neki oblik koji bi je drao na uzdi, neki izraz koji bi je prikrio. Ona je i ne htijui ostala jo uvijek stilizirana, ak i tamo gdje je takav oblik prezrela i spustila se od sablanjive alegorije do izravna i neprikrivena opisivanja spolnog. Sav je anr, to e ga surov duh rado ocijeniti kao erotian naturalizam, anr, u kome mukarci nikad ne malaksavaju a ene su uvijek podatne, isto je tako romantina fikcija kao i najplemenitija dvorska mina. to je drugo nego romantika kad se kukaviki stavljaju u stranu svi prirodni i drutveni zapletaji ljubavi i kad se lijepom prividnou nepomuenog zadovoljstva maskira sve to je u spolnom ivotu lano, sebino i tragino? I tu vlada velika kulturna tenja: enja za lijepim ivotom, potreba da se ivot vidi ljepim nego to se oituje u zbilji. Otuda i sputavanje ljubavnog ivota u obliku fantastine elje, ovaj put u ekscesu u animalnom smislu. I to je neki ivotni ideal: ideal neednosti. Stvarnost je u sva doba bila loija i surovija od onoga to je kao stvarnost gledao profinjeni literarni ideal ljubavi, ali ipak i istija i udorednija od onoga to je kao stvarnost prikazivala ona plitka erotika koja se smatrala naturalistikom. Eustache Deschamps, pjesnikzanatlija, esto se u svojim mnogobrojnim kominim baladama, u kojima se pojavljuje kao govornik, ponizuje do najrasputenije prostote. Ali on ni je pravi junak onih nepristojnih prizora, i mi usred njih odjednom nailazimo na poneku njenu pjesmu u kojoj on svoju ker podsjea na savrenstvo njezine pokojne majke 14. Sav je epitalamijski anr, sa svim svojim izdancima i ograncima, kao izvor literature i kulture morao ostati na drugome mjestu. Njegova je tema krajnje i potpuno zadovoljenje, neposredna erotika. Ono pak to moe posluiti kao oblik i ukras ivota, to je posredna erotika; njezina je tema mogunost zadovoljenja, obeanje, enja, odricanje, pribliavanje sree. Tu je najvie zadovoljenje premjeteno u neizreeno; zavijeno svim lakim velovima iekivanja. Posredna je erotika ve i samo po tome mnogo sposobnija za ivot i obuhvaa mnogo ira podruja ivota. Ona ne poznaje samo ljubav u duru ili pod nasmijanom maskom, nego je i kadra da ljubavne boli pretvori u ljepotu: ona zbog toga ima beskrajno viu ivotnu vrijednost. Ona u sebe moe primiti etike ele mente vjernosti, smjelosti, plemenite blagosti i tako se povezati s drugim tenjama kojima je cilj obuhvatniji ideal nego to je goli id eal ljubavi. U potpunom skladu s opim duhom kasnijeg srednjeg vijeka, koji je htio da svekoliko miljenje zorno prikae na obuhvatniji nain i da ga svede na neki sistem, dao je Roman de la rose svoj erotinoj kulturi tako bujan, u sebe zatvoren i bogat oblik da je, poput neke riznice profane liturgije, postao nauka i legenda. I ba je ono polutansko u Romanu de la rose, u

djelu dvaju pjesnika posve razliita kova i shvaanja, uinilo taj roman jo upotrebljivijim kao bibliju erotine kulture: u njemu nalazimo tekstove za najraznolikuju upotrebu. Guillaume de Lorris, prvi od dvaju pjesnika, klanjao se jo starom dvorskom idealu. Od njega potjee draestan plan i vedra, ljupka fantazija cjeline. To je ona, tako esto ponavljana, tema sna. Pjesnik gleda sebe kako jednog svibanjskog jutra izlazi da slua slavuja i evu. Put ga vodi pokraj rijeke do zida tajanstvenog vrta ljubavi. Na tomu zidu vidi slike Mrnje, Izdaje, Prostatva, Gramljivosti, Pohlepe, Sjete, Licem jerstva (Papelardie), Siromatva, Zavisti i Starosti, slike antikurtoaznih osobina. Ali dama Oiseuse (Dokolica), prijateljica Dduita (Veselja), otvori mu vrata. U vrtu vodi kolo Liesse (Vedrina). Bog ljubavi plee s Ljepotom kolo u kojemu sudjeluju Bogatstvo, Blagost, Srdanost (Franchise), Uljudnost (Courtoissie) i Mladost. Dok je pjesnik na Narcisovu zdencu zaokupljen promatranjem ruinih pupoljaka to ih je tamo ugledao, pogaa ga bog ljubavi svojim strelicama: Beaut, Simplesse, Courtoisie, Compau-Semblant. Pjesnik izjavljuje da e biti sluitelj lju bavi (homme lige), Amour mu kljuem zakljuava srce i objanjava zakone i nedae ljubavi (maux) i njezina dobra (biens). Ova posljednja zovu se Esprance, Doux-Penser, Doux-Parler, Doux-Regard. Bel-Accueil, sin Courtoisie, poziva ga k Ruama, ali dolaze i otjeraju ga uvari Rue: Danger, Male-Bouche, Peur i Honte. Sada zapoinju zapletaji. Raison se sputa sa svoje visoke kule da ljubavnika zaprisegne. Ami ga tjei. Veneus razvija svoje arolije protiv Chastet; Franchise i Piti vode ga natrag k Bel-Accueilu koji mu doputa da poljubi Ruu. Ali MaleBouche ipak nastavlja priu, Jalousie dotri, i sad se oko Rua gradi vrsti zid. Bel-Accueila zatvaraju u kulu. Danger i njegovi pomonici uvaju vrata. Djelo Guillaumea de Lorrisa zavrava ljubavnikovom tualjkom. Zatim se pojavio, vjerojatno neto kasnije, Jean de Meun i zavrio djelo mnogo opirnijim nastavkom. U daljnjem toku radnje navaljuje Amour sa svim svojim saveznicima, vrlinama kurtoazije, ali i s Bien-Celerom i Faux-Semblantom, na Ruin dvor i osvaja ga, ali sve to tone u poplavi zastranjivanja, razmatranja, prianja, kojima je drugi pjesnik pretvorio djelo u pravu enciklopediju. Ali to je od svega najvanije: tu nam progovara duh tako nepristran, tako skeptiki hladan i ciniki tvrd kakav je srednji vijek rijetko kad proizveo; povrh toga duh koji francuskim jezikom vlada kao malo tko. Naivna vedra idealnost Giullaumea de Lorrisa zasjenjena je deziluzionizmom Jeana de Meuna, koji ne vjeruje u sablasti i arobnjake a ni u vjernu ljubav i ensku estitost, koji otrim pogledom zapaa patoloke probleme, koji Veneri, Prirodi i Ge niju stavlja u usta najprepredeniju obranu ulnog ivotnog nagona. Kad se Amour boji da e sa svojom vojskom podlei, alje Franchisa i Doux-Regarda Veneri, svojoj majci koja se odaziva njegovu pozivu i uri se svojim golubljim kolima njemu u pomo. Kada je Amour obavijestio Veneru o stanju stvari, ona se zaklinje da nikad vie nee trpjeti nevinosti u ena i podbada Amoura da se isto tako zakune u pogledu mukaraca; zajedno s njime zaklinje se i sva vojska. U meuvremenu je Nature u svojoj kovanici na djelu da ouva vr ste, to jest u svojoj vjenoj borbi sa smru. Gorko se tui to meu svim stvorenjima samo ovjek kri njezine zakone i suzdrava se od razmnoavanja. Po njenoj zapovijedi polazi Genius, njezin sveenik, poslije duge ispovijedi u kojoj mu Nature otkriva svoja djela, k vojsci ljubavi da tamo baci prokletstvo Nature na one koji preziru njezine zapovijedi. Amour uljepava Geniusa misnom odorom, prstenom, palicom i mi trom; Venus se glasno smije i daje mu u ruku svijeu, qui ne fu pas de cire vierge (koja nije bila od djevianskog voska). Ekskomunikacija zapoinje osudom djevianstva, sve u drskoj simbolici koja zavrava udnim misticizmom. Pakao onima koji ne sluaju zakone Prirode i Ljubavi; drugima cvijeem bogati panjak gdje sin djevice uva svoje bijele ovice koje u vjenoj slasti pasu cvijee i trave to ondje vjeno cvjetaju. Kad je Genius u tvravu bacio svijeu koja svojim plamenom potpaljuje sav svijet, zapoinje zavrna bitka oko kule. I sama Venera baca svoju zublju; Honte i Peur bjee, a BelAccueil doputa ljubavniku da ubere Ruu. Tu je, dakle, seksualni motiv ponovo posve svjesno pomaknut u sredite, a bio je zaodjet

tako vjetim misterijem, tovie, tolikom svetou da gori izazov crkvenom ivotnom idealu nije bio mogu. Roman de la rose s njegovom posve poganskom tendencijom moemo smatrati jednim korakom prema renesansi. On je svojim vanjskim oblikom naizgled zaista srednjovjekovan. Jer to je srednjovjekovnije nego do krajnosti provedena personifikacija osjeanja i okolnosti ljubavi? Likovi Romana o rui: Bel-Accueil, Doux-Regard, Faux-Semblant, Male-Bouche, Danger, Honte, Peur istog su reda kao i tipini srednjovjekovni prikaz vrlina i grijeha u ovjejem liku: alegorije ili ak i vie od toga, mitologeme u koje se napola vjeruje. Ali gdje je granica izmeu tih predodbi i na novi ivot probuenih nimfa, satira i duhova renesanse? Oni su pozajmljeni iz neke druge sfere, ali im je ista fantazijska vrijednost, a oprema likova Rose podsjeaju nas donekle na fantastino ukraene Botticellijeve likove. Tu je, dakle, ljubavni san bio prikazan u izvjetaenom ali ipak strau ispunjenom obliku. Opirna alegorija zadovoljavala je sva oekivanja srednjovjekovne mate. Bez personifikacija ne bi duh bio mogao ni izraziti ni suosjetiti drutvena uzbuenja. Bila je potrebna sva arolikost i elegantna linija ovoga neusporedivog igrokaza lutaka da bi se stvorio pojmovni sistem ljubavi koji je sluio za uzajamno sporazumije vanje. Likovima Danger, Nouvel Penser, Male-Bouche upravljalo se kao uobiajenim pojmovima neke naune psihologije. Osnovna tema dala je pjesmi daha i strasti. Mjesto blijede, udanoj dami posveene slube to su je trubaduri kao nedostini predmet eznutljiva oboavanja uzdigli u oblake, zauzeo je ponovo najprirodniji erotski motiv: estoka dra tajne djevianstva, simbolizirane u Rui koja se moe osvojiti samo vjetinom i ustrajnou. Ljubav Romana de la rose ostala je u teoriji udvorna i plemenita. Vrt radosti ivota pristupaan je samo odabranima i samo po ljubavi. Tko hoe da ue u taj vrt, mora biti slobodan od mrnje, nevjere, gramljivosti, krtosti, zavisti, starosti, licemjerstva i neudvorne prirode. Ali pozitivne vrline to ih mora suprotstaviti svemu tome, dokazuju da ideal nije vie etian kao u udvorne mine, nego isto aristokratian. Te su vrline: bezbrinost, prijemljivost prema zadovoljstvima, vedar duh, ljubav, ljepota, bogatstvo, blagost, slobodan duh (franchise) i uglaenost. To nisu vie odbljeskom drage postignuta oplemenjenja linosti, nego prikladna sredstva kojima se draga pridobiva. I nije to vie oboavanje (pa makar i lano) ene koje produbljava djelo, nego je to, barem u drugog pjesnika, u Jeana Clopinela okrutno preziranje njezine slabosti, preziranje koje je porijeklom iz ulnog karaktera same te ljubavi. Roman de la rose, usprkos svom velikom utjecaju na duhove, nije mogao posve potisnuti starije shvaanje ljubavi. Pokraj velianja flerta odrala se i predodba iste, viteke, vjerne i samozaboravne ljubavi; ta ona je bila bitni sastavni dio vitekog ivotnog ideala. U onom arolikom krugu bujnog, aristokratskog ivota u blizini francuskog kralja i njegovih ujaka Berryja i Burgunda postalo je dvorskim spornim pita njem kojem e shvaanju ljubavi dati prednost pravi plemi: pravoj kurtoaziji s njezinom sentimentalnom vjernou i asnom, dami posveenom slubom, ili shvaanju Romana de la rose u kojemu je vjernost bila samo sredstvo u slubi lova na enu. Plemeniti vitez Boucicaut sa svojim pratiocima na jednom putu na Istok 1388. imenovao je sebe odvjetnikom viteke vjernosti i prikraivao vrijeme pisanjem Livre des cent ballades. Tu je izbor izmeu flerta i vjernosti preputen beauxespritsima dvora. Rije kojom se nekoliko godina kasnije Christine de Pisan upustila u tu prepirku, proizala je iz dublje ozbiljnosti. Ova hrabra br aniteljica enske asti i enskih prava obratila se bogu ljubavi jednim pjesnikim pismom koje sadri albu ena zbog sviju prijevara i svega sramoenja od mukog svijeta15. Ona je s ogorenjem otklonila pouku Romana de la rose. Neki su joj odobravali, ali je djelo Jeana de Meuna imalo i na dalje mnotvo strasnih potavalaca i branitelja. Zapoela je literarna prepirka u kojoj je uzelo rije nekoliko sljedbenika i protivnika. A zago vornici koji su izili na borilite u korist Rose, nisu bili neznatni ljudi. Mnogi mudri, nauno obrazovani, temeljito ueni ljudi kako uvjeravae poglavar Lillea Jean de Monstreuil uzdigli su Roman de la Rose tako visoko da su mu iskazivali gotovo boansku ast (paene ut colerent) i bili bi se radije odrekli svoje koulje nego te knjige 16 . Nama nije lako shvatiti svijet duha i udi iz kojega je proizala ta obrana. Njezini

predstavnici nisu, naime, bili frivolni dvorski plemii nego ozbiljni visoki inovnici, djelomice ak i sveenici, kao ve spomenuti prepot Lil lea Jean de Monstreuil, dofenov sekretar a kasnije i sekretar burgundskog vojvode, koji se o tome dopisivao sa svojim prijate ljima Gontierom i Pierreom Colom u pjesnikim latinskim pismima i koji je druge podbadao da se zauzmu za obranu Jeana de Meuna. N ajudnije je to je taj krug, koji je sebe odabrao za prvoborca onoga arenog, bujnog, srednjovjekovnog djela, bio isti onaj krug u kojemu su se gajile prve klice francuskog humanizma. Jean de Monstreuil je autor velikog broja ciceronijanskih pisama punih humanistikih fraza, humanistike retorike i humanistike tatine. On i njegovi prijatelji Gontier i Pierre Col izmjenjuju pisma s ozbiljnim, reformama sklonim, teologom Nicolasom de Clemanges 17. Jean de Monstreuil je zacijelo zauzeo svoje stano vite s punom ozbiljnou. to vie ispitujem, pie de Monstreuil nekom neimeno vanom pravnom teoretiaru koji je napadao Roman, znaenje misterija i misterij znaenja toga dubokog i uvenog djela majstora Jeana de Meuna, to me vie zapanjuje tvoje neg odovanje. On e ga braniti do svoga posljednjeg daha, i javit e se mnogi koji e poput njega sluiti toj stvari perom, rijeju i rukom1 8 . I, kao da eli dokazati da je prepirka zbog Romana de la rose na kra ju neto vie nego samo komad iz vel ike drutvene igre dvora, uze konanu rije ovjek koji je, to god je govorio, govorio za ljubav lijepe udorednosti i najistije nauke. Bio je to Jean Gerson, uveni teolog i kancelar parikog sveuilita. Iz svoje biblioteke datira on uvee 18. svibnja 1402. raspravu protiv Romana de la rose 19 . Ta je rasprava odgovor na polemiku Pierrea Cola protiv jednog prijanjeg Gersonova pisma 20 , a i to nije bio prvi spis koji je Gerson posvetio Romanu. Njemu se ta knjiga inila najopasnijom kugom, izvorom svake neudorednosti; napadao ju je svakom prilikom. esto se okomljuje na pogubni utjecaj du vicieux roman de la rose (sablanjiva Romana o rui) 21. Kad bi imao jedan njegov primjerak kae Gerson pa makar bio vrijedan i t isuu funt i on bi ga radije spalio nego prodao da se objavi. Gerson je oblik svoga dokazanog postupka, oblik alegorike vizije, pozajmio od samoga svoga protivnika. Kad se jednog jutra probudio, osjetio je kako mu srce leti moyennant les plumes et les eles de diverses pensees, d'un lieu en autre jasques la court saincte de crestient (na perju i krilima raznolikih misli, s jednog mjesta na drugo, sve do svetoga dvora kranstva). Tu je sreo Justice, Conscience i Sapience i uo kako Chastet optuuje Fol amoureux, to jest Jeana de Meuna, da ju je sa svom njezinom pratnjom prognao sa zemlje. Njezini su bon nes gardes ba ti zli likovi romana: Honte, Paour et Dangier le bon portier, qui ne oseroit ne daigneroit attroyer neis un vilain baisier ou dissolu regart ou ris attrai ant ou parole legiere. (Stid, Strah i uvar vrline, dobri vratar, koji ne bi bio dopustio i odobrio ni nepristojan poljubac ni nepristojan pogled ni zavodljiv smijeak ili lakomislenu rije). ednost iznosi pregrt prigovora protiv Fol amoureuxa. Il gette partout feu plus ardant et plus puant que feu gregois ou de souffre. (On posvuda baca oganj koji pali i zaudara jae od grke vatre i vatre od sumpora). On doputa da prokleta stara ena iri nauk comment toutes jeunes fille doivent vendre leurs corps tost et chierement sans paour et sans vergoigne, et qu'elles ne tiengnent compte de decevoir ou perjurer (da bi sve mlade djevojke morale brzo i skupo prodati svoje tijelo, bez straha i stida, i da se nimalo ne moraju ustruavati od prijevara ili krivokletstva). On se izruguje braku i samostanskom ivotu; on svu matu skree na putene slasti, i to je najgore, doputa Veneri, pa ak i Dami Raison da brka pojmove o raju i kranskim misterijama s pojmovima ulnog uivanja. Tu je zapravo vr ebala opasnost. Veliko je djelo sa svojim mijea njem senzualnosti, sarkastinog cinizma i elegantne simbolike probudilo u duhovima ulni misticizam koji se ozbiljnom teologu morao priinjati ponorom grenosti. to se sve nije usudio ustvrditi Gersonov protivnik Pierre Col!22 Da samo Fol amoureux moe suditi o vrijednosti te divlje strasti. Tko je ne poznaje, taj je samo ogleda u ogledalu i u nekoj mranoj rijei. On je, dakle, pozajmio svete rijei iz Pisma Korinanima za zemaljsku

ljubav da bi o njoj govorio onako kako mistik govori o svojoj ekstazi! Usudio se izjaviti da je Salamonova Pjesma nad pjesma ma spjevana u ast faraonove keri. Svi koji su osuivali knjigu o Rui, bili bi pokleknuli pred Baalom. Priroda nee da mukarac bude zadovoljan jednom enom, a genij prirode je bog. tovie, on se usuuje da zloupotrebi Luku 2, 23 da bi samim Evaneljem dokazao kako su neko enski spolni organi, Rua romana, bili sveti. I s potpunim pouzdanjem u sve to svetogre poziva u pomo branitelje toga djela, mnotvo svjedoka, i opominje Gersona da e se i sam on odati nepromiljenoj ljuba vi kako se to dogodilo i drugim teolozima prije njega. Gersonov napad nije slomio mo Romana de la rose. Estienne Legris, kanonik u Lisieuxu, nudi 1444. Jeanu Lebgue u, sekretaru raunske komore u Parizu, rukopis svoga Rpertoire du roman de la rose 23 . Jean Molinet je jo krajem petnaestog stoljea mogao izjaviti da su izreke Romana o rui u opticaju kao ope poslovino blago 24 . On sma tra svojom dunou da itavom r omanu pridoda moralni komentar, u kojem e zdenac na poetku pjesme biti simbol krtenja, slavuj koji po ziva na ljubav, glas propovjednika i teologa, a rua Isus glavom. Jo Cl ment Marot daje modernizaciju toga romana, a i sam se Ronsard jo slui alegorinim likovima Bel-Accueila, FauxDangera i drugih25. Dok su asni uenjaci vojevali perom, dotle je aristokracija u tom sporu nalazila dobrodoli povod za sveanu konverzaciju i pompoznu razonodu. Moda je Boucicaut, kojega je Christine de Pisan cijenila zbog njegove obrane starog ideala viteke vjernosti u ljubavi, naao u njezinim rijeima povod za osnivanje svoga reda de l'escu verd la da me blanche radi obrane nesretnih ena. Ali se nije mogao takmiiti s burgundskim vojvodom, pa je njegov red odmah pao u sjenu velebno zamiljena cour d'amours koji je 14. veljae 1401. osnovan u Htel d 'Artois u Parizu. To je bio sjajno ureeni literarni salon. Burgundski vojvoda Filip Smjeli, stari promiljeni dravnik, za kojega ne bismo mogli naslutiti da su mu misli zaokupljene takvim stvarima, zamolio je, zajedno s Lujem Burbonskim, kralja da uredi Dvor ljubavi zbog razonode u doba epidemije kuge koja je vladala u Parizu, pour passer partie du tempz plus gracieusement et affin de trouver esveil de nouvelle joye26 (da bi se jedan dio vremena proveo ugodnije i da bi se pronalo buenje nove radosti). Dvor ljubavi osnivao se na vrlinama poniznosti i vjernosti, l'onneur, loenge et recommandacion et service de toutes dames et damoiselles (zbog asti, pohvale, preporuke i slube svima damama i gospoicama). Mnogobrojni su lanovi nosili vrlo zvune titule: oba osnivaa i Karlo VI bijahu grands conservateurs; meu conservateurs bili su Ivan Neustraivi, njegov brat Antun Brabantski, nje gov mladi sin Filip. Postojao je prince d'amour: Hennegauovac Pierre de Hauteville; tu su i ministres, auditeurs, chevaliers d'honneur, conseillers, chevaliers trsoires, grands veneurs, ecuyers d'amour, matres des requtes, secrtaires; ukratko, imitirao se sav aparat dvora i vlade. Tu nalazimo pokraj prineva i prelata graane i nie sveenike. Funkcije i ceremonije bile su strogo propisane. Mnogo je toga podsjealo na obinu retorsku komoru. lanovima je udijeljen zadatak da obrauju refrains u svim ustaljenim oblicima stiha: ballades couronnes ou chapeles, chansons, sirventois, complaintes, rondeaux, lais, virelais itd. Vodit e se debata en forme d'amoureux procs, pour diffrentes opi nions soustenir (u obliku ljubavnih procesa, da budu zastupana razli ita miljenja). Kako su zaista burgundski to pompozno prenemaganje, ti ozbiljni oblici za kienu zabavu. Upada u oi, ali je i razumljivo, to dvor ispovi jeda strogi ideal plemenite vjernosti. Ali bismo zapali u protivurjeje s injenicama kad bismo pretpostavili da su i sedam stotina lanova, koji su nam poznati otprilike iz petnaest godina postojanja toga drutva, svi redom poput Boucicauta iskreni sljedbenici Christine de Pisan, pa prema tome i neprijatelji Romana de la rose. Po onome to znamo o mora lu Antuna Brabantskog i ostale visoke gospode, oni ba nisu bili pozva ni da budu branitelji enske asti. Jedan od lanova, neki Regnault d'Azincourt, zaetnik je neuspjele otmice mlade kramarske udovice, ot mice koja je zamiljena u velikom stilu, s dvadeset konja i sa sveeni kom27 . Drugi jedan lan, grof od Tonnerrea, krivac je slinog prijestu pa. A da se nesumljivo

dokae kako je sve to bila samo lijepa drutvena igra, spomenimo da su se meu lanovima nalazili i protivnici Christine de Pisan, poznati iz njezine literarne polemike o Romanu de la rose: Jean de Monstreuil, Gontier i Pierre Col 2 8 .

IX OBLICI OPHOENJA U LJUBAVI Oblike ljubavi onoga doba nauit emo iz knjievnosti, ali emo ih sebi morati predoiti u samom ivotu. Da bi se ispunio mladi ivot aristokratskog stila, postojao je itav sistem vrsto obiljeenih oblika. Koliko je samo bilo znakova i simbola ljubavi koji su kasnija stoljea ma lopomalo napustila! Neko smo umjesto Amora imali itavu mnogobrojnu linu mitologiju Romana de la rose. Bel-Accueil, Doux-Penser, Faux-Semblant i ostali likovi ivjeli su zacijelo i izvan pravih knjievnih djela, u mati. Tu je zatim bilo vrlo njeno znaenje boja odjee. cvijea i ukrasa. Simbolika boja, koja ni danas jo nije posve zaboravljena, zauzimala je u ljubavnom ivotu srednjeg vijeka vrlo vano mjesto. Tko je nije dovoljno poznavao, mogao je za to nai uputu u Le blason des Couleurs, koju je oko 1458. napisao herold Sizilien1, u esnaestom stoljeu bila je pretoena u stihove, a izrugivao joj se Rabelais ne tolik o iz prezira prema predmetu koliko moda stoga to je i sam namjeravao o tome pisati2. Kad je Guillaume de Machaut prvi put vidio svoju nepoznatu dragu, bio je ushien to je uz bijelu haljinu nosila kapu od nebeskoplave tkanine sa zelenim papigama, jer je zeleno boja nove ljubavi, a plavo boja vjernosti. Kasnije, kad je prolo sretno doba njegove pjesnike ljubavi, sanjao je da je njezina slika, koja je visila iznad njegove postelje, okrenula glavu, da je odjevena posve u zeleno qui nouvellet signifie (to znai prevrtljivost). Spjevao je baladu u kojoj je prekorava: En lieu de bleu, dame, vous vestez vert1.
(Umjesto plavo, gospo, obukoste zeleno).

Prstenje, vela, svi dragulji i pokloni ljubavi imali su svoju odreenu funkciju, sa svojim tajanstvenim lozinkama i znakovima to su se izopaili u najzapletenije zagonetke. Dofen polazi 1414. u boj sa stijegom na kojemu su se mogli vidjeti slovo K u zlatu, labud (cygne) i slovo L4, to je znailo ime dvorske dame njegove majke Izabele, nazvane Cassinelle. Rabelais se jo stoljee kasnije izrugao glorieux de court et transporteurs de noms (dvorskim kicoima i izobliavateljima imena) koji u svojim lozinkama nagovjeuju espoir sa sphere, peine s pennes d'oiseaux, melancholie s cvijetom popina kapica (ancholie)5. Bilo je i ljubavnih drutvenih igara, na primjer Le roi qui ne ment, Le chastel d'amours, Ventes d'amour, Jeux vendre. Djevojka kae ime nekog cvijeta ili neto drugo, a mladi mora nato improvizirati stihove s komplimentom: Je vous vens la passerose. Belle, dire ne vous ose Comment Amours vers vous me tire, Si l'apercevez tout sanz dire6
("Jednu ruu prodat u vam. Ja, ljepojko, rei ne znam / Kako me ljubav vue k vama, / Vi to razberite sama!")

Chastel d'amours bio je takva igra pitanja i odgovora, izvedena iz likova Romana de la rose: Du chastel d'Amours vous demant: Dites le premier fondement! Amer loyaument. Or me nommez le mestre mur Qui joli le font, fort et seur!

 Celer sagement. Dites moy qui sont li crenel, Les fenestres et li carrel! Regart atraiant. Amis, nommez moy le portier! Dangier mauparlant. Qui est la clef qui le puet deffermer? Prier courtoisement7
("Pitam vas o dvoru ljubavi: / Recite mi kamen temeljni!" "Vjerno ljubiti". / "Sad recite mi glavne zidove / Od kojih lijep je, jak i siguran!" "Mudro sve tajiti", / "A tko su okna, kamen, krunite?" / "Zavodljivi pogledi". / "A vratar tko je, prijane!" / "Straa asti laljiva". / "Kakav klju ga otvara?" / "Samo molba ljubazna").

irok prostor u udvornoj konverzaciji zauzimala je od trubadurskih dana kazuistika ljubavi. Ona je u neku ruku oplemenjenje radoznalosti i ogovaranja do literarna oblika. Gozbe na dvoru Luja Orleanskog zainjaju se, osim s beaulx livres, dits, ballades i s demandes gracieuses (ljupkom igrom pitanja)8. Ona se ponajee zadaju pjesnicima. Neko je drutvo dama i gospode dolo k Machautu s nekoliko partures d'amours et de ses aventures9 (sa spornim pitanjima ljubavi i njezinih zgoda). On je u svom Jugement d'amour branio tezu da damu kojoj umre ljubavnik treba manje aliti nego ljubavnika nevjerne ljubav nice. Svaki se sluaj ljubavi razmatra na ovaj nain prema strogim pravilima. Beau sire, emu dajete prednost: da vau dragu kleveu, a vi je smatrate vjernom, ili da je hvale, a vi znate da je nevjerna? Visoki formalni pojam asti i isto tako stroga dunost da ljubavnik uva dobar glas svoje ljubavnice, trae na to pitanje odgovor: Dame, j'aroie plus chier que j'en oise bien dire et y trouvasse mal. (Bilo bi mi drae, gospodo, da ujem o njoj pohvale, a da je smatram nevaljalom). Je li dama koju prvi ljubavnik zanemaruje nevjerna ako uzme drugoga koji je estitiji? Smije li vitez koji je izgubio svaku nadu da e vidjeti svo ju damu, jer je ljubomorni mu zakljuava, na kraju potraiti novu lju bav? Ako se vitez iznevjeri svojoj dami zbog neke ene visoka roda koja ga odbije, a on ponovo prvu moli za naklonost, doputa li tada njezina ast da mu oprosti?10. Od te je kazuistike samo jedan korak do postupka u pitanjima ljubavi posve u obliku procesa to ga Martial d'Auver gne spominje u Arrestz d'amour. Sve te oblike ophoenja u ljubavi poznajemo iz njihova odjeka u knjievnosti. Oni su bili udomaeni u zbiljskom ivotu. Kodeks pojmova, pravila i oblika udvornosti ne slui samo za to da se o njima piu stihovi, oni trae svoju primjenu i u aristokratskom ivotu, ili barem u konverzaciji. Ipak je kroz koprene poezije vrlo teko zapaziti ivot onoga doba jer se to opisivanje, i tamo gdje se prava ljubav opisuje svom moguom tonou, zbiva u svijetu predodbi uobiajena ideala, u tehnikoj opremi uobiajenih pojmova ljubavi i u literarnoj stilizaciji. Primjer za to prua nam preopirno opisivanje pjesnike ljubavi izmeu nekog starog pjesnika i neke Marianne iz etrnaestog stoljea, to jest u Le livre du Voir-Dit (u istinskoj zgodi) Guillaumea de Machauta11. Mogao je biti star oko ezdeset godina kad mu je otprilike osamnaestogodinja Peronelle d'Aimentires12, iz ugledne porodice u Champagnei, godine 1362. poslala svoj prvi rondel u kojem ona nepoznatom uve nom pjesniku nudi svoje srce i ujedno ga moli da s njom otpone poetinu ljubavnu korespondenciju. Siromani je pjesnik, boleljiv, na jedno oko slijep, muen kostoboljom, odmah planuo ljubavlju. Odgovo rio joj je na rondel, i zapoe izmjena pisama i pjesama. Peronelle je po nosna na svoju literarnu vezu; isprva je i ne taji. Ona eli da on uklopivi njena pisma i pjesme po istini opie svu njenu ljubav. On ispunjava taj zadatak s radou; je feray, vostre gloire et loenge, chose dont il sera bon mmoire13 (u vau slavu i ast napisat u neto to e ostati u trajnu sjeanju). Et, mon trs-dous cuer pie pjesnik vous estes courreci de ce que nous avons si tart commenci? (Zar je mogla zapoeti ranije?) Par Dieu aussi suis-je (s vie razloga); mais ves-cy le remede: menons si bonne vie que nous porrons, en lieu et en temps, que nous

recompensons le temps que nous avons perdu; et qu'on parle de nos amours jusques cent ans cy aprs, en tout bien et en toute honneur; car s'il y avoit mal, vous le celeris Dieu, se vous povis14 (A Vi, slatko moje srce, Vi se ljutite to smo tako kasno poeli? Tako mi boga, ljutim se i ja; ali evo lijeka: udesimo svoj ivot tako kako najbolje moemo, prema mjestu i vremenu, da nadoknadimo izgublje no vrijeme, i da se o naoj ljubavi govori jo za stotinu godina, u punoj kreposti i u punoj asti; jer ako bi u tome bilo neko zlo, vi biste to, ako biste mogli, zatajili i samome Bogu). to se tada dogodilo u toj asnoj ljubavi, ui nas pria u kojoj Machaut redom nie pisma i pjesme. Pjesnik je na svoju molbu dobio njezin slikani portret, kome se klanja kao bogu na zemlji. Pun straha zbog svojih tjelesnih mana oekuje prvi susret, i njegova je srea beskrajna kad njegova vanjtina ne odvraa njegove drage. Pod trenjevim drve tom legla je u njegovo krilo da spava, ili da naoko spava. Iskazuje mu jo i veu naklonost. Hodoae u Saint Denis i foire du Lendit pruaju im priliku da budu nekoliko dana zajedno. Jednog podneva polovicom lipnja bilo je drutvo nasmrt umorno od vreve i ljetne vruine. U prepunom gradu naoe konak u ovjeka koji im prepusti sobu sa dvije postelje. Na jednu legne u zamraenoj sobi Peronellina svastika na podnevni poinak, a na drugu sama ona sa svojom sobaricom. Sra meljivog je pjesnika prisilila da legne meu njih dvije; leao je tiho kao da je mrt av, bojei se da je ne uznemiri, a kad se ona probudila, zapovjedi mu da je poljubi. Kad se pribliio kraj toga kratkog putova nja i kad je Peronelle osjetila njegovu alost, doputa mu da za rastanak doe k njoj da je probudi. I mada je on i u toj prilic i nastavio govoriti o onneur i onnest (asti i estitosti), iz njegova se prilino neprikrivena priopenja ne moe jasno razabrati je li mu ita uskratila. Dala mu je zlatni kljui svoje asti, svoje blago, da ga briljivo uva, ali ono to se jo moglo sauvati, moe se zaista shvatiti samo kao njezina ast u oima ljudi15. Vea srea nije pjesniku bila suena, a zbog nedostatka novih doivljaja popunjava on drugu polovicu svoje knjige beskrajnim saopenji ma iz mitologije. Na kraju mu Peronelle javlja da svoj odnos moraju prekinuti, oigledno u oekivanju njezine udaje. Ali on odluuje da je zauvijek ljubi i oboava, a njegov e duh poslije njegove i njezine smrti moliti Boga da njezinu duu u blaenstvu i nadalje moe nazivati Toutebelle16. Kako u pogledu obiaja, tako i u pogledu osjeaja, otkriva nam Le Voir-Dit vie nego ostali preteni dio ljubavne literature onoga doba. Ponajprije izvanredno veliku slobodu koju sebi doputa ta mlada dje vojka a da ne izazove sablazan. Zat im naivnu bezbrinost kojom se sve, pa i ono najintimnije, odvija u prisutnosti treih osoba, bila to svastika, sobarica ili sekretar. U susretu ispod trenjeva drveta izmilja ovaj posljednji ak i ljupku lukavtinu: dok oni spavaju, polae jedan zeleni list na Peronellina usta i nagovara Machauta da poljubi taj list. Kad se pjesnik na kraju na to odvauje, izvue sekretar list, i Machaut dodirne njezina usta17. Isto je tako spomena vrijedno i povezivanje ljubavnih i vjerskih dunosti. injenica da je Machaut kao kanonik crkve u Reimsu pripadao sveenikom staleu nije tako vana. Nia sveenika zvanja, koja su bila dovoljna za kanonikat, nisu u ono doba odvie strogo zahtijevala celibat. I Petrarca je bio kanonik. to je za ljubavni sastanak bilo odabrano hodoae, nije takoer bilo nita neobino; hodoaa su bila vrlo omiljena za ljubavne pustolovine. Ali su se uza sve to obavljala velikom ozbiljnou, trs devotement18, (vrlo pobono). Prilikom nekog prijanjeg sastanka sluali su zajedno misu, on sjedei iza nje: . . .Quant on dist: Agnus dei, Foy que je doy Saint Crepais, Doucement me donna la pais Entre deux pilers du moustier, Et j'en avoie bien mestier, Car mes cuers amoureus estoit Troubls, quant si tost se partoit19.
(. . . Kad izrekoe Agnus Dei, / Tad dade mi svetog mi Krispina! / Laki poljubac mira / Izmeu dva crkvena stupa. / A meni je trebalo, / Jer srce moje zaljubljeno / Bijae zbunjeno / Kad ona tako naglo

ode).

Paix bijae ploica koja je kruila (u mjesto poljupca mira s usta na usta) da je ljudi ljube . U ovoj je prilici, dakako, njemu Peronelle pruila svoje usne. On ju je ekao u vrtu molei svoj brevijar. Na poetku jedne novene (devetodnevna pobonost s odreenim molitvama) zavjetovao se ulazei u crkvu da e svakoga od tih dana spjevati po jednu pjesmu u ast dragoj, to ga nije smetalo da govori o velikoj smjer nosti svoje molitve21. U svemu tome ne smijemo pretpostaviti nikakve frivolne ili profane nakane; Guillaume De Machaut je na kraju krajeva ozbiljan i vrlo produhovljen pjesnik. Nama je gotovo neshvatljiva bezazlenost kojom su za predtridentinskih dana u svakodnevni ivot bile upletene vjerske duhovne vjebe. O tome emo uskoro morati rei jo i neto vie. Osjeanje koje progovara iz pisama i opisa tog historijskog ljubavnog sluaja meko je, slatko i malko otuno. Izraz osjeaja ostao je zavijen opirnou kontemplativnog razmatranja i platem alegorikih matanja i snova. Ima neto ganutljivo u usrdnosti koja starom pjesniku u opisivanju divote njegove sree i savrenstva Toute-belle nije doputala da bude svjestan kako se ona zapravo ipak samo igrala s njim i sa svojim vlastitim srcem. Otprilike iz istoga doba kao i Machautov Voir-Dit potjee i djelo koje bismo u odreenom smislu mogli smatrati pandanom onoga, to jest Le livre du chevalier de la Tour Landry pour l'enseignement de filles22. Bio je to opis iz sfere plemstva kao i roman Machauta i Peronelle d'Armentires; ako se ovaj zbivao u Champagnei, u Parizu i oko njega, u onome drugom nas vitez de la Tour Landry prenosi u Anjou i Pitou. Tu nam, istina, ne govori stari pjesnik koji i sam ljubi, nego prilino prozaini otac koji se raspriao o uspomenama iz svojih mladih godina, u anegdotama i zgodama pour mes filles aprandre roumancier. Rekli bismo: da ih poui drutvenim pravilima s podruja ljubavi. Ali ta pouka nipoto ne svrava romantino. tovie, svrha primjera i opomena to ih brini plemi daje svojim kerima bila je u tome da im prikae opasnosti romantinog flerta. uvajte se brzopletih ljudi kojima su uvijek pri ruci faulx regars longs et pensifs et petits souspirs et de merveilleuses contenances affectes et ont plus de paroles main que autres genz23 (lani, dugi i eznutljivi pogledi, sitni uzdasi i udno izvjetaene kretnje, i koji raspolau s vie rijei nego ostali ljudi). Ne budite odvie susretljive. Jednom prilikom ga je otac poveo u neki zamak da ga, prieljkujui zaruke, upozna s domainovom keri. Djevojka ga je doekala neobino ljubazno. Da bi saznao to se u njoj krije, razgovarao je s njom o svemu i svaemu. Razgovor je skrenuo na sunjeve, i mladi plemi uini kompliment pun potovanja: Ma demoiselle, il vaudroit mieubx cheoir estre vostre prisonnier que tout plain d'autres, et pense que vostre prison ne seroit pas si dure comme celle des An gloys (Gospoice, bilo bi bolje biti vaim sunjem nego sunjem tolikih i tolikih drugih, i ja mislim da vaa tamnica ne bi bila tako teka kao engleska) Si me respodit qu'elle avoyt vue nagaires cel qu'elle vouldroit bien qu'il feust son prisonnier. Et lors je luy demanday se elle luy feroit male prison, et elle me dit que nennil et qu'elle le tandroit ainsi chier comme son propre corps, et je lui dis que celui estoit bien eureux d'avoir si doulce et si noble prison. Que vous dirai je? Elle voit assez de langaige et lui sambloit bien, selon ses parolles, qu'elle savoit assez, et si avoit l'ueil bein vif et legier. (A ona mi odgovori da je tek nedavno vidjela onoga za koga bi htjela da bude njezin suanj. Tada je upitah sprema li njemu teku tamnicu, a ona ree: nipoto; tovie, njegovat e ga isto onako kako njeguje svoje vlastito tijelo. A ja joj rekoh da bi spomenuti bio vrlo sretan to ima tako slatku i plemenitu tamnicu. to da vam kaem? U nje je bio prilino okretan jezik, a po njezinim se rijeima inilo da mnogo toga zna, i oko joj je, povrh toga, bilo osobito ivo i pokretno). Na rastanku ga je dva ili tri put zamolila da uskoro opet doe, kao da ga poznaje ve odavna. Et quant nous fumes partis, mon seigneur de pre me dist: 'Que te samble de celle que tu as veue. Dy m'en ton avis' (A kad smo se od njih oprostili, ree mi gospodin otac: to misli o onoj koju si vidio? Reci mi svoj sud) Njezino odvie ivo ohrabrivanje oduzelo mu je svaku elju da je bolje upozna. Mon seigneur, elle me samble belle et bonne, maiz je ne luy seray j plus de prs que je suis, si vous plaist. (Gospodine oe, ona se meni ini lijepa i dobra, ali dopustite ja se s njom
20

ne bih htio upoznati bolje nego to sam se upoznao). Od zaruka nije bilo nita, a vitez je, dakako, naao opravdanja da to kasnije ne poali24. Sline su zgodice izravno pribiljeenih uspomena iz ivota, koje nam objanjavaju kako se obiaji prilagoivahu idealu, naalost jo nadasve rijetke_u_stoljeima kojima se ovdje bavimo. Da nam je barem vitez de la Tour Landry ispriao vie takvih zgoda iz svoga ivota! I u njega su to veinom openita razmatranja. On u prvom redu misli na dobar brak svojih keri. A brak je imao malo veze s ljubavlju. Dao nam je opirnu debat izmeu sebe i svoje ene o onome to je u ljubavi doputeno, le fait d'amer par amours (o onome to se zaista ljubi). On misli da djevojka u nekim sluajevima zaista moe ljubiti u asti, na primjer en esperance de mariage (Kad se nada braku). ena se tome protivi. Neka se djevojka radije ne zaljubi, pa ni u svoga zarunika. To je samo odvraa od prave pobonosti. Car j'ay ouy dire plusieurs, qui avoient est amoureuses en leur juenesce, que, quant elles estoient l'eglise, que la pense, et la merencolie 25 leur faisoit plus souvent penser ces estrois pensiers et deliz de leurs amours que ou (au) service de Dieu26, et est l'art d'amours de telle nature que quant l'en (on) est plus au divin office, c'est tant comme le prestre tient nostre seigneur sur l'autel, lors leur venoit plus de menus pensiers27 (ula sam, naime, kako mnoge koje su u mladosti bile zaljubljene govore da im u crkvi u razmiljanju i sjeti ee pa daju na pamet intimne misli i slasti njihove ljubavi negoli misli o slubi bojoj; umjetnost ljubavi takve je prirode da su im njene misli to jae, to je misa dalje odmicala, a najjae onda kad je sveenik drao naeg Gospodina povrh oltara). S tim su dubokim psiholokim razmatranjem Machaut i Peronelle mogli biti zadovoljni. Uostalom, kakve li razlike u shvaanju izmeu pjesnika i viteza! Ali kako se ta strogost slae s injenicom to otac svojim kerima esto prua pouku koja zbog svoga kakljivog sadraja ne bi bila neumjesna u Cent nouvelles nouvelles? Ba je neznatan sklad izmeu lijepih oblika dvorskog ideala ljubavi i realnosti zaruka i sklapanja braka skrivio, da se to slobodnije mogao razviti element igre, konverzacije, literarne razbibrige u svemu to se ticalo profinjena ljubavnog ivota. Idealu ljubavi, lijepoj fikciji vjernosti i portvovanju nije bilo mjesta u vrlo materijalnim razmatranjima u kojima se sklapao brak, u prvom redu plemiki brak. Taj se ideal mogao doivjeti samo u obliku igre koja oarava i zanosi srce. Turnir je pruao igru romantine ljubavi u njenom heroikom obliku. Pastoralna misao pridavala joj je idilini oblik.

X IDILINA SLIKA IVOTA Viteki oblik ivota bio je optereen idealima ljepote, vrline i korisnosti. Ako ga, poput Commynesa, promatramo s trijeznim smislom za stvarnost, onda nam se sve to uzveliavano vitetvo ini tako suvinim i lanim kao iskonstruirana komedija, kao smijeni anahronizam; pravi poticaji koji odreuju djelovanje ljudi i sudbinu drava i zajednica, leali su izvan njegova domaaja. Ako je socijalna upotrebljivost vitekog ideala i bila nadasve neznatna, s etikom je stranom, s ostvarenjem vrlina za kojima je teio viteki ideal, bilo jo i gore. Sav taj ple meniti ivot, promatran s gledita ivota u duhu i istini, nije bio nita drugo nego sam grijeh i tatina. Takav je ideal zat ajio ak i s isto estetskog aspekta: i sama se ljepota toga oblika ivota mogla osporiti u svakom pogledu. Moda se viteki ivot gdjekad graanima priinjao poeljnim, smo plemstvo je od njega obuzela velika umornost i prezasienost. Lijepa igra dvorskog ivota bila je odvie buna, odvie lana, odvie zamorna. Okanimo se mukotrpno izgraene umjetnosti ivota, vratimo se u sigurnu jednostavnost i mir! Postojala su dva puta koji su skretali od vitekog ideala: onaj prema pravom, djelatnom ivotu i modernom kritikom duhu, i drugi, prema odricanju od svijeta ovaj posljednji ravao se poput Pitagorina ipsilona: glavni pravac bio je pravac pravog duhovnog ivota, sporedni se drao ruba svijeta i njegovih uitaka. Tenja za lijepim ivotom bila je tako jaka da se i tamo gdje se spoznala tatina i ispraznost dvorskog i ratnog ivota ovjeku priinjalo da jo postoji izlaz u ljepotu zemaljskog ivota, u jo slai i svjetliji san. Stara je iluzija pastirskog ivota sjala jo uvijek kao obeanje prirodne sree u svemu onom sjaju kojim je zraila od Teokritova doba. inilo se da je veliko zadovoljstvo mogue i bez borbe, u bijegu od jagme za poloajima ispraznim astima, od jagme ispunjene mrnjom i zaviu, u bijegu iz tekog, prenagomilanog luksuza i sjaja, u bijegu od okrutnog, opasnog rata. Velianje jednostavnog ivota bila je tema koju je srednjovjekovna knjievnost preuzela jo iz antike. Ono nije istovjetno s pastoralom; re kli bismo radije da je to bilo i pozitivno i negativno oitovanje istoga osjeaja. U pastorali je otjelovljena pozitivna averzija prema dvorskom ivotu; negativno oitovanje je bijeg od dvora, pohvala aureae mediocritatis, nijekanje aristokratskog ivotnog ideala bijegom u nauku, u usamljeni mir, ili bijegom u rad. Oba se motiva ipak neprestano pretapaju jedan u drugi. John of Salisbury i Walter Mapes napisali su ve u dvanaestom stoljeu svoje traktate De nugis curialium na temu o tegobama dvorskog ivota. Ta je tema u Francuskoj etrnaestog stoljea nala svoj klasini izraz u pjesmi Philippea de Vitryja, biskupa u Meauxu, koji je bio i muziar i pjesnik i koga je hvalio Petrarca: u pjesmi Le Dit de Franc Gontier1. Stapanje s pastoralom je u njoj potpuno. Soubz feuille vert, sur herbe delitable Lez ru bruiant et prez clere jontaine Trouvay fichee une borde portable, Ilec mengeoit Gontier o dame Helayne Fromage frais, laict, burre fromaigee, Craime, matton, pomme, nois, prune poire, Aulx et oignons, escaillongne froyee Sur crouste bise, au gros sel, pour mieulx boire.
(Pod zelenom kronjom, na divnoj travi / Pokraj umskog potoka, na bistru vrelu / Prenosivu kolibu naoh; / Tu su Gontier i gospa Helena / Jeli svjei sir, mlijeko, maslac posni, / Vrhnje, sir masni, jabuke, orahe, ljive i kruke, / enjak, luk, i luk askalonac, / Premazan na rskavu koru, s grubom solju, zbog slae ei).

Poslije ruka oni se ljube et bouche et nez, polie et bien barbue ("kako u nos tako i u usta, glatka i dobro izbrijana"); onda Gontier odlazi u umu da posijee drvo, a gospoa Helena ide da opere rublje.

J'oy Gontier en abatant son arbre Dieu mercier de sa vie sere: "Ne say" dit-il "gue sont pilliers de marbre, Pommeaux luisans, mars vestus de paincture; Je n'ay paour de traison tissue Soubz beau semblant, ne qu'empoisonn soye En vaisseau d'or. Je n'ay la teste nue Devant thirant, negenoil qui s'i ploye. Verge d'ussier jamais ne me deboute, Car jusques la ne m'esprent convoitise, Ambicion, ne lescherie gloute. Labour me paist en joieuse franchise; Moult j'ame Helayne et elle moy sans faille, Et c'est assez. De tombel n'avons cure." Lors je dy: "Las! Serf de court ne vault maille, Mais Franc Gontier vault en or jame pure".
(uo sam Gontiera kako sijee drva / I hvali Bogu za siguran ivot: / "Ja ne znam", ree, "to su mramorni stup, / Sjajna puceta, oslikani zid; / Ne bojim se izdaje koja se prede / Pod prijaznim licem, / Ni da me truju u zlatnoj zdjeli. / Ne skidam kape / Pred tiraninom niti poklecam. / Nikad me ne tjera vratarov bi, / Jer tamo me ne goni / Gramljivost, krtost, prodrljivost. / Rad me hrani u vedroj slobodi; / Helenu ljubim, i ona mene bez lai, / A to je dosta. O grobu ne brinemo brige". / A ja rekoh: "Ah! Dvorski sluga ne vrijedi ni groa, / A slobodni je Gontier kao dragulj u zlatu".)

To je za idue narataje ostao klasini izraz ideala jednostavnog ivota, sa svojom sigurnou i neovisnou, s radostima umjerenosti, zdravlja, rada i prirodne iste ljubavi u braku. Eustache Deschamps spjevao je pohvalu jednostavnom ivotu i odvajanju od dvora u nizu balada. On daje, meu ostalim, vjernu kopiju Franca Gontiera: En retorunant d'une court souveraine O j'avoie lonquement sejourn, En un bosquet, dessus une fontaine Trouvay Robin le franc, enchapel, Chapeauls de flours avoit cilz afubl Dessus son chief, et Marion sa drue. . .2
(Na povratku kui s vladarskog dvora, / Gdje sam dugo prebivao, / Naoh u dbunu kraj vrela / Slobodnjaka Robina, s vijencem na glavi; / Krunama od cvijea pokrie glave, / On i Marion, njegova draga. . .).

Deschamps proiruje temu rugajui se ratnom ivotu i vitetvu. Jednostavnom ozbiljnou oplakuje bijedu i okrutnost rata. Nema goreg stalea od stalea ratnika: sedam smrtnih grijeha dnevno su djelo rata: bit rata je gramljivost i pusta elja za slavom. . . . Je vueil mener d'or en avant Estat moien, c'est mon oppinion, Guerre laissier et vivre en labourant: Guerre mener n'est que dampnacion3
(. . . Kretat u se odsad / U staleu srednjem, / To namjera mi je, / Ostavit rat, ivjet kao ratar: / Jer vodit rat je smo prokletstvo).

Ili proklinje i ruga se onome tko bi ga izazvao, ili se izrijekom ograuje od dvoboja koji mu se namee zbog njegove dame4. Ali je njegova tema ponajee aurea mediocritas sama

po sebi. . . .Je ne requier Dieu fors qu'il me doint En ce monde lui servir et loer, Vivre pour moy, cote entiere ou pourpoint, Aucun cheval pour mon labour porter, Et que je puisse mon estat gouverner Moiennement, en grace, sanz envie, Sanz trop avoir et sanz pain demander, Car au jour d'ui est la plus seure vie5
(Od Boga traim samo da mi da / Da ga na ovom svijetu sluim i slavim, / Da za sebe ivim, i itav kaput i prsluk, / Konja, da nosi moj trud, / Da svojim upravljam stanjem / Osrednjim u milosti, bez zlobe, / Bez preobilja, da ne prosim kruha; / Jer to je danas najsigurniji ivot).

Tenja za slavom i pohlepa za dobitkom donose samo bijedu, a siro mah je zadovoljan i sretan i ivi dugo i bez nemira: . . . Un ouvrier et uns povres chartons Va mauvestuz, deschirez et deschaulx, Mais en ouvrant prant en gr ses travaulx Et liement fait son euvre fenir. Par nuit dort bien; pour ce uns telz cueurs loiaulx Voit quatre roys et leur regne fenir6.
(. . . Radnik je i siromani vozar / Loe obuen, prnjav i bos, / Al' radei on zavoli rad / I veselo svrava djelo. / Nou mirno spava; pa stoga estito srce i vidje / Svretak etiri kralja i kraljevanja njina).

Misao da jednostavni radnik moe preivjeti etiri kralja tako je pje sniku draga da je esto primjenjuje 7. Izdava Deschampsovih pjesam a, Gaston Raynaud, pretpostavlja da sve pjesme toga smjera8 koje su, uostalom, mahom najbolje to ih je Deschamps spjevao valja pripisati njegovim posljednjim danima, kad je, izbaen iz svojih slubi, naputen i razoaran, spoznao ispra znost dvorskog ivota9 . To je, dakle, obraenje. Ali nije li moda prije reakcija, pojava zamorenosti? Plemstvo je i smo kako mi se ini, usred ivota zadahtane strasti i raskoi trailo te pjesme od svoga stalekog pjesnika i poklonilo im svoju panju. Bio je to isti o naj pjesnik koji je drugom jednom prilikom okaljao svoj dar da bi zadovoljio najgrublju elju plemstva za smijehom. Oko 1400. je krug prvih francuskih humanista, tijesno povezan sa reformatorskom strankom velikih koncila, bio onaj krug koji je dalje razraivao temu preziranja dvorskog ivota. Sam Pierre d'Ailly, veliki teolog i crkveni politiar, opjevao je, kao pandan Franc Gontieru, sliku tiranina u njegovu strahom ispunjenom ropskom ivotu 10. Njegova du hovna braa slue se u tome poslu ponovo oivljenim latinskim dopi snim oblikom kao, recimo, Nicolas de Clemanges 11 i njegov korespondent Jean de Monstreuil12 . Tome je krugu pripadao Milanac Ambrosius de Miliis, sekretar vojvode Orleanskog, koji je Gontieru Colu napisao literarno pismo u kojem neki dvorjanin odvraa svoga prijatelja od dvorske slube13 . To pismo, koje je smo palo u zaborav, preveo je Alain Chartier, ili je barem objavljeno u prijevodu pod njegovim imenom, a nosilo je naslov Le Curial 14. Le Curial je ponovo preveo na latinski humanist Robert Gaguin15 . Tom se temom bavi neki Charles de Rochefort u obliku alegorike pjesme sline Romanu de la rose. Njegova L'abuz en court pripisivala se kralju Renu16. Jean Meschinot pjeva kao i svi njegovi prethodnici: La cour est une mer, dont sourt

Vagues d'orgueil, d'envie orages. . . Ire esmeut debats et outrages, Qui les nefs jettent souvent bas; Traison y fait son personnage. Nage aultre part pour tes ebats17.
(Dvor je more na kome se diu / Valovi zlobe, oluje oholosti. . . / Gnjev izaziva uvredu i kavgu / Koje esto lae potopit mogu; / Tamo izdajstvo igra svoju igru. / Za svoje veselje plovi negdje drugdje!)

Ta tema nije izgubila svoju dra jo ni u esnaestom stoljeu 18 . Sigurnost, mir i nezavisnost su dobre stvari, za ljubav kojih dvorja ni bjee s dvora da bi ga zamijenili jednostavnim ivotom u radu i umjerenosti usred prirode. To je negativna strana ideala. Pozitivna strana nije toliko u radosti zbog rada i jednostavnosti, koliko u zadovoljstvu zbog prirodne ljubavi. Pastorala je u svom najbitnijem znaenju neto vie od literarnog anra. Tu nije rije o opisivanju pastirskog ivota s njegovim jednostavnim i prirodnim radostima, nego o nasljedovanju naina ivota; pastorala je imitatio. Ovladala je predodba da je u pastirskom ivotu utjelovljena bezbrina prirodnost ljubavi. Tamo se htjelo pobjei, ako ne u stvarnosti, a ono barem u snu. Pastirski je ideal morao neprestano slu iti kao ljekovito sredstvo za osloboenje duhova iz gra prenapetog dogmatiziranja i formaliziranja ljubavi. Hlepilo se za spasenjem od sumornih pojmova viteke vjernosti i slube eni, od arolikog aparata alegorija, ali i od surovosti, gramljivosti i drutvenih grijeha zbiljskog ljubavnog ivot. Lako zadovoljena, bezazlena i vedra ljubav usred nedunog uivanja u prirodi: to je, smatralo se, bila sudba Robina i Marion, Gontiera i Helayne. To su bili sretnici kojima se moglo zavidjeti; toliko prezirani seljak postade sada idealom. Kasni srednji vijek je, meutim, jo tako naskroz aristokratian i tako bespomoan pred lijepom iluzijom da strast prema prirodnom ivotu jo nije mogao povesti u snani realizam, nego je po svom uinku ostao ogranien na izvjetaeno uljepavanje dvorskih obiaja. Ma da se plemstvo petnaestog stoljea igra pastira i pastirice, sadrina je istinskog oboavanja prirode i divljenja jednostavnosti i radu jo uvijek vrlo oskudna. Mada Marija Antoineta tri stoljea kasnije u Trianonu muze krave i buka maslac, ideal je ve ispunjen ozbiljnou fiziokrat: Priroda i Rad postadoe ve velika, jo u san utonula boanstva vremena, ali ih aristokratska kultura jo uvijek pretvara u igru. Kada 1870. ruska intelektualna mlade polazi u narod da i sama ivi kao seljak za seljaka, tada se ideal ve pretvorio u gorku zbilju. Ali se i tada jo njegovo ostvarenje oitovalo kao tlapnja. Neko je postojao pjesniki oblik koji je znaio prijelaz od prave pa storale do stvarnosti; bila je to pastourelle, kratka pjesma koja je veli ala laku avanturu viteza sa seoskom djevojkom. Tu je neprikrivena ero tika nala svjei elegantni oblik koji ju je izdizao nad prostotu, ali je ipak sauvao svu dra prirodnosti. S njim bi se mogla usporediti gdjekoja skica Guyja de Maupassanta. Osjeanje postaje, meutim, zaista pastoralno tek onda kad se i sam ljubavnik osjea kao pastir. Tada se gubi svaki dodir sa stvarnou. Svi se elementi dvorskog shvaanja ljubavi transponiraju u pastirsko; sunana zemlja snova zaodijeva enju dakom svirke u frulu i ptijim pje vom. To su veseli zvuci zvona; u tome se ljupkom tonu tope i muke ljubavi, pogibanje od enje i jadikovke, bol ostavljene. U pastorali je erotika uvijek nalazila dodir s uivanjem u prirodi koji je za nju bio neophodan. Tako pastorala postade poljem na kojemu se razvio literar ni izraz osjeanja prirode. Tu se isprva jo ne radi o opisivanju ljepote prirode, nego o neposrednom uivanju u suncu i ljetu, u sjeni i bistroj vodi, u cvijeu i pticama. Promatranje i prikazivanje prirod e pojavljuje se tek na drugom mjestu, glavna tendencija ostaje i nadalje ljubavni san; kao dodatak dodaje mu pastirska poezija malko ljupkog realizma. Opisivanjem ladanjskog ivota u pjesmi kao to je Le dit de la pastoure Christine de Pisan, zapoinje novi anr. Pastirstvo se, kad je ve jednom bilo priznato kao dvorski ideal, pre tvorilo u

masku. Sve se dalo zaodjeti pastirskim kostimom. Pomijeala se sfera mate pastorale sa sferom mate viteke romantike. Turnir se izvodi u kostimu pastirske igre. Kralj Ren prireuje svoj pas d'armes de la bergre. Suvremenici su, ini se, u toj komediji zaista pronali neto istinito; Chastellain daje Renovu pastirskom ivotu mjesto meu svojim Mer veilles du mond: J'ay un roi de Ccille Vu devenir berger Et sa femme gentille De ce mesme mestier, Portant la pannetire, La houlette, et chappeau, Logeans sur la bruyre Auprs de leur trouppeau19.
(Vidjeh sicilijskog kralja / Kako pastir posta / A njegova plemenita gospa / Istog se latila posla; / Nosili su torbu / Pastirski tap i eir, / Stanovali na livadi / Pokraj svojega stada).

Drugom prilikom mora pastorala pripomoi da se sablanjivoj politikoj satiri pozajmi pjesnika odjea. Ne moe se ni zamisliti neobinije umjetniko djelo nego to je dugaka pastirska pjesma Le Pastoralet20. Neki pristalica Burgunana obrauje u njoj u ljupkoj odjei umorstvo Luja Orleanskog da bi opravdao zlodjelo Ivana Neustraivog i dao oduka svoj burgundskoj stranakoj mrnji. Lonet je Ivanovo, Tristifer Orlansovo pastirsko ime; fantazija plesa i dekoracije od cvije a izvedeni su na osobit nain, ak je i bitka kod Azincourta opisana u pastoralnom ruhu21. Dvorske sveanosti nisu nikad bez pastoralnog elementa. Taj je element izvanredno prikladan za maskerate koje kao entremets daju sjaj sveanim gozbama, a osim toga se naroito dobro mogao iskoristiti za politiku alegoriju. Slika vladara kao pastira i naroda kao njegova stada nametala se duhu i s druge strane: crkveni su oci uili da je porijeklo drave u pastirskoj slubi. Kao pastiri ivjeli su patrijarsi; prava vrhovna vlast, kako svjetovna tako i duhovna, nije bila vladanje, nego uvanje. Seigneur, tu es de Dieu bergier; Garde ses bestes loyaument, Mets les en champ ou en vergier, Mais ne les perds aucunement, Pour ta peine auras bon paiement En bien le gardant, et se non, A male heure reus ce nom22
(Gospodaru, ti boji si pastir; / uvaj vjerno boje blago. / Povedi ga u polje, u bau / Ali pazi da ne ugine. / Za trud dobar, dobra nagrada / Ako ga bude dobro uvao a inae, / U zao as si dobio to ime).

U tim stihovima iz Lunettes des princes Jeana Meschinota nema govora o pravoj pastoralnoj predodbi. Ali im se prilo poslu da se neto slino zorno prikae, samo se od sebe jedno s drugim stopilo. Jedan entremets na svadbenoj sveanosti u Bruggeu godine 1468. veliao je prijanje vladarice kao nobles bergieres qui par cy devant ont est pastoures et gardes des brebis de pardea23 [plemenite pastirice koje su neko bile uvarice ovaca na onoj strani (to jest u Nizozemskoj)]. Jedna igra u Valenciennesu prikazala je godine 1493, prilikom povratka Margarete Austrijske iz Francuske, kako se zemlja oporavlja od opusto enja le tout en bergerie24 (sve kao pastirska igra). Politika pastorala posluila je jo 1648. Vondelu kao oblik za njegovu sveanu igru De Leeuwendalers u ast Vestfalskom miru. Predodbu vladara kao pastira ujemo iz Wilhelmuslieda:

. . . mijn arme schapen Die sijt in grooter noot, Uw herder sal niet slapen, Al sijt gij nu verstroyt.
(. . . jadne moje ovce, / U velikoj ste opasnosti, / Va pastir neka ne spava, / Sve ste se ratrkale.)

ak se i u pravom ratu vodi igra s pastoralnim predodbama. Bombarde Karla Smjelog pod Grandsonom nose imena le berger et la bergre (pastir i pastirica). Tako su se Francuzi izrugivali Flamancima da su samo pastiri i da su nesposobni za ratniki zanat, pa Filip od Ravesteina polazi na bojite s dvadeset i etiri plemia ukraena poput pastira pastirskim tapom i torbom za kruh 25 . Prilikom prikazivanja pastira iz Betlehema u misterijama slijevaju se u njih pastoralni motivi sami od sebe, samo je svetost predmeta za branjivala u njima svaki nagovjetaj ljubavi, a pastiri su morali nastupiti bez pastirica26. Kao to je vjerna, viteka ljubav, za razliku od shvaanja Romana de la rose, davala grau za elegantnu literarnu polemiku, tako je i pastir ski ideal postao predmetom prepirke. I tu je la upadala u oi odvie snano pa joj se valjalo izrugati. Kako li je hiperboliki izvjetaen, rasipniki raskoan ivot aristokracije kasnog srednjeg vijeka bio malo slian idealu jednostavnosti, slobode, i bezbrine vjerne ljubavi usred prirode! Tema Franka Gontiera, toga tipa jednostavnosti zlatnog doba Phillippa de Vitryja, bila je varirana u beskraj. Svatko je izjavljivao kako udi za rukom Franka Gontiera i dame Helayne na tratini pod sjenovitim drveem, za gozbom od sira, maslaca, skorupa, jabuka, luka i crnog kruha, za njegovim veselim radom drvosjee, za njegovim slobodarskim duhom i njegovom bezbrinou: Mon pain est bon; ne faut que nulz me veste; L'eaue est saine qu' boire sui enclin, Je ne doubte ne tirant ne venin27.
(Moj kruh je dobar, nitko me ne odijeva; / Voda za kojom eam, zdrava je, / Ne bojim se ni tiran ni otrova).

Katkad se, dabome, malko ispadalo iz uloge. Eustache Deschamps, koji esto pjesmom velia ivot Robina i Marion i hvali prirodnu jednostavnost i radni ivot, tui se to dvor plee prema gajdama, cet instrument des hommes bestiaulx28 / instrumentu ivotinjskih (seljakih) ljudi. / Bila bi potrebna mnogo dublja snaga osjeanja i otra skepsa jednoga Franoisa Villona da bi se prozrele sve neistinitosti toga lijepog sna. Kakva je samo nemilosrdna ironija u njegovoj baladi Les contrediz Franc Gontier! Bezbrinosti toga idealnog seljaka, s njegovim rukom od luka qui causent fort alaine (po kojem je dah neugodan), i njegovoj ljubavi pod ruama Villon ciniki suprotstavlja udobnost pretila kanonika koji bezbrinost i ljubav uiva u dobro tapetiranoj sobi pokraj vatre u kaminu, uz dobro vino i mekanu postelju. A crni kruh i voda Franka Gontiera? Tous les oyseaulx d'ici en Babiloine (Sve ptice odavle do Babilona) ne bi na takvoj hrani zadrale Villona ni jedno jutro29. Kao to se osjeala neiskrenost i la lijepog sna viteke hrabrosti, tako se isto morala osjeati neiskrenost i la drugih oblika u kojima je ljubavni ivot htio postati kulturom. Oluji stvarnog ivota nisu mogli odoljeti ni zanos ni ideal plemenite, edne viteke vjernosti, ni profinje na putena slast Romana de la rose, ni lagodno-slatka mata pastorale. Oluja je dola sa svih strana. Duhovni je ivot proglasio prokletstvo nad svim to je ljubav kao nad grijehom koji kvari svijet. Na dnu sjajne aice Romana de la rose vidi moralist sav gorki talog. Odakle, uzvikuje Gerson, odakle kopilad, odakle edomorstva, protjerivanje ploda, odakle mrnja i trovanje branih drugova?30. Od ene se uje drukija optuba. Svi su ti konvencionalni oblici ljubavi djelo mukaraca. Pa i tamo gdje je ona odjevena idealiziranim oblicima, i tamo ostaje sva erotska kultura nadasve muki sebina. to su neprestana blaenja braka i enskih slabosti, njihove nevjere i njihove tatine, ako nisu plat muke samoivosti? Na sva ta ponienja odgovaram samo to,

kae Christine de Pisan, da nisu ene one koje su te knjige napisale31. I zaista, ni u erotinoj ni u pobonoj literaturi srednjeg vijeka nema gotovo ni traga iskrenom saaljenju prema eni, prema njezinoj slabosti, prema opasnostima i bolima koje joj zadaje ljubav. Saaljenje se formaliziralo u fiktivnom vitekom idealu osloboenja djevice, ali su tamo zapravo postojali samo ulna dra i zadovoljenje muke tatine. Nakon to je autor Quinze joyes de mariage u sumorno i fino ugoenoj satiri nabrajao sve slabosti ena, izmolio je da smije opisati i njihovo zapostavljanje32, ali ga nije opisao. Da bi se pronaao izraz njenog, enskog raspoloenja, morali bismo za to zamoliti samu Christine, moda u pjesmi koja zapoinje ovako: Doulce chose est que mariage, Je le puis bien par moy prouver. . . 33
(Brak je slatka stvar, / To mogu sama sobom dokazati. . .)

Ali kako se slabo uje glas jedne jedine ene u zboru poruge u kojemu slono pjevaju niska raskalaenost i moralna propovijed. Malen je, naime, razmak izmeu homiletikog preziranja ene i surovog poricanja idealne ljubavi u prozaikoj ulnosti i bearskoj mudrosti. Lijepa igra ljubavi kao oblik ivota igrala se dalje u vitekom stilu, u pastoralnom anru i u umjetnikom dekoru alegorije o rui, ali mada se sa svih strana ulo nijekanje svake od tih konvencija, ipak su njihovi oblici sauvali svoju ivotnu i kulturnu vrijednost daleko preko srednjega vijeka. Jer oblika kojima se ideal ljubavi na kraju krajeva mora zaodjeti, bilo je u sva doba tek po nekoliko.

XI SLIKA SMRTI Petnaesto je stoljee doba koje je neprekidno i od svih doba najne umornije propovijedalo misao o smrti. Kroz ivot neprestano odjekuje poklik memento mori. U svom putokazu ivota za plemia opominje Dionizije Kartuzijanac: A kad polazi u postelju, neka se sjeti da e tako, kako sada sam lijee u postelju, uskoro netko drugi polagati u grob nje govo vlastito tijelo1. Vjera je, dodue, i prije neprestano i svo m ozbiljnou utuvljivala pomisao na smrt; ali su se pobonih traktata ranijeg srednjeg vijeka mogli domoi samo oni koji su ionako ve bili odijeljeni od svijeta. Tek otkako se, s pojavljivanjem prosjakih redova, razvila puka propovijed, tek je otada t a opomena narasla do prijeteeg zbora koji je grmio svijetom estinom fuge. Potkraj srednjeg vijeka pridruivala se rijei propovjednika nova vrst zornog prikazivanja. Drvorez je naao svoj put u sve slojeve. Oba ova izraajna sredstva, propovijed i gravira, mogli su misao o smrti prikazati samo u vrlo jednostavnoj, neposrednoj, na masovni uinak usmjerenoj i ivoj slici, dreei i otro. Sve to je redovnik prijanjih vremena mogao obuhvatiti svojom meditacijom o smrti, saelo se sada u nadasve primitivnu, puku i lapidarnu sliku smrti, i ta je misao u tome liku prikazana gomili u rijei i slici. Iz velikog misaonog kompleksa koji krui oko umiranja moglo je to doba u svoju sliku smrti preuzeti zapravo samo j e d n u crtu: pojam prolaznosti. ini se kao da duh kasnog srednjeg vijeka nije mogao smrt vidjeti ni s kojeg drugog gledita osim s gledita prolaznosti. Tri su teme posluile kao melodija za nikad dopjevanu jadikovku o svretku sviju zemaljskih divota. Bio je to ponajprije motiv: gdje ostadoste svi vi koji ste neko ispunjavali svijet svojom veliajnou? Zatim jezovit prizor raspadanja svega to je neko sainjavalo ljudsku ljepotu. I na kraju motiv: smrt koja upa i odvodi ljude iz svakog zvanja, iz svake dobi ivota. U usporedbi s ova dva posljednja motiva i s njihovom tjeskobnom jezom bio je motiv: gdje ostade sva prijanja divota? samo laki elegini uzdah. On je prastar i proiren u svemu kranskom i islamskom svijetu. Porijeklom je jo iz grkog poganstva, poznaju ga crkveni oci, nalazimo ga u Hafiza, primjenjuje ga i Byron2. U kasnijem srednjem vijeku doivljava taj motiv razdoblje naroite omiljelosti. Nalazimo ga nagovijetena u tekim rimovanim heksametrima redovnika samostana Cluny Bernharda de Morlayja oko 1140.; Est ubi gloria nunc Babylonia? nunc ubi dirus Nabugodonosor, et Darii vigor, illeque Cyrus? Qualiter orbita viribus incita, praeterierunt, Fama relinquitur, illaque figitur, hi putruerunt. Nunc ubi curia pompaque Julia? Caesar abisti! Te truculentior, orbe potentior ipse fuisti. . . . . . . . . . . . . . . . Nunc ubi Marius atque Fabricius inscius auri? Mors ubi nobilis et memorabilis actio Pauli? Diva philippica vox ubi coelica nunc Ciceronis? Pax ubi civibus atque rebellibus ira Catonis? Nunc ubi Regulus? aut ubi Romulus, aut ubi Remus? Stat rosa pristina nomine, nomina nuda tenemus3.
(Gdje sad je Babilona sjaj? / Gdje strani Nabuko, Darijeva sila i Kirova mo? / Uminue poput silom pokrenuta toka. / Ostade slava, sve jaa, a oni trunu. / Gdje je kurija i pompa Julijska?4 I ti ode, Cezare! / A bio si najljui, na svijetu najjai / . . . . . . . . . Gdje su Marije i Fabricije to zlato prezree? / Gdje asna smrt, gdje nezaboravno Paula djelo5 / Gdje boanski filipijski (Demostenov), gdje glas Ciceronov / Gdje je Katona blagost prema graanima i gnjev prema buntovnicima? / Gdje je Regul? A gdje Romul i Rem? / Po

imenu stoji rua jo negdanja preostae puka nam imena!)

Taj se motiv javlja ne tako kolski ponovo u stihovima to su, usprkos svojoj kraoj grai, sauvali zvuk sroena heksametra koji jo naknadno bruji: u franjevakoj poeziji trinaestog stoljea. Giacopone da Todi, joculator Domini (svira Gospodnji) bio je po svoj prilici pjesnik strofa to pod naslovom Cur mundus militat sub vana gloria (Zato se svijet bori zbog isprazne slave) sadre stihove: Dic ubi Salomon, olim tam nobilis Vel Sampson ubi est, dux invincibilis, Et pulcher Absalon, vultu mirabilis, Aut dulcis Jonathas, multum amabilis? Quo Ceasar abiit, celsus imperio? Quo Dives splendidus totus in prandio? Dic ubi Tullius, clarus eloquio, Vel Aristoteles, summus ingenio?6
(Reci, gdje je Salomon, neko predivni, / Gdje Samson je, vo nepobjedivi, / Gdje lijepi Apsalon, onaj krasnoliki, / I slatki Jonatan, nadasve ljubljeni? / Kud Cezar nestade, mou nedostini? / I gavan uveni Kraso to ve za doruak piruje?7 / Tulije gdje je, govornik blistavi, / I Aristoteles, najveleumniji?).

Deschamps je istu tu temu nekoliko puta sloio u rime, Gerson je primjenjuje u propovijedi, Dionizije Kartuzijanac u traktatu o etiri posljednje stvari. Chastellain je prede u dugakoj pjesmi Le Miroir de rnort, a da o drugima i ne govorimo 8. Villon joj je dodao novi naglasak, onaj prizvuk tuge u Ballade des dames du temps jadis (Balada o damama minulih vremena) s refrenom: Mais o sont les neiges d'antan?9
(Ta gdje su sad lanjski snjegovi?)

A zatim je kropi ironijom u Baladi o gospodi, u kojoj mu izmeu kraljeva, papa i kneeva njegova doba pada na pamet: Helas! et le bon roy d'Espaigne Duquel je ne say pas le nom?10
(Ehej, a gdje je dobri panski kralj / Kome vie ni imena ne znam?)

To sebi ne bi dopustio estiti dvorjanin Olivier de La Marche u svome Parement et triumphe des dames, u kojemu posve starinskim tonom tuguje za svim umrlim vladaricama svoga doba. to je preostalo od svekolike ljudske ljepote i divote? Uspomena, ime. Ali sjeta te misli ne zadovoljava potrebu estoka uasavanja pred smru. Stoga to vrijeme dri pred sobom ogledalo vidljive strave, prolaznost u kratkome roku: raspadanje lea. Duh srednjovjekovna ovjeka koji prezire svijet oduvijek se rado zadravao na praini i crvima: u crkvenim traktatima o preziranju svijeta doarane su ve sve strahote raspadanja, Ali slikanje pojedinosti te predodbe zapoinje kasnije. Likovna je umjetnost nauila da vlada tim motivom tek potkraj etrnaestog stoljea11. Da bi mu skulptura ili slikarstvo dali vjeran oblik, za to je bio potreban odreen stupanj realistike izraajne snage, a ta je snaga postignuta oko l400. U isto doba prelazi taj motiv iz crkvene u puku literaturu. Jo duboko u esna estom stoljeu pruaju nadgrobni spomenici odvratno varirani p rikaz gole leine, istrunule ili smeurane, zgrenih nogu i ruku i razjapljenih usta, s crvima koji se komeaju u njenome drobu. Misao se neprestano bavi tom stranom slikom. Nije li udno to se nikad ne usuuje da poe jo korak dalje da vidi kako je i sama trule prolazna i kako se pretvara u zemlju i cvijee? Je li misao koja se tako zaplee u gnuanje od zemaljske strane smrti zaista pobona

misao? Ili je to reakcija odvie estoke senzibilnosti koja se samo na taj nain moe trgnuti iz svoga pijanstva od ivotinjskog nagona? Je li ono to tako duboko proima to doba strah od ivota, osjeaj razoaranja i malodunosti to naginje pravoj predanosti u ovjeka koji se borio i koji je pobijedio, ali je uza sve to jo uvijek vrlo blizak svemu to se naziva zemaljskom strau? Svi su ti osjeajni momenti nerazdruivo ujedinjeni u tome izrazu misli o smrti. Strah od ivota, poricanje ljepote i sree jer su s njima povezane patnje i bol. Izmeu staroindijskog, poimence budistikog, i kranskog-srednjovjekovnog izraza toga osjeaja postoji zapanjujua slinost. I tamo je neprestano prisutna odvratnost od starosti, bolesti i smrti, i tamo je debelom bojom naslikano raspadanje. Odo de Cluny je vjerovao da je to tako vjerno izrekao kad je upo zorio na povrnost tjelesne ljepote. Ljepota tijela postoji samo u koi. Kad bi, naime, ljudi vidjeli to je ispod koe, kad bi mogli vidjeti unutranjost kao to se tvrdi da je vidi ris u Beotiji, gledali bi na enu s gnuanjem. Njezina se ljup kost sastoji od sluzi i krvi, od vlage i ui. Ako se razmisli o onome to se sve krije u nozdrvama, u drijelu, u trbuhu, ustanovit e se da je to sama neist. Ako sluz ili izmetine ne moemo ni prstom dirnuti, kako da onda poelimo da zagrlimo vreu blata? 12 Taj maloduni refren o preziranju svijeta bio je ve odavna ustanov ljen u raznim traktatima, prije svega u De contemptu mundi Inocenta III, u traktatu koji se, ini se, jako proirio tek krajem srednjega vijeka. udno je to je taj najmoniji, od sree tetoeni dravnik na Petrovoj stolici, koji je bio zapleten u toliko zemaljskih stvari i interesa i koji se u njima gubio, u svojim mlaim godinama bio autor toga izrugivanja ivotu. Concipit mulier cum immunditia et fetore, parit cum tristitia et dolore, nutrit cum angustia et labore, custodit cum instantia et timore13 (ena zainje u neistoi i smradu, raa u alosti i bolu, doji u tjeskobi i muci, bdije puna straha i strepnje). Zar radosti materinstva za ono doba nisu imale nikakove vrijednosti? Quis unquam vel unicam diem totam duxit in sua delectatione jucundam. . . quem denique visus vel auditus vel aliquis ictus non offenderit? (Tko je ikad ma samo i jedan dan proveo ugodno, u samom uivanju. . . a da ga nije povrijedio ma kakav prizor, ma kakav glas ili bilo kakav udarac?)14. Je li to bila kranska mudrost ili durenje neodgojena djeteta? U tome se bez sumnje krije duh krajnjeg materijalizma koji nije mogao podnijeti misao o prolaznost ljepote a da ne posumnja u samu ljepotu. I pripazimo malko kako se (svakako u literaturi, manje u likovnoj umjetnosti) oplakuje naroito enska ljepota. Tu jedva da stoji granica izmeu religioznog podsjeanja na smrt i prolaznost svega zemaljskog i jadikovke stare kurtizane zbog propasti njene ljepote koju vie ne moe raspoklanjati. Evo najprije jednog primjera u kojemu je pouna opomena jo u prednjem planu. U samostanu celestinaca u Avignonu nalazila se prije revolucije zidna slika koju je predaja pripisivala samom donatoru, lju bitelju umjetnosti, kralju Renu. Prikazivala je truplo ene u uspravnom poloaju s ljupkim ukrasom na glavi, odjevenu mrtvakom halji nom; tijelo joj izjedaju crvi. Prve strofe natpisa glase: Une fois sur toute femme belle Mais par la mort suis devenue telle. Ma chair estoit trs belle, fraische et tendre, Or est-elle toute tourne en cendre. Mon corps estoit trs plaisant et trs gent, Je me souloye souvent vestir de soye. Or en droict fault que toute nue je soye Fourre estoit de gris et de menu vair, En grand palais me logeois mon vueil, Or suis logie en ce petit cercueil. Ma chambre estoit de beaux tapis orne, Or est d'aragnes ma fosse environne15.
(Neko bijah ljepa od svih ena, / Ali smru postadoh ovakva. / Moja put bijae lijepa, svjea, njena, / Ali sva se u pepeo raspa / Tijelo svoje gizdavo i lijepo / Odijevala sam samom svilom, / A sad, ono mora

biti posve golo. / Umatah ga u sivo, fino krzno, / U palai ivljah po svojoj volji, / Sad stanujem u tijesnome lijesu. / Sobu su mi neko krasile tapete / Pauina sada raku mi za preda).

Da te opomene nisu promaile svoj cilj, dokazuje legenda koja je na njima satkana: sam kraljevski u mjetnik, potovalac ivota i ljepote par excellence, vidio je svoju dragu tri dana poslije pogreba u grobu i tako je naslikao. Ovo se raspoloenje ve malko mijenja u smjeru svjetovne ulnosti im se opomena prolaznosti ne demonstrira na runom truplu nekog drugog, nego se ivi podsjeaju na njihovo vlastito tijelo koje je sada jo lijepo, ali e uskoro biti preputeno crvima. Olivier de la Marche za vrava svoju pobonu pjesmu o enskoj odjei Le parement et triumphe des dames smru koja dri og ledalo pred svakom ljepotom i ta tinom: Ces doulx regards, ces yeulx faiz pour plaisance, Pensez y bien, ilz perdront leur clart, Nez et sourcilz, la bouche d'eloquence Se pourriront. . . 16
(Ti slatki pogledi, te oi za radost stvorene, / Upamtite dobro! izgubit e sjaj; / Nos i obrve, blagorjena usta / Strunut e . . .).

Ovo je jo dostojni memento mori. Ali on neprimjetno prelazi u munu, svjetovnu i samoivu jadikovku zbog tegoba starosti: Se vous vivez le droit cours de nature Dont LX ans est pour ung bien grant nombre, Vostre beault, changera en laydure, Vostre sant en maladie obscure, Et ne ferez en ce monde que encombre. Se fille avez, vous luy serez ung ombre, Celle sera requise et demande. Et de chascun la mre habandonne17
(Proivite li ivot prirodnim tokom, / Kojemu za mnoge ezdeseta je kraj, / Sva vaa ljepota postat e rugoba, / Sve vae zdravlje sumorna bolest, / Tada bit ete svima na putu. / Imate l' kerku, bit ete joj sjena; / Svi e kerku traiti i eljet, / Majku e lako napustiti svatko).

Villonovim baladama u kojima la belle heaulmire, neko uvena parika kurtizana, usporeuje svoje nekadanje neodoljive drai sa alosnim propadanjem svoga starog tijela, nedostaje svaki smjerni, utjeljivi smisao: Qu'est devenu ce front poly Ces cheveulx blons, sourcils voultiz, Grant entroeil, le regart joly, Dont prenoie les plus soubtilz; Ce beau nez droit, grant ne petiz, Ces petites joinctes oreilles, Menton fourchu, cler vis traictiz Et ces belles levres vermeilles? . . . . . . . . . . . Le front rid, les cheveuls gris Les sourcilz cheuz, les yeux estains . . . 18
(to bi od toga glatkoga ela, / Od svijetle kose, obrva svedenih, / Od razmaka oiju i pogleda vedra / Kojima sam mogla i premudre oarat, / Od ravna lijepa nosa, ni velika ni mala, / Od uha majuna, prilegla / Od jamice na bradi, lica vedra, obla / Od usana ljupkih, kao krv crvenih?. . . / Naborano elo i kosa sijeda / Obrve puste i ugasle oi. . .)

estoko

gaenje

od

raspadanja

zemaljskog

tijela

objanjava

ujedno

i visoku vrijednost koja se pripisuje neraspadljivosti trupla nekih svetaca, na primjer svete Rose Viterpske. Jedna je od najvrednijih odlika Marijinih u tome to je uzaae na nebo njeno tijelo ouvalo od ze maljskog raspadanja19. Iz toga nam zapravo progovara materijalistki duh koji se ne moe osloboditi misli o tijelu. To je isti onaj duh koji se oituje u osobitoj brinosti kojom se pokatkad postupalo s leevima. Postojao je obiaj da se lice uglednih pokojnika odmah poslije smrti oslika bojom da raspadanje ne bude vidljivo prije pogreba20. Leina propovjednika raskolnike sekte tirlipen koji je prije proglaenja osude umro u tamnici u Parizu, uvala se etrnaest dana u bavi vapna da bi je mogli spaliti zajedno s nekom ivom krivovjerkom21. Openito je bilo uobiajeno da se leevi otmjenih ljudi, koji su umrli daleko od zaviaja, rasijeku i kuhaju sve dotle dok se meso ne odijeli od kostiju; kosti su zatim bile oiene i u kovegu poslane na sveanu sahranu,a drob i drugi ostaci pokopani u mjestu smrti. Taj je obiaj bio vrlo proiren u dvanaestom i trinaestom stoljeu, a primjenjivao se kako na biskupe tako i na itav niz kraljeva22. Papa Bonifacije VIII je to 1299. i ponovo 1300. strogo zabranio kao detestandae feritatis abusus, quem ex quodam more horribili nonnulli fideles improvide prosequuntur (zloupotrebu odvratne surovosti to su je neki vjernici iz neukosti vrili pokoravajui se nekom stranom obiaju). Pa ipak se jo u etrnaestom stoljeu pokatkad davao papinski dispens od te zabrane, a Englezi i Francuzi su taj obiaj potovali jo u petnaestom stoljeu. Tako se postupilo s leevima najuglednijih Engleza palih kod Azincourta, s leom Eduarda od Yorka, Michaela de Polea, grofa od Suffolka23. Dogodilo se to i sa samim Henrikom V, s Williamom Glasdaleom, koji se utopio kad je Jeanne d'Arc oslobodila Orleans, s jednim neakom sir Johna Fastolfa koji je 1435. pao prilikom opsade Saint Denisa 24 . Lik same smrti u likovnom i literarnom prikazu bio je poznat ve stoljeima u vie oblika: kao apokaliptiki jaha koji preskakuje gomilu ljudi to lee na zemlji, kao megera sa imiovim krilima koja se sputa iz visine (npr. u Santo Campo u Pisi), kao kostur s kosom ili sa strelicom i lukom, katkad na kolima koja vuku volovi, ponekad jaui na volu ili kravi25. U etrnaestom stoljeu pojavljuje se rije macabre ili kako je isprva glasila: Macabr. Je fis de Macabr la dance (Pisao sam ples Macabra), kae 1376. pjesnik Jean le Fvre. To je lina imenica, ma koliko bila osporavana etimologija te rijei26. Tek mnogo kasnije je iz La danse macabre izveden pridjev koji je za nas postigao tako otro ocrtanu i svojevrsnu nijansu znaenja, da rijeju macabre moemo oznaiti gotovo svekoliku viziju smrti kasnog srednjeg vijeka. Na makabralno shvaanje smrti nailazimo danas naroito na seoskim grobljima, gdje ujemo njegov odjek jo u stihovima i figurama. Potkraj srednjega vijeka bilo je to shvaanje velika kulturna misao. Tu je u predodbu smrti prodro nov, uzbudljivo fantastian element, jeza, proizila iz slojeva svijesti o groznom strahu od sablasti i vlanohladne strave. Sveopa religiozna misao pretvorila je odmah tu predodbu u moral, svela je; na me mento mori, ali se rado sluila cjelokupnom jezovitom sugestijom koju je u sebi nosioc sablasni karakter te predodbe. Svuda oko mrtvakog plesa nailazimo na srodne, sa smru povezane prikaze kojima je svrha straenje i opominjanje. Parabola o Tri mrtva i tri iva vremenski je prethodila mrtvakom plesu27. Pojavila se u francuskoj knjievnosti ve u trinaestom stoljeu. Trojica mladih plemia susreu neoekivano trojicu jezovitih mrtvaca koji ih podsjeaju na svoju nekadanju zemaljsku veliinu i na skoranji kraj koji prijeti njima, ivima. Potresni likovi na Campo santo u Pisi najstariji su prikaz te teme u velikoj umjetnosti; skulpture na portalu crkve des Innocents u Parizu na kojemu je po nalogu vojvode od Berryja 1408. bio prikazan takav prizor, propale su. Ali su ga minijatura i drvorez u petnaestom stoljeu pretvorili u ope dobro, a proiren je i kao zidno slikarstvo. Prikaz trojice mrtvih i trojice ivih predstavlja kariku izmeu odvratne slike raspadanja i u mrtvakom plesu oblikovane misli da su pred smru svi jednaki. Umjetniko historijski razvoj te grae spomenut emo ovdje samo mimogred. ini se da je Francuska domovina i mrtvakog plesa. Ali kako je on nastao? Kao doista igrana predstava ili kao slika? Poznato je da teza Emilea Mlea da je izvedba motiva u likovnoj umjetnosti petnaestog

stoljea u pravilu uzajmljena od dramskog prikazivanja kao uzora, openito nije odoljela kritici. Moda bismo, otklanjajui tu tezu u pogledu mrtvakog plesa, morali dopustiti iznimku, to jest da je njegovu likovnom prikazivanju zaista prethodila predstava. U svakom sluaju, i bez obzira na to to je emu prethodilo, mrtvaki se ples i pr ikazivao na pozornici i slikao i rezao u drvu. Burgundski vojvoda dao ga je 1449. izvesti u svom konaku u Bruggeu 28. Kad bismo imali predodbu o dekoru takve igre: o bojama, o pokretima, o pomicanju svjetla i sjene povrh plesa, tada bismo ozbiljnu jezu koju je mrtvaki ples izazivao u duama gledalaca mogli shvatiti bolje nego iz drvoreza Guyota Marchanta i Holbeina. Drvorezi kojima je pariki tampar Guyot Marchant godine 1485. ukrasio prvo izdanje29 Danse macabre, bili su zacijelo rezani po uzoru najuvenijeg mrtvakog plesa, prema onome koji je godine 1424. kao zidna slikarija bio naslikan u arkadama groblja des Innocents u Parizu. Izreke ispod tih zidnih slika, to nam ih je sauvalo izdanje iz 1485, mo gle bi se moda pripisati izgubljenoj p jesmi Jeana le Fvrea, koja je opet vjerojatno potekla od nekog latinskog originala. Kako bilo da bilo, mrtvaki ples na groblju des Innocents, koji je u sedamnaestom stoljeu nestao prilikom ruenja arkada, bio je najpopularniji od svih prika za smrti to ih je poznavao srednji vijek. Tisue i tisue su iz dana u dan na neobinom i makabralnom sastajalitu na groblju des Innocents promatrale jednostavne likove i itale lako shvatljive stihove, od kojih je svaka strofa svravala po jednom poznatom poslovic om, tjeei se jednakou sviju u smrti i jeei se od groze pred svretkom. Nigdje ni je bilo prikladnijeg mjesta za smrt, slinu majmunu; cerei se, koraajui poput nekog starog, ukoenog uitelja plesa, poziva smrt papu, cara, plemia, nadniara, fratra, malo dijete, luaka i sva ostala zvanja i stalee da je slijede. Drvorezi iz godine 1485. su vjerojatno sauvali tek neto malo od dojma te uvene zidne slikarije; ve i sama odjea tih likova dokazuje da ti drvorezi nisu bili vjerne kopije djela iz 1424. Da bismo stekli bar priblinu predodbu o dojmu mrtvakog plesa des Innocents, morali bismo radije pogledati mrtvaki ples u crkvi La Chaise-Dieu30, na kojemu je ono sablasno jo i pojaano tek napola dovrenim stanjem slika. Le koji se etrdeset puta vraa da za sobom povede ivoga, zapravo jo i nije smrt nego samo pokojnik. Stihovi nazivaju taj lik Le mort (na mrtvakom plesu en a La morte); to je ples mrtvih, a ne ples smrti31. Taj lik i nije ovdje kostur, nego tijelo s kojega jo nije posve nestalo meso, tijelo s rasporenim praznim trbuhom. Lik velikog plesaa pretvo rio se tek oko 1500. u kostur kakav poznajemo od vremena Holbeina. Ujedno se u meuvremenu predodba o neodreenom mrtvom dvojniku zgusnula u predodbu o smrti kao aktivnom, osobnom dokrajivau ivota. Yo so la Muerte cierta todas criaturas (Ja sam smrt koja je suena svim kreaturama); tim rijeima zapoinje impresivni panjolski mrtvaki ples s kraja petnaestog stoljea32. U starijem je mrtvakom plesu neumorni plesa jo sam iv ovjek, onakav kakav e biti u bliskoj budunosti, zastraujui dvojnik njegove osobe, njegova vlastita slika to je on gleda u ogledalu, a ne, kako bi to neki eljeli, neki prijanji pokojnik istoga stalea i jednakog dostojanstva. Ba ovo: To ste vi sami davalo je mrtvakom plesu njegovu jezovitu snagu. Samoga kralja prikazivala je jo i freska koja je ukraavala svod grobnog spomenika kralja Rena i njegove ene Izabele u katedrali u Angersu. Na njoj se mogao vidjeti kostur (ako i to nije bio le?) u dugakom platu kako sjedi na zlatnom prijestolju i nogama gura od sebe mitre, krune, zemaljske kugle i knjige. Glava mu je naslonjena na suhu ruku s prstima to pokuavaju da pridre krunu koja se klima 33 . Prvobitni je mrtvaki ples pokazivao samo mukarce. Namjera da se pomenom na prolaznost i ispraznost svega zemaljskog povee i pouka o drutvenoj jednakosti dala je, posve prirodno, prednost mukarcima kao nosiocima zemaljskih zvanja i asti. Mrtvaki ples nije bio samo pobona opomena nego i socijalna satira; u popratnim stihovima ima i blage ironije. Tada je, meutim, isti taj Guyot Marchant kao na stavak svoga izdanja objavio mrtvaki ples ena za koji je stihove napisao Martial d'Auvergne. Nepoznati crta drvorez zaostao je za uzorom to mu ga je prualo prethodno izdanje: pronaao je samo odvratan lik kostura oko ije lubanje jo vijori oskudna enska kosa. U tekstu za taj mrtvaki ples en

odmah se ponovo pojavljuje ulni element koji se provlaio i temom tualjke o ljepoti to prelazi u raspadanje. Kako bi drukije i moglo biti? Ta nije postojalo etrdeset enskih zvanja i asti; njihova je zaliha bila iscrpena s najviim staleima, s kraljicom, plemkinjom itd., pa s nekoliko duhovnih asti ili poloaja, na primjer s abatisom, duvnom, i s nekoliko zvanja kao to su trgovkinja, babica itd. Ta se praznina mogla ispuniti tako ako se ena promatra u nizu odsjeaka njezina enskog ivota: kao djevojka, ljubavnica, zarunica, mlada supruga, trudna ena. Tako se i tu ponavlja tualjka zbog minule ili nikad neuivane radosti i ljepote, tualjka u kojoj se jo otrije istie opomena memento mori. U zastraujuem slikanju umiranja nedostaje jo jedna.slika: slika samog asa smrti. Uasavanje od toga asa nije se u duh moglo usjei niim ivlje nego podsjeanjem na Lazara, za koga kau da poslije svoga uskrsnua nije znao ni za to drugo do za uas od smrti koju je ve jednom iskusio. Ako se pravednik morao tako bojati smrti, to da onda na to kae grenik34? Predodba o smrtnoj borbi bila je prva od etiriju posljednjih stvari, Quattuor hominum novissima, koje su opominjui neprestano lebdjele pred oima ljudi: smrt, posljednji sud, pakao i raj. Ona je kao takva pripadala podruju predodbi o drugome svijetu. Tu isprva dolazi do rijei samo prikazivanje samog tjelesnog umiranja. S temom o etiri posljednje stvari blisko je srodna Ars moriendi, djelo petnaestog stoljea koje je kao i mrtvaki ples pomou tampe i drvoreza osvojilo iri krug djelovanja nego ikad ijedna druga pobona misao. Ars moriendi bavila se iskuenjima, s pet njih na broju, s kojima je a vao vrebao na umirueg: vjerskom sumnjom, oajanjem zbog grijeha, sraslou sa zemaljskim dobrima, oajanjem zbog vlastitih patnji i, na kraju, oholou zbog vlastite vrline. Svaki put se pojavljuje aneo da svojom utjehom odbije sotonine zamke. Opisivanje same smrtne borbe bila je stara graa duhovne literature; u njoj uvijek razabiremo jedan te isti uzor35. Chastellain je u svojem Miroir de mort36 obuhvatio sve spomenute motive. Zapoeo je potresnom priom kojoj uinak ne slabi ni sveana opirnost, svojstvena njenom autoru. Njegova draga umire, pa ga poziva k sebi i ree mu iznemoglim glasom: Mon amy, regardez ma face. Voyez que fait dolante mort Et ne l'oubliez dsormais; C'est celle qu'aimiez si fort; Et se corps vostre, vit et ort, Vous perderez pour un jamais; Ce sera puant entremais la terre et la vermine: Dure mort toute beaut fine.
(Prijatelju, promotrite mi lice, / Gledajte to ini bolna smrt, / I zato ne zaboravite nikad, / To je ona koju ste ljubili arko, / A to tijelo, koje je vae, / Prljavo i runo, gubite zauvijek; / Ono e biti samo smradna gozba / Za zemlju i crve; / Kruta je smrt kraj svake ljepote).

To je pjesniku povod za Ogledalo smrti. Najprije obrauje temu Gdje su velikani zemlje? odvie dugo, malko pouljivo bez traga lake Villonove sjete. Zatim slijedi kao neki uvod u mrtvaki ples, ali bez snage ili mate. Na kraju daje Ars moriendi u rimama. Evo njegova opisa smrtne borbe: Il n'a membre ne facture Qui ne sente sa pourreture. Avant que l'esperit soit hors, Le coeur qui veult crevier au corps Haulce et soulive la poitrine Qui se veult joindre son eschine. La face est tainte et apalie, Et les yeux treillis en la teste.

La parole luy est faillie, Car la langue au palais se lie. Le poulx tressault et sy halette. . . . . . . . . . . . Les os desjoindent tous lez; Il n'a nerf qu'au rompre ne tende 37
(Na njem ni uda ni mjesta / Koje ne uti rasula. / Dok mu ne izleti dua, / Srce hoe da prsne / U tijelu, nadima grudi / eljne da spoje se s kimom. / Lice mu blijedo i plavo / U glavi zaglavljene oi. / Njemu ponestaju rijei / Jer mu se jezik lijepi za nepce. / Bilo mu trepti, on samo stenje / . . . Popustie spone svih kosti; / Svaki je ivac napet da pukne).

Villon je sve to saeo u pola strofe ali koliko potresnije 38 . Pa ipak se razabire zajedniki uzor. Le mort le fait fremir, pallir, Le nez courber, les vaines tendre, Le col enfler, la chair mollir, Joinctes et nerfs croistre et estendre.
(Sa smru protrnu, problijede, / Nos mu se povi, ile nategle, / Vrat se nadu a meso splasnu / Zglavci i ivci ire se i gre).

A zatim ulna predodba koja se neprestano provlai kroz sve te sli ke strave: Corps femenin, qui tant es tendre, Poly, souef, si precieux, Te fauldra il ces maulx attendre? Ouy, ou tout vif aller es cieulx.
(O tijelo ene, koje si tako njeno, / Tako glatko, meko i slatko / Zar na tu strahotu da spadne? / Da ili ivo da ode u nebo).

Ono to smrt doziva pred oi, nije bilo nigdje tako potresno skuplje no na jednome mjestu kao na groblju des Innocents u Parizu. Tu je duh mogao do dna iskapiti au makabralne jeze. Sve se to skupilo da tome komadiu zemlje dade mranu svetost i jezivu arolikost za kojom je kasni srednji vijek tako eljno udio. Ve su i sami sveci kojima su bili posveeni crkva i groblje, ona nevina djeca koja su bila poklana umjesto Krista, svojim tunim martirijem izazvala snano uzbuenje i krvavo ganue kojim se naslaivalo to doba. Ba je u tome stoljeu svom snagom izbilo na povrinu oboavanje Nevine djece. Postojale su brojne relikvije betlehemskih djeaia: Luj XI poklonio je njima posvee noj crkvi u Parizu un Innocent entier (cijelo Nevino dijete), zatvo reno u velikoj kristalnoj krinji 39 . Ovo je groblje bilo mjesto na kojemu su ljudi poivali radije nego igdje drugdje. Neki je pariki biskup odr e dio da se aka zemlje s groblja des Innocents stavi u njegov grob jer nije mogao biti zakopan na tome groblju 40 . Siromani i bogati leali su tamo jedan do drugoga, dakako, ne zadugo, jer je prostor groblja, na kojemu je uivalo pravo pokapanja dvadeset upa, bio tako tijesan da su se kosti uskoro morale opet iskopati a nadgrobni kamenovi prodati. Kau da je na tome groblju truplo u devet dana istrunulo sve do kostiju41. Lubanje i kosti slagale su se u kosturnicama povrh arkada koje su opasivale groblje sa tri strane: tu ih je lealo na tisue slobodnih i golih pred oima ljudi, propovijedajui nauku o jednakosti sviju42. Pod arkadama mogla se ista ta pouka vidjeti i proitati u slici i stihovima Mrtvakog plesa. Za ureenje tih beaux charniers (lijepih kosturnica) dao je novac meu ostalima i plemeniti Boucicaut 43. Vojvoda od Berrya, koji je elio da tamo bude pokopan, odredio je da se na portalu cr kve u kamen ukleu tri mrtva i tri iva. Kasnije, jo u esnaestom stoljeu, isticala se na tom groblju Velika Smrt, koja, danas izloena u Louvreu, predstavlja usamljeni ostatak svega onoga to

je neko tamo bilo na okupu. To mjesto bilo je za Pariane petnaestog stoljea isto to i sumorni Palais royal u 1789. Usred neprestanog pokapanja i ponovnog iskapanja postojala je tamo promenada gdje se sastajalo mnotvo svijeta. Pokraj kosturnica bilo je malih duana, a ispod arkada lakomislenih ena. Uza crkvu bila je zazidana i neka pokajnica. Na tome je mjestu, koje je i samo bilo propovijed u srednjovjekovnom stilu, pokatkad propovijedao neki fratar prosjakog reda. Tu se gdjekad formirala procesija djece: njih 12500 na broju, kae Graanin Pariza, sva sa svijeama; ona su nosila jednog Innocenta do Notre Dame i natrag. Tu su se, tovie, odravale i sveanosti44. Tako su stvari koje su izazvale jezu opet postale navikom. U tenji za neposrednim zornim prikazivanjem smrti moralo se zanemariti sve to se nije moglo prikazati; tako su u svijest ljudi prodirali samo grublji aspekti smrti. Makabralna vizija smrti ne poznaje ni elegino ni njeno. Ta je vizija zapravo vrlo zemaljski, samoiv stav prema smrti. To nije alost zbog gubitka dragih ljudi, nego bol zbog vlastite smrti koja se pribliava, koja znai samo nesreu i uas. Tu ne nailazimo na misao o smrti kao tjeiteljici, na kraj patnje, na eljeni mir, na dovreno ili nedovreno ivotno djelo, ni na kakvo njeno osjeanje, ni na kakvu predanost. Ni na to od divine depth of sorrow (boanske dubine alosti). Samo je jednom zveknuo meki ton. U Mrtvakom plesu govori smrt radniku: Laboureur qui en soing et painne Avez vescu tout vostre temps, Morir fault c'est chose cerainne, Reculler n'y vault ne contens. De mort devez estre contens. Car de grant soussy vous delivre. . .
(Radnie, koji si u trudu i muci / Proivio sve svoje dane, / Umrijeti mora, to je sigurno, / Tu ne pomae ni ustuk ni otpor. / Sa smru zadovoljan budi; / Smrt te oslobaa velike brige. . .)

Ali radnik ipak oplakuje svoj ivot, kojega je kraj esto prieljkivao. U Mrtvakom plesu en Martiala d'Auvergnea dovikuje mala dje vojica svojoj majci: Pazi mi dobro na lutku, na moje igrake i na moju lijepu haljinu! Ganutljivi naglasci djejeg ivota neobino su rijetki u literaturi kasnog srednjeg vijeka; njima nije bilo mjesta u tekoj krutosti uzvienog stila. Dijete zapravo ne poznaje ni crkvena ni svjetovna literatura. Kad je Antoine de la Salle u Le reconfortu45 htio utjeiti neku plemkinju zbog gubitka sina, nije joj znao pruiti nita drugo nego priu o djeaku koji je ubijen kao talac izgubio ivot na jo grozniji nain. Za svladavanje bola moe joj dati samo pouku da se odrekne svega zemaljskog. A zatim navodi priu koju poznajemo kao narodnu bajku o mrtvakoj kouljici: umrlo dijete dolazi k majci i moli je da ne pla e, da mu se mrtvaka kouljica moe osuiti. Ovdje se odjednom uje mnogo usrdniji glas nego u tisuuglasnom memento mori. Nisu li na rodna pria i narodna pjesma u tim stoljeima sauvale osjeaje o kojima literatura nije znala gotovo nita? Crkvena misao kasnog srednjeg vijeka poznaje samo dvije krajnosti: tualjku zbog prolaznosti, zbog kraja moi, asti i uitka, zbog propasti ljepote, i slavlje zbog spasa due u njenom blaenstvu. Sve to je izmeu njih, ostaje neizreeno. ivo se osjeanje okamenilo u prikazu mrtvakog plesa i jezovitog kostura, izraena do posljednjih tanina.

