UDK: 243.2/7(497.5:4-67EU), 341.232 Izvorni znanstveni lanak Primljen 19. kolovoza 2005. Prihvaen 3. studenoga 2005.

Dr. sc. Herwig Roggemann, profesor u mirovini Freie Universitt Berlin

KAZNENOPRAVNA I REGIONALNA SURADNJA NAPOMENE O ODNOSU PRAVA I POLITIKE

Saetak Rad je podijeljen u etiri dijela. U prvome, autor razmatra odnos prava i politike, prava i moi. Posebno ga zanima na koji se nain formira odnos prava i politike u supranacionalnom prostoru Europske unije, u kojoj se mjeri politika treba i smije sluiti pravom, a pravo politikom kao instrumentom ostvarivanja svojih ciljeva. I gdje su granice uzajamne instrumentalizacije. U demokratskoj, slobodnoj pravnoj dravi pravo ima primat nad politikom, ograniava politiku i daje joj legitimitet. Izvan pravne drave, politika ima primat u odnosu na pravo. U drugome dijelu autor izlae razliite pravne prostore u kojima se pravo i politika sueljavaju: nacionalni pravi prostor, meunarodni pravni prostor i supranacionalni europski pravni prostor. U treem dijelu izloeni su temelji i granice pravne suradnje i odnos te suradnje prema politikoj suradnji. Kazneni sud za zloine poinjene u bivoj Jugoslaviji osnovan je iskljuivo kao neovisan kazneni sud pa je u svome postupanju ogranien na kazneno postupovna sredstva koja mu je na raspolaganje stavio Statut (1993.) i Pravila postupka (1994.) ukljuujui njihove novele i priznata naela meunarodnog kaznenog prava. U treemu dijelu autor govori o kritici prekoraenja nadlenosti, uzevi za primjer Europsku uniju, Haki tribunal za bivu Jugoslaviju, SAD i Stalni meunarodni kazneni sud. Autor istie da nain na koji je Vijee ministara EU instrumentaliziralo kazneni sud UN-a za unutareuropske politike ciljeve ne predstavlja postupak primjeren europskom pravnom prostoru. Kljune rijei: pravo, politika, nacionalni pravni prostor, meunarodni pravni prostor, supranacionalni europski pravni prostor, Europska unija, Tribunal za zloine poinjene u bivoj Jugoslaviji

19

ADRIAS svezak 12, 2005.

1. PRAVO I POLITIKA TRAJNI NAPETI ODNOS Znanstvenik koji se bavi pravnim ili politikim znanostima, ali i politiar, uvijek imaju dovoljno povoda za promiljanje o odnosu prava i politike ili, to bi ovdje trebalo izjednaiti, o odnosu prava i moi. Aktualan povod za takvo to daju ne samo tema ovoga skupa nego i najnovije kontroverze o primjerenosti nastavka proirenja Europske unije (EU) na istok i jugoistok, te specina uloga koju u ovome procesu poinju igrati kazneni sud Ujedinjenih naroda i pitanje suradnje s njim. Osim toga, za njemakog se znanstvenika s podruja pravnih znanosti uvijek iznova radi o teoretskoj procjeni dogaaja koji su se odvijali za vrijeme Drugoga svjetskog rata i nakon njega, te o pitanju podjele Njemake i prevladavanja te podjele prije 15 godina. Za sve nas Europljane vano je na koji se nain formira odnos prava i politike na supranacionalnom prostoru Europske unije koji se i dalje razvija? To se pitanje postavlja neovisno o tome hoe li ili nee, te kada e svih 25 parlamenata drava lanica EU raticirati nacrt ustavnog ugovora koji je Europsko vijee EU donijelo u Rimu 2004. Ne manje vano je i pitanje u kojoj se mjeri politika treba i smije sluiti pravom, a pravo politikom kao instrumentom ostvarenja svojih ciljeva? Gdje su granice takve uzajamne instrumentalizacije? Meu temeljne premise pravne drave spada i naelo prema kojemu je politika vlast ustrojena u skladu s pravom. Stjecanje, gubitak i ostvarivanje politike moi regulirani su pravnim postupcima. Ukratko: u demokratskoj, slobodnoj pravnoj dravi primat ima pravo u odnosu na politiku, ograniava politiku i daje joj legitimitet. Izvan pravne drave politika ima primat u odnosu na pravo. Pravo djeluje kao instrument politike, ne mora je ograniavati nego joj i slui. Potrebno je, meutim, ovo funkcionalno gledite o odnosu prava i politike dopuniti upuivanjem na materijalnu vezu i formalnu razliku meu njima: pravo je, barem u jednome dijelu, rezultat politikog procesa odluivanja, ako ga moemo nazvati zgruanom politikom. Rezultati politikog odluivanja uklapanjem u pravnu formu dobivaju poveanu normativnu legitimaciju vaenja u usporedbi s jednostavnim politikim odlukama i oitovanjima volje. Istodobno parlamentarni postupci daju pravnome aktu viu razinu demokratske legitimacije. 2. RAZLIITI PRAVNI PROSTORI Odnos prava i politike na razliite se naine uinkovito oituje na tri razliite pravne razine ili - kako se to od zasjedanja Europskog Vijea u Tampereu (1999.) moe rei - u tri razliita pravna prostora (legal spaces):
20

