BIBLIJSKI INSTITUT KRANSKE BAPTISTIKE CRKVE U BiH

ARIJANSKA HEREZA I NICEJSKI KONCIL

(Istraivaka radnja)

Predavanje: Profesor: Student: Godina studija:

Crkvena povijest I Larry Couch Dragan Nedi I

Sarajevo, 16. mart 2010.

1 SADRAJ

Stranica 1. UVOD 2. ZAETAK I IRENJE ARIJANIZMA 3. PRVI EKUMENSKI KONCIL U NICEJI 4. ZAKLJUAK BIBLIOGRAFIJA 2 3 5 8 11

2 1. UVOD Crkva je do poetka IV stoljea prela dug i mukotrpan put. U prvih stotinjak godina, kranstvo je veinom bilo skoncentrisano na istoni dio Rimskog carstva dajui ansu Jevrejima da uu u Kraljevstvo. Drugo stoljee je donijelo ekspanziju na zapad i do 200. godine se ve moglo nai u svim dijelovima Imperije. To, naravno, nije moglo proi neopaeno i Crkva je ubrzo doivjela prve nasilne reakcije na svoje postojanje i rad. U poetku su to veinom bili lokalni progoni ali prolaskom vremena Rimski imperatori pojaavaju akcije protiv nove, rastue vjere. Napadi na Crkvu dostiu vrhunac za vrijeme careva Decija (249 251), Valerijana (253 260) i Dioklecijana (284 305). Mnogi su krani svoju vjeru platili ivotom a takoe, veliki broj je poputao pod pritiskom i odricao se vjerovanja. No, i pored ovoga, Crkva je nezaustavljivo rasla i uistinu su se potvrivale Tertulijanove rijei da je krv muenika sjeme Crkve.1 Istovremeno, kranstvo je trpjelo stalne unutarnje napade kroz mnoga krivovjerja. Legalizam, zatim razni filozofski pravci kao gnosticizam, mjeanje sa drugim religijama kao u sluaju maniheizma su prijetili da odvoje od istine mnoge iskrene vjerne. Osobito u sluaju nauke o Trojstvu mnogi uitelji su nudili svoja objanjenja i nainili irok spektar vjerovanja o odnosu Oca, Sina i Duha kao to su monarhisti, modalisti, sabelijanci i.t.d2. Crkva se suoila sa herezom i crkveni oci i teolozi (kao Klement iz Aleksandrije i Origen) su pokuavali i dobrim dijelom uspijevali da kroz intenzivno pisanje, osnivanje kola i sistematizaciju kranskog nauka sauvaju apostolsko uenje. Meutim, mnoga pitanja su tek trebala biti definisana i krivovjerje je bilo prisutno meu vjernima. Do dramatine promjene u ivotu Crkve dolazi 313. godine kada imperator Konstantin I (274. 337.) donosi edikt u Milanu kojim kranstvo dobija pravo graanstva u Rimskom carstvu.
Earle E. Cairns, Christianity Through The Centuries, 16. izdanje (Grand Rapids, Michigan: Zondervan Publishing House, 1973), 101. 2 Howard F. Vos, An Introduction to Church History, 3. izdanje (Chicago: Moody Press, 1984), 30 34.
1

3 Crkvom je vladalo oduevljenje i vjerni su slavili Boga ali i novog Imperatora3. inilo se da dolazi vrijeme mira i prosperiteta za Kristovu crkvu. Meutim, i pored navodnog obraenja na kranstvo, Konstantinovi blagonakloni potezi su, po svemu sudei, imali drugaiju motivaciju. Naime, Konstantin je bio politiki mudar ovjek i u kranstvu je prepoznao snagu koju nisu vidjeli njegovi prethodnici. Krani su tada mogli predstavljati ak i 12% stanovnitva Imperije4 i, dolazei iz svih naroda obuhvaenih rimskom vlau, imali su potencijal postati vaan faktor jedinstva i stabilnosti u Carstvu koje je odavno prolo svoje najbolje dane. Meutim, istina je bila da ni Crkva na koju je Konstantin raunao nije bila ujedinjena. 2. ZAETAK I IRENJE ARIJANIZMA Mnotvo faktora je uticalo da u ovo vrijeme ve imamo razvoj nekoliko teolokih kola koje nisu bile istog miljenja u mnogim pitanjima. Uitelji u Aleksandriji, Antiohiji i tzv. Zapadna kola koja je obuhvatala teologe i iz Evrope i Sjeverne Afrike, nisu imali indentian pristup Pismu pa samim tim ni slaganje oko tumaenja odreenih istina5. Takoe, crkve na istoku i zapadu su imale razilaenje i oko nekih praktinih pitanja meu kojima je najvanija bila Uskrnja kontroverza zbog razliitih datuma slavljenja tog velikog praznika. No, najvei problem u Crkvi je nastao zbog deavanja u Aleksandriji. Aleksandrijsku crkvu je vodio patrijarh Aleksandar, ovjek ortodoksnih stajalita i, po svemu sudei, istog apostolskog nauka. Pod svojom upravom je imao nekolicinu prezbitera meu kojim je bio i Arije (oko 250 336). Prilino je teko rekonstruisati njegovu biografiju i djelo, ponajvie zbog injenice da su se tragovi o njegovom ivotu i radu, a pogotovo njegova pisanja, sistematski unitavali nakon osude izreene nad njegovim uenjem. Moemo
Eusebius Pamphilus, The Ecclesiastical History, translated by Christian Frederick Cruse, 12. izdanje (Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1984), 439. 4 Earle E. Cairns, Christianity Through The Centuries, 16. izdanje (Grand Rapids, Michigan: Zondervan Publishing House, 1973), 102. 5 Robert A. Baker, A Summary o Christian History (Nashville, Tennesee: Broadman Press, 1959), 58.
3

4 predpostaviti da je je roen u Libiji i da je bio student na egzegetskoj koli u Antiohiji gdje je pouavan od Lukijana, uglednog uitelja i jednog od muenika Crkve. Ne moemo sa sigurnou tvrditi kakvo uenje je o Kristu i njegovom odnosu sa Ocem imala ova kola ali injenica je da je Arije nauavao da Krist nije pravi Bog. Po Ariju on je najsavrenije stvorenje iji je moralni integritet prouzrokovao da bude od Oca usvojen ali ipak ostaje drugorazredno boanstvo, podlono Bojoj volji. Istie da se Bog ne mijenja dok je Isus bio podloan rastu, razvoju i starenju6. Krist po njemu nije vjean, stvoren je iz niega nekada prije postanka vremena i samim time, za razliku od Oca, konaan. Arije za svoje vjerovanje navodi dokaze iz Evanelja tumaei ih logiki7. Sve ovo govori da Sin i Otac ne mogu biti iste prirode. Ovo uenje je bilo bitno razliito od uenja njegovog nadreenog patrijarha i bilo je pitanje vremena kada e doi do konflikta. Direktan povod se dogodio negdje 318. ili 319. godine8. Patrijarh je sa prezbiterima Aleksandrije raspravljao o jedinstvu u Trojstvu govorei o esencijalnoj jednakosti Oca i Sina. Arije je javno napao njegovu propovijed optuujui Aleksandra da nauava sabelijanski, heretiki koncept9 to nije bila istina. Nudi svoje vjerovanje o Kristu kao podreenom stvorenju to je, naravno, bilo neprihvatljivo za Aleksandrovu ortodoksnu struju. Dolo je do rasprave koja se u sutini vodi oko soteriolokog pitanja da li Isus moe spasiti ljude ukoliko nije Bog nego neko polu boanstvo. Razmjena argumenat je postala jako una i Aleksandar je prekida vodei sinod prezbitera do ekskomunikacije i anateme biskupa Arija10. On bjei iz Aleksandrije i utoite nalazi kod biskupa Euzebija u Nikomediji sa kojim je zajedno studirao i imao isto miljenje o problemu. Ubrzo, snagom njegovog inae besprijekornog karaktera,
Biblija, Zagreb: Kranska Sadanjost, 1999, Evanelje po Luki 2:52 Isto, Evanelje po Ivanu 14:28, Poslanica Koloanima 1:15 i.t.d. 8 Earle E. Cairns, Christianity Through The Centuries, 16. izdanje (Grand Rapids, Michigan: Zondervan Publishing House, 1973), 142. 9 Sabelijanizam je hereza III stoljea koja tvrdi da ne postoje tri Boanske osobe nego samo jedna u tri funkcije ili izraza. 10 Rev. Isaac Boyle, A Historical View of The Council of Nice with Translation of Documents u Eusebius Pamphilus, The Ecclesiastical History, translated by Christian Frederick Cruse, 12. izdanje (Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1984), 31 35.
7 6

5 uspjenog propovijedanja i intenzivnog pisanja, arijanizam se sve vie iri tako da rasprava iz Male Azije ve prijeti da ugrozi stabilnost cijele Crkve u Rimskom carstvu. Tokom 323. 324. dvije strane razmjenjuju osude i anateme i Imperator Konstantin, voen tenjom za ostvarenjem mira i stabilnosti u carevini odluuje da reaguje. On pie dugako pismo i upuuje ga istovremeno i Aleksandru i Ariju. Iz pisma je lako zakljuiti da Imperator nije ni najmanje bio zainteresovan za istinu nego mu je bilo bitno da se smire tenzije i da Crkva nastavi ispunjavati njegov cilj, a to je da bude faktor stabilnosti a ne nemira u Imperiji11. Kao dodatni pritisak na sukobljene, kao nosioca pisma alje veoma uticajnog ovjeka, svog linog savjetnika biskupa Hosija iz Kordobe od koga oekuje da rijei situaciju. No, unato Hosijevim naporima, razdor se sve vie iri i Konstantin odluuje da napravi potez bez presedan u dotadanjoj istoriji Crkve, da 325. godine sazove prvi ekumenski koncil mitropolita i biskupa iz cijelog Carstva. 3. PRVI EKUMENSKI KONCIL U NICEJI Za mjesto dogaanja ovog istorijskog, ekumenskog sastanka izabrana je Niceja u Bitiniji (dananji Iznik u Turskoj). Naziv koncila, izveden je iz grke rijei oikoumene (svijet12) i on je trebao da obuhvati predstavnike crkve iz svih dijelova Imperije. Pozivi su upueni svim biskupima (njih oko 1800) ali se samo manji broj odazvao ovom pozivu. Razliiti izvori navode razliite brojeve prisutnih biskupa ali vjerovatno moemo rei da ih je bilo izmeu 25013 i 31814. Svaki od njih je mogao dovesti jo dva sveenika i tri akona tako da je ukupan broj prisutnih mogao biti preko 1800. Veliku veinu su inili biskupi sa Istoka predvoeni trojicom patrijarha, Aleksandrom iz Aleksandrije, Eustatijem iz Antiohije i Makariusom iz Jeruzalema. Silvester iz Rima, navodno zbog starosti i nemogunosti da putuje, otkazuje svoj

Rev. Isaac Boyle, A Historical View of The Council of Nice with Translation of Documents u Eusebius Pamphilus, The Ecclesiastical History, translated by Christian Frederick Cruse, 12. izdanje (Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1984), 35 39. 12 Ovdje se, naravno, misli na Rimsko carstvo kao civilizovani svijet. 13 Euzebije iz Cezareje 14 Atanazije iz Aleksandrije

11

6 dolazak i alje predstavnike15 . Vano je naglasiti da je u pratnji Aleksandra doao i mladi akon Atanazije koji e odigrati veliku ulogu, ne samo na ovom koncilu, nego i u istoriji Crkve uopte. Zapadne crkve su imale samo nekoliko predstavnika, izgleda ne vie od desetak16. Koncil je najvjerovatnije poeo 19. juna 325. godine17. Poasni predsjednik je bio sam Imperator ali se misli da je sastanku uistinu predsjedavao Hosije iz Kordobe. Na rasporedu rada su bile mnoge take kao to su datum slavljenja Uskrsa, Melecijanska izma, status vjernih koji su popustili pod Licinijevim progonom18 i.t.d. ali daleko najvanija taka je bila Arijansko pitanje odnosa Oca i Sina, odnosno, da li su oni jedno samo u svrsi ili i u bitku. U odnosu na ovo pitanje, na Koncilu se diferenciraju tri grupe. Prvu grupu su inili Arije i njegovi pristalice, izgleda negdje oko 22 biskupa, veinom iz Libije, predvoenih Euzebijem iz Nikomedije. Njihovo stajalite je bilo da je Isus razliit (gr. heteros ) od Oca, da nije sujednak, suvjean i iste substance kao Otac19. Drugu, mnogo veu grupu su predstavljali Aleksandar i njegov pratioc Atanazije koji je , iako vrlo mlad, bio neka vrsta glasnogovornika ortodoksne struje20. Po njima, Krist je vjeno postojao i iste je esencije kao Otac (gr. homoousios). Treu i najveu grupu je predstavljao poznati teolog i istoriar Euzebije iz Cezareje koji je, u interesu smirivanja konflikta, ponudio neto to bi se moglo nazvati kompromisnim rjeenjem. Naime, i on je tvrdio da Isus nije postojao u vjenosti ali da nije stvoren nego da je prije vremena roen od Oca. Tako je Krist sline biti (gr. homoiousios )
Sozomen, The Ecclesiastical History, uredio Philip Schaff, revidirao Chester D. Hartranft, [on line], Dostupno na http://www.ccel.org/ccel/schaff/npnf202.html, Pristupljeno 15. marta 2010. 16 Earle E. Cairns, Christianity Through The Centuries, 16. izdanje (Grand Rapids, Michigan: Zondervan Publishing House, 1973), 143. 17 Rev. Isaac Boyle, A Historical View of The Council of Nice with Translation of Documents u Eusebius Pamphilus, The Ecclesiastical History, translated by Christian Frederick Cruse, 12. izdanje (Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1984), 15. 18 Dijelio je vlast sa Konstantinom i vladao istonim dijelom Imperije do poraza u meusobnom okraju 323. godine. 19 Earle E. Cairns, Christianity Through The Centuries, 16. izdanje (Grand Rapids, Michigan: Zondervan Publishing House, 1973), 143. 20 Rev. Isaac Boyle, A Historical View of The Council of Nice with Translation of Documents u Eusebius Pamphilus, The Ecclesiastical History, translated by Christian Frederick Cruse, 12. izdanje (Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1984), 14.
15

7 kao Otac. Danas se moe initi nevjerovatnim ali predpostavlja se da je u poetku preko 200 delegata dralo ovo stanovite21. Prvi je svoje vjerovanje i argumente iznosio Arije. Razvila se diskusija i izgleda da su delegati vrlo brzo i energino u velikoj veini odbacili njegovo vjerovanje. Naalost, nemamo zabiljeen detaljan tok rasprave ali, po nekim izvorima, debata je bila tako ustra da je u jednom momentu biskup Nikolaj od Mira oamario Arija. Tada je biskup Euzebije iz Cezareje ponudio svoje, kompromisno rjeenje vjerovanja i inilo se da ga mnogi, ukljuujui i arijansku stranu, ele prihvatiti. Ovo je bio preloman momenat Koncila i inilo se da e arijanci doivjeti, ne potpunu, ali bitnu pobjedu svojih stavova. Meutim, ortodoksna strana, i to osobito Atanazije su burno reagovali protestvujui da Euzebijevo rjeenje nije dovoljno eksplicitno. Atanazije je tada ponudio slijedee vjerovanje: Vjerujem u jednoga Boga, Oca Svemogueg, Stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivog i nevidljivog, i u jednog Gospodina Isusa Krista, Sina Bojeg, jedinoroenog od Oca, to jest iste biti s Ocem, Boga od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, roena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno, na nebu i na zemlji, koji je radi nas ljudi i radi naeg spasenja siao i utjelovio se i postao ovjekom i bio muen, i uskrsnuo trei dan i uzaao na nebo, te e doi suditi ive i mrtve; i u Duha Svetoga22. I ovo vjerovanje je prouzroilo debatu ali vremenom je ubjedljivim Atanazijevim argumentima, Konstantinovim pritiskom i djelovanjem njegovog savjetnika Hosija od Kordobe koji je bio pristalica ortodoksnog stajalita postignut koncensus tako da je koncil odluio da prihvati ovo vjerovanje kao ispovjed sveope Crkve. Na kraju vjerovanja dodati su i slijedei reci:

Earle E. Cairns, Christianity Through The Centuries, 16. izdanje (Grand Rapids, Michigan: Zondervan Publishing House, 1973), 144. 22 Rev. Isaac Boyle, A Historical View of The Council of Nice with Translation of Documents u Eusebius Pamphilus, The Ecclesiastical History, translated by Christian Frederick Cruse, 12. izdanje (Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1984), 44.

21

8 Oni, dakle koji kau: Bilo je kad ga (Krista) nije bilo i Prije nego se rodio, nije ga bilo i Iz niega je nainjen, ili pak kau da je druge hipostaze23 ili druge biti, ili da je Sin Boji stvoren ili zamjenjiv ili promjenjiv, njih proklinje Sveopta Crkva24. Ovo izjava je bila konana osuda arijanizma. Od cijelokupnog koncila samo dva biskupa nisu htjela potpisati konani dokument. Oni su zajedno sa Arijem iskljueni iz Crkve i anatemisani, nareeno je da se svi njegovi spisi spale a on sam je prognan u Iliriju. Pored odluka vezanih za arijansku kontroverzu, postignut je dogovor i oko slavljena Uskrsa i drugih pitanja i doneseno je dvadesetak kanona - zakona25 koji su pokrivali neka praktina pitanja u ivotu Crkve. Koncil je konano zavrio sa radom 25. avgusta 235. godine26. Iz perspektive Crkve, situacija je izgledala izvrsno. Velika hereza i potencijalna izma koja je mogla podijeliti Crkvu su pobijeene. inilo se da je arijanizam osuen na propast. S druge strane, Konstantin je mogao biti vie nego zadovoljan. Crkva ostaje ujedinjena, raskol je izbjegnut i ona e moi sluiti svojoj svrsi da bude cement Imperije27. Meutim, istina je bila daleko od toga. 4. ZAKLJUAK Teko je uopte izraziti koliko vana pobjeda je izvojevana u Niceji. Po prvi put je jasno definisana nauka o Trojstvu o tri Osobe iste esencije. Veliko je pitanje gdje bi danas stajalo kranstvo da ortodoksna struja nije uspjela Bojom pomou odrati Crkvu u kontinuitetu istog apostolskog nauka. No, velika je cijena plaena zbog naina na koji se to desilo. Kao prvo, na Nicejskom koncilu Crkva dobija svoju vidljivu formu. Oivljuju opasne ideje iz pisanja Ciprijana iz III stoljea da Crkva postoji u biskupima28. Biskupi u zasijedanju na

Supstanca, bitak Rev. Isaac Boyle, A Historical View of The Council of Nice with Translation of Documents u Eusebius Pamphilus, The Ecclesiastical History, translated by Christian Frederick Cruse, 12. izdanje (Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1984), 44. 25 Taan broj nije mogue sa sigurnou utvrditi. 26 Rev. Isaac Boyle, A Historical View of The Council of Nice with Translation of Documents u Eusebius Pamphilus, The Ecclesiastical History, translated by Christian Frederick Cruse, 12. izdanje, (Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1984), 26. 27 Robert A. Baker, A Summary o Christian History (Nashville, Tennesee: Broadman Press, 1959), 57. 28 Isto, 65.
24

23

9 sebe uzimaju autoritet sveopte Crkve. Iako su praktini zahtjevi situacije nalagali okupljanje voa i njihov angaman oko rjeavanje kontroverze, veina vjernih u Svijetu nije vie imala svoj glas u odluci u ovako vanim stvarima. Poinje se stvarati sloj sveenstva koje na sebe uzima sve vei autoritet i koji sada govori u ime svih krana. Od sveenstva svih vjernika Crkva polako ali sigurno kree ka stvaranju duhovne elite i izboru prvog Pape. Drugo, svjetovna vlast je dobila preveliki upliv u duhovne stvari. Dolo je do dramatinog zaokreta u ivotu Crkve. Problem imperijalnog progona je zamijenjen imperijalnom naklonou29. Uinjen je presedan i postavljen uzorak za sve naredne koncile. Bilo je oigledno da je odluka koncila arbitrana i da je, na alost, jedan, po svemu sudei nevjeran ovjek, uticao na tako bitnu odluku Crkve. Naravno, ovim ne elim rei da su stvari izale iz Boje kontrole niti da je Konstantin odluio ta emo vjerovati glede odnosa Oca i Sina ali je injenica da u Konstantinovom uticaju imamo prve naznake jakog uplitanja svjetovnih vlasti na unutarnji ivot Crkve. Ovaj uticaj e kulminirati u cezaropapinstvu30 koje e muiti Crkvu u mnogo navrata u vijekovima koji su dolazili. to se arijanizma tie, on nije bio uniten. Misionarska aktivnost arijanaca je ve dovela do velikog proirenja Arijevih ideja i nikakav dekret ih nije mogao samo tako zaustaviti. Takoe, nakon nekog vremena Euzebijeva stranka je uz pomo spletki, usluga i slinih akcija uspjela Arija vratiti iz egzila i od Konstantina dobiti potporu za njegov povratak u Crkvu. Ovaj put je Atanazije morao u egzil ali je unato nemilosti u koju je pao, cijeli svoj ivot posvetio borei se za istou nauka. Do potpune rehabilitacije Arija nikada nije dolo jer je pred sami ponovni prijem u Tijelo umro na udan nain koji su njegovi protivnici protumaili Bojom intervencijom protiv ovog heretika. No, unato smrti zaetnika arijanizam ne nesatje. Dapae, u vrijeme Konstantinovog nasljednika Konstancija II (337 361) koji je bio Arijev simpatizer poloaj arijanaca jaa i za biskupa crkve u Konstantinopolju (t.z.v. patrijarha Istone crkve)
29 30

Robert A. Baker, A Summary o Christian History (Nashville, Tennesee: Broadman Press, 1959), 69. Odluujui uticaj ili potpuno upravljanje Crkvom od strane svjetovnih vladara.

10 Konstancije postavlja Arijevog istomiljenika Euzebija od Nikomedije. Ovakvo stanje traje sve do dolaska na vlast Teodozija I (379 395) koji se ponovo okree ortodoksnoj stranci i na Drugom ekumenskom koncilu 381. godine u Konstantinopolju dolazi do definitivne afirmacije Nicejskog vjerovanja i osude Arijanizma. Ipak, arijansko uenje nije potpuno iskorijenjeno i njegove tragove nalazimo i danas u uenju nekih sekti31. Na kraju, Konstantinova imperija je ve odavno prola taku u kojoj se moglo obezbijediti njeno mirno trajanje. Unutarnji sukobi i spoljni neprijatelji su tresli Carstvo i bilo je pitanje vremena kada e se taj konglomerat naroda raspasti. Naalost, i Crkvu je ekala slina sudbina.

31

Jehovini svjedoci, i po nekima, mormoni

11 BIBLIOGRAFIJA Baker, A. Robert A Summary o Christian History. Nashville, Tennesee: Broadman Press, 1959. Boyle, Rev. Isaac. A Historical View of The Council of Nice with Translation of Documents. U Eusebius Pamphilus. The Ecclesiastical History. Translated by Christian Frederick Cruse. 12. izdanje. Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1984. Broadbent, E. H. The Pilgrim Church. [Jedna povijest Crkve]. Zagreb: Kristova crkva Betanija, 1989. Cairns, E. Earle Christianity Through The Centuries. 16. izdanje. Grand Rapids, Michigan: Zondervan Publishing House, 1973. Pamphilus, Eusebius. The Ecclesiastical History. Translated by Christian Frederick Cruse. 12. izdanje. Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1984. Scholasticus, Socrates. The Ecclesiastical History. Edited by Philip Schaff. Revised by. Rev A. C. Zenos. [on line], Dostupno na http://www.ccel.org/ccel/schaff/npnf202.html. Pristupljeno 15. marta 2010. Sozomen. The Ecclesiastical History. Edited by Philip Schaff. Revised by Chester D. Hartranft. [on line]. Dostupno na http://www.ccel.org/ccel/schaff/npnf202.html. Pristupljeno 15. marta 2010. Vos, F. Howard An Introduction to Church History. 3. izdanje. Chicago: Moody Press, 1984.