Bonjaci najstariji narod na Balkanu

Sulejman Alickovic. Sarajevo nekad.

Ono to je osobito vano jeste da se o historijskoj srednjovjekovnoj Bosni moe diskutovati i pisati samo kroz sagledavanje Osmanlijskih deftera. Bonjaci najstariji narod na Balkanu Takoe se moraju koristiti povelje bosanskih vladara u kojima se moe jasno vidjeti hiljadugodinje postojanje jedne drave: Povelja Bosanskoga Bana Kulina je napisana 29. avgusta 1189. godine na starobosanskom jeziku i Bosanskim pismom - Bosanicom.

POVELJA DUBROVANIMA IZ 1234 GODINE BAN NINOSLAV Godine 1234, POVELJA IZ 1323 GODINE BAN STJEPAN II KOTROMANI Godine 1323, POVELJA GRGURU STIPANIU IZ 1323 GODINE BAN STJEPAN II KOTROMANI Godine 1323, POVELJA DUBROVCANIMA BANA STJEPANA II KOTROMANICA IZ 1332 GODINE 5. avgust 1332. Ako Bonjanin bude duan i pobjegne da mu nije vjere ni ruke od gospodina Bana. POVELJA BOSANSKOGA KNEZA VLADISLAVA STJEPANOVIA IZ 1353 GODINE POVELJA DUBROVANIMA IZ 1378 GODINE - KRALJ TVRTKO

10. aprila 1378 POVELJA DUBROVANIMA IZ 1392 GODINE KRALJ DABIA 17.jula 1392 POVELJA DUBROVCANIMA IZ 1397 GODINE KRALJICA JELENA GRUBA 13.maja 1397 POVELJA DUBROVANIMA IZ 1398 GODINE KRALJ STJEPAN OSTOJA Godine 1398 POVELJA KRALJA STJEPANA OSTOJE IZ 1404 GODINE 6. januara 1404 POVELJA DUBROVCANIMA IZ 1405 GODINE KRALJ TVRTKO II 24. juna 1405 POVELJA DUBROVANIMA IZ 1419 GODINE SANDALJ HRANI 24. juna 1419 POVELJA DUBROVANIMA IZ 1427 GODINE RADOSLAV PAVLOVI 31. decembra 1427 POVELJA BRAI DRAGIIIMA IZ 1446 GODINE KRALJ TOMA 22. avgusta 1446 POVELJA IZ 1453 GODINE HERCEG STJEPAN VUKI KOSAA 19. ula 1453 POVELJE IZ 1461 GODINE KRALJ STJEPAN TOMAEVI 23. novembar 1461 Ne posjeduje takvu grau sa takvim dokumentima ni jedna drava kao to to posjeduje Bosna. Vjerodostojnost tih dokumenata ne moe se raspravljati, naroito se ne moe osporavati. Dokazano je da su pojedine drave svoju historiju bazirale na osnovu mitova, predpostavki itd. Naalost to se radi i danas kod pojedinaca. Tako je stvoren destruktivizam iji je neosponi nosilac Sreko aja i njegovi epigoni, kojih ima itava jedna skupina u Bosni. Posebno se moramo osvrnuti na pitanje ta nam to donose defteri, kakav im je doprinos u stvaranju historijske istine i o srednjovjekovnoj dravi i o novoj dravi osvajaa, za razliku od naih predhodnika historiara, koji su samo mogli nagaati o nekim drutvenim i politikim pojmovima, koji su se vie naslanjali na svoja osjeanja i sasvim paualno pisali o svojim dravama, Bosna ima original dokumenat na osnovu koga sa tanom preciznou sve ovo dokazati. Meutim i danas veliki broj historiara naih komija ili ak i nai historiari katolici i pravoslavci izmiljaju neku imaginarnu historiju njihovih naroda pod "turcima". Svi oni mogu samo priati uplje prie, nema mudrovanja ako postoje autentini dokazi, koje nije mogla osporiti ak ni evropska historija. Ne znam samo kako se moe pisati o pravoslavcima i katalocima ako Osmansko zakonodavstvo ne poznaje takvu razliku. Defterii jasno govore da su u Bosni ivjeli ljudi sa dvije konfesije, Krani i Kristjai (bogomili kasnije nazvani). Tako da pripadnika Crkve Bosanske jasno deklarie kao krstjana (bogomila zahvaljujui aji). Zbog toga je udo da se ignoriraju defteri koji upuuju na pravu istinu drave Bosne. U srednjovjekovnoj Bosni, Bonjaci su bili pripadnici heretikog vjerovanja i nisu priznavali ni katoliku ni pravoslavnu crkvu. ta vie, od ovih crkvi im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je

tokom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko kriarskih ratova na nau zemlju sa ciljem unitenja bonjake hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretikih Bonjaka na katolianstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467. godine i kroz period Otomanske Bosne, Bonjaci postepeno primaju Islam. Nacionalni identitet Bosanskih Srba, odnosno Bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljea, kada se Bonjaci pravoslavne, odnosno, katolike vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih politikih misionara, odrouju od bonjakog nacionalnog korpusa i na temelju zajednike vjeroispovijesti poinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim srbima, odnosno katolikim hrvatima. Veoma je vano istai dokumenta na koji su to nain radili Srbi. "Prema srpskom zakonodavstvu XIX vijeka svaki doseljenik i stranac koji je u Srbiji deset godina, postaje Srbin. To stoji ve u Ustavu iz 1835. godine, glava jedanaesta: "Svaki u vrijeme obnarodovanja ovog ustava u Serbskoj slubi u Srbiji i izvan Srbije nalazei se inovnik ili sluitelj hrianskog vjerispovjedanja; svaki, komu je deset godina prolo od kako se nalazi u Srbiji nalazi, ili koji nepokretnu imovinu u njoj ima, smatra se Srbinom..." (Ustavi Knjaevine Srbije,Beograd 1988.) Pored ovih administrativnijih Srba bilo je i kupljenih. Vasa Pelagi je savjetovao uiteljima da im stupe u kolu naue da na pitanje aku: "Ko si ti, mali?" odgovore: "Ja sam Srbin". "A bilo bi i dobro", veli dalje Pelagi, ako bi se nali dobri ljudi koji bi tom prilikom dali djeci po koji krajcer, kako bi u njemu probudili elju da tako odgovori. (Obue-nikova, Freidzon, sedmi meunarodni kongres slavista 1973:129. Oigledano da je Srbija sve upotrijebila za asimiliciju svih onih koji su se nalazili na njenoj teritoriji pa i van te teritorije (Bosna...). U ostvarenju tih ciljeva pomagali su i oni koji su anektirali Bosnu i Hercegovinu. Tokom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokuaj ovrivanja jedinstvene bonjake nacije bio je osuen na propast, iz razloga to je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine. Prof. Dr. Muhamed Filipovi pojanjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etnikom smislu bili Bonjaci "i to tokom cijele nae historije, a posebno u vrijeme dravne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bonjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja poinje od sredine 19. stoljea, nije poela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u nae pravoslavce i katolike." Istaknuti bonjaki intelektualac, Adil Zulfikarpai napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja naeg naroda i katoliki i pravoslavni pisci u Bosni, naroito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bonjacima. Prof. Dr. Mustafa Memi se slae, i istie: Od sredine XIX stoljea od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba meu ovim nacionalnim pokretima da prisvoje to vee dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada poinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bonjaci Taj proces se putem nacionalistikih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline. Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranovi je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Moe se rei da ne postoji ni jedan nauni dokaz koji bi potvrdio da su Vlasi Srbi, to se moe vidjeti i u Duanovaom zakoniku: 77. (76) O POTKI Potka meu selima 50 perpera, a Vlasima i Arbanasima 100 perpera. I od te potke caru polovina, a polovina gospodaru ije bude selo. O VLASIMA

U selu gdje se zaustavi Vlah ili Arbanas, u tome selu da se ne zaustavi drugi koji za njim ide. Ako se zadri na silu, da plati potku i to je ispasao. Sve ovo je trebalo negirati u emu je prednjaio u najnovije vrijeme Milenko Filiovi. Kao plaenik srbijanske Vlade, Petranovi je 60-tih godina 19. stoljea oko sebe okupio itavu mreu istomiljenika, koji su radili na irenju srpskog nacionalnog identiteta meu bonjakim pravoslavcima, ali i meu dijelom Bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Marti, koji je ivio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranovi, u svojim Zapamenjima navodi da je Teofil Petranovi bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovievoj knjizi Srpske Narodne Pjesme iz Bosne i Hercegovine Novak Kilibarda pie da je Petranovi cijenio ukazano povjerenje vlade Srbije, pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. godine neprekidno irio srpsku propagandu Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranovi kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao vie novane potpore nego ijedan drugi povjerenik.. Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaenik hrvatske vlade Stjepan Radi. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svojoj biografiji, Stjepan Radi je u Petrogradu, u drutvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledita zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najvie sa gledita isto narodnoga, radi toga jer se Bosanski Muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve vie priznaju hrvatima u narodnom i politikom smislu. Bitno je napomenuti da su i brojni katoliki misionari jo od srednjeg vijeka radili na irenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju heretiko vjerovanje Bonjaka. Meutim, ovi misionari nikada nisu irili hrvatstvo, stoga ni bonjaki katolici nisu imali razloga da se tako osjeaju niti su se tako osjeali. Sve do dolaska brae Radia u Bosnu, nijedan bonjaki katolik se nije izjanjavao kao Bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti brae Radia bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bonjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti meu Bonjake katolike, ali i Bonjake islamske vjeroispovijesti. itav ovaj fenomen, u svojoj uvenoj pjesmi Pjesma Bonjaku, koju je objavio list Bonjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Baagi rijeima: Zna Bonjae, nije davno bilo, Sveg mi sv'jeta nema petnaest ljeta, Kad u naoj Bosni ponositoj, I junakoj zemlji Hercegovoj, Od Trebinja do Brodskijeh vrate, / Nije bilo Srba ni Hrvata. / A danas se kroz svoje hire, / Oba stranca ko u svome ire. Oba su nas gosta saletila, Da nam otmu najsvetije blago, Nae ime ponosno i drago. Bonjaki katolik Fra. Ivan Frano Juki (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bonjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:Mi Bonjaci njekad slavni narod sad jedva da smo ivi nas samo kao oenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i ale nas. Vrijeme je da se i probudimo od dugovine nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naa serca oistimo od predsudah, fatajmo za knjige i asopise, vidimo to su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da na narod prosti iz tminah neznanstva na svrtlost istine izvedemo. Milovan ila svjedoi o bonjacima iz Sandakog kraja, za vrijeme bive Jugoslavije: Taj naziv je tradicionalan vec od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom Polju i druio se sa njima uvijek su govorili da su Bonjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Beir Zulevi iz okoline Roaja. Bio je nepismen ja sam ga naucio pismenosti to nije bilo teko, jer je bio veoma bistaruvijek je govorio da je Bonjak. A i Vuk Karadic je upotrebljavao taj termin Bonjaci. (Milovan ila i Nadeda Gaco: Bonjak Adil Zulfikarpaic; isto vidi: Polje, br. 36) Prof. Dr. Darko Tanaskovi, koga Srbi smatraju najveim orijentalistom, o bonjatvu kao nazivu kojim se oznaava etnopolitika koncepcija, kae da je sutina u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovnitvo, s neprekinutim etnikim, kulturnim, psihikim, pa i dravotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, ive Bonjaci i da je to jedino njima odgovarajue narodno i nacionalno ime. (Polje, br. 36). U

potrazi za receptom posrbljavanja Bonjaka, osvrnimo se na Naertanije (1844), Ilije Garaanina. U svom programu Naertanije on narod Bosne naziva bonjacima bez obzira na vjersku pripadnost i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji: Ako Bonjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaevstva Nadalje, govori o procesu preobraavanja srpstva u Bosni, koje poinje polovinom 19 stoljea podudarajui se sa periodom u kojem su pisane Naertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: ako bi se prije ovog opteg sojedinjenja Srbstva to osobito u Bosni preobraavati poelo K ovome treba dakle uiniti da se Bonjaci i ostali Slaveni obrate Nadalje, predlae da se: nekoliko mladih Bonjaka u srpsku slubu dravnu prima da bi se oviobuavali i za takove inovnike pripravljali koji bi ono to su u Srbiji nauili posle u svom oteestvu u djelo privesti mogli. Da bi plan Velike Srbije tekao bez veih problema, Garaanin smatra da bi se trebala pisati i opta historija Bosne gdje se ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri preavsi Bonjaka i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to iskljuivo u duhu narodnog jedinstva Srba i Bonjaka i od strane oveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajueg. Meta njegovog programa bili su i katoliki Bonjaci: Na istonog veroispovedanija Bonjake vei upliv imati nee biti za Srbiju teak zadatak. Vie predostronosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katoliki Bonjaci zadobijedu. Na elu ovih stoje franjevaki fratri. Bosna nikada nije bila ni hrvatska, ni srpska ona je od pamtivjeka, pa sve do polovine 19 stoljea, bila zemlja Bonjaka razliitih vjera, zemlja Bosanaca. Jedan od najcjenjenijih historiara u svijetu, po pitanju historije svih junoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klai u svome djelu SREDNJOVJEKOVNA BOSNA POLITIKI POLOAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE (Zagreb, 1989.), nauno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klai potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klai dolazi do sljedeih konstatacija: No, ove nevjete projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko iievo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Meutim nekritiki izvjetaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama moze posluiti kao podloga za zakljuke samo onom historiaru kome nije odve stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni poloaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno ile svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a jo manje vjeta konstrukcija barskog nadbiskupa koji pie sredinom 12. stoljea. Posve razumljivo da irkoviu za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu posluiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zato, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljea kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado uinio,onda kritikom historiaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od poetka bila BOSANSKA... Bosna i Hercegovina maternja drava autohtonog bonjakog naroda (ma gdje on ivio), dok je maternji jezik svih Bonjaka, bosanski jezik bilo da oni ive u Bosni ili izvan nje. Srbija, Crna Gora i Hrvatska su maternje drave srpskog, crnogorskog i hrvatskog naroda. Sve propagandne djelatnosti usmjerene protiv bonjakog naroda od strane srpskih i hrvatskih propagandnih historiografa unaprijed su bile i ostale osuene na propast. Jedna od najmizernijih aktivnosti kojima se ovi propagandisti bave jeste pripajanje bonjakih velikana srpskom, odnosno hrvatskom nacionalnom korpusu, kao i koritenje historije u nacionalno-romantiarske, politiko-ideoloke, svrhe uperene protiv nae zemlje i naeg naroda.Poto su planovi ostvarivanja etniki iste Velike Srbije odnosno Velike Hrvatske jo od poetka bili osueni na propast, ovinistiki nastrojenim intelektualcima i nije preostalo nita drugo nego da prisvajaju bonjako nacionalno blago i nijeu

historijsko pravo bonjakog naroda na svoju zemlju, ime, jezik, knjievnost, tradiciju, i dr. Zbog toga je veoma vano raditi na okrivanju istine koja je sigurno do sada prekrajana po volji onih koji su je pisali.Ukratko reeno, svako kreiranje lane historije i nacionalni romantizam u cilju asimilacije bonjakog naroda i pripajanja bonjakih velikana srpskom ili hrvatskom nacionalnom korpusu je krajnje reeno suludo i nita drugo nego propagandni terorizam nevieno podmuklih razmjera. Projekat Poznati Bonjaci je direktan odgovor na bilo koju vrstu historiografske propagande uperene protiv bonjakog naroda, odnosno bonjakog nacionalnog blaga i kulturno historijsko-znanstvenih dostignua bonjakog naroda Bosne i Hercegovine i ire. Zanimljivo je spomenuti falsifikovanje povelja Bosanskih vladara, koje su pisali pisari na dvoru a inae je poznato da se jo nije pojavio ni jedan orginal tih povelja ve su sve kopije.Posebno bi se osvrnuo na pisanje pojedinih danas Bonjaka koji ele da kopiraju dosadanje historiare Srbe i Hrvate a i ponekog Bonjaka te u svojim djelima pokuavaju dokazati neto to opet nema nikakve historiske podloge a niti istine.Predajui vlast i svoje tvrave Bosanska vlastela nije morala prihvatti islam tano je da su pojedinci prihvatali islam i nijesu to krili kako se hoe dokazati. U sumarnom popisu Sandak Bosne iz 1465/ 68 pokazuje da je bilo mnogo onih koji su Osmanlijama predali bosanske tvrave,nije tu u pitanju bio samo vojvoda Radak u Bobovcu mnogo njih je uinilo takav korak i iste takve poteze i koji su zadrali svoju vjeru ili su ja naknadno promjenili.Naroito se moe uoiti kako su nai preci odmah slati u daleke zemlje u ratove protiv Uzun Hasana u Perziji ili Crnojevia u Skadar. Dokazivanje kako u Osmanskoj vojsci nijesu moglu uestvovati drugi osim samo muslimana je opet nepoznvanje historijskih podataka ili njihovo nepriznavanje. Naveu primjer iz Osmanskih deftera 1465/68. o kojima se ne moe diskutovati, polemisati jer ne postoji vjerodstojni dokument nego to su defteri. Oigledno je da i danas veliki broj broj naih sugraana i naih susjeda izmiljaju neku imaginarnu historiju. Ne moe se niti ima dokumenta koji e dokazati ili tvrditi kako smo eto bili pod Turcima . Osmanlije nijesu dovodile svoje ljude i postavljali ih kao timare - spahije. Timar Radoja, sina Perinova i Petre, sina Radieva: Da bi krani po imenu Radoje, sin Perinov i Petre, sin Radiev, na lahk nain, bez obaveza uivao ovaj timar, oni ga nisu dali knjiiti u defter. Meutim zbog toga to je sada spomenuti Radoje umro, a spomenuti se Petar nije odazvao na dunost, ovaj timar je, naosnovu Ajas-begovog pisma, dat jednom od mazula (kandidata, koji je ranije imao timar /m.p/). nevjerniku Tvrtku da ga uiva i obavezno ide u rat. (sumarni popis Sandak Bosna iz 1468/69.god str 94. Timar moemo podjeliti na dva dijela: Kili timar - to je timar koji se dodjeljuje ratnicima iz redova sultanove konjice, ili spahijski timar. Nosilac ovakvog timara obavezan je odazvati na svaki odlazak na carsku vojnu ili vojnu koju predvodi namjesnik pokrajine po odobrenju sultana. Drugi timar je Ekenzi timar - to je timar svakog ratnika iz reda sultanove konjice - spahija. Isto to i Kili timar. Stvarno znaenje je timar onoga koji ide u rat. Naroito je vano spomenuti da se u vrstu Kili timara svrstavaju i timari slubenika u obrazovanju i prosvjeti, kao to su imami damija ili vjerouitelji koji se neizdravaju iz vakufa. Timarnik nije imao obezbjeen stalni status timarnika. Tu privilegiju je mogao koristiti samo dok je obavljao i mogao obavljati vojniku slubu ili bilo koju slubu od navedenih. Mjesto u koje e to obavljati odreivao je aga tako da je mogao biti premjetan iz mjesta u mjesto, zavisno od potreba carstva. Posebno se treba osvrniti na starjeine Vlaha, na njihove vojvode i knezove, primuare koji su uivale batine, meutim bili su osloboeni svih poreza, ali su zato i oni imali obavezu uestvovanja u rat sa spahijama. Napredovali su obino, nakon znaajnih akcija tako da ih je bilo ak i na najviim poloajima u dravnoj administraciji ili vojsci. I svi ostali vlasi imali su vojnike obaveze, na taj nain to je iz svakih deset kua u rat iao poje jedan potpuno opremljen vojnik. Iz deftera se jasno moe vidjeti da su dananji takozvani bosanski katolici i bosanski pravoslavci istvari istog vlakog porijekla. Jedan mali dio bosanskih muslimana je takoe ovog porijekla. Vjera koju su prakticirali Vlasi je krstjanska ili kako je to poslije nametnuto (narodnim argonom, bogomili) ili katolici ili pravoslaci poslije dolaska Osmanlija na teritoriju Bosne, pravoslavlja ranije nije bilo.

I pored negiranja postojanja Bosanske crkve od strane i pravoslavlja i katolianstva moemo sa tvrdnjom rei da je ona zasvjedoen kao dominantna religija srednjovjekovne Bosne. Osmanlije to svjedoe u svojim defterima. Ne moemo tano utvrditi koji je to omjer kristjana vjernici Crkve bosanski) i katolika, meutim istraivanja govore da je katolicizam bio potpuno potisnut iz Bosne sve do 15. vijeka, a osobito do poslednjeg kralja bosanskog. Preuzimanjem kraljevstva on je silom pokrtavao krstjane ili ih proteravao pomou franjevakih sveenika. Dolaskom Osmanlija krstjani mirnim procesom prihvataju islam bez prisile, kao i mnogi Vlasi. Jako zanimljivo i moemo rei jedinstveni fenomen na koji se trai odgovor i danas: Kako to da u zajednikim borbenim redovima, pod istom zastavom jednako ginu i gospoda i fukara ? ta je to to ih je vezivalo za zajedniku akciju iako je njihov klasni poloaj divergentan? Ovo pitanje svih pitanja ostaviemo otvoreno za dalja izuavanja i istraivanja. Na kraju bih se samo osvrnuo na Kosovski boj od koga su Srbi napravili kosovski mit, vjerovatno su to mogli i Hrvati da urade sa Krbavskom bitkom, ali bilo bi ba previe mitova. Osmanlijska vojska na elu sa Muratom prebacila se na zapadnu obalu Morave i polahko napredovala ka Kosovu. Prvi odred je vodio veliki vezir, drugi - princ Bajazid, trei - Aini-beg, etvrti - princ Jakub, peti Saride-paa, a esti - sam Murat. Na Kosovo polje, koje se nalazilo na granici Bosne i Srbije, ve je bila skupljena saveznika krstaka vojska. Stajale su obje vojske jedna naspram druge. Vojska Krstaa ili (nevjernika od sedam jezika (Srbi, Bugari, Bosanci, Albanci, Vlasi, Poljaci i prema svjedoenju osmanskog historiara, i Madari) na elu tih odreda stajali su Lazar - srpski knez, i bosanski kralj Tvrtko. Bitka je zavrena smru sultana Murata i kneza Lazara, ija je pogibija iskoritena za pravljenje Kosovskog mita, iako od tog trenutka teritorija Srbije pripada Osmanlijama. Zakljuivanje mira sa naslednikom Lazarovim Stevanom koji priznaje vlast Bajazida pri emu je morao ispuniti tri uslova: morao je sudjelovati u ratu kao Bajazidov saveznik, da mu da sestru za enu, te da mu od iskopavanja srebra, alje godinji porez. Tako je Lazareva erka Olivera postala prva sultanija na Osmanskom dvoru.