XII RELIGIOZNA MISAO I NJEZINO LIKOVNO PRIKAZIVANJE Prikazivanje smrti moe nam openito posluiti kao primjer misaonog ivota kasnog srednjeg vijeka: ono nalikuje na prelijevanje, na presipanje misli u sliku. Sav sadraj misaonog ivota eli se izraziti u slikama; sve se zlato prekiva u male, tanke ploice. To je neograniena tenja da se svemu to je sveto prui zorni lik, da se svakoj predodbi religiozne vrste dade zaokruen oblik, tako da se ona utisne u mozak kao otro otisnuta sliica. Tom je sklonou za zornim oblikovanjem sve sveto neprestano izloeno opasnosti da se ili ukruti ili ot ui. itav razvijeni proces izvanjske narodne pobonosti u kasnijem srednjem vijeku ne moe se izraziti saetije nego rijeima Jacoba Burckhardta iz njegovih Historijskih razmatranja: Snana religija prodire u sve stvari ivota i daje boju svakom pokretu duha, svakom elementu kulture. Te stvari djeluju, dakako, s vremenom opet na religiju; pre dodbeni i slikovni krugovi, to ih je ona neko uvukla u svoje podruje, mogu ak i uguiti njenu pravu jezgru. Posveivanje sviju odnosa ivota ima svoju fatalnu stranu. I dalje: nijedna vjera nije nikad bila posve nezavisna od kulture odnosnih naroda i doba. I ba kad ona pomou doslovno shvaenih svetih spisa vlada vrlo suvereno i kad se sve naizgled upravlja prema njoj, kad se ispreplete s itavim ivotom, ba tada e i taj ivot najneminovnije djelovati na nju, tada e se i on ispreplesti s njom. Kasnije religija nema nikakve koristi od takve tijesne isprepletenosti s kulturom, nego joj, naprotiv, od nje prijete same opa snosti; ali e religija ipak i nadalje djelovati tako, sve dok je zaista puna ivotne snage1. ivot srednjovjekovnog kranstva je u svim svojim odnosima proet, pa ak i posve zasien religioznim predodbama. Ne postoji nijedna stvar ili postupak koji se neprestano ne dovodi u odnos prema Kristu i vjeri. Sve je usmjereno na religiozno shvaanje sviju stvari; mi se nalazimo pred neizmjernim razvojem usrdnog vjerovanja. Ali religiozna napetost, prava transcendencija, istupanje iz Sada i Ovdje, ne mogu uvijek biti prisutni u toj prezasienoj atmosferi. Izostane li ta napetost, tada se sve, emu je bilo namijenjeno da budi svijest o Bogu, koi u zastraujuu svakidanjost, u zapanjujuu zemaljskost u oblicima dru gog svijeta. Za nae, ne vie srednjovjekovno osjeanje ostaje udaljenost izmeu uzvienog i smijenog zaista neznatna ak i onda kad je u pitanju onako uzvien svetac kakav je bio Heinrich Seuse, u kojega religiozna napetost nije prestajala moda ni za trenutak. Uzvien je kad za ljubav Marije iskazuje ast svim enama i kad se zbog neke sirotice sklanja s puta i gazi blato, kako je to za volju neke zemaljske ljubavi inio vitez Boucicaut. On se povodi za obiajima profane ljubavi, i prvog dana u godini i prvog dana u mjesecu svibnju vijencem i pjesmom slavi svoju ljubav prema svojoj zarunici Mudrosti. Kad uje ljubavnu pjesmu, odmah je povezuje sa svojom Mudrou. A to da kaemo na ovo? Seuse je za stolom obiavao razrezati jabuku na etiri dijela: tri dijela je pojeo u ime svetog Trojstva, a etvrti in der minne, als diu himelsch muter irem zartem kindlein Jesus en epfelli gab zu essen; taj je etvrti dio pojeo s korom, jer mali djeaci jedu jabuku neoguljenu. U dane poslije Boia u doba, dakle, dok je Isus jo malen pa ne moe jesti jabuke ne bi pojeo taj etvrti dio, nego bi ga rtvovao Mariji da ga ona dade svome sinu. Svaki je napitak uzimao u pet gutljaja u ime pet Isusovih rana; ali budui da je iz Kristova boka tekla krv i voda, ispio bi peti gutljaj u dva maha2. To je posveivanje sviju odnosa ivota u svojoj najdosljednijoj provedbi. Ako se isprva i ne obaziremo na stupanj usrdnosti i ako se pridra vamo samo religioznog oblika, to emo ipak u pobonosti kasnog srednjeg vijeka nai mnogo toga to bismo mogli protumaiti kao izopaenost religioznog ivota, ali uz pretpostavku da se taj pojam ne shvati s protestantsko-dogmatskog gledita. U crkvi se mogao ustanoviti kvantitativni porast obiaja i pojmova koji je ozbiljne teologe ispunjao strahom i bez obzira na kvalitativne promjene to ih je sa sobom nosio. Reformni duh petnaestog stoljea ne protivi se toliko profanom ili praznovjernom karakteru tih novotarija koliko prenagomilavanju vjerovanja samog po sebi. Znakova uvijek spremne boje milosti bilo je sve vie i vie; svuda oko

sakramenata bujale su benedikcije; od relikvija dolo se do amajlija; snaga molitve formalizirala se u mislima, a arena galerija svetaca dobivala je sve vie boje i ivota. Ako je teologija i revnovala za otro razlikovanje sakramenata od sakramentalija, kak vo je sredstvo postojalo za odvraanje naroda da svoje vjerovanje i svoje na danje ne osniva na svemu tom maginom i matovitom? Gerson je u Auxerreu sreo nekoga tko je tvrdio da je svetkovina luaka, kojom se u crkvama i samostanima svetkovao Kristov mjesec, prosinac, isto tako sveta kao i svetkovina Marijina zaea3. Nikolas od Clemangesa napisao je traktat protiv uvoenja i svetkovanja novih praznika: ima, ree, meu njima praznika u kojih je gotovo sva liturgija apokrifna. Pohvalno govori o biskupu od Auxerrea, koji je ukinuo veinu crkvenih praznika4. Pierre d'Ailly okomio se u svom spisu De reformatione5 na neprestano umnoavanje crkava, sveanosti, svetaca i praznika, na preobilje slika i slikarija, na preveliku opirnost slube boje, na preuzimanje apokrifnih spisa u liturgiju praznika, na uvoenje novih himni i molitava ili drugih kakvih samovoljnih novotarija, na odvie veliko pootravanje bdjenja, molitava, postova i askaze. Postojala je sklonost da se svaka pojedinost u slavljenju Majke boje povezuje s posebnom slubom. Postojale su posebne mise u ast Marijine pobonosti, u ast njenih sedam alosti, u ast sviju Marijinih praznika zajedno, u ast njezinih se stara Marije Jakobi i Marije Salome, u ast anela Gabrijela, u ast sviju svetaca koji su sainjavali boje rodoslovno stablo6. Crkva ih je kasnije ukinula. Svetkovanje krinog puta, pet rana, zvonjava angelusa uveer i ujutro, sve to potjee iz kasnog srednjeg vijeka. Osim toga, kae d'Ailly, postoji odvie samostanskih redova, a to vodi do raznolikosti obiaja do odjeljivanja i oholosti, do tatog izdizanja jednog sveenikog stalea iznad drugoga. D'Ailly prije svega eli da se ogranie prosjaki redovi. Njihovo postojanje nanosi tetu leprozorijima i ubonicama i drugima zaista siromanima i potrebnima kojima pripada pravo na prosjaenje7. On eli da iz crkve istjera propovjednike oprotenja koji svojim laima sramote crkvu i izvrgavaju je ruglu8. A kamo vodi neprestano osnivanje novih enskih saveza bez dovoljno sredstava? Kao to vidimo, Pierre d'Ailly vojuje vie protiv kvantitativnih nego protiv kvalitativnih nedaa. Ako izuzmemo njegovo osuivanje propovijedi oprotenja, on ne sumnja u vrijednost pobonosti i u svetost sviju tih stvari samih po sebi; njega plai njihovo neobuzdano umnoavanje kao takvo; on vidi kako se crkva gui pod teretom raznovrsnih pojedi nosti. Kad je Alanus de Rupe propagirao svoju novu bratovtinu kruni ce, i tada se otpor na koji je naiao odnosio vie na samu tu novost ne go na program br atovtine. Protivnici rekoe da e narod, vjerujui u uspjeh tako velebne molitvene zajednice kakvu je zamiljao Alanus, zanemariti propisana djela pokore a sveenstvo brevijar. upne crkve bi se ispraznile ako bi se lanovi bratovtine skupljali samo u cr kvama franjevaca i dominikanaca. Na sastancima bi se lako mogli pojaviti stranarstvo i zavjere. Jo mu se na kraju spoitavalo da ono to ta bratovtina naokolo nudi kao veliko i udesno otkrivenje nije nita drugo nego slika snova, matanje i bajka star ih baba 9 . Redovito tjedno svetkovanje Nevine djeice bilo je karakteristian primjer za sklonost svetih obiaja da se gotovo mehaniki mnoe, ako vrsta ruka stroga autoriteta ne obrezuje te divlje izdanke. U sjeanju na betlehemski pokolj djece, na dan 28. prosinca, mijeale su se kojekakve polupoganske zimske praznovjerice sa sentimentalnim ganuem zbog patnje malih muenika; taj je dan vaio kao nesretan dan. Tako se uobiajilo da se dan u tjednu na koji je na kraju padao praznik Nevine djece, smatrao nesretnim danom kroz itavu godinu. Nitko toga dana nije htio zapoeti neki posao ili poi na kakvo putovanje. Taj se dan na prosto nazivao les Innocents, ba kao i sam praznik. Luj XI je pomno pazio na odravanje toga obiaja. Krunidba Eduarda IV morala se ponoviti jer je prvi put bila obavljena toga nesretnog dana u tjednu. Ren od Lothringena morao je odustati od jedne bitke jer su se njegovi plaenici ustruavali zapoeti borbu, budui da je ba toga dana bio pra znik Nevine djece10. Jeana Gersona je taj obiaj potaknuo da napie traktat protiv praznovjerja uope, a protiv ovoga napose11. Gerson je bio jedan od onih koji su u divljem bujanju religioznih ideja jasno vidjeli opasnost za crkveni ivot. Svojim otrim i pomalo kritikim duhom nazire on i udio psiholokih razloga u pojavljivanju sviju tih predodbi. One proizlaze ex sola hominum phantasiatione et melancholica imaginatione (iz istih matarija ljudi i iz melankoline

imaginacije); to je izopaenost moi mate koja se osniva na unutranjoj traumi mozga, a ova se opet moe svesti na avolje sljeparije. Tako je na kraju dodijeljena uloga i avlu. To je proces neprestanog sputanja beskonanog u konano, raspadanje uda u atome. Svake se najsvetije misterije, poput kore od koljaka na brodskom trupu, dri korov izvanjskih elemenata vjere koji tu misteriju obeauju. Neizrecivo duboka proetost udom euharistije iri se dalje na povrini u najbanalnije i najopipljivije praznovjerje: ta ko se, na primjer, nije moglo oslijepiti ni pretrpjeti udar kapi onoga da na kad se sluala misa; za sluanja mise nije se starjelo12. Tu je crkva morala biti trajno na oprezu da Bog ne bude privuen odvie blizu zemlji. Heretina je, izjavljuje crkva, tvrdnja da su Petar, Ivan i Jak ob u Kristovoj transfiguraciji vidjeli bit boju isto onako jasno kao to je sada gledaju na nebu13. Bogohulstvo je bilo kad je jedna od oponaateljki Jeanne d'Arc ustvrdila da je gledala Boga u dugakoj bijeloj haljini s crvenim platem povrh nje14. Ali je li narod bio kriv to nije stvari razlikovao onako tanano kako je to propisivala teologija, kad mu je crkva pruala, tako mnogo arene grae za matu? Ni samog Gersona nije mimoila nedaa protiv koje se borio. Podigao je glas protiv isprazne radoznalosti15, nianei time na duh nauke koja je htjela ispitati prirodu do dna njezinih posljednjih tajni, a sam je nedolinom radoznalou eprkao po najsitnijim pojedinostima svetih stvari. Njegovo naroito potovanje prema svetom Josipu, za ije se svetkovanje zauzimao raznolikim sredstvima, raspalilo je u njemu elju da sazna sve o Josipu. Udubljivao se u sve pojedinosti njegova braka s Marijom, u njihov zajedniki ivot, u njegovu uzdrljivost, u Josipovo prepoznavanje Marijine trudnoe, u njegovu dob. Nije htio ni da uje o karikaturi kojoj je umjetnost bila sklona u prikazivanju Josipa: o sta rom ovjeku koji se mui radom, o Josipu kakva je saaljevao Deschamps i slikao Broederlam. Josipu jo nije bilo pedeset godina, kae Gerson16. Na drugom mjestu uputa se u razmatranje tjelesne konstitucije Ivana Krstitelja: semen igitur materiale ex quo corpus compaginandum erat, nec durum nimis nec rursus fluidum abundantius fuit17 (jer materijalno sjeme od kojega je valjalo sastaviti tijelo, nije bilo ni odvie kruto ni odvie tekue). uveni puki propovjednik Olivier Maillard obiavao je svome sluateljstvu nakon uvoda zadati une belle question theologale (lijepo teoloko pitanje), na primjer, je li sveta Djevica pri zaeu Kristovu zaista sudjelovala tako aktivno da bi je mo gli nazvati pravom Majkom bojom; bi li se Kristovo tijelo pretvorilo u pepeo da ga u tome nije sprijeilo uskrsnue18. Spor o Marijinu bezgrenom zaeu, u kojemu su dominikanci, za razliku od sve snanije elje naroda da se djevica Marija proglasi istom od istonog grijeha od samog poetka, sainjavali stranku koja je to poricala, doveo je do mije anja teolokih i embriolokih razmatranja koje nam se ne ini osobito pobonim. Najozbiljniji bogoslovi bili su tako vrsto uvjereni u vrijednost svojih argumenata da se nisu ustruavali to sporno pitanje u propovijedima iznijeti pred iroku publiku19. Ako je tim smjerom poao duh onih najozbiljnijih, kako se to onda moglo zamisliti drukije nego da se sve to je sveto neprestanim proraivanjem u pojedinostima u irokom ivotnom prostoru moralo rasuti u svakidanjost iz koje se ovjek tek od vremena do vremena uzdizao do smjerne jeze pred udom? Familijarnost kojom su ljudi u svakodnevnom ivotu saobraali s Bogom, valja promatrati sa dvije strane. Iz nje nam, u jednu ruku, govori nepokolebljiva vrstoa i neposrednost vjerovanja. Ali tamo gdje se ta familijarnost jednom ukorijenila u obiajima, nosila je ona sa sobom opasnost da e bezbonici (kojih je uvijek bilo), ili pae i pobonjaci, u trenutku nedovoljne vjerske budnosti, svojom naviklom familijarnou vjeru manje ili vie svjesno i hotimino profanirati. Toj je opasnosti izvrgnut ba najdublji misterij, euharistija. Meu osjeanjima katolikog vjerovanja nema zacijelo snanijeg i dubljeg nego to je svijest o neposrednoj i stvarnoj bojoj prisutnosti u posveenoj hostiji. To je sredinje vjersko osjeanje kako u srednjem vijeku, tako i u nae doba. Ali je to u srednjem vijeku, s njegovom naivnom bezazlenou kojom se drsko govorilo o najsvetijim stvarima, urodilo upotrebom rijei koja se pokatkad mogla smatrati profanacijom. Neki putnik prekida za trenutak svoje putovanje i ulazi u seosku crkvu pour veoir Dieu en passant (da mimogred vidi Boga). Za sveenika koji bi nosei hostiju projahao putem na magarcu reklo se: un Dieu sur un asne20

(Bog na magarcu). Za enu na bolesnikoj postelji rekoe: Sy cuidoit transir de la mort et se fist apporter beau sire Dieux)21 (Vjerovala je da e je smrt povesti sa sobom, pa je zamolila da joj donesu dragog gospodina Boga Veoir Dieu (Vidjeti Boga) bio je uobiajeni izraz za prizor podizanja hostije22. U svim tim sluajevima nije profan nain izraavanja sam po sebi, ali postaje profan ako mu smisao nije poboan ili ako se upotrebljava bez razmiljanja. Kakvo li je svetogre u takvu sluaju nosio u sebi taj nain izraavanja! Od njega je samo jedan korak do lakomislene familijarnosti kao, na primjer, u poslovici: Laissez faire Dieu, qui est homme d'aage23 (Pustite Boga da to uini, dosta je star) ili do Froissartova: et li prie mains jointes, pour si hault homme que Dieux est24 (i molite ga sklopljenih ruku kao visoka ovjeka, kakav je Bog. A evo sluaja iz kojega se jasno moe razabrati kako izraz Dieu za hostiju moe izopaiti i samo vjerovanje u Boga: biskup Coutancesa celebrira misu u crkvi u Saint Denisu. Kad je podizao tijelo Kristovo, opomenue Huguesa Aubriota, parikog predstojnika, koji se za sveane mise vrzao kapelom, da se pokloni. Ali Hugues, poznat kao slobodarski duh, uzvrati psovkom i ree da ne vjeruje u boga takvog biskupa koji ivi na dvoru25. Familijarnost prema svecima i tenja za njihovim likovnim prikazivanjem mogla je i bez i najmanje podrugljive nakane poprimiti oblike koji se nama ine infamni. Tako je postojala Marijina statueta koja je predstavljala jednu varijantu staroholandijskih vreva, nazvanih Hansje in den kelder. Bile su to male statuete od zlata, bogato optoene draguljima, u kojih se mogao otvoriti trbuh i u njemu ugledati Trojstvo. Jedna takva statueta nalazila se u riznici burgundskih vojvoda26, Gerson je slinu vidio u crkvi karmeliana u Parizu. Njemu se one ne sviaju, ali ne zato to u takvu neukusnom prikazu uda nema pobonosti, nego zbog krivovjerstva koje se sastoji u predoivanju itavog Trojstva kao ploda Marijine utrobe 27. Sav je ivot bio tako proet religijom da je prijetila opasnost da e se svakog asa izgubiti distanca izmeu zemaljskih i svetih stvari. Ako, u jednu ruku, svaka djelatnost obinog ivota u svetim trenucima poprima vie posveenje, onda, u drugu ruku, svetost zbog svoje nerazrjeive povezanosti sa svakodnevnim ivotom, ostaje stalno u sferi svakodnevice. Govorili smo o groblju des Innocents u Parizu s naokolo naslaganim i izloenim mrtvakim kostima. Moemo li zamisliti neto stranije od ivota isposnice, uzidane uza crkveni zid na tome mjestu uasa? Proitajmo samo to o tome govore suvremenici: isposnice su tamo ivjele u ljupkoj novoj kuici, uzidali su ih uz lijepu propovijed. Od kralja su dobivale plau od osam funti godinje u osam obroka28. Sve to zvui kao da je rije o obinim duvnama. Gdje je tu vjerski patos? Gdje je taj patos, ako se oprotenje grijeha povezuje s najobinijim kuanskim poslovima: s potpaljivanjem pei, s muzenjem krave, s riba njem lonca29. Na nekoj lutriji u Bergen-op-Zoomu godine 1518. mogli su se jedan pokraj drugoga dobiti vrijedni zgodici i oprotenja od grijeha30. Prilikom kraljevskih doeka koili su se esto na uglovima ulica, medu duhovitim prikazima ak i poganske golotinje, skupocjeni relikvijari grada na oltarima oko kojih su sluili prelati, i nudili se vladaru na smjerni poljubac31. Oigledna neodjeljivost vjerske i svjetovne sfere oitovala se najivlje u ope poznatoj injenici da se svjetovna melodija mogla uvijek u neizmijenjenom obliku iskoristiti za crkveno pjevanje i obrnuto. Guillaume Dufay je komponirao svoje mise na teme svjetovnih pjesama, na primjer na Tant je me dduis, Se la face ay pale, L'omme arm (Koliko se naslaujem, Ako mi je lice blijedo, Oboruani ovjek). Religiozno i profano izraavanje neprestano se uzajamno smjenju ju. Bez ikakva se premiljanja pozajmljuju termini slube boje za zemaljske stvari, i obrnuto. Iznad ulaza u raunski dvor u Lilleu koi se stih koji svakoga podsjea da e pred Bogom polagati raun za svoje nebeske darove: Lors ouvrira, au son de buysine Sa gnrale et grant chambre des comptes32
(Tada e uz zvuk trublje, / Otvoriti svoju opu, v eliku riznicu).

To je obrnuto zvuilo u sveanom pozivu na turnir, kao da se radi o nekoj

proslavi s oprotenjem grijeha: Oez, oez, l'oneur et la louenge Et des armes grandisime pardon"
(ujte i poujte slavu i nagradu / I najvee oprotenje u oruju).

Dogodilo se posve sluajno da su se u rijei mistre stopile rijei mysterium i ministerium, ali je ta harmonija nuno postulirala slablje nje pojma misterija u svakodnevnom govoru: sve se nazivalo mistre, na primjer, jednorog, titovi i lutka, koji su se upotrebljavali u Pas d'armes de la fontaine de pleurs 34 . Kao pandan vjerskoj simbolici koja sve zemaljske stvari i zemaljsko zbivanje tumai kao simbol i prefiguraciju boanskog, nalazimo obrnuto iskazivanje potovanja vladarima prevedeno u religiozne metafore. im bi srednjovjekovnog ovjeka obuzelo strahopotovanje prema zemaljskom velianstvu, odmah bi se poeo sluiti svetim liturgijskim je zikom kao izraajnim sredstvom svoga osjeaja. Kraljevski sluge petna estog stoljea ne plae se u tom pogledu nikakve profanacije. U pledoajeu povodom umorstva Luja Orleanskog govori duh umorenog vladara svome sinu na usta branitelja: Pogledaj moje rane, od kojih je naroito pet njih bilo okrutno i smrtonosno 35. On, dakle, uspo reuje umorenoga s Kristom. alonski biskup nije se svojedobno ustruavao da Ivana Neustraivog, koji je pao u ruke Orlansovih osvetnika, uspo redi s jaganjcem bojim36. Molinet usporeuje cara Friedricha, koji svoga sina Maximilijana alje u Nizozemsku radi enidbe s Marijom Burgundskom, s Bogom ocem koji je poslao svoga sina na zemlju i ne tedi pobonih rijei da uzvelia taj svadbeni pohod. Kad su kasnije Friedrich i Maximilijan s mladim Filipom Lijepim ulazili u Bruxelles, rekoe, prema Molinetu, suzama obliveni graani Bruxellesa: Vez-ci figure de la Trinit, le Pre, le Fils et Sainct Esprit (Gledajte sliku Trojstva, Oca, Sina i Svetoga Duha). Drugom prilikom posveuje Molinet svoj vijenac od cvijea Mariji Burgundskoj kao dostojnoj slici i prilici Bogorodice, bez obzira na djevianstvo37 . Ne stoga to bih elio da iskaem boansku ast vladarima, kae taj vii dvorjanin38. Moda je sve to zaista vie uplja fraza nego iskreno potovanje, ali ono, uza sve to, dokazuje oskvrnjivanje svetih predodbi svakodnevnom njihovom upotrebom. Smijemo li uostalom ita spoitavati tome dvorskom poeti, kad i sam Gerson vladarskim sluateljima svojih propovijedi pridjeljuje posebne anele uvare vie hijerarhije i vieg ranga nego to su aneli uvari ostalih ljudi39 ? Pri prenoenju religioznog naina izraavanja na ljubavni ivot, o emu je ve bilo govora, rije je, dakako, o neem posve drugom. Tu se radi o elementu prave nesmjernosti i istog ismjehivanja, kojega nije bilo u netom spomenutom nainu govora; oni su srodni samo po tome to su jedan i drugi izrasli iz iste nezgrapne familijarnosti prema sve tim stvarima.. Autor Quinze joyes de mariage odabrao je taj naslov imitirajui Radosti Marijine40. O predodbi ljubavi kao pobone opservancije ve smo govorili. Stvar postaje neprilina kad branitelj Romana de la rose naziva svetim nazivima partes corporis inhonestas et peccata immunda atque turpia (sramotne dijelove tijela i prljave i rune grijehe). Tu oigledno dolazi do onog opasnog pribliavanja religioznog i erotinog osjeanja kojega se crkva u tom obliku nadasve bojala. Mo da nam takvo dodirivanje najzornije predouje Antverpenska madona koja se pripisuje Jeanu Fouquetu. Ta se madona u sastavu diptihona neko nalazila u ko ru Bogorodiine crkve u Melunu spojena s krilom diptihona koje je sada u Berlinu, a prikazuje donatora Etiennea Cheva liera, kraljeva rizniara, u drutvu sa svetim Stjepanom. Stara predaja,41, koju je u sedamnaestom stoljeu zabiljeio poznavalac starine Denis Godefroy, kae da je ta madona po crtama lica bila slina Agnesi Sorel, kraljevskoj metresi prema kojoj je Chevalier osjeao neprikrive nu strast. To je, uza sve svoje visoke slikarske kvalitete, modna lutka izboena, do koe izbrijana ela, razdalek ih, poput kugala oblih grudi, visoka, tanka struka. Bizarnost hermetikog izraza lica, ukoeni crveni i plavi aneli koji je okruuju, sve to pridaje slici daak dekadentske bezbonosti iz koje se udesno izdie snani, jednostavni prikaz darodavca i njegova patrona na lijevom krilu diptihona. Godefroy je na pla vom barunu

irokog okvira vidio poetno slovo E od bisera, mnogo puta povezano trakama ljubavi (lacs d'amour) od zlatnih i srebrnih niti42. Nije li sve to svetogrdna familijarnost prema svecu koju nije mogao nadmaiti nikakav duh renesanse? Profanaciji u svakodnevnom crkvenom ivotu gotovo i nije bilo granica. Muziki oblik moteta, u kojemu su razni glasovi isprepleteno pje vali posve razliite tekstove, tako se na kraju izrodio da se nije prezalo ni od najneobinijih kombinacija, pa su se rijei profanih pjesama, koje su sluile kao teme, na primjer, baisez-moi, rouges nez (poljubite me, crveni nosovi), za mise uklapale u pjevanje liturgijskog teksta43. David Burgundski, vanbrani sin Filipa Dobrog, sveano ulazi u Utrecht kao biskup, okruen bojnom svitom, sastavljenom od samih plemia, s kojom ga je iz Amersfoorta dopratio njegov brat, burgundski bastard. No vi je biskup sav u oklopu comme seroit un conqureur de pas, prince sculier (kao daje osvaja zemlje, svjetovni knez), kae Chastellain s oiglednim negodovanjem; tako je dojahao do katedrale i uao u crkvu u procesiji sa zastavama i krievima da se pomoli pred glavnim oltarom44. Usporedimo taj burgundski dvorski sjaj s jednostavnom bestidnou oca Rudolfa Agricole, pastora u Baflou, koji je na dan svoga izbora za opata u Selwertu primio vijest da mu je prilenica rodila sina. I to on na to kae: Danas sam postao dvostruki otac: neka Bog blagoslovi taj dogaaj45. Suvremenici su u sve veem nepotivanju crkve vidjeli propadanje dobrih obiaja najnovijeg doba: On souloit estre, ou temps pass, En l'glise benignement A genoux en humilit Delez l'autel moult closement, Tou nu le chief piteusement, Maiz au jour d'uy, si come beste, On vient l'autel bien souvent Chaperon et chapel en teste46
(Neko se obiavalo / U crkvi pobono / I smjerno kleati / Posve blizu oltara / I s potovanjem otkrivati glavu / A danas kao stoka / Prilaze esto oltaru / Pod kapom ili eirom).

O svetkovinama tui se Nicolas de Clemanges pohaa misu mali broj ljudi. Ne sluaju je do kraja i zadovoljavaju se time da dirnu svetu vodu, da prigibanjem koljena pozdrave Bogorodicu ili da poljube neku svetaku sliku. Ako su vidjeli kako se podie hostija, hvale se time kao da su Kristu iskazali veliko dobroinstvo. Sveenik ita mise i veernjice ponajee sam sa svojim pomonikom, bez slualaca47. Vlastelin i patron crkve mirno putaju sveenika da s misom eka dok se o n i njegova ena ne dignu i ne obuku 48 . Najvei se praznici, pa i sam Badnjak, provode raspojasano, u kartanju, u psovkama i bestidnim razgovorima; ako netko narod zbog toga opomene, tada se on izgovara da to isto nekanjeno ine velika gospoda, popovi i prelati49. Za vigilije uoi praznika plee se uz razuzdane pjesme i u samim crkvama; sveenici prednjae primjerom provodei bdjenja u kockanju i psovci50. O tome nam svjedoe moralisti koji su moda skloni da gledaju odvie crno, ali isprave potvruju, ne jednom, te mrane slike. Strasburko vijee je godinje toilo po 1100 litara vina onima koji su u katedrali bdijui i molei se provodili no svetoga Adolfa51. Neki se vijenik potuio pred Dionizijem Kartuzijancem da godinja procesija koja njegovim gradom prolazi nosei svete relikvije daje povoda bezbrojnim nepodoptinama i terevenkama. Kako da se to sprijei? Sam magistrat ne eli da se u to mijea, jer je, kau, grad imao koristi od procesije; ona mami u grad narod koji tamo noi, jede i pije. I onda, ljudi su se na to navikli. Dionizije je znao za tu nedau, znao je kako se ljudi za procesije razuzdano vladaju, kako brbljaju, smiju se i bestidno ogledaju, pohlepni za piem i surovim uivanjem52. Njegov usrdni uzdah dobro pristaje pohodu graana Genta na kermes u Houthemu sa krinjom svetoga Livina, patrona njihova grada. Ranije su, kae Chastellain, sveto tijelo obino nosili notabili en grande et haute solempnit et rvrence (s velikom i sjajnom sveanou i

poastima), a sada je to une multitude de respaille et de garonnaille mauvaise (gomila vucibatina i pokvarenjaka); nose je viui i potcikujui, pjevajui i pleui, uz stotine lakrdija, i svi su pijani. Oni su, osim toga, oboruani pa dozvoljavaju sebi najveu razularenost kud god prolaze; kao da im je toga dana pod izlikom njihova svetog tereta sve prepute no na milost i nemilost 53. Pohaanje crkve je vaan element drutvenog ivota. Ljudi idu u crkvu da se pohvale svojom najljepom sveanom odjeom, da se nadmeu svojim poloajem i dostojanstvom, svojim dvorjanskim oblicima ophoenja i uljudnou. Ve smo spomenuli54 kako je ploica za cjelivanje (la paix) bila trajni povod nezgodnog takmienja u udvornosti. Kad bi u crkvu uao neki junker, digla bi se otmjena dama i poljubila ga u usta, ak i u asu kad sveenik posveuje hostiju i kad narod klei i mo li se Bogu55. Brbljanje i obaziranje za mise bilo je, ini se, openito uobiajeno56. Obiaj mladih ljudi da crkvu upotrebljavaju kao sastajalite za ogled djevojaka bio je toliko proiren da su se zbog toga snebivali samo jo moralisti. Mlade rijetko kad dolazi u crkvu, uzvikuje Nicolas de Clemanges57, i to samo radi toga da vidi ene koje tamo izlau pogledima svoje otmjene ukrase za glavu i svoj veliki deko lte. asna Christine de Pisan pjeva bez skanjivanja: Se souvent vais ou moustier, C'est tout pour veoir la belle Fresche com rose nouvelle58.
(to esto idem u crkvu, / Idem samo stoga da vidim ljepoticu / Svjeu kao svjea rua).

Taj se obiaj nije zadrao na sitnim panjama za koje je sluba boja ljubavniku pruala priliku: da dragoj ponudi svetu vodu, da joj prui paix, da umjesto nje pripali svjeicu i da pokraj nje klekne, nije se zadrao samo na znakovima i skrivenim pogledima59. ak su i bludnice traile u crkvi poznanstva60. U samim crkvama mogle su se u praznine dane kupiti bestidne sliice koje kvare mlade; nikakve propovijedi nisu pomogle protiv toga zla61. esto su crkve i oltari bili oskvrnuti razvratnim inima62. I hodoaa su, kao i redovito pohaanje crkava, bila povod za sva kojake razonode, a prije svega za ljubavne zgode. Hodoaa se u literaturi nerijetko prikazuju kao obina putovanja radi zabave. Vitez de la Tour-Landry, koji ozbiljno pouava svoje keri o dobrom i pristojnom ponaanju, pria o zabave eljnim damama koje rado pohaaju turnire i sudjeluju u hodoaima, pa spominje kao primjer ene to hodoae iskoriuju kao izliku za sastanak sa svojim ljubavnikom. Et pour ce a cy bon exemple comment l'on ne doit pas aler aux sains voiaiges pour nulle folle plaisance63 (To je stoga dobar primjer o tome kako se ne smije poi na hodoae radi bilo kakve lude zabave). Slino ih ocje njuje i Nicolas de Clemanges: na praznine se dane hodoasti u udaljene crkve nekih svetaca ne toliko da se izvri zavjet, koliko radi toga da se poe stranputice. Protenita su izvor mnogih grijeha; na tim se sve tim mjestima nae uvijek odvratnih svodilja da zavode djevojke64. U Quinze joyes de mariage itamo o tome to je tamo bilo na dnevnom redu: mlada ena ezne za malom razonodom i uvjerava mua da joj je dijete bolesno jer jo nije izvrila hodoae na koje se zavjetovala za babinja65. Pripreme za vjenanje Karla VI s Izabelom Bavarskom poinju hodoaem66. Nije nikakvo udo to ozbiljni ljudi devotionis modernae ne dre mnogo do hodoaa. Oni koji polaze na mnoga hodoaa rijetko kad postaju sveci, kae Toma Kempenac, a Frederic van Heilo posveuje toj temi posebni traktat Contra peregrinantes67. Iz svih tih vjerskih zastranjivanja, nastalih zbog mijeanja s grenim ivotom, govori vie neka bezazlena familijarnost prema religioznim stvarima nego prava bezbonost. Samo drutvo koje je posve proeto religijom i koje vjerovanje osjea kao neto samo po sebi razumljivo, samo takvo drutvo poznaje slina zastranjenja i izopaenja. Ta nisu li ljudi koji su u dnevnom ivotu bili nemarnjaci u vrenju napola iskvarenih oblika pobonosti, bili isti oni koji su zatim pod dojmom plamenih rijei nekog propovjednika bojaka odjednom postali sposobni za silan vjerski zanos. ak je i onako glupi grijeh kao to je psovka proistekao iz duboka vjerovanja. Kletva je,

naime, kao svjesno zaklinjanje, isprva znak vjerovanja u boansku prisutnost koja djeluje i u najtriavijim sitnicama. Kletvi daje njenu grenu dra samo osjeaj da ona zaista izaziva nebo. Kad je u kasnijim razdobljima nestala svaka svijest o zaklinjanju i sva ki strah od uinka kletve, spalo je znaenje kletve do obine surovosti. Kletva je na izmak u srednjeg vijeka imala jo dra drskosti i oholosti koja ju je, tako rei, inila sportom plemia. to, okomio bi se plemi na seljaka, ti preputa duu avlu i tvrdi da Bog ne postoji, mada nisi plemi?68. Deschamps primjeuje da se kletva ve srozava do sitnih ljudi: Si chetif n'y a qui ne die: Je renie Dieu et sa mere69.
(Nema vie takva kukavelja koji ne kae: / Poriem boga i boju mater).

Ljudi se nadmeu u sonosti i izmiljanju kletvi; onoga koji najprostakije psuje, slave kao pravog majstora70. Isprva se, kae Deschamps, posvuda u Francuskoj psovalo gaskonjski i engleski, kasnije bretonski, a sada se psuje i burgundski. Deschamps je spjevao dvije balade o uobiajenih kletava, da bi im na kraju dodao neku pobonu uzreicu . Burgundska kletva: je renie Dieu (Poriem boga) najgora je od svih kletava71; ublaie je u je renie de bottes (izme). Burgunani su bili poznati kao majstori psovanja; uostalom, tui se Gerson, Francuska boluje, ma koliko bila kranska, vie nego ijedna druga zemlja od toga odvratnog grijeha koji izaziva kugu, glad i rat 72. ak se i fratri slue ublaenim kletvama73? Gerson predlae da sve oblasti i svi stalei pripomognu u iskorjenjivanju toga zla otrim propisima i lakim kaznama, koje bi se zaista izvravale. I doista, 1397. pojavila se kraljevska odluka koja obnavlja stare propise protiv kletve iz godine 1269. i 1347; ali ne s lakim i izvedivim kaznama, nego sa starim prijetnjama kao to su rasijecanje usana i odsijecanje jezika, iz kojih je jo progovaralo sveto snebivanje zbog bogohuljenja. U registru u kojemu se nalazi ta odluka, za biljeeno je na rubu: Sve te kletve su danas, 1411, svuda u zemlji u opoj upotrebi, i nitko ih ne kanjava nikakvom kaznom74. Pierre d'Ailly na koncilu u Konstanzu75 ponovo zahtijeva svom usrdnou da se suzbije to zlo. Gerson poznaje obje krajnosti izmeu kojih se kree grijeh psovke. Kao ispovjednik znao je iz vlastitog iskustva da i nepokvarene, jednostavne i edne mlade ljude mui snana kunja da izgovaraju rijei poricanja Boga i bogohuljenja. Preporuivao im je da se posve ne predaju razmatranju o Bogu i njegovim svecima jer za to nisu dosta jaki76. Poznavao je i psovae iz navike, kakvi su bili Burgunani, u kojih taj grijeh, ma koliko bio odvratan, nije sadravao krivnju zbog krivokletstva jer uope nisu imali namjeru da se zaklinju 77 . Nemogue je ustanoviti u kojoj toki prelazi navika lakomislenog postupanja s vjerskim stvarima u svjesno bezvjerje. U kasnom sred njem vijeku nesumnjivo vlada snana sklonost izrugivanju pobonosti i pobonjacima. Ljudi se rado prikazuju slobodoumnima i samodopadno se izruguju vjeri78. Novelisti glume frivolnost i ravnodunost kao u onoj pripovijeci iz Cent nouvelles nouvelles u kojoj upnik pokapa svoga psa u posveenoj zemlji i ovako mu tepa: mon bon chien, qui Dieu pardoint (dobro moje pseto, neka ti bog oprosti). I pas tada odlazi tout droit au paradis des chiens79 (ravno u pasji raj). Svatko osjea snanu odvratnost prema licemjernoj i glumljenoj pobonosti. Rije pa pelard (licemjer) neprestano je ljudima na jeziku. Gersonu je trn u oku esto upotrebljavana poslovica: De jeune angelot vieux diable (Od mladog anelia, stari avo) ili, u lijepoj akoj latintini: Angelicus juvenis senibus sathanizat in annis. Gerson kae da se mlade kvari ovako: u djece se hvali bestidni izraz lica, prljavi razgovor i psovka, neednost u pogledu i kretnji, ali, dodaje, ja ne znam to se u starakoj dobi moe oekivati od mladia koji se vlada kao avo80. Gerson konstatira da i meu samim sveenicima i teolozima ima ne ukih brbljavaca i svadljivaca koji svaki razgovor o vjeri smatraju tegobom i bajkom; oni grohotnim smijehom i ogorenjem otklanjaju sve to im se kae o privienjima i otkrivenjima. Drugi zapadaju u suprotnu krajnost i prihvaaju kao otkrivenje svaku tlapnju slaboumnih, svaki san i svaku suludu misao bolesnih i ludih81. Narod ne zna zauzeti pravu sredinu izmeu krajnosti;

on vjeruje u sve to proriu vidovnjaci i gatari. Ali ako se neki ozbiljni sveenik, koji je rnoda doivio prava otkrivenja, samo jednom prevario, tada svjetovnjaci grde redom sve pripadnike sveenikog stalea, nazivaju ih varalicama i papelardima i nee vie ni da uju o bilo kakvom sveeniku; svi su, vele, licemjeri82. Veina sluajeva nevjerovanja, koje se ovako glasno ali, posljedica je naglog slabljenja religiozne revnosti u misaonim ivotu koji je prezasien. pobonim sadrajem i religioznim oblicima. Tokom itavog srednjega vijeka nailazimo na mnogobrojne pojave spontanog bezvjerstva83 koje ne znae da je odstupanje od crkvenog uenja rezultat teolokih razmatranja, nego da je ono samo neposredna reakcija. Nije tako vano to pjesnici ili historiografi, gledajui veliku pokvarenost svoga doba, uzvikuju: vie se ne vjeruje u nebo i pakao84, ali je latentno nevjerovanje u glavama mnogih ljudi postalo tako svjesno i snano da se to openito znalo i da su ga i sami oni otvoreno priznavali. Beaux seigneurs, kae kapetan Btisac svojim drugovima85, je ay regard mes besongnes et en ma conscience je tiens grandement Dieu avoir courrouchi, car j de long temps j'ay err contre la foy, et ne puis croire qu'il soit riens de la Trinit, ne que le Fils de Dieu se daignast tant abaissier que il venist des chieulx descendre en corps humain de femme, et croy et dy que, quant nous morons, que il n'est riens de me. . . J'ay tenu celle oppinion depuis que j'eus congnoissance, et la tenray jusques la fin. (Draga gospodo, ja sam razmislio o svojim prilikama i mislim da sam u svojoj svijesti teko razljutio Boga jer sam se ve odavna pokolebao u svom vjerovanju pa ne mogu vjerovati ni u istinitost Trojstva, ni u to da bi se Sin boji mogao tako poniziti da bi siao s neba u ljudsko tijelo ene; vjerujem i izjavljujem da od due, kad umremo, ne ostaje nita. . . Ovo miljenje gajim otkako sam dorastao do razuma i ja u ga se drati dokraja). Hugues Aubriot, predsjednik Pariza, ogoreni je protivnik popova; on ne vjeruje u oltarski sakrament, izruguje mu se, ne svetkuje Uskrs, ne ispovijeda se86. Jacques du Clercq pria o mnogim plemiima koji su otvoreno izjavljivali svoje nevjerovanje i pri punoj svijesti otklanjali sakramente na smrtnoj postelji87. Jean de Montreuil, prepot Lillea, pie jednome od svojih uenih prijatelja, vie lakim stilom prosvijeena humanista nego kao pravi pobonjak: Vi poznajete naeg prijatelja Ambrosiusa de Miliisa; esto ste uli kako je on mislio o religiji, o vjerovanju, o Svetom pismu i o svim crkvenim propisima, to jest tako da bismo Epikura pokraj njega mogli nazvati katolikom. Pa ipak, taj ovjek se sada posve obratio. Ali su ga ve i prije toga sami humanisti trpjeli u svom krugu, sklonom pobonosti88. Razlog tih oiglednih sluajeva nevjerovanja nai emo ili literarnom neznabotvu renesanse i u uenom i opreznom epikurizmu koji je, ovako nazvan od Averrosa, cvjetao u irokim krugovima, ili u strasnom poricanju bijednih neukih heretika koji su svi, ma kako se nazivali, tirlipeni ili braa slobodnog duha, zakoraili u panteizam. Ali, tim emo se pojavama pozabaviti u vezi s kasnijim dogaajima. Zasad emo se zadrati u sferi prikazivanja izvanjskog vjerovanja i izvanjskih oblika i obiaja. Postojanje vidljive slike uinilo je daje za svakodnevno vjerovanje irokih masa bio posve suvian intelektualni dokaz istine o naslikanom liku. Pokraj onoga to je postojalo naslikano u obliku i boji, pokraj slika osoba Trojstva, ognjenog pakla, bezbrojnih svetaca i pokraj vjerovanja u njih nije bilo mjesta pitanju: Moe li to biti istina? Sve su se te predodbe kao slike neposredno pretvorile u vjerovanje; one su se u duh usjekle u uvrstim, obrisima i u jarkim bojama, opremljene svom re alnou koju je crkva mogla zahtijevati od vjerovanja, pa ak i veom. Ali gdje vjerovanje neposredno poiva na likovnoj predodbi, tamo ono jedva moe kvalitativno razlikovati vrste i stupnjeve svetosti razliitih elemenata vjerovanja. Jedna je slika isto tako istinska i ulijeva isto toliko strahopotovanja kao i druga; sama slika ne ui da Bogu treba iskazivati boansku ast, a svecima samo potovanje, ako crkva u svom uenju na to neprestano ne upozorava. Pobonoj misli nije nigdje drug dje prijetila tako postojana i tako velika opasnost da bude pokopana pod arolikou prikazivanja kao ba na podruju po tovanja svetaca. Ortodoksno stanovite crkve bilo je u tom pogledu isto i visoko. Gdje se vjerovalo u osobnu besmrtnost, tamo je potovanje svetaca bilo prirodno i neosporno. Tamo je bilo

doputeno da im se iskazuje hvala i ast per imitationem et reductionem ad Deum (nasljedovanjem i obraanjem Bogu). Isto se tako smiju potovati slike, relikvije, sveta mjesta i Bogu posveene stvari ako se time na kraju iskazuje ast Bo gu89. U tehnikom razlikovanju svetaca i obinih blaenih, kao i u normiranju institucije svetosti putem oficijelne sanktifikacije, mada je i to opasna formalizacija, nema niega to bi se protivilo duhu kranstva. Crkva je ostala svjesna iskonske jednakovrijednosti svetosti i blaeno sti, a i nedovoljne sanktifikacije. Valja pretpostaviti, kae Gerson, da je svetaca umrlo i da ih danomice umire beskrajno vie nego to ih se kanonizira90. Da su same slike doputene suprotno izriitoj zabrani druge zapovijedi boje dokazivalo se tvrdnjom da bi prije Kristove inkarnacije zabrana bila potrebna jer je Bog tada bio samo duh, ali da bi Krist svojim dolaskom na zemlju i radi toga samog dolaska stari zakon bio dokinuo. Crkva se bezuvjetno htjela drati preostalog dijela druge zapovijedi boje: Non adorabis ea neque coles ( Ne klanjaj im se niti im slui). Mi se ne klanjamo slikama, nego iskazujemo ast i potovanje onome koga one prikazuju, to jest Bogu ili njegovu svecu, onome iju sliku prikazuju91. Slike slue samo tome da neukima koji ne poznaju Sveto pismo pokau u to treba da vjeruju92. Slike su knjige neukih93, tu misao poznajemo iz molitve Mariji koju je Villon napisao za svoju majku: Femme je suis pourette et ancienne, Qui riens ne sai; oncques lettre ne leuz; Au moustier voy dont suis paroissienne Paradis paint, o sont harpes et luz, Et ung enfer o dampnez sont boulluz; L'ung me fait paour, l'autre joye et liesse. . .94.
(Sirota i stara sam ena / Koja nita ne zna; nikad ni slova proitala nisam; / Idem u crkvu kojoj sam upljanka, / Vidim sliku raja s harfama i lutnjama / I pakao gdje kuhaju proklete: / Ovo mi zadaje strah, a ono prua radost i slast. . .)

Crkvu nije nikad uznemirivalo to je prelistavanje arolike slikovni ce nepostojanu duhu prualo bar isto toliko povoda za odstupanje od nauka koliko je sadravalo poticaja za subjektivno tumaenje biblijskih rijei. Ona je uvijek blago sudila grenike koji su iz neznanja i bezazlenosti zapadali u oboavanje slika. Dovoljno je ve i to, kae Gerson, to su skloni da se u potovanju slika povode za crkvom 95 . Okanimo se zasad isto dogmatsko -historijskog pitanja dokle je crkva znala pravilno primjenjivati svoju zabranu neposrednog potovanja ili pae oboavanja svetaca, da ih ljudi ne smatraju zagovornicima izmoljenih dobroinstava nego pravim dobroiniteljima. Ovdje je, naime, vano kulturno-historijsko pitanje koliko je crkva uspijevala da narod od toga odvrati; drugim rijeima: koliku su realnost, koju su predodbenu vrijednost imali sveci u narodnom vjerovanju kasnog srednjeg vijeka. Tu je mogu samo jedan odgovor: sveci su bili tako zbiljski, tako tjelesni i tako poznati likovi svakodnevnog vjerskog ivota da su se s njima povezivali svi povrniji i ulniji religiozni impulsi. Dok su najdublje emocije bile posveene Kristu i Mariji, dotle se u potovanju svetaca kristaliziralo itavo bogatstvo odanog i naivnog i religioznog svakodnevnog ivota. Sve je pripomagalo da se u ljudskoj svijesti popularnim svecima prida zbiljnost koja ih je neprestano stavljala usred ivota. Doepala ih se narodna mata, oni imaju svoj poznati izgled i svoje atribute, poznavalo se njihovo okrutno muenje i njihova zapanjujua uda. Odjeveni su i opremljeni kao i sam narod. Svetog Roka ili svetog Jakoba moglo se uvijek sresti u ivom bolesniku od kuge ili u hodoasniku. Bilo bi zanimljivo, kad bi se ispitalo kako se dugo odjea svetaca povodila za suvremenom modom. Zacijelo za svega petnaest stoljea. Ali gdje je ona toka od koje ih crkvena umjetnost oduzima ivoj narodnoj mati to ih zaodijeva retorskom draperijom? To nije sa mo pitanje renesansnog osjeanja za historijski kostim; tome se pridruilo i to da ih i sama narodna mata naputa ili barem da ona u crkvenoj umjetnosti vie ne moe doi do izraaja. Za protureformacije po peli su se sveci, kako je to htjela crkva, za mnogo stepenica u vis: odustali su od dodira sa

ivotom naroda. Tjelesnost to su je sveci imali ve i po svojim slikama postade znatno duhovnija jo i zbog toga to je crkva ve od davnine doputala i poticala potovanje njihovih tjelesnih ostataka. Drukije i nije moglo biti nego tako daje iz te sraslosti s materijalnim proiziao materijali stiki utjecaj na vjerovanje koji je katkad vodio do neshvatljivog preuveliavanja. Gdje je rije o relikvijama, tamo se duboka vjera srednjeg vijeka ne boji nikakva otrenjenja ili obesveenja. Oko godine 1000. htjede narod umbrijskih brda ubiti pustinjaka, svetog Romualda, da ne izgubi sveeve kosti. Fratri iz Fossanuove, gdje je 1274. umro Toma Akvinski, doslovce su ukuhali truplo plemenita uitelja: odsjekli su mu glavu, skuhali ga i preparirali, da im ne izmakne dragocjena relikvija96. Prije ukopa trupla svete Elizabete Tirinke gomila pobonjaka odrezala je ne samo komade od rubaca kojima je bilo ovijeno njezino lice, nego i njezinu kosu i nokte, pa ak i komadie od uiju i bradavice na grudi ma97. Prilikom jedne sveanosti podijelio je Karlo VI rebra svog pretka, svetog Ljudevita, Pierreu d'Aillyuju i svojim ujacima Berryju i Burgundu; prelati dobie jednu sveevu nogu da je meu se podijele i oni je poslije gozbe zaista podijelie98 . Ma koliko bila iva i opipljiva predodba o svecima, oni se ipak razmjerno rijetko pojavljuju u sferi nadnaravnog doivljavanja. itavo podruje pojavljivanja duhova, znamenja, privienja i sablasti ostaje uglavnom odijeljeno od podruja potovanja svetaca. U najpotpunije posvjedoenom primjeru privienja svetaca, u viziji Jeanne d'Arc, u kojoj se javljaju i savjetuju je arhaneo Mihael, sveta Katarina i sveta Margareta, oblikovalo se, ini se, tumaenje toga doivljaja likovima spomenutih svetaca u Jeanninu duhu tek malopomalo, ak moda istom za njezina procesa. Isprva govori Jeanne d'Arc samo o svom conseilu, ne dajui mu nikakva imena99, i tek ga kasnije tumai odreenim likovima svetaca. Tamo gdje se pojavljuju sami sveci, rije je u pravilu o bilo kako literarno opremljenim ili interpretiranim vizijama. Kad se mladom pastiru u Frankenthalu pokraj Bamberga godine 1446. prikazalo etrnaest svetih pomonika, on te ikonografski tako markantne likove100 ne vidi s njihovim izrazitim atributima, nego u obliku etrnaest posve jednakih anelia koji izjavljuju da su pomonici u nesrei. Fantazmagorija pravog narodnog vjerovanja ispunjena je anelima i avolima, duhovima pokojnika i bijelim enama, ali ne i svecima. Svetac tek iznimno ima ulogu u pravom praznovjerju koje nije literarno ili teoloki priudeeno. Na primjer sveti Bertulf u Gentu. Kad zaprijeti kakva ozbiljna opasnost kuca sveti Bertulf po svome lijesu u opatiji sve tog Petra moult dru et moult fort (vrlo ivo i vrlo glasno). To se pokatkad zbiva istodobno s lakim zemljotresom, to ispunjava grad takvim strahom da se nepoznata nesrea pokuava otkloniti velikim pro cesijama101. Hladna jeza prati openito samo nejasno prikazane likove koji se nisu mogli vidjeti u crkvama naslikani ili u drvetu i kamenu izvajani s ustaljenim atributim a, poznatim crtama i u obinoj arolikoj odjei. Ti su likovi nedokuiva, jeziva lica obilazili u maglenoj odjei, ili su se pokazivali u istom nebeskom sjaju ili izranjali iz skrovitih zakutaka mozga kao udovina blijeda privienja. Neka nas to ne udi. Svecu nedostaje ono grozovito ili jezovito ba stoga to je poprimio tako odreen lik, to je privukao ili svuda oko se be kristalizirao toliko matovite materije. Strah od nadnaravnog potjee od bezgraninosti predodbe; od tjeskobnog iekivanja da bi se neto neobino odjednom moglo manifestirati u nekoj novoj nesluenoj grozoti. im se predodbi ocrtaju obrisi i granice, odmah se pojavi osjeaj sigurnosti i prisnosti. Sveci u svojim dobro poznatim likovima imali su u sebi neto umirujue, poput uvara reda u nekom velikom tuem gradu. Potovanje svetaca, a prije svega njihovo prikazivanje, stvorili su neto slino neutralnoj zoni udobnog i mirnog vjerovanja izmeu zano sa od gledanja Boga i slatke jeze od ljubavi prema Kristu, s jedne strane, i jezovitih fantazama uzrokovanih strahom od avla i vjerovanja u aranje, s druge strane. Gotovo bismo mogli postaviti tezu da je ba kult svetaca, time to je otklanjao mnoga ushienja i mnoga strahovanja i svodio ih na poznate predodbe, na vrlo higijenski nain obuzdavao prebujni duh srednjeg vijeka. Kultu svetaca, s njegovom potpunom materijalizacijom u slici, mjesto je na periferiji vjerskog ivota. Zahvatila ga je struja svakidanjeg miljenja, i on pokatkad u njoj gubi svoje

dostojanstvo. U tom je pogledu karakteristino potovanje svetog Josipa u kasnom srednjem vijeku. Ono se moe smatrati posljedicom, a ujedno i refleksom strasnog potovanja Marije. Nerespektabilno zanimanje za pooima neka je vrst nalija sve one ljubavi i strahopotovanja koje je bilo namijenjeno Bo gorodici. to se Marija vie uspinjala, to se Josip vie pretvarao u karikaturu. Ve mu je i likovna umjetnost pridavala tip koji se opasno pribliio nezgrapnom, ismijanom seljaku. Takva ga vidimo na diptihonu Melchiora Broederlama u Dijonu. Ali ono to ga je najvie profaniralo, ostalo je u likovnoj umjetnosti neizraeno. Kakvu samo naivnu prozainost pokazuje shvaanje o Josipu Eustachea Deschampsa, koji se u tom pogledu ba ne moe smatrati bezbonim podrugljivcem. Moglo bi se pomisliti da nijednom smrtniku nije iskazana vea milost nego Josipu, kojemu je bilo doputeno da slui bojoj majci i odgaja njezinog sina. Deschamps je uivao u tome da u njemu gleda tip patnikog, saaljenja vrijednog domaina: Vous qui servez a femme et a enfans, Aiez Joseph toudis en remembrance; Femme servit toujours tristes, dolans, Et Jhesu Crist garda en son enfance; A pi trotoit, son fardel sur la lance; En plusieurs lieux est figur ainsi, Lez un mulet, pour leur faize plaisance, Et si n'ot oncq feste en ce monde ci102.
(Vi koji sluite eni i djeci, / Imajte Josipa uvijek na umu; / On je, patei u alosti, sluio eni / I u djetinjstvu uvao Isusa Krista; / Kaskao je pjeke s torbom na tapu, / Na mnogo je mjesta prikazan tako / Da stoji kraj mazge, da im na usluzi bude, / I nije mu se dalo praznovanja ovdje na zemlji).

Kad bi se radilo samo o tome da se svijetlim primjerom tjee oevi porodice u njihovim brigama, onda bismo se s tim pomirili, mada u takvu prikazu nije bilo dostojanstva. Ali Deschamps pretvara Josipa ba u zastraujui primjer koji ljude odvraa od toga da se opterete porodicom: Qu'ot Joseph de povret De durt, De maleurt, Quant Dieux nasqui? Maintefois l'a comport, Et mont. Par bont Avec sa mre autressi, Sur sa mule les ravi: Je le vi Paint ainsi; En Egipte en est al. Le bonhomme est paintur Tout lass, Et trouss, D'une cote et d'un barry: Un baston au coul pos, Vieil, us Et rus Feste n'a en ce monde cy, Mais de lui Va le cri:

C'est Joseph le rassot!103

(Koliko je Josip trpio siromatva, / Bijede i nedaa, / Kad rodio se Bog! / Koliko ga je puta nosio / I podigao / U svojoj dobroti. / Zajedno s njegovom majkom / Odveo ih je na svojoj mazgi: / Vidjeh ga / Tako naslikana; / U Egipat je poao. / Prijako je na slici / Sav umoran / I opremljen / Platom i bavicom; / tap je na rame zabacio, / Star je, istroen / I ismijan. / Bez praznika na zemlji, / Pa ipak za njim viu: / To Josip je budalasti!).

Tu vidimo kako iz dobro poznate slike izrasta odvie familijarno shvaanje koje obeauje sve to je sveto. Josip je u narodnoj svijesti ostao napola smijean lik: jo je dr. Johannes Eck uporno zahtijevao da ga u boinim predstavama ili uope ne prikazuju ili, ako ga ve prikazuju, da to bude na dostojan nain, i da ga ne ponizuju, ne ecclesia Dei irrideatur104 (da se ne ozlojedi crkva boja). Takvu izopaivanju opirao se Gersonov pokret koji je teio za dostojnim potovanjem Josipa i koji je postigao da je Josip bio uvrten u liturgiju s prednou pred svim drugim svecima105. Ali mi smo ve vidjeli koliko se ni Gersonovo ozbiljno nastojanje nije moglo ouvati od neskromne radoznalosti koja je, ini se, bila nuno povezana s osobitou Josipova braka. Pred trije znim duhom (a Gerson je, usprkos svojoj sklonosti prema mistici, umnogome bio trijezan duh) neprestano su se u razmatranja o Marijinom braku mijeale misli vrlo zemaljskog sadraja. Vitez de la Tour Landry, takoer tip trijezna, ispravna vjerovanja, gleda taj sluaj ovako: Dieux voulst que elle espousast le saint homme Joseph qui estoit vielux et preudomme: car Dieu voulst naistre soubz umbre de mariage pour obir a la loy qui lors couroit, pour eschever les paroles du monde106 (Bog je htio da se ona uda za svetog Josipa, koji je bio star i estit; jer Bog se htio roditi u sjeni braka da se tako pokori zakonu to je tada vladao i da bi izbjegao govorkanju ljudi). Jedno jo netampano djelo iz petnaestog stoljea prikazuje mistini brak due s nebeskim zarunikom izrazima graanskog ljubavnog oitovanja. Isus kao zarunik kae Bogu ocu: S'il te plaist, je me marieray et auray grant fouesson d'enfans et de famille. (Ako si sporazuman, oenit u se i imat u mnotvo djece i punu kuu). Otac se protivi, jer je sin odabrao crnu Etiopljanku; tu su umijeane rije iz Pjesme nad pjesmama: Nigra sum, sed formosa. (Crna sam, ali lijepa). To je bila mezalijansa i sramota za porodicu. U razgovor se kao provodadija umijeao aneo koji govori u prilog zarunice: Combien que ceste fille soit noire, neanmoins elle est gracieuse, et a belle composicion de corps et de membres, et est bien habile pour porter fouezon d'enfans (Ta je djevojka, mada je crna, ipak ljupka i skladna je tijela i udova i dobro je graena da rodi mnotvo djece). Otac uzvraa: Mon cher fils m'a dit qu'elle est noire et brunete. Gertes je vueil que son espouse soit jeune, courtoise, jolye, gracieuse et belle et qu'elle ait beaux membres. (Moj mi je dragi sin rekao da je crna i kestenjasta. Ja, dakako, elim da njegova ena bude mlada, uljudna, draesna, ljupka i lijepa i da su joj lijepa uda.) A aneo pohvali njezino lice i sva njena uda; to su vrline due. Otac priznaje da je pobijeen i ree sinu: Prens la, car elle est plaisant Pour bien amer son doulx amant; Or prens de nos biens largement, Et luy en donne hobondamment107.
(Uzmi je, jer je spremna / Da zaista ljubi svog dragana slatkog; / I uzmi mnogo od naega blaga / Obilato da je dariva).

U ozbiljnost i korisnu svrhu toga djela ne treba posumnjati ni za trenutak. Ono samo dokazuje kakvim je trivijalnim predodbama mogla uroditi neobuzdana mata. Svaki je svetaki lik po svojoj posve odreenoj, neposredno rjeitoj slici imao svoj individualni karakter108, za razliku od anela koji su, osim triju velikih arhanela, bez ikakvih likovnih osobitosti. Individualnost svetaca bila je pojaana i posebnom funkcijom koja im je u pukom vjerovanju bila namijenjena: jednome su se obraali u nekoj odreenoj nevolji, drugome da ih izlijei od odreene bolesti. esto je povod takve specijalizacije bila neka crta

iz legende ili kakav atribut slike; svetu Apoloniju zazivali su u pomo protiv zubobolje, jer su i njoj samoj za muenja iupali zube. Kad je jednom bila utvrena naroita dobrotvorna sluba svetaca, tada se vie nije mogao izbjei polumehaniki element u njihovu kultu. Kad je, naprimjer, izlijeenje od kuge povjereno slubenom djelokrugu svetoga Roka, sveeva je sluba gotovo neizbjeivo bila shvaena odvie osobno, a moda bi i potpuno izostala od crkve eljena asocijacija, prema kojoj svetac postizava ozdrav ljenje tek svojim zagovorom pred Bogom. Tako je bilo naroito s kultom etrnaestorice (katkad i petorice, osmorice, desetorice ili petnaestorice) pomonika u nevolji, koji je tako izrazito izbio na povrinu na izmaku srednjega vijeka. Meu njih se ubrajaju sveta Barbara i sveti Kristofor, najee slikani sveci. To je etrnaestorici, po narod nom vjerovanju, Bog udijelio povlasticu da njihovo zazivanje moe spasiti iz svake neposredne opasnosti. Ilz sont cinq sains, en la genealogie, Et cinq sainctes, a qui Dieux octria Benignement a la fin de leur vie, Que quiconques de cuer les requerra En tous perilz, que Dieux essaucera Leurs prieres, pour quelconque mesaise. Saiges est donc qui ces cinq servira, Jorges, Denis, Christofle, Gille et Blaise109 .
(Pet je svetaca u genealogiji, / I pet svetih ena kojima Bog / Na kraju ivota udijeli milost / Da, tko god ih od srca zazove, / U svakoj opasnosti Bog uslii / Njihov zagovor u svakoj tekoi. / Mudar je, dakle, tko slui toj petorci: / Jurju, Dionizu, Kristoforu, Egidiju i Blau).

S obzirom na takvu delegaciju svemoi i neposrednog uinka, mora la je za osjeanje obinog ovjeka posve otpasti svaka pomisao da je funkcija svetaca samo zagovorna funkcija; pomonici u nevolji pretvorie se u bo je prokuriste. Razne misne knjige iz kasnog srednjeg vijeka koje su sadravale oficium etrnaestorice pomonika govore jasno o obaveznom karakteru njihove intervencije: Deus qui electos sanctos tous Georgium etc. etc. specialibus privilegiis prae cunctis aliis decorasti, ut omnes, qui in necessitatibus suis eorum implorant auxilium, secundum promissionem tuae gratiae petitionis suae salutarem consequantur effectum110 (Boe, koji si svoje izabrane svece Jurja itd. itd. odlikovao prije svih ostalih specijalnim povlasticama da svi koji se u svojim nevoljama utjeu njihovoj pomoi po obeanju tvoje milosti budu dionici spasonosnog uinka njihove molbe). Zbog toga je posttridentinska crkva mudro zabranila misu etrnaestorice pomonika kao takvu, i to s obzir om na opasnost da bi se vjerovanje moglo za nju uhvatiti kao za neki talisman111. Ta ve se i samo svakodnevno gledanje naslikanog ili izvajanog Kristofera smatralo dovoljnom zatitom od nekog sudbonosnog svretka112. Zapitamo li se povodom ega su se upravo ta etrnaestorica nala na okupu kao eta spasa, pada nam u oi da svi oni na svojim slikama nose neto simboliko to draka fantaziju. Ahacija smo vidjeli s trno vom krunom, Egidija s koutom, svetog Jurja s zmajem, Blaa u spilji s divljim zvijerima, Kristofora kao diva, Cirijaka s avlom na lancu, Dionizija s njegovom glavom pod pazuhom, Erazma u njegovu martiriju s ekrkom koji mu izvlai crijeva, Eustahija s jelenom koji nosi kri, Pantaleona kao lijenika s lavom, Vita u kotlu, svetu Barbaru s njenom kulom, Katarinu s kotaem i maem, Margaretu sa zmajem113. Nama se ne ini nemoguim da je naroita panja prema toj etrnaestorici proizlazila iz karakteristinog atributa njihove slike. Nekoliko je svetakih imena bilo povezano s odreenim bolestima, tako ime svetog Antuna s raznim gnojnim konim bolestima, ime svetoga Maura s kostoboljom, svetog Sebastijana, svetog Roka, svetog Egidija, svetog Kristofora, svetog Valentina i svetog Hadrijana s kugom. Tu je vrebala jo jedna opasnost da narodno vjerovanje bude izopaeno. Bolest se po svom svecu nazivala vatrom svetog Antuna, mal de Saint Maur (boleu svetog Maura), ili tome slino. U pomiljanju na bolest stajao je, dakle, svetac ve od poetka na

prvom mjestu. To je miljenje bilo ispunjeno snanom emocijom, strahom i odvratnou, prije svega tamo gdje se radilo o kugi. Kugini su se sveci u petnaestom stoljeu potovali vrlo revno: slubama u crkvi, procesijama, u bratovtinama, kao neko duhovno osiguranje od bolesti. Kako se prema tome iva svijest o gnjevu bojem, to se budila sa svakom epidemijom, mogla prenijeti na sveca koji je ispunjavao tu predodbu. Nije nedokuiva boja pravednost slala bolest, nego je, naprotiv, sveeva srdba ono to je alje i to zahtijeva pokajanje. Ako je svetac lijei, zato je onda ne bi mogao prouzroiti? Time se postiglo pogansko prebacivanje vjerovanja iz religiozno-etike u maginu sferu; na Crkvu se za to mogla svaljivati odgovornost samo utoliko to nije dovoljno raunala s injenicom da se njeno uenje u neukom duhu vrlo lako zamuuje. Ta predodba zaista postoji u narodu, to potvruju mnoga svjedo anstva koja nesumnjivo pokazuju da su neuki ljudi pokatkad doista smatrali svece uzronicima bolesti. Que Saint Antoine me arde! (Neka me spali sveti Antun!) uobiajena je kletva; Saint Antoine arde le tripot, Saint Antoine arde la monture! 114 (Neka sveti Antun spali tu jazbinu, neka sveti Antun spali taj porok!). Deschamps navodi rijei nekog prosjaka kojega mui kona bo lest: Saint Anthoine me vent trop chier Son mal, le feu ou corps me boute,
(Sveti mi Antun skupo prodaje / Svoju bolest, oganj mi baca u tijelo),

a na kostoboljnog se obrecnuo: Ako ne moe trati, utedjet e cesta rinu: Saint Mor ne te fera fremir115
(Sveti Mauricije te nee siliti da dre).

Robert Gaguin, koji nipoto nije bio protivnik samoga potovanja svetaca, opisuje prosjake u pjesmi rugalici De validorum per Franciam mendicantium varia astucia (O raznim lukavtinama ilih prosjaka koji krstare Francuskom) rijeima: Ovaj pada na zemlju pljujui smradnu pljuvaku i trabunja da je to udo svetog Ivana. Druge mui pritevima sveti Fijakrije, pustinjak. Ti, o Damjane, spreava mokrenje. Sveti An tun pali im zglobove stranom vatrom, sveti ih Pije pretvara u bogalje i uzete116. Slinom se narodnom vjerovanju izruguje Erazmo kad njegov Theotimus na Philecouovo pitanje, jesu li sveci gori u nebu nego na zemlji, odgovara: Jest, sveci koji vladaju u nebu, ne ele da ih se vrijea. Tko je bio krotkiji od Kornelija, tko dobroudniji od Antuna, tko strpljiviji od Ivana Krstitelja, dok su jo ivjeli? A kakve strane bolesti alju sa da, ako im se ne iskazuje dostojno potovanje 117 . Rebelais tvrdi da su i sami puki propovje dnici svom opinstvu prikazivali svetog Sebastijana kao uzronike kuge, a svetog Eutropija (zbog fonetske slinosti s ydropique) kao uzronika vodene bolesti 118. I Henri Estienne spominje slino vjerovanje 119 . Osjeajni i misaoni sadraj kulta svetaca utvrdio se u bojama i oblicima likova tako snano da je taj neposredni estetski doivljaj neprestano prijetio da uutka religioznu misao. Sjaj zlata, sitniavo imitiranje tkanine, poboni pogled u oima i iv prikaz sveca ostavljaju u ljudskoj svije sti jedva jo neto malo prostora za razmiljanje o tome to od kulta i potovanja tih veliajnih bia crkva jo doputa, a to zabranjuje. Sveci su ivjeli u narodnoj svijesti gotovo kao bogovi. Nimalo nas ne udi to su se sitniavo ortodoksni krugovi vindeshajmovaca poboja vali ugroavanja prave narodne pobonosti. Pa ipak nam pada u oi da se ta misao odjednom nametnula duhu kakav je Eustache Deschamps, tom povrnom, banalnom dvorskom pjesniku koji je, ba u svojoj ogranienosti, tako sjajno ogledalo prosjenog duhovnog stanja svoga doba: Ne faictes pas les dieux d'argent, D'or, de fust, de pierre ou d'arain,

Qui font ydolatrer la gent. . . Car l'ouvrage est forme plaisant; Leur painture dont je me plain, La beaut de l'or reluisant, Font croire maint peuple incertain Que ce soient dieu pour certain, Et servent par penss foles Telz ymages qui font caroles Es moustiers o trop en mettons; C'est tresmal fait: a brief paroles, Telz simulacres n'aourons. . . . . . . . . . . . Prince, un Dieu croions seutement Et aourons parfaictement Aux champs partout, car c'est raisons, Non pas faulz dieux, fer n'ayment, Pierres qui n'ont entendement: Telz simulacres n'aourons120
(Ne izraujte bogove od srebra, / Od zlata, drva, kamena i mjedi, / Koji na kumirstvo zavode ljude. . ./ Jer kip je dopadljiv oblik; / Vae slikarstvo to ja alim / ljepota sjajnog zlata / Zavarava mnoge u vjeri kolebljive / Da su to pravi bogovi, / Pa se u ludim mislima / Klanjaju takvim slikama to okolo stoje / U crkvama izloene u preobilju; / To veliko zlo je; kratko reeno: / Ne dajte da se kumirima klanjamo. . . / Reci, vladaru, u jednog da Boga vjerujemo / Da ga na savren nain tujemo / Na poljima, posvuda, jer tako je pravo, / A ne lane bogove, magnet i eljezo / I kamen to razuma nemaju: / Ne dajte da se kumirima klanjamo).

Ne bi li moda i onu snanu propagandu za potovanje anela uvara u kasnom srednjem vijeku trebalo shvatiti kao nesvjesnu reakciju na kult svetaca? iva se vjera bila odvie ukrutila u tome kultu; eznulo se za manje skuenim stanjem kulta i osjeaja zatienosti. U tom pogledu moglo se, pomou anela koji jo gotovo i nije bio likovno izraen, po novo uspostaviti neposredno osjeanje svrhunaravnog. I opet je Ger son, savjesni ravnitelj za istou vjere, onaj koji ee preporuuje potovanje anela uvara121. Ali i tu prijeti opasnost da tenja za pomnom izradom pojedinosti okrnji poboni sadraj kulta. Studiositas theologorum (Studioznost teologa), kae Gerson, postavlja o anelima pitanja: Naputaju li nas pokatkad, znaju li unaprijed jesmo li odabranici ili emo biti osueni, jesu li Krist i Marija imali anela uvara i hoe li ga imati Antikrist. Moe li na dobri aneo na nas djelovati bez privienja. Potiu li nas aneli na dobro kao to nas avo potie na zlo; vide li aneli nae misli; koliko ih ima. Takvu studioznost, zakljuuje Gerson, prepustimo teolozima, ali svaka curiositas (radoznalost) neka je daleko od svih onih kojima vie dolikuje smjernost nego suprilna spekulacija122. Reformacija je stoljee kasnije zatekla kult svetaca gotovo nemoan i sruen, ali se protiv vjerovanja u vjetice i avle nije borila; nije ni mogla jer je i sama bila zapletena u to vjerovanje. Nije li razlog takvog stanja bio u tome to je potovanje svetaca uglavnom postalo caput mortuum; ili u tome to je gotovo sve to se ticalo misaone sfere kulta svetaca bilo tako iscrpno izraeno u slici, u legendi, u molitvi da iz toga stanja nije vie moglo proizii nikakvo strahopotovanje koje izaziva je zu123? Kult svetaca nije vie imao svoj korijen u neoblikovanom i neizrecivom, ali je u demonolokoj misaonoj sferi taj korijen bio jo neobino snaan. Kad je protureformacija pokuala da u kult svetaca unese novi ivot, morala je odvie bujni korov narodne fantazije potkresati vrtlarskim noem stroe stege.

XIII TIPOVI POBONOSTI Narod je ivotario u mlakosti posve spoljanjeg, a ipak vrsto ukorijenjenog vjerovanja koje je, dodue, u sebi nosilo tjeskobe i zanose, ali neukima nije nametalo nikakvih spornih pitanja ni duevnih borbi koje e im kasnije nametati protestantizam. Spokojnost bez strahopotovanja i treznoa svakodnevice izmjenjivale su se s dubokim uzbuenjima strasne pobonosti koja esto spazmodiki zahvaaju narod. Nastojei da shvatimo neprekidni kontrast izmeu snane i mlake reliogioznosti, ne smijemo stado podijeliti na pobone i djecu svijeta, kao da je jedan dio naroda uvijek ivio strogo religiozno, a drugi samo izvanjski pobo no. Slika koju nam prua sjevernonizozemski i donjonjemaki pijetizam kasnog srednjeg vijeka mogla bi nas lako zavesti na stranputicu. U devotio moderna samostana i vindeshajmovaca odvojie se zaista pijetistiki krugovi od svjetovnog ivota; u njih je religiozna napetost postigla trajnost; oni su se, mahom poboni, uvelike razlikovali od irokih masa. Ali Francuska i juna Nizozemska su jedva poznavale tu pojavu u obliku organiziranog pokreta. Pa ipak su i tamo raspoloenja, osnovana na devetio moderna, djelovala jednako kao i u tihoj zemlji na Ysselu. Samo to na jugu nije dolo do takva podvajanja; visoka je devotnost tamo ostala jedan dio opeg religioznog ivota, a oitovala se samo na trenutke, ee i krae. To je ista ona razlika koja sve do dananjeg dana dijeli romanske narode od nordijskih: junjaci ne shvaaju suprotnosti tako bolno, oni tenju da povuku punu konzekvenciju ne osjeaju tako intenzivno i mogu lake spojiti poznato podrugljivo ponaanje svakodnevna ivota sa snanim uzbuenjem trenutka milosti. Omalovaavanje sveenstva koje se uz visoko potovanje kao osnovni odnos prema sveenikom staleu provlai svom srednjovjekovnom kulturom moe se objasniti laicizacijom vieg sveenstva i dalekosenim deklasiranjem nieg sveenstva, a djelomice starim poganskim instinktima. U nepotpuno kristijaniziranom narodnom osjeanju nije se nikad posve izgubila nenaklonost prema ovjeku koji se nije smio boriti i koji je morao ivjeti istim ivotom. Viteka oholost, izrasla na hrabrosti i ljubavi, odbijala je od sebe sveeniki ideal ba kao to ga je odbacivalo i surovo shvaanje naroda. Izopaenost samih sveenika uinila je ostalo, pa su i gornji i donji slojevi stoljeima uivali u liku needna fratra i sladokusna trbuasta popa. Latentna mrnja prema sveenstvu uvijek je postojala. to je neki propovjednik ee grmio protiv grijeha svoga vlastitog stalea, to ga je narod radije sluao 1 . im bi se koji propovjednik okomio na sveenstvo, kae Bernardin Sienski, svi bi odmah zaboravili na sve ostalo; od ovoga nema boljeg sredstva da se pobonost odri budnom kad sluatelji postanu sneni ili kad im je odvie toplo ili odvie hladno. Svi su tada odmah bodri i veseli2. Dok je, s jedne strane, snano religiozno uzbuenje, to su ga u etrnaestom i petnaestom stoljeu raspalili putujui propovjednici, posljedica ponovnog oivljavanja prosjakih redova, dotle su, s druge strane, redovnici prosjakih redova zbog svoje izopaenosti postali uobiajeni predmeti rugla i prezira. Nedostojni sveenik novelistike literature koji kao prezreni najmljenik za tri groa ita misu, ili sveenik u koga su se ljudi predbiljeili kao u ispovjednika pour absoudre du tout (da ih odrije i od svega), obino je neki fratar prosjakog reda 3 . Uobiajeno ismija vanje prosjakih redova zabiljeio je inae poboni Molinet u jednoj novogodinjoj estitki: Prions Dieu que les Jacobins Puissent manger les Augustins Et les Carmes soient pendus Des cordes des Frres Menus4
(Molim Boga da fratri jakobinci / Pojedu fratre augustince, / A karmeliani da budu objeeni / Na uetima Male brae).

Dogmatski pojam siromaiva, kakav je utjelovljen u prosjakim redovima, nije vie zadovoljavao duhove. Nasuprot simboliko -formalnom siromatvu kao duhovnoj ideji javlja se ve spoznaja prave socijal ne bijede. U Engleskoj, koja je prije ostalih zemalja posjedovala otro oko za gospodarsku stranu stvari, najprije se potkraj etrnaestog stolje a probio novi nain prosuivanja, poto se ve davno prije najavio. Pjesnik one udne vizionarske i maglovite pjesme The Vision concerning Piers the Plowman prvi je vidio mase koje pate od tekoga rada i velia svetost rada, pun mrnje na redovnike prosjake, na ljenivce, na ra sipnike i lane bogalje, na validi mendicantes, na tu opu nevolju srednjeg vijeka. Ali se ovjek kova Pierrea d'Aillyja ne aca da i u kru govima visoke teologije mendikantima suprotstavi vere pauperes, prave siromahe. Nije nikakva sluajnost to je d evotio moderna, kad je ponovo ozbiljnije shvatila vjerovanje, zapala u neku opoziciju prema prosjakim redovima. Sve to saznajemo o svakodnevnom religioznom ivotu onoga doba, pokazuje neprestano naglo smjenjivanje gotovo nepomirljivih suprot nosti. Pogrde i mrnja prema sveenicima i redovnicima sam su nalije ope i duboke odanosti i potovanja prema njima. Isto se tako smje njuju naivna povrnost u shvaanju vjerskih dunosti s usrdnom pre tjeranou. Godine 1437, nakon povratka francuskog kral ja u njegovu prijestolnicu, odrano je vrlo sveano opijelo za grofa od Armagnaca, za rtvu, umorstvo koje je izazvalo one prole tmurne godine. Narod se sjatio, ali je bio vrlo razoaran to se nije dijelio novac. Skupilo se otprilike etiri tisue ljudi, kae prostoduno Graanin Pariza, koji ne bi doli kad se ne bi bili nadali da e tamo neto i njih zapasti. Et le maudirent qui avant prirent pour lui5. (Proklinjali su ga oni koji su se prije za nj molili). To je isto ono puanstvo Pariza koje obliveno suzama promatra mnogobrojne procesije, koje se previja pod silom rijei nekog putujueg propovjednika. Ghillebert de Lannoy je u Rotterdamu vidio nekog sveenika kako, podiui corpus Domini, stiava bunu 6. estoke su suprotnosti i snane promjene u revnosti oituju u religioznom ivotu obrazovanih jednako jasno kao i neuke mase. Religiozno osvjeenje uvijek se javlja nenadano, ono je uvijek blae ponavljanje onoga to je sveti Franjo doivio kad je odjednom uo rijei Evanelja kao neposrednu zapovijed. Neki je vitez uo formulu krtenja koju je moda sluao ve dvadeset puta; ali se te rijei sada odjednom probie do njegove svijesti punom jasnoom i udesnom silom, i on se zarekao da e ubudue od sebe tjerati avla samo sjeanjem na krtenje, a ne znakom kria7. Le Jouvencel se, kau, spremao da prisustvuje nekom dvoboju. Protivnici stoje spremni da se na hostiju zakunu na svoje pravo. Odjednom prozre vitez neumoljivu nunost da je jedna od tih zakletvi svakako lana, da e se jedan od te dvojice protivnika survati u propast, pa ih opominje: Ne zaklinjite se, borite se samo za ulog od pet stotina saksonskih groa ne polaui nikakve zakletve 8 . Pobonost pripadnika viih krugova s njihovim tekim ivotnim balastom razmetljiva sjaja i snane tenje za uivanjem, imala je zbog toga esto iste one grevite crte kao i narodna pobonost. Karlo V Francuski naputao je esto lov u najuzbudljivijem trenutku da bi poao na misu9. Mlada Anne de Bourgogne, ena vojvode od Bedforda, engleskog regenta u osvojenoj Francuskoj, razljutila je jednom prilikom parike graane time to je, jaui, u divljem galopu, poprskala blatom neku procesiju a nekom je drugom zgodom napustila o ponoi raspojasa nu dvorsku sveanost da prisustvuje misi u celestinaca. Njezina alosna rana smrt posljedica je bolesti od koje se razboljela posjeujui siromane bolesnike u Htel Dieu 10. Do zagonetne krajnosti zaotrila se suprotnost pobonosti grijeha u liku Luja Orleanskog, koji je meu svim velikim slugama, uivanja i sladostraa bio najstrasniji poklonik ovoga svijeta. Odao se pae i arobnjatvu i opirao se da se toga okani11. Pa ipak je taj isti Orlans bio tako poboan da je u samostanu celestinaca imao svoju eliju u opem dormitoriju; sudjelovao je u njihovu samostanskom ivotu, sluao pononu misu, a pokatkad i pet do est danjih misa12. Uasna je mjeavina pobonosti i zloina Gillesa de Raisa, koji je usred svoga pokolja djece u Machecoulu u ast Nedune djeice dao sluiti misu i koji se snebivao kad su mu suci spoitavali krivovjerje. I mada je u drugih pobonost bila povezana

s manje krvavih grijeha, to ipak mnogi od njih u sebi utjelovljuju tip devotnih svjetovnjaka, kao to su barbarski Gaston, Phbus, grof od Foixa, frivolni kralj Ren i profinjeni Karlo Orleanski. Okrutni i bahati Johann Bavarski dolazi zakrabuljen Lidwini Schiedamskoj da se s njom porazgovori o stanju svoje due13. Jean Coustain, nevjerni sluga Filipa Dobrog, bezbonik koji moda nikad nije sluao misu ni ikad udijelio milostinju, obraa se pod rukama krvnika Bogu stranim vapajem na svom grubom burgundskom narjeju 14 . Sam Filip Dobri je najuvjerljiviji primjer takva mijeanja pobonosti i odanosti svijetu. Taj ovjek raskonih sveanosti i otac mnogobro jne vanbrane djece, lukave politike proraunanosti i silna ponosa i gnjeva, zaista je poboan. Obiavao je da jo dugo poslije mise provede u svom klecalu. Postio je o vodi i kruhu etiri dana u tjednu, a osim toga i o svim vigilijama u ast Bogorodice i apostola. Dijelio je obilatu milostinju, i to posve potajno. Plaao je, takoer potajice, misu zadunicu za svakog umrlog pripadnika svoje eljadi po stalnoj tarifi: za baruna 400 ili 500, za viteza 300, za plemia 200 i za varleta po 10015. Nakon prepada na Luxemburg proboravio je poslije mise udubljen u svoj brevijar i u molitve zahvalnice tako dugo da je njegova pratnja, koja ga je ekala na konjima (jer bitka jo nije bila zavrena), postala nestrpljiva: vojvoda bi drugom prilikom mogao nadoknaditi sve te Oenae. Ali im Filip odgovori: Si Dieu m'a donn victoire, il la me gardera16 (Ako mi je Bog udijelio pobjedu, on e je za mene i sauvati). U svemu tome ne smijemo traiti licemjersto ili praznu bigotnost; to je napetost izmeu dvaju duhovnih polova za koju moda moderni duh nije sposoban. Tu mogunost doputa izraziti dualizam u shvaanju koje kraljevstvu bojem suprotstavlja greni svijet. U srednjovjekovnom duhu oituju se svi vii, istiji osjeaji u religiji, dok su se prirodni, svjesno osueni ulni nagoni morali spustiti na razinu svjetovnost, koja je prezrena kao grena. U srednjovjekovnoj svijesti kao da se oblikuju jedan pokraj drugoga dva shvaanja ivota. Pobono asketsko shvaanje skupilo je u sebi sva udoredna osje anja, ali se zato toliko neobuzdanije osveuje shvaanje sklono svijetu koje se potpuno prepustilo avlu. Ako jedno od toga dvoga nad svim prevlada, tad imamo pred sobom ili sveca ili neobuzdana grenika. Ta dva shvaanja su, meutim, na osjetljivoj vagi meusobno uravnoteena tako da u tih strasnih ljudi pokatkad izmeu crvenih cvjetova grijeha to ee izbija nabujala pobonost. Kad srednjovjekovni pjesnik pjeva jednom najpobonije hvalospjeve a zatim onako profane i opscene stihove kako to ine Deschamps, Antoine de la Salle, Jean Molinet i mnogi drugi, to nam ipak ne daje pravo da njihove proizvode raspodijelimo na tobonja razdoblja profanosti i skruenosti. To za njih vai ak i manje nego za moderne pjesnike. S ovim protivurjejem, koje nam se ini gotovo neshvatljivo, moramo se pomiriti. Ono doba poznaje udno mijeanje bizarne sklonosti prema raskoi sa strogom devotnou. Neobuzdana potreba da se sve ivo i zamiljeno bogato iskiti i prikae ne oituje se samo u pretrpavanju vjerovanja djelima slikarstva, zlatarstva i skulpture. I u samoj opremi duhovnog ivota izbija pokatkad glad, za bojom i sjajem. Brat Thomas revnuje estoko protiv svakog luksuza i svake bujnosti, ali je skelu s koje on sam govori narod ipak ukrasio najbogatijim tapiserijama koje su se uope mogle pronai17. Philippe de Mzires je najpotpuniji tip pobonosti koja voli sjaj. On je do tanina tono odredio sve to se ticalo odjee reda Muke Isusove to ga je htio osnovati. Ono to je pri tom izmatao bila je prava simfonija boja. Svi vitezovi bit e odjeveni, ve prema svome rangu, crveno, zeleno, grimizno ili nebeski plavo, a veliki metar bijelo; bijela je imala biti i njihova sveana odjea. Kri e biti crven, pojas od koe ili od svile s preicom od rogovine i s ukrasom od pozlaena bakra, izme crne, a kapa crvena. Tono je bila opisana i redovnika odjea, odjea, brae, slugu, sveenika i ena18. Ali taj red nije bio osnovan; Philippe de Mzires ostade za svega svoga ivota fantast kriarske vojne i projektant planova. U Parizu, u samostanu celestinaca, naao je, meutim, mjesto s kojim je mogao biti zadovoljan: koliko je sam taj red bio strog, toliko su se od zlata i dragog kamenja sjali njegova crkva i samostan, mauzolej knezova i kneginja. 19. Christine de Pisan smatrala je tu crkvu savreno lijepom. Mzires je tamo boravio kao laik, ivio je strogim redovnikim ivotom, ali je uza sve to podravao veze s velikom gospodom i ljubiteljima umjetnosti svoga doba; mondeno-umjet niki pandan Geerta Grootea. Onamo je povukao i svog kneevskog pri-

jatelja Orlnsa, koji je tamo naao sklonite od svog pustog ivota, a zatim i svoje rano poivalite. Ne moe se nipoto smatrati sluajnou to su dva sjaju odana vojvode, Luj Orleanski njegov ujak Filip Smjeli Burgundski kao mjesta za gajenje svoje ljubavi prema umjetnosti odabrali ba samostane najstroih redova, gdje je jo jae sinuo kontrast izmeu redovnikog ivota i raskoi: Orlans samostan celestinaca, Burgund kartuzijanski samostan u Champmolu pokraj Dijona. Stari kralj Ren otkrio je, lovei u okolici Angersa, nekog pustinjaka, sveenika koji je napustio svoju pastvu i ivio od crnog kruha i poljskih plodova. Kralj mu je, potresen strogou njegove estitosti, dao sa graditi kolibu i kapelicu. Za sebe je pokraj njega uredio vrt i skromnu vilu, koju je dao ukrasiti slikarijama i alegorijama. esto je odlazio na to mjesto da u son cher ermitage de Recule (svom dragom ermitau povuenosti) avrlja sa svojim umjetnicima i uenjacima20. Je li to srednjovjekovno, je li renesansa, ili je ipak osamnaesto stoljee? Jedan je od savojskih vojvoda, zajedno sa estoricom vitezova svoga reda svetog Mauricija, postao redovnik-pustinjak, ali s pozlaenim pasom, s crvenom kapom, zlatnim kriem i dobrim vinom21 . Od toga sjaja u devetosti samo je jedan korak do izraaja hiperbolike smjernosti koja je i sama puna raskoi. Olivier de la Marche sjeao se jo iz svog djetinjstva ulaska napuljskog kralja Jakoba Burbonskog, koji se pod utjecajem svete Colette odrekao svijeta. Kralj se, siro maki odjeven, dao nosit i u korit u za ubre, t elle sans aultre difference que les civieres en quoy l'on porte les fiens et les ordures communement (bez ikakve razlike, kao nosila na kojima se obino nosi gnoj i blato). Pratila ga je elegantna dvorska svita. Et ouys re compter et dire, kae La Marche pun divljenja, que en toutes les villes o il venoit, il faisoit semblables entres par humilit 22 . (I uo sam kako priaju i govore da iz poniznosti ulazi tako u sve gradove koje posjeuje). Slini su, ali ne ba tako ponizujui, od svetih uzora preporueni propisi za pogreb, koji mora vjerno prikazati svu nedostojnost pokojnika. Kad je sveti Petrus Thomas, pobratim i duhovni uitelj Philippea de Mziresa, osjetio pribliavanje smrti, odredio je da ga zaviju u vreu, da mu oko vrata objese ue i da ga poloe na zemlju. U tome mu je bio uzor sveti Franjo koji se takoer u asu smrti dao polei na zemlju. Po kopajte me, kae Petrus Thomas, na ulazu u kor, tako da svi ljudi moraju gaziti po mome truplu, ak i koze i psi, ako je mogue 23. Mzires, njegov divljenja vrijedni uenik, eli opet da nadmai uitelja u fantastinoj poniznosti. Njemu neka u smrtnom asu oviju oko vrata teki eljezni lanac. im izdahne duu, neka ga gola za noge odvuku do kora, tu neka ostane leei dok ga ne poloe u grob, ruku rairenih u obliku kria, s tri ueta pripetog na dasku to e zamijeniti bogato ukraeni lijes, na koji e moda naslikati njegov isprazni svjetovni grb, se Dieu l'eust tant hay qu'il fust mors s cours des princes de ce monde (ako bi ga Bog toliko mrzio da bi umro na dvorovima vladara ovoga svijeta). Daska sa dva lakta kanafasa ili gruba crna lanena platna neka se na isti nain odvue do jame u koju e se strvina bijednog hodoasni ka baciti gola, kakva jest. Neka se nad njom stavi mali grobni kamen. O njegovoj smrti ne smije se obavijestiti nitko osim Martina, njegova dobrog prijatelja u Bogu, i izvrilaca njegove posljednje volje. Gotovo je samo po sebi razumljivo da je taj duh koji se gubio u pro tokolu i ceremonijalu, taj sastavlja projekata i ljubitelj neobinosti, sastavio i itav niz oporuka. U kasnijima nema ni rijei o tim odredba ma iz godine 1392, i kad je Mzires 1405. umro, prireen mu je obian pogreb u redovnikoj halji njegovih dragih celestinaca s dva grobna natpisa koji vjerojatno potjeu od njega samog 24 . U ideal svetosti, da ne kaemo: u romantiku svetosti, nije petnaesto stoljee jo unijelo nita to bi nagovjetalo neko novo doba. ak ni renesansa nije izmijenila ideal svetosti. Postrance, od velikih strujanja, koja kulturu skreu na nove staze, ostaje ideal svetosti, i prije i poslije velike krize, ono to je uvijek bio. Svetac je bezvremen kao i mistik. Tipovi svetaca protureformacije jo su uvijek jednaki tipovima svetaca kasnog srednjeg vijeka, a ovi se ni u kojoj bitnoj crti ne razlikuju od tipova ranijeg srednjeg vijeka. To su, u

jednom i u drugom razdoblju, veliki sveci plamene rijei i u ognju iskovana djela: ovdje Ignacije Lojolski, Franjo Ksaverski, Karlo Boromejski, ondje Bernardin Sienski, Vincencije Ferrer, Ivan Kapistran. Pokraj njih tihi, u ljubavi prema Bogu zaneseni, koji se pribliuju muslimanskom i budistikom svetakom tipu: Alojzije Gonzaga u esnaestom stoljeu, Franjo Paulski, Colette, Petar Luksemburki u petnaestom stoljeu. Izmeu oba ova tipa stoje svi oni likovi koji u sebi nose poneto od ta dva ekstrema, a katkad moda ujedinjuju u sebi njihove osobine u najvioj pot enciji. Romantiku svetosti trebalo bi svrstati u isti red s romantikom vite tva : obje tee za istim ciljem, to jest da neke predodbe ideala nekog odreenog ivotnog oblika nau ostvarene u jednom ovjeku ili da ih stvore u literaturi. Pri tom nam pada u oi da se romantika svetosti u svim razdobljima osniva pretenije na fantastino-drakavim krajnostima poniznosti i odricanja nego na velikim djelima za uzdizanje religozne kulture. Ne postaje se svetim zbog svojih crkveno-socijalnih zasluga, ma koliko one bile velike; svetim se postaje zbog svoje udesne pobonosti. Veliki energeti postiu slavu svetosti samo onda ako su njihova djela uronjena u sjaj nadnaravnog ivota, ne postie je, dakle, Nikola iz Cuesa, ali je zato postie njegov Dionizije Kartuzijanac25. Ovdje je prije svega zanimljivo promatrati kako su se suoavali sa svetakim idealom krugovi profinjene kulture sjaja, to jest krugovi koji se i nadalje klanjaju idealu vitetva i koji ga gaje i preko granice sred njeg vijeka. Njihovi dodiri s tim idealom nisu, dakako, bili tako mnogobrojni, ali su ipak postojali. ak su i u to doba vladarski krugovi proizveli po nekog sveca. Jedan je od njih Charles de Blois. Po materinoj strani potjecao je iz kue Valois, a po svom je braku s naslj ednicom Bretagne, Jeannom de Penthivre, bio zapleten u borbu za prijestolje koja je ispunila najvei dio njegova ivota. Njemu je kao brani uvjet postavljen zahtjev da preuzme grb i bojni zov vojvodstva. On se sukobio s drugim pretendentom, s Jeanom de Montfortom, a borba za Bretagne poklapa se vremenski s poetkom stogodinjeg rata; obrana Montfortovih pretenzija jedan je od zapletaja koji su Eduarda III ponukali da doe u Francusku. Grof od Bloisa viteki prihvaa svoju borbu i bori se kao najbolji prvaci svoga doba. Zarobljen 1347, nedugo prije opsade Calaisa, ostaje u Engleskoj sve do 1356. Tek je 1362. mogao nastaviti borbu za vojvodstvo da bi u toj borbi godine 1364. naao smrt kod Auraija, gdje se hrabro borio pokraj Bertranda du Guesclina i Roberta de Beaumanoira. Taj junaki ratnik, u kojega se izvanjski tok ivota ni po emu ne razlikuje od ivota mnogih vladarskih pretendenata i vojskovoa onoga doba, ivio je od svoje mladosti ivotom stroge askeze. Otac ga je kao mladia odvraao od itanja pounih knjiga, jer mu se inilo da takve knjige ne dolikuju gospodinu njegova odreenja. Spavao je pokraj postelje svoje ene na slami prostrtoj na podu. U asu njegove ratnike smrti nali su ispod njegova oklopa haljinu od kostreti. Ispovijedao se svake veeri prije polaska na poinak, jer kranin, kako ree, ne smije zaspati u svojim grijesima. Za svoga suanjstva u Engleskoj obiavao je pohaati groblja da tamo na koljenima izgovori psalam De profundis. Njegov pratilac, bretonski titonoa, kojega je zamolio da mu respondira, ustruava se: ne, rekao je, tamo lee oni koji su ubili moje roditelje i prijatelje i spalili njihove kue. Nakon svoga osloboenja htio je bosonog poi snijegom pokrivenim krajem iz La Roche-Derriena, gdje je svojedobno bio zarobljen, u Trguier da pohodi sarkofag Saint Iva, potovanog patrona Bretagne, iji je ivot opisao u svom suanjstvu. Narod je to douo pa je njegov put prekrio slamom i pokrivaima, ali je grof od Bloisa odabrao drugi put i izranjavio noge do krvi tako da petnaest tjedana nije mogao hodati26. Njegovi su kneevski roaci, meu njima i Luj od Anjoua, odmah poslije njegove smrti pokuali da mu ishode proglaenje svecem. Godine 1371. odran je u Angersu proces koji je zavrio njegovom beatifikacijom. Taj je Charles de Blois, ako se moe povjerovati Froissartu, imao jedno vanbrano dijete. L fu occis en bon couvenant li dis messires Charles de Blois, le viaire sus ses ennemis, et uns siens filz bastars qui s'appeloit messires Jehans de Blois, et pluiseur aultre chevalier et escuier de Bretagne27. (Tada blage uspomene gospodin Charles de Blois bi ubijen lica okrenuta prema neprijatelju, a s njim i njegov bastard, zvan gospodin Jehan de

Blois i mnogo drugih vitezova i plemia Bretagne). Dosta udno, jer Charles de Blois nije bio obraenik nego oduevljeni samotrapljenik ve od svoje mladosti. Preostaje nam samo slutnja da se Froissart prevario, ili je etrnaesto stoljee doputalo kontradik cije koje danas ne bismo mogli ni zamisliti. ivot drugog jednog sveca iz visokog plemstva toga doba, ivot Petra Luksemburkog, ne postavlja nas pred takvo pitanje. Taj potomak luksemburkog grofovskog roda, koji je u etnaestom stoljeu zauzimao tako ugledno mjesto u Njemakoj i na dvorovima u Francuskoj i Burgundiji, zorni je primjer tipa to ga William James naziva the unter-witted saint (svecem neznatna razbora)28, skuen duh koji moe ivjeti samo u pomno zatvorenom svijetu pobonih misli. Rodio se 1369, neto prije nego to je njegov otac Guy pao u boju izmeu Brabanta i Gelderna pokraj Baesweilera (1371). Njegov nas duhovni put opet vodi do samostana celestinaca u Parizu, gdje se kao osmogodinji djeak druio s Philippeom de Mziresom. Jo kao djeak bio je obasut crkvenim astima: najprije raznim kanonikim prebendama, a zatim, kad mu je bilo petnaest godina, dobiva biskupiju Metz i na kraju kardinalski eir. Umro je godine 1387, ne navrivi jo ni osmanaestu godinu. Odmah su bili u Avignonu poduzeti koraci za njegovu kanonizaciju. Za to se zauzee najugledniji autoriteti: prijedlog je iznio francuski kralj, a u tome su ga podupirali pariki prvostolni kaptol i sveuilite. U procesu, odranom 1389, pojavie se kao svjedoci najvea gospoda Francuske, Petrov brat Andrija Luksemburki, Luj Bu rbonski, Enguerrand de Coucy. Zbog nehaja avinjonskog pape izostala je, dodue, kanonizacija (beatifikacija je obavljena 1527), ali je potovanje, koje je opravdalo prijedlog, bilo ve odavna priznato i nesmetano se obavljalo. Nad mjestom gdje je bilo pokopano tijelo Petra Luksemburkog u Avig nonu i odakle su svakodnevno pristizale vijesti o najoiglednijim udima, podigao je kralj smostan celestinaca, imitaciju samostana u Parizu koji je tih dana bio proteirano svetite kneevskih krugova. Tu se pojavie vojvode od Orlansa, Berryja i Burgundije da umjesto kralja polo e temeljni kamen samostana29. Pierre Salmon pria kako je nekoliko godina kasnije u sveevoj kapeli sluao misu30. Ima neto bijedno u slici koja, prema prianju svjedoka s proces a kanonizacije, prikazuje toga rano umrlog kraljevskog asketu. Petar Luksemburki je prekomjerno izrasli suiavi djeak koji ve kao dijete nije poznavao nita do ozbiljnosti tjeskobno strogog vjerovanja. Svoga je malog brata prekoravao kad bi se ovaj nas mijao, jer se, dodue, moe proitati da je na Gospodin plakao, ali nigdje ne pie da se ikad smi jao. Douls, courtois et debonnaire naziva ga Froissart vierge de son corps, moult large aumosnier. Le plus du jour et de la nuit il estoit en oroisons. En toute sa vye il n'y ot fors humilit31. (Ljubazan, uljudan i srdaan, djevianska tijela, vrlo dareljiv u dijeljenju milostinje. Najvei dio dana i noi provodio je u molitvi. U svemu njegovom ivotu nije bilo niega do poniznosti). Isprva je njegova plemika okolina pokuavala da ga odvrati od namjere da se odrekne svijeta. Kad im je govorio o svojoj elji da poe zemljom i dri propovijedi, odgovorie mu: Vi ste odvie visoki, svatko e vas odmah prepoznati. Vi ne biste podnijeli ni hladnou. A kako da onda propovijedate kriarsku vojnu? Kao da se pred nama za trenutak otkriva osnovni ton toga sitnog, skuenog duha. Je vois bien ree Petar qu'on me veut faire venir de bonne voye la malvaise: certes, certes, si je m'y mets, je feray tant que tout le monde parlera de moy. (Vidim da me se eli skrenuti s dobrog na lo put: zaista, zaista, ako se u to upustim, postii u da e sav svijet govoriti o meni). Gospodaru, odgovori mu majstor Jean de Marche, njegov ispovjednik, nitko ne eli da inite zlo, nego naprotiv samo dobro. Razumljivo je da su visoki roaci na kraju, kad se pokazalo da su asketske sklonosti mladia neiskorjenjive, bili zbog toga udivljeni i ponosni. Svetac, i to tako mlad svetac iz njihove sredine i u samoj njiho voj sredini! Vidjeli su pred sobom toga krhkog, boleljivog mladia, optereenog crkvenim astima, usred rasipne raskoi i ohola dvorskog ivota Berryja i Burgunda, pokrivenog prljavtinom i gamadi, uvijek zabavljenog vlastitim sitnim, kukavnim grijesima. Ispovijedanje se u njega pretvorilo u lou naviku. Svakog je dana ispisivao svoje grijehe na komadi papira, a kad bi ga u tome sprijeilo kretanje ili putovanje, nadoknadio bi to kasnije ispisujui ih po nekoliko sati. Vidjee ga nou kako pie ili kako pokraj svijee

ponovo ita svoj popis grijeha. Zatim bi usred noi ustajao i ispovijedio se pred kojim od svojih kapelana. Po nekad je uzalud kucao na vrata njihovih spavaonica; priinjali su se gluhima. Kad bi bili spremni da ga sasluaju, proit ao bi im svoje grijehe s ceduljice. Umjesto da se ispovijedi dva ili tri puta tjedno, ispovijedao se posljednjih svojih dana i dva put dnevno; ispovjednik ga vie nije smio naputati. Kad je na kraju umirao od suice, molio je da ga zakopaju kao nekog siro maha, a poslije njegove smrti naoe pun sanduk cedu ljica na kojima je pokojnik ispisivao grijehe svoga sitnog ivota iz dana u dan32. elei da u samoj kraljevskoj kui, meu neposrednim precima ima jednog sveca, zamolila je 1518. Lujza Savojska, majka Franje I, biskupa angulemskog da ispita ivot Jeana d'Angoulmea. Htjela je da ga proglase blaenim. Jean d'Orlans ili Angoulme bio je mlai brat Karla Orleanskog, pjesnika, i djed Franje I. Od svoje dvanaeste do etrnaeste godine bio je u engleskom suanjstvu, a kasnije, sve do svoje smrti godine 1467, ivio je u svom zamku Cognac pobonim i povuenim ivotom. On nije samo skupljao knjige, kao drugi knezovi, nego je i itao; sastavio je za sebe registar Chaucerovih Canterbury Tales, pjevao pobone pjesme i prepisivao recepte. Bio je, ini se, umjereno poboan. Zna se pouzdano da je imao vanbrano dijete jer se sauvala isprava o nje govu posvojenju. Nastojanja oko njegove beatifikacije nastavila su se sve do nekog doba sedamnaestog stoljea, ali, dakako, bez ikakva uspjeha33. Znamo jo jedan sluaj koji donekle osvjetljava odnos izmeu dvorskih krugova i svetosti. Bio je to boravak svetog Franje Paulskog na dvoru Luja XI. Neobina kraljeva pobonost dobro je poznata i o njoj nije potrebno opirno govoriti. Luj, qui achetoit la grace de Dieu et de la Vierge Marie plus grans deniers que oncques ne fist roy34 (koji je milost boju i djevice Marije kupovao skuplje nego ijedan drugi kralj) pokazuje sve crte najneposrednijeg i najtreznijeg fetiizma. U njegovu potovanju relikvija, u njegovoj strasti za hodoaenjem i procesijama nedostajala je svaka via svetost, svaki trag smjerne suzdrljivosti. Tr govao je svetim predmetima kao da oni nisu nita drugo nego dragocjene stvarice kuanstva. Kri Saint Lauda bio je prenijet iz Angersa u Nantes samo radi toga da se na taj kri poloi neka zakletva35, jer je zakletva na kri Saint Lauda znaila Luju vie nego ikakva druga zakletva. Kad je kralj pozvao preda se connetablea Saint Pola, zamoli ga connetable da mu zakletvom na kri Saint Lauda zajami sigurnost. Kralj mu je odgovorio: Trai svaku drugu zakletvu, samo ne ovu36. Kad mu se pribliavao kraj, kojega se bojao vie nego iega drugog, poslae mu sa svih strana najskupocjenije relikvije: papa mu meu ostalim alje korporal samoga svetog Petra; ak mu i turski sultan nudi zbirku relikvija koje su se jo nalazile u Carigradu. Na stoliu za posluivanje pokraj kraljeve bolesnike postelje stoji sveta ampula, donijeta iz Reimisa, iz kojega se dotada jo nikada nije udaljavala; kau da je kralj htio iskuati udotvornost svete posude i pomasti time to e mu njome pomazati itavo tijelo37. To su crte religioznosti na kakvu bismo mogli naii u merovinkih kraljeva. U Lujevoj je sabirakoj strasti teko povui granicu izmeu sabiranja egzotinih ivotinja, na primjer sjevernih jelena i sobova, i skupocjenih relikvija. Dopisivao se s Lorenzom de Medici o prstenu svetog Zenobija, firentinskog lokalnog sveca, i o Agnus Dei, zelenoj biljci, gdjekad nazvanoj i Agnus scythicus, koja se smatrala udotvornom rijetkou38. U neobinom domainstvu zamka Plessis ls Tours vladala je posljednjih Lujevih dana arena vreva pobonih molitelja i glazbenika. Oudit temps le roy fist venir grant nombre et grant quantit de joueurs de bas et doulx instrumens, qu'il fist loger Saint-Cosme prs Tours, o illec ilz se assemblerent jusques au nombre de six vingtz, entre lesquelz y vint pluseurs bergiers du pays de Poictou. Qui souvent jouerent devant le logis du roy, mais ilz ne le veoyent pas, affin que ausdiz instrumens le roy y prensist plaisir et passetemps et pour le garder de dormir. Et d'un autre cost y fist aussy venir grant nombre de bigotz, bigottes et gens de devocion comme hermites et sainctes cratures, pour sans cesser prier Dieu qu'il permist qu'il ne mourust point et qu'il le laissast encores vivre39.(U to doba pozvao je kralj mnogo glazbenika s instrumentima na strunu i s drvenim instrumentima, koje je smjestio u Saint-Cosme pokraj Toursa, gdje ih se nalo stotinu i dvadeset, meu njima mnogo pastira iz pokrajine Poitou. esto su svirali pred kraljevim domom, a da kralja nisu ni vidjeli, da bi kralj uivao u spomenutim instrumentima i tako ispunio vrijeme i odrao se budnim. A inae je

onamo pozvao i velik broj mukih i enskih pobonjaka i smjernika, pustinjaka i svetih bia, koji e neprestano moliti Boga da mu ne da da umre nego da mu dopusti da i dalje ivi.) I sveti je Franja Paulski, kalabrijski eremit, koji je poniznost mino rita nadmaio svojom zadubinom minim, u doslovnom smislu rijei predmet Lujeve sabirake strasti. Kralj se za posljednje svoje bolesti zaelio sveeve prisutnosti s izriitim zahtjevom da mu svetac svojim zagovorom produlji ivot40. Kad razne poruke napuljskom kralju nisu urodile plodom, kralj je diplomatskim koracima preko pape osigurao dolazak udotvorca i protiv sveeve volje. Po njega je u Italiju pola posebna plemika delegacija41. Kad je svetac stigao, Luj jo uvijek nije imao prema njemu povjerenja, jer ga je ve nekoliko ljudi prevarilo pod platem svetosti, pa je na nagovor svog tjelesnog lijenika dao uhaati bojeg ovjeka i na svakojake naine iskuavao njegovu estitost42. Svetac je sjajno izdrao sve te kunje. Njegova je askeza bila nadasve barbarska; podsjeala je na njegove zemljake iz desetog stoljea, na svetog Nilusa i svetog Romualda. On bi pobjegao kad bi ugledao neku enu. Novac nije ni dirnuo ve od svoje mladike dobi. Spavao je veinom stojei ili naslonjen; nije strigao ni kosu ni bradu. Nikad nije uzimao ivotinjsku hranu, hranio se samo korijenjem43. Jo za svojih posljednjih mjeseci pie kralj osobno da mu poalju prikladnu hranu za njegova udnog sveca: Monsieuer de Genas, je vous prie de m'envoyer des citrons et des oranges douces et des poires muscadelles et des pastenargues, et c'est pour le saint homme qui ne mange ny chair ny poisson; et vous me fers ung fort grant plaisir44. (Gospodine Genas, molim vas da mi poaljete limuna i slatkih narani i muskatnih kruaka i pastrnaka, i to za svetog ovjeka koji ne jede ni mesa ni ribe; uinit ete mi veliko zadovoljstvo). On ga nikad ne naziva drugaije nego le saint homme (sveti ovjek), tako da i Commynes, koji se sa svecem vie puta susreo, nije, ini se, znao kako mu je ime45. Ali saint homme nazivali su ga i oni koji su s porugom doekali njegov dolazak ili nisu vjerovali u njegovu svetost, na primjer kraljev lini lijenik Jac ques Coitier. Iz Commynesovih pribiljeaka govori nam hladna opreznost. Il est encores vif, zakljuuje Commynes, "par quoy se pourroit bien changer ou en myeulx ou en pis, par quoy me tays, pour ce que plusieurs se mocquoient de la venue de ce hermite, qu'ilz appeloient, saint homme"46. ("On je jo iv i mogao bi se bilo na bolje, bilo na gore izmijeniti, pa ja utim, jer su se mnogi ismijavali dolasku toga pustinjaka kojega nazivaju svetim ovjekom".) Ipak i sam Commynes tvrdi da jo nikad nije vidio nikoga de si saincte vie, ne o il semblast myeulx que le Sainct Esperit parlast par sa bouche (tako sveta ivota ni ovjeka za kojega bi se moglo lake povjerovati da mu iz usta govori Duh sveti). I ueni teolozi iz Pariza, Jean Standonck i Jean Quentin, koji su doli da razgovaraju sa svetim ovjekom o osnivanju samostana male brae u Parizu, bijahu najdublje potreseni njegovom linou i vratie se kui izlijeeni od svojih predrasuda 47. Zanimanje burgundskih vojvoda za svece njihova doba bilo je ma nje sebino od zanimanja Luja XI za svetog Franju Paulskog. Valja spomenuti da je nekoliko velikih vizionara i strogih asketa redovito nastupalo u svojstvu posrednika i savjetnika u politikim pitanjima. Tako na primjer sveta Colette i blaeni Dionizije Ryckelski, kartuzijanac. Prema Colettei postupala je burgundska kua s osobitim potova njem; Filip Dobri i njegova majka, Margareta Bavarska, poznavali su je osobno i pitali je za savjet. Ona je posredovala u zapletajima izmeu vladarskih kua Francuske, Savoje i Burundije. Karlo Smjeli, Marija, Maksimiljan i Margareta Austrijska neprestano su se trudili da se Colette proglasi sveticom48. Mnogo je znatnija od njene uloga Dionizija Kartuzijanca u javnom ivotu njegova vremena. I on je nekoliko puta bio u vezi s burgundskom kuom i pojavljivao se kao savjetodavac Filipa Dobrog. Dionizija i kardinala Nikolu iz Cuesa, kojega je kao suradnik pratio na njegovu uvenom putu kroz Njemaku, doekao je godine 1451. u Bruxellesu sam vojvoda. Dionizije, koji je uvijek ivio u strahu da se Crkvi i kranstvu loe pie i da im se pribliava velika nesrea, pita u jednoj viziji: Gospode, hoe li Turci doi u Rim? Vojvodu je opominjao na kriarsku vojnu49. Inclytus devotus ac optimus princeps et dux (uveni pobonjak i najbolji vladar i vojvoda), kojemu posveuje svoj traktat o ivotu vladara, nije vjerojatno nitko drugi nego Filip Dobri. Karlo Smjeli radio je zajedno s Dionizijem na

osnivanju kartuzijanskog samo stana u Hertogenboschu u ast svete Sofije Carigradske, vjene Mudrosti, koju je vojvoda oigledno smatrao nekom sveticom50. Vojvoda Arnold van Geldern molio je Dionizija za savjet u sporu sa svojim sinom Adolfom51. Njegovu su eliju u Roermondu neprestano opsjedali s molbama za savjet mnogi plemii, sveenici i graani; bio je neprekidno zaokupljen rjeavanjem mnogobrojnih tekoa, sumnja i pitanja savjesti. Dionizije Kartuzijanac je najpotpuniji tip silovita religiozna zanesenjaka to ga uope ima srednji vijek na svome izmaku. Njegov je ivot bio neshvatljivo djelotvoran; u njemu su bili sjedinjeni ekstaza velikih mistika, kraj nja askeza, neprestana privienja i otkrivenja vizionara s gotovo nepreglednom djelatnou teolokog pisca i praktinog duhov nog savjetnika. Bio je jednako blizak velikim misticima kao i prakti nim vindeshajmovcima, na primjer Brugmanu, za kojega je napisao uveni vodi kroz kranski ivot52, ili Nikoli iz Cuesa, i jednako srodan progoniteljima vjetica53 kao i prvoborcima crkvene reforme. Njegova radna sposobnost bila je neunitiva. Spisi mu obasiu 45 svezaka u kvart -formatu. Kao da se iz njega jo jednom prolila sva srednjovjekovna teologija. Qui Dionysium non legit, nihil legit (Tko ne ita Dionizija, ne ita nita) glasila je uzreica teologa esnaestog stoljea. Bavio se najteim filozofskim pitanjima, ali je pisao i za nekog starog brata laika Wilhelma kad ga je zapitao hoe li se due na drugom svijetu meusobno prepoznavati. On e mu to, kako je obeao, rei to jednostavnije bude mogao, a brat Wilhelm neka to dade prevesti na nizozemski jezik54. U beskrajnom nizu jednostavno izreenih mis li ponovio je sve ono to su mislili njegovi veliki prethodnici. To je tipino kasni rad: saet, dosljedan, koji ne stvara nita novo. Citati iz Bernharda od Clairvauxa ili iz Huga A Saint Victore sjaje se kao drago kamenje na jednobojnoj Dionzijevoj odjei. Sva je svoja djela sam napisao, pregledao, dotjerao, rubricirao i iluminirao sve dok na kraju svoga ivota nije promiljeno prestao pisati: Ad securae taciturnitatis portum me transferre intendo poi u sada prema luci sigurne utnje55. Mirovanje bilo je njemu nepoznato. Svakog je dana izmolio gotovo sav Psaltir; valja proitati bar polovicu, izjavio je. Molio se pri svakom poslu, pa ak i pri odijevanju i razodijevanju. Poslije ponone mise, kad su se ostali vraali na poinak, ostajao je budan. Snaan je i velik; njegovo je tijelo za sve sposobno. Imam eljeznu glavu i bakreni eludac, kae Dionizije. Bez gaenja, pa ak i sa slau jeo je pokvarena jela: crvljiv maslac, crvljive trenje; u takve gamadi nema otrova, kae svetac, i moe se mirno jesti; Odvie slane sleeve objesio bi dok nisu istrunuli: jedem radije smrdljiva nego slana jela 56 . Najopseniji umni rad na najdubljim teolokim razmatranjima i formulacijama ne obavlja Dionizije u nepokretnom jednolinom uenjakom ivotu, nego u neprestanim zanosima duha koji je osjetljiv za svako estoko uzbuenje to ga izazivaju nadnaravne stvari. Kao djeak ustajao bi nou za mjeseine jer je mislio da je doba za polazak u ko lu57. Dionizije je mucao; avo, kojega hoe da istjera, izruguje mu se nazivajui ga mucavac. Sobu u kojoj umire gospoa van Vlodrop vidio je ispunjenu avlima; oni su mu izbili tap iz ruke. Nitko nije poput njega proivio stranu tjeskobu od etiriju posljednjih stvari; estoki nasrtaj avla u asu umiranja est je predmet njegovih propovijedi. On neprestano saobraa s umrlima. Pojavljuju li se esto pred njim duhovi pokojnika? pita ga neki redovnik. Oh, stotine i stotine puta, odgovara Dionizije. U istilitu je prepoznao svoga oca i ishodio njeg ovo osloboenje. Njegove vizije, objavljenja i privienja zaokupljaju ga nepre stano, ali on o tome nerado govori. Stidi se ekstaza to ih u njemu izazivaju razni izvanjski povodi: prije svega muzika, katkad usred nekog plemikog drutva koje slua njegove mudre rijei i opomene. Meu poasnim nadimcima velikih teologa glasi njegov nadimak Doctor ecstaticus. Ali neka nitko ne vjeruje da su ljudi potedjeli sumnjienjima i porugom tako velik lik kakav je bio Dionizije, kao to nisu potedjeli ni Franju Paulskog, neobinog udotvorca Luja XI. I on se neprestano morao boriti protiv sramoenja i poruge svijeta. Duh petnaestog stoljea nije bio kadar nai jasno odreeni stav prema najviim oitovanjima srednovjekovnog vjerovanja.

