druge. Ponekad, kad zaspim, sanjam tu krvavu reku, zapenušanu i crvenu, iz koje sepojavljuju glave poznatih, izgubljene ruke i noge, tela neprepoznatljiva. Ispočetka, krikužasa i patnje, vrisak jada i bola. Onda urlik pobede i reči: "Ne dajte se, braćo, ne dajtesrpsku zemlju"! Na mojim rukama su umirali srpski borci, deca, starci i starice. Sada,sećanja naviru jaka kao istina.Septembar 1991, masakr ustaša nad srpskim življem. Selo Kinjačka, između Siska iSunje.Krvava dečija tela, masakrirani starci. Devojčica, jedanaest godina, pogođena metkom uglavu. I takva je lepa. Domaći čovek, lovočuvar, po imenu Džemo, vodič ustaškogkrvavog pira, pozvao je dete po imenu. Gad, kome se njen otac zamerio, osvetio sepreko nedužnog deteta. Devojčica izašla na prozor, i metak je pogodio svoj cilj. StariArbutina, dve kuće dalje, izašao na dvorište da vidi šta se dešava. Jedva preživeo teškenemačke rane iz 1942. godine, doživeo još teže nakon skoro pedeset godina. I desetinemasakriranih tela okolo. Prva slika surove istine, a zatim koridor - "put života".Juni 1992. Ranjeni srpski borac, mladić, ime mu nikad nisam saznao, negde kod Modriče:"Doktore, Srbijanac, gde je Beograd?" "Tamo, junače", pokazah rukom u pravcuBeograda. "Okreni me tamo, hoću da umrem gledajući prema Beogradu, tamo je sunce".Umro je posle nekoliko trenutaka... neznani junak. Sećam se mrtvih srpskih mladića kojisu tog meseca probijali "put života", spajali Krajinu sa Srbijom. Umirali su ponosni kaoObilići. Otvarali su svojim životima "put života" za svoje u Krajini, zatvorene ustaško-muslimanskim obručem smrti. Smrt beba u banjalučkom porodilištu, glad dece u Krajini,nisu im dopuštali drugi izbor. Borili su se kao vukovi, ginuli kao heroji. Svedok samnjihovog ulaska u legendu.Sećam se mlade žene, majke petogodišnjeg dečaka. Zvala se Radojka Bulat-Svrzikapa,dvadeset pet godina, pesnikinja i borac. Nikad se nije razdvajala od sveske sa pesmama,a u desnoj ruci ruski dobošar. Na braniku Srpstva, na Kupi, negde između Gline i Petrinje.Pala je kao borac, presečena ustaškim rafalom preko grudi. Bio sam na sahrani, negdevisoko na vrhu Kordunaške planine, pod nebom. Nas nekoliko - otac joj, majka i sin,dečačić ćutljiv i ozbiljan. Kiša je lila kao da Bog plače za dušom. Plakali smo svi, izuzevsina. Možda je i on. Ne znam zašto mislim da nije, jer kiša je lila niz dečije obraze. Nebo je plakalo i za nas. Sahrana srpskih boraca poginulih iznad Dvora na Suvoj međi. Grob,opet, nepristupačan, na vrhu planine. Više ljudi, i opet silna kiša i grmljavina.Kiša je lila, rake su bile ispunjene vodom do vrha. Lelek i plač majki, sestara, dece.Najstravičniji hor u mom životu. Pitao sam se zašto su srpska groblja na takonepristupačnim mestima. Prost odgovor - da ih ne ruši i ne pogani neprijatelj. Srbinu jegrob svetinja, a uvek je bio i ostao okružen neprijateljima koji su, pored masakriranja,skrnavili i njihove grobove. Tužna je sudbina i istorija mog naroda - osim borbe za goliživot, mora misliti i kako da zaštiti mrtve. Srpsko Sarajevo: junački Ilijaš, Ilidža, Vogošća,Rajlovac, Hadžići, legendarni Neđarići i druga mesta. Stotinu hiljada ljudi, žena i dece.Borba na život i smrt. Granate, ponekad i preko trista dnevno, snajper, pešadijske borbeprsa u prsa. Svakodnevno. Bolnica mala, razrušenog poda. Noga propada kroz drvenipatos prekriven itisonom. Pod propao od krvi, litara tečnosti života. Duše srpskih boracaugrađene su u podove i zidove bolnice podno Igmana, crnog zida iznad nas. Decoranjena, srce je umiralo za vama, deco, mala slatka stvorenja, koja odoste od geleragranata i snajpera, duša je otišla za vama! Srpski borci, za svakog od vas dao bih životda vi živite!Radio sam kao lud, kao natčovek. Verovatno sam od samog Boga crpeo snagu. OdSrpstva kroz vekove punio sam se silinom i moći. Krv i smrt, vrisak tuge, hropacodlazećih duša, i opet, radost pobede nad smrću. Zahvalnost najbližih, zahvalan pogledspašenog, upijali su se u moju dušu. Sine! Ratniče! Ženo! Majko! Ima Boga i za nas Srbe."Doktore, ljudino, Bog pa ti! "A opet, kad mi ode drag borac, dete, čovek, vrisnem: "Imali te, Bože?! Postojiš li?! Zašto mi ode borac iz Neđarića baš na Božić u dva ujutro?! Bože,ti se rodi, zašto uze njega?! Ima li te?! Sećam se Svetog Nikole 1992. godine - tri teškaranjenika, tri dečaka, sva tri umiru. Ne možemo da im pomognemo. Zašto Sveti Nikola?!Moja slavo! Zašto baš ti?! A onda Sveti Jovan '93, Sveti Nikola '93. i Božić '94. Pobedenad smrću, radost. Otpisani preživeše. Svi viču... čudo, čudo se desilo! "Ti si, doktore,Bog!" Ne, ne, ima Boga. Došao je, sišao na zemlju, među Srbe, sa svim svojim
Leave a Comment