pierre nora

prevele s francuskog: milena ostoji, ana irena hudl

135

Izmeu sjeanja i povijesti

Kraj povijesti ~ sjeanja Ubrzavanje povijesti: onkraj metafore, to to doslovce znai? Sve bri pad u bespovratno mrtvu prolost, globalna percepcija svih stvari kao nestalih-slamanje ravnotee izmeu sadanjosti i prolosti. Potaknuto duboko historijskim osjeajem, raspada se sve proivljeno u toplini tradicije, u promjenjivosti obiaja, u ponavljanju pradavnog. Samosvijest uvijek dolazi pod znakom onoga to je ve poelo, uvijek kao ispunjenje neega to je ranije zapoelo. O sjeanju neprestance govorimo jer ga vie nemamo. Znatielja za mjestima gdje se sjeanje kristalizira i nalazi svoje utoite u vezi je s ovim naroitim trenutkom u francuskoj povijesti, prijelomnim trenutkom u kojemu se svijest o raskidu s prolou mijea s osjeajem o (rastrganom) sjeanju, ali u kojem ta rastrganost budi dovoljno sjeanja da se moe postaviti pitanje o njegovu utjelovljenju. Osjeaj kontinuiteta taloi se na odreenim mjestima: lieux de mmoire, mjesta sjeanja zamijenila su milieux

pierre nora* Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

136
*pierre nora Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

de mmoire, sredita sjeanja. Pomislimo na ono bespovratno osakaenje koje je predstavljalo nestanak seljake kulture, tog kolektivnog sjeanja par excellence koji kao predmet prouavanja ulazi u modu istovremeno s vrhuncem industrijskog uzleta. No unitenje tog sredinjeg dijela naeg sjeanja tek je jedan od primjera. Cijeli svijet se zakovitlava u fenomenima poznatim kao globalizacija, demokratizacija, uspon masovne kulture i medija. Na periferiji, neovisnost je povukla u povijesnost nove nacije ve otprije probuene iz etnolokog sna kolonijalnim silovanjem. Slian proces unutarnje dekolonizacije zadesio je etnike manjine, obitelji i subkulture, sve odreda velikog sjeajnog i malog historijskog kapitala. Svreno je s drutvima utemeljenim u sjeanju, sa svim institucijama poput crkve, kole, obitelji i drave koje su jamile prenoenje vrijednosti. Svreno je s ideologijama utemeljenim u sjeanju, ideologijama koje su ublaavale prijelaz iz prolosti u budunost ili onima ukazivale na to to budunost treba zadrati iz prolosti, bilo u ime reakcije, progresa ili revolucije. tovie, sam se nain historijske percepcije uz pomo medija udesno proirio, tako da je sjeanje, nekad naslijee intimnog iskustva, zamijenjeno efemernom opnom aktualnosti. Fenomen ubrzavanja povijesti jasno nam otkriva distancu izmeu istinskog sjeanja, drutvenog i netaknutog, utjelovljenog u takozvanim primitivnim ili arhajskim drutvima i koje nestaje s njima, i - povijesti kao naina na koji naa drutva, osuena na zaborav jer su ponijeta promjenom, organiziraju prolost. Distancu izmeu jednog integriranog sjeanja, diktatorskog i nesvjesna sebe, svemonog i spontano aktualizirajueg, sjeanja bez prolosti jer ju vjeno reciklira u naslijee odailjui tako jueranjicu predaka u nepromjenjivo vrijeme heroja, porijekla

i mita- i s druge strane, naeg sjeanja koje je tek povijest, trag i odabir. Distancu koja se samo poveava u mjeri u kojoj naroito novovjeki ovjek prisvaja pravo, mo, ak dunost promjene. Distancu koja danas doivljava svoj grevit ishod. Ovo iskorjenjivanje sjeanja pobjednikom povijeu otkriva prijelom drevne veze identiteta iju smo istinitost nekada uzimali zdravo za gotovo: jednakost izmeu povijesti i sjeanja. esto podcrtavana slabost francuskog jezika, injenica da postoji tek jedna rije za oznaavanje proivljene povijesti i intelektualnog postupka koji ju ini inteligibilnom (to se u njemakom razlikuje kao Geschichte i Historie, u hrvatskom kao povijest i historija) ukazuje ovdje na duboku istinu: promjena koja se deava iste je naravi kao i nain na koji si je prikazujemo. Kad bismo nastanjivali nae sjeanje, ne bismo mu trebali posveivati mjesta. Ne bi ni bilo lieux de mmoire, mjesta sjeanja, jer sjeanje ne bi bilo potisnuto povijeu. Svaka, pa i najsvakodnevnija gesta bila bi doivljena kao religiozno ponavljanje onog to se oduvijek ini, u tjelesnoj identifikaciji ina i smisla. im postoji trag, distanca, posredovanje vie se ne radi o sjeanju, rije je o povijesti. Pomislimo samo na idove, osuene na svakodnevnu vjernost ritualu tradicije: kao narod sjeanja povijest ih se nije ticala sve dok im otvaranje suvremenom svijetu nije nametnulo potrebu za povjesniarima. Sjeanje i povijest nisu sinonimi, dapae, umnogome su suprotstavljeni. Sjeanje je ivot, uvijek ga prenose ivi ljudi i stoga je u trajnoj evoluciji, otvoreno dijalektici uspomene i zaborava, nesvjesno neprekidnih iskrivljenja, osjetljivo na sva prisvajanja i manipulacije, podlono dugim mirovanjima i naglim oivljavanjima. Povijest je s druge strane uvijek problematina i nepotpuna rekonstrukcija onog to je prolo. Sjeanje je

137
pierre nora* Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

138
*pierre nora Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

uvijek aktualan fenomen koji uvezuje proivljeno u vjenu sadanjost; povijest je prikaz prolosti. Zbog svoje uvstvenosti i maginosti sjeanje si prilagoava tek detalje koji mu se ne suprotstavljaju; hrani se nejasnim, sudarajuim, globalnim ili plutajuim, posebnim ili simbolikim uspomenama, osjetljivo na sve prijenose, zaslone, cenzuru ili projekcije. Budui da je intelektualan i sekularizirajui postupak, povijest priziva analizu i kritiki diskurs. Sjeanje sakralizira uspomenu; povijest ju profanizira, protjeruje u prozaino. Sjeanje izvire iz grupe koju i spaja, to znai, kao to je govorio Maurice Halbwachs, da postoji onoliko sjeanja koliko i grupa, da je sjeanje po prirodi mnogostruko, ali specifino, kolektivno, pluralno, a opet individualizirano. Povijest, nasuprot tomu, pripada svima i nikomu, to joj daje univerzalnu namjenu. Sjeanje se ukorjenjuje u konkretnom, u prostoru, u gesti, slici i objektu. Povijest se dri samo vremenitih kontinuiteta, evolucija i odnosa meu stvarima. Sjeanje je apsolut, a povijest poznaje tek ono relativno. U srcu povijesti djeluje jedna kritika koja unitava spontano sjeanje. Povijest uvijek sumnjii sjeanje jer joj je prava misija da to sjeanje uniti i potisne, ona je delegitimacija proivljene prolosti. Iz perspektive drutva povijesti, na granicama potpuno historiziranog svijeta dogodila se ultimativna i definitivna desakralizacija. Kretanje povijesti, povijesna ambicija nije velianje onog istinski prolog, nego njegovo ponitenje. Bez sumnje, jedna poopena kritika sauvala bi muzeje, kolajne i spomenike, dakle arsenal nuan za njezin vlastiti rad, ali praznei ih od tog to ih u naim oima ini mjestima sjeanja. Drutvo koje bi u potpunosti ivjelo pod znakom povijesti ne bi poznavalo mjesta gdje bi naposljetku mogli usidriti svoje sjeanje, ba kao to ih ne poznaje ni tradicionalno drutvo

