10.

Uvod u mikrovalne sustave i primjene

Mikrovalni sustavi sastoje se od pasivnih i aktivnih mikrovalnih naprava sloenih u jednu cjelinu kojom se ostvaruje neka sloena funkcija. Meu brojnim mikrovalnim sustavima moda su najvaniji mikrovalni komunikacijski sustavi i mikrovalni radarski sustavi. Budui da antene ine nerazdvojni dio svakog mikrovalnog komunikacijskog i radarskog sustava najprije emo razmotriti osnovna obiljeja zraenja mikrovalnih antena. 10.1. Mikrovalne antene Za puno razumijevanje rada mikrovalnih komunikacijskih i radarskih sustava vano je poznavanje parametara antena i svojstava rasprostiranja elektromagnetskih valova u stvarnim uvjetima. Stoga emo u ovom odjeljku pokazati osnovna obiljeja antena kao sastavnih komponenata radijskih sustava [1]-[4]. Antene su elektromagnetske naprave koje pretvaraju voeni elektromagnetski val iz prijenosne linije u prostorni (kuglasti) val u slobodnome prostoru. Stoga se antena s jedne strane javlja kao komponenta elektrinog kruga, dok s druge strane ini suelje s elektromagnetskim valom koji se rasprostire slobodnim prostorom (slika 10.1). Postupnim otvaranjem dvoine prijenosne linije, koja je na kraju otvorena, raste koliina izraene snage. Na slici 10.1 moe se vidjeti da antena ustvari ini prijelazno podruje izmeu voena vala u prijenosnoj liniji i prostornog vala u slobodnome prostoru.
silnice elektrinog polja

generator

antena prijenosna linija

voeni val (jednodimenzionalno rasprostiranje) prijelazno podruje val u slobodnome prostoru (rasprostiranje u trima dimenzijama)

Slika 10.1. Antena kao naprava koja pretvara jednodimenzionalni voeni val iz prijenosne linije u prostorni val u slobodnome prostoru

Dovoljno daleko od antene svaki se kuglasti val moe aproksimirati ravnim valom. Stoga se pri definiranju nekih vanih parametara antena i radiokomunikacijske veze moemo posluiti rezultatima do kojih smo doli u odjeljku 2.14. To se prije svega odnosi na fenomen zraenja elektromagnetske energije u slobodni prostor, to je objanjeno na primjeru Hertzova dipola (odjeljak 2.14.3). Premda je najjednostavnija i najmanja mogua antena, Hertzov se dipol tako moe rabiti za uinkovito odailjanje i primanje elektromagnetskih valova. Osnovni razlog neuinkovitosti Hertzova dipola nalazi se u izrazito malom otporu zraenja koji je obino za dva reda veliine manji od karakteristine impedancije (Z0 = 50 ) uobiajenih mikrovalnih sustava. Ako se k tomu doda mali serijski kapacitet Hertzova dipola, tj. velika serijska reaktancija, onda se moe lako vidjeti da je prilagodba tako izrazito

reaktivne strukture gotovo nemogua zadaa, posebno kad se eli postii iole korisna irina pojasa. Zato se umjesto Hertzova dipola rabe vee iane antene poput poluvalna dipola. Osim toga, u mikrovalnome se podruju nerijetko rabe povrinske antene ili otvor-antene poput valovodnog lijevka, reflektorskih i lea-antena te skupina ianih i valovodnih struktura zraenja koje se zovu antenski nizovi. 10.1.1. Dijagram zraenja i intenzitet zraenja Snaga koju antena prima ili zrai funkcija je kutnog poloaja i radijalne udaljenosti. Ve smo u odjeljku 2.14.3. vidjeli da Hertzov dipol ne zrai elektromagnetsku energiju jednakom jakou u svim smjerovima. U toki koja je dovoljno daleko od antene, svaka se antena doimlje poput tokasta izvora elektromagnetske energije pa je za prikaz prostorne razdiobe jakosti polja prirodno upotrijebiti kuglasti koordinatni sustav. Daleko od proizvoljne antene, vektor elektrinog polja u kuglastome koordinatnom sustavu moe se napisati kao v e jk0r F ( , ) + E ( r , , ) = F ( , ) V/m, (10.1) r i jedinini vektori u kuglastome koordinatnom sustavu, a k0 = 2/. Veliine gdje su

F(, ) i F(, ) funkcije su prostornoga dijagrama zraenja za polja. Elektrino polje moe i/ili u smjeru , ali ne i u radijalnom smjeru r . Izraz (10.1) biti polarizirano u smjeru pokazuje da polje opada s udaljenou s faktorom 1/r, kao u izrazu (2.281) za Hertzov dipol u odjeljku 2.14.3. Pripadajue komponente magnetskog polja mogu se napisati kao:
H =

, H =

(10.2)

gdje je 0 376,7 , intrinzina valna impedancija slobodnoga prostora. Uvrtenjem izraza (10.1) i (10.2) u izraz (2.127) za Poyntingov vektor te uvrtenjem rezultata u izraz (2.129), gustoa srednje snage koju prenose polja slobodnim prostorom moe se izraunati samo iz vrne jakosti elektrinog polja kao v 1 v 1 v v 1 v2 (10.3) S = Re{S } = Re{E H } = E W/m2, 2 2 2 0 v S r ima samo radijalnu komponentu jer su i elektrino i magnetsko polje okomiti na gdje S = r smjer rasprostiranja energije. Ve smo kod Hertzova dipola vidjeli da daleko od antene, u tzv. dalekoj zoni, prevladavaju samo zraea polja, stoga je vano nai udaljenost od antene na kojoj se reaktivna polja mogu zanemariti u odnosu na zraea polja. Ta praktina udaljenost za geometrijski velike antene iznosi 2d 2 , (10.4) gdje je d najvea dimenzija antene. Izraz (10.4) dobiven uz uvjet da je u toki promatranja u smjeru najjaeg zraenja gustoa snage u fronti kuglasta vala manja za jedan posto od gustoe snage u fronti ravnoga vala [1]. U podruju izvan polumjera Rdp (Fraunhoferova ili daleka zona) dijagram zraenja praktiki ne ovisi o udaljenosti. No, u podruju izmeu Rdp i podruja u kojem prevladavaju indukcijska (reaktivna) polja i dalje preteu zraea polja, ali oblik dijagrama zraenja ovisi o udaljenosti. To, prijelazno podruje naziva se Fresnelova zona. Za elektriki male antene, poput kratkog elektrinog dipola i male petlje, izraz (10.4) daje premalu vrijednost pa za male antene valja uzeti vrijednost Rdp od najmanje dvije valne duljine. Rdp =

Prostorne razdiobe elektrinog polja, F(, ) i F(, ) u izrazu (10.1) prikazane u kuglastome koordinatnom sustavu tvore prostorni dijagram zraenja. Prema izrazu (10.3), gustoa snage ovisi o kvadratu polja pa se moe prikazati i dijagram zraenja gustoe snage. Dijagram zraenja prikazuje se u logaritamskome (dB) ili linearnome mjerilu u relativnim vrijednostima u odnosu na maksimum zraenja koji tada iznosi 0 dB, tj. 1. Na slici 10.2 prikazan je tipini prostorni dijagram zraenja usmjerene antene koji se sastoji od antenskoga snopa (glavna latica) s najveom jakou zraenja i vie sekundarnih latica slabo izraena zraenja, obino u neeljenim smjerovima. Razdioba polja ili gustoe snage poglavito ovisi o razdiobi struja u vodiima antenske strukture. No razne pasivne strukture koje okruuju antenu ili su njezin sastavni dio mogu jako utjecati na razdiobu polja elektromagnetskoga vala u prostoru daleko od antene. Glavna latica (kod usmjerenih antena) oznauje prostorni kut unutar kojega antena zrai ili prima glavninu energije. Smjer najjaeg zraenja (ili prijama) definiran je dvama kutovima 0 i 0, gdje je 0 polarni kut, a 0 obilazni kut koji se moe oitati u ekvatorijalnoj ravnini kuglasta koordinatnog sustava. Omjer gustoe snage u smjeru najveeg zraenja i maksimuma najizraenije sekundarne latice zove se potiskivanje sekundarnih latica.
z
meridijanska ravnina smjer maksimalnog zraenja

0 r

Smaks
glavna latica ili antenski snop

sekundarna latica antena

y
ekvatorijalna ravnina

0 x

Slika 10.2. Prostorni dijagram zraenja antene. Antena se nalazi u ishoditu kuglasta koordinatnog sustava. Bojom je oznaena intenzitet zraenja (plavo crveno)