Herwig Roggemann: KAZNENOPRAVNA I REGIONALNA SURADNJA

(a) u nacionalnom pravnom prostoru, (b) u meunarodnom pravnom prostoru, (c) u supranacionalnom europskom pravnom prostoru. Ova se tri pravna prostora razlikuju po stupnju integracije te samim time po stupnju normativne regulacije (Verrechtlichung) politikih, gospodarskih i socijalnih procesa odluivanja. Razlikuju se i po razvijenosti pravne suradnje. (a) Razvoj situacije u nacionalnom pravnom prostoru (primjerice u SR Njemakoj), kako ranije tako i danas, obiljeen je pojaanim stupnjem normativne regulacije koja dovodi do uklanjanja tzv. prostora bez prava. Obitelj, kola, poduzea, bolnice, vojska i zatvori samo su neki od primjera pojaanog pravnog reguliranja i strukturiranja socijalnih prostora koji su prije bili ili potpuno neregulirani ili ustrojeni po posebnim pravilima (posebni odnos vlasti). Ta opa tendencija normativnog reguliranja danas vrijedi i na podruju politikih stranaka ije osnivanje, unutarstranaka organizacija i izbori, a prije svega njihovo nanciranje, moraju biti u skladu sa zakonskim normama ije potivanje nadziru redoviti i ustavni sudovi. Medu nerijeena, a u njemakoj pravnoj znanosti uvijek iznova sporna pitanja strukturalnog razgranienja podruja prava i politike, spada i pitanje: u kojoj mjeri sudbena vlast putem ustavnih sudova smije suoblikovanjem i postavljanjem uvjeta i granica ulaziti u primarno politiki prostor zakonodavca, tj. parlamenta? To se naime dogaalo i jo se uvijek dogaa u brojnim odlukama. Kao primjer moe posluiti nedavna odluka njemakog Saveznog ustavnog suda koji je neustavnima proglasio niz odredbi Zakona o kaznenom postupku. Sljedei je primjer postupak koji jo uvijek traje, a u kojemu njemaki sudovi preispituju usklaenost odredbi i primjene europskog uhidbenog naloga (iz 2004. godine a temeljem okvirne odluke Vijea EU-a iz 2002.) sa standardima pravne zatite koje jami njemako ustavno pravo. Pritom dolazi do sukoba medu naelima demokracije i pravne drave, kao i meu razliitim nacionalnim i europskim standardima pravne zatite, te unutar naela podjele vlasti i konano meu zahtjevima nacionalne i europske zakonodavne nadlenosti. Taj primjer izvrsno pokazuje da se konkretni oblici i granice pravne suradnje u europskom pravnom prostoru stalno razvijaju i ostaju kontroverzni. Njemaki je Savezni ustavni sud ostavio otvorenim pitanje jesu li u europskom pravnom prostoru prevladane nadlenosti preispitivanja jednog nacionalnog ustavnog suda u skladu s mjerilima vlastitog ustava, te je uveo samo dokaznu pretpostavku (Beweisvermutung) u korist europskog prava. Meu otvorena pitanja razgranienja izmeu prava i politike u Njemakoj spada i pitanje je li i u kojoj mjeri nakon promjene cjelokupnog politikog sustava i na njemu utemeljenog zakonodavstva nacionalno pravosue legitimirano na
21

ADRIAS svezak 12, 2005.

odgovornost pozivati suce prijanjeg sistema zbog njihovih pravorijeka ukoliko su njima - prema dananjem poimanju prava - povrijeena ljudska prava? Ne postavljaju li se time na nedoputen nain (zabrana retroaktivnosti) nova politika mjerila za tumaenje starih pravnih normi? Europski sud za ljudska prava potvrdio je postojanje ove nadlenosti preispitivanja uz posljedicu kanjavanja tih sudaca i dunosnika prijanjeg politikog sustava (DDR-a). (b) Stupanj normativne regulacije znatno je manji u meunarodnom pravnom prostoru. Meutim, nema govora o nekoj openitoj tendenciji. Meunarodno je pravo nerazvijeno i slab mu je sustav sankcija uz neke vane iznimke. Ova tvrdnja stoji, iako je pojaanim normiranjem podruje ljudskih prava od proglaenja Ope deklaracije UN-a o ljudskim pravima 1948. znatno napredovalo donoenjem vie multilateralnih pravnih akata, a osobito dva meunarodna pakta UN-a iz 1966. (Meunarodni pakt o graanskim i politikim pravima i Meunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima). U meunarodnom se pravnom prostoru usporedo s normativnim razvojem na podruju individualne zatite ljudskih prava u posljednjih 15 godina, uz stanovito zakanjenje, razvija normativna individualna kaznenopravna odgovornost za teke povrede ljudskih prava. Rezolucijom Vijea sigurnosti UN-a 1993. osnovan je Meunarodni kazneni sud za bivu Jugoslaviju (ICTY) koji je 1994. zapoeo s radom. Godine 2002. na snagu je stupila Konvencija o Rimskom statutu Stalnog meunarodnog kaznenog suda (ICC) koji je donesen jo 1998. Oba su meunarodna kaznena suda unato tome to ICTY radi ve vie od 10 godina, (a i ICC e vjerojatno skoro poeti s radom), predmet sporenja. Ta se tvrdnja odnosi na njihovu legitimaciju kao i na njihova postupovna pravila, a i na vana pitanja tumaenja meunarodnog materijalnog kaznenog prava. Temeljna misao: individualna kaznenopravna odgovornost svih viih asnika i njihovih zapovjednika pred neovisnim meunarodnim kaznenim sudom za poinjenje ili dozvolu poinjenja tekih ratnih zloina i zloina protiv ovjenosti jo uvijek nije postala opepriznatim ili barem kroz obiajno pravo priznatim sastavnim dijelom meunarodnog pravnog prostora. Kina, Indija, Rusija, Japan i SAD, pet najveih drava na svijetu, do danas nisu raticirali Rimski statut, a SAD se protiv njega estoko bori. Ovakva je situacija alosna jer je meunarodna kaznenopravna odgovornost pripadnika vojski za teke povrede prava poinjene u akciji bez ikakve sumnje napredak u normativnoj regulaciji tih dosad nereguliranih pravnih prostora. Oklijevanje spomenutih drava i intenzivna politika borba SAD-a protiv te temeljne ideje jasno pokazuju kako u ovom pitanju politiki i vojni interesi velikih drava, kao i prije, imaju prioritet u odnosu na pravne obveze. Pravo i politika u meunarodnom i nacionalnom pravnom prostoru u obrnutom su odnosu: pravo ne postavlja granice politici, ve politika pravu. Ova tvrdnja stoji kad se radi o dobrovoljnom podreivanju drava ili njihovih dravljana
22

