Svici u tmini hiperteksta

Nermin Sarajli}

U drutvenom pogledu, kuga postmodernizma bjesni (jer, postoji uvjerenje da je rije~ o kugi, to se otvoreno kae) tamo gdje nadire pachwork manjina i gdje se grupe toliko umnogostru~avaju da postaju krugovi, tako da u cjelini vlada jo samo ekscentri~nost bez centra. Diverzifikacija i fragmentacija oblikuju na taj na~in design postmodernog drutva koji to ime, istina, gotovo da vie ne zasluuje, jer je zapravo rije~ samo jo o esteti~ki lansiranom i naglaenom anarhizmu. Wolfgang Welsch, Unsere postmoderne Moderne

rubiti o pijetlovima koji rano kukuriu u globalnom selu ide nesumnjivo u red onih aforistinih katapultiranja koja autore privilegiraju likujue ueerenim zadovoljstvom kako su proniknuli bog zna ta, jo vanije, ini ih gordim i oholim kako su tim gestom goljave sarkastinosti umakli ili lieni ili pak, sasma izuzeti od patnji upotrebljivosti. Sve u svemu, smjeta ih, otprilike jednom zasvagda, u enklave nepovredivosti ili imunosti na medijsku izmanipuliranost. Pa lijepo! Meutim, svi drugi, koji su ukalkulirani kao prezira ili sa/aljenja dostojni mediokriteti, imaju negdje u rezervi, zabaen u sebi, soan odgovor, takoer poslovian, na to raireno nadmeno analitino prosuivanje: tica koja rano pjeva obino se ukaki oko podneva u gnijezdo. Dakle, ekspirijanski: mjera za mjeru! Ili, moda prije: much ado about nothing! Jer to bi uope djedica, tvrd na uima, koji sjedi negdje u vilajetskoj varoici i preko skypa nasmijava unuie u Brisbaneu koje jo nije uivo vidio bio dostupniji, podloniji i podatniji prateem horroru mediosfere od, p. e., branog para Krlea, Bele i Miroslava, koje je po kraju drugog svjetskog rata prestravio aavo briljantni
106

Zeni~ke sveske

Vitomil Zupan, kostimiran u udbakog Herr Flicka, s pitoljem za pasom, igrajui na blef sukoba na knjievnoj ljevici, odnosno na tjeskobu i zebnju umjetnikog, glumako-knjievnog dueta od \ilasove potencijalno realne prijetnje. eprkanja, ak i po dalekim, nevjerojatnim kontekstima povijesnog meandriranja u apsurd i grotesku, volens nolens, udobno sputaju niz tobogan rezigniranosti, a kamo do u limb, teko ili nikako razrjeive, halucinantnosti apropo zakuasta pitanja, kako smo to, koliko smo i jesmo li, i dan danas nepoteeni zamorci ili krtice bezobzirnih igara s ljudskou koja se grana ili cijepa, sociopatski motivirana, u misao, rije i in. Zupan e dvije godine kasnije odrapiti svoju igru s |avoljim repom osmogodinjim zatvorom. Izmeu ostalog, na perverzno nakienoj optubi, i za psinu koju je doapnuo nekom oficiru KOS-a kako se komunistika vrhuka sprema na bijeg vani, s Titom na elu, posred inforbirovskog metea, usljed ega je vjerojatno nastala urnebesno panina telefonijada meu elitom amputiranog smisla za humor. \ido e se opet, udo na udo ne prestaje da se kula, prometnuti u liberalnog disidenta, poto i on odsjedi svoj grijeh prema Partiji i poto ga drugovi izbace iz kluba pravovjernih Internirani u udes ili mutnu sudbinu anonimni savremenici tih epizoda, lake no to se da zamisliti, dospjevali su u agoniju ili ilegalno boravili na rubu pameti. Pa ipak, poteno kad se sa/gleda, i ovako pretovareni naom indiskretnom znatieljom, ne bi nam, na koncu, imali na emu zavidjeti. Zato bi neka porodica iz Virdinije iz 1938. prolog stoljea, u dlaku dvije nalik Carlsonovima iz Texasa u dokumentarcu Roberta Minervinija Ustavite otkucaje srca, koja primjenjuje biblijski doslovno odbacivanje izopaena svijeta, polagala vee pravo da bude razgnjevljena to je namagarena i poniena Orson Wallesovom radio inscenacijom Rata svjetova, pa, od, recimo, i sami raskomoeni nagomilanim bijesom, zadrtih islamskih karikaturista proroka Muhameda, koji su frustrirani slabim efektom vrlo upuenom imaginacijom, docrtavali danske originale. Obistinjuje se i izlazi pred i grabi nas na udovine naine kriptograma, lapidarna dosjetka slavnog Kanaanina McLuhana Medium is the Message, i sama trvdoglavo nakazno natezana maglovitim interpretiranjima i falsificiranjima. Naime, to je besadrajnija to u nju vie nadire eterina nepitkost punei je neukusom i rugobom, emerom i laju, mrnjom i strahom, obmanom i opsjenom, i, to je jo pogubnije, loe se neutaivo nepromiljeno kao kad se razgorena e brodolomnika gasi morskom vodom.
107

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Nemar spram istine preobraene i promovirane u robu i svakodnevna lanana stradavanja na suludo gustim informacijsko-komunikacijskim autostradama tek birane bizarnosti priputa u polje vidljivog, veina uzroka i ciljeva te tragikominosti uglavnom skonava u slijepim mrljama. Zaludu de Rougemontovo podsjeanje na plemeniti iskaz grofice dAgoult kako je ovjek navanija informacija i iva sinteza stvaralakih sila na cijeloj zemaljskoj kugli kad istu tu, poprilino rastrojenu, sfinginu zagonetku kljukaju s 200.000 informacija dnevno, mada se odavno jako dobro zna, ili upravo zato to se tako pouzdano zna, da je taj information overload negativan, beskoristan, ak toksian.1 Stoga ne udi to je Rudolph Arheim jo poetkom prolog stoljea, dok jo nije bilo ni govora o nesagledivim mogunostima mediosfere, televiziji kao buduem kljunom nositelju te podjedanko medijske implozije i eksplozije, pripisao najtea iskuenja i test na kojem e se vagati i naposljetku odmjeriti naslueno obogaivanje ili prijetee osiromaenje duha, odnosno nae emocionalne, etike, kulturne, drutvene, politike i intelektualne obamrlosti u i zbog prezasienosti brzinom i povrnou istodobnog spoznavanja bijede i sjaja svijeta oko nas. Naroito elektronski mediji, kao to naglaava poljski pisac Ryszard Kapuscinski, uivaju u koritenju, poticanju i intenziviranju zbrkanosti korisnika izmeu onoga vidjeti i znati i onoga vidjeti i shvatiti. Decidirano veli kako je plijen ovih medijskih prepredenosti i lukavtina zahvalno zbunjeni decent citizen - prostoduni smrtnik. Iako ne bismo smjeli biti polakomljeni manihejstvom da mediosferu raspolutimo na zlu i dobru, takoer ne moemo sebi ni priutiti luksuz posapanosti da s naom aneminom kritikom obijamo pragove homo festivusa i homo consummansa ostavljajui za sobom jalove suvenire o nemonim etikecijama otkrivene negostoljubivosti. Uprkos tome valja nepomirljivost dii na viu razinu i prisvajati bodrijarovski kolorirane ubitano defetistike krajolike drutva spektakla. To vrijedi i u sluaju televizije i modernih masovnih medija, manje primamo, asimiliramo, konzumiramo odreeni prizor, a vie virtualnost svih prizora. Mizerija tih medijskih nastojanja pojaana je kad portretiraju bijedu i nasilje koje trpi. Treba imati zaista dobar eludac prije no to revolt deaktivira takve grozomorne procese in flagranti koje su za sedmogodinjeg strpljenja uhvatili Joshua Oppenheimer i Christine Cynn u briljantnom dokumentarnom filmu Act of Killing o zloinima
1

Denis de Rougemont, Informacija nije znanje, Europski glasnik, godite X, br. 10, Zagreb 2005., str. 248 108

Zeni~ke sveske

poinjenim u Indoneziji2. Posebno sekvence gostovanja kriminalaca na dravnoj televiziji. Suoeni smo sa slojevima monstruoznosti koji se penju iz nesvjesnog i kostimiraju u odve ljudsko na nae oi a nemamo kamo okrenuti, svrnuti pogled ili postieni ga oboriti, nikud uzmai jer nemamo odgovor na toliku bestidnost sablazni. Usjeca nam se Adornova opaska kako je pria, slika jo vie, o zloinu ve bajka o njemu. Medijaliziran zloin, tavie preprisutni egzibicionistiki registar poinjena uasa kao da na sebe eli preuzeti neoprostivost, i tako se eli naprosto rasplinuti, rasprsnuti, promai nam, provui se kroz prste. Kani se ak morbidnim rekonstruiranjem pretvoriti u autoparodirajuu igru. Baudrillardova razvikana pretjerivanja, utopljena u kvazidogaajnost koja nas salijee iz tih kadrova i koja bi da premae stvarne dogaaje, odjedanput se pokupe:Istina masovnih medija je, dakle, ovo: njihova funkcija je neutralizirati proivljeni, jedinstveni, dogaajni karakter svijeta i na njegovo mjesto postaviti komplikovani univerzum medija koji su homologni jedni drugima kao takvi, koji znae jedni druge i koji upuuju jedni na druge. Na kraju krajeva, oni postaju reciproni sadraj jedni drugima u tome je totalitarna poruka potroa~kog drutva. Kanali bolesno ideologiziranog svijeta prelaze u kanalizaciju kojom otiu nepodnoljivi vikovi. A kako stvari ljakaju opet s osloboenom svih stega razmjenom na internetskoj slobodnoj enciklopediji, ovdje je posrijedi iz te delte recepcijskog uviranja i izviranja hrvatski rukavac, koja je od samih poetaka slavodobitno zazvala, pompezno najvila i sad slavi slobodu. Tu doznajemo, sa suvinim vjerovali ili ne, kako je jasenovaka zvijer Vejkoslav Maks Luburi zapravo zbrinuo mnotvo pravoslavnih siroia o troku ustake obrane. Ispada to je zloin dalji, a takav je ve jueranji
2

Ovdje nastupa veliki Drugi, ne samo s injenicom da su ubojice modelirale svoje zloine prema kinematografskim slikama, nego povrh svega s mnogo vanijom injenicom moralnog vakuuma u drutvu: od kakve simbolike teksture (skup pravila kojima se povlai crta izmeu onog to je javno doputeno a ta nije) drutvo mora da je sainjeno ako je suspendirana ak i minimalna razina javne sramote (koja e prinuditi poinitelja da svoje inove dre mranom tajnom), a monstruozne orgije muenja i ubijanja se mogu javno slaviti ak decenijama nakon to su se dogodile, ne samo kao izniman zloin iz nude poinjen za javno dobro, nego kao obina, prihvatljiva aktivnost koja priinjava zadovoljstvo. Zamka koju ovdje treba izbjei, naravno, jeste olako krivnju prebaciti bilo direktno na Hollywood bilo na etiki primitivizam Indonezije. Polazna taka prije treba biti dislociranje posljedica kapitalistike globalizacije koja stvara takav moralni vakuum podrivajui simboliku efikasnost tradicionalnih etikih struktura., Slavoj iek, Dobrodoli u duhovno ivotinjsko carstvo, Zeni~ke sveske, br. 17, str. 171/172 109

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

u susjedstvu, kako se medijski da i, vispreno ko tomu, umije zgriti i zgruati vrijeme prostor, izgleda da Goebbelsova potapalica ne samo da preivljava nego zadobija, osvaja jo jedan opak smisao: nije vano to se govori ve kakav se uinak izaziva, jer je i sama osuujua, ogorena reakcija kooptirana i predviena. Problem se zaotrava i uslonjava, u oba navedena sluaja ali i uope, kad sa iekom postavimo jednostavno pitanje kako (relativno) pristojni ljudi mogu uiniti tako uasne stvari?, odnosno kako ti obini graani mogu biti odljueni od onih institucionaliziranih, s mandatom kojim bi valjalo da kontroliraju i tite nau bajnu civiliziranost, i navedeni da ine stravine stvari. Za sve one brojne ovisnike, uvjerene u preventivu, kako smijehom do suza ili kroz suze znatno manje piaju uz vjetar, evo dva delikatesna zalogaja, toboe blaih oblika medijatiziranog pervertiranja. Prvi: kudikamo je izvjesnije da kaubojski predsjednik SAD-a Ronald Regan nije itao Orwellovu 1984. ili pak ivotinjsku farmu od toga da susretne uivo autora, svog savremnika, ali je zato te 1984. za reizborne kampanje, ba kako prilii jednom od dometnutih u divlju hordu, napravio bizarnu tonsku probu na nacionalnom radiju, valjda isto s namjerom da nasmije tehniki personal, a Ruse e kasnije tom nuklearnom duhovitou, tako to je otpisanim zauvijek baukama poruio da e ih poeti bombardovati za pet minuta. ivopisno zabrinjavajua epizoda iz sijaset neslanih scenarija diljem zemaljskog ara kakve se budaletine mogu nai u posjedu nepojmljive moi pred redovno kontuzovanom, zaprepaujue infantiliziranom i patroniziranom javnou. O tim prenapuhanim razdjelnicama izmeu stadijuma strong public i week public ili, pameti blie, eksperimetiranja dokle se moe ii s magarenjem javnosti3, uveliko se razglabalo u svezi bombardovanja Iraka i famozno perfidnog sofizma Donalda Rumsfelda o injenicama koje znamo da znamo, koje znamo da ne znamo te koje ne znamo da ne znamo. ak je tim kazuistikim manevrom, ne manje opasan od kabadahijskog kauboja, zasluio biti zvijezdom dokumentarca Errola Morrisa pod nazivom opskurne dosjetke The Unknow Know.
3

O naprslinama odgovornosti proisteklim iz traumatinih pouka koje povijest nemilice namie neka poslui primjer koji izdvaja Pascal Bruckner: nakon 11. septembra amerike savezne vlasti povjeravaju Charlotte Beers, poznatoj pod imenom kraljica Avenije Madison, mjesto dravne podtajnice za javnu diplomaciju ne bi li pridonijela ispravljanju loe slike Amerike u inozemstvu. Kad je rije o njenim sposobnostima, ta dama je ponajvie poznata po svojim reklamnim kampanjama za riu Uncle Ben i ampon Longueurs et Pointes. Ono to je dobro za losione za kosu svakako e biti dobro i za Sjedinjene Drave! Nimalo nemojmo sumnjati da ima revnosnih administrativnih kretena koji bi tu diplomatsku omaku korigirali arobnim tapiima tako to bi gospou prebacili u resor ameriko-kineskih odnosa kamo je preporuuje prva pomenuta kampanja. Pascal Bruckner, Bijeda blagostanja, trina religija i njezini neprijatelji, Algoritam, Zagreb 2004, str. 121 110

Zeni~ke sveske

Drugi primjer manje je bajat. Odnosi se na medijske kampanje koje prethode bosanskohercegovakom popisu stanovnitva. Jedna se, iza koje stoji gradaaki omladinski kulturni centar, po stupidnoj bahatosti zloupotrebe djece vinula, kao i njoj sline po nakaznosti, do you tube-istilita, inae s rajskim izgledima za mali prljavi pakao, uvijek pretijesan za sve opsceno-mizantropske komentare. Na megdanu demagoke skaske podmetnuto je troje djeice, dvije kao sarmice zamotane curice i njihov pronicljivo mlai brat, svo troje okieni izdajnikim akcentom sprdnja e to zahvalno rezbariti. Olakavajue mahalsku okolnost ini to to su posrijedi djeca jednog od lanova duebrinike organizacije oban tjera ovice. Elem, kako god, poto djeica izmjenjaju utrpane idiotske nacionalistike replike provaljene male teorije zavjere, puste avazie i u glas nam se predstave: ne kao Bosanci nego ponosni Bonjaci. Ali u Bosni, po logoci kaprica tuk na utuk, ide video na video! Zajebi to drugi govore i izjasni kao ~ovjek valjda je demonstrativno lice nalija onoga to krste upotrebom djece. I rasanjena ljevica se ne zajebava, prisvaja slogan, efektno upa ruke iz guzice, i puta ga u opticaj kao svoj tako karakteristian menetekel - kurevit odgovor na jeftinu provokaciju koji vrlja facebook-om, koji inae probirljivo filtrira internetski plankton. U krupnom planu spota malecka na ponovljeno pitanje iz offa koje je nacionalnosti tvrdi da je dijete, lijevi mirant je uporan, pa hoe da zna koje je vere, to je ime njene tete iz vrtia, a kad mudri Natan prekardai da mu bar oda koji je njen jezik4, djevojica se isplazi, a ozareni ljeviari bre bolje prigrabe to plaenje kao svoju trijumfalno superironu poruku. to god da se zavitla na internetsko nebo i sretno potone u ueni svod moe s nevjerovatnim zadrkama da proizvodi koncentrine krugove re/interpretiranja. Philippe Breton, francuski esejist i univerzitetski profesor u slikovitoj anegdoti,
4

A tom stanju u koje je dospio jezik, ne samo dlakavi desnice i ljevice, nego i onaj represivnom tolerancijom preputen reklamokratijskoj i propagandnoj hidri, kao i ideologijsko-politikom instrumentariju i lukrativnom imaginariju i ne samo potpomgnut slikom u razuenim sistemima simbolikog, o tome kako je olakano takav jezik, zapeo izmeu istinitog i lanog, konzumirati Baudrillard kae:Od trena kada jezik, umjesto da bude sredstvo smisla, preuzima na se konotacije pripadnosti, mijenja se u leksik grupe, u batinu klase i kaste (snobovski stil, intelektualni argon; politiki argo stranke ili grupice) od trena kada se jezik iz sredstva razmjene pretvori u materijal razmjene za unutarnju upotrebu grupe ili klase a njegova realna funkcija postane iza alibija poruke funkcija dosluha i prepoznavanja, od trena kada, umjesto da potie na kolanje smisla, on sam pone kolati kao lozinka, kao materijal prolaska u procesu tautologije grupe (grupa govori samoj sebi), tada postaje predmetom konzumacije, feti. ak i ovlano propitivanje etnokonfesionalne otimaine jezika na vilajetskim prostorima krunski svjedoi u prilog Baudrillardovim uvidima. Upravo onako kako je Adorno primijetio za psihoanalizu da u njoj nije nita istinito osim njenog pretjerivanja, moemo to rei za teze i sudove francuskog mislioca. 111

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

koju mu je neko usput prenio o susretu dva prijatelja, obuhvatie kroz detalj sva silna, predimenzionirana ulaganja, a jo vie oekivanja od komunikacijske utopije ovako: Kako si?, upita prvi, a drugi kad ga je odmjerio, odgovori: Ti si dobro, a ja? To je dobar saetak naopakih uinaka koje u naem drutvu proizvodi nova utopija: ovjek bez unutranjosti, sveden na sliku. Autor u kepecu buknulog, hipertrofiranog neoindividualizma, nadimajueg neoindividualizma samca, vidi ak arite ksenofobije, a povjerenje koje je poklonjeno do ludila naraslim mreama komunikacije sumnjii za previsoko plaenu cijenu, i galantno poesto, dodali bismo, uskrsavanju krajnje desnice. Breton poentira kako je ta utopija ro|ena iz borbe i protesta spram barbarstva nehotice ve na putu u barbarstvo, odreditu, kome je prefiks novo slaba, poniavajua ili nikakva utjeha. Ako je u totalitarnim reimima strahovladajui slavila sveopta zaraza neovjenou, onda u tzv. slobodnom svijetu, koji se gnua i prokrijumarenih pouka iz tih omraenih sistema, vlada pandemija osrednjosti kojom ravna i hara, do zla boga jezovito konvencionaliziran credo: nita neljudsko nije mu strano. Ako je prvu tragediju uhvatio Andrej Sinjavski podsjeajui na zlokobnu provaliju Kolime, apropo Varlama alamova i stravinog bilansa sablazni, prouzroenog materijalom za obradu to jeste ovjek za ovjeka, u gorkim rijeima: Poslije ovoga, neemo vie moi graditi kule u zraku. Ali, znajui dubine zla, moemo jo pokuati ivjeti., e, pa onda za tragikomediju drutva spektakla, uprkos silini odbijanja navodnih distopijskih pretjerivanja vrlog novog svijeta, moemo slobodno konstatirati da je prekardaila s cirkusom. Stoga joj, kako se vjeto otresa, i umjetnike forme kao i njenih tvoraca-otpadnika koji joj vise nad glavom, uglavnom, poput namorastih parodiara i aljivih apokaliptiara, tragikomedija izvorno izofreno pripada. Ali ne posustaju, za petama su toj tagikomediji, distopiji mediokritetskog i pseudo/zanstvenici i njihova new age otkria, bolje kazati da mariraju po njenom taktu. Stoga je moda Bruckner u pravu, i vie no to pretpostavlja, kad jedne utaboruje kao proroke, a druge opet kao muenike cyber-svijeta. Pri tome se poziva na Michela Marciollu koji demontira taj vjeno uspuhani okraj tehnofila i tehnofoba pratei ih na njihovim marutama kroz tri faze: prvu etapu koju odlikuje izbijanje fantazmi i psihoza, drugu prepoznaje kao razdoblje eksperimentiranja te posljednju kao uviruu banaliziranja. Bruckner pak pojednostavljuje te mijene i njihove protagoniste. Dijeli ih na one koji zagovaraju Obeanu zemlju, ne kunu
112

Zeni~ke sveske

li se da su ve kroili u nju, virtualno dodue, i one to iekuju, ni manje ni vie, no Strani sud, ako ga i ne prieljkuju. I svi izumi i dosjetke, revolucionarne olakice i nevieni uici to ih nutka i nebrojene koje tek najavljuje razobruena tehnologija i komunikacija jame jedno: iz sjemena, iz ve proklijalog nesluenim mogunostima realnog suvremenog svijeta iznjedrie jo smetenijeg budueg korisnika i jo nesigurnijeg stanovnika tog istog dobrano globalitariziranog svijeta.5 Legat napretka svake trine kulture vie je nego dostojan: zasjae ljudi kao volframove niti od sree i toliko pouzdano trajati u njoj. I niko se nee iz sve prorijeenijih redova malaksalih i klonulih Prometejevih potomaka otrgnuti, ali ni naroito otimati od tog sudbinskog iskuenja: katkad osamljeni u high-tech bdijenju, kao i veina, zakovani uz nadu dok ih dere lakomislenost. I mada je u samom srcu, kao i na rubovima, postkapitalizma svima znano da je pop kultura globalno trite, sofisticirana mainerija glasina, mema, simbola i slika koje pogoni beskonana elja da se novo redefinira kako bi se ivotne stilove pretvorilo u robu, kako istie Geert Lovink, to svima valja ozbiljno reducirati ili reartikulirati. Nije svima sve dostupno, nikad nije tako niti zamiljeno, prije e biti da su tek kao halapljivi voajeri uvueni i zakoprcani u gustim prepletima mrea, ili na depnom lancu priputeni tim open source-ima. Ali i sam teoretiar medija i net-kritiar upozorava na kraju, vie retorikim pitanjem naslovljena teksta Je li internet zamjena za nebo? ba na tronost ili kratkotrajnost metafora, njihovu apsurdnost ili dosadu u sizifovskim pokuajima da se obuhvati ili pojmovnoslikovito ukroti, ovlada cyber-svijetom. I za nauljalu guzu pod internetskim svodom, skromniji vele kupolom, vrijedi to i za pravo nebo: zemlja tvrda, ono visoko, svjedno gdje su ruke, pod kamenom, u guzici ili na tastaturi. Rgis Debray medioloki strogo promiljeno podvlai: vie pomagala, vie strojeva ne znai i ne povlai za sobom manje predsrasuda jer rasplamsale tehno-konvergencije idu paralelno s identitetnim divergencijama Raj je nadohvat, kao novomilenijska bolest, vjetaki ili ne, bili mi www-junky ili pametno navueni, ushieni i zapanjeni ili rezervirani i razoarani sve bujnijim audio-vizualnim pejzaima.
5

Smijee se i dozivaju fine perspektive s neba mediosfere, ali i gri od tih osmjeha i sirenskih melodija, upravo onako ili s otklonom i sapsonosnim odstupanjima kako Paul Virilio strahuje, previa ili predvia tom upaljenom bojazni: Za reklamom i politikom propagandom, pornografija i medijsko hipernasilje otvorili su put konformizmu gnusobe. Nije li na snazi vrlo inventivno koreografiranje i mizanscen onoga navedenog creda: konvencionalizirati neljudskost na mikro-planu do neprepoznatljivih dimenzija. 113

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Ne zna to samo Wittgensteinov neak Thomasa Bernarda, to je od/ne/ davna javna tajna da se nema vie to uljepati, u jednom drutvu i u jednom svijetu gdje se sve stalno dotjeruje na najodvratniji nain. Nema nikoga ko jo u mladosti nije iskusio ili pak izbliza bio suoen sa slatkim mukama poltronstva. Svijet eterinih polja prefinjeno razinama parcelizirane mediosfere, naroito intelektualna komuniciranja, osobito je ranjiv i podloan sujetnim prosuivanjima i odvagivanjima. ak i ono najkrue pojmljeno znanje, omeeno kao mo, kadro je ovladati umijeem nepravednosti, no zato nije sposobno zaustaviti ga da pree u tehniku koja e tu i tamo izbaciti pokojeg virtuoza. Drugaije opet shvaeno znanje, sasma s onu stranu uenosti, ne oklijeva da se autoironijski karnevalizira, meutim, teko odolijeva napasti da se ugnijezdi u pokladnom. Kostimira se u ruganju, sraslo lakrdijatvo vie se ne da svui niti maska zderati. Reklo bi se kako se povremeno svlai poput oaravajue ledenih otrovnica. Tu negdje, izmeu Orsona Wellesa i Stepehena Glassa6, poprilino daleko od provokativne sugestivnosti prvog, a dobrano zaao u socio-psihopatsko drugog, uspio se probiti i uglaviti Alan David Sokal, ameriki fiziar i matematiar u svom nadahnuu da podvali i diskreditira za sva vremena nasade postmoderne, nastojanju kudikamo vie sujevjernosti od one Paula R. Grossa i Normana Lewitta, od kojih je, pokazae se budzato, po/kupljena, a inae okomljene na akademsku ljevicu i njena izvorita kavganja i svadljivosti s naukom. Na suhom nasukani urednici i suradnici/e Social Texta tek su kolateralna teta od prave namjere da se magari s Derridom, Foucaultom, Lacanom, Irigaray, Deleuzeom Sokal je ivi dokaz kako se od kukaviijeg jajeta spravlja i naplauje svetog Petra kajgana. Ne ide li glalantno naplata kod i od onih koji se snatre ismijati zbog njihove, takoer pretpostavljene nesolventnosti, mjera se uzima kome se ve stigne. Toboe u ime strogog znanstvenog diskursa i narativa, u ime njegove
Kolumnista vaingtonskog The New Republic -a pune je tri godine, izmeu 1995. i 1998., hranio izmiljotinama, pikanterijama i fabriciranim storijama oito neutoljivu glad, podjednako efikasno, redakcijskih filtera i publikuma za senzacionalnim sadrajima, sve dok iz rivalskog, frustriranog Forbesa Adam Panenberg nije razotkrio prevare povodom lanka, zanimljivo je, simptomatina naziva ta krajnja Glassova stanica, Hack Haeven, te internetskom obznanom dokrajio egaenje s prostodunim, lakovjernim i indiskretno pohlepnim itateljstvom, u stvari, sa svakim onim u kome se, gle uda, prua i obeava ivopisna bulevarska perspektiva da se iz hira gazi i pancira po svemu ljudskom, a kad ta navada dozlogrdi i prekardai jedina utjena mantra moe da vergla kako oduvijek na naivno pitanje zato, dolazi ist, brz, prost, porazan odgovor: eto zato da jebe radoznale! 114
6

Zeni~ke sveske

razumljivosti, vjerodostojnosti i prohodnosti i, naposljetku, u ime javnog dobra podmetnuti pretpostavljenom sekularnom misticizmu i lijenom ljeviarenju postmoderne pseudoznastveno uporite i odmah ga opvri i povui u jednom drugom asopisu i/zazivajui tim jezivo filantropskim gestom spektakularan skandal, nalikuje tome da se znanju potvrdi i prizna krhkost i istovremeno na njega natovari argumentaciona planina, ali sad u ime i za konto uobraenog scijentistikog hermetizma o posljednjim stvarima, zapravo zarad istih onih fantazmagorija i mitologema, dogmi i bezobzirnih anticipiranja scijentizma koje je Feyerabend odluno, sa stilom i, nipoto neslanim dosjetkama falsifikacionizma, raskrinkao i odbacio pruivi preventivnu terapiju protiv prepredenog barbarizma ratio-a. U ime slobode znanosti promovira se karikaturalna, ali vladajua, dobrovoljnost za indoktriniranjem svakovrsnim tehno-scijentistikim himerama sve ne bi li se se dezavuirala i devalvirala etiko-skeptina neodlonost kritike ideologizirane nauke i tehnologije, gotovo do infantiliziranih stadija dovedenih. Sokal je vanbrana dvorska luda, ba kao i njegova pseudosatira, Paula R. Grossa i Normana Lewita i njihove upitno nadahnute kritike postmoderne pod nazivom Higher Superstition: The Academic Left and its Querels with Scinece. Zapravo posrijedi je, posebno kod amerikog matematikog kombinatora, radiklani postmodernizam koji je nimalo neobino nelogino upravo kooptiran onim to jeste vulgarizirana i estradizirana postmoderna. Njegova sardoninost iz Transgressing the Boundaries Toward a Transformative Hermeneutics of Quantum Gravity nije ciljala iskljuivo na sujetne i lakome na laskanje urednike Social Texta, jeftino prokazane u asopisu Lingua Franca, niti ak na niz fenomenalno bezobrazno probranih filozofa, kao njegov umiljeni trofej su ni manje ni vie Heisenberg, Bohr, Einstein i drugi veliki fiziari iji diskurs vie nije graniio s filozofijom nego otvoreno ulazio u nju. S lakoom je to prepoznala znastvenica Barbara Druss Dibner s katedre povijesti i filozofije znanosti jeruzalemskog sveuilita lucidno zakljuujui sljedee u svom ogledu Sokal Hoax: At Whom We Laughing o uroboros podvali koja je Sokala lansirala meu zvijezde sprdaine: The oponents of the postmodrnist cultural studies of Science conclude confindently from the Sokal satire affair that the emperors have no clothes. But who, exactly, are all those naked emperors? At whom shold we be laughing. Ili veoma rasprostranjenim umijeem za nepravednost cinino Kinezima pripisana poslovica cijela ta farsa da se otpraviti u nitavilo dosjetkom: pas koji laje nije dobro preen pas.
115

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Drugim rijeima otkako su zbrisane granice, sve razdjelnice izmeu javnog i privatnog, svetog i profanog, znanstvenog i laikog, javnost se etablirala u neto unaprijeenijoj demokratskoj varijanti, koju je ocrtao Dworkin, time to svako ne samo moe biti uvrijeen nego se prometnula u rizik, ukalkuliran hazard, i bezrazlono vrijean te da ipak moe takoer starim provjerenim, uhodanim putevima Moi da potrai i obino i pronae pravnu ili kakvu drugu utjenu satisfakciju. Welsch je eksplicitan kad razvija tezu o nesamjerljivosti razliitih tipova i formi racionalnosti. Naroito je senzibilan za ne/legitimna prisvajanja izmeu estetike i znanosti. ak je i Kolakowski bio skeptian kod tih ishitreno sklopljenih saveza i jo ee mizantropski razvrgavanih. Evo ta Welsch misli: Od Baudelairea u estetiku modernu spada odbrana njene autonomije od kognitivnih prisvajanja, s jedne, i moralnog tutorstva, s druge strane. Tekstovi kao LArt romantique i Les Fleurs du mal omoguavaju da se ti frontovi i obrambene mjere prepoznaju. Meutim, konfliktni potencijal je ostao vitalan, te bi ubudue moglo doi do toga da estetiko, da bi se zatitilo od jedne intervencije, padne u ruke drugoj. Od pohlepnosti naune racionalnosti trebalo bi da ga zatititi izjednaavanje s etikim, a od moralno-apostolskih uplitanja nastojalo se na njegovoj imunizaciji izjanjavanjem za istije saznanjeEstetiko ne treba shvatiti ni kognitivnoteorijski, niti ga treba etiko-prosvjetiteljski funkcionalizirati. Svjedok koji saima mu je Lyotard: Ovdje, dakle, filozofi stupaju na pozornicu kritike: tu gdje se djelo otima svom pretvaranju u smisao. A neto ranije i Schlegel, da sentencioznije ne moe: u onom to se podrazumijeva i podvodi pod filozofiju umjetnosti obino nedostaje jedno od ta dva: ili filozofija ili umjetnost. No malo ko kao Adorno pogaa, jer se po njegovu dubokom uvidu ak i u onoj najblesavijoj potrebi i pripadajuem osakaenom zadovoljenju mekolji, koprca, joguni neto od slobode. A to vrijedi za arogantnim sintagmatskim prezirom pribijeno za socijalno dno reklo bi se jo je preciznije utimano kod visina koje zijaju. Izmeu rortijevski kazano metafora koje neprekino izdiu u doslovnosti spravljajui humus za nove i Nietzscheovih istina kao pokretnih vojski metafora, odnosno istina kao korisnih lai polako kliemo preko brisanog prostora ravnodunosti do uanenosti u jeziku. U svom briljantnom uvodu u Rije~i i stvari Foucault e navesti to je to familjarnost misli i to potresa nae misli one koje imaju nae godine i nau geografiju. Sijevnue odjedanput sve to uzdrmava ureene planove i povrine. Foucault raskriva to u obilje bia unosi mudrost, i to tako da istodobno obesnauje i unosi nemir u nae hiljdugodinje
116

Zeni~ke sveske

prakticiranje Istog i Drugog. Puca prostor i rui se bilo kakva prilika susreta, ali ono to nagoni na smijeh u isti as i stvara duboku nelagodu. Gdje ne vlada prezasienost identitetom, nego nered identiteta, po Derridi, pogotovu onamo gdje je rana a od nje nema nita neitljivije i do izazovnosti neprevodivo. Foucault citira Borgesa, odnosno njegovu jezivom imaginacijom iznaenu izvjsnu kinesku enciklopediju koja ivotinje dijeli na: a) one koje pripadaju caru; b) miriljave; c) pripitomljene; d) male svinje; e) sirene; f) udovita; g) pse na slobodi; h) one koje su ukljuene u ovu klasifikaciju; i) one koje se uzbuuju kao luaci; J) bezbrojne; k) nacrtane tankom kiicom od devine dlake; l) et caetera; m) koje su slomile krag; n) koje iz daljine lie na muheOdve lak plijen bi bilo primijeniti ovakvu taksinomiju na politiku menaeriju. Mnogo zahvalnija je intelektualna fauna na ijoj sceni odavna ili od samog poetka vlada neto nalik amerikom Roastingu, terapeutskoj areni za pljuvanje i poniavanje. I ko se jo prisjea Hlderlinove opomene kako je jezik najnevinije i najopasnije od svih dobara koje se u meuvremenu srozalo u zanimanje. Kao Hamannova pisma Herderu iz ljeta 1784. s besmrtnim redovima: Kad bih bio elokventan poput Demostena ne bih morao nita uiniti izuzev da triput ponovim jednu jedinu rije: razum je jezik, logos. Gloem tu kost punu sri, i glodau sebe nad njom sve do smrti. Za mene jo uvijek ostaje tama nad tom dubinom; jo uvijek ekam na anela Apoklalipse s kljuem za tu bezdan. Eros saznanja pretrpio je stranu havariju i odrava se na ivotu forsiranim traumama, a jedino mu njegova enormna pohotljivost prikriva tunu impotenciju. Kao kod onog mujaine na nudistikom ali koji je spolovilo prekrio eirom i oglasio: gledanje deset eura. Dvije znatieljne Njemice priu, plate, pogledaju i impresionirane se zgledaju i nakon kraih konsultiranja zavrate s pitanjem: Radi li ta stvar? Pa da radi drage moje ne bih prosio!

117