XIV VJERSKO UZBUENJE I RELIGIOZNA FANTAZIJA

Otkako je slatkobolna lirska mistika Bernharda od Clairvauxa u dvanaestom stoljeu intonirala fugu bujnog ganua zbog Kristovih pat nja, bio je duh vremena u sve veoj mjeri ispunjen zanosnim suosjea njem Muke; Bernhard od Clairvauxa bio je proet i zasien Kristom i kriem. Ve u najranijem djetinjstvu bila je u taj njeni duh usaena slika Raspetoga, slika tako velika i mrana da je svojom ozbiljnou za sjenila sva njegova osjeanja. Dok je Jean Gerson bio jo dijete, postavio se njegov otac rairenih ruku uza neki zid: Gledaj, dijete moje, rekao je otac, tvoj Bog, Bog koji te je stvorio i spasio, bio je ovako razapet i tako je umro. Ta je slika u njemu ostala iva do njegove duboke starosti, ona se, tovie, s godinama jo i produbila; stoga je, jo i poslije njegove smrti, blagosiljao svoga oca, koji je umro ba na blag dan uzvienja kria1. Colette je kao dijete od etiri godine svaki dan sluala kako joj majka plae zbog muke Kristove, proivljavajui zajedno s Kristom poruge, udarce i muenje. Sjeanje na to usjeklo joj se u pre osjetljivu duu takvom estinom da je za svega ivota svakoga dana u as Kristova razapinjanja na kri osjeala najdublju tjeskobu i bol srca, a pri itanju muke Isusove trpjela je vie nego ikoja druga ena u poroajnim mukama 2. Neki je propovjednik pokatkad pred svojim sluateljima utei stajao u poloaju Razapetog po etvrt sata 3 . Duh onoga doba bio je tako ispunjen Kristom da je i povodom naj neznatnije slinosti bilo ka kva postupka ili misli s Kristovim ivotom ili patnjama neposredno sav zabrujio Kristom. Neka je siromana duvna, sabirui i nosei ogrjev za crkvu, mislila da nosi kri; i sama je predodba o noenju drva bila dovoljna da tome radu dade sjaj najuzvie nijeg dijela ljubavi. Slijepoj se eni koja pere rublje priinja korito i praonica jaslama i talicom4. I svetogrdno pretvaranje; potovanja vla dara u religiozne predodbe, usporeivanje Luja XI s Isusom, cara i njegova sina i unuka sa svetim Trojstvom5, bilo je gotovo isto takva ma nifestacija prezasienosti religioznim sadrajem. Petnaesto stoljee pokazuje snano religiozno ushienje u dvojakom obliku. Ono se u jednu ruku oituje snanim gibanjem koje pokatkad, kad neki putujui propovjednik svojo m rijeju zapali sve duhovno gorivo poput snopova suvaraka, zahvaa sav narod. Ta je pojava, koja pod sjea na gr, strasna i silovita, ali je opet uskoro i nestaje. Neki su uz to svoju osjetljivost zauvijek uputili tihom stazom i uveli je u novi, blai oblik ivota, u oblik usrdnosti. To je pijetistiki krug onih koji su, svje sni svoga novotarstva, nazvali sebe modernim devotima, to jest suvremenim pobonjacima. Kao gibanje, podvrgnuto vrstim pravilima, ograniuje se devoto moderna na sjevernu Nizozemsku i na donjonjemako podruje; ali se duh koji je tom gibanju dao ivot osjetio i u Francuskoj. Snano djelovanje propovijedi prelo je samo svojim neznatnim dijelom kao trajni element u duhovnu kulturu. Mi znamo kako su se na dasve snano doimali veliki propovjednici6, ali nemamo sposobnosti da suosjetimo uzbuenje koje je iz njih proizlazilo. To uzbuenje ne dopire do nas iz pisane predaje o tim propovijedima, a i kako da dopre? Pisana propovijed nije vie djelovala ni na suvremenike. Mnogi o d onih koji su Vincencija Ferrera sluali, a kasnije itali njegove propovijedi, tvrde da su, itajui ih, u njima pronali jedva i sjenu onoga to su uli iz njegovih usta, kae Vincencijev biograf7. Tome se ne treba uditi! Ono to poznajemo iz tampanih sermona Vincencija Ferrera ili Oliviera Maillarda8, jedva je neto vie od tkiva njihove rjeitosti, bez ikakva oratorskog ara i naizgled prozaino u svojoj podjeli na sermon prvi, sedmi itd. Mi znamo da je ono to je narod oduvijek potresalo, bilo ba ivo prikazivanje strahota pakla, gromka prijetnja kanjavanjem grije ha i lirski izljevi o muci Isusovoj i ljubavi bojoj. Mi znamo kakvim su se sredstvima sluili ti propovjednici: njima nijedan efekt nije bio odvie grub, nijedan prijelaz od smijeha u pla

preotar, nikakav, pa ni najsnaniji crescendo odvie snaan9. Mi moemo potresenost koju su ta sredstva izazivala zapravo samo nasluivati iz stereotipnog prianja o tome kako se grad s gradom prepirao za pravo na slijedee propovijedi, kako su magistrat i narod doekivali propovjednike sjajem kakav se inae priznavao samo vladaru, kako su propovjednici pokatkad morali zastati u propovijedi dok ne prestane glasni pla mnotva. Prilikom jedne propovijedi Vincencija Ferrera provezli su pokraj toga mjesta na putu do stratita dvoje na smrt osuenih, mukarca i enu. Vincencije zamoli da se taj krvniki posao odgodi. rtve je dotle sakrio pod svojom propovjedaonicom i odrao propovijed o njihovim grijesima. Poslije propovijedi ne naoe ih vie na tom mjestu, ali zato naoe nekoliko kosti, a narod ne htjede vjerovati ni u to drugo, nego da su rijei svetog ovjeka grenike spalile i tako ih ujedno spasile 10 . Spazmodika potresenost gomile od ive rijei propovjednika uvijek se brzo rasplinula i nije se mogla sauvati u pisanoj predaji. Ali nam je zato bolje poznata usrdnost modernih devota. Religija je ovdje, kao i u svakom pijetistikom krugu, davala oblik ne samo ivotu nego i drutvenosti: toplo duhovno bratstvo, tihu intimnost jednostavnih mukaraca i ena, nad ijim je siunim svijetom, pokraj kojega su umei prolazili silni valovi vremena, golemo nebo razastrlo svoj svod. Prijatelji Tome Kempenca divili su se njegovu nepoznavanju obinih stvari svijeta; neki je prior u Windesheimu no sio asni nadimak Jan Ja ne-znam. Njima je potreban samo jedan pojednostavnjeni svijet; oni ga iste time to iz njegove sfere izbacuju zlo11 . Unutar tijesna konventikla ive oni u radosti suosjeajne privrenosti: pogled jednoga neprestano poiva na drugome da bi zamijetio sve znakove milosti; njihovo je zadovoljstvo u uzajamnom pohaanju12. Otuda njihova osobita sklonost za pisanje ivotopisa kojoj zahvaljujemo tono poznavanje toga duhovnog naina ivota. Devotio moderna je u svom nizozemskom regularnom obliku stvorila vrstu konvenciju smjerna ivota. Devoti su se mogli prepoznati po njihovom odmjerenom i tihom kretanju, po njihovom prignutom hodu, a poneki i po nekom u smijeh razvuenom licu. ili po namjerice zakrpljenoj novoj odjei13. A ne ba na posljednjem mjestu i po njihovim obilatim suzama: Devotio est quaedam cordis teneritudo, qua quis in pias faciliter resolvitur lacrimas. (Devotio je odreena njenost srca u kojoj se netko lako rastapa u pobonim suzama.) Boga treba moliti za svakodnevno krtenje u suzama, suze su krila molitve ili, prema rijeima svetog Bernharda, vino anela. ovjek se mora predati milosti blagorodnih suza, pripremati se i poticati na suze kroz svu godinu, a prije svega za postova, kako bi s psalmistom mogao rei: Fuerunt mihi lacrimae meae panis die ac nocte. (Suze moje bijahu kruh moj danju i nou). Pokatkad teku one tako dragovoljno da se molimo jecajui i plaui (ita ut suspiriose ac cum rugitu oremus). Ako se same od sebe ne pojave, ne valja ih silom istiskivati nego se treba zadovoljiti suzama srca. A u prisutnosti drugih valja izbjegavati koliko je god mogue znakove neobine devotnosti14. Vincencije Ferrer prolijevao je, kad je god posveivao hostiju, toliko suza da su gotovo svi plakali zajedno s njim i da se pokatkad uo lelek kao za naricanja za mrtvim. Pla mu bijae takva slast da je nerado susprezao suze15. Za Francusku ne raspolaemo podacima o novom pijetizmu u nekom odreenom novom obliku kao za nizozemske redovnike kue i za vindeshajmske kongregacije. Srodni su duhovi u Francuskoj ostajali posve u svijetu ili su pristupali postojeim redovima u kojima je onda devotio moderna postigla stroe potivanje pravila. Ta pojava nije bila poznata kao ope raspoloenje irokih graanskih krugova. Moda zbog toga to je francuska pobonost bila strasnijeg, spazmodinijeg karaktera nego nizozemska, to je lake zapadala u prenaglaene oblike i to je opet lake splanjavala. Potkraj srednjeg vijeka esto je posjetiocima iz junih zemalja upadala u oi ozbiljna i opa pobonost u sjevernoj Nizozemskoj; oni su je tamo u narodu zapazili kao neto naroito16. Nizozemski su devoti openito napustili prenapetu mistiku, iz ijih je prvih stupnjeva nastao njihov oblik ivota. Time su ujedno dobrim dijelom od sebe odvratili opasnost da u zanosu zastrane u raskol. Nizo zemska devotio moderna bila je posluna i pravovjerna, praktino udoredna a pokatkad i hladna. Naprotiv, tip francuskog devota imao je, ini se,

mnogo veu amplitudu; on neprestano dodiruje najekstremnije fenomene vjerovanja. Kad je groningenski dominikanac Matthaeus Grabow poao u Konstanzu da tamo na koncilu iznese sve tube prosjakih redova protiv nove brae zajednikog ivota i, ako bude mogue, ishodi njihovu osudu17, tada je veliki prvak ope crkvene politike, Jean Gerson glavom, bio onaj ovjek u kojemu su nali svoga branitelja ugroeni sljedbenici Geerta Grootea. Gerson je u svakom pogledu bio mjerodavan da prosu di radi li se u ovom sluaju o oitovanju prave pobonosti i o dopustivom obliku njezine organizacije. Razlikovanje prave pobonosti od vjerskog fanatizma bio je, naime, jedan od predmeta koji su neprestano zaokupljali njegov duh. Gerson je bio oprezan, savjestan akademski duh, poten, i st i dobronamjeran, ovjek one poneto pedantne brinosti za lijep oblik to jo pokatkad odaje svoje porijeklo finim duhom koji se iz skromnih prilika dovinuo do zaista aristokratskog ugleda. Bio je ujedno i psiholog obdaren osjeajem za stil. A osjeaj za stil i pravovjernost u najtjenjem su srodstvu. Ne treba se uditi to su oitovanja vjerskog ivota esto pobuivala njegovo nepovjerenje i zabrinutost. Ipak je udno kako nas tipovi pobonosti, to ih on kao pretjerane i opasne ne odobrava, ivo podsjeaju na moderne devote koje je ipak branio. Objanjenje ne zadaje tekoa. Njegove francuske ovce nisu imale vrst obor, stegu i organizaciju, to jest ono to je, samo po sebi, odvie vatrene dralo u granicama onoga to je crkva mogla trpjeti. Gerson posvuda nazire opasnosti od popularne devotnosti. Izvoe nje mistike na ulicu smatrao je pogrenim18. Svijet je, kae Gerson, u tom posljednjem razdoblju pred samim svojim svretkom, poput slaboumna starca izloen svakojakim fantazijama, snovienjima i iluzijama koje gdjekoga odvraaju od istine19. Mnogi se bez prikladna vodstva uputaju u odvie strog post, u odvie dugotrajna bdjenja, u suvine suze kojima smuuju svoj mozak. Oni ne sluaju nikakvih opomena na umjerenost. Neka budu oprezni, jer bi lako mogli pasti rtvom avoljeg zasljepljivanja. Jo je nedavno u Arrasu posjetio enu i majku koja je izazivala divljenje naroda postei po dva do etiri dana najstroim postom i protiv volje svoga mua. Razgovarao je s njom, ozbiljno je ispitao i tako pronaao da je njezino odricanje samo ohola i isprazna tvrdoglavost. Nakon takva posta, jela je nezasitnom pohlepnou. Kao razlog svoga samotrapljenja navela je ni manje ni vie nego da se smatra nedostojnom da jede kruh. Ve mu je i sama njezina vanjtina odavala da je blizu ludila20. Druga neka enica, epileptiarka, koju bi zaboljele kurje oi im bi koja dua otputovala u pakao, itala je ljudima grijehe s ela i tvrdila da svakog dana spaava po tri due; pod prijetnjom mui la priznala je da se u to upustila jer tako zarauje svoj kruh 21 . Gerson nije ba visoko cijenio vienja i objavljenja iz najnovijeg vremena o kojima se svugdje moglo itati. Poricao ih je ak i u uvenih svetica, kao to su Brigita vedska i Katarina Sienska22. Ogroman broj sluajeva, o kojima je uo priati, uinio ga je nepovjerljivim. Mnogi su izjavljivali kako su u privienju vidjeli da e postati pape; neki je ueni ovjek to i vlastoruno opisao i potkrijepio dokazima. Drugi je opet isprva bio uvjeren da e postati papa, ali je kasnije sam sebe uvjerio da e biti Antikrist ili bar njegov prethodnik, pa se bavio samoubilakim mislima da bi kranstvu pritedio tu nesreu23. Nita nije tako opasno, kae Gerson, kao neuka devotnost. Kad bi jadni pobonjaci uli da je Marijin duh kliktao radujui se u Bogu, tada bi i oni sami nastojali da kliku od radosti i pritom bi kojeta zamiljali, as u ljubavi, as u strahu; tada bi im se priviale kojekakve slike, koje nisu mogli razlikovati od istine, pa bi ih smatrali udima24. A ba to je preporuivala devotio moderna: Tko od svega srca i svim svojim silama eli da pati poput Krista, taj neka se potrudi da postane potiten i sjetan. Ako nekoga ve mui tjeskoba, neka tu svoju tjeskobu sjedini s Kristovom tjeskobom i podijeli je s njim25. Kontemplativni ivot krije u sebi velike opasnosti, kae Gerson: mnogi su od toga pali u sjetu ili u duevnu bolest26. Gerson zna kako prekomjerni post lako izaziva ludilo ili halucinacije, a zna i to kakva je uloga posta u magiji27.Gdje da ovjek tako otra pogleda za psiholoki moment u manifestacijama vjere povue granicu izmeu svetog, doputenog i zazornog? Gerson je i sam znao da mu sama njegova ortodok snost u tom pogledu jo uvijek nije dostatna. kolovani e teolog lako izrei presudu tamo gdje se oigledno odstupilo od

dogme, ali izvan toga lee svi oni sluajevi u kojima mu je pravi put moralo pokazati eti ko procjenjivanje oitovanja pobonosti i u kojima mu je presudu morao priapnuti osjeaj za mjeru i dobar ukus. U tim se nesretnim vre menima shizme, kae Gerson, od svih vrlina najlake zanemaruje discretio28. Ako dogma ni za Jeana Gersona nije vie bila jedini kriterij za razlikovanje lane od prave pobonosti, onda pogotovu ne smijemo mi prosuivati tipove religioznog zanosa prema njihovoj ortodoksnosti ili heretinosti, nego, naprotiv, prema njihovoj psiholokoj prirodi. Ni narod onoga doba nije razabirao dogmatske razlike. Sluao je raskolnika bra ta Thomasa s istim onim zanosom kojim i svetog Vincencija Ferrera, a kudio svetu Colettu i njezine sljedbenike, begine i hipokrite29. Colette pokazuje sve one osobine koje James naziva teopatskim stanjem30 i koje su izrasle iz najbolnije preosjetljivosti. Ona ne moe vidjeti oganj ni podnijeti njegov ar, osim plamena svijea. Pretjerano se boji muha, pueva, mravi, smrada i neistoe. Seksualnost joj je odvratna kao kasnije svetom Alojziju Gonzagi, pa stoga eli da u svojoj kongregaciji ima samo djevice; ona ne potuje oenjene svece i alosna je to je njezina majka bila druga ena njezina oca31. Crkva je ovu strast prema najistijem djevijanstvu jo uvijek cijenila kao pohvalnu i vrijednu nasljedovanja. Ta je strast bila neopasna sve dotle dok se oitovala u obliku line odvratnosti prema svemu seksualnom. Isti je taj osjeaj postao opasan za Crkvu, pa prema tome i za osobu koja ga je odobravala, u drugom svom obliku: naime tada kad ta osoba nije vie poput pua uvlaila rogove da bi se zavukla u zakon vlastite sfere istoe, nego kad je htjela da vidi svoju tenju za ednou primijenjenu i na crkveni i drutveni ivot drugih. Kad bi god te tenje za istoom poprimile revolucionarne oblike i oitovale se u estokim tubama protiv neednosti sveenika i raspojasanosti redovnika, srednjovjekovna ih se Crkva uvijek morala odrei, jer je znala da nije kadra otkloniti tu nedau. Jean de Varennes okajao je svoju dosljednost u bijednoj tamnici u koju ga je zatvorio remski nadbiskup. Taj je Jean de Varennes bio ueni teolog i uveni propovjednik koji je, ini se, kao kapelan mladog luksembur kog kardinala na papinskom dvoru u Avignonu i sam dolazio u obzir za mitru ili za kardinalski eir, ali se odjednom odrekao svih svojih beneficija, osim jedne prebende Notre Dame u Reimsu, zahvalio se na inu i vratio se iz Avignona u svoj zaviaj, u Saint Li, gdje je poeo propovijedati i ivjeti svetim ivotom. Et avoit moult grant hantise de poeuple qui le venoient vier de tous pays pour la simple vie trsnoble et moult honneste que il menoit.(Oko njega se u velikom broju sjatio narod koji je doao sa svih strana da ga vidi zbog njegova plemenita i asna ivota). Smatralo se da bi zaista mogao postati papa; nazivahu ga le saint homme de St. Li (svetim ovjekom iz Saint Lia); mnogi su nastojali da mu kao udotvorcu dodirnu ruku ili odjeu; neki miljahu da je izaslanik boji ili ak neko boansko bie. Neko je vrijeme sva Francuska govorila samo o njemu32. Ali nije svatko vjerovao u estitost njegovih namjera; bilo je i ljudi koji su govorili o fou de Saint Li (o luaku iz Saint Lia) ili su ga sumnjiili da se sredstvima koja pobuuju panju eli domoi visokih sveenikih asti koje su ga mimoile. U Jeana de Varennesa, kao i u mnogih drugih prije njega, vidimo kako se strast prema spolnoj istoi pretvara u revolucionarni nain miljenja. Kao da je sve optube zbog izopaenosti Crkve sveo na jedno zlo, na razvrat, pa je u toj svojoj fanatinoj srdbi ogoreno napadao crkvene autoritete, u prvom redu remskog nadbiskupa. Au loup, au loup (Na vuka, na vuka) dovikivao je gomili, a gomila je vrlo dobro shvatila na koga misli, pa je spremno uzvraala povicima: Hahay, aus leus, mes bones genz, aus leus (Hura, na vukove, ljudi, na vukove!). Ali Jean de Varennes nije, ini se, u svojoj smionosti iao do kraja: Nikad nisam rekao da nianim na nadbiskupa, glasila je njegova obrana iz tamnice; rado se sluio poslovicom: qui est tigneus, il ne doit pas oster son chaperon (kome je ugava glava, neka ne skida kape)33. Ali ma koliko se daleko bio odvaio, njegovi su sluatelji iz njegovih propovijedi uli pouku koja je tako esto zaprijetila crkvenom ivotu: sakramenti sveenika koji nemoralno ive nevaljali su, hostija koju posveuje nije nita drugo do kruh, nje govo krtenje i njegovo razrjeenje od grijeha bezvrijedni su. To je u Jeana de Varennesa bio, dakako, tek jedan dio opsenog radikalnog moralnog programa: sveenici ne smiju zajedno

ivjeti ak ni sa svojom sestrom ili s nekom enom visoke starosti; s brakom su povezana dvadeset i dva ili dvadeset i tri grijeha; brakolomce treba kanjavati prema pouci Starog zavjeta; Krist bi sam bio zapovijedio da se brakolomka kamenuje da je bio uvjeren u njezinu krivnju; u Francuskoj nema iste ene; kopile ne moe initi dobro niti moe postii blaenstvo34. Crkva se iz nagona za samoodranjem neprestano morala braniti od takva otra oblika odvratnosti prema neudorednosti: kad se jednom probudi sumnja u vrijednost sakramenta iz ruku nedostojnih sveenika, sav e se crkveni ivot potresti u svojim temeljima. Gerson usporeuje Jeana de Varennesa s Janom Husom kao ovjekom koji je uza sve svoje dobre nakane zbog svoje revnosti poao stranputicom35 . Crkva je openito na jednom srodnom podruju bila krajnje tole rantna, to jest u tome to je trpjela ulno prikazivanje boje ljubavi. Ali je savjesni kancelar parikog sveuilita i tu nazirao opasnost i opominjao na oprez. On je tu opasnost poznavao iz svoga bogatog duobrinikog isku stva i s njenih raznih strana, kao dogmatsku i moralnu opasnost. Je dan itav dan mi ne bi bio dovoljan, rekao je, da nabrojim bezbrojne ludosti zaljubljenih i ludih: amantium, immo et amentium 36 . Jest, znao je iz iskustva: Amor spiritualis facile labitur in nudum carnalem amorem37. (Duhovna se ljubav lako izopauje u isto putenu ljubav). Na koga je drugog nego na sebe samog mislio Gerson kad je govorio o nekom znancu koji je iz pohvalne devotnosti gajio intimno prijateljstvo u Gospodu s nekom duhovnom sestrom: Isprva nije tu bilo plamena bilo kakve tjelesne privlanosti, ali se malo -pomalo iz redovitog ophoenja u njemu rodila ljubav koja nije vie imala svoj korijen u Bogu, i on vie nije mogao odoljeti da je ne posjeuje ili da na nju ne misli za njezine odsutnosti. U tome nije nasluivao nita greno, ni ikakvu avo lju zamku sve dotle dok prilikom jedne dulje razdvojenosti nije raza brao opasnost koju je Bog jo u pravi as od njega odvratio38. Otada je bio un homme averti (opomenut ovjek), pa je od toga imao i koristi. Sav njegov traktat De diversis diaboli tentationibus (O raznim avoljim iskuenjima) samo je otra analiza onog duevnog stanja koje je bilo svojstveno i nizozemskim devotima. To je prije svega dulcedo Dei, zueticheit vindeshajmovaca39, prema kojoj je Gerson nepovjerljiv. avo, kae Gerson, ulijeva ljudima neizmjernu i udesnu slast (dulcedo), slinu devotnosti, ne bi li ovjek u uivanju te slati (suavitas) traio svoj jedini cilj i ljubio i nasljedovao Boga samo da postigne taj uitak40. A na drugom mjestu41 kae o istoj toj dulcedo Dei: Mnoge je prevarila odvie velika predanost takvim osjeajima; oni su bijes svoga srca prigrlili kao osjeanje Boga i pali u bijednu zabludu. To vodi do kojekakvih ispraznih tenja. Neki se trude da postignu stanje potpune bezosjeajnosti ili pasivnosti u kojemu kroz njih djeluje Bog, ili neku mistiku spoznaju i sjedinjenje s Bogom u kojemu se Bog vie ne shvaa kao pojam bitka, pojam istinitog ili pojam dobra. Tu lee i Gersonove zamjerke Ruusbroecu i njegovoj prostodunosti. Gerson prekorava miljenje njegove Chierheit der gheesteliker brulocht (Ures duhovne svadbe) da savrena dua razmiljajui o Bogu ne gleda Boga samo po mou jasnoe koja je boanska bitnost, nego i time to je ona sama boanska jasnoa42. Gerson kao pobornik umjerene, staromodne bernardinske mistike nije mogao dopustiti osjeaj potpunog unitenja JA to su ga osjeali mistici vremena. Neka mu je vizionarka priala da u gledanju Boga njezin duh biva pravim unitenjem uniten i potom iznova st voren. Odakle to znate? upita je Gerson. Ja sam to sama osjetila, glasio je njezin od govor. Logika je apsurdnost te izjave za intelektualnog kancelara neoborivi dokaz o zazornosti takva osjeaja43. Izraavanje takvih osjeanja mislima bilo je opasno. Crkva ih je mogla trpjeti samo u obliku slike; srce Katarine Sienske pretvorilo se u Kristovo srce. Marguerite Porete iz Hennegaua, sljedbenica brae slobodnog duha, koja je takoer vjerovala da joj je dua ponitena u Bogu, bila je 1310. spaljena u Parizu44. Velika opasnost od osjeaja samounitenja sastojala se u zakljuku, do kojega su doli kako indijski tako i neki kranski mistici, to jest da savrena dua koja gleda i ljubi ne moe vie grijeiti. Dua izgubljena u Bogu nema vie vlastite volje; preostalo je samo jo boansko htijenje, pa ako jo uvijek podlijee putenim sklonostima, u tome vie nema grijeha45. Takvo je

uenje bezbrojne siromane i neuke zavelo na ivot u najstranijoj razuzdanosti kakav su, na primjer, suvremenom svijetu pokazivale sekte begarda, brae slobodnog duha, tirlipeni. Kad god Gerson govori o opasnostima neobuzdane ljubavi prema Bogu, uvijek mu je pred oima opominjujui primjer tih sekata46. Pa ipak smo se time posve pribliili raspoloenju u krugovima devota. Vindeshajmovac Hendrik van Herp optuuje svoje vlastite duhovne srodnike zbog duhovnog brakolomstva47. U toj su sferi postojale avolje zamke najper verznije bezbonosti. Gerson pria o uglednom ovjeku koji je u ispovijedi rekao nekom kartuzijancu da ga smrtni grijeh, to jest putena lju bav ne sprjeava u ljubavi prema Bogu, nego ga naprotiv podjaruje da boansku slast jo vie velia i za njom udi48. Crkva je bila na oprezu im bi se estoki zanosi mistike pretvorili u formulirana uvjerenja ili primjenjivali na drutveni ivot. Dok su to bile samo strasne simboline predodbe, doputala ih je i onda kad su bile najneobuzdanije. Johannes Brugman je mogao nekanjeno primijeniti na Isusovo otjelovljenje sve crte pijanice koji se zaboravlja, koji ne priznaje nikakvih opasnosti, koji se ne gnjevi zbog izrugivanja, koji sve oprata. Oh, nije li on moda bio pijan, kad ga je ljubav nagnala da se iz najvieg neba spusti u najdublju dolinu zemlje? On obilazi nebom da toi prorocima, da im nalijeva iz punih vreva, i oni su pili dok nisu posrnuli, a onda je David sa svojom harfom skoio pred stol, ba kao da je lda moga Gospodina49 . I isti je Ruusbroec, a ne samo groteskni Brugman, uivao u bojoj ljubavi pod slikom pijanstva. Pokraj slike pijanstva stoji slika gladi. Vjerojatno su uzor za obje slike bile rijei Biblije: qui edunt me, adhuc esurient, et qui bibunt me, adhuc sitient50 (oni koji jedu od mene, ti e jo gladovati, oni koji piju od mene, ti e jo eati), koje su, izree ne od Sapientiae, protumaene kao rijei Gospodnje. Time je bila konstituirana predodba da ljudski duh mui vjena glad za Bogom. Tu poinje vjena glad koja se nikad ne utauje, to je unutranja udnja i tenja sile koja slui ljubavi i udnja i tenja stvorena duha za nestvorenim dobrom . . . To su najbjedniji od svih ljudi: oni su, naime, pohlepni i poudni, i u njih je vuja glad (mengherael). Ma to jeli i pili u duhovnom smislu, oni se nikad nee zasititi, jer je glad vjena . . . I ako Bog tima ljudima dadne sve one darove to ih imaju svi sveci . . . a sebe im samoga ne dadne, to e ipak halapljiva pohlepa duha ostati gladna i neutaena. Ali se, ba kao i slika pijanstva, moe obrnuti i slika gladi: Njegova (Kristova) glad je nadasve velika; on prodire sve nas iz temelja, on je, naime pohlepan prodrljivac i gladan je poput vuka, on izjeda sr naih kostiju. Pa ipak mu to priutimo i priutit emo mu to vie to mu vie prijamo. I ma to od nas pojeo, on ne moe biti zasien, jer njegova je glad vuja glad, glad bezmjerna; ako smo i siromani, on se na to ne obazire; jer nee da nas pusti. Najprije on svoju hranu pripremi i spali u ljubavi sve nae grijehe i mane. A kad smo oieni i u ljubavi ispeeni, on pohlepno razjapi usta da sve to proguta . . . Kad bismo mogli vidjeti pohlepnu elju Kristovu za naim blaenstvom, ne bismo mogli odoljeti a da mu ne uletimo u grlo. Ako nas Isus i posve pojede, on zato nama daje sebe, daje nam duhovnu glad i e da jedemo njega u vjenoj slasti. On nam daje svetu glad, a naoj usrdnoj ljubavi svoje tijelo za jelo. I ako ga jedemo i u sebe primamo dubokom smjernou, onda e iz njegova tijela u nae tijelo i u sve nae ile potei njegova slavna vrua krv . . . Gledajte, ovako emo mi uvijek jesti i b iti jedeni i raati se i umirati u ljubavi; to je na ivot dovijeka 51 . Jo jedan kratak korak, i mi smo od toga najveeg zanosa mistike opet stigli do plitka simbolizma. Vous le mangers kae Le livre de crainte amoureuse Jeana Berthelemyja o priesti roty au feu, bien cuit, non point ars ou brul. Car ainsi l'aigneau de Pasques entre deux feux de bois ou de charbon estoit cuit convenablement et roty, ainsi le doulx Jsus, le jour du Vendredi sacr, fut en la broche de la digne croix mis, attachi, et li entre les deux feux de tres angoisseuse mort et passion, et de tres ardentes charit et amour qu'il avoit nos ames et nostre salut, il fut comme roty et langoureusement cuit pour nous saulver52. (Vi ete ga jesti, peena u ognju, dobro provarena, ni pregorena ni spaljena. Jer kao to uskrsno janje bijae izmeu dvije vatre od drveta ili ugljena dobro skuhano i ispeeno, tako je slatki Isus na Veliki petak bio nataknut na raanj asnog kria izmeu dvije vatre smrti i patnje pune straha, i njega je odvie arka ljubav i sluba ljubavi, koju je podnio za nau duu i za na

spas, tako rei, ispekla i polako skuhala da nas spasi). Ve i slike pijanstva i gladi same po sebi opovrgavaju miljenje da bi se svaki religiozni osjeaj sree morao interpretirati erotiki53. Napaja nje boanskim osjea se ba kao pijenje ili nasiivanje. Neka devota iz Diepenveena osjea se kao da je posve oblivena Kristovom krvlju i pada u nesvijest54. Fantazija krvi, koja se vjerovanjem u transsupstancijaciju neprestano podrava i podjaruje, oituje se u najzanosnijim ekstremima crvena ara. Isusove su rane, kae Bonaventura, krvavocrveni cvjetovi naeg slatkog i cvjetnog raja, nad kojima dua mora lebdjeti poput leptira, pijui sad iz ovog, sad iz onog cvijeta. Kroz ranu na boku mora ona prodrijeti do samog srca. I u potocima raja tee krv. Sva crvena i topla krv sviju rana tekla je kroz Seuseova usta u njegovo srce i u nje govu duu55. Katarina Sienska je jedna od onih svetica koje su pile iz rane na Kr istovu boku, kao to je drugima: svetom Bernhardu, Heinrichu Seuseu, Alainu de la Rocheu bilo dano da kuaju mlijeko iz Mariji nih dojki. Alain de la Roche, latinizirano Alanus de Rupe, kojega su njegovi nizozemski prijatelji nazvali Van der Klip, moe se smatrati jednim od najmarkantnijih tipova francuske, vie fantastine devotnosti i ultrakonkretne religiozne predodbe kasnog srednjeg vijeka. Taj je dominikanac, roen 1428. u Bretagni, djelovao ponajvie na sjeveru Francuske i u Nizozemskoj. Umro je godine 1475. u Zwolleu meu braom zajednikog ivota s kojima je bio u ivoj vezi. Njegova je najhitnija djelat nost bila u revnovanju za upotrebu krunice; stoga je osnovao po svemu svijetu proirenu molitvenu bratovtinu kojoj je propisao moljenje odreenih nizova Zdravomarija, prekidanih Oenaima. U djelu toga vizionara (to su ponajvie propovijedi i opisi njegovih privienja)56 pada nam u oi snani seksualni karakter njegovih fantazija, ali ujedno i nedostajanje onoga tona arke strasti koji bi mogao opravdati seksualnu predodbu u toga sveca. ulni izraz vrue boje ljubavi pretvorio se ovdje u istu maniru. U njoj ne ivi nita od one nabujale usrdnosti kojom se odlikuju fantazije gladi, ei, krvi i ljubavi velikih mistika. Iz meditacija o svakom dijelu Marijina tijela, to ih on preporuuje, iz smjernog opisivanja svojih estih krijepljenja Marijinim mlijekom, iz simbolike sistematike u kojoj on svaku rije Oenaa naziva branom posteljom jedne od kreposti, govori nam duh koji ide svome kraju, to je srozavanje pobonosti jarkih boja kasnog srednjeg vijeka do ocvala oblika. Seksualni element ima svoje mjesto i u avolskoj fantaziji: Alain de la Roche vidi udovite grijeha s odvratnim spolnim organima iz kojih izbija ognjeni i sumporni mlaz to svojim dimom zamrauje zemlju; on vidi meretrix apostasiae (bludnicu otpadnitva) kako guta otpadnike, opet ih povraa i izluuje i ponovo guta, kako ih poput majke ljubi i njeguje i kako ih iznova raa iz svoga krila 57 . To je bilo nalije zueticheit devot. Kao neizbjeni komplement slatke nebeske mate skriva duh u sebi crnu kaljuu paklenih predodbi koje su, ba kao i one fantazije, nale svoj izraz u usijanu jeziku zemaljske ulnosti. Nije ba tako udno to postoje veze izmeu tihih krugova vindeshajmovaca i onog najmranijeg to je proizveo srednji vijek na izmaku: tlapnja o vjeticama koja je tada izrasla u onaj kobno zatvoreni sistem teoloke revnosti i sudake strogosti. Alanus de Rupe je jedna karika takve veze. On, rado vieni gost redovnika iz Zwollea, bio je mentor svoga redovnikog brata Jakoba Sprengera, koji je, dodue, zajedno s Heinrichom Institorisom, napisao Malj za vjetice, ali je bio i revni pokrovitelj Alanusove bratovtine krunice u Njemakoj.

XV PROPAST SIMBOLIZMA Uzbueno vjerovanje onoga doba htjelo se uvijek neposredno pretvoriti u arenu i arku predodbu. Duh se zavaravao da je shvatio udo, im ga je vidio pred svojim oima. Potreba da se neizrecivo potuje pod vidljivim znako vima, stvarala je neprestano nove tvorevine. U etrnaestom stoljeu nisu vie bili dovoljni kri i jaganjac da bi nabujaloj ljubavi prema Isusu dali vidljiv lik: pridruilo im se potovanje imena Isusova i zaprijetilo da pogdjegdje zasjeni i samo potovanje kria. Heinrich Seuse istetovirao je sebi ime Isusovo u predjelu srca i usporeuje ga sa slikom ljubavnice koju ljubavnik nosi uivenu u svojoj odjei. Svojoj duhovnoj djeci alje maramice na kojima je izvezeno slatko ime1. Kad je Bernhardin Sienski zavrio jednu svoju velebnu propovijed, zapalio je dvije svijee i podigao dobar lakat visoku plou na ko joj se u zlatu i plavoj boji sjajilo ime Isusovo u vijencu zraka; narod koji je ispunio crkvu klei, svi zajedno plau i jecaju od slatkog ganua i njene ljubavi prema Isusu2. Za Bernhardinom se povedoe mnogi franjevci, pa i propovjednici drugih redova: Dionizije Kartuzijanac naslikan je s takvom ploom u visoko podignutoj ruci. Sunani traci kao ukras na ljemu povrh enevskog grba izvode se iz ovog kulta3. Taj se kult inio crkvenim autoritetima sumnjivim; govorilo se o praznovjerju i idolopoklonstvu, nastadoe nemiri u prilog i protiv toga obiaja. Bernhardina je kurija pozvala preda se, i papa Martin V zabrani taj obiaj4. Ali je uskoro potreba potovanja Gospodina u vidljivu obliku nala sankcionirano zadovoljenje u drugom obliku: monstranca je izloila potovanju samu posveenu hostiju. Umjesto oblika kule to ga je imala pri svom prvom pojavljivanju u etrnaestom stoljeu, dadoe uskoro monstranci oblik sunca s vijencem zrka, oblik simbola boanske ljubavi. I tu Crkva isprva jo gaji sumnju; upotreba monstrance bila je dopute na samo u tjednu Tijelova. Preobilje slika i skulptura u kojima je ocvala srednjovjekovna misao rastvorila gotovo sve, bilo bi jedna jedina velika varka da svaki lik, svaka slika nije imala svoje mjesto u velikom, sveobuhvatnom misaonom sistemu simbolizma. Ne postoji nijedna velika istina u koju bi se srednjovjekovni duh bio mogao jae pouzdati nego u istinu poruke Korinanima: Videmus nunc per speculum in aenigmate, tunc autem facie ad faciem5 . (Mi sad gledamo kroz ogledalo u zagonetki, a onda emo licem u lice). Nikad se nije isputalo iz vida da bi svaka stvar bila besmislena kad bi njezino znaenje bilo ogranieno na njezinu neposrednu funkciju i na njezin fenomen i da sve stvari dobrano zadiru u drugi svijet. Takva je ideja kao neformulirani osjeaj jo u nama prisutna u svakom trenut ku, na primjer, kad se um kie, koja udara o lie na drveu, ili svjetlost svjetiljke iznad stola u nekom tihom asu probija do dublje spoznaje nego to je ona svakodnevna koja slui praktinom miljenju i djelovanju. Ona moe pokatkad nastupiti u morbidnom obliku agresije u kojoj se stvari priinjaju bremenite prijeteim subjektivnim znaenjem ili zagonetkom koju ne moemo poznavati, mada bismo je morali poznavati. Ali e nas ona ee ispuniti mirnim i okrepljujuim pouzdanjem da je i na ivot utkan u tajanstveni smisao svijeta. I to se takav osjeaj jae zgunjava u jezu pred Nekim iz koga teku sve stvari, to se taj osjeaj lake pretvara iz svijesti o pojedinim svijetlim trenucima u stalno prisutni ivotni osjeaj ili ak u formulirano osvjedoenje. By cultivating the continuous sense of our connection with the power that made things as they are, we are tempered more towardly for their reception. The outward face of nature need not alter, but the expressions of meaning in it alter. It was dead and is alive again. It is like the difference between looking on a person without love, or upon the same person with love . . . When we see all things in God, and refer all things to him, we read in common matters superior expressions of meaning6 (Gajimo li stalni osjeaj nae povezanosti s moi koja je stvari stvorila onakvima kakve one jesu, bit emo raspoloeniji da je prihvatimo. Vanjsko lice prirode ne mora se mijenjati, ali se u njoj mijenja izraz znaenja. Ona je bila mrtva i postaje opet iva. To je slino razlici izmeu gledanja neke osobe bez ljubavi i s ljubavlju . . . Ako sve stvari gledamo u Bogu i ako ih sve

povezujemo s njim tada u obinim predmetima razabiremo vie sadraje znaenja ). Takve je vrste osjeajna podloga na kojoj cvjeta simbolizam. U Boga nema ni praznina ni iega bez znaenja: Nihil vacuum neque sine sig no apud Deum7. im je Bog bio prikazan u slici, moralo se i ono to je proizlazilo iz njega i to je u njemu nalo svoj smisao iskristalizirati u simboliku misao. I tako nastade onaj plemeniti i uzvieni prikaz: svijet kao velika simbolika povezanost, kao katedrala ideja, kao prebogati ritmiki i polifoni izraz svega to se moe zamisliti. Simboliki nain miljenja postoji pokraj genetikog samost ojan i o sebi njemu jednako vrijedan. Genetiko miljenje, to jest shvaanje svijeta kao razvoja, nije srednjem vijeku bilo tako tue kako se to pokatkad prikazuje. Pa ipak se proizlaenje jedne stvari iz druge naivno gledalo samo kao direktno umnoavanje ili razgranjivanje, i primjenjivalo na stvari duha samo logikom dedukcijom. Na to se rado gledalo kao na niz genealogija ili kao na razgranato drvee; tu je, recimo, jedna arbor de origine iuris et legum svrstala sve to se odnosi na pravo u sliku iroko razgranata stabla. U ovakvoj isto deduktivnoj primjeni zadrala je misao o razvoju u sebi neto shematsko, svojevoljno i neplodno. Simbolizam je promatran s gledita kauzalnog miljenja, slian du hovnom kratkom spoju. Misao ne trai vezu izmeu dviju stvari du skrovitih vijuga njihove uzrone povezanosti, nego je nalazi pomou nenadana skoka, ne kao povezivanje uzroka i posljedica nego kao povezivanje smisla, i svrhe. Uvjerenje o takvoj povezanosti moe nastati im dvije stvari imaju zajedniko bitno svojstvo koje se odnosi na neku opu vrijednost. Ili, drugim rijeima: svaka asocijacija, nastala na temelju bilo kakve slinosti, moe se neposredno pretvoriti u svijest o bivstvenoj i mistinoj povezanosti. Ovo nam se, s psiholokog gledita, moe priiniti zaista bijednom funkcijom duha, a s etnolokog aspekta mogli bismo to nazvati i vrlo primitivnim duhovnim stavom. Primitivno je miljenje obiljeeno slabou u razabiranju granica identiteta izmeu stvari; ono priutjelovljuje predodbi o nekoj odreenoj stvari sve ono to se po slinosti ili pripadnosti moe s njom bilo kako povezati. S tim je najtjenje povezan nain miljenja koji simbolizira. Ali simbolizam ipak gubi tu prividnost svojevoljnosti i nezrelosti, im nam postane jasno da je nerazrjeivo povezan s onim nazorom o svijetu koji se u srednjem vijeku nazivao realizmom i koji mi, manje tono, nazivamo platonskim idealizmom. Simbolino jednaenje na temelju zajednikih obiljeja ima smisla samo onda ako su ona bitnost stvari ako se svojstva koja su zajednika simbolu i simboliziranom zaista shvate kao bitnosti. Bijele i crvene rue cvjetaju meu trnjem. Srednjovjekovni duh vidi u tome odmah neko simboliko znaenje: djevice i muenici sjaju se u veliajnosti meu svojim progoniteljima. Kako se zbiva to jednaenje? Tako to su im svojstva ista: ljepota, njenost, istoa, krvavo crvenilo rua zajednike su osobine djevica i muenika. Ta je povezanost zaista puna smisla i mistikog znaenja samo onda ako je u veznoj karici, to jest u svojstvu, sadrana bit obaju dijelova simbolizma, drugim rijeima, ako se crveno i bijelo ne shvate kao puko imenovanje fizikalnih razlika na kvantitativnoj podlozi, nego ako se gledaju kao realnosti, kao injenice. I nae ih miljenje moe jo u svako doba ovako gledati8, samo ako se barem za trenutak vrati mudrosti primitivnog ovjeka, djeteta, pjesnika i misti ka, za koje je prirodna svojstvenost stvari sadrana u njihovoj opoj kvaliteti. Ta je kvaliteta njihova bit, to je jezgra njiho va bitka. Ljepota, njenost, bjelina jesu, time to su bivstva, jedno: sve to je lijepo, njeno, bijelo mora biti povezano po svojoj biti, sve to ima istu podlogu egzistencije, isto znaenje pred Bogom. Tako postoji nerazrjeiva veza izmeu simbo lizma i realizma (u srednjovjekovnom smislu). Pri tom se ne smije odvie misliti na spor o univerzalijama. Realizam koji je proglasio universalia ante res, koji je opim pojmovima priznao bivstvo i preegzistenciju, nije, dakako, bio samodrac na podruju srednjovjekovnog miljenja. Bilo je i nominalista: i postavka universalia post rem imala je svojih zastupnika. Nije, meutim, odvie smiona teza da nominalizam nije nikad bio neto drugo nego protustruja, reakcija i opozicija, i da je mladi, umjereni nominalizam prihvatio samo odreene filozofske zamjerke ekstremnom realizmu, ali da se nije niim protivio bitno realistikom smjeru miljenja sveukupne

srednjovjekovne duhovne kulture. Sveukupnoj kulturi u biti. Jer ne radi se prvenstveno o sporu otro umnih teologa, nego o predodbama koje vladaju svim ivotom fantazije i misli kakav se oituje u umjetnosti, u moralu i svakodnevnom ivotu. Te su predodbe ekstremno realistine ne stoga to se visoka teologija oblikovala u dugoj koli neoplatonizma, nego stoga to je realizam, bez obzira na bilo koju filozofiju, primitivan nain miljenja. Sve to se moe imenovati, bila to svojstva, pojmovi ili ma to drugo, poprima odmah pred primitivnim duhom entitet. Sve se to odmah automatski projicira na nebo. Njihov entitet moe gotovo uvijek (mada to nije uvijek potrebno) biti shvaen kao osobno bie i svakog asa moe zapoeti kolo antropomorfnih pojmova. Sav je realizam u srednjovjekovnom smislu na kraju krajeva antropomorfizam. Ako misao koja je ideji priznala samostojno bivstvo hoe da postane vidljiva, ona to ne moe postii drukije nego personifikacijom. Tu se zbiva prijelaz od simbolizma i realizma u alegoriju. Alegorija je simbolizam projiciran na povrinsku imaginaciju, namjerni izraz, a time i iscrpljenje jednog simbola, prevoenje strasnog krika u gramatiki pravilnu reenicu. Goethe opisuje tu suprotnost rijeima: Alegorija pretvara pojavu u pojam, pojam u sliku, ali tako da je pojam u slici jo uvijek definiran, potpun i izreciv . Simbolika pretvara pojavu u ideju, ideju u sliku, i to tako da ideja u slici ostane uvijek neogranieno aktivna i nedostina i, mada u svim jezicima izreena, ipak neizreciva9. Alegorija nosi ve, dakle, u sebi karakter kolske normalizacije, a ujedno i karakter kondenzacije, pretvaranja misli u sliku. Nain na koji je alegorija ula u srednjovjekovno miljenje, to jest u obliku literarnog izdanka kasnog starog vijeka, utjelovljenog u alegorikom petljanju Martianusa Capelle i Prudentiusa, pojaao je kolski i senilni karakter alegorije. Pa ipak srednjovjekovnoj alegoriji i personifikaciji nitko ne osporava istinitost i ivotnu snagu. Kad ona ne bi imala ta dva svojstva, kako bi je onda srednjovjekovna kultura mogla gajiti takvom uporno u i ljubav lju? Ova su tri naina miljenja realizam, simbolizam i personifikacija poput mlaza svjetlosti zajedniki prosvijetlila srednjovjekovni duh. Psihologija je moda sklona da sav simbolizam nazove naprosto asocijacijom ideja, ali povijest duhovne kulture mora ipak taj nain miljenja promatrati s vie potovanja. ivotna vrijednost simbolikog objanjavanja svega to postoji bila je neprocjenjiva. Simbolizam je stvorio nerazmjerno stroe jedinstvenu i dublje povezanu sliku svijeta nego to bi je moglo stvoriti kauzalno-prirodoslovno miljenje. On je svojim snanim rukama obuhvatio iroko carstvo prirode i svu povijest. Simboli zam u njima stvara svoj vrsti poredak, arhitektonsku ralanjenost, hijerarhiku nadgradnju. U svakom, naime, simbolikom odnosu mora neto stajati vie na neto nie; stvari jednake vrijednosti ne mogu jed na drugoj sluiti kao simboli; one zajedno mogu samo upuivati na neto tree, vie. U simbolikom miljenju ima mjesta za beskrajnu mno gostrukost uzajamnih odnosa meu stvarima. Svaka, naime, stvar, moe sa svojim raznim svojstvima istodobno biti simbol za mnoge stvari, a moe i razno obiljeiti jednim te istim svojstvom; najuzvienije stvari imaju na tisue simbola. Nema tako niske stvari koja ne bi mogla znaiti i veliati i najvie. Orah je Krist; slatka je jezgra njegova boanska narav, mesnata vanjska ljuska ljudska narav, a drvenasta meu njima kri. Sve stvari pruaju vjenu podlogu i uporite uzdizanju misli: sve one jedna drugu diu od stepenice do stepenice. Simboliko se miljenje oituje kao neprestano strujanje osjeaja o bojem velianstvu i vjenosti u sve to se moe zamijetiti i zamisliti. Ono ne doputa da se ikad ugasi vatra mistinog ivotnog osjeaja. Ono proima predodbu svake stvari viom estetskom i etikom vrijednou. Zamislimo svijet u koje mu svaki dragulj svjetluca u sjaju svih svojih simbolikih vrijednosti, u kojemu je istovjetnost rue i djevianstva neto vie od poetine praznike haljine, u kojemu ih obuhvaa b i t obojega. To je prava polifonija misli. Kako li je sve duboko promiljeno! Svaka predodba izaziva harmoniki akord simbola. Simboliko miljenje prua onu opojnost misli, ono preintelektualno stapanje granica identiteta stvari, ono priguivanje razumskog miljenja to ivotni osjeaj uzdiu do njegova vrhunca. Harmonini odnos neprekidno povezuje sva podruja miljenja. injenice Starog

zavjeta daju znaenje i preoblikuju injenice Novog zavjeta, ali isto toliko odrazuju i zbivanja profane povijesti, U svakom se aktu miljenja, kao u nekom kaleidoskopu, od nesreenog mnotva djelia slae lijepa i simetrina figura. Svaki simbol poprima neku viu vrijednost, mnogo vii stupanj egzistencije, time to na kraju svi stoje svrstani oko sredinjeg uda euharistije. Tu podudaranje nije vie simbolino, tu je ono identitet: hostija j e s t Krist. Sveenik koji je proguta postaje time grobom Gospodinovim; izvedeni simbol sudjeluje u zbiljnosti najvieg misterija, svako pridavanje znaenja postaje mistinim poistovjeivanjem10. Simbolizam je stvorio mogunost da se svijet, koji je sam po sebi bio zazoran, ipak cijeni i uiva i da se i zemaljsko djelovanje oplemeni. Svako je, naime, zvanje imalo svoj simboliki odnos prema najviem i najsvetijem. Djelo manuelnog ra dnika je vjeno raanje i inkarnacija rijei, savez izmeu Boga i due11. Niti simbolikog kontakta povezivale su ak profanu i boansku ljubav. Snani religiozni individualizam, to jest pripremanje vlastite due za vrlinu i blaenstvo, nailazio je na spasonosnu protuteu u realizmu i simbolizmu koji su vlastitu patnju, vlastitu vrlinu odijelili od posebnosti osobnog i izdigli je u podruje univerzalnog. Moralna se vrijednost simbolikog naina miljenja ne da odijeliti od njegove stvaralake vrijednosti. Simboliko je stvaranje slino muzici na tekst logiki formuliranih pouaka koji bi bez te muzike zvuili kruto i bezbojno. En ce temps o la spculation est encore tout scolaire, les concepts dfinis sont facilement, en dsaccord avec les intuitions profondes12. (U to doba, kad je spekulacija jo posve kolska, definirani su pojmovi u lakoj disharmoniji s dubokim intuicijama). Sa simbolizmom je sve bogatstvo religioznih predodbi bilo otvoreno umjetnosti. O njoj je ovisilo da se simbolizmu dade izraaj pun zvuka i bo ja i u isti mah tako neodreen i tanan da su se najdublje intuicije mogle sliti u vjerovanje u neto to se ne da imenovati. Jesen srednjeg vijeka pokazuje sav taj misaoni svijet u njegovu posljednjem cvjetanju. Svijet je na kraju bio posve preputen sveobuhvatnoj simbolizaciji, a simboli postadoe okamenjeno cvijee. Simbolizam je, uostalom, od davine bio sklon da se ukoi u isti mehanizam. On je, kad je ve jednom postojao kao princip, proizlazio ne samo iz pjesnike fantazije i ushienja, nego se poput neke biljke nametnice, vrsto priljubio uz miljenje, degenerirao u istu maniru, pretvorio u bolest miljenja. Tako su, naroito u sluajevima kad je simboliki kontakt proizla zio iz pukog podudaranja brojeva, nast ajali itavi nizovi idejnih ovisnosti. Pretvorili su se u iste raunske primjere. Dvanaest mjeseci znailo je dvanaest apostola, etiri godinja doba bijahu evanelisti, a itava je godina prema tome morala znaiti Krista13 . Od brojke sedam izrasli su itavi sistemi. Sa sedam glavnih vrlina poklapalo se sedam molbi Oenaa, sedam darova Svetog Duha, sedam hvalospjeva blaenstvu i sedam pokajnikih psalmova. Oni su opet u odnosu na sedam trenutaka Muke Isusove i sa sedam sakramenata. Svaka kombinacija brojke sedam odgovara opet, kao kontrast ili kao lijek, jednome od sedam glavnih grijeha, a ovi se prikazuju u obliku se dam ivotinja za kojima slijedi sedam bolesti14. U duobrinika i moralista kao to je Gerson, od kojega su uzeti ovi primjeri, pretegnula je praktino- moralna vrijednost simbolikog odnosa. U vizionara, kakav je Alain de la Roche, prevladava estetiko 15. Njemu je potreban sistem u kojemu se nalaze brojke petnaest i deset, jer ciklus molitava bratov tine krunice, za koju se zalagao de la Roche, sadrava 150 Zdravomarija, meu kojima je rasporeeno petnaest Oenaa. Petnaest Oenaa znae petnaest trenutaka Muke, 150 Zdravomarija 150 psalama. Ali on predstavlja jo i neto vie. Ako se jedanaest nebeskih sfera i etiri ele menta pomnoe s deset kategorija, a to su: substantia, qualitas, quantitas itd., dobivamo 150 habitudines naturales; isto tako dobivamo 150 habitudines morales, ako deset zapovijedi pomnoimo s petnaest vrli na, to jest s tri teolegalne, etiri kardinalne i sedam kapitalnih, to zajedno ini etrnaest vrlina: restant duae: religio et poenitentia; sad imamo jednu suvie, ali kardinalna vrlina temperantia analogna je kardinalnoj vrlini abstinentia16, pa ih prema tome ostaje petnaest. Svaka je od tih petnaest krepos ti po jedna kraljica sa svojom branom poste ljom u jednom odlomku Oenaa. Svaka rije Zdravomarija znai jedno od petnaest Marijinih savrenstava, a ujedno i po jedan dragulj na rupis angelica, to je ona sama; svaka rije

izgoni po jedan grijeh ili ivo tinju koja utjelovljuje taj grijeh. Te su rijei ujedno i grane stabla punog plodova na kojem sjede svi blaeni, a znae i stepenice stubita. Tako rije zdravo (ave) znai istou Marijinu i dijamant; ona izgoni oho lost kojoj kao ivotinja pripada lav. Rije Marija znai njezinu mudrost i granat, a izgoni zavist, poput smole crnog psa. Alanus vidi u svojim vizijama jezovite ivotinjske likove grijeha i sjajne boje dragog kamenja, a od davnine uvena udotvorna mo dragog kamenja budi opet simbolike asocijacije. Sardoniks je crn, crven i bijel kao to je Marija bila crna u svojoj poniznosti, crvena u svojim bolima i bijela u slavi i milosti. Kad se sardoniks upotrijebi kao peat, za nj se ne lijepi vosak, pa on prema tome oznauje vrlinu potenja; on iz goni neednost i ini ovjeka asnim i stidljivim. Biser je rije gratia, a i Marijina vlastita milost; on nastaje u morskoj koljci od nebeske rose sine admixtione cu iuscunque seminis propagationis (bez ikakve primjese oploujueg sjemena). koljka je Marija sama; tu se simbolizam malko mijenja, jer bi se, dosljedno ostalome, moglo oekivati da je Marija biser. Ovdje dolazi jasno do izraaja i kaleidoskopnost simbolike: rijei roena iz nebeske rose doaravaju u svijesti mada ne izrazito drugi jedan simbol djevianskog raanja, runo na koje po Gedeonovoj molbi pada nebesko znamenje. Simboliki oblik miljenja postade konano otrcan. Iznalaenje simbola i alegorija pretvorilo se u ispraznu igru, u povrno matanje na temelju isto izvanj skog povezivanja misli. Simbol zadrava svoju emo tivnu vrijednost jedino po svetosti stvari to ih prikazuje: im simboliziranje prijee s posve religioznog podruja u podruje isto moralnog, srozava se ono u beznadno izopaenje. Froissartu polazi za ru kom da u opirnoj pjesmi Li orloge amoureus usporedi sva svojstva ljubavi s raz liitim dijelovima satnog mehanizma 17. Chastellain i Molinet natjeu se u politikim simbolima; u tri stalea prikazane su Marijine osobine, sedam izbornih knezova, trojica sveenika i etvorica laika, znae tri teolegalne i etiri kardinalne kreposti; pet gradova: Saint -Omer, Aire, Lille, Douai i Valenciennes, koji su 1477. ostali vjerni Burgundu, postadoe pet mudrih djevica 18. Ovdje je zapravo rije o naglavce izvrnutom simbolizmu u kojemu ne upuuje nie prema viem, nego vie prema niem. U duhu autora stoje, naime, zamaljske stvari na vrhu: njihovu velianju treba da poslue nebeski ukrasi. Donatus moralisatus seu per allegoriam traductus, koji se pokatkad pripisivao Gerso nu, pruao je la tinsku gramatiku izmijeanu s teolokom: nomen je ovjek, pronomen znai daje ovjek grenik. Na najnioj stepenici simboliziranja stoji, na primjer, pjesma Le parement et triumphe des dames Oliviera de la Marchea u kojoj se sva enska toaleta usporeuje s vrlinama i odlika ma; to je pristojna moralna propovijed starog dvoranina, s mjestimi nim prikrivenim aluzijama. Papua, na primjer, znai poniznost: De la pantouffle ne nous vient que sant Et tout prouffit sans griefve maladie, Pour luy donner tiltre d'auctorit Je luy donne le nom d'humilit.
(Od papue nam dolazi samo zdravlje / I sva korist bez bolesti teke; / Da bih joj dao ugledan naslov, / Dadoh joj smjernosti ime).

Tako obua, postade brinost i mar, arape ust rajnost, podvezica odlunost, koulja potenje, a steznik ednost 19 . Pa ipak su, posve prirodno, simbolika i alegorija ak i u svojim naj neukusnijim oitovanjima za srednjovjekovni duh bile emotivno mno go vrednije nego to mi zamiljamo. Funkcija simbolikog poistovjei vanja i personificiranja bila je tako razvijena da se svaka misao gotovo sama od sebe mogla pretvoriti u personnage, to jest u igrokaz. Ta u svakoj se ideji gledalo bie, u svakom svojstvu supstancija; stvaralaka imaginacija pridavala im je kao biima odmah i oblik osobe. Dionizije Kartuzijanac vidi u svojim vizijama Crkvu isto tako osobnu i pozorni ku kakva je bila prikazana na dvorskoj sveanosti u Lilleu. U jednom od svojih privienja ugledao je

buduu reformatio za kakvom su teili oci koncila, a meu njima ne ba kao posljednji Dionizijev duhovni roak Nicola iz Cuesa: to jest Crkvu u njezinoj buduoj istoi. Duhovnu ljepotu ove proiene Crkve vidio je kao divnu i nadasve skupocje nu haljinu neopisiva savrenstva, prekrasno ukraenu bojama ili likovi ma. Drugom jednom prilikom vidio je Crkvu u njenoj potlaenosti: runu, razbaruenu i beskrvnu, siromanu, slabu i nogama izgaenu. Gospod ree: Sluaj svoju majku, moju zarunicu, svetu Crkvu, a Dionizije zauje unutranji glas za koji mu se uinilo da dolazi iz lika Crkve: quasi ex persona Ecclesiae20 . Tu se misao javlja u obliku slike tako neposredno, te se gotovo i ne osjea potreba da se porijeklo slike potrai u mislima, da se alegorija objasni u pojedinostima; dovoljno je bilo da se misaona tema ma samo i nagovijesti. arena je haljina posve adekvatna predodbi duhovnog savrenstva; kao to nam je dobro poznato pretapanje misli u muziku, tako je i ovdje rije o pretapanju misli u sl iku. Sjetimo se na ovom mjestu ponovo alegorinih likova u Roman de la rose. Bela Accueila, Doulcea Marcyja, Humblea Requestea moemo donekle zamisliti samo jo s naporom. A za suvremenike su to bia zbiljska, zaodjevena ivim oblikom i ispunjena strau. Njihova ih zbiljskost neosporno stavlja u isti red s likovima rimskih bogova, izvedenih iz apstrakcija, kao to su Pavor i Pallor, Concordia itd. Ono to o njima kae Usener moe se gotovo doslovce prenijeti na srednjovjekovne alegorike likove: Ta je predodba ulnom snagom istupila pred duu i djelovala tako snano da je rije koju je za sebe iskovala, usprkos sau vanoj adjektivnoj pokretnosti, ipak mogla oznaiti neko boansko individualno bie21. Da se to zbilo drukije, bio bi Roman de la Rose neitljiv. Doux Penser, Honte, Souvenirs i ostali likovi imali su u glavama ljudi kasnog srednjeg vijeka gotovo boansku egzistenciju. Na jednom se liku romana zbila ak i konkretizacija predodbe: Danger, isprva oznaka za opasnost koja prijeti ljubavniku u njegovu udvaranju, a i suzdrljivost dame, oznauje na kraju u ljubavnom argonu samog supruga koji e biti prevaren. esto vidimo kako se posee za alegorijom da bi se izrazila misao osobitog znaenja. Kad alonski biskup eli da Filipa Dobrog uvjerljivo opomene zbog njegove politike djelatnosti, on oblikom alegorije zaodijeva remonstrance koju je na dan svetog Andrije godine 1437. u zamku Hesdinu izrekao pred vojvodom, vojvotkinjom i njihovom pratnjom. On misli da Haultesse de signourie (Uzvienost gospode) koja je boravila najprije u carstvu, a zatim na francuskom i konano na burgundskom dvoru, sjedi u oajanju i jadikuje to joj i tamo prijeti opasnost od Nebrige vladara, od Slabosti vijea, od Zavisti slugu, i od Ucjenjivanja podanika. Biskup mu predouje drugu personifikaciju, kao Budnost vladara i sline, koje moraju rastjerati nevjernu dvorsku eljad 22. Svako je svojstvo ovdje prikazano neovisno i kao osoba; to je oigledno bio postupak kojim se postizavao eljeni efekt. Ovo e nam biti shvatljivo ako sebi objasnimo da je alegorija u miljenju onoga doba imala jo vrlo ivu funkciju. Graanin Pariza je staloen ovjek koji sebi rijetko kad doputa igru misli ili povieni stil. Ali kad se priblii onome najstranijem to eli opisati, t o jest umorstvima Bourguignona, po kojima je Paris lipnja 1418. zavonjao krvlju prolivenom rujna 1792, slui se on alegorijom23. Lors se leva la deesse de Discorde, qui estoit en la tour de Mau-conseil, et esveilla Ire la forcene et Convoitise et Enragerie et Vengence, et prindret armes de toutes manires et bouteren hors d'avec eulx Raison, Justice, Memoire de Dieu et Atrempance moult honteusement. (Tada se die boica Razdora koja je bila u kuli 'Zao Savjet', i probudi Gnjev Bezumni i Pohlepu i slijepu Srdbu i Osvetoljubivost, i oni dohvatie oruje svake vrste i sramotno izbacie iz svoje sredine Razum, Pravdu, Pomisao na Boga i Umjerenost.) I tako se to nastavlja naizmjence s golim opisivanjem grozota: Et en mains, que on yroit cent pas de terre depuis que mors estoient, ne leur demouroit que leurs brayes, et estoient en tas comme porcs ou millieu de la boe . . . (I otkako su bili mr tvi, imali su, za vrijeme krae nego to je potrebno da se uini stotinu koraka, na sebi samo jo svoje gae, i leali su gomilice kao svinje, usred blata). Pljuskovi kie ispiru njihove rane. Zato alegorija ba ovdje? Radi toga jer se autor ovdje eli izdii na viu razinu nego to je pruaju svakodnevni dogaaji koje

inae opisuje njegov dnevnik. Osjeao je potrebu da strane dogaaje vidi kao da su izrasli iz neega vieg nego to je ljudska pobuda, pa mu alegorija slui kao izraajno sred stvo osjeaja traginosti. Kako je funkcija personificiranja i alegoriziranja jo bila iva na izmaku srednjeg vijeka, oituje se ba ondje gdje nas ona najvie vrijea. U tableau -vivantu, gdje su konvencionalni likovi zakrabuljeni nestvarnom draperijom koja svakome sugerira da je sve to samo isprazna igra, moemo jo i mi donekle uivati u alegoriji. Petnaesto stolje e mo e, meutim, jo podnijeti da alegoriki likovi, ba kao i sveci, nastupa ju u svakodnevnoj odjei. Ono je jo u svakom trenutku kadro stvarati nove personifikacije za svaku misao to je eli izraziti. Kad je Charles de Rochefort u L'Abuz en court elio prikazati moralitet lakomislena mladia koji je zbog naina ivota na dvoru poao stranputice, istresao je iz svoga rukava itav niz novih alegorija u stilu Romana o rui . A sva ta, za nas tako blijeda bia: Fol cuidier, Folle bombance (Luda tlapnja, Luda razmetljivost), sve do kraja, kad Pauvret i Maladie (Siroma tvo i Bolest) vuku mladia u hospital, nastupaju kao plemii onoga do ba u minijaturama kojima je ilustriran spjev; ak ni Temps (Vrijeme) ne treba ni brade ni kose, a pojavljuje se u prsluk u i hlaama. Te ilustracije u svojoj naivnoj ukoenosti djeluju na nas odvie primitivno, pa se pred nama rasplinjuje sve ono njeno i pokretno to je za suvre menike bilo sadrano u njihovoj koncepciji. Ali je upravo u njihovoj svakodnevnosti karakteristik a njihove vitalnosti. Oliviera de la Marchea nita ne smeta to dvanaest vrlina koje na dvorskoj sveanosti u Lilleu godine 1454. izvode entrements nakon recitiranja svoje pjesme poinju plesati en guise de mommerie et faire bonne chiere, pour la feste plus joyeusement parfournir 24 (po uzoru maskerate i za podiza nje raspoloenja da bi se sveanosti dao najzabavniji oblik). Antropomorfna je predodba jo donekle slobodno povezana s vrlinama i osjeajima, ali srednjovjekovni duh ne oklijeva da ih pretvori u osobe i u onim sluajevima koji za nae pojmove nisu nimalo antropomorfni. Kada se, na primjer, Korizma kao lice die u borbu protiv vojske Pokladnog utorka, to onda nije nikakav izrod Brueghelova ludog mozga; pjesma Bataille de Karesme et de Charnage (Bitka izmeu Korizme i Karnevala), u kojoj se sir bori protiv arana, kobasica protiv jegulje, potjee jo iz trinaestog stoljea, a plagirao ju je ve 1330. panjolski pjesnik Juan Ruiz 25 . A i poslovica poznaje post u obliku: Quaresme fait se flans la nuit de Pasque. (Korizma pee svoje lepinje uoi Pashe). Ponegdje se proces personificiranja odvija jo i dalje: u nekim se sjever nonjemakim gradovima u crkvenom koru vjeala lutka koja se naziva la Korizmom; taj se hungerdock skidao za mise na Pep elnicu 2 6 . Kakva je tada postojala graduelna razlika u realnosti predodbe izmeu svetaca i isto alegorijskih likova? Svece je priznavala Crkva, oni su imali svoj historijski karakter, svoje likove od drva i kamena. Alegorije su, naprotiv, imale dodirne toke s vlastitim duevnim doivljajima i sa slobodnom fantazijom. Moglo bi se svom ozbiljnou posumnjati nisu li Fortuna i Faux Semblant bili isto tako ivi kao i sveta Barbara i sveti Kristofor. Ne zaboravimo da je jedan lik, lik Smrti, koji je izrastao u slobodnom oblikovanju bez ikakve dogmatske sankcije, stekao veu realnost nego ikoji svetac, da je Smrt nadivjela sve svece. Bitna razlika izmeu alegorije srednjeg vijeka i mitologije renesan se zapravo i ne postoji. Ponajprije, mitoloke figure prate slobodnu alegoriju ve na dobrom dijelu srednjeg vijeka: Venera igra svoju ulogu u pjesmama koje su srednjovjekovne koliko je god to mogue. A onda, nevezana je alegorija u punom cvjetanju do duboko u esnaestom stoljeu, pa ak i dalje. U etrnaestom stoljeu poinje neka vrsta takmienja izmeu alegorije i mitologije. U Froissartovim pjesmama pojavljuje se pokraj lika Doux Semblant, Jonece, Plaisance, Refus, Dangier, Escondit, Franchise (Prijazno lice, Mladost, Umiljatost, Ustruavanje , Ponos zbog vrline, Odbijanje, Iskrenost) udna zbirka pokatkad do neprepoznavanja osakaenih mitologemata kao to su: Atropos, Cloto, Lachesis, Telephus, Ydrophus, Neptishoras! Bogovi i boice izvlae jo, u pogledu ivog oblikovanja, krai kraj u usporedbi s osobama Romana o

rui; oni ostaju jo neprozirni i slini sjenama. Ili se pojavljuju, ako sami vladaju poljem, nadasve barokni i neklasini, kao u Epistre d'Otha Hector Christine de Pisan. Poeci renesanse donose obrat odnosa. Olimpijci i nimfe oduzimaju malo-pomalo ugled likovima Rose i alegorijama. Iz riznice antike pridruuju im se bogatstvo stila i osjeanja, pj esnika ljepota i, prije svega, istovjetnost s osjeajem za prirodu to jest vrijednosti pokraj kojih je izblijedjela i iezla neko tako iva alegorija. Simbolizam sa svojom slukinjom alegorijom pretvorio se u igraku razuma; ono to je bilo puno smisla postaje besmisleno. Simboliki je nain miljenja spreavao razvoj kauzalnogenetikog miljenja. Ne stoga to bi ga simbolizam iskljuivao; prirodno-genetiki odnos stvari imao je svoje mjesto pokraj simbolikog odnosa, ali je ostao neznatan sve dotle dok se interes nije odrekao simbolizma i priklonio prirodnom razvoju. Evo primjera koji to objanjava. Za odnos duhovnog i svjetovnog autoriteta postojale su u srednjem vijeku simbolike usporedbe: na jednoj strani dva nebeska tijela koja je Bog pri stvaranju stavio jedno povrh drugoga, a na drugoj dva maa to su ih apostoli nosili uza se kad je Krist bio uhvaen. Ti simboli nisu nipoto bili samo duhovita parabola srednjovjekovnog miljenja: oni otkrivaju t e m e l j odnosa autoriteta koji se ne smije osporiti mistikom odnosu. Oni imaju istu predodbenu vrijednost koju ima Petar kao stijena na kojoj je sagrae na Crkva. Prisila simbola stoji na putu istraivanja historijskog razvoja tih dviju moi. Kad je Dante priznao nunost i presudno znaenje takva istraivanja, morao je (u svojoj Monarhiji) najprije slomiti mo simbola osporivi mu praktinu vrijednost, da bi tek time bio osloboen put za historijsko istraivanje. Na zlo udljive i sitniave alegorije u teologiji oborio se i Luther. On govori o velikim uiteljima srednjovjekovne teologije, o Dioniziju Kar tuzijancu, o Wilhelmu Durantisu, autoru Rationale divinorum officiorum, o Bonaventuri i Gersonu, i uzvikuje: Prouavanje alegorija posao je dokonih ljudi. Mislite li moda da bi meni bilo teko poigrati se alegorijama o svakoj stvorenoj stvari? Tko je duhom tako siromaan da se ne bi mogao okuati u alegorijama?27 Simbolizam je bio neprikladan izraz za asocijacije koje nam se pokatkad javljaju u svijesti pri sluanju muzike. Videmus nunc per speculum in aenigmate. Znalo se da se gledalo u zagonetku, pa ipak se teilo za tim da se slike razaberu u ogledalu, slike su se objanjavale slikama i ogledalo stavljalo nasuprot ogledalu. Tu je sada leao sav svijet, pretvoren u sliku, u samostalnim likovima: to je doba prezrelosti i ocvalosti. Miljenje je bilo odvie ovisno o shvaanju, i naroita dispozicija za vizualno, koja je za srednji vijek bila tako karakteristina, postade sada premona. Sve o emu se moglo misliti poprimilo je oblik skulpture ili slike. Smo miljenje moglo je poi na poinak: predodba o svijetu bila je tako nepokretna: ukoila se poput katedrale koja spava na mjeseini.

XVI REALIZAM I GRANICE LIKOVNOG MILJENJA U MISTICI Simbolizam je u neku ruku ivi duh srednjovjekovnog miljenja. Navika da se sve stvari gledaju samo s obzirom na njihovu svrhovitost i njihov odnos prema vjenome bila je kadra da u misaonom svijetu sauva svjetlucanje boja koje blijede i kolebanja granica koje se gube. Ali kad funkcija koja je stvorila simbole izostane ili postane isto mehani ka, tada se velebna zgrada odnosa koje je postavio bog pretvara u nekropolu. Sistematski idealizam koji ustanovljuje odnose meu stvarima na temelju njihove tobonje ope strukture, dovodi tako do ukoenosti i jalova klasificiranja. esto deduktivno svrstavanje pojmova u vrste i podvrste vrlo je jednostavno; ideje se tako posluno slau u kupolu graevine svijeta! Osim pravila apstraktne logike, ne postoji nika kav korektiv koji bi mogao dokazati ikakvu pogreku u klasifikaciji, a time se duh zavodi u zabludu u pogledu vrijednosti njegove moi i miljenja i precjenjuje pouzdanost sistema. Svaka ideja, svaki pojam stoji kao zvijezda na nebu. Da bi se razabrala bit bilo koje stvari, ne pita se za njezinu unutranju grau, niti se gleda na dugu sjenu historije za njom, nego se podie pogled prema neb u gdje ona sjaji kao ideja. Navika da se stvari nekom pomonom crtom produuju u smjeru ideje vlada srednjovjekovnim postupkom u svakom politikom, socijal nom i moralnom spornom pitanju. Nijedna, ni najneznatnija i najsvakodnevnija stvar ne moe se razmatrati drukije nego u nekoj univer zalnoj uzronosti. Tako se, na primjer, na sveuilitu u Parizu rasprav lja o tome moe li se za stupanj licencijata zahtijevati bilo kakva naplata. I sam Pierre d'Ailly podie svoj glas da kancelaru sveuilita o spori taj zahtjev. Umjesto da se sada zahtjev ispita u pogledu njegove historijske opravdanosti ili proui s obzirom na njegovu vrijednost u pozitivnom pravu, izvodi se dokaz posve skolastiki. Za tekst Radix ommium malorum cupiditas (Pohlepa je uzrok svakog zla) prua d'Ailly trojaki dokaz: prvo, da je zahtjev za takvim pravom simonija, drugo, da se on protivi prirodnom i boanskom pravu, i tree, da je to hereza1. Dionizije Kartuzijanac eli da osudi neke ispade koji nagruju odreenu procesiju. Radi toga on prikuplja sve to se tie procesija od njihova poetka, to jest kako se to odvijalo za Starog zavjeta2, ali se u sr stvari ne uputa. Tu nam postaje jasno zato gotovo svaki srednjovjekovni dokazni postupak tako zamara i razoarava: zato to o dmah pokazuje na nebo i to se ve od samog poetka gubi u sluajevima iz Svetog pisma i u moralnim apstrakcijama. Potpuno izgraeni idealizam oituje se na svim podrujima. Za svaki se oblik ivota, za svaki stale ili zvanje formira religiozno-moralni ideal, prema kojemu se, da bi dostojno sluio Bogu, mora ravnati svaki pojedinac u skladu sa zahtjevom svoga posebnog poziva3. U naglasku kojim je Dionizije Kartuzijanac isticao svetost zemaljskog poziva htio se nazreti predznak novog doba, nagovjetaj reformacije. U svojim traktatima De vita et regimine nobilium itd., to ih je na kraju za svoga prijatelja Brugmana saeo u dvije knjige De doctrina et regulis vitae christianorum, predouje ideal spasonosnog ispunjavanja dunosti svakom pozivu: biskupu, prelatu, nadakonu, kanoniku, pastoru, aku, vladaru, plemiu, vitezovima, trgovcima, branim drugovima, udovicama, djevojkama, redovnicama 4. Ali u tome strogom razlikovanju svakog zvanja, u njihovom specificiranju, ba u tome lei neto zaista srednjovjekovno; postupak te nauke o dunostima ima u sebi neto apstraktno i openito to nigdje ne vodi u samu stvarnost tih poziva. U tom se svoenju sviju stvari na ope ideje oituje svojstvo to ga Lamprecht mahom naziva imenom tipizma kao karakteristine osnovne crte srednjovjekovnog duha. Ono je, meutim, mnogo vie posljedica tenje duha za klasifikacijom, tenje koja je izrasla iz uvrijeena idealizma. To nije toliko nemo da se sagleda osobitost stvari, koliko svje sna volja da se upozori na smisao stvari u njihovu odnosu prema najuzvienijem, u njihovoj moralnoj idealnosti, u njihovoj univerzalnosti. U svemu se trai ba ono neosobno, vrijednost stvari kao modela, kao normalnog sluaja. Nepostojanje individualnog shvaanja je do odreen og

stupnja namjerno, ono je prije izljev prevladale univerzalistike navike miljenja negoli obiljeje niskog razvojnog stupnja duha. Pravi uspjeh srednjovjekovnog duha sastojao se u ralanjenju sve ga svijeta i svega ivota u samostalne ideje i u svrstavanju tih ideja u velike i mnogobrojne feudne saveze ili hijerarhije pojmova. Otuda i sposobnost srednjovjekovnog duha da svaku kvalitetu izdvoji iz kompleksa pojedinanog sluaja u njenoj bivstvenoj samostojnosti. Kad su Fulca, biskupa od Toulosea, osumnjiili da je nekoj albigenanki udijelio milostinju, odgovorio je Fulco: Ne dajem raskolnici, nego sirotici5. A francuska kraljica Margareta kotska, koja je u usta poljubila usnulog pjesnika Alaina Chartiera, opravdava se rijeima: Je n'ay pas bais l'homme mais la prcieuse bouche de laquelle sont yssuz et sortis tant de bons mots et vertueuses paroles6. (Nisam poljubila mukarca nego draga usta iz kojih su izile i potekle tako mnoge lijepe misli i krepo sne rijei). Poslovica kae: Haereticare potero, sed haereticus non ero7. (Moda u pasti u zabludu, ali heretik neu biti). Ne odgovara li sve ovo u podruju obina miljenja u svemu onome po emu se u najviim spekulacijama teologije mogla razlikovati boja voluntas antecedens po kojoj Bog hoe da svi budu blaeni, od voluntas consequens koja vai samo za odabrane8? Tako nastaje neumorno razmiljanje o svim stvarima, bez ogranienja zaista uoenom kauzalnom povezanou, tako nastaje gotovo automatska analiza koja se na kraju svrava vjenim numeriranjem. Nijedno podruje nije mamilo na takvu obradu kao podruje vrlina i grijeha. Svaki grijeh ima svoj odreeni broj uzroka, svoje podvrste, svoje keri, svoje tetne posljedice. Dvanaest ludosti, kae Dionizije, vara grenika: grenik vara samoga sebe, postaje rtvom avola, die ruku na svoj ivot, prezire svoje bogatstvo (vrlinu), prodaje se u bescjenje (a sam je iskupljen Kristovom krvlju), odvraa se od onoga koji ga ljubi najoda nijom ljubavlju, misli da prkosi Svemoguem, slui avlu, sam sebi prouzrokuje nemir, stvara pred sobom pakao, zatvara sebi put u nebo i kree putem pakla. Svaka se ludost posvjedoava rijeima Svetog pisma, slikama i pojedinostima, svaka se ilustrira, zorno prikazuje i tako, u neku ruku, postie odreenost i samostalnost lika na nekom crkve nom portalu. Zatim se isti taj niz ponovo dokazuje u dubljem smislu. Teinu grijeha valja izmjeriti sa sedam gledita: s gledita Boga, grenika, sadraja, okolnosti, svrhe, sa stanovita biti samog grijeha i sa stanovita njegovih posljedica. Neke se od tih toaka dalje dijele na osam ili ak etrnaest novih toaka, na primjer druga: grijeh je tei ili laki, ve prema primljenim dobroinstvima, prema obrazovanju, prema ranijim vrlinama, prema poloaju, prema posveenju, prema sposobnosti pruanja otpora, prema zavjetu, prema dobi. Postoji est slabosti duha koje ovjeka pripremaju na grijeh9. Upravo je tako i u budizmu: i tamo postoji moralna sistematika kao uporite za vjebe u vrlini. Ova bi anatomija grijeha, umjesto da pojaa svijest o krivnji, lako mogla oslabiti tu svijest time to je upuuje na produbljivanje klasifika cije, kad ujedno ne bi do krajnosti potencirala grenu fantaziju i predodbu o kazni. Nitko ne moe u zemaljskom ivotu potpuno shvatiti i do kraja razumjeti svu strahotu grijeha10. Sve moralne zamjerke postaju nepodnoljivo teke time to se neprestano stavljaju u neposredni odnos prema bojem velianstvu. Svakim se grijehom, pa i onim najneznatnijim, pogaa svemir. Kao to budistika literatura nagrauje svako veliko djelo Bodhisattve aplauzom nebesnika s kiom cvijea, sja jem svjetlosti i lakim zemljotresom, tako mranije raspoloeni Dionizije uje kako svi blaeni i pravedni, sve nebeske sfere, svi elementi, pa ak i nerazumna bia i neive stvari vapiju za osvetom nad nepravednima11. Moda Dionizijevi pokuaji da slikanjem sviju pojedinosti i zastraujuim prikazivanjem svjesno i nadasve bolno pootri strah od grijeha, smrti, posljednjeg suda i pakla ne promauju svoj jezoviti cilj ba zbog nepoetinosti Dionizijeva duha. Dante je ljepotom dirnuo mrak i grozote pakla: Farinata i Ugolino su heroini u svojoj izopaenosti, a Lucifer, koji lepee krilima, tjei nas svojom veliajnou. A Dionizije Kartuzijanac, koji je uza svu svoju mistinu fanatinost na kraju krajeva ipak samo posve prozaini redovnik, prua nam, naprotiv, pakao iskljuivo kao predobu najuasnije strave i najstranije nesree. Tjele sne muke i boli prikazani su kriavim bojama. Grenik mora svim si lama nastojati da ih sebi predoi koliko god je mogue ivlje. Imajmo pred oima, kae Dionizije, pregrijanu i do

bijela usijanu pe i u njoj gola ovjeka koji nikad nee biti osloboen od tih muka. Nee li nam se ta muka, pa i sam taj prizor uiniti nepodnoljivim? Kako li e taj ovjek u naim oima biti nesretan! Zamislimo, kako bi se u pei prevrtao, kako bi vikao, urlao, kako i v io , kakav bi ga muio strah, kakav bi njime ovladao bol kad bi razabrao da toj nepodnoljivoj kazni nikad nee biti kraja12. I nehotice pomiljamo kako je doba koje je zamiljalo takve paklene muke moglo na zemlji spaljivati iva ovjeka? ar ognja, uasna hladnoa, gadost crvi, smrad, glad i e, sputanost, mrak, neizreciva prljavtina pakla, beskrajna jeka leleka i krikova u uima, gledanje avla, sve se to prostire nad duom i ulima itaoca poput mrtvakog plata neke more koja davi. Jo je tea tjeskoba od duevnih patnji: od kajanja, od straha, od pustog osjeanja beskrajne odbaenosti i naputenosti, od neizrecive mrnje prema Bogu i od zavisti zbog blaenstva sviju njegovih odabranika; a u mozgu nita do zbunjenosti i pritiska, u svijesti same zablude i varave predodbe, tlapnje i opsjene. Znanje da e tako biti uvijek i dovijeka umjetnim je usporedbama po jaano do uasa od kojega se muti pamet 13. to se strah od vjenih muka, bio to strah boji koji zahvaa nenadano ili bolest i tjeskoba koji grizu polako, esto spominje kao poticaj na skruenost i smjernost, za to nije potreban ni dokaz ni potvrda14. Na to je sve upuivalo. Traktat o etiri posljednje stvari: o Smrti, o Posljed njem sudu, o Paklu i Vjenom ivotu moda prijevod Dionizijeva traktata bio je uobiajena lektira za goste samostana Windesheim pri stolu15. Zaista gorak zain jelu! Tenja za moralnim savrenstvom esto se podbadala takvim otrim sredstvima. Srednjovjekovni je ovjek slian bolesniku kojega ve odvie dugo lijee odvie estokim lijekovima. Reagirao je samo jo na najljue podraaje. Srednjovjekovni se duh mogao zadovoljiti samo najekstremnijim uzorima ako je htio da vrijednost vrline pred njim zasjaji punim sjajem. Za manje zaotreni pojam morala bio bi sjaj vrline takvih uzora ve karikatura. Spomenimo ih nekoliko: za strpljivost, svetoga Egidija koji je, ranjen strelicom, molio Boga da mu ranu ne iscijeli do kraja ivota; za skromnost, svece koji su u svoje jelo mijeali pepeo, za ednost, one koji su u svoju postelju uzimali enu da tako iskuaju svoju postojanost, ili kukavnu fantaziju djevica kojima je, da b i izbjegle neprijatelju svoje istoe, narasla brada i otra dlaka po svemu tijelu. Dra uzora je katkad sadrana u neobinoj njegovoj dobi: sveti Nikola je na velike praznike odbijao majino mlijeko; za postojanost preporuuje Gerson kao uzor svetoga Kvirika, malog muenika od tri godine ili, po nekima, ak od devet mjeseci, koji prefektu nije doputao da ga t jei, pa je bio baen u ponor 1 6 . Potreba da se divota kreposti uiva u tako jakim dozama povezana je i s idealizmom koji je vladao na svim podrujima. Krepost se gledala samo kao ideja, pa se tako njezinoj vrijednosti u neku ruku oduzimala podloga zbiljskog ivota; njezina se ljepota kao njeno najvee savrenstvo nazirala u njenom samostojnom bitku, a ne u njenoj mukotrpnoj svakodnevnoj praksi s padovima i ponovnim podizanjem. Srednjovjekovni realizam (ili ak hiperidealizam), uza svu primjesu kristijaniziranog neoplatonizma, treba nazvati primitivnim duhovnim stavom. Mada je filozofija sublimirala, olabavila i razbistrila realizam kao duhovni stav, on je kao ivotni stav ostao stav primitivna ovjeka koji svim apstraktnim stvarima priznaje bivstvo i supstanciju. I mada se hiperbolino potovanje vrlina u svom najidealnijem obliku moe shvatiti kao visokoreligiozna misao, to u njegovo m naliju, u preziranju svijeta, jasno razabiremo kariku koja povezuje srednjovjekovno milje nje s oblicima miljenja nekog drevnog doba. Tu mislim na injenicu da se traktati De contemptu mundi ne mogu okaniti da pridaju preveli ko znaenje zloi somatskog. Kao poticaj za preziranje svijeta njima nije nita vanije od odvratnosti prema tjelesnim funkcijama, poimence prema izluivanju i parenju. Gaenje od ovjeka koji je formatus de spurcissimo spermate, conceptus in pruritu carnis 17 (sainjen od najprljavijeg sjemena, zaet u drakanju tijela) najsiromaniji je dio sred njovjekovne moralke. U njemu bi se mogla nazreti ulnost izvrnuta u svoju suprotnost, a zacijelo je izdanak onog primitivnog oblika reali zma zbog kojega se primitivni ovjek boji maginih supstanca i sila u ekskrementima i u svemu to prati zaee i raanje. Ravna i ne osobito dugaka crta

povezuje taj magini strah, kojim se primitivni narodi odvraaju od ena i njihovih enskih poslova, s asketskom mrnjom i durenjem prema enama koje nagruju kransku literaturu ve od Tertulijana i Jerolima. O svim se stvarima mislilo materijalno. To se ne oituje nigdje ta ko jasno kao u uenju o thesaurus ecclesiae, o blagu od neizmjernih za sluga (operum supererogationum) Krista i svih svetaca. Mada je misao o takvom blagu i predodba da je svaki vjernik kao lan corpus mysticum Christi, to jest Crkve, dionik toga blaga, ve vrlo stara, ipak se tek u trinaestom stoljeu pojavilo uenje da dobra djela postoje u neiscrpivim zalihama, to ih Crkva, naroito preko pape, moe dijeliti namalo. Aleksandar Haleski se prvi posluio rijeju thesaurus u onom tehni kom smislu to ga je ona otada i zadrala18. To se uenje odralo ne bez otpora, a svoju je potpunu interpretaciju i opis dobilo 1343. u buli Unigenitus Klementa VI. U njoj je to blago prikazano kao kapital to ga je Krist povjerio svetom Petru i njegovim nasljednicima i koje se jo i da nas iz dana u dan poveava; dapae, nagomilavanje tih zasluga to je vee to se vie ljudi t im sre dstvima izvede na pravi put 1 9 . Ako su se dobra djela zamiljala tako supstancijalno, onda je jedna ko shvaanje, pa ak moda i u veoj mjeri, moralo vaiti i za grijeh. Crkva je, dodue, naglaavala da grijeh nije ni bie ni stvar 20, ali je njezina vlastita tehnika opratanja grijeha, u vezi s jarko obojenom pre dodbom i pomno izraenom sistematikom grijeha, u neukim duama upravo izazivala uvjerenje da je grijeh neka supstancija (onako kako je prikazan u Atharvavedi). Nije li supstancijalno shva anje grijeha kao bolesne tvari moralo biti gajeno kad Dionizije, koji se, dakako, posluio samo usporedbom, prikazuje grijeh kao neto slino groznici, hladnom, pokvarenom, beskorisnom izluivanju tijela 21. Pravo, koje se ne mora tako sitniavo obazirati na dogmatsku istou, odrazuje takvo shvaanje kad engleski pravnici obavljaju svoju dunost pod dojmom predodbe da je uzrok felonije pokvarena krv 22 . Najsnanije i najdublje je to hipersupstancijalno shvaanje izraeno u Spasiteljevoj krvi: to je prava tvar; samo jedna njezina kapljica bila bi dovoljna da spase svijet, a nama je ona, kae sveti Bernhard 23 , dana sada u preobilju. U jednoj svojoj himni Toma Akvinski izraava tu predodbu ovako: Pie Pelicane, Jesu domine, Me immundum munda tuo sanguine, Cuius una stilla salvum facere Totum mundum quit ab omni scelere.
(Blagi Pelikane, Kriste gospodine, / Mene neista oisti svojom krvlju / Od koje jedna kapljica moe spasti / Sav svijet od svih grijeha).

To je dovoljno da bismo osjetili kako na sud o primitivnom karak teru te misli nije posljednja rije mudrost i. U Dionizija Kartuzijanskog vidimo oajniku borbu da se predod be o vjenom ivotu ustanove pomou prostornosti. Dostojanstvo vjenog ivota je neizmjerno; osjeati Boga u sebi beskrajno je savrenstvo; Spasitelju pripada beskrajno dostojanstvo i snaga (efficacia); grijeh je beskrajno nakazan jer predstavlja povredu neizmjerne svetosti; grije h stoga trai beskrajno monog Spasitelja 24 . Ovdje je svrha negativnog izraza prost ornosti da predoi i teinu, potenciju svetog. Da bi itaocu dao zornu predodbu vjenosti, posluio se Dionizije ovom uspored bom: Zamislite poput svemira ogromno brdo pijeska od kojega se sva kih deset tisua ili stotinu tisua godina oduzme po jedno zrnce. Brdo e na kraju nestati. Ali se grijeh ni nakon tako neshvatljivo dugog vre mena jo uvijek nee smanjiti, niti e se pribliiti svome kraju za neto vie od prvog oduzetog zrna s pjeanog brda. Pa ipak bi prokletnicima bila velika utjeha kad bi zna li da e bit i osloboeni im nestane brdo25. Gdje se nebeske radosti ili boja veliajnost ele zaodjeti rijeima, tamo se na kraju zagrcava misao. Izraz nebeskih radosti ostaje uvijek nadasve primitivna.

Ljudski jezik nije kadar izraziti viziju sree tako jasno kao viziju grozote. Da bismo preobilje nakaznosti i nesree mogli pojaati, morali bismo se jo dublje spustiti u brloge odvie ljudskog; a da bismo, naprotiv, opisali najvee blaenstvo, morali bismo, gledajui u nebo, izglaviti ije. Dionizije se sav iscrpljuje u oajnikim superlativima, to jest u isto matematikom pojaavanju predodbe koje niti razjanjava niti produbljuje: Trinitas supersubstantialis, superadoranda et superbona . . . dirige nos ad superlucidam tui ipsius contemplationem. (O previnje, predivno i predobro Trojstvo . . . privedi nas pre jasnom razmatranju Tebe samoga.) Gospod je supermisericordissimus, superomnipotens et supersapiens, supergloriosissimus26 (najmilosrdniji, najdostojniji, najljubazniji, najsjajniji, najmoniji i najmudriji, najveliajniji). Ali to vrijedi nagomilavanje superlativa, predodbi o visini, irini, neizmjernosti i neiscrpljivosti? To su za nas uvijek samo slike, samo svoenje beskrajnog na predodbe o konanom, koje su na kraju oslabile i izopaile pojam beskrajnosti. Vjenost nije vie bila neizmjerljivo vrijeme. Svako je osjeanje kad je jednom bilo izreeno izgubilo svoju neposrednost; svaka je Bogu pripisivana osobina Bogu oduzimala poneto od njegova neopisiva veli anstva. Zapoelo je silno naprezanje duha da se uzdigne do shvaanja boanstva bez ikakvih slika. To naprezanje nije vezano ni uz koju kulturu i ni uz koje razdoblje, ono je posvudanje i u svako doba isto. There is about mystical utterances an eternal unanimity which ought to make a critic stop and think, and which brings it about that the mystical classics have, as has been said, neither birthday not native land.27 (U oitovanjima mistike vidimo vjenu suglasnost koja bi kritiara morala ponukati da zastane i porazmisli, i po kojoj, kako kau, klasici mistike nemaju ni roendana ni domovine.) Ali se pomagalo likovnog izraza nije moglo odjednom napustiti. Nedosenost izraza upoznavala se malo-pomalo. Najprije otpadaju konkretne personifikacije ideja i mnogobojnost odjee simbolike; a zatim vie nema govora o krvi i otkupljenju, niti o euharistiji, o Ocu, Sinu i Svetom Duhu. U Eckhartovoj se mistici Krist gotovo vie i ne spominje, a ne spominju se ni Crkva ni sa kramenti. Ali je i tada jo izraz za mistino gledanje bitka, istine, boanstva ostao povezan s prirodnim predodbama: s predodbom svjetlosti, prostornosti. Uskoro se te predodbe izvru u negativno: u tiinu, prazninu, tminu. A zatim se spoznaje nedosenost i takvih pojmova bez oblika i sadraja pa se nastoje ukloniti njihovi nedostaci tako to se uvijek povezuju sa svojom suprotnou. Na kraju je preostala samo ista negacija; boanstvo koje se ne moe spoznati ni u emu postojeem jer je iznad svega, naziva mistik imenom Nit a. Do toga dolazi Scotus Eriugena28, te spoznaje Angelus Silesius, kad pjeva: Bog je jedno Nita, ni Sad ni Tu njega se ne tie; to vie za njim posee, to vie ti izmie29. U zbilji se ovo napredovanje kontemplativnog duha do naputanja svake predodbe nije, dakako, zbilo tono ovim redoslijedom. Veina mistinih oitovanja pokazuje sve te faze odjednom i jednu pokraj druge. Nalazimo ih u Indijaca i gotovo ve posve razvijene u PseudoDionizija Areopagita, u tome izvoru svekolike kranske mistike, i ponovo oivljuju u njemakoj mistici etrnaestog stoljea30. Odaberimo jedan primjer iz revelacija Dionizija Kartuzijanca31. Tu on razgovara s Bogom koji je gnjevan. Na taj odgovor uini se bratu, uronjenom u sebe, da je uao u sferu beskrajne svjetlosti, i on najljupkije i neizrecivim mirom zazove tihim, prema vani neujnim glasom najtajanstvenijeg i zaista skrivenog neshvatljivog Boga: O nadasve lju bazni Boe, Ti si svjetlost sama i sfera svjetlosti u kojoj Tvoji odabranici polaze na slatki poinak, u kojoj se okrepljuju, uljuljkuju u san i uspavljuju. Ti si slian najiroj, najravnijoj i neizmjernoj pustinji u kojoj zaista poboni duh, oien od svake ljubavi prema neemu poseb nom, odozgo obasjan i posve uspaljen obilazi a da ne zaluta, i zaluta ne obilazei, nestaje u blaenstvu i zauvijek ozdravljuje. Ovdje imamo najprije predodbu svjetlosti, zatim predodbu sna, pa predodbu pustinje (prostornosti u dvije dimenzije), i na kraju suprotnosti koje se uzajamno

potiru. Slika pustinje, to jest predodba horizontalnog prostora smjenjuje se s predodbom bez dna, s predodbom vertikalnog prostora. To je bio golemi nalaz mistinog stvaralatva. Izreka o besvojstvenosti boanstva u Eckhartovim rijeima o bezdnu tihog pustog boanstva bez kakvoe i oblika dodala je pojmu beskrajnosti i osjeajni moment visine koja izaziva omaglicu. Kau da je Pascal pokraj sebe neprestano vidio ponor; ovdje je takvu osjeanju u neku ruku dan vrsti mistini izraz. Tim slikama ponora i tiine postizava se najivlji izraz za neopisivi mistini doivljaj. Wol uf dar, herz und sin und mout, klike Seuse, in daz grundlos abgrnd aller lieplichen dingen32! (Naprijed, srce i ula i ud, u bezdani ponor sviju lijepih stvari!) Majstor Eckhart u svom snebivanju bez daha kae: Dirre funke (due, to jest mistina jezgra pojedinanog bia) engneget an vater noch an sune noch an heiligem geiste noch an den drin personen, als verre als ieclchiu bestt in ir eigenschaft. Ich spriche werlche, daz diseme selben liehte niht begnuet an der einberkeit der fruchtberlchen art gotlicher, natre. Ich wil noch m sprechen, daz noch wunderlcher ltet: ich spriche b guoter wrheit, daz disem liehte niht geneget an dem einveltigen stillestnden gotlchen wesenne, daz weder gt noch ennimet, mr: ez wil wizzen, wannen diz wesen her kome, ez wil in den einveltigen grunt, in die stillen weste, d nie underscheit n geluogete weder vater noch sun noch heiligeist; in dem innegen, d nieman heime ist, d beneget ez inme liehte, unt d ist ez einiger dan in ime selber; want dirre grunt ist ein einveltic stille, diu in ir selber unbewegelich ist. (Ta se iskra . . . ne zadovoljava ni Ocem ni Sinom ni Svetim Duhom ni Trima osobama, dok svaka pojedina postoji u svom posebnom biu. Zaista vam kaem da se ta svjetlost ne zadovoljava pojedinanou plodonosne boanske prirode. Rei u jo neto to zvui jo udnije: tvrdim svom ozbiljnou da se ta svjetlost vie ne zadovoljava ni jednostavnim mirovanjem boanskog bia koje niti daje niti prima; ona bi, tovie, htjela znati odakle dolazi to bie, ona eli isto tlo, tihu pustinju u koju nije odvoje no zavirio ni Otac ni Sin ni Duh Sveti; u onome najdubljem gdje ne stanuje nitko, tamo je ta svjetlost zadovoljna i tu je ona jedina u sebi samoj; to tlo je, naime, jednostavna tiina koja miruje u samoj sebi). Dua postaje potpuno sretna samo tako daz sie sich wirfet in die westen gotheit, d noch were noch bilde enist, daz sie sich da verliefe unde versenke in die westenunge33 (tako to se baca u pusto boan stvo, gdje nema ni djela ni slike, da bi se izgubila i uronila u pustinju). U Taulera nalazimo: In diseme versinket der geluterte verklerte ge ist in daz gtteliche vinsternisse, in ein stille swigen und in ein unbegriffenlicheme und unsprechenlicheme vereninen, und in diseme insinkende wurt verlorn alles gelich und ungelich, und in diseme abegrunde verlret der geist sich selber und enweis von Gotte noch von ime selber noch gelich noch ungelich noch von nte nt, wan er ist gesunken in Gottes einikeit und hat verlorn alle unterscheide 34 . (Tako tone oien, prosvijetljen duh u boanski mrak, u tiinu i u neshvatljivo neizre civo jedinstvo; i u tome se uronjavanju gubi sve jednako i nejednako, u tome ponoru gubi duh samoga sebe i ne zna nita ni o Bogu ni o sebi ni o jednakom i nejednakom ni o emu; jer je uronio u boje jedinstvo i izgubio svako razlikovanje). U Ruusbroeca su sva izraajna sredstva mistinog doivljavanja primijenjena jo pla st inije nego u Nijemaca: Roept dan alle met openre herten: O gheweldich slont! Al sonder mont, Voere ons in dinen afgront: Ende make ons dine minne cont.
(Viknite svi ista srca: / O drijelo silno! / Bez ikakvih usta, / Povedi nas u svoj ponor: / Objavi nam svoju ljubav!)