Umjesto prostornog dijagrama zraenja obino se uzimaju presjeci prostornog dijagrama zraenja u dvjema meusobno okomitim ravninama. Tako se nerijetko rabi dijagram zraenja u meridijanskoj (vertikalnoj) ravnini i projekcija prostornog dijagrama zraenja na ekvatorijalnu (horizontalnu) ravninu. Kut u horizontalnoj ravnini zove se obilazni kut ili kut azimuta, a kut u vertikalnoj ravnini zove se polarni kut. Njemu je komplementaran kut elevacije (90 ). Na slici 10.3 prikazan je tipini dijagram zraenja u jednoj od tih ravnina. Dijagram se obino normira veliinom gustoe snage u smjeru najjaeg zraenja. Tada u smjeru najjaeg zraenja pokazuje jedininu vrijednost, tj. nultu vrijednost u decibelima. Antene mogu proizvoditi i primati elektromagnetske valove razliite polarizacije. Kao to je pokazano u odjeljku 2.8, polarizacija elektromagnetskoga vala definirana je orijentacijom vektora zraeeg elektrinog polja. Prema prijedlogu udruge IEEE, polarizacija antene definirana se kao polarizacija zraeeg polja kad antena odailje. Tako, na primjer, ravni , zrai samo -komponentu elektrinog polja u dalekoj zoni. Stoga, u dipol koji lei na osi z

glavnoj latici dipola, koja se javlja pod kutom = 90, elektrino je polje orijentirano vertikalno pa se kae da je dipol linearno polariziran u vertikalnom smjeru. Kasnije emo vidjeti da se najvei prijenos snage izmeu dviju antena ostvaruje su antene istovjetno polarizirane.
100 110 120 130 140 150 160 170 10 20 30 40 3 dB 50 10 90 0dB 80 70 60 50 40 30 20

180 190 200 210 220 230 240 250 260 270 280 290 300 310 320

0 350

340 glavna latica 330

Slika 10.3. Dijagram zraenja antene u polarnom prikazu u meridijanskoj ravnini. Dijagram je normiran na 0 dB u toki najvee gustoe snage. Kut usmjerenosti (D) odreen je dvjema tokama u kojima relativna gustoa snage padne za 3 dB u odnosu na najveu gustou snage.

10.1.2. Usmjerenost U veini komunikacijskih primjena trai se da antena zrai i/ili prima elektromagnetsku energiju samo u jednom smjeru pa antenski sustav redovito ima jedan glavni snop (glavna latica u dijagramu zraenja) i vei broj sekundarnih latica kao to je prikazano na slici 10.3. U ispravno izvedenoj anteni razine sekundarnih (sporednih) latica nerijetko su znatno nie od razine zraenja u glavnom smjeru u kojem antena najjae zrai. No, u komunikacijskim primjenama, razine sekundarnih latice ponekad se namjerno poveavaju kako bi se ostvarilo vee podruje pokrivanja radijskim signalom. Osim toga, moe se ostvariti i svesmjerno zraenje, ali samo u jednoj ravnini, poput Hertzova dipola i drugih antene koje se sastoje od , tj. = 0, svesmjerno je u H-ravnini ravne ice. Zraenje okomito na icu koja lei na osi z (ekvatorijalna ravnina, = 90), ali i za sve ostale kutove . Nerijetko se obiljeja zraenja antene prikazuju u ravninama elektrinog i magnetskog polja. Ako je sredstvo u kojem se prenosi elektromagnetska energija izotropno, onda je dijagram zraenja antene jednak za antenu koja zrai i koja prima. Ta odlika antena izravno proizlazi iz teorema recipronosti (odjeljak 2.16.3).

Kut usmjerenosti D (ili D) je kut oko smjera najveeg zraenja, a odreen je dvjema tokama u kojima gustoa snage padne na polovicu iznosa snage zraene u smjeru maksimuma (slika 10.3), a jakost polja se smanji za faktor 1/ 2 . Svakoj se anteni moe nai fazno sredite. Ako se iz faznog sredite povue zamiljena kugla polumjera koji se nalazi u dalekoj zoni antene, onda e se kretanjem po povrini te kugle zabiljeiti najmanje promjene faze odaslanog signala. Pri prouavanju antena korisno je definirati intenzitet zraenja U(,) kao
U ( , ) = r 2 S r = r2 H = H Re E r + E 2
2

r2 2 E + E 20

1 ] = 2 [F
0

+ F

W,

(10.5)

gdje su upotrijebljeni izrazi (10.1) do (10.3). Kao to se moe vidjeti, intenzitet zraenja ne ovisi o udaljenosti i izraava se u vatima. Ta veliina daje kutnu razdiobu zraene snage. U odjeljku 2.14.3. pokazano je da se snaga koju zrai antena moe dobiti integriranjem razdiobe srednje gustoe snage na oploju kugle polumjera r, ako je sredstvo unutar te kugle bez gubitaka. Stoga se primjenom izraza (10.5) moe napisati da je zraena snaga

Pz =

S r ( , ) r 2 sin dd =

U ( , ) sin dd .
0

(10.6)

U odjeljku 2.14.3. takoer je uveden pojam izotropnoga radijatora s pomou kojega je mogue usporeivati obiljeja zraenja razliitih antena. Izotropni je radijator fiktivna antena koja jednako zrai u svim smjerovima ili koja jednako prima iz svih smjerova. Budui da smjer vektora polja u dalekoj zoni ovisi o smjeru struje koja ga stvara, izotropni je radijator nemogue fiziki ostvariti. Ako se izotropni radijator predoi tokastim izvorom, onda se moe zamisliti da e se snaga koju on zrai jednoliko raspodijeliti po oploju kugle polumjera r u ijem se sreditu nalazi izotropni radijator. Otuda izlazi da je gustoa srednje snage, koja prolazi oplojem te kugle, jednaka omjeru zraene snage i oploja kugle, tj. P (10.7) Si = z 2 . 4 r Iz toga proizlazi jasna intuitivna slika da gustoa snage tokasta izvora opada s kvadratom udaljenosti, tj. da je jakost polja daleko od antene inverzna funkcija udaljenosti to je u skladu s izrazom (10.1). U komunikacijskim i radarskim primjenama, vrlo je vano znati koliko je zraenje neke antene koncentrirano u eljenome smjeru. Na to pitanje daje odgovor veliina D bez dimenzija koja se zove usmjerenost, a uvedena je u odjeljku 2.14.3. Usmjerenost je definirana kao omjer najveeg intenziteta zraenja (Umaks) u glavnoj latici antene i prosjenog intenziteta zraenja (Upros) po cjelokupnom prostoru, tj. U 4 U maks 4 U maks , (10.8) = 2 D = maks = U pros Pz U ( , ) sin dd
=0 =0

gdje je zraena snaga (Pz) povezana s prosjenim intenzitetom zraenja (Upros) preko izraza (10.6). Usmjerenost je veliina bez dimenzija, jer je jednaka omjeru gustoa snaga i definirana je u dB kao D(dB) = 10 log( D ) . Otuda se vidi da je usmjerenost izotropnoga radijatora jedinina, tj. Di = 1 (ili 0 dB) jer se za U(,) = 1 integral u nazivniku izraza (10.5) svodi na

=0 =0

sin dd = 4 ,

to je jednako brojniku toga razlomka. Fizikalna intuicija navodi na zakljuak da e antena vee usmjerenosti imati manje kutove usmjerenosti, i obratno. Stoga su te veliine meusobno intuitivno povezane. No ne postoji izravna veza meu tim veliinama jer kutovi usmjerenosti ovise samo o veliini i obliku glavne latice (snopa antene), a usmjerenost ovisi o integralu cjelokupnog dijagrama zraenja u emu vanu ulogu igraju sekundarne latice. Otuda je jasno da dvije razliite antene mogu imati jednake kutove usmjerenosti, ali razliite usmjerenosti, i obratno. No, ipak, za antenu ija je glavna latica razmjerno uska u dvjema okomitim ravninama i ije su sekundarne latice dovoljno potisnute (> 20 dB), dobre rezultate u praksi daje sljedea priblina formula 32.400 D (10.9) D D gdje su kutovi usmjerenosti D i D zadani u lunim stupnjevima.

10.1.3. Impedancija antene Ako se antenu (slika 10.4a) promatra s prikljunica na kojima je pobuena signalom iz generatora, na tim se prikljunicama mogu izmjeriti napon i struja. Omjer fazora napona i struje daje impedanciju antene. Ako se antena nalazi posve sama u slobodnome prostoru, onda se ta impedancija zove vlastita impedancija antene.
Rdis Rz V j Xa

I I V

a)

b)

Slika 1.4. a) Antena kao ravna iana struktura i b) njezina nadomjesna shema

Stvarna antena ne zrai u prostor cjelokupnu snagu koja joj je privedena jer se dio snage uvijek disipira u samoj anteni zbog konane provodnosti vodia i konanih gubitaka u dielektrinom materijalu od kojih je antena izraena. Snagu koju antena zrai u slobodni prostor generator doivljava kao gubitak snage jer ta snaga napusti elektromagnetski sustav i nikad se u njega ne vraa osim ako ne postoji refleksija. Tom gubitku snage razmjeran je neki otpor koji se zove otpor zraenja (vidjeti odjeljak 2.14.3). Stoga se dio ulazne impedancije svake antene moe nadomjestiti otporom zraenja, Rz. Slino se gubici u vodiima i dielektrinim dijelovima antene mogu prikazati otporom Rdis. Pritom se smatra da kroz oba otpora tee struja jednake jakosti I koja tee i ulaznom prikljunicom antene. Reaktivna komponenta vlastite impedancije antene Xa posljedica je indukcijskih polja koja pohranjuju reaktivnu energiju u neposrednoj blizini antene. Stoga se konani izraz za impedanciju antene moe napisati kao Z a = Ra + j X a = Rz + Rdis + j X a . (10.10) Maksimalna snaga koju antena moe primiti iz generatora ili pobudne linije postie se uz konjugirano kompleksnu prilagodbu, tj. Za = ZG* kao to je pokazano u odjeljku 5.4.1. U stvarnoj anteni, dolazi do gubitaka jer se dio privedene snage generatora troi u

vodiima i dielektricima unutar same antene. Stoga je korisno definirati faktor uinkovitosti zraenja z, kao omjer zraene snage i ukupne snage privedene anteni, tj. P P Pdis P (10.11a) z = z = ul = 1 dis . Pul Pul Pul Taj je faktor uvijek manji od jedan. Budui da se snaga moe izraziti preko otpora i vrne struje kao P = I2R/2, faktor uinkovitosti zraenja moe se napisati kao z = I 2 Rz Rz = . 2 I (Rz + Rdis ) Rz + Rdis (10.11b)