potpuno uronjeno u sjeanje. Jedan od najvidljivijih znakova tog raskida povijesti od sjeanja vjerojatno je i poetak jedne historije povijesti, nedavno buenje historiografske svijesti u Francuskoj. Povijest, naroito povijest nacionalnog razvoja oblikovala je najjae od francuskih kolektivnih tradicija, dakle milieu de mmoire, sredite sjeanja par excellence. Od srednjevjekovnih kroniara do modernih povjesniara totalne povijesti cijela se povijesna tradicija razvila kao disciplinirano vjebanje sjeanja, njegovo spontano produbljivanje, rekonstituiranje prolosti bez upljina i bez pukotine. Nesumnjivo, jo od Froissarta, nijedan od velikih povjesniara nije imao osjeaj da ispisuje tek partikularno sjeanje. Commynes nije bio svjestan da prikuplja tek dinastiko sjeanje, La Popelinre francusko, Bossuet sjeanje najkranskije monarhije, Voltaire sjeanje o napretku ljudske vrste, Michelet samo sjeanje naroda, a Lavisse sjeanje nacije. Upravo suprotno, duboko su osjeali da se njihov zadatak sastoji u uspostavljanju pozitivnijeg, sveobuhvatnijeg i eksplikativnijeg sjeanja od onog njihovih prethodnika. Znanstveni arsenal koji si je znanost priskrbila u prolom stoljeu samo je pojaao kritiko ustanovljenje istinskog sjeanja. Sve velike preradbe historijske metode sastojale su se u poveavanju baze kolektivnog sjeanja. U zemlji poput Francuske historija povijesti ne moe biti nevin postupak: ona je unutarnje subvertiranje jedne povijestisjeanja od strane povijesti-kritike. Sve su povijesti kritike prirode, a svi povjesniari teili su raskrinkati lane mitologije svojih prethodnika. Temeljna se promjena dogaa kad povijest krene pisati vlastitu povijest. Raanje historiografske brige, to je povijest koja si stavlja u zadatak prognati iz sebe sve to ona nije, razotkrivajui se rtvom sjeanja i inei napor da ga se rijei. U

139
pierre nora* Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

140
*pierre nora Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

zemlji koja povijesti nije dala vrhovnu i oblikotvornu ulogu u stvaranju nacionalne svijesti, historija povijesti ne bi bila toliko optereena polemikim sadrajem. U Sjedinjenim Dravama na primjer, zemlji pluralnih sjeanja i razliitih tradicija historiografska se disciplina oduvijek prakticira. Razliite interpretacije Neovisnosti ili Graanskog rata, ma kako veliki bili ulozi, ne osporavaju ameriku tradiciju jer ona, ukoliko uope postoji, ne poiva prvenstveno na povijesti. Nasuprot tomu, u Francuskoj je historiografija ikonoklastika i drska. Doepava se najbolje ustrojenih predmeta tradicije - kljune bitka poput bitke kod Bouvinesa, kanonskog prirunika poput petit Lavissea- da bi im proniknula mehanizam i to tonije rekonstruirala uvjete njihova postajanja. Historiografija unosi dvojbu: ona je otrica kritike koja zasijeca izmeu stabla sjeanja i kore povijesti. Historiografija francuske revolucije, rekonstruiranje njenih mitova i interpretacija znak je da se vie ne identificiramo s njenim naslijeem. Propitivati tradiciju, ma koliko asnu, znai ne prepoznavati se vie njenim nositeljem. No historija povijesti ne bavi se samo najsvetijim predmetima iz francuske tradicije. Propitujui svoja materijalna i konceptualna sredstva, procedure vlastite proizvodnje i drutvena podruja svojeg rasprostiranja te vlastito ustanovljenje u tradiciji, cijela povijest ulazi u historiografsko doba, dovrava svoje razjednaavanje od sjeanja. Samo sjeanje tako postaje predmet jedne mogue povijesti. U Francuskoj se jednom inilo da se kroz povijest i oko pojma Nacije iskristalizirala jedna tradicija sjeanja, u razdoblju od Lettres sur lhistoire de la France Augustina Thierrya (1827.) do Histoire sincre de la nation franaise Charles Seignobosa (1933.) (zasnujemo li iroko kronologiju) i to u sintezi Tree republike. Povijest, sjeanje i Nacija inili su vie nego prirodnu zajednicu,

komplementarno kruenje, simbiozu na svim razinama: znanstvenoj i pedagokoj, teorijskoj i praktinoj. Nacionalna definicija sadanjosti zahtijevala je opravdanje rasvjetljavanjem prolosti. Sadanjost je oslabljena traumom revolucije koja je nalagala ope prevrednovanje monarhijske prolosti. Oslabljena je jo vie traumom poraza iz 1870. koji je hitnijim inio zahtjev za razvojem dokumentaristike erudicije i kolskog prenoenja sjeanja, pogotovo uzevi u obzir sve veu premo njemake znanosti i pedagogije, to je bila vea trauma od vojnog poraza kod Sadowe etiri godine ranije. Povjesniar ima golemu nacionalnu odgovornost, on je napola vojnik, napola sveenik. Njegov ton odjekuje i u uvodniku prvog broja Revue historique (1876.) u kojem Gabriel Monod legitimno uvia da znanstveno istraivanje, ubudue sporo, kolektivno i metodino radi na samozatajan i siguran nain za sjaj i veliinu domovine, kao i ljudskog roda uope. itajui takav, kao i stotine slinih tekstova zapitate se kako je mogue da je ideja da pozitivistika povijest nije kumulativna mogla ikada biti uvjerljiva. Naprotiv, iz teleoloke perspektive ustrojenja nacije, tek su ono politiko, vojno, biografsko i diplomatsko stupovi kontinuiteta. Poraz kod Azincourta ili Ravaillacov no, Dan budala (Journe des Dupes) ili tajna odredba Westfalskog sporazuma proizlaze iz skrupuloznog knjigovodstva. Najistananija erudicija dodaje ili oduzima detalj kapitalu nacije. Ovaj memorijalni prostor mono je jedinstven: od grko-rimske kolijevke Francuske do kolonijalnog imperija Tree republike razmak nije vei od razmaka izmeu visoke erudicije koja batini pridruuje nove pobjede i kolskog prirunika koji propisuje dogmu. Povijest je sveta jer je nacija sveta. Nacijom se francusko sjeanje odravalo svetim. Zato se ta sinteza ipak raspada, desakralizira? Za vrijeme krize

141
pierre nora* Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

142
*pierre nora Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

tridesetih godina par Drava-Nacija progresivno se zamjenjuje parom Drava-drutvo. Istovremeno i iz istih razloga povijest od tradicije sjeanja spektakularno postaje znanje drutva o samom sebi, naroito u Francuskoj. Takva nova, drutvena povijest mogla je umnogostruiti svoj predmet u mnogo partikularnih sjeanja, transformirati se ak u laboratorij za istraivanje mentaliteta prolosti, ali, osloboena nacionalne identifikacije, ona je prestala biti nastanjena jednim subjektom nositeljem, izgubila je svoju pedagoku misiju prenositeljice vrijednosti - to jasno pokazuje i aktualna obrazovna kriza. Nacija vie nije objedinjujui okvir koji sadrava svijest o kolektivitetu. Definicija nacije vie nije gorue pitanje, a zahvaljujui miru, prosperitetu i smanjenju moi Francuske kao svjetske sile, naciji prijeti tek izostanak prijetnje. Dolaskom drutva na mjesto Nacije legitimacija prolou ustupa mjesto legitimaciji budunou. Prolost smo mogli tek poznavati i slaviti ju, Naciju je valjalo sluiti; budunost treba pripremiti. Tri pojma ponovno postaju autonomna: Nacija vie nije borba nego danost, povijest je postala drutvena znanost, a sjeanje iskljuivo privatan fenomen. Nacija-sjeanje vjerojatno je posljednja inkarnacija povijesti-sjeanja. Prouavanje lieux de mmoire, mjesta sjeanja nalazi se tako na raskriju dviju struja koje mu u dananjoj Francuskoj definiraju vanost i znaenje. S jedne strane historiografski pokret: refleksivni povratak historije samoj sebi, s druge je to historijsko kretanje u pravom smislu rijei koje oznaava kraj jedne tradicije sjeanja. Vrijeme mjesta sjeanja predstavlja tono ovaj trenutak u kojem beskrajni kapital koji smo ivjeli u intimnosti sjeanja nestaje i ponovno oivljava tek pod pogledom ponovno uspostavljene povijesti. Odluno produbljivanje rada povijesti s jedne, dolazak jednog ojaanog naslijea prolosti s druge strane. Unutranja