Uivanje sree u sjedinjenju s Bogom divlje je i pusto kao kad ov jek zaluta; jer tu

nema ni naina ni puta ni staze ni zakona ni mjere. U tome mi sebe sami liavamo visine, dubine, irine i duljine (odba civanje svak e predodbe o prostoru) u vjenu izgubljenost bez povratka35. Uivanje sree je tako veliko da su u njoj progutani do nesvojstve nosti Bog i svi sveci i oni uzvieni ljudi (koji je doive), te je neznanje i vjena izgubljenost36 . Bog daje obilje sree sv im podjednako, ali oni koji su je dobili, ti su nejednaki: pa ipak je ostaje dovoljno za sve, ve prema mjeri njezine potrebe u sjedinjenju, to jest, oni ne mogu, u po gledu uivanja sree u sjedinjavanju s Bogom, iscrpsti obilje koje im se poklanja. Ali nakon izgubljenosti u pustome mraku ne ostaje nita: jer tamo ne postoji ni davanje ni oduzimanje ve jedan jedini jednostavni bitak. U njemu su utonuli i izgubljeni Bog i svi ujedinjeni i nikad njega ne mogu nai u tome praznom bitku37. Sve te negacije nalazimo ujedi njene na slijedeem mjestu: Zatim slijedi sedma stepenica (ljubavi), ono najplemenitije i najuzvienije od svega to se moe doivjeti u vremenu i vjenosti. To se zbiva kad povrh svega vjerovanja i znanja u sebi nazremo bezdano ne-znanje, kad za sva imena to ih dajemo Bogu ili stvorenjima, odumiremo i odumremo u vjenu bezimenost u kojoj se gubimo; i kad, povrh svih djela kreposti, u sebi sagledamo i zateknemo vjenu prazninu u kojoj nitko ne eli djelovati; i povrh svih blaenih dua bezdano blaenstvo u kojemu smo svi jedno i ono isto jedno koje je blaenstvo samo u svojoj istovjetnosti; i kad pogledamo sve blaene du e iz bivstva ispale, istekle i izgubljene u svoje nadbivstvo, u besputnu nepoznatu tminu38. U jednostavnom bezlikom blaenstvu nestaje sva ka razlika medu kreaturama. Tu one ispadnu iz sebe u izgubljenost i u neznanje bez dna; tu se svaka jasnoa vratila u tminu, gdje tri osobe ustupaju mjesto bivstvenom jedinstvu 39 . Uvijek ostaje jalovo svako nae nastojanje d a se odreknemo sviju slika da bismo izrazili nae stanje praznine, to jest istu bezlikost, ko ju moe dati samo Bog. On nas liava sviju slika i vue nas u na poetak: tu ne nalazimo nita do divlje, puste, neoblikovane praznine koja se uvijek poklap a s vjenou 40 . S tim citatima iz Ruusbroeca iscrpena su ve i posljednja dva sred stva opisivanja: svjetlost koja se izvre u tminu, i ista negacija, odusta janje od svakog znanja. Najintimnije skrovito bie boje nazivati njego vom tminom pot jee ve od pseudo areopagita. A njegov imenjak, po tovalac i komentator, Kartuzijanac, jo je potpunije oblikovao taj pojam. I ba se to najpotpunije, neizmjerno, nevidljivo obilje Tvoje vjene svjetlosti naziva boanskom tminom u kojoj, kako kau, prebiva Ti koji tmine pretvara u svoje utoite41. A boanske su tmine zaklonjene od svake svjetlosti i skrivene pred svakim pogledom zbog neopisivog i neprirodnog sjaja njihove vlastite jasnoe. Tmina je ne-znanje, prestanak svakog pojma. to se vie duh pribliava Tvojoj boanskoj svjetlosti koja sve obasjava, to mu postaje jasnija Tvoja ne pristupanost i neshvatljivost, i im se izgubi u toj tmini, odmah se po sve gase sva imena i svako poznavanje (omne mox nomen omnisque cognitio prorsus deficient). Ali duh koji Tebe vidi spoznaje da si posve nevidljiv; i to on to jasnije vidi, to e jasnije ugledati Tebe. Dopusti da postanemo tom presvijetlom tminom, molimo, o blagoslovljeno Trojstvo, i da Te kroz nevidljivost i neznanje vidimo i spoznamo. Tebe koji si iznad svakog gledanja i spoznanja. Ti se objavljuje samo onima koji su svladavi i ostavivi za sobom sve zamjetljivo i shvatljivo pa i sve st varno kao i same sebe, uli u t minu u kojoj Ti zaista jesi 4 2 . Kao to se svjetlost okree u tminu, tako se i najvii ivot pretvara u smrt. Kad dua shvati, kae Eckhart, da u carstvo boje ne moe ui nijedno stvorenje, tada ona poe svojim putem i vie ne trai Boga. Und allhie so stirbet si iren hohsten tot. In disem tot verleuset die sele alle begerung und alle bild und alle verstentnzz und alle form und wirt beraubt aller wesen. Und dez seit sicher als got lebt: als wenik als ein tot mensch, der leiplich tot ist, sich selber bewegen mak, als wenik mag di sele, di also geistlich tot ist, einik weis oder einik bild vorgetragen einigen menschen. Wann diser geist ist tot und ist begraben in der gotheit. (I tu ona umire svojom najviom smru. U toj smrti gubi du a svaku elju i sve slike i svaku mo shvaanja i svaki oblik i oduzima joj se svako bivst vo. Budite u to tako uvjereni kao to ivi Bog: kao to se

mrtav ovjek koji je tjelesno mrtav, ne moe micati, tako ni dua ko ja je isto tako duhovno mrtva ne moe nikome saopiti bilo kakvu mi sao ili bilo kakvu sliku. Jer taj je duh mrtav i pokopan u boanstvu). Duo, ako ne moe sebe utopiti u tome bezdanom moru boanstva, onda ne moe ni priznati tu boansku smrt 4 3 . Gledanje Boga pomou negacija potpunije je, kae Dionizije, nego gledanje Boga putem afirmacija. Jer kad kaem: Bog je dobr ota Bog je bie (essentia), ivot, ini se da nagovijetam to Bog jest, kao da ono to on jest ima neto zajedniko sa stvorenim ili da mu je bilo kako slino, dok je, naprotiv, utvreno da je on neshvatljiv i nepoznat, nedo kuiv i neizreciv i od svega to ini odijeljen neizmjernom i posve neusporedivom razlinou i jedinstvenou 44 . Mudrost ujedinjujua (sapientia unitiva) naziva se nerazumnom, besmislenom i ludom 4 5 . Je li miljenje u slikama bilo prevladano? Bez slike i metafore ne da se izraziti ni jedna misao, a gdje se govori o razberivu bivstvu stvari, tamo je svaka rije slika. Moi govoriti o vrhovnom i o najusrdnije e ljenom samo u negacijama, to ne zadovoljava duu, i kad je mudrac pri kraju, mora se opet pojaviti pjesnik. Blaga lir ska Seuseova ud nalazila je uvijek iznova put povratka s vrhunaca gledanja do cvjetnih slika starije bernhardinske mistike. Sva boja i sav oblik alegorije vraa se nat rag u ekstazu najdublje kontemplacije. Seuse je ugledao vjenu mu drost, svoju draganu: Si swepte hoh ob ime in einem gewlkten throne (Himmel): sie luhte als der morgensterne, und schein als diu spilndiu sunne; ire krone waz ewikeit, ire wat waz selikeit, ire wort szzekeit, ire umbfang alles lustes gnuhsamkeit: sie waz verr und nahe, hoh und nider; sie waz gegenwrtig und doch verborgen; sie liess mit ir umbgan, und moht sie doch nieman begriffen 4 6 . (Lebdjela je nad njim u naoblaenu nebu; sjala je kao zvijezda danica i svijetlila kao bli stavo sunce; njezina kruna bijae vjenost, njezina haljina blaenstvo, njezine rijei slatkoa, njen je zagrljaj zadovoljavao svaku udnju; bila je daleko i blizu, visoko i nisko; bila je prisutna, a ipak skrivena; dopu tala je druenje sa sobom, a ipak je nit ko nije mogao shvat it i). Bilo je jo i drugih putova za vraanje s usamljenih vrhunaca individualne mistike bez likova i slika. Ti su se vrhunci osvajali samo kua njem liturgijsko-sakramentalnog misterija: odbaciti sve slikovite oblike i popeti se do bespojmovnog gledanja Sve-Jednog mogao je samo onaj tko je prije toga potpuno proivio simboliko-estetsko udo dogma i sakramenata. Ali duh nije mogao tu jasnou uivati stalno i po miloj volji; to se moglo samo u rijetkim i kratkim trenucima milosti; a dolje je uvijek ekala Crkva sa svojim mudrim i tedljivim sistemom misterija. Crkva je u svojoj liturgiji uvijek saimala i produbljivala dodir duha s boanskim u doivljaj odreenih trenutaka i davala misteriju oblik i boju. Zato je uvijek i preivjela neobuzdanu mistiku; tedjela je energiju. Ona je mirno trpjela najbujnije fantazije estetske mistike, a bojala se prave, bezgranine mistike koja je svojim plamenom sagorijevala i prodirala sve to je sainjavalo Crkvu: njezin harmonini simbiolizam, njezine dogme i sakramente. Unitivna je filozofija nerazumna, besmislena i luda. Staza mistike vodi u beskrajnost i besvjesnost. Negacija svake bitne slinosti izmeu boanstva i svega posebnog i imenom obiljeenog ponitava svaku pravu transcendenciju; sruen je most koji vodi natrag u ivot. Alle cratre sint ein lter niht. Ich spriche niht, daz sie kleine sn oder iht sn, sie sind ein lter niht. Swaz niht wesens ht, daz ist niht. Alle cratre hnt kein wesen, wan ir wesen swebet an der gegenwertikeit gotes47. (Sva su stvorenja samo jedno Nita. Ne kaem da su sitna ili da su bilo to ona su samo Nita. to nema bitka, to je Nita. Nijedno stvorenje nema bitka, jer bitak stvorenja visi o bojem postojanju). Intenzivna mistika znai povratak predintelektualnom duevnom ivotu. U njoj propada, biva svladana i postaje suvina svaka kultura. Ako mistika ipak raa za kulturu obilne plodove, ona ih raa s toga to se uvijek uspinje pripremnim stepenicama i tek malo-pomalo odbacuje svaki ivotni oblik i kulturu. Mistika donosi svoje plodove za kulturu na svojim poetnim stupnjevima, ispod granice vegetacije. Tu cvjetaju cvjetovi moralnog savrtenstva kao preduvjeta kontemplacije: mir i blagost, priguivanje poude, jednostavnost, umjerenost,

mar, ozbiljnost i dubina osjeaja. Tako je bilo u Indiji, a tako je bilo i tu. Poetno je djelovanje mistike moralno i praktino. Ono se ponajprije sastoji u djelotvornoj ljubavi prema blinjemu. Svi su veliki mistici do superlativa cijenili praktino djelovanje: Nije li i sam Majstor Eckhart stavio Martu iznad Marije48, nije li rekao da treba ak zanemariti ekstazu svetog Pavla, ako se nekom siromahu moe pomoi zdjelicom juhe? Od njega, preko njegova uenika Taulera, penje se crta mistike prema vrednovanju praktinog elementa: i Ru usbroec hvali tihi skromni rad, a u Dioniziju Kartuzijancu ostvareno je potpuno ujedinjenje praktinog smisla za svakodnevni boguugodni ivot s krajnjim individualnim misticizmom. Bilo je to u Nizozemskoj, gdje su popratne pojave mistike: tenja za moralnou, pijetizam, djela ljubavi i mar postale glavne tenje; gdje se iz intenzivne mistike trenutka zanosa u pojedinaca razvila ekstenzivna mistika svakidanjice u mnogih: trajna skupna usrdnost modernih devota umjesto usamljene i rijetke ekstaze. Trijezna mistika, ako je ovdje ta rije doputena. U domovima bratovtina i u samostanima vindeshajmske kongregacije razastire se povrh tihog rada svakodnevnice neprestani svjesni religiozni ar. Siloviti lirizam i neobuzdana tenja za uzdizanjem naputena je a time je sputana i opasnost vjerskog zastranjivanja; braa i se stre su posve pravovjerni i konzervativni. Bila je to mistika en dtail: dobio bi se samo jedan impuls, primila samo jedna iskrica, i u uskom, tihom, skromnom krugu oivio bi zanos u ljubaznom duhovnom ophoenju, u dopisivanju i samopromatranju. Osjeajni i duevni ivot gajio se kao neka biljka u stakleniku; tu su uvelike vladali krti puritanizam, duhovna dresura, guenje smijeha i zdravih nagona i tupi pijetizam. Pa ipak je iz toga kruga proizilo najokrepljivije djelo onoga doba , Imitatio Christi. Tu knjigu, koja e biti utjeha stoljea, napisao je ovjek koji nije bio ni teolog ni humanist, ni filozof ni pjesnik, a zapravo ni mistik. Toma Kempenac, tih, u sebe obraen, pun njenog divljenja prema udu mise, ovjek najuih shvaanja o boanskom vodstvu, nije znao nita o tekom razoaranju to su ga izazivali crkveni reim ili svjetovni ivot, o razoaranju koje je nadahnjivalo propovjednike, o sveobuhvatnom stremljenju Gersona, Dionizija ili Nikole od Cuesa, o brojgelovskoj mati Johannesa Brugmana ili o bujnom simbolizmu Alaina de la Rochea. On trai samo mit u svim stvarima i nalazi ga in angello cum libello (u kutiu s knjiicom). O quam salubre quam iucundum et suave est sedere in solitudine et tacere et loqui cum Deo! (O kako okrepljuje, kako je ugodno i slatko u samoi sjediti i utjeti i razgovarati s Bogom!)49. Njegova knjiga jednostavne, filozofije ivota i umiranja postade knjigom sviju vremena za due koje se odriu svijeta. U njoj je bila jo jednom naputena sva novoplatonika mistika; podloga joj je bila samo duevna dispozicija dragog uitelja Bernharda od Clairvauxa. Knjiga ne prua nikakav filozofski idejni razvoj; ona sadri samo nekoliko nadasve jednostavnih misli u obliku izreka okupljenih oko jednog sredita, a svaka se svrava jednom kratkom sentencom; tu nema subordinacije, a gotovo ni korelacije misli. Tu se ne osjea lirsko treperenje Heinricha Seusea ili iskriava strogost Ruusbroeca. Sa s vojim zvonjenjem paralelnih maksima i muklih asonanca bila bi Imitatio potencirana proza kad ne bi ba njezin monotoni ritam podsjeao na more za mlake kiovite veeri ili na tiho uzdisanje jesenjeg vjetra. U djelovanju djela Imitatio Tome Kempenca ima neto udno. Taj nas mislilac grabi ne svojom snagom ili svojim poletom kao Augustin, ne rascvjetanou svojih rijei kao sveti Bernhard, ne svojom dubinom ili punoom svojih misli; sve je ravno i sjetno, sve je u molu; sam mir, tiina, spokojno ekanje i utjeha. Taedet me vitae temporalis. Mrzi me zemaljski ivot, kae negdje Toma50. Pa ipak, rije toga od svijeta otuenog ovjeka krijepi na ivot vie nego rije bilo koga drugog. Ta knjiga za umorne sviju stoljea ima neto zajedniko s oit ovanjima neposredne mistike. I u njoj je slikovitost, koliko je god to mogue, bila svladana, a obojena haljina svijetlih simbola odloena. Stoga Imitatio i nije skopana s nekom kulturnom epohom; ba kao i ekstatino gledanje Sve-Jednoga, odvodi nas i ona daleko od svake kulture. Ona ne pripada ni kojem odreenom kulturnom razdoblju. To objanjava dvije tisue njezinih izdanja, a i injenicu da se u pogledu njenog autora i vremena postanka kolebalo izmeu triju stoljea. Toma nije uzalud rekao Ama nesciri (Budi radije nepoznat).

XVII OBLICI MILJENJA U PRAKTINOM IVOTU Da bismo shvatili srednjovjekovni duh kao jedinstvo i cjelinu, moramo prouiti osnovne oblike njegova miljenja ne samo na temelju vjer skih koncepcija i filozofske spekulacije nego i na temelju svakodnevne ivotne mudrosti i prozaine prakse. Jer i njegovim viim i njegovim niim oitovanjima vladaju jedni te isti veliki tokovi miljenja. I dok na podruju vjerovanja i spekulacije ostaje uvijek otvoreno pitanje dokle su oblici miljenja rezultat i odjek duge pismene tradicije koja dosee sve do grkih i idovskih, pa ak i do egipatskih i babilonskih izvora, dotle ih u obinom ivotu vidimo na djelu naivne i spontane, neoptereene novoplatonizmom i drugim strujanjima. Srednjovjekovni ovjek misli u svakodnevnom ivotu u istim oblici ma kao i u svojoj teologiji. Podloga je i tu i tamo onaj arhitektonski idealizam to ga je skolastika nazivala realizmom, to jest tenja da se spoznaje jedna od druge odijele i da im se dade oblik kao zasebnim entitetima, da se zajedno s ostalima svrstaju u hijerarhine sisteme i da se od njih neprestano grade novi hramovi i katedrale kao to ini dijete kad se igra kameniima za graenje. Sve to je u ivotu osvojilo vrsto mjesto, sve to se pretvara u oblik ivota, vai kao posveeni red, i to kako najobinije navike i obiaji, tako i najvie stvari u bojem planu svijeta. To najoiglednije pokazuju shvaanja pravila dvorske etikete u opisima dvorskog ivota, na primjer, u Oliviera de la Marchea i u Alinore de Poitiers. Stara dama smatra ta pravila mudrim zakonima koji su neko bili uvedeni na dvorovi ma kraljeva izborom i ocjenom i koji e vaiti za sva budua vremena. Ona o njima govori kao o mudrosti stoljea: et alors j'ouy dire aux anicens qui savoient . . . (ula sam kako govore stari koji su znali . . .). Ona vidi vremena izopaena: unazad otprilike deset godina stavljaju ne ke dame u Flandriji porodiljsku postelju ispred vatre, de quoy l'on s'est bien mocqu (emu se ljudi smiju); to se dosad nije nikad radilo; kamo to vodi? Mais un chacun fait cette heure sa guise; par quoy est doubter que tout ira mal1 (ali dandanas radi svatko to hoe; valja se, dakle, bojati da e sve po zlu poi). La Marche postavlja sebi i itaocu teka pitanja o dubljem smislu svih tih sveanih stvari: zato u djelokrugu fruitiera (nadglednika voa) ulazi i rasvjeta, le mestier de la cire (sluba voska)? Odgovor glasi: Jer pele siu vosak iz cvijea od kojega nastaju i plodovi: pourquoy on ordonn trs bien ceste chose2 (stoga je to dobro ureeno). Snana sklonost srednjega vijeka za stvaranje po jednog organa za svaku funkciju nije nita drugo do nain miljenja koje je svakoj kva liteti priznavalo samobitnost, koje ih je smatralo idejom. Engleski kralj imao je u svojoj magna sergenteria posebnu slubu pridravanja kraljeve glave kad bi se kralj, plovei preko Kanala, razbolio od morske bolesti; godine 1442. vrio je tu slubu neki John Baker, ko ji ju je ostavio u nasljee svojim dvjema kerima 3. U istoj svjetlosti moramo promatrati i naviku da se svima stvarima, pa i neivima, nadijevaju imena. to topovi dobivaju imena jo i u dananjim ratovima koji u mnogom pogledu znae povratak u primitivni nain ivota, to je dakako, u izblijedjelom obliku crta primitivnog antropomorfizma. U srednjem je vijeku ta crta nerazmjerno jaa: bombarde su u ratovima etrnaestog i petnaestog stoljea nosile svoja imena kao i maevi u vitekim romanima: le Chien d'Orlans, la Gringade, la Bourgeoise, de Dulle Griete. Pojedini uveni dijamanti nose jo i danas imena kao neki ostatak iz prijanjih vremena. Neki od dragulja Karla Smjelog imaju imena: le sancy, les trois frres, la hote, la balle de Flandres4. to lae sve do naih dana imaju svoja imena od kua tek pokoja, a od crkvenih zvona nikoje to je, eto, otuda to lae mijenjaju svoja mjesta pa je potrebno da se u svako doba lako prepoznaju, ali i otuda to su lae zadrale neto osobnije nego kue, a to je izraeno i u onom she engleskog govornog jezika5. Valja zamisliti da je ovo osobno shvaanje neivih stvari u srednjem vijeku bilo mnogo izrazitije; tada su jo dobivale svoja imena sve stvari, kako elije

u tamnicama, tako i svaka kua i svako zvono. U svim se stvarima traio mortalitet, kako ree srednjovjekovni ovjek; traila se pouka koja se u njima skrivala, trailo se njihovo moralno znaenje; ono je bilo najbitnije. Svaki je historijski i literarni sluaj bio sklon da se kristalizira u paraboli, u moralnom uzoru, u argumentu, svaka izreka u nekoj sentenci, u nekom tekstu, u nekoj maksimi. Kako su postojali sveti simboliki odnosi izmeu Novog i Starog zavjeta, tako nastaju i moralni odnosi na temelju kojih se pokraj svakog dogaaja odmah moglo staviti ogledalo nekog uzora, nekog tipinog sluaja iz Svetog pisma, iz povijesti ili knjievnosti. Da bi se netko privolio na opratanje, nabrajahu mu se biblijski sluajevi oprotenja. Za odvraanje od braka nizahu se svi nesretni brakovi o kojima govori staro doba. Da bi opravdao umorstvo Orlansa, usporeuje Ivan Neustraivi sebe s Joabom a njegovu rtvu s Apsalonom, pa ak sebe naziva i boljim od Joaba jer kralj nije izrijekom zabranio ubojstvo. Ainssy avoit le bon duc Jehan attrait ce fait moralit6. (Tako je dobri vojvo da Ivan onaj dogaaj izvrnuo u moralnu pouku). To je ujedno iroka i naivna primjena formalnog pravnog pojma koji ak i u dananjem pravnom ivotu postaje reziduum zastarjelih oblika miljenja. Svaki se ozbiljni dokazni postupak osniva na slovu teksta kao na podlozi i ishodinoj toki. Svih dvanaest propozicija za i protiv uskraivanja pokornosti papi u Avignonu, kojima se godine 1406. na nacionalnom sinodu u Parizu pobijala stvar shizme, proizlazi iz jednog pisanog teksta7. Svjetovni govornik na sveanosti odabire svoj tekst ba kao i propovjednik8. Za sve ove crte nema zornijeg primjera od zloglasnog pledoajea kojim je maestro Jean Petit pokuao opravdati burgundskog vojvodu, optuenog zbog umorstva Luja Orlansa. Prola su dobra tri mjeseca otkako su najmljeni ubojice, to ih je Ivan Neustraivi unaprijed nastanio u nekoj kui u Rue vieille du Temple, ubili kraljeva brata. Burgunanin je isprva, na pogrebnoj sveano sti, pokazivao veliku alost, ali im je vidio da e se istraga proiriti sve do njegova Htel d'Artois, gdje je drao skrivene ubojice, odmah se u vijeu posavjetovao sa svojim ujakom Berryjem i priznao mu da je on sam, po avlovu nagovoru, naruio umorstvo. Poslije toga je iz Pariza pobjegao u Flandriju. U Gentu je ve bio javno
objavio prvo opravdanje svog nedjela; zatim se vratio u Pariz, oslanjajui se na opu mrnju prema Orlansu i na svoju vlastitu popularnost medu parikim stanovnitvom, koje ga je zaista jo i sada doekalo radosno. Vojvoda se u Amiensu posavjetovao s dvojicom ljudi koji su se na parikom crkvenom saboru godine 1406. istakli meu govornicima, s maestrom Jeanom Petitom i s Pierreom aux Boeufsom. Naredio im je da dopune gentski pledoaje Simona de Saulxa da bi ga u Parizu pred vladarima i visokom gospodom iznio kao uvjerljivo opravdanje. Tako se maestro Jean Petit, bogoslov, propovjednik i pjesnik, 8. oujka 1408. pojavio u Htel de Saint Paul u Parizu pred uglednim zborom slualaca u kojem su prva mjesta zauzeli dofen, napuljski kralj, vojvode od Berryja i Bretagne. Zapoeo je dolinom smjernou; on, bijednik, nije ni teolog ni pravnik, une trs grande paour me fiert au cuer, voire si grande, que mon engin et ma mmoire s'en fuit; et ce peu de sens que je cuidoie avoir, m'a j du tout laiss ("srce mi pritite velik strah, strah zaista tako velik da mi se od njega mrai duh i pamenje i da me je posve napustilo i ono malo razuma za koji sam se zavaravao da ga ima u mene"). Zatim je razvio remek-djelo crne politike podlosti, koje je njegov duh u strogom stilu osnovao na tekstu: Radix omnium malorum cupiditas (Pohlepnost je korijen sviju zala). Sve je to bilo vjeto konstruirano na skolastikim

diferencijacijama i nevanim tekstovima i ilustrirano primjerima iz Svetog pisma i povijesti; sve je to poprimilo avolsku ivost i romantinu napetost u arolikoj opirnosti kojom je branitelj prikazivao podlost ubijenog. Zapoeo je nabrajanjem dvanaest dunosti kojima je burgundski vojvoda bio obvezan da francuskog kralja potuje, ljubi i da ga osveuje. Zatim je, zazvavi u pomo Boga, Blaenu djevicu i svetog evanelista Ivana, zapoeo pravim dokaznim postupkom, koji se dijelio na vei (major) i manji (mi nor) postupak i na konkluziju. Na prvo je mjesto postavio svoj tekst: Radix omnium malorum cupiditas. Primijenio ga je na dva naina: pohlepnost ini ljude otpadnicima i stvara izdajnike. Ta dva zlodjela, apostazija i izdaja, podijelio je na vrste i podvrste, a potom demonstrirao sa tri primjera. Kao prototipovi izdaje pojavljuju se pred sluateljima Lucifer, Absalon i Athalja. Zatim slijedi utvrivanje osam istina koje opravdavaju umorstvo tirana; tko kuje zavjeru protiv kralja zasluuje smrt i prokletstvo to vie to je na viem poloaju;

njega smije ubiti svatko. Je prouve ceste verit par douze raisons en l'honneur des do uze apostres (Dokazujem tu istinu s dvanaest argumenata u ast dva naestorice apostola); trima izrekama doktora, trima filozofa, trima ju rista i trima iz Svetog pisma. Tako se to nastavljalo dok nije bilo nabrojeno osam istina: naveden je citat iz De casibus virorum illustrium philosophe moral Boccace (moralnog filozofa Boccaccia) kao dokaz da se tiranin smije napasti iz zasjede. Iz osam istina proizla zi osam corrollaria s devetom kao dodatkom. U njima se aludira na sve tajan stvene dogaaje u kojima su klevete i nepovjerenje pripisivali umoreno me stranu ulogu. Do vrenja su bila podgrijana sva ona stara sumnjie nja koja su od djetinjstva proganjala astohlepnog i neobuzdanog prin ca, na primjer, da je godine 1392. namjerice priredio kobni bal des ardents u kojemu je njegov brat, mladi kralj, jedva izbjegao stranoj smrti u plamenu, a podlegli su joj njegovi drugovi koje je, zakrabuljene u divljake , zapalila neoprezno noena zublja. Orlansovi razgovori s arobnjakom Philippom de Mziresom dali su sadraj svakojakim aluzijama za umorstvene i trovateljske planove. Njegova ope poznata sklonost magiji dala je povoda najivljim jezovitim priama. Ta ko je, kau, Orlans jednog nedjeljnog jutra u drutvu nekog otpadnikog redovnika, nekog viteza, nekog paa i nekog sluge odjahao u La Tour Montjay na Marni; redovnik je tamo zazvao dva u smee -zeleno odjeve na avla po imenu Heremasa i Estramaina, koji su uz paklene obrede razgovarali o nekom mau, bodeu i prstenu, a zatim je drutvo skinulo s vjeala u Montfauconu jednog objeenjaka itd. Majstor Jean je ak iz besmislena buncanja ludog kralja izvukao neki mrani smisao. Proces je najprije izdig nut na ope - moralnu razinu time to je Jean Petit predmet osvijetlio svjetlou biblijskih uzora i moralnih sentenca i umjetno podjario raspoloenje gaenja i uasavanja, a zatim je, u mi noru koji je odlomak za odlomkom slijedio ralanjenje po majoru, pro valila bujica otvorenih optubi. Strasna mrnja sruila se na uspo menu umorenog svom estinom za koju je bio sposoban taj neobuzdani duh. Jean Petit govorio je etiri sata, a zatim je njegov naredbodavac, burgundski vojvoda rekao: Je vous avoue (Slaem se s vama). Justifikacija je bila napisana u etiri primjerka, a skupocjenim knjiicama koje su bile uvezane u preanu kou, iluminirane zlatom i minijaturama, a namijenjene vojvodi i njegovim najbliim roacima. Jedna se jo uva u Beu. Ta se rasprava mogla i kupiti9 . Potreba da se svaki sluaj iz ivota oblikuje u moralni primjer, da se svako miljenje zaodjene sentencom, ime je ono poprimilo neto supstancijalno i nepovredivo, ukratko, taj misaoni proces kristalizacije oitovao se najopenitije i najprirodnije u poslovici. Poslovica je u srednjovjekovnom miljenju ispunjavala vrlo ivu funkciju: Na stotine poslovica upotrebljavalo se u svakodnevnom ivotu, a gotovo sve su bile jezgrovite i tone. Mudrost koja zvui iz poslovice pokatkad je hladna, pokatkad blagotvorna i duboka; ton poslovice esto je ironian, njezino raspoloenje ponajee dobroudno i uvijek rezignirano. Poslovica nikad ne propovijeda otpor nego, naprotiv, uvijek predanost. Ona samoivima prua priliku da trijumfiraju sa smijekom ili uzdahom, a licemje rima da se izvuku iz neprilike. Les grans poissons mangent les plus petis. Les mal vestus assiet on dos au vent. Nul n'est chaste si ne besongne. (Velike ribe jedu male. Loe odjevenog treba posjesti leima prema vjetru. Nitko nije krepostan ako ga nuda na to ne sili). Katkad ona zvui cinino. L'homme est bon tant qu'il craint sa peau. Au besoing on s'aide du diable. (ovjek je dobar dok se boji za svoju kou. Kad je sila, i avo je dobar). Ispod toga krije se blagost koja ne eli da sudi. Il n'est si ferr qui ne glice. (Nitko nije tako dobro potkovan da se ne bi okliznuo). Jadikovci moraliste zbog ljudske grenosti i pokvarenosti suprotstavlja narodna mudrost nasmijeeno razumijevanje. U poslovici se saimaju mudrost i moral sviju vremena i zona u jednu jedinu sliku. Katkad nas tendenca poslovice podsjea na Evanelje; drugi put je opet bezazleno poganska. Narod bogat poslovicama preputa diskutiranje, motiviranje i argumentiranje teolozima i filozofima, a sam rjeava svaki sluaj aluzijom na neki sud koji tono pogaa stvar. Narodna se mudrost odrie praznog brbljanja i

izbjegava mnoge nejasnoe. Poslovica uvijek presijeca vor; priklad nom poslovicom stvar je rijeena. Od sklonosti za supstancijaliziranjem misli ima kultura vrlo velike koristi. Obilje poslovica kojima se vjeto sluio poodmakli srednji vijek upravo zapanjuje10. One su se svojom svakodnevnom primjenom tako tijesno udruile s misaonim krugom literature da su ih pjesnici onoga doba obilato upotrebljavali. Tako je, na primjer bila vrlo omiljela pjesma u kojoj svaka strofa zavrava po jednom poslovicom. Neki bezimeni pjesnik posveuje omraenom predstojniku Pariza, Huguesu Aubriotu, povodom njegova sramotnog pada, pjesmu rugalicu tog oblika11. Zatim dolaze Alain Chartier Ballade de Fougres12, Jean Rgnier sa svojim tualjkama iz suanjstva, Molinet s raznim komadima iz svoga Faictz et Dictz, Coquillartova Complaincte de Eco, Villonova balada, sastavljena od samih poslovica13. Ovamo se ubraja i Le passe temps d'oysivet Roberta Gaguina14, 171 strofa zavrava, osim nekoliko njih, prikladnom poslovicom. Jesu li moda te poslovine moralne izreke (od kojih samo neke nalazim u meni poznatim zbirkama poslovica) vlastite misli pjesnika? Kad bismo mogli razabrati da je poslovica proizala iz duha nekog individualnog pjesnika, bio bi to jo jedan dokaz vie o tome kako je iva funkcija pripadala poslovici, to jest, saetom, ustaljenom, ope razumljivom sudu u miljenju kasnog srednjeg vijeka. ak ni propovijed ne prezire poslovicu pokraj svetih tekstova, pa se njome obilno slue i u ozbiljnim polemikama na dravnim i crkvenim saborima. Gerson, Jean de Varennes, Jean Petit, Guillaume Fillastre, Olivier Maillard iznose u svojim propovijedima i govorima najsvakidanjije poslovice da potkrijepe svoj dokazni postupak: Qui de tout se tait, de tout a paix. Chef bien peign porte mal bacinet. D'aultrui cuir large courroye. Selon seigneur mesnie duite. De tel juge tel jugement. Qui commun sert, nul ne l'en paye. Qui est tigneux, il ne doit pas oster son chaperon15. (Tko o svemu uti, toga nita ne uznemiruje. Poeljanu glavu titi ljem. Od koe blinjega iroko remenje. Kakav gospodar, takav sluga. Kakav sudac, takva presuda. Svaijeg slugu nitko ne plaa. Tko je ugav, neka ne skida ubare). Spojna karika postoji, tovie i izmeu poslovice i Imitatio Christi: djelo Tome Kempenca poiva, s obzirom na svoj oblik, na zbirkama izreka i poslovica ili rapiar ijima, u kojima se obiavala skupljati mudrost svake vrste i porijekla. Na kraju srednjeg vijeka bilo je pisaca u kojih se mo rasuivanja zapravo ne izdie iznad poslovice, i oni se njome neprestano slue. Geffroi de Paris, kroniar iz poetka etrnaestog stoljea, naikao je svoju kroniku u rimama poslovicama koje izraavaju moral dogaaja16, i u tome on postupa mudrije nego Froissart i Le Jouvencel, u kojih sentence samo podsjeaju na poslovice. Enssi aviennent li fait d'armes: on piert une fois et l'autre fois gaagn'on. Or n'est-il riens dont on ne se tanne. On dit, et vray est, que il n'est chose plus certaine que la mort17. (Tako svravaju djela oruja: jednom se gubi, drugi put dobiva. I nema niega to ne bi dozlogrdilo. Kau, a tako i jest, da nita nije sigurnije od smrti). Poslovici je slina kristalizacija misli u obliku lozinke koja se na izmaku srednjeg vijeka gajila osobitom ljubavlju. Tu nije, kao u poslovice, rije o mudrosti ope tendencije nego o posve osobnom poticaju ili ivotnoj pouci to je nosilac izdie do znaka raspoznavanja ispisanog zlatnim slovima povrh svoga ivota, o pouci koja e njega i druge voditi i hrabriti svojim stiliziranim ponavljanjem na svim komadima gardero be i naoruanja. U lozinkama je raspoloenje ponajee predanost, ba kao i u poslovicama, ili nada, pokatkad s neizreenim elementom koji treba da ih uini tajanstvenima: Quand sera ce? Tost ou tard vienne, Va oultre, Autre fois mieulx, Plus dueil que joye (Kad e to biti? Neka doe prije ili kasnije. Krei naprijed! Drugi put bolje. Vie bola nego radosti). Pretena veina odnosi se na ljubav. Aultre naray, Vostre plaisir, Souvienne vous, Plus que toutes. (Druge neu ima ti. Vama na radost. Neka vas podsjeti. Vie nego sve ostale [ene]. To su viteke izreke kakve se ispisuju na podsedlici, na oruju i oklopu. Na prstenovima je zvuk intimniji: Mon cuer avez Je le desire Pour toujours Tout pour vous (Moje je srce vae Ja to elim Zauvijek Sve za vas. S lozinkom su tijesno povezani amblemi koji lozinku zorno ilustriraju ili su s njom po smislu u lakoj vezi, kao na primjer rova sa Je I'envie i je s Cominus et eminus Luja Orleanskog, blanjalica s Ic houd njegova neprijatelja Iva na Neustraivog ili kremen Filipa Do brog18.

Devizi i amblemu je zaviaj heraldika sfera. Grb je srednjovjekovnom ovjeku neto vie od genealoke pasije. Lik grba dobiva u njegovoj svijesti gotovo, vrjednost totema19. Lavovi, ljiljani i krievi postaju simboli u kojima nalazi svoj likovni izraz itav kompleks ponosa i tenji, odanosti i osjeaja pripadnosti zajednici kao samostalna, nedje ljiva cjelina. Potreba da se svaki sluaj izolira kao neto to samostalno postoji, da se svaki sluaj gleda kao ideja, oituje se u srednjem vijeku kao snana sklonost kazuistici. Ova je opet analogna proirenom idealizmu. Svakom pitanju koje se javlja mora pripadati idealno rjeenje; ono e se nai im se spozna pravi odnos izmeu konkretnog sluaja i vjenih istina, a taj se odnos izvodi iz primjene formalnih pravila na injenice. Ovako ne nalaze svoje rjeenje samo pitanja morala i prava: Kazuistiki nain promatranja vlada jo i nizom drugih ivotnih podruja. Gdje su god stil i oblici glavna stvar, gdje u nekom obliku kulture istupa u prvi plan element igre, svugdje tamo kazuistika slavi svoje trijumfe. To u pr vom redu vai za sve ono to se tie ceremonijala i etikete. Tu je kazuistiko razmatranje na pravom mjestu; tu je ono, kao oblik miljenja, adekvatno postavljenim pitanjima stoga to je to samo niz pojedinanih sluajeva koji se rjeavaju prema potovanim precedensima i for malnim pravima. To isto vai za igru orujem i za lov. Kao to ve rekosmo20, i shvaanje ljubavi kao lijepe drutvene igre s oblicima i pravilima punim stila budi potrebu za razraenom kazuistikom. Napokon, i s ratnim je obiajima povezana raznolika kazuistika. Snaan utjecaj viteke ideje na shvaanje rata dao je i ratu element igre. Sluajevi prava na plijen, prava na napad, iskupljivanje asne rijei javljaju se pod aspektom pravila igre koja vae za turnir i lovaku igru. Nastojanje da se i sila povee s pravom i pravilima poklapa se ne toliko s narodnim pravnim instinktom koliko s vitekom predodbom o asti i stilu ivota. Samo strogo potovanje kazuistike i propisivanje strogih formalnih pravila omoguivali su da se ratni obiaji bar donekle usklade s vitekom stalekom au. Meu samim pravilima za vjebanje u oruju nalazimo i zaetke meunarodnog prava. Geoffroy de Charny predlae godine 1352. kralju Ivanu II Francuskom, kao velikom metru vitekog reda zvijezde to ga je upravo osnovao, da rijei niz kazuistikih pitanja, od kojih se dvadeset odnosi na jouste, dvadeset i jedno na turnir i devedese t i tri na rat21. Honor Bonet, prior Selonneta u Provansi i doktor crkvenog pra va, posveuje etvrt stoljea kasnije mladom Karlu VI svoj spis Arbre des batailles, traktat o ratnom pravu kojemu se, kako pokazuju nova izdanja, pripisivala praktina vrijednost jo u esnaestom stoljeu 22 . Tu nalazimo, jedno pokraj drugoga i izmijeana, pitanja od najveeg meunarodnog znaenja kao i triava cjepidlaenja koja se odnose na sama pravila igre. Smije li se povesti rat protiv nevjernika? Bonet odgo vara odluno: ne, ak ni radi njihova obraenja. Smije li jedan vladar uskratiti drugome vladaru prijelaz preko svoga podruja? Odnosi li se (esto krena) povlastica, prema kojoj su ora i njegov vol ratnoj sili sveti, i na magarca i na slugu 23 ? Mora li sveenik pomo i svome ocu ili svome biskupu? Ako netko u bici izgubi posueno oruje, je li ga duan vratiti? Smije li se u prazniki dan prihvatiti bitka? Je li bolje bitku pri hvatiti natate ili poslije ruka?24. Za sve ovo nalazi prior odgovor u Bibliji, u kanonskom pravu i u glosatorima. Meu najvanije toke ratnih obiaja tadanjeg vremena ubrajalo se ono to se odnosilo na dobit od zarobljenika. Otkupnina za ugledna sunja bila je za plemia i plaenika jedno od najzamamnijih obeanja bitke. Tu se otvara lo neogranieno polje za kazuistika pravila i ukrtavalo meunarodno pravo s vitekim point d'honneur. Smiju li Francuzi zbog rata s Engleskom zarobljivati siromane trgovce, seljake i pastire na engleskom podruju i oduzimati im imovinu? U kojem sluaju smije zarobljenik pobjei iz suanjstva? to znai zajameno pravo slobod nog prolaza25 ? Biografski roman Le Jouvencel bavi se takvim slua jevima iz prakse. Pred zapovjednika iznesen je spor dvojice kapetana o jednom zarobljeniku: Ja sam ga kae jeda n, prvi zgrabio za miicu i desnu aku i strgnuo mu rukavicu. A meni je, ree drugi, prvome pruio desnu ruku i zadao rije. Oboje je davalo pravo na dragocjen posjed, ali je drugome priznato jae pravo. Kome pripada zarobljenik koji pobjegne pa bude opet uhvaen?

Rjeenje: ako se sluaj dogodio na ratnom podruju, pripada zarobljenik onome tko ga ponovo zarobi; izvan toga podruja ostaje vlasnitvom prvog posjednika. Smije li zaro bljenik koji je zadao rije pobjei ako ga je onaj koji ga je zarobio, usprkos zadanoj rijei, okovao lancima? A to onda ako ga je onaj koji ga je zarobio propustio obvezati rijeju 26 ? Srednjovjekovna sklonost da se precijeni vlastita vrijednost neke stvari ili nekog sluaja imala je jo jednu posljedicu. Poznat je LeTestament, veliki satiriki spjev Franoisa Villona, u kojemu pjesnik svu svoju imovinu ostavlja u nasljee prijateljima i neprijateljima. Ima jo takvih pjesnikih oporuka, na primjer oporuka Barbeausa Maulesela iji je autor Henri Baude 27 . To je usta ljeni lirski oblik, ali e nam taj oblik biti razumljiv samo ako imamo pred oima da su srednjovjekovni ljudi zaista bili navikli da i najneznatnijim dijelovima svoje imovine raspolau samo pomou podrobne oporuke. Neka je siromana ena oporuno ostavila svojoj upi svoju nedjeljnu haljinu i svoju kapu, kumetu svoju postelju, svojoj njegovateljici krzno, nekoj sirotici svoju svakodnevnu suknju a minoritima etiri funte, svu svoju gotovinu, i jo jednu haljinu i kapu28. Ne razabire li se i u tome posve trivijalno oitovanje istoga onoga smjera miljenja koje je svaki sluaj kreposna vladanja smatralo vjenim uzorom, svaku naviku boanskim redom? To je ista ona sklo nost duha prema osobitosti i vrijednosti pojedinanog predmeta koja poput neke bolest i mui skupljaa i krca. Sve spomenute crte mogu se obuhvatiti pojmom formalizma. Priro enoj svijesti o transcendentalnoj zbiljnosti stvari svojstveno je da sva ka predodba, ograena nepromjenljivim granicama, postoji izolirano u plastinom obliku i vla da tim o b l i k om. Smrtni grijesi i laki grije si moraju se razlikovati po vrstim pravilima. Pravni osjeaj stoji vr sto kao zid, ni za trenutak ne prevladava sumnja: djelo sudi ovjeku, kae stara pravna izreka. U prosuivanju nekog djela jo je uvijek glav na stvar njegov formalni sadraj. Neko je u primitivnom pravu staro germanskog doba taj formalizam bio tako snaan da se pravosue nije obaziralo na predumiljaj ili nehat: djelo je bilo djelo i ono je kao takvo zahtijevalo kaznu, dok je neizvreno djelo, pokuaj zloina, ostajalo nekanjeno 29. Jo je mnogo kasnije bilo uobiajeno da se zbog nehotinog zaricanja prilikom izgovaranja zakletvene formule gubilo pravo: zakle tva je zakletva, i nadasve je sveta. Ekonomski su interesi dokrajili taj formalizam: stranog se trgovca koji je nedovoljno vladao jezikom doti ne zemlje nije moglo izvrgavati toj opasnosti a da se ne sprijei trgovina, pa su gradska prava ukinula vare, opasnost da se na taj nain izgubi pravo, isprva u obliku posebne povlastice. Tragovi stroga formalizma u pravnim stvarima mogli su se rukom opipati jo i u kasnom srednjem vijeku. I neobina je osjetljivost za izvanjsku ast pojava koja se osniva na formalistikom nainu miljenja. U Middelburgu se 1445. gospodin Jan van Domburg zbog ubojstva sklonio u crkvu da iskoristi pravo azila. Opkolie ga u njegovu sklonitu, kako je to bilo uobiajeno. Tad ljudi opazie kako ga je njegova sestra, opatica, nekoliko puta nagovarala da se radije dade ubiti u borbi nego da padne u ruke krvnika i tako osramoti svoj rod. A kad se na kraju to ipak dogodilo, ishodila je gospoica Domburg da joj se bar preda njegovo truplo da ga dostojno pokopa 30 . Na nekom je turniru pokrovac na konju jednog plemia bio ukraen njegovim grbom. Olivier de la Marche misli da je to nezgodno jer bi sva plemieva porodica bila osramoena ako bi se konj, une beste irra isonnable (nerazumna ivotinja) sluajno spotaknula i vukla grb po pijesku31 . Malo poslije posjeta burgundskog vojvode u Chastel en Porcienu pokuao je neki plemi u ludilu samoubojstvo. Zbog toga je nastalo neopisivo zgraanje, et n'en savoit -on comment porter la honte aprs si grant joye demene (i nije se znalo kako da se podnese ta sramota, poslije takve radosti). Mada se znalo da se to dogodilo u ludilu, ipak je nesretnik, kad je ozdravio, bio protjeran iz zamka et ahonty tousjours32 (i posramljen zauvijek). Karakteristian primjer ponovnog uspostavljanja povrijeene asti pruio je slijedei sluaj. U Parizu je godine 1478. zabunom objeen neki Laurent Guernier. Bio je, dodue, jo u pravi as osloboen krivnje, ali ga nisu o tome pravovremeno obavijestili. To se saznalo tek

godinu dana kasnije kad je, na zahtjev njegova brata, truplo pokopano sa svim poastima. Ispred odra koraala su etiri gradska izvikivaa sa svojim egrtaljkama i s grbom pokojnika na grudima; odar su okruivala etvorica svjeonoa i osmorica luonoa u alobnoj odori s isto takvim grbovima. Povorka je pola Parizom od Porte Saint Denis do Porte Saint Ant oine, odakle se nastavio prijenos u Provins, rodno mjesto toga ovjeka. Jedan od izvikivaa neprestano je izvikivao: Bonnes gens, dictes voz paternostres pour l'me de feu Laurent Guernier, en son vivant demourant Provins, qu'on a nouvellement trouv mort soubz ung chesne33 (Dobri ljudi, molite svoje Oenae za duu pokojnog Laurenta Guerniera, koji je za ivota stanovao u Provinsu, a nedavno ga naoe mrtva pod jednim hrastom). S formalistikim je shvaanjem povezan i ilav ivot principa krvne osvete koja je tako bujno cvjetala ba u naprednim i visoko razvijenim predjelima sjeverne Francuske i june Nizozemske34. I ova osvetoljubivost ima u sebi neto formalno. esto u tim sluajevima osvete nema plamenog gnjeva ili bezobzirne mrnje koja osvetnika nagoni na djelo; asti uvrijeene porodice valja dati zadovoljtinu prolijevanjem krvi; katkad su osvetnici pomno pazili da rtvu ne ubiju, nego su je promiljeno ranjavali u stegno, u ruku ili lice; poduzimali su mjere opreza da se ne preopter ete odgovornou za greno stanje u kojemu je rtva umrla; du Clercq je ispriao kako su osvetnici jednom prilikom, spremajui se da umore svoju snahu, poveli sa sobom i sveenika 35. Formalni karakter pokore i osvete doputa, meutim, i ispravlja nje nepravde simbolikim kaznama i pokajanjem. U svim velikim politikim pomirbama petnaestog stoljea pridaje se velika vanost tome simbolikom elementu: ruenju kua koje podsjeaju na zloin, podizanju spomen-krieva, zazidavanju vrata; a da se i ne govori o javnim pokajnikim ceremonijama, o zadunicima i kapelama. Tako u tubi Orlansa protiv Ivana Neustraivog, prilikom sklapanja mira u Arrasu (1435), povodom pokore buntovnog Bruggea (1437) i tekog okajavanja ustanikog Genta (1453), kad su u dugoj povorci graani, posve u cr nom bez pojasa, gologlavi i bosonogi, praeni pljuskom, na elu s glavnim krivcima u kouljama, prolazili svi zajedno da u vojvode izmole oprotenje36 . Luj XI prilikom pomirbe sa svojim bratom godine 1469. zahtijeva ponajprije prsten kojim je biskup od Lisieuxa vjenao princa od Normandije kao vojvodu, i daje ga u Ruenu razbiti na nakovnju u prisutnosti dostojanstvenika37. Na opem formalizmu osniva se i vjerovanje u uinak izreene rijei. Taj se formalizam obilno oituje u primitivnoj kulturi, a u kasnom srednjem vijeku odrao se jo u formulama blagosiljanja, bajanja i su enja. Sveana molba ima jo u sebi neto prinudno kao elja u bajci. Kad sve ponizne molbe da se nekom osueniku udijeli milost nisu mo gle smekati Filipa Dobrog, predadoe molbenicu Izabeli Burbonskoj, njegovoj dragoj snahi, nadajui se da njoj nee odbiti molbe jer, kako ree Izabela, ja vas jo nikad nisam molila za neto vano38 . I cilj je bio postignut. U istome svjetlu moramo gle dati i Gersonovo ue nje to se, uza sve propovijedi, moral nije popravio: ne znam to da ka em; neprestano se dre propovijedi, ali uvijek uzalud 39 . Neposredno iz opeg formalizma izrastaju svojstva koja duhu kasni jeg srednjeg vijeka tako esto pridaju karakter praznoe i povrnosti; to je u prvom redu neobina primitivnost u motiviranju. Polazei od plastine samostojnosti svake predodbe i od potrebe da se svaka uzronost objasni openito usvojenom istinom, u hijerarhinom poretku pojmovnog sistema djeluje kauzalna funkcija duha kao telefonska centrala; uvijek se moe uspostaviti mnogo veza, ali uvijek samo izme u dva broja u isti mah. Od svake povezanosti, od svake kauzalnosti vi de se samo pojedinane crte, i to snano istaknute i jarko obojene; slika nekog dogaaja pokazuje uvijek krte, teke crte primitivna drvoreza. Uvijek je dovoljan jedan motiv, najradije onaj najopenitiji, najnepo sredniji i najgrublji. Za Burgunde moe se motiv za umorstvo vojvode Orleanskog osnivati samo na jednom jedinom uzroku; kralj je zamolio burgundskog vojvodu da osveti kraljiino brakolomstvo s Orleansom 40 . Uzrok velikom gentskom ustanku je, po miljenju suvremenika, posve dovoljno ocrtan ukazivanjem na spor zbog nekog formulara za pisma, to jest na pitanje forme 4 1 .

Srednjovjekovni duh rado generalizira po jednom sluaju. Tako je Olivier de la Marche iz jednog pojedinanog sluaja engleske nepristranosti iz prolosti izveo zakljuak da su Englezi tada bili kreposni i da su zbog toga i mogli osvojiti F rancusku42 . Ako se svaki sluaj gleda ovako bojadisan i ovako izoliran, onda iz toga proizlazi golemo preuveliavanje; ono se pojaava jo i time to pokraj takva sluaja uvijek stoji u pripremi neka paralela iz Svetog pisma koja ga vue u sferu vieg znae nja. Kad je, primjerice, godine 1404. bila razbijena neka povorka pari kih studenata, u kojoj su dvojica bila ranjena, a jednome oteena odjea, razgnjevljenom je kancelaru sveuilita bio dovoljan zvuk nekoliko samilosnih rijei: les enfants, les jolis escoliers comme agneaux innocens (djecu, ljupke ake kao nedune jaganjce), da taj dogaaj usporedi s umorstvom betlehemske djeice 4 3 . Gdje je za svaki sluaj bilo pri ruci objanjenje i gdje se u to obja njenje, kad je ve jednom bilo nadohvat ruke, tako vrsto vjerovalo, tamo je vladala neobina brzopletost u pogrenom prosuivanju. Kad bismo bili voljni prihvatiti Nietszcheovo miljenje da bi odustajanje od pogrenih sudova onemoguilo ivot, tada bismo ba njima morali djelomino pripisati snaan ivot koji do nas dopire iz prijanjih vre mena. U svim vremenima koja zahtijevaju izvanredno naprezanje sviju sila, mora pogreni sud pomoi nervima u pojaanom mjerilu. Ljudi srednjeg vijeka ivjeli su zapravo neprestano u takvoj duhovnoj krizi; oni ni za trenutak nisu mogli opstati bez najgrubljih pogrenih sudova koji su pod utjecajem stranakog osjeaja esto postizali besprimjeran stupanj pakosti. To potvruje svekoliko ponaanje Burgunana u veli kim razmiricama s Orlansima. Brojani od nos palih na obje strane krivotvorio je pobjednik do smijenosti: prema Chastellainu palo je u bici kod Gaverea pet plemia na kraljevoj strani prema dvadeset tisua ili trideset tisua gentskih pobunjenika 44 . U Commynesa nailazimo na modernu crtu u tome to nije sudjelovao u tome preuveliavanju 4 5 . Kako da, napokon, shvatimo svojevrsnu lakomislenost koja se u lju di srednjeg vijeka na izmaku neprestano oituje u povrnosti, netono sti i lakovjernosti? esto nam se ini kao da nisu osjeali ni naj neznatniju potrebu za zbiljskim mislima, kao da je njihovu duhu prualo dovoljno hrane i samo promicanje efemernih snovienja ispred njihovih oiju. Znaajka pisaca Froissartova i Monstreletova kova je povrno opisivanje posve izvanjskih injenica. Kako su njihovu panju mogle za okupljati beskrajne beznaajne arke i opsade na koje je Froissart rasi pao svoj talent? Pokraj strasnih stranara nalazimo meu kroniarima i ljude kojih se politike simpatije uope ne mogu ustanoviti, na prim jer u Froissarta i Pierrea de Fenina; toliko se njihov duh iscrpljuje u prianju izvanjskih dogaaja. Oni nisu razlikovali vano od beznaajna. Monstrelet je prisustvovao razgovoru burgundskog vojvode sa zarobljenom Jeanne d'Arc, ali se ne sjea o emu je njih dvoje razgovaralo46. Njihova netonost, ak i u vanim dogaajima u koje su i sami bili za pleteni, nema granice. Thomas Basin, koji je osobno vodio rehabilitacioni proces Jeanne d'Arc, kae u svojoj kronici da se ona rodila u Vaucouleursu, da ju je Baudricourt, kojega naziva gospodarom a ne kapetanom grada, lino odveo u Tours; on grijei za tri mjeseca i u pogledu odreivanja vremena njezinog prvog susreta s dofenom47. Olivier de la Marche, dika sviju dvorjana, grijei neprestano u svemu to se odnosi na porijeklo i rodbinske veze vojvodske porodice, pa ak tvrdi da je vjenanje Karla Smjelog s Margaretom od Yorka, mada je toj sveano sti godine 1468. i sam prisustvovao i opisao je, obavljeno poslije opsade Neussa (1475)48. ak ni Commvnes nije ist od takovih zabluda i nekoliko je puta poveao razdoblje od nekoliko godina za pune dvije godine; smrt Adolfa von Gelderna ispriao je nita manje nego tri puta 4 9 . Na svakoj stranici srednjovjekovne literature susreemo se s nedo statkom kritike moi rasuivanja s lakovjernou tako oevidno da je posve nepotrebno navoditi za to primjere. Tu nailazimo, dakako, na ve like razlike ve prema stupnju obrazovanja. Meu stanovnitvom burgundskih pokrajina bio je jo iv onaj svojevrsni

oblik barbarske lakovjernosti koja nije pravo vjerovala u smrt impozantnog vladarskog lika kakav je za nj bio Karlo Smjeli; ljudi su jo deset godina poslije bitke kod Nancyja jedan drugom pozajmljivali novac pod uvjetom da ga vrate o vojvodinu povratku. Basin nazire o tome glupost kao i Molinet; prikazao ju je u svojim Merveilles du monde: J'ay veu chose incongneue: Ung mort ressusciter, Et sur sa revenue par millers achapter. L'ung dit: il est en vie, L'autre: ce n'est que vent. Tous bon cueurs sans envie Le regrettent souvent 50.
(Vidjeh neto neuveno: / Kako uskrsnu mrtvi / I kako od svog novca, / Kupuje za tisue i tisue. / Jedni kau: On ivi / A drugi: To su puste rijei. / Sva dobra bezazlena srca / esto eznu za njim).

U svih je, meutim pod uplivom est oke strasnosti i uvijek poda ne mate vrlo lako hvatalo korijen vjerovanje u realitet tlapnje. Po kraj duha koji tako snano misli u izoliranim predodbama, ve i samo postojanje predodbe u duhu potvruje slutnju o njezinoj vjerodostoj nosti. im u mozgu sine misao pod vlastitim imenom i likom, ona se odmah prima u sistem moralnih i religioznih figura pa i nehotice poprima njihovu vjerodostojnost. Ali dok su na jednoj strani pojmovi, sa svojim otrim granicama, svojom hijerarhinom povezanou i svojim esto antropomorfnim karakterom, izvanredno vrsti i nepokretni, dotle na drugoj strani prijeti opasnost da se ba pod tim ivim oblikom pojma izgubi sadraj. Eustache Deschamps posveuje nedostacima braka dugu alegorinu i satirinu didaktiku pjesmu Le Miroir de mariage 51 ; u njoj se kao glavno lice pojavljuje Franc Vouloir, kojega Folie i Dsir nagovaraju da se eni, a Repertoire de science ga od toga odvraa. to ovdje za pjesnika znai apstrakcija Franc Vouloir? Ponajprije i povrh svega veselu momaku slobodu, a onda slobodnu volju u filozo fskom smislu. Personifikacija lika Franka Vouloira je tako snano zaokupila pjesnikovu predodbu da on ne osjea potrebu za tonim crtanjem njezina sadraja; on je puta da oscilira izmeu tih ekstr ema. Isti taj spjev ilustrira u jo jednom pogledu pojavu da u tako izraenim predodbama sama misao lako ostaje neodreena ili da se raspline. U njemu prevladava ton poznatog filistarskog izrugivanja enama, ton ismijavanja njihove slabosti, sumn jienja njihove asti ukratko svega onoga ime se zabavljao sav srednji vijek. Pobona se pohvala duhovnog braka i kontemplativnog ivota to ih Repertoire de science u daljem toku spjeva servira svome prijatelju Franku Vouloiru, povezuje u naem osjeaju s onim tonom u otar nesklad52. udno nas se doimlje i to to pjesnik puta da Folie i Dsir kazuju duboke istine koje bismo zapravo oekivali od protivne strane 53 . Ovdje se, kao i inae esto u srednjovjekovnim pojavama, namee pitanje: hvali l i pjesnik ozbiljno ono to hvali? A moglo bi se i upitati: jesu li Jean Petit i njegovi burgundski zatitnici vjerovali u sve one gro zote kojima su okaljali uspomenu na Orlansa? Ili, jesu li knezovi i ple mii zaista ozbiljno shvatili udne fantazije i g lumako prenemaganje kojim su iskitili svoje viteke ratne planove i zavjete? Neobino je teko u srednjovjekovnom miljenju otro razlikovati zbilju od igre, iskreno uvjerenje od onog duhovnog stanja to ga Englezi nazivaju preten ding, od stava djeteta u igri koji i u primitivnoj kulturi zauzima vano mjesto 54 i koji nije tono oznaen ni rijeima prenemaganje i pretvara nje. Mjeavina zbilje i igre znaajna je za obiaje najrazliitijih podru ja. Tako se

prije svega u rat rado unosio element komike: izrugivanje opsjednutom neprijatelju koje esto treba krvavo okajati. Stanovnici Meauxa doveli su na bedem magarca da se narugaju Henriku V Engleskom; stanovnici Condeje izjavili su da se ne mogu predati dok ne ispeku uskrsne kolae; u Montereauu su graani na bedemu otresali prai nu sa svojih kapa kad bi god grunuo top opsadnika 55 . Na istoj je razini tabor Karla Smjelog pred Neussom koji nalikuje na veliki godinji sa jam; plemii su svoje atore par plaisance (zbog zabave) podigli u obliku katela, s galerijama i vrtovima; tu je bio kojekakvih prilika za veselje56. Na jednom podruju doima se osobito jezivo primjesa poruge u na jozbiljnijim prilikama, u mranoj sferi vjerovanja u avla i vjetice. Mada je matanje o avlu osnovano na velikom i dubokom strahu kojim se ono neprestano hrani, ipak je tu naivna predodba obojila likove tako aroliko i uinila ih tako openito poznatima da oni pokatkad vie i ne ulivaju strah. avo nastupa kao komini lik, i to ne samo u literatu ri; sotonino se drutvo esto javlja u jezovitoj zbilji procesa zbog magi je u stilu Hijeronima Boscha, i mijea pakleni smrad sumpora s burgi jama lakrdije. Vragovi koji sa svojim poglavicama Tahuom i Gorgija som izazivaju met e u samostanu duvna, nose imena assez consonnans aux noms des mondains habits, instruments et jeux du temps prsent, comme Pantoufle, Courtaulx et Mornifle 57 (koja se podudaraju s nazivima dijelova svjetovne odjee, glazbenih instrumenata i tadanjih igara, kao na primjer: Pantoufle, Courtaulx i Mornifle). Petnaesto je stoljee bilo mahom stoljee progona vjetica. Isto ono doba koje za nas znai kraj srednjeg vijeka i radosni pogled na cvjetanje humanizma, zapeatilo je s Malleus maleficarum i bulom Summis desiderantes (1487. i 1484.) sistematski razvoj vjetijeg ludila, te strane nakaznosti srednjovjekovnog miljenja. Tomu ludilu nisu odoljeli ni humanizam ni reformacija; nije li humanist Jean Bodin jo u drugoj polovici esnaestog stoljea u svojoj Dmonomanie pruao ludilu proganjanja najobilatiju i najnauniju hranu? Novo doba i novo znanje ni je se odmah ogradilo od strahota progona vjetica, ali se ipak ve u petnaestom stoljeu esto susreemo, s umjerenijim shvaanjem o arobnjatvu kakvo nam je potkraj esnaestog stoljea najavio geldernski lijenik Johannes Wier. Stav duha kasnog srednjeg vijeka prema praznovjerju, naroito prema vjeticama i arobnjatvu, bio je dodue vrlo nepostojan i neodlu an, ali to doba ipak nije bilo tako bespomono izloeno svim utvarama i tlapnjama kako bi se moglo oekivati na temelju ope lakovjernosti i nekritinosti. O tome postoji mnogo izjava sumnje i znakova razborita shvaanja. Ipak su se neprestano stvarala nova arita demonomanije iz kojih bi ta nesrea ponovo buknula i katkad se dugo odravala. Bilo je krajeva koji su osobito naginjali vjerovanju u magiju i vjetice, na primjer brdski predjeli Savoje, vicarske, Lotaringije, kotske. Ali se te epidemije pojavljuju i drugdje. Oko 1400. bio je ak i francuski dvor takvo arite arobnjatva. Neki je propovjednik opominjao dvorsko plemstvo da bude oprezno jer e inae naziv vieilles sorcires na kraju glasiti nobles sorciers (stare vjetice, plemii-arobnjaci) 58. Naroito je atmosfera oko Luja Orlanskog bila puna avoljih arolija; optube i sumnjienja Jeana Petita u tom pogledu nisu bila bez svake podloge. Orlansov prijatelj i savjetnik, stari Philippe de Mzires, ko jega su Burgunani smatrali tajanstvenim podstrekaem sviju zlodjela, sam je priao kako je svojedobno arobnjaku vjetinu nauio u nekogpanjolca i koliko ga je truda stajalo dok je opet zaboravio tu pogubnu nauku. Jo deset ili dvanaest godina poslije naputanja panjolske, sa volont ne povoit pas bien extirper de son cuer les dessusdits signes et l'effect d'iceulx contre Dieu (nije mogao svojom voljom iz svoga srca iupati spomenuta znamenja i njihovo djelovanje protiv Boga), dok ga na kraju dobrota boja pomou ispovijedi i otpora nije oslobodila de ceste grand folie, qui est l'me crestienne anemie 59 (one velike ludosti koja je neprijatelj due kranske). Majstore crne magije traili su ljudi najradije u divljim predjelima; nekoga ovjeka

koji bi bio rado razgovarao s avolom, ali nije naao nikoga tko bi ga nauio toj aroliji, prognali su u Ecosse la sauvage (divlju kotsku) 60. Orlans je imao svoje line majstore magije i nekromantije. Jedno ga od njih, vjetinom kojega nije bio zadovoljan, dao je spaliti 61 . Kad su ga opomenuli da se u teologa raspita o dopustivosti svoga praznovjer nog zanimanja, odgovorio je: Zato da ih pitam? Ta znam da e me odvraati; ja sam vrsto odluio da se time bavim i da u to vjerujem i neu se toga okaniti62 . Gerson povezuje Orlansovu naglu smrt s tvrdokornim ustrajanjem u tome g rijehu. On nije odobravao ni pokuaje da duevno bolesnog kralja lijee arobnjaci od kojih je ve nekolicina svoj neuspjeh morala okajat i smru u ognju 6 3 . Na vladarskim se dvorovima najee spominjao svemu svijetu poznati nain arobnjatva koji se latinski nazivao invultare, a francu ski envotement. Taj se nain sastojao u tome da se neprijatelj uniti proklinjanjem, rastapanjem ili probadanjem krtenog votanog kipia ili drugog nekog lika umjesto samog neprijatelja. Kau da je Filip VI Francuski jedan takav kipi koji mu je pao u ruke sam bacio u vatru govorei: Da vidimo tko je jai, avo da me upropasti ili Bog da me spasi 64 . To je proganjalo i burgundske vojvode. Nay-je devers moy, gorko se tui Charolais, les bouts de cire baptiss dyaboliquement et pleins d'abominables mystres contre moy et autres 6 S ? (Nisu li preda mnom batrljci od voska krteni avoljim krstom i puni odvratnih uroka protiv mene i drugih?) Filip Dobri, u kojemu je, kao i u njegovu kraljevskom neaku, um nogome utjelovljeno konzerva tivno shvaanje ivota sjetimo se njegova smisla za vitetvo i sjaj, njegova plana za kriarsku vojnu i staromodnih literarnih oblika koje je zatiivao bio je, ini se, u pogledu praznovjerja sklon prosvjeeni j i m miljenji ma nego francuski dvor, a svakako skloniji od Luja XI. Filip se nije obazirao na nesretni spomen-dan nedune djece koji se po navljao svakog tjedna; on ne ispituje astrologe i gatare o budunosti, car en toutes choses se monstra homme de lalle entire foy envers Dieu, sans enqurir riens de ses secrets (jer se pokazalo da je u svemu ovjek estit i ispunjen pouzdanjem u Boga i da nije htio ispitivati nijednu od njegovih tajna), kae Chastellain, koji se slae s njegovim stavom66 . Vojvodinu zahvatu va lja zahvaliti za kraj progona vjetica i arobnjaka u Arrasu godine 1461, jedne od velikih epidemija vjetijeg ludila. Nevjerojatna zaslijepljenost kojom su se provodili progoni vjetica proizala je djelomice iz injenice to su se pobrkali pojmovi arobnjatva i raskolnitva. U pojmu raskola bili su obuhvaeni sva odvratnost, sav strah i sva mrnja zbog neuvenih zloina pa i takvih koji su prelazili granice pravog vjerskog podruja. Monstrelet naziva, na primjer, sadistike zloine Gillesa de Raisa naprosto hrsie 67 . Uobiajena rije za arobnjatvo u Francuskoj petnaestog stoljea bila je vauderie, koja je izgubila svoju iskonsku vezu s valdenzima. U velikoj vauderie d'Arras vidimo stranu, bolesnu tlapnju koja e uskoro uroditi spi som Malleus maleficarum, ali i opom sumnjom naroda i ljudi vieg poloa ja u zbiljnost svih tih otkrivenih zlodjela. Jedan od inkvizitora je ustvr dio da je treina kranstva okaljana s vauderie. Njegovo pouzdanje u Boga vodi ga do jezovita zakljuka da svi osumnjieni zbog arobnjatva moraju biti krivi, jer Bog ne bi dopustio da bude okrivljen netko tko nije arobnjak. Et quand on arguoit contre lui, fuissent clercqs ou aultres, disoit qu'on debvroit prendre iceulx comme suspects d'estre vauldois. (A kad su se protiv njega iznosili argumenti bez obzira na to pripada li kleru ili laicima on bi rekao da ih treba uhvatiti kao sumnjive zbog raskola). Ako je netko uporno tvrdio da su neke od po java osnovane na tlapnji, tada bi on toga ovjeka nazvao sumnjivim. tovie, taj je inkvizitor vjerovao da jednim pogledom moe razabrati ima li netko ili nema veze s vauderie. Kasnije je taj inkvizitor poludio, ali su vjetice i arobnjaci ve odavna bili spaljeni. Arras je zbog tih progona stekao tako zao glas da njegovim trgovcima nitko nije htio dati ni konaka ni kredita bojei se da e im moda ve sutra, kao okrivljenicima zbog arobnjatva, biti zaplijenjena sva imovina. Istini za volju, kae Jacques du Clercq, izvan

Arrasa nije ni jedan od tisuu ljudi vjerovao u istinitost svega toga: oncques on n'avoit veu es marches de par decha tels cas advenu (u ovim stranama 67a n i j e nikad nitko vidio neto slino). Kad su se rtve u asu svoga smaknua morale odrei svojih zlih djela, pojavile bi se sumnje i u stanovnitvu Arrasa. Jedna mrnjom ispunjena pjesma otpuivala je progonitelje da su sve to zapodijeli samo iz pohlepe za dobitkom; sam biskup govori o podvali, une chose controuve par aulcunes mauvaises personnes68 (stvar koju je skovala nekolicina zlih ljudi). Burgundski vojvoda zatraio je miljenje od levenskog fakulteta, pa je nekolicina njegovih predstavnika izjavila da vauderie nije nita zbiljsko, da je to ista tlap nja mozga. Nato je Filip poslao u Arras svoga grbovnika Toisona d 'or, i otada se nisu vie mogle ustanoviti nove rtve, a s onima koji su bili jo pod optubom postupalo se obzirnije. Na kraju su bili poniteni svi procesi vjetica u Arrasu. Grad je pro slavio taj dogaaj veselom sveanou i optimistikim alegorikim igrama69. Bulanjenje samih vjetica o njihovu jahanju zrakom i o subotnjim orgijama nije nita drugo nego njihova vlastita tlapnja. To je bilo mi ljenje koje se u raznim prilikama zastupalo ve u petnaestom stoljeu. Time ipak jo uvijek nije bila izbrisana uloga avla, jer avo stvara tu kobnu iluziju; ta iluzija jest zabluda, ali ona potjee od avla. Tako misli jo i gelderski lijenik Johannes Wier u esnaestom stoljeu. Martin Le Franc, prepot crkve u Lausannei i pjesnik velikog dje la Le Champion des Dames, to ga je 1440. posvetio Filipu Dobrom, izjavljuje o pra znovjerju o vjeticama u tome djelu slijedee: Il n'est vieille estou(r)dye, Qui fist de ces choses la mendre, Mais pour la faire ou ardre ou pendre, L'ennemy de nature humaine, Qui trop de faulx engins scet tendre, Les sens faussement lui demaine. Il n'est ne baston ne bastonne Sur quoy puist personne voler, Mais quant le diable leur estonne La teste, elles cuident aler En quelque place pour galer Et accomplir leur volont. De Romme on les orra parler, Et sy n'y auront j est. . . . . . . . . . . Les dyables sont tous en abisme, Dist Franc-Vouloir enchaienniez Et n 'auront turquoise ni lime Dont soient j desprisonnez. Comment dont aux cristiennez Viennent ilz faire fant de ruzes Et tant de cas dsordonnez? Entendre ne say tes babuzes.
(Nema tako glupe babe, / Da uini i najmanju od tih stvari; / Ali da bi spaljena, vjeana bila, / Smuuje neprijatelj ljudske udi / Koji poznaje bezbroj lukavstva, / Pun pakosti njezina ula. / Nema ni motke ni tapa / Na kome bi se letjeti moglo; / Ali kad avo im zaludi glave / Tad one misle da lete / Bilo ka mo, da se zabave, / Da svoje zadovolje strasti. / Tada ih moemo uti kako govore o Rimu, / A da tamo nikad nisu bile. / . . . . . . / avoli svi su u paklu / Prikovani kako ree Franc Vouloir / Nitko im nikad ne prua turpiju, klijeta / Da bi se osloboditi mogli. / Kako bi, dakle, uzmogli doi / I krtenu ov jeku spremiti tolike zamke / I toliko svakakvih stvari? / Ja ne mogu shvatiti gluposti takve)

A na drugom mjestu u istoj pjesmi: Je ne croiruy tant que je vive Que femme corporellement Voit par l'air comme merle ou grive, Dit le Champion prestement. Saint Augustin dit plainement C'est illusion et fantosme; Et ne le croient aultrement Gregoire, Ambroise ne Jherosme. Quant la pourelle est en sa couche, Pour y dormir et reposer, L'ennemi qui point ne se couche Se vient encoste alle poser. Lors illusions composer Lui scet sy tres soubtillement, Qu'elle croit faire ou proposer Ce qu'elle songe seulement. Force la vielle songera Que sur un chat ou sur un chien A l'assemble s'en ira; Mais certes il n'en sera rien: Et sy n'est baston ne mesrien Qui le peut ung pas enlever70 . . . . . . . . . .
(Neu vjerovati dok ivim / Da ena od krvi i mesa / Leti poput kosa ili drozda / Ree Zatoenik rije na rije / Sveti Augustin jasno nam kae / Da je to varka i tlapnja; / A o tome se misle drukije / Grgur, Ambroz, Jerolim. / Kad jadna ena legne / Da se odmori i spava, / Dolazi zloduh koji ne miruje nikad / I legne pokraj nje. / Zatim joj lukavo tako / Predouje varave slike / Pa ona misli da ini i snuje / Ono to zapravo sanja. / I tako je valjda snivala stara / Da jae na maku il' psetu / Na vjetica sijelo; / Al' zaista, od toga nita, / Jer nema ni batine ni iega / to bi je podiglo samo za stopu . .)

I Froissart misli da je sluaj gaskonjskog plemi a i njegova pratioca, duha Hortona, kojega tako majstorski opisuje, samo erreur 71 . Gerson je spreman da u ocjenjivanju avoljih iluzija poe i korak dalje i da za kojekakve praznovjerne pojave pronae prirodna objanjenja. Mnogo toga, kae Gerson, proizl azi iz ljudskog umiljanja i melankolinih tlapnja, a ove se u tisue sluajeva osnivaju na izopaenju mate, na primjer od neke unutranje povrede mozga. Takav je nain gledanja, koje zastupa i kardinal Nikola Cueski 72 , ini se, dovoljno prosvijeen kao i onaj drugi, to jest da u praznovjerju u znatnoj mjeri sudjeluju po ganski ostaci i pjesniki domiljaji. Ali, mada Gerson priznaje da mnoge davolije treba pripisati prirodnim uzrocima, i on ipak na kraju iska zuje ast avolu: ono unutranje oteenje m ozga prouzrokovale su a volske iluzije73. Izvan strane sfere progona vjetica suprotstavlja se Crkva praznov jerju spasonosnim i prikladnim sredstvima. Propovjednik brat Richard zatraio je da mu donesu madagoires (mandragoru, alraunu) da je spali, que maintes sotes gens gardoient en lieux repos, et avoient si grant foy en celle ordure, que pour vray ilz creoient fermement, que tant comme ilz l'avioent, mais qu'il fust bien nettement en beaux drapeaulx de soie ou de lin envelopp, que jamais jo ur de leur vie ne seroient pouvres74 (mandragoru koju su mnogi ljudi spremali na skrovitim mjestima, a imali su u to smee tako veliko povjerenje te su zaista vrsto vjerovali da do kraja ivota nikad nee biti siromani samo ako bi je dobro umotali u lijepu svilenu ili lanenu tkaninu). Graanima koji su dopustili da im Cigani gataju iz dlana prijeti ekskomunikacija, a odrana je i posebna procesija da se otkloni nesrea koja bi moda

mo gla nastati zbog te bezbonosti 75 . Jedan traktat Dion izija Kartuzijanca jo jasnije pokazuje gdje su povuene granice izmeu vjerovanja i praznovjerja, na kojoj podlozi je cr kveno uenje djelomice osuivalo, a djelomice nastojalo te predodbe ispuniti pravim religioznim sadrajem. Amajlije, zaklinjanja, izreke blagosiljanja itd., kae Dionizije, sami po sebi nemaju moi da proizvedu neki uinak. U tome se, dakle, razlikuju od rijei sakramenata kojima, ako su izreene s pravom nakanom, pripada nesumnjiv uinak kao da je Bog s tim rijeima povezao svoju mo. Blagosiljanja treba, meutim, smatrati samo poniznim molitvama koje se mole samo prikladnim po bonim rijeima i koje se sa svojim nadama upuuju samo Bogu. Ako one pokau uinak, daje Bog. Ako se pak izvre neispravno, ako se, na primjer, znak kria uini nekako drukije a ne ravno, a one ipak pokau uinak, onda je to djelo avla. avolja djela nisu uda jer davli poznaju tajne sile prirode, pa je, dakle, njihov uinak prirodan onako kako i vla danje ptica i drugih ivotinja moe iz prirodnih razloga poprim iti zna enje pretkazivanja. Dionizije priznaje da narodni obiaji odrijeito pripisuju samostalnu vrijednost svim onim izrekama blagosiljanja, amajlijama itd. kojima je on osporava, pa misli da bi bilo korisno kad bi sveenici zabranili sve te obiaje 76 . Stav prema svemu to je naoko nadnaravno moe se openito na zvati kolebanjem izmeu razumnog, prirodnog objanjenja, spontanog, smjerenog usvajanja i nepovjerenja prema avoljoj lukavosti i prijeva ri. Rijei to ih je posvjedoio autoritet Augustina i Tome Akvinskog: Omnia quae visibiliter fiunt in hoc mundo, possunt fieri per daemones to god se vidljivo zbiva na ovome svijetu moe biti avolje djelo ostavljale su revnog pobonjaka u velikoj nedoumici; nerijetki su slua jevi da je neka bijedna histerika nagnala u pobono uzbuenje itavo stanovnitvo nekog grada, da na kraju bude raskrinkana 7 7 .

XVIII UMJETNOST U IVOTU Francusko- burgundska kultura kasnog srednjeg vijeka poznata je dananjo j generaciji ponajbolje iz njezine likovne umjetnosti, a prije svega iz slikarstva. Braa van Eyck, Rogier van der Weyden i Memling s kiparom Sluterom u drutvu dominiraju skupnom slikom toga doba. Ipak nije uvijek bilo tako. Otprilike sedamdeset i pet godina rani je, dok se jo Memling pisao Hemling, poznavao je obrazovani laik ono doba ponajprije iz povijesti toga vremena, i to u pravilu ne iz samog Monstreleta i Chastellaina, nego iz De Baranteove Historie des Ducs de Bourgogne1 koja crpe grau iz djela spomenute dvojice. A ne utjelovljuje li moda sliku toga razdoblja, uz De Barantea i povrh njega, za veinu lju di prije svega ostaloga Notre Dame de Paris Victora Hugoa? Slika koja je iz toga izronila, bila je dreea i sumorna. Iz samih kro nista i prerad e njihove grae u romantici devetnaestog stoljea izbija prije svega ono mrano i jezovito kasnog srednjeg vijeka: krvava okrutnost, strast i pohlepa, razmetljiva oholost, osvetoljubivost i kukavna bi jeda. Naduta tatina uvenih dvorskih sveanosti sa svo jim bljetavilom otrcanih alegorija i svojom nepodnoljivom raskoi sluila se svjetlijim tonovima boja. A danas? Danas pred naim oima sjaji nad onim vremenom uzvie na, dostojanstvena ozbiljnost i duboki mir van Eycka i Memlinga; svijet otprije pet stotina godina ini nam se ispunjen svjetlijim sjajem jedno stavne vedrine i obiljem usrdnosti. Divlja i sumorna slika pretvorila se u mirnu i vedru. Sve to jo poznajemo od ostalih oitovanja ivota iz toga doba osim djela likovne umjetnosti sve je izraz ljepote i tihe mudrosti: muzika Dufayja i njegovih drugova, rije Ruusbroeca i Tome Kempenca. ak i tamo gdje se jo uje lelek okrutnosti i bijede toga doba, u povijesti Jeanne d'Arc, u poeziji Franoisa Villona, i tu jo uvijek iz likova zrai samo zanos i ganue. Na emu se temelji ta duboka razlika izmeu slike vremena koja se ogleda u umjetnosti i one druge koja se ogleda u povijesti i knjievno sti? Godi li ba umjetnosti osobito jak nesklad izmeu razliitih podruja i oblika u kojima se oituje ivot? Je li sfera ivota iz koje je izrasla ista i duboka umjetnost slikara bila drukija i bolja od sfere vlada ra, plemia i literata? Pripadaju li oni zajedno s Ruusbroecom, vindeshajmovcima i narodnom pjesmom, moda nekom mirnom lim busu na rubu bunog pakla? Ili moda treba smatrati opom pojavom to likovna umjetnost ostavlja za sobom vedriju sliku nekog doba nego rije pjesnika i historiografa? Na posljednje pitanje moe se bez kolebanja odgovoriti potvrdno. Naa slika sviju prijanjih kultura postala je zaista vedrija otkako smo od itanja malo - pomalo preli na gledanje, otkako je historijski organ sve vizualniji. Likovna umjetnost, iz koje prvenstveno crpimo nae poglede na prolost, ta umjetnost ne jadikuje. Iz nje se ubrzo izvjetrava gorki okus bola onih vremena koja su je proizvela. U rijei saeta jadi kovka nad bolom svijeta zadrava, naprotiv, uvijek svoj ton neposredne bolnosti i nezadovoljenosti i proima nas uvijek iznova alou i saaljenjem, dok patnja, im se poslui izrazom likovne umjetnosti, odmah klizne u sferu eleginost i i t ihog mira. Oekujemo li, dakle, da emo potpunu sliku nekog doba u svoj nje govoj stvarnosti stei samo gledajui djela umjetnosti, ostat e nam ne ispravljena principijelna pogreka historijskog naina promatranja. Za burgundsko doba napose postoji povrh toga opasnost posebne pogre ke gledanja koja je sadrana u tome to tono ne razabiremo odnos izmeu likovne umjet nosti i literarnog izraza kulture. U tu pogreku upada promatra ako ne uzme u obzir da ga ve i sta n j e predaje svaki put stavlja u drukiji poloaj prema umjetnosti i knjievnosti. Literatura kasnog

srednjeg vijeka poznata nam je, osim pojedinih iznimaka, gotovo potpuno. Poznajemo je u njezinom najviem i u nje zinom najniem oitovanju, u svim njenim vrstama i formama, od najuzvienije do najsvakodnevnije, od najpobonije do narasputenije, od isto teoretske do najaktualnije. U literaturi se odrazuje i u njoj na lazi svoj izraz sav ivot nekog doba. Ali pismena predaja nije nipoto iscrpena literaturom; osim nje postoji jo i sva ostala graa u spisima i dokumentima koja upotpunjuje nae znanje. Od likovne umjetnosti, ko ja ve s obzirom na svoju vrst odrazuje ivot vremena manje neposred no i manje potpuno, posjedujemo, naprotiv, samo jedan specijalni frag ment. Izvan crkvene umjetnosti postoje, naime, samo vrlo oskudni ostaci. Nedostaje nam gotovo posvema sva profana likovna umjetnost, sva primijenjena umjetnost. Tako su nam ostali nedovoljno poznati ba oni oblici u kojima se neprestano oitovala povezanost umjetnikog stvaranja i drutvenog ivota. Nae neznatno blago oltarskih predmeta i grobnih spomenika ne upoznaje nas ni priblino dovoljno s tom povezanou: slika umjetnosti ostaje, kao da je izolirana, izv an naeg poznavanja ivota u bojama. Da bismo shvatili funkciju likovne umjetnosti u francusko-burgundskom drutvu i odnos umjetnosti i ivota, za to n i j e dovoljno udivljeno promatranje sauvanih remek - djela; nau panju zavreuje i ono to je izgubljeno. Umjetnost se u ono doba razvijala jo zajedno sa ivotom. ivot je tada bio saet u snane oblike. Na okupu ga dre crkveni sakramenti, godinji praznici i doba dana kojima se ivot mjerio. Rad i radost ivota, sve to ima svoj vrsti oblik; religija, vitetvo i dvorski ljubavni ivot pruaju nam najvanije oblike ivota. Zadaa je umjetnosti da ljepotom ukrasi oblike u kojima se odvija ivot. Ono to se trai, nije umjetnost sama po sebi, nego lijep ivot. Iz manje ili vie ravnoduna svakodnev na kaskanja ne istupa se, kao u kasnijim vremenima, da bi se u usamljenu promatranju crpila utjeha i okrepa u umjetnikom uitku; naprotiv, umjetnost se trai i nalazi u samom ivotu da pojaa njegov sjaj. Njezino je odreenje da sudjeluje u treperenju snana osjeaja ivota bilo u najuzvienijem poletu u pobonosti, bilo u najtatijem uivanju svijeta. Umjetnost u srednjem vijeku ne shvaa se jo kao posebno podruje ljepote. Ona je najpretenijim dijelom primijenjena umjetnost ak i u proizvodima koje bismo mi ubrojili meu samostalna umjetnika djela. Drugim rijeima: razlog to se za njima tei, lei u njihovoj namjeni, u injenici to ona slue bilo kojem obliku ivota; ako, bez ob zira na to, samog stvaralakog umjetnika vodi ista tenja za ljepotom, zbiva se to napola nesvjesno. Prve klice ljubavi prema umjetnosti zbog nje same javljaju se kao divlje bujanje umjetnike produkcije : u vlada ra i plemia gomilaju se umjetniki predmeti u zbirke i tako postaju beskorisni i slue uivanju kao luksus, kao k uriozitet, kao skupocjeni komadi vladareva blaga, i tek iz toga izrasta pravi umjetniki smisao koji se potpuno razvija u renesansi. U velikim je umjetnikim djelima petnaestog stoljea, poimence u dijelovima oltara i u grobnoj umjetnosti, za suvremenike bila mnogo vanija tema i namjena nego ocjena vrijednosti njihove ljepote. Djela su morala biti lijepa jer je njihov predmet bio svet ili namjena uzviena. Namjena im je uvijek vie ili manje praktina. Oltarskom je predmetu namjena dvojaka: on slui sveanom pokazivanju za velikih pra znika da bi se oivila pobona razmatranja mnotva i da bi se sauvala uspomena na pobone darodavce ija se molitva s njihove slike u kleeem stavu neprestano die prema nebu. Poznato je da se Poklonstvo jaganjcu Huberta i Jana van Eycka otvaralo vrlo rijetko. Kad su magistrati nizozemskih gradova za ukraavanje sudbene dvorane u vijeni cama naruivali slike uvenih pravorijeka il i pravnih procesa, na primjer Kambizov sud Gerarda Davida u Bruggeu ili cara Otona Dirka Boutsa u Leuvenu, ili izgubljene briselske slikarije Rogiera van der W eydena, naruivali su ih radi toga da suce sveano i krvavo podsjete na njihovu dunost. Kako su ljudi bili osjetljivi na predmet prikazivan j a koja su sjala sa zidova, neka nam pokae ovaj sluaj. U Lelinghemu odrana je 1384. konferencija na kojoj se imalo uglaviti primirje izme u Francuske i Engleske, Vojvoda od Berryja, ljubitelj raskoi i sjaja, kojemu je oigledno bila povjerena briga

o pripremama za tu zgodu, daje u staroj ka peli, u kojoj e se sastati kraljevski pregovarai, zastrti gole zidove sagovima na kojima su bile prikazane bitke iz starog doba. Kad ih je vojvoda od Lancastera, John of Gaunt, ugledao prilikom pr vog ulaska u kapelu, odluno je zahtijevao da se scene bi taka uklone; tko tei za mirom, taj ne smije imati pred oima rat i unitavanje. I tako budu objeeni drugi sagovi na kojima su bili prikazani predmeti muke Isusove2. Staro shvaanje umjetnikog djela, prema kojemu je njegova svrha sadrana u njegovu predmetu, odralo se djelomino u portretu. ivotni impulsi kojima portret treba da poslui, roditeljska ljubav i ponos porodice (u novije doba pridruuju se slavljenje junaka i kult vlastite linosti), jo su uvijek ivi, dok je, naprotiv, ve preivjelo raspoloenje duha, koje je scenu sudovanja shvaalo kao opomenu. Povrh toga esta je svrha portreta da posreduje u uzajamnom upoznavanju prilikom za ruka. Poslanstvu to ga je Filip Dobri 1428. poslao u Portugal u prosidbu pripada i Jan van Eyck, ko ji e naslikati sliku princeze. Katkad se podrava fikcija da je kraljevski zarunik, ugledavi portret, zavolio nepoznatu princezu, na primjer, u prosidbi Rikarda II Engleskog za ruku esnaestogodinje Izabele Francuske3. Jednom prilikom bilo je ak go vora o izboru zarunice nakon usporeivanja nekoliko razliitih portreta. Kad je mladi Karlo VI Francuski dorastao do enidbe, kolebao se izmeu vojvodskih keri Bavarske, Austrije i Lotaringije, pa izaslae istaknuta slikara da izradi portrete svih triju. Predloie ih kralju, i on odabra etrnaestogodinju Izabelu Bavarsku, koja mu se najvie svidjela4. Praktina se namjena umjetnikog djela nigdje ne oituje tako ja sno kao u grobnom spomeniku; tu je kiparska umjetnost onoga doba nala svoje najprikladnije polje djelovanja. I ne samo kiparstvo; ivoj elji za vidljivom slikom pokojnika trebalo je udovoljiti ve za pogreba. Pokatkad bi pokojnika prikazivao neki ivi ovjek; za pogrebne sveanosti povodom smrti Bertranda du Guesclina u Saint Denis u pojavie se u crkvi etiri oklopljena viteza na konjima, representans la personne du mort quand il vivoit5 (prikazujui osobu pokojnika za njegova ivota). Jedan raun iz godine 1375. spominje alobnu sveanost u kui Polignac: cinq sols Blaise pour avoir fait le chevalier la sepulture6 (pet sua Blau za prikazivanje mrtva viteza prilikom pogreba). Na pogrebima kraljeva prikazuje ih ponajee kona lutka, potpuno odjevena u kraljevsku odoru, s tenjom za velikom slinou7. Katkad je, kau, bilo u pogrebnoj povorci nekoliko takvih prikaza. Potresenost naro da bila je usredotoena na gledanje tih likova8. Moda je porijeklo posmrtne maske, koja se u Francuskoj pojavila u petnaestom stoljeu, ba u pripremanju tih lutaka za pogrebne povorke. Iza narudbe umjetnikog djela skriva se gotovo uvijek neka praktina svrha, neka namjena u ivotu. Time je praktino bila izbrisana granica izmeu slobodne stvaralake umjetnosti i umjetnikog zanata ili, bolje reeno, ta granica nije jo bila oznaena. To podvajanje ne postoji jo ni s obzirom na samog umjetnika. Za skupinu vrlo individu alnih majstora u dvorskoj slubi Flandrije, Berryja i Burgundije smje njuje se slikanje na platnu i drvetu ne samo s iluminiranjem rukopisa i polihromiranjem skulptura; oni su morali svoje sile posveivati i oslikavanju grbovnih titova i zastava, projektiranju turnirskih kostima i sve anih odora. Melchior Broederlam, isprva slikar Louisa de Malea, grofa od Flandrije, zatim njegova zeta, prvog burgundskog vojvode, dekorira pet rezbarenih stolica za grofovu kuu. On popravlja i slika mehanike raritete u zamku Hesdin kojima se krope ili naprauju gosti. Radio je i na putnoj koiji vojvotkinje. Rukovodio je bogatim ukraavanjem flote koju je burgundski vojvoda godine 1387. skupio u luci Sluis za ekspediciju protiv Engleske koja nikad nije bila izaslana. Dvorski su slikari uvijek bili pozvani na suradnju pri svadbama i pogrebima. U radionici Ja na van Eycka oslikavali su se kipovi; sam on je za vojvodu Filipa izradio neku vrst zemljovida svijeta na kojemu su se mogli vidjeti udesno tono i jasno naslikani gradovi i zemlje. Hugo van der Goes je povodom neke sveanosti oprotenja u Gentu naslikao niz titova s papinskim gr bom koji e se pribiti na gradska vrata 9. Za Gerarda Davida kau da je slikarijama ukrasio motke na reetkama ili prozorske okvire odaje u sirotitu u Bruggeu u kojoj je 1488. bio zatoen car Maksimilijan da bi u njoj boravak kraljevskom gostu bio bar donekle

ugodan 1 0 . Od sveukupnih dje la koja su proizila iz ruku i velikih i manje znat nih umjetnika, sauvao nam se samo jedan dio djela posebne vrste. To su uglavnom grobni spomenici, dijelovi oltara, slike i minijature. Od profanog slikarstva preostalo je, osim portreta, vrlo malo djela. Od de korativne umjetnosti i umjetnikog obrta poznajemo nekoliko odreenih vrsta: crkvene rekvizite, crkvenu odjeu i neto pokustva. Koliko bi se samo probudilo nae poznavanje karaktera umjetnosti petnaestog stoljea kad bismo mnogim Oplakivanjima i Bogorodicama mogli pridruiti kupatila i lovake scene Jana van Eycka ili Rogiera 1 1 . Sa irokih podruja primijenjene umjetnosti gotovo i nemamo predodbe. Pokraj crkvenih paramenata morali bismo staviti draguljima i zvoniima ukraenu dvorsku paradnu odje u. Valjalo bi vidjeti raskono ukraene lae, o kojima nam minijature daju samo vrlo nepotpunu, shematsku sliku. Malo je stvari kojih se ljepotom oduevljavao Froissart kao ljepo tom laa12. Zastavice, bogato ukraene grbovima, koje su vijorile na vr ku jarbola, bile su katkad tako dugake da su dodirivale vodu. Jo i na slikama laa Pietera Brueghela vidimo te neobino dugake barjaie. Laa Filipa Smjelog na kojoj je 1387. u Sluisu radio Melchior Broederlam bila je sva pokrivena plavom bojom i zlatom; kajita na krmenom katelu bila je ukraena velikim titovima s grbovima; jedra su bila pre trpana margeritama i inicijalima vojvodskog para s njegovom lozin kom Il me tarde (uri mi se). Plemii su se natjecali tko e najbogatije ukrasiti svoju lau za ekspediciju protiv Engleske. To su za slikare bila dobra vremena, kae Froissart 13 ; mogli su zahtijevati to su god htjeli, nikad ih se nije moglo dovoljno nai. Froissart tvrdi da su mnogi dali jarbole posve pozlatiti zlatnim listiima. Guy de la Trem oille nije se bojao nikakvih trokova; utroio je za to vie od 2000 funti. L'on ne se povoit de chose adviser pour luy jolyer, ne deviser, que le seigneur de la Trmoui'lle ne le feist faire en ses nefs. Et tout ce paioient les povres gens parmy France . . . (Nije se moglo nita ni izmisliti ni zamisliti to gospodin de la Trmouille ne bi dao uiniti na svojim laama samo da budu to ljepe. A sve su to plaali siromani ljudi u svoj Francu skoj . . .). Nama bi nesumnjivo u izgubljenoj profanoj dekorativnoj umjetno sti najvie pala u oi sklonost prema rasipnosti, sjaju i ekstravagantno sti. Ta je ekstravagantna crta neosporno svojstvena i sauvanim umjet nikim djelima, ali mi najmanje cijenimo ba to svojstvo tadanje um jetnosti, pa se na nj i najmanje obaziremo. Najradije bismo uivali u velikoj ljepoti te umjetnosti. Za nas je izgubilo dra sve ono to je samo rasko i sjaj. Za suvremenika su, naprotiv, upravo rasko i sjaj bili izvanredno vani. Francusko-burgundska kultura srednjeg vijeka na izmaku ubraja se meu kulture u kojima sjaj eli da potisne ljepotu. U umjetnosti kasnog srednjeg vijeka vjerno se ogleda duh toga doba, to jest duh koji je svoj put prevalio do kraja. Ono to smo naprijed spoznali kao jedan od najglavnijih zn akova miljenja kasnog srednjeg vijeka: likovno prikaziva nje svega zamiljenog do posljednje konzekvencije, preoptereivanje duha beskrajnim sistemom formalnih predodbi, sve to sainjava i bit umjetnosti onoga doba . I ona tei za tim da nita ne ostavi n eformirano, neprikazano ili neukraeno. Flamboajantna gotika slina je beskrajnom zavretku svirke na orguljama; ona sve oblike razrjeava u samoralanjivanju, svaki detalj razrauje do posljednje konzekvencije, svakoj liniji daje protuliniju. To je nesputano bujanje oblika iznad ideja; kieni detalj osvaja sve plohe i linije. U toj umjetnosti vlada onaj hor ror vacui koji bismo moda smjeli nazvati znakom duhovnih razdoblja koja se pribliavaju svome kraju. Sve ovo znai da nestaju granice izmeu raskoi i ljepote. Ukras i ornament ne slue vie velianju prirodno lijepog, nego ga preplavljuju i prijete mu guenjem. to se vie udaljujemo od isto likovne umjetnosti, to formalni elementi neobuzdanije zameu sadraj. U kiparskoj umjetnosti prua se, dok ona stvara slobodne likove, malo prostora za bujanje oblika. Kipovi Mojsijeva zdenca i plourants na grobnicama nat jeu se s Donatellom u strogoj jednostavnoj prirodnosti. Ali im kiparska umjetnost dobije

dekorativni zadatak ili zahvati u pod ruje slikarstva, kad sputana smanjenim dimenzijama reljefa prikazuje ita ve scene, tada i ona postaje nemirna i prenatrpana. Tko na tabernakulu u Dijonu jedno za drugim promatra rezbarije Jacquesa de Barzea i slike Broederlama, taj e jasno osjetiti neku disharmoniju. U slikama, i sto narativnim, vlada jednostavnost i mir; u rezbariji koja po svom nainu ornamentalna obrauje i likove ornamentalno, primjeuje se uzajamno potiskivanje oblika to je u kontrastu s mirnoom slikanog dijela. Iste je vrste razlika izmeu slike i tapiserije. Tkalaka je vjetina, ak i onda kad preuzima zadatak isto opisne vrste, svojom sputanom tehnikom blia ornamentici; ona se ne moe oteti pretjeranoj tenji za ukraavanjem. Tapiserije su pretrpane likovima i bojama i ostaju arhaine u svojim oblicima14. Ako se jo vie udaljimo od iste likovne umjetnosti, nailazimo na odjeu. I ona je neosporno umjetnost. Ali tu ve i s obzirom na svrhu prevladavaju rasko i ukras nad istom ljepotom, superbia vue umjetnost odijevanja u sferu strasnog i ulnog, gdje su svojstva koja sainjavaju bit visoke umjetnosti, to jest proporcionalnost i harmonija, u podreenom poloaju. Moda odijevanja kasnijih vremena nije nikad vie zapala u onako nevieno pretjerivanje u kakvom je bila izmeu 1350. i 1480, bar ne onako openito i trajno. Bilo je i kasnije ekstravagantnih moda, na primjer odora Landsknechta oko 1620. i francuski plemiki kostim oko 1660, pa ipak je ostalo besprimjerno ono neobuzdano pretjerivanje i pretrpavanje koje je itavo jedno stoljee bilo karakteristino za francusko -burgundsko odijevanje. Tu vidimo to je bio kadar uiniti tadanji smisao za ljepotu ako se prepusti neumjerenosti. Jedan jedini dvorski kostim pretrpava se stotinama dragulja. Sve su mjere bile preuveliane do smijenosti. enska pokrivala za glavu poprimaju oblik glave od eera, oblik hennina; kosa se na sljepooicama i na elu uklanja ili sakriva da bi se pokazala udno svedena ela koja su se smatrala lijepima; odjednom se pojavljuje, deko lte. Jo su mnogobrojnija pretjerivanja u mukoj odjei. Tada se nose cipele dugakih vrkova ili poulaines, to su ih vitezovi pod Nikopoljem morali odsjei da bi mogli bjeati; zatim utegnuti strukovi, poput mjehura napuhnuti rukavi, uzdignuti na rame nima, houppelandes, koji su visjeli do gleanja, kratki prsnici koji su jedva pokrivali bokove, visoke iljate ili valjkaste kape i eiri, barete, neobino drapirane poput pijetlove kreste ili u obliku plamena. to sveanije, to ekstravagantnije; jer sav taj ukras znai poloaj, estat15. alobna odjea u kojoj Filip Dobri nakon umorstva svoga oca u Troyesu doekuje engleskog kralja, tako je dugaka da je s visoka konja na ko me je jahao dosezala do zemlje 16. Rasko je porasla do vrhunca u dvorskoj sveanosti. Svatko se sjea opisa burgundskih dvorskih sveanosti, na primjer banketa u Lilleu godine 1454. na kojemu su se gosti, u asu kad su bili poslueni fazanom, zavjetovali da e poi na kriarsku vojnu protiv Turaka; ili svadbene sveanosti Karla Smjelog i Margarete od Yorka u Bruggeu (1468)17. Od tihe svetosti gentskog ili levenskog oltara nije za nae osjeanje nita tako daleko kao to isticanje barbarske vladarske raskoi. Nakon opisa svih tih entremets s patetama u kojima sviraju glazbenici, s napirlitanim laama i zamkovima, majmunima, kitovima, divovima i patuljcima i svim otrcanim alegorijama koje su s tim povezane, moemo ih shvatiti samo kao neobino neukusno razmetanje. Nama se ipak pokatkad ini da je razmak izmeu ovih dvaju umjetnikih ekstrema, izmeu crkvene umjetnosti i umjetnosti dvorske sveanosti, vei nego to zaista jest. Ponajprije moramo biti naistu o funkciji koju je sveanost tada u drutvu ispunjavala. U njoj je jo bilo sauvano neto od one funkcije ko ju je ona imala u primitivnih naroda, kad je bila suvereno oitovanje kulture, oblik u kojemu se manifestira la i najvea ivotna radost i osjeaj zajednice. U razdobljima radikalne obnove drutva, na primjer za francuske revolucije, dobiva sveanost katka d ponovo tu svoju vanu socijalnu i estetsku funkciju. Moderan ovjek moe u svakom mirnom trenutku slobodno odabra ne dokolice individualno potraiti potvrdu svoga pogleda na ivot i najistiji uitak svoje ivotne radosti. Za to je, u razdoblju u kojemu su duhovna sredstva uivanja jo nedovoljno proirena i teko pristupana, potrebno skupno djelo, sveanost. to je vei kontrast

prema bijedi svakodnevna ivota, to je sveanost neophodnija, to su potrebna ea sredstva da bi se u opojnosti od ljepote i uitka osjetilo ono ublaenje zbilje bez kojega je ivot pust. Petnaesto je stoljee doba estoke depresije i nasilja, pakla i posljednjeg suda, kuge, poara i gladi, avla i vjetica, pod kojom je ivjelo to stoljee. Bijednom ovjeanstvu bilo je protiv toga potrebno ne samo svakodnevno obeavanje nebeskog spase nja i sve vea milost i dobrota boja, nego i povremena sveana i zajed nika blistava manifestacija ljepote ivota. Uivanje ivota u njegovim neposrednim oblicima, u igri, u ljubavi, piu, plesu i pjesmi, nije samo po sebi bilo dovoljno; ono je moralo biti oplemenjeno ljepotom, stilizirano u zajedniko djelo radosti. Zadovoljenje pomou knjige, pomou sluanja muzike, promatranja umjetnosti ili uivanja u prirodi tada jo nije bilo dostino za pojedinca; knjige su bile odvie skupe, priroda odvie puna opasnosti, a umjetnost je sainjavala tek jedan dio svea nosti. Puka sveanost ima svoje iskonske izvore ljepote samo u pjesmi i plesu. Lijepe boje i oblike uzajmila je od crkv enih sveanosti na koje se obino nadovezivala i kojih je bilo u izobilju. Graansku su sveanost oslobodili od crkvenog oblika i opremili je vlastitim ukrasom ba u petnaestom stoljeu nizozemski rederijkers 19 . Dotada je samo vladarski dvor mogao prired iti posve svjetovnu sveanost s raskonom primje nom umjetnosti i pruiti sveanosti vlastiti sjaj. Ali rasko i sjaj nisu dovoljni za sveanost; sveanosti je najneophodniji st il. Crkvena je sveanost imala taj stil zahvaljujui svojoj liturgiji. U njoj je uvijek bilo prisutno impresivno prikazivanje uzviene ideje u lijepom skupnom izrazu mnotva. Svetom dostojanstvu i uzvienom, odmjerenom toku sveanosti nije naudilo ni divlje bujanje nekog detalja koji je esto graniio s burlesknou. Ali o dakle je uzela svoj stil dvor ska sveanost? Na kojoj se ideji osnivala, koji je ideal u njoj naao svoj izraz? Samo ideal vitetva jer su iz njega izrasli svi ivotni oblici dvora. Je li s vitekim idealom bio povezan neki posebni stil, neto to bi smo mogli nazvati liturgijom? Zaista, taj stil je sainjavalo sve to se odnosilo na akoladu, na pravila reda, na turnir, na prsance, na poklonstvo i slubu, sva igra grbovnika, grbova i herolda. Dok se god dvorska sveanost osnivala na tim elementima, dotle je ona za suvremenike nesumnjivo imala velik, uzvien stil. ak se ni ovjek koji je daleko od svakog oduevljenja za monarhiju i plemstvo, gledajui bilo kakvu sjajnu ceremoniju jo ni danas ne moe oteti snanom dojmu ta kve, posve svjetovne liturg ije. Kako su tek snano djelovale pompozne draperije dugih haljina i blistave boje na one koji su bili zaneseni tlap njo m o tome vitekom idealu! Dvorska je sveanost zahtijevala jo i mnogo vie. Htjela je prikazati san o herojskom ivotu do posljednje pojedinosti. I ba tu je zakazao stil. Sav taj aparat viteke fantazije i viteke raskoi ve je odavna bio upalj, bez zbiljskog ivota. Sve se pretvorilo u literaturu, u otrcanu renesansu i pustu konvenciju. Nagomilanim sjajem i etiketom htjelo se prikriti unutranje propadanje ivotnog oblika. Viteka je misao petnaestog stoljea bujala u posve praznoj i otrcanoj romantici. To je bio izvor iz kojega je dvorska sveanost morala crpsti teme za svoje prired be i predstave. Kako je onda mogla stvoriti istinski stil iz tako neobu zdane i preivjele literature bez stila kakvu je u svojoj izopaenosti pruila viteka romantika? U toj svjetlosti moramo promatrati vrijednost ljepote entremetsa: oni su primijenjena literatura, a ono jedino to je tu literaturu jo moglo uiniti podnoljivom, njezino lepravo, povrno proticanje povrh svih njenih arenih likova sna, ustupa mjesto nametljivosti opipljiva prikazivanja. Teka, barbarska ozbiljnost, koja iz svega toga progovara, dobro prista je burgundskom dvoru, koji je, ini se, u svom dodiru sa sjeverom izgubio laki i harmoniniji francuski duh. Sav se taj nametljivi sjaj smatra sveanim i vanim. Velika vojvodina sveanost u Lilleu bila je kraj i kulminacija niza banketa to su ih pripadnici dvorskog plemstva u meusobnom takmienju prireivali jedni drugima. Zapoelo se jednostavno, s neznatnim trokom; malo pomalo poveavao se broj gostiju, bogatstvo jela i razonoda za vrijeme gozbe; domain

bi jednome od gostiju predao vijenac i time je taj gost naredni gostoprimac. Tako se to redalo od vitezova do velike gospode, uz neprestano rastenje trokova i sjaja, do prineva, dok na kraju nije doao na red i sam vojvoda. Filip je htio prirediti neto vie od sjajne sveanosti; tom e se priliko m polaga ti zavjet za kriarsku vojnu protiv Turaka zbog ponovnog osvajanja Carigrada, koji je pao prije godinu dana. Ta je kriarska vojna bila obavezni vojvodin ivotni ideal. Da bi sve to pripremio, imenovao je komisiju pod vodstvom Jeana de Lannoy, viteza zlatnog runa. Komisiji je pripadao i Oliver de la Marche. Kad u njegovim Uspomenama dooe na red i te zgode, u njegovoj je dui jo uvijek vladalo sveano raspoloenje. Svoja sjeanja na te dogaaje zapoinje rijeima: Pour ce que grandes et honnorables oeuvres desirent loingtaine renomme et perptuelle mmoire (Dok velika i asna djela postiu dugu slavu i trajnu uspomenu)20. Savjetovanjima su esto prisustvovali vojvodini najugledniji i najblii savjetnici; ak su i kancelar Nicolas Rolin i A ntoine de Croy, prvi komornik, bili pozivani sve dok se nisu sloili u tome kako da se pripreme les crimonies et les mistres (ceremonije i igrokazi). O velikoj smo raskoi ve toliko govorili da to ovdje nije potrebno ponavljati. Dolazili su radoznali ak i s druge strane Kanala da vide taj prizor. Osim gostiju bilo je bezbroj plemikih gledalaca, ponajvie ma skiranih. Najprije su obilazili da se dive plastino izraenim predmetima raskoi; kasnije su slijedile predstave i tableaux-vivants sa ivim l i kovima. Sam je Olivier glumio glavnu ulogu Sainte Eglise, koja se po javljivala u ponajboljim komadima sjedei u kuli na hrptu slona kojim je upravljao turski div. Na stolovima su se epirile ogromne dekoracije: kraak21 s momadi i jedriljem; livada s drveem, izvorom, stijenama i sa slikom svetoga Andrije; zamak Lusignan s vilom Melusinom; vjetre njaa pokraj koje je prireeno gaanje u ptice; uma s pokretnim divl j i m ivotinjama; i na kraju, crkva s orguljama i pjevaima koji su s or kestrom od 28 osoba, smjetenim u pateti, naizmjence pjevali i svirali. Ovdje bi trebalo spomenuti i mjeru ukusa ili neukusa koji se u svemu tome oitovao. Graa za takve priredbe bila je gotovo uvijek samo zbrka mitolokih, alegorinih i moralno -poun ih likova. A kakva je bila sama izvedba? Nastojalo se bez sumnje da se ponajvie djeluje ekstravagantnou. Gorkumova kula, koja se za svadbenog pira godine 1486. epirila kao ukras na stolu, bila je visoka 46 stopa22. O kitu, koji se pojavio u istoj prilici, zabiljeio je La Marche: Et certes ce fut un moult bel entremectz, car il y avoit dedans plus de quarante personnes 23.(To je zaista bio vrlo lijep dodatak jer je u njemu sudjelovalo vie od etrdeset osoba). to se tie izdane upotrebe udesnih mehanizama kao to su ive ptice koje izlijeu iz ralja zmaja to ga savladava Heraklo kao i slinih drugih iznenaenja, teko bismo ih uope mogli spojiti s predodbom o umjetnosti. I element kominosti bio je na vrlo niskom stupnju: na gorkumskoj kuli trube divlje svinje, koze izvode motet, vukovi s v i r a ju u frule, etiri velika magarca nastupaju kao pjevai i to pred Karlom Smjelim, koji je i sam dobar poznavalac muzike. Ipak ne bismo smjeli posumnjati da je meu svim tim sveanosnim predmetima, poimence u nepokretnim komadima, pokraj mnogo ne skladna, glupa bljetavila bilo i pravih umjetnikih djela. Ne zaboravimo, da su ljudi koji su ugaali svome srcu tom gargantuesknom rasko i i zbog nje tratili svoje ozbiljne misli, bili u isti mah i poslodavci Jana van Eyka i Rogiera van der Weydena. Tu je sam vojvoda, tu su Rolin, darodavac oltara u Beauneu i Autunu, Jean Chevrot, darovatelj Rogierovih Sedam sakramenata, tu su Lannoyji. A to je jo vanije: majstori takvih i slinih raskonih djela bili su ti isti slikari. Ako se sluajno ne zna da su na slinim sveanostima sudjelovali Jan van Eyk i l i Rogier, zna se to o drugima, na primjer o Colardu Marmionu, Simonu Mar mionu, Jacquesu Daretu. Za sveanost u godini 1468, koja je neoekivano bila premjetena na raniji dan, pokrenut je itav slikarski ceh, samo da bude pravodobno pripremljena; u Brugge su svom brzinom odaslani pomonici Genta, Bruxellesa, Leuvena, Thienena, Bergena, Quesnoyja, Valenciennesa, Douaia,