10.1.4. Dobitak Veliina koja je povezana s privedenom snagom, a ne zraenom snagom, zove se dobitak antene. Veza dobitka G i usmjerenosti D dana je kao

G = z D ,

(10.12)

gdje je z faktor uinkovitosti zraenja definiran izrazom (10.11). Budui da su time uzeti u obzir i gubici u anteni, dobitak je veliina koja je posebno korisna kad se antena razmatra kao dio komunikacijskog ili radarskog sustavu. Drugim rijeima, dobitak je broj koji kae koliko puta mora biti vea zraena snaga izotropnoga radijatora u odnosu na privedenu snagu promatrane antene, da bi intenzitet zraenja izotropnoga radijatora bila jednaka intenzitetu zraenja stvarne antene u smjeru najjaeg zraenja. Dobitak se obino prikazuju u decibelima kao G(dB) = 10logG.
10.1.5. Efektivna povrina i efektivna duljina antene Efektivna povrina prijamne antene Aef definira se kao omjer izmeu prijamne snage Pp apsorbirane na prilagoenu teretu prikljuenom na antenu i srednje gustoe snage u radijalnom smjeru upadnog elektromagnetskoga vala, tj. Pp . (10.13) Aef = Sr

Pritom se smatra da je teret prilagoen za najvei prijenos snage te da antena nema gubitaka, da joj je polarizacija istovjetna polarizaciji upadnoga vala i da joj je maksimum glavne latice usmjeren prema izvoru zraenja. Kao to je prikazano na slici 10.5a, na ianu antenu nailazi ravni elektromagnetski val amplitude elektrinog polja E0. Sukladno izrazu (10.3), gustoa snage elektromagnetskoga vala koji upada na antenu iznositi Sr E 02 = . 2 0 (10.14)

Na otvorenim prikljunicama antene, elektrino polje toga vala inducira napon Va pa se prijamniku antena doimlje kao naponski izvor u seriji s vlastitom impedancijom antene kao u nadomjesnoj shemi na slici 10.5b. Ako je antena bez gubitaka ( = 1) i njezina reaktancija ponitena u rezonanciji s vanjskom reaktancijom suprotna predznaka (prilagodba), onda u strujnom krugu ostaje samo otpor zraenja antene, Rz. Otuda je prijamna snaga Pp = Va2 , 2 Rz (10.15)

gdje je Va elektromotorna sila antene koja se moe dobiti integriranjem elektrinog polja E uzdu antene. Ako se kao antena uzme Hertzov dipol (odjeljak 2.14.3), odnosno ako se

antena sastoji od vrlo kratkih elektrinih vodia ukupne duljine l = z << , onda se za napon na otvorenim prikljunicama Hertzova dipola jednostavno dobiva Va = E0z. Uvrtenjem izraza (2.286) za otpor zraenja Hertzova dipola u izraz (10.15) te uvrtenjem tog rezultata i izraza (10.14) u relaciju (10.13), za efektivnu povrina Hertzova dipola dobiva se
( E 0 z ) 2 120 3 2 Va2 1 = , (10.16) = 2 2 2 2 4 E Sr 8Rz E0 z 0 8 80 2 2 2 gdje je Va2/(8Rz) raspoloiva snaga prijamne antene. Budui da usmjerenost Hertzova dipola iznosi D = 3/2 (vidjeti odjeljak 2.14.3), iz izraza (10.16) izlazi vana relacija Aef = Pp =

Aef =

2
4

D.

(10.17)

Za

Va

Va

ZT = Za*

a)

b)
antena (bez gubitaka)

teret

Slika 10.5. a) Induciranje napona na otvorenim prikljunicama antene u paralelno polariziranom elektrinom polju. b) Nadomjesni sklop antene optereene prilagoenim teretom

Ta je relacija posve openita i vrijedi za sve vrste antena. Formula (10.16) pokazuje koliki dio fizike plotine antene sudjeluje u usmjeravanju zraenja u eljenome smjeru. Kod povrinskih ili otvor-antena postoji veza izmeu geometrijske (ili fizike) plotine otvora Ag i efektivne povrine preko relacije Aef = otvor Ag , (10.18) gdje je otvor koeficijent iskoristivosti otvora, koji je uvijek manji od jedinice. Drugim rijeima, efektivna povrina antene priblino pokazuje kolike se dimenzije stvarne antene mogu oekivati za zadanu usmjerenost i frekvenciju. Kod linearnih se antena umjesto efektivne povrine upotrebljava pojam efektivne duljine. Za prijamnu antenu na slici 10.5a efektivna duljina lef,p jednaka je omjeru napona Va na otvorenim prikljunicama antene i jakosti elektrinog polja E na mjestu antene, tj. V (10.19a) lef, p = a . E Pritom se pretpostavlja da antena ima istovjetnu polarizaciju kao i upadni val, te da joj je maksimum glavne latice usmjeren prema izvoru zraenja. Valja takoer uoiti da je efektivna duljina antene definirana za antenu s otvorenim prikljunicama, za razliku od prilagoene antene pri definiranju efektivne povrine. Za odailjaku antenu efektivna duljina antene lef,o jednaka je duljini nadomjesne linearne antene koja po cijeloj svojoj duljini ima konstantnu razdiobu struje, ija je jakost jednaka struji I0 = I(z = 0) na prikljunicama izvorne antene, a da pritom obje antene na istoj udaljenosti daju jednaku razinu polja u smjeru okomitom na ravnu ianu strukturu. Efektivna duljina dobiva se integriranjem razdiobe struje uzdu iane strukture zraenja, tj.

lef,o =

1 I0

I ( z )dz .
L 2

L 2

(10.19b)

Ovdje je L stvarna duljina antene, z je koordinata u smjeru duljine antene s ishoditem (z = 0) na polovini duljine L, a I(z) stvarna je razdioba struje na anteni ija se efektivna duljina odreuje. 10.1.6. Antena u komunikacijskim sustavima Na antenu se moe gledati kao na napravu koja pretvara voeni val na prijenosnoj liniji u ravni val koji se rasprostire slobodnim prostorom. To je ujedno njezina osnovna funkcija. Stoga se antena sa strane prikljunica (prolaza) doimlje kao element elektrinog kruga, dok onaj drugi kraj ini suelje s ravnim valom koji se rasprostire. Antene su inherentno dvosmjerne (reciprone) pa se mogu istodobno rabiti za odailjanje i prijam radiofrekvencijskih (RF) signala. To je u skladu s fizikalnom intuicijom jer su uobiajene antene sastavljene od recipronih materijala, a i sredstvo kojim se rasprostire elektromagnetski val je izotropno (vidjeti teorem recipronosti, odjeljak 2.15.3). Slika 10.6 prikazuje osnovnu funkciju odailjake i prijamne antene. Svaki se odailja moe nadomjestiti naponskim izvorom RF signala i serijskom impedancijom (unutarnja impedancija generatora signala). Takav odailja predaje odailjakoj anteni snagu Po. Odailjaka antena zrai kuglasti val, koji se na velikim udaljenostima od antene u konanom prostoru oko toke promatranja moe aproksimirati ravnim valom. Prijamna antena preuzima dio elektromagnetske energije iz tog ravnoga vala. Prijamnu snagu Pp koja se javlja na njezinim prikljunicama, antena predaje teretu koji zapravo ini ulaznu impedanciju prijamnika.
kuglasti val kvaziravni val

ZG Go Po Gp Pp ZT

VG

odailja

odailjaka antena

prijamna antena

prijamnik

Slika 10.6. Odailjaka i prijamna antena u osnovnom radijskom sustavu Gustoa toka snage izotropnoga radijatora (D = 1 = 0 dB) na udaljenosti r od antene moe se izraunati s pomou izraza (10.7) pa je gustoa snage koju stvara stvarna odailjaka antena u smjeru najjaeg zraenja jednaka umnoku gustoe snage izotropnoga radijatora i dobitka antene, tj. G Po W/m2. (10.20) Sr = o 2 4r Uvrtenjem izraza za efektivnu povrinu otvora prijamne antene (10.12) u izraz (10.20), prijamna se snaga moe izraziti kao