dinamika kritikog principa, iscrpljivanje naeg politikog i mentalnog historijskog okvira koje je toliko mono da nas ne ostavi ravnodunima te toliko neprimjetno da se namee tek osvrtom na najeklatantnije od svojih simbola. Ova dva kretanja, historijsko i historiografsko, upuuju nas da preispitamo osnovna orua povijesnog istraivanja i osnovne simbole koji tvore nae sjeanje: arhive i francusku trobojnicu, rjenike i Panteon, muzeje i Slavoluk pobjede, Larousseov rjenik i Zid Fdra. Mjesta sjeanja ponajprije su ostaci, ultimativni oblik u kojem preivljava komemorativna svijest u povijesti koja sjeanje treba jer ga se odrekla. Deritualizacija svijeta iznjedruje pojam lieux de mmoire, upravo ga umijee i elja drutva ponesenih svojom transformacijom i obnavljanjem proizvode, podiu, ustanovljuju, konstruiraju, odreuju i uzdravaju. Drutvo po naravi vrednuje novo ispred starog, mladost ispred starosti, budunost ispred prolosti. Muzeji, arhivi, groblja i kolekcije, festivali i obljetnice, sporazumi i zapisnici, spomenici, sanatoriji, privatne asocijacije - sve su to ostaci drugog doba, iluzije vjenosti. Otud i nostalgini aspekt ovih pobonih poduzimanja, patetinih i beivotnih. To su rituali drutva bez rituala, prolazni sakramenti raaranog svijeta, naroite vrijednosti u drutvu koje glaa partikularnosti, de facto diferencijacije u principijelno nivelirajuem drutvu, znakovi prepoznavanja i pripadnosti grupi i drutvu koje individue tei prepoznati samo kao jednake i identine. Mjesta sjeanja raaju se iz osjeaja da ne postoji spontano sjeanje, da treba stvarati arhive, odravati obljetnice, organizirati proslave, izgovarati pohvalne pogrebne govore, sastavljati dokumente jer takvi postupci vie nisu prirodni. Zato ar s kojim neke manjine brane privilegirana pribjeita sjeanja kao ljubomorno uvanje ognjita otkriva (do usijanja)

143
pierre nora* Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

144
*pierre nora Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

istinu svih mjesta sjeanja: bez komemorativnog bdijenja povijest bi ih brzo pomela. Oni su bastioni koji podupiru nae identitete. Ali da onom to oni brane nita ne prijeti, ne bi bilo niti potrebe za stvaranjem mjesta sjeanja. Kad bi uspomene zaista ivjele, mjesta bi bila nepotrebna. I obrnuto, da povijest nije posegnula za njima da ih deformira, transformira, oblikuje i okameni, ne bi ni postale mjesta sjeanja. Upravo ta zbrka ih i stvara: momenti povijesti istrgnuti iz kretanja povijesti, a onda joj vraeni, ne vie ivi, ne jo sasvim mrtvi, poput koljki na obali kad se povue more ivueg sjeanja. Marseljeza i spomenici poginulim ive takav dvostruki ivot, skamenjen u osjeaju pomijeanog pripadanja i razdvojenosti. etrnaesti srpnja 1790. ve jeste i jo nije bio mjesto sjeanja. Dravnim je praznikom proglaen 1880., i time dakle uinjen slubenim mjestom sjeanja, ali republikanski duh, tada jo vrlo iv, stvorio je od tog datuma neto jo vee, uinio ga je genuinim povratkom izvoru. A danas? Gubitak nacionalnog sjeanja kao ivljene sadanjosti nalae nam pogled na 14. srpnja koji nije ni naivan niti ravnoduan. Sjeanje koje nas mui i koje vie nije nae, izmeu brze desakralizacije i privremenog vraanja svetosti. Unutarnja nas privrenost ini dunicima onog to nas je nainilo ovakvima kakvi jesmo, no povijeu otueni od tog naslijea, obvezuje nas da ga prosuujemo hladnim okom. Spaena mjesta sjeanja u kojem vie ne ivimo: poluslubena i institucionalna, donekle afektivna, sentimentalna; mjesta jednodunosti bez jednoglasja koja vie ne izraavaju militantno uvjerenje ni strastveno sudjelovanje, ali u kojima jo uvijek tinja simboliki ivot. Pad iz sjeajnog u povijesno, iz jednog svijeta u kojem smo imali pretke u svijet tek kontingentnog odnosa s onim to nas je nainilo, prelazak iz totemske u kritiku povijest:

to je trenutak u kojem nastupaju mjesta sjeanja. Vie ne slavimo naciju, nego prouavamo njene proslave. Sjeanje podjarmljeno povijeu Dakle, sve to danas nazivamo sjeanjem nije sjeanje ve povijest. Sve ono to nazivamo bljeskom sjeanja poetak je njegova vlastitog nestanka u plamenu povijesti, potreba za sjeanjem je potreba za povijeu. Bez sumnje, nemogue je ivjeti bez te rijei. Tu injenicu treba prihvatiti s jasnom svijeu o razlici izmeu istinskog sjeanja koje se sklonilo u gestama i navikama, vjetinama prenoenja znanja tiine, znanjima tijela, sjeanju proimanja i spontanih refleksa, te s druge strane, sjeanja izobliena prelaskom u historiju, koje predstavlja istu suprotnost ovom prvom: voljno i proizvoljno, proivljeno kao dunost, a ne neto spontano, psiholoko, individualno i subjektivno, socijalno, kolektivno, sveobuhvatno. Kako je dolo do prijelaza prvog, neposrednog oblika u ovaj drugi, neizravan oblik? Promatranje kraja suvremene pretvorbe najbolji je nain pronalaenja odgovora. Suvremeno sjeanje je prije svega arhivsko - ono se potpuno oslanja na ono najpreciznije u tragovima, najmaterijalnije u ostacima, najkonkretnije u snimci i najvidljivije u slici. Proces zapoet pisanjem zavrava u trenutku kada se zapisano pretvori u snimku najvee vjernosti. to je sjeanje manje proivljeno iznutra, poveava se potreba za vanjskim, opipljivim znakovima bitka koji postoji samo u sjeanju, otud i ta opsjednutost arhiviranjem koja obiljeava cjelokupno ouvanje sadanjeg trenutka, a uostalom i prolosti. Osjeaj da sve ubrzano i definitivno nestaje mijea se sa zabrinutou za pravo znaenje sadanjosti i tjeskobom za budunost, pa smatramo da i najskromnija 145
pierre nora* Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

146
*pierre nora Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

ruevina, najbeznaajnije svjedoanstvo treba smatrati dostojnim pamenja. Zar nismo ve i previe alili gubitak ili unitenje onoga to nam je moglo omoguiti otkrivanje prijanjeg kod naih prethodnika, u svrhu izbjegavanja istih prigovora onih koji e doi poslije nas? Pamenje prolazi kroz proces najpaljivije rekonstrukcije. Sjeanje je sve vie stvar biljeenja: povjeravajui arhivu odgovornost pamenja, ono pohranjuje znakove kao to zmija pohranjuje staru kou. Neko su se kolekcionari, eruditi i redovnici posveivali sakupljanju dokumenata, na marginama drutva koje je napredovalo i povijesti koja se pisala bez njih. Potom je povijest-sjeanje ovo blago njihove dokumentacije stavila u sredite svog eruditskog rada, proirujui rezultate kroz mnotvo drutvenih institucija koje su za to i sluile. Danas, kada su historiari napustili kult dokumentarizma, cjelokupno je drutvo prigrlilo religiju ouvanja i arhivizacije. Ono to mi nazivamo sjeanjem zapravo nije nita drugo nego velebni ruevni materijal onoga ega se nikako ne moemo sjetiti, i nepresuni izvor onoga ega bismo se mogli imati potrebu sjeati. Papirnato sjeanje o kojem je pisao Leibniz postalo je autonomna institucija, neovisna o muzejima, knjinicama, skladitima, arhivima i bazama podataka. Strunjaci procjenjuju da e dananji javni arhivi za nekoliko desetljea biti zahvaeni kvantitativnom revolucijom, i tako e ih biti i do tisuu puta vie no to ih ima danas. Nijedna epoha u povijesti ovjeanstva nije, poput nae, svjesno stvorila toliko arhiva: ne prednjai ona tek po opsegu dokumentacije koju suvremeno drutvo iziskuje, niti samo po nainu reprodukcije i ouvanja podataka kojima nae doba raspolae, nego i po praznovjerju i tovanju samog traga prolosti. U mjeri u kojoj nestaje tradicionalno sjeanje, sve vie osjeamo da je potrebno skupljanje ruevina, svjedoanstava, do-

kumenata, slika, govora; osjeamo se dunima skupljati vidljive znakove svega to je bilo, kao da bi to mnotvo dokumenata moglo jednom biti dokaz na tko zna kakvom sudu povijesti. Dodue, trag negira svetost, a opet zadrava auru svetosti. Nemogue je predvidjeti ega e se u budunosti trebati sjeati, stoga, za svaki sluaj, sve skladitimo u arhive. Polje onog vrijednog sjeanja enormno se proirilo, patimo od hipertrofije funkcije sjeanja koja je nuno povezana s osjeajem njegova gubitka i korelativnim pojaavanjem vanosti institucija sjeanja. Dolo je do neobinog preokreta meu profesionalnim arhivistima kojima se neko zamjerala manija ouvanja podataka i umnoavanja arhiva. Danas privatne tvrtke i javne uprave savjetuju arhivistima da sauvaju sve podatke, a profesionalni arhivisti shvatili su da je bit njihova zanimanja umijee kontroliranog unitavanja. Materijalizacija sjeanja se na taj nain proirila, decentralizirala i demokratizirala u razdoblju od samo nekoliko godina. U klasinim razdobljima postojale su tri vrste izdavaa arhiva: velikake obitelji, Crkva i drava. Uostalom, tko se danas ne smatra pozvanim zabiljeiti svoja sjeanja ili pak napisati vlastite memoare? Tu ne ulaze samo biljeke beznaajnih povijesnih aktera, ve i svjedoanstva njihovih supruga i lijenika. to je svjedoanstvo obinije, to e bolje prikazati mentalitet prosjenog ovjeka. Slabljenje sjeanja doseglo je vrhunac u opem prihvaanju biljeenja informacija. U samo jednoj generaciji imaginarni muzej arhiva znatno je poveao svoj fond. Pojam batine 1980. godine poprima novi skup znaenja to ga ini jasnim primjerom irenja pojma do granica nepostojanosti. Deset godina ranije, rjenik Larousse iz 1970. ograniavao je pojam batine na imovinu koja se nasljeuje od oca ili majke. Le Petit Robert iz 1979. taj pojam definira kao imovinu naslijeenu

147
pierre nora* Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

148
*pierre nora Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

od predaka, kulturnu batinu neke zemlje. Od jednog vrlo ogranienog poimanja povijesnih spomenika, preko konvencije o lokalitetima iz 1972.godine, vrlo naglo smo preli na poimanje koje, teoretski, ukljuuje svaki mogui smisao. Imperativ epohe nije dakle samo sauvati svaki znak koji navodi na sjeanje - pa ak i onda kad nam nije sasvim jasno na koja nas sjeanja ti znakovi navode - ovo vrijeme naroito nalae stvaranje arhiva. Arhivi socijalnog osiguranja u Francuskoj mogli bi nam posluiti kao primjer: mnotvo dokumenata bez premca, duine tri kilometra ije bi kompjutorsko deifriranje omoguilo razumijevanje cijelog francuskog drutva, svega normalnog i patolokog, od prehrambenih navika do stilova ivota, po kriteriju regija ili profesija. No, samo ouvanje ove mase podataka zahtijeva drastine i gotovo neizvedive odluke. Arhivirajmo koliko nam je drago: ipak emo uvijek neto izostaviti. Zar odnedavno sve vea tenja da se sakupe usmena svjedoanstva ne dokazuje tu injenicu? Samo u Francuskoj ima vie od tri stotine radnih skupina koje se bave sakupljanjem svih glasova koji dopiru do nas iz prolosti (prema Phillipeu Joutardu). Ta inicijativa ima smisla, no ipak se na trenutke moemo zapitati radi li se o posebnoj vrsti arhiva za ije je biljeenje potrebno utroiti trideset i est sati, a ija iskoristivost nije definirana, budui da se smisao otkriva tek nakon to odsluamo cijelu snimku? Stoga je nemogue izbjei crv sumnje kad je u pitanju njihova korisnost. Na kraju, odnosi li se volja za sjeanjem na ispitanika ili onoga koji postavlja pitanja? Arhiv sam sebi mijenja smisao i poloaj tu nije rije o vie ili manje namjernim ostacima proivljenog sjeanja, ve se radi o svjesnom izluivanju onog to je izgubljeno. Time se proivljeno (koje se esto zbiva u svrhu vlastitog biljeenja) ponovno proivljava kao drugo sjeanje pa

si moemo postaviti sljedee pitanje: od ega se zapravo sastoje dogaaji koje upravo proivljavamo? Beskrajno stvaranje arhiva je zapravo djelovanje nove svijesti, odnosno jasniji izraz terorizma historiziranog sjeanja. Ta vrsta sjeanja do nas dopire izvana, a mi ju interioriziramo kao individualni napor, budui da vie nije drutvena praksa. Prijelaz iz sjeanja u povijest obvezuje svaku drutvenu skupinu da preispita i redefinira svoj identitet oivljavanjem vlastite povijesti. Glavna zadaa sjeanja je da svakoga od nas uini svojim vlastitim povjesniarom. Na taj je nain historijski imperativ premaio krugove profesionalnih povjesniara. Dakako, ne radi se samo o negdanjim marginalcima slubene povijesti kojima potreba za povratkom njihove vlastite prolosti ne da mira; radi se zapravo o dobro ureenim odredima intelektualaca i strunjaka ili pak onih koji to nisu, koji, ba poput raznih naroda i drutvenih manjina, osjeaju snanu potrebu da pronau svoje vlastito ustrojstvo i korijene. ini se da, odnedavno, nema obitelji u kojoj se bar jedan lan nije prihvatio zadatka da rekonstruira to je mogue potpunije ivote i najskrivenije tajne obitelji iz koje je potekao. Poveanje broja genealokih istraivanja noviji je i masovan fenomen: godinji izvjetaj Nacionalnog arhiva iz 1982. godine pokazuje da se 43% istraivaa arhivskih podataka bavilo genealokim istraivanjem, dok se 37% bavilo drugom vrstom znanstvenog rada. Ipak, iznenauje da ne dugujemo povjesniarima najznaajnije pisane povijesti biologije, fizike, medicine ili glazbe, nego upravo biolozima, fiziarima, lijenicima i glazbenicima. ak su uitelji u svoje ruke preuzeli i povijest pouavanja, poevi od tjelesnog odgoja pa sve do pouavanja filozofije. U vrijeme kada su etablirana znanja podvrgnuta sumnji, svaka znanstvena disciplina postavila si je

149
pierre nora* Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

150
*pierre nora Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

zadau provjere svojih temeljnih stajalita retrospektivnom analizom vlastita nastajanja. Sociologija se bavi traenjem svojih utemeljitelja, a etnologija u razdoblju od kroniara iz 16. stoljea do doba kolonijalnih upravitelja istrauje vlastitu prolost. ak je i knjievna kritika pokuala otkriti genezu vlastitih kategorija i tradicionalnih postupaka. Pozitivistika povijest, koja se ak moe smatrati artistikom u vrijeme kada su se historiari prestali njome baviti, u tim upornim stremljenjima i tenjama za ponovnim buenjem prolosti prepoznaje odreeno irenje i dubinsko prodiranje u samu bit, to nikad prije nije bio sluaj. Konac povijesti-sjeanja umnogostruio je broj zasebnih sjeanja koja zahtijevaju otkrivanje svoje vlastite povijesti. Naredba otro nalae da se sjetimo, ali na meni je da se prisjetim i to bih trebao uiniti iskljuivo i samo ja. Povijesna metamorfoza sjeanja vodi do konane pretvorbe u psihologiju individue. Dva su fenomena tako usko povezana da gotovo nije mogue ne ukazati na toku u kojoj je dolo do njihova kronolokog podudaranja. Krajem devetnaestog stoljea dogaa se odluujue uzdrmavanje ve tradicionalnih postavki (koje, naravno, kulminira u unitenju ruralne, usmene kulture), a pojam sjeanja postaje sredinji u filozofskom miljenju, kod Bergsona, u promiljanju psihike osobnosti u Freudovoj psihoanalizi, u autobiografskoj knjievnosti kod Prousta. Unitenje tradicionalnog francuskog poimanja sjeanja kao neeg ukorijenjenog u samom tlu i iznenadna pojava sjeanja kao sredinjeg dijela individualnog identiteta bile su poput dvije stranice istog lista papira, i predstavljale su poetak procesa koji je danas u punom zamahu. Freudu i Proustu dugujemo ta dva intimna, a opet univerzalna lieux de mmoire: mit o prvom ocoubojstvu i slavni kolai petite madelaine. Ta transformacija sjeanja ukazuje na odluni zaokret od historijskog prema psiholokom, od

socijalnog prema individualnom, od konkretne poruke na subjektivni prikaz te od ponavljanja na pamenje. Sjeanje je time postalo privatna stvar svakog pojedinca, a kao rezultat ove psihologizacije, promijenio se i odnos izmeu identiteta vlastitog ja, mehanizama sjeanja i odnosa prema prolosti. Na kraju krajeva, sjeanje ograniava pojedinca i samo pojedinca odreujui njegov odnos prema prolosti, oblikuje mu budunost. Atomizacija opeg i kolektivnog sjeanja u individualno daje pamenju mo unutarnje prinude, tako da ta obveza pamenja postaje otkrivanje pripadnosti i izvor identiteta i njegova istinskog, skrivenog znaenje. Pripadnost dakle postaje potpuni angaman. Kada sjeanje vie nije sveprisutno, njegovo postojanje ovisi o individualnoj savjesti, o usamljenoj odluci. to kolektiv manje proivljava sjeanje, vie raste potreba za pojedincima koji sami postaju ljudi sjeanja. To je kao unutarnji glasi koji svakom, na primjer, svakom Korzikancu govori Mora biti Korzikanac! i svakom Bretoncu Mora biti Bretonac!. Snaga ovog fenomena moda se najbolje vidi kod onih idova koji ne prakticiraju svoju vjeru, od kojih su mnogi posljednjih godina osjetili potrebu za istraivanjem sjeanja iz prolosti idovskog naroda. Cijela njihova tradicija temelji se na sjeanju, biti idov znai sjeati se stoga, uroni li takvo sjeanje duboko u ovjekovu nutrinu, ono poinje proimati itavo njegovo bie. Postavlja se pitanje o kojoj se vrsti sjeanja ovdje radi. U odreenom smislu rije je o sjeanju na sjeanje. Psihologizacija sjeanja daje nam dojam da spasenje pojedinca ovisi o isplati neisplativa duga. Tako moemo objasniti dvije vrste sjeanja: arhivskog sjeanja i sjeanja kao dunosti svakog pojedinca. Meutim, da bismo upotpunili sliku suvremene pretvorbe sjeanja, nuno je spomenuti i treu vrstu: otueno sjeanje. Kada nastojimo

151
pierre nora* Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

152
*pierre nora Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

odgonetnuti svoju povezanost s prolou analizom slavnih povijesnih djela, postaje nam jasno da nae historijsko znanje nije ni priblino slino sjeanju. Oekujemo da nam to znanje prui besprijekorno neprekinuti odnos s prolou, meutim, dogaa se upravo suprotno ono stvara osjeaj diskontinuiteta. Za negdanju povijest-sjeanje prolost nikad nije zaista prola i bilo ju je mogue oivjeti prisjeanjem. U tom smislu, sadanjost je promatrana kao obnovljena, aktualizirana prolost, usidrena u toki koja spaja prolost i sadanjost. Nedvojbeno, treba razdijeliti prolost i sadanjost, odrediti pojmove prije i poslije kako bi koncept prolosti kakvu znamo mogao funkcionirati. Meutim, to bi razdvajanje predstavljalo odvajanje dvaju pojmova, a ne radikalnu razlikovnost. Napredak i propadanje, dvije rado obraivane teme u modernom dobu koje su doprinosile razumljivosti povijesti, izvrsno pokazuju taj kult kontinuiteta, sigurnosti u znanje o tome komu i emu dugujemo to smo ono to jesmo. Otud i vanost pojma porijeklo, tog svjetovnog mita koji je francuskom drutvu zahvaenom nacionalnom sekularizacijom podario smisao i potrebu za svetim. to je sjajnije bilo porijeklo Francuske, vie je uveliavalo same Francuze. Kroz povijest smo se klanjali sami sebi. Danas taj odnos vie ne postoji. Kao to je vidljiva, predvidljiva, upravljiva, jasno oznaena projekcija sadanjosti koju nazivamo budunou postala nevidljiva, nepredvidljiva i gotovo neshvatljiva, tako smo promijenili i vlastitu percepciju prolosti vidljiva je prolost postala nevidljiva, negda vrsto ukorijenjenjenu prolost doivljavamo kao slom kontinuiteta; povijest koju smo promatrali kao uronjenost u kontinuitet sjeanja, postala je sjeanje projicirano u diskontinuitet jedne povijesti. Stoga vie nema govora o porijeklu ve o raanju. Prolost nam se nadaje kao radikalno drugo, sasvim

smo odsjeeni od nje. Istinu o svom sjeanju otkrit emo u trenu kada spoznamo koliko smo od tog sjeanja otueni. Usprkos tomu, pogreno bi bilo misliti da je taj osjeaj diskontinuiteta nejasan i dvosmislen. Paradoksalno, ta distanca iziskuje pribliavanje koje ju suzbija, istovremeno joj dajui i emocionalan prizvuk. Nikad prije nismo toliko udjeli za osjeajem blata na vlastitim izmama, terorom avla 1000. godine ili pak za smradom gradova u 18. stoljeu. Takve umjetne halucinacije prolosti shvatljive su tek ako uzmemo u obzir diskontinuitet. Sva dinamika naeg odnosa s prolou skriva se u istananoj igri nedokuivog i nepostojeeg. Ako je prvotno ideal bio oivjeti prolost, sada je prikazati prolost. Oivljavanje, ma koliko kompletno bilo, impliciralo je paljivo manipuliranje igrom svjetlosti i sjene kako bi se uredila perspektiva prolosti u svrhovitom pogledu sadanjosti. Nakon gubitka tog univerzalnog principa koji nam je sluio kao objanjenje, odjednom smo se nali u jednom fragmentiranom univerzumu, u kojem istovremeno nita nije toliko nevano, nemogue ili nedostupno da ne bi moglo teiti dostojanstvu povijesne misterije. Neko smo znali tko su nam preci, danas su nam preci svi i nitko. Budui da danas prolost moemo stvoriti iz gotovo niega, a opet, nitko ne zna to e biti prolost sutranjice, naa nesigurnost prepuna strepnje sve pretvara u obian trag, mogui dokaz, historijsku sumnju kojim kontaminiramo nedunost svega to dotaknemo. Nae poimanje prolosti je nasilno prisvajanje onoga za to znamo da nam vie ne pripada. Izgubili smo ono za ime tragamo, stoga smo prisiljeni prilagoditi kut gledita. Prikazivanje prolosti kao freske, fragmentarni ili panoramski pogled su sada nedopustivi, umjesto toga bavimo se odabranim elementima prolosti, posebnu pozornost posveujemo reprezentativnim uzorcima.

153
pierre nora* Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

154
*pierre nora Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

Nae sjeanje svodi se na ono to vidimo, na istu televizijsku sliku. Kako ne povui paralelu izmeu, primjerice, slavnog povratka pripovijesti koji moemo uoiti u najnovijim zapisima historije, i svemoi slike i filma u suvremenoj kulturi ak i ako se taj novi nain pripovijedanja potpuno razlikuje od tradicionalnog pripovijedanja, koje je bilo epizodino i samodostatno. Nisu li nae skrupulozno potovanje arhivskh dokumenata (koje prouavamo vlastitim oima) i novootkriveni interes za usmeno prenesenu historiju (u kojoj citiramo izravne sudionike i sluamo njihov vlastiti glas) nedvojbeno povezani s nainom na koji nas je prijenos vijesti uivo naviknuo na izravnu autentinost? Prouavamo li svakodnevni ivot u prolosti kako bismo jo jednom okusili sporiji ritam bolje proivljenog ivota, ne itamo biografije obinih ljudi kao da time elimo poruiti da mase nikad nije lako potpuno shvatiti njihovim mjerenjem? Iz bezbrojnih mikropovijesti pokuavamo sastaviti povijest u nadi da e tako sastavljena povijest biti slinija povijesti koju sami proivljavamo. Sve dosad reeno moglo bi se rezimirati pojmom mmoire-miroir, zrcalno sjeanje, kad taj pojam ne bi bio problematian utoliko to ogledala reflektiraju samo svoje identine prikaze, dok mi u povijesti traimo razliitosti, a kroz njih i iznenadno otkrie identiteta, ipak neuhvatljivog. Ne traimo svoju genezu ve nain da iz onoga to vie nismo otkrijemo tko zapravo jesmo. Zaudo, ova alkemija biti pomogla je stvaranju historijske prakse, ija je gotovo brutalna navala ka budunosti smjerala oslobaanju naeg spremnika tajni iz sadanjosti. Ipak, ova udesna transformacija nije djelo povijesti, nego povjesniara. Neobina je njegova sudbina: neko je uloga povjesniara bila jednostavna, a mjesto na drutvenoj ljestvici jasno odreeno,

bio je naime glasnogovornik prolosti i vodi koji je prokazivao put koji treba slijediti u budunosti. Kao takva, njegova osobnost bila je nevana u odnosu na usluge koje je pruao, bio je tek prijenosnik velikih znanja i sluio kao to neprimjetnija poveznica izmeu grube materijalnosti dokumentacije i njenog upisivanja u sjeanje. Bio je, konano, tek odsutnost opsjednuta objektivnou. Ipak, po raspadanju koncepta povijesti-sjeanja raa se nova vrsta povjesniara koji je, za razliku od svojih prethodnika, spreman priznati usku, intimnu, osobnu povezanost s temom kojom se bavi. tovie, spreman je objaviti, pa ak i produbiti svoj bliski odnos s prolou, ne smatrajui ga preprekom razumijevanju, ve alatom spoznaje. Njegov rad potpuno ovisi o njegovoj subjektivnosti, kreativnosti i sposobnosti ponovnog stvaranja. Njegova je funkcija metabolika jer od neeg bez smisla i ivota stvara neto ivo i smisleno. Zamislimo drutvo koje bi bilo u potpunosti uronjeno u osjeaj vlastite historinosti: takvo drutvo nikad ne bi moglo stvoriti povjesniare. S druge strane, drutvo sasvim fokusirano na budunost zadovoljilo bi se aparatima za snimanje i katalogiziranje, na taj nain odgaajui unedogled razumijevanje vlastita funkcioniranja. Nae drutvo je pak drukije: toliko se drastino promijenilo da je izgubilo sjeanje i postalo opsjednuto historijskim razumijevanjem sebe. Upravo je to stavilo povjesniara u sredite pozornosti: on naime spreava da povijest bude samo to i nita vie. I tako mi nadomjetamo nau zastranjenu perspektivu nastojanjima da sagledamo prolost u krupnom planu i umjetnoj hiper-realnosti. Ta injenica povjesniara dovodi do tradicionalnih oblika koje je odbacio i koji su uobiajeni za nae nacionalno sjeanje. I opet se, metaforiki reeno, nalazimo na pragu kue u kojoj smo roeni, koja sada nije nita drugo nego stara,

155
pierre nora* Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

156
*pierre nora Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

naputena zgrada. Stari obiteljski namjetaj jo je uvijek tamo, ali osvjetljenje je potpuno drugaije. Radionica je jo uvijek na svome mjestu, ali djelo koje treba nastati nema veze s njom. Lako je prepoznati svaku prostoriju, ali za to koja od njih slui? Historiografija je neizbjeno zala u epistemoloko doba, vrijeme identiteta je definitivno zavrilo. Povijest je nadvladala sjeanje, tako da povjesniar vie ne moe biti ovjek sjeanja. Umjesto toga, on sam postaje, u dubini svoga bia, lieu de mmoire, mjesto sjeanja. Mjesta sjeanja: drukija povijest Mjesta sjeanja pripadaju dvama kraljevstvima, to ih ini zanimljivim, ali i sloenim: ona su jednostavna, prirodna i konkretna, ali i dvosmislena, umjetna i apstraktna. Lieux de memoire su mjesta u sva tri smisla rijei: materijalnom, simbolikom i funkcionalnom, ali istodobno i u razliitim omjerima. Strogo materijalno mjesto, poput na primjer arhiva, mjesto je sjeanja tek zbog svoje simbolike aure. Izrazito funkcionalna mjesta sjeanja kao neki prirunik, testament ili udruenje veterana ulaze u kategoriju tek kao rituali. ak i minuta utnje koja nam se ini izrazitim primjerom simbolikog znaenja istovremeno je i materijalan odsjeak vremena i funkcionalna jer slui za povremenu koncentraciju na sjeanje. Tako ova tri aspekta sjeanja uvijek supostoje. Postoji li apstraktnije mjesto sjeanja od pojma generacije? Ona je ipak materijalna u demografskom smislu, hipotetiki funkcionalna jer istodobno osigurava kristaliziranje i prenoenje uspomene, ali simbolika po definiciji jer podrazumijeva iskustvo male skupine ljudi koje ipak karakterizira veinu koja nije sudjelovala u danim dogaajima. Mjesta sjeanja su igra povijesti i sjeanja, interakcija tih dvaju

imbenika koja okonava njihovom meusobnom naddeterminacijom. Ponajprije, potrebna je volja za sjeanjem kao primarni uvjet, inae bismo morali napustiti tu usku, ali potencijalno plodnu definiciju i doli bismo do mogue, ali vrlo iroke definicije, pogodne da obuhvati u kategoriju sve predmete potencijalno dostojne pamenja. Kao to su stara dobra pravila historijske kritike nalagala razlikovanje izravnih izvora, dakle svih onih koje je drutvo proizvelo pri punoj svijesti da e biti reproducirani, poput zakona ili umjetnikog djela od neizravnih izvora, dakle svih svjedoanstava epohe koje je drutvo stvorilo bez primisli da e ih povjesniari koristiti u budunosti. Bez namjere za sjeanjem, mjesta sjeanja bila bi lieux dhistoire, mjesta povijesti. S druge strane, jasno je da bi se. ukoliko im povijest, dakle vrijeme i promjena ne bi dali svoj obol, trebalo zadovoljiti s jednostavnom povijeu memorijala. Mjesta su sjeanja meutim hibridna i mutantska, u njima se intimno proimlju ivot i smrt, vrijeme i vjenost; poput Moebiusovih vrpca, u neprekidnoj su spirali kolektivnog i individualnog, prozainog i svetog, nepromjenjivog i pokretnog. Jer ako je tono da je temeljni raison dtre mjesta sjeanja da zaustave vrijeme i zaborav, fiksiraju stanje stvari, obesmrte smrt i materijaliziraju nematerijalno (na isti je nain zlato sjeanje novca), da zahvate to je mogue vie znaenja u to manje znakova, jednako je tako jasno da mjesta sjeanja ive od njihove sposobnosti za metamorfozu, za neprekidno oivljavanje starih i generiranje novih znaenja u uvijek novim i nepredvidljivim vezama, i upravo ih to ini tako uzbudljivim. Promotrimo dva razliita primjera. Kalendar usvojen za vrijeme Francuske revolucije mjesto je sjeanja par excellence iz najmanje dva razloga: kao kalendaru svrha mu je da uokviri sjeanje, a kao revolucionaran ponudio je novu nomenklaturu

157
pierre nora* Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

158
*pierre nora Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

i simbole da bi, kao to je tvrdio njegov autor otvorio novu stranicu povijesti ili, prema drugom izvjestitelju, da uini da se Francuzi ponovno osjeaju svojima. U tom smislu kalendar je trebao zaustaviti povijest u trenutku revolucije pokazujui dane, mjesece i godine prema slikama revolucionarne epike. Ve je to dovoljno da ga svrsta u mjesta sjeanja! Ali jo vie ga mjestom sjeanja ini njegov neuspjeh da bude to to su eljeli njegovi utemeljitelji. Kad bismo i danas ivjeli po njegovu ritmu, postao bi nam blizak i svakodnevan, poput gregorijanskog kalendara, i tako prestao biti mjesto sjeanja. Rastvorio bi se u naem memorijalnom pejzau i sluio bi tek za to da uskladi druga zamisliva mjesta sjeanja. Ali neuspjeh revolucionarnog kalendara nije potpun, neki dogaaji e zauvijek ostati vezani za imena njegovih mjeseca: Vendmiaire, Thermidor, Brumaire. Mjesta su sjeanja tako iskrivljujua zrcala koja izvru svoje teme na nain koji definira njihovo znaenje. Nijedno mjesto sjeanja ne izmie ovakvim zamrenim arabeskama. Uzmimo drugi primjer, slavnu djeju knjigu Tour de France par deux enfants, nesumnjivo mjesto sjeanja jer je, ba kao i petit Lavisse oblikovao sjeanje milijuna mladih Francuza. U to vrijeme ministar je obrazovanja mogao odreenog dana izvaditi svoj sat u tono 8 sati i 5 minuta i sa sigurnou ustvrditi sva naa djeca sada prelaze Alpe. Mjesto je to sjeanja i jer je popis svega to treba znati o Francuskoj, pripovijest o identitetu kao i inicijacijsko putovanje. Ali nije sve tako jednostavno: paljivije itanje pokazuje da ve i kad se pojavio, 1877., Le Tour je ocrtavao jednu Francusku koja vie ne postoji i da ga, jo od 16. svibnja te godine kad se Trea republika konano uvruje na vlasti, upravo njegova istanana oaranost prolou ini tako zavodljivim. Kao to je esto sluaj s knjigama za djecu, poetni joj uspjeh

osiguravaju sjeanja odraslih. A kasnije? Trideset i pet godina nakon prvog izdanja, pred sam rat, knjiga jo uvijek vlada meu djejim knjigama, ali ve je itaju s nostalgijom prema proloj tradiciji, na to ukazuje i injenica da se bolje prodaju stara nego nova izdanja. Zatim postaje rijetka, ne koristi se vie osim u udaljenim ruralnim krajevima. Le Tour de le France par deux enfants polako postaje rijetkost s tavana i materijal za povjesniare; biva zaboravljena. Naputa kolektivno sjeanje i seli se u povijesno, zatim pedagoko sjeanje. Za stotu obljetnicu 1977., u trenutku kada prodaja nove djeje knjige Le cheval dorgueil dosee milijun primjeraka, a industrijska Francuska Giscarda dEstainga ve pogoena ekonomskom krizom ponovno otkriva usmeno sjeanje i seljake korijene, Le tour se ponovno tiska i ulazi u kolektivno, ali sada sasvim izmijenjeno sjeanje, i eka na nove zaborave i reinkarnacije. to ovoj knjiici daje titulu zvijezde meu mjestima sjeanja, njena poetna namjena ili beskonani i ciklian povratak nacionalnog sjeanja? Nesumnjivo oboje: sva mjesta sjeanja su objets en abme, dakle objekti do beskonanosti utemeljeni na samima sebi. Upravo taj dvostruki identitet lieux de mmoire, mjesta sjeanja omoguava njihovu klasifikaciju, uspostavljanje hijerarhije. Promotrimo velike kategorije predmeta te vrste: kult mrtvih, nacionalno naslijee, sve to se tie prisustva prolosti u sadanjosti: to su nesumnjivo mjesta sjeanja. Ipak neki predmeti ne ulaze u strogu definiciju, a ipak ih moemo smatrati mjestima sjeanja i obrnuto, mnoga mjesta, ak veina onih koji po definiciji to jesu, ne mogu se svrstati u mjesta sjeanja. Neka pretpovijesna, geografska ili arheoloka mjesta ukljuena su kategoriju unato nedostatku volje za sjeanjem, tog sine qua non mjesta sjeanja, koja je pak nadomjetena znaajem vremena, znanosti, snova

159
pierre nora* Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

160
*pierre nora Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

i sjeanja ljudi. Svaka granica nije mjesto sjeanja, kao to je to Rajna ili Rt Finistre, taj kraj zemlje kojemu Michelet priskrbljuje slavu. Svaki ustav ili diplomatski ugovor je mjesto sjeanja, no ustav iz 1793. to nije na isti nain kao onaj iz 1791., koji svoju utemeljiteljsku vanost ima zahvaliti Deklaraciji o pravima ovjeka. Mir u Nijmegenu nema istu vanost kao Verdunski mir kojim je podijeljeno Karolinko carstvo 843. i konferencija u Jalti 1944. koji na neki nain zaokruuju europsku povijest. Sjeanje diktira, a povijest zapisuje. Stoga povijesni dogaaji i knjige iz povijesti zasluuju posebnu pozornost jer nisu tek mjeavina povijesti i sjeanja, oni su sredstva kojima se sjeanje upisuje u povijest. Nisu li i sva velika povijesna djela, kao i sam povijesni anr, takoer mjesta sjeanja? Nije li svaki veliki dogaaj, kao i samo poimanje tog dogaaja po definiciji mjesto sjeanja? Ova dva pitanja zahtijevaju podrobniji odgovor. Jedine povijesne knjige koje su mjesta sjeanja su one koje tee preoblikovati sjeanje ili od njega ine pedagoke brevijare. Veliki trenuci uspostavljanja novog povijesnog sjeanja u Francuskoj nisu brojni. To su naprimjer Les Grandes Chroniques de France iz XIII. stoljea koje saimlju dinastiko sjeanje i uspostavljaju model historiografskog rada za stoljea koja su uslijedila. U XIV. stoljeu za vrijeme vjerskih ratova kola tzv. savrene povijesti razara mit o trojanskom porijeklu monarhije i uspostavlja galski stari vijek: kao emblematsku ilustraciju ove kole moemo uzeti Les Recherches de la France Etiennea Pasquiera iz 1599. pogotovo uzmemo li u obzir suvremenost njezina naslova (koji ukazuje na preferiranje istraivanja /les recherches/ spram kronike; te povijest Francuske u odnosu na povijest dinastija). Historiografija kraja Restauracije najavljuje novu koncepciju povijesti; ona zapoinje Lettres sur lhistoire

de la France Augustina Thierrya 1820. iji zadnji svezak iz 1827. vremenski koincidira s prvom knjigom slavnog poetnika: Prcis dhistoire moderne Julesa Micheleta i poecima Guizotovih predavanja o povijesti europske i francuske civilizacije. Nacionalnu i pozitivistiku povijest predstavlja asopis Revue historique, a ona kulminira u monumentalnom Lavisseovom Histoire de France u dvadeset i est tomova. Memoari, kao to im i samo ime sugerira, mogu biti lieux de mmoire, kao i autobiografije i intimni dnevnici. Chateaubriandovi Mmoires doutre-tombe, Stendhalov Vie de Henry Brulard i Henri Amielov Journal intime su mjesta sjeanja, ne jer su vei i bolji od drugih memoara, nego jer su, pored jednostavna vjebanja sjeanja, i igra kojom sjeanje propituje sama sebe. Isto vrijedi i za memoare dravnika. Od Sullyja do De Gaulea, od Richelieuova Testamenta do Mmorial de Sainte-Hlne i Poincarova Journal, bez obzira na nejednaku vrijednost tekstova, anr zadrava konstante i specifinosti: implicira poznavanje drugih memoara, podvostruenost pisca kao ovjeka od pera i ovjeka od akcije, identificiranje individualnog s kolektivnim, opijim diskursom, usklaenost pojedinanog i dravnog razuma. Sve te karakteristike upuuju na mjesta sjeanja. A to se velikih dogaaja tie, tek dvije vrste mogu biti mjesta sjeanja, s tim da to uope ne ovisi o njihovoj veliini. S jedne strane esto najbeznaajniji dogaaji, gotovo nezamijeeni u vrijeme kad su se desili, ali kojima budunost ipak pripisuje znaaj poetka, velianstvenost inauguralnog prijeloma. A s druge strane dogaaji, koji ak ni ne trebaju biti neko konkretno dogaanje, ali su odmah snano simboliki nabijeni i ak za vrijeme njihova dogaanja kao unaprijed komemorirani. Suvremena povijest daje primjere u kojim mediji svakodnevno pokuavaju plasirati mnotvo takvih, najee ipak mrtvoroenih dogaaja. Dogaaj ove prve vrste

161
pierre nora* Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

162
*pierre nora Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

je na primjer izbor Huguesa Capeta, sam po sebi beznaajan, ali kojemu povijest daje teinu koju sam po sebi nema, inei ga poetkom razdoblja koje traje narednih deset stoljea i okonava stratitem. Dogaaji drugog tipa su naprimjer Rhetondeski vagon - predaja Nijemaca u Prvom svjetskom ratu, rukovanje u Montoireu izmeu Hitlera i Petaina ili de Gaulleov mar na Champs Elyses po osloboenju Francuske. Prvi su dakle utemeljujui, a drugi spektakularni dogaaji. Ali ni u jednom sluaju ne radi se o dogaaju samom konceptu lieu de mmoire uskratili bismo svaku specifinost ako bismo u njega ukljuili sam dogaaj. Naime upravo iskljuivanje samog dogaaja odreuje lieu de mmoire: sjeanje se dri mjesta, a povijest se dri dogaaja. Nita nas ne sprjeava da zamislimo sve mogue razdiobe i razvrstavanja unutar kategorije pojma mjesta sjeanja. Od mjesta ponuenih neposrednom, konkretnom, svakodnevnom iskustvu poput groblja, muzeja, obljetnica do onih sloenijih koja su proizvod promiljanja i to ne samo poput spomenutog pojma generacije, pojma porijekla ili regije kao predmeta sjeanja, nego i svih podjela na kojima se temelji percipiranje francuskog prostora (npr. Paris-provincija il sjever-jug) ili pojam o francuskom pejzau kao slici, odmah razumljivom ako pomislimo na Corota ili na Cezanneovu Sainte-Victoire. Pozabavimo li se materijalnom stranom mjesta sjeanja, otkrit emo jednako irok spektar. Promotrimo najprije nositelje, ne najmanje vane, kojih narod sjeanja-idovi daje prvorazredni primjer s Torom. Nadalje, topografska mjesta kod kojih je bitna njihova lokacija, ukorijenjenje. Primjeri ukljuuju turistika mjesta poput Nacionalne knjinice - bive rezidencije kardinala Mazarina i Nacionalnog arhiva u negdanjoj rezidenciji princa Soubise. Monumentalna mjesta ne treba mijeati s arhitektonskim. Kipovima i spomenicima znaenje je intrinzino, pa,

iako ni lokacija na kojoj se nalaze ni u kom sluaju nije beznaajna, mogue ih je premjestiti bez da im se promijeni znaenje. Drukije je sa zdanjima koja nastaju kroz vrijeme, njihovo znaenje priozlazi iz sloenih odnosa meu elementima: zrcala su drutva ili epohe, poput katedrale u Chartresu ili palae Versailles. Promotrimo li funkcionalnu dominantu mjesta sjeanja, ukazat e se sasvim drukiji niz: od mjesta sjeanja koja, poput udruenja veterana rata tee ouvati neprenosivo iskustvo i stoga nestaju zajedno s onima koji su ga proivjeli, do, jednako prolaznih mjesta, s pedagokom namjenom, poput prirunika, rjenika, testamenata ili livres de raison koje su glave obitelji klasine epohe ostavljale potomcima. to se simbolike pak komponente tie, moemo razlikovati dominantna i dominirana lieux de mmoire. Ova prva su spektakularna, trijumfalna i impozantna i openito ih nalae dravni autoritet ili kakvo slubeno tijelo, dakle uvijek odozgo, stoga i imaju hladnou i velianstvenost slubenih ceremonija. Ne posjeujemo ih, vie im se preputamo. Ova druga su utoita, svetita spontane vjernosti i tihog hodoasnitva, ivo srce sjeanja. S jedne strane SacrCoeur, slubeni sprovod Paul Valryja, pogrebna ceremonija de Gaullea u Notre-Dame; s druge narodno hodoae u Lourdes, sahrana Jean-Paul Sartrea, de Gaulleov grob u Colombeyju. Klasifikacije se mogu umnoavati do beskonanosti. Suprotstaviti javna i privatna mjesta sjeanja, ista mjesta ija je jedina funkcija komemorativna (poput pogrebnih govora, ratnog memorijala u Douamontu ili zida Fdra) ili onih kod kojih je sjeanje tek jedno u svenju simbolikih znaenja (poput nacionalne zastave, raznih festivala, hodoaenja i slino). Ovaj tipoloki nacrt nije vaan zbog svoje rigoroznosti ili iscrpnosti, niti zbog bogatstva evokacija, nego zbog injenice da je mogue

163
pierre nora* Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

164
*pierre nora Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

klasificirati mjesta sjeanja na taj nain. On pokazuje da nevidljiva nit koja vezuje groblje Pre-Lachaise i Statistiki zavod Francuske nije nadrealistiki spoj kiobrana i glaala na paru. Postoji sloena mrea ovih razliitih identiteta, nesvjesna organizacija kolektivnog sjeanja koju sami trebamo osvijestiti. Lieux de mmoire su na trenutak u povijesti Francuske. Jednostavan, ali odluujui detalj radikalno razdvaja povijest koju ovdje iznosimo od svih drugih poznatih povijesti, starih ili modernih. Svi prethodni pristupi sjeanju, povijesni ili znanstveni, bilo da se odnose na nacionalno sjeanje ili drutvene mentalitete, bave se realijama, pokuavajui ih zahvatiti u njihovoj najivljoj stvarnosti. Za razliku od predmeta povijesti, lieux de mmoire nemaju referenta u stvarnosti, oni su svoj vlastiti referent, znakovi koji upuuju na same sebe, znakovi u istom stanju. No to ne znai da su bez sadraja, fizike prisutnosti ili bez povijesti -upravo suprotno. Ali ono to od njih ini mjesta sjeanja je isto ono pomou ega izmiu povijesti. Ona su templum: odsjeak unutar kontinuuma profanog, prostora ili vremena, ili oboje, kruga unutar kojeg je sve vano, sve simbolizira i sve znai. U tom smislu, mjesto je sjeanja dvostruko: mjesto obilja zatvoreno samo u sebi, definirano svojim identitetom i sumirano u svom imenu, a istovremeno otvoreno beskrajnom dijapazonu moguih znaenja. Stoga je povijest sjeanja istodobno najbanalnija i najneobinija, oitog predmeta, standardnog materijala, lako dostupnih izvora i izrazito nesofisticirane metode. ini se kao povratak na opsoletnu povijesnu metodu. Ali na stvari je neto posve drugo: predmete je mogue zahvatiti tek u njihovoj najkonkretnijoj pojavnosti, ali kao takvi nisu podobni za izraze u kategorijama tradicionalne povijesti. Povijesna kritika postaje tako kritika povijest, i to ne samo kritika spram vlasititih metoda. Ona ponovno oivljava povijest na drugoj

razini. Ta nova povijest strogo je transferencijalna i, poput umijea ratovanja, iscrpljuje se u izvravanju, stvar je krhke sree odnosa povjesniara prema novom objektu prouavanja i pronalaenja prave dubine zahvaanja u temu. Povijest je to koja, na kraju, poiva tek na onom ime se slui: na jednoj tankoj, neopipljivoj, jedva izrecivoj vezi; na onom to je u nama neiskorjenjivo, intimnoj privrenosti ve uvelim simbolima prolosti. Ponovno oivljavanje povijesti kakvu je pisao Michelet, koja neizbjeno priziva oplakivanje izgubljene ljubavi koju je Proust tako dobro opisao: oplakivanje trenutka u kojem opsesivna zanesenost konano poputa, a u kojem se prava tuga sastoji u tom to se ne moe vie patiti od onog od ega se tako dugo patilo, i u kojem se od tad shvaa tek razumom, a ne vie nerazumom srca. Jako knjievna referenca. Treba li zaaliti zbog nje ili je, naprotiv, u potpunosti opravdati? Jo jednom, ona dobiva smisao tek u kontekstu aktualne povijesne situacije. Sjeanje je zapravo oduvijek poznavalo tek dva naina legitimiranja: povijesni i literarni. Oni su se oduvijek odvijali paralelno i, sve do naeg vremena, odvojeno. Granica se danas ublaava i iz naoko simultane smrti povijesti-sjeanja i sjeanja-fikcije raa se novi tip povijesti koji svoj presti i legitimitet duguje novom odnosu prema prolosti, drukijoj prolosti. Povijest je postala zamjena za imaginaciju. Kako objasniti renesansu povijesnog romana, trend osobne dokumentaristike proze, revitalizaciju povijesne drame, uspjeh usmenog pripovijedanja, ako ne kao smjenu klonule fikcije. Taj novi senzibilitet raa interes za mjesta gdje se usidruje, zgunjuje i izraava iscrpljeni kapital naeg kolektivnog sjeanja. Povijest nudi dubinu epohi lienoj dubine, istinite prie epohi lienoj pravog romana. Sjeanje je promaknuto u sredite povijesti: tako oplakujemo gubitak knjievnosti.

165
pierre nora* Izmeu sjeanja i povijesti diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj