Dubravko Lovrenovic - Proglasenje Bosne Kraljevstvom 1377.

227
Dubravko Lovrenovi}
PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

(Poku{aj revalorizacije)* Je li mile{evski mitropolit Mavra Orbinija istovjetan sa igumanom mile{evskog bazilijanskog manastira i pravim gospodinom episkopom Crkve bosanske? Progla{enje Bosne kraljevinom uz dislokaciju sjedi{ta biskupije i pojavu Crkve bosanske centralni doga|aj njezine crkveno-politi~ke povijesti jo{ uvijek nije si{lo sa dnevnog reda historiografije. Ni nakon {to su se na rasvjetljavanju ovog doga|aja o{trila pera brojnih histori~ara, rasprava nije donijela zadovoljavaju}e rje{enje, prije svega jer nije odgovoreno na klju~no pitanje: koja je crkvena osoba okrunila Tvrtka I. Kotromani}a? Pored toga, historijskoj su literaturi snaàn pe~at dali nacionalno-ideolo{ki motivi, instrumentalizacija u politi~ke svrhe i stapanje sa suvremenim predstavama, zasjeniv{i potrebu {irenja istraìva~kog dijapazona i njegova udijevanja u europske procese s kraja XIV. stolje}a.1 To nikako ne zna~i da u slaganju ove Rubikove kocke nisu postignuti vrijedni rezultati na kojima se temelji i ovaj poku{aj, me|utim, ne bi se moglo re}i da je ikome po{lo za rukom sve kontroverzne ~injenice dovesti u sklad. Zato se ~inilo vrijednim truda aktualizirati ovaj rebus. Diskusija se vodila oko ~etiri pitanja: a) o mjestu okrunjenja prvog bosanskog kralja, b) o li~nosti koja ga je okrunila, c) o porijeklu bosanske krune, d) o karakteru heraldi~kih promjena na bosanskom grbu nakon Tvrtkova progla{enja za kralja. Mutatis mutandis, ovaj slu}aj predstavlja pandan dva i pol stolje}a dugom odgonetanju enigme svete krune ugarske, nastale spajanjem krune sv. Stjepana (corona latina) i bizantske krune (corona graeca).2
* Ovaj rad predstavlja modificirani dio rukopisa doktorske disertacije Ugarska i Bosna (1387.1463.) prijavljene na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. 1 ]irkovi}, 1991., 8. 2 Bogyay, 1978., s lepezom razli~itih mi{ljenja.
228
Dubravko Lovrenovi}
O mjestu okrunjenja prvog bosanskog kralja. Rasprava o ovom problemu usmjerena je slijepim kolosjekom, zamjenom bosanskog lokaliteta Mila sa srpsko-pravoslavnom Mile{evom, na osnovi iskaza M. Orbinija da je Tvrtko I. bio krunisan od strane mitropolita manastira Mile{eve i njegovih monaha u crkvi pomenutog mesta.3 Pri tom se iz vida gubilo ono {to je autor potcrtao samo par stranica ranije, a {to stoji u organskoj vezi s navedenim: da je ban Stjepan II. Kotromani} bio pokopan u crkvi Male bra}e, naime, u crkvi Sv. Nikole u Mile{evu u Bosni, koju je on za svoga ìvota podigao.4 Ovo izgleda tim ~udnije {to je jo{ sredinom pro{log stolje}a, pravilno shvativ{i Orbinijev navod, Juki} utvrdio da je Mile{evo sa crkvom sv. Nikole identi~no s Milama5, {to je prihvatio i Ruvarac.6 Osim kod M. Orbinija, izjedna~avanje Mila s Mile{evom prisutno je i kod drugih autora, ali uvijek u kontekstu koji ne ostavlja sumnju da se ovo mjesto nalazilo u Bosni. Davno prije Orbinija u franjeva~kom Martirologiju pod 1369. godinom zabiljeèna je smrt blaènoga Ivana iz Aragonije u samostanu de Milesevo in Bosna.7 Bosanski biskup F. Bali~evi}, Orbinijev suvremenik, pi{e 1600.: U Visokomu, mojoj domovini... samostan i crkva sv. Nikole, koja se zove kraljevska kapela, lijepa je, iako ne odvi{e velika.8 Ljetopisac fra B. Nagnanovi} (umro 1714.) navodi: Ultimus (banus) fuit Stephanus Messiliensis, hic Mesilevi, fecit fratribus minoribus conventum qui primus est, et fuit in Bosnia, et ibi fuit sepultus... Sli~no govori i Vinjali}, dok je fra J. Ja3 Orbini, 1968., 151. Tezu o Tvrtkovu okrunjenju u srpsko-pravoslavnom manastiru Mile{evi zastupali su: Schimek, 1787., 85.; Juki}, 1851., 105., premda je jasno razlikovao Mile{evu... na rieci Bosni, od Mile{eva... gdje je bio pokopan sv. Sava Nemanji}. Fessler, II, 1869., 157.; Majkov, 1876., 190.-191., nap. 281.; V. Klai}, 1882. (1990.), 155.-157.; II, 1899. (1972.), 200.-201.; Kneèvi}, 1884., 6.; Ra~ki, 1890., 148.; Jeleni}, 1906., 18.; [i{i}, 1916. (1975.), 218.; Jire~ek, 1923., 85.; ]orovi}, 1925., 40.-42., 1935., 40.; 1940., 304.; Dini}, 1932., 135.; 1955.a, 34.; Solovjev, 1933., 85.-86.; Radoj~i}, 1948., 10., 81.; Mandi}, 1962., 76.; ]irkovi}, 1964.a, 137. (mo`da u manastiru Mile{evu); 1964., 351., eksplicitno tvrdi da je prema jednodu{nom mi{ljenju istraìva~a okrunjenje obavljeno na Mitrovdan 26. X. 1377. u Mile{evi, 1991., 8.; Mihalj~i}, 1989., 241., ne govori eksplicitno o Mile{evi, ali usvaja Dini}evu argumentaciju; N. Klai}, 1989., 325.; Nilevi}, 1990., 46., balansiraju}i uglavnom se priklanja ]irkovi}evu stavu (1964. i 1964.a). 4 Orbini, 1968., 147. 5 Juki}, 1851., 41., 102. 6 Ruvarac, 1894., 228. 7 An|eli}, 1979., 234. 8 Mandi}, 1967., 76.
229
ko{i} u analima iz 1740. precizno ra{~lanio genezu pojma: S. Nicolaus Milosevo, alias Milo, nunc Visoki.9 Na ovom tragu bio je i fra F. Lastri} (1776.).10 Kad se zna da je grobna i krunidbena crkva Kotromani}a u Milama, u kojoj je osim bana Stjepana II. najvjerojatnije ukopan kralj Tvrtko I. zasvjedo~ena arheolo{kim nalazima11, ne preostaje drugo nego zaklju~iti da se prvi bosanski kralj okrunio u ovom mjestu. Ne smije se zanemariti da u sve~anoj povelji Dubrov~anima izdatoj u @rnovnici (10. IV. 1378.) sam Tvrtko I. kaè da je i{ao u srpsku zemlju, a da je tamo i{av{i bio vin~an ... Bogom darovanim mi vincem...12 Bosanski kralj na uvid daje svoj itinerar ~iji smisao je jasan: u intervalu dok je i{ao u srpsku zemlju (negdje je) bio okrunjen. To, pak, {to ne kaè gdje i od koga, velika je praznina u ovoj prvorazrednoj autobiografskoj bilje{ci nad kojom lebdi znak pitanja, jer bi se s obzirom na diplomati~ki profil isprave i okolnosti u kojima je izdata moglo o~ekivati da ti va`ni detalji budu spomenuti. Dok ve} svojom stilizacijom uz dopunsku argumentaciju drugi dio u ovoj jednad`bi s dvije nepoznanice nudi izglede za rje{enje jer je tijesno skop~an s mjestom okrunjenja, pitanje Tvrtkova odlaska u srpsku zemlju ostaje otvoreno.13
9 Kujundì}, 1976., 234.-235. Usp. Mandi}, 1968, 48.; An|eli}, 1979., 234.236.; Perojevi}, u: Povijest BiH, I., 284. 10 Ruvarac, 1894., 228. 11 An|eli}, 1979., 227.-231. 12 Mikosich, 1858., 187. Ovaj navod posluìo je Perojevi}u (u: Povijest BiH, I., 314.-315.) da postavi tezu o Tvrtkovu dvostrukom okrunjenju, najprije u Bosni, a zatim u Srbji. Njegovu argumentaciju prihvatio je Basler (1975./76., 60.) s tim {to on nagla{ava da se nitko od Tvrtkovih nasljednika.... nije posebno krunio za kralja Srba. Njima se priklanja i An|eli} (1984., 107.-110.), istina insistiraju}i na Milama kod Visokog kao mjestu okrunjenja bosanskih vladara. 13 O zna~enju pojmova srpska zemlja i pomorje vidi: ]irkovi}, 1964., 351.-352. Dini}ev poku{aj (1932., 141.), da se objasni Tvrtkov odlazak u srpsku zemlju, osim {to zapinje na pitanju mjesta okrunjenja vezuju}i ga za pravoslavnu Mile{evu, ne moè se prihvatiti jer bez ~vrstog dokaza prstom upire u nedavno (1373.) osvojene oblasti, do same dràvne granice. [to se, pak, ti~e datuma okrunjenja (Mitrovdan, 26. X. 1377.) autor je mnogo bliì istini, ali pozivanje na pismo kli{koga trgovca Radi~a nastalo u Visokom po~etkom studenog 1377. kao dokaz Tvrtkova okrunjenja u Mile{evi ne uklapa se u cijelu konstrukciju. Te{ko je naime zamisliti da kao svjedok ovog ~ina kli{ki trgovac to ne bi i spomenuo. Dini}, 1932., 137., 139., 140.-141. Usp. Basler, 1975./76., 59. Uvjerljivije djeluje Mihalj~i} (1989., 241.) koji se kriti~ki odnosi prema Dini}evoj tvrdnji, vezuju}i Tvrtkov odlazak iz Podvisokog u Srbiju za vojnu akciju Jurja Bal{i}a i Karla Topije na bosanskoj teritoriji.
230
Dubravko Lovrenovi}
Poznato je da su jo{ sredinom XV. stolje}a, kao mjesto okrunjenja bosanskih vladara, Mile zadràle prvotni zna~aj14, kao {to su pripadnici hijerarhije Crkve bosanske, usprkos prisutnosti franjevaca, i dalje igrali zapaènu ulogu na dvoru Kotromani}a.15 Uz ostale, o tome svjedo~i papa Pio II. koji kaè da su jo{ u vrijeme Toma{eva progona pripadnika Crkve bosanske tri hereti~ka prvaka bili mo}ni na kraljevskom dvoru (tres principes hereseos in aula regis potentes), da bi se kasnije u Rimu odrekli doktrinarnih zabluda, {to nije bio i kraj ove uzbudljive epizode.16 O li~nosti koja je okrunila Tvrtka I. Kotromani}a. U odre|ivanju identiteta osobe koja je okrunila Tvrtka I. na{e se polazi{te zasniva na utvr|enim ~injenicama: a) o obveznoj liturgijskoj dimenziji svake krunidbene ceremonije; b) o sudjelovanju biskupa koji je intronizirao katoli~ke vladare ili arhiepiskopa, odnosno patrijarha, koji je tu ulogu vr{io u Srbiji.17 U svom solidno zasnovanom radu, Basler je dobro primijetio da su tri politi~ka centra Rim, Budim i Prizren koja su u pozitivnom ili negativnom smislu mogla utjecati na progla{enje Kraljevine, bila sterilna18, ~ime se i krug li~nosti koje su mogle okruniti Tvrtka I. u samom po~etku suàva. Uglavnom, nije se te{ko sloìti s njim, da ni na jednoj od ovih adresa ne treba traìti li~nost koja je okrunila prvog bosanskog kralja. Mnogo prije njega, Perojevi} je na~eo ovaj problem, ali ga u svom obimnom i vrijednom prilogu u Povijesti BiH nije razra|ivao.19
14 An|eli}, 1984., 109. Mile({evo) kod Visokog Thallczy (1906., 419.) je poistovjetio s Milama kod Klju~a, negiraju}i Tvrtkovo okrunjenje u manastiru Mile{evu posve}enom sv. Nikoli. Basler, 1975./76., 59., Tvrtkovu krunidbu smje{ta u Mile kod Visokog. Dàja, 1985., 85., prihva}a Baslerovu argumentaciju i u raspravu uvodi An|eli}ev rad (1979.) o krunidbenoj i grobnoj crkvi bosanskih vladara u Milama. Ovu tezu je podzidao An|eli}, 1984., 110.-113. 15 O nadmetanju hijerarhije Crkve bosanske i franjevaca Bosanske vikarije za prevlast na dvoru Kotromani}a vidi: Lovrenovi}, 1994., 72.-88. 16 Pii II Commentarii, I., 317.; Pandì}, 1998., 107.-109. 17 Kao izdvojeno stoji Baslerovo mi{ljenje (1975./76., 59.), da je Tvrtka I. okrunio vikar bosanskih franjevaca. Preuzetu od njega, ovu sam tezu nekad i sam zastupao. Lovrenovi}, 1994., 69.-70. 18 Basler, 1976./76., 54.-55. 19 No tko je Tvrtka krunio u Bosni za bosanskoga kralja? U Bosni je postojao katoli~ki biskup bosanski, koji je imao jurisdikciju nad svom katoli~kom crkvom. On je bio najvi{i crkveni dostojanstvenik u Bosni. On je i
231
Najjednostavije je eliminirati mogu}nost da je papinski legat okrunio Tvrtka I., jer bi u tom slu~aju otpali razlozi da papinska kruna kasnije do|e u Bosnu. Budu}i da se ovog pitanja doti~emo na vi{e mjesta, ~ini se suvi{nim ovdje mu posve}ivati vi{e pa`nje.20 Premda je 1374. vjen~ao bana Tvrtka, bosanskog biskupa iz \akova treba isklju~iti iz kruga li~nosti koje su ga mogle okruniti, jer je antagonisti~ki odnos izme|u Katoli~ke crkve i Crkve bosanske tu mogu}nost limitirao. Crkveno-pravno, on je bio prelat ugarske dràve, i ta se ~injenica pred njim postavljala kao nepremostiva prepreka za sudjelovanje na Tvrtkovoj krunidbenoj ceremoniji. Identi~an se zaklju~ak odnosi na vikara bosanskih franjevaca, koji uz to nije raspolagao crkvenim kompetencijama da se pojavi u toj ulozi. Protiv ove solucije govori i ~injenica da u franjeva~koj tradiciji vezanoj za crkvu sv. Nikole u Milama o tome nema spomena. Kona~no: u slu~aju da je jedna od ovih crkvenih osoba okrunila Tvrtka I., otpali bi razlozi za nastanak koncepcije sugubog vijenca s centralnom ulogom srpskog kraljevskog naslova i pote{ko}e koje su pratile dolazak papinske krune u Bosnu. Da li je ban s bosanskim biskupom prvotno na umu imao takve planove te{ko je odrediti, ali nekoliko podataka ukazuje na njihove bliske veze. Zna se da je bosanskog biskupa fra Peregrina Saksonca 13. II. 1355. nazivao svojim duhovnim ocem, dok je 1. XI. 1356., na molbu tada{njeg bosanskog biskupa Petra [iklo{ija, crkvi sv. Petra u Usori potvrdio imanje Dubnicu. Slijede}e godine preko jednog lektora u bosanskom kaptolu pravio je zavjeru protiv kralja Ludovika i biskupa, koja je zavr{ena istragom pred ba~kim kaptolom 21. IX. 1357.21 Nakon {to ga je na svadbenoj sve~anosti uprili~enoj na biskupskom imanju u mjestu sv. Ilija i kod biskupske stolice (u \akovu) vjen~ao s Dorotejom, k}erkom bugarskog cara Stracimira, darovao je Tvrtko 8.XII.1374. bosanvjen~ao Tvrtka. Za to je samo njemu pripadalo pravo da okruni Tvrtka bosanskom krunom. Nadbiskup katoli~ki bio je pripadnik druge dràve, a hereti~ki biskup bio bi izazvao sav Zapad protiv Tvrtka. Perojevi}, u: Povijest BiH, I., 315. Koliko mi je poznato ovo je prvi put da je neki histori~ar u vidokrug diskusije uveo bosanskog hereti~kog biskupa, odnosno djeda Crkve bosanske. Poslije njega ovu je mogu}nost aktualizirao ]irkovi} (1964., 363.), ali ni on je nije uzeo do kraja ozbiljno, premda je isticao sakralnu dimenziju okrunjenja. Raspravljaju}i o okrunjenju Tvrtka II. Tvrtkovi}a na po~etku njegove druge vladavine 1421., @ivkovi} (1981., 84.) spominje mogu}nost da su ga mogli okruniti pripadnici reda Crkve bosanske, ali je odmah i odbacuje. 20 Usp. i Dàja, 1985., 95.-102. 21 Lovrenovi}, 1994., 64.-67.
232
Dubravko Lovrenovi}
skom biskupu Petru posjed Jel{avicu, smje{ten u blizini dubni~koga imanja. Zadnjeg dana listopada 1375. na biskupovu molbu njezin je sadràj potvrdio papa Grgur XI.22 Ovi podaci vode nas uzlaznom linijom odnosa izme|u bosanskog bana i kaptola u \akovu neposredno pred progla{enje kraljevine. Kako bi se oni razvijali, i da li bi se biskup Petar ipak pojavio na Tvrtkovoj krunidbenoj ceremoniji, ostaje u sferi naga|anja, budu}i da je 23. I. 1376. zadarskog nadbiskupa Dominika papa Grgur XI. premjestio na njegovo mjesto.23 Nakon {to je Orbinijeva Mile{eva locirana u Milama kod Visokog, dopu{teno je i pravoslavnog mitropolita srpskog manastira Mile{eve eliminirati iz sli~nih kombinacija, jer je zasvjedo~en tek 1466., u vrijeme kada je herceg Stjepan diktirao svoj testament.24 Uz to, pored arhiepiskopa, odnosno poslije 1346. patrijarha, mile{evski mitropolit nije se mogao pojaviti u toj ulozi, budu}i da nije bio ovla{ten da kruni kraljeve. Poznato je da su se srpski kraljevi krunili u Petrovoj crkvi ili u @i~i ili u Pe}i25, ~ime srpska Mile{eva definitivno gubi zna~aj kao mjesto okrunjenja Tvrtka I. Uza sve to, te{ko je zamisliti da se vladar koji nije pripadao pravoslavlju, okruni u pravoslavnom manastiru.26 Na koncu, ne postoji ni nagovje{taj da se neki od nasljednika Tvrtka I. okrunio u ovom mjestu. Sada se moèmo vratiti na sve~anu povelju Tvrtka I. Dubrov~anima, u kojoj prvi bosanski kralj detaljno obrazlaè motive uzimanja kraljevske titule: i spodobi me (Hrist) sugubim vincem, jako oboja vladi~stvija ispravlati mi, prvije ot isprva v bogodarovannei nam zemli Bosni, po tom è gospodu mojemu Bogu spodobl{u me naslidovati pristol moih priroditel, gospode srbske, za nje bo ti bihu moi priroditelije v zemlnim carstvi carstvova{e, i na nebesnoe carstvo priselili se: mene è vide{u zemljo piroditel moih po nih ostavl{u i ne imu{u svojego pastira, i idoh v srbskujo zemljo, èlaje i hote ukripiti pristol roditel moih, i tamo {d{u mi vin~an bih Bogom darovanim mi vincem na kraljevstvo priroditel moih, jako biti mi o Hriste Isuse blagovirnomu i Bogom pos22 23 24 25 26 Perojevi}, u: Povijest BiH, I., 310., nap. 96.a. Fermendìn, 1892., 42. ]irkovi}, 1964.b., 267. ]irkovi}, 1987., 139. Usp. Ruvarac, 1878., 247.
233
tavljenomu Stefanu, kraljo Srbljem i Bosni i Pomorijo i Zapadnim stranam, i po tom na~eh s Bogom kraljevati i praviti pristol srbskije zemlje...27 Retori~ki stil Tvrtkove povelje i na~in tituliranja kao preslikani s matrice srpskih kraljevskih i carskih isprava nedvojbeno govore da prvi bosanski kralj, kao i njegov prethodnik ban Stjepan II. na po~etku svoje vladavine, nastupa u ulozi vladara-samodr{ca.28 Poput srpskih kraljeva od Stefana Prvovjen~anog, bosanski blagovjerni Bogom postavljeni Stefan (stephanos=vijenac, kruna) vjen~an je Bogom darovanim vijencem, a autoritet vlasti zasniva na rodbinskoj vezi sa srpskim carskim praroditeljima, koji su se iz zemaljskog preselili na nebesko carstvo. Tvrtkova intitulacija skrojena je prema obrascu Du{anove carske titulature; kao {to je Du{an Stefan v Hrista Boga blagoverni car Srbliem i Grkom, Srbliem i Grkom i zapadnim stranam, Srbliem i Pomorijo i zapadnie strani, tako je bosanski blagovjerni i Bogom postavljeni Stefan kralj Srbljem, i Bosni i Pomorju i Zapadnim stranam.29 Pomorju i Zapadnim stranama u Tvrtkovoj intitulaciji ne odgovaraju stvarne oblasti; njihovo uno{enje rezultat je mehani~kog preuzimanja srpske titulature, budu}i da je Pomorje spadalo u gr~ku zemlju ili Romaniju, a Zapadne strane predstavljale dio osvojenih vizantijskih zemalja. Ve} za Tvrtkova ìvota (1382.), zatim pod kraljem Dabi{om, umjesto Pomorja u intitulaciji se javlja Primorje, kao poku{aj da se ozna~e primorske oblasti pod vla{}u bosanske krune.30 S ideologijom vladara-samodr{ca Tvrtko I. nastupa i 2. XII. 1382. kada je, nakon dubrova~kih protesta, ukinuo solni trg u Dra~evici, pod nedavno podignutim gradom kojemu je dao ime Sv. Stefan. Obrazlaù}i odluku da zasnuje grad, kralj Stjepan Tvrtko I. ki}enim stilom prepri~ava kako je od gospoda Boga bio spodobljen... vjencem i ~a{}u i skiptrima carskim prvih... roditelj svetih, gospode srpske, kraljeva i careva... i pravilom carskim i kako je bogodarovano mu kraljevstvo... prizvav{i na pomo} gospoda Boga i svetoga i velikoga mu~enika i arhi|akona Stefana u Primorju odlu~io sazidati grad.31 Ime sveca iz vladareve intitulacije, ponio je i Tvrtkov novi grad; tako je sv. Grgura Nazijanskog, zajedno s vladarskom ideologijom svetih prarodite27 28 29 30 31 Miklosich, 1858., 187. Lovrenovi}, 1997., 157.-164. Ostrogorski, 1935., 155. ]irkovi}, 1964., 353.-354. Miklosich, 1858., 201.
234
Dubravko Lovrenovi}
lja, u novim politi~kim okolnostima, zamijenio sv. Stefan.32 Uz to, na kraljevskim novcima kovanim za Kotor, predstavljen je lik gradskog za{titnika sv. Trifuna33, kao {to je na novcima Hrvoja Vuk~i}a u svojstvu splitskog hercega predstavljen za{titnik Splita sv. Dujam.34 U svjetlu na{e teme postavlja se nezaobilazno pitanje: za{to ni u jednoj prigodi, kada govori o karakteru svoje vlasti koja je boànske provenijencije, bosanski kralj ne navodi i Crkvu koja ga je legitimirala kao vladara? Ovo sredstvo legitimiteta, {to je u Srbiji steklo dràvni i simboli~ki zna~aj, porijeklo vodi iz Ugarske, i veè se za ime prvog ugarskog kralja (kanoniziranog 1083.)35 ste~eno nakon kr{tenja. Ugarska politi~ka terminologija izvr{ila je snaàn utjecaj na izgradnju ideologije srpskih vladara; od konca XII. do konca XIV. stolje}a kao sredstvo legitimiteta svi nose kraljevsko ime Stefan, uz koje kod nekih dolazi ugarski nadimak Uro{ u zna~enju mo}ni gospodar.36 Na jednoj strani pe~ata cara Du{ana nalazio se sv. Stjepan za{titnik Nemanji}a, a na drugoj vladarev lik.37 Predstava ovog sveca zastupljena je i na pe~atu humskoga kneza Miroslava (1190.-1199.), brata velikoga ùpana Stefana Nemanje.38 Tako se, nakon sredine XIII. stolje}a, kada se prvi i jedini put javilo u intitulaciji bana Matije39, vladarsko ime Stefan vratilo u titulaturu bosanskih kraljeva, i zadràlo se do pada bosanske dràve pod Turke. Upravo u tim godinama, povla~e}i paralelu s vladarskom titulaturom Rimljana i Egip}ana koji su svoje vladare nazivali Cezarima ili Augustima, odnosno Faraonima ili Ptolomejima, papa Pio II. kazuje kako Bosanci svoje kraljeve nazivaju Stjepanima (ita et Bosnenses suos reges appellauerunt Stephanos).40
32 Neprihvatljiva je tvrdnja Stanojevi}a (1913., 123.-124.), da se sv. Grgur u intitulaciji bana Stjepana II. Kotromani}a pojavljuje kao rezultat pisarove pogre{ke, koji je ovu sintagmu stavio kao neku vrstu zaglavlja, za formulu, koja dolazi pred Intitulaciju, za neku vrstu Invokacije. Nije, naime, pisarovo bilo da pi{e i bri{e po svojoj volji, nego da precizno unese ono {to mu je bilo nare|eno. 33 Ra~ki, 1890., 150. 34 Rengjeo, u: Povijest BiH, I., 683. 35 Hman, 1941., 126. 36 Stadtmller, 1972., 605. 37 Ra~ki, 1890., 140. 38 An|eli}, 1965., 277.-280. 39 Az Madei Stipan, po milosti boìje veliki ban bosenski. Miklosich, 1858., 32. 40 Pii II Commentarii, I., 180.-181.
235
Na ovom se primjeru o~ituje kako se uvo|enje nove titule odraàva na potiskivanje starih vladarskih titula41, a s tim i afirmaciju novog koncepta sakralnog legitimiranja vlasti. Naravno, Tvrtkov poloàj i na~in vladanja nemaju ni{ta zajedni~ko s moderno shva}enim apsolutizmom; su{tina tituliranja kao Bogom postavljenog Stefana, svodi se na to da naglasi njegovo prvenstvo u odnosu na druge ~lanove dinastije.42 Kratka povijest titule mladoga bana i zapleti koji su se izrodili iz Vukovih pretenzija na bansko prijestolje, poticajno su djelovali u pravcu izgradnje mehanizma kojim se prijestolje trajno osiguravalo aktualnom vladaru. Ako smo do sada slijedili prave putokaze a sve govori da je tako mitropolit manastira Mile{eve i njegovi monasi, koji su u grobnoj i krunidbenoj crkvi Kotromani}a u Milama okrunili Tvrtka I., mogu biti samo pravi gospodin episkop Crkve bosanske i bosanski krstjani, ~ije sjedi{te (metropola) se na ovom podru~ju nalazilo jo{ od vremena bana Stjepana II., a vjerojatno i ranije, od sredine XIII. stolje}a, kada je do{lo do cijepanja bosanske biskupije na latinsku, sa sjedi{tem u Vrhbosni, i slavensku sa centrom u Mo{trama.43 Formalno uzev{i, klip u to~kove ovoj hipotezi baca jedino okolnost {to je okrunjenje obavljeno u franjeva~koj crkvi. Tu zapreku, me|utim, na{a argumentacija otklanja rukovode}i se spoznajom da je od pojave Crkve bosanske konfesionalna ekvilibristika bosanskih vladara i vlastele postala nerazdvojnim dijelom jedne specifi~ne senzibilnosti i kodeksa obna{anja vlasti, u ~ijoj su pozadini stajali politi~ki motivi. U ovom kontekstu dovoljno je istaknuti zapaànja katoli~kih histori~ara Raynaldija i Farlatija, koji su bana Tvrtka prikazivali kao {izmatika, {to me|utim nema veze s njegovim navodnim pravoslavljem kako bi htio Radoj~i}, nego s odnosom prema katoli~anstvu i njegovim centrom u Rimu.44 Veliko je, pak, pitanje koliko povjerenja se smije pokloniti Farlatijevu pripovijedanju o navodnom Tvrtkovu progonu katolika, {to je prema njemu prestalo intervencijom kralja Ludovika. U ovom slu~aju prije }e biti rije~ o njegovu sukobu
41 42 43 44
Ostrogorski, 1935., 156. Ostrogorski, 1935., 160. Vego, 1980., 444. Brojni iskazi povelja kralja Sigismunda s kraja XIV. i po~etka XV. stolje}a, kada je na Bosnu vr{en snaàn ideolo{ki i vojni pritisak, prepuni su upravo ovakvih kvalifikacija.
236
Dubravko Lovrenovi}
oko prijestolja s mla|im bratom Vukom, koji ga je svojedobno denuncirao papi prikazuju}i sebe katolikom.45 I prvi spomen doma}e Crkve u pisanim izvorima (1326./29.) vezan je za Mo{tre lokalitet u neposrednoj blizini Mila gdje je ban Stjepan II. prid vsom crkvom i prid Bosnom po svoj prilici na dràvnom saboru izdao povelju Vukoslavu Hrvatini}u.46 S obzirom na karakter odnosa duhovne i svjetovne vlasti u srednjem vijeku, pojavu i politi~ku ulogu Crkve bosanske, jedino ova hipoteza uklapa se u vokabular izvora i neizostavnu ulogu koju je biskup, u bosanskom slu~aju episkop, mogao imati u intronizaciji vladara. Da se iza mile{evskog mitropolita M. Orbinija krije metropolit (episkop) Crkve bosanske, a iza mile{evskih monaha bosanski krstjani, upu}uje njegova terminologija koja korespondira s iskazima suvremenih izvora; on pripovijeda o monasima jereticima koji su stanovali u manastirima ~ijega opata su zvali ded, a priora strojnik.47 Mona{ki, tj. redovni~ki karakter Crkve bosanske, njezine hiè koje odgovaraju manastirima i hijerarhijsko ustrojstvo48, afirmiraju Orbinijevo zapaànje. Me|u iskazima suvremenika, koji su Crkvu bosansku smatrali vode}om duhovnom snagom Bosne, vrijedi spomenuti izjavu dobro upu}enih Dubrov~ana; u jednom grani~nom sporu sa Sandaljem Hrani-
45 Radoj~i}, 1948., 11.-13. Objektivniji od Radoj~i}a, po ovom pitanju svojedobno je bio kriti~ki raspoloèni Ruvarac (1878., 247.), primijetiv{i da su bosanski banovi i kraljevi bili paterini ili katolici, te se o njima ne moè misliti, da su prijazni bili pravoslavnoj crkvi i da su pravoslavne manastire u Bosni podizali. Vrijedi upozoriti na primjer splitskog hercega Hrvoja Vuk~i}a Hrvatini}a za kojeg su bile napisane dvije bogo{tovne knjige, jedna }irilicom ot ruki Hvala krstjanina... v dni episkupstva i nastavnika i svr{itelja crkvi bosanskoj deda Radomira, a druga glagoljicom po zakonu rimskom blaènog Petra i Pavla crkve rimskog dvora. Ovu poziciju izme|u dvije crkvene organizacije, potvr|uje sam Hrvoje, izjaviv{i u kriti~nim trenucima 1413. da je jedva i te{ko do~ekao vrijeme da se iz poganske vjere vrati u katoli~ku vjeru. Jo{ izrazitiji primjer ove konfesionalne ekvilibristike pruà herceg Stjepan Vuk~i} Kosa~a. Luci}, 1979., 855.; Thallczy, 1894., 5. ]irkovi}, 1964.b, 108.-109., 215.-217., 267. i na vi{e drugih mjesta. Usp. [idak, 1975., 234.-235. 46 Thallczy, 1906., 404.-405. O datiranju: ]irkovi}, 1964.a, 359. 47 Orbini, 1968., 146. To~nost njegovih zapaànja potvr|uje ~injenica da Orbini jasno razlu~uje jeretike ~ije se u~enje protivilo i gr~kom i latinskom, od franjevaca koji su privukli sebi celu Bosnu, u kojoj su, pomo}u onih koji su primali rimsku veru, podigli mnogo velikih i malih manastira. Orbini, 1968., 144.-145. 48 Mandi}, 1962., 185.-192., 203.-223.
237
}em oni su 30.IV.1405. traìli posredovanje bosanskog djeda koji je gospodar i otac duhovni va{e Crkve bosanske.49 Na centralnu ulogu Crkve bosanske i njezina poglavara u okrunjenju prvog bosanskog kralja upu}uje novo vladarsko ime Tvrtka I. Stefan Mir~e zabiljeèno kod M. Orbinija, D. Farlatija i ugarskog povjesni~ara G. Praya.50 Izrazi mir i miris gr~ke su rije~i u praksu uvedene preko pravoslavne crkve, a tvore vladarske atribute: miroizmje{an, miroto~ac, miropomazan.51 Ono skladno pristaje uz Tvrtkov Bogom darovani vijenac, {to ga nosi kao blagovjerni i Bogom postavljeni Stefan koji s Bogom kraljuje. Miropomazanje (posve}enim mirisnim uljem), simbolom boànske prisutnosti, predstavljalo je sastavni dio obreda ustoli~enja vladara na Istoku i na Zapadu, te je razumljivo da nije moglo izostati ni ovom prigodom. Ovim ~inom vladar stje~e oreolu svetosti i pristup u vi{e duhovne redove; on postaje novi ~ovjek, {to Tvrtko I. manifestira uzimanjem novog imena Stefan Mir~e.52 Upravo miropomazanjem po ugledu na srpske vladare prvi bosanski kralj se izjedna~ava sa svetim praroditeljima i nakon smrti postaje sveto po~iv{i kako ga (17. VII. 1392.) imenuje nasljednik kralj Stjepan Dabi{a, a 27. XII. 1395. i Dubrov~ani.53 Uostalom, jo{ tijekom ìvota, u vrijeme kada su mu 30. VI. 1389. uputili poslanstvo na pregovore o uvjetima predaje, Spli}ani su se bosanskom kralju obra}ali kao svetom kraljevskom veli~anstvu.54 Tako se s kraljem Tvrtkom I. uspostavlja svetost dinastije, koja je svoj ovozemaljski izraz dobila u ambijentu mauzolejnih crkava u Milama i na Bobovcu gdje su sahranjivani bosanski vladari, me|u ostalim prisvitli i sveto po~iv{i gospodin kralj Stifan Ostoja, kako ga 5. III. 1419. imenuje njegov sin Stjepan Ostoji}.55 U kancelariji ugarskog kralja Karla Roberta to je formulirano tako kao da je Arpadovi}e naslijedio bez interregnuma (1301.-1309.), pa su posljednji kraljevi doma}e dinastije ozna~avani kao sveti prethodnici i dragi, blaèni ujaci.56
49 Babi}, 1972., 115. Usp. [idak, 1975., 266.-268. 50 Orbini, 1968., 151.; Radoj~i}, 1948., 13.; Pray, 1837., 11. 51 P. Skok, Etimologijski rje~nik hrvatskoga ili srpskoga jezika, I., Zagreb, 1972., 428.-429. Usp. V. Maùrani}, Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rje~nik. I., Zagreb, 1908.-1922., 660.-661.; B. Klai}, Rje~nik stranih rije~i, Zagreb, 1978., 890.-891.: mirha i mirta. 52 Usp. Majkov, 1876., 156. 53 Miklosich, 1858., 222.; Stojanovi}, 1929., 238.-239. 54 Luci}, 1979., 764. 55 An|eli}, 1979., 209. i dalje. Isti: 1973., 66.-98.; Miklosich, 1858., 282. 56 Bak, 1973., 21.
238
Dubravko Lovrenovi}
Sa sveto{}u dinastije zasnovan je kult pokojnika kult svetoga kralja u funkciji dinasti~kog kontinuiteta, sakralizacije i legalizacije vlasti u misti~nom tijelu Kristovom. Dakako, i u ovom se slu~aju radilo o posvuda ra{irenom obi~aju {tovanja tzv. osniva~a dràva kakav je bio sv. Vaclav (patron ê{ke i Moravske), a u Ugarskoj sv. Stjepan.57 S obzirom na strukturalnu promjenu koja se s preno{enjem dinasti~ke karizme Nemanji}a na Kotromani}e doga|a pod Tvrtkom I., njemu se s razlogom moè pripisati uloga osniva~a dràve (kraljevine) i pretka bosanskih svetih kraljeva, kako je to u Ugarskoj bio sv. Stjepan.58 Nije zato slu~ajno da se upravo nakon Tvrtkove smrti u povelji kraljice Jelene iz 1397. kao obilje`je transpersonalnog shva}anja feudalne dràve prvi put javlja odrednica rusag (od ugarskog orszag).59 Iz povijesti krunidbenih obreda na Istoku i Zapadu poznato je da se miropomazanje moè podijeliti samo vladaru koji je istodobno i ~lan te Crkve. U Bizantu i na Zapadu vladari su prilikom krunidbenog obreda polagali zakletvu o svojoj pravovjernosti i obvezi da {tite Crkvu60; u Tvrtkovu slu~aju, kad krunidbena ceremonija nije obavljena uz sudjelovanje predstavnika Katoli~ke ili Pravoslavne crkve, takva zakletva mogla je biti upu}ena samo Crkvi bosanskoj. Izrazi vijenac i vjen~an ukorijenjeni u tradiciji Isto~ne crkve61, odgovaraju latinskim (zapadnim) sacra corona i sacra coronation koje kralj Tvrtko II. spominje u povelji za Mle~ane (21. XII. 1421.)62, nedvojbeno svjedo~e}i o sakralnoj dimenziji krunidbenoga ~ina. Stjepanu Tvrtku I. kako slijedi iz dosada{njeg izlaganja krunu je po svemu sude}i mogla dodijeliti samo Crkva bosanska Crkva bo`ja kako ju ban Tvrtko I. naziva u povelji bra}i Rajkovi}ima iz 1366.63 a ta se mogu}nost kao najozbiljnija ukazuje i u drugom slu~aju, budu}i da je jo{ 1428.
57 58 59 60
Conze, 1993., 22.; Benda-Fgedi, 1988., 22.-23.; Solovjev, 1933., 76.-77. Conze, 1993., 26. Solovjev, 1933., 87. Radoj~i}, 1948., 50., 70.-71., 73., 80. O zakletvi ugarskih kraljeva prilikom stupanja na prijestolje: Bak, 1973., 19.-20., o krunidbenom obredu: BendaFgedi, 1988., 25., 42.-46., a o njihovim insignijama: Kovasc-Lvag, 1980. 61 P. Skok, Etimologijski rje~nik, III, Zagreb, 1973., 591. Usp. ]irkovi}, 1964., 344. 62 Listine, VIII, 202., 204. Usp. Solovjev, 1933., 85., gdje je sveti venac cara Du{ana izjedna~en sa svetom krunom. 63 [idak, 1975., 254.
239
kralj Tvrkto II. papi morao dokazivati svoj katoli~ki stav i braniti se od optu`bi da podràva {izmatike.64 Centralni dio krunidbene ceremonije izvedene sa sve~anom svitom, predstavljalo je uru~enje kraljevskih insignija krune, dràvne jabuke i èzla u ~emu je, prema kazivanju D. Farlatija, glavna uloga pripala metropolitu, odnosno igumanu bazilijanskog manastira u Mile{evi (regalia insignia... tradente Metropolita, sive coenobiarcha monasterii Basiliani Millescevensis).65 Ukoliko se Farlatijevu iskazu pokloni povjerenje, a tome sve govori u prilog, onda se pod metropolitom odnosno igumanom mile{evskog bazilijanskog manastira moè kriti samo djed Crkve bosanske. Likovne predstave Tvrtka I. Kotromani}a na kraljevskom dinaru, sa svim oznakama novog vladarskog dostojanstva krunom, èzlom i dràvnom jabukom stoje u suglasju s Farlatijevim navodom.66 Farlatijev iskaz izravnu potvrdu nalazi u izjavi Tvrtkova suvremenika i pretendenta na bosansku krunu ugarskog kralja Sigismunda, koji se u povelji od 14. XI. 1408. pozivao na obe}anje cetinskog kneza Ivani{a Nelip~i}a da ga s ostalom vlastelom uresi krunom re~enog bosanskog kraljevstva sve~ano i ~asno, kako je pokojni kralj Tvrtko vladao.67 Iz same formulacije jasno proizlazi da su mu bili poznati detalji vezani za okrunjenje prvog bosanskog kralja i da ga je smatrao za standard, me|utim, ni ovom prilikom, kada je to savr{eno odgovaralo njegovoj namjeri o preuzimanju bosanske krune, ugarski kralj nije naveo da je Tvrtkova kruna ugarskog porijekla. Na tu tvrdnju, uostalom, ne}emo nai}i niti u jednom dokumentu nastalom u ugarskoj kraljevskoj kancelariji, koji se izravno ili neizravno doti~e pitanja bosanske krune, niti u kancelariji Rimske kurije.
64 Perojevi}, u: Povijest BiH, I., 472.-473. 65 Radoj~i}, 1948., 13. Usp. Pray, 1837., 11.: Milescevi anno 1366. (alii ponunt 1377.) a metropolitano coronatus. Basler (1975./76., 52.-53.), bez ~vrstog upori{ta relativizira Farlatijevo izlaganje kada tvrdi da prepisuje Orbinija uz neke preinake. Naime, sama ta ~injenica nije od presudne va`nosti, nego okolnost da se u odnosu na Orbinijev tekst u njegovu javljaju razlike su{tinske naravi koje zadiru u samu sr` problema, odnosno, pitanje identiteta osobe koja je okrunila kralja Tvrtka. Te{ko je, naime, zamisliti, da je u~eni Isusovac u igru mehani~ki uveo igumana bazilijanskog manastira i predaju kraljevskih insignija, {to su u odnosu na Orbinija novi detalji. Osim toga, za razliku od Orbinija, Farlati ne navodi mjesto krunidbe, ali donosi druge va`ne podatke. Njegov dijapazon obavje{tenja o~ito je {iri. 66 Rengjeo, 1943., 280. 67 [i{i}, 1938., 313.
240
Dubravko Lovrenovi}
O porijeklu bosanske krune. Za razliku od problema mjesta Tvrtkova okrunjenja, koji je angaìrao brojna historiografska pera, rasprava o ovom pitanju glavne predstavnike na{la je u Jire~eku i Basleru, s opre~nim tezama: da je prvi bosanski kralj okrunjen srpskom, odnosno bosanskom krunom.68 Pri tom se podrazumijevalo da su zastupnici teze o srpskoj Mile{evi kao mjestu Tvrtkova okrunjenja, aludirali na srpsko porijeklo njegove krune, istina ve}inom ne tako eksplicitno kao Jire~ek.69 Za na{u temu kao klju~ne se postavljaju dvije solucije: a) da je Tvrtko I. krunu dobio iz Ugarske od kralja Ludovika I;70 b) da je bosanska kruna srpskog porijekla. Mogu}nost da je Tvrtku I. kruna poslana iz Ugarske vrata {irom otvara kazivanju M. Orbinija da je on... svoju odluku saop{tio ugarskom kralju Ludoviku, koji mu je tu odluku vrlo rado odobrio, te je 1376. godine bio krunisan.71 Formalno uzev{i, njezino upori{te predstavlja ~injenica da se heraldi~ki znak ljiljana obilje`ja anùvinske vladarske dinastije Ludovika I. od tada do propasti bosanske dràve zadrào u grbu Kotromani}a, {to je tuma~eno te`njom da nova vlast olabavi vazalne veze prema Ma|arskoj.72 Druga mogu}nost koja se tako|er hranila Orbinijevim iskazom u igri je bila do trenutka kada je srpsko-pravoslavna Mile{eva kao mjesto okrunjenja Tvrtka I. prekrièna. Drugim rije~i68 Jire~ek, 1923., 86., misli da je to po svoj prilici bila kruna Stefana Prvovjen~anog. Ne razra|uju}i, na àlost, ovu hipotezu, Basler (1975./76., 60.) pretpostavlja da je to bila gotova, za Bosnu iskovana kruna. 69 Na~ev{i, kako kaè, u referatu na simpoziju o Matiji Divkovi}u u prosincu 1981. pitanje porijekla bosanske krune, na kojemu je odbacio tezu o (njezinu) srpskom porijeklu, raspravu o ovom pitanju Dàja (1985., 81.) je prvi povezao s problemom bosanskog grba i biskupije, i na taj na~in oslobodio dotada{nji zakovani diskurs. ]irkovi}, pak, (1964., 363.) kao i u posljednjem vrijednom prilogu na ovu temu (1991., 8.), tvrdi da je Tvrtkova kruna potjecala iz Srbije. Na ovom pitanju Dini} (1932., 142.-144.) je bio oprezniji, ostavljaju}i porijeklo krune otvorenim. 70 Ovu tezu, prihvativ{i Orbinijev navod pod gotov novac, ne su~eljavaju}i ga s drugim izvorima, pogre{no sam zastupao do 1997., Lovrenovi}, 1994., 69. 71 Orbini, 1968., 151. 72 Basler, 1975./76., 55. Sli~nu argumentaciju zastupa Dàja (1985., 90.), uvode}i u raspravu pitanje ugarskog suverenitetskog simbola (dvostrukog krià) na grbu bana Stjepana II. Kotromani}a, {to se, me|utim, te{ko moè odràti, budu}i da su grb bosanskog bana ~inili drugi elementi. O tome dalje u tekstu.
241
ma: bosanski kralj, kojega je u Milama po svemu sude}i okrunio djed Crkve bosanske, krunu nije mogao dobiti iz Srbije ve} zato {to bi se tomu, zbog na~elno negativnog stava prema bosanskim krstjanima, usprotivila Srpska pravoslavna crkva. Gotovo je suvi{no isticati da Tvrtko I. nije bio njezin ~lan, i da od nje nije mogao dobiti blagoslov za okrunjenje. Kao katoli~ki vladar i nosilac svete krune ugarske Ludovik I. ni teorijski se nije mogao upu{tati u takove kombinacije; podsje}amo da je u ugovoru izme|u ugarskog kralja i bana Tvrtka, kojim je njemu i bratu Vuku sredinom 1357. potvr|en bosanski banat, bila sadràna odredba o izgonu svih patarena i heretika iz Bosne.73 Pod bosankim patarenima i hereticima, kao u sli~nim slu~ajevima, mislilo se na hijerarhiju Crkve bosanske.74 Ugarski kralj, osim toga, nije raspolagao kompetencijom podjeljivanja kruna, na Zapadu rezerviranom za pape i rimsko-njema~ke careve. Tijekom njegove duge vladavine nije zabiljeèn slu~aj da je Ludovik I. nekom dodijelo kraljevski naslov.75 Tvrtkova ideologija vladara-samodr{ca tu mogu}nost u startu dovodi u pitanje. Ina~e, te{ko je objasniti da ni u jednoj prilici, ~ak ni u ispravama adresiranim dalmatinskim komunama 1390., u kojima se po pravilu pozivao na legalitet iz vremena kralja Ludovika, Tvrtko ne bi spomenuo da je krunu dobio od ugarskog kralja.76 U prilog ovomu govori i okolnost da je ranije dvaput (1359. i 1367.) izri~ito istaknuta njegova podlo`nost ugarskoj kruni.77 Na drugoj strani, ni dalmatinske komune koje su prihvatile Tvrtkovu vlast, u svojim izjavama lojalnosti novom vladaru nisu operirale s tom ~injenicom. Nisu je spominjali ni Mle~ani, koji su 30. VIII. 1390. kralju Tvrtku ~estitali zbog uzdizanja njegove krune (de exaltatione corone sue).78
73 Perojevi}, u: Povijest BiH, I., 293., nap. 24., datira sa 17. VII. 1357.; Fermendìn, 1892., 33., s datumom oko 17. VII. 1360. 74 Kost u grlu ovoj soluciji predstavljale su Crkva bosanska i obveze ugarskih vladara prema Katoli~koj crkvi, ~ija su integralna prava na osnovi zakletve prilikom preuzimanja prijestolja bili du`ni {tititi. Bak, 1973., 19. 75 Premda je potcrtao ~injenicu da su isklju~ivo papa i car dodjeljivali kraljevski naslov, Fessler (II, 1869., 157.) je ipak bez dostatnih argumenata zaklju~io da je kao ro|aku njegove ène i vjernom vazalu kralj Ludovik Tvrtku dodijelio kraljevsku titulu. Sli~no je, prije njega, tvrdio i Engel, II, 1834., 136. 76 Smi~iklas, Codex diplomaticus, XVII., 297.-299., 306.-309., 312.-313. 77 Gelcich-Thallczy, 1887., 12.; Miklosich, 1858., 176. 78 Listine, IV., 284.
242
Dubravko Lovrenovi}
Protiv ugarskog porijekla bosanske krune svjedo~i burni razvitak ugarsko-bosanskih odnosa nakon smrti Tvrtka I., kada je izme|u 1393./94. i 1411. Sigismund Luksembur{ki ulagao silne napore da se okruni bosanskom krunom. Ni u jednom dokumentu iz ovog razdoblja, koji se doti~u pitanja bosanske krune koja je i bila predmet sukoba nema niti nagovje{taja o tome da je Tvrtku I. kruna poslana iz Ugarske. Identi~na je situacija s kasnijim izvorima: premda su neki od njih spomenuti, dok }e o drugima tek biti rije~i, ~ini se prikladnim podsjetiti na njihov sadràj i povijesni kontekst. Takva bi ~injenica ponajprije bila spomenuta u srpnju 1389. kada se ugarski kralj spremao na vojnu akciju protiv bosanskog bana79, kako je oslovljavao Tvrtka I., negiraju}i njegovu kraljevsku titulu.80 Ne nalazimo je ni u tekstu sporazuma izme|u kralja Sigismunda i bra}e Semkovi}a (11. VII. 1394.), ~ijim se odredbama, nakon smrti kralja Dabi{e, ova bosanska vlastela obvezala Sigismunda primiti za prirodnog gospodara.81 Koncem studenog 1395., kada je Sigismund krenuo prema Bosni s namjerom da realizira klauzulu o naslje|ivanju krune, kada je dio bosanske vlastele bio spreman prihvatiti ga za kralja a ugarski velika{i smatrali da bosansko kraljevstvo pripada jurisdikciji njihova kraljevstva82, nije se spominjalo ugarsko porijeklo bosanske krune. Ni u sporazumu o okrunjenju Sigismunda Luksembur{kog za bosanskog kralja, o kojemu on pripovijeda u povelji za cetinskog kneza Ivani{a Nelip~i}a koncem 1408., o tomu nema rije~i; izraèna je, kako smo vidjeli, samo njegova èlja da bude ure{en krunom re~enog bosanskog kraljevstva sve~ano i ~asno, kako je pokojni kralj Tvrtko vladao.83 Ako ikad, u tom je trenutku bilo poèljno istaknuti ugarsko porijeklo bosanske krune, ~ime bi svoj zahtjev podupro formom legalnosti. Tako ne{to nije spomenuto ni u prolje}e 1409., kada je prema izjavi ugarskog kralja iz Srbije trebao po}i u Bosnu na okrunjenje.84 Dubrova~ki poslanici Rafael Gu~eti} i Miho Resti} koji su u ranu jesen 1410. boravili kod
79 ]irkovi}, 1964., 350., s to~nim datiranjem isprave. 80 U povelji izdatoj 14. XI. 1387. ovim je naslovom bosanskog kralja po~astila i kraljica Marija (Smi~iklas, Codex diplomaticus, XVII., 89.), dok je 5. VIII. 1394., pripremaju}i se za pohod na Bosnu, Sigismund Luksembur{ki kralja Dabi{u imenovao bosanskim banom. [i{i}, 1902., 95.-96., 260., nap. 50.; V. Klai}, 1990., 205. 81 Fejer, Codex diplomaticus, X/2, 178. 82 Smi~iklas, Codex diplomaticus, XVIII, 72.-73. 83 [i{i}, 1938., 313. 84 ]irkovi}, 1964., 359.
243
ugarskog kralja u Bosni kao dobru novost spominjali su samo sporazum izme|u Bosanaca i Sigismunda da tih dana bude okrunjen.85 Ra~unaju}i sa Sigismundovim okrunjenjem kao s gotovom ~injenicom, Dubrov~ani su ~ak spremili darove za ugarski kraljevski par za kralja u vrijednosti od 1000, a za kraljicu 500 dukata86 ali je zakazana krunidba u zadnji ~as otkazana. Po logici doga|aja i feudalnog prava ta ~injenica neizostavno bi morala biti spomenuta u ugovoru o naslje|ivanju bosanske krune izme|u kralja Tvrtka II. i grofa Hermana Celjskog (2. IX. 1427.)87, me|utim, o tome nema ni rije~i. O ugarskom porijeklu bosanske krune ne govori se ni u jednom drugom dokumentu, ~ak ni u ispravi kojom se kralj Stjepan Toma{ 3. VI. 1444. obvezao da }e vjerno sluìti re~enomu kralju (Vladislavu) i kruni njegovoj, a Ivanu Hunjadiju za pomo} u stjecanju bosanske krune godi{nje pla}ati 3000 dukata.88 I u ovoj prilici s obzirom na tada{nji nezavidan poloàj novog bosanskog kralja postojali su svi uvjeti da se naglasi ugarsko porijeklo bosanske krune. Da je Tvrtko I. krunu primio iz Ugarske, ne bi bilo razloga da u ljeto 1446. u Bosnu bude upu}ena papinska kruna, kojom je legat, hvarski biskup Tommasini, trebao okruniti novog kralja Stjepana Toma{a. Kruna ukra{ena draguljima i biserjem stigla je do Splita, gdje ju je 20. VII. 1446. iz riznice crkve sv. Dujma preuzeo biskup Tommasini.89 Od tada joj se, me|utim, misteriozno gubi trag, i usprkos tomu {to je 30. VII. 1446. papa Eugen IV. preporu~io kralja Toma{a i sve podanike njegova kraljevstva, koji se s njim slaù u katoli~koj vjeri, ugarskim velika{ima i crkvenim dostojanstvenicima90 vjerojatno o~ekuju}i prigovore s te strane planirana krunidba je izostala. Premda izvori o tome ne kazuju, logi~no je zaklju~iti, da iza neuspjelog poku{aja okrunjenja Stjepana Toma{a papinskom krunom, stoji patronatsko pravo ugarskih kraljeva, kao najve}a prepreka uvo|enju redovite crkvene hijerarhije u Bosni91, a s njom i izgradnje novog koncepta dràvnog suvereniteta. Iz vida ne treba gubiti ni Crkvu bosansku, ~ija je uloga na kraljevskom dvoru bila takva da njezina djeda Miloja i ostale ~lanove, usprkos zvani~nom prihva}anju katoli85 86 87 88 89 90 91 Gelcich-Thallczy, 1887., 196. Povijesni Arhiv Dubrovnik, Reformationes, XXXIII., 284., 22. X. 1410. Fejer, Codex diplomaticus, X./6., 900.-901. Perojevi}, u: Povijest BiH, I., 506.-507. Thallczy, 1916., 48., nap. 3. Perojevi}, u: Povijest BiH, I., 514. Dàja, 1985., 96.-97.
244
Dubravko Lovrenovi}
~anstva, kralj Toma{ uzima kao garante za odredbe povelje izdate bra}i Dragi{i}ima 22. VIII. 1446.92 Taj krupni politi~ki argument ugarski kralj Matija{ nije spomenuo kada je nakon okrunjenja Stjepana Toma{evi}a papinskom krunom u Jajcu 1461. èstoko protestirao kod pape Pija II. i nagla{avao povredu prava ugarske krune.93 Ni u godinama nakon propasti bosanskog kraljevstva, kada se imenovanjem Nikole Ilo~kog za bosanskog kralja koji je oko Spasova 1472. okrunjen u Budimu nastojalo stvoriti privid kontinuiteta dràve pod novim patronatom, nema naznake da je kruna u Bosnu nekad do{la iz Ugarske.94 Naprotiv, na lijevom gornjem uglu nadgrobnog spomenika Nikole Ilo~kog, u {titu grba iznad tzv. corone muralis (~ije zna~enje nije mogu}e odgonetnuti), nalazi se trozuba ljiljanova kruna koja predstavlja bosanski kraljevski grb. Na desnom gornjem uglu nadgrobnog spomenika Lovre Ilo~kog, koji ga je kao sin u svojstvu ma~vanskog bana, potpisuju}i se i kao dux regni Bosne, naslijedio nakon njegove smrti po~etkom 1477., na {titu su predstavljene tri, a iznad njih (izvan {tita) jo{ jedna ljiljanova kruna.95 Bosanski grb {tit sa krunom zastupljen na novcima i pe~atima Kotromani}a, uz grb Ugarske i ostalih zemalja, nalazi se na pe~atu kralja Matija{a 1488., kao i na pe~atima njegova nasljednika Vladislava II.96 Vratimo li se sada na Orbinijev iskaz, uvjerit }emo se da o ugarskom porijeklu bosanske krune ne govori ni autor Kraljevstva Slavena: on samo spominje Tvrtkovu odluku da se okruni, i pristanak kralja Ludovika. Da je odobrenje ugarskog kralja bilo formalno, i da je uzimanje kraljevskog naslova u pozadini imalo promjenu odnosa snaga, nedvojbeno kazuje upravo Orbini: Sada, budu}i da se Tvrtko zbog osvajanja tolikih zemalja jako uzdigao, palo mu je na pamet da se kruni{e i uzme titulu ra{kog kralja. On je svoju odluku saop{tio ugarskom kralju Ludoviku, koji mu je tu odluku vrlo rado odobrio.97
92 Miklosich, 1858., 438.-441. 93 Dàja, 1985., 99.-100. 94 Kubinyi, 1958., 377., nap. 28., 378. U tom pogledu osobito je zna~ajna isprava kojom su na bazi tzv. adopcije ure|eni odnosi kralja Matija{a i novog bosanskog kralja Nikole Ilo~kog, gdje nije bilo spomena o ranijim dràvno-pravnim vezama Ugarske i Bosne. 95 Thallczy, 1914., 296.-297.; Ra~ki, 1890., 154., 158., 166. O Lovri Ilo~kom: Kubinyi, 1958., 382.-383. 96 Ra~ki, 1890., 166.-167., nap. 1. 97 Orbini, 1968., 150.-151.
245
U Orbinijevu iskazu akcent se u svakom slu~aju mora staviti na Tvrtkovu odluku, a ne na Ludovikovo odobrenje, jer su se tim redoslijedom potezi i odvijali.98 Treba imati u vidu da se teì{te Ludovikove politike nalazilo na drugom kraju Europe, u Poljskoj, ~ijim je kraljem poni{tiv{i odredbe testamenta Kazimira III. o naslje|ivanju krune postao 1370.99 U sjeni ove politike, njegova rata s Turcima i Venecijom, te novih dinasti~kih planova u Napulju, odigralo se progla{enje Bosne kraljevinom. S obzirom na sve, te{ko je odrìva teza da prisustvo ljiljana na kruni i grbu Kotromani}a treba vezati za vazalni odnos Bosne prema Ugarskoj. Takav se odnos mogao uspostaviti samo izri~itim prihva}anjem odre|enih obveza od strane Tvrtka I., kakav slu~aj je bio u vrijeme njegova banovanja, ili Ludovikovim okrunjenjem za bosanskog kralja. Me|utim, Tvrtkova pozicija vladara-samodr{ca i kruna, koju je po svemu sude}i primio od djeda Crkve bosanske, tu mogu}nost isklju~uju, {to zna~i da porijeklo bosanske krune kako je to svojedobno naslutio Basler ne treba traìti izvan Bosne. To korespondira s tada{njim politi~kim okolnostima i Sigismundovim aspiracijama da pod svojom vla{}u objedini Bosnu i Srbiju. Na taj na~in on je samo aktivirao postoje}u politi~ku teoriju o sugubom vijencu, {to su znali i dobro upu}eni Dubrov~ani, koji su u listopadu 1410. poru~ili da }e uputiti poslanike na njegovo okrunjenje za kralja Ra{ke i Bosne.100 Tako je Tvrtkovoj koncepciji najvjerniji ostao upravo ugarski kralj, jer je teorija o sugubom vijencu ve} nakon Tvrtkove smrti u Bosni bila napu{tena.101 Ne zna se kakva je bila sudbina bosanske krune (po~tene krune bosanske) ni papinske krune kojom je okrunjen Stjepan Toma{evi}. Nije isklju~eno da su prilikom pohoda 1463. Turci zaplijenili i bosansku krunu, koja je kasnije navodno slovila kao kruna ugarskog velika{a Stjepana Bocskaya, a ~uvala se u be~koj carskoj riznici. O kojoj je, pak, od ove dvije krune rije~, na osnovi Thallczyeva izlaganja ne moè se doku~iti.102
98 Prije vi{e od 100 godina, zna~aj Tvrtkova okrunjenja pravilno je ocijenio Huber (1884., 43.-44.) koji nagla{ava da je tim aktom bosanski vladar htio o~itovati svoju potpunu neovisnost od Ugarske, odbacuju}i tvrdnju ugarskih histori~ara da je kraljevsku titulu Tvrtku darovao Ludovik. Do identi~nog je zaklju~ka u svojoj vrijednoj Kratkoj povjesti kralja bosanskih do{ao i Kneèvi}, 1884., 6.-7. 99 Dabrowski, 1953., 56. 100 Gelcich-Thallczy, 1887., 198. 101 ]irkovi}, 1964., 350., 356. 102 Thallczy, 1916., 55., nap. 1.
246
Dubravko Lovrenovi}
O heraldi~kim promjenama na bosankom grbu nakon Tvrtkova progla{enja za kralja. Nakon {to smo odredili mjesto Tvrtkova okrunjenja, osobu koja ga je po svemu sude}i okrunila i porijeklo bosanske krune, ostaje da se rasvijetli pitanje heraldi~kih promjena uvjetovanih njegovim uzimanjem kraljevske titule. Odavno je uo~ena promjena u oblikovanju heraldi~kog znakovlja Kotromani}a nakon progla{enja kraljevstva, ali je i na ovom pitanju do{lo do polarizacije: 1. Pristalice starije koncepcije nisu posvetile dovoljnu pa`nju politi~kom aspektu heraldi~kih promjena, i svoje su zaklju~ke svodile na registriranje tzv. razvijenih i nerazvijenih grbova. 2. Novija istraìvanja uo~ila su ugarski i srpski utjecaj na bosansku heraldiku, ali su precijenila zna~aj Ugarske na politi~ki poloàj Bosne, vezuju}i uvo|enje ljiljana u grb Kotromani}a za njihov vazalni poloàj prema dinastiji Anjou.103 Me|utim, kada ih konfrontiramo s novom interpretacijom okrunjenja Tvrtka I., utvrdit }emo da se jo{ uvijek nalazimo u potrazi za cjelovitim rje{enjem ovog zamr{enog pitanja. Prisutnost srpskog heraldi~kog znakovlja u bosanskom grbu najmanje je problemati~na, budu}i da je aspiracije na srpsko prijestolje Tvrtko I. zasnivao na tzv. juridi~ko-dinasti~kim elementima, odnosno na rodbinskoj vezi Kotromani}a s Nemanji}ima, {to se odrazilo u suvremenim heraldi~kim predstavama. Sli~ni primjeri predstavljaju op}e mjesto i ~vori{ne to~ke oko kojih se plela politi~ka povijest srednjega vijeka. Me|u ostalima, vrijedi navesti primjer Poljske kralja Kazimira III. (1333.-1370.), kada su u sastav Coronae regni Poloniae obuhva}eni Crvena Rusija (na temelju dinasti~kih zahtjeva) i zapadna Pomeranija (pomo}u crkvenih potraìvanja), ~ime je koncepcija suvereniteta kraljevine u odnosu na Carstvo doìvjela evoluciju. Tako je njegova vladavina otvorila novu epohu u odnosima pojedinih teritorija prema kruni, ~iji po~etak je, u odavno ustaljenom obliku, definirao kraljevski kancelar 1339. Smisao te koncepcije o~ituje se na pozadini gospodarskog razvitka Poljske; teritorijalna ekspanzija usmjerena je prema obali Baltika, tj. prema trì{tima tranzitne trgovine na velikom trgova~kom putu koji je trebao povezati Balti~ko more i Centralnu Europu s tzv. tatarskim putem. Uobli~avanjem koncepcije Corone regni, u fun103 Stara i nova mi{ljenja saèo je Dàja, 1985., 85.-92.
247
kciji ja~anja gospodarstva i reformom centralne magistrature dvora, nastali su uvjeti za preformuliranje odnosa feudalnih domena i krune. Novu fazu u izgradnji ove ideologije ozna~io je dolazak na poljsko prijestolje Ludovika I. 1370.104 Zna~ajnu prekretnicu koja je potkrijepila presti` ~e{ke dràve, zna~ila je 1348. godina. Tada je Karlo IV. pravno kodificirao nastanak zemalja ~e{ke krune, dràvnoga kompleksa koji je obuhva}ao ~e{ko kraljevstvo i tzv. pridruène zemlje: markgrofoviju Moravsku, {leska kneèvstva, Donje (a od 1365.) i Gornje Luìce. Simbol nove dràvne tvorevine, koja je u ovom opsegu egzistirala do 1635., postao je novi prelijepo ukra{eni vladarski dijadem, nazvan u ~ast zemaljskog patrona krunom sv. Vaclava. Odnos ~e{kog kraljevstva prema Svetom Rimskom Carstu Karlo IV. je utvrdio Zlatnom bulom 1356., prema kojoj je ~e{kom kralju pripalo prvo mjesto me|u kneèvima izbornicima. Kao rezidencija Karla IV. vaìo je Prag, koji je istovremeno postao glavni grad Rimskog Carstva. Nekih 30 km od Praga utemeljio je utvrdu Karlstein, koja je trebala sluìti za ~uvanje carskih krunidbenih insignija.105 Va`na sa aspekta na{e teme jeste okolnost da je nova dràvna tvorevina simbolizirana u novoj kruni posve}enoj osniva~u ~e{ke dràve sv. Vaclavu, kao {to je to u Bosni bio slu~aj sa svetim praroditeljima iz dinastije Nemanji}a i sugubim vijencem (bosanskom krunom). U teoriji o sugubom vijencu lapidarno je, s pravno-dinasti~kog stajali{ta, formulirana nova teritorijalna koncepcija bosanske krune, koja je od tada nominalno obuhva}ala dvije dràve: Bosnu i Srbiju.106 Ona stoji u tijesnoj vezi s gospodarskim usponom Bosne, njezinim iskorakom prema isto~noj obali Jadrana i uklju~ivanjem u mediteransko trì{te. Povijesna prava srpskih vladara, primjerice u Kotoru i Primorju, u novoj politi~koj konstelaciji prelaze na kralja Tvrtka I.; ovu va`nu ~injenicu on nije propustio naglasiti prilikom dodjeljivanja trgova~kih povlastica Mle~anima u Kotoru 23.VIII.1385.107 Kao nasljednik srpskih vladara, bosanski kralj ba{tinio je svetodmitarski dohodak od 2000 perpera, pa i ova klauzula ulazi u sadràj ugovora prilikom ure|ivanja odnosa s Dubrov~anima, zadràvaju}i zna~aj sve do pada bosan-
104 Dabrowski, 1953., 52., 54.-55. Usp. Solovjev, 1933., 78.-79. 105 ôrnej, 1992., 20.-21. 106 ]irkovi}, 1964., 343. 107 civitas predecessorum nostrorum Catharensis feliciter ad manus nostre maiestatis perpetualiter pervenit. Listine, IV., 221.; ]irkovi}, 1964., 348.
248
Dubravko Lovrenovi}
ske dràve.108 U vremenu kada je kruni kroni~no nedostajao gotov novac, ovakova apanaà bila je i te kako poèljna. Va`no mjesto u mozaiku poznatih detalja predstavlja ~injenica da se na uzimanje srpskog kraljevskog naslova Tvrtko odlu~io nakon osvajanja Trebinja, Konavala i Dra~evice, i da su Dubrov~ani svetodmitarski dohodak ispla}ivali upravo onim vladarima koji su dràli ove teritorije.109 Tako dolazimo do obja{njenja o karakteru onih heraldi~kih promjena na grbu Kotromani}a, koji su srpske provenijencije. Na Tvrtkovu tzv. ~etvorostrukom zlatnom dukatu to je propeti lav, predstavljen i na pe~atu posljednjeg Nemanji}a, a na njegovu velikom prijestolnom pe~atu dvoglavi orao iz srpskog grba.110 Upravo na na~in vjerno reprezentiran jezikom heraldike, te stenografije povijesti kombinacijom povijesnih prava ba{tinjenih od Nemanji}a i povijesnih realiteta uspio je bosanski kralj zagospodariti Kotorom, kojeg su mu, kupuju}i njegovu naklonost u vrijeme dinasti~ke krize, 1385. ustupile ugarske kraljice. Prisustvo ljiljana u Tvrtkovu i grbu njegovih nasljednika druge je naravi, i ne moè se dovoditi u vezu s vazalnim odnosom Bosne prema Ugarskoj, nakon {to se Tvrtko I. u maniri vladara-samodr{ca proglasio kraljem.111 Ostavljaju}i to pitanje ot108 Vidi ugovore izme|u bosanskih vladara i Dubrovnika (1378.-1461.), Miklosich, 1858., 188., 222., 236., 283., 318., 428., 487. 109 Mihalj~i}, 1989., 240.-241. Raspravljaju}i o starim grbovnicima nastalim nakon pada Bosne (Fojni~ki, Korjeni}-Neori}ev, Be~ki/Beogradski i Sutje{ko rodoslovlje) Ra~ki (1890., 138.) ukazuje na grb Primorja, vezuju}i ovu oblast za titulu Stjepana Tvrtka I. koja se odnosila na Konavle i Dra~evicu. 110 Dini}, 1952., 44.; Isti: 1955., 149.-157.; An|eli}, 1970., 23. 111 Uvo|enje ljiljana u grb Tvrtka I. nije mogu}e razrije{iti ni uz pomo} teorije S. de Vajaya (1972., 645.-649., 667., nap. 36.) o suverenitetskom i dinasti~kom simbolu, koji su zauzimali mjesto u grbu autonomnih i vazalnih dijelova Ugarskog Kraljevstva s vlastitim dinastijama. Tome se odlu~no protivi ~injenica da su se ljiljani trajno odràli u grbu Kotromani}a i u vrijeme kada su Anùvinci napustili ugarsko prijestolje, a poku{aji kralja Sigismunda da se okruni bosanskom krunom propali. Njegovu shemu u pitanje dovodi i okolnost da se anùvinski ljiljani ne nalaze na grbu bana Stjepana II. Kotromani}a, {to se odnosi i na tzv. dvostruki kri` suverenitetski znak Ugarskog Kraljevstva. Tzv. nepotpuni grb bana Stjepana II. prikazan je u dvije varijante na jednoj vrsti njegova novca kovanog poslije 1331. U prvom slu~aju na aversu je predstavljen grb sastavljen od kacige nalijevo okrenute, iznad nje se nalazi jastu~i} a nad njim krupna rozeta sa ~elenkom od perja, dok u drugom grb sa~injavaju nalijevo okrenuta kaciga, jastu~i} i rozeta bez ~elenke. Na tre}oj vrsti novca predstavljen je potpuni grb bosanskog vladara: udesno nagnut {tit srcolike for-
249
vorenim, moè se krenuti od dvije krajnje mogu}nosti: da ih je Tvrtko preuzeo sporazumno, {to izvori ne potvr|uju112, ili da su oni izraz pretenzija koje bosanski kralj, odnosno bosanska kruna, od tada polaù na dio teritorije pod ingerencijom svete krune ugarske (tzv. Anspruchwappen). To je bila rasprostranjena pojava prisutna kod europskih vladara i crkvenih poglavara, koji su u tzv. pretenciozne grbove uklju~ivali zemlje kojima nisu upravljali.113 Ni oblik bosanske krune ne predstavlja ni{ta manji problem: to {to izgledom podsje}a na ugarsku i poljsku krunu114 obje u posjedu kralja Ludovika I. pitanje prisutnosti ljiljana u heraldi~kom sistemu bosanskih Kotromani}a samo komplicira. Progla{enje Bosne kraljevinom 1377. neumitno je vodilo redefiniranju odnosa s Ugarskom, {to na drugoj strani nije isklju~ivalo potrebu da se tijekom sre|ivanja odnosa s dalmatinskim komunama u ljeto 1390. bosanski kralj poziva na pravno stanje uspostavljeno pod Ludovikom I. U to vrijeme intitulacija Stjepana Tvrtka I. Nos Stephanus Tuertcho, dei gracia Rascie, Bosne Maritimeque etc. rex formulirana je prema zapadnom obrascu intitulacije ugarskih vladara: Bogom postavljenog Stefana, vladara-samodr{ca, zamjenjuje vladar milo{}u bo`jom, s po~etnom formulacijom u prvom licu mnoìne Nos (Mi) a u tituli se nagla{ava autonoman status pojedinih zemalja koje ulaze u sklop nove dràve.115 Veze koje bosanski kralj uspostavlja s nosiocima
me sa centralno postavljenom {estokrakom zvijezdom, iznad {tita je kaciga sa istaknutim vizirom i kratkim velom koji pada preko cijele kacige, nad kojom je postavljen ~etvrtasti jastu~i}, ~iji se kutovi produùju u kriì}e, nad jastu~i}em je ~elenka u formi {estokrake zvijezde zaobljenih krakova, dok iz rozete izbija perjanica sa tri pera. U sva tri slu~aja na reversu je prikazan Isus koji sjedi na prijestolju. Rengjeo, 1943., 275.; An|eli}, 1964., 164.-165. Usp. Ra~ki, 1890., 147.-148., 159.-160. I Thallczy, koji je odbijao mogu}nost postojanja bosanskog zemaljskog grba, nije dovodio u pitanje ~injenicu da je kruna s ljiljanima postala konvencionalnim grbom Kotromani}a priznatim od ugarskih vladara. Ra~ki, 1890., 129. 112 An|eli}, 1970., 100. 113 Zmaji}, 1971., 52. Usp. ]irkovi}, 1991., 8. 114 An|eli}, 1970., 99.; Basler, 1975./76., 55. Krune, koje su nosili Karlo Robert, Ludovik I. i kraljica Marija treba razlikovati od svete krune, kojom su krunjeni ugarski vladari. O tome dalje u tekstu. 115 Smi~iklas, Codex diplomaticus, XVII., 286., 297., 306.; Solovjev, 1949., 89. Budu}i da smo pitanje promjene intitulacije bosanskih vladara obradili na drugom mjestu (1997.a), gdje je istaknuto da intitulacija sa sv. Grgurom sluì pro foro interno, ovdje je umjesno podsjetiti da se sli~nim mehanizmom, nakon progla{enja za cara, osobito u odnosima s Bizantom, sluìo Karlo Veliki. Radi se, zapravo, o metodi~kom modelu kojim se sredstvo legitimiranja suobraàva politi~kim prilikama. Tako se izme|u
250
Dubravko Lovrenovi}
crkvene vlasti u Dalmaciji, poglavito sa splitskim kaptolom, stoje u funkciji izgradnje novog oblika vladarske ideologije i dinasti~kog suvereniteta zapadnog tipa. Heraldi~ke promjene, koje se nakon progla{enja kraljevstva dakle prije Tvrtkovih osvajanja u Hrvatskoj i Dalmaciji javljaju i trajno ustaljuju u grbu Kotromani}a, zorno o~ituju su{tinu odnosa dviju kruna, podlo`nog ritmi~nim promjenama, vezanim za odre|ene li~nosti na prijestolju i nestalne povijesne okolnosti. U tom kontekstu postaje jasno kako su za pravno sankcioniranje teritorijalnog pro{irenja Bosne na istoku i zapadu, primjereno povijesnoj tradiciji i zate~enom stanju, kori{teni razli~iti argumenti. Nova koncepcija teritorijalne cjelovitosti bosanske krune predstavljena je sjedinjavanjem heraldi~kih simbola postupkom koji je imao precizno razra|ena pravila, ra{irenu upotrebu i politi~ki smisao.116 Tako je na aversu Tvrtkova ~etvorostrukog zlatnog dukata predstavljen lav, a na reversu dinasti~ki grb: pri dnu se nalazi {tit podijeljen popre~nim crtama na dva polja; u svakom polju smje{tena su po tri ljiljana, donji u jednoj liniji, gornji u vidu trokuta. Iznad {tita je kaciga sa pla{tem, a nad kacigom kruna sa tri ljiljana i ~elenkom.117 Na velikom prijestolnom pe~atu Tvrtka I. predstavljena je druga kombinacija heraldi~kog znakovlja: stilizirani ljiljani na {titu, u simetri~nom poloàju sa srpskim dvoglavim orlom na drugome {titu.118 Identi~na kombinacija ovih heraldi~kih znakova dvoglavog orla Nemanji}a i anùvinskih ljiljana nalazi se na grbu i pe~atu Marije Kotromani}-Helfenstein, supruge grofa Urlicha Helfensteina iz Ueberkingena kod Ulma. Sve do smrti 1403. ona je isticala bosansko porijeklo i potpisivala se: Maria Grfin von Helfenstein, geborene Herzogin zu Bosnien.119
29. V. 801. i 9. V. 813. Karlo titulirao: Karolus serenissimus augustus a Deo coronatus magnus pacificus imperator Romanorum gubernans imperium, qui et per misericordiam Dei rex Francorum et (atque) Langobardorum. Nakon {to je u Aachenu u ljeto 812. preko bizantskog poslanstva oficijelno priznat, spremio je Karlo po~etkom 813. poslanstvo bizantskom caru s pismom u kojemu se titulirao: Karolus divina largiente gratia imperator et augustus idemque rex Francorum et Langobardorum. Kako se vidi, izostao je spomen rimskoga imena, s kojim je carska titula bila povezana u Bizantu. Wolfram, 1973., 20., 22. 116 Usp. C. A. von Volborth, 1992., 80. 117 Dini}, 1952., 44., 49. 118 An|eli}, 1970., 23. 119 Kujundì}, 1976., 236. O tzv. ènskim grbovima vidi: Zmaji}, 1971., 53.
251
Bosni najbliì pandani zastupljeni su na dvostranom pe~atu ugarske kraljice Marije, i tzv. prvom velikom pe~atu kralja Sigismunda Luksembur{kog. Na aversu prvog pe~ata, na prijestolju je predstavljena ugarska kraljica koja u rukama drì atribute kraljevske vlasti èzlo i dràvnu jabuku; s desne strane nalazi se anùvinski dinasti~ki grb, a s lijeve dvostruki kri` suverenitetski grb ugarskog kraljevstva. Na reversu, unutar {tita, predstavljen je dvostruki kri`, a iznad njega utemeljitelj zagreba~ke biskupije, sveti kralj Ladislav120, ~iji kult je u Ugarskoj posebno njegovao kralj Sigismund.121 Na aversu Sigismundova velikog pe~ata tako|er se nalazi kralj na prijestolju sa èzlom i dràvnom jabukom; na desnoj strani, unutar {tita, zastupljen je ugarski dinasti~ki simbol (dinasti~ke grede), dok se na lijevoj strani, u {titu, ponovno nalaze dinasti~ke grede i lav obilje`je luksembur{ke dinastije. Iznad oba {tita predstavljen je orao. Na reversu, kao i na pe~atu kraljice Marije, na {titu obrubljenom {estolistom, nalazi se dvostruki kri`.122 U oba slu~aja {to je za na{u temu najva`nije kombinacija heraldi~kih znakova napravljena je od suverenitetskog i dinasti~kog simbola123, stoje}i u suglasju s novim politi~kim okolnostima stvorenim u zemljama ugarske krune nakon smrti kralja Ludovika I. Grbovi kraljevine Slavonije i dalmatinske komune Zadra napravljeni su tako|er prema ovom predlo{ku: spajanjem suverenitetskog (dvostruki kri`) i lokalnog distinktivnog simbola.124 Iz vida se u svim razmatranjima ne smije gubiti teza P. An|eli}a, prema kojoj porijeklo anùvinskih ljiljana na grbu Tvrtka I. tako|er treba traìti u Srbiji. On upozorava na okolnost da se kruna s ljiljanima pojavljuje na novcima posljednjih Nemanji}a, a osim toga ljiljani su prisutni i na drugim mjestima koja su obi~no rezervirana za simbole (èzlo, pe~ati, novac). Porijeklo ljiljana u heraldi~koj simbolici Srbije on veè za Du{anovu majku Jelenu Anùvinsku s kojom su mogli do}i u Srbiju. Tako je, nakon Tvrtkova progla{enja za kralja, uz dinasti~ku karizmu Nemanji}a, u Bosnu mogla biti prenesena i kruna s anùvinskim ljiljanima.125 Osim toga, oblik krune Tvrtka I. podudaran je s kru120 V. Klai}, II., 1972., 227.; Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kr{}anstva, Zagreb, 1979., 372.-373. 121 Malyusz, 1990., 51. 122 V. Klai}, II., 1972., 268. 123 S. de Vayaj, 1972., 648. 124 S. de Vayaj, 1972., 649. Usp. Sey-Gedai, 1973., slike br. 37. i 38. 125 An|eli}, 1970., 99.-100.
252
Dubravko Lovrenovi}
nom cara Uro{a, posljednjeg Nemanji}a na srpskome prijestolju.126 An|eli}eva teza dobiva na ozbiljnosti kad se zna da je suverenitetski grb ugarskog kraljevstva (dvostruki patrijar{ijski kri`) u vladarsku simboliku uveden pod kraljem Belom III. koji ga je stavio na svoj globus127 u vrijeme kada su (1184./85.) pravljene kombinacije da naslijedi bizantsko prijestolje, i kada je, po svemu sude}i, izvr{eno spajanje tzv. gr~ke s latinskom krunom. Osim formi intituliranja, objedinjavanja heraldi~kih simbola i paralelne upotrebe bizantskih i zapadnih formi vladarskih obrazaca, novi poloàj Tvrtka I. vjerno reprezentira sastav reformirane kraljevske kancelarije, u kojoj vode}a mjesta dobivaju logotet Vladoje iz Srbije i kninski biskup, Dubrov~anin Mihajlo. Ovom sintezom upravni aparat prvog bosanskog kralja osigurao je vode}e obrazovane ljude, zaduène da politi~ke ambicije vladara u pojedinim dijelovima kraljevine na istoku i na zapadu potkrijepe odgovaraju}im pravnim argumentima. Nakon Tvrtka I. ova koncepcija evoluira i sude}i prema likovnim predstavama na pe~atima bosanskih kraljeva u novu fazu ulazi za vrijeme druge vladavine kralja Stjepana Ostoje (1409.1418.), kada se ljiljanova kruna iz cimera spustila u polje {tita; na aversu velikog Ostojina pe~ata, na mjestima gdje su nekad, jedan naspram drugog, stajali bosanski i srpski grb, pojavljuju se dvije ljiljanove krune na simetri~no postavljenim {titovima.128 Kralj Stjepan Ostoja formirao je novi jedinstveni grb koji je simbolizirao cijelu bosansku dràvu dakle i one dijelove koji su nekad pripadali Srbiji. Ostojina reforma tuma~i se ~injenicom da ni drugi dijelovi Bosne nisu bili predstavljeni posebnim heraldi~kim znakovljem (grbovima), kao i sazrijevanjem koncepcije corone regni ja~anjem apstraktnih shva}anja krune koju je, uìvaju}i ugarsku za{titu, u svojim rukama po~etkom XV. stolje}a, drào upravo kralj Ostoja. Nova koncepcija teritorijalne cjelovitosti bosanske kraljevine izgra|ena je na temeljima poloènim u vrijeme Tvrtka I.; {tit sa kosom prugom i ljiljanima i dalje je egzistirao kao grb Bosne, a Ostojin {tit sa krunom kao grb cijele dràvne zajednice kojom vlada bosanski kralj. Ostojinu reformu dosljedno su prihva-
126 Ra~ki, 1890., 150. 127 Bogyay, 1978., 230. 128 An|eli}, 1970., 37.
253
tili njegovi nasljednici: Tvrtko II. Tvrtkovi}, Stjepan Toma{ i Stjepan Toma{evi}.129 Ovo tuma~enje odgovara ~injenici da se stvarni odnos bosanskog i ugarskog kraljevstva zaklanjao fikcijama i pravnim konstrukcijama.130 Pokazuje to i slu~aj dinasti~ke politike Habsburgovaca vo|ene mitom o posebnom poslanju ove ku}e zasnovanom u vrijeme Rudolfa I. Rudolf IV. je 1359. ili 1360. od cara Karla IV. u Pragu zahtijevao da prizna {est dokumenata kroz koje bi se Habsburzi pokazali kao najstarija i najotmjenija porodica na svijetu. Jedan od dokumenata nosio je potpis Julija Cezara, a drugi cara Nerona.131 Od klju~nog je zna~aja okolnost da je jedna li~nost istovremeno mogla biti vladar u vi{e dràva, a da pri tom ne ugrozi politi~ku individualnost nijedne od njih. Ni kralj Ludovik I. nije cijelo vrijeme boravio u Poljskoj, nego su ga tamo zastupali regenti, koji su upravljali sa stale{kim predstavni~kim tijelom.132 To postaje transparentno pod kraljem Toma{em kada su, usprkos njegovim zvani~nim obvezama prema ugarskoj strani, u dvije kraljevske povelje (1446. i 1458.) u vladarsku intitulaciju unesene Dalmacija i Hrvatska, {to je pouzdan znak oìvljavanja pretenzija Tvrtka I. i Ostoje.133 Jo{ se plasti~nije to odraàva u slu~aju Stjepana Toma{evi}a, koji se nakon okrunjenja papinskom krunom u Jajcu, potvr|uje 23. XI. 1461. Dubrov~anima stare privilegije, titulirao kao kralj Dalmacii, hrvatom.134 Kao bosanskom prijestolonasljedniku upravo mu je ugarski kralj Matija{ u prolje}e 1459. dodijelio titulu srpskoga despota135, {to je samo jedan me|u pokazateljima promjenjivih uvjeta koji su diktirali odnose bosanske i ugarske krune. Sveti roditelji i praroditelji kraljevstva; (Translatio imperii Translatio regni). Progla{enjem kraljevstva 1377. dràvna ideologija bosanskih vladara obiljeèna je novom aureolom, koju ilustriraju likovne predstave na novcima (dinarima) kralja Stjepana Tvrtka I.; uz èzlo, sada sa zavr{etkom u obliku ljiljana, kao univerzalni vladarski atributi javljaju se kruna i dr-
129 An|eli}, 1970., 97.-98. 130 ]irkovi}, 1964., 360. 131 Herm, 1989., 97., 101. 132 ]irkovi}, 1991., 8. 133 ]irkovi}, 1964., 360.; Miklosich, 1858., 438.; Ra~ki, 1867., 156. 134 Miklosich, 1858., 485.-486. 135 Ferjan~i}, 1960., 197.
254
Dubravko Lovrenovi}
àvna jabuka.136 Ovaj proces sazrijeva odvajanjem prolazne kraljeve li~nosti od ideje kraljevstva; umjesto predstave vladara, ve} od ~etvorostrukih dukata iskovanih u vrijeme Tvrtka I., na novcima bosanskih kraljeva javlja se stilizirani dràvno-dinasti~ki grb, kao oznaka transpersonalnog karaktera kraljevske vlasti.137 Sav taj repertoar novih znakova i simbola nepogre{ivo upozorava na veli~inu prijeloma i kopernikanski obrat, kojim se iz temelja mijenjao Tvrtkov vladarski poloàj u svijetu {to je pulsirao ritmom prastarih metafora i oko{talih obrazaca.138 Uz mauzolejne crkve, vladarski je kult najsna`nije emanirala po~tena kruna bosanska obvezna u obredu okrunjenja.139 Njezin sakralni karakter (po~tena odgovara izrazu sveta), raspoznaje se iz ~injenice da se kao relikvija ~uvala na jednom mjestu (Bobovcu), i da je jedino krunjenje tom krunom osiguravalo legitimnu vladavinu140, kao {to je to u Ugarskoj bio slu~aj sa svetom krunom.141 Takav status u Poljskoj je imala kruna Boleslava Hrabrog, a u Francuskoj kruna Karla Velikog.142 Nakon {to je kralj Matija{ Korvin okrunjen svetom krunom, tvrdilo se da je u njoj sadràna snaga dostojanstva kraljevskoga.143 [to je zna~ilo samo posjedovanje krune, kazuje primjer ugarskog kralja Ludovika I., koji je poljsku krunu nakon {to je 1370. njome okrunjen za poljskog vladara zajedno s kraljevskim insignijama prenio u Budim gdje je ~uvana do 1412., kada ju je Sigismund uz ostale insignije vratio poljskom kralju Vladislavu Jagelu.144 Papinskom bulom (6. IV. 1346.), odre|eno je da se nova kruna Karla IV. uvijek mora nalaziti uz mo}i ~e{kog za{titnika sv. Vaclava u njegovoj grobnici, i da se smije iznijeti samo u povodu okru136 Rengjeo, 1943., 280. 137 Dini}, 1952., 44. 138 ]irkovi}, 1991., 8. 139 Sama ova sintagma kao oznaka za krunu koliko se zna u Bosni nije kori{tena, i jedini se put sre}e u dubrova~kom pismu od 4. IX. 1419. ]irkovi}, 1964., 367., nap. 132.; Stojanovi}, 1929., 417. 140 castrum principalem ipsius regis Oztoye, Babowch vocatum, ubi corona ipsius regni Bozne conservatur. [i{i}, 1938., 261.; ]irkovi}, 1964., 362.; Isti, 1989., 62. 141 [to je za ugarske vladare zna~ila sveta kruna izme|u ostalih ilustrira primjer kralja Sigismunda koji je 30. IX. 1403. javio Dubrov~anima da je po povratku u Ugarsku, iz Budima oti{ao u Vi{egrad da vidi na{u svetu krunu. [i{i}, 1938., 218.-219. 142 ]irkovi}, 1964., 362. 143 Thallczy, 1916., 87. 144 V. Klai}, III., 1972., 62.
255
njenja.145 Matija{ Korvin, pak, kao ot{tetu za grani~ni konflikt i ~uvanje ugarske krune, prema preliminarnom ugovoru od 3.IV. 1462., trebao je caru Friedrichu III. platiti 80 000 guldena.146 U arengama pojedinih kraljevskih }irilskih povelja, gotovo doslovce preuzetim iz srpskih diplomati~kih formulara, ideja sakralnog legitimiranja vlasti i dinasti~ke karizme Kotromani}a kao oblik politi~ke propagande kontinuirano je njegovana do propasti kraljevstva 1463. Me|u najmarkantnijima je arenga iz povelje Tvrtka II. Dubrov~anima (18. VIII. 1421.) s pozivom na svete roditelje i praroditelje kraljevstva izabrane va viki i proslavljene od Krista na zemlji, a na Nebu ukra{ene vijencima svijetlim sa svim svetim, na njihovu blaènu pamet koja nije ostala skrivena cijeloj vasioni, od kojeg plemena svetoga korijena, izvoljenjem bo`jim i pre~iste majke bo`je, njihovim molitvama, bio je postavljen za vladara.147 I u ovom slu~aju rije~ je o dubokoj cezuri bosanskoga srednjovjekovlja: niz svetih vladara ne po~inje s prvim Kotromani}ima, nego s nemanji~kim praroditeljima. Ova politi~ka teologija vr{ila je jo{ jednu funkciju: ona je u duhu kr{}anskih shva}anja o boànskom porijeklu vlasti legitimirala vladara kao zakonodavca i suca. Vidljivo je to ve} iz prvih kraljevskih povelja primjerice iz povelje Tvrtka I. o ukidanju solnog trga u Dra~evici u kojoj se kralj pozivao na zakone prve koje su Dubrov~ani imali s gospodom ra{kom.148 Kanonizacijom kralja Vaclava, uspostavljen je sakralni i legendarni karakter dinastije u ê{koj149, dok je u Francuskoj, gdje je postupno bila izgra|ena prava kraljevska religija, i u Engleskoj, bilo ra{ireno vjerovanje da vladari jo{ za ìvota posjeduju izvjesne iscjeljiteljske osobine.150 Put do liturgijskog kraljevstva, do nebeskog Jeruzalema na Zemlji, kroz {arolike politi~ke i crkvene pejzaè tada{nje Europe, bio je poplo~an materijalom razli~ita porijekla. Sakralizacija kralja i kraljevstva s upori{tem u genealo{koj vezi Kotromani}a s Nemanji}ima, uz preno{enje kraljevstva (translatio regni) iz Srbije u Bosnu151, gotovo u potpunosti odraàva juridi~ki obrazac prema kojemu se u Njema~koj kraljevstvo
145 Solovjev, 1933., 76.-77. 146 Nehring, 1989., 18.-19. 147 Miklosich, 1858., 316.-317. 148 Miklosich, 1858., 201. 149 Conze, 1993., 22., 44. 150 Obolenski, (1971.)/1991., 375.; Boshof, 1993., 125. 151 ]irkovi}, 1991., 8.
256
Dubravko Lovrenovi}
kasnog srednjeg vijeka svjesno vezalo s patosom {taufovske vladarske ideologije, uz nagla{eni sakralni karakter Carstva i karizmu cara. U terminologiji kraljevske kancelarije Carstvo je postalo sveto Carstvo, bilo je rije~ o presvetim carskim zakonima, kralj je govorio o rimskim carevima kao njegovim oboànstvenjenim precima, i sam se proglasio kao sveto veli~anstvo ili gotovo kao Bog na Zemlji.152 Usprkos tomu {to su se bosanski kraljevi pozivali i na carsku dimenziju vlasti Nemanji}a, obnavljanje Du{anova carstva nije dolazilo u obzir ve} zato {to je njegovo samoprogla{enje za cara bilo sporno.153 Uz to, konfesionalni razlozi u samom su startu isklju~ivali takvu mogu}nost, jer je te{ko zamisliti da bi srpski patrijarh, pored njegovih tijesnih veza s Crkvom bosanskom i franjevcima, Tvrtka I. proglasio carem. Ni Tvrtkove ambicije, dakako, nisu bile usmjerene prema tom dalekom cilju. To, pak, {to je u poveljama iz 1378. i 1382. koristio sintagme skiptra carska i pravila carska, odraz je slavenske srednjovjekovne nomenklature, u kojoj se pridjev carski upotrebljavao u zna~enju vladarski.154 Put, kojim su nova shva}anja o vladarskom poslanju prenesena u Bosnu, trasiran je prije zvani~nog progla{enja kraljevstva, o ~emu svjedo~i pismo bana Tvrtka Dubrovniku (7.II.1376./77.), pisano diplomskom minuskulom karakteristi~nom za srpsku dràvnu kancelariju, koja predstavlja neo~ekivani i potpuni prelom s pro{lo{}u, odnosno sa stotinu godina vaè}om majuskulom. Autorstvo ove isprave pripisuje se nepoznatom dijaku iz Srbije, kojemu je ban Tvrtko povjerio upravu dvorske kancelarije.155 Sve~anu povelju Dubrovniku iz 1378. pi{e njegov dvorski logofet Vladoje iz Srbije, zaduèn da ovozemaljske ambicije novoga kralja opravda boànskom promisli; jo{ kolovoza 1390. nalazio se u Tvrtkovoj slu`bi, kao ~lan komisije zaduène da regulira razgrani~enje izme|u Splita i Klisa. Sve to govori da je svoje uzvi{enje i ven~anje Tvrtko I. Kotromani} svjesno poloìo na temelje srpskih dinasti~kih i dràvnih tradicija.156 Nakon progla{enja kraljevstva 1377. cijeli je proces dobio rasko{no vanjsko obilje`je, ure|enjem dvora i dvorskih slu`bi u duhu obi~aja vaè}ih u srpskoj sredini; pored logofeta, javljaju se
152 Krieger, 1992., 7.-8. 153 O stavu pravoslavnih krugova vidi: ]irkovi}, 1964., 349.-350. 154 ]irkovi}, 1991., 8. 155 ^remo{nik, 1949./50., 114.-117. 156 ]irkovi}, 1964.a, 136.-137.; isti, 1991., 8.
257
zvanja protovestijara i stavilca, za majku Jelenu i suprugu Doroteju Tvrtko I. uvodi naziv kira (gospo|a), koji se u pravoslavnoj sredini koristio kao sastavni dio vlastitoga imena, a ~ini se da je i dvorski ceremonijal ure|en u tom duhu. Naslov kralj Srbljem, bar u prvo vrijeme, bio je nosivi stup njegove nove vladarske intitulacije, a Venecija ga je gotovo u pravilu nazivala kraljem ra{kim ili srpskim.157 Dubrov~ani, pak, prilikom prve isplate svetodmitarskog dohotka za 1378. (24. IX. 1378.). Tvrtka su titulirali: Bo`jom milo{}u ban Bosne i kralj Ra{ke.158 Vidljivi izraz novoga vladarskog ranga predstavlja Tvrtkov dvostrani prijestolni pe~at izra|en u goti~kom stilu, po umjetni~koj kvaliteti iznad najuspjelijih ostvarenja te vrste njegova vremena, ~iji tipar je napravljen vjerojatno u nekoj od graverskih radionica Italije ili Pariza.159 Tako je u spletu povijesne konjunkture stanja u Katoli~koj crkvi pred zavr{etak avignonskog suànjstva papa, dosegnutog stupnja crkveno-politi~kog i gospodarskog razvitka i nestanka posljednjeg Nemanji}a na srpskom prijestolju kao najmla|a me|u europskim monarhijama Bosna progla{ena kraljevinom, a vladarska karizma jedne pravoslavne dinastije pre{la na Kotromani}e. Uz sve razumljive razlike, uvjetovane vremenskim, prostornim i sadràjnim faktorima, uzdizanje Bosne na rang kraljevine reflektira posljedice proistekle progla{enjem Ugarske za kraljevinu. S Kolomanovom vladavinom, bolje re~eno ve} s kanonizacijom kralja Stjepana 1083., po~inje epoha ugarskoga tradicionalizma, koji je u idealnom obliku personificiran u svetom kralju Stjepanu harmonizirao pogansku predaju s kr{}anskim u~enjem.160 Na drugoj strani, spajanjem bosanske svijesti, bizantsko-srpsko-zapadnih pravnih tradicija i kr{}anskog u~enja, s promocijom Stjepana Tvrtka I. za kralja ro|ena je nova dràvna ideja, koja }e uz sve postupne modifikacije do kraja zadràti svoju po~etnu svjeìnu. To {to je s uspjehom izdràla probu ugarskih vojno-diplomatskih pritisaka, u ~ijoj pozadini je leào plan kralja Sigismunda da sam preuzme bosansku krunu, ukazuje na snagu
157 Perojevi}, u: Povijest BiH, I., 315.; ]irkovi}, 1964., 355.; Miklosich, 1858., 189. Kralj Dabi{a 17. VII. 1392. svoju suprugu naziva kir Elenom, a kraljica Jelena u povelji izdatoj 13. V. 1397. titulira se kira Elenom. Miklosich, 1858., 221.-222., 230. O preseljavanju pravnih ustanova u Europi, vidi: Bloch, 1958., 226. i dalje. 158 Dini}, 1932., 137. Usp. ]irkovi}, 1964., 356. 159 ^remo{nik, 1949./50., 125.-127. 160 Hman, 1941., 126.
258
Dubravko Lovrenovi}
njezina tradicionalizma, premda nije imala dovoljno vremena da ga razvije do krajnjih mogu}nosti. Na tragu ove cezure name}e se pitanje o konfesionalnoj pripadnosti bosanskih kraljeva, nakon progla{enja kraljevstva 1377. Na njega je te{ko odgovoriti jednozna~no, ali je u svim razmatranjima nu`no ra~unati s okolno{}u da je ~in okrunjenja i sakralnog legitimiranja vlasti po svemu sude}i bio vezan za autokefalnu Crkvu bosansku, ~iji utjecaj na njihovu konfesionalnu orijentaciju je te{ko zanemariti. U tom okviru postaje razumljivim udaljavanje od katoli~anstva, i povremene optu`be na ra~un njihove vjerske pripadnosti iz Rima i Ugarske.161 Jedan od detektora ovog stanja predstavlja intitulacija bosanskih vladara, skrojena pod utjecajem Crkve bosanske s prizivom sv. Grgura (Nazijanskog), koja apotekarskom precizno{}u odraàva promjenljivost uvjeta {to su definirali odnos Bosne i Ugarske. Jasno se to pokazalo nakon Tvrtkove pobjede nad trupama kralja Ludovika u ùpi Plivi 1366., kada se, daruju}i Vukcu Hrvatini}u za zasluge ste~ene tom prilikom utvrdu Sokol, titulirao: Az rab boì i svetoga Grgura a zovom gospodin ban Tvrtko.162 U nizu ostalih, izravno svjedo~anstvo za to pruà izjava Stjepana Teste, poslanika kralja Toma{a u Veneciji sredinom srpnja 1457. On je tada dokazivao da su ~etiri franjeva~ka samostana u Dalmaciji uvijek bila podlo`na bosanskoj vikariji pa i onda kada kraljevi ne bi bili katolici, a njegov je gospodar najkr{}anskiji kralj; osim toga za ovaj slu~aj su isposlovali i papinske bule kome imaju biti podlo`ni.163 U kontekstu razumijevanja bosanskih crkveno-politi~kih prilika zna~ajno je zapaànje zasigurno dobro informiranog pape Pija II., koji je u svojim Komentarima istaknuo da maniheji, koji su brojni u bosanskom kraljevstvu, Krista primaju a da nisu kr{teni.164 [to je, pak, u svemu tome zna~ila tvrdnja Dubrov~ana (19. XII. 1403.) da su na podru~ju tzv. Novih zemalja, koje im je ustupio kralj Ostoja, stanovnike iz bosanske vjere obratili na kr{}anstvo165, ostaje pod znakom pitanja.
161 Ovo pitanje, va`no za temu rasprave, nije mogu}e detaljno elaborirati, i taj bi zadatak trebala preuzeti posebna studija. Zato sam smatrao dostatnim njegovu aktualizaciju. 162 Fermendìn, 1892., 34.-35. 163 etiam non siando re catholici, che pertanto siando el dicto suo signor re christianessimo... et item habiando de dicta caxon optegnudo per bolle apostolice, che cussi siano sotoposti. Listine, X., 132. 164 manicheos qui erant in regno suo quamplurimi, nisi baptismum Christi acciperent. Pii II Commentarii, I., 316. 165 Perojevi}, u: Povijest BiH, I., 403.
259
U bosanskom se slu~aju lapidarno kazano radilo o raskidu s tradicijom i rimskim starateljstvom, {to je bosanske vladare odvodilo na stazu izvan zakona, uz istrajavanje na jednoj tvrdoj ortodoksiji. Zato je sa stajali{ta Katoli~ke crkve Tvrtkovo okrunjenje 1377. predstavljalo jednu vrstu dràvnoga udara, budu}i da je po svim pokazateljima obavljeno bez sudjelovanja njezinih prelata. Zaka{njenje na Tvrtkovu krunidbenu ceremoniju u Milama, Katoli~ka }e crkva anulirati tek 1461., u praskozorje nove cezure.166 U me|uvremenu je, s promjenom europske crkveno-politi~ke paradigme, uspostavom jedinstva Zapadne Crkve na koncilu u Konstanci obiljeènim izborom pape Martina V. 1417. i afirmacijom autoriteta Op}eg koncila, Bosna postala popri{tem nadmetanja izme|u Rimske kurije i ugarskih kraljeva koji su aktivirali svoje patronatsko pravo, sprije~avaju}i osnivanje biskupija u Bosni i slanje papinske krune koju su prema rije~ima Pija II. (1460.), Bosanci vi{e puta traìli od na{ih prethodnika.167 Tako je iz jedne, Bosna gurnuta u drugu aporiju. Crkva bosanska i evolucija koncepcije krune: od sugubog vinca do po~tene krune bosanske, svetog okrunjenja i svete krune. Jedan od najva`nijih rezultata studije prof. ]irkovi}a jeste da se u ~itavoj Europi nigde... ne sre}e ne{to {to bi bilo ma i sli~no sugubom vencu.168 Objasniv{i su{tinu ove jedinstvene formule, zaslu`ni istraìva~ bosanskog srednjovjekovlja prvi je upozorio na iznimnu va`nost teorije o sugubom vencu u izgradnji transpersonalne koncepcije bosanske krune i kraljevstva ali je, smje{taju}i okrunjenje Tvrtka I. u pravoslavnu Mile{evu, iz vida izgubio ulogu Crkve bosanske u procesu njezine afirmacije. Prvo pitanje, koje se po logici stvari name}e, jeste: za{to je Tvrtku I. uop}e bila potrebna teorija o sugubom vijencu? Drugim rije~ima: za{to je svoje okrunjenje morao legalizirati rodbinskom vezom sa srpskom svetorodnom dinastijom i za{to je, da bi postao bosanski kralj, bilo nu`no da ponese srpski kraljevski naslov? Polaze}i od ]irkovi}eve studije, odgovor na ovo pitanje mo166 Upadljiva je praznina koja u izvornom materijalu dubrova~ke provenijencije vlada s obzirom na mjesto okrunjenja bosanskih vladara i li~nost koja ih je krunila. Tako, 25. VIII. 1421. u povodu okrunjenja Tvrtka II., dubrova~ka vlada donosi odluku da se novog kralja daruje suknom u vrijednosti 750 perpera, a Vukmira Zlatonosovi}a i njegova brata s istim darom u iznosu od 300 perpera. Perojevi}, u: Povijest BiH, I., 463. 167 Dàja, 1985., 95.-96. Vidi i naprijed u tekstu. 168 ]irkovi}, 1964., 346., nap. 15.
260
Dubravko Lovrenovi}
ra se potraìti u spletu onih okolnosti koje su, s pojavom Crkve bosanske, politi~ki poloàj bosanskih vladara trajno u~inile iznimno delikatnim. U takvoj situaciji, Tvrtko I. Kotromani} tragao je za stabilizacijom pozicije i pravnim temeljem na koji bi poloìo novo vladarsko dostojanstvo. Premda jedinstvena, juridi~ka teorija o sugubom vijencu ipak nije sasvim izoliran slu~aj, i pandan donekle ima u okrunjenju Stefana Prvovjen~anog; povla~enjem paralele izme|u okrunjenja prvog srpskog i prvog bosanskog kralja, teorija o sugubom vijencu dobiva puni smisao i pravno obja{njenje. U strukturalno novim crkveno-politi~kim okolnostima nastalim nakon pada Bizanta i osnivanja Latinskog Carstva 1204., Stefan Prvovjen~ani dràvnu je samostalnost ostvario uz oslonac na Papinsku kuriju, koja mu je 1217. dodijelila kraljevsku krunu. Dvije godine poslije, od nikejskog patrijarha, koji se smatrao nasljednikom carigradskog vaseljenskog patrijarha, dobio je samostalnu crkvenu organizaciju za novu kraljevinu. Suparni~ki odnos izme|u Nikejskog carstva i Epirske despotovine, pod ~ijim se utjecajem nalazila Ohridska arhiepiskopija, znatno je pridonio uspje{nosti Savine misije u Nikeji i osnivanju autokefalne srpske crkve.169 Tako je, ponajprije zahvaljuju}i izvanrednim okolnostima, na na~in do tada nepoznat u srednjovjekovnoj crkveno-politi~koj povijesti, vje{tim balansiranjem izme|u dva suparni~ka centra kr{}anstva, srpska dràva ostvarila politi~ku i crkvenu samostalnost. U slu~aju Tvrtka I., spajanje elemenata legitimiteta politi~ke i crkvene samostalnosti izvr{eno je postupkom primjerenim tada{njoj bosanskoj situaciji. Dok je Stefan Prvovjen~ani najprije ostvario dràvno-politi~ku a zatim crkvenu neovisnost, redoslijed postupaka, kad je o Tvrtku I. rije~, bio je obrnut. Teorija o sugubom vijencu vjen~anje na kraljevstvo praroditelja prvom bosanskom kralju bila je potrebna da bi svoj novi poloàj legalizirao izvan Bosne, duboko svjestan da uz oslonac samo na Crkvu bosansku, nad kojom je potencijalno uvijek visio hereti~ki ìg, to ne moè ostvariti. S papinskom krunom nije mogao ra~unati jer, u principu, papa nikad nije priznavao crkvenu, nego isklju~ivo politi~ku neovisnost.170 S druge strane, u ostvarenju politi~ke samostalnosti nije se mogao osloniti na Bizant, a crkvena mu nije bila potrebna jer je nju ve} posjedovao. U ovakovim okolnostima, izabran je jedino mogu}i tre}i put.
169 Stanojevi}, 1934., 36.-48. 170 Stanojevi}, 1934., 43.
261
Upravo tre}im putem po{ao je srpski kralj Du{an kada se vjerojatno na Boì} (25. XII.) 1345. u Seru, uz podr{ku srpske vlastele i crkve, samovlasno sve~ano proglasio carem. Dakako, nakon toga bilo je potrebno da ovaj ~in obredom okrunjenja i miropomazanja sankcionira crkva. S tim ciljem, kada je bilo isklju~eno sudjelovanje Rima i Carigrada, dostojanstvo patrijarha dodijeljeno je srpskom arhiepiskopu. Uz pristanak tri autokefalne crkve Srpske i Ohridske arhiepiskopije te Bugarske patrijar{ije u sije~nju ili travnju 1346. srpski arhiepiskop Joanikije progla{en je za patrijarha. Progla{enje patrijar{ije podrào je i dràvni sabor, koji se za tu priliku okupio u Skoplju. Na Uskrs (16. IV.) 1346., uz crkveni obred i bizantski ceremonijal, u prisustvu sabora i pravoslavnih crkvenih poglavara, Du{an je sve~ano okrunjen carskom krunom. Uz blagoslove crkvenih dostojanstvenika, izostao je najva`niji: blagoslov carigradskog patrijarha.171 U istom retori~kom stilu poput Tvrtka I. novi je car zakonitost ovakovog postupka tuma~io bo`jom voljom: od Boga je darovanim vijencem bio ven~an na carstvo. Novo vladarsko dostojanstvo priznali su Sveta Gora, Bugarska, Venecija i Dubrovnik, koji je ~ak uputio poslanstvo na sve~anost u Skoplju. Za bosanskog bana i njegovu vlastelu, pak, Du{an je bio samo ra{ki car. Du{anovu titulu nisu priznali papa i zapadni car, kao ni oni vladari na Zapadu koji su rimsko-njema~kog cara smatrali zakonitim carem. Nerealno je bilo to o~ekivati od Ugarske, koja je Srbiji odavno nastojala nametnuti vlast, dok je u Dubrovniku i po~etkom XV. stolje}a Du{an spominjan kao car (l imperadore Stephano).172 Dubrov~ani su i