Go Po Aef W. (10.21) 4 r 2 Primjenom veze izmeu usmjerenosti, odnosno dobitka antene i njezine efektivne povrine (10.16) konano se dobiva Pp = Aef S r =

(10.22) Pp = Gp Go Po W. 4 r To je poznata Friisova prijenosna formula koja pokazuje koliku snagu prima prijamna antena. U praksi, vrijednost dobivena izrazom (10.22) moe se objasniti kao najvea ostvariva prijamna snaga jer postoji nekoliko faktora koji mogu znatno smanjiti prijamnu razinu u stvarnom radijskom sustavu. Ti faktori ukljuuju polarizacijski nesklad meu antenama i razgoenja impedancije na objema antenama. No, postoje i fenomene rasprostiranja koji vode dodatnom priguenju (slabljenju) signala ili depolarizaciji te uincima viestaznog prijenosa koji mogu prouzroiti djelomino ili potpuno ponitavanje prijamnog polja, ali i porast prijamne snage iznad vrijednosti koju jami Friisova formula (konstruktivna interferencija). Jednadba (10.22) pokazuje da prijamna snaga opada poveanjem razmaka izmeu odailjaa i prijamnika s faktorom 1/r2. To je posljedica kuglastog irenja elektromagnetske energije iz tokastog izvora jer se svaka antena gledana iz velike udaljenosti doimlje poput tokasta izvora. Takoer se vidi da je prijamna snaga razmjerna umnoku odailjake snage i dobitka odailjake antene (GoPo). Ta dva lana, dobitak odailjake antene i izlazna snaga odailjaa, opisuju odailja, pa se u smjeru najjaeg zraenja odailjake antene (u smjeru glavnog snopa) ovaj umnoak moe tumaiti kao snaga koju zrai izotropni radijator uz ulaznu snagu GoPo. Stoga je tom umnoku dano posebno ime, efektivna izotropno zraena snaga (EIRP)

EIRP = Go Po W. Ta se veliina u odnosu na jedan vat nerijetko izraava u decibelima kao G P EIRP = 10 log o o dBW, 1W ili u odnosu na jedan milivat kaoIK GP dBm. EIRP = 10 log o3 o 10 W

(10.23)

(10.24a)

(10.24b)

Ako se zraena snaga normira u odnosu na poluvalni dipol, tad je rije o efektivnoj zraenoj snazi (ERP) koja je uvijek manja od EIRP za 2,15 dB, koliko iznosi usmjerenost poluvalna dipola. Dakle (10.25) ERP = EIRP 2,15 dB dBd, gdje jedinica dBd istie da je snaga normirana na poluvalni dipol. 10.1.7. Osnovne vrste antena Premda proraun antena izlazi iz okvira ove knjige, prilikom koncipiranja radijskih sustava, antene i njihova obiljeja imaju iznimno vanu ulogu. Osim toga, u zemaljskim radijskim komunikacijama vano je poznavati i svojstva rasprostiranja elektromagnetskih valova u blizini povrine Zemlje te u atmosferi koja nije posve homogeno elektromagnetsko sredstvo (vidjeti odjeljak 10.5). iane antene poput elektrina dipola i strujne petlje, prve su poznate vrste antena koje je otkrio i upotrebljavao Hertz u svojim prvim eksperimentima s elektromagnetskim valovima. Te i njima sline antene kasnije su se rabile u pionirskim radovima na podruju radijskih ili

beinih komunikacija (engl. wireless communication). Vidjeli smo da je Hertzov dipol jedna od najjednostavnijih struktura zraenja, ali ima ozbiljan nedostatak to je to zraenje iznimno neuinkovito zbog izrazito mala otpora zraenja (vidjeti primjer 2.3) s kojim je u seriju spojen veliki kapacitivni otpor dipola. Zbog mala otpora zraenja gotovo ga je nemogue prilagoditi uobiajenoj unutarnjoj impedanciji radiofrekvencijskih generatora (50 ). Poveanjem duljine iane strukture, raste otpor zraenja i pada serijska (kapacitivna) reaktancija antene. Postavljanjem vie istovjetnih antena u pravilne matrine strukture (nizove) mogu se dobiti vrlo usmjereni izvori elektromagnetskog zraenja. Jedna od najjednostavnijih mikrovalnih antena, jest ljevak-antena antena, dobivena postupnim otvaranjem pravokutna ili kruna valovoda u strukturu ljevkasta oblika. Budui da zrai kroz otvor, tj. povrinu, pripada porodici povrinskih ili otvor-antena. U tu skupinu spadaju i reflektorske i lea-antene koje su posebno zanimljive za usmjerene radijske veze, daljinska istraivanja i radioastronomiju u viem mikrovalnom podruju. Prorez u stijenci valovoda takoer se ponaa poput antene (vidjeti odjeljak 5.9.1). Komunikacijski i radarski sustavi sve vie rabe frekvencijske pojaseve velike irine. Za vrlo irokopojasne primjene (engl. Ultra-Wide-Band, UWB) potrebne su antene ija se impedancija i dijagram zraenja te usmjerenost previe ne mijenjaju unutar frekvencijskog pojasa od nekoliko oktava. Stoga emo spomenuti i osnovne vrste irokopojasnih antena i naelo njihova rada. Posebnu skupinu antena ine antene niska profila koje su kompatibilne s tehnologijom mikrovalnih integriranih krugova koje se mogu izvesti s pomou mikrotrakastih linija. Antene moemo grubo podijeliti u sljedee skupine:
Elektriki male antene Dimenzije antene mnogo manje od valne duljine Mala usmjerenost Mali otpor zraenja Velika ulazna reaktancija Mala uinkovitost zraenja. Rezonantne antene Antena dobro radi u jednom ili vie selektivnih frekvencijskih pojaseva Mali do umjeren dobitak Realna ulazna impedancija Velika ulazna reaktancija Uski frekvencijski pojas. irokopojasne antene Dijagram zraenja, dobitak i impedancija priblino stalni u iroku pojasu frekvencija Mali do umjeren dobitak Stalni dobitak Realna ulazna impedancija Velika irina pojas. Otvor-antene Primaju i odailju EM-valove kroz povrinu otvora Velik dobitak Dobitak raste s frekvencijom Realna ulazna impedancija Umjerena irina pojasa.

iane antene Kratka iana antena moe se smatrati kao da je nastala prelamanjem dvaju kratkih krakova na kraju otvorene prijenosne linije (slika 10.7). Prije nego se krakovi otvore (slika 10.7a), u liniji vlada stojni val s maksimumom elektrinog polja (i napona) na otvorenom kraju linije. Nasuprot tomu, struja i magnetsko polje na kraju linije jednaki su nuli. Zraenje paralelnih vodia dvoine linije zanemarivo je malo dok je god razmak meu icama mnogo manji od valne duljine. Kao to smo vidjeli u poglavljima 3 i 4, to se zraenje na mikrovalnim frekvencijama spreava uporabom suosnih linija i valovoda u kojima su polja oklopljena samom prijenosnom strukturom. Postupnim otvaranjem krakova prijenosne linije (slika 10.7b) poveava se razmak meu vodiima i struje u dvama vodiima ne teku vie paralelno. To ima za posljedicu poveano

zraenje elektromagnetske energije u slobodni prostor. Na slici 10.7c prikazana je konana struktura elektrinog dipola s dvama krakovima koji lee na istome pravcu. Moe se pretpostaviti da se pri otvaranju krakova razdioba struje na vodiima nije bitno promijenila u odnosu na razdiobu struje stojnoga vala na slici 10.7a. Stoga se moe uzeti da je razdioba struje na vodiima iane antene sinusne razdiobe i da objema krakovima tee istim smjerom.
I

a)

b)

c)

Slika 10.7. Postupnim irenjem krakova otvorene prijenosne antene dobiva se antena

iani dipoli elektriki su razmjerno male i jeftine strukture zraenja, ija je primjena obino ograniena na frekvencije u rasponu od desetak MHz do nekoliko GHz. Dipol i njegova inaica unipol iznad vodljive ravnine, pruaju svesmjerno pokrivanje u ravnini koja je okomita na ianu strukturu. Nalaze se u uporabi u komunikacijskim sustavima i kao odailjake antene za zemaljsku radiodifuziju. Za vrlo kratku antenu razdioba se struje moe aproksimirati linearnom funkcijom jer se funkcija sinusa malog argumenta moe zamijeniti samim argumentom. Stoga se obiljeja zraenja elektrinog dipola kraeg od desetine valne duljine (l < /10) ne razlikuju od onih u Hertzova dipola. Dijagrami zraenja i usmjerenost su im posve jednaki, tj. D = 1,5 i D = 90. No, primjenom izraza (10.19) moe se vidjeti da je efektivna duljina kratka dipola upola manja od njegove geometrijske duljine (lef = l/2). To znai da je zraena snaga etvrtina one koju bio zraio dipol s jednolikom razdiobom struje poput Hertzova dipola. Primjenom izraza (2.283b) za otpor zraenja kratkog elektrinog dipola izlazi
l Rz 20
2 2

(10.26)

No, ukupni e otpor zraenja biti znatno vei u odnosu na Hertzov dipol jer je duljina iane antene znatno vea, a otpor raste s kvadratom duljine ice. Svaka se iana struktura moe rastaviti na beskonaan broj elementarnih dipola (Hertzov dipol) kao na slici 10.8. U sluaju lananog spoja vie Hertzovih dipola, pozitivni naboj na kraju jednog dipola poniten je jednakom koliinom naboja na suprotnom kraju sljedeeg dipola. U tom sluaju iezavaju lanovi 1/r3 i preostaju samo indukcijski i radijacijski lanovi. No, ako struja nema jednoliku razdiobu du iane strukture, nego je struja raspodijeljena kao na slici 10.9, antena se moe prikazati kao lanac strujnih elemenata ili Hertzovih dipola ije se amplitude neznatno razlikuju. Pritom naboji susjednih elemenata nisu posve poniteni pa dolazi do nagomilavanje naboja na povrini ice kao to je prikazano na slici 10.9. Taj je povrinski naboj odgovoran za razmjerno jake komponente elektrinog polja okomite na povrinu ice. Ukupno se polje u nekoj toki prostora moe se lako dobiti vektorskim zbrajanjem (integriranjem) doprinosa svih Hertzovih dipola. Za icu proizvoljne duljine, koja lei na osi simetrino u odnosu na ishodite, dobiva se z k l k l cos 0 cos cos 0 jk 0 r e 2 2 , (10.27) E = j 0 Im 2r sin

gdje je Im najvea vrijednost struje na ici. Razlomak zdesna prostorni je dijagram zraenja i ovisi samo o kutu pa ujedno odgovara dijagramu zraenja u E-ravnini. Budui da ne ovisi o pa je u H-ravnini svesmjeran (D = 360). To i ne kutu , rotacijski je simetrian oko osi z . udi jer je dobiven integriranjem doprinosa Hertzovih dipola koji su razmjeteni uzdu osi z lan s eksponencijalnom funkcijom pridonosi samo faznom kanjenju izmeu faznog sredita dipola i toke promatranja. Budui da nas obino zanima samo amplitudu elektrinog polja taj se lan moe izostaviti jer mu je modul jednak jedinici.
I I I I I

razdioba naboja 90

razdioba struje 0

Slika 10.8. Lanac Hertzovih dipola.

Slika 10.9. Razdioba struje i naboja na ianoj anteni

Od svih ravnih ianih antena najee se rabi poluvalni elektrini dipol (l = /2). On ini kompromis izmeu prihvatljivo male duljine, dovoljno velike usmjerenosti i prikladne vrijednosti impedancije zraenja. Za l = /2, dijagram zraenja u izrazu (10.27) poprima oblik cos cos 2 . F ( ) = (10.28) sin Najvea vrijednost struje Im = I0 = I(0) nalazi se na koordinati (z = 0), u sreditu dipola. Iz izraza (10.28), za kut usmjerenosti izlazi D = 78, a u H-ravnini zraenje je svesmjerno (D = 360). Zraena se snaga moe dobiti na jednak nain kao za Hertzov dipol integriranjem Poyntingova vektora na povrini kugle velika polumjera. Uvrtenjem izraza (10.27) u (10.3), a njega u izraz (10.6), nakon integriranja dobiva se 2 . (10.29) Pz = 2,44 0 I m 8 Budui da je snaga jednaka umnoku otpora i kvadrata efektivne struje koja tee otporom, otpor zraenja poluvalnoga dipola iznosi 2P (10.30) Rz = 2z 73 . Im Toan raun za beskonano tanku icu poluvalne duljine daje impedanciju antene Z A = 73 + j42,5 . (10.31) to pokazuje da tanki poluvalni dipol ima i reaktivnu (induktivnu) komponentu. Utjecaj te komponente moe se djelomino kompenzirati poveanjem debljine vodia od kojih je dipol izraen, ime se poveava kapacitet na krajevima dipola. Induktivna komponenta impedancije dipola moe se posve ponititi neznatnim skraivanjem krakova dipola. Uvrtenjem izraza (10.27) za jakost elektrinog polja u dalekoj zoni u izraz za intenzitet zraenja (10.5), najvei intenzitet zraenja dobiva se za = 90, tj. 2 2 I0 r2 1 0 2 Um = E maks = = 02 I 02 . 2 2 0 2 0 (2 ) 8

Uvrtenjem tog rezultata u izraz za usmjerenost (10.8) dobiva se 4 U m (10.32) D / 2 = = 1,64 = 2,15 dB . Pz To je neznatno vea vrijednost od usmjerenosti Hertzova dipola i malih antena koja iznosi 1,5. Stoga za vrlo kratke dipole usmjerenost iznosi 1,5 i raste do 1,64 za poluvalni dipol. Efektivna duljina poluvalnoga dipola moe se dobiti iz izraza (10.19b). Rezultat je , a za efektivnu povrinu iz izraza (10.17) izlazi Aef, / 2 = l ef, / 2 =

(10.33)

D / 2 = 0,1312 . (10.34) 4 Ta se povrina moe zamisliti kao fiktivna povrina koja okruuje poluvalni dipol, iz koje prijamna antena crpi snagu i alje je prema teretu. Punovalni dipol (l = ) ima jo ui snop u E-ravnini (D = 47) i veu usmjerenost, tj. D = 2,41 = 3,82 dB . (10.35)

Budui da je dvostruko dulji od poluvalnoga dipola, efektivna mu je duljina dvostruko vea, lef, = 2/. Nedostatak je punovalnoga dipola u tomu to ga je nemogue pobuditi u sreditu, gdje je ulazna impedancija vrlo visoka i za neizmjerno tanku icu tei u beskonanost. U toki najvee struje na polovici svakog kraka, impedancija zraenja priblino iznosi 199 . Za ice dulje od valne duljine, u dijagramu zraenja javljaju se sekundarne latice i/ili viestruke glavne latice. Na slici 10.10 prikazani su prostorni dijagrami zraenja poluvalnoga dipola, te dipola duljine 1,5 ; 2 i 5 .
0,5 1,5 2 5

Slika 10.10. Dijagram zraenja ravnih ica razliite duljine pobuenih harmonijskom strujom

Ako se antena postavi na veu uzemljenu plohu, onda se umjesto poluvalna dipola moe upotrijebiti samo jedan od njegovih dvaju etvrtvalnih krakova kao to je prikazano na slici 10.11. Time se dobiva etvrtvalni unipol na uzemljenoj ravnini. Teorija odslikavanja pokazuje da se na vodljivoj ravnini etvrtvalni krak preslikava u cjelovit poluvalni dipol. Pritom struja u slici tee u istom smjeru kao i u unipolu. Stoga su obiljeja zraenja unipola u prostoru iznad uzemljene ravnine posve jednaka obiljejima zraenja poluvalna dipola. Oito je da se naponski izvor na slici 10.11 moe prikazati serijskim spojem dvaju istovjetnih izvora polovine vrijednosti elektromotorne sile. Budui da kroz strukturu unipola i dipola teku struje jednake jakosti, impedancija etvrtvalna unipola upola je manja od impedancije poluvalna dipola, tj. Z dipol 73 = = 36,5 . Z unipol = (10.36) 2 2

Unipol se moe lako pobuditi nesimetrinom prijenosnom strukturom poput suosne linije. Pobudom iz generatora standardne impedancije Z0 = 50 , bez uporabe prilagodne mree, odnos stojnih valova iznosi OSV = 50/36,5 = 1,37. To je manje od OSV = 2, to se uzima kao granina specifikacija u veini radiokomunikacijskih primjena. Budui da je zraena snaga unipola uz istu struju jednaka polovini zraene snage dipola, usmjerenost unopola dvostruko je vea od usmjerenosti dipola, tj. 4 U m (10.37) Dunipol = = 3,28 = 5,15 dB . Pz

I0 V0

I0 V0/2 V0/2
ravnina simetrije

I0 V0/2

uzemljena ravnina

a)

b)

c)

Slika 10.11. Razvoj unipola iz dipola. a) Dipol; b) dipol s dvama serijski spojenim generatorima i ravninom simetrije; c) unipol iznad uzemljene ravnine.

D<<

ZA

Slika 10.12. Elementarni magnetski dipol (antena-petlja)

Kratkom elektrinom dipolu dualan je mali magnetski dipol oblika strujne zamke (petlje) kao to je prikazano na slici 10.12. Mala strujna petlja ekvivalentna je kratkom linearnom magnetskom dipolu, a on je pak dualni sluaj Hertzova dipola [1]. Otuda je dijagram zraenja magnetskog dipola istovjetan dijagramu zraenja Hertzova dipola, osim to elektrino polje valja zamijeniti magnetskim i obratno. Kada magnetski dipol lei u horizontalnoj ravnini u kojoj zrai izotropno, elektrino mu je polje horizontalno polarizirano. Tada magnetsko polje u dalekoj zoni ima samo -komponentu, a elektrino polje pokazuje samo -komponentu (dualno Hertzovu dipolu). Ulazna impedancija magnetskog dipola ovisi o kvadratu plotine petlje pa raste s etvrtom potencijom frekvencije, te je jako frekvencijski ovisna. Usmjerenost magnetskog diopola identian je usmjerenosti Hertzova dipola, tj. D = 1,5. Vee petlje kvadratnog oblika opsega petlje oko 1,1 pokazuju slina svojstva poluvalnom dipolu, osim to joj je usmjerenost neto vea (3,09 dB) uz otpor zraenja oko 100 .

Antenski nizovi Vea usmjerenosti moe se postii poveanjem dimenzija antene. To se moe, na primjer, ostvariti kombinacijom dviju ili vie jednakih antena istovjetne polarizacije. Takav se ustroj zove antenski niz, bez obzira jesu li pojedinane antene postavljene na pravac ili na neku ravnu ili zakrivljenu plohu. Antene od kojih se niz sastoji obino se zovu elementi niza, a pobuuju se preko mrea za oblikovanje dijagrama zraenja. U tu se svrhu nerijetko rabe djelila snage, usmjerni sprenici i hibridi (odjeljci 7.2. i 7.3). Antenski se nizovi obino rabe za odailjanje i primanje signala preko jedne uske glavne latice. Pritom se promjenom razdiobe amplituda struje elemenata niza moe mijenjati razina potiskivanja sekundarnih latica, a promjenom razdiobe faza struje moe se mijenjati smjer glavne latice. No, poveanjem razmaka meu antenskim elementima u nizu, mogu se takoer postii dijagrami zraenja s vie glavnih latica. To se nerijetko rabi u sustavima s pametnim antenama (engl. smart antenna). Tako se moe ostvariti istodobno komuniciranje s vie korisnika u elijskom komunikacijskom sustavu u kojem korisnici dijele isto zemljopisno podruje i isti radijski kanal, a da pritom ne dolazi do znatnije interferencije, tj. smetnja. Na slici 10.13 prikazan je linearni niz s N izotropnih radijatora koji su svi postavljeni na zajedniku os. Kad se elementi zraenja nalaze na jednakim meusobnim razmacima, takva se antena zovu pravilni antenski niz. Ako se toka promatranja T nalazi na velikoj udaljenosti r od niza, onda se moe pretpostaviti da su sve zrake od elemenata niza do toke promatranja priblino paralelne i da s osi niza zatvaraju kut . Za kut razliit od 90 zrake nisu jednake duljine, to znai da postoji razliito vrijeme rasprostiranja od pojedinih elementa niza do moe se toke T. Sukladno izrazu (10.1), rasprostiranje polja kuglasta vala du zrake r prikazati faznim lanom e j ( t k 0 r ) . Iz geometrije na slici 10.13 vidi se da razlika u prevaljenu putu elektromagnetskih valova dvaju susjednih elemenata iznosi = d cos , gdje je d razmak meu elemenatima. Ta razlika u prevaljenu putu stvara razliku u fazi = k0d cos . Ako faza struje pobude meu susjednim elemenatima iznosi i progresivno raste od prvog do N-tog elementa, onda se ukupna fazna razlika bilo kojih dvaju susjednih valova moe napisati kao = k 0 d cos + . (10.38)

prema toki promatranja T r1 r2 r3 r4 rN d 1 2 d 2 3 d 3 4 (N 1) N os niza

Slika 10.13. Linearni niz izotropnih radijatora s jednolikim razmakom izmeu elemenata

Ukupno polje u toki T uvijek se moe dobiti superpozicijom polja pojedinanih izvora. Ako se faza prvog elementa uzme kao referentna faza, onda se za ukupno polje dobiva (10.39) E = E1 + E 2 e j + E 3 e j2 + K + E N e j( N 1) . To je posve openit izraz za zraenje skupa izvora proizvoljnih amplituda i ima oblik konanog reda. Raun se moe znatno pojednostavniti ako se pretpostavi da su amplitude struja svih izvora jednake. Tada se izraz (10.39) svodi na (10.40) E = E 0 1 + e j + e j2 + K + e j( N 1) = E 0 F . j Veliina u zagradi zove se faktor niza F. To je geometrijski red za varijablu e . Mnoenje lanom ej i oduzimanje rezultata od te iste jednadbe daje sumu reda, tj. 1 e jN E = E0 . 1 e j Izlui li se iz brojnika lan ejN/2, a iz nazivnika ej/2, dobiva se e jN / 2 e jN / 2 e jN / 2 sin(N / 2 ) = E0e j( N 1) / 2 E = E 0 j / 2 . (10.41) j / 2 j / 2 e e e sin( / 2 ) lan ispred razlomka jedinine je amplitude i sadri samo informaciju o fazi. U dijagramu zraenja obino nas zanimaju samo apsolutne vrijednosti polja. Dijeljenjem s E0 i uzimanjem apsolutne vrijednosti dobiva se apsolutna vrijednost faktora niza koja pokazuje dijagram zraenja niza izotropnih radijatora, tj. sin ( N 2) E F = = . (10.42) E0 sin ( 2) Za istofaznu pobudu izvora zraenja ( = 0), glavna je latica usmjerena popreno na os niza ( = 90) pa se takav niz obino zove popreni niz (engl. broadside array). Ispravnim namjetanjem faza struje pobude, smjer maksimuma zraenja moe se poklopiti sa smjerom osi niza. Tada je rije o uzdunom nizu (engl. endfire array). U tom je sluaju = 0 ili 180, odnosno cos = 1, pa iz izraza (10.38) izlazi fazni uvjet za uzduni niz = mk0 d . (10.43) Da bi dijagram zraenja niza imao samo jednu glavnu laticu, valja ispravno odabrati razmak meu elementima. U dijagramu zraenja niza ne moe se pojaviti vie od jedne glavne latice, ako je zadovoljen uvjet

, (10.44) 1 + cos 0 gdje je 0 smjer glavne latice. Otuda se za razmak d manji od pola valne duljine ne moe pojaviti vie nego jedna glavna latica. Za vee razmake meu susjednim elementima moe se pojaviti vei broj glavnih latica. Stoga se u nizovima s upravljivim smjerom glavne latice elementi obino postavljaju na poluvalni razmak. S druge strane, pri veim kutovima i manjim razmacima (d < /4) moe se dogoditi da se uope ne pojavi glavna latica. Zato je poluvalni razmak meu elemenatima dobar kompromis koji jami dovoljno mali broj elemenata uz dobra svojstva zraenja niza s jednom glavnom laticom. Iz izraza (10.39) ili (10.42) izlazi da se maksimum faktora niza postie uz uvjet = 0. Pritom ti izrazi postiu najveu vrijednost, Fmaks = N. To je posve u skladu s fizikalnom intuicijom jer za = 0 svi lanovi konanog reda (10.40) poprimaju jedininu vrijednost. Otuda im je zbroj jednak broju elemenata (N). Faktor niza obino se normira, dijeljenjem izraza (10.43) s brojem elemenata. Na slici 10.14 prikazan je faktor niza u funkciji kuta za niz od 5 elemenata i d = 0,4 u

d<

ravnini . Budui da je funkcija kuta , za poprene nizove u podruju oko glavne latice ta su dva dijagrama priblino jednaka. Na slici 10.14b prikazani su prostorni dijagrami uzdunoga niza za N=5 i tri razliite faze struje pobude. Moe se uoiti da su ti dijagrami rotacijski simetrini, to je u skladu s fizikalnom intuicijom, jer se svi izotropni radijatori nalaze na jednoj osi.
120 = 0 0,75 = 60 150 0,5 0,25 180 30 uzduni niz 90 1 60

os niza 0

a)

210

330

240 270

300

= 0

= 60

uzduni niz = 144

b)

Slika 10.14. Dijagram zraenja linearnoga niza s pet izotropnih radijatora: a) u -ravnini (E-ravnini); b) prostorni za popreni niz s = 0i = 60 te za uzduni niz = 144

Ako se umjesto hipotetskog izotropnoga radijatora rabi stvarni element zraenja poput elektrinog dipola onda se ukupni dijagram zraenja (Fuk) dobiva umnokom faktora niza (F) s dijagramom zraenja osnovnog elementa zraenja (Fel), tj. Fuk = Fel F . (10.45) Usmjerenost niza moe se dobiti integriranjem prostornog dijagrama zraenja na krunici dovoljno velikog polumjera r. Za popreni niz izotropnih elemenata, rezultat je 2L , (10.46) Dp

gdje je L = Nd duljina niza. Taj priblian rezultat vrijedi za razmak meu elementima u rasponu od 0,2 do 0,8 za broj elemenata vei od dva. Otuda se vidi da usmjerenost ustvari ovisi o ukupnoj duljini niza, a ne o razmaku meu elemenata. Uzduni niz ima dvostruko veu usmjerenost od poprenoga niza, Du = 2Dp = 4L/, jer je zraenje jee skoncentrirano oko osi niza u odnosu na popreni niz. Razmjetanjem elemenata zraenja na ravnu ili zakrivljenu plohu mogu se dobiti povrinski antenski nizovi. Na slici 10.15 elementi zraenja razmjeteni su na ravnu plohu u i y . obliku pravilne reetke. U njoj su linearni nizovi postavljeni na osi paralelne s osima x i y zovu se glavni ili osnovni nizovi. Dijagram zraenja Nizovi koji lee na samim osima x dobiva se umnokom dijagrama zraenja osnovnih linearnih nizova i dijagramom zraenja osnovnog elementa zraenja. Detaljna analiza pokazuje da se izraz za usmjerenost pravilnog povrinskog niza svodi na (10.47) D = D x D y cos 0 , , osnosno osi y , a 0 smjer gdje su Dx i Dy usmjerenosti linearnih nizova na osi x maksimalnog zraenja. Kad su svi elementi pobueni istofazno, niz najjae zrai okomito na plohu u kojoj lee elementi povrinskog niza. Uvrtenjem izraza (10.46) za usmjerenost , osnosno osi y , dobiva se linearnih nizova u smjeru osi x 4Lx L y 4 D= = 2 Ageom , (10.48) 2 iz ega se vidi da je efektivna povrina povrinskog niza jednaka njegovoj geometrijskoj ili fizikoj povrini. Promjenom faze struje pobudnih elemenata moe se zakretati glavna latica ili snop. Na tom se naelu osnivaju antenski nizovi s elektroniki upravljanim snopom za primjene u radarskim sustavima za praenja objekata koji se prostorom kreu velikom brzinom. Osim toga, mogu se ostvariti nizovi i s vie glavnih latica koje prenose razliite poruke u pokretnim radiokomunikacijskim sustavima. Takvi nizovi imaju takoer mogunost elektronikog upravljanja smjerom nultoaka. Time se mogu ostvariti adaptivne antene (tzv. pametne antene) sa sposobnou potiskivanja signala smetnji, koji dolaze iz razliitih smjerova. Takve se antene uspjeno rabe u elijskim sustavima pokretnih komunikacija s CDMA pristupom te u sofisticiranim radarskim sustavima.
y
osnovni element zraenja

x
0 Ly

z Lx

Slika 10.15. Pravokutni povrinski niz

Povrinske antene Otvoreni valovod zrai energiju. Ako je pobuen dominantnim modom (odjeljak 4.3) razdioba polja na otvoru priblino je jednaka razdiobi polja u poprenoj ravnini unutar valovoda. Ukupno polje na nekoj udaljenosti od otvora moe se nai superpozicijom doprinosa svih malih elementarnih povrina u otvoru. U osnovi to je jednako okolnostima koje vladaju u dipolima i unipolima, ali sad se umjesto jednodimenzionalne razdiobe struje I(z) rabi dvodimenzionalna razdioba polja E(z) na otvoru. Primjenom Huygensova naela (odjeljak 2.16.6), svaki elementarni dio otvora postaje izvor novoga vala. Pretpostavimo da je pravokutni otvor pobuen poljima jednolike razdiobe amplituda i faza unutar podruja a b kao to je prikazano na slici 10.16, gdje su a i b izmjere otvora. Ako je , onda se polja daleko elektrino polje E0 u otvoru stalne jakosti i polarizirano u smjeru osi y od antene u E- i H-ravnini mogu izraziti kao: k b sin 0 sin jk 0 r e 1 + cos 2 , E-ravnina, = 90, (10.49a) E = jk 0 E 0 ab k0b 2 r 2 sin 2 k a sin 0 sin jk 0 r e 1 + cos 2 , E = jk 0 E 0 ab H-ravnina, = 0. (10.49b) k a 2 2 r 0 sin 2
y otvor E0 0 b H0 T' x r z a T
ravnina otvora

E-ravnina H-ravnina

x z

Slika 10.16. Geometrija pravokutnog otvora

Za velike otvore (a, b >> ), glavna je latica vrlo uska pa se za kutove oko smjera maksimalnog zraenja lan (1+cos )/2 u izrazima (10.49) moe zamijeniti jedinicom. Stoga dijagrami zraenja u tim dvjema ravninama poprimaju oblik sin x/x pa postorni dijagram zraenja poprima oblik k a k b sin 0 sin cos sin 0 sin sin 2 2 , F ( , ) = (10.50) k0 a k 0b sin cos sin sin 2 2 gdje su sin cos i sin sin varijable dijagrama zraenja. Obiljeja zraenja otvor antene slina su onima u povrinskih nizova. Kut usmjerenosti u glavnim ravninama mogu se izraunati iz ovih izraza: (10.51a) D = 0,886 = 50,8 stupnjeva, a a (10.51b) D = 0,886 = 50,8 stupnjeva. b b

Usmjerenost pravokutna otvora s jednolikom razdiobom polja na otvoru moe se dobiti integriranjem prostornog dijagrama zraenja po diferencijalnom prostornom kutu na kugli velika polumjera. Rezultat je 4 (10.52) D = 2 ab .

Otuda izlazi da je efektivna povrina pravokutnog otvora s jednolikom razdiobom polja na otvoru jednaka geometrijskoj (fizikoj) plotini otvora, Aef = Ageom = a b. To vrijedi za sve otvore s jednolikom razdiobom polja, bez obzira na oblik otvora. Na slici 10.17a prikazan je dijagram zraenja otvora s jednoliko razdiobom polja dimenzija a = 4, b = 3 u funkciji varijabla x = sin cos i y = sin sin. Potiskivanje sekundarnih latica iznosi priblino 13,5 dB. Moe se uoiti da su sekundarne latice najizraenije u smjeru glavnih osi, a da su u dijagonalnom smjeru znatno manje izraene. Na slici 10.17b prikazan je konturni dijagram za isti otvor.
F(x, y) y

x x

a)

b)

Slika 10.17. a) Prostorni dijagram zraenja pravokutnog otvora u funkciji varijabla x i y. b) Konturni dijagram.

Potiskivanje sekundarnih latica moe se poveati monotonim smanjenjem jakosti polja prema rubovima otvora. Tako se za sinusnu razdiobu dobiva potiskivanje od 23,5 dB. Stoga, ljevkasta antena kvadratnog otvora (a=b), koja ima sinusnu razdiobu po jednoj glavnoj osi, a jednoliku razdiobu po drugoj osi ima razliito potiskivanje sekundarnih latica na glavnim osima. U povrinske antene spadaju lijevak-antene i razne reflektorske antene (slika 10.18) te lea-antene. Lijevak-antena dobivena je postupnim proirenjem otvora pravokutnog, krunog ili eliptinog valovoda. Zraenje je najvee u smjeru osi valovoda. Obino se pobuuje suosnom linijom preko elektrine sonde koja se postavlja u pobudni valovod kao to je prikazano na slici 10.18a (vidjeti takoer odjeljak 5.10.1). Lijevak valja otvarati postupnim poveanjem otvora i odgovarajue duljine da se sprijei pojava viih valovodnih modova i da se smanji kuglasto izoblienje polja na otvoru lijevka, koje proizlazi iz rubnih uvjeta. Otuda pri udvostruenju izmjera otvora lijevka valja duljinu lijevka uetverostruiti. Za optimalni piramidalni lijevak (slika 10.18a) usmjerenost se moe izraunati s pomou pribline formule 6,3ab (10.53) D= 2 . Toj usmjerenosti odgovara efektivna plotina

Aef = 0,51ab , (10.54) iz ega se vidi da je iskoritena priblino polovina geometrijske plotine otvora (Ageom = ab). Za optimalni lijevak vrijede ove geometrijske relacije [1]: a2 b2 La = , Lb = , (10.55) 2 3 gdje su duljine La i Lb visine trokutastih stranica lijevka do zamiljena vrha. Openito te duljine nisu meusobno jednake. Kutovi usmjerenosti u E- i H-ravnini mogu se izraunati iz priblinih formula [1]: (10.56) D = 80 , D = 53 . b a
primarni radijator

La

b d F

elektrina sonda

suosna linija

a f
fronta ravnoga vala

a) Slika 10.18. a) Lijevak-antena, b) parabolini reflektor

b)

U sustavima usmjerenih veza na visokim frekvencijama te u radioastronomiji i radarskim sustavima nerijetko se rabi parabolini reflektor visoke usmjerenosti (slika 10.18b). Rad reflektorskih antena s parabolinim reflektorom temelji se na naelu rada optikih teleskopa s konkavnim zrcalima. Reflektor se pobuuje primarnim radijatorom iz arine toke (F) koja udaljena f od tjemena rotacijskoga paraboloida. Kao primarni radijator moe se upotrijebiti lijevak antena ili neka druga vrsta antene srednje usmjerenosti (6 - 15 dB). Vrijednosti usmjerenosti reflektorskih antene nalaze se u rasponu od 30 do 60 dB pa i vie. Usmjerenost paraboline antene moe se izraunati iz ove pribline formule [1]
d d (10.57) D = 0,65 = 20 log + 8,07 dB , to znai da je priblino iskoriteno 65% geometrijske plotine parabolinog reflektora.
2

Prorezne antene Posebnu skupinu ine prorezne antene koje se mogu razmatrati kao dualne strukture dipolima. Prorezne antene mogu se, na primjer, izvesti tako da se na stijenci valovoda napravi uzak prorez (slika 5.52 u odjeljku 5.9). Ako je prorez tako izveden da je s njim paralelno tangencijalno magnetsko polje, onda prorez sa irim bridovima presijeca povrinske elektrine struje. Zbog kontinuiteta struje, na prorezu se provodna struja pretvara u pomanu struju pa se u prorezu javlja ekvivalentno elektrino polje. To je polje zajedniko za prostor unutar valovoda i za prostor izvan valovoda pa u skladu s Huygensovim naelom otvor postaje izvor novoga vala izvan valovoda. Obiljeja zraenja takva otvora vrlo su slina karakteristikama elektrinog dipola. Prorezna se antena moe lako ugraditi u metalnu oplatu zrakoplova i drugih prometala ne naruavajui njihovu aerodinaminost (slika 10.19). Prorez se moe takoer pobuditi prijenosnom linijom kao to je prikazano na slici 10.19a i

prilagoditi karakteristinoj impedanciji linije ispravnim izborom mjesta pobude. Na cilindrinim plohama moe se postii vertikalno i horizontalno polarizirano zraenje. Za dovoljno mali polumjer cilindra (< /2) s prorezom koji je paralelan s osi cilindra postie se skoro svesmjeran dijagram u E-ravnini to je nemogue postii s jednim elektrinim dipolom.

vodljiva ravnina prorez E lemljeno prorez E prorez E

suosna linija

vertikalna polarizacija

horizontalna polarizacija

a)

b)

Slika 10.19. Prorezna antena: a) u ravnoj vodljivoj plohi, b) u cilindrinoj plohi

Mikrotrakaste antene Za integriranje s elektronikim komponentama i sklopovima, posebno su zanimljive mikrotrakaste antene. Poznato je da otvoreni kraj mikrotrakaste linije zrai elektromagnetsku energiju. To je zraenje znatno uinkovitije kad su dimenzije irine trake reda veliine valne duljine. Na slici 10.20 prikazana je izvedba mikrotrakaste antene s pravokutnim rezonatorom. U osnovi, ta se struktura ne razlikuje od oklopljena mikrotrakastog rezonatora. No za razliku od njega, ova struktura ostaje otvorena prema poluprostoru iznad dielektrine podloge, ime se omoguuje zraenje energije u slobodni prostor. Najnia rezonantna frekvencija rezonatora otvorena na obama krajevima postie se kad je duljina rezonatora jednaka polovini valne duljine u mikrotrakastom sredstvu, L = v/2. Kad se i irina trake priblii toj vrijednosti, valna je duljina priblino jednaka v 0 / r , gdje je r relativna permitivnost dielektrine podloge mikrotrakaste strukture, a 0 valna duljina u slobodnome prostoru. Tona vrijednost efektivne permitivnosti moe se odrediti s pomou izraza (4.156). Zbog kapacitivnih uinaka na otvorenim krajevima, duljinu rezonatora L valja skratiti. O kompenzaciji otvorena kraja mikrotrakaste linije moe se nai u odjeljku 5.11.1. Mikrotrakaste antene mogu se izraivati uobiajenim postupkom izrade tiskanih ploica. Stoga su pogodne za masovnu proizvodnju i integraciju s aktivnim sklopovima. Imaju malu visinu (h << ) pa spadaju u antene niskog profila. Lako ih je prilagoditi drugim prijenosnim linijama, svim vrstama trakastih i suosnih linija. Na slici 10.20a prikazana je pobuda mikrotrakastom linijom na zraeem rubu, a na slici 10.20b pobuda suosnom linijom kroz uzemljenu ravninu produljenjem sredinjeg vodia suosne linije do mikrotraksta rezonatora. Tipine vrijednosti otpora zraenja nalaze se u rasponu od 100 do 200 pa se, na primjer, namjetanjem pobudne toke moe se lako prilagoditi razliitim karakteristinim impedancijama suosne linije. Mikrotrakaste antene pokazuju dobru uinkovitost zraenja (preko 80%) i lako ih je integrirati u linearne i povrinske antenske nizove na ravnim i/ili zakrivljenim uzemljenim dielektrinim podlogama. No, zbog toga to su inherentno rezonantne, spadaju u uskopojasne antene. Relativna irina pojasa, bez posebnih zahvata, ne prelazi 10%. Sprezanjem parazitnih rezonatora iznad aktivnog radijatora ili pokraj njega, mogu se postii irine pojasa i iznad 40%.

W W Z0 L r0 h Z0

Slika 10.20. Mikrotrakasta antena: a) pobuena mikrotrakastom linijom, b) pobuena suosnom linijom

irokopojasne antene U irokopojasnim komunikacijskim i radarskim primjenama rabe se antene ija se impedancijska obiljeja i obiljeja zraenja previe ne mijenjaju unutar iroka frekvencijskog pojasa, do nekoliko oktava. Velika irina frekvencijskog pojasa moe se ostvariti Bikoninom antenom (slika 10.21a) izvedenom od dvaju vodljivih stoaca koji lee u zajednikoj osi i iji se vrhovi nalaze na najmanjem moguem razmaku. Razmak izmeu vrhova odreuje gornju graninu frekvenciju (fg 2c/s), a ukupna duljina dvaju stoaca odreuje donju graninu frekvenciju (fd 2c/L) gdje je c brzina svjetlosti. Ulazna impedancija (impedancija zraenja) skoro je posve otporna i neovisna o frekvenciji, a vrijednost joj ovisi o vrnom kutu stoca v. Polarizacija je linearna i odreena je poloajem osi stoaca. U H-ravnini, okomitoj na os stoca, dijagram je zraenja izotropan (svesmjeran), a u E-ravnini usmjeren. U niem frekvencijskom podruju, blizu fd, zraenje je najvee u poprenom smjeru na os. Poveanjem frekvencije glavna se latica razdvaja u dvije iji se smjerovi pomiu prema platevima gornjeg, odnosno donjeg stoca. Osim bikoninih antena u irokopojasnim se primjenama rabe razliite sukomplementarne (engl. self-complementary) te spiralne i logaritamski periodine antene (log-periodine) antene. Za tipinu spiralnu antenu (slika 10.21b) izvedenu od tankih tiskanih vodia postavljenih na tanku dielektrinu podlogu polarizacija je priblino kruna, a aktivni dio antene (spirale) za odreenu frekvenciju fr priblino je omeen podrujem opsega od jedne vale duljine, odnosno srednjeg polumjera ra / = c/( fr). Antena pokazuje usmjereni dijagram zraenja u smjeru okomitom na plohu spirale. Obino se rabi zraenje samo u jednom smjeru (prema naprijed), to se moe jednostavno ostvariti zatvaranjem stranje strane antene cilindrinom upljinom ispunjenom disipativnim materijalom. Na slici 10.21c prikazana je log-periodina antena koja se sastoji od niza elektrinih dipola, gdje je svaki dipol ili par dipola zaduen za zraenje u jednom uem frekvencijskom podruju. Log-periodina antena pokazuje najjae zraenje u smjeru osi niza prema manjim elementima. Naime, antena na slici 10.21c periodina je struktura. Krakovi dipola krai od etvrt valne duljine za zadanu frekvenciju ponaaju se kao kapacitivni elementi pa se u podruju u kojem su ti elementi krai od etvrt valne duljine struktura ponaa kao kapacitivno optereena prijenosna linija. Obratno, za elemente dulje od etvrt valne duljine, struktura je zaporna, odnosno elementi se ponaaju kao reflektori. Stoga se struktura pobuuje od kraih elemenata prema duljim elementima. Da bi se ostvario dijagram zraenja usmjeren prema kraim elementima, susjedne elemente valja pobuivati protufazno. Na slici 10.21c prikazana je log-periodina antena koja se sastoji od niza elektrinih dipola, gdje je svaki dipol ili par dipola zaduen za zraenje u jednom uem frekvencijskom podruju. Log-periodina antena pokazuje najjae zraenje u smjeru osi niza prema manjim elementima. Naime, antena na slici 10.21c periodina je struktura. Krakovi dipola krai od etvrt valne duljine za zadanu frekvenciju ponaaju se kao kapacitivni elementi pa se u

podruju u kojem su ti elementi krai od etvrt valne duljine struktura ponaa kao kapacitivno optereena prijenosna linija. Obratno, za elemente dulje od etvrt valne duljine, struktura je zaporna, tj. elementi se ponaaju kao reflektori. Stoga se struktura pobuuje od kraih elemenata prema duljim elementima. Da bi se ostvario dijagram zraenja usmjeren prema kraim elementima, susjedne elemente valja pobuivati protufazno. Dobitak log-periodinih antena nalazi se u rasponu od 6 do 12 dB, a frekvencijsko podruje iznosi vie oktava.
z v

a)

ZA

tanka dielektrina podloga

apsorber

ra(f )

pobudna linija

b)
fr1

fr2 fr N smjer najjaeg zraenja

c)
smjer pobude

Slika 10.21. a) Bikonina antena. b) Spiralna antena kod koje aktivni dio za frekvenciju fr ini dio spirale od prikljunica antene (sredite spirale) do polumjera ra(fr) r/ = c/( fr). c) Log-periodina antena. Svaki dipol pokriva uzak pojas frekvencija oko rezonantne frekvencije (fr, gdje je n = 1, 2, ...N). Antena se pobuuje od kraih elemenata prema duljim, a najvee je zraenje u suprotnome smjeru. To je ostvareno protufaznom pobudom susjednih dipola.