Cambraia, Arrasa, Lillea, Yperna, Kortrijka i Oudenaardea24 . Ono to su stvorile njihove ruke ne moe biti mahom runo. Mi bismo rado dali gdjekoji osrednji oltarski predmet za tride set potpuno opremljenih laa na banketu iz godine 1468. s grbovima vojvodskih pokrajina i gospotija, za ezdeset ena u raznim narodnim nonjama 25 s koarama voa i s ptijim krletkama, za vjetrenjau sa strijelcima na ptice. tovie, mogli bismo poi i dalje makar i uz opasnost da se opteretimo grijehom svetogra i odluiti da tu bestraga iezlu umjet nost stolnih ukrasa od zgode do zgode sebi predoimo da bismo pra vilno shvatili Claesa Slutera 26 i njegove sljedbenike. U sredini izmeu plemenite skulpture i raskonih predmeta sveanosnog sjaja stoje zavjetni darovi, na primjer Zlatni konji iz Altittinga to ga je kralj Karlo VI, koji je i sam na njemu prikazan u kle eem poloaju, dobio 1404. od svoje ene Izabele Bavarske kao novogodinji poklon 27 ; ili Sveti Juraj s burgundskim vojvodom to ga je Karlo Smjeli darovao crkvi svetog Pavla u Liegeu u znak pokore zbog opustoenja u god. 1468. Kako na nau tenju za ljepotom muno djeluje savrena umjetnika vjetina proerdana na taj nezgrapni s j a j ! Meu svim vrstama umjetnosti ima umjetnost grobne skulpture najpraktiniji karakter. Zadatak kipara kojima je bila povjerena izrada grobnica burgundskih vojvoda nije bio slobodno stvaranje u ljepoti ne go velianje vladarske uzvienosti. Taj je zadatak mnogo otrije ocrtan i tonije propisan nego zadatak slikara koji mogu svoju slobodnu stva ralaku tenju iivjeti mnogo lake i izvan svojih narudbi slikati to god ele. Kipar onoga doba vjerojatno se malo kretao izvan svojih na rudbi; motivi to ih je morao obraditi bili su brojano ogranieni i ve zani na strogu tradiciju. Kipar je bio prema vojvodi u nerazmjerno vrem slubenom odnosu nego slikari. Burgundski je vojvoda posve za robio dvojicu velikih Nizozemaca koje je privlaiva s ila francuskog umjetnikog ivota zauvijek otela njihovoj domovini. Sluter je stanovao u Dijonu u kui k oju mu je vojvoda dodijelio i za njega uredio 28 ; tu je on ivio kao veliki gospodin ali i kao dvorski slubenik. Dvorski poloaj varlet de chambre de monseigneur le duc de Bourgogne (ko mornika gospodina burgundskog vojvode), to su ga Sluter i njegov roak Claes van de Werve d i je l i l i s Janom van Eyckom, bio je za kipare mnogo vaniji. Claes van de Werve, koji je nastavio Sluterovo djelo, bio je tragina rtva umjetnosti u dvorskoj slubi; dok se godinu za godi nom zadravao u Dijonu da bi dovrio grobnicu za Ivana Neustraivog, za koju nikad nije bilo novca, njegova se sjajno zapoeta umjetnika karijera troila u uzaludnom ekanju; umro je a da nije mogao dovriti svoj zadatak. Taj podreeni slubeni poloaj kiparske umjetnosti kompenzira se t ime to se ona ba zbog ogranienosti svojih sredstava, svoga materija la i svoga predmeta sama po sebi neprestano pribliava nekom optimu mu jednostavnosti i slobode koji, bez obzira na vrijeme i okolinu, nazi vamo klasinim ako dlijetom rukovodi zaista prava veliina. Ukus vre mena mogao je od kiparske umjetnosti zahtijevati to je god htio, ali su se ljudski lik i njegova odjea mogli na kraju krajeva prikazati u drvu i l i u kamenu ipak samo u nekoliko varijacija; razlike izmeu rimske por tretne skulpture carskog doba, Goujona i Colombea u esnaestom i Houdona i Pajoua u osamnaestom stoljeu mnogo su manje nego na bilo kojem drugom podruju umjetnost i. U vjenom identitetu kiparske umjetnosti sudjelovala je i umjetnost Slutera i njegovih sljedbenika. Pa ipak: mi Sulterova djela ne vidimo onakva kakva su ona zaista bila i kakva su htjela biti. im sebi predoi mo Mojsijev zdenac onakav kakav je ushiivao suvremenike kad je papinski legat (1418) svakome tko bi doao da ga pogleda s pobonom nakanom podijelio oprotaj grijeha tada nam je odmah jasno zato smo spremni da u jednom dahu govorimo o Sluterovoj umjetnosti i o umjetnosti entremetsa. Mojsijev je zdenac, kao to je poznato, samo fragment. Ono to je prvi burgundski vojvoda elio da vidi i to je vidio kao krunu zdenca u dvoritu svoje drage kartuzije Champmol, bila je zapravo Kalvarija. Glavni dio djela, to jest Raspeti, s Marijom, Ivanom i Magdalenom pod no kria, nestao je gotovo bez traga jo prije

francuske revolucije, koja je Champmol tako neopozivo unakazila. Oko sauvanog podnoja, ispod krunita to ga podravaju aneli, stoji est likova Starog zavjeta koji su navijestili smrt Mesije: Mojsije, David, Isaija, Jeremija, Danijel i Zaharija, svaki s trakom na kojoj je ispisano njegovo proroanstvo. U prikazu prevladavaju karakteristike duhovne igre. To se i ne oituje toliko u injenici to su takvi likovi s izrekama na trakama bili uobiajeni i u tableauxvivants ili personnages, kakvi su prikazani pri doecima i na banketim a, kao ni u tome to su kao graa za takve priredbe ponaj ee posluila proroanstva o Mesiji iz Starog zavjeta. To je, naprotiv, sadrano u obino snanom g o v o r n o m momentu prikaza. Pisana rije natpisa zauzima vano mjesto u toj skupini. Do razumijevanja dje la dovinut emo se tek ako shvatimo svu dalekosenost spomenutih tekstova29 . Mojsijeva izreka glasi: Immolabit eum universa multitudo filiorum Israel ad vesperam (Neka ga predveer prinese kao rtvu sva zajednica sinova Izraelovih). Foderunt manus meas et pedes meos, dinumeraverunt omnia ossa mea (Probodoe mi ruke i noge, prebrojie sve kosti moje) kae stih Davidov. Sicut ovis ad occisionem ducetur et quasi agnus coram tondente se obmutescet et non aperiet os suun (Kao janje koje se vodi na klanje, kao ovca to pred onim koji je strie zanijemi i ne otvori usta), proroanstvo je Izaijino. O vos omnes qui transitis per viam, attendite et videte si est dolor sicut dolor meus (O svi koji prolazite, pogledajte i vidite, ima li bola kakav je bol moj), rijei su Jeremijine. Post hebdomades sexaginta duas occidetur Christus (Za ezdeset i dvije sedmice bit e Krist pogubljen), izreka Danijelova. Appenderunt mercedem meam triginta argentos (Odmjerie mu cijenu od trideset srebr njaka), proroanstvo Zaharijino. Tako glasi estoglasna tualjka koja se oko postamenta die prema kriu; ona odreuje bit djela. Veza izmeu likova i teksta naglaena je takvom snagom a u kretnju jednog ili u izraz lica drugog uloeno neto tako uvjerljivo da cjelina gotovo posve gubi ataraksiju, odliku svake velike skulpture. Djelo progovara promatrau gotovo odvie neposredno. Sluter je, kao malo tko, znao prikazati svetost svoga predmeta, ali je, sa stanovita iste umjetnosti, ba porazna svetost t ih likova prevrila mjeru. Sluterovi su pro roci, ako ih usporedimo s Michelangelovim grobnim likovima, odvie nabijeni izraajem, odvie osobni. To bismo moda mogli ocijeniti kao dvostruku odliku da nam se od glavne skupine nisu sauvali samo Kri stova glava i torzo u svojoj tekoj velianstvenosti. Ovako, meutim, vidimo samo kako aneli, oni divno poetini aneli koji su u svojoj naivnoj draesti tako beskrajno aneoskiji od van Eyckovih anela, skreu pobonost od proroka prema onome to se nalazilo povrh njih. Ipak se snano reprezentativni karakter champmolske Kalvarije nalazio, osim u isto skulptorskim kvalitetama, jo i u neem drugom, u raskoi kojom je sve to obogaeno. Morali bismo je zamisliti u njenoj polihromiji, onakvu kako ju je oslikao Jean Maelweel i pozlatio Hermann Klnski30 . Tu se nije tedjelo na arenim i drastinim efektima. Na zelenu podnoju stajali su proroci u zlatnim platevima, Mojsije i Zaharija pod crvenim ogrtaima, u haljecima s plavim podstavama, David u posve plavom sa zlatnim zvijezdama, Jeremija u tamnoplavom, Izaija, najucviljeniji, u brokatu. Slobodna mjesta ispunjavala su zlatna sunca i inicijali. A ne treba zaboraviti ni grbove! Ponosni grbovi vojvodskih zemalja nisu se epirili samo na trupu podnoja, ispod nogu proroka; burgundski i flandrijski grbovi bili su smjeteni ak i na bogato pozlaenim gredama velikog kria, na njegovim krajevima u obliku kapit ela. O duhovnoj pozadini narudbe toga velikog vojvodskog umjetnikog djela svjedoi to jasnije od pozlaenih bakrenih naoala to ih je Hannequin de Hacht smjest io na Jeremijinu nosu. Nedostatak slobode to ga je toj umjetnosti nametnuo vojvoda kao poslodavac, u isti mah je i tragian i uzvien; uzvien je veliinom ko jom je umjetnik izbjegao suavanje svoga zadatka. Prikaz plourants (oni koji plau) na oploju sarkofaga bio je ve odavna obligatan u burgundskoj nadgrobnoj umjetnosti 31 . To nije bilo slobodno oblikova nje bola u svim njegovim oitovanjima, nego posve smiljeno prikaziva nje

jednog dijela zbiljske povorke koja je truplo pratila do groba, i to tako da su se u njoj tono mogli prepoznati svi dostojanstvenici. to sve nisu uinili Sluterovi pomonici od toga motiva: najdublje i najdo stojanstvenije oblikovanje bola, alobni mar u kamenu! Moda smo ipak poli predaleko u pretpostavci takve disharmonije izmeu poslodavca i umjetnika. Nije li moda i sam Sluter smatrao da su Jeremijine naoale izvanredno vrijedna zamisao. Ukus i neukus bili su u neku ruku jo neodvojeni u g lavama onoga doba; pravi umjetniki smisao i naslaivanje raskoju i rijetkou jo se nisu jedno od drugoga odijelili. Naivna fantazija mogla je tada jo nesmetano uivati u neobinome kao da je to ljepota. Tadanji stilski osjeaj nije se posve pokla pao sa zahtjevima modernog velianja srednjeg vijeka. Nikakav realistiki efekt nije bio odvie nezgrapan. Postojale su pokretne slike aux sourcilz et yeulx branlans32 (s obrvama i oima koje trepu), prilikom scenskog prikazivanja Stvaranja izvodile su se na pozornicu ive ivotinje, pa ak i ribe33. Ljudi su tada jo lako brkali visoku umjetnost i skupocjene prnje i divili im se u jednakoj mjeri. Zbirka u Grnes Gewlbe u Dresdenu pokazuje, na primjer, izdvojeni caput mortuum kraljevske kolekcije umjetnosti s kojom je neko inila cjelinu. U zamku Hesdin, koji je bio u isti mah i riznica umjetnikih djela i dvorac za nasladu, pun mehanikih predmeta razonode, engins d'esbatement, ko ji su tako dugo sluili kralju za veseli provod, vidio je Caxton sobu sa slikama koje su prikazivale priu o Jasonu, junaku zlatnog runa. Zbog pojaanja iluzije bile su u toj sobi postavljene sprave koje su proizvodile sijevanje, grmljavinu, snijeg i kiu da bi se njima imitirale Medejine arolije34. Mata se mogla slobodno razmahati i u personnages, to jest u scenama koje su prilikom kraljevskih doeka bile postavljene na ulinim uglovima. Godine 1389, prilikom doeka Izabele Bavarske kao ene Karla VI, mogao se u Parizu, osim svetih prizora, vidjeti bijeli jelen s pozlaenim rogovljem i s krunom oko vrata; leao je na lit de justice, pokretao oima, rogovljem i nogama i na kraju podigao u vis ma. Prigodom toga doeka spustio se s tornjeva Notre Dame par engins bien faits (pomou spretnih naprava) aneo, probio se, ba kad je tuda prolazila kraljica, kroz pukotinu razapete plave, zlatnim ljiljanima ukraene svilene tkanine, kojom je bio pokriven itav most, stavio kra ljici na glavu krunu i opet nestao kako je i doao, comme s'il s'en fust retourn de soy mesmes au ciel (kao da se sam od sebe vratio u nebo)35. Slina privienja odozgo nisu bila omiljela toka prilikom doeka i predstava samo sjeverno od Alpa36; i Brunelleschi je u nekim prigodama morao smiljati takve naprave. Umjetni konj, to jest ovjek preodjeven u konja koji tri pozornicom, nije se u petnaestom stoljeu smatrao neim smijenim; tako bar pria Le Fvre de Saint Remy bez trunka ismijavanja o nastupu etvorice trubaa i dvanaestorice plemia sur chevaulx de artifice, saillans et poursaillans tellement que belle chose estoit veoir 37 (na umjetnim konjima, kako skau i poskakuju pruajui lijep prizor). Suvremenik je sav taj udni sjaj, koji je netragom nestao, jedva i razlikovao od malog broja sauvanih djela viso ke umjetnosti. Takvo razlikovanje zahtijeva na dananji umjetniki smisao, a postigli smo ga uz pomo vremena koje sve razara. Umjetniki ivot burgundskog doba bio je jo posve zaokupljen oblicima drutvenog ivota. Umjetnost je neemu sluila. Imala je ponajprije socijalnu funkciju; njezina je dunost bila da prije svega razvije sjaj i da naglasi linu vanost do natora, a ne umjetnika. U tome ne mijenja nita ni injenica da u crkve noj umjetnosti sjaj i divota slue buenju svetih misli i da naruitel j iz pobonih pobuda naroito istie svoju osobu. Svjetovno slikarstvo nije, naprotiv, uvijek tako bogato i bahato kakvo bi pristajalo nadutom dvor skom ivotu. Da bismo jasno razabrali kako se umjetnost i ivot stapaju, kako jedno prelazi u drugo, za to nam nedostaje poznavanje mno tva okolnosti u kojima je umjetnost tada ivjela; nae je znanje o toj umjetnosti odvie fragmentarno. Dvor i crkva ne znae jo uvijek sav ivot onoga doba. Za nas ima, dakle, nadasve veliku vanost ono malo umjetni kih djela u kojima dolazi do izraaja neto od ivota izvan t ih dviju sfera. Jedno je od njih, portret branog para Arnolfini, zablistao dragocjeno u kojoj nema premca. U njemu imamo umjetnost petnaestog stoljea u njezinom najistijem obliku; tu smo se najvie pribliili

zagonetnoj linosti slikara Jana van Eycka. Tim portretom slikar nije mogao izrazi ti ni blistavo velianstvo boanskog ni sluiti oholosti visoke gospode: naslikao je svoje prijatelje prilikom vjenanja. Je li to zaista bio Jean Arnoulph in, kako ga nazivahu u Flandriji, to jest trgovac iz Luke? Lice to ga je Jan van Eyck slikao dva puta 38 , ini nam se najtalijanskije od svih lica koja su ikad gledala u svijet. Oznaka jedne od t ih slika rijeima Hernoul le fin avec sa femme dedans une chambre (Hernoul fini sa svojom enom u sobi) u inventaru slika Margarete Austrijske iz godine 1516. ostaje ipak snaan argument u prilog tvrdnji da u prikazanome gledamo zaista Arnolfinija. Tu sliku u ovom sluaju zapravo i ne bismo morali shvatiti kao graanski portret. Arnolfini je, naime, bio velik gospodin, nekoliko puta savjetnik vojvodske vlade u vanim prilikama. Bilo kako bilo, ovjek koji je na njoj naslikan bio je prijatelj Jana van Eycka. To proizlazi iz finog, duhovitog naina kojima je slik ar signirao svoje djelo u natpisu povrh ogledala Johannes de Eyck fuit hic, 143439 . Jan van Eyck bio je ovdje. Jo nedavno. U uzbibanoj tiini prostorije jo treperi zvuk njegova glasa. Duboka njenost i tihi mir, kojim nas je ponovo obdario tek Rembran dt, sauvani su u toj slici kao da je to Janovo vlastito srce. Tu odjednom imamo pred sobom onu veer srednjega vijeka koju poznajemo, ali je ipak tako esto uzalud traimo u literaturi, u povijesti i u vjerskom ivotu onoga doba: sretni, plemeniti, vedri i jednostavni srednji vijek narodne pjesme i crkvene muzike. Kako je opet daleko glasni smijeh i neobuzdana strast ! A moda e u njoj naa mata vidjeti onoga Jana van Eycka koji je ivio izvan jarkog, arolikog ivota svoga doba, sanjara koji ide kroz ivot skroman, sputene glave i pogleda uronjenog u sebe. Samo oprezno jer bi se ovo inae moglo pretvoriti u umjetniko -historijsku novelu koja pria o tome kako je vojvodin varlet de chambre nerado sluio uzvienoj gospodi, kako su se njegovi drugovi puni duboka bola morali odrei svoje umjetnosti da bi mogli suraivati u dvorskim sveanosti ma i u opremanju flot e. Ne postoji nita to bi opravdavalo takvu pretpostavku. Umjetnost brae van Eyck, kojoj se mi divimo, stajala je usred dvo rskog ivota koji nas odbija. Ono malo to znamo o ivotu tih umjetnika prikazuje ih kao ljude od svijeta. Vojvoda od Berryja ivi sa svojim dvorskim slikarima u najboljem odnosu. Froissart ga je zatekao u povjerljivom razgovoru s Androm Beauneveuom u njegovu udesnom zamku Mehun sur Yevre40. Troje brae van Limburg, veliki iluminatori, razveseljuju vojvo du za Novu godinu alom, nekim toboe novim iluminiranim rukopi som za koji se ustanovljuje da je un livre contrefait (imitacija knjige), d'une pice de bois blanc paincte en semblance d'un livre, il n'a nulz feuillets ne riens escript 41 (od komada bijela drva, oslikana tako da imitira knjigu, ali u njoj nema ni listova ni ikakva teksta). Jan van Eyck se nesumljivo kretao usred dvorskog ivota. Tajne diplomatske misije koje mu je povjeravao Filip Dobri, pretpostavljaju poznavanje svijeta. Njegovo ga je stoljee cijenilo kao literarno obrazovana ovjeka koji je itao i klasike i prouavao geometriju. Svoju skromnu lozinku: Als ik kan to najbolje mogu, prikrio je u trenutku bizarnog raspoloenja grkim slovima. Kad nas takva i slina upozorenja ne bi opominjala, mi bismo vjerojatno bili skloni da umjetnost brae van Eyck u ivotu petnaestog stoljea gledamo na pogrenom mjestu. U t o doba postojale su za nae oi dvije strogo odijeljene ivotne sfere. Na jednoj strani kultura dvora, plemstva i bogatog graanstva koje je eljno asti i sjaja, pohlepno, puno jarke arolikosti i plamene strasti, a na drugoj tihi, sivi svijet devo tio moderne, ozbiljni muevi i ponizne graanke koji trae utoite u samostanima i meu vindeshajmovcima svijet Ruusbroeka i svete Colette. To je sfera kojoj, prema naem osjeaju, zaista pripada umjetnost brae van Eyck s njihovom pobonom, tihom mistikom. Pa ipak je ona moda kod kue u drugoj sferi. Moderni devoti bili su u odbojnom stavu prema velikoj umjetnosti koja se razvila u njihovo doba. Oni se brane od vieglasne muzike, pa ak i od orgulja 42. Zatitnici muzike to ga razdoblja bili su

ljubitelji sjaja, Burgundi, utrehtski biskup David i sam Karlo Smjeli, u kojih su dirigenti kapela bili istaknuti majstori kao Obrecht u Utrechtu, Busnois u vojvode; njega je vojvoda ak poveo sa sobom u svoj logor pod Neussom. Ordinarius u Windesheimu zabranio je svako ukraavanje pjeva, a Toma Kempenac je rekao: Ako ne moe te pjevati kao eva i slavuj, pjevajte kao gavrani ili kao abe u bari koje pjevaju kako im je Bog dao. 43 O slikarstvu su, s obzirom na okolnosti, manje govorili; eljeli su u svakom sluaju da nj ihove knjige budu jednostavne i da ne budu iluminirane za ljubav same umjetnosti 44 . Oni bi ak i djelo kao to je Poklonstvo janjetu najvjerojatnije smatrali izra zom najistije oholosti. Je li odvojenost obiju tih ivotnih sfera zaista bila tako otra kako se nama ini? O tome smo ve govorili45. Izmeu dvorskih krugova i krugova strogo bogobojaznog ivota postoji mnogo dodirnih toaka. Sveta Colette i Dionizije Kartuzijanac druili su se s vojvodama, Margareta od Yorka, druga ena Kralja Smjelog, ivo se zanimala za reformirane belgijske samostane; Beatrix od Ravesteina, jedna od najotmjenij i h dama na burgundskom dvoru, nosila je pod svojom sveanom odjeom haljinu od kost ret i. Vest ue de drap d'or et de royaux atournemens luy duisans, et feignant este la plus mondaine des autres, livrant ascout toutes paroles perdues, comme maintes font, et monstrant de dehors de pareil usages avecques les lascives et huiseuses, portoit journellement la haire sur sa chair nue, jeunoit en pain et en eau mainte journe par fiction couverte, et son mary absent coucho it en la paille de son lit mainte nuyt46 (Odjevena zlatnom tkaninom i kraljevski ukraena, kako joj je i priliilo, i naoko najsvjetskija, ona ko ja je sluala kojekakve prazne rijei, kako to mnoge ine, i koja se pre ma vani pokazivala jednakom najlakomislenijima i najtatijima - nosila je iz dana u dan na golom tijelu haljinu od kostreti, esto je potajno postila o vodi i kruhu i prospavala, za odsutnosti svoga mua, mnogo noi na slami svoje postelje). Poniranju u sebe, koje je za moderne de vote postalo stalnim oblikom ivota, predavali su se i veliki oholice, ali samo povremeno, u mamurluku poslije pirovanja. Kad je Filip Dobri poslije velike sveanosti u Lilleu otputovao u Regensburg da p regovara s carem, povukoe se neki plemii i dame s dvora u opservanciji qui menrent moult belle et saincte vie47 (gdje se ivjelo zaista lijepim i svetim ivotom). Kroniari koji su tako ozbiljnom opirnou opisali svu tu rasko i sjaj, ne propu taju nijedne prilike da naglase svoju odvratnost prema pompes et beubans (pompoznosti i kienosti). ak i Olivier de la Marche razmilja poslije sveanosti u Lilleu o les oultraigeux excs et la grant despense qui pour la cause de ces banquetz ont este faictz (o silnoj neumjerenosti i rastronosti zbog tih sveanih gozbi). On u tome ne nalazi entendement de vertu (tenju za krepou), osim u igri u kojoj je nastupila crkva; ali njemu drugi neki mudrac na dvoru objanjava zato sve to mora biti tako 48 . U dui Luja XI zaostala je od njegova boravka na burgundskom dvoru mrnja pre ma svemu to se nazivalo luksusom 4 9 . Krugovi u kojima i za koje su radili umjetnici, bili su posve drugi nego krugovi devotio moderne. Ako i jest korijen procvata slikarstva ba kao i obnovljena bogobojaznost u gradskoj zajednici, to ipak umjetnost brae van Eyck i njihovih sljedbenika ne moemo vie nazivati graanskom umjetnou. Umjetnost su prisvojili dvor i plemstvo za sebe. Za polet minijaturnog slikarstva do vrhunca artistike profinjenosti kojom se odlikuju radovi brae van Limburg i Heures de Turin, moramo ak gotovo u cijelosti zahvaliti vladarskom mecenatstvu. I samo bogato graanstvo velikih belgijskih gradova tei za oblikom i vota plemstva. Razliku izmeu junonizozemske i francuske umjetnosti na jednoj strani, i one malenkosti u petnaestom stoljeu koju bismo mogli nazvati sjevernonizozemskom umjetnou, na drugoj strani, shvatit emo najbolje kao razliku u miljeu; onda sit, zrio ivot Bruggea, Genta, Bruxellesa u neprestanom dodiru s dvorom, ovdje zabaeni provincijski gradi kao to je Haarlem, u svakom pogledu mnogo srodniji tihim gradovima devotio moderne na Ijsselu. Ako umjetnost Dirka Boutsa smijemo nazvati haarlemskom (on o to od njega posjedujemo nastalo je na

jugu koji je i njega privlaio), onda se i jednostavno, opo ro i suzdrljivo, to je svojstveno njegovoj umjetnosti, smije nazvati izrazom prave graantine, za razliku od aristokratskih alira, pompo zne elegancije, raskoi i sjaja junih majstora. Haarlemska je kola zaista blia sferi graanske ozbiljnosti ivota. Poslodavci velikog slikarstva bili su, ukoliko ih poznajemo, gotovo bez iznimke predstavnici velekapitala onih dana. To su sami vladari, velikodostojanstvenici dvora i veliki skorojevii kojima obiluje burgundska epoha i koje dvor privlai istom mjerom kao i ostale. Burgundska mo ba i poiva na uslunosti novarstva i na stvaranju novog aristokratskog kapitala darovanjima i povlasticama. ivot ni je oblik t ih krugova elegantni viteki ideal; ljudi piruju u pompoznosti zlatnog runa i u veseloj buci sveanosti i turnira. Jedan grb na svesrdno pobonoj slici Sedam sakramenata, u muzeju u Antwerpenu upuuje na Jeana Chevrota, biskupa od Tournaia, kao vjerojatnog donatora. Chevrot je, pokraj Rolina, bio vojvodin najintimniji savjetnik 50 , revni pomonik u pitanji ma zlatnog runa i velikog plana kriarske vojne. Tip velekapitalista onih dana bio je Pieter Bladelyn, iji je dostojanstveno jednostavni l i k poznat s triptihona to je krasio oltar crkve njegova gradia Middelburga u Flandriji. Od ubiraa poreza svoga rodnog grada Bruggea on se uzdigao do vrhovnog vojvodinog rizniara. tedljivou i strogim nadziranjem popravio je njegove financije. Postao je rizniar Zlatnog runa i vitez; godine 1440. povjerena mu je vana diplomatska misija da iskupi iz engleskog suanjstva Karla Orleanskog; bio je odabran da upravlja novanim sredstvima na kriarskoj vojni protiv Turaka. Njegovo je bogatstvo pobudilo divljenje suvremenika. Iskoristio ga je za graenje nasipa jo danas na njega podsjea Bladelijnspolder izmeu Sluisa i Zuidsandea i za osnivanje novog grada Middelburga u Flandriji51. Jodocus Vydt, koji se kao donator istie na gentskom oltaru, i kanonik Van de Paele ubrajaju se takoer meu velike novare svoga doba; Croyi i Lannoyi su nouveaux riches meu plemiima. Suvremenika se najjae dojmio uspon kancelara Nicolasa Rolina, venu de petit lieu (neznatna porijekla) koji je kao pravnik, finansijer i diplomat obav ljao najvie slube. Veliki ugovori Burgund izmeu godine 1419. i 1435. bili su njegovo djelo. Soloit tout gouverner tout seul et part luy manier et porter tout, fust de guerre, fust de paix, fust en fa i t de fi n a n ces52 (Obiavao je da svime sam upravlja i da sve ini i izvede na svoju ruku, bez obzira na to radi li se o ratu, o miru ili o financijskim po slovima). Sredstvima koja nisu bila ba posve besprijekorna zgrnuo je neizmjerno bogatstvo i iskoristio ga za osnivanje bezbroj zadubina. Pa ipak se s velikom mrnjom govorilo o njegovoj pohlepnosti i oholosti; nitko nije vjerovao u pobonost nakane kojom su osnovane te zadubine. ovjek koji tako smjerno klei na slici Jana van Eycka u Louvreu, naslikanoj po njegovoj narudbi za njegov rodni grad Autun, i jo jed nom, isto tako smjerno, na slici Rogiera van der Weydena, naruenoj za bolnicu u Beauneu, bio je poznat stoga to je za njega postojao samo zemaljski svijet. eo je samo na zemlji, kae Chastellain, kao da e zemlja zauv ijek ostati njegova, na to ga je zaveo njegov razum jer mu nije htio odrediti ni ograde ni granice, premda ga je na skori kraj podsjeala poodmakla dob. A Jacques du Clercq kae: Le dit chancellier fust reput ung des sages hommes du royaume parler te mporellement; car au regard de l'espirituel, je m'en tais53 (Spomenutog kancelara cijenili su, to se vremenita ivota tie, kao najmudrijeg ovjeka u dravi to se pak tie duhovnog ivota, to u radije preutjeti). Treba li, dakle, pod licem donatora Madone kancelara Rolina nas luivati licemjerno bie? Ve smo govorili54 o zagonetnom druenju svjetovnih grijeha, oholosti, pohlepnosti i neednosti, s ozbiljnom bo gobojaznou i vrstom vjerom u likovima Filipa Burgundskog i Luja Orleanskog. Meu ove karakterne tipove onoga doba morat emo moda ubrojiti i Rolina. Bit takvih karaktera davno prolih vremena nije lako dokuiti. Slikarstvo petnaestog stoljea udomilo se u sferi u kojoj se dodiruju ekstremi mistinog i grubo zemaljskog. Vjera koja nam iz njega progovara tako je neposredna da

za nju nije odvie ulno ili odvie pogubno nikakvo zemaljsko oblikovanje. Van Eyck smije svoje anele i boanske likove ukrutiti tekom raskoju, zaodjeti odjeom koja je pretrpana zlatom i dragim kamenjem; da bi upozorio na nebo, njemu nisu potrebne leprave zastavice i noge i ruke u divljem pokretu baroka. Ako ta vjera i jest posve neposredna i snana, ona ipak nije primitiv na. U oznaci primitivni za slikare petnaestog stoljea krije s e opasnost nesporazuma. Primitivno moe ovdje imati samo smisao najpri je dolaze, ukoliko nam nije poznato neko starije nizozemsko slikar stvo; primitivno ima, dakle, samo posve kronoloko znaenje. Ali mi smo obino skloni da s tim pojmom odmah pove emo pretpostavku da je duh tih umjetnika bio primitivan, a to je posve pogreno. Duh te um jetnosti je duh same vjere, onakav kakav smo ve prikazali; tenja za potpunim likovnim oblikovanjem i proraivanjem svega onoga to pri pada vjeri. Neko su ljudi gledali boanske likove u beskrajnoj daljini: prijeke i ukruene. Zatim je doao patos usrdnosti. Procvao je uz pjesmu i poto ke suza u mistici dvanaestog stoljea, ponajprije u svetog Bernharda. Na boanstvo se jurialo potresenou punom jecaja. Da bi se boanske muke jo dublje suosjetile, nametnuti su Kristu i svecima svi oblici i boje to ih je fantazija crpila iz zemaljskog ivota. iroka rijeka ljud skih predodbi razlila se svim nebesima; i neprestano tee sve dalje u bezbroj malih ogranaka. Malo-pomalo bilo je sve to je sveto u sve pro finjenijoj obradi likovno oblikovano do najsitnijih pojedinosti. Ljudi su svojim eljnim rukama svukli nebo na zemlju. Rije je svojom stvaralakom snagom dugo bila monija od djela skulpture i slikarstva. Dok je kiparstvo ionako sputano materijalom i tematskim krugom bilo jo dobrano zaokupljeno shemom starijih predobi, literatura je ve poela sve do najmanjih pojedinosti opisivati sve tjelesne poloaje drame na kriu. Djelo Meditationes vitae Christi, koje se ve oko 1400. pripisivalo Bonaventuri55, postade uzorom toga patetinog naturalizma; tu bijahu ve odavna ivo naslikani prizori ro enja i djetinjstva, skidanja s kria i oplakivanja, tu se tono znalo ka ko se Josip iz Arimateje popeo uz ljestve i kako je morao pritisnuti Kri stovu aku da bi izvukao avao. Ali je u meuvremenu tehnika slikarstva uznapredovala; likovna je umjetnost sustigla, pa ak i prestigla literaturu. Slikarsko prikazivanje svetih predmeta postiglo je umjetnou brae van Eyck stupanj detalji ziranja i naturalizma koji bi se, gledan strogo umjetniko - historijski, mogao nazvati poetkom, mada je u kulturno historijskom smislu za pravo zavretak. Tu je bila postignuta krajnja mogunost u zemaljskom prikazivanju bo anskog; mistini sadraj toga prikazivanja pribliio se asu kad e ishlapiti iz lika i za sobom ostaviti samo uivanje u bujnom obliku. Naturalizam brae van Eyck, koji se u povijesti umjetnosti obino smatra bitnim elementom navjetaja renesans e, mogli bismo prema to me s vie opravdanja nazvati potpunim razvojem duha kasnog srednjeg vijeka. U njemu se krije isto ono naturalistiko prikazivanje svetog to ga razabiremo u svemu to se odnosi na potovanje svetaca, u propovi jedima Johannesa Brugmana, u proirenim kontemplacijama Gersonovim i u opisima paklenih muka u Dionizija Kartuzijanca. Uvijek je oblik ono to prijeti da zagui sadraj i to ga sprjeava da se pomladi. Umjetnost brae van Eyck je, s obzirom na sadraj, posve srednjovjekovna. Ona ne izraava nove misli. Ona je ono posljednje, krajnja toka. Srednjovjekovni se pojmovni sistem, kad je bio posve izglaen, dizao do neba visoko, i tu nije preostajalo nita drugo nego da se oslikava i ukraava. Suvremeniku brae van Eyck bile su u njegovu divljenju velikom slikarstvu poznate dvije stvari: vjerno prikazivanje predmeta i neshvatlji va vjetina, nedostignuto savrenstvo u pojedinostima, posvemanja vjernost prirodi, to jest, s jedne strane, vrednovanje koje je lealo vie u sferi bogobozajnosti nego u podruju estetskog osjeanja, a s druge strane naivno uenje koje se, po naem shvaanju, ne uzdie do estet skog osjeanja, Bartolomeo Fazio, enoveki literat oko 1450, prvi je nama poznati kritiar

djela Jana van Eycka koja su danas djelomice izgubljena. Veliao je ljepotu i ednu uzvienost jedne madone; kosu anela Gabrijela koja nadmauje pravu kosu, svetu strogost askeze koja zrai iz lica Ivana Krstitelja; nain kojim Jerolim zaista ivi. On se divi perspektivi u Jerolimovoj radnoj sobi, snopu sunanih zraka ko ji prodire kroz pukotinu, odrazu u ogledalu ene koja se kupa, kapljicama znoja na tijelu druge ene, zapaljenoj svjetiljci, pejzau s putnicima i brdima, umama, selima i zamkovima, beskrajnoj irini horiz onta i jo jednom ogledalu 56 . Njegov nain izraavanja odaje samo uenje i divljenje. On se zadovoljan sputa maticom nesputane fantazije i ne pi ta za ljepotu cjeline. To je jo posve srednjovjekovno ocjenjivanje sred njovjekovnog djela. Kad se stotinu godina kasnije afirmiralo renesansno shvaanje l je pote, ocijenjena je ba prekomjerna minucioznost izdvojenog detalja flamanske umjetnosti kao njena fundamentalna pogreka. Ako je Francesco de Holanda, portugalski slikar koji svoja razmatranja o umjetnosti prikazuje kao razgovore s Michelangelom, zaista citirao miljenje velikog majstora, onda je Michelangelo navodno rekao otprilike ovo: Flamansko se slikarstvo svima bogobojaznima svia vie nego tali jansko. Talijansko slikarstvo im nikad ne izmamljuje suze, a zbog flamanskog obilno plau, ali to nije posljedica snage i zasluge flamanske umjetnosti nego velike osjeajnosti bogobojaznih. Flamansko slikar stvo godi ukusu ena, ponajprije starijih i posve mladih, ukusu redovnika, redovnica i sviju otmjenih ljudi koji nisu prijemljivi za pravu har moniju. U Flandriji se slika ponajprije radi toga da se do obmane vjer no prikae vanjski izgled stvari, i to uglavnom onih koje ovjeka ushiuju ili koje su sakrosanktne kao to su sveci i proroci. Flamanci slikaju u pravilu i ono to se obino naziva krajolikom s mnogo likova u njemu. Ma koliko to godilo oku, ipak u tome zapravo nema ni umjetno sti ni razloga; bez simetrije, bez proporcija, bez probiranja, bez veliine; jednom rijeju: u tome slikar stvu nema ni snage ni veliajnosti; ono eli da savreno vjerno prikae u isti mah mnogo stvari od kojih bi jed na jedina bila dovoljno vana da joj se posvete sve snage. Naziv bogobojazni znai ovdje ljude srednjovjekovnog duha. Sta ra je ljepota za toga velikana postala stvar malih i slabih. Ali tako ne misle svi. Ta stara umjetnost nije bila mrtva za Drera i Quentena Met sysa i za Jana van Scorela, koji je, kau, poljubio Poklonstvo janjetu. Ali Michelangelo predstavlja ovdje renesansu ist ije. Ono to u flaman skoj umjetnosti odbacuje, to su upravo bitne crte duha kasnog srednjeg vijeka; snana sentimentalnost, sklonost da se svaki detalj gleda kao neto samostalno, svako zapaeno svojstvo kao bitno, posvemanje gu bljenje u raznolikosti i obojenosti gledanog. Tome se opire novo shvaanje umjetnosti i ivota renesanse do kojega se moglo doi kao i u sva doba samo na raun povremene sljepoe za ljepotu ili istinu koja mu je prethodila.

IX ESTETSKO OSJEANJE Svjesno estetsko uivanje i njegov govorni izraz razvili su se tek kasnije. ovjeku petnaestog stoljea u njegovu divljenju umjetnosti staja li su na raspolaganju samo izrazi kakve bismo moda mogli oekivati od zauena graanina. Tada jo nije poznavao ni pojam umjetniki lijepog. Ako bi ga proela i jezom ispunila ljepota umjetnosti, on bi taj doivljaj odmah pretvorio u ispunjenost Bogom ili u ivotnu radost. Dionizije Kartuzijanac napisao je raspravu De venustate mundi et pulchritudine Dei1. Ve je, dakle, u samom naslovu prava ljepota pripisana samo Bogu; svijet moe biti samo venustus, draestan, ljubak. Ljepote stvorenog, kae Dionizije, samo su izljevi vrhovne ljepote; neko se bie naziva lijepim, ako je dionik ljepote Boanske prirode i ako joj je po tome bilo kako oblikom slino 2. Na toj irokoj i uzvienoj nauci o ljepoti, kojom se Dionizije oslanja na pseudoareopagita, Augustina, Huga A Saint Victore i Aleksandra Haleskog3, trebalo bi, po njihovu miljenju, razviti istu analizu svake ljepote. Ali tu su jo nejake snage duha petnaestog stoljea. Dionizije ak uzima svoje uzore iz zemaljske lje pote list, igru boja na moru, nemirno more od svojih prethodnika, poimence od dva plemenita duha dvanaestog stoljea iz samostana Sa int Victor, Richarda i Huga. Trave su lijepe jer su zelene, kamenje jer se sjaji, ovjeje tijelo, dromedar i deva, jer slue korisnoj svrsi. Zemlja je lijepa jer je dugaka i iroka, nebeska tijela jer su okrugla i svijetla. Brdima se divimo zbog veliine, rijekama zbog njihove protegnutosti, poljima i umama zbog njihove prostranosti, samoj Zemlji zbog njezine neizmjerne mase. Srednjovjekovno miljenje svodi uvijek pojam ljepote na pojmove savrenstvo, proporcija i sjaj. Nam ad pulchritudinem, kae Toma Akvinski, tria requiruntur. Primo quidem integritas sive perfectio: quae enim diminuta sunt, hoc ipso turpia sunt. Et debita proportio sive consonantia. Et iterum claritas: unde quae habent colorem nitidum, pulchra esse dicuntur4 (Jer da neto bude lijepo, potrebno je troje. Prvo neokrnjenost ili savrenost, jer to je nesavreno, to je ba zbog toga i runo. Nadalje, pripadna skladnost ili suglasnost. I na kraju ja snoa: jer to je iste boje, naziva se lijepim). Slina mjerila pokuava da primijeni i Dionizije, ali je u tome malko nespretan; primijenjena je estetika uvijek kakljiva stvar. Ne treba se uditi to se duh pokraj takva intelektualistikog pojma ljepote ne moe zaustaviti na zemaljskoj ljepoti; kad god hoe da opie lijepo, Dioniz ije uvijek skree prema nevieno lijepom: prema ljepoti anela i empireume. Ili trai lijepo u apstraktnim stvarima: ljepota ivota je samo ivljenje prema volji i odredbi bojih zapovijedi, osloboeno od rugobe grijeha. O ljepoti umjetno sti ne govori, a k ni o onoj koja bi se njega kao posebna estetska vrijednost morala najvie t icat i, to jest o muzici. Kad je jednom isti taj Dionizije uao u crkvu svetog Ivana u 's Her togenboschu upravo su svirale orgulje odmah mu je srce obuzeo zanos; slatka melodija zanijela ga je u dugotrajnu ekstazu 5. Osjeanje ljepote pretvorilo se neposredno u religiju. Nije mu, ini se, palo na pamet da bi se u ljepoti muzike ili likovne umjetnosti mogao diviti neemu drugom osim samoj svetosti. Dionizije se ubrajao meu one koji nisu odobravali uvoenje moderne vieglasne muzike u crkvu. Razbijanje glasa (fractio vocis) ponavlja Dionizije za nekim starijim znak je moda slomljene due; ono se moe usporediti s nakovranom kosom u mukarca ili s naborano m haljinom u ene; to je suta tatina. Neki koji su sudjelovali u ta kvu vieglasnu pjevu, povjerili su mu da se u njemu krije oholost i neka duevna naslada (lascivia animi). On priznaje da ima pobonih ljudi koje melodije najee pobuuju na kontempla ciju i skruenost, zbog ega Crkva i doputa orgulje. Ako je, naprotiv, svrha plemenite muzike da ugaa uhu i prije svega nasladi prisutnih, naroito ena, tada je ona bez sumnje zazorna 6 .

Ovdje vidimo da srednjovjekovnom duhu, kad hoe da znaen je mu zikog uzbuenja obuhvati rijeima, ne stoje na raspolaganju nikakve druge izraajne mogunosti do onih za grene pobude: on ga naziva oholou i nekom vrsti duevne naslade. O muzikalnoj se estetici uvijek mnogo pisalo. U tom pogledu se u pravilu dalje gradilo na muzikim teorijama antike koje su ve odavno bile neshvatljive. Ali nam o nainu na koji se zaista uivalo u ljepoti muzike, rasprave na kraju krajeva ne kazuju mnogo. Kad se ukazala potreba da se kae to je u muzici lijepo, preosta jale su posve openite rijei koje su po svojoj vrsti vrlo srodne nainu izraavanja za divljenje u slikarstvu. Ono u emu ovjek u muzici uiva i emu se u njoj divi, sad je nebeska radost, sad opet vjerno imitiranje. Sve se svodilo na to da se muzikom uzbuenju prizna srodnost s nebeskim radostima; to nije bilo preslikavanje svetih stvari kao u slikarstvu nego odraz same nebeske radosti. Kad estiti Molinet, koji je oigledno i sam visoko cijenio muziku, pria kako je Karlo Smjeli, koji je, kako je pozna to, bio velik prijatelj muzike, u svom logoru pred Neussom kratio sebi vrijeme literaturom, a naroito muzikom, tada njegova retorska dua klike: Car musique est la rsonnance des cieux, la voix des anges, la joie de paradis, l'espoir de l'air, l'organe de l'Eglise, le chant des oyselets, la rcration de tous cueurs tristes et dsols, la perscution et enchasse ment des diables 7 (Muzika je, naime, jeka neba, glas anela, radost raja, nada zraka, organ crkve, pjev ptiica, okrepa sviju alosnih i oajn ih srdaca, istjerivanje i zatvaranje avola). Ekstatini se moment u muzikom uitku poznavao, naravno, vrlo dobro. Snaga harmonija, kae Pierre d'Ailly, privlai ljudsku duu tako snano da se ona izdie ne samo iznad drugih strast i i briga nego i iznad same sebe 8 . Ako je u slikarstvu vjerno kopiranje prirodnih uzora izazivalo divlje nje, onda je za muziku postojala jo vea opasnost u traenju ljepote u imitaciji. Muzika se, naime, ve odavna obilno sluila svojim ekspresiv nim sredstvima. Najbolji je primjer za to caccia (po kojoj jo engleski catch nosi svoj naziv za jedan kanon) koja je isprva prikazivala lov. Olivier de la Marche pria kako je u jednom takvom komadu uo kevkanje tenadi, lave pasa i zvuk trubalja kao da je u umi 9 . N a poetku esnaestog stoljea unosile su Inventions Jannequina, uenika Josquina des Prs, u muziku razliite lovove, bojnu vrevu bitke kod Marignana, agor trnice u Parizu, Le caquet des femmes i pjev ptica. Teoretska analiza lijepog ostaje, dakle nepotpuna, a izraz divljenja povran. Analizom se u objanjavanju ljepote ne stie dalje od zamje njivanja pojma ljepote pojmovima mjera, ljupkost, red, veliina, svrho vitost i, prije svega, pojmovima sjaj i svjetlost. Da bi objasnio ljepotu duhovnih stvari, Dionizije je svodi na svjetlost; razum je svjetlost, mudrost nije nita drugo nego svjetlost koja duh obasjava svojim sjajem; isto to vrijedi Dioniziju za znanost i vjetinu 1 0 . Tragamo li za osjeajem ljepote onoga doba, ne u njegovoj definiciji pojma ljepote niti u onome to ono samo kae o svom uzbuivanju sli karstvom i muzikom, nego u njegovim spontanim oitovanjima rado snog ushienja za ljepotu tada nam pada u oi da se ta oitovanja gotovo uvijek odnose na osjeanja sjaja ili i vog kretanja. Froissart je rijetko kad pod dojmom ljepote; on je bio odvie zaokupljen svojim beskrajnim prianjem. Ali postoji prizor koji mu je uvijek izmamljivao rijei radosna ushienja: lae na vodi s lepravim zastavama i barjaiima na koj ima su se, obasjani suncem, sjali areni grbovi. Ili odbljesci sunanih zraka na ljemovima, oklopima, vrcima kopalja, zastavicama i stjegovima neke ete jahaa koja se pribliava 11. Eustache Deschamps se divi ljepoti mlinova u pokretu ili divoti sunca u kapljici rose; La Marche zapaa kako se lijepo sjaji sunano svjetlo na svijetloj kosi etice njemakih i ekih vitezova12. S tim divljenjem za sve to se sja povezano je i kienje odjee, koje se jo u petnaestom stoljeu ponajvie sastojalo u porubl jivanju nebrojenim dragim kamenjem. Ono tek kasnije ustupa mjesto vrpcama i trakama. Da bi se sjaj pojaao i zveckanjem, nose se i zvonii ili kovani novac. La Hire nosi crveni ogrta sav naikan

velikim srebrnim kravljim klepkama. Kapetan Sa lazar pojavl juje se na jednom doeku godine 1465. s dvadesetdevetoricom oklopnika u kojih su svi konji ukraeni velikim srebrnim zvonci ma; na pokrovcu njegova konja privren je na svakoj figuri, kojima je ona posuta, po jedan veliki praporac od pozlaena srebra. Ko nji Charolaisa, Croyja, Saint Pola i drugih prigodom ulaska Luja XI u Pariz godine 1461 nose mnotvo velikih zvonaca na svojim pokrovcima; Charolaisov konj ima na hrptu zvono objeeno meu etiri stupia. Jedan od vojvoda de Cleve, koji se s tom modom vratio s burgundskog dvora, duguje tome ukrasu svoj nadimak Johenneken mit den Bellen. Karlo Smjeli pojavljuje se na nekom turniru u ornatu koji je sav posut zveckavim florinskim guldenima; engleski plemii nose zlatnim nobilima optoenu odjeu13. Na vjenanju grofa od Genve u Chambryju (1434), izvodi ples skupina gospode i dama, svi odjeveni u bijelo i prekriveni s or clinquant (zlatnim ljokicama), a gospoda nose povrh toga iroki pas, pun zvonia 14. Isto takvo naivno uivanje u svemu to snano privlai panju moe se zapaziti i u tadanjem smislu za boje. Kad bismo ga htjeli tonije opisati, bilo bi za to potrebno opirno statistiko istraivanje koje bi se moralo pozabaviti kako ljestvicom boja likovne umjetnosti, tako i ljestvicom boja od jee i dekorativne umjetnosti; u pogledu odjee morali bismo se osloniti vie na mnogobrojne opise nego na ono malo sauva nih ostataka tkanina. Nekoliko dragocjenih uporita daje nam za to herold Sizilien u svom spomenutom Blason des Couleurs. Opirnih opisa kostima na turnirima i doecima nai emo i u kronikama. Ove raskone i sveane haljine kombinirane su, dakako, u posve drukijem tonu nego svakodnevna odjea. Herold Sizilien ima jedno uzgred reeno, posve naivno poglavlje o ljepoti boja. Crveno je najljepa, a smee najrunija. Ali zeleno, boja prirode, ima za njega najsnaniju dra. Meu kombinacijama boja hvali blijedouto -plavo, naranasto-bijelo, naranasto-ruiasto, ruiasto -bijelo, crno-bijelo i jo mnogo drugih. Pla vo-zelena i zelenocrvena su uobiajene kombinacije, ali nisu lijepe. Njegova jezina sredstva za nazive boja jo su ograniena. On se trudi da razlikuje razne prijelaze sive i smee i naziva ih bjeliastosmee, ljubiastosmee. Za obinu odjeu primjenjuje ve vrlo mnogo sivu, crnu i ljubiastu boju15. Crno je, kae Sizilien, dandanas za odjeu najomiljelija zbog svoje jednostavnosti. Ali mnogi u tome ine zloupotrebe. Muki idealni kostim, to ga on predlae, pokazuje crni prsluk, sive hlae, crne cipele, ute rukavice; posve moderna kombinacija, mogli bismo rei. Kao tkanine za odijela trae se i sive, ljubiaste i razne vrste smeih. Plavo nose seljaci i Englezi. To dobro pristaje i mladim djevojkama, ba kao i ruiasto. Bijelo dolazi u obzir za djecu do sedme godine, ali i za ljude priproste! uto nose ponajvie ratnici, paevi i sluge; bez dodatka drugih boja uto nije omiljelo. A kad stigne mjesec svibanj, vidjet e da se ne nosi nikakva druga boja osim zelene 16 . U sveanoj i slubenoj odjei dobrano prevladava crveno. Uostalom, nitko od toga krvavocrvenog doba i ne oekuje neto drugo. Kraljevski doeci odravaju se esto u posve crvenoj boji17. Povrh toga zauzima irok prostor bijelo, kao openita sveana boja. U sastavljanju boja podnoljiva je svaka kombinacija, meu njima i crveno -plavo i plavoljubiasto. Na sveanom nastupu, to ga opisuje La Marche, pojavljuje se neka djevojka u ljubiastoj svili na paradnom konju pokrivenom pokrovcem od plave svile, a vodila su ga trojica mukaraca u svili cino ber boje s kapama od zelene svile. Vitezovi dikobrazova reda Luja Orleanskog nosili su kapute od ljubiasta sukna, ogrta od azurna baruna, podiven zagasito-crvenim satenom18. Sklonost za priguenosjajne i zagasitojarke kombinacije ne da se porei. Crno, ponajee crni barun, predstavlja neosporno ponosni, sumorni sjaj to ga voli to doba u znak ohole odvojenosti od vedrog are nila okoline. Filip Dobri pokazuje se od kraja svoje mladosti uvijek u crnom, a tako odijeva i svoju pratnju i svoje konje19. Boje kralja Rena, koji jo ivo tei za otmjenou i profinjenou, jesu sivo-bijelo-crno20. Rjee pojavljivanje plave i zelene boje ne bismo moda smjeli shvatiti samo kao neposredan izraz smisla za boje. Izmeu sviju boja ba su plava i zelena imale posebnu simbolinu vanost; njihovo znaenje bilo je tako nesumnjivo odreeno da su zbog toga postale gotovo neupotrebljive kao boje odjee. Ta obje su bile boje ljubavi: zelena simbol zaljubljeno sti,

plava simbol vjernosti21. Ili, bolje reeno, obje bijahu prave boje lju bavi, premda su i ostale mogle ui u slubu ljubavi. Deschamps kae o zaljubljenima: Li uns se vest pour li de vert, L'autre de bleu, l'autre de blanc, L'autre s'en vest vermeil com sanc, Et cilz qui plus la veult avoir Pour san grant dueil s'en vest de noir22.
(Jedan zbog nje nosi zeleno, / Drugi plavo, trei bijelo, / etvrti kao krv crveno, / A tko za njom najvie ezne, / U znak alosti zaogre crno).

Zeleno je napose bilo boja mlade, nadobudne ljubavi: Il te fauldra de vert vestir, C'est la livre aux amoureulx 23.
(Odijevaj se zeleno, / To je boja zaljubljenih).

Stoga i pristaje vitezu skitnici da bude odjeven u zeleno24. Plavim odijelom iskazuje ljubavnik svoju vjernost; zato da ma, po rijeima Christine de Pisan, odgovara kad je zaljubljeni vitez upozorava na svoju plavu odjeu: Au bleu vestir ne tient mie le fait, N'a devises porter, d'amer sa dame, Mais au servir de loyal cuer parfait Elle sans plus, et la garder de blasme . . .L gist l'amour, non pas au bleu porter, Mais puet estre que plusieurs le meffait De faulset cuident couvrir soubz lame Par bleu porter . . . 25.
(Svoju damu ljubit, to ne znai / Obui plavo ili nositi znak, / Nego sluit joj vjerna srca / Bez primisli i uvat je od sramote. / . . . U tome je ljubav, a ne u odjei plavoj; / Moda neki misle da nedjelo / Lai prikrit mogu / Haljinom plavom . . .).

U tome je vjerojatno i objanjenje zato plava boja, ako se primijeni licemjerno, moe znaiti i nevjeru, i da u daljnjem skoku misli pripada ne samo nevjerniku nego i prevarenome. Blauwe huik26 znailo je u nizozemskom jeziku brakolomku, a coste bleue je odjea prevarenoga: Que cils qui m'a de cote bleue arm Et fait monstrer au doy, soit occis27.
(Neka onaj koji me opremi plavom suknjom / Da u mene upiru prstom, bude ubijen!)

Moe li se iz toga izvesti zakljuak o znaenju plavog kao boje ludosti uope blauwe scute28 znai kolica luaka o tome neemo govoriti. Ako uto i smee ostaju u pozadini, onda bi ovdje nesklonost prema ovim bojama zbog njihove hromatike kvalitete, to jest oitovanje i stog smisla za boje, mogla bit i uzrono povezana s njihovim negativnim simbolikim znaenjem. Drugim rijeima: uta i smea boja ne cijene se stoga to se smatraju runima, a pridaje im se nepovoljno znaenje jer ih ne cijene. Nesretno udata ena kae: Sur toute couleur j'ayme la tenne Pour ce que je l'ayme m'en suys habille, Et toutes les aultres ay mis en obly.

Hellas! mes amours ne sont ycy.

(Od svih boja najvolim boju mrku, / A kad je ve volim, obukoh se njome, / I sve druge zaboravih boje. / Ah! ono to ljubim, to nije ovdje).

Ili u drugoj pjesmici: Gris et tanne puis bien porter Car ennuy suis d'esprance29.
(Zaista moram nositi sivo i mrko, / Jer sam umorna od nade).

Siva se boja, za razliku od smee, pojavljuje esto u sveanoj odjei; kao boja alosti imala je vjerojatno eleginiju nijansu nego smea. uto je ve tada znailo neprijateljstvo. Heinrich von Wrttemberg proao je pokraj burgundskog vojvode s pratnjom odjevenom u uto, et fut le duc adverty que c'estoit contre luy30 (vojvodi saopie da je to upereno protiv njega). Od sredine toga stoljea bilo je, ini se, crno i bijelo povremeno potisnuto u pozadinu, dok je plavo i zeleno uestalo (ali to je samo povrni dojam koji bi trebalo dokazati pomnijim prouavanjem). U esnaestom su stoljeu veim dijelom iz odjee iezle osobito smione kombinacije boja o kojima smo ovdje govorili, to je isto ono doba u kojemu i umjetnost nastoji zaobii naivno suprotstavljanje primarnih boja. Do umjetnika Burgundije nije doao osjeaj za harmoniju boja iz Italije. Ve Gerard David, koji formalno radi i dalje posve u stilu starije kole, pokazuje, ako ga usporedimo s njegovim prethodnicima, profinjenost smisla za boje po kojoj se moe razabrati da je u svom napredovanju bio povezan s opim razvojem duha. Tu lei pred nama polje na kojemu umjetniko-historijsko i kulturno-historijsko istraivanje moe jedno od drugoga jo mnogo oekivati31.

XX SLIKA I RIJE Kad se god pokuavalo jasno odvojiti srednji vijek od renesanse, uvijek se inilo da se granica povlai dalje u prolost . Duboko u srednjem vijeku zapaeni su oblici i gibanja koji su naoko ve nosili ig renesanse. Da bi se i te pojave uklopile u renesansu, pojam renesanse se ispravljao i rastezao dok nije izgubio svu svoju jedrinu1. Ali je vrijedilo i obrnuto: tko bez presumirane sheme usie duh renesanse, taj u njoj nalazi mnogo vie srednjovjekovnog nego to naizgled doputa teorija. Ariosto, Rabelais, Margareta Navarska, Castiglione, zajedno sa svom likovnom umjetnou, puni su, s obzirom na oblik i sadraj, sre dnjovjekovnih elemenata. Pa ipak ne moemo zanemariti razlikovanje: srednji vijek i renesansa postadoe za nas pojmovi u kojima bit tih razdoblja u njihovoj posebnosti i razliitosti osjeamo tako jasno kao razliku izmeu jabuke i jagode, ma da je gotovo nemogue opisati tu razliku. Pojam renesanse (koji ve ne sadri vremensko ogranienje kao to ga sadri s r e d n j i vijek) treba to je mogue stroe svesti na njegovo prvobitno znaenje. Valja svakako otkloniti da se, s Fierensom Gevaertom2 i drugima, u renesansu uvrste Sluter i van Eyck. Oni imaju ukus srednjeg vijeka. Oni i jesu srednjovjekovni, i po obliku i po sadraju. Po sadraju stoga to njihova umjetnost u materiji, ideji i svrsi nije od starog nita odbacila niti od novog ita preuzela. Po obliku stoga to je ba njihov savjesni realizam i tenja da sve to je mogue tjelesnije oblikuju u liku i slici sazreli plod pravog srednjovjekovnog duha. Tako smo, naime, vidjeli taj duh kako vlada u religioznom miljenju i prikaziva nju, u oblicima miljenja svakodnevna ivota i svagdje drugdje. Taj je proireni realizam crta koju renesansa naputa u svom punom razvoju, u talijanskom cinquecentu, dok je quattrocento jo dijeli sa Sjeverom. Taj novi duh gotovo jo i ne dolazi u Francuskoj i u burgundskim pokrajinama do izraaja u likovnoj umjetnosti i u literaturi petnaestog stoljea, ma to se ondje od nove ljepote pojavljivalo. One slue duhu koji je na zalasku; one imaju svoje mjesto u sistemu srednjovjekovnog miljenja, izgraenom do posljednje mogunosti. Za njih jedva i postoje drugi zadaci osim potpunog prikazivanja i ukraavanja predodbi o kojima se dugo razmiljalo. Misao je naoko iscrpena, duh eka na novo oploenje. Likovna umjetnost poprima veu vrijednost nego literatur a u razdobljima u kojima se umjetniko stvaralatvo ograniuje samo na to da se odavna formulirani i proraeni misaoni materijal opie i izrazi. To ne vai za tadanjeg suvremenika. Za njega je misao, ak i onda kad vie ne cvjeta, jo uvijek tako draga i vana da joj se raduje i divi ba u kienoj literarnoj formi. Sve one, za nae osjeanje tako beznadno jednoli ne i povrne pjesme u kojima se javlja melodija petnaestog stoljea, obasipaju suvremenici tolikim preobiljem pohvala kao nijednu sliku. Oni jo nisu postali svjesni visoke emotivne vrijednosti likovne umjetnost i, bar ne toliko da bi je mogli izrazit i. injenica da je za nas iz najveeg dijela te literature nestao svaki miris i sjaj i da nas tadanja likovna umjetnost zanosi ee nego to je moda ikad zanosila svoje suvremenike, moe se objasniti osnovnom razlikom izmeu djelovanja slike i rijei. Bilo bi ipak odvie udobno i ujedno odvie neuvjerljivo kad bismo razliku htjeli traiti u osobitosti talenata i kad bismo pretpostavili da su pjesnici, izuzevi Villona i Charlesa d'Orlansa, bili samo konvencionalni upljoglavci, a slikari naprotiv geniji. Jedni te isti principi oblikovanja djeluju u likovnoj umjetnosti posve drukije nego u literaturi. Kad se slikar ogranii na jed nostavno preslikavanje neke vanjske stvarnosti u crti i boji, tada iza isto formalnog imitiranja jo uvijek lei neki posljednji ostatak neizreenog i neizrecivog. Ali ako pjesnik tei samo za tim da neku vidljivu ili ve u mislima preraenu stvarnost pretvori u rijei, tada on blago neizreenog iscr pljuje u rijei. Moda nova neizreena ljepota treperi u ritmu i zvuku, ali ako su i ti elementi slabi, tada djelovanje pjesme traje samo toliko koliko sama misao vee sluaoca. Suvremenik

reagira na pjesnikove rijei jo mnotvom ivih asocijacija jer je misao protkana njegovim ivotom pa mu se priinja novom i rascvjetanom u ukrasu novopronaene rijei. Ali ako misao kao takva vie ne progovara srcu, tada pjesnik moe dalje djelovati samo jo svojim oblikom. Oblik je neusporedivo vaan, on moe sam po sebi biti tako nov i tako iv da se jedva ikad i postavlja pitanje o misaonom sadraju. U literaturi petnaestog stoljea procvjetava, dodue, ve nova ljepota oblika, ali je oblik najpretenijim dijelom jo star, a ritmika i zvuna kvaliteta slaba. Bez novih misli i, bez novog oblika preostaje beskrajno postludiranje na otrcane teme. Ti pje snici nemaju vie budunosti. Vrijednost slikara takva razdoblja duha dolazi do izraaja tek kasni je. On, naime, ivi od blaga neizreenog, a ba je obilje toga blaga ono to odreuje najdublje i najtrajnije djelovanje svake umjetnosti. Pro motrimo samo portrete Jana van Eycka. Pred nama je otro, turo lice njegove ene. Ili ukoena, mrzovoljna aristokr atska glava Baudouina de Lannoyja, tajanstveno zatvoren izraz lica kanonika van de Paelea, boleljiva spokojnost berlinskog Arnolfinija, egipatska tajanstvenost Leal souvenira. Nad svima njima lei udo vrlo duboko prozrete linosti. Tu nam je prueno najdublje mogue tumaenje karaktera: tumaenje vieno koje se ne moe obuhvatiti rijeima. Da je Jan van Eyck u isti mah bio i najvei pjesnik, njemu se tajna objavljena u slici ne bi otkrila u rijei. To je najdublji razlog zato usprkos jednakom stavu i jednakom duhu treba unaprijed oekivati nesklad izmeu umjetnosti i literature petnaestog stoljea. Kad se jednom ta razlika uoi, tada usporeivanje literarnog i likovnog izraza u nekim odreenim sluajevima i pojedinostima otkriva ipak mnogo veu slinost nego to se isprva inilo. Ako na jednoj strani odaberemo djelo brae van Eyck i njegovih sljedbenika kao najreprezentativnije umjetniko oitovanje njihova do ba, koja bismo tada literarna djela morali staviti pokraj njihova djela da bismo ih mogli pravilno usporeivati? Ne na prvom mjestu ona koja se bave istom materijom, nego ona koja izviru iz istih vrela, koja potje u iz iste ivotne sfere. To je, kako je ve spomenuto, sfera sjajnog kneevskog dvora i bogatog, bahatog graanstva. Literatura koja stoji u istom redu s umjetnou brae van Eyck, dvorska je ili, u najmanju ruku, aristokratska literatura, to jest literatura to je na francuskom jezi ku piu i itaju i kojoj se dive ba oni krugovi koji daju narudbe veli kim slikarima. Tu naoko postoji protivurjenost koja gotovo ini besmislenim svako usporeivanje: materija slikarstva je veinom religiozna, a graa francusko-burgundske literature preteno svjetovna. Na pogled, meutim, ni na jednu ni na drugu stranu ne see dosta daleko: u likovnoj je umjetnosti svjetovni element zauzeo mnogo vie mjesta nego to moe mo nasluivati po sauvanim djelima, a u literaturi svjetovni sadraji privlae nau panju odvie jednostrano. Minnelied, izdanci Romana de la Rose, vrijee vitekog romana, pojavljivanje novele, satira, historiografija to su rodovi kojima povijest knjievnosti prvenstveno posveuje panju. Slikarstvo je za nas ponajprije duboka ozbiljnost oltarske slike i portreta; literatura u prvom redu uvijek jed nake grozote kronika i pohotni smijeh erotine satire. Jo malo, pa bi nas se to doimalo kao da je petnaesto stoljee svoje vrline naslikalo, a svoje grijehe napisalo. Ali to je samo optika varka. Poimo jo jednom od vrlo razliitog uinka to ga u nama pobuuje umjetnost i literatura petnaestog stoljea. Izuzevi nekolicinu pjesnika, mi osjeamo literaturu kao neto to zamara i dosauje: u beskraj ispredene jednoline alegorije u kojima ni jedan jedini lik ne prua neto novo ili neobino i koje nemaju nikakva drugog sadraja od odavna zastarjele i obljutavjele moralne mudrosti minulih stoljea. Uvijek isti formalni motivi: zaspali ovjek u vonjaku kojemu se prisniva neka simbolika dama, jutarnja etnja u ranom svibnju, prepirka izmeu dame i zaljubljenika, izmeu dviju prijateljica ili bilo koga o nekom pita nju ljubavne kazuistike. Beznadna povrnost, stilski ornamenti od zlatnih ljutica, slatkasta romantika, otrcana fantazija, nitavno moralizi ranje i uvijek isti uzdah: Jesu li to zaista suvremenici jednog Jana van Eycka? Zar se tako velik duh mogao diviti svemu tome? Najvjerojatnije da

jest. To ne bi bilo nita udnije nego, recimo, to se Bach posluio najmalograanskijim stihoklepcima reumatinog crkvenog vjerovanja. Suvr emenik koji gleda kako nastaju umjetnika djela prima ih sve podjednako u svoj ivotni san. On ih ne cijeni prema njihovoj objektivnoj estetskoj savrenosti, nego prema jaini odjeka to ga ona u njemu bude svojom svetou ili strasnom ivou svoje grae . Kad s vreme nom prestane stari ivotni san i kad se svetost i strast rasplinu poput ruina mirisa, tek tada poinje isto umjetniko djelovanje umjetni kog djela, to jest njegovih izraajnih sredstava, njegova stila, njegove grae i njegove harmonije. Oni mogu u likovnoj umjetnosti i literaturi bit i zaista ist i, a da ipak stvore posve razliita umjet nika djela. Literaturi i umjetnosti petnaestog stoljea bilo je zajedniko ono ope svojstvo koje smo ve spomenuli kao najhitniju karakteristiku d uha kasnog srednjeg vijeka: minuciozno detaljiziranje, sklonost da ne ostave nerazvijenu nijednu misao, nijednu predodbu koja se nametala, da bi ih to otrije i to smiljenije oblikovale u slici. Erazmo pria kako je neko u Parizu etrnaest dana iz d ana u dan sluao propovijed nekog sveenika na temu parabole o izgubljenom sinu i tome gotovo posve ispunio korizmeno doba. Propovjednik je opisao odlazak i povratak izgubljenog sina, kako je u nekom gostinjcu za ruak pojeo pate tu od jezika, a drugom prilikom svratio u neku vodenicu, kako se as kockao, as opet skrenuo u neku puku kuhinju; on je upravo imikao rijei proroka i evanelista da bi ih prilagodio svim svojim izmiljotina ma: I time se neiskusnoj gomili i tustoj gospodi inio slian Bogu 2. Nain neobuzdanog dotjerivanja protumait emo i donekle analizi rati po dvjema slikama Jana van Eycka. Najprije po madoni kancelara Rolina u Louvreu. Sitniavu savjesnost kojom su obraeni tkanina haljina, mramor poda i stupova, svjetlucanje prozorskih stakala, misal kancelarov, nazvali bismo pedanterijom u svakog drugog osim u van Eycka. Zbunjuje nas zaista pretjerano fina izradba jednog detalja, onog ukrasa na kapitelima u kutu na kojima su kao meu navodnicima prikazani protjerivanje iz raja, rtva Kainova i Abelova, izlazak iz Noine arke i Hamov grijeh. Ali svoj vrhunac postizava uivanje u izradbi pojedinosti tek izvan otvorenog trijema koji okruuje glavne likove. Tu se pogledu kroz kolonadu otvara najdivnija perspektiva koju je van Eyck ikad naslikao. Njezin opis uzmimo iz DurandGrvillea 4 : Ako smo toliko neoprezni da namamljeni radoznalou pristupimo odvie blizu, onda smo propali; bit emo zarobljeni za sve vrijeme koliko traje naprezanje nae panje; promatrat emo ukras za ukrasom, krunu djeviinu, djelo zlatarske umjetnosti slino snu; gledat emo, l i k po lik , skupine koje ispunjavaju kapitele stupova a da ih ne ine glomaznima; cvijet za cvijetom, list za listom u bogatstvu pozadine; iznenae no oko otkriva, izmeu glave boanskog djeaka i djevianske majke, u gradu punom zabata i kienih crkvenih zvonika, veliku crkvu s mnogobrojnim upornjacima, prostrani trg koji je u svoj svojoj irini presjeen stubitem; tu dolazi, odlazi i tri bezbroj sitnih poteza kistom koji znae isto toliko ivih likova; pogled nam privlai most u obliku magareeg hrpta, natovaren mnotvom ljudi to se tiskaju i mimoilaze; zatim slije di zavoje rijeke izbrazdane mikroskopski sitnim amcima, a u sredini rijeke, na otoku manjem od nokta na djejem prstu, uzdie se drveem okrueni gospodski zamak s bezbroj malih tornjeva; pogled nam na li jevoj strani prelijeta rijeni nasip zasaen drveem, ispunjen etaima, i luta sve dalje, penje se redom preko hrptova zelenih breuljaka, odmara se za trenutak na dalekoj crti snjenih brda, a zatim se gubi u beskrajnosti blijedoplavog neba na kojem se rasplinjavaju valoviti oblaci. udo je, meutim, u tome to se u svemu tome, za razliku od onoga to je tvrdio Michelangelov uenik, ne gubi jedinstvo i harmonija. A kad klone dan, jednu minutu prije nego to vas glas pazitelja trgne iz utonulosti: pogledajte, kako se to remek-djelo preobraava u mekoi sutona; kako njegovo nebo postaje sve dublje; kako glavna scena, na kojoj su boje izblijedjele, tone u beskrajnu tajnu harmonije i jedinstva. Druga slika, koja je osobito prikladna za promatranje neobinosti i neograniena

detaljiziranja, neka je Navjetenje, neko u Ermitau u Petrogradu, danas u amerikom posjedu. Ako je triptihon, u kojemu je taj dio inio desno krilo, postojao kao cjelina, kako je tek tada moralo biti divno to djelo! ini se kao da nam je ovdje van Eyck htio predoiti svu virtuoznost majstora koji ne preza ni od ega, koji sve moe, koji se na sve odvauje. N ijedno od njegovih djela nije od ovoga primitivnije, hijeratinije i rafiniranije u isti mah. Aneo ne dolazi sa svojom porukom u intimnost prostorije za stanovanje (scena od koje je krenulo svekoliko slikarstvo interijera kao od polazne toke) nego u cr kvu, kako je propisivao kodeks oblika starije umjetnosti. Dva lika na toj slici nema ju u svom dranju i u svom izrazu lica nita od one blage senzibilnosti navjetenja s vanjske strane oltara u Gentu. Aneo pozdravlja Mariju uljudnim naklonom, ovdje on ne klei kao ondje sa stabljikom ljiljana u ruci i ne nosi uzani dijadem oko glave, nego ezlo i bogato ukraenu krunu, a na njegovu licu poiva ukoeni smijeak. Raskojem jarkih boja i sjajem bisera, zlata i dragog kamenja nadmauje on sve likove anela to ih je ikad naslikao van Eyck. Haljina mu je zelena i zlatna, brokatni plat tamnocrven i zlatan, a krila obloena paunovim perjem. Ma rijina knjiga, jastuk na klupici, sve je to u sitnice izraeno najiscrpnijom brinou. U crkvenoj zgradi su detalji prikazani anegdotskom opirnou. Pod pokazuje, osim znamenja zodijaka, od kojih je pet vidljivo, tri prizora iz prie o Samsonu i jedan iz ivota Davidova. Stranji zid crkvenog prostora izmeu lukova ukraen je slikama Izaka i Jakoba u obliku medaljona, posve gore u staklu prozora vidimo Krista na zemaljskoj kugli s dva serafina, a pokraj njega kao zidnu slikariju, naae Mojsijevo i predaju ploa sa zakonima, sve protumaeno itlji vim natpisima. Tek u kasetama drvena stropa postaje dekoracija za oko nejasna, mada je i tamo naznaena. I opet udo: uza svu ovakvu nagomilanost izraenih pojedinosti ipak se ne gubi jedinstvo tona i ugoaja ba kao ni na slici madone kan celara Rolina. Tamo nam vedrina jasne dnevne svjetlosti, povrh glavnog dijela slike, privlai pogled u daljinu, a ovdje tajanstveni mrak viso ka crkvena prostora uvija cjelinu u ugoaj ozbiljnosti i misterija koji doputa oku da tek s naporom razabere anegdotske pojedinosti. To je, dakle, uinak neobuzdana detaljiziranja u slikarstvu. Slikar, to jest ovaj slikar, mogao je, unutar prostora od jedva pola kvadratnog metra, dati slobodan zamah svojoj najnesputanijoj tenji za detaljiziranjem (ili je moda time udovoljio zahtjevima nekog nestrunog pobonjaka), a da nas nije zamorio vie nego pogled na ivu. vrevu, u samoj zbilji. Jer sve je obuhvaeno jednim pogledom; to ogranienje namet nuto je i samim razmjerima pa se prodiranje u ljepotu i neobinost sve ga prikazanog zbiva bez naprezanja misli; mnoge se dragocjenosti uope i ne zapaaju ili se odmah opet gube iz svijesti i djeluju u skupnom uinku isto koloristiki ili perspektivno. Ako bismo ope svojstvo neogranienog detaljiziranja priznali i literaturi petnaestog stoljea (da se razumijemo, samo umjetnikom pjesnitvu, jer narodna pjesma ovdje ne dolazi u obzir), dogodilo bi se to u drugom smislu. Ne u smislu naturalizma koji detaljizira fino poput pauine, u smislu naturalizma koji uivahu opirnom opisivanju vanjske strane stvari. To literatura jo ne poznaje. Opisivanje prirode i osoba slui se ovdje jo jednostavnim sredstvima srednjovjekovne poezije; pojedini objekti koji u pjesnika izazivaju ugoaj samo se spominju, ali se ne opisuju; u njemu prevladava supstantiv, a adjektiv se povlai u poza dinu; utvruju se samo glavna svojstva tih predmeta, na primjer boje i glasovi. U literarnoj je fantaziji neobuzdano detaljiziranje vie kvantitativno nego kvalitativno; ono je sadrano vie u nagomilavanju velikog broja predmeta nego u prikazivanju strukture tih objekata u pojedino stima. Pjesnik ne poznaje umjetnost isputanja, on ne zna za prazno mjesto, njemu nedostaje osjetilo za uinak neizreenog. To vai i za misli i za slike to ih evocira. Krajnjom se potpunou niu i materijom pobuene, mahom vrlo jednostavne misli. Okvir pojedinog pjesnikog djela isto je tako pretrpan detaljima kao i slika. A zato onda preobilje u pjesnitvu djeluje manje harmonino? Do odreenog stupnja moe se to objasniti time to je u poeziji od nos glavne stvari prema sporednima upravo obrnut od odnosa u slikar stvu. U slikarstvu je razlika izmeu glavne stvari (to jest adekvatnog izraza za sie) i sporednih stvari neznatna. Ondje je sve bitno.

U jednom detalju moe za nas biti sadrana najsavrenija harmonija cjel ine. Je li, dakle, u slikarstvu petnaestog stoljea ponajprije duboka bogo bojaznost adekvatni izraz za predmet kojemu se divimo? Uzmimo gentski oltar. Kako neznatno privlae nau panju veliki likovi Boga, Mari je i Ivana Krstitelja. U srednjem dijelu nae oko neprestano skree od janjeta, centralne zamisli i glavnog predmeta umjetnikog djela, prema skupinama poklonika, prema pozadini, prema prikazu pejzaa. Na pogled vue neto i dalje prema rubu, prema Adamu i Evi i prema slikama donatora. Mad a je u prizoru navjetenja dubok, ozbiljan ar svakako sadran u likovima anela i Djevice, to nas ipak i tu, gotovo jo i vie, raduje bakreni kotli i pogled na suncem obasjanu ulicu. U takvim po jedinostima, koje za umjetnika znae samo sporednosti, nastaje ovdje misterij svakodnevnog u svom tihom sjaju i neposredno uzbuenje zbog uda nad udima i zbog njegova slikarskog prikaza. Izmeu umjetnikog uzbuenja to ga osjeamo pred tim svetim prikazom poklon stva Euharistiji i uzbuenja koje nas obuzima p red Ribarskom tezgom Emanuela de Wittea u Boymansovu muzeju u Rotterdamu ne postoji nikakva razlika, osim ako pred Poklonstvo janjetu nismo stupili s pre teno vjerniko - religioznim potovanjem. Slikar uiva punu slobodu ba u detalju. U pogledu p ostupka s glavnim predmetom, u pogledu prikaza svetog predmeta, vee ga stroga konvencija; svaka crkvena slika ima svoj ikonografski kodeks od kojega nema odstupanja. Ali mu zato za slobodno razvijanje stvaralakog nagona ostaje otvoreno neogranieno polje. U odjei, u rekvizitima, u pozadini moe slikar initi u punoj slobodi sve to pripada njegovu slikar skom pozivu, to jest slikati, ni od kakve konvencije nesmetano preslika ti ono to vidi i onako kako vidi. vrsta, stroga graa svete slike krasi bog atstvo njezinih detalja kao to enu krasi cvijee na njenoj haljini. U poeziji petnaestog stoljea je taj odnos u odreenom smislu upra vo obrnut. U glavnom predmetu ima pjesnik slobodne ruke; tu on smi je, samo ako moe, nai neku novu misao. Detalj i pozadina stoje ovdje, naprotiv, u najveoj mjeri pod prinudom konvencije. Gotovo za sve po jedinosti postoji tradicionalna izraajna norma, ablona koja se nerado zanemaruje. Cvijee, uivanje u prirodi, boli i radosti, sve to ima svoje postojane izraajne oblike koje pjesnik ne dajui im novi oblik moe, dakako, malko iskititi i obojiti. Pjesnik polira i kolorira bez kraja jer u njemu nema spasonosne sputanosti to je slikaru namee ploha koju valja ispuniti; ploha to je pjesnik ima pred sobom uvijek je bezgranina. On je slobodan od ogranienosti materijalnih sredstava, i ba zbog te slobode mora on, ako hoe da proizvede neto veliko, biti vei duh nego to je slikar. ak i slika ri srednje ruke ostaju radost za kasnija pokoljenja; osrednji pjesnik pada u zaborav. Da bismo neobuzdano detaljiziranje prikazali na nekom pjesni kom djelu petnaestog stoljea, morali bismo zapravo to djelo slijediti u svoj njegovoj duljini (a ona su zaista duga!). Budui da je to ovdje ne mogue, zadovoljimo se samo s nekoliko pokuaja. Alain Chartier vaio je u svoje doba kao jedan od najveih pjesnika; usporeivali su ga s Petrarkom. Jo ga i Clment Marot ubraja meu prve pjesnike. Njegovu omiljelost dokazuje zgodica koju sam naprijed spomenuo5. Njega, dakle, smijemo, polazei od njegova vlastitog doba, usporediti s kojim od najveih slikara. Poetak njegove pjesme Le livre des quatre dames, razgovor etiriju plemkinja, iji ljubavnici su se borili kod Azincourta, prikazuje nam, kako to pravilo propisuje, pejza, pozadinu slike6. Usporedimo taj pejza s dobro poznatim pejzaom gentskog oltara, s udesnom cvjetnom livadom sa sitniavo tono izvede nom vegetacijom, s crkvenim zvonicima iza sjenovitih glavica breuljaka; sve zajedno primjer najnesputanije prirode. Pjesnik polazi u proljetno jutro da razagna svoju tvrdokornu sjetu. Pour oublier melencolie, Et pour fair chire plus lie,

Ung doulx matin aux champs issy, Au premier jour qu'amours ralie Les cueurs en la saison jolie . . .
(Da zaboravim sjetu, / Da se razvedrim, / Pooh jednog slatkog jutra u polja, / Prvog dana kad Amor sjedinjuje srca / U veselo godinje doba . . .)

Sve je to posve konvencionalno, tu ljepota u zvuku ili ritmu nije izdignuta iznad najobinije osrednjosti. Slijedi opis proljetnog jutra: Tout autour oiseaulx voletoient, Et si trs-doulcement chantoient, Qu'il n'est cueur qui n'en fust joyeulx. Et en chantant en l'air montoient, Et puis l'un l'autre surmontoient A l'estrive, qui mieulx mieulx Le temps n'estoit mie neueux, De bleu estoient vestuz les cieux, Et le beau soleil cler luisoit.
(Oko mene su leprale ptice / I pjevale zaista lijepo, / Da nema srca koje se tamo ne bi radovalo. / Dizale su se u zrak pjevajui / I nadlijetale jedna drugu / Kao za okladu, to vie, to bolje, / Vrijeme nije bilo nimalo oblano, / Nebo je bilo odjeveno u plavo, / I lijepo jasno sunce je sjalo).

Jednostavno spominjanje divota godinjeg doba i mjesta djelovalo bi vrlo lijepo, samo da se pjesnik znao obuzdati. U posvemanjoj jedno stavnosti te pjesme o prirodi ima zaista drai, ali joj nedostaje svaki vrsti o b l i k . Nabrajanje se nastavlja u tromom kaskanju; na potanje opisivanje ptijeg pjeva nadovezuje se: Les arbres regarday flourir, Et livres et conins courir. Du printemps tout s'esjouyssoit. L sembloit amour seignourir. Nul n'y peult vieillir ne mourir, Ce me semble, tant qu'il y soit. Des erbes ung flair doulx issoit, Que l'air sery adoulcissoit, Et en bruiant par la valee Ung petit ruisselet passoit, Qui les pays amoitissoit, Dont l'eau ne n'estoit pas salee. L buvoient les oysillons, Apres ce que des grisillons, Des mouschettes et papillons Ilz avoient pris leur pasture. Lasniers, autours, esmerillons, Vy, et mouches aux aguillons Qui de beau miel paveillons Firent aux arbres par mesure. De l'autre part fut la closture D'ung pr gracieux, o nature Sema les fleurs sur la verdure, Blanches, jaunes, rouges et perses. D'arbres fleuriz fut la ceinture, Aussi blancs que se neige pure

Les couvroit, ce sembloit paincture, Tant y eut de couleurs diverses.

(Vidjeh kako drvee cvate, / Zeevi i kunii tre. / Sve se radovalo proljeu / Kao da ondje stoluje Amor. / Tamo nitko ne stari, ne gine, / in i se meni dok on stoluje tamo. / Iz trave se dizao sladak miris / I bistri zaslaivao zrak, / Dolom je umno brzao potok / Sitni, mali potoi / to zemlju je natapao vlagom; / Njegova voda nije bila slana. / Iz njega su pile ptice / Kad se najedoe cvraka, / Leptira i muica sitnih. / Sokole, jastrebe i kopce / Vidjeh, i pele / Koje od slatkog meda grade adore / Na drveu skladno / Ograda je bila na drugoj strani / Oko ljupke livade, gdje priroda / Cvijee u zelenilo prospe, / Bijelo, uto, crveno i plavetne boje. / Od drvea cvjetnog ivica stoji, / Bijela kao da isti snijeg / Je pokri; kao slika neka, / Toliko raznih boja bilo je tamo).

Preko ljunka mrmori potok; u njemu plivaju ribe, umica iri svoje grane nad obalom kao zelene zavjese. Zatim opet slijedi nabrajanje ptica: tamo gnijezde patke, golubovi, aplje i fazani. to nam pokazuje uinak pomne izradbe prirodne scenerije u pje smi u usporedbi sa slikom ili, drugim rijeima, uinak jedne te iste, samo razliitim sredstvima izraene inspiracije? Pokazuje nam da je slikar svojevrsnou svoje umjetnosti prisiljen na jednostavnu vjernost prirodi, dok se pjesnik gubi u bezoblinoj povrnosti i u nabrajanju konvencionalnih motiva. U tom je pogledu proza blia slikarst vu nego poezija. Proza toga doba je manje vezana na odreene motive. Ona pokatkad savjesnije tei za savjesnim imitiranjem zapaene stvarnosti i ostvaruje je slobodni jim sredstvima. Time moda proza oituje dublje srodstvo izmeu lite rature i likovne umjetnosti jasnije nego poezija. Temeljna je crta duha kasnog srednjeg vijeka njegov prenaglaeno vizualni karakter. On je u neku ruku nalije zakrljalosti misli. Ljudi misle samo jo u vizualnim predodbama. Sve to ele da izraze, sai maju u vidljivu sliku. Apsolutni nedostatak misli u alegorikim prikazi ma i pjesmama mogli su podnijeti jer ih je potpuno zadovoljavalo i sa mo vidljivo. Tenja da se neposredno preslika izvanjski vidljivo nala je snaniju i potpuniju mogunost izraaja pomou sre dstava likovne umjetnosti nego pomou literarnih sredstava. Ona se, osim toga, lake izraavala jezikom proze nego jezikom poezije. Otuda i injenica da se proza petnaestog stoljea u mnogom pogledu nalazi otprilike na sredini izmeu slikarstva i poezije. Svim trima je zajedniko neobuzdano detaljiziranje, ali ono u slikarstvu i prozi vodi do izrazitog realizma pojedinosti koji poezija ne poznaje, pa ga, dakako, i ne moe zamijeniti neim boljim. Ovdje treba na prvom mjestu spomenuti pisca u ijim nam djelima pada u oi isti onaj kristalnojasni pogled za vanjtinu stvari to ga je imao van Eyck: bio je to Georges Chastellain, Flamanac iz okolice Aalsta. Mada se nazivao lal Fraois, Franois de naissance (pravi Francuz, Francuz po roenju), ipak je, ini se, flamanski bio njegov materinji jezik. La Marche ga naziva natif Flameng, toutesfois mettant par escript en langaige franchois (roeni Flamanac koji je ipak pisao francuski). I sam Chastellain skromnom samodopadnou istie svoje flamanske osobine, svoju seljaku nezgrapnost; on govori o sa brute langue (svom grubom govoru), naziva se homme flandrin, homme de palus bestiaux, ygnorant, bloisant de langue, gras de bouche et de palat et tout enfangi d'autres povrets corporelles la nature de la terre7 (Flamancem, ovjekom iz seljake movarne zemlje koji nita ne zna, koji zaplee jezikom, ovjekom masnih usta i nepca i posve okalja nim drugim tjelesnim manama u skladu s prirodom zemlje). Svojoj narodnosti duguje odvie teak ko turnski korak svoje nakinurene proze, sveanu grandiloquence (govorniku razmetljivost), koja ga uvi jek ini manje ili vie neprobavljivim za francuske itaoce. U njegovu blistavom stilu ima neke slonovske nespretnosti; jedan ga suvremenik s pravom naziva: cette grosse cloche si haut sonnant 8 (to krupno zvo no to tako glasno zvoni). Ali on svojim flamanskim osobinama vje rojatno duguje i jasni crte svojih objekata i svoj snani kolorizam kojim podsjea na moderne belgijske pisce.

Iz meu Chaiellaina i Jana van Eycka postoji neosporna srodnost uza svu razliku u umjetnikom nivou. Najbolje u Chastellaina adekvat no je otprilike najslabijem u van Eycka, ali biti jednak Janu van Eycku i u neznatnom znai ve mnogo. Mislim, recimo, na anele pjevae na gentskom oltaru. Teke haljine zagasito crvene boje, pune zlata i svjetlucava kamenja, nadasve izraajna lica, malko sitniavi ornamenti not nog pulta predstavljaju u slikarstvu raskonu razmetljivost burgun dskog literarnog dvorskog stila. Ali dok taj retoriki element u slikarstvu zauzima podreeni poloaj, dotle je on u Chastellainovoj prozi glavna stvar. Njegovo otro zapaanje i njegov ivi realizam ponajee tonu u poplavi odvie lijepo iskienih fraza i u zvunom blistavilu rijei. Ali im Chastellain opisuje neki dogaaj koji naroito zaokuplja nje gov flamanski duh, odmah se u njegovu prianju, uza svu sveanost, javlja grubo neposredna, plastina snaga, koja ga ini vrlo zornim. Njegovo misaono bogatstvo nije vee od misao nog bogatstva njegovih suvremenika; izlizani sitni religioznih udorednih i vitekih osvjedoenja slui i njemu kao supstancija. Opisivanje ostaje posve na povrini, ali mu je vajanje likova otro i ivo. Njegov portret Filipa Dobrog ima gotovo van Eyckovu neposrednost9. Spokojnou kroniara, koji je po srcu novelist, prua nam osobito opiran izvjetaj o svai izmeu vojvode i njegova sina Karla poetkom godine 1457. Nigdje se drugdje tako jasno ne istie njegovo snano vizualno shvaanje stvari; sve su vanjske okolnosti toga dogaaja opisane savrenom otrinom. Da navedemo nekoliko opirnijih mjesta iz toga izvjetaja10. Spor se vodi zbog neke slube u domainstvu mladog grofa od Charolaisa. Vojvoda je htio, suprotno ranijem obeanju, da se to mjesto dade jednome od Croyja koji su uivali njegovu osobitu milost; tome se protivi Karlo, koji nerado gleda to proteiranje. Le duc donques par un lundy qui estoit le jour Saint-Anthoine11, aprs sa messe, aiant-bien dsir que sa maison demorast paisible et sans discention entre ses serviteurs, et que son fils aussi fist par son conseil et plaisir, aprs que j avoit dit une grant part de ses heures et que la capelle estoit vuide de gens, il appela son fils venir vers luy et lui dist doucement: Charles, de l'estrif qui est entre les sires de Sempy et de Hmeries pour le lieu de chambrelen, je vueil que vous y mettez cs et que le sire de Sempy obtiengne le lieu vacant. Adont dist le conte: "Monseigneur, vous m'avez bailli une fois vostre ordonnance en laquelle le sire de Sempy n'est point, et monseigneur, s'il vous plaist, je vous prie que cestel je la puisse garder." "Dea, ce dit le duc lors, ne vous chailliez des ordonnances, c'est moy croistre et diminuer, je vueil que le sire Sempy y soit mis." "Hahan! ce dist le conte (car ainsi jurait tousjours), monseignuer, je vous prie, pardonnez-moy, car je ne le pourroye faire, je me tiens ce que vous m'avez ordonn. Ce fait le seigneur de Croy qui m'a brass cecy, je le vois bien." "Comment, ce dist le duc, me dsobyrez-vouz? ne ferez-vous pas ce que je vueil?" "Monseigneur, je vous obyray volentiers, mais je ne feray point cela." Et le duc, ces mots, enfelly di ire, respondit: "H, garson, dsobyras-tu ma volont? va hors de mes yeux", et le sang, avecques les paroles, lui tira coeur, et devint ple et puis coup enflamb et si espoentable en son vis, comme je l'oys recorder au cierc de la chapelle qui seul estoit , emprs luy, que hideur estoit le regarder. . . (Jednog ponedjeljka, na dan svetog Antuna, pozove vojvoda, koji je elio da mu kua ostane mirna i bez kavge meu slugama, preda se svoga sina (kad je ve izmolio vei dio svojih dnevnih molitava i kad u kapeli vie nije bilo ljudi), pa mu ree: "Karlo, to se tie spora izmeu gospode od Sempyja i Hmeriesa, ja elim da ga dokrajite i da gospodin od Sempyja dobije to ispranjeno mjesto." Nato odgovori grof (sin): "Uzvieni gospodine, Vi ste mi ve jednom dali svoj raspored, u kome nema gospodina od Sempyja, i ako se Vi, uzvieni gospodine, s tim slaete, molim vas da tako i ostane." "Sluajte", ree vojvoda, "ne vodite Vi brige o rasporedu; meni pripada pravo da uzvisim ili ponizim, i ja hou da gospodin od Sempyja bude stavljen na to mjesto." "Grom i pakao!" ree grof (uvijek je tako psovao), "uzvieni gospodine, oprostite, ali ja to ne bih uinio; ja se drim onoga to ste mi Vi odredili. To mi je, vidim ja dobro, udro bio gospodin od Croyja." "Kako?" ree vojvoda, "Vi neete da mi se pokorite? Vi neete uiniti ono to ja hou?" "Uzvieni

gospodine, ja se Vama pokoravam ali ovo neu uiniti". A vojvoda, sav bijesan zbog tih rijei, odgovori: "Gle, mome, ti nee da me poslua? Gubi mi se ispred oiju" i, dok je to govorio, krv mu navre u srce, i on problijedi a zatim odjednom arko pocrveni u licu (kako mi ree jedan od slu gu u kapeli koji je jedini bio pokraj njega); bio je to straan prizor). Nije li to puno snage? Tihi uvod, u kratkoj izmjeni rijei usplamtjeli gnjev, zapinjui sinovljev govor iz kojega se ve donekle uje sav Karlo Smjeli? Pogled to ga vojvoda baca na sina uplaio je vojvotkinju (ija pri sutnost dotada nije bila spomenuta) tako snano da ona uurbano i u punoj tiini, gurajui pred sobom sina, naputa oratoriu m12 i eli, trei kroz kapelu, to prije pobjei pred srdbom svoga mua. Ali su morali zaobii mnogo uglova idui do vrata, a kljuevi bijahu u sluge: Caron, ouvre nous (Caron, otvori nam!), ree vojvotkinja, ali sluga padne pred njom na koljena mole i je da njezin sin, prije nego to napuste kapelu, zamoli oca da mu oprosti 13 . Ona se usrdnom opomenom obrati Karlu, ali joj ovaj odgovori oholo i glasno: Da, madame, monseigncur m'a deffendu ses yeux et est indign sur moy, par quoy, aprs avoir eu celle deffense, je ne m'y retourneray point si tost, ains m'en yray la garde de Dieu, je ne say o. (Ali, uzviena gospoo majko, milostivi gospodin (moj otac) zabranio mi je da mu iziem pred oi i ogoren je na mene, i ja se zbog toga, nakon te zabrane , neu tako skoro njemu vratiti nego u, pod zatitom bojom, otii ne znam ni sam kamo). Ta da se odjednom zauje glas vojvode koji je, malaksao od bijesa, ostao sjedei u svom klecalu . . . a vojvotkinja u smrtnom strahu dovikne slu gi: Mon amy, tost, tost ouvrez-nous, il nous convient partir ou nous sommes morts. (Dragi prijatelju, brzo, brzo otvori nam, ili emo izii, ili umrijeti!). Tada Filipom ovlada vrua valoaska krv, ne vladajui vie svojom udi, zapada stari vojvoda, poto se vrat io u svoje odaje, u neku vrst mladenakog ludila. Podveer je, sam i nedovoljno oboruan, kriomice izjahao iz Bruxellesa. Les jours pour celle heurre d'alors estoient courts, et estoit j basse vespre quant ce prince droit -cy monta cheval, et ne demandoit riens autre fors estre emmy les champs seul et par luy. Sy porta ainsy l'aventure que se propre jour-l, aprs un long et pre gel, il faisoit un releng, et par une longue paisse bruyne qui avoit couru tout ce jour l, vespre tourna en pluie bien menue, mais trsmouillant et laquelle destrempoit les terres et rompoit glasces avecques vent qui s'y entrebouta. (U to godinje doba bijahu dani kratki, i ve pade dubok sumrak, kad se taj vojvoda odjednom pope na konja zahtijevajui nita drugo nego da bude u polju sam. Ali sluaj htjede da je ba toga dana, nakon duge i otre studeni, nadolo toplo vrijeme, te poslije duge guste rosulje, koja je padala itav dan, nastupi veer s vrlo sitnom ali obilnom kiom koja raskvasi polja i, s vjetrom koji je udar ao po njima, razbije led). Zatim slijedi opis nonog lutanja poljima i umama; u njemu se udno mijeaju najivlji naturalizam i neobino bahata moralna retorika. Vojvoda je, umoran i gladan, lutao kojekuda, nitko se nije odazivao nje govu dozivanju. Privukla ga je neka rijeka koja mu se priinila kao put; njegov je konj ustuknuo jo u posljednji as. Pao je zajedno s konjem i ozlijedio se. Uzalud je oslukivao ne bi li uo pjev pijetla ili lave psa koji bi ga priveli kakvu ljudskom naselju. Na kraju je ugledao neko svjetlo, i on se jaui uputi prema njemu; gubio ga je iz vida, opet ga nalazio i na kraju stigao do njega. Mais plus l'approchoit, plus sambloit hideuse chose et espoentable, car feu partoit d'une mote d'en plus de mille lieux, avecques grosse fumir, dont nul ne pensast celle heure fors que celle heure fors que ce fust ou purgatoire d'aucunce me ou autre illusion de l'ennemy . . (Ali to se vie pribliavao, to mu se vie inilo stranim i groznim jer je iz nekog humka izbijala vatra na tisuu mjesta zajedno s gustim dimom, i o tome u taj as ne bi nitko pomislio neto drugo nego da je to istilite neke due ili kakva druga obmana neastivog . . .). Naglo se zaustavio. Odjednom se sjetio da ugljenari obiavaju paliti ugalj duboko u umi. To je bila takva ugljenara. Ali nigdje kue, nigdje kolibe u blizini. Tek ga nakon ponovnog lutanja odvede lave psa do kolibe nekog siromaha u kojoj se malko

odmorio i neto pojeo. Ostali izvrsni odlomci iz Chastellainova djela sadr e opis graanskog dvoboja u Valenciennesu 14; nonu borbu frizijskog izaslanstva u Haagu s burgundskim plemiima, kojima su Frizi, igrajui se u sobi povrh njih u klompama lovice, poremetili noni mir; bio je to mete u Gentu (1467), u doba kad je Karlo kao vojvoda prvi put posjetio Ho uthem za vrijeme godinjeg sajma s kojeg se narod vraao kuama sa krinjom svetoga Livina15. Na usputnim sitnicama neprestano zapaamo kako autor tono vidi sve vanjske okolnosti. Vojvoda, koji se suprotstavlja komeanju, ima pred sobom multitude de faces en bacinets enrouills et dont les dedans estoient grignans barbes de vilain, mordans lvres (mnotvo lica sa zahralim ljemovima i u njima iskeene seljake brade i krvoedne usne). Odozdo dopire krika. Momak koji se zajedno s vojvodom gura na prozoru ima crno lakiranu eljeznu rukavicu kojom udara po prozorskom naslonu zahtijevajui mir 16. Sposobnost da se tono i neposredno zapaeno u literaturi prikae jezgrovitim, jednostavnim rijeima analogna je onome to je u slikarstvu savrenom izraajnom snagom mogla proizvesti silna vizualna otrina jednog van Eycka. U literaturi su taj realizam u njegovu razvoju obino spreavali i izraajno sputavali konvencionalni oblici, i on ostaje iznimka usred gomile suhe retorike, a u slikarstvu je zasjajio poput cvjetova na jabukovu stablu. Slikarstvo je ovdje svojim izraajnim sredstvima znatno preteklo li teraturu. Ono u slikanju svjetlosnih efekata raspolae ve virtuoznou koja zapanjuje. U prvom s u redu minijaturisti teili za tim da sauvaju dojam trenutka. U tafelajnom slikarstvu vidimo da je taj dar doao do punog izraaja tek u Roenju Geertgena tot Sint Jansa. Iluminatori su se ve davno prije okuali u igri svjetlosti zublje na oklopima vo jnika prilikom hvatanja Krista. U prikazivanju sjaja izlazeeg sunca uspio je ve majstor koji je ilustrirao Cuer d'amours espris16a kralja Rena. Autor Heures d'Ailly odvaio se ak i na probijanje sunca poslije oluje17. Literatura raspolae jo odvie primitivnim sredstvima a da bi mo gla vjerno prikazati svjetlosne efekte. Postoji, dodue, velika osjetljivost za svjetlost i sjaj; ljudi su ak najprije i postali svjesni ljepote u sjaju i svjetlosti. Svi pisci i pjesnici petnaestog stoljea rado govore o sjaju sunane svjetlosti, o svjetlosti svijea i zubalja, o odrazu svjetlosti na ljemovima i oruju, ali su se zadrali samo na njihovu spominjanju; za opisivanje takvih pojava jo ne postoji literarna tehnika. Literarni ekvivalent za svjetlosni efekt u slikarstvu treba, tovie, traiti na drugom nekom podruju. Tu je prije svega dojam trenutka to ga pisac nastoji sauvati ivom upotrebom izravna govora. Jedva da i postoji literatura koja bi uloila toliko truda da uvijek prikae razgovor u izravnom govoru. I to se obino izrodilo u zamornu zloupotrebu. Froissart i njegovi suvremenici su ak i prikazivanje nekog politikog stanja zaodijevali u pitanje i odgovor. Vjeni dijalozi u tonu uplje uzvienosti nerijetko pojaavaju jednolinost, umjesto, da je prekidaju. Ali esto dolazi do posve uvjerljiva izraaja i iluzija neposrednosti i ivosti. Meu majstore iva dijaloga moe se u prvom redu ubrojiti Froissart. Lors il entendi les nouvelles que leur ville estoit prise. (Razgovor se odvija u dovikivanju). "Et de quel gens?" demande-il. Respondirent ceulx qui luy parloient: "Ce sont Bretons!" "Ha"?? dist-il, "Bretons sont mal gent, ils pilleront et andront la ville et puis partiront." (Zatim opet dovikujui): "Et quel cry crie nt-ils?" dist le chevalier. "Certes, sire, ils crient la Trmulle!" (uo je glasine da je njihov grad zauzet. "A kakvi su ga zauzeli ljudi?", zapitao je. Odgovorie mu oni koji su s njim razgovarali: "Bretonci!" "Ha" , ree on, "Bretonci su zli ljudi, oni e grad opljakati i spaliti a onda otii ". "A koji je njihov bojni poklik" ? ree vitez. "Doista, gospodaru, oni viu: La Trmoulle!"). Da bi razgovoru dao zamah, Froissart se slui jednim trikom: drugi sugovornik u takvu razgovoru ponavlja posljednju rije prvog sugovornika. "Monseigneur, Gaston et mort." "Mort?" dist le conte. "Certes, mort est-il pour vray, monseigneur."

("Uzvieni gospodaru, Gaston je mrtav." "Mrtav?", ree grof. "Dakako, zaista je mrtav, uzvi eni gospodaru"). A na drugom mjestu: Si luy demanda, en cause d'amours et de lignaige, conseil. "Conseil", respondi l'archevesque, "certes, beaux nieps, c'est trop tard. Vous vouls clore l'estable quant le cheval est perdu". 18 (I on ga u stvarima ljubavi i rodbinstva, zamoli za savjet, "Za savjet", odgovori nadbiskup, "dragi neae, za to je, zaista prekasno. Vi elite zatvoriti staju kad je konj ve izgubljen"). I poezija se obilno slui ovim sredstvom stila. U kratkoj kitici izmje njuje s e est o pit anje i odgovor do dva put a: Mort, je me plaing. De qui? De toy. Que t'ay je fait? Ma dame as pris. C'est vrit. Dy moy pour quoy. Il me plaisoit. Tu as mespris19 .
(Oh smrti, ja se alim." "Na koga?" "Na tebe!" / "to sam ti uinila?" "Ote mi gospodaricu." "To je istina." "Reci mi, zato!" / "Tako mi se prohtjelo." "Pogrijeila si").

Isprekidani razgovor nije ovdje vie sredstvo nego je ve svrha; pre tvorio se u virtuoznost. Pjesnik Jean Meschinot pojaao je ovu vjetinu do krajnosti. U baladi u kojoj siromana Francuska svome kralju (Luju XI ) spoitava krivnju izmjenjuju se sugovornici u svakom pojedinom od trideset stihova tri do etiri puta. Valja priznat i da uinak pjesme kao politike satire nije smanjen zbog toga neobinog oblika. Prva kitica glasi: Sire . . . Que veux? Entendez . . . Quoy? Mon cas. Or dy. Je suys . . . Qui? La destruicte France! Par qui? Par vous. Comment? En tous estats. Tu mens. Non fais. Qui le dit? Ma soutfrance. Que souffres tu? Meschief. Quel? A oultrance. Je n'en croy rien. Bien y pert. N'en dy plus! Las! si feray. Tu perds temps. (Quelz abus! Qu'ay-je mal fait? Contre paix20 . Et comment? Guerroyant . . . Qui? Vos amys et congnus. Parle plus beau. Je ne puis, bonnement 21 .
("Gospodine . . ." "to eli?" "ujte . . ." "to?" "Moj sluaj." "Govori!" "Ja sam . . ." "Tko?" "Unitena Francuska. / "Tko te je unitio?" "Vi." "Kako?" "U svim staleima." "Lae!" "Ta ne laem!" "Tko to kae?" "Moje patnje." / "Od ega pati?" "Od nesree." "Od kakve?" "Od neizmjerne." / "Ne vjerujem nita." "To je jasno kao dan." "Ni rijei vie!" / "Ah! rei u ipak!" "Trati vrije me." "Kakve li nepravde!" / "Kakvo sam zlo uinio?" "Protiv mira." "A kako?" / "Ratujui . . ." "Protiv koga?" "Protiv svojih prijatelja i znanaca." / "Govori ljubaznije!" "Ne mogu, zaista!")

Evo jo jednog uinka toga povrnog naturalizma u literaturi onoga doba. Mada Froissart posveuje panju opisivanju vitekih junatava, on ipak prikazuje, rekli bismo, i protiv svoje volje, u velikoj mjeri prozainu realnost rata. Ba kao i Commynes, koji se izruguje vitetvu, zapaa Froissart osobito otro zamaranje, uzaludne potjere, besmislene pokrete, nemir nonog logorovanja. On majstorski opisuje oklijevanje i ekanje22. Jednostavnim i vjernim prikazivanjem vanjskih okolnosti nekog do gaaja postizava Froissart esto upravo traginu snagu, na primjer u prikazivanju smrti mladog Gastona Phbusa, kojega je otac u srdbi probo23. On radi tako fotografski tono da izmeu njegovih rijei zrai razliita kvaliteta pripovjedaa kojima zahvaljuje svoje beskrajne faits divers. Tako je, na primjer, izvanredno lijepo ispriao sve ono to je uo od svoga suputnika, viteza Espainga du Lyon. Literatura se moe usporeivati sa slikarstvom gdje god ona prua jednostavno zapaanje bez smetnja od konvencija, mada se, dakako, ne moe izjednaiti sa

slikarstvom. Ovo neusiljeno promatranje ne dolazi do izraaja u literarnom prikazivanju prirode. Literatura petnaestog stoljea ne tei za o p i s i v a n j e m prirode. Zapaanje se ograniuje na sluajeve o kojima se pria zbog toga to se ine vani, a vanjske okolnosti opisuju onako kako ih snima osjetljiva fotografska ploa. Ovdje jo nema ni govora o nekoj svjesnoj literarnoj tehnici. Opisivanje prirode, koje je u slikarstvu samo sporedna stvar, pa se u njemu i oituje neusiljeno, pripada literat uri kao svjesno sredstvo stila, vezano na ustaljene oblike. Opisivanje prirode ne tei za imitiranjem. U slikarstvu je prikazivanje prirode isti nusprodukt pa se stoga moglo odrati isto i jednostavno. Slikari petnaestog stoljea mogli su svojim pejzaima dati odreenu mjeru harmonine prirodnosti, koju im je strogi kanon njihove teme u glavnom predmetu prikazivanja jo zabranjivao, ba stoga to pozadina nije bila vana za glavni predmet slike. Egipatska umjetnost prua nam za tu pojavu vjernu parale lu: ona u modeliranju male figure roba, upravo stoga to je nevana, naputa oblikovni kodeks koji inae iskrivljuje ovjekov lik, tako da je takvim sporednim ljudskim likovima katkad svojstvena ista neusporediva jednostavna prirodnost kao i likovima ivotinja. to je pejza manje vezan s glavnim predmetom prikazivanja, to on harmoninije miruje sam u sebi. Iza nemirnog, bizarnog, pompoznog Poklonstva kraljeva u Trs riches heures de Chantilly 24 pojavljuje se u sanjarskoj njenosti pogled na burgov e kao savreno jedinstvo atmo sfere i rit ma. U literaturi se prikazivanje prirode, nalazi jo posve u odjei pastorale. Ve smo govorili o dvorskoj polemici za i protiv jednostavnog la danjskog ivota. Priznavati umornost od ispraznog dvorskog i vota, predavati se lijepoj tlapnji o mudrom bijegu od dvora i zadovoljavati se crnim kruhom i bezbrinom ljubavlju Robina i Marion, smatralo se pravilom lijepog vladanja ba kao u doba kad se pojavljivala Rousseau ova zvijezda. Bila je to sentimentalna reakcija na punokrvno razmetanje i na oholi egoizam stvarnosti. Bio je to ne posve laan, ali uglavnom ipak lit eraran stav. Tome stavu pripada i ljubav prema prirodi. Njezin je pjesniki izraz posve konvencionalan. Priroda je bila omiljeli element u velikoj drutvenoj igri dvorsko - erotine kulture. Izraz za ljepotu cvijea i pjev ptica drao se svjesno propisanih oblika koje je razumio svaki sudionik u igri. Opisivanje prirode kree se, dakle, u literaturi na posve drugoj ravnini nego u slikarstvu. Izvan pastoralnog pjesnitva i izvan uvoda u pjesmama s obligatnim motivom proljetnog jutra jo se jedva osjea ikakva potreba za opisiva njem prirode. Mada se i u pripovijeci pokatkad potkrade nekoliko rijei zbog opisivanja prirode, na primjer kad Chastellain opisuje poetak proljea (a ba nenamjerno prikazivanje prirode djeluje ponajee najsugestivnije), ipak je pastoralna poezija ono podruje unutar kojega moramo pratiti pojavljivanje literarnog osjeaja za prirodu. Osim na prijed citiranih stranica iz Alaina Chartiera, kojima smo htjeli predoiti uinak minuciozne obrade detalja openito, mogli bismo spomenuti jo i pjesmu Regnault et Jehanneton, u koju je kraljevski pastir Ren zaodjeo svoju ljubav prema Jeanni de Laval. Ni tu nemamo zaokr uenu viziju nekog dijela prirode ni ikakva jedinstva kako bi slikar mogao dati svojem pejzau bojom i svjetlou, ve samo pomno nizanje pojedino sti. Ponajprije ptice koje pjevaju, jedna za drugom, pa insekte, abe i na kraju seljake koji oru: Et d'autre part, les paisans au labour Si chantent hault, voire sans nul sjour, Resjoyssant Leurs beufs, lesquelx vont tout-bel charruant; La terre grasse, qui le bon froment rent; Et en ce point ilz les vont rescriant, Selon leur nom: A l'un Fauveau et l'autre Crison, Brunet, Blanchet, Blondeau ou Compaignon;

Puis les touchent tel foiz de l'aiguillon. Pour avencer25.

(A na drugoj strani rade i poju seljaci / Glasno i neumorno, / I bodre volove svoje koji ilo preoravaju / Masnu zemlju to rodi penicom dobrom; / I pri tom ih nazivaju / Njihovim imenima: / Jednoga utonja, drugog sivonja, / mrkonja, sjedonja, bjelonja ili prijane; / I podbadaju ostanom / Da naprijed kreu).

U tome zacijelo ima svjeine i veselih zvukova, ali kako sve to bijed no djeluje pokraj kalendarskih slika iz brevijara. Kralj Ren daje, tako rei, zain za opise prirode, paletu s nekoliko boja, ne vie. Malko dalje, u prikazu sputanja sutona, jasno se razabire elja da se izrazi ugoaj. Ptice ute, samo jo prepelica pupurie, jarebice polijeu prema svojim gnijezdima, pojavljuju se jeleni i zeevi. Jo se sunce sjaji na vrku zvonika, a onda zrak postaje svje, poinju oblijetati sove i imii, a zvonce kapele zvoni predveerje. Kalendarski listovi Trs riches heures pruaju nam priliku da uspo redimo jedan te isti motiv u literarnom i slikarskom prikazu. Svatko poznaje divne zamkove koji u djelu brae van Limburg daju pozadinu slikama mjeseci. Njihov literarn i pandan nalazimo u pjesnikom djelu Eustachea Deschampsa. U sedam kratkih pjesama pjeva on hvalospje ve raznim francuskim zamkovima: Beaut (u kojemu e kasnije ivjeti Agnes Sorel), Bivre, Cachan, Clermont, Nieppe, Noroy i Coucy 26 . Deschamps bi morao biti pjesnik mnogo snanijeg zamaha krila da bi postigao ono to su braa Limburg izrazila u svojim najnjenijim i najfini jim ostvarenjima minijaturske umjetnosti. Na slici mjeseca rujna, u po zadini vinograda s beraima, die se kao iz sna zamak Saumur: vrkovi kula sa svojim visokim vjetruljama, fijale, ornamenti od ljiljana na prsobranima, dvadeset vitkih dimnjaka, sve se to rascvjetava u tamnomo drom zraku poput divlje gredice visoka bijela cvijea 27. Zatim je tu ma jestetino iroka ozbiljnost kraljevsko g Lusignana na oujskom listu; mrane kule Vincennesa to prijetee stre povrh golih stabala prosi nake ume28 . Je li pjesnik, barem ovaj, posjedovao izraajno sredstvo jednake vri jednosti da nam doara takve slike? Dabome da nije. Opis arhitekt onskih oblika zamka u pjesmi o zamku Bivre nije kadar proizvesti nika kav uinak. Nabrajanje uitaka to ih prua zamak zapravo je sve to pjesnik moe dati. Kao to je u ovom sluaju posve prirodno, slikar gleda zamak izvana, a pjesnik gleda iz zamka: Son filz ainsn, daulphin de Viennois, Donna le nom ce lieu de Beaut. Et c'est bien drois, car moult est delectables: L'en y oit bien le rossignol chanter; Marne l'ensaint, les haulz bois profitables Du noble parc puet l'en veoir branler . . . Les prez sont pres, les jardins deduisables, Les beaus preaulx, fontenis bel et cler, Vignes aussi et les terres arables, Moulins tournans, beaus plains regarder.
(Njegov sin prvenac, dofen od Viennoisa, / Dade tom mjestu ime Ljepote, / I s pravom jer je prekrasno: / Tu uje kako slavuj biglie; / Marna ga okruuje; bujne ume visoke / Plemenita parka talasaju se . . . / Nadomak su livade, vrtovi razonode, / Lijepe drage i bistri izvori, / Vinograd i plodne oranice, / Mlin na kolesa i lijepi vidici).

Kako to djeluje drukije nego minijature! Tu su i postupak i sadraj zajedniki i slici i pjesmi jer nabrajaju ono to se vidi (pjesma i ono to se uje). Ali je pogled slikara vrsto uperen na odreeni i ogranieni kompleks; on u nabrajanju mo ra pruiti jedinstvo, ogranienje i suvi slost. Paulu van Limburgu polazi za rukom da u svojoj slici

mjeseca ve ljae sabere sve znakove zime: seljaka koji se griju oko vatre, rublje izvjeeno da se sui, gavrane u snijegu, ovji sir, konice, bave i kola i jo svu zimsku pozadinu s tihim seocetom i usamljenim majurom na breuljku. A ipak je mirno jedinstvo slike ostalo sauvano. Pjesnikov pogled luta, naprotiv, u krugu i ne nalazi mjesto smirenja; on ne pozna je ogranienja i ne postie jedinstva. Oblik ima prednost pred sadrajem. U literaturi su oblik i sadraj jednako stari; u slikarstvu je sadraj star, a oblik nov. Oblik u slikar stvu je izraajno bogatiji nego u literaturi. Slikar moe u oblik saliti svu svoju neizreenu mudrost; ideju, ugoa j, psihologiju, sve to moe on prikazati ne muei se da za njih nae rijei. Toj je doba raspoloeno preteno vizualno. To nam objanjava zato je slikarski izraz tako pre tekao literarni izraz; literatura koja zapaa preteno vizualno, promae na je lit eratura. Pjesnitvo petnaestog stoljea ivotari, naizgled, gotovo bez misli. Zavladala je opa nemo da se izmisli neto novo; pjesnici se bave obra ivanjem, moderniziranjem stare materije. Nastupio je predah, zastoj u miljenju; duh je do kraja izgradio srednjovjekovnu zgradu i iscrpen tavori svoje dane. Posvuda sama praznina i pusto. Ljudi s oajanjem gledaju na svijet; sve nazaduje; due titi teka tjeskoba. Deschamps uzdie: Helas! on dit que je ne fais ms rien, Qui jadis fis mainte chose nouvelle; La raison est que je n'ay pas merrien Dont je fisse chose bonne ne belle29.
(Ah! Kau da ne stvaram nita, / Ja, koji sam neko stvorio mnogo ta novo; / Razlog je to u mene nema nita / Od ega bih stvorio neto lijepo i dobro).

O zastoju i propadanju svjedoi najuvjerljivija injenica da se stari viteki romani i druga pjesnika djela u rimama pretau u glomaznu, jednolinu prozu. Pa ipak ba to odrimavanje u petnaestom stoljeu navjeuje prijelaz u novi duh. Odstupanje od veza na govora kao primarnog izraajnog sredstva znai u isti mah i odstupanje od stila srednjovjekovnog duha. U trinaestom stoljeu moglo se u rime sloiti sve, pa ak i medicina i prirodopis, kao to je i staroindijska literatura sva ku znanost objavljivala u obliku stihova. Vezani oblik znai da je recita cija namjerni put saopavanja. Ne recitacija lina, puna osjeaja i izraajne snage, nego mehanika jer se u primitivnijim literarnim epohama stih ustaljenim nainom napola pjevao. Nova potranja za prozom zna i tenju za izrazom, pojavljivanje modernog itanja nasuprot starom recitiranju. S tim je povezana i podjela grae na kratka poglavlja sa sa etim naslovima koja je u petnaestom stoljeu postala uobiajena; prije toga se djela obino nisu ralanjivala. Prozi su stavljani razmjerno tei zahtjevi nego poeziji; stariji oblik u srokovima upravo je jo dosta do bar za sve, proza je, naprot iv, novi oblik umjet nost i. Openito via kvaliteta proze sadrana je u njenim formalnim elementima; u njoj nema novih misli kao ni u poeziji. Froissart je savren tip onoga duha koji u rijeima ne misli nego samo prikazuje. U njega gotovo i nema misli nego samo opaanja i injenica. On poznaje samo pregrt moralnih motiva i osjeaja: vjernost, ast, pohlepnost, sr anost, a i to samo u njihovom najjednostavnijem obliku. On ne prua teologiju, alegoriju, mitologiju, a daje tek za nudu neto malo morala: on sa mo pria, i to korektno, bez naprezanja, posve u skladu sa zgodbom, ali usprkos tome besadrajno i neuzbudl jivo, onom mehanikom povrnou kojom film slika stvarnost. Njegova su razmatranja besprimjerno banalna: sve je puno tekoa, nita nije pouzdanije od smrti, ponekad se gubi, ponekad dobiva. U odreenim prilikama primjenjuje automatskom sigurnou uvijek iste ustaljene sudove; tako, na primjer, tvrdi o Nijemcima, kad god govori o njima, da sa svojim zarobljenicima postu paju loe i da su osobito pohlepni 3 0 .

ak i Froissartove izreke, esto citirane zbog tobonje duhovitosti, gube mnogo od svoga uinka ako ih itamo jednu za drugom. Tako se, na primjer, smatra vjernom karakteristikom prvog burgundskog vojvo de, proraunatog i ilavog Filipa Smjelog, kad ga Froissart naziva sage, froid et imaginatif, et qui sur ses besognes veoit au loin (pametn im, hladnim i punim mate, ovjekom koji je, u svojim prilikama, bio dalekovidan). Ali Froissart govori tako o svakome 31. Ni esti citat Ain si ot messire Jehan de Blois femme et guerre qui trop luy cousta 32 (Jean de Blois dobi tako enu i rat, to ga je stajalo odvie skupo) nema zapravo u kont ekst u onu poentu koja se u njemu osjea. Froissartu posve nedostaje jedan element, element retorinosti. A ba je retorika bila ono to je njegove suvremenike zavaravalo da u lite raturi ipak ima novih sadraja. ovjek se upravo naslauje raskoju kiena stila; misli se ine novima zbog svoje blistave rastronosti. Sve one nose krute brokatne haljine. Pojmovi asti i dunosti odijevaju se bogatim kostimom viteke iluzije. Smisao za prirodu krije se u nonji pastorale, a ljubav je posve stegnuta u alegoriju Romana de la rose. Nijedna misao nije gola i slobodna. One se gotovo vie i ne mogu kretati drukije nego odmjerenim korakom u beskrajnim povorkama. Ni likovna umjetnost nije, uostalom, bez ele menta retorikog ukrasa. Postoje bezbrojni fragmenti koje bismo mogli nazvati naslikanom rederijkerskom raskoi33. Na primjer sveti Juraj na van Eyckovoj Madoni kanonika van de Paelea koji Djevici preporuuje donatora. Umjetnik je oigledno htio da ant ikizira u tome zlatnom oklopu i u rasko nom ljemu; kako je samo uplja i retorika kretnja kojom svetac ovdje nastupa. I arhaneo Mihael na drezdenskom triptihonu nosi odvie lijep ukras. Djelo Paula von Limburga pokazuje takoer taj svjesno retoriki element, recimo u nagomilanom, udnom sjaju kojim nastupaju tri kralja to je neosporna tenja za egzotinim, teatralnim izrazom. Poezija petnaestog stoljea najimpresivnija je kad izbjegava izraz duboke misli i kad se odrie svakog pokuaja da to uini i kieno, kad doarava samo neku sitnu sliku, neki ugoaj. Njezin se efekt osniva na njenim formalnim elementima: na slici, na tonu, na ritmu. Zbog toga ona ponajee ne uspijeva u djelima uzviene nakane i duga daha u kojima ritmike i tonske kvalitete imaju podreenu ulogu. Ona je, naprotiv, svjea u onim rodovima u kojima je oblik glavni element: u rondelu, u baladi, u djelima graenim mahom na jednoj jedinoj lakoj misli, koja zahvaljuju svoju snagu slici, tonu i ritmu. To su vlastite snage narodne pjesme, snage koje stvaraju jednostavno i neposredno, gdje umjetnika pjesma prilazi narodnoj pjesmi najblie, tamo iz nje zrai najsnaniji ar. U etrnaestom stoljeu nastaje obrat u odnosu izmeu lirskog pjesnitva i muzike. U starije doba bila je pjesma, i to ne samo lirska pje sma, nedovoljno povezana s muzikom interpretacijom; ak se pretpostavlja da su se i chansons de geste pjevale. Normalni tip srednjovjekovnog lirskog pjesnika reprezentira pjesnik koji je stvarao i pjesmu i njenu muziku. U etrnaestom stoljeu utjelovljeno je to jedinstvo jo u Guillaumeu de Machautu. On je utvrdio i najuobiajenije oblike svoga doba: baladu, rondel i dr.; on pronalazi i oblik dbat, to jest polemike. Machautovi rondeli i balade odlikuju se ve likom jednostavnou, neznatnim koloritom i jo neznatnijim misaonim sadrajem, a to su prednosti, jer u njima rije sainjava samo polovicu umjetnikog djela; pjevana pjesmica doima se to jae, to je manje kiena i izraajno naglaena. Kao, primjerice, jednostavni rondel: Au departir de vous mon cuer vous lais Et je m'en vois dolans et esplours. Pour vous servir, sans retraire jamais, Au departir de vous mon cuer vous lais. Et par m'ame, je n'arai bien ne pais Jusqu'au retour einsi desconforts. Au departir de vous mon cuer vous lais Et je m'en vois dolans et esplours 34.
(Na rastanku ostavljam vam srce / I odlazim pun bola i suza. / Da vam slui i da se od vas ne udalji /

Ostavljam vam na rastanku srce. / I, tako mi due! Za mene nema ni d obra ni mira / Do povratka, tako samo alostan. / Na rastanku ostavljam vam srce / I odlazim pun bola i suza).

Deschamps sam nije vie i skladatelj svojih balada, pa je od Machauta i mnogo kieniji i uvstveniji a time i zanimljiviji, ali je zato i slabiji u pjesnikom stilu. Leprava, laka, gotovo besadrajna, za uglazbljenje odreena pjesma nije, dakako, izumrla kad za nju pjesnici nisu vie sami proizvodili muziku. Rondel je sauvao svoj stil kao, na primjer, ovaj Jeana Mechinota: M'aimerez-vous bien, Dictes, par vostre ame? Mais que je vous ame Plus que nulle rien, M'aimerez-vous bien? Dieu mit tant de bien En vous, que c'est basme; Pour ce je me clame Vostre. Mais combien M'aimerez-vouz bein?35
(Hoete li me zaista ljubit, / Recite, tako vam due? / Jer ja ljubim vas vie od svega. / Hoete li me zaista ljubit? / Bog je u Vas ulio toliko dobra / Da je to pravi balsam; / Uvjeravam Vas stoga da sam Va. A Vi? / Koliko ete ljubit Vi mene?)

isti, jednostavni talent Christine de Pisan bio je osobito prikladan za prolazne efekte. Ona je, istom lakoom kao i njezini suvremenici, pisala stihove, jedva varirane oblikom i mislima, jednolike i malko dosadne, tihe i suzdrane, s blagom aljivom sjetom. To su prave literarne pjesme, mislima i tonom posve dvorske. Podsjeaju nas na bjelokosne plakete etrnaestog stoljea koje u posve konvencionalnom prikazu da ju uvijek iste motive: prizor iz lova, koji motiv iz Tristana et Iseulte ili iz Romana de la rose, ljubak, hladan i aroban. Ali ondje gdje Christine u svojoj dvorskoj njenosti pogaa i ton narodne pjesme, tu nastaje pokatkad neto posve isto. Ponovni susret. Tu soies Je trs bien venu, M'amour, or m'embrace et me baise! Et comment t'es tu maintenu Puis ton depart? Saint et bien aise Ast tu est tousjours? a vien Cust moy, te si et me conte Comment t'a est, mal ou bien, Car de ce vueil savoir le compte. Ma dame, a qui je suis tenu Plus que aultre, nul n'en desplaise, Sachz que desir m'a tenu Si court qu'oncques n'oz tel mesaise, Ne plasir ne prenoie en rien Loings de vous. Amours, qui cuers dompte, Me, disoit: "Loyaut me tien, Car de ce vueil savoir le compte". Dont m'as tu ton serment tenu Bon gr t'en say, par saint Nicaise; Et puis que sain es revenu

Joye arons assez; or t'apaise Et me dis se scez de combien Le mal qu'en as eu a plus monte Que cil qu'a souffert le cuer mien, Car de ce vueil savoir le compte. Plus mal que vous, si com retien, Ay eu, mais, dites sanz mesconte, Quans baisiers en aray je bien? Car de ce vueil savoir le compte36.
(Dobro mi doao od srca, / Dragi, zagrli me i poljubi! / A kako ti je bilo / Otka ko ode? Jesi li uvijek / Bio io i zdrav? Prii / Blie, sjedni i priaj, / Kako ti je bilo, zlo ili dobr o, / J er o tome hou da naistu budem. O gospo, kojoj sam odan, / Odaniji od ikog nek ne zamjeri nitko , / Znajte, da me je enja / Stegnula tako da mi nikad ne bi tako teko / I da me nita veselilo nije / Daleko od vas. Amor koji obuzdava srca, / Ree mi: "Budi vjer an, / Jer o tome hou da naistu budem." Ti mi, dakle, odra rije, / Velika ti hvala, tako mi svetog Nikazija; / A kako si zdrav se vratio, / Bit e nam radost velika; a sad se smiri / I reci mi, zna li koliko / Bol je tvoja bila tea / Od one od koje je patilo srce moje, / Jer o tome hou da naistu budem. Patnja tea od vae, to vrsto vjerujem, / Bila je moja; ali, bez varke, / Koliko mi za to cjelova daje? / Jer o tome hou da naistu budem.

Odricanje: Il a au jour d'ui un mois Que mon ami s'en ala. Mon cuer remaint morne et cois, Il a au jour d'ui un mois "A Dieu", me dit, "je m'en vois". Ne puis a moy ne parla, Il a au jour d'ui un mois37
/Prolo je mjesec dana, / Otkako dragi mi ode. / Srce mi ostade sjetno i tiho , / Prolo je mjesec dana. / "Zbogom", ree mi, "odlazim"; / I otada mi ne ree nita, / Prolo je mjesec dana. /

Predanost: Mon ami, ne plourez plus; Car tant me faittes piti Que mon cuer se rent conclus A vostre doulce amisti. Reprenez autre maniere; Pour Dieu, plus ne vous doulez, Et me faittes bonne chiere: Je vueil quanque vous voulez.
(Ne plai vie, dragi; / Jer e me ganuti tako / Da mi se srce na kraju preda / Prijateljstvu Tvom slatkom. / Promijeni svoje dranje; / Ne budi, zaboga, tuan, / Pokai mi radosno lice; / Ja hou sve to i ti hoe).

Njena, spontana enstvenost tih pjesmica, istih od svakog muki tekog, fantastinog razmatranja i slobodnih od arolike kienosti figu ra iz Romana o rui, ini da su nam drage. U njima nam se prua samo jedno jedino, upravo proosjeano raspoloenje. Tema je u srcu samo zveknula i odmah se pretvorila u sliku, a da joj nije

morala pritei u pomo misao. Ali ba zbog toga u tom pjesnitvu vrlo esto i nailazimo na onu osebujnost koja je karakteristina za muziku i poeziju svih onih epoha u kojima inspiracija poiva samo na jednostavnoj viziji jednog trenutka: tema je ista i snana, pjesma poinje jasnim i vrstim tonom kao zviduk kosa, ali se pjesnik ili kompoz itor istroio ve nakon prve strofe; ugoaj opada a izvedba se gubi u pijesku slabane retorike. To je ono uvijek isto razoaranje koje nam pruaju gotovo svi pjesnici petna estog stoljea. Evo primjera iz Christininih balada: Quant chacun s'en reivent de l'ost Pour quoy demeures tu derriere? Et si scez que m'amour entiere T'ay baille en garde et depost38.
(Kad svatko se s vojne vraa, / Zato onda ti kasni? / A zna dobro da svu svoju ljubav / Dadoh tebi na uvanje i polog).

Sad bismo oekivali finu, srednjovjekovnu francusku baladu o Leonori, ali pjesnikinja, poslije ovog uvoda, nema vie to da kae: pjesma svrava nakon dviju kratkih, beznaajnih strofa. Kako svjee zapoinje Froissartova Le debat dou cheval et dou levrier (Razgovor konja i hrta): Froissart d'Escoce revenoit Sus un cheval qui gris estoit, Un blanc levrier menoit en lasse. Las", dist le levrier, je me lasse, Grisel, quant nous reposerons? Il est heure que nous mengons"39.
(Froissart se vraa iz kotske / Na konju koji je bio siv; / Na uzici vodi bijelog hrta. / "Ah", ree hrt, kako sam umoran, / Kad emo otpoinut, sivko? / Hora je da togod pojedemo sad!")

Ali taj se ton nije odrao, pjesma se rui sama u sebe. Tema se samo vidi, o njoj se ne misli. Teme su, inae, pokatkad divno sugestivne. U Danse aux Aveugles Pierrea Michaulta vidimo ovjeanstvo u vjenom plesu oko prijestolja Ljubavi, Fortune i Smrti40. Ali izvedba ostaje od poetka ispod osrednjosti. xclamacion des os Sainct Innocent nekog nepoznatog autora poinje poklikom kostiju u kosturnicama uvena gro blja: Les os sommes des povres trespassez, Cy amassez par monceaulx compassez, Rompus, cassez, sans reigle ne compas . . .41
(Mi smo kosti bijednih pokojnika, / Zgomilane u hrpe zaokruene, / Slomljene, zdrobljene, bez smjera i reda . . .)

Poetak prikladan za uvod u najmraniju mrtvaku tualjku; ali iz njega proizlazi samo najbanalniji memento mori. Sve su to teme za slike. Za slikara ve i takva pojedinana vizija nosi u sebi materiju za potpuno provedenu obradbu, ali pjesnika ona ne zadovoljava.

XXI RIJE I SLIKA Je li slikarstvo petnaestog stoljea izraajno snanije od literature u svakom pogledu? Nije. Jo uvijek ostaju podruja na kojima literatura raspolae bogatijim i neposrednijim izraajnim mogunostima nego likovna umjetnost. Takvo je podruje ponajprije ironija. Likovna umjetnost, kad se spusti do karikature, moe izraziti neznatnu mjeru komike. Komino, prikazano posve slikarski, sklono je da se ponovo izvrne u ozbiljno. Likovno prikazivanje moe s govornim izrazom drati korak samo ondje gdje se komini element u slikanju ivota dri u pozadini, gdje je taj element samo zain i gdje on ne prevladava u uk usu jela. Takvom komikom u najslabijoj potenciji moemo smatrati anr -slikarstvo. Tu je likovna umjetnost jo posve u svome elementu. Neograniena izvedba pojedinosti, s kojom smo se ve susreli u slikarstvu petnaestog stoljea, prelazi neprimjet no u spokojno prianje o sitnicama, u anr. Detaljiziranje Matre de Flmallea posve se pretvorilo u genre. Njegov tesar Josip sjedi i izrauje miolovke1. anr nalazimo u svim njegovim detaljima; izmeu manire kojom van Eyck ostavlja otvoren neki proz or, kojom slika neki ormar za jelo i posude ili neki kamin, i naina kako to ini Robert Campin, nalazi se korak puta do isto slikarske vizije do anra. Ali ve i na tom podruju ima rije odjednom jednu dimenziju vie nego likovno prikazivanje. Rije je kadra da izrijekom prikae duevno raspoloenje. Sjetimo se jo jednom Deschampsovih opisa ljepote zamkova. Oni su zapravo neuspjeli i daleko zaostali za onim to je od toga mogla uiniti umjetnost minijature. Ali stavimo pokraj njih bala du u kojoj Deschamps opisuje anr-sliku koja prikazuje kako on sam lei bolestan u svom siromanom zamiu u Fismesu2. Sove, vrane, vorci i vrapci koji viju svoja gnijezda u njegovoj kuli ne daju mu da zaspi: C'est une estrange melodie Qui ne semble pas grant deduit A gens qui sont en maladie. Premiers les corbes font savoir Pour certain si tost qu'il est jour: De fort crier font leur pouoir, Le gros, le gresle, sanz sejour; Mieulx vauldroit le son d'un tabour Que telz cris de divers oyseaulx, Puis vient la proie; vaches, veaulx, Crians, muyans, et tout ce nuit, Quant on a le cervel trop vuit, Joint du moustier la sonnerie, Qui tout l'entendement destruit A gens qui sont en maladie.
(udna je to melodija / Koja ne znai veliku radost / Ljudima to boluju. / Prvi se jave gavrani, nepogreno, im svane dan: / Kretanjem se glasnim hvastaju, / Bez prestanka krupni i mravi; / Meni su drai bubnjeva zvuci / Od krike ptica raznolikih; / A onda stoka: krave, telii / Muu, bleje; sve to ovjeka boli / Kad mu je ispranjen mozak; / Pa jo crkvena zvonjava, / to svu pamet smuuje / Narodu to lei bolestan.

Uvee dolijeu sove i plae bolesnika svojim tunim kretanjem koje budi misli o smrt i. C'est forit hostel et mal reduit A gens qui sont en maladie.

(Hladan konak i lo krov / Za ljude to boluju).

im se pojavi i traak komike ili bar malko mirna prianja, odmah nestaje zamaranje od postupka nizanja i nabrajanja. Jednolinost prekidaju iva prikazivanja graanskih obiaja, opirna opisivanja enske toalete. U svojoj dugoj alegorinoj pjesmi L'espinette amoureuse 3 osvjeava nas Froissart odjednom nabrajanjem ezdesetak djejih iga ra u kojima je i sam kao djeak uivao u Valenciennesu4. Literarni kult avla banenja ve je zapoeo. Bogate gozbe u Zole, Huysmansa, Anatola Francea nalaze svoje uzore ve u srednjem vijeku. Kako se samo presijava pohlepa kad Deschamps i Villon liu svoje brade poslije sona zalogaja. Kako gurmanski opisuje Froissart briselske bonvivane koji u bici kod Bsweilera (1371) okruuju debelog vojvodu Wenzela: oko njih su sluge s velikim vinskim bocama ovjeenim o jabuku na sedlu, s kruhom, sirom, s patetama od lososa, pastrva i jegulja, sve to lijepo umo tano u male ubruse; tako oni stoje i kvare bojni poredak 5 . Zahvaljujui svom talentu za anr, mogla je literatura onoga doba i najbanalniju temu sroiti u stihove. Deschamps je u jednoj pjesmi mogao traiti i novaca a da se zbog toga nije spustio sa svoje uobiajene pjesnike razine; u nizu balada moljakao je da mu se dade obeano sveano ruho, gorivo, konj, zaostala plaa 6 . Od anrskog do bizarnog, burleskog ili, ako ba hoemo, do brueghelovskog samo je jo korak razdaljine. Slikarstvo je jo i u tom obliku komike jednakovrijedno s literaturom. Brojgelovski je element u umjetnosti oko 1400. ve potpuno prisutan. Nalazimo ga u Josipu na Broederlamovu Bijegu u Egipat u Dijonu, u zaspalom prostom vojniku na slici Tri Marije na grobu koja se pripisivala Hubertu van Eycku7. U namjerno bizarnom nije nitko tako snaan kao Paul van Lim burg. Jedan od gledalaca Marijina pohoda u hram nosi lakat visoku, nakrivljenu arobnjaku kapu i hvat dugake rukave. Burleskne crte pokazuje vam Limburg na krstionici na kojoj su tri udovine maske isplaenih jezika oko Marije i Elizabete, na pozadini na kojoj se neki junak bori s kule protiv pua, a drugi gura kolica s prasencetom koje svira u gajde 8 . Literatura petnaestog stoljea bizarna je na svakoj stranici; o tome svjedoe njezin izvjetaen stil, udno fantastino kostimiranje njezi nih alegorija. Motivi povodom kojih e kasnije Brueghel pustiti uzde svojoj neobuzdanoj mati kao to je, na primjer, borba izmeu Karnevala i Korizme, izmeu ribe i mesa, ve su vrlo omiljeli motivi u litera turi petnaestog stoljea. Na Brueghela nas najvie podsjea Descham psova otra vizija u kojoj straar vidi ete to se u Sluisu sabiru protiv Engleske kao vojsku takora i mieva: "Avant, avant! tirez-vous a. Je voy merveille, ce me semble. Et quoy, guette, que vois-tu l? Je voy dix mille rats ensemble Et mainte souris qui s'assemble Dessus la rive de la mer . . ."
/"Naprijed, naprijed! Okrenite se tamo. / Vidim neto udno, ini se. / A to, straaru, to vidi? / Deset tisua takora vidim na hrpi / I mnogo mieva to se skupljaju / Na obali mora. . ."/

Drugom prilikom sjedi tuan i rastresen za stolom na dvoru i vidi odjednom kako dvorjani jedu; jedan vae kao svinja, drugi gloe kao mi, trei upotrebljava zube kao pilu, onaj se opet krevelji, u onoga poskakuje brada gore-dolje, dok su jeli, bili su slini avlima 9 . im literatura pone prikazivati narodni ivot, odmah sama po sebi zapada u ovaj sirovi, humorom zainjeni realizam koji e se uskoro ta ko bujno razviti u likovnoj umjetnosti. Chastellainov opis siromana se ljaka koji prima u goste zalutala burgundskog vojvodu doima se kao neka Brueghelova slika 10 . Sentimentalnoj i romantinoj temeljnoj temi pastorale u kojoj se opisuju pastiri koji jedu, pl eu i

snube neprestano se pridodaje po koja obilna pregrt svjeeg naturalizma s efektom lake komike. Seljaci pri radu bili su u burgundskoj dvorskoj umjetnosti omiljeli motivi za tapiserije 11 . Istoj sferi pripada i zanimanje za pralje koje se poinje buditi ve u petnaestom stoljeu kako u literaturi tako i u likovnoj umjetnosti. Kalendarske minijature sa zadovoljstvom istiu oderana koljena kosaca u itu, a slikarstvo prnje prosjaka koje izaziva ju samilost. Tu zapoinje nit koja preko Rembrandtovih radiru nga i Murillovih djeaka prosjaka vodi do Steinlenovih ulinih tipova. Ali tu nam opet odmah upada u oi velika razlika izmeu slikarskog i literarnog shvaanja. Dok likovna umjetnost ve prihvaa pitoresknost prosjaka, to jest aroliju oblika, dotle je literatura jo uvijek zaokupljena iskljuivo znaenjem samog prosjaka, i to tako to ga saaljeva, velia ili proklinje, Prauzori literarnog realizma u prikazivanju siromatva sadrani su ba u njegovu proklinjanju. Prosjaci su potkraj srednjeg vijeka postali strana napast. Bijedne gomile prosjaka guraju se u crkvama i svojom bukom i krikom smetaju slubu boju; meu njima je bilo mnogo oloa, validi mendicantes (ili i zdravi prosjaci). Prvostolni kaptol Notre Dame u Parizu uzalud se 1428. trudi da ih otjera od crkvenih vrata; tek kasnije uspijeva da ih iz kora potisne u bonu crkvenu lau12. Deschamps je neumoran u izljevima svoje mrnje prema tim bijednicima; sve ih grebena istim grebenom, svi su, koliko ih god ima, licemjeri i varalice. Istjerajte ih tapovima iz crkava, vie Deschamps, vjeajte, spalite ih13! Odavde do modernog literarnog prikazivanja bijede put je, ini se, dulji od puta kojim treba da proe likovna umjetnost. U slikarstvu se slika sama od sebe ispunjava novim osjea njem, u literaturi, naprotiv, mora novosazreli socijalni osjeaj sebi tek stvoriti posve nove izraajne oblike. Likovna umjetnost moe drati korak s rijeju ondje gdje je sam komini element bio on slabiji ili jai, ve prisutan u izvanjski vidljivom neke situacije, na primjer u anru ili u burleski. Ali su pokraj toga postojala i podruja komike koja su bila posve nepristupana likovnom izrazu, u kojima, ni boja ni linija nisu mogle postii ba nita. Literatu ra, naprotiv, neogranieno vlada svugdje gdje komino mora izazvati drakanje na smijeh, to jest na plodnom tlu grohotnog smijeha, u lakrdiji, u farsi, u ali, u fabliou, ukratko, u svim oblicima grubo kominog. Iz tog literarnog blaga kasnog srednjeg vijeka progovara nam posve drugi duh. Literatura je majstor i na podruju tihog smijeka, tamo gdje izrugivanje intonira svoje najdublje tonove i gdje se ono prolijeva po najo zbiljnijem ivotu, po ljubavi i vlastitoj patnji. Izvjetaene, glatke i otrcane oblike trubadurskog pjesnitva profinila je i oplemenila primjesa ironije. Ironija je, izvan erotinog, jo nezgrapna i bezazlena. Francuz iz 1400. je pokatkad jo na oprezu, a Nizozemac oko 1900. je taj oprez jo uvijek smatrao umjesnim; on je, naime, svoje itaoce izrijekom upozoravao da govori ironino. Deschamps hvali dobra vremena; sve se odvija sjajno, posvuda vlada mir i pravda: L'en me demande chascun jour Qo'il me semble du temps que voy, Et je respons; c'est tout honour, Loyaut, verit et foy. Largesce, prouesce et arroy, Charit et biens qui s'advance Pour le commun; mais, par ma loy, Je ne di pas quanque je pence.
/Pitaju me svagdan / O sadanjosti to mislim, / A ja odgovaram: sama ast / I est, istina i vjernost, / Dareljivost, hrabrost i spremnost, / Dobroinstvo i dobrota to se daje / Za ope dobro: al' vjere mi, / Ja ne kaem sve to mislim/.

Ili na kraju druge jedne balade s jednakom tendencijom: Tous ces poins a rebours retien 14 (Sve te toke shvati naopake), i napokon u tr eoj s refrenom:

C'est grant pechiez d'ainsy blasmer le monde (Veliki je grijeh ovako kudit i svijet). "Prince, s'il est par tout generalment Comme je say, toute vertu habonde; Mais tel m'orrit qui diroit: Il se ment . . ."15
("Vladaru, ako je svuda i u svemu tako / Kako znam da jest, onda vlada obilje svake vrline; / Al' sluat e me mnogi koji e rei: On lae . . .").

ak i jedan ljubitelj umjetnosti iz druge polovine petnaestog stolje a potpisuje jedan epigram: Soubz une meschante paincture faicte de mauvaises couleurs et du plus meschant peinctre du monde, par manire d'yronnie par matre Jean Robertet 16 (Ispod loe slike koju loim bojama naslika najloiji slikar svijeta, u ironikom smislu od majstora Jeana Roberteta). A kako tek fina moe bit ironija kad se dotakne ljubavi. Ona se tada mijea s tihom sjetom, s umornom njenou koju ljubavnu pjesmu petnaestog stoljea u starim oblicima pretvara u neto novo. Ukoeno srce topi se u jednom jecaju. Zveknuo je zvuk koji s e jo nije uo u ze maljskoj ljubavi: de profundis. On se uje u potresnom Villonovom samoizrugivanju u liku amant remis et reni (odbijena i zanijekana ljubavnika) za kojim se krije sam pjesnik; sluamo ga u umornim pjesmicama razoaranja to ih pjeva Charles d'Orlans. To je smijeh u suzama. Je riz en pleurs (Smijem se u suzama) nije bio samo Villonov pronalazak. Stara biblijska poslovica: risus dolore miscebitur et extrema gaudii luctus occupat17 (Smijeh se mijea sa alou, radost sa tugom svrava), oiv jela je novim smislom, dobila novi sadraj raspoloenja, profinjenu, gorku osjeajnu vrijednost. Alain Chartier, uglaeni dvorski poeta, dije li taj motiv s Ottonom Grandsonom, vitezom, i s Villonom, skitnicom: Je n'ay bouche qui puisse rire, Que les yeulx ne la desmentissent: Car le cueur l'en vouldroit desdire Par les lermes qui des yeulx issent.
(Ja nemam usta koja bi se smijati mogla, / A da ih ne opovrgnu oi: / Htio bih, eto, zanijekati srce / Suzama to mi iz oiju tek u).

Ili opirnije o oaloenom ljubavniku: De faire chiere s'efforoit Et menoit une joye fainte Et chanter son cueur foroit Non pas pour plaisir, mais pour crainte, Car tousjours ung relaiz de plainte S'enlassoit au ton de sa voix, Et revenoit son attaine Comme l'oysel au chant du bois18.
(Trudi se da pokae radosno lice / I odglumi lanu radost; / Da propjeva prisi li srce, / Ne od veselja, nego od straha. / Uvijek se zerica tuge / Mijeala u zvuk njegova glasa, / I on se vrati svom bolu / Kao ptica svom pjevu u grmu).

Na kraju jedne svoje pjesme skriva pjesnik svoj bol u zvukovima skitnike pjesme: Cest livret voult dicter et faire escripre Pou passer temps sans courage villain

Ung simple clerc que l'en appelle Alain, Qui parle ainsi d'amours pour oyr dire19.
(Htjede da se knjiica ova diktira i pie / Da prikrati maloduno, odvratno vrijeme, / Skroman klerik to ga Alain zovu / Koji ovako po uvenju o ljubavi pria).

Beskrajna Cuer d'amours espris (Ljubavlju usplamtjelo srce) kra lja Rena podsjea na isti taj ton, ali u jednom fantastinom obratu; nosei svijeu, dolazi komornik da vidi je li pjesnikovo srce nestalo, ali nije pronaao rupu na njegovu boku: Sy me dist tout en soubzriant Que je dormisse seulement Et que n'avoye nullement Pour ce mal garde de morir20.
(I smijeei se ree / Da poem na poinak, / I neka nikako / Zbog te nedae ne umrem).

Stari konvencionalni oblici dobivaju od toga novog osjeaja opet novu svjeinu. Uobiajenu personifikaciju osjeaja nije nitko proveo dosljednije od Charlesa d'Orlansa. On gleda svoje srce kao posve odjelito bie: Je suys celluy au cueur vestu de noir . . .21 (Ja sam onaj sa srcem odjevenim u crno . . .). Starija lirika, pa ak i dolce stil nuovo shvaali su personifikacije jo vrlo ozbiljno i smjerno. U Orlansa se, meutim, ne moe vie povui granica izmeu ozbiljnosti i ironije; on pretjeruje u personificiranju, a da se u njemu ipak ne gubi fino osjeanje: Un jour mon cueur devisoye Qui en secret moy parlort, Et en parlant lui demandoye Se point d'espargne fait avoit D'aucuns biens quant Amours servoit: Il me dist que trs voulentiers La vrit m'en compteroit, Mais qu'eust visit ses papiers. Quant ce m'eut dit, il print sa voye Et d'avecques moy se partoit Aprs entrer je le voye En ung comptouer qu'il avoit: L, de a et de l queroit, En cherchant plusieurs vieuh caers Car le vray monstrer me vouloit, Mais gu'eust visitez ses papiers . . .22
(Jednog dana povedoh razgovor sa svojim srcem / Koje mi kriom prozbori, / I ja ga, meu ostalim, upitah / Utedi li togod dok je sluilo Amoru: / Ono mi ree da e mi o tome / Vrlo rado istinu rei / Kad pregleda svoje papire. Kad mi to ree, / Spremi se da poe / I krene zajedno sa mnom. / Vidjeh ga kako ue / U svoju poslovnicu: / Tu pogleda ovo i ono / Da upita neke stare knjige; / Htjede mi, naime, istinu rei / Samo kad pogleda svoje raune . . .).

Ovdje je pretegnulo komino, a u ovome to slijedi ozbiljno: Ne hurtez plus l'uis de ma pense, Soing et Soucy, sans tant vous travailler; Car ele dort et ne veult s'esveiller,

Toute la nuit en peine a despense. En dangier est, s'elle n'est bien panse; Cessez, cessez, laissez la sommeiller; Ne haurtez plus l'uis de ma pense, Soing et Soucy, sans tant vous travailler . . . 23
(Ne kucajte vie na vrata mojih misli, / Brigo i Jade, okan'te se truda; / One sniju i nee da se bude, / Svu no su provele u muci. / Opasnost im nepov ezanim prijeti; / Pustite ih s mirom, neka samo spiju; / Ne kucajte vie na vrata mojih misli, / Br igo i Jade, okan'te se truda . . .).

Blaga sjeta ljubavne poezije dobila je primjesom profanog elementa za ovjeka petnaestog stoljea drakavi zain! Zaodijevanje ljubavnih stvari crkvenim oblicima ne slui samo opscenom govoru slika i gruboj nesmjernosti kao u Cent nouvelles nouvelles. Ono pozajmljuje svoj oblik i najnjenijoj, gotovo eleginoj ljubavnoj pjesmi koju je proizvelo petnaesto stolje e, pjesmi L'amant rendu cordelier l'observance d'amours. Motiv o ljubavnicima kao slubenicima duhovnog reda dao je povo da pjesnikom bratstvu u krugu Karla Orleanskog koje se nazivalo les amoureux de l'observance (zaljubljenici pravila reda). Tome je redu valjda pripadao nepoznati pjesnik L'amant rendu cordelier a ne martial d'Auvergne, kako se neko mislilo 24 . Bijedni razoarani ljubavnik odrie se svijeta u onom udesnom sa mostanu u koji se primaju samo tuni zaljubljenici, le s amoureux mar tyrs (muenici ljubavi). U tihom razgovoru s priorom pria on njenu priu svoje prezrene ljubavi; prior ga opominje da je zaboravi. Pod srednjovjekovnom satirinom odjeom osjeamo ve potpuno ugoaj Watteaua i kult a pierrota, ali bez mj eseine. Nije li obiavala, pitao je prior, da vam dobaci ljubazan po gled ili da vam u prolazu rekne Dieu gart (uvao vas bog)? Do toga nije nikad dolo, odgovori zaljubljeni; ali ja sam nou stajao pu na tri sata pred njezinim vrat ima i gledao gore u krovni lijeb: Et puis, quant je oyoye les verrires Da la maison qui cliquetoient. Lors me sembloit que mes prires Exausses d'elle sy estoient.
(A onda kad zauh / Kako na kui zveckaju okna, / Tad miljah da moje / Usliila je molbe).

Jeste li uvjereni da Vas je primijet ila? pit ao je prior. Se m'aist Dieu, j'estoye tant ravis, Que ne savoye mon sens ne estre, Car, sans parler, m'estoit advis Que le vent ventoit25 sa fenestre Et que m'avoit bien peu congnoistre, En disant bas: "Doint boone nuyt", Et Dieu scet se j'estoye grant maistre Aprs cela toute la nuyt.
(O boe, bio sam tako ushien / Te nisam znao jesam li iv / Jer, bez ijedne rijei, uini se meni / Da u njen prozor udari vjetar / I da me je prepoznati mogla / Te ona tiho "Laku no" ree. / I bog sam zna, da sam te noi / Bio velik gospodin).

S osjeajem te sree spavao je divno: Tellement estoie restaur

Que, sans tourner ne travailler, Je faisoie un somme dor, Sans point la nuyt me resveiller, Et puis, avant que m'abiller, Pour en rendre Amours louanges, Baisoie troys fois mon orillier, En riant par moy aux anges.
(Bio sam tako osvjeen / Da sam, ne vrtei se i ne muei, / Spavao zlatnim snom / I da se svu no budio nisam; / A onda sam, prije oblaenja, / Da Amoru zahvalim, poljubio / Triput jastuk pod glavom, / I kriom se zadovoljno smjek'o).

Dok su ga sveano primali u red, njegova se dama, koja ga je prezre la, onesvijestila, i iz njezine je haljine ispalo suzama od cakline optoeno malo zlatno srce to joj ga je on poklonio. Les aultres, pour leur mal couvrir A force leurs cueurs retenoient, Passans temps a clorre et rouvrir Les heures qu'en leurs mains tenoient, Dont souvent les feuilles tournoient En signe de devocion; Mais les deulz et pleurs que menoient Monstroient bien leur affection.
(Druge su, da sakriju bol, / Silom sputavale srce / I kratile vrijeme tako da su molitvenike, / to su ih drale u ruci, rasklapale i sklapale; / est o su ih listale u znak pobonosti; / Ali su tuga i suze kazivali / Jasno potitenost njinu).

Kad mu je prior na kraju nabrojio njegove nove dunosti i opome nuo ga da nikad ne oslukuje slavuja, da nikad ne spava pod eglantiers et aubespines / pod ruinim grmom i pod bijelim glogom / i prije svega da ne zaviruje u enske oi, tada pjesma plae u beskrajnoj melodiji strofa koje neprestano variraju temu doulx yeulx: Doulx yeulx qui tousjours vont et viennent; Doulx yeulx eschauffans le plisson De ceulx qui amoureux deviennent . . . Doulx yeulx a cler esperlissans, Qui dient: "C'est fait quant tu vouldras", A ceulx qu'ils sentent bien puissans . . . 26
(Slatke oi to sveudilj krue, / Slatke oi to griju krzno / Onima to se zaljubljuju . . . Slatke oi, sjajne kao biser, / to kau: "Bit e kad god bude htio" / Onima to estoko osjeaju. . .).

Taj slatki, blagi ton smjerne melankolije neprimjetno proima u to ku petnaestog stoljea sve konvencionalne oblike ljubavne literature. Stara satira cininog izrugivanja enama dobiva ovako odjednom posve drukiji, profinjeni ugoaj; u Quinze joyes de mariage ublaava nezgrapno ismijevanje ena ton tihog razoaranja i potitenosti koje mu daje ono neto muno u modernoj branoj noveli; misli su izraene lako i lepravo, razgovori odvie njeni za pakosnu nakanu. Literatura je u svemu to se ticalo izraza ljubavi imala za sobom kolu stoljea s uiteljima razliita duha kao to su Platon i Ovidije, trubaduri i vaganti, Dante i Jean de Meun. Likovna je umjetnost, naprotiv, na tom podruju bila neobino primitivna i ostala je takva jo dugo. Slikarsko je prikazivanje ljubavi dostiglo literarni opis ljubavi u profinjenosti i bogatstvu izraza tek u osamnaestom stoljeu. Slikarstvo pet naestog stoljea ne moe biti

frivolno ili sentimentalno. Jo mu je ne dostajao izraz vragolanstva. Jedna slika od ruke nepoznatog majstora prije 1430. prikazuje gospoicu Lysbet van Duvenvoorde, lik tako stro go dostojanstven, da bi se mogao smatrati likom donatorke na nekoj oltarskoj slici. Na traci s izrekom to je ona dri u ruci, pie, meutim: Mi verdriet lange te hopen. Wie is hi die syn her hout open? (Dugo me nadanje ozlojeuje. Tko e mi otvoriti svoje srce?) Ta umjetnost poznaje i edno i opsceno; za sve to lei izmeu toga jo joj nedostaju izraajna sredstva. O ljubavnom ivotu govori ona malo, a i to malo u naivnom i nedunom obliku. Ipak moramo ponovo spomenuti da se izgubio preteni dio onoga to je od te vrste neko postojalo. Bilo bi neobino zanimljivo kad bismo golotinju na van Eyckovoj slici ena u kupatilu ili na Rogierovoj slici na kojoj dva nasmijana mlada mukar ca vire kroz pukotinu (obje slike opisuje Fazio) mogli usporediti s likovima Adama i Eve na gentskom oltaru. Uostalom, na gentskom oltaru nipoto ne manjka erotini element. U pogledu malih, odvie visoko smjetenih grudi, dugih, vitkih ruku i izboena trupa umjetnik se vjerojatno drao konvencionalnog kodeksa enske ljepote. Ali kako je samo u tom po stupio bezazleno, bez imalo sposobnosti ili namjere da podrai osjetila! Dra je, naprotiv, trebala biti istaknuta crta male Ljubavne arolije, signirane sa kola Jana van Eycka27; soba u kojoj djevojka, gola kako to zahtijeva aranje, arobnjakim sredstvima prisiljava dragog da se pojavi. Tu je golotinja nepretenciozno putena kao u Cranachovim aktovima. to je slikarsko prikazivanje tako rijetko bilo usmjereno na podraivanje osjetila, tome nije bila razlog lana ednost. Kasni srednji vijek pokazuje udnu kontradikciju izmeu snano istaknuta osjeaja stida i zapanjujue bezazlenosti. Za bezazlenost ne treba navaati primjere; ona se oituje posvuda. Osjeaj stida jasno je istaknut, na primjer, u slijedeem: prilikom najstranijih prizora umorstva i pljake ostavlja se rtvama donje rublje, koulja i gae. Graanin Pariza nije ni zbog ega tako ogoren kao zbog povrede pravila: et ne voult pas convoitise que on leur laissast neis leurs brayes, pour tant qu'ilz vaulsissent quatre deniers, qui estoit une des plus grans cruaults et inhumanit chrestienne aultre de quoy on peut parler28 (pohlepa nije dopustila da im se ostave ma samo i gae ako su vrijedile bar etiri dinara to je bila najvea okrutnost i jedna od najveih kranskih neovjenosti protiv blinjega o kojima se uope moe govoriti). S obzirom na tadanje uobiajene pojmove stida dvostruko je udno to se enskom aktu, koji se tada u umjetnosti jo tako malo gajio, onako olako ustupalo mjesto u tableau vivant. Ni u kojem sveanom doeku nisu nedostajali prizori (personnages) s golim boicama i nimfama, kakve je Drer promatrao 1520. prilikom doeka Karla V u Antwerpenu29. Ti personnages prireivali su se na odreenim mjestima na drvenim pozornicama, katkad ak i na vodi, kao na primjer sirene koje su 1457. prilikom doeka Filipa Dobrog u Gentu plivale pokraj mosta u rijeci Lys toutes nues et cheveles ainsi comme on les peint30 (posve gole i rasputene kose onako kako ih slikaju). Parisov sud bio je najomiljeliji predmet takva prikazivanja. U tome ne treba traiti ni grki smisao za ljepotu ni obinu bestidnost, nego samo naivnu, puku putenost. Jean de Roye opisuje sirene, koje su se mogle vidjeti 1461. godine prilikom ulaska Luja XI u Pariz nedaleko Raspetoga izmeu dva razbojnika, slijedeim rijeima: Et si y avoit encores trois bien belles filles, faisans personnages de seraines toutes nues, et leur veoit on le beau tetin droit, separ, rond et dur, qui estoit chose bien plaisant, et disoient de petiz motetz et bergeretes; et prs d'eulx jouoient plusierus bas instrumens qui redoient de grandes melodies31. (Bile su tu i tri vrlo lijepe djevojke koje su prikazivale posve gole sirene; na njima su se vidjele lijepe grudi, isturene, slobodne, okrugle i tvrde, to je bilo vrlo lijepo, a izgovarale su kratke izreke i pastoralne stihove; pokraj njih je sviralo nekoliko dubokih instrumenata koji su izvodili velike melodije). Molinet pria s kolikim je zadovoljstvom narod promatrao Parisov sud prili kom ulaska Filipa Lijepog u Antwerpen godine 1494: mais le hourd o les gens donnoient le plus affectueux regard fut sur l'histoire des trois desses, que l'on voit au nud et de femmes vives32 (a tribina na koju su ljudi gledali s najveim zanimanjem, odnosila se na priu o trima boicama koje su bile gole, a prikazivale su ih ive ene). Kako su ljudi 1468. u Lilleu bili daleko od svakog istog smisla za ljepotu kad su izvedbu te teme prilikom ulaska Karla Smjelog parodirali sudjelova njem debele Venere, mrave Junone i grbave Minerve sa zlatnim

krunama na glavama33. Prikazivanje golog tijela ostalo je u modi duboko u esnaesti vijek. Prilikom ulaska vojvode od Bretagne u Reims godine 1532. mogla se vidjeti gola Cerera s Bakhom34; ak je jo i Vilim od Orangea pri svom ulasku u Bruxelles, 18. rujna 1578, bio poaen Andromedom. Bila je to een ihonghe maeght, met kenten ghevetert, alsoo nackt als zy van moder lyve gheboren was; men soude merckelyck geseydt hebben, dattet een marberen beeldt hadde geweest (djevica, sputana lancima, gola kao od majke roena, i zaista bi se moglo ustvrditi da je to mramorni kip), kae Johan Baptista Houwaert koji je aranirao ove tabloe35. Zaostajanje slikarstva za literaturom u izraajnoj sposobnosti ne ograniuje se, uostalom, samo na podruja kojima smo se dosad bavili, na komino, sentimentalno i erotino. Izraajna je mo stigla do svoje granice im je vie nije nosila ona odvie snana sklonost za vizualno to smo je openito smatrali razlogom tadanje superiornos ti slikarstva nad literaturom. Ta superiornost nestaje im se zahtijeva neto vie od neposredne otre slike prirodnog, i odjednom postaje jasno kako je opravdan bio Michelangelov prigovor da ta umjetnost hoe u isti mah savreno prikazati mnogo stvari o d kojih bi samo jedna bila dovoljna da se u nju uloe sve sile. Razmotrimo jo jednom bilo koju sliku Jana van Eycka. Njegova umjetnost ostaje nenadmaiva dok stvara izbliza, tako rei mikroskopski, u crtama lica, u tkaninama haljina, u draguljima. Tu je bilo dovoljno savreno otro promatranje. Ali im se viena stvarnost mora preinaiti; na primjer u prikazivanju zgrada i pejzaa, tada se odmah, usprkos intimnoj drai rane perspektive, primjeuju neke slabosti: neka nesuvislost, neka poneto nepotpuna dispozicija. to je nekom prikazu potrebnija svjesno izbalansirana kompozicija, to u odreenom sluaju mora biti slobodnije izraen neki likovnik oblik, to je oigledniji i neuspjeh. Nitko se nee usprotiviti miljenju da su u iluminarnim brevijarima kalendarski listovi nadmaili prikaze iz svete historije. Ondje je bilo posve dovoljno neposredno zapaanje i narativno preslikavanje. Ali da se komponira neka vana radnja, neki prikaz u pokretu s mnogo osoba, za to je prije svega bio potreban osjeaj za jedinstvo i ritmiku konstrukciju, kakav je neko posjedovao Giotto i nanovo usvojio Michelangelo. Karakteristika umjetnosti petnaestog stoljea bila je raznolikost. Ona duboka harmonija koju nalazimo u Poklonstvu jaganjcu postie se samo ondje gdje sama raznolikost postaje jedinstvom. Tu zaista imamo impresivni ritam svih onih skupina koje prilaze sreditu prizora. On je, meutim, pronaen s pomou isto aritmetike koordinacije, sainjen iz same raznolikosti. Van Eyck zaobilazi t ekoe kompozicije tako to daje samo prizore u strogoj mirnoi; on postizava statiku a ne dinamiku harmoniju. U tome je bit velike razlike izmeu Rogiera van der Weydena i van Eycka. Rogier namee sebi ogranienja da bi pronaao ritam; on ga ne postizava uvijek, ali uvijek za njim tei. Za najvanije predmete svete historije postojala je stroga, stara tradicija slikanja. Slikar nije vie morao sam traiti raspored svoje slike36. Neke su od spomenutih tema, tako rei, same u sebi nosile ritmiku konstrukciju. Ritam je nekako sam po sebi ulazio u Oplakivanje, u Skidanje s kria, u Poklonstvo pastira. Sjetimo se slike Piet Rogiera van der Weydena u Madridu, Oplakivanja avinjonske kole u Louvreu i Bruxellesu, one Petrusa Christusa, Geertgena tot Sin Jansa, pa one u Belles heures d'Ailly37. Ali ako je prizor ivlji kao u izrugivanju Kristu, u Noenju kria, u Poklonstvu kraljeva, tada rastu i tekoe kompozicije, a njihova je najea posljedica neki nemir, neko nepotpuno jedinstvo prikaza. A kad umjetnika posve iznevjeri crkvena, ikonografska norma, tada on stoji, tako rei, bespomono pred svojim zadatkom. Prilino su slabi u kompoziciji ve i prizori suenja kod Dirka Boutsa i Gerarda Davida, mada su jo uvijek u sebi nosili odreeni sveani raspored. Nezgrapno i nespretno djeluje kompozicija u Muenju svetog Erazma, u dermwinderken u Leuvenu i u Muenju svetog Hipolita u Bruggeu, kojega raskidaju etiri konja. U njima nepotpuna kompozicija djeluje upravo odbojno. A kad treba realizirati neviene, fantastine prizore, tada umjetnost petnaestog stoljea zapada u smijeno. Veliko je slikarstvo od toga poteeno zbog svoga ustaljenog tematskog

kruga; ali ilustriranje knjiga nije moglo izbjei prikazivanje bezbrojnih mitolokih i alegorijskih fantazija to ih je pruila literatura. Za to nam dobar primjer daje ilustra cija Epitre d'Otha a Hectoi38, do tanina provedena mitoloka fantazija Christine de Pisan. To je moda neto najnespretnije od svega to bismo mogli zamisliti. Grki bogovi nose velika krila na svojim hermelinskim platevima ili na svojim sveanim burgundskim ogrtaima, a neuspjeli su i njihov raspored i izraz; Minos, Saturn koji jede svoju djecu, Midas koji dijeli nagrade, svi su oni jednako nespretni. Ilustrator je, meutim, pokazao uobiajenu spretnost im je srcu mogao dati oduka kakvim malim pastirom s ovcama ili breuljkom s vjealima i kotaem u pozadini.39 Tu je bila granica stvaralake moi tih umjetnika. Oni su u slobodnom stvaralatvu na kraju krajeva bili gotovo isto tako ogranie ni kao i pjesnici. Alegoriko prikazivanje odvelo je matu u orsokak. Alegorija je naizmjenice sputavala sliku i misao. Slika se nije mogla slobodno oblikovati jer se od nje trailo da potpuno prikae misao, a misao je u njenom letu sputavala slika. Fantazija se navikla da misao to stvarnije pretae u sliku bez bilo kakva stilskog osjeaja. Temperantia nosi na glavi sat da tako upozori na svoje znaenje. Ilustrator Epitre d'Otha se za to jednostavno posluio malim zidnim satom, koji je i na slici Filipa Dobrog objesio na zid40. Kad duh Chastellainova kova, koji zapaa otro i prirodno, crta alegorije po vlastitoj zamisli, bivaju one neobino izvjetaene. Tako je, na primjer, u svom obrambenom spisu, nadovezujui na svoju smionu politiku pjesmu Le dit de vrite41, ugledao etiri ene koje ga optuuju. Njihova su imena Indignation, Rprobation, Accusation, Vindication (Ogorenje, Prekoravanje, Osuda, Osveta). ujmo kako opisuje drugu po redu 42: Ceste dame droit-cy se monstroit avoir les conditions seures, raisons moult agus et mordantes; grignoit les dens et mchoit ses lvres; niquoit de la teste souvent; et monstrant signe d'estre arguresse, sauteloit sur ses pieds et tournoit l'un cost puis , l'autre cost puis l; portoit manire d'impatience et de contradiction; le droit oeil avoit clos et l'autre ouvert; avoit un sacq plein de livres devant lui, dont les uns mit en son escours comme chris, les autres jetta au loin par despit; deschira papiers et feuilles; quayers jetta au feu flonnement; rioit sur les uns et les baisoit, sur les autres cracha par vilennie et les foula des pieds; avoit une plume en sa main, plein d'encre, de laquelle roioit maintes ecritures notables . . .; d'une esoibge aussy noircissoit aucunes ymages, autres esgratinoit aux ongles . . . et les tierces rasoit toutes au net et les planoit comme pour les mettre hors de mmoire; et se monstroit dure et felle ennemie beaucoup de gens de bien, plus volontairement que par raison. (Tu je dama pokazala kako postavlja gorke uvjete i kako se slui vrlo otrim i jetkim argumentima; kripala je zubima i grizla usne; esto je klimala glavom; nagovjeujui znakovima da e biti otra, poskakivala je i okretala se as na jednu, as na dr ugu stranu; vladala se nestrpljivo i nedosljedno, desno je oko zaklopila a lijevo drala otvoreno; imala je pred sobom vreu punu knjiga od kojih je neke kao drage i vrijedne pozaticala za pojas, a druge s prijezirom odbacila; parala je papire i listove; sveske je pakosno bacala u vatru; jednima se smijala i ljubila ih, na druge je pro staki pljuvala i gazila ih nogama; u rukama je drala pero puno tinte kojim je precrtavala gdjekoji vani rukopis . . .; neke je crtee prljala spuvom, druge razgrebla noktima . . ., tree je posve izderala i odloila u stranu kao da ih eli izbaciti iz sjeanja; prema mnogim se asnim ljudima iskazala kao okrutna i podla neprijateljica, i to vie po udi ne go po razlogu). Na drugom je mjestu vidio kako dama Paix iri svoj plat, baca ga visoko u zrak i dijeli se na etiri nove dame: na Paix de coeur, Paix de bouche, Paix de semblant, Paix de vray effet 43 (Mir srca, Mir usta, Lani mir, Pravi mir). U nekoj drugoj Chastellainovoj alegoriji pojavljuju se likovi ena koje se zovu Pesanteur de tes pays, Diverse condition et qualit de tes divers peuples, L'envie et haine des Franois et des voisines nations (Teina tvojih zemalja, Razliit poloaj i razna svojstva raznih tvojih naroda. Zavist i mrnja Francuza i susjednih naroda) kao da se politiki uvodnik moe alegorizirati44. Da svi ti likovi nisu bili vieni nego, naprotiv, izmiljeni, potvruje nam povrh svega i injenica to oni nose svoja imena ispisana na trakama; Chastellain ne crpe, dakle, te svoje slike neposredno iz svoje ive mate nego ih izmilja kao da su prikazani na nekoj slici ili na nekoj predstavi. U La mort du duc Philippe, mystre par manire de lamentation ugledao je svoga

vojvodu pod slikom staklenke pune skupocjene pomasti, koja s neba visi na niti; Zemlja je staklenku nadojila svojim grudima45. Molinet vidi kako Krist kao pelikan (uobiajena slika) napaja svoje mlade svojom krvlju, ali njome ujedno i pere ogledalo smrti 46 . Ovdje se rasplinuo svaki daak ljepote; sve je glupa vo i ishitreno, pretvoreno u praznu igrariju istroeni duh eka novo oploenje. U motivu sna kao okviru neke radnje ne mogu se gotovo nikad primijetiti pravi elementi sna, kakve nalazimo u Dantea i Shakespearea. ak se uvijek ne odrava ni iluzija da je pjesnik svoju zamisao doivio kao viziju; Chastellain sam sebe naziva I' inventeur ou le fantasieur de ceste vision47 (pronalazaem i izmiljaem te vizije). Na sasuenom polju alegorikog prikazivanja mogu niknuti jo samo svjei izdanci ironije. Alegorija moe jo proizvesti po neki uinak samo ako se zbratimi s humorom. Deschamps pita lijenika kako zdravlje vrline i prava: Phisicien, comment fait Droit? Sur m'ame, il est en petit point . . . Que fait Raison? . . . Perdu son entendement, Elle parle mais faiblement, Et Justice est toute ydiote . . .48
("Lijenice, kako zdravlje prava?" / "Tako mi due, zlo mu se pie . . . / "A kako razum?" . . . Pomjerio pameu, / Samo jo bunca, / A Pravda je posve oble savjela . . .")

Najraznolikija podruja mate mijeaju se jedno s drugim bez ikakva stila. Nita nije tako izopaeno kao politiki pamflet u odjei pasto rale. Nepoznati je pjesnik, koji se naziva Bucarius, u svom djelu Le Pastoralet zaodjeo sve klevete burgundske stranke protiv Orlansa u odjeu pastorale. Orlans, Ivan Neustraivi i sva njihova ponosna i gnjevna svita pojavljuju se kao pitomi pastiri, divni Leuvendalci49! Pastirski je plat oslikan ljiljanima, ili lavovima koji se propinju; postoje bergiers long jupel (pastiri u dugim haljinama), to jest sveenici50. Pastir Tristifer, to jest Orlans, otima ostalima kruh i sir, jabuke i orahe i frule, a ovcama zvonca i prijeti nepokornima svojim dugakim pastirskim tapom, sve dok pastirskim tapom ne zatuku i njega samog. Pjesnik pokatkad gotovo i zaboravlja svoju mranu tendenciju i razmahuje se najslaom pastirskom poezijom, a onda se opet pastirska fantazija na vrlo udan nain prekida pakosnim politikim klevetama51. Ni ovdje se jo ne osjea ni truna k stilskog osjeaja i harmonije renesanse. Majstorije kojima Molinet meu svojim suvremenicima zahvaljuje glas duhovita retora i poete, ine nam se posljednjim izopaenjem izraajnog oblika koji je dozreo za propast. On se iivljava u najneukusnijoj igri rijei: Et ainsi demoura l'Escluse en paix qui lui incluse, car la guerre fut d'elle excluse plus solitaire que rencluse52. (I tako grad Sluys ostade u miru koji mu je bio prikljuen, jer je rat od njega bio iskljuen, i osamljeniji od kojeg uk ljuenog grada). U uvodu njegove moralno-didaktike prozne obradbe Romana de la rose igra se vlastitim imenom Molinet: Et affin que je ne perde le froment de ma labeur, et que la farine que en sera molue puisse avoir fleur salutaire, j'ay intencion, se Dieu m'en donne la grace, de tourner et convertir soubz mes rudes meulles le vicieux au vertueux, le corporel en l'espirituel, la mondanit en divinit, et souverainement de la moraliser. Et par ainsi nous tirerons le miel hors de'la dure pierre, et la rose vermeille hors des poignans espines, o nous trouverons grain et graine, fruict, fleur et feuille, trs souefve odeur, odorant verdure, verdoyant floriture, florissant nourritoure, nourrissant fruict et fruictifiant pasture53. (A da ne izgubim penice svoga rada i da bi mlivo koje e iz njega biti izmljeveno imalo ljekovite cvjetove ja namjeravam, ako mi Bog za to udijeli milost, da pod svojim grubim mlinovima okrenem i pretvorim porono u kreposno, tjelesno u duhovno, svjetovno u boansko, i da to dostojno moraliziram. Tako emo iz tvrdog kamena izvui med i crvenu ruu iz bodljikava trnja i nai zrno i sjeme, plod, cvijet i list, vrlo ugodan miris, miri sno zelenilo, cvjetanje koje zeleni, hranu koja cvjeta, plod koji hrani, i plodonosnu pau). Kako je to ispunjeno krajem i

propau, kako je sve to otrcano! A suvremenik se divio ba tome kao neemu novom: sred njovjekovnoj je poeziji igra rijei zapravo ostala tua, ona se vie igrala slikama, ujmo, recimo, Oliviera de la Marchea, Molinetova duhovog roaka i oboavatelja: L prins fivre de souvenance Et catherre de desplaisir, Une migraine de souffrance, Colicque d'une impascience, Mal de dens non soustenir, Mon cueur ne porroit plus souffrir Les regretz de ma destine Par douleur non accoustume54.
(Tada me uhvati groznica sjeanja / I katar neraspoloenja, / Migrena trplje nja, / Trbobolja nestrpljenja, / Zubobolja neizdriva, / Moje srce izdralo ne bi / alost moje sudbine / Ovako nenaviklo bolu).

I Meschinot je, kao i la Marche, jo rob te nemone alegorije; stakla su njegovih Lunettes des princes Prudence i Justice; Force je okvir, Temperance avao koji sve to dri na okupu. Raison predaje pjesniku te naoale s naputkom za upotrebu. Od neba poslan, Raison prodire u njegov duh i hoe da u njemu priredi svoju gozbu, ali nalazi da je Desespo ir sve pokvario tako da tamo nema nita pour disner bonnement55 (da se estito rua). Sve je naizgled izopaeno i upropaeno. Pa ipak je to doba u kojemu novi duh renesanse piri gdje god hoe. Veliko novo produhovljenje, novi isti oblik gdje emo ih nai?

XXII

DOLAZAK NOVOG OBLIKA

Odnos procvjetala humanizma prema duhu srednjeg vijeka koji odumire mnogo je zapleteniji nego to smo voljni zamisliti. Nama, kojima se oba ova kulturna kompleksa ine otro odijeljena, priinja se kao da je svima, kao neka nenadana objava, zavladala osjetljivost za vjenu mladost antike i poricanje svega istroenog aparata srednjovjekovnog misaonog izraaja. Kao da su duhovi, nasmrt umorni od alegorija i flambojantnog stila, u isti mah shvatili: ne ovo, nego ono! Kao da se zlatna harmonija klasinog odjednom pojavila pred njihovim oima poput nekog spasenja; kao da su antiku morali prigrliti uz radosno kliktanje due koja je konano nala svoj spas. Ali nije tako. Klasicizam je rastao vrlo sporo usred vrta srednjovje kovnog miljenja, usred divljeg bujanja starog stanja, isprva je klasicizam samo posve formalni element fantazije. Novo veliko oduhovljenje djeluje tek kasnije, ali ni tada jo ne zamiru duh i izraajni oblici to ih po navici smatramo preivjelima, srednjovjekovnima. Da sve to jasnije spoznamo, bilo bi korisno kad bismo nastanak re nesanse prouavali dublje nego to to moemo ovdje uiniti; ne u Italiji, nego u onoj zemlji koja je bila najplodnije tlo za itavo ono divno bogatstvo istinske srednjovjekovne kulture: u Francuskoj. Promatramo li talijanski quattrocento u njegovoj ohrabrujuoj suprotnosti prema ivotu kasnog srednjeg vijeka izvan Italije, tada osjeamo to stoljee kao razdoblje sklada, vedrine i slobode, kao isto i zvuno razdoblje. Renesansom smatramo harmoniju tih svojstava, ali u njima gledamo i signaturu novog duha. U neizbjeivoj jednostranosti, bez koje ne nastaje nikakav historijski sud, zaboravlja se, meutim, da su i u Italiji petnaestog stoljea temelji kulturnog ivota ostali jo uvijek posve sredovjekovni, da su u duhovima same renesanse srednjovjekovne crte urezane mnogo dublje nego to smo obino to ga svjesni. Ukratko, u naoj predodbi dominira duh renesanse. Ako, naprotiv, jednim pogledorn osmotrimo francusko-burgundski svijet petnaestog stoljea, tada stjeemo ovaj glavni dojam: mrano osnovno raspoloenje, barbarska rasko, udni i pretrpani oblici, dotrajala mata sve sami znakovi srednjovjekovnog duha u njegovu propadanju. Ovaj put zaboravljamo da i tu renesansa raste u svim smjerovima; samo to jo ne dominira, samo to tu jo nije izmijenila osnovno raspoloenje. Ovdje treba spomenuti da je novo prisutno kao v a n j s k i o b l i k jo prije nego to se pretvorilo u novi duh. Usred starih shvaanja i odnosa ivota pojavljuju se novi, klasicisti ki oblici. Pojavljivanje humanizma povezano je s djelovanjem jednog kruga obrazovanih ljudi koji je vie od ostalih posveivao svoje sile istoj latintini i klasinoj tvorbi reenice. Jedan takav krug cvjeta u Francuskoj oko 1400; njemu je pripadalo nekoliko sveenika i gradskih vijenika: Jean de'Monstreuil, kanonik u Lilleu i kraljevski sekretar, Nicolas de Clemanges, uveni predvodnik reformatorski raspoloenog sveenstva, Gontier Col i Ambrosius de Miliis. obojica kraljevski tajni perovoe, kao i Jean de Monstreuil. Oni meusobno izmjenjuju skladno sastavljena i sveana humanistika pisma koja ni po emu ne zaostaju za kasnijim proizvodima te vrste ni u pogledu uplje openitosti misli, razmetljive vanosti, usiljene reenike grae i neprozirna naina izraavanja, ni u pogledu uivanja u naunim triarijama. Jeana de Monstreuila najivlje zanima kako se pie orreolum i scedula, s h ili bez njega, i pitanje upotrebe slova k u latinskim rijeima. Ako mi ne priteknete u pomo, potovani uitelju i brate pie de Monstreuil Clemangesu1 izgubit u dobar glas i bit e mi kao da sam osuen na smrt. Upravo sam, naime, primijetio da sam u svom posljednjem pismu svome gospodaru i ocu, kambreskom biskupu, umjesto komparativa propior u urbi i povrnosti pera napisao proximior! Ispravite to, zaboga, jer e inae nai klevetnici o tome napisati rugalice2. Iz toga se vidi da su ta pisma uene literarne vjebe namijenjene javnosti. Pra va humanistika polemika je i njegova polemika s prijateljem Ambrosiusom, koji je Cicerona

optuivao s nedosljednosti a Ovidija stavljao povrh Vergilija3. U jednom pismu nalazimo jednostavan opis samostana Charlieu pokraj Senlisa. U tome pismu pada nam u oi kako postaje itljivije, im srednjovjekovnim stilom pone jednostavno priati to se sve tamo moe vidjeti. Kako se u refektoriju hrane i vrapci, pa bi se lako moglo posumnjati je li kralj tu zadubinu osnovao za redovnike ili za ptice; kako se sitni cari vlada poput gvardijana; kako vrtlarov magarac moli pismopisca da i njega spomene u svojoj epistoli. Sve to zvui svjee i draesno, ali nije specifino humanistiko 4. Sjetimo se da smo Jeana de Monstreuila i Gontiera Cola ve upoznali kao strasne poklonike Romana de la rose i kao lanove cour d'amoursa iz 1401. Ne pokazuje li to dosta jasno kako je rani humanizam bio jo posve izvanjski ivotni elemenat? On je zaista tek pojaana posljedica srednjovjekovne kolske erudicije i samo se neznatno razlikuje od ponovnog oivljavanja klasine latintine koju smo mogli zapaziti u Alkuina i njegovih sljedbenika u doba Karla Velikog, a onda opet u francuskim kolama dvanaestog stoljea. Mada je taj najraniji francuski humanizam ne nalazei neposredna nastavka ponovo procvjetao u uskom krugu ljudi koji su ga njegovali, on je ipak ve povezan s velikim meunarodnim duhovnim gibanjem. Za Jeana de Monstreuila i njegove sljedbenike vai Petrarca ve kao svijetli uzor. On esto spominje i Coluccia Salutatija, firentinskog kancelara, koji je u drugoj polovici etrnaestog stoljea uveo novu la tinsku retoriku u jezik dravnih spisa5. Petrarca je, meutim, ako nam je doputeno tako rei, bio u Francuskoj preuzet jo u srednjovjekovni duh. On je lino bio u prijateljskim odnosima s duhovnim prvacima starije generacije, s pjesnikom Philipeom de Vitryjem, s filozofom i politiarom Nicolasom d'Oresmeom koji je odgojio dofena (Karla V); i Philippe de Mzires je, ini se, poznavao Petrarcu. Ali ti ljudi nisu bili hu manisti ni u kom pogledu, mada su moda Oresmeove misli sadravale mnogo nova. Ako je na Machautovu Peronne d'Armentires, kako nasluuje Paulin Paris,6 u njenoj enji za ljubavlju pjesnika zaista utje cao ne samo primjer Heloise, nego ve i primjer Laure, onda je Le Voir-Dit znaajno svjedoanstvo o tome kako je neko djelo, u kojemu ponajprije osjeamo pojavljivanje modernog miljenja, uza sve to moglo jo inspirirati posve srednjovjekovnu tvorevinu. Nismo li, uostalom, u pravilu skloni da gledamo Petrarcu i Boccaccia odvie iskljuivo s moderne strane? Mi ih promatramo kao prve predstavnike novog duha, i to s pravom, ali bismo pogrijeili, ako bismo pretpostavili da oni, to jest prvi humanisti, zbog toga zapravo i nisu vie pripadali etrnaestom stoljeu. Oni sa svim svojim djelom, ma koliko se u njemu osjeao novi dah, stoje ipak usred kulture svoga do ba. Povrh toga Petrarca i Boccaccio, na izmaku srednjeg vijeka, ne duguju svoju slavu izvan Italije u prvom redu svojim spisima na narodnom jeziku, koji e ih uiniti besmrtnima, nego, naprotiv, svojim latinskim djelima. Petrarca. je svojim suvremenicima bio prije svega Erasmus avant la lettre, mnogostrani i profinjeni autor rasprava o mo ralu i ivotu, veliki pismopisac, zanesenjak za antiku u svom Liber de viris illustribus i u svojim Rerum memorandarum libri IV. Njegove teme: De contemptu mundi, De otio religiosorum, De vita solitaria, bile su jo posve u skladu sa srednjovjekovnim misaonim svijetom. Njegovo velianje antikog junatva blie je velianju neuf preux7 nego to bismo bili voljni pretpostaviti. Ako su postojale veze izmeu Petrarce i Geerta Grootea, t ome se ne bismo trebali nimalo uditi, kao ni tome to se Jean de Varennes, fanatik iz Saint-Lia,8, posluio Petrarcinim autoritetom da bi se zatitio od sumnje zbog raskolnitva9, i to je Petrarca uzeo tekst za jednu novu molitvu iz Tota caeca christianitas. Znaenje Petrarce za njegovo stoljee zaodjeo je Jean de Monstreuil rijei ma devotissimus, catholicus ac celeberrimus philosophus moralis10. Dionizije Kartuzijanac je mogao iz Petrarce uzeti ak i jadikovku zbog gubitka svetoga groba, tu pravu srednjovjekovnu misao; ali budui da je stil Francesca retorian i teak, citirat u radije smisao njegovih rijei negoli njihov oblik 11. Petrarca je svojim zlobnim rijeima da izvan Italije uope i nema govornika i pjesnika dao jo jedan naroit zamah klasicistikim literarnim tenjama ve spomenutih prvih francuskih humanista. Ljubitelji lijepe umjetnosti u Francuskoj nisu, naime, mogli na svom obrazu trpjeti takvu ljagu. Nicolas de Clemanges i Jean de Monstreuil ivo su se usprotivili toj

tvrdnji12. Boccaccio je postigao utjecaj slian Petrarkinu utjecaju na jednom ogranienijem podruju. Njega nisu potovali kao autora Decamerona, nego kao le docteur de patience en adversit (uitelja strpljivosti u nesrei), kao autora De casibus virorum illustrium, i De claris mulieribus. Boccaccio se tim neobinim zbirnim djelima o nepostojanosti ljud ske sudbine dovinuo do neke vrste impresarija Fortune. To je uloga u kojoj Chastellain gleda messire Jehan Bocacea13 i u kojoj se za njim povodi. Jednoj svojoj udnoj raspravi o razliitim traginim sudbinama svoga doba dao je naslov Temple de Bocace. U njoj on preklinje duh noble historien (plemenita historiografa) da Margareti Engleskoj prui utjehu u njenoj nesrei. Zaista se ne moe ustvrditi da su Burgunani petnaestog stoljea, koji su osjeali posve srednjovjekovno, nepotpuno i pogreno shvatili Boccaccia. Oni su, naprotiv, uoili ba samo njegovu snano srednjovjekovnu stranu za koju nama prijeti opasnost da je zaboravimo. Ono to francuski humanizam na pomolu dijeli od talijanskog hu manizma nije toliko razlika u tenji ili raspoloenju koliko razlika u ukusu i erudiciji. Francuzi naprosto ne imitiraju antiku tako lako kao oni koji su roeni pod toskanskim nebom ili u sjeni koloseuma. Ueni autori vladaju, dodue, potpuno spretno klasino -latinskim stilom pisama, ali su zato svjetovni spisatelji jo neiskusni u finesama mitologije i povijesti. Machaut, koji usprkos svom sveenikom dostojanstvu nije bio uenjak i mada ga treb a smatrati svjetovnim pjesnikom, ipak beznadno brka imena sedmorice mudraca. Chastellain mijea Peleja s Peliasom, La Marche Proteja s Piritojem Pjesnik Pastoraleta govori o le bon roy Scypion d'Afrique (o dobrom kralju Scipionu Afrikom), autor Jouvencela izvodi politique od i navodno grkog icos, gardien, qui est dire gardien de pluralit (to znai uvar veine)14. Pa ipak klasina vizija probija u njih, bar pokatkad, njihov srednjovjekovni alegoriki oblik. Pjesnik Le Pastoraleta, te izopaene slike pastirske igre, razastire nad opisivanjem boga Silvanusa i povrh molitve Panu neto poput sjaja quattrocenta, da odmah zatim opet dalje kaska utrtim tragovima staroga puta15. Kao to Jan van Eyck na svojim posve srednjovjekovno gledanim slikama primjenjuje pokatkad klasicistike arhitektonske oblike, tako i pisci pokuavaju jo posve formalno i kao puki ornament da prerauju antike crte. Kroniari okuavaju svoje sile na contiones, na govorima pred skuptinom ili pred vojskom u stilu Tita Livija16, ili spominju udna znamenja, prodigia, jer ih je spominjao i Livije. to je imitiranje klasinih oblika nespretnije, to je ono pounije za nae poznavanje prijelaza od srednjeg vijeka do renesanse. alonski biskup Jean Germain pokuava da prikae araski mirovni kongres (1435) zbijenim markantnim stilom Rimljana. On oigledno eli postii Livijeve efekte kratkim reeninim sklopovima i ivom slikovitou; ali ono to iz toga proizlazi, prava je karikatura antike proze, jednako nategnuta i naivna; crteom je slina sitnim likovi ma s kalendarskog lista nekog brevijara, ali je stilski neuspjela 17. Shvaanje antike vie je nego neobino. Na pogrebnoj sveanosti za Karla Smjelog u Nancyju pojavljuje se mladi vojvoda lotrinki, koji ga je pobijedio, u alobnoj odori l'antique da iskae posljednju poast truplu svoga neprijatelja; nosio je zlatnu, do pasa dugaku bradu, ime eli da prikae jednoga od novih preux i da proslavi svoj vlastiti trijumf. U toj se maskeradi molio punih etvrt sata18. Pojmovi rhtorique, orateur, posie reprezentiraju duhovima u Francuskoj oko 1400. svekoliku antiku. Oni zavidno savrenstvo antike naziru ponajprije u izvjetaenom obliku. Svim tim pjesnicima s kraja etrnaestog i onima iz petnaestog stoljea, kad sluaju glas svoga srca i kad zaista imaju neto da kau, uspijeva po koja iva, jednostavna, esto snana i pokatkad njena pjesma. Ako pak treba da bude osobito lijepa, tada mue mitologiju, upotrebljavaju preciozne latinizantne izraze i osjeaju se kao rhtoriciens. Christine de Pisan razlikuje odrjeito mitoloku pjesmu kao balade poutique od svojih obinih pjesni kih radova19. Kad svome pjesnikom kolegi i potovaocu Chauceru alje svoja djela, zapada Eustache Deschamps u neprobavljivi pseudoklasi ni galimatijas:

O Socrates plains de philosophie, Seneque en meurs et Anglux en pratique, Ovides grans en ta poeterie, Bris en parler, saiges en rhthorique Aigles tres haulz, qui par ta thorique Enlumines le regne d'Eneas, L'Isle aux Geans, ceuls de Bruth, et qui as Sem les fleurs et plant le rosier, Aux ignorans de la lanque Pandras20, Grant translateur, noble Geffroy Chaucier! . . . . . . . . . . . . . . A toy pour ce de la fontaine Helye Requier avoir un buvraige autentique, Dont la doys est du tout en ta baillie, Pour rafrener d'elle ma soif thique, Qui en Gaule seray paralitique Jusques a ce que tu m'abuveras21.
(O Sokrate pun mudrosti, / Seneka po udi, Englez22 po stilu ivota, / Ovid, velik u svom pjesnitvu, / Na rijei kratak, u retorici mudar / Do neba visoki orle, koji svojom teorijom / Obasjava kraljevstvo Eneja, / Otoe divova, onih Bratovih23, koji si / Sijao cvijee i sadio ruu, / Pandar za neznalce jezika, / Veliki prevodioe, plemeniti Geoffrey Chaucer! / . . . . . . Od tebe elim pravi napitak? Iz vrela helikonskog,? iji je vodotok sav u tvojoj vlasti, / Da tu utaim svoju hektiku e, / Ja, koji u u Galiji biti uzet, / Sve dok me ti ne napoji.

Tu poinje ono to e se uskoro izroditi u smijenu latinizaciju ple menitog francuskog jezika koju su Villon i Rabelais ibali svojom porugom24. Taj stil susreemo neprestano u pjesnikoj korespondenciji, u posvetama i govorima, ukratko, kad se god tei za osobitom ljepotom i dostojanstvom. Chastellain govori tada o vostre trs-humble et obissante serve et ancelle, la ville de Gand (vaoj vrlo poniznoj i poslunoj robinji i sluavci, o gradu Gentu), la viscrale intime douleur et tribulation (dubokom bolu i tjeskobi utrobe), La Marche o nostre francigne locution et langue vernacule (naem franakom nainu izraavanja i o narodnom govoru, Molinet o abreuv de la doulce et melliflue liqueur procedant de la fontaine caballine, ce vertueux duc scipionique, gens de molibre courage25 (napajanju slatkim i medenoitkim napitkom s Pegazova vrela [hipokrene] o tom kreposnom scipionskom vojvodi, o ljudima enske udi). Ovi ideali profinjene rhtorique nisu samo idea li istog literarnog izraza nego ujedno, pa ak i u jaoj mjeri, ideali vieg literarnog ophoenja. Sav je humanizam, ba kao neko trubadurska poezija, drutvena igra, oblik konverzije, tenja za viim oblikom ivota. Taj element ne opovrgava jo ni dopisivanje meu uenjacima esnaestog i sedamnaestog stoljea. Francuska je u tom pogledu u sredini izmeu Italije i Nizozemske. U Italiji, gdje su se jezik i misli jo najmanje udaljili od prave, iste antike, mogli su humanistiki oblici neusiljeno ui u prirodni razvoj vieg narodnog ivota, nad talijanskim jezikom gotovo i nije izvreno nikakvo nasilje nekim jae naglaenim latinitetom izraza. Humanistiki se klupski duh ovdje izvrsno prilagodio drutvenim obiajima. Talijanski humanizam predstavlja postepeni razvoj talijanske narodne kulture, a time i prvi tip modernog ovjeka. U burgundskim zemljama bili su, naprotiv, duh i oblik drutva jo tako srednjovjekovni da se ondje tenja za obnovljenim i oplemenjenim izrazom isprva mogla ostvariti samo u posve staromodnom obliku: u retorskim komorama. One su kao drutva naprosto nastavak tvorbe srednjovjekovne bratovtine, a duh koji u njima vlada obnavlja se isprva samo u posve izvanjskom i formalnom. Tek je Erazmov biblijski humanizam ondje zapoeo epo hu modernog obrazovanja. Izuzevi sjeverne provincije, Francuska ne poznaje starinski aparat retorskih komora, ali su zato i njezini slabije organizirani nobles rhtoriciens jedva slini talijanskim

humanistima. I oni su jo duboko utonuli u duhu i oblicima srednjeg vijeka. Tko su nosioci novog unutar francuske literature petnestog stolje a? To su pompozni predvodnici bogato drapiranog burgundskog ideala, Chastellain, La Marche i Molinet. Treba priznati da se ba oni klanjaju oratorskom u okviru alegorije i latinizma, u okviru plemenitog stila, ali oni postaju itljivi tek ondje gdje se oslobaaju izvjetaenog ideala i gdje pjevaju i piu samo onako kako im nalae raspoloenje srca; tek tu se oni doimaju moderno. Obeanje za budunost nije bilo sadrano u klasicizmu nego u prirodnosti. Latinizantna i klasicistika tenja djelovala je prije sputavajui nego unapreujui. Modernim smije mo nazvati samo pjesnike koji su jednostavni duhom i oblikom, mada se jo pokoravaju srednjovjekovnoj shemi. Moderni su Villon, Coquillart, Henri Baude, Charles d'Orlans i pjesnik djela L'amant rendu cordelier. Inae se divljenje pompoznom burgundskom stilu nije nipoto ograniilo na vojvodske zemlje. Jean Robertet (1420-1490), sekretar trojice burgundskih vojvoda i trojice francuskih kraljeva, vidio je vrhunac najplemenitije pjesnike umjetnosti u Georgesu Chastellainu, Burgunaninu flamanskog porijekla. Iz toga se divljenja rodila literarna korespondencija koja bi mogla ilustrirati ovo to smo upravo rekli. Da bi se upo znao s Chastellainom, posluio se Robertet posredovanjem nekog Montferranta koji je ivio u Bruggeu kao mentor nekog mladog Bourbona, odgojenog na dvoru svoga burgundskog ujaka. Osim visokoparne slavopojke dvorskom kroniaru i pje sniku poodmakle dobi poslao mu je i dva pisma za Chastelaina, jedno francusko i jedno latinsko. Budui da Chastellain nije odmah pristao na prijedlog o literarnom do pisivanju, sastavio je Montferrant po prokuanom receptu opirno ohrabrenje. Njemu se prikazalo Les Douze Dames de Rhtorique (Dvanaest dama retorike) po imenu Science, Eloquence, Gravit de Sens, Pro fondit (Znanost, Govorniki dar, Ozbiljnost, Dubina) itd. Chastellain je podlegao toj kunji, i oko tih Douze Dames de Rhtorique okupie se pisma spomenute trojice26; ali nije dugo potrajalo, i Chastellainu je to dozlogrdilo; odrekao se daljnjeg dopisivanja. U Roberteta vidimo nazovimodernu latintinu na vrhuncu gluposti., Robertet opisuje svoju prehladu rijeima: J'ay est en aucun temps en la case nostre en repos, durant une partie de la brumale froidure (Proboravio sam neko vrijeme mirujui u naoj kolibi, za dijela maglo vite hladnoe27. Hiperboliki izrazi kojima iskazuje svoje divljenje nisu nimalo pametniji. Kad je na kraju od Chastellaina primio pjesniko pismo (zaista mnogo bolje od njegove vlastite poezije), pisao je Montferrantu: Frapp en l'oeil d'une clart terrible Attaint an couer d'eloquence incrdible, A humain sens difficile produire, Tout offusquie de lumire incendible. Outre perant de ray presqu'impossible Sur obscur corps qui jamais ne peut luire, Ravi, abstrait me trouve en mon dduire, En extase corps gisant la terre, Foible esperit perplex voye enquerre Pour trouver lieu e oportune yssue Du pas estroit o je suis mis en serre, Pris la rets gu'amour vraye a tissue.
(Pogoen u oko od strane svjetlosti, / U srce od neuvene elokvencije, / Koja se po ljudskom shvaanju teko proizvodi, / Sav zaslijepljen od svjetla plamenog, / to gotovo nemoguim mlazom obasjava / Tamno tijelo koje nikad svijetljeti nee, / Osjeam kako me vue i nosi, / Leei tijelom na zemlji u ekstazi / Duh, nejak, prezapanjen da trai puta, / Da nae mjesto i dobar izlaz / Iz uska tjesnaca gdje sjedim kao suanj, / Sputan mreom koju isplete istinska ljubav).

I dalje u prozi: O est l'oeil capable de tel objet visible, l'oreille pour ouyr le haut son argentin et tintinabule d'or? (Gdje je oko sposobno za tako vidljiv predmet, gdje uho da uje

srebrn glas i glas koji zvoni kao zlato?) A to o tome kae Montferrant, amy des dieux immorteles et chri des hommes, haut pis Ulixien, plein de melliflue faconde (prijatelj besmrtnih bogova i ljubimac ljudi, napete odisejske grudi, pune mednoslatke rjeitos ti?) N'est-ce resplendeur quale au curre Phoebus? (Nije li to sjaj slian sjaju Febovih kola?), ne zvui li savrenije od Orfejeve lire, la tube d'Amphion, la mercuriale fleute qui endormyt Argus? (trska Amfionova, merkurska frula koja je uspavala Argusa?) itd.28 S tom beskrajnom nadutou ide ukorak duboka knjievnika poniznost koje se dre pjesnici vjerni srednjovjekovnom propisu. I ne samo ti pjesnici; svi se njihovi suvremenici jo klanjaju istome obliku. La Marche se nada da e se njegovi memoari kao skromno cvijee moi uplesti u vijenac, i usporeuje svoje djelo s jelenovim preivanjem. Molinet moli sve orateurs da iz njegova djela istrijebe sve suvino. Commynes se nada da e vjenski nadbiskup njegovu kroniku, koju je za njega pisao, moda moi iskoristiti za neko latinsko djelo 29. Iz pjesnike korespondencije izmeu Roberteta, Chastellaina i Montferranta jasno se razabire da je pozlata novog klasicizma samo nalijepljena na pravu srednjovjekovnu sliku. A taj je Robertet, upamtimo dobro, bio u Italiji, en Ytalie, sur qui les respections du ciel influent aorn parler, et vers qui tyrent toutes douceurs lmentaires pour l fondre harmonie30 (u Italiji na koju milost neba sipa kieni govor, prema kojoj tee sve elementarne slasti da se tamo otope u harmoniji). Ali od te harmonije oigledno nije mnogo donio sa sobom kui. Odlika Italije sastojala se za taj duh u aorn parler (kienu govoru), u posve izvanjskom njegovanju lijepog stila. Jedino to za trenutak ini sumnjivim dojam lijepo iskiene starine jest daak ironije koji je katkad neosporan u tim izvjetaenim izljevima srca. Va je Robertet, kau Dames de Rhtorique Montferrantu31, il est exemple de Tullian art, et forme de subtilit Trencienne . . . qui succi a de nos seins notre plus intriore substance par faveur; qui, outre la grce donne en propre terroir, se est all rendre en pays gourmant pour rfection, nouvelle (tj. Italija), l o enfans parlent en aubes leurs mres, frians d'escole en doctrine sur permission de eage (on je primjer tulijevske [ciceronske] umjetnosti i oblik terencijevske suptilnosti . . . on koji je po milosti iz naih grudi sisao nau najintimniju supstanciju; onaj koji je, pokraj ljupkosti koja mu se prua na vlastitom tlu, poao na novo osvjeenje u sladokusnu zemlju [Italiju], onamo gdje djeca svojim majkama govore u albadama [u jutarnjim pjesmama], gdje su djeca pohlepna za kolom i uena vie nego to pristaje njihovoj dobi). Chastellain naputa dopisivanje jer mu je dozlogrdilo; vrata su dosta dugo ostala irom otvorena Dami Vanit (gospoi Tatini); on ih sada zatvara kraunom. Robertet m'a surfondu de sa nue, et dont les perles, qui en celle se congrent comme grsil, me font resplendir mes vestements; mais qu'en est mieux au corps obscur dessoubs, lorsque ma robe deoit les voyans? (Robertet me je zasuo iz svoga oblaka, Robertet od ijeg je bisera, to se sabire u istome oblaku u kojem i sitna tua, zasjalo moje odijelo ali kakva korist od toga tamnom tijelu pod njim, ako moja odjea zavarava one to bistro gleda ju?) Ako Robertet nastavi pisati ovako visokoparno, bacit e njegova pisma u vatru neproitana. Ako hoe da govori jednostavno kako se dolikuje meu prijateljima, Georges mu nee uskratiti svoju naklonost. Kad se humanist slui samo latinskim jezikom, tada je manje oigledno da pod klasinom odjeom jo prebiva srednjovjekovni duh. Tada se nepotpuna predodba o istinskom duhu antike ne odaje u nespretnoj obradbi; tada pisac moe bez tekoa imitirati, i to imitirati do obmane vjerno. Nama se humanist kao to je Robert Gaguin (1433 -1501) u svojim pismima i govorima ve priinja gotovo isto tako modernim kao i Erazmo koji mu duguje svoju prvu slavu; Gaguin je, naime, na kraju svoga kompendijuma francuske povijesti, prvog naunog historijskog djela u Francuskoj (1495), objavio jedno Erazmovo pismo, prvo Erazmovo tampano djelo 32. Mada Gaguin jo nije poznavao grki jezik, kao ni Petrarca33, on je ipak, kao i Petrarca, pravi humanist. Ali mi ujedno vidimo kako u njemu i dalje ivi stari duh. On jo svoju latinsku rjeitost posveuje naslijeenim srednjovjekovnim temama, recimo dijatribi protiv braka34 ili pokudi dvorskog ivota, time to Curial Alaina Chartiera opet prevodi natrag na latinski. Ili obrauje, ovaj put u francuskoj pjesmi,

drutvenu vrijednost stalea u staroj navikloj for mi polemike, u Le Debat du labourerur, du prestre et du gendarme (Svaa seljaka, sveenika i vojnika). Samo to ba Gaguin, koji savreno vlada latinskim stilom, u svojoj francuskoj pjesmi ni u kom pogledu ne zapada u retoriku bombastinost; u njega ne nalazimo ni latiniziranih oblika ni hiperbolikih obrata ni mitologije; kao francuski pjesnik stoji on posve na strani onih koji su u svom srednjovjekovnom obliku sauvali svoju prirodnost a time i svoju itljivost. Njemu je humanistiki oblik jedva neto vie od odjee kojom se zaogre; ta mu sveana odjea pristaje, ali se on slobodno kree i bez nje. Renesansa je za francuski duh petnaestog stoljea u najboljem sluaju posve laka, vanjska ljuska. esto smo skloni da pojave koje zvue poganski smatramo odlu nim kriterijem za ustanovljivanje poetka renesanse. Ali svaki poznavalac srednjovjekovne literature dobro zna da taj literarni paganizam nije nipoto ogranien na podruje renesanse. Kad humanisti nazivaju Boga Princeps superum a Mariju genetrix Tonantis, nema u tome ni ta neuveno. Posve izvanjsko transponiranje imena osoba kranskog vjerovanja u nazive iz poganske mitologije ve je vrlo staro i ono za sadraj religioznog osjeaja znai malo ili nita. Arhipoeta u svojoj ispovijedi pjeva ve u dvanaestom stoljeu bez ustruavanja: Vita vetus displicet, rnores placent novi; Homo videt faciem, sed cor patet Iovi.
(Stari ivot ne volim, ve obiaje nove; / ovjek vidi lice, Zeus gleda u srce).

Kad Deschamps govori o Jupiter venu de Paradis (Jupiteru koji je doao iz raja)35, tada mu nije na umu nikakva bezbonost, kao ni Villonu kad u dirljivoj baladi, koju je spjevao za svoju majku kao molitvu Bogorodici, naziva Mariju haulte Desse (dina boica) 36. Neka vrst poganskog kolorita svojstvena je i pastirskom pjesnitvu; u njemu su se mirno mogli pojaviti bogovi. U Le Pastoraletu naziva se celestinski samostan u Parizu temple au hault bois pour les dieux prier37 (hram u visokoj umi za molitvu bogovima). Ovako neduno poganstvo nije nikoga odvelo na stranputicu. Pjesnik povrh toga izjavljuje: Se pour estrangier ma Muse je parle des dieux des paens, sy sont les pastours crestiens et moy38 (Ako govorim o bogovima pogana samo da svoju muzu zadivim, pastiri i ja ipak smo krani). Kad se u jednom Molinetovom snovienju pojavljuju Mars i Minerva, tada i on svaljuje odgovornost na Raison et Entendement (Um i Razum) koji mu govore: Tu le dois faire non pas pour adjouter foy aux dieux et desses, mais pour ce que Nostre Seigneur seul inspire les gens ainsi qu'il lui plaist, et souventes fois par divers inspirations39. (Ne ini to radi toga da bogovima i boicama prizna pravo da im se vjeruje nego stoga to na to sam Na Gospodin navodi ljude onako kako se njemu svidi, esto i raznim nadahnuima), U literarnom poganstvu potpuno razvijene renesanse ima mnogo to ga to ne treba shvatiti ozbiljnije od takvih izjava. Od dubljeg je znaenja za prodor novog duha pojava osjeaja priznanja poganskog vjerovanja kao takvog, poimence poganske rtve. Ali taj osjeaj moe nastupiti i u onih koji su sa svojim misaonim oblicima jo vrsto ukorijenjeni u srednjem vijeku. To pokazuje primjer Chasteilaina. Des dieux jadis les nations gentilles Quirent l'amour par humbles sacrifices, Lesquels, pos que ne fussent utiles, Furent nientmoins rendables et fertiles De maint grant fruit et de haulx bnfices, Monstrans par fait que d'amour les offices Et d'honneur humble, impartis o qu'ils soient Pour percer ciel et enfer suffisoient40.
(Neko su poganski narodi teili / Za ljubavlju bogova smjernim rtvama / Koje su, mada moda beskorisne, / Ipak bile unosne i plodne / Velikim uinkom i dobroinstvima, / Pokazujui zaista da su pokloni ljubavi / I smjerna dostojanstva ma gdje udijeljeni / Dovoljni da otvore nebo i pakao).

Pokatkad se usred srednjovjekovna ivota odjednom zauje zvuk renesanse. Prilikom jednog pas d'armes u Arrasu godine 1446. pojavio se Philippe de Ternant, ne nosei, suprotno tadanjim obiajima, bannerole de devocion, traku s pobonom izrekom ili neki svetaki lik. Laquelle Chose je ne prise point (to j a ne odobravam), kae La Marche o toj bezonosti. Ali je od toga jo bezonija lozinka koju Ternant nosi: Je souhaite que avoir puisse de mes desirs assouvissance et jama is aultre bien n'eusse41 (elio bih da mi budu zadovoljene elje i da nemam nikakva drugog blaga). To je mogla biti deviza najslobodo umnijeg libertina estnaestog stoljea. Taj pravi paganizam nisu duhovi morali crpsti iz klasine literature. Mogli su ga nai u svom vlastitom srednjovjekovnom blagu, u Romanu de la rose . Pravo je poganstvo bilo u erotinim oblicima kulture. U njima su Venera i bog ljubavi od davnine nali svoje skrovite u kojemu su uivali vie nego samo retoriko oboavanje. Jean de Meun je veliki poganin. Ne stoga to je imena bogova antike mijeao s imenima Isusa i Marije, nego zato to je najsmioniji hvalospjev zemaljskim slastima protkao kranskim predodbama blaenstva, to je za mnogobrojne itaoce od trinaestog stoljea dalje bilo kola poganstva. Ne da se ni zamisliti vee svetogre od stihova u kojima je rije i Geneze: Gospod je poalio to je stvorio ovjeka na zemlji u obrnutom smislu stavio u usta gospoe Nature, koja se u njega pojavljuje kao demiurg; Nature je poalila to je stvorila ljude jer preziru njezin zakon mnoenja: Si m'aist Dieux li crucefis, Moult me repens dont homme fis42.
(Boe raspeti, pomozi mi, / Teko se kajem to stvorih ovjeka).

udno je to je Crkva, koja se tako bojala sitnih dogmatskih zastra njivanja spektulativne vrste i tako ih estoko suzbijala, dopustila da u duhovima nesmetano dalje buja nauka toga brevijara aristokracije. Novi oblik i novi duh ne proimaju se uzajamno u ivo jedinstvo. Kao to se ideje novog doba esto jo zaodijevaju posve srednjovjekovnim ruhom, tako se i posve srednjovjekovne misaone, tvorevine pojavljuju u sapfikim metrima sa arenom svitom mitolokih likova. Klasicizam i moderni duh dvije su posve razliite stvari. Literarni je klasici zam starmalo dijete. Antika ima za obnavljanje lijepe literature jedva neko vee znaenje o d Filoktetovih strelica. Posve je drukije bilo u likovnoj umjetnosti i u naunom miljenju: tu su antika istoa prikazivanja i izraza, antika univerzalnost duha, antiko ovladavanje ivotom i spoznaja ovjeka znaili neto mnogo vie od tapa na koji se ovjek mogao osloniti. U likovnoj su umjetnosti svladavanje suvinog, preuvelianog, izvitoperenog, grimase i flamboajantne vitice u cijelosti djelo antike. Na podruju miljenja bio je uzor antike jo mnogo neophodniji i plodonosniji. Na literarnom p olju je, naprotiv, jednostavnost i istoa procvjetala izvan klasicizma, pa ak i u njemu usprkos. Ono malo duhova koji su u Francuskoj petnaestog stoljea primili humanistike oblike jo ne nagovjeuje renesansu. Njihovo je raspoloenje, njihovo je ponaanje jo posve srednjovjekovno. Renesansa dolazi tek onda kad se mijenja t o n i v o t a , kad oseka ubitanog poricanja ivota uzmakne pred novom plimom i kad zapue stalan, svje povjetarac; ona dolazi tek kad u duhovima dozrije vedro pouzdanje da je dolo vrijeme ponovnog osvajanja sviju divota antikog svijeta u kojima se ovjek ve tako dugo ogledao.

BILJEKE I. NAPETOST IVOTA

1. Nizozemski kleppen; ovaj se naziv uvelike upotrebljava u Porajnju i u sjevernoj Njemakoj. I prema nizozemskom se obiaju zvoni u stranu tako da se pokree ili zvono ili klatno koje udara samo o jednu stranu zvona. 2. Oeuvres de Georges Chastellain, izd. Kervyn de Lettenhove, 8 sv., Bruxelles 1863-1866, III p. 44. 3 Antwerpen's Onze-Lieve-Vrouwe-Toren, uitg. door het Stadsbestuur van Antwerpen, 1927, p. XI, 23. 4. Chastellain II, p. 267; Mmoires d'Olivier de la Marche, izd, Beaune et d'Arbaumont (Soc. de 1' histoire de France) 1883-1888, 4 sv., II, p. 284. Na tu me etimologiju upozorio prof. Eugen Lerch. 5. Journal d'un bourgeois de Paris, izd. A. Tuetey (Publ. de la Soc. de l'histoire de Paris, Doc. no. III) 1881, p. 5, 56. 6. Journal d'un bourgeois, p. 20-24. Usp. Journal de Jean de Roye, dite Chronique scandaleuse, izd. B. de Mandrot (Soc. de l'hist. de France) 1894-1896, 2 sv., I, p. 330. 7. Chastellain III, p. 461, V, p. 403. 8. Jean Juvenal des Ursins, 1412, izd. Michaud et Poujoulat, Nouvelle collection des mmoires II, p. 474. 8a. Usp. Isaija 30,20. 9. Journal d'un bourgeois, p. 6, 70; Jean Molinet Chronique, izd. Buchon (Coll. de chron. nat.) 18271828, 5 sv., II, p. 23; Lettres de Louis XI, izd. Vaesen, Charavay, de Mandrot (Soc. de l'hist. de France) 1883-1909, 11 sv., VI, p. 158 (1477. April 20); Chronique scandaleuse II, p. 47, id. Interpolations II, p. 364. 10. Journal d'un bourgeois, p. 234 237. 11. Chron. scand. II, p. 70, 72 12. M. M. Gorce, Saint Vincent Ferrier, Paris 1924, p. 175. 13. Vita auct. Petro Ranzano O. P. (1455), Acta sanctorum Apr. I, p. 494 14. J. Soyer, Notes pour servir l'histoire littraire. Du succs de la prdication de frre Olivier Maillart Orlans en 1485, Bulletin de la socit archologique et historique de l'Orlanais XVIII (1919), citirano prema Revue historique 131, p. 351. 15. Enguerrand de Monstrelet, Chroniques, izd. Dout d'Arcq (Soc. de l'hist. de France) 1857-1863, 6 sv., IV, p. 302-306. 16. Wadding, Annales Minorum X, p. 72; K. Hefele, Der hl. Bernhardin von Siena und die franziskanische Wanderpredigt in Italien, Freiburg 1912, str. 47, 80. 17. Chron. scand. I, p. 22, 1461; Jean Chartier, Hist. de Charles VII, izd. D. Godefroy (1661), p. 320. 18. Chastellain III, p. 36, 98, 124, 125, 210, 238, 239, 247, 474; Jacques du Clercq, Mmoires (1448-1467), izd. de Reiffenberg, Bruxelles 1823, 4 sv., IV, p. 40, II, p. 280, 355, III, p.100; Juvenal des Ursins, p. 405, 407, 420; Molinet III, p. 36, 314. 19. Jean Germain, Liber de virtutibus Philippi ducis Burgundiae, izd. Kervyn de Lettenhove. Chron. rel. l'hist. de la Belg. sous la dom. des ducs de Bourg. (Coll. des chron. belges) 1876, II, p. 50. 20. La Marche I, p. 61. 21. Chastellain IV, p. 333 i dalje. 22. Chastellain III, p. 92. 23. Jean Froissart, Chroniques, izd. S. Luce et G. Raynaud (Soc. de l'hist. de France) 1869-1899, 11 sv. (samo do 1385), IV, p. 89-93. 24. Chastellain III, p. 85 i dalje. 25. Ibid., III, p. 279. [Kralj Artur je g lava Okruglog stola, Lancelot junak uvenog ro mana od Chrestiena de Troyes (izd. W. Foerster, Halle 1899)] 26. La Marche II, p. 421. 27. Juvenal des Ursins, p. 379. 28. Martin Le Franc, Le champion des dames, u G. Doutrepont, La littrature franais e a la cour des ducs de Bourgogne (Bibl. du 15 e sicle, t. VIII), Paris 1909, p. 304. 29. Acta sanctorum, Apr. I, p. 496; A., Renaudet, Prrforme et humanisme Paris 14941517, Paris 1916, p. 163.

30. Chastellain IV, p. 300 i dalje, VII, p. 75; usp. Thomas Basin, De rebus gestis Caroli VII et Lud. XI historiarum libri XII, izd. Quicherat (Soc. de l'hist. de France) 1855-1859, 4 sv., I, p.158. 31. Journal d'un bourgeois, p. 219. 32. Chastellain III, p. 30. 33. La Marche I, p. 89. 34. Chastellain I, p. 82, 79; Monstrelet III, p. 361. 35. La Marche I, p. 201. 36. Ugovor i ostalo u La Marche I, p. 207. 37. Chastellain I, p. 196. 38. Basin III, p. 74. 39. Da moje miljenje ne iskljuuje ekonomske faktore a pogotovo da ono nije protest protiv ekonomskog objanjenja povijesti, pokazat e slijedei citat iz Jaursa: Mais il n'y a pas seulement dans l'histoire des luttes de classes, il y a aussi des luttes de par tis. J'entends qu'en dehors des affinits ou des antagonismes conomiques il se forme des groupements de passions, des intrts d'orgueil, de domination, qui se disputent la surface de l'histoire et qui dterminent de trs vastes branlements (Histoire de la rvolution francaise IV, p. 158). 40. Chastellain IV, p. 201. Usp. studiju J. Huizinga: Aus der Vorgeschichte des niederlndischen Nationalbewusstseins, u: Im Bann der Geschichte, Amsterdam 1942, str. 213-302. 41. Journal d'un bourgeois, p. 242; usp. Monstrelet IV, p. 341. 42. Jan van Dixmude (izd. J. J. Lambin), Ypres 1839, p. 283. 43. Froissart (izd. Luce) XI, p. 52. 44. Mmoires de Pierre le Fruictier dit Salmon, 3 e suppl. de Froissart (izd. Buchon) XV, p. 22. 45. Chronique du Religieux de Saint Denis, izd. Bellaguet (Coll. des documents indits) 18391852, 6 sv., I, p. 34; Juvenal des Ursins, p. 342, 467-471; Journal d'un bourgeois, p. 12, 31, 44. 46. Molinet III, p. 487. 47. Molinet III, p. 226, 241, 283-287; La Marche III, p. 289, 302. 48. Clementis V constitutiones, lib. V, tit. 9 c. 1; Joannis Gersonii Opera omnia, izd. L. Ellies Dupin, izd. II, Hagae Comitis 1728, 5 sv., II, p. 427; Ordonnances des rois de France VIII, p. 122; N. Jorga. Philippe de Mzires et la croisade au 14e sicle (Bibl. De l'cole des hautes tudes fasc. 110) 1896, p. 438; Religieux de S. Denis II, p. 533. 49. Journal d'un bourgeois, p. 223, 229. 50. Jacques du Clercq IV, p. 265; Petit-Dutaillis, Documents nouveaux sur les moeurs populaires et le droit de vengeance dans les Pays-Bas au 15e sicle (Bibl. du 15 e sicle), Paris 1908, p. 7, 21. 51. Pierre de Fenin (Michaud et Poujoulat, Nouvelle coll, de mm., l e srie) II, p. 593; usp. njegovu priu o ubijenom luaku ibid., p. 619; odnosna mjesta u Dupontovu izdanju (Soc. de l'hist. de France), Paris 1837, p. 87, 202. 52. Journal d'un bourgeois, p. 204. 53. Jean Lefvre de Saint-Remy, Chronique, izd. F. Morand (Soc. de l'hist. de France) 1876, 2 sv., II, p. 168; Laborde, Les ducs de Bourgogne, Etudes sur les lettres, les arts, et l'industrie pendant le 15e sicle, Paris 1849-1853, 3 sv., II, p. 208. 54. La Marche III, p. 133; Laborde II, p. 325. 55. Laborde III, p. 355, 398; Le Moyen-ge XX (1907), p. 194-201. 56. Juvenal des Ursins, p. 438, 1405; usp. Rel. de S. Denis III, p. 349. 57. Piaget, Romania XX (1891) p. 417 i XXXI (1902) p. 597-603. 58. Journal d'un bourgeois, p. 95. 59. Jacques du Clercq III, p. 262. 60. Jacques du Clercq, passim; Petit Dutaillis, Documents etc, p. 131. 61. Hugo von St. Victor, De fructibus carnis et spiritus Migne, Patr. lat CLXXVI col., 997. 62. Tobija 4, 14 : Oholost . . . poetak svakog zla. 63. I. Timot. 6, 10 : krtost je korijen svakog zla. 64. Petrus Damiani, Epist. lib. I, 15: Migne, Patr. lat. CXLIV col. 233; Isti, Contra philargyriam, ibd. col. 553; Pseudo-Bernardus, Liber de modo bene vivendi 44,45: Migne, Patr. lat. CLXXXIV col. 1266. 65. Journal d'un bourgeois, p. 325, 343, 357. u biljeci podaci iz registara parlamenta.

66. L. Mirot, Les d'Orgemont, leur origine, leur fortune, etc. (Bibl. du 15 e sicle), Paris 1913; P. Champion, Franois Villon, sa vie et son temps, (Bibl. du 15 e sicle) Paris 1913. 2 vol, II, p. 230 67. Matiheu d'Escouchy, Chronique, izd. G. du Fresne de Beaucourt (Soc. de l'hist. De France) 1863-1864, 3 vol., I p. IV-XXIII. 68. P. Champion, Franois Villon, sa vie et son temps, Paris 1913. 69. Ed. H. Michelant, bibliot. knjievnog drutva u Stuttgartu, 24 sv., Stuttgart 1852. No vo izdanje: La Chronique de Philippe de Vigneulles, izd. Charles Bruneau (Soc. d'histoire et d'archol. de Lorraine), Metz 1927 1933., 4 vol.

II. ENJA ZA LJEPIM IVOTOM

1. Allen br. 54; (Antwerpen, 26. veljae 1517); usp. br. 542, 566, 8 62, 967. 2. Germanae, to ovdje ne moe znaiti njemaki. 3. Eustache Deschamps, Oeuvres compltes, izd. De Queux de Saint Hilaire et G. Raynaud (Soc. des anciens textes franais) 1878-1903., 11 vol, br. 31/1, p. 113; usp. br. 85, 126, 152, 162, 176, 248, 366, 375, 386, 400, 933, 936, 1195, 1196, 1207, 1213, 1239, 1240 itd. itd.; Chastellain I, p. 9, 27; IV, 5, 56; VI, 206, 208, 219, 295; Alain Chartier, Oeuvres, izd. A. Duchesne, Paris 1617, p. 262; Alanus de Rupe, Sermo II, p. 313 (B. Alanus redivivus, izd. J. A. Coppenstein, Neapel 1642). 4. Deschamps br. 562 (IV, p. 18). 5. A. de la Borderie, Jean Meschinot, sa vie et ses oeuvres (Bibl. de l'Ecole des chartes LVI) 1895, p. 277, 280, 305, 310, 312, 622 itd. 6. Chastellain I, p. 10 (Prologue), usp. VIII, p. 334 (Complainte de fortune). 7. La Marche I, p. 186, IV, p. LXXXIX; H. Stein, Etude sur Olivier de la Marche, historien, pote et diplomate (Mem. couronns etc. de l'Acad. royale de Belg. XLIX) Bruxelles 1888., frontispice. 8. Monstrelet IV, p. 430. 9. Froissart (izd. Luce) (X, p. 275; Deschamps br. 810 (IV, p. 327); usp. Les Quinze joyes de mariage (Paris, Marpon et Flammarion), p. 64 (quinte joye); Le livre messire Geoffroi de Charny, Romania XXVI (1897), p. 399. 10. Joannis de Varennis responsiones ad capitula accusationum etc, 17., Gerson, Opera I, p. 920. 11. Deschamps br. 95 (I, p. 203). 12. Deschamps, Le miroir de mariage, IX, p. 25, 69, 81; br. 1004 (V. p 259); zatim II, p. 8, 183-187, III, p. 39, 373, VII, p. 3, IX, p. 209 itd. 13. Convivio lib. IV, cap. 27, 28. 14. Discours de l'excellence de virginit (Gerson, Opera III, p. 382), usp Dionysius Cartusianus, De vanitate mundi, Opera omnia in unum corpus digesta ad fidem editionum Coloniensium cura et labore monachorum s. Ord. Cartusiensis, Monstrolii-Tornaci 1896-1913., 41 vol. XXXIX, p. 472. 15. Chastellain V, p. 364. 16. La marche IV, p. CXIV. Stari nizozemski prijevod njegova Estat de la maison du duc Charles de Bourgogne u: A. Matthaeus, Veteris aevi analecta seu vetera monu menta hactenus nondum visa I, p. 357 494. 17. Christine de Pisan, Oeuvres potiques, izd. M. Roy (Soc. des anciens textes franais) 18861896., 3. vol., I, p. 251 br. 38; Leo von Rozmitals Reise, izd. Schmeller (Bibl. d. lit. Vereins zu Stuttgart VII) 1844. p, 24, 149. 18. La Marche IV, p. 4 ss., Chastellain V, p. 370. 19. Chastellain V, p. 368. 20. La Marche, Estat de la maison, IV, p. 34 21. Nouvelles envoyes de la cont de Ferrette par ceulx qui en sont est prendre la possession pour monseigneur de Bourgogne, izd. E. Droz, Mlanges de philologie et d'histoire offerts M. Antoine Thomas, Paris 1927, p. 1 45. 22. La Marche I, p. 277. 23. La Marche, Estat de la maison, IV, p. 34, 51, 20, 31. 24. Froissart (izd. Luce) III, p. 172.

25. 26. 27. 28.

Journal d'un bourgeois, p. 105, 218. Chronique scandaleuse I, p. 53. Molinet I. p. 184; Basin II, p. 376. Alinor de Poitiers, Les honneurs de la cour, izd. La Curne de Sainte Palaye, Mmoires sur l'ancienne chevalerie (dit de 1781), II, p. 201. 29. Chastellain III, p. 196-212, 290, 292, 308, IV, p. 412-414, 428; Alinor de Poitiers, p. 209, 212. 30. Alinor de Poitiers, p. 210; Chastellain IV, p. 312, Juvenal des Ursins, p. 405; La Marche I, p. 278; Froissart I, p. 16, 22 itd. 31. Molinet V, p. 194, 192. . 32. Alinor de Poitiers, p. 190; Deschamps IX, p. 109. 33. Chastellain V, p. 27-33. 34. Deschamps, Le miroir de mariage, IX, p. 109 110. 35. Vie primjeraka takvih paix u: Laborde II, br. 43, 45, 75, 126, 140, 5293. 36. Deschamps na drugom mjestu p. 300, usp. VIII, p. 156 balada br. 1462; Molinet V, p. 195; Les cent nouvelles nouvelles, izd. Th. Wright, II, p. 123; usp. Les Quinze joyes de mariage, p. 185. 37. Proces kononizacije u Toursu, Acta Sanctorum Apr. I, p. 152. 38. Na takve je razmirice o prvenstvu medu nizozemskim plemstvom upozoravao ve W. Moli, Kerkgeschiedenis van Nederland vr de hervorming, Arnhem-Utrecht 1864-1869, 2 dijela (5. vol.), II, 3, p. 284 br. 2 (Tr. izd., P. Zuppke 2 sv., Leipzig 1895). Opirno su obraene u H. Obreen, Bijdragen vr Vadrlandsche Geschiedenis en Oudhe idkunde 4e deeks deel X, p. 308; isto za Bretagneu u: H. du Halgout, Mmoires de la Socit d'histoire et d'archologie de Bretagne IV (1923). 39. Deschamps IX, p. 111-114. 40. Jean de Stavelot, Chronique, izd. Borgnet (Coll. des chron. belges) 1861, p . 96 41. Pierre de Fenin, p. 607; Journal d'un bourgeois, p. 9. 42. Tako Juvenal des Ursins, p. 543 i Thomas Basin I, p. 31. Journal d'un bourgeois, p. 110, navodi drugi razlog smrtne osude, a isto tako i Le Livre des trahisons, izd. Kervyn de Lettenhove (Chron. rel. l'hist. de Belg. sous les ducs de Bourg.) II, p. 138 br. 1. 43. Rel. de S. Denis I, p. 30; Juvenal des Ursins, p. 341. 44. Pierre de Fenin, p. 606; Monstrelet IV, p. 9. 45. Pierre de Fenin, p. 604. 46. Christine de Pisan I, p. 215 br. 38; Chastellain V, p. 364 ss.; Rozmitals Reise, str. 24, 149. 47. Deschamps I, br. 80, 114, 118; II, br. 256, 266; IV, br. 800, 803; V, br. 1018, 1024, 1029; VII br. 253; X, br. 13, 14. 48. Anonimni izvjetaj iz 15. stoljea u: Journal de l' inst. hist. IV, p. 353; usp. Juvenal des Ursins, p. 569; Religieux de S. Denis VI, p. 492. 49. Jean Chartier, Hist. de Charles VII, izd. D. Godefroy 1661, p. 318. 50. Doek dofena kao vojvode od Bretagne u Rennesu 1532, u: Th. Godefroy, Le Crmoni al franois, 1649, p. 619. 51. Rel. de S. Denis I, p. 32. 52. Journal d'un bourgeois, p. 277. 53. Thomas Basin II, p. 9. 54. A. Renaudet, Prrforme et humanisme Paris, p. 11 (prema parnikim spisima). 55. De Laborde, Les ducs de Bourgogne I, p. 172, 177. 56. Livre des trahisons, p. 156. 57. Chastellain I, p. 188. 58. Alinor de Poitiers, Les honneurs de la cour, p. 254. 59. Rel. de S. Denis II, p. 114. 60. Chastellain I, p. 49, V, p. 240; usp. La Marche I, p. 201; Monstrelet III, p. 358; Lefvre de S. Remy I, p. 380. 61. Chastellain V, p. 228; usp. IV, p. 210. 62. Chastellain III, p. 296; IV, p. 213, 216. 63. Chronique scandaleuse II, p. 332 (interpol.). 64. Lettres de Louis XI, X, p. 110. 65. Dugaak alobni veo koji se ovija oko brade . 66. Alinor de Poitiers, Les honneurs de la cour, p. 254 256.

67. Lefvre de S. Remy II, p. 11; Pierre de Fenin, p. 599, 605; Monstrelet III, p. 347; Theodoricus Pauli, De rebus actis sub ducibus Burgundiae compendium, izd. Kervyn de Lettenhove (Chron. rel. l'hist. de Belg. sous la dom. des ducs de Bourg. III), p. 267. 68. Usp. F. M. Graves, Deux inventaires de la Maison d Orlans (Bibl. du 15e sicle XXXI), Paris 1926, p. 26; a. Warburg, Gesammelte Schriften I, Leipzig 1932, str. 225. 69. Alienor de Poitiers, p. 217-245; Laborde II, p. 267 (inventar iz 1420). 70. Continuateur de Monstrelet, 1449 (Chastellain V, p. 367 br. 1). 71. Usp. Ch. Petit Dutaillis, Documents nouveaux sur ler moeurs populaires etc, p. 14. La Curne de L. Palaye Mmoires sur l'ancienne chevalerie I, p. 272. 72. Chastellain, Le Pas de la mort, VI, p. 61. 73. Hefele, Der hl. Bernhardin von Siena etc, str. 42. O proganjanju sodomije u Francuskoj uspor. Jacques du Clercq, II, p. 272, 282, 337, 338, 350; III; p. 15. 74. Thomas Walsingham, Historia Anglicana II, 148 (Rolls series, izd. H. T. Riley, 1864.) U sluaju Henrika III Francuskog ne moe se posumnjati u sablanjiv karakter mignons, ali je on takav tek krajem esnaestog vijeka. 75. Philippe de Commines, Mmoires, izd. B. de Mandrot (Coll. de textes pour servir l'enseignement de l'histoire) 1901 - 1903, 2 vol. I, p. 316 (Tr. izd. Fritz Ernst, Stuttgart 1952). 76. La Marche II, p. 425; Molinet II, p. 29, 280; Chastellain IV, p. 41. 77. Les cent nouvelles nouvelles II, p. 61; Froissart (izd. Kervyn) XI, p. 93. 78. Froissart XIV, p. 318; Le livre des faits de Jacques de Lalaing, p. 29, 247, (Chastellain VIII); La Marche I, p. 268; L'hystoire du petit Jehan de Saintr, chap . 47. 79. Chastellain IV, p. 237.

III. HIJERARHICKO SHVAANJE DRUTVA

1. 2. Deschamps II, p. 226. Usp. A. F. Pollard, The Evolution of Parliament, London 1920, p. 58-80. Chastellain, Le miroer des nobles hommes en France, VI, p. 204. Exposition sur vrit mal prise, VI, p. 416. L'entre du roy Loys en nouveau rgne, VII, p. 10. 3. Froissart (izd. Kervyn) XIII, p. 22; Jean Germain, Liber de virtutibus ducis Burg., p. 108; Molinet I, p. 83; III, p. 100. 4. Monstrelet II, p. 241. 5. Chastellain VII, p. 13-16. 6. Chastellain III, p. 82, IV, p. 170, V, p. 279, 309. 7. Jacques du Clercq II, p. 245; usp. ibid. p. 339. 8. Vidi gore str. 13 9. Chastellain III. p. 82-89. 10. Chastellain VII, p. 90 ss. 11. Chastellain II, p. 345 12. Deschamps I, p. 230 br. 113. 13. Nic. de Clmanges, Opera, ed. Lydius, Leiden 1613, p. 48 cap. IX. 14. U latinskom prijevodu u Gersona, Opera IV, p. 583-622, francuski tekst je objelodanjen 1824; citirane rijei u D. H. Carnahan, The Ad Deum vadi t of Jean Gerson (University of Illinois studies in language and literature III, br. 1), 1917, p. 13, vidi Denifle et Chatelain, Chartularium Univ. Paris. IV, br. 1819. 15. U H. Deniflea, La guerre de cent ans et la dsolation des lises etc. en France, Paris 18971899, 2 vol., I, p. 497-513. 16. Alain Chartier, Oeuvres (izd. Duchesne) p. 402. 17. Rob. Gaguini Epistolae et orationes, izd. Thuasne (Bibl. litt. de la Renaissance II), Paris 1903, 2. vol., II, p. 321, 350. 18. Froissart (izd Kervyn) XII, p. 4; Le livre des trahisons, p. 19, 26; Chastellain I, p. XXX; II, p. 325, V, p. 260, 275, 325; VII, p. 466-480. Thomas Basin passim, naroito I, p. 44, 56, 59, 115; usp. La complainte du povre commun et des povres laboureurs de France (Monstrelet VI, p. 176-190). 19. Les Faicts et Dictz de messire Jehan Molinet, Paris 1537, Jehan Petit, fol. 87 verso. 20. Balada 19, u A. de la Borderie, Jean Meschinot, sa vie et ses oeuvres (Bibl. de l'ecole des chartes LVI) 1895, p. 296; usp. Les Lunettes des princes p. 607, 613.

21. Masselin, Journal des Etats Gnraux de France tenus Tours en 1484, izd. A. Bernier (Coll. des documents indits), p. 672. 22. Jacob van Maerlant, Eersten Martijn 43. Usp. W. Friedrich, Der lateinische Hintergrund zu Mearlants Disputacie, Leipzig 1934, str. 52. 23. Deschamps VI, p. 67 br. 1140. Povezivanje misli o jednakosti s milju o plemenitosti srca vrlo je dobro izraeno rijeima Ghismonde upuenim njezinom ocu Tancredu (Boccaccio, Decamerone, prva novela etvrtog dana). 23a.Svi smo, naime, ljudi po prirodi jednaki (prev. prev.). 24. Deschamps VI, p. 124 br. 1176. 25. Molinet II, p. 104 107; Jean le Maire de Belges, Les chansons de Namur 1507. 26. Chastellain, Le miroer des nobles hommes de France, VI. p. 203, 211, 214. 27. Le Jouvencel, izd. C. Favre et L. Lecestre (Soc. de l'hist. de France) 1887-1889, 2 vol., I, p. 13. 28. Livre des faicts du mareschal de Boucicaut, Petitot, Coll de mm. VI, p. 375. 29. Philippe de Vitry, Le chapel des fleurs de lis (1335), izd. A. Piaget, Romania XXVII (1898), p. 80 ss. 30. Usp. La Curne de Sainte Palaye, Mmoires sur l'ancienne chevalerie (izd. 1781), II, p. 94-96.

IV. MISAO VITETVA

1. Molinet I, p. 16-17. 2. Usp. K. Burdach, Briefwechsel des Cola di Rienzo, passim. 3. El libro del cavallero et del escudero (poetak 14. stoljea), izd. Grfenberg, Romani sche Forschungen VII (1893), p. 453. 4. N. Jorga, Philippe de Mzires, p. 469. 5. Ibid., p. 506. 6. Froissart (izd. Luce), I, p. 2-3; Monstrelet I, p. 2; d'Escouchy I, p. 1; Chastellain, Prologue, II, p. 116, VI, p. 266; La Marche I, p. 187; Molinet 1, p. 17, II, p. 54. 7. Lefvre de S. Remy II, p. 249; Froissart (izd. Luce) I, p. 1; usp. Le dbat des hrauts d'armes de France et d'Angleterre, izd. L. Pannier et P. Meyer (Soc. des anciens textes franais) 1887, p. 1. 8. Chastellain V, p. 443. 9. Les origines de la France contemporaine. La rvolution, I, p. 190. 10. J. Burchkardt, Die Kultur der Renaissance in Italien, 10. izd., Leipzig 1908, I I , str. 155. 11. Ibid, I, p. 152-165. 12. Froissart (izd. Luce) IV, p. 112; gdje je Bamborough, ali zvan i Bembro i Brembo, izoblien u Brandebourch. 13. Le Dit de Vrit, Chastellain VI, p. 221. 14. Le Livre de la paix, Chastellain VII, p. 362. 15. Froissart (izd. Luce) I, p. 3. 16. Le cuer d'amours pris (Ljubavlju raspaljeno srce), Oeuvres du roi Ren. izd. De Quatrebarbes, Angers 1845, 4 vol., I I I, p. 112 17. Lefvre de S. Remy II, p. 68. 18. Doutrepont, p. 183. 19. La Marche II, p. 216, 334. 20. Ph. Wielant, Antiquits de Flandre, izd. De Smet (Corp. chron. Flandriae IV), p. 56 21. Commines I, p. 390; usp. anegdotu u Doutreponta p. 185. 22. Chastellain V, p. 316-319. 23. P. Meyer, Buli. de la soc. des anc. textes franais 1883, p. 45-54. Usp. o pjesmi i Histoire littraire de France XXXVI (1927). 24. Deschamps br. 12, 93, 207, 239, 362, 403, 432, 652; I, p. 86, 199; II, p. 29, 69; X, p. XXXV, LXXVI.

25. Journal d'un bourgeois, p. 274. Pjesmu od devet kitica o devet junaka nalazimo u nekoliko rukopisa haarlemskih keuren iz petnaestog stoljea; usp. J. Huizinga: Rec htsbronnen van Haarlem, s'Gravenha ge 1911, p. XLVI ss. Cervantes ih poznaje jo kao todos los nueve de la fama, Don Quijote I, 5. u Engleskoj ostaju poznati kao the nine worthies sve do sedamnaestog stoljea, usp. John Coke (1551), The debate between the Heraldes, izd. L. Pannier et P. Meyer, Le dbat des hrauts d'armes, p.108, 171; R. Burton, The Anatomy of Melancholy III, p. 173 (izd. London 1886). Thomas Heywood je napisao The exemplary lives and memorable acts of Nine the most worthy Wome n of the World. gdje niz zavrava kraljica Elizabeta. 26. Molinet, Faictz et Dictz, fol. 151 verso. 27. La Curne de Sainte Palaye II, p. 88. 28. Deschamps, br. 206, 239, II, p. 27, 69; br. 312, II, p. 324, Le lay du tres bon connestable B. du Guesclin. 29. S. Luce, La France pendant la guerre de cent ans, p. 231: Du Guesclin dixime preux. 30. Vidi njezino pismo majci i baki od 8. lipnja 1429, Quicherat, Procs V, p. 105-113. 31. M. Lecourt, Romania XXXVII (1908), p. 529-539. 32. La mort du roy Charles VII, Chastellain VI, p. 440. 33. Laborde II, p. 242 br. 4091; 138 br. 242, ibid, p. 146 br. 3343, p. 260 br. 4220, p. 266, br. 4255. Psaltir je za panjolskog rata o nasljee nabavio Johan van den Berg, poslanik staleke skuptine u Belgiji, i sada se nalazi u lajdenskoj Univerzitetskoj biblioteci. Maeva Tristana, Ogiera le Danoisa i Wielanda dem Schmieda nalazimo u Francu skoj, Engleskoj i Italiji; vidi H. Jenkinson, The jewels lost in the Wasch, History VIII (1923), p. 161; J. Loth, L'epe de Tristan, Comptes rendus de l'Acad. des Inscr. et Belles-lettres 1923, p. 117; G. Rotondi, u Archivio storico Lombardo XLIX (1922). 34. Burchardt, Kultur der Ren., 10. izd. I, str. 246. 35. Le livre des faicts du marechal Boucicaut, izd. Petitot (Coll. de mmoires I e serie) t. VI, VII. 36. Le livre des faicts VI, p. 379. 37. Le livre des faicts VII, p. 214, 185, 200-201. 38. Chr. de Pisan, Le dbat des deux amants, Oeuvres potiques II, p. 96. 39. Antoine de la Salle, La salade (Paris 1521, M. Le Noir) chap. 3, fol. 4 verso. 40. Le livre des cents ballades, iz. G. Raynaud (Soc. des anciens textes franais), p. LV. 41. Izd. C. Favre et Lecestre, Soc. de l'hist. de France, 1887 -1889. 42. Le Jouvencel I, p. 25. 43. Le livre des faicts du bon chevalier Messire Jacques de Lalaing, izd. Kervyn de Lettenhove, Chastellain, Oeuvres VIII. 44. Le Jouvencel II, p. 20 .

V. SAN O JUNATVU I LJUBAVI

1. W. James, The varieties of religious experience (Gifford lectures 1901/02), London 1903, p. 318. 2. Le livre des faicts, p. 398. 3. Izd. G. Raynaud, Socit des anciens textes franais, 1905. 4. Dva poganina iz romana o Aspremontu. 5. Le Voeux du hron, stih 354-371, izd. Soc. des bibliophiles de Mons, br. 8 (1839). Pismo grofa od Chimayja Chastellainu, Oeuvres VIII, p. 266. Usp. Commines, izd. J. Calmette (Les Classiques de l'histoire de France au Moyen Age) 1924/25, 3 vol., I, p. 59. 7. Perceforest, u: Quatrebarbes, Oeuvres du roi Ren II, p. XCIV. 8. Des trois chevaliers et del chainse, od Jacquesa de Baisieuxa, izd. Schler, Trouvres belges I, 1876, p. 162. 9. Rel. de S. Denis I, p. 594 ss.; Juvenal des Ursins, p. 379. 10. Zabranio ih je, meu ostalim, lateranski sinod 1215; ponovo papa Nikola III, (1279); usp. Raynoldus, Annales ecclesiastici III (= Baronius XXII), 1279, XVI-XX; Dionysii Cartusiani Opera XXXVI, p. 206. Tko je na turniru bio smrtno ranjen, tome su bili uskraeni crkveni sakramenti. Crkva je, posve oigledno, nasluivala u turniru pogansko porijelo. 11. Deschamps I, p. 222 br. 108, p. 223 br. 109.

12. Journal d'un bourgeois de Paris, p. 59. 56. 13. Adam von Bremen, Gesta Hammaburg. eccl. pontificum, lib. II, cap.1 14. La Marche II, p. 119, 144; d'Escouchy I, p. 245 br. 1, 247 br. 3; Molinet III, p. 460. 15. Chastellain VII, p. 238. 16. La Marche I, p. 292. 17. Le livre des faits de Jacques de Lalaing, Chastellain VIII, p. 188 18. Oeuvres du roi Ren I, p. LXXV. 19. La Marche III, p. 123; Molinet V, p. 18. 20. La Marche II, p. 118, 121, 133, 341; Chastellain I, p. 256, VIII, p. 217, 246. 21. La Marche II, p. 173, P. 285; Oeuvres du roi Ren I, p. LXXV. 22. Oeuvres du roi Ren I, p. LXXXVI II, p. 57.

VI. VITEKI REDOVI I VITEKI ZAVJETI

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. N. Jorga, Phil. de Mzires, p. 348. Chastellain II, p. 7; IV, p. 233, i povrh toga 269; VI, p. 154. La Marche I, p. 109. Statuten des Ordens, u: L. d'Achry, Spicilegium III, p. 730. Chastellain II, p. 10. Chronique scandaleuse I, p. 236. Le songe de la thoison d'or, u: Doutrepont, p. 154. Fillastre, Le premier volume de la toison d'or, Paris 1515, fol. 2. Boucicaut I, p. 504; Jorga, Ph. de Mzires, p. 83, 483 br. 8; Romania XXVI (1897), p. 395 br. 1, 396 br. 1, Deschamps XI, p. 28; Oeuvres du roi Ren I, p. XI; Monstrelet V, p. 449. Des schwbischen Ritters Georg von Ehingen Reisen nach der Ritterschaft, Bibl. Literarnog drutva u Stutgartu, 1842, str. 1, 15, 27, 28. Froissart, Posies, izd. A. Schler (Acad. royale de Belgique), 1870- 1872, 3. vol., II, p. 341. Alain Chartier, La ballade de Fougres, p. 718. Suci, 6. 37. La Marche IV, p. 164; Jacques du Clercq II, p. 6 Usp. i njegovu Le songe de la thoison d'or od Michaulta Tailleventa. Liber Karoleidos, stih 88 (Chron. rel. l'hist. de Belg. sous la dom. des ducs de Bourg. III). Mojsije 30, 32; 2. Kraljevi 3, 4; Job 31, 20; Psalmi 71,6 (Luther 72; Aue, umjesto vellus u Vulgati). Guillaume Fillastre, Le second volume de la toison d'or, Paris 1516, Franc. Regnault, fol. 1, 2. La Marche III, p. 201, IV, p. 67. Lefvre de S. Remy II, p. 292. Ceremonijal takva krtenja nalazimo u Humphreyja o Glocesterovu heroldu Nicolasu Uptonu, De officio militari, izd. E. Bysshe (Bissaeus), London 1654, lib. I, cap. XI, p.19. Usp. F. P. Barnard, The essential portions of Nicholas Upton's De studio militari, Oxford 1931. Od gale = ala, galer = aliti se, dakle otprilike aljivine. Na taj red aludira vjerojatno i Deschamps u uvodu balade o ljubavnom redu lista (za razliku od reda cvijeta), br. 767, IV, p. 262; usp. 763: Royne sur fleurs en vertu demourant, Galoys, Dannoy, Mornay, Pierre ensement De Tremoille . . . vont loant . . . vostre bien qui est grant, etc. Le livre du chevalier de la Tour Landry, izd. A. de Montaiglon (Bibl. elzevirienne). Paris 1854, p. 241 Voeu du hron, izd. Soc. des bibl. de Mons , p. 17. Froissart (izd. Luce) I, p. 124 Rel. de S. Denis III, p. 72. Harald Harfagri se zavjetovao da nee iati kose dok ne osvoji svu Norveku, Haraldarsaga Harfragra, cap. 4; usp. Voluspa 33. N. Jorga, Ph. de Mzires, p. 76. Claude Menard, Hist. de Bertrand du Guesclin, p. 39, 55, 410, 488; La Curne I, p. 240. Luther govori jo o praznovjernim zavjetima vojnika svoga doba, Tischreden (Weimarsko izd.) br. 2756 b, str. 632

19. 20.

21. 22. 23. 24. 25. 26.

27. Dout d'Arcq. Choix de pices indites rel. au rgne de Charles VI (Soc. de l'hist. De France) 1863, I, p. 370. 28. Le livre des faits de Jacques de Lalaing, chap. XVI ss.; Chastellain VIII, p. 70 29. Le petit Jehan de Saintr, chap. 48. 30. Germania cap. 31; La Curne I, p. 236 . 31. Heimskringla, Olafssaga Tryggvasonar, cap. 35; Weinhold, Altnordisches Leben, str. 462. Usp. J. de Vries, Studin over germaansche mythologie VIII, u Tijdschr. vr Neder. Taal- en Letterkunde 53, p. 263. 32. La Marche II, p. 366. 33. La Marche II, p. 381-387. 34. La Marche i drugdje; d'Escouchy II, 166, 218. 35. d'Escouchy II, p. 189. 36. Doutrepont, p. 513. 37. Ibid. p. 110, 112. 38. Chastellain III, p. 376. 39. Gore str. 78. 40. Chronique de Berne (Molinier br. 3103), u Kervyna, Froissart I I, p. 531. 41. d'Escouchy II, p. 220.

VII . POLITIKO I VOJNIKO ZNAENJE VITEKE MISLI

1. 2. 3. 4. Froissart (izd. Luce) X, p. 240, 243. Le livre des faits de Jacques de Lalaing, Chastellain VIII, p, 158-161. La Marche, Estat de la mais on, IV, p. 34, 47. Vidi raspravu J. Huizinga: Aus der Vorgeschichte des niederlndischen Nationalbewusstseins, u: Im Bann der Geschichte, Amsterdam 1942, str. 213 -302. 5. Ps. 51, 20 (Vulgata: 50, 20): Budi dobrostiv, Gospode, Sionu po svojoj dobroti, da bi se podigli zidovi Jeruzalema. 6. Monstrelet IV, p. 112; Pierre de Fenin, p. 363; Lefvre de Saint Remy II, p. 63; Chastellain I, p. 331. 7. Usp. J. D. Hintzen, De Kruistochtplannen van Philipps den Goede, Rotterdam 1918 . 8. Castellain III. p. 6, 10, 34, 77, 118, 119, 178, 334; IV, p. 125, 128, 171, 431, 437, 451, 470; V, p. 49. 9. La Marche II, p. 382. 10. Usp. raspravu J. Huizinga citiranu u biljeci 4. 11. Rymer, Foedera III pars 3, p. 158 = VII, p. 407 . 12. Monstrelet I, p. 43 13. Monstrelet IV, p. 219. 14. Pierre de Fenin, p. 626 i dalje; Monstrelet IV, p. 244; Liber de Virtutibus, p. 27. 15. Lefvre de Saint Remy II, p. 107. 16. Laborde I, p. 201 17. La Marche II, p. 27, 382. 18. Bandello I, nov. 39: Filippo duca di Burgogna si mette four di proposito a grandissi mo periglio. 19. F. von Bezold, Aus dem Briefwechsel der Markgrfin Isabella von Este-Gonzaga, Archiv f. Kulturgeshichte VIII, str. 396. 20. Papiers de Granvelle I, p. 360 i dalje; Ranke, Reformation, Akademie-Ausgabe IV (1925), str. 22; Baumgarten, Geschichte Karls V, II, str. 641; Fueter, Geschichte des europischen Staatensystems 1492-1559, str. 307. Usp. i Erasmus an Nicolaus Beraldus, 25. Mai 1522., Posveta uz De Ratione conscribendi epistolas, Allen V, br 1284. 21. B. Erdmannsdrffer, Deutsche Geschichte 1648-1740, 2 sv., 1892/93, I str. 595. 22. A. Piaget, Oton de Granson et ses posies, u: Romania XIX (1890), p. 237 ss., 403 23. Chastellain III, p 38-49; La Marche II, p. 406 ss.; d'Escouchy II, p. 300 ss.; Corp. chron, Flandr. III, p. 525; Petit Dutaillis, Documents nouveaux, p. 113, 137. O naoko ne opasnom obliku sudskog dvoboja usp. Deschamps IX, p. 21. 24. Froissart (ed. Luce) IV, p. 89-94.

Froissart IV, p. 127 Lefvre de S. Remy I, p. 241. Froissart XI, p. 3. Rel. de S. Denis III, p. 175. Froissart XI, p. 24 ss.; VI, p. 156. Ibid. IV, p. 110, 115. Drugi slini okraji, na primjer u Moliniera, Sources IV, br. 3707; Molinet VI, p. 294. 31. Rel. de S. Denis I, p. 392. 32. Le Jouvencel I, p. 209; II, p. 99, 103 33. Stoke III, stih 1387 i dalje. Ostali primjeri dogovaranja o bitkama u odreeno vrijeme i na odreenom mjestu vidi: W. Erben, Kriegsgeschichte des Mittelalters (Dodatni svezak 16 Histor. Zeitschr., 1929) str. 92 i dalje. Aluzija na staronordijski pravni obiaj da se bojite obiljei koliima ili ljeskovim granicama sauvao je engleski izraz a piched battle za urednu bitku. 34. Froissart I, p. 65; IV. p. 49; II. p. 32. 35. Chastellain II, p. 140. 36. Monstrelet III, p. 101; Lefvre de S. Remy I, p. 247. 37. Molinet II, p. 36, 48; III. p. 98, 453; IV. p. 372. 38. Froissart III, p. 187; XI, p. 22 39. Chastellain II, p. 374. 40. Molinet I, p. 65. 41. Monstrelet IV, p. 65. 42. Ibid. III, p. 111; Lefvre de S. Remy I, p. 259. 43. Basin III, p. 57. 44. Froissart IV, p. 80. 45. Chastellain I, p. 260; La Marche I, p. 89. 46. Commines I, p. 55. 47. Chastellain III, p. 82 ss.; vidi gore str. 58. 48. Froissart XI, p. 58. 49. Ms. Kroniek van Oudenaarde, u: Rel. de S. Denis I, p. 229 br. 1 50. Froissart IX, p. 220; XI, p. 202. 51. Chastellain II, p. 259. 52. La Marche II, p. 324. 53. Chastellain I, p. 28; Commines I, p. 31; usp. Petit Dutaillis, u: Lavisse, Histoire de France2 IV, p. 33. 54. Deschamps IX, p. 80; usp. stih 2228, 2295, XI, p. 173. 55. Froissart II, p. 37 56. Le Dbat des hrauts d'armes p. 33. 86, 87. 57 Livre des faits, u: Chatellain VIII, p. 252 br. 2 i p. XIX. 58. Froissart, ed. Kervyn de Lettenhove, 26 vol., Bruxelles 1869 -1877, XI, p. 24. 59. Froissart IV, p. 83; ed Kervyn, XI, p. 4. 60. Deschamps IV, br. 785, p. 289. 61. Chastellain V, p. 217. 62. Le songe vritable, Mm. de la soc. de l'hist. de Paris XVII, p. 325, u Raynauda, Les cent ballades, p. LV, br. 1. 63. Commines I, p. 295. 64. Livre messires Geoffroy de Charny, Romania XXVI (1897). 65. Commines I, p. 36-42, 86, 164. 66. Froissart IV, p. 70, 302; ed. Kervyn V, p. 512. 67. Froissart (ed. Kervyn) XV, p. 227. 68. Doutrepont, Ordonnance du banquet de Lille, Notices et extraits des mss. de la bibliothque nationale XLI (1923), 1. 69. Emerson, Nature, ed. Routledge, 1881, p. 230 25. 26. 27. 28. 29. 30.

VIII. STILIZIRANJE LJUBAVI

1. Tako E. Langlois, najnoviji izdava Romana de la rose, hoe da obnovi to ime. 2. Chastellain IV, p. 165. 3. Basin II, p. 224. 4. La Marche II, p. 350 br. 2. 5. Froissart IX, p. 223-236; Deschamps VII, br. 1282. 6. Cent nouvelles, ed. Wright, II, p. 15; usp. I, p. 277, II, p. 168 itd; zatim Quinze joyes de mariage, passim. 7. Pierre Champion, Histoire potique du quinzime sicle, Paris 1923,1, p. 262; usp. Deschamps VIII, p. 43. 8. Herman F. Wright, Der Untergang des niederlndischen Volksliedes, Haag 1911. 9. Deschamps VI, p. 112 br. 1169. La leon de musique. 10, (Gerichtsentscheidungen in Liebessachen, od Martiala d'Auvergne, 1430 1508; imitirao ih je jo La Fontaine). 11. Usp. i P. Lehmann, Die Parodie im Mittelalter, Mnchen 1922, str. 147 12. Charles d'Orlans, Posies compltes, Paris 1874, 2 sv., I, p. 12, 42. 13. Charles d'Orlans, Posies I, p. 88. 14. Deschamps VI, p. 82 br. 1151; vidi na pr. V, p. 132 br. 926; IX, p. 94, cap. 31; VI, p. 138 br. 1184; XI, p. 18 br. 1438 i p. 269, 286, br. 1. 15. Christine de Pisan, L'Epistre au dieu d'amours. Oevrues potiques, ed. M. Roy, II, p. 1. O njoj usporedi: Marie-Josphe Pinet, Christine de Pisan, 1364-1430, Etude biographique et littraire, Paris 1927, gdje je polemici o Romanu de la Rose posveeno jedno poglavlje. 16. Petnaest spisa za i protiv iz te polemike, izuzevi Gersonov traktat koji emo jo spo menuti, objavio je Ch. F. Ward u The Epistles on the Romance of the Rose and other Documents in the Debate, University of Chicago, 1911. 17. O tome krugu usporedi sada A. Coville, Gontier et Pierre Col et l'Humanisme en France au temps de Charles VI, Paris 1934. 18. Joh. de Monasteriolo, Epistolae, Martne et Durant, Ampl. collectio II, col. 1409, 1421, 1422. 19. Originalni francuski tekst Traicti Maistre Jehan Gerson contre le Roumant de la Rose objavio je E. Langlois, Romania XLV (1918), p. 23; latinski prijevod u Gersonovim Opera, ed. Dupin, III, p. 293- 309 potjee s kraja petnaestog stoljea. 20. Piaget, Etudes romanes ddies a Gaston Paris, p. 119. 21. Gerson, Opera III, p. 297; isti, Considrations sur St. Joseph, III, p. 866; Sermo contra luxuriam, III, p. 923, 925, 930, 968. 22. Prema Gersonu. Pismo Pierrea Cola sauvano je u jednom izdanju Bibl. Nationale, Ms. franais 1563, fol. 183. 23. Bibl. de l'cole des chartes LX (1899), 569. 24. E. Langlois, Le Roman de la rose (Socit des anciens textes franais) 1914, I, 36 (Introduction) 25. Ronsard, Amours no. CLXI. 26 A. Piaget, La cour amoureuse dite de Charles VI, Romania XX (1891), p. 417; XXXI (1902), p. 599; Doutrepont, p. 367. 27. Leroux de Lincy, Tentative de rapt ect. en 1405, Bibl. de l'cole des chartes, 2 e serie III (1846), p. 316. 28. Piaget, Romania XX (1891), p. 447.

IX. OBLICI OPHOENJA U LJUBAVI

1.. U Le Trsor des pices rares ou indites 1860. izdao H. Cocheris, ali je on posve zanemario odnos izmeu iskonskog Sizilienova djela i jednog kasnijeg dodatka. 2. Oeuvres de Rabelais, ed. Abel Lefranc i dr; I: Gargantua I, 1. chap 9, p. 96. 3. Guillaume de Machaut, Le livre du Voir -Dit, ed. P. Paris (Societ des bibliophiles franois 1875), p. 82, 213, 214, 240, 299, 309, 313, 347, 351. 4. Juvenal des Ursins, p. 496. 5. Rabelais, Gargantua, I, 1 chap. 9

6. Christine de Pisan I, p. 187 7. E. Hoepffner, Frage- und Antwortspiele in der franz. Literatur des 14. Jahrh., Zeitschrift f. roman. Philologie XXXIII (1909) str. 695, 703. 8. Christine de Pisan, Le dit de la rose, stih 75, Oeuvres potiques II, p. 31. 9. Machaut, Remede de fortune, stih 3879 ss. Oeuvres, ed. E. Hoepffner (Soc. des anc. textes franais) 1908-1911, 2 vol., II, p. 142. 10. Christine de Pisan, Le livre des trois jugements, Oeuvres potiques II, p. 111. 11. Le livre du Voir-Dit, ed. P. Paris, Societ des bibliophiles franois, 1875. Hipoteza da se djelo ne osniva na istinitoj ljubavnoj zgodi (Hanf, Zietschrift f. roman. Philologie XXII, str. 145), nema opravdanja. (Usp. i Gustave Cohen, Lettres Romanes I, 1947, p. 99). 12. Zamak pokraj Chteau Thierry. 13. Voir-Dit, lettre II, p. 20. 14. Voir-Dit, lettre XXVII, p. 203. 15. Voir-Dit, p. 20, 96, 146, 154, 162. 16. Voir-Dit, p. 371. 17. Poljubac s razdjelnim listom nalazimo i drugdje: usp. Le grand garde derrire, strofa 6, usp. W. G. C. Byvanck, Un pote inconnu de la socite de Franois Villon, Paris 1891, p. 27. 18. Voir-Dit, p. 143, 144. 19. Voir-Dit, p. 110. 20. Vidi gore str. 44 21. Voir-Dit, p. 70, 98. 22. Le livre du chevalier de la Tour Landry, ed. A. de Montaiglon (Bibl. elzevirienne) 1854. 23. Ibid. p. 245. 24. Le livre du chevalier de la Tour Landry, p. 28. 25. Vidi gore str. 41 26. Reenica je posve nelogina (pense . . . fait penser . . . pensiers); misli se: nigdje tako esto kao u crkvi. 27. Le livre du chevalier de la Tour Landry p. 249, 252 -254.

X. IDILINA SLIKA IVOTA

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. Piaget, Romania XXVII (1898), p. 63. Deschamps III, p. 1 br. 315. Deschamps I, p. 161 br. 65; usp. I, p. 78 br. 7, p. 175 br. 75. Deschamps VII, p. 33 br. 1287, 1288, 1289.; usp; I, p. 313 br. 178. Deschamps II, p. 71 br. 240; usp. II, p. 15 br. 196. Deschamps I, p. 320 br. 184. Deschamps VI, p. 41 br. 1124, II, p. 213 br. 307, Lay de franchise. Usp. nadalje Deschamps br. 199, 200, 201, 258, 291, 970, 973, 1017, 1018, 1021, 1201,1258. Deschamps XI, p. 94. Romania XXVII (1898), p. 64 N. de Clemanges, Opera, ed. 1613., Epistolae p. 57 br. 14; p. 72 br. 18; p. 296 br. 104. Joh. de Monasteriolo, Epistolae, ed. Martne et Dourand, Ampl. Collectio II, col. 1398. Ibid. col. 1459. Alain Chartier, Oeuvres ed. Duchesne 1617, p. 391. Vidi Thausne I, p. 37; II, p. 202. Oeuvres du roi Ren, ed. Quatrebarbes, IV, p. 73; usp. Thuasne II, p. 204. Meschinot, ed. 1522, fol. 94; u La Borderie, Bibl. de l'Ec. des chartes LVI (1895), p. 313. Usp. Thuasne na ist. mj. p. 205. Recollection des merveilles, Chastellain VII, p. 200; usp. opis Joutes de Saint Inglevert u jednoj pjesmi to je spominje Froissart (ed. Kervyn), XIV, p. 406.

20. Le Pastoralet, ed. Kervyn de Lettenhove (Chron. rel. l'hist. de Belg. sous la dom. Des ducs de Bourg.), II, p. 573. U toj mjeavini pastoralna oblika i politike tendencije nalazi pjesnik Le Pastoralete njezinu paralelu u samog Ariosta, koji povodom zavjere Albertina Boschettija (1506) posveuje svoju jedinu pastoralnu kompoziciju obrani svoga zatitnika, kardinala Ippolita d'Este. Kardinalova stvar bila je jedva bo lja od stvari Ivana Neustraivog, a stav Ariosta jedva simpatiniji od stava nepoznata Burgunanina. Vidi G. Bertoni, L'Orlando furioso e la rinascenza a Ferrara, Modena 1919, p. 42, 247. 21. Ibid, p. 215 br. 1. 22. Meschinot, Les Lunettes de princes, u: La Borderie, p. 606. 23. La Marche III, p. 135, 137; usp. Molinet, Recollection des merveilles, o suanjstvu Maksimilijana u Bruggeu: Les moutons detenterent /En son pare le bergier Ov novi zatvorie pastira u njegovu pojatu), Faictz et dictz, fol. 208 verso. 24. Molinet IV, p. 389. 25. Molinet I, p. 190, 194; III, p. 138; usp. Juvenal des Ursins, p. 382. 26. Vidi Champion, Histoire potique du 15 e siecle II, p. 173. 27. Deschamps II, p. 213, Lay de franchise; usp. Chr. de Pisan, Le dit de la Pastoure, Le Pastoralet, Roi Ren, Regnault et Jehanneton, Martial d'Auvergne, Vigilles du roi Charles VII etc. etc. 28. Deschamps XI, p. 322 br. 923. 29. Villon (izd. Longnon), p. 83. 30. Gerson, Opera III, p. 302. 31. L'epistre au dieu d'amours II, p. 14. 32. Quinze joyes de mariage, p. 222. 33. Oeuvres potiques I, p. 237 br. 26.

XI. SLIKA SMRTI

1. Directorium vitae nobilium, Dionysii Opera XXXVII, p. 550; XXXVIII, p. 358. Don Juan, c. 11, 76-80. Ovom se temom openito bavi C. H. Becker, Ubi sunt qui ante nos in mundo fuere. lanci posveeni Ernstu Kuhnu za 7. II 1916, str. 87-105. Usp. Prilog uz Anglia 28 (1917), str. 362 i E. Gilson, Essais d'art et de philosophie, 1932. 2. Bernandi Morlanensis, De contemptu mundi, ed. Th. Wright, The anglo-latin satirical poets and epigrammatists of the twelfth century (Rerum Britannicarum medii aevi scriptores), London 1872, 2 vol., II, p. 37. U treem stihu toga izdanja orbita viribus inscita, to ne daje nikakav smisao. Inaica incit a popravlja metar i daje smisao: kao silom pokrenut toak. To poboljanje zahvaljujem dr. Hansu Paretu u Berlinu. 3. [Caesar je sagradio za senat novu kuriju (Curia Julia); odredio je da se u sveanoj povorci (pompa) povodom igara u cirk usu nosi njegov lik meu likovima bogova.] 5. [Zacijelo L. Aemilius Paulus koji je pao kod Cannae.] 6. Neko su je pripisivali Bernhardu od Cairvauxa, a neki smatrali djelom Waltera Ma pesa; usp. H. L. Daniel, Thesaurus hymnologicus, Lipsiae 1841-1856, IV, p. 288; II, p. 379. 7. [Ili: uveni bogata kojega je sva dua bila zaokupljena rukom], 8. Deschamps III, br. 330, 345, 368, 399. Gerson, Sermo III de defunetis, Opera III, p. 1568. Dion. Cart., De quattuor hominum novissimis, Opera XLI, p. 511. Chastellain VI, p. 52, gdje je ta pjesma uvrtena pod naslovom Le Pas de la Mort; u samom tekstu glasi Miroir de Mort. Jedan Pas de la Mort spjevao je Pierre Michault (ed. Jules Petit, Socit des Bibliophiles de Belgique, 1869), a odnosi se na Pas d'armes pokraj Fontaine des plours, gdje se zadrava Dame Mort. 9. Villon (ed. Longnon), p. 33. 10. Ibid. p. 3 11. Emile Mle, L'Art religieux la fin du moyen ge, Paris 1908, p. 376. Usp. s itavim poglavljem i E. Dring-Hirsch, Tod und Jenseits im Sptmittelalter, Studien zur Geschichte der Wirtschaft und Geisteskultur, izd. R. Hapke, Berlin 1927. 12. Odo von Cluny, Collationum lib III, Migne Patr. lat. CXXXIII col. 556. Motiv i njegova obrada see do Ivana Zlatoustog i njegova spisa O enama i ljepoti (Opera, izd. B. de Montfaucon, Paris 1735, XII p. 523).

13. Inocent III, De contemptu mundi sive de miseria conditionis humanae libri tres, Migne Patr. lat. CCXVII, col. 702. 14. Migne Patr. lat. CCXVII,' col. 713. 15. Oeuvres du roi Ren, izd. Quatrebarbes I, p. CI. ini se da je poslije 5. i 8. retka izo stavljen po jedan stih; na menu vair dolazi vjerojatno rima mang des vers ili neto slino. 16. Olivier de la Marche, Le parement et triumphe des dames (Paris 1520, Michel le Noir) na kraju. 17. Olivier de la Marche, ibid. 18. Villon, Testament, stih 453 i dalje, izd. Longnon p. 39. 19. Molinet, Faictz et dictz, fol 4, 42 verso. 20. Proces o beatifikaciji Petera od Luxemburga, 1390, Acta sanctorum Juli I, p. 562. Usp. redovito mijenjanje voska kojim su bila obloena trupla engleskih kraljeva i njihovih roaka: Rymer, Foedera VII, p. 361, 433 = III, 3, 140, 168 itd. 21. Les Grandes chroniques de France, ed, Paulin Paris, Paris 1836-1838, 6 vol., VI, p. 334. 22. Vidi opirnu studiju Dietricha Schfera, Mittelalterlicher Brauch bei der berfrung von Leichen. Sitzungsberichte der preussischen Akademie der Wissens chaften 1920, str. 478498. 23. Lefvre de S. Remy I, p. 260, gdje Oxford treba zamijeniti za Suffolk. 24. Juvenal des Ursins, p. 567; Journal d'un bourgeois, p. 237, 307, 671. 25. Vidi o tome Konrad Burdach, Der Ackermann aus Bhmen, str. 243-249 (Vom Mittelalter zur Reformation III, 1, 1917). U A. de Laborde, Origine de la representation de la Mort chevauchaut uz boenf (Comptes rendus de I'Acad. des inscr. et belles-lettres, 1923, p. 100113), gdje je pogreno navedeno da je ta predodba uzeta iz pjesme Pierra Michaulta, La Danse des aveugles, a zapravo se pojavljuje ve u misalu iz Amiensa iz god. 1323. (Kon. Bibl. Haag) i u Ackermann (oko 1400). 26. Usp. iz opsene literature o toj temi G. Huet, Notes d'historie littraire III, Le Moyen Age XX (1918) p. 148. W. Stammler, Die Totentnze, Leipzig 1922. [Usp. L. Spitzer, La danse macabre, Mlanges Albert Dauzat, Paris 1951, p. 308]. 27. Usp. o svemu: Emile Mle, L'Art religieux a la fin du moyen-ge, II, 2: La Mort. 28. Laborde, Ducs de Bourgogne II, 1 p. 393. 29. [Novi tisak: izd. Edward F. Chaney, Manchester University Press, 1946] 30. Nekoliko reprodukcija u Mlea i u Gazette des beaux arts 1913, avril -juin, p. 167. 31. Prema istrai vanjima Hueta prikazano je vjerojatnim da je kolo mrtvih bio iskonski motiv kojemu se Goethe vraa u svom Mrtvakom plesu. 32. Ranije se pogreno smatrao mnogo starijim (oko 1350). Usp. G. Ticknor, Geschichte der schnen Literatur in Spanien (orig. engl.), Leipzig 1867, I, str. 77, II, str. 598; Grbers Grundriss II 1, str. 1180, II 2, str. 428. 33. Oeuvres du roi Ren, I, p. CLII. 34. Chastellain, Le pas de la mort, VI, p. 59. 35. Usp. Innocentius III, De contemptu mundi II, cap. 42; Dion. Cart., De quattuor hominum novissimis, Opera XLI, p. 496. Usp. gore bilj. 8. 36. Oeuvres VI, p. 49. 37. Chastellain, Oeuvres VI, p. 60. 38. Villon, Testament, XLI, stih 321-328, ed. Longnon p. 33. 39. Champion, Villon I, p. 303. 40. Mle p. 389. 41. Leroux de Lincy, Livre des lgendes, p. 95. 42. Takva galerija puna lubanja i kostiju moe se jo vidjeti u dogradnji (koja potjee iz sedamnaestog stoljea) crkve u Trgastelu u Bretagnei. 43. Le livre des faits etc, II, p. 184. 44. Journal d'un bourgeois I, p. 233-234, 276, 392. Vidi nadalje Champion, Villon I, p. 306. 45. A, de la Salle, Le reconfort de Madame du Fresne, ed. J. Nve, Paris 1903.

XII: RELIGIOZNA MISAO I NJEZINO LIKOVNO PRIKAZIVANJE

1. J. Burckhardt, Weltgeschichtliche Betrachtungen, 1. izd. Berlin u. Stuttgart 1905, str. 99, 147. 2. Heinrich Seuse, Leben, ed. Bihlmeyer, Deutsche Schriften, 1907, str. 24, 25. Usporedi dranje Johna Tiptofta, grofa od Worcestera, krvavog ortaka Edua rda IV, istodobno ranog humanista, koji moli krvnika da mu u ast svetog Trojstva odrubi gla vu s tri udarca. C. Scofield, Edward IV, I, p. 547. 3. Gerson, Opera I I I , p. 309. 4. Nic. de Clemanges, De novis festivitatibus non instituendis, Opera (ed. Lydius, Lugd. Bat. 1613), p. 151, 159. 5. U Gersona, Opera II, p. 911. 6. Acta sanctorum. Apr. III, p. 149. 7. ac aliis vere pauperibus et miserabilibus indigentibus, quibus convenit jus et verus titulus mendicandi. 8. qui ecclesiam suis mendiciis maculant et eam irrisibilem reddunt. 9. Alanus Redivivus (ed. J. Coppenstein, 1642), p. 77. 10. Commines I, p. 310; Chastellain V, p. 27; Le Jouvencel I, p. 82; Jean Lud, u Deutsche Geschichtsbitter XV, str. 248; Journal d'un bourgeois p. 384; Paston Letters I I , p. 18; J. H. Ramsay, Lencaster, and York, II, p. 275; Play of Sir John Oldcastle I I , p. 2 i dr. Usp. moj lanak: Unschuldige Kindlein als Unglckstag, u Wege der Kulturge schichte, Mnchen 1930, str. 281-289. 11. Contra superstitionem praesertim Innocentum, Gerson, Opera I, p. 203. O Gersonu usporedi James L. Connoly, John Gerson Reformer and Mystic, Recueil de travaux publis par les membres des confrences d'hist. et de phil. de l'Universit de Louvain, 2e srie fasc. 12, 1928. 12. Gerson, Quaedam argumentatio adversus eos qui publice volunt dogmatisare etc, Opera II, p. 521 s. 13. Johannis de Varennis, Responsiones etc, Gerson I, p. 909. 14. Journal d'un bourgeois, p. 259. Umjesto Une hucque vermeille par dessoubz treba itati par dessus. 15. Contra vanam curiositatem. Opera I, p. 86. 16. Considrations sur Saint Joseph, III, p. 842-868; Josephina, IV, p. 753; Sermo de natalitate beatae Mariae Virginis, III, p. 1351; dalje IV, p. 729, 731, 732, 735, 736. 17. Gerson, De Distinctione verarum visionum a falsis, Opera I, p. 50 18. C. Schmidt, Der Prediger Olivier Maillard, Zeitschrift f. hist. Theologie, 1856, str. 501. 19. Vidi Thuasne, Rob. Gaguini Ep. et Or., I, p. 72 ss. 20. Les cent nouvelles nouvelles, ed. Wright, II, p. 75 122 . 21. Le livre du chevalier de la Tour -Landry, ed. de Montaiglon, p. 56. 22. Ibid. p. 257: Se elles ouyssent sonnela messe ou veoir Dieu (Kad su slua li misu ili pri gledanju boga). 23. Leroux de Lincy, Le livre de Proverbes franais, Paris 1859, 2 vol, I, p. 21. (Usp. Romain Rolland, Meister Breugnon, str. 26). 24. Froissart, ed. Luce, V, p. 24. 25. Cum juramento asseruit non credere in Deum dicti episcopi, Rel. de S. Denis I, p. 102. (Uz psovku ustvrdio je da ne vjeruje u boga spomenutog biskupa). 26. Laborde II, p. 264 br. 4238, Inventar od 1420; ibid. II, p. 10, br. 77, Inventar Karla Smjelog vjerojatno isti egzemplar. Bibliothque municipale u Amiensu posjeduje drvenu sliicu Marije, panjolski rad s kraja 16. stoljea s etverouglom udubinom i s djetetom Isusom u njoj. Vidi G. H. Luquet, Reprsentation par transparence de la grossesse dans l'art chrtien, Revue archologique XIX (1924), p. 143. 27. Gerson, Opera III, p. 947. Njegove prijekorne izreke iz jedne boine propovijedi nalazimo u Didron: Iconographie chrtienne; 1843, p. 582, gdje se takoer tvrdi da se to kr ivovjerstvo uvrijeilo. Tu je, u jednoj citiranoj molitvi, reeno o Mariji: quant po ur les pcheurs se voust en vous herbergier le Pre, le Filz, et le Seint-Espirt . . . par quoy vous estes la chambre de toute la Trinit (kad s e Otac, Sin i Duh sveti udostojie da zbog grenika u vama, Marija, potrae utoite . . . zbog ega ste vi odaja itavog Trojstva). 28. Journal d'un bourgeois, p. 366 br. 2.

29. Een nederl, aflaatbrief uit de 14e eeuw, ed. J. Verdam, Ned. Archief vr Kerkgesch. 1900, p. 117-122. 30. A. Eekhof, De questierders van den aflaat in de Noordelijke Nederlanden, 's Gravenhage 1909, p. 12. 31. Chastellain I, p. 187-189: Einzug Heinrichs V und Philipps von Burgund zu Paris 1420; II, p. 16: Einzug Philipps zu Gent 1430. 32. Doutrepont, p. 379. 33. Deschamps III, p. 89 br. 357; Le roi Ren, Traict de la forme et devise d'un tournoy. Oeuvres II, p. 9. 34. Olivier de la Marche I I , p. 202. 35. Monstrelet I, p. 285, usp. 306. 36. Liber de virtutibus Philippi ducis Burgindiae p. 13, 16 (Chorn, rel. l'hist. de la Belgique sous la dom, des ducs de Bourg. II). 37. Molinet II, p. 84-94, III, p. 98, Faictz et Dictz, fol. 47, usp. I, p. 240 i Chastellain I I I , p. 209, 260, IV, p. 48, V, p. 301, VII, p. 1 38. Molinet III, p. 109. 39. Gerson, Oratio ad regem Franciae, Opera IV, p. 662. Gerson se time nalazi na podruju nauke o anelima sv. Tome; svaki je aneo ono to bi se na zemlji moglo na zvati vrstom; usp. E. Gilson, Le Thomisme, 3. izd., Paris 1927, p. 158. 40. Quinze joyes de Maiage, p. XIII. 41. Gerson, Opera III p. 299. 42. Friedlnder, Jahrb, d. K. Preuss, Kunstsammlungen XVII (1896) str. 206. 43. K. J. Bernet Kempers, u Zeitschrift De Muziek, 1927, p. 350; usp. Wetzer und Welte, Kirchenlexikon, sv. 8, stup. 2040. 44. Chastellain III, p. 155. 45. H. van den Velden, Rod. Agricola, een Nederlandsch humanist der vijftiende eeuw I, Leiden 1911, p. 44: 46. Deschamps X, p. XLI, br. 33. U pretposljednjem stihu stoji l'ostel, to, dakako, ne daje nikakav smisao. 47. Nic. De Clemanges, De novis celebritatibus non instituendis, Opera (izd. Lydius, 1613), p. 143. 48. Le livre du chevalier de la Tour -Landry, p. 66, 70. 49. Gerson, Sermo de nativitate Domini, Opera III p. 946, 947. 50. Nic. de Clemanges, p. 147. 51. O. Winckelmann, Zur Kulturgeschichte des Strassburger Mnsters, Zeitschr, I. d. 'Geschichte des Oberrheins, N. F. XXII (1907) str. 2. 52. Dionysius Cartusianus, De modo agenedi processiones etc, Opera XXXVI, p. 198 53. Chastellain V, str. 253 54. Vidi naprijed str. 44 55. Michel Menot, Sermones, fol. 144 verso, u Championa, Villon I, p. 202. 56. Le livre du chevalier de la Tour-Landry, p. 65; Olivier de la Marche, II, p 89; L'Amant rendu cordelier, p. 25, huitain 68; Rel. de S. Denis, I, p. 102. 57. Nic de Clemanges na ozna. mj. p. 144. 58. Christine de Pisan, Oeuvres potiques I, p. 172, usp. p. 60, L'Epistre au dicu d'Amours, I I , 3; Deschamps V, p. 51, br. 871; II, p. 185, v. 75. Usp. gore str. 123 59. L'Amant rendu cordelier, na oznaenu mjestu. 60. Menot, na ozna. mj. 61. Gerson, Expostulatio . . . adversus corruptionem juventutis per lascivas imagines et alia hujus modi, Opera III, p. 291; usp. De parvulis ad Christum trahendis, ibid., p. 281; Contra tentationem blasphemiae, ibid. p. 246. 62. Le livre du chevalier de la Tour-Landry, p. 80, 81; usp. Machaut, Livre du Voir-Dit, p. 143 63. Le livre du chevalier de la Tour-Landry, p. 55, 63, 73, 79. 64. Nic. de Clemanges, na ozna. mj. p. 145. 65. Quinze joyes de mariage, p. 127; usp. p. 19, 25, 124. 66. Froissart (izd. Luce et Ravnaud) XI. p. 225 67. Chron, Montis S. Agnetis, p. 341; J. C. Pool, Fredrik van Heilo en zijne schriften, Amsterdam 1866, p. 126; usp. Hendrik Mande u W. Moll, Joh. Brugman en het godsdienstig leven onzer vanderen in de 15e eeuw, Amsterdam 1854, 2 sv., I, p. 264.

68. Gerson, Centilogium de impulsibus, Opera I II, p. 154. 69. Deschamps IV, p. 322 br. 807; usp. I, p. 272 br. 146: Si n'y a si meschant qui encor ne die 'Je regni Dieu' . . . (Pa ipak nema takva bijednika koji jo ne ree, 'Boga nema'.) 70. Gerson, Adversus lascivas imagines, Opera III, p. 292; Sermo de nativitate Domini, III, p. 946. 71. Deschamps I, p. 271 i dalje br. 145, 146, p. 217 br. 105; usp. II, p. LVI i Gerson I II, p. 85 72. Gerson, Considrations sur le pechs de blasphme, Opera III, p. 889. 73. Regulae morales, ibid. III, p. 85. 74. Ordonnances des rois de France VIII, p. 130; Rel. de S. Denis I I , p. 533. 75. P. d'Ailly, De reformatione, cap. 6; De reform. laicorum, Gerson, Opera II, p. 914. 76. Gerson, Contra foedam tentationem blasphemiae, Opera I I I , p. 243. 77. Gerson, Regulae morales, Opera I I I, p. 85. 78. Gerson, Contra foedam tentationem blasphemiae, Opera III, p. 246: hi qui audacter contra fidem loquuntur in forma joci etc. (oni koji u obliku ale govore drsko prot iv vjere). 79. Cent nouvelles nouvelles, II, p. 205. 80. Gerson, Sermo de S. Nicolao, Opera III, p. 1577; De parvulis ad Christum trahendis, ibid. p. 279. Protiv te poslovice govori i Dionizije Kartuzijski, Inter Jesum et puerum dialogus, art. 2, Opera XXXVIII, p. 190. 81. Gerson, De distinctione verarum visionum a falsis. Opera I, p. 45. 82. Gerson, na ozna. mj. p. 58. 83. Petrus Damiani, Op. XII, p. 29; Migne Patr. lat. CXLV, col. 283; usp. za 12. i 13. stolje e: A. Hauck, Kirchengeschichte Deutschlands IV, str. 81, 898. 84. Deschamps VI, p. 109 br. 1167, ibid. br. 1222; Commines I, p. 449. 85. Froissart (izd. Kervyn) XIV, p. 67 86. Rel. de S. Denis, p. 102, 104; Jean Juvenal des Ursins, p. 346. 87. Jacques du Clercq II, p. 277, 340; IV, p. 59; usp. Molinet IV, p. 390; Rel. de S. Denis I, p. 643. 88. John. de Monasteriolo. Epistolae, izd. Martne et Durand, Ampl. Coll. II, p. 1415; usp. p. 1456 ep. 75, 76 Ambros de Miliis Gontieru Colu, u kojima se tui na Jeana de Monstreuila. 89. Gerson, Sermo III in die Sancti Ludovici, Opera I II , p. 1451. 90. Gerson, Contra impugnantes ordinem Carthusiensium, Opera I I , p. 713. 91. Gerson, De decem praeceptis, Opera I, p. 245. 92. Gerson, Sermo de nativ. Domini, Opera III, p. 947. 93. Nic. de Clemanges, De novis celebr. etc, p. 151. 94. Villon, Testament, stih 893 i dalje, izd. Longnon p. 57. 95. Gerson, Sermo de nativitate Domini, Opera III, p. 947. Regulae momorales, ibid. p. 86; Liber de vita spirituali animae, ibid. p. 66. 96. Hist. translationis corporis santissimi ecclesiae doctoris divi Thom. de Aq., 1368, auct. fr. Raymundo Hugonis O. P., Acta sanctorum, Martii I, p. 725. 97. Izvjetaj papinskih izaslanika, biskupa Konrada von Hildesheim i opata Hermanna von Georgenthal s presluavanja svjedoka o svetoj Elizabeti u Marburgu, u sijenju 1235, usp. A. Huyskens, Quellenstudien z. Gesch. d. hl. Elisabeth, Marburg 1908, str. 139. 98. Rel. de S. Denis II, p. 37. 99. Quicherat, Procs I, p. 295; III, p. 99, 2191. P. Champion, Procs de condamnation de Jeanne d'Arc, Paris 1921, II, p. 184; usp. moju raspravu: Bernard Shaws Heilige, u Wege der Kulturgeschichte, Munchen 1930, str. 171-207. 100. Vidi dalje bilj. 108. 101. Chastellain III, p. 407; IV, p. 216. 102. Deschamps I, p. 277 br. 150. 103. Deschamps II, p. 348 br. 314. 104. Iz knjige Johanna Ecka za gospodu U. L. u Ingolstadtu u Reformationsgesch. Studien u. Texte 4/5, Mnster 1908; cit. Arch. f. Kulturgeschichte 8 (1910), str. 103. 105. Joseph Seitz, Die Verehrung des heil. Joseph in ihrer geschichtlichen Entwicklung itd., Freiburg 1908. 106. Le livre du chevalier de la Tour -Landry, p. 212. 107. Bibl. Nat. Paris, Ms. fran. 1375; u Ch. Oulmont, Le Verger, le Temple et la Cellule, essai sur la sensualit dans le oeuvres de mystique religieuse, Paris 1912, p. 284 108. Vidi o likovima svetaca, naroito E. Mle, L'art religieux la fin du moyen ge, pogl. IV. 109. Deschamps I, p. 114 , br. 32, VI, p. 243 br. 1237.

110. Bamberki misal iz 1490, u Uhrig, Die vierzehn hl. Nothelfer (XIV Auxiliatores), Theol. Quartalschrift LXX (1888) str. 72; usp. Utrechtski misal iz 1514. i Dominikanski misal iz 1550, Acta sanctorum, Aprilis III, p. 149. 111. Uhrig na ozna. mjestu (usp. prethodnu biljeku). 112. Erasmus, Ratio seu methodus compendio perveniendi ad veram theologiam, izd. Basel 1520, str. 171. 113. U netom citiranoj Deschampsovoj baladi i M arta koja je u Tarasconu unitila Tara sku (udovite). 114. Oeuvres de Coquillart, izd. CH. d'Hricault (Bibl. elzevirienne) 1857, I I , p. 281. 115. Deschamps VI, p. 232 br. 1230. 116. Rob. Gaguini, Epistolae et Orationes, izd. Thuasne II, p. 176. Jo prije otprilike trideset godina nazivali su nekog bogalja u jednom sjevernobrabantskom selu za razliku od ostalih njegovih imenjaka onaj s Pijevom nogom. 117. Colloquia, Exequiae Seraphicae, izd. Elzevier. 1636, p. 620. Usp. Allen II, p. 303 ep. 447, lin. 426. 118. Gargantua, pogl. 45. 119. Apologie pour Hrodote, pogl. 38 (izd. Ristelhuber, 1879) I I , p. 324. 120. Deschamps VIII, p. 201 br. 1489. 121. Gerson, De Angelis, Opera II I, p. 1481; De praeceptis decalogi, I, p. 431; Oratio ad bonum angelum suum, III, p. 5 1 1 ; Tractatus VIII super Magnificat, IV, p. 370; usp. III, p. 137, 553, 739. 122. Opera IV, p. 389. 123. U vezi s ovim poglavljem usporedi i autobiografske biljeke Opicinus a de Canistris, izd. R. Salomon, Das Weltbild eines avignonischen Klerikers, u Vortrge der Bibliothek Warburg 1926-1927, Leipzig 1930.

XIII. TIPOVI POBONOSTI

1. Monstrelet IV, p. 304. 2. Bernh. von Siena, Opera I, p. 100; u Hefelea na ozna. mj. p. 36. 3. Les cent nouvelles nouvelles II, p. 153; Les quinze joyes de mariage, p. 111, 215. 3. Molinet, Faictz et dictz, fol. 188 verso. 4. Journal d'un bourgeois, p. 336; usp. p. 242 br. 514. 5. Ghillebert de Lannoy, OEu vres, izd. Ch, Potvin, Louvain, 1878, p. 163. To isto saopuje Reinier Snoy o ulinoj borbi izmeu hoekena i kabeljauwena u Haarlemu 1444; usp. Rerum belgicarum Annales, izd. Sweertius, Antwerpen 1620, p. 149. 7. Les cent nuvelles nouvelles II, p. 101. 8. Le Jouvencel II, p. 107. 9. Songe du viel pelerin, vidi Jorga, Phil. de Mzires, p. 423 br. 6. 10. Journal d'un bourgeois, p. 214, 289 br. 2. 11. Gerson, Opera I, p. 206. 12. Jorga, Phil. de Mzires, p. 308. 13. W. Moll, Johannes Brugman II, p. 125. 14. Chastellain IV, p. 263-265. 15. Chastellain II, p. 300; VII, p. 222, Jean Germain, Liber de Virtutibus, p. 10 (ovdje spomenuta blaa praksa posta odnosi se moda na neko drugo doba); Jean Jouffroy, De Philippo duce oratio (Chron, rel. a l'hist. de Belg. sous la dom. des ducs de Bourg. III) str. 118. G. Fillastre, Le premier livre de la Thoison dor, fol. 131. O Filipovoj pobonosti usporedi moj lanak: Das Charakterbild Philipps des Guten, u Im Bann der Geschichte, Amsterdam 1942, str. 340376. 16. La Marche II, p. 40. 17. Monstrelet IV, p. 302. 18. Jorga, Phil, de Mzires, p. 350. 19. Usp. Jorga, na ozna. mj. p. 444; Champion, Villon I, p. 17. 20. Oeuvres du roi Ren, izd. Quatrebarbes I, p. CX.

21. Kneevska klaustura u zamku Ripaille (pokraj Thonona na enevskom jezeru) ve je u svoje doba pobudila panju i dala povoda preuvelianim glasinama koje su na kraju prerasle u teke klevete. Amadeus VIII, kasnije protupapa Feliks V, bez sumnje je ozbiljno shvaao svoj bijeg od svijeta. Max Bruchet, Le chteau de Ripaille, Paris 1907, pokazuje da faire ripaille nema nikakve veze s imenom zamka, ali se moda ipak malko pretjeralo to se i tako stvaran podatak kao to je onaj u Monstreleta V, p. 102, ocjenjuje kao kleveta. 22. La Marche I, p. 194. 23. Acta Sanctorum, Jan. II, p. 1018. 24. Jorga, na ozna. mj., p. 509, 512. 25. S tim u vezi nije vano je li crkva odnosne osobe proglasila sv etima ili samo blaenima. 26. Andr du Chesne. Hist. de la maison de Chastillon sur Marne, Paris 1621, Preuves. p. 126-131; Extrait de l'enqueste faite pour la canonisation de Charles de Blois, p. 223, 234. Sada i u Monuments du procs de canonisation du bienheureux Charles de Blois, duc de Bretagne, S. Brieuc 1921, nadalje Rev. des quest. hist. CV (1926), p. 108. Odluka o beatifikaciji pala je tek 1904. 27. Froissart (izd. Luce) VI, p. 168. 28. W. James, The varieties of religious experience, p. 370 29. Ordonnances des rois de France VIII, p. 398, studeni 1400; p. 426, 18. oujka 1401. 30. Mmoires de Pierre Salmon, izd. Buchon, Coll. de chron, nationales, 3. Supplment de Froissart, XV, p. 49. 31. Froissart (izd. Kervyn) XIII, p. 40. 32. Acta Sanctorum, Juli I, p. 486-628. Prof. Wensinck upozorio me da je obiaj svakod nevnog biljeenja grijeha posveen vrlo starom tradicijom; da ga opisuje ve Johan nes Climacus (oko 600), Scala Paradisi, izd. Raderus, Paris 1633, p. 65; da je poznat i u Islamu u Ghazzlija; da ga jo preporuuje Ignacije Lojolski u Exercitia spiritualia. 33. G. Dupont Renier, Jean d'Orlans, comte d'Angoulme d'aprs sa bibliothque, u Luchaire, Mlanges d'histoire du Moyen ge III (1897), p. 39-88. Isti, La captivit de Jean d'Orlans, comte d'Angoulme, u Revue historique LXII (1896), p. 42 -74. 34. La Marche I, p. 180. 35. Lettres de Louis XI, VI, p. 514; usp. V, p. 86; X, p. 65. 36. Commines I, p. 291. 37. Commines II, p. 67, 68. 38. Commines II, p. 57; Lettres X, p. 16; IX, p. 260 Takav jedan Agnus scythicus nalazio se neko u Kolonijalnom muzeju u Haarlemu. 39. Chron. scand. II, p. 122. 40. Commines II, p. 55, 77. 41. Acta Sanctorum, Apr. I, p. 115. Lettres de Louis XI, X, p. 76, 90. 42. Sed volens caute atque astute agere, propterea quod a pluribus fuisset sub umbra sanctitatis deceptus, decrevit variis modis experiri virtutem servi Dei. Acta sanctorum, na ozna. mj. (Budui da j e ipak htio postupiti oprezno i mudro, jer su ga mnogi esto prevarili tobonjom svetou, odluio je da estitost sluge bojeg iskua razlii tim sredstvima). 43. Acta Sanctorum, na ozna. mj., p. 108: Commines II, p. 55. 44. Lettres X, p. 124, 29. Juni 1483. Budui da je pastrnjak vrlo esto jelo, moglo bi se pretpostaviti da je kralj pomiljao na pastques (lubenice). 45. Lettres X, p. 4 etc; Commines II, p. 54. 46. Commines II, p. 56; Acta Sanctorum, na oznaenom mj. p. 115. 47. A. Renaudet, Prrforme et Humanisme Paris, p. 172. 48. Doutrepont, p. 226. 49. Vita Dionysii auct. Theod. Loer. Dion. Opera I, p. XLII ss., De vita et regimine principum, ibid. XXXVII, p. 497. 50. Opera XLI, p. 621; D. A. Mougel, Denys le chartreux, sa vie etc, Montreuil 1896, p. 63. 51. Opera XLI; p. 617; Vita I, p. XXXI; Mougel, p. 51; Bijdragen en mededeelingen van het historisch genootschap te Utrecht XVIII, p. 331. 52. Opera XXXIX, p. 496; Mougel, p. 54; Moll, Johannes Brugman I, p. 74; Kerkgesch. II, 2, p. 124; K. Krogh-Tonning, Der letzte Scholastiker, Eine Apologie, Freiburg 1904. str. 175. 53. Mougel, p. 58. 54. Opera XXXVI, p. 178: De mutua cognitione. 55. Vita, Opera I, p. XXIV, XXXVIII.

56. Vita, Opera I, p. XXVI. 57. De munificentia et beneficiis Dei, Opera XXXIV, p. 319. art. 26.

XIV. VJERSKO UZBUENJE I RELIGIOZNA FANTAZIJA

1. Gerson, Tractatus VIII super Magnificat, Opera IV, p. 386. 2. Acta Sanctorum, Martii I, p. 561, usp. 540, 601. 3. K. Hefele, Der hl, Bernhardin von Siena und di franziskanische Wanderpredigt in Italien whrend des ffzehnten Jahrhunderts, Freiburg 1912, str. 79. 4. W. Moll, Johannes Brugman II; p. 74, 86. 5. Vidi gore str. 158 6. Vidi gore str. 8. 7. Acta Sanctorum, Aprilis I, p. 195. Slika to je Hefele na ozna. mj. daje o propovije di u Italiji vai umnogome i za zemlje u kojima se govori francuski. 8. Biblioteka Ateneuma u Deventeru posjeduje Opus quadragesimale Sancti Vincentii, 1482, (Catalogus v. d. incunabulen 1917, br. 274) i Oliverii Maillardi Sermones dominicales etc, Paris 1515, Jean Petit. O Vincentu Ferreru sada M. M. Gorce, Saint Vincent Ferrier, Paris 1924; S Brettle, San Vincente Ferrer und sein literarischer Nachlass, Mster 1924, (Vorreform. Forschungen X); C. Brunel, Un plan de sermon de. S. Vincent Ferrier, Bibl. de l'Ecole des chartes LXXXV (1924) 113. 9. ivot karmelianina S. Petrusa Thomasiusa, autora Philippa de Mzires, Acta San ctorum, Jan. II, p. 997; Dionysius Cartusianus o Brugmanovu propovjednom stilu: De vita etc. christ. 10. Acta Sanctorum, April. I, p. 513. 11. James, na ozna. mj., p. 348: For sensitiveness and narrowness, when they occur together, as they often do, require above ali things a simplified world to dwell in (Jer osjetljivost i tjeskoba, kad se pojave zajedno, to se esto dogaa, zahtijevaju prije svega pojednostavljeni svijet da u njemu ive); usp. p. 353 br. 1. 12. Moli, Brugman I, p. 52. 13. Prema saopenju W. P. A. Smitha, taj je obiaj jo i danas iv meu seljacima Gietho orna koji su pristalice ponovnog krtenja. 14. Dionys. Cartus., De quotidiano baptismate lacrimarum, XXXIX, p. 84; De oratione, XLI, p. 31-55; Expositio hymni Audi benigne conditor, XXXV, p. 34. 15. Acta Sanctorum, Apr. I, p. 485, 494. 16. Chastellain III, p. 119; Antonio de Beatis (1517), L. Pastor, Die Reise des Kardinals Luigi d'Aragona, Freiburg 1905, str. 51 br. 3, 52; Polydorus Vergilius, Anglicae historiae libri XXVI, Basileae 1546, p. 15. 17. Usp. D. de Man, Vorvolgingen enz., in Bijdr. voor Vaderl, Geschiedenis en Oudhe idkunde, 6e reeks deel. IV. p. 283. 18. Gerson, Epistola contra libellum Johannis de Schonhavia, Opera, I, p. 79. 19. Gerson, De distinctione verarum visionum a falsis, opera I, p. 44. 20. Ibid, p. 48. 21. Gerson, De examinatione doctrinarum, Opera I, p. 19. 22. Ibid., p. 16, 17. 23. Gerson, De distinctione etc, I, p. 44. Istu sumnju gaji Opicinus de Canistris, usp. R.Salomon, Vortrge der Bibl. Warburg 1926-1927, p. 165. 24. Gerson, Tractatus II super Magnificat, Opera IV, p. 248. 25. 65 nutte artikelen van der passien ons heren: Moll, Brugman II, p. 75. 26. Gerson, De monte contemplationis, Opera III, p. 562. 27. Gerson, De distinctione etc, Opera I, p. 49. 28. Ibid., p. 49. 29. Acta Sanctorum, Martii I, p. 562. 30. James, na ozn. mj. p. 343. 31. Acta Sanctorum, Martii I, p. 552. 32. Froissart (ed. Kervyn) XV, p. 132; Religieux de Saint Denis II, p. 124; Joannis de Varennis, Responsiones ad capita accusationum, u Gerson, Opera I, p. 925, 926. 33. Responsiones, na ozn. mj., p. 936.

Ibid, p. 910 Gerson, De probatione spirituum, Opera I, p. 41. Gerson, Epistola contra libellum John. de Schonhavia, Opera I. p. 82 Gerson, Sermo contra luxuriam, Opera III, p. 924. Gerson, De distinctione etc, Opera I, p. 55. Opera III, p. 589 Opera III, p. 593. Gerson, De consolatione theologiae, Opera I, p. 174. Gerson, Epistola . . . super tertia parte libri Joannis Ruysbroeck, De ornatu nupt. spir., Opera I, p. 59, 67 i drugdje. 43. Gerson, Epistola contra defensionem Joh. de Schonhavia (Polemika protiv Ruusbroeka), Opera, p. 82. 44. Isti os jeaj u jednoga od modernih: I committed myself to Him in the profoundest belief that my individuality was going to be destroyed, that he would take ali from me, and I was willing (Ja sam mu se povjerio duboko vjerujui da e moja indiv idualnost biti unitena i da e mi sve biti oduzeto, i ja sam s time bio sporazuman), James, na ozna. mj., p. 223. 45. Gerson, De distinctione etc, I, p. 55; De libris caute legendis, I, 114. 46. Gerson, De examinatione doctrinarum, Opera I, p. 19; De distinctione I, p. 55; De libris caute le gendis, I, 114; Epistola super Joh. Ruysbroeck De ornatu, I, p. 62; consolatione theologiae, I. p. 174; De susceptione humamitatis Christi, I. p. 455; De nuptiis Christi et ecdlesiae, II, p. 370; De triplici theologia, III, p. 869. 47. Moll, Johannes Brugman I, p. 57. 48. Gerson, De distinctione etc, I, p. 55. 49. Moll, Brugman, I, p. 234, 314. 50. Ecclesiasticus (Propovjednik Salomon) 24, 29 i Ev. Iv. 4, 13, 14; usp. Meister Eckhart, Predigten br. 43, p. 146, 26. 51. Ruusbroec, Die Spieghel der ewigher salicheit, cap. 7. Die chierheit der gheesteleker brulocht lib. II, 53, Werken, izd. David en Snellaert (Maatsch. der Vlaemsche bibliophilen), 18602, 1868, III, p. 156-259, VI. p. 132. O Ruuusbroeku vidi sada Melline d'Asbeck, La mystique de Ruysbroeck l'Admirable, un cho du noplatonisme au XVI e sicle, Paris 1930. 52. Oulmont, na ozna. mj. p. 277 53. Usp. Jamesovo pobijanje toga miljenja, na ozna. mj. p. 10 br. 1, 191, 276. 54. Moll, Brugman II, p. 84. 55. Oulmont, na ozna. mj., p. 204, 210. 56. B. Alanus redivivus (izd. J. A. Coppenstein, Napulj 1642), p. 29, 31, 105, 108, 116 i drugdje. 57. Alanus redivivus. p. 209, 218. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42.

XV. PROPAST SIMBOLIZMA

1. Seuse, Leben, pogl. 4, 45; Deutsche Schriften, str. 15, 154; Acta Sanctorum, Jan. II, p. 656. 2. Hefele, na ozn. mj. str. 167; usp. str. 259 Uber den Namen Jesus, Bernardinova obrana toga obiaja. 3. Eug. Demole, Le soleil comme cimier des armes de Genve, spominje Revue historique CXXIII, p. 450. 4. Rod. Hospinianus. De templis etc, ed secunda, Tiguri 1603, p. 213. 5. 1. Kor. 13,12. 6. James, Varieties of religious experience, p. 474, 475 (Gajimo li postojani osjeaj nae povezanosti s moi koja je stvari stvorila onakvima kakve one jesu, tada je i radije prihvaamo. Vanjsko lice prirode ne mora se mijenjati, ali se mijenja izraz znaenja u njoj. Ona je bila mrtva i bit e opet iva. To je kao i s razlikom gleda li se neka osoba bez ljubavi ili se promatra s ljubavlju . . . Gledamo li sve stvari u Bogu i svodimo li sve stvari na njega, tada i u obinim predmetima itamo sadraje vieg znaenja). 7. Irenaeus, Adversus haereses libri V, lib. IV, cap. 21 3. 8. O potrebi takva realizma, uspor. James, na ozn. mj., p. 56. 9. Goethe, sprche in Prosa (Maximen und Reflexionen) br. 742, 743.

10. St. Bernard, Libellus ad quendam sacerdotem, u Dion, Kart., De vita et regimine curatorum, Opera XXXVII, p. 222. 11. Bonaventura, De reductione artium ad theologiam, Opera, izd. Pariz 1871, VII, p. 502. 12. P. Rousselot, Pour l'histoire du problme de l'amour (Bumker und von Hertling, Beitr. zur Gesch. der Philosophie im Mittelalter VI, 6, Mnster 1908). 13. Sicard, Mitrale sive de officiis ecclesiasticis summa, Migne Patr. lat. CCXIII col. 232. 14. Gerson, Compendium Theologiae, Opera I, p. 234, 303 i 325; Meditatio super septimo psalmo poenitentiali, IV, p. 26. 15. Alanus redivivus, passim. 16. Na str. 12 izjednauje se fortitudo s abstinentia, ali na str. 201 nedostaje u nizu temperantia; to je vjerojatno uinjeno namjerice. Postoje jo i druge razlike. 17. Froissart, Posies, izd. Schler I, p. 53. 18. Chastellain, Trait par forme d'allgorie mystique sur l'entre du roy Loys en nouveau rgne, Oeuvres VII, p. 1; Molinet II, p. 71, III, p. 112. 19. Usp. Coquillart, Les droits nouveaux, izd. d'Hericault, I, p. 72. 20. Opera I, p. XLIV 21. H. Usener, Gtternamen, Vrsuch zu einer Lehre von der religisen Begriffsbildung, Bonn 1896, str. 73. 22. J. Mangeart, Catalogue descriptif et raisonn des mss. de la bibl. de Valenciennes, Paris 1860, p. 687. 23. Journal d'un bourgeios, p. 96. 24. La Marche II, p. 378. 25. Histoire littraire de la France (14 e (siecle) XXIX (1862), p. 541; Grberov Grundriss II, 1, str. 877, II, 2, str. 406; usp. Les cent nouvelles nouvelles II, p. 183; Rabelais, Pantagruel, 1. IV, pogl. 29: 26. H. Grotefend, Korrespondenzblatt des Gesamtvereins etc. 67 (1919), str. 124 Do ck = lutka. 27. De captivitate babylonica ecclesiae praeludium, IV izdanje, Weimar 1888, p. 562, 17

XVI. REALIZAM I GRANICE LIKOVNOG MILJEN JA U MISTICI

1. 2. 3. 4. 5. Petri de Alliaco Tractatus I adversus cancellarium Parisiensem, u Gersona, Opera I, p. 723. Dion. Cart., Opera XXXVI, p. 200. Dion. Cart., Revalatio II, Opera I, p. XIV. Dion. Cart., Opera XXXVII, XXXVIII, XXXIX, p. 496. Anecdotes historiques etc. d'Etiennes de Bourbon, izd. A. Lecoy de la Marche, Soc. d'hist. de France, 1877. p. 24. 6. Alain Chartier, Oeuvres, p. XI. Tu anegdotu treba ocijeniti samo kao dokument suvremenog miljenja; Alain Chartier je umro 1429, a Margareta je dola u Francusku tek 1435. kao jedanaestogodinje dijete, usp. P. Champion, Histoire potique du 15 C sicle, I, p. 131 br. 4. 7. Gerson, Opera I, p. 17. 8. Dion. Cart., Opera XVIII, p. 433. 9. Dion. Cart., Opera XXXIX, p. 18 i dalje; De vitiis et virtutibus, p. 363; De gravitate et enormitate peccati, ibid XXIX, p. 50. 10. Dion Cart., Opera XXXIX, p. 37. 11. Ibid. XXXIX, p. 56. 12. Dion. Cart., De quatuor hominum novissimis, Opera XLI, p. 545. 13. Dion. Cart., De quatour hominum novissimis, Opera XLI, p. 489 14. Moll, Brugman I, p. 20, 23, 28. 15. Ibid., p. 320 br. 1. 16. Primjer svetog Egidija, Germana i Kvirika u Gerson: De via imitativa, III, p. 777; usp. Contra gulam sermo, ibid., p. 909. Oliver Maillard, Serm. de sanctis, fol. 8a. 17. Innocentius III, De contemptu mundi lib. I, cap. 1, Migne Patr. lat. CCXVII, dol. 702 18. Wetzer und Welte, Kirchenlexikon XI, sp. 1601. 19. Extravag. commun, lib. V, tit. IX cap. 2. Quanto plures ex eius applicatione trahuntur ad iustitiam, tanto magis accrescit ipsorum cumulus meritorum.

20. Bonaventura, In secundum librum sententiarum, dist. 41. art 1 qu. 2, ibid. 30, 2, 1, 34; In quart. lib. sent. d. 34 a. 1 qu. 2. Breviloquii pars II, Opera, izd. Paris 1871. III, p. 577 a, 335, 438; VI, p. 327 b; VII, p. 271 a b. 21. Dion. Cart., De vitiis et virtutibus, Opera XXXIX, p. 20. 22. MacKechnie, Magna Carta, p. 401. 23. Ista misao u spom. buli Unigenitus. Usp. Marloweova Fausta: See, where Christ's blood streams in the firmament! One drop of blood will save me (Gle kako Kristova krv struji u nebo! Jedna kap krvi spasit e me). 24. Dion. Cart., Dialogion de fide cath., Opera XVIII, p. 366. 25. Dion. Cart., Opera XLI, p. 489. 26. Dion. Cart., De laudibus sanctae et individuae trinitatis, Opera XXXV, p. 137; De laud. glor Virg. Mariae i drugdje. Upotrebu superlativa uzeo je u Dionizija Areopagita. 27. James, Varieties of religious experience, p. 419. 28. Joannis Scoti De divisione naturae, lib. III, cap. 19, Migne, Patr. lat. CXXII, col. 681. 29. Cherubinischer Wandersmann, I, 25. 30. Djelo Melline d'Asbecka (Cit. u bilj. 51 na str. 369) pridaje kako ve i naslov nagovjeuje novoplatonskom elementu u njema koj mistici i ponovo u Ruusbroecu mnogo vee znaenje nego to je bilo uobiajeno poslije otkria tomistikih podloga te mistike. 31. Opera I, p. XLIV. 32. Seuse, Leben, pogl. 3, izd. K. Bihlmeyer, Deutsche Schriften, Stuttgart 1907, str. 14, Usp. pogl. 5, str. 21, redak 3. 33. Meister Eckhart, Predigten, br. 60 i 76, izd. F. Pfeiffer, Deutsche Mystiker des XIV Jahrhunderts, Leipzig 1857, II, str. 193 red. 34 i dalje; str. 242 red. 34. Tauler, Predigten, br. 28, izd. F. Vetter (Deutsche Texte des Mittelalters XI), Berlin 1910, str. 117, red. 30 35. Ruusbroec, Dat boec van seven sloten, cap. 19; Werken, izd. David, IV, p. 106-108. 36. Ruusbroec, Dat. boec van den rike der ghelieven, cap. 43; izd. David, IV, p. 264. 37. Ruusbroec, ibid., cap. 35, p. 246. 38. Ruusbroec, Van seven trappen in den graet der gheesteliker minnen, cap. 14; izd. David, IV, p. 53. Umjesto ontfonken itam ontsonken. (Ovu Huizingovu korekturu potvruju sada bolji rukopisi; usp. Jan van Ruusbroec, Werke, 2. izd., Kln 1950, III, p. 266 1. 9). 39. Ruusbroec, Boec van der hoechster waerheit, izd. David, p. 263; usp. Spieghel der ewigher salicheit, cap. 25, p. 231. 40. Spieghel der ewigher salicheit, cap. 19, p. 144, cap. 23, p. 227. 41. II Par. (2. Chron.) 6, 1: Dominus polliticus est, ut habitaret in caligine; Ps. 17 (18), 12: Et posuit tenebras latibulum suum. 42. Dion. Cart., De laudibus sanctae et individuae trinitatis per modum horarum, Opera XXXV, p. 137 i dalje; ibid. XLI, p. 263 etc; usp. De passione dei salvatoris dialogus, ibid. XXXV, p. 274: ingrediendo caliginem, hoc est ad supersplendidissimae ac prorsus incomprehensibilis Deitatis praefatam notitiam pretingendo per omnem negationem ab ea. 43. F. Jostes, Meister Eckhart und seine Jnger, Freiburg (Schw.) 1895, str. 95. 44. Dion. Cart., contemplatione, lib. III, art. 5, Opera XLI, p. 259. 45. Dion. Cart., De contemplatione, XLI, p. 269, po Dioniziju Areopagitu. 46. Seuse, Leben, kap. 4; u Bihlmeyer, Deutsche Schriften, 1907, str. 14. 47. Eckhart, Predigten br. 40, str. 136, 23. 48. Ibid, br. 9. str. 47 49. Soliloquium animae, Thomas a Kempis, Opera omnia, izd. M. J. Pohl, Freiburg 1902-1910, 7 vol., I, p. 230. 50. Thomas a Kempis, na ozn. mj., I, p. 222.

XVII . OBLICI MILJENJA U PRAKTINOM IVOTU

1. Alinor de Poitiers, Les honneurs de la cour, p. 184, 189, 242, 266. 2. Olivier de la Marche, L'Estat de la maison etc, Oeuvres IV, p. 56. O slinim pitanjima vidi naprijed str. 40

3. J. H. Round, The king's serjeants and officers of state with their coronation services, London 1911, p. 41. 4. O Karlovim draguljima usp. R. F. Burckhardt, Anzeiger f. Schweiz. Altertumskunde 1931. str. 247 i dalje, gdje je i slika trois frres. 5. to se zaudo proirilo na lokomotivu, automobil pa ak i na dizalo (barem u Americi). 6. Le livre des trahisons, p. 27. 7. Rel. de S. Denis III, p. 464 i dalje, Juvenal des Ursins, p. 440; Nol Valois, La France et le grand schisme d'occident, Paris 1896-1902, 4 vol., III, p. 433. 8. Juvenal des Ursins, p. 342. 9. Monstrelet I, p. 177-242; Coville, Le vritable texte de la justification du duc de Bourgogne par Jean Petit, Bibliothque de l'Ecole des chartes, 1911, p. 57. O nacrtu druge rehabilitacije, kojom je Petit imao odgovoriti na prigovor opata Thomasa Cerinskog od 11. rujna 1408, vidi O. Cartellieri, Beitrge zur Geschichte der Herzge von Burgund V, Sitzungsberichte der Heidelberger Akademie der Wissenschaften 1914, br. 6; nadalje Wolfgang Seiferth, Der Tyrannenmord von 1407, Leipziger Dissertation 1922. Zatim vrlo opirno o svemu u vezi s Jeanom Petitom: A. Coville, Jean Petit, La question du tyrannicide au commencement du 15 e sicle, Paris 1932. 10. Leroux de Lincy, Le proverbe franais, usp. E. Langlois, Bibl. de l'Ecole des chartes LS (1899), p. 569; J. Ulrich, Zeitschr. f. franz. Sprache u. Lit., XXIV (1902), p. 191. 11. Les Grandes chroniques de France, ed. P. Paris, IV, p. 478. 12. Alain Chartier (izd. Duchesne), p. 717. 13. Les Fortunes et adversitez de feu noble homme Jehan Regnier, usp. P. Champion, Histoire poetique du 15 esiecle, I. p. 229 i dalje. Jean Molinet, Faictz et Dictz, izd. Paris 1537, fol. 80, 119, 152, 161, 170, 194. Coquillart, Oeuvres I, p. Villon (izd. Longnon) p. 134. 14. Roberti Gaguini Epist. et orat., (izd. Thuasne), II, p. 366. 15. Gerson, Opera IV, p. 657, ibid. I, p, 936; Carnahan.The Ad Deum vadit of Jean Gerson, p. 61, 71; usp. Leroux de Lincy, Le proverbe franais I, p. lii. 16. Geffroi de Paris, izd. de Wailly et Delisle, u Bouquet, Recueil des Historiens des Ga ules et de la France XXII, p. 87, Index rerum et personarum s. v. Proverbia, p. 926. 17. Froissart (izd. Luce) XI, p. 119, izd. Kervyn XIII, p. 41, XIV, p. 33, XV. p. 10; Le Jouvencel I, p. 60, 62, 63, 74, 78, 93. 18. Je l'envie, izraz u igri a znai: izazivam, pozivam; ic houd je odgovor: prihvaen cominus et eminus aluzija na vjerovanje da je moe svoje bodlje izbaciti. 19. Vidi Hauser: Aus der Vorgeschichte des niederlndischen National -bewusstseins, u Im Bann der Geschichte, Amsterdam 1942, str. 213-302. 20. Vidi gore str. 121 21. A. Piaget, Le livre Messire Geoffroy de Charny, Romania XXVI (1897), p. 396. 22. L'arbre des batailles, Paris 1515, Michel de Noir. Vidi o Bonetu: Molinier, Sources de l'histoire de France, br. 3861. 23. Chap. 35, 85 (brojevi 80-90 nalaze se u izdanju iz 1515. dva puta), 124-126. 24. Chap. 56, 60, 84, 132. G. Wt. Coopland, The tree of battles and some of its sources, Tijdschrift voor rechtsgeschiedenis V (1923), p. 173 naglaava jaku ovisnost Boneta o Ciovanniu da Legnano (umro 1382). Ali moda bi ba ona mjesta koja ovdje dolaze u obzir trebalo pripisati Bonetovu utjecaju. O G. da Legnanu vidi G. Ermini, I trattati della guerra e della pace di G. da Legnano, u Studi e memorie per la stoira dell' universita di Bologna VIII (1924). U panjolskom vitekom romanu Tirante el Blanco da je pustinjak titonoi L'arbre des batailles kao prirunik vitetva. 25. Chap. 82, 89, 80 26. Le Jouvencel I, p. 222, II, p. 8, 93, 96, 133, 214. 27. Les vers de matre Henri Baude, pote du 15e sicle, izd. Quicherat (Trsor des pices rares ou indites) 1856, p. 20-25. 28. Champion, Villon II, p. 182. 29. Taj je formalizam jo jai u junoamerikih plemena. Pripadnik toga plemena koji se nesretnim sluajem ranio mora s vome plemenu platiti krvarinu jer je prolio krv plemena. L. Farrand, Basis of American history, p. 198 (The American nation, A history, sv. II.) 30. La Marche II, p. 80. 31. Ibid., p. 168. 32. Chastellain IV, p. 169.

33. Chron. scand. II, p. 83. 34. Petit-Dutaillis, Documents nouveaux sur les moeurs populaires etc; usp. Chastellain V, p. 399 i Jacques du Clercq, passim. 35. Du Clercq IV, p. 264; usp. III, p. 180, 184, 206, 209. 36. Monstrelet I, p. 342, V, p. 333; Chastellain II, p. 389; La Marche II, p. 284, 331; Le livre des trahisons, p. 34, 226. 37. Thomas Basin (izd. J. Quicherat) p. xliv 38. Chastellain III, p. 106. 39. Gerson, Sermo de nativ. domini, Opera III, p. 947. 40. Le Pastoralet, str. 2043. 41. Jean Jouffroy, Oratio, I, p. 188 42. La Marche I, p. 63. 43. Gerson, Querela nomine Universitatis etc, Opera IV, p. 574; usp. Rel. de S. Denis I I I , p. 185. 44. Chastellain II, p. 375, usp. ibid., 307. 45. Commines I, p. 111, 363. 46. Basin I, p. 66. 48. La Marche I, p. 60, 63, 83, 88, 91, 134 br. 1; III, p. 101. 49. Commines I, p. 170, 262, 391, 413, 460. 50. Basin II, p. 417, 419; Molinet, Faictz et Dictz fol. 205. U treem stihu itam sa umjesto la. 51. Deschamps, Oeuvres IX. 52. Deschamps IX, p. 219 53. Ibid., p. 293 54. Usp. Marett, The threshold of religion, passim. 55. Monstrelet IV, p. 93; Livre des trahisons, p. 157; Molinet II, p. 129; usp. du Clercq IV, p. 203, 273; Theod. Pauli, p. 276. 56. Molinet I, p. 60 57. Molinet IV, p. 417; Courtault (kratka frula), Mornifle igra karata. 58. Gerson, Opera I, p. 205. 59. Le songe du vieil pelerin, u Jorga, Phil. de Mzires, p. 69, br. 1. 60. Juvenal des Ursins, p. 425. 61. Ibid., p. 415. 62. Gerson, Opera I, p. 206 63. Gerson, Sermo coram rege Franciae, Opera IV, p. 620; Juvenal des Ursins, p. 415, 423. 64. Gerson, Opera I, p. 216. 65. Chastellain IV, p. 324, 323, 314, br. 1, usp. du Clercq III, p. 236. 66. Chastellain II, p. 376; III, p. 446, 447 br. 1, 448; IV; p. 213; V, p. 32. 67. Monstrelet V, p. 425. 67a. O oznaci pays bar dea za burgundske zemlje usp. Huizinga, Aus der Vorgeschichte des niederl. Nationalbewusstseins, u Im Bann der Geschichte, Amsterdam 1942, str. 252. 68. Chronique de Pierre le Prtre, vidi Bourquelot, La vauderie d'Arras (Bibliothque de l'cole des chartes, 2 e serie III), p. 109. 69. Jacques du Clercq III, passim; Matthieu d'Escouchy II, p. 416 70. Martin le Franc, Le Champion des dames, vidi Bourquelot, na ozn. mj. p. 86, i Thuasne, Gagiun II, p. 474. 71. Froissart (izd. Kervyn) XI, p. 193. 72. Usp. R. Stadelmann, Vom Geist des ausgehenden Mittelalters, Halle 1929, str. 46, bilj. 2. 73. Gerson, Contra superstitionem praesertim Innocentum, Opera I, p. 205; De erroribus circa artem magicam, ibid., p. 211; De falsis prophetis, ibid., p. 545; De passionibus animae III, p. 142. 74. Journal d'um bourgeois, p. 236. 75. Ibid., p. 220. 76. Dionysius Cartusianus, Contra vitia superstitionum quibus circa culium veri Dei erra tur. Opera XXXVI, p. 211 ; usp. A. Franz, Die kirchlichen Benediktionen im Mittelaiter, Freiburg 1909, 2 sv. 77. Na primjer, Jacques du Clercq III, p. 104-107.

XVIII . UMJETNOST U IVOTU

1. (A. G. de Barante, Histoire des ducs de Bourgogne de la maison de Valois, 12 vol., Paris 1824/26. vie puta). 2. Rel. de S. Denis II, p. 78. 3. Ibid., II, p. 413. 4. Ibid., I, p. 358. 5. Ibid., I, p. 600; Juvenal des Ursins, p. 379. 6. La Curne de Ste. Palaye I, p. 388; usp. i Journal d'un bourgeois de Paris, p. 67. 7. Bourgeois de Paris, p. 179 (Karlo VI); ibid., p. 309 (Izabela Bavarska); Chastellain IV, p. 42 (Karlo VII), ibid., I, p. 332 (Henrik V); Lefvre de S. Remy II, p. 65; M. d'Escouchy II, p. 424, 432; Chron. scand. I, p. 21; Jean Chartier, p. 319 (Karlo VII); Quatrebarbes, OEuvres du roi Ren I, p. 129; Guguini compendium super Francorum gestis, izd. Paris 1500, fol. 164 (Pogreb Karla VIII). 8. Martial d'Auvergne, Vigilles de Charles VII; Les posies de Martial de Paris, dit d'Auvergne, Paris 1724, 2 vol, II, p. 170. Poznato je da Westminsterska Opatija jo i danas uva votane kipove koji su se upotrebljavali prilikom kraljevskih pogreba; najstariji je kip Karla II. Srodan je obiaj uglednih Firentinaca da se njihov lik u vosku jo za njihova ivota vjea u Santissima Annunziata; usp. saopenje u A. Warburg, Gesam melte Schriften I, str. 99, 346, 350. 9. Fredericq, Codex documentorum sacratissimarum indulgentiarum Neerlandica rum (RGP, mala serija XXI), s'Gravenhage 1922, p. 252. 10. U tom pogledu ne misli drukije o ugledu umjetnika ni renesansni papa Pije II: on je u svoga ljubimca kipara Paola Romana naruio dva kipa Sigismonda Malateste koji su bili sveano spaljeni. Papa hvali njihovu vjernu slinost u svojim Commentarii VII, p. 185. Usp. W. Mntz, Les arts la cour des papes etc, 1878, p. 248. 11. Vaan prilog naem materijalu znai Jagdfest des burgundischen Hofes; original je izgorio u Pradu pokraj Madrida. Na sauvanu kopiju u versajskom dvorcu upozorio nas je Paul Post; usp. P. Post, Ein verschollenes Jagdbild Jan van Eycks, u Jahrbuch der Preussischen Kunstsammlungen 1931, str. 120 12. Na primjer Froissart (izd. Luce) VIII, p. 43. 13. Froissart (izd. Kervyn) XI, p. 367. Jedna varijanta doputa proviseurs umjesto pe intres, ali je u kontekstu prihvatljivije peintres. 14. Betty Kurth, Die Bltezeit der Bildwirkerkunst zu Tournay und der Burgundische Hof, Jahrbuch der Kunstsammlungen des Kaiserhauses 34 (1917) str. 3. 15. Pierre de Fenin kae na p. 624 o Bonne d'Artois: et avec ce ne portoit point d'estat sur son chief comment autres dames elle pareilles (a povrh toga nije nosila nika kva ukrasa na glavi kao druge dame njenog poloaja). 16. Le livre des trahisons, p. 156. 17. Chastellain III, p. 375; La Marche II, p. 340, III, p. 165; d'Escouchy II, p. 116; Laborde II; vidi Molinier, Les sources de l'hist. de France, br. 3645, 3661, 3663, 5030. Inv. des arch. du Nord IV, p. 195. 18. Vidi gore str. 26. 19. (Tako se nazivaju lanovi Rederijkerkamere, Cameren van Rhetorica, svjetovna drutva za gajenje poezije, recitacije i igrokaza koja su u Nizozemskoj na slian nain, ali s dubljim i trajnijim uinkom, bila aktivna kao majstori pjevai u Njemakoj). 20. La Marche II, p. 340 21. (Francuski caraque, donjonjemaki Kracke, tipovi laa to su ih upotrebljavali preteno Portugalci i panjolci). 22. Laborde II, p. 326. 23. La Marche III, p. 197. 24. Laborde II, p. 375 br. 4880. 25. Laborde II, p. 322, 329. 26. Premda najpouzdanije svjedoanstvo, majstorov peat, pokazuje Claus Sluter, ipak je teko pretpostaviti da je neholandsko Claus prvotni oblik njegova krsnog imena. Sluterovo porijeklo iz Haarlema je, kao to je poznato, zajameno pronalaskom nje gova imena u jednom briselskom cehovskom registru (otprilike 1380).

27. Taj je komad ve 1405. bio kao zalog u rukama kraljiina brata, vojvode Ludwiga, a kasnije je otpremljen u Bavarsku, gdje se pod imenom Das goldene Rssl uva u crkvi u Altttingu. 28. Kleinclausz, Un atelier de sculpture au 15 e siecle, Gazette des beaux arts 29 (1903) I. 29. 2. Mojsije 21, 6. Ps. 21 (22), 18. Iz. 53. 7. Jer. I, 22 . Dan. 9, 26. Zah. 11, 1 2 , 30. Iezle boje su poznate u pojedinostima iz jedne biljeke iz 1832. 31. Kleinclausz, L'art funraire de la Borgogne au moyen ge, Gazette des beaux arts 27 (1902). 32. Usp. Etienne Boileau, Le livres des mtiers, izd. de Lespinasse et Bonnardot, Histoire gnrale de Paris, 1879, p. XI ili2. 33. G. Cohen, Le livre de conduite du rgisseur et le compte de dpenses pour le mystre de la Passion jou Mons en 1501. (Publ. de la Fac. des lettres de Strasbourg 23) 1925. 34. Chastellain V. p. 26 br. 2, Doutrepont, p. 156. 35. Juvenal de Ursins, p. 378. 36. Jacques du Clercq II, p. 28; Foulquart, u d'Hericault OEuvres Coquillart I, p. 23 br. 1. 37. Levvre de S. Remy II, p. 291. 38. London, National Gallery; Berlin, Kaiser-Friderich-Museum. 39. eljeli bismo da to moemo prevesti s To je bio Jan van Eyck i da u tome ovjeku prepoznamo samog slikara, ali argumenti za takvo rjeenje i protiv njega koji se ponovo uju [usp. Reuvue de l'art 36 (1932), p. 187; Gazette des beaux arts 74 (1932), p. 42; Burlington Magazine 1934, mart, sept., okt., dec] po mom miljenju jo ne doputaju reviziju uobiajenog shvaanja. 40. Froissart (izd. Kervyn) XI, p. 197. 41. P. Durrieu, Les trs richers heures de Jean de France, duc de Berry (Heures de Chantilly), Paris 1904, p. 81. 42. Moll, Kerkgesch. II 2, p. 313; J. G. R. Acquoy, Het klooster van Windescheim en zijn invloed. Utrech 1875-1880, 3 vol., II, p. 249. 43. Thomas a Kempis, Sermones ad novitios br. 29, Opera (izd. Pohl), VI,p. 287. 44. Moll, Kerkgesch. II 2, p. 321. Acquoy na ozn. mj., p. 222. 45. Usp. gore str. 189 46. Chastellain IV, p. 218. 47. La Marche II, p. 398. 48. La Marche II, p. 369. 49. Chastellain IV, p. 136, 275, 359, 361; V, p. 225; du Clercq IV, p. 7. 50. Chastellain III, p. 332; du Clercq III, p. 56. 51. Chastellain V, p. 44, II, p. 281; La Marche II, p. 85; du Clercq III, p. 56. 52. Chastellain III, p. 330. 53. du Clercq III, p. 203. 54. Vidi gore str. 180 55. Bonaventurini izdavai u Quaracchiju pripisuju Johannesu de Caulibus, franjevcu iz San Gimignana, koji je umro 1370. [Usp. Liv. Oliger, u Studi Francescani VII (1921), p. 143-183, VII (1922), p. 18-47]. 56. Facius, Liber de viris illustribus, izd. L. Mehus, Firenca 1 45, p. 46; vidi i Weale, Hubert and John van Eyck, their life and work, London New York 1908, p.

XIX. ESTETSKO OSJECANJE

1. Dion. Cartus., Opera XXXIV, p. 223. 2. Ibid., p. 247, 230. 3. O. Zckler, Dionys des Karatusers Schrift De venustate mundi, Beitrag zur Vorgeschishte der sthetik (Theol. Studien und Kritiken) 1881, str. 651; usp. E. Anitckoff, L'esthtique au moyen ge, u Le moyen ge XX (1918), p. 221; M. Grabmann, Des Ulrich Engelberti von Strassburg O. Pr. Abhandlung, De Pulcharo, u Sitzungsb. d. Bayer. Akademie, Phil. hist. Kl. 1925; W. Seiferth, Dantes Kunstlehre, u Arch. f. Kulturgeschiche XVII (1927), str. 194 i XVII (1928). 4. Summa theologiae, pars la q. 39 atr. 8. 5. Dion. Cart. Vita, u Opera I, p. XXXVI.

6. Dion. Cart., De vita canonicorum, art. 20, Opera XXXVII, p. 197: An discantus in divino obsequio sit commendabilis; usp. Thomas de Aquino, Summa theologiae, Ha Ilae q. 91 art, 2. Utrum cantus sint assumendi ad laudem divinam. 7. Molinet I, p. 73; usp. p. 67. 8. Petri Alliaci De falsis prophetis, u Gerson, Opera I, p. 538. 9. La Marche II, p. 361. 10. De venustate mundi, Dion. Cart., Opera XXXIV, p. 242. 11. Froissart (izd. Luce) IV, p. 90, VIII, p. 43, 58, XI, p. 53, 129; izd. Kervyn XI, p. 340, 360, XIII, p. 150, XIV, p. 157, 215. 12. Deschamps, I, p. 155; II, p. 211, II, p. 208, br. 307; La Marche I. p. 274. 13. Livre des trahisons, p. 150, 156; La Marche II, p. 12, 347, III, p. 127, 89; Chastellain IV, p. 44; Chron. scand. I, p. 26, 126. 14. Lefvre de Remy II, p. 294, 296. 15. Couderc, Les comptes d'un grand couturier parisien au 15 e sicle, Bulletin de la soc. de l'hist. de Paris XXXVIII (1911), p. 125 16. Blason des Couleurs, izd. Cocheris, p. 113, 97, 87, 99, 90, 88, 108, 83, 110. 17. Na primjer Monstrelet V, p. 2; du Clercq I, p. 348. 18. La Marche II, p. 343. F. M. Graves, Deux inventaires de la maison d'Orlans, p. 28 br. 1. 19. Chastellain VII p. 223; La Marche I, p. 276; II, p. 11, 68, 345; du Clercq II, p. 197; Jean Germain, Liber de virtutibus, p. 11; Jouffroy, Oratio p. 173. 20. d'Escouchy I, p. 234. 21. Vidi gore str. 120. 22. Le miroir de mariage, XVII, st. 1650; Deschamps, Oeuvres IX, p. 57. 23. Chansons franaises du quinzime sicle, izd. G. Paris (Soc. des anciens textes fra nais) 1875, br. XLIX, p. 50; usp. Deschamps III, p. 217 br. 415, ibid., p. 223 br. 419, ibid., p. 227 br. 423, ibid., p. 302 br. 481; IV, p. 199 br. 728; L'Amant rendu cordelier, h. 62, p. 23; Molinet, Faictz et Dictz, fol. 176. 24. Blason des couleurs (izd. Cocheris), p. 110. O simbolici boja u Ital iji vidi Bertoni, L'Orlando furioso, p. 221 25. Cent balades d'amant et de dame no. 92, Christine de Pisan, OEuvres potiques III, p. 299. Ups. Deschamps X, no. 52; L'histoire et plaisante chronique du petit Jehan de Saintr, izd. G. Hellny, Paris 1890, p. 415. 26. [huik, na njem. jezicnom podruju heuke, starinski oblik ogrtaa. Usp. Limburger Chronik (izd. A. Wyss) cap. 21, p. 36 I, 11 i na vie mjesta]. 27. Le Pastoralet, p. 636 st. 2054; usp. Les cent nouvelles nouvelles II, p. 118: craindroit trs fort estre du rang des bleux vestux, qu'on appelle communement noz amis (on bi se jako bojao da se ubraja meu plavo odjevene koje openito nazivaju rogonja ma.) 28. (scute, njem. Schute = laa, amac). 29. Chansons du 15 e siecle, p. 5 br. 5, p. 85 br. 87. 30. La Marche II, p. 207. 31. (Usp. sve ovo i s Wilh. Wackernagel, Die Farben- und Blumensprache des Mittelalters, u Kleinere Schriften 1, Lpz, 1872, str. 143-240).

XX. SLIKA I RIJE

1. Usp. J. Huizinga: Das Problem der Renaissance, u Parerga, Amsterdam-Basel 1945, str. 87146. 2. La Renaissance septentrionale et les premiers matres des Flandres, Bruxelles 1905. 3. Erasmus, Ratio seu Methodus compendio perveniendi ad veram theologiam, izd. Basel 1520, p. 146. 4. E. Durand-Grville, Hubert et Jan van Eyck, Bruxelles 1910, p. 119. 5. Usp. gore str. 219 6. Alain Chartier, Oeuvres (izd. Duchesne), p. 594. 7. Chastellain I, p. 11, 12; IV, p. 21, 393; VII, p. 160; La Marche I, p. 14; Molinet I, p. 23. 8. Jean Robertet, u Chastellaina VII, p. 182. 9. Chastellain VII, p. 219.

10. Chastellain III, p. 231 11. 17. sijenja. 12. (Oratoire: sagovima odvojeni kutak u kapeli). 13. Clerc de la chapelle Caron nalazi se medu pripovjedaima Cent nouvelles nouvelles. 14. Usp. gore str. 98 15. Chastellain III, p. 46, 104; V, 259. 16. Chastellain V, p. 273, 269, 271. 16a.Usp. E. Trenkler, D. Livre du cuer d'amours espris, Wien 1946. 17. Usp. reprodukciju u A. Michel, Histoire de l'art etc. Paris 1907. IV, 2 p. 711 i P. Durrieu, Les belles Heures du duc de Berry, Gazette des Beauax arts 35 (1906), p. 283. Fototipijska reprodukcija itavog rukopisa izd. O. Smital i E. Winkler, Wien 1926. 18. Froissart (izd. Kervyn) XIII, p. 50; XI, p. 99; XIII, p. 4. 19. Pjesnik nepoznat, tampano u Deschamps, OEuvers X, br. 18; usp. Le Debat du cuer et du corps de Villon i Charles d'Orlans, rondel 192. 20. Varijanta: Monstr paix. 21. Izd. 1522, fol. 101; A. de la Borderie, Jean Meschinot etc. (Bibl. de l'ecole des ehartes XVI) 1895, p. 301. Usp. balade Henrija Baudea, izd. Quicherat (Trsor des pices rares ou indites, Paris 1856) p. 26, 37, 55, 79. 22. Froissart (izd. Luce) I, p. 56, 66, 71; XI, p. 13; izd. Kervyn XII, p. 2, 23; usp. i Deschamps III, p. 42. 23. Froissart (izd. Kervyn) XI, p. 89. 24. P. Durrieu, Les trs riches heures de Jean de France duc de Berry, 1904, pril. 38. 25. Oeuvres du roi Ren, izd. de Quatrebarbes II, p. 105. 26. Deschamps I, br. 61, 144; III, br. 454, 483, 524; IV, br. 617, 636. 27. Kralj Ren kae o jednoj tvorevini njegove pjesnike mate, o Chastel de Plaisance, da izgleda upravo kao zamak Saumur; Oeuvres III, p. 146. 28. Durrieu, prilog 3, 9, 12. 29. Deschamps VI, p. 191 br. 1204. 30. Froissart (izd. Luce) V, p. 64; VIII, p. 5, 48; XI, p. 110; izd. Kervyn XIII, p. 14, 21, 84, 102, 264. 31. Froissart (izd. Kervyn) XV, p. 54, 109, 184; XVI, p. 23, 52; izd. Luce I, p. 394. 32. Froissart XIII; p. 13. 33. (Usp. gore bilj. 19). 34. G. de Machaut, Posies lyriques, izd. Petrograd 1909. I, p. 74 br. 60. 35. La Borderie, p. 618. 36. Christine de Pisan, Oeuvres potiques I, p. 276. 37. Ibid. I, p. 164 br. 30. 38. Ibid, I, p. 275, br. 5. 39. Froissart, Posies, izd. Schler II, p. 216. 40. P. Michault, La dance aux aveugles eto, Lille 1748. 41. Recueil de posies franaises des 15 e et 16e sicles, izd. de Montaiglon Bibl. elzevirienne XI, p. 59.

XXI . RIJE I SLIKA

1. Miolovka je mogla biti i samo simboliki zamiljena. Petrus Lombardus, Sententiae lib. III dist. 19 citira: Bog stvori miolovku za avla u kojoj je kao meku privrstio Kristovo ovjeje meso. Deschamps VI, p. 188 br. 1202. Espinette znai ovdje krletku od iblja u kojoj se hrani neka ptica. Froissart, Posies I, p. 91. Froissart (izd. Kervyn) XIII, p. 22. Deschamps I, p. 196 br. 90, p. 192 br. 87; IV, p. 296 br. 788; V br. 903, 905, 919; VII, p. 220 br. 1375; usp. II, p. 86 br. 247, 250. M. J. Friedlnder, Die altniederlndische Malerai I, str. 77 uvrtava je meu slike u ranom Eyckovu stilu. Slika je neko pripadala Philippeu de Commines.

2. 3. 4. 5. 6. 7.

8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18.

19. 20. 21. 22. 23. 24. 25.

26. 27. 28.

29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40.

41.

Durrieu, Les trs riches heures, prilog 38, 39, 60, 27, 28. Deschamps V, p. 351 br. 1060; V, p. 15 br. 844. Chastellain III, p. 256 Usp. vanu raspravu A. Warburg: Arbeitende Bauern auf burgundischen Teppichen, Gesammelte Schriften I, str. 221. Journal d'un bourgeois, p. 325 br. 2. Deschamps br. 1229, 1230, 1233, 1259, 1299, 1300, 1477; VI, p. 230, 232, 237, 279; VII, p. 52, 54; VIII, p. 182. Usp. Gaguin, De validorum mendicantium astucia (izd. Thuasne) II, p. 196 Deschamps II, p. 44 br. 219; I, p. 71 br. 2 Ibid. IV, p. 291 br. 786. Bibliothque de l'ecole des chartes, 2 e serie III (1846), p. 70. Proverbia (Salomonove izreke) 14, 13. Alain Chartier, La belle dame sens mercy, p. 503, 505; usp. Le debat du reveillematin, p. 498; Chansons du 15e sicle, p. 71 br. 73; L'amant rendu cordelier l'observance d'amours st. 371; Molinet, Faictz et dictz (izd. 1537) fol. 172. Alain Chartier, Le debat des deux fortunes d'amours, p. 581. Oeuvres du roi Ren, izd. Quatrebarbes III, p. 194. Charles d'Orlans, posies compltes, p. 68. Ibid., p. 88 balada br. 19. Charles d'Orlans, Posies compltes, chanson nr. 62. Pozivajui se na sud P. Championa, Histoire potique du 15 e sicle I, p. 365, mislim da to sada sa sigurnou mogu porei nakon to sam oslanjajui se na razloge kvalitete u to ve u prijanjim izdanjima posumnjao. Moda bi to trebalo proitati kao boutoit? Usp. Alain Chartier, p. 549: Ou se le vent une fenestre boute Dont il cuide que sa dame l'escoute S'en va coucher joyeulx . . . (Ili kad vjetar dune u prozor pa, mislei da ga je gospodarica usliila, poe veselo da spava . . .) Huitains 51, 53, 57, 167, 188, 192, izd. de Montaiglon (Soc. des anc. textes franais) 1881. Muzej u Leipzigu, br. 509. Journal d'un bourgeois, p. 96. Prof. D. C. Hasseling (Leiden) upozorio me da se tu, osim osjeaja stida, vjerojatno umijeala jo jedna predodba, to jest da se mrtvi ne smije na posljednjem sudu pojaviti bez mrtvake koulje. Podsjetio me na grko svjedoanstvo iz sedmog stoljea (Johannes Moschus cap. 78, Migne Patr. Graeca LXXXVII, col. 2933 D.) za koje vjerojatno postoje i paralele sa Zapada. Osim toga valja spomenuti da na prikazima uskrsnua na minijaturama i slikama mrtvi uskrsuju iz grobova uvijek goli. Teologija i umjetnost nisu bile slone u pitanju goloe i odjevenosti na posljednjem sudu; usp. G. G. Coulton, Art and the Reformation, Oxford 1925, p. 255-258. Na sjevernom portalu baselske katedrale uskrsli su upravo zabavljeni odijevanjem za posljednji sud. J. Veth i S. Muller Fz., Albrecht Drers Niederlndische Reise, Berlin-Utrecht 1918, 2 sv., I, str. 13. Chastellain III, p. 414. Chron. scand. I, p. 27. Molinet V, p. 15. Lefbvre, Thtre de Lille, p. 54; Doutrepont p. 354. Th. Godefroy, Le ceremonial franois (1649) p. 617. J. B. Houwaert, Declaratie van die triumphante Incompst van den . . . Prince van Oraingnien etc; Antwerpen 1579, Plantijn, p. 39. Ovdje ne elimo spominjati tezu Emiliea Malea o utjecaju igrokaza na slikarstvo. Usp. P. Durrieu, Gazette des beaux arts 35 (1906) p. 275. Christine de Pisan, Epitre d'Otha Hector, Ms. 9392 de Jean Milot, izd. J. van den Gheyn, Bruxelles 1913. Ibid. prilog 5, 8, 26, 24, 25. Van den Gheyn, Epitre d'Otha, prilog 1 i 3; Michel Histoire de l'art IV 2, p. 603; Michel Colombe, Grobnica iz katedrale u Nantesu, ibid., p. 616; lik Temperantia na grobnici kardinal Amboise u katedrali u Rouenu. Vidi autorovu studiju: Aus der Vorgeschichte des niederlndischen Nationalbewusstseins, u Im Bann der Geschichte, Amsterdam 1943. str. 213-302.

42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49.

50. 51. 52. 53. 54. 55.

Exposition sur vrit mal prise, Chastellain VI, p. 249. Le livre de paix, Chastellain VII, p. 375. Advertissement au duc Charles, Chastellain VII, p. 304 Chastellain VII, p. 237 Molinet, Le miroir de la mort, fragment u Chastellain VI, p. 460. Chastellain VII, p. 419. Deschamps I, p. 170. [Aluzija na pastoralu De Leeuwendalers (1648) od Joost van den Vondela; usp. De Werken van Vondel (izd. J. F. M. Sterck en H. W. E. Moller) V, Amsterdam 1931; njem. od E. Sander-Rindtorffa, Bonn 1938]. Le Pastoralet, st. 501, 5768, 7240. Usporedi miljenja pastorale i politike u Deschampsa III, p. 62 br. 344, p. 93 br. 359. Molinet Chronique IV, p. 307. (Ime nizozemskog grada SIuys, francuski Ecluse, znai brana). E. Langlois, Le roman de la rose (Soc. des anc. textes) 1914, I, p. 33. Recueil de Chansons etc. (Soc. des bibliophiles belges) III, p. 31. La Borderie p. 602, 632.

XXII. DOLAZAK NOVOG OBLIKA

1. N. de Clemanges, Opera (izd. Lydius) Lugd. Bat. 1613; Joh. de Monasteriolo, Epistolae, u Martne et Durand, Amplissima Collectio II, col. 1310. 2. Ep. 69 col. 1447; ep. 15, col. 1338. 3. Ep. 59, col. 1426; ep. 58, col. 1423. 4. Ep. 40, col. 1388, 1396. 5. Ep. 59, col. 1427; ep. 67 col. 1435. 6. Le livre du Voir-Dit, p. XVIII. 7. Vidi gore str. 68 8. Vidi gore str. 198 9. Gerson, Opera I, p. 922. 10. Ep. 38, col. 1385. 11. Dion. Cart., Opera XXXVII, p. 495 12. Petrarca, Opera, izd. Basel 1581, p. 847; Clemanges; Opera, Ep. 5. p. 24; Joh. de Monasteriolo, Ep. 50, col. 1428. 13. Chastellain VII, p. 75-143; usp. V, p. 38-40; VI p. 80; VIII, p. 358; Le livre des trahisons, p. 145. 14. Machaut, Le Voir-Dit, p. 230; Chastellain VI, p. 194; La Marche III. p. 166; Le Pastoralet st. 2806; Le Jouvencel I, p. 16. 15. Le Pastoralet st. 541, 4612. 16. Chastellain III, p. 173, 177, 359 itd; Molinet II, p. 207. 17. J. Germain, Liber de virtutibus Philippi ducis Burgundiae (Chron. rel l'hist. de Belg. sous la dom. des ducs de Bourg. III). 18. Chronique scandaleuse II, p. 42. 19. Christine de Pisan, Oeuvres potiques I, p. 90 br. 90 20. Ba u Chaucerovoj pripovijetki o Troil u i Kresidi ima Pandarus istaknutu ulogu; otu da, ini se, potjee engleski pander= svodnik. [Usp. Eugen Lerch, Romanische Forschungen 62 (1950), str. 67]. 22. (Prol. C. de Boer misli da Anglux znai Anglus = Englez). 23. [Brut (Brutus) kojega Nennius, Wace itd. smatraju praocem Britanaca. Prije spomenute divove unitio je Brut.] 24. Villon (izd. Longnon) p. 15, h. 36-38; Rabelais, Pantagruel liv. 2. chap. 6. 25. Chastellain V, p. 292 ; La Marche, Parement et triumphe des dames, Prologue; Molinet, Faictz et dictz, Prologue, id. Chronique I, p. 72, 10, 54. 26. Izvaci u Kervyn de Lettenhove, OEuvres de Chastellain VII, p. 145-186; usp. P. Durrieu, Un barbier de nom franais Bruges, Acadmie des inscriptions et belles-lettres, Comptes rendus 1917, p. 542-558. 27. Chastellain VII, p. 146.

28. Chastellain VII, p. 180. 29. La Marche I, p. 15, 184-186; Molinet I, p. 14; III, p. 99; Chastellain VI: Exposition sur vrit mal prise, VII p. 76, 29, 142, 422; Commines I, p. 3; usp. Doutrepont, p. 24. 30. Chastellain VII, p. 159. 31. Chastellain VII, p. 159. 32. Thuasne, R. Gaguini Ep. et Or. I, p. 126. 33. Thuasne I, p. 20. 34. Thuasne I, p. 178; II, p. 509. 35. Deschamps I, p. 158 br. 63. 36. Villon, Testament st. 899, izd. Longnon p. 58. 37. Le Pastoralet, st. 2094. 38. Le Pastoralet, p. 574 st. 30. 39. Molinet V, p. 21. 40. Chastellain, Le dit de vrit, VI, p. 221; usp. Exposition sur vrit mal prise, ibid., p. 297, 310. 41. La Marche II, p. 68. 42. Roman de la rose, st. 20141

KRONOLOKI PREGLED DOGAAJA

1302. Papa Bonifacije VIII zahtijeva bulom Unam Sanctam jo jednom papinsku vrhov nu vlast nad dravom. Kralj Filip IV Francuski sa ziva stalee da se opru papinom zahtjevu. Flandrijski graani porazili vojsku Filipa IV u bici zlatnih ostruga blizu Kortrijka. 1303. Bonifacije VIII umro uskoro poslije ponienja u Anagniu. 1308. Papa Klement V (1305 1314) premjeta sjedite ku rije iz Rima u Avignon. 1311. Koncil u Vienneu. Visoko sveenstvo prvi put zahtijeva reformu crkve. 1314. Ukidanje reda templara. Smrt Filipa IV Lijepog. Oko 1315. Umro Jean Clopinel ili de Meun, drugi autor Romana o rui. 1319. Sklopljen mir izmeu Francuske i Flandrije, koja gubi svoj romanski dio (Lille, Douai, Bhune) ali je ipak sauvala svoju samostalnost u odnosu na francusku krunu. 1321. Umro Dante. 1327. Umro Meister Eckhart. 1328. Izumire starija grana Kapetovia u Francuskoj. Slijedi kua Valois s Filipom VI Dugim. Filip VI Francuski pomae Ludvigu od Neversa, grofu od Flandrije, da svlada usta nak flandrijskog graanstva. 1336/37. Eduard III Engleski osigurava pomo cara Ludviga Bavarskog, donjorajnskih knezova i flandrijskih gradova protiv Francuske. Zapoinje stogodinji rat izmeu Francuske i Engleske. 1337. Umro Giotto (ro. 1266). 1338. Gent i ostali flandrijski gradovi prelaze pod vodstvom Jakoba Arteveldea na stranu Engleza. 13411364. Borba izmeu Karla de Blois i Jeana de Montfort za vojvodstvo Bretagne. 1346. Eduard III pobjeuje francusku vojsku blizu Crcyja. 1347. Eduard III zauzima Calais. Sklopljeno primirje izmeu Engleske i Francuske. 1348. Velika epidemija kuge, crna smrt. 1351. Combat des Trente u Plormelu u Bretagnei. 1353. Osmanlije zauzimaju svoje prvo uporite u Evropi. 1356. Francuski stalei na zboru u Parizu pokuali provesti reformu kraljevske vlasti. Bitka kod Maupertuisa (ili Poitiersa); kralj Ivan II Dobri sa svojim mladim sinom Filipom u engleskom suanjstvu. 1358. Seljaka buna La Jacquerie u Francuskoj. Pobjeuje plemstvo. 1360. Mir u Bretignyju izmeu Francuske i Engleske. Englezi dobivaju Gascogne, Guyen ne, Poitou, Calais i dr. Eduard III odrie se francuske krune. 1360. Hennegauski kroniari i pjesnik Jean Froissart (roen 1337. u Valenciennesu, umro poslije 1400) borave u Engleskoj. 1361. Umro njemaki mistik Johannes Tauler (roen oko 1300). 13621365. Ciparski kralj Petar I od Lusignana posjeuje s Pierreom Thomasom i Philip pom de Mzires dvorove u Italiji, Francuskoj, Njemakoj i Engleskoj pozivajui na kriarsku vojnu. Kranska mornarica zauzima Aleksandriju. 1363. Kralj Ivan Francuski daje svom mlaem sinu Filipu kao leno Burgundiju (gdje je izumrla starija grana porodice Kapetovia). 13641380. Karlo V Mudri, kralj Francuske. U Bretanji ponovo izbija borba protiv Engleza, predvodi je Bertrand du Guesclin, od 1370. vrhovni vojskovoa Francuske. 1364. Charles de Blois pao kod Aurayja. 1365. Umro njemaki mistik Heinrich Seuse (roen 1300). 1366. Francuzi pod Guesclinom pomau Heinrichu od Trastamare, pretendentu na prijestolje Kastilije, da protjera kralja Pedra Okrutnog. 1367. Papa Urban V vraa se iz Avignona u Rim, mada se tome opiru njegovi kardinali i Karlo V Francuski. Engleski prijestolonasljednik, Crni princ, polazi u pomo Pedru Kastilskom i pobjeuje kod Najere (ili Navarrete), gdje je Guesclin bio zarobljen. 1368. Drugi pohod u Rim njemakog cara Karla IV.

1369. Smrt Pedra Okrutnog. Heinrich od Trastamare sjeda na prijestolje Kastilije. Savez izmeu Kastilije i Francuske ugroava sigurnost E ngleske na moru. Stalei Guyenne diu se protiv engleske vladavine. Ponovo otvorena borba izmeu Francuske i Engleske. Filip I Smjeli, vojvoda burgundski, sklapa brak s Margaretom od Male, nasljedni com Flandrije, Artoisa, grofovije Burgund, Neversa i Rethela. Jean Froissart kod vojvode Wenzela Brabantskog. 1370. Papa Urban V vraa se iz Rima u Avignon. 1374. Umro Francesco Petrarca (roen 1304). 1375. Umro Giovanni Boccaccio (roen 1313). 1376. Papa Grgur XI vraa se u Rim zbog ugroenog poloaja crkvene drave. 1377. Umro pjesnik Guillaume de Machaut (roen oko 1300). 1378. Veliki crkveni raskol. Jedan dio kardinala bira za papu nadbiskupa Barija koji kao Urban VI (13781389) ostaje u Rimu; ostali biraju kardinala Roberta enevskog koji kao Klement VII ide u Avignon. Urbana VI priznaje Njemaka, Flandrija, veliki dio Italije, Engleska, Ugarska, Poljska, Danska, vedska i Norveka. Uz Klementa VII pristaju Francuska, Savoja, kotska, neka njemaka podruja, Napulj, Sicilija, Sardinija a kasnije i panjolska kraljevstva. Turci osvajaju Drinopolje. 1380. Karlo VI postaje kralj Francuske pod regentstvom i skrbnitvom svojih ujaka, vojvode Luja od Anjoua, Filipa od Burgunda i Ivana od Berryja. Umro Bertrand du Guesclin. 1381. Ustanak seljaka u Engleskoj (Wat Tyler). Umro flamanski mistik Jan van Ruusbroec (Ruysbroeck). 13811409. Slikar Melchior Broederlam iz Yperna radi za Luja od Male, flandrijskog grofa, i za vojvodu Filipa Smjelog Burgundskog. 1382. Gent i drugi flamanski gradovi diu se pod vodstvom Filipa Arteveldea protiv grofa od Flandrije, Luja od Male. Filip Burgundski p rivoli francuskog kralja da priskoi u pomo grofu (Filipovu tastu). Flamanci poraeni kod Roosebekea, gdje pogiba Artevelde. 1383. Biskup od Norwicha, Henry Despenser. pokree kriarsku vojnu da podupre ur banske gradove Flandrije protiv izmatinog grofa. Pothvat se izrodio u pohod pljake i pustoenja. 1384. Umro Luj od Male. Filip Smjeli i Margareta Burgundska nasljeuju Flandriju it d. Umro Gerhard Groote (ili Geert de Groole) iz Deventera (roen 1340), osniva reda brae zajednikog ivota. Umro John Wiclif. 1385. Ivan od Neversa, sin vojvode Filipa, kasnije Ivan Neustraivi, oenio se Margaretom Bavarskom, kerkom vojvode Albrechta, grofa od Hennegaua, Hollanda i Seelanda. Albrechtov sin Wilhelm van Oostervant oenio se za uzvrat Margaretom Burgundskom, kerkom vojvode Filipa. Kralj Karlo VI Francuski oenio se Izabelom Bavarskom, kerkom vojvode Stjepana I I I od Bayern Landshuta. Oko 1385. Jaanje pokreta za reformu crkve; prvaci parikog sveuilita, Pierre d'Ailly, nadbiskup Cambraija, Jean Gerson, kancelar parikog sveuilita, i Nikola od Clemangesa djeluju na uklanjanju raskola. 1386. Filip Smjeli Burgundski u z pomo francuskog kralja oprema u luci Sluisa flotu za invaziju Engleske. Flota nije nikad isplovila. 1386/87. Uenici Gerharda Grootea i Florensa Radevijnsa osnivaju samostan Windeshe im kod Zwollea. Taj samostan postaje centar vindeshajmske kongregacije i takozvane Devotio moderna u Nizozemskoj i Donjoj Njemakoj. 1387. Umro blaeni Petar Luksemburki (roen 1369). 1389. Turci na Kosovu polju sruili samostalnu srpsku dravu. 1392. Kralj Karlo VI Francuski prvi put duevno obolio. Ponovo na kormilu vojvode od Burgunda i Berryja, ali im je vlast uskoro ugrozio kraljev brat, Luj Orlanski. 1393. Sultan Bajazid podjarmljuje Bugare. Ugarska u opasnosti. 1394/95.Papa Bonifacije IX na molbu kralja Sigismunda Ugarskog doputa da se propovijeda kriarska vojna protiv Turaka.

1396. Francuska vojska vitezova pod Ivanom od Neversa (kasnije Ivan Neustraivi Bur gundski) ujedinjuje se u Budimu s njemakim, ugarskim i poljskim kriarima. Turci porazili kriarsku vojsku kod Nikopolja. Ivan od Neversa u zarobljenitvu. Primirje izmeu Francuske i Engleske produljeno na dvadeset godina. Kralj Richard II Engleski oenio se Izabelom Francuskom. 1397. Pjesnika Otona Grandsona ubio u dvoboju u Bourg en Bresse Grard d'Estavayer. 1399. Kralja Richarda II Engleskog skinuo s prijestolja parlament. Uskoro umro. S Henrikom IV (1399 1413) popela se na prijestolje kua Lancaster. 1400. Dravni knezovi skinuli s prijestolja kralja Wenzela i izabrali Ruprehta Falakog. Umro Goeffrey Chaucer (roen 1340). Oko 1400.Djelovanje brae van Limburg kao slikara minijatura na dvoru vojvode Ivana od Berryja. 1401/2.Osnivanje Cour d'amours na dvoru u Parizu. Literarna polemika oRomanu o rui. 1402. Provala Mongola (pobjeda Tamerlana kod Ankare) smanjuje tursku opasnost za Evropu. 1404. Umro Filip Smjeli Burgundski. Njegov sin Ivan od Neversa nasljeuje vojvodstvo i grofovstvo Burgund, Flandern, Artois itd. Umro u Dijonu kipar Claes Sluter, koji je radio u slubi burgundskog vojvode. 1405. Umro pjesnik i publicist Philippe de Mzires (roen 1311). 1406. Kua Burgund dobiva po Antonu od Burgunda, bratu vojvode Ivana, i vojvodstvo Brabant. 1407. Ivan Burgundski dao umoriti vojvodu Luja Orlanskoga u Parizu a onda pobjegao u Flandriju. 1408. Burgundski vojvoda vratio se u Pariz, gdje je Jean Petit branio njegovo djelo pred dvorom i ishodio kraljevo oprotenje. Vojvoda Ivan Burgundski svlada graane Ligea i dobiva nadimak Ivan Neustraivi. Pariko sveuilite osporilo avignonskom papi Benediktu XIII papinstvo. Kralj potvruje za Francusku otkazivanje poslunosti. 1409. Kardinali obaju papinskih podruja sazvali koncil u Pisi koji je svrgnuo Benedikta XIII (Avignon) i Grgura XII (Rim) i za papu izabrao milanskog nadbiskupa (Aleksandar V, 1409 1410) ali time nije uklonio raskol. 1410. Visoko plemstvo pod vodstvom grofa Bernharda od Armagnaka osnovalo protustranku protiv burgundske prevlasti u Parizu. Izbija graanski rat. Ivan XXIII (Balthasar Cossa) naslijedio Aleksandra V kao koncilski papa. 1411. Kralj Sigismund Ugarski (iz kue Luxemburg, Wenzelov brat) izabran za Rimskog kralja. 1412. Armagnaki se obraaju Henriku IV Engleskom za pomo protiv Burgunda. 1413. Prividni mir izmeu Bourguignona i Armagnaka. Henrik V kralj Engleske. 1414. Ivan Burgundski sklopio savez s Engleskom. 1414 1418. Koncil u Konstanzu u prisutnosti kralja Sigismunda, koji nastoji da uspostavi jedinstvo crkve, suzbije krivovjerstvo i provede ope reforme na svim podruji ma crkve. Proces protiv Jana Husa i njegovo spaljivanje (1415). 1415. Henrik V Engleski upada u Francusku, pobjeuje francusku vojsku kod Azincourta (Anton od Burgund- Brabanta pada, mladi Karlo Orlanski zarobljen) i vraa se u Englesku. 1416. Kralj Sigismund putuje u Francusku i Englesku da posreduje za mir. Njegov poku aj nije uspio; sklopio savez s Engleskom. Umro vojvoda Ivan od Berryja (brat kralja Karla V Francuskog i vojvode Filipa Smjelog Burgundskog) veliki prijatelj umjetnosti.

1417. Umire Wilhelm Bavarski, kao grof od Hennegaua etvrti, od Hollanda i Seelanda esti. Naslijedi ga ki Jakobea Bavarska. Nova provala Henrika V u Normandiju Kad su se Ivan XXIII i Grgur XII odrekli papinstva i kad su Benedikta XII napustile zemlje njegova papinskog podruja, izabere koncil u Konstanzu za papu kardina la Otona Colonna (Martin V, 1417 1431). Kraj velikog raskola. 1418. Koncil u Konstanz u se razilazi a da nije zakljuio sveope reforme. 1418. Henrik V opsjeda Rouen. Strahovlada Burgunda u Parizu. Grof od Armagnaka i ostali umoreni. Vlast u Francuskoj faktino dvojna: Ivan Burgundski s kraljicom u Parizu, dofen u Bourgesu. Umro Jean de Monstreuil, glavni predstavnik ranog humanizma u Francuskoj (roen oko 1361). 1419. Englezi osvojili Rouen. Ivan Burgundski nastoji da se sporazumi s dofenom o protjerivanju Engleza. Umorili ga dofenovi pristalice prilikom susreta na mostu preko Yonne u Montreau. Umro Vincent Ferrer, dominikanski propovjednik (rod. oko 1350). Ivan Bavarski, ujak Jakobein, isprva elekt Liegea, preuzima vlast u Nizozemskoj. 1420. Susret Henrika V, kraljice Izabele Francuske i vojvode Filipa (Dobrog) Burgundskog u Trovesu. Henrik V sklapa brak s Izabelinom keri Katarinom. Francuska ga priznaje kao prijestolonasljednika. Ulazi u Pariz zajedno sa svojim duevno bo lesnim tastom, kraljem Karlom V. 14201460 (otprilike) Stvaralako doba slikara Roberta Campina zvanog majstor Fl malle. 1421. Umro Jean le Meingre, maral od Boucicauta, ratnik diplomat i pisac. 1422. Umro Henrik V Engleski. Umro Karlo VI Francuski. Mladi Henrik VI Engleski (roen 1421) proglaen za kralja Francuske. Njegov ujak, vojvoda Ivan od Bedforda, regent u njegovo ime. Veina francuskog naroda pristaje uz Karla VII, kralja od Bourgesa. Jan van Eyck u slubi vojvode Ivana Bavarskog, grofa od Hollanda u Haagu. Umro pjesnik Eustache Deschamps (glavno razdoblje stvaranja oko 1380). 1424. Jakobea Bavarska udaje se za Humphreya od Gloucestera. 1425. Umro Ivan Bavarski. Jan van Eyck u slubi vojvod e Filipa Dobrog Burgundskog, u Bruxellesu i Flandriji. 1426. Umro Hubert van Eyck (roen oko 1370). Filip Dobri porazio pristalice Jakobee u bici kod Brouwershavena. 1428. Delftski ugovor. Filip Dobri dobiva od Jakobee Bavarske grofovije Hennageu, Holland i Zeeland, kao ruwaert ende oir (kao namjesnik i nasljednik). Englezi opsjedaju Orlans. Jan van Eyck putuje u Portugal da slika portret zarunice vojvode Filipa. 1429. Jeanne d'Arc polazi Karlu VII na dvor u Chinonu. Ona oslobaa Orlans i vodi dofena u Reims, gdje je pomazan i okrunjen. Umro Jean Gerson, zvan Le Charlier, kancelar parikog sveuilita (roen 1363). Umrla pjesnikinja Chrisline de Pisan (roena oko 1363). Umro pjes nik Alain Chartier (roen 1368). 1430. Filip Dobri sklapa brak (trei) s Izabelom Portugalskom. Osniva orden zlatnog runa. Burgundske ete zarobile Jeanne d'Arc kod Compiegnea. Predana je Englezima. Filip Dobri nasljeuje poslije smrti Ivana IV (umro 1427) i Filipa od St. Pola (umro 1430) Brabant i Limburg. 1431. Jeanne d'Arc spaljena u Rouenu. Henrik VI Engleski okrunjen u Parizu za francuskog kralja. Zapoinje koncil u Baselu. Papa Eugen IV (14311447) pokuava da ga odmah raspusti, ali se koncil usprotivio. Vodeu ulogu na koncilu ima nie sveenstvo. 1432. Jan van Eyck dovrava s bratom Hubertom zapoeti gentski oltar, Poklonstvo janjetu. 1433. Papa Eugen IV priznaje legalnost koncila u Baselu. On ipak ustraje u duhu opozicije i crkvenog radikalizma. 1435. Mirovni kongres u Arrasu. Mir izmeu Engleske i Francuske nije postignut, ali se Filip Dobri pomirio s Karlom VII, koji Filipu daje u zalog gradove na Sommi itd., i oslobaa vojvodu od svih lenskih dunosti. 1436. Pariz opet u rukama kralja Karla VII.

1436 1438. Ustanak u Bruggeu. 1438. Papa Eugen IV prenosi koncil iz Basela u Ferraru da bi se tamo posvetio ujedinjenju s grkom crkvom. Pragmatika sankcija iz Bourgesa sreuje odnose izmeu kurije i Francuske. 1439. Uesnici koncila koji su ostali u Baselu, svrgavaju papu Eugena IV i biraju antipapu (Amadeusa VIII iz Savoje Feliksa V). Koncilsko gibanje se stiava. 1440. La Praguerie, zavjera francuskih velikaa (meu njima je i dofen Luj) protiv Kar la VII Francuskog. Karlo Orleanski uz pomo Filipa Dobrog iskupljen iz Engleskog suanjstva. 1441. Umro Jan van Eyck (roen oko 1390). 1444. Dofen Luj vodi otputene ratnike, nazvane ruljom i armanjakima na baselsko podruje. Bitka kod Sankt Jakoba na Birsu. Dofen se odrie svojih planova. 1444 1450. Agnes Sorel, utjecajna metresa kralja Karla VII na francuskom dvoru. 1445. Henrik VI Engleski uzima za enu Margaretu, ker Rena od Anjoua, titularnog kralja Jeruzalema i Sicilije. 1446. Umrla sv. Colette Boellet (roena 1380). 14461448. Konkordati u Frankfurtu i Beu sreuju odnose cara i njemakih teritor ija prema kuriji. 1447. Filip Dobri, vojvoda od Burgunda i gospodar najveeg dijela Nizozemske, zapoinje pregovore s carem Friedrichom III o svom uzdizanju za kralja. 1448 1453. Englezi malo-pomalo gube svoja posljednja uporita u Francuskoj. 1449. Bazelski koncil, na kraju u Lausannei, razilazi se. Kurija, visoko sveenstvo i velikai ponovo su na elu crkve. 1450 1452. Kardinal Nikola Kuzanski (14011464) putuje kao papin legat Njemakom i Nizozemskom propov ijedajui jubilarno oprotenje i kriarsku vojnu protiv Turaka i reformu svjetovnog i redovnikog klera. 14501480 (otprilike). Djelovanje kroniara i pjesnika Oliviera de la Marche na burgun dskom dvoru. 1451. Filip Dobri dri konano Luksemburg u svom posjedu. 1453. Kraj stogodinjeg rata. U engleskim rukama ostaje samo jo Calais (do 1558). 1453. Sultan Muhamed II osvaja Carigrad. Jacques Coeur iz Bourgesa, financijer i ministar financija pod Karlom VII, uklonjen iz kraljeva savjeta. 1453. Filip Dobri bitkom kod Gaverea svladava gentski ustanak. Umro Jacques de Lalaing, vitez i junak turnira. Umro kroniar Enguerrand de Monstrelet (roen 1390). 1454. Filip Dobri na velikoj dvorskoj sveanosti u Lilleu poziva na polaganje zavjeta za polazak na kriarsku vojnu protiv Turaka, le voeu du faisan. 1455/56. Proces za rehabilitaciju Djevice Orlanske u Bourgesu. 1456. Filip Dobri opsjeda Deventer kao poetak osvajanja Frizije. Svoga vanbranog sina Davida Burgundskog podie na biskupsku stolicu u Utrechtu. Dofen Luj bjei pred srdbom svoga oca, kralja Karla VII, na dvor Filipa Dobrog u Bruxelles. 1458 1464. Pije II (Enea Silvio Piccolomini) papa. 1460. Poetak rata bijele i crvene rue (domova York i Lancaster) u Engleskoj. 1461. Umire Karlo VII Francuski. Luj XI (14611483) vraa se s Filipom Dobrim kao zatitnikom iz njegovih zemalja u Francusku. Kralj Henrik VI (Lancaster) svrgnut s prijestolja. Eduard IV (York) postaje kraljem Engleske. Vauderie d'Arras, veliki progon vjetica u Arrasu; procesi na kraju poniteni. 1462. Umro Nicolas Rolin (roen 1376), kancelar Filipa Dobrog. 1463. Luj XI oslobaa gradove na Sommi od burgundskog zalonog tereta. Margareta od Anjoua, ena svrgnutog kralja Henrika VI Engleskog, bjei iz kotske u Nizozemsku a odatle u Francusku. 1464. Umro Cosimo de'Medici. Umro slikar Rogier van der Weyden (roen oko 1399).

1465. Karlo grof od Charolaisa, kasnije Karlo Smjeli Burgundski, sklapa s drugim francuskim prinevima ligue du bien public i povede rat protiv Luja XI. Bitka kod Montlhryja. Ugovor u Conflansu i St. Mauru. Umro pjesnik vojvoda Karlo Orlanski (roen 1391). 1466. (prema drugima 1469). Rodio se Erazmo Rotterdamski. 1467. Umro Filip Dobri. Karlo Smjeli, vojvoda od Burgunda, 1467 1477. Nemiri u Gentu prilikom njegova prvog posjeta. 1468. Karlo Smjeli svladava buntovni Lige i prisili Luja XI na ugovor u Pronneu. eni se (trei njegov brak) s Margaretom od Yorka, sestrom Eduarda IV Engleskog. 1469. Sigismund Tirolski daje Karlu Smjelom u zalog Alzas i drugo. 1470. Eduard IV mora pred grofom od Warwicka bjeati preko Kanala; zadrava se u Nizozemskoj. Henrik VI ponovo na engleskom prijestolju. 1471. Eduard IV vraa se burgundskom pomou u Englesku. Warwick pada. Stranka Lancastera konano potuena kod Tawkesbury ja. Kraljica Margareta zarobljena, njezin sin i njean mu Henrik VI ubijeni. 1471. Umro Toma Kempenac (roen 1380). Dionizije Kartuzijanac (van Ryckel), kojega neki nazivaju posljednjim skolastikom, umro u Roermondu. 1472 . Philippe de Commines naputa slubu Karlu Smjelom i prelazi k Luju XI. 1473. Karlo Smjeli podvrgava svojoj vlasti vojvodstvo Geldern. (Spor izmeu vojvoda Ar nolda i Adolfa). Sastanak Karla Smjelog i cara Friedricha III u Trieru ostaje bez rezultata. Njemaki gradovi u Alzasu i biskupi u Gornjoj Rajnskoj sklapaju savez protiv Burgunda da ouvaju svoje privilegije. 1474. vicarci sklapaju mir s Austrijom. Karlo se neka da prizna oslobaanje Alzasa iz zaloga. Alzaani ubili njegova namjesnika Petera von Hagenbacha. Rat Burgunda protiv vicaraca i njihovih saveznika. Umro Guillaume Dufay, glavni predstavnik takozvane nizozemske kole u muzici (roen 1420). 1475. Karlo Smjeli uzalud opsjeda Neuss. Luj XI sklapa savez sa vicarcima, Karlu pomae Eduard IV Engleski. Car se pridruuje neprijateljima Burgunda, ali Karlo na govori njega i Luja XI na neutralnost. Vrhovni vojskovoa Luj Luksemburk i, grof of Saint Pola, smaknut u Parizu kao veleizdajnik. Umro burgundski historiograf i pjesnik Georges Chastellain (roen 1404). Umro slikar Dirk Bouts (roen 1410). Umro dominikanac Alain de la Roche (Alanus de Rupe), (roen 1428 ). 1476. Karlo Smjeli osvaja Lotaringiju i polazi u rat protiv vicaraca. Potuen kod Gran dsona i Murtena. Opsjeda Nancy. 1477. Karlo Smjeli pada kod Nancyja u bici protiv vojvode Renea II Lotarinkog. Luj XI pridruuje kruni vojvodstvo Burgund i zauzima slobodnu grofoviju, Pikardiju, Artois i Hennegau. Marija Burgundska udaje se za Maksimilijana Austrijskog, sina cara Friedricha III. Glavni stalei Nizozemske nameu joj Veliki privilegij. 1480. Umro Ren od Anjoua, titularni kralj Sicilije. Provansa se pripaja francuskoj kruni. 14801500 (otprilike). Djelovanje kroniara i pjesnika Jeana Molineta (roen 1435) na burgundskom dvoru u Nizozemskoj. 1482. Umrla Marija burgundska. Maksimilijan staratelj i regent u Nizozemskoj za svoga sina Filipa (kasnije Filip Lijepi). Sklopljen mir s Francuskom. Luj XI poziva sv. Franju Paulskog na svoj dvor. 1483. Umro Luj XI. Karlo VIII kralj Francuske (1483 1498). Umro Eduard IV Engleski. 1484. Papa Inocent VIII objavljuje bulu Summis desiderantes protiv arobnjatva i vjetica. Umro pjesnik Franois Villon (roen oko 1431).

1485. Kraj ratova rua u Engleskoj. Rikard III (York) pada ko d Boswortha, Henrik Tudor kao kralj Henrik VII (14851509) ujedinjuje u sebi aspiracije domova Lancaster i York. 1486. Maksimilijan izabran za rimskog kralja. 1487. Objavljivanje spisa Malleus maleficarum (Malj za vjetice) od Heinric ha Institorisa (Krmer) i Jakoba Sprengera. 1488. Maksimilijana dre u zatoenitvu u Bruggeu graani ustanici. Putaju ga na slobodu kad je car s vojskom krenuo protiv Bruggea. 1491. Karlo VIII Francuski oeni se Anom od Bretanje ka d je Ana dobila dispenzaciju od braka sklopljenog per procurationen s Maksimilijanom (1490). Novi rat izmeu Maksimilijana i Francuske. Umro pjesnik Jean Meschinot (roen 1420). 1492. Umro Lorenzo de'Medici, il Magnifico. Ferdinand Aragonski i Izabela Kastilska osvajaju Granadu, posljednji posjed Maura u panjolskoj. Otkrie Amerike. 1493. Mir u Senlisu izmeu Francuske i Maksimilijana kao regenta burgundskog nasljedstva. Njegova ki Margareta Austrijska, od 1482. zaruena s Karlom VIII, vraa se iz Francuske. Umro car Friedrich III. Carem postaje Maksimilijan. Oenio se Biancom Marijom Sforza. 1493. Bula pape Aleksandra VI (Borgia) o podjeli prekomorskih posjeda izm eu panjol ske i Portugala. 1494. Karlo VIII Francuski polazi u Italiju da osvoji Napulj. Medici protjerani iz Firence. Savonarola. Umro slikar Hans Memling (roen 1430). 1495. Karlo VIII osvaja Napulj. Koalicija izmeu pape A leksandra VI (Borgia), cara Maksimilijana, Ferdinanda Aragonskog, milanskog vojvode i republike Venecije prisiljava ga da napusti Napulj. 1496. Francuzi izagnani iz Napulja. Nadvojvoda Filip Lijepi, gospodar burgundskih nasl jednih zemalja, eni se infantkinjom Ivanom Aragonskom. 1498. Umro Karlo VIII Francuski. S Lujem XII (1498 1515) dolazi na prijestolje ogranak Valois Orlans. Savonarola spaljen u Firenci. 1499. Luj XII Francuski osvaja Milano. 1500. U Gentu se rodio Karlo V. Poetak borbi izmeu Francuske i kue Habsburg u Itali ji.

INDEKS

IMENA

I POJMOVA

Abuze en court, L' 121, usp. Rochefort, Charles de Agricola, Rudolf 148 Ailly, Pierre d' 121, 141, 142, 151, 155, 165, 201, 259 Alain de la Roche, vidi Alanus de Rupe 142, 187, 207, 213 Alain de la Roche 319 bilj. 3 Alanus de Rupe, vidi Alain de la Roche Albrecht Bavarski, grof od Henegaua, Holanda i Seelanda 78, 97 alegorija 102 192 , 301, 304 Aleksandar Haleski 205, 257 Aleksandar Veliki 62 Alienor, vidi Poitiers Alkuin 306 Amadeus VI Savojski 78 Amadeus VII Savojski 90 Amadis, romani 70 Amant rendu cordelier, L' 103, 296, 311 Amoreux de l'observance 103 amuleti, amajlije 233 Andrija, kri. sv. A, 18 , 89 Andrija Luksemburki 172 aneli 158, 162 Angoulme, Jean d' 173 Anjou, Izabela Lotrinka, vojvotkinja od 135 Anjou, Karlo od 89, 93 Anjou Luj 171 Anjou, Margareta od engl. kraljica 14, 40, 75, 308 Anjou, Ren od vidi Ren kralj antiki junaci 62, 63 antika 107, 305, 308 antropomorfizam 192, 216 Arbre des batailles, L' 222 Arhipoeta 314 Ariosto, Lodovico 71, 264 Arkel 100 Armagnac, Bernhard (VII) od 166 Armagnaci (pristalice vojvode od Orlansa) 6, 18, 22 Armentieres, Peronelle d' 113 117, 307 Arnemudien, Margareta od 97 Arnolfini, Giovani (Jean Arnoulphin) 249, 265 Arrestz d'amour 102 Ars amandi 100 Ars moriendi 136 Artevelde, Philipp van 30, 86 95 Artevelde Jakob van 86 Artois, Filip od 71 Artois, Robert od 81, 84 Artur, Arturov krug 62

Atharvaveda 206 Aubriot, Hugues 145, 152, 219 Augustin, 23, 213, 234, 257 aurea mediocritas 118, 120 Auvergne, Martial d' 113, 135, 139, 296 Averros 153 Avignon, samostan celestinaca 130, 171 Azincourt 65, 92, 94, 124, 133, 271 Azincourt, Regnault d' 110 babinje 48, 49 Bach, Joh. Seb. 267 Baerze, Jacques de 240 Bajazid 65, 71 bajronizam, 28 Baker, John 216 Ball, John 56 Balue, Jean , biskup Evreuxa, kardinal 39 Bamborough, Robert 62 Bandello 97 Bar, Louis de , kardinal 42 Barante, A. G. de 235 Basin Thomas biskup od Lisieuxa 60, 226 Basin, Thomas 318 bilj. 30 Baude, Henri 222, 311 Baudricourt, Robert , kapetan Vaucouleursa 226 Bavard, Pierre de Terrail, seigneur de 73, 93 Beaugrant, Madame de 21 Beaumanoir, Robert de 62, 92, 170 Beaumont, Jean de 71, 84 Beauneveu, Andre 250 Bedlord, John of Lancaster, vojvoda od 43, 47, 77, 93 Begardi 185 Begine 182 Belon la folle 21 Benedikt XIII (Pedro de Luna), papa 14, 82 Bernardin Sienski 49, 165, 170, 189, 317 bilj. 16 Bernhard od Clairvauxa 173, 176, 178, 187, 189, 213, 254 Berry, herold 60 Berry Ivan, vojvoda od 93, 107, 133, 138, 155, 176 217, 237, 250 Berry, Karlo, vojvoda od 95 Berthelemy, Jean 186 bestidnost 102 Btisac, Jean 152 bijeg od dvora 118 bizarno u slikarstvu i knjievnosti, 291 Bladelyn, Pieter 252 blagosiljanje, formule 225, 233

Blason des Couleurs 111, 260 Blois, Charles de 170 171 Blois, Jehan de bastard, 171 Blois, Jehan de gospodar Goude i Schoonhovena, 171, 283 Boccaccio, 218, 307, 308, 322 bilj. 23 Bodhisattva 203 Bodin, Jean, 229 Boeufs, Pierre aux 217 Boiardo, 71 Bois, Mansard du 7 boje, simboliko znaenje 111, 261 boje, smisao za 261 bojna krika, 94 Bonaventura 187, 200 Bonet, Honore prior Selonneta (Salon), 222 Boniface, Jean de 83 Bonifacije VIII, papa 132, Borgia, Cesare 90 Boromejski, Karlo 170 Bosch, Hieronymus 228 Botticelli, Sandro Filipepi 106 Boucicaut, Jean le Meingre, maral od 58, 64 65, 66, 71, 78, 96, 107, 110, 138, 141 Boucicaut, Livre des facts du marechal de 322 bilj. 28 Bourbon, Isabella, vidi Charlios Bourbon, Ivan 83 Bourbon, Jakob 169 Bourbon, Luj 78, 110, 172 Bourgeois de Paris (Graanin Pariza) 8, 26, 73, 138, 166, 197, 298 Bouergois de Paris, vidi Journal Bourgogne, Mademoiselle de 21 Bourgogne, Madame de 101 Bourguignons (pristae Ivana Neustraivog) 6, 7, 19, 89, 197 Bouts, Dirk 237, 252, 301 Brabant, Antun, vojvoda od vidi Burgund Braa slobodnog duha 153, 185 brada 82 brak 31, 52 brak, mistiki 158 Bratovtina krunice 142, 188 194 Bratovtina sv. Andrija 22 Breaute, Pierre de 93 Brederode, porodica 98 Bremen, Adam von 73 Bretagne, Franjo III, vojvoda od 299 Bretagne, Ivan V, vojvoda od 217 Brigita vedska, sveta 182 Broederlam, Melchior, 143, 156, 239, 240, 291. Brueghel, Pieter st. 198, 239, 291 Brugman, Johannes 185, 186, 213, 254 Brunelleschi, Filippo 248 bubnjevi, 94 Bucarius, vidi Pastoralet

budizam 31, 203, Bueil, Jean de 64, vidi Jouvencel Burckhardt, Jacob 16, 37, 61, 140 Burgund, Anna od , vojvotkinja od Bedforda 166 Burgund Antun od , vojvoda od Brabanta 101, 110 Burgund, David od , biskup u Utrechtu 147, 250 Burgund, vojvoda od , vidi gore Burne Jones, Edward 69 Bosnois, Antonie 250 Bussy, Oudart de 7 Byron, 127 Campin, Robert 289 Canistris, Opicinus de 335 bilj. 123, 338 bilj. 23 Capeluche, pariki krvnik 42 Capito, Wolfgang Fabricius 28 Carr, Robert, grof od Somerseta 48 Castiglione, Baldassare 264 Cato, Angelo, nadbiskup od Viennea, 312 Caxton, William 248 Celestinski samostan u Parizu 166, 168, 171, 314, Cent ballades, 107, 71, 107 Cent ballades, le livre des 107 Cent nouvelles, 102 117,151, 296 Chaise Dieu, La 134 Champion, Pierre 26, vidi Villon Champmol, 168, 246 Charny, Geoffroy de 221 Charny, Le livre messire Geoffroi de 319. bilj. 9 Charolais, Izabela Burbonska, grofica od 46, 47, 48, 230 Charlois, vidi Karlo Smjeli Chartier Alain, 55, 79, 121, 202, 219, 271, 280, 293, 319 bilj. 3 Chartier Alain, 319 bilj. 3 Chartier, Jean 317 bilj. 17 Chastellain, Georges, 6, 10, 11, 12, 15, 16, 30, 36, 37, 40, 45, 46, 48, 52, 53, 54, 60, 61, 62, 63, 64, 77, 88, 91, 95, 96, 123, 129, 136, 148, 149, 195, 226, 230, 235, 253, 273, 274, 276, 280, 301 303, 308, 310 312, 314. Chastellain, Georges 317 bilj. 4 Chtel, Guillaume du 92 Chatelier, Jacques du , biskup Pariza 24 Chaucer, Geoffrey, 173, 309 Chevalier, Etienne, 147 Chevalier du guet, 39 Chevalier Nostre Dame de la Noble Maison, vidi Red Zvijezde 78 Chevort Jean biskup od Touarnia, 45, 88, 244, 252 Chopinel, vidi Clopinel

Christus Petrus 301 Chronique scandaleuse 317 bilj. 6 Ciceron 56, 73, 306 Cigani 15, 233 Clemanges, Nicolas de 55, 108, 121, 141, 148, 149, 150, 306 308 Clamenges, Nicolas de 322 bilj. 13 Clercq, Jacques du 26, 79, 152, 224, 231, 253, 318 bilj. 50 Clisson, Oliver de , connetable Francuske 92 Clopinel, Jean (Jean de Meun) 100, 105, 107, 108 298, 315 Coeur, Jacques 54, 86 Coimbra, Juan de 10 Coitier, Jacques 175 Colette Boallet, sveta 169, 170, 175, 178, 182, 251 Col, Gontier, 108, 110, 121, 306 Colombe, Michel 246 Col, Pierre, 108 110 Combas des Trente 62, 92, 97 Commynes, Philippe de 49, 60, 63, 95 97, 118, 174, 226, 279, 312, 321 bilj. 75 Contempus mundi, vidi Preziranje svijeta Coquillart, Guillaume 219, 311 Coquinet le fou de Bourgogne 13 Coucy, Enguerrand VII de 78, 92, 172 Cour d' amours 22, 110, 306 Courtenay, Pierre de 93 Coustin, Jean 167 Cranach, Lukas 298 Craon, Pierre de seigneur de la Fert Bernard et de Sabl 20, 49 Cresecque 71 crkva, nepotovanje 148 Crokart 97 Croy, Antoine de 244 Croy, Philippe de 72, 260 Croy, plemiki rod 253, 274 Cues, Nikola iz , kardinal 170, 175 176, 196, 213, 233 Cuiral, Le 121, 313 Curtius, Quintus 62 arobnjatvo 20, 230 astoljublje 61 Danse aux aveugles, vidi P. Michaull Dante Alighieri 24, 31, 61, 99, 199, 203, 298, 303 Daret, Jacques 245 David, Gerard 237, 246, 263, 301 Debat des hrauts d'armes 96, 323 bilj. 7

Deschamps, Eustache (zvani Morel) 28, 29, 30 43, 56, 63, 64, 95, 96, 101, 104, 120, 121, 125, 128, 143, 150, 151, 156, 157, 161, 167, 227, 261, 281, 289, 290, 292, 303, 309, 314, 319 bilj. 3 detaljiziranje, izradba pojedinosti 267 Devotio moderna 150, 162, 165, 179, 180 212, 251, 252 Dieu kao naziv za hostiju 144 dijalog kao sredstvo stila 306 Dionizije Areopagita, vidi Pseudo Dionizije Dionysius Cartusianus 320 bilj. 14 Dionizije Kartuzijanac (Dionysius von Ryckel) 13, 127, 128, 148, 149, 170, 175, 176, 177, 189, 196, 200, 201, 202, 203, 204, 206, 207, 208, 210, 211, 212, 213, 233, 234, 251, 254, 257, 258, 259, 282, 307. Dixmunde, Jan van 318 bilj. 42 djeca 139 djevice, osloboenje motiv 69 doeci vladara 7, 19, 39, 248 Dolce stil nuovo 99, 103, 295 Domburg, Jan van 223 Donatello, 240 Douet d' Arcq Pices indites 325 bilj. 27 Doutrepont, G. 318 bilj. 28 drama 70 drutvene igre 112 Dufay, Guillaume 145, 235 Du Guesclin, vidi Guesclin Dunois, vidi Orlans Jean (le Btard) Durand Grville, E. 267 Durantis, Wilhelm 200 Drer, Albrecht 255, 299 dvoboj 89 93 dvoboj u Valenciennesu 6, 90, 91, 276 dvoboj vladara 90, 120 dvorska ljubav (minne) 99 106 dvorski ceremonijal 36 dvorski sjaj 36 dvorski ivot 36, 39, 45 avo 231 avolska fantazija 187, 188, 228 Eck Johannes 158 Eckhart, Meister 207, 208, 211, 212 Eduard II, engl. kralj 13, Eduard III, engl. kralj 12, 80, 81, 82, 84, 92, 94, 170 Eduard IV, engl. kralj 15, 36, 142 Egipatska umjetnost 279 Egmont, plemiki rod 18 Egmont, Lamoral grof od 83 Ehingen, Jrg von 78 Elizabeta, sveta, grofica od Thringena 155 Emerson, R. W. 40, 327 bilj. 69 Emprise 75 84

Engleska, kraljevi, vidi pod imenima Entrements 21, 87, 198, 241, 243, 246 Envotement 230 epitalamijski stil 101 Erazmo, Desiderius Rotterdamski 28, 160, 161, 269, 301, 310, 313 erotika alegorija 102 erotika 101,104, 298 Escoushy, Mathieu d' 25, 60, 319 bilj. 67 estats, vidi Stalei Estavayer, Grard d' 90 estetika muzike 258 Estienne, Henri (II) 161 estetika 36 vidi Dvorski ceremonijal Exclamation des os Sainct Innocent 288 Eyck, braa van 22, 235, 252, 254, 255, 264, 265 Eyck Hubert van 290 Eyck, Jan van - 238, 239, 244, 245, 247, 249, 250, 253, 255, 264, 265, 266, 267, 268, 273, 274, 277, 284, 289, 298, 300, 308 Fastolfe, Sir John 133 Faukemont John 82 Fazio, Bartolomeo 255, 298 Felonija 206 Fneleon, Francois de 56 Fenin, Pierre de 21, 226, 318 bilj. 51 Fernando de Pedrosa, biskup od Murcije 9 Ferrer, Vincencije 8, 9 ,13, 179, 180, 182 Filip VI, francuski kralj 38, 82, 93, 230 Filipa od Hennegaua, engleska kraljica 82 Filip Dobri, burgundski vojvoda 10, 12, 16, 23, 30, 39, 45, 46, 52, 53, 54, 77, 78, 79, 80, 83, 88, 89, 90, 91, 94, 95, 147, 167, 175, 176, 197, 221, 225, 230, 231, 238, 241, 250, 251, 261, 274, 299. Filip Lijepi, austrijski vojvoda 40, 146, 299 Filip Smjeli, burgundski vojvoda 23, 40, 87, 89, 110, 168, 172, 239, 245, 283 Fillastre, Guillaume , biskup od Tournaia 45, 46, 78, 79, 88 Fillastre, Guillaume, kardinal 220 Fillastre, Guillaume, vidi Toison d'or Flmalle, Maitre de , vidi Campin Robert Foix, Gston III Phbus, grof. od 49, 167, 279 Formalizam 223 Fouquet, Jehan 147 Fradin, Antonie, puki propovjednik 8 France Anatole 290 Franc, Gontier, Le dit de 120, 121 125 Franz Gontier, Les contrediz 126 Franjo Asiki, sveti 166, 169 Franjo Paulski, sveti, 42, 170, 173, 175, 176 Franjo I, kralj Francuske 64, 90, 173 Friedrich III, njemaki car 146

Froissart, Jean 30, 60, 62, 70, 79, 82, 92, 94, 95, 96, 97, 101, 144, 172, 195, 199, 220, 226, 239, 250, 259, 277, 279, 283, 284, 288, 290, 318 bilj. 23 Froment, Jean 25 Fulco, biskup od Toulousea 202 Gaguin Robert 65, 121, 161, 219, 313, 322 bilj. 17 Galois et galoises 51 Geertgen tot Sint Jans 277, 301 Geffroi de Paris 220 Geldern, Adolf van 18, 176, 226 gentleman 98 Germain, Jean biskup od Chalona 10,79, 309 Germain, Jean Liber de virtutibus etc. 317 bilj. 19 Gerson Jean, zvani Le Charlier 20, 31, 55, 108, 109, 128, 141, 143, 145, 147, 151, 152, 153, 154, 158, 162, 163, 178, 181, 182, 184, 185, 195, 200, 213, 220, 225, 233, 318 bilj. 48 Gevaert, Fierens 264 Giotto 300 Giovanni da Legnano 342 bilj. 24 Glasdale, William 133 Glocester, Humphrey od 89, 325 bilj.18. Godefroy, Denis 147 Godefroy, Theodore 321 bilj. 50 Goes Hugo van der 239 Goethe 40, 192, golotinja u umjetnosti i knjievnosti 298 Gontier Franz 108, 110 Gonzaga, Alojzije od 170, 182 Gonzaga, Francesco 90 gotika, 240 Gujon, Jean 246 Grabow, Matthaeus 181 graanin Pariza, vidi Burgeois de Par is graanstvo 51 Grandson, Otto von 90, 293 grbovi 221 grbovnik 60, 80, 243 Grgur I Veliki, papa 56 grobni spomenici 50, 238, 245 Groote, Geert 168, 181, 307 Guernier, Laurent 224 Guesclin, Bertrand du 64 83, 170, 238 Guy Luksemburki 171 Hacht, Hanequin de 247 Hafiz 127 Hagenbach, Peter von 13 Hames, Nicolas de 80 Hans, akrobat 21 Hatbourdin, vidi Saint-Pol, Jean de Hauteville, Pierre de 110 Heilo, Frederic van 150

Helosa 307 Henrik IV (Lancaster) engl. kralj 13, 89 Henrik V Engleski 62, 88, 92, 94, 133, 228 Henrik VI Engleski 14, 43, 47, 63 Henouars 43 Hermann Klnski 247 Heroldy 80, 243 Herp, Hendrik van 185 Heures d'Ailly 277, 301 Heures de Chantilly, Trs riches 280 Heures de Turin 252 hljebari (panetiers) 37, 52 Hockeni i kabeljaui (nazivi nizozemskih stranaka) 18, 336 bilj. 6 hodoaa 114, 150 Holanda, Francesco de 255 Holandija 97 Holbein Hans 134 Houdon Jean Antonie 246 Houwaert, Johan Baptista 300 Hugo, A Saint Victore 176, 235, 257 humanisti 28, 121, 152 humanizam 28, 228, 305 316 Hus, Jan 184 Hutten, Ulrich von 27, 28 Huysmans, Joris Karl 290 idealizam 202, 205, 215, 221 ideal junatva 35 ideja o jednakosti 56 igra i zbilja, mijeanje 228 igra rijei 145 , 303 ilustriranje knjiga 301 Imitatio Christi 213 , 220 Innocents, des groblje u Parizu 8, 24, 134, 137, 138 145 Innocents, vidi Nevina djeica 145, 288 Inocent III, papa 131 Institoris, Henrich (Krmer), 188 ironija 129, 292 , 312 ispovijed, uskraivanje 20 Isus, ime 189 Ivan II, francuski kralj 77 78, 92, 221 Ivan Neustraivi, burgundski vojvoda, pri je grof od Neversa 6, 14, 17, 23, 39, 42, 45, 47, 48, 65, 71, 110, 123, 146, 216, 217, 221, 224, 245, 303 Ivanovci 76 Ivan Zlatousti 331 bilj. 12 Izabela Bavarska, francuska kraljica 13, 101, 111, 150, 238, 245, 248 , 344 bilj. 7 Izabela Francuska, engleska kraljica 238 izopaenost religioznog ivota 141 izradba pojedinosti, detaljiziranje 267 izrugivanje vjerovanju 147 jaganjac, poklonstvo (Gentski oltar) 251, 255, 270, 300

Jaille, Sire de 92 Jakob I Engleski 48 James William 68 Janequin, Clement 259 Jason 79, 248 Jarues, Jean 317 bilj. 6 i 9 Jeanne d'Arc 8, 64, 66, 133, 143, 155, 226, 235, jednakost, ideja 56 Jerolim, sveti 205 Jeruzalem 59, 87 Johann Bavarski, elekt Ligea 42, 167 Johanes de Caulibus 346 bilj. 55 Jorga. N 318 bilj. 48 Josip, sveti 143, 156, , 291 Jouranal d'un bourgeois de Paris 317 bilj. 6 i 9 Jouvencel, Le 64 93, 166, 222, 322 bilj. 27 Jouvenal, Jean, biskup od Beauvaisa 55 Jouvenal, vidi Jouvenal des Ursins Justin 63 Jouvenal des Ursins, Jean (Jouvenel) 55, 73, 317 bilj. 8 Kabeljaui i hockeni, vidi Hockeni Kapistran, Ivan 170 kapitalizam 24, 51, 252 Karlo Veliki 11, 63, 74, 90 Karlo V, njemaki car 48, 90, 299, 307 Karlo V, francuski kralj 20, 48, 166, 299, 303 Karlo VI, francuski kralj 6, 13, 19, 20, 21, 42, 43, 59, 65, 89, 95, 101, 110, 150, 155, 222, 245, 248 Karlo VII, francuski kralj 10, 43, 64, 86, 238 Karlo Ludvig Falaki 90 Karlo Smjeli, burgundski vojvoda, prije grof od Charolaisa 11, 18, 21, 23, 26, 30, 34, 36, 37, 40, 45, 52, 62, 63, 72, 77, 78, 79, 80, 94, 95, 101, 110, 124, 175, 176, 216, 226, 228, 241, 244, 245, 250, 258, 260, 275, 276, 299, 309 Katarina Sienska, sveta 182, 185 kazuistika 112, 221 Kempenac, vidi Toma Kempenac Kethulle, L. van de 93 klasicizam 305, 308, 311, 316 Klement V, papa 20 Klement VI, papa 205 Kleve, Adolf von , gospodar Ravesteina 46 Kleve, Johann I, vojvoda od 49 kockanje 18 komino 289, 290 , 300 kompozicija u slikarstvu 301 kongregacija vindeshajmovaca, vidi Devotio moderna kraljevstvo 13 59 kriarske vojne, ideal 60, 87 krtenje 48 krunidbena gozba 43

krv, Isusova 187 206 krvna osveta 16, 224 kuhar 38 kuhinja 37 La Borderie, A. de 319 bilj. 5 Laborde, L. de 319 bilj. 55 La Bruyere 56 La Curne da Sainte Palaye 83, 320 bilj. 28 La Hire, Etienne de Vignolles zvani 64, 259 lakovjernost 226 Lalaing, Jacques de 49, 64, 67, 83, 86, 95, 96, Lalaing, Le livre des Faits de Jacques de 321 bilj. 78 La Marche, Oliver de 10, 17, 30, 38, 60, 77, 91, 94, 129, 131, 168, 169, 196, 198, 215, 223, 225, 226, 243, 244, 251, 259, 261, 273, 304, 310, 311, 315, 317 bilj. 4 Lancaster, porodica 15 Lancaster, John of Gaunt, vojvoda od 89, 237 Lannoy, plemika porodica 244, 253 Lannoy, Baudoin de 265 Lannoy, Ghillebert de 166 Lannoy, Hugo de 42 Lannoy, Jean de 243 La Noue, Francois de , zvani Bras-de-fer 70 La Salle, Antonie de 139, 167 La Tour Landry vitez od 81, 115, 150, 158 latiniziranje 309 La Trmile, Guy de zvani Le Vaillant 93, 239 Laura de Noves 307 Laval, Jenne de (ena kralja Rena) 75, 280 Laval, Jeanne de (Guesclinova udovica) 323. bilj. 20 Laval, Louis de 64 Lebgue, Jean 109 La Fevre, Jean, pjesnik 134 Lefvre de Saint Remy, Jean zvani Toison d'Or 60, 80, 231, 248, 319 bilj. 53 Le Franc, Martin 231. 318 bilj. 28 Legris, Estienne 109 Lekkerbeetje, Gerard Abrahams zvani 93 Leon X, papa 64 Lhuillier, Jean 44 Lidwvina Schiedamska 167 Limburg, braa van 252, 281 Limburg, Paul van 282, 284, 291 L'Isle Adam, Jean de Villiers de 43 Livije 64, 309 Livin, sveti 149, 277 Livre des trahisions 320 bilj. 42 lomaa tatina 9 Longuyon, Jacques de 63 Lorris, Guillaume de 100, 105 Loyola, Ignacije 170, 336 337 bilj. 32

lozinka 111, 220 Lucena, Vasco de 62 Luj IX Sveti, francuski kralj 32 Luj XI, francuski kralj 7, 10, 15, 40, 44, 46, 49, 77, 97, 137, 142, 173, 174, 175, 177, 178, 230, 224, 251, 260, 278 Luj XII, francuski kralj 90 Luj XIV, francuski kralj 90 Luj Savojski, grof de Geenve 260 Lujza Savojska 173 luksuz 9, vidi Rasko Luna, Pedro de vidi Benedikt XIII Lunettes des princes, vidi Meschinot Lusignan, Leon od L. 45 Lusignan, Pierre de 78 Luther, Martin 200 Lyon, Espaing du 279 Lysbet van Duvenvoorde 298 ljepota i grijeh 34 ljepota, smisao za 257, 259 ljubav i brak 116 Macabr 133 Machaut, Guillaume de 63, 111, 112, 114, 115, 117, 284, 308, 328 bilj. 3 Maelwel, Jean (Malouel) 247 Maerlant, Jacob van 62, 322 bilj. 22 Mahout 90, 91 Maillard, Oliver, puki propovjednik 9, 13, 144, 179, 220, Maksimilijan I 20, 146, 175, 239 Mala Braa, samostanski red 176 Malatesta, Sigismondo 344 bilj. 10 Male, Emile 134 Male Louis de grof od Flandrije 239 Malleus maleficarum (Malj za vjetice) 188, 228, 230 Mamerot, Sebastian 64 Mandragora 233 Manuel, Juan 59 Mapes, Walter 119 Marchant, Guyot 134, 135 Marche, Jean de 172, 124 Margareta Austrijska 124, 175, 249 Margareta Bavarska, burgundska vojvotkinja 175 Margareta, engleska kraljica, vidi Anjou Margareta Navarska 264 Margareta od Yorka, burgundska vojvotkinja 21, 226, 241, 251 Margareta kotska, francuska kraljica 202 Marieken van Nymwegen 18 Marija Burgundska 46, 48, 146, 175 Marija Engleska 101 Marijin kipi s Trojstvom 145 Marmion, Colard 244 Marmion, Simon 245

Marot, Clment 109, 271 Martianus Capella 192 Martin V, papa 189 mata, mijeanje sfera 303 Maupassant, Guy de 123 Medici, Cosimo de' 81 Medici, Giuliano de' ili Magnifico 34, 81, 99, 174 Meditationes vitae Christi 254 meunarodno pravo, zaeci 221 melankolija 28, 30, 75 Mliador 60, 70 Momento mori 127, 131, 133, 135 Memling, Hans 235 Meschinot, Jean 29, 55, 121, 124, 278, 285, 304, 319 bilj. 5 metafora, religiozna za svjetovnu upotrebu 102, 146, 211 Metsys, Quentin 255 Meun, Jean de vidi Clopinel Mzieres, Philippe de - 20, 59, 77, 83, 88, 168, 169, 171, 218, 229, 307, 318 bilj. 48 Michault, Pierre 288 Michelangelo 247, 255, 300 Michelle de France, burgundska vojvotkinja 39, 45, mignoni 49 mihajlo, arhaneo 59 Miliis, Ambrosius de 121, 152, 306 minijature 252, 277, 281 , 291 Miolans, Philibert de 79 Mirabeau, Victor Riquetti Marquis de 56 mir, ideal 59 Miroir de Mort, Le 129, 136 mistika 205 253 mitologija 199, 301, 309, 314 moda 49 241, 260 Mojsijev zdenac 240, 246 Molinet, Jean 60, 63, 109, 146, 165, 167, 195, 219, 227, 258, 302, 303, 304, 311, 314, 317 bilj. 9 Molinet, Jean , Faictz et Dictz 55 monstranca 189 Monstrelet, Enguerrand de 9, 60, 89, 94, 226, 230, 235, 306, 307, 317 bilj. 15 Monstreuil, Jean de 107, 108, 110, 121, 152, 306, 307, 308, 329 bilj. 12 Montferrant 311, 312 Montfort, porodica 98 Montfort, Jean de 170 Morlay, Bernhard de 128 Motet 147 Moulins, Denys de pariki biskup 24 Mrtvaki ples 8, 56 , 133 139 Murillo 292 muzika 22, 250, 258 Najera (Navarrete) bitka kod 93

nauka 58 nesigurnost 25 nevina djeica 137, 142, 143 nevjerovanje 152 Nietzsche, Friedrich 225 Nikopolje 14, 65, 71, 88, 97, 241 Nilus, sveti 174 nominalizam 191 Nugius curialium, De vidi Mapes, Walter Obrecht, Jakob 250 odijevanje 49 ,241, 259 260 oholost 23 , 61 Okovi, znak zavjeta 83 Okrutnost 19 , 21 omalovaavanje sveenstva 164 ophoenje, oblici 5, 39 , 49 opijelo, alost za pokojni kom 44 optimizam 27 Orange, Vilim I od 48, 299 Orange, Vilim II od 101 Ordre de la Dame blanche 65, 71 , 78, 110 Ordre de la Passion (red Muke Isusove) 77, 83, 168 Oresme, Nicolas d' 307 Orgemont, Nicolas d' 7 Orgemont, Pierre d' 20 Orgemont, plemiki rod 25 Orlans, Charles d' 103, 173, 252, 296, 311, 328 bilj. 12 Orlans, Jean d' grof od Dunoisa 64, 173 Orlanes, Louis d' 13, 22, 49, 59, 64, 78, 112 , 123, 146, 166, 168, 172, 216, 217 , 221, 229, 253, 261, 295 Or, Madame d' 21 osjeaj pravednosti 19 osvetoljubivost, vidi Krvna osveta 16 , 20, 23, 223 otuenje od svijeta 32 Oulmont, Ch. 335 bilj. 107 Ovidije 298 Paele, Georg van de 252, 265, 284 Paganizam 314 Paix 41, 115, 149 Pajuu, Augustin 246 pakao, predodbe 203 Parament et triumphe des dames 129, 131, 196 Paris, Paulin 299 Pas d' armes 73 , 146, 315 Pascal Blaise 208 Pas de la mort Le (Mrtvaki ples) 331 bilj. 31 pastorala 118, 121 , 280 , 303 pastorala i politika 123, 303, 349 bilj. 51 Pastoralet, Le 123, 303, 308 314, 330 bilj. 20, 349 bilj. 50 Pastourelle 122

patuljke 21 Pauli, Theodoracius 79, 321 bilj. 67 Penthievre, Jeanne de 170 Perceforest 70 personifikacija 192 Personnages 196, 248 Petar Luk semburki 170, 171, 172 pesimizam 30 Petit-Dutalillis 318 bilj. 50 Petit, Jean 217, 218 , 220, 229 Petrarca, Francesco 73, 99, 115, 119, 2 11, 307, 308 , 313 Petrus Damiani 319 bilj. 64, 334 bilj. 83 Petrus Lombardus 330 bilj. 1 Petrus Thomas, sveti 169 Piers the Plowman, The Vision concerning 165 Pije II, papa 344 bilj. 10 Pisan Christine de 65, 107, 109, 110, 123, 120, 149,168,199, 285, 287 , 301, 309, 320 bilj. 17 Pitagora 118 pjesnitvo i muzika 284 Platon 298 plemiki oblici ivota, oponaanje 41, 86 plemstvo, kao izraz vrline 56 plemstvo, njegov zadatak 52 , 58 Plourants 46, 240, 247 Plouvier, Jacotin 90 poboljavanje svijeta 32 Poggio Bracciolini, Giov. Franc. 56 pogreb 10 pogrebi vladara 43, 238 pogreb, slike na p 238 pohaanje crkve 41 , 149 pohlepnost 10, 22 Potieres 87 Potieres, Alienor de 47, 215, 320 bilj. 28, 320 bilj. 30 polemika pjesma 313 politika 11, 13, 15, 33, 56, 60, 87 pomonici, etrnaest svetaca 155, 159 Ponchier, Etienne pariki biskup, nadbiskup od Sensa 20 Porete, Marguerite 185 portret 237 poslovice 219 posmrtna maska 238 posljednje stvari, etiri 128- 129, 174, 204 post 83 potovanje, iskazivanje 39, 43, 61 224 Pot, Philippe 13, 84 Poursuivants 80 povrnost 226 pravo prvenstva 38 pravosue 16 , 20 praznovjerje 229 Prs, Josquin de 259

Preuses, Les neuf 63 Preux, Les neuf 63, 307, 309 preziranje svijeta (contempus mundi) 129, 205 prijateljstvo 48 primitivnost motiva 225 priroda, opisivanje 279 procesije 6, 7, 201, 233 propovjednici 7, 178 prosjaci 165, 290 prosvjetiteljstvo 27 protestantizam 24, 164 protureformacija 155, 163, 169 proza i poezija 283 prudentius 192 Pseudo-Dionizije Areopagita 208, 211, 257 psovka, kletva 150 puka sveanost 242 puki propovjednici, vidi Putujui propovjednici Pulci, Luigi 71 puritanizam 35, 213 putujui propovjednici 7, 12 Quentin, Jean 175 Quineze joyes de mariage 126, 147, 150, 298, 319 bilj. 9 Rabealis, Francois 111, 161, 264, 310 Rais, Gille s de 54, 166, 230 Rallart, Gaultier 39 rang slubi na dvoru 38 rat 60, 66, 92, 94, 95 vidi Viteki ideal rat na moru 96 ratna muzika 94 ratna smionost 66 rasko 23 Ravestein Beatrix od 251 Ravestein, Filip od 125 Raynaud, Gaston 121 realizam 191 , 194, 205 vidi Nominalizam Rebreviettes, Jennet de 85 Reconfort de Madame du Fresne, Le 139 Rederijker, vidi Retorska komora redovi 52 , 76 , vidi Ordre Anuncijacija 78 iak 78 Podvezica 77 Kruna 78 Sv. Antun 78 Sv. Juraj 79 Ma 78 Dikobraz 78 Zvijezda 77 , 92, 221 Zlatni tit 78 Zlatno runo 77 , 79 Hrt 79 reformacija 163, 202, 229

reformatorska stranka 121 Rgnier, Jean 101, 219 Religieux de Saint Denis, Le 318 bilj. 45, 324 bilj. 9 relikvije 155 , 173 Rembrandt 249, 292 Renaudet, A. 318 bilj. 29 Ren Anuvinski, kralj Sicilije 14, 62, 75, 121, 123, 130, 135, 168, 261, 277, 281, 294 Ren kralj 323 bilj. 16 Ren II Lotarinki 142, renesansa 24, 27, 28, 33, 35 , 38, 56, 62 , 63, 70, 90, 106, 153, 168, 169, 199, 237, 242, 254, 255, 264, 303, 305, 306, 316 retorika 283, 309 retorska komora 110, 242 Rhtorique, Les Douze Dames de 311 Ribeumont, Eustache (Ustasse) de 95, 96 Richard A. St. Victor 257 Richard, brat puki propovjednik 8, 9, 18, 233 Rienzo, Cola di 59, 323 bilj. 2 Rikard II, engleski kralj 13, 49, 59, 89, 238 Robert, Jean 293, 311, 312 Rochefort, Charles de 121, 198, vidi L'Abuze Rolin, Nicolas 17, 46, 244, 252, 253, 267 , 269 Roman de la rose 80, 99, 104, 107, 108, 109, 110, 111 , 125 , 147, 196, 198, 199, 266, 284, 285, 287, 303, 306, 315 Romano, Paolo 344 bilj. 10 Roma n o rui, vidi Roman de la rose Romanovi, ruska vladarska kua 38 romantika 51, 243, romantizam svetosti 169 Romuald, sveti 155, 174 Ronsard, Pierre de 109 Roosebeke 18 Rosa Viterpska, sveta 132 Rousseau, Jean Jacques 280 Roye, Jean de vidi Chronique scandaleuse Rozmital, Leon von 319. bilj. 46 Ruiz, Juan , zvani Vrhovni sveenik Hite 198 Ruusbroec, Jan van 185, 186, 210 , 212, 213, 235 , 250 sag, tapiserija 240 Sainte Palaye, vidi La Curne Saint-Pol, Jean de gospodar Hautboudina 73 Saint-Pol, Luj Luksemburki, grof od , connetable Francuske 39, 173, 259 Saintr, Petit Jehan de 83 Salazer, Etienne Tristan de nadbiskup od Sensa 44 Salazar, Jean de 259 Salisbury, John of 119

Salisbury, William Montague, grof od 81 Salmon, Pierre 19, 172 Salutati, Coluccio 307 samoizrugivanje 293 samoubojstvo 223 Sancerre, Louis de , Marechal de France 43 Saulx, Simeon de 217 Savonarola, Girolamo 9 saaljevanje naroda 54 Scorel, Jan van 255 Scotus Eriugena, Johannes 207 seljaci 53, 54 Seneca 56 senzibilnost 10 Seuse (Suso), Heinrich 141, 213, 187, 189, 211, 332, bilj. 2 Sfida di Barletta 93 Shakespeare 87, 303 shizma, crkveni raskol 6, 14, 18, 215 Sigismund, austrijski vojvoda 37 Silesius, Angelus 207 simbolizam 189 simplizam 225 sistematika vrline i grijeha 203 Sizilien, herold 111, 260 sjeta 27 , vidi Melankolija slike svetaca 159 sklonost za vizuelno 312 Sluter, Claes 235, 245, 247, 248 smaknue 7, 20 smrtna borba 135 sodomija 20, 49, Sorel, Agnes 48, 147 Sotmayor, Alonze de 93 sport 68 74 Sprenger, Jakob 188 stalei 52 Standonck, Jean 175 Stavelot, Jean de 320 bilj. 40 Steinlein, Alex, Theophile 292 stidljivost 298 stilizacija ljubavi 99 strah od ivota 31 , 130 stranaka oznaka 19 stranke 17 stranke, formiranje 17 strast 11 , 15, 98 Suffolk, Michael de la Pole, grof od 133 Summis desiderantes, bula 228 supstancijalna predodba apstraktnog 205 suze 10 svadbena sveanost 101 sveci i bolesti 150 sveci, potovanje 154 162 sveanosti 43, 244 svjetlosni efekti, slikarska i pjesnika primjena 277 ah, igra 10

Tacit 83 Taillevent, Michault 78 Taine, Hippolity 61 Tauler, Johannes 209, 212 Templari 68, 76 Teokrit 118 Ternant, Philippe de 315 Tertulijan 205 testament, oporuke 222 Thesaures ecclesiae 205 Thoisey, Jean de , biskup od Tournaia 45, 46 Trilipeni 132, 166, 185 Todi, Giacopone da 128 Tosin d'or, vidi Lefevre de Saint Remy Toma Akvinski 155, 206, 234 Toma Kempanac 150, 179, 213, 214, 220, 235, 251 Thomas brat puki propovjednik 9, 168, 182 ton bajke 11 Tonnere, Louis de Chalon, grof od 110 Trastamara, Heinrich von 93 travestija, crkveno- erotika 102 Trazegnies, Gilles de 64, 67 Tri mrtva i tri iva, legenda o 133 Trois chevaliers et de chainse, Des 323 bilj. 8 trubaduri 56, 99, , 298, 310 trule kao motiv 129 Trutey, A, 26 Tukidid 60 Turci 14, 59, 87 , 243, 252 Turenne 90 turnir 70, 72 Ubi sunt . . ., motiv 127 udvornost 39 41 udvornost, takmienje u 38 umjetnost 34 , 235 umno bolesni 21 univerzalija 191 uopavanje 227 Upton, Nicolas De officio militari 325. bilj. 18 Urbanovci 18 Usener, Herm Karl 197 Ustasse, vidi Ribeumont uivanje ivota 33 Vaganti 298 Vare 223 Varennes, Jean de 183, 184, 220, 307 Vauderie, vidi arobnjatvo Velasquez 21 Vere, Robert de 49 Vergilije 306 Vigneulles, Philippe de , kroniar

Villiers, George 48 Villiers de L'Isle Adam, vidi L'Isle Villon Francois 26, 125, 132, 154, 222, 235, 290, 293, 310 Villon Francois 319 bilj. 68 Vita nuova 99 viteki ideal 34, 54, 56 , 62, 242 viteki ideal i askeza 68, 81 viteki ideal i dravna misao 86 viteki ideal i erotika 68 , 99 viteki ideal i etika 60 viteki ideal i povijest 60 viteki ideal i sport 68, 70 74 viteki ideal i voenje rata 60, 89, , 92 , 9 4 viteki redovi 76 , vidi Ordre viteki roman 70, 74 , 216, 283 viteki zavjet 76 85 vitetvo 9 9 1 1 7 vitetvo i materijalna dobit 65 , 96 vitetvo i staleki osjeaj 56 , 73 , 95 Vitry, Philippe de 58, 119, 125, 207, 322 bilj. 29 vizije, privienja 155 vjerovanje i slika 153 vjetice, proganjanja 20, 22, 228 vjetiji malj, vidi Malleus maleficarum vladari 12 , 13, 15, 36 vidi i Dvorski ivot vladari, dvoboj 89 vladar, vjernost prema 11 Voeu du hron, Le 72, 81, 84 Voeux du fasion 83, 84, 241 Voir-Dit, Livre du 113 , vidi Machaut Vydt. Jodocus 252 Wassenaer, porodica 18 Watteau, Antonie 296 Wenzel, rimski kralj 13 Wenzei, vojvoda od Luksemburga i Brabanta 141, 290 Werve, Claes van de 245 Weyden, Rogier van der 235, 237, 244, 253, 300 Wier (Weyer), Johannes 229, 231 Wilhelm II, grof od Hollanda, rimski kralj 93 Wilhelm IV, grof od Hennegaua i Hollanda 94, 97 Wilhelm IV Bavarski, grof od Hennegaua, Hollanda i Seelanda 97 Wilhelmus von Nassau 124, vidi Orange Witte, Emanuel de 270 Worcester, John Triptoft, grof od 332 bilj. 2 Wurtemberg, Heinrich von 263 York, Eduard od 133

zarobljenici 222 zavjet, vidi Viteki zavjet Zlatno runo 60, 77 , 248, 252 Zola, Emile 290 zvonjava crkvenih zvona 6 , 18 Zeuticheit (suavitas), dragost 184, 188 alost za pokojnikom 10, 45, 46, 50 anr-slikarstvo 289 ena, potovanje 167 ena, preziranje 106, 126

SADRAJ

I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII XIII XIV XV XVI XVII XVIII XIX XX XXI XXII

Napetost ivota. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 enja za ljepim ivotom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 Hijerarhiko shvaanje drutva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 Misao vitetva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 San o junatvu i ljubavi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68 Viteki redovi i viteki zavjeti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76 Politiko i vojniko znaenje viteke misli . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 86 Stiliziranje ljubavi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .99 Oblici ophoenja u ljubavi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 Idilina slika ivota. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .118 Slika smrti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127 Religiozna misao i njezino likovno prikazivanje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140 Tipovi pobonosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 164 Vjersko uzbuenje i religiozna fantazija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 178 Propast simbolizma. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 Realizam i granice likovnog miljenja u mistici. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 201 Oblici miljenja u praktinom ivotu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 215 Umjetnost u ivotu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .235 Estetsko osjeanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 257 Slika i rije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .264 Rije i slika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 289 Dolazak novog oblika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 305 Biljeke. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .317 Kronoloki pregled dogaaja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 353 Indeks imena i pojmova. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 361

JOHAN HUIZINGA JESEN SREDNJEG VIJEKA Izdaje ITP NAPRIJED Zagreb, Palmotieva 30 Za izdavaa GOJKO TEKOVI Lektor MIRJANA BRABEC Korektor SLAVEN RAVLI Izrada indeksa SLAVEN RAVLI Likovna oprema RATKO JANJI-JOBO Tehniki urednik IVAN TRZAN Br. M. K. 1991-7 YU ISBN 86-349-0263-3 Slog, tisak i uvez Tiskara VJESNIK Zagreb 1991. Naklada 2000

Giotto (1267 - 1337). Sv. Franjo propovijeda pticama. Freska, Assisi, gornja crkva Sv. Franje.

Hugo van der Goes (oko 1440 1482). Istoni grijeh, 1467 1468. Be, Muzej povijesti umjetnosti.

Jan van Eyck (1385/1390- 1441).Poliptih Klanjanje apokaliptinom jaganjcu: Suci (kopija) i Vitezovi, 1426 1432, Gent, Saint Bavon.

Jan van Eyck (1385/1390 1441). Madona iz Lucquesa, oko 1437. Frankfurt, Institut Staedel.

krinja sv. Urule, oslikao Memling 1489. godine.

Paolo Ucello (1387 1475). Bitka kod Saint Romana. London, National Gallery.

Hieronymus Bosch (oko 1450 1516). Stog sijena. Madrid, Escorial.

Dierick Bouts (oko 1415 1475). Muenje sv. Hipolita, 1470 1475. Bruges, Muzej crkve Saint Sauveur.

Katedrala Notre Dame, Pariz, zapadno proelje, prva etvrtina 13. stoljea

Sandro Botticelli (1445 1510). Tri gracije, detalj Proljea. Firenza, Uffizi.

Katedrala Notre Dame, Coutances, 13. stoljee.

Katedrala Saint Gatien, Tours, zapadno proelje, 15. stoljee.

Leonardo da Vinci (1452 1519). Madona i dijete, detalj Poklonstva kraljeva. Firenza, Uffizi.

Katedrala Notre Dame, Pariz, prozorska rozeta sjeverne poprene lae, poslije 1250. godine.