Karahodi Elma

Ekspresionizam i ekspresionistiki tekstovi u bosanskohercegovakoj knjievnosti meuratnog perioda

Ekspresionizam kao masovni pokret u modernoj evropskoj knjievnosti i uope u umjetnosti moe se grubo smjestiti u prvih par desetljea 20. stoljea. Meutim, odlike ekspresionistike knjievnosti mogu se prepoznati i u djelima prije kao i u djelima nakon ovog perioda. Ipak, u ovom seminarskom radu bit e rijei o ekspresionizmu kao stilskoj formaciji kako u opem evropskom kontekstu tako i na planu bosanskohercegovake knjievnosti izmeu dva svjetska rata. Openiti kontekst Kao preduslov za nastanak i uurban razvoj ekspresionistikog pokreta podrazumijeva se stanje u kojem se nala evropska civilizacija na poetku 20. stoljea. Bila je to bezizlazna situacija u kakvoj se ljudi i inae nalaze prije, za vrijeme i nakon rata. U periodu prije Prvog svjetskog rata umjetnici su nastojali da izraze duh pobune kroz svoja umjetnika djela i da na taj nain pobjede osjeaj nemira, osjeaj destrukcije koji je tada vladao, da na taj nain sprijee i zaustave stanje ratnog haosa koje im se bliilo. Takav vid pobune u umjetnosti prvenstveno se javlja u Njemakoj. Rije ekspresionizam prvi je upotrijebio francuski slikar . A. Erve jo 1901. godine povodom jedne umjetnike izlobe, a potjee od francuske rijei expression, expresio to znai izraaj, izraz. 1910. godine u Berlinu je osnovan ekspresionistiki asopis Der Sturm (Bura) koji je preuzeo gotovo sve odlike talijanskog futurizma. Pored tog asopisa ekspresionisti se okupljaju i oko drugog berlinskog asopisa Der Aktion, koji zajedno sa asopisom Der Sturm uveliko propagira ekspresionistike ideje i iznosi program ekspresionistike umjetnosti. Ekspresionizam kao pokret suprotstavlja se realizmu, naturalizmu i impresionizmu te se na neki nain moe dovesti u vezu sa njemakim romantizmom i pokretom Sturm und Drang, jer i ekresionizam poput romantizma tei za socijalnom i politikom promjenom cjelokupne stvarnosti i statusa umjetnika unutar nje, to istovremeno povlai i neke druge promjene. Ekspresionistiki knjievnici za potrebe svoje umjetnike revolucije preuzimaju filozofske ideje Kjerkegora, openhauera, Niea, Bergsonovog intuicionizma, Huserlove fenomenoloke teorije, Hajdegerovog egzistencijalizma, ali i neke druge filozofske misli.

Kjerkegor se strasno suprotstavlja objektivnom miljenju te smatra da samo putem subjektivnosti ovjek moe doi do istinskih zakljuaka tj. da je subjektivnost jedina istina. Do spoznaje svoje egzistencije ovjek dolazi kada se nae u tekim i zgusnutim situacijama u kojima se osjea nemonim. Samim tim Kjerkegor smatra da je upravo strah produkt ovjekove spoznaje ispraznosti vlastite egzistencije. Strah je stoga i izraz uzvienosti i savrenstva ljudske prirode. To miljenje od njega preuzimaju ekspresionisti, jer strah i jeste jedna od najbitnijih preokupacija ekspresionistike umjetnosti. Ekspresionisti ideje crpe i iz Nieove filozofije ugledajui se na njegov dionizijski, ekstatini tip ovjeka. Ba poput ekspresionista i taj nieovski titan eli raskrinkati odnos ovjeka i svemira. Ekspresionizam se naslanja i na Bergsonovu filozofiju intuicionizma, jer poput Bergsona i ekspresionisti se odriu tradicije i dotadanjih spoznaja smatrajui unutranji pogled i intuiciju jedinim pravim i istinskim pogledom na svijet, pogledom koji otkriva istinsku sutinu. Pored toga, ekspresionisti na odreeni nain preuzimaju i Bergsonovo shvatanje vremena kao vremena koje (za razliku od vremena po Kantovom poimanju) nije analogno prostoru i koje nije bez kvaliteta, vremenu koje sadri ljudski intenzitet doivljavanja. Meutim, jednim od najznaajnijih filozofa i najbliih njihovim idejama ekspresionisti smatraju Edmunda Huserla. U kratkim crtama, Huserlova teorija sastoji se u tome da ovjek treba odbaciti svu fiziku i psihiku realnost koja utjee na stvari, sve ono to ne vidi na samom predmetu, svoj prirodni stav, ranije iskustvo, tradiciju i historiju te da na taj nain iznova konstruiui taj predmet sam mora doi do sutine stvari. Upravo sagledavanjem sutine bave se i ekspresionistiki umjetnici. Oni odbacuju sve realnosti s kojima dolaze u kontakt te posmatraju iskljuivo vlastitim unutranjim pogledom. Ekspresionisti gledaju duom. Dananja historija umjetnosti ekresionizam obino dijeli na tri faze. Prva faza jeste rani, predratni ili kosmiki ekspresionizam u kojem se unutarnja ekspresija projicira prema neemu vanzemaljskom i nebeskom s kojim se zapravo izjednaava sam ovjek. Revolucionarni odnosno ratni ekspresionizam javlja se kao pobuna protiv besmisla rata. Obiljeen je socijalnim pjesnitvom i ivim, grotesknim slikama unutarnjeg haosa koji je izazvan deavanjima za vrijeme Prvog svjetskog rata. Trea faza jeste poslijeratni, socijalni ili postekspresionizam sa tematikom usmjerenom ka ovjeku, socijalnom aspektu, civilizaciji i stanju u kojem se nalazi drutvo.