Herwig Roggemann: KAZNENOPRAVNA I REGIONALNA SURADNJA

meunarodnom kaznenom pravosuu. ak se moe govoriti o generalnom pridraju vaenja (Geltungsvorbehalt) to ga drave imaju u odnosu na meunarodno pravo. Ovaj se pridraj oituje u brojnim pridrajima oportuniteta i preispitivanja koje sadri pravo nacionalne i meudravne pravne pomoi i pravo izruenja. Do danas ne postoji opa obveza drava na meusobnu suradnju u pruanju pravne pomoi u kaznenopravnim stvarima. Pravna pomo meu dravama poiva na mrei bilateralnih i multilateralnih ugovora. (c) Tijekom pedesetogodinjeg razvoja koji je zapoeo donoenjem Rimskih ugovora unutar europskog pravnog prostora razvio se samostalan pravni poredak. Sud Europskih zajednica (EuGH) ve je 1962. ustvrdio da su nacionalno pravo, meunarodno pravo i pravo EZ samostalni, meusobno odvojeni pravni poretci. Pravo Zajednice treba tumaiti temeljem vlastitih pravila, ono vrijedi neposredno u dravama lanicama i ima prednost pred nacionalnim pravom. To naelo prednosti prava Zajednice, koje je u l. 1. st. 1. nacrta novog ustava prvi put izriito preuzeto u europsko primarno pravo, pravo Zajednice oznaava supranacionalnim pravom. Budui da pravo EZ-a u prvom redu i prije svega ostalog za cilj ima integraciju zajednikog trita i razvoj etiriju temeljnih sloboda koje se odnose na trite (slobodni promet roba, osoba, usluga i kapitala, l. 4. nacrta ustava) integracija je europskog pravnog prostora na podruju kaznenog prava i kaznenog pravosua dosad ostala nerazvijena. Treba dodati i da okvirne odluke i odluke donesene unutar suradnje u podruju pravosua i unutarnjih poslova, tj. u okviru treeg stupa Europske unije, ne stvaraju neposredno pravne uinke poput pravnih akata EZ-a. Temeljni pravni akti u meunarodnom pravnom prostoru (Povelja UN-a iz 1945.), a ni oni u europskom pravnom prostoru (Ugovor o EZ, Ugovor o Europskoj uniji iz 1992., nacrt novog Ustava iz 2004.) ne predviaju mogunost prijenosa nadlenosti na podruju kaznenopravnog zakonodavstva. U svrhu zatite nancijskih interesa i prorauna Europske unije, za borbu protiv organiziranog kriminala, krivotvorenja i pranja novca drave su, meu ostalim, sklopile posebne sporazume, donijele zajednike mjere ili okvirne odluke. Te su mjere dovele do parcijalnog i od strane nacionalnog pravosua nejednako provedenog pravnog usklaivanja. Tjenju kaznenopravnu suradnju na temelju engenskih sporazuma (1985., 1990.) najprije je razvila jedna manja skupina drava lanica, u sklopu koje su se drave ugovornice (Belgija, Njemaka, Francuska, Italija, Luksemburg i Nizozemska) u naelu obvezale na uzajamno pruanje pravne pomoi kad se radi o odreenim kaznenim djelima, prihvatile zabranu dvostrukog kanjavanja te uspostavile zajedniki informacijski sustav. Europski uhidbeni nalog (od 2004.) prvi je konkretni i obvezujui oblik suradnje na kaznenopravnom podruju. U skladu s naelom uzajamnog priznavanja
23

ADRIAS svezak 12, 2005.

u kaznenom pravu svaki valjani uhidbeni nalog ispostavljen od strane suda u jednoj od drava lanica EU treba bez detaljnog preispitivanja sadraja biti priznat i u svim drugim dravama lanicama EU. Okvirna odluka Vijea regulira minimalne zahtjeve koje taj uhidbeni nalog mora ispuniti te na taj nain vodi k odreenom ujednaavanju u postupku. Podruje njegove primjene je dodue ogranieno na ipak irok krug tono pobrojanih djela (l. 2.). Haki program koji je nedavno izradila Europska komisija (Ten priorities for the next ve years) sadri opsean akcijski program daljnjeg razvoja europskog pravnog prostora na podrujima slobode, sigurnosti i pravosua, ukljuujui kazneno i kazneno-procesno pravo. Strukturalni decit kaznenopravne suradnje u europskom pravnom prostoru nedavno je doveo do obnove prijedloga da se uz Europski sud za ljudska prava i Sud Europskih zajednica osnuje i meunarodni europski kazneni sud (prijedlog suca Schomburga ICTY). Za osnivanje posebnog europskog kaznenog suda (koji bi djelovao kao proirenje ili nadopuna Sudu Europskih zajednica u Luksemburgu) dva su dodatna razloga: kao prvo injenica je da Sud Europskih zajednica danas u prvom redu ima funkciju tumaenja ugovora, a nakon stupanja na snagu novog ustava EU on e u budunosti takoer biti nadlean za ljudska prava i temeljna pravosudna prava (vidi l. II-47 nacrta ustava). Na taj nain moglo bi doi do preoptereenja Suda. Naime, suci Suda Europskih zajednica nisu suci specijalizirani za kazneno pravo. Drugo, ICC-u e zbog estokog amerikog otpora vjerojatno na due vrijeme biti ograniena mogunost djelovanja. 3. TEMELJI I GRANICE PRAVNE SURADNJE I NJEZIN ODNOS PREMA POLITIKOJ SURADNJI UZAJAMNO DJELOVANJE PRAVNE I POLITIKE SURADNJE Budui da u meunarodnom pravnom prostoru, tj. u Povelji UN-a, ne postoji mogunost izriitog prijenosa nadlenosti za zakonodavnu ili sudbenu djelatnost na podruju kaznenog prava temelj ICTY-a ini jedna pomona konstrukcija koja moe biti okarakterizirana i opravdana samo kao juridika intervencija. Osnivanje ICTY-a rezolucijom Vijea sigurnosti obrazloeno je kao nuna mjera za odravanje ili uspostavu meunarodnog mira i sigurnosti u skladu s l. 42. Povelje UN-a. U sluaju ICTY-a, dakle, ne radi se o opem, normalnom kaznenom sudu, ve o ad-hoc sudu koji izvrava vremenski, prostorno i sadrajno ogranien zadatak donoenja presuda. Sadrajna granica djelovanja ovog suda proizlazi iz njegovog politikog zadatka koji se sastoji od odravanja i uspostave mira i sigurnosti u koniktnoj regiji. Iz Povelje UN-a za svaku dravu lanicu proizlazi obveza bezuvjetne suradnje u provedbi ove odluke Vijea sigurnosti (l. 25., 43., 48. Povelje UN-a).
24

Herwig Roggemann: KAZNENOPRAVNA I REGIONALNA SURADNJA

Meunarodnopravna obveza suradnje je kao lex specialis regulirana i u l. 29. ICTY-a. Dodatno je u aneksu Daytonskih sporazuma iz 1995. utvrena obveza suradnje drava bive Jugoslavije na ijem su teritoriju kaznena djela poinjena. Iz posebne i ograniene svrhe koji taj ad-hoc sud ima takoer proizlaze odreene granice njegova djelovanja: on treba izbjei svako postupanje koje bi moglo oteati ili ak ugroziti uspostavu ili odravanje mira i sigurnosti u koniktnoj regiji. Te granice od sva tri dijela suda (sudaca, tuiteljstva i tajnika) zahtijevaju posebno sudako i tuilako samoograniavanje (staatsanwaltliche Selbstbeschrnkung) utemeljeno na izbjegavanju svake politike aktivnosti koja bi dodatno ili iznova mogla ugroziti politiku stabilnost regije. Za razliku od Meunarodnog vojnog tribunala u Nrnbergu, ovlast za donoenje presuda ICTY-a ne proizlazi iz okupacijskog prava organa okupacijske vlasti nakon bezuvjetne kapitulacije i unutar pravnog prostora bez vlastite suverene vlasti, ve se temelji na ogranienoj intervencijskoj mjeri usmjerenoj na postizanje odreenog politikog cilja. Slino sudakom samoograniavanju (richterliche Selbstbeschrnkung) u odnosu na podruje politike (judicial self restraint) iz navedenog slijedi s ovim usporediva obveza ICTY-a na uzdravanje od bavljenja politikom (political self restraint). ICTY je dodue osnovan kao pravna mjera usmjerena na ostvarivanje politikih ciljeva (osiguranje mira). Meutim, on je osnovan samo kao neovisan kazneni sud te je u svom postupanju iskljuivo ogranien na kazneno-postupovna sredstva koja mu na raspolaganje stavljaju Statut iz 1993. i Pravila postupka iz 1994. ukljuujui njihove novele, te priznata naela meunarodnog kaznenog prava ako su ona kao takva ve nastala pravnom praksom. Tribunal poiva na politikom mandatu, ali se ne smije sluiti politikim ve samo postupovnim sredstvima (vidi amicus curiae u sluaju Blaki). 4. O KRITICI PREKORAENJA GRANICA NADLENOSTI NA PRIMJERU EUROPSKE UNIJE (EU) I MEUNARODNOG KAZNENOG SUDA ZA BIVU JUGOSLAVIJU U DEN HAAGU (ICTY), KAO I SJEDINJENIH AMERIKIH DRAVA (SAD) I STALNOG MEUNARODNOG KAZNENOG SUDA (ICC) Kada ICTY dopusti da ga se po nalogu i temeljem sporne odluke Vijea EU-a (od 16. oujka 2005.) uini aktivnim sudionikom iskljuivo politikog, a ni po emu pravnog, tj. postupovno-pravnog procesa odluivanja o jednom politikom pitanju (poetak pristupnih pregovora s dravom kandidatkinjom), kad ga i Vijee ministara ICTY uini takvim sudionikom, onda se takvim postupanjem kre granice nadlenosti. Dolazi do naizmjenine instrumentalizacije zbog koje mogu biti povrijeene pretpostavke neovisnosti suda, tj. u tom konkretnom sluaju tuiteljstva. Pravne forme kaznenopravne suradnje u meunarodnom pravnom prostoru treba odijeliti od formi politike suradnje u europskom pravnom prostoru.
25

ADRIAS svezak 12, 2005.

Zbog nerazvijenosti ustrojstva meunarodnog pravnog prostora i nedostatka supranacionalnih mogunosti sankcioniranja u sluaju pravnih povreda, pravila postupka ICTY-a (pravilo 7 bis: nepotivanje obveza) u sluaju povrede obveze suradnje od strane pojedine drave predviaju poseban postupak, u kojemu spor izmeu Suda i drave o suradnji te drave sa Sudom moe biti iznesen pred Vijee sigurnosti UN-a, i na taj nain preko pravne podignut na politiku razinu. Ovdje se potvruje ranije postavljena teza da pravo - u ovom sluaju se radi o kaznenom i procesnom pravu - izvan granica nacionalnog pravnog prostora pravne drave, tj. u meunarodnom pravnom prostoru u sluaju spora nailazi na svoje politike granice. To nas vodi do brojnih pitanja. Koju ulogu ima Vijee sigurnosti UN-a u sluaju kad od predsjednika ICTY-a primi izvjetaj o povredi obveze suradnje od strane jedne drave lanice UN-a? Djeluje li kao politiki organ odluivanja ili neka vrst supersuda u sluaju spora izmeu ICTY-a i drave? Bi li za daljnji postupak trebao biti postavljen nekakav minimum standarda, primjerice pravo davanja izjava i sasluanja ili pravo predlaganja dokaza? Odgovori na oba ta pitanja su negativni. Vijee sigurnosti kao politiki organ moe odluivati prema politikim kriterijima. Vana injenica koju u trenutnom sporu zanemaruju i Vijee EU i glavna tuiteljica ICTY-a jest da Pravila postupka ICTY-a daju nadlenost za komuniciranje Suda s politikom instancom (Vijeem sigurnosti) iskljuivo predsjedniku Suda, tj. jednom od sudaca, a ne glavnoj tuiteljici. Samo je predsjednik Suda ovlaten zastupati sud u obavljanju te funkcije vane za rjeavanje spora. Stoga je neposredno ukljuivanje tuitelja krenje procesnih pravila ICTY-a. Prema tome, ako je kao bitan ili jedini razlog postojanja povrede obveze suradnje naveden izostanak uhienja ili izruenja optuenika koji je traen i nalazi se u bijegu, i za ovaj vanjski postupak procjene povrede obveze suradnje vrijede opa naela kazneno-procesnog dokaznog postupka. Tvrdnju da se traena osoba nalazi na odreenom podruju, ili u dosegu vlade jedne drave, u skladu s pravilima kaznenog postupka i temeljem dokaznih sredstava treba dokazati tuiteljstvo i ista dokazna sredstva treba dostaviti predsjedniku Suda kojemu e ona biti osnova za izradu izvjea. Tvrdnje koje su nepotkrijepljene dokazima ili upute na ve zastarjela saznanja ne udovoljavaju minimalnim procesnim standardima o teretu dokaza. Ova razmiljanja govore u prilog tome da se postupci odluivanja u okviru funkcionalne kaznenopravne suradnje unutar meunarodnog pravnog prostora trebaju odijeliti od postupaka odluivanja u okviru regionalne suradnje unutar supranacionalnog europskog pravnog prostora. Nain na koji je Vijee ministara EU instrumentaliziralo kazneni sud UN-a za unutareuropske politike ciljeve ne predstavlja postupak primjeren europskom pravnom prostoru. S njemakog preveo: Josip karpa
26