anrovske specifinosti i osnovne ideje ekspresionizma u bosanskohercegovakoj knjievnosti Kasimir Edschmid, njemaki teoretiar ekspresionizma, o ekspresionistikoj knjievnosti pie: Cijelo podruje bavljenja ekspresionistikog umjetnika postaje vizija (vienje). Umjetnik ne gleda, on vidi. Ne prikazuje, nego doivljava. Ne ponavlja, nego oblikuje. Ne uzima, nego trai.

Nema vie lanca injenica: tvornica, kua, bolest, vika i glad. Postoji o tome sada samo vizija. Znaenje se te injenice iscrpljuje im umjetnikova ruka, prodrijevi kroz njih, dokui ono to je iza njih. Dakle, vizija postaje glavno sredstvo ekspresionistike knjievnosti. Suprotstavljajui se impresionizmu ekspresionisti svoje motive pronalaze ondje gdje nema tradicionalne ljepote: u bunim ili siromanim dijelovima grada, u bolnicama, u ratnim stradanjima, zaguljivim prostorijama i slino. Antun Branko imi Stihovi Ernsta Stadlera: Ja sam samo plamen, e i krik i poar najavljuju nastupanje ekspresionistikog pjesnitva. Najznaajniji predstavnik ekspresionistike lirike u bosanskohercegovakoj knjievnosti je Antun Branko imi, pjesnik koji je u sebi nosio sukobe i probleme savremenog ovjeka. U poetku svog pjesnikog stvaranja slijedio je pjesnike ideje hrvatskog pjesnika Antuna Gustava Matoa, ali po dolasku u Zagreb poinje se zanimati za ekspresionistiki pokret u njemakoj knjievnosti. Sam to opisuje sljedeim rijeima: Uzalud bih htio danas pa i uz najbolje pamenje opisati taj prelaz, zapravo taj prekid; jer upoznavanje s ekspresionizmom izazvalo je u meni najprije negaciju svega onoga to sam dotada mislio o umjetnosti, smatrao dobrim u umjetnosti.1 imi prihvata ideje njemakog ekspresionistikog asopisa Der Sturm da umjetnost nije imitacija prirode ve ekspresija unutranjeg doivljaja samog umjetnika te pod takvim uticajima 1917. godine osniva vlastiti asopis pod nazivom Vijavica i 1919. asopis Juri. 1920. godine objavio je svoju jedinu zbirku pjesama simbolinog naziva Preobraenja, a pred kraj svog kratkog ivota pie cikluse pjesama O siromasima i O tijelu u kojima se bavi uglavnom socijalnim temama. Po imievom miljenju umjetnost je najintenzivniji doivljaj svijeta koji se zapravo ostvaruje u samom umjetniku te koji stoji zasebno izdvajajui se iz svih stvarnosti i iz svijeta uope. Njegova umjetnost traga za sutinom svijeta, bia i stvari upravo onako kako i nalau ideje ekspresionizma. Pjesnici je lirska minijatura, kratka lirska pjesnika forma, u kojoj imi iznosi svoje vienje i ulogu pjesnikog stvaralatva. Kroz ovu pjesmu pjesnik nam izraava svoja vlastita knjievna shvatanja i naine na koje on vidi kako pjesnici gledaju na svijet i kako svijet gleda na pjesnike. Stihom Pjesnici su uenje u svijetu imi nam prua mogunost da shvatimo da pjesnici stvaraju uz pomo uenja, uz pomo drugaijeg, oneobienog vienja stvarnosti, a to stvaranje je neprekidno, to stvaranje je nemir kroz koji pjesnik izraava svoj vlastiti doivljaj svijeta, jer

Muhsin Rizvid: Knjievni ivot Bosne i Hercegovine izmeu dva rata I, str. 43 - 44

zadnji stih glasi: Pjesnici su vjeno treptanje u svijetu. Oi pjesnika su velike, oni vide ono to drugi ne vide i njihov zadatak i jeste da drugima prue takav osjeaj vienja stvari. Motiv vjenosti koji je prisutan kroz metaforu zvijezde protee se i kroz stihove pjesme Opomena u kojoj se pjesnik u vokativu obraa ovjeku kao sinegdohi ovjeanstva. Stihovima ovjee pazi / da ne ide malen / ispod zvijezda! pjesnik poruuje ljudima da ne budu nemoni u svojoj sudbini ve da svojim djelima trebaju dosegnuti visinu, biti vei od sebe. Svaka strofa u ovoj pjesmi zavrava se rijeju zvijezda i uzvinikom u skladu sa nazivom same pjesme. Osim tog uzvinika ne postoje nikakvi drugi interpunkcijski znakovi. Stih pjesme nije vezani, ve slobodan to je karakteristika cjelokupnog imievog pjesnitva, a to pjesmama daje posebno dinamian ritam. Za ekspresionistiku knjievnost karakteristino je razbijanje utvrenog jezikog izraza, napetost i dinaminost reenica, poigravanje sa svim pravilima gramatike i sintakse, a to je u funkciji opisivanja unutranjeg stanja ovjeka u vremenu u kakvom je ivio. Ekspresionisti odbijaju da robuju jeziku i strogim jezikim naelima te jezik podreuju svojim unutranjim osjeanjima i doivljajima svijeta. Sav taj nesklad u sferi motiva u samome tekstu te razaranje tradicije na sadrajnom planu dovodi i do razaranja jezika. Upravo o tome imi u svom asopisu Juri jednom prilikom pie: Mi . . . svoje doivljaje ne silujemo u nikakve formule, koje su nam ostavili vreme i uzori. [. . .] Mi smo preve novi svojim doivljajima da bi bili nastavak starih, mi smo preve oajali da bi se zadovoljili s uzorima, nai doivljaji ne mogu da uniu ni u kakve dosadanje formule. Mi putamo svoje doivljaje da se naom snagom stvaraa ovaplote u forme koje su njihovo pravo lice. Stoga za nas ne postoji nita drugo osim ono to je potrebno da izraz bude pravi. Ne postoje nikakve zapovedi gramatike ili sintakse. Moe da postoji samo potreba te gramatike ili sintakse kao sredstva koje treba stvara. Ne postoji ni onaj t. zv. stil koji se toliko trai i o kojemu se toliko govori: t. j. ta dobro ispunjena zapoved gramatike ili sintakse. Najbolji stil mora da znai potpuno nita. Mi emo se ako treba izraavati tako da niko nee moi da nae ikakvu uspomenu na kakvu gramatiku ili kakvu sintaksu ili kakav t. zv. onaj stil. Mi emo ako treba zavritati u neartikulovanim glasovima kao ivotinje. 2 U pjesmi Moja preobraenja A. B. imi opisuje svoje vienje smrti koja za njega ne predstavlja kraj ve trenutak za kojim on neodoljivo ezne, trenutak u kojem e postati vjenost. O Boe, daj me umorna od mijena / preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vjenu zvijezdu / to s dalekog e neba nou sjati / u crne muke nonih oajnika Pjesnik ezne za kosmikim daljinama, ezne da postane zvijezda tj. vjenost. Prodiranjem u sutinu stvari pjesnik eli sjediniti sebe sa zvijezdom, jer on duu i cijeli kosmos vidi kao dva nerazdvojiva dijela. Dua i komsos su jedno. Kosmos je u dui onoliko koliko je i dua u kosmosu. Pjesnik bjei u neto vanzemaljsko od ivota kojeg vidi kao prokletstvo. U ovoj pjesmi, kao i u nekim drugim imievim pjesmama, zanimljiva je uloga crne boje (crne noi; crne muke) karakteristine za ekspresionistiko pjesnitvo koja sama po sebi stvara mranu atmosferu unutar pjesme.
2

Muhsin Rizvid: Knjievni ivot Bosne i Hercegovine izmeu dva rata I, str. 57

Jedan od najkarakteristinijih motiva imievog pjesnitva jeste smrt. U pjesmi Smrt i ja pjesnik smrt doivljava kao potpuno prirodnu pojavu koja zajedno sa ovjekom raste i ivi. Pjesma Povratak takoer sadri neto od motiva smrti jer pjesnik govori o postojanju sebe u svemu, o svom povratku u oblicima poput mjeseine, krika udne ptice ili crne sjenke. Opis ekspresionistikog pejzaa najbolje uoavamo na primjeru pjesme Hercegovina. Pjesnik je inspirisan zaviajem i sliku koju posmatra preobraava u svijet ekspresija. Meutim, cjelokupni pejza itaocima je pruen samo u obliku slutnji i vizija. Naime, pjesnik ne opisuje sve detalje koje vidi, svaki oblak ili kuu, ve opisuje iskljuivo ono to on uoava, doivljava i osjea. Zadatak pjesnika ekspresionizma i nije da detaljie i opisuje stvari onako kako ih svi vide, ve on opisuje konture, on opisuje obrise i slutnje. Pjesnik kuu parnog mlina vidi kao krvlju namrljanu uglastu i grubu slikariju na nebu, on uje kako sve glasnije viu nebrojene uarene opeke ili kako crni vlak se vue, odmjereno udara i vriti. Umjetnost samim tim dobija jednu novu dimenziju, jer umjetnik daje vrijednost stvarima prodirui u njihovu sutinu, ne gledajui u stvari ve iza i ispod njih. U ovoj pjesmi javlja se sukob crne i bijele boje. ivot ljudi je crn, a bijeli asovi su oni rijetki sretni trenuci u ivotu. Boje u ekspresionistikoj knjievnosti dobijaju jednu sasvim novu dimenziju. One vie nisu u funkciji epiteta i ne opisuju stvarni predmet ili pojavu. Boje sada postaju simboli putem kojih pjesnik izraava svoj unutranji doivljaj, unutranju ekspresiju. Ekspresionistiki pjesnik sebi daje za pravo da pie o crvenom nebu, plavom hrastu ili crnoj travi. On ima potpunu mo da ovlada bojama na nain kako ih on vidi i doivljava. U imievoj poeziji preovladava plava boja. Veoma karakteristini za ekspresionistiku knjievnost jesu i religijsko-mistini motivi. U pjesmi Naeni Bog vlada panteistika misao da se Bog nalazi svuda i da je prisutan u svemu. U ovoj pjesmi Bog ne postoji kao samostalno bie, ve je poistovjeen sa prirodom. Osim ove dimenzije ekspresionizma koja se ogleda u odricanju realnosti i bjeanju u kosmike visine, postoji i druga linija imievog ekspresionizma koja se ogleda u povratku ka stvarnim sadrajima koji se tiu socijalno-klasne podijeljenosti, egzistencije i svakodnevnog ivota ljudi. U tu fazu spadaju pjesme iz ciklusa O siromasima kao to je npr. pjesma Ruak siromaha u kojoj je na karakteristian nain opisana situacija golog preivljavanja u kojem se nalaze ljudi tog vremena, ali se to moe posmatrati i na univerzalnoj sferi svakog vremena pa i ovog danas. Antun Branko imi sa svojim ekspresionistikim stavovima ostavio je veliki utjecaj na Hamzu Humu i Ahmeda Muradbegovia. Hamza Humo Kada je u pitanju Hamza Humo odlike ekspresionistike poezije prvenstveno primjeujemo u njegovoj prvoj zbirci pjesama Nutarnji ivot objavljenoj pod uticajem hrvatskih ekspresionista 1919. godine. U ovoj poeziji prisutni su ekspresionistiki zvuci, boje i slike. Najee su to opisi hercegovakih pejzaa proeti pjesnikovim unutranjim doivljajem. Stih ovih pjesama je slobodan, a ritam je brz i dinamian.

U pjesmi Suton prisutni su motivi tame, sjene i slutnje, a sav je prizor opisan iskljuivo kao nagovjetaj, vizija odnosno kontura. Za razliku od imievog pjesnitva u kojem preovladava plava boja u ovoj Huminoj pjesmi javljaju se crvena (crvene horde, crvene oi) i crna boja (crna kula, crna vrata, crne sjene). Osim pjesme Suton odlike ekspresionistike poezije primjeujemo i u pjesmi One One u kojoj preovladava bijela boja i koja zapravo takoer nudi samo vizije koje pjesnik u datom trenutku vidi. Pjesma Veernja zvona karakteristina je po isprekidanim reenicama koje se niu u slobodnom stihu, a koje se uglavnom sastoje od velikog broja glagola. Glagoli su odlika ekspresionistikog pjesnitva upravo zato to se njima najbolje opisuje taj brzi ritam i dinamika ekspresionistike due. Sve se u pjesmi dogaa istovremeno to je jo jedna od odlika ekspresionistike knjievnosti, a kako bi se sve te ekspresije opisale i ponudile itaocu pjesnik se slui glagolima: U sumraku humci tonu / Senka bela: kapelica / uti / trepti / i povorka neka cela / dugih sena / u sumraku tone / vrvi / moli / jeca / zvone / zvone. Sve se kree, sve je dinamino, nita ne miruje. Glagol izvlai imenicu iz usamljenosti, stavlja je u pokret i ubacuje je u opti tok, jer imenica uvek oznaava neto pojedinano, predmetno i izdvojeno, pa time i okamenjeno.3 Pored toga, u ovoj pjesmi kao i inae u ekspresionistikoj poeziji prisutna je i sinestezija, stilska figura povezivanja slika koje ne potjeu od istog osjetila (zvono jeca; grane plau; sene jecaju, drhte, zvone). U pjesmi Podne u kru javlja se jedna metafizika dimenzija - Bog postaje prizemljen, a ovjek gubi vezu sa prirodom i pretvara se u titana. Takoer je prisutna sinestezija u stihovima poput: Glasovi neki / usijani crveni / plaljivi laki / potajno snuju sakriveni, a i boje karakteristine za Humino ekspresionistiko pjesnitvo. Za razliku od imievog ekspresionizma koji je internacionalan, Humin ekspresionistiki izraaj vie je zaviajni, jer u njegovoj poeziji uglavnom susreemo motive boanstvene prirode, vatre hercegovakog kra, pejzaa itd to vidimo i u ciklusu pjesama Hercegovaki pejzai.

1930. godine Hamza Humo objavljuje svoju pripovijetku Sluaj Raba slikara koja predstavlja potpuni raskid s tradicionalnim nainom pisanja. Odbacivi kolektiv, u ovoj pripovijeci Humo opisuje duevni, unutranji ivot ovjeka postavljenog naspram sebe samoga. Pisac ovdje vri psihoanalizu glavnog lika prikazujui njegovo ogoljeno unutranje stanje. Jedna od najznaajnijih odlika ekspresionistike proze jeste pojava udvojenog, dislociralnog subjekta to je definitivno sluaj i u ovoj pripovijeci. Humo opisuje psihotino stanje Raba slikara kroz njegove vizije, fantazije, halucinacije i kroz njegov ulni doivljaj. Slikar Rab je osamljen, otuen i odbaen kako od ljudi tako i od ivota. On sumnja u stvarnost i ne razlikuje vie zbilju od sna. U cijeloj pripovijeci dominira crna boja kao metafora njegovog straha, krika i nemira. Javlja se motiv odlaska u zagrobni ivot u kojem slikar uvia da raj zapravo nije nakon smrti, ve u ljudima samima. Rab je umjetnik posveen tradiciji iz prolih vremena koji se ne uklapa u
3

Radovan Vukovid: Problemi, pisci i dela, str. 80

strujanja novog, modernog vremena i u moderna poimanja umjetnosti. On pokuava izai iz tame, a izlaz iz tame je postati vjean. Ba kao u imievoj pjesmi Opomena i u ovoj pripovijeci vjenost se postie djelima. Rab je umjetnik, genije koji vidi svijet drugim oima, koji osjea mnogo intenzivnije, ulnije, drugaije. Sjeo je na klupu, i to se god vie unosio u tiinu, inilo mu se da postaje neki dvostruki Rab, jedan, nevidljiv i lagahan luta po bati kao umorno nasmijana misao, drugi, srozan na klupu, sputan i zarobljen u tijelu. To su Rab a) i Rab b). Ova pripovijetka zavrava se potpuno u duhu ekspresionizma - podvojenou linosti na onu fiziku, prolaznu i smrtnu koja skae sa petog sprata jedne kue u glavnoj ulici u namjeri da poini samoubistvo i na onu duhovnu, vjenu, kosmiku koja odlazi prema zvijezdama. Ahmed Muradbegovi Odlike ekspresionistikog doivljaja svijeta susreemo u prvoj proznoj zbirci pripovijetki Ahmeda Muradbegovia objavljenoj pod nazivom Nojemova laa. On u pripovijetkama iz ove zbirke daje uurbani opis ivota grada, brzi ritam ivljenja avangardnog ovjeka koji ezne za slobodnim ivotom, a sve to protkano fantastinim i grotesknim slikama karakteristinim za ekspresionistiku umjetnost uope. U pripovijeci Mizantrop na osnovu koje kasnije pie dramu Bijesno pseto Muradbegovi u liku Petra Stania daje odlike ovjeka koji udi da sa sebe skine okove i postane slobodan, ovjeka koji je raskrstio sa svakim vidom tradicije i prolosti i koji eli postati novi, drugaiji ovjek. U ovoj pripovijeci prisutne su i groteskne, hiperbolizirane scene u kojima Petar Stani bijesni i trga dijelove svog tijela u skladu sa estetikom runog od koje ekspresionizam ne bjei. Htio je i dalje... Ramenima, rukama, nogama i polomljenim rebrima udarao je sve jae o zidove i prozore, da ih provali i da rairi svoju pomamnu krunicu sve do horizonta, i dalje od oboda kugle zemaljske, da po ekvatoru zaplee oko zemlje, silovito, strjelovito i da se tom silom i tom brzinom prenese u prazninu, u prostor, u svemir. Prisutna je ideja uzdizanja iznad zemaljskog, stvarnog, egzistencijalnog i nepovratnog sjedinjavanja sa svemirom. Jedna od najznaajnijih pripovijetki za Muradbegoviev ekspresionizam jeste pripovijetka Autoportret. Ova pripovijetka pisana je u obliku solilokvija dinaminim i silovitim ritmom reenica, a u kojem ulogu lirskog subjekta preuzima fiktivno Ja. Muradbegovi i u ovoj pripovijeci iznosi ekspresionistiku viziju novog ovjeka koji raskida sa tradicijom i svim zakonima, moralima i odlukama koje tradicija nosi sa sobom. Pripovijetka poinje opisom prirode sa kojom se lirski subjekt stapa i s kojom postaje jedno. Gledajte! ile su moje potoci i po njima teku rijeke krvi i slijevaju se u srce u ogromni zamueni okean. Lirski subjekt se uzdie iznad svega i svojim biem dokuuje kosmos odnosno beskraj. On se uzdie do vjenog, do boanskog, jer ekspresionisti sebe i ne posmatraju odvojenim od uvirezuma i Boga, ve sjedinjenim s njima. Lirski subjekt ipak ne iznosi potpuno ateistike ideje, ve se suprotstavlja svim konvencijama i formalnostima koje namee tradicija vjerovanja i smatra da je Bog produkt ovjeka, a ne obrnuto. On kae: ta je Bog? Bog je definicija mene samog, Bog je rezultanta sviju komponenata, stvorenih njegovom vlastitom kombinacijom. Bjeei od tih okova on

smatra da ovjek treba sam odluivati o svojoj sudbini i svom ivotu i ne dopustiti da ga drugi odreuju. Poput imievog lirskog subjekta i poruka o odlasku u vjenost i Muradbegoviev lirski subjekt u ovoj pripovijeci sebe nadivljuje svojim djelima i na taj nain vjeruje u beskonanost postojanja. On govori o dolasku novog vremena, tehnolokim otkriima i promjenama koje one nose. Pripovijetka zavrava ponovnim povratkom u materiju, u tijelo, u bie koje ima ime i prezime, u okove od kojih je lirski subjekt kroz cijeli sadraj pokuavao pobjei. Pripovijetka Nojemova laa slika je predapokaliptinog stanja u kojoj je prikazan uurbani i mrani ivot grada-kukca. Kroz cijelu pripovijetku proeti su motivi slutnje, nemoi i straha, a ni na kraju se ne nudi izlaz iz tog haotinog stanja. Prisutna je sinestezija u opisima grada, a slike su prepune crvene i crne boje. Muradbegovi u ovoj pripovijeci suprotstavlja slike viih i niih stalea (proleterijata, siromanih, prostitutki) opisujui njihove drastine razlike, suoavajui ovjeka sa prazninom vlastite egzistencije. Pozivajui se na biblijske motive i slike Muradbegovi kreira kraj ove pripovijetke na nain da svi vrite traei Nojema i njegovu lau kao zadnju nadu koja e ih spasiti od sveopeg potopa. Odlike slinog naturalistikog ekspresionizma mogu se pepoznati i u pripovijeci Carska no Hasana Kikia. To je pripovijetka o obespravljenom i izmuenom bosanskom ovjeku u kojoj, osim ukinutog fabuliranja kao jedne od odlika ekspresionistike proze, primjeujemo i vie simultanih scena koje su objedinjene u jedan dogaaj proslavu carske noi. U pripovijeci Razvratnik Ahmeta Muradbegovia propituje se odnos izmeu mukarca i ene te samu emancipaciju ene u tadanjem vremenu koje je bilo na raskru izmeu tradicionalnog i modernog. Ekspresionistike odlike uglavnom se primjeuju u gotovo ironinim Muradbegovievim opisima Raifa avkia koji pod utjecajem novog vremena postaje evropejac ali sa jo uvijek veoma smijenim poimanjem emancipacije te u njegovom odnosu prema patrijarhalnoj djevojci Tahiri. Meutim, osim toga u ovoj pripovijeci ekspresionizam nije razvijen kao u pripovijetkama iz zbirke Nojemova laa. Pored pripovijetki u ekspresionistikom maniru Muradbegovi svoje ekspresionizam iznosi i u dramama Pomrina krvi i Bijesno pseto. U drami Pomrina krvi radnja je smjetena u period nakon rata, a odvija se unutar odnosa izmeu Ekrembega, ovjeka koji je izmuen i eljan ljubavi doao iz rata i Lebibe, ene koja ga je vijerno ekala. Meutim, saznavi da je on bio s drugom dok je ona uvala njegov obraz i odgajala njegovu djecu, Lebiba biva povrijeena. Ekrembeg postaje udvojeni subjekt, u njemu se javljaju dva Ja; s jedne strane mirni i staloeni mu i otac, a druge strane razjareni mu koji ne uspijevajui zadovoljiti svoju strast prezire, a najzad i simboliki ubija svoju kerku udavi je protiv njene volje te davi svog sina. Ovaj sukob unutar bosanske muslimanske porodice napisan je u tri ina, a osim sukoba izmeu Ekrembega i Lebibe javlja se i sukob izmeu nove i stare generacije kojoj pripadaju Ekremovi roditelji. Drama, dakle, u duhu ekspresionizma zavrava traginim krikom, pomrinom krvi Ekrembega

koji je eksplodirao kao zapaljeni barut, to je posljedica ne samo sukoba sa Lebibom, ve i strane traume koja progoni ovjeka koji je uestvovao u ratu. Dramu Bijesno pseto Muradbegovi pie na osnovu grae iz njegove pripovijetke Mizantrop. U njoj perom ekspresionizma posredstvom raznih likova radnju dovodi do vrhunca, a razrjeava je tako to glavni lik - Petar Stani to zbog ujeda bijesnog psa, to zbog unutranjih nemira zajedno sa svojom polusestrom idiotkinjom Jokom nestaje u noi. Pored grotesknih scena u kojima je pruen opis jedne idiotkinje, njenog naivnog dotjerivanja i zavoenja polubrata, njenog gromoglasnog smijeha, ekspresionistiko je i otuivanje glavnog lika koji u odreenim momentima poinje i da halucinira. Na samom kraju Petar cijepa svoju odjeu i grize svoje tijelo. On uzvikuje: Neu da budem Utvara! ... Hou da budem ovjek! Goli ovjek, kao od majke roen! Ruiti! Paliti! Harati! To je moj zakon! Moja vjera! ... Moj bog ... Nita lano neu! Kidat u se, kidati! ... Ovako! Traiti izlaz! Traiti kraj! Evo me! To sam ja! Sramotno grcam svoj pakleni ivot! Kopam plua! Traim srce! To prokleto ljudsko srce! Evo ga! Tu je! U rukama ga drim! I sad u ga zgnjeiti ... zgnjeiti ... (Savije se i pada na tle.) Sad je gotovo ... sad je svemu kraj ... svretak ... Nikola op Pored ekspresionistike poezija Antuna Branka imia i Hamze Hume u bosanskohercegovakoj knjievnosti izmeu dva svjetska rata javlja se i pjesnik Nikola op. U poetku svog pjesnitva op se bavi obinim prizemnim temama ljudske egzistencije, a zatim svoj pogled die ka nebu i svemirskim visinama piui svoje Kuice u svemiru i Astralije. op je u svom pjesnikom radu proao kroz vie faza, a jedna od njih jeste i ekspresionistika. Za njegov ekspresionizam karakteristino je prisustvo religijskih motiva i ideja koje crpi iz Biblije. Kao moderni kranin op svog Isusa potpuno prizemljuje i posmatra ga kao sebi ravnog. Isus u njegovim pjesmama obini je ovjek, vie prijatelj nego Bog. U pjesmama poput Kuda bih vodio Isusa, Isus u posjeti nama ili Isus ita novine opov Bog se odrie boanskog i prihvata ljudske odlike kako bi u ljude utkao poniznost i dobrotu. Panegirik pijetlima odie ekspresionistikim motivima, jer osim preovladavanja crne boje i sinestezije u ovoj pjesmi je izraajno prisustvo zvukova i krikova, a krik je za ekspresionistike pjesnike najsnaniji izraz njihove due. Krik je za ekspresivnog oveka, kao u ekstazi ili u zavrnom aktu sladostraa, ventil za uzavreli parni kotao njegove due. Krik je za ekspresioniste najsnaniji izraz njihove relaksije, a u isto vreme najsnanija i plamtea optuba protiv ovog sveta.4 U duhu ekspresionizma op pie svoj ciklus pjesama Kuice u svemiru. On se okree ka visinama jer bjei od okrutne stvarnosti koja ga okruuje te se poinje baviti pitanjem vjenog kruenja stvaranja. Meutim, iako je visoko u svemiru on jo uvijek svuda oko sebe prepoznaje ostatke zemaljskog, jo uvijek u depu kuca skriven zemaljski sat. U ovim pjesamama najee je upotrijebljen futur i imperativ jer je sve okrenuto ka budunosti, ali budunosti kao
4

Zoran Konstantinovid: Ekspresionizam, str. 52

vjenom obnavljanju jednih te istih kategorija. Naime, opovo pjesniko traganje u svemiru za razliku od imievog mnogo je prizemnije, ak je ovozemaljsko. Pozivajui se na bliskost koje na zemlji nema op jo jednom dokazuje da on zapravo upisuje svemirsku dimenziju u ono to zemaljskom nedostaje.

Literatura:
1. RIZVI, Muhsin, Knjievni ivot Bosne i Hercegovine izmeu dva rata I, Svjetlost Sarajevo 2. RIZVI, Muhsin, Knjievni ivot Bosne i Hercegovine izmeu dva rata II, Svjetlost Sarajevo 3. KONSTANTINOVI, Zoran, Ekspresionizam, Cetinje, 1967. 4. VUKOVI, Radovan, Problemi, pisci i dela 5. PEJOVI, Danilo, Sumrak svijeta i traenje novog ovjeka, Filozofski izvori i idejne komponente ekspresionizma 6. MURADBEGOVI, Ahmed, Drame, Sarajevo, 1998. 7. MURADBEGOVI, Ahmed, Haremske novele 8. MURADBEGOVI, Ahmed, Nojemova laa 9. OP, Nikola, Poezija, Zora, Zagreb, 1966. 10. HUMO, Hamza, Nutarnji ivot 11. HUMO, Hamza, Hercegovaki pejzai 12. HUMO, Hamza, Grozdanin kikot, izabrane pripovijetke 13. KIKI, Hasan, Provincija u pozadini, Sarajevo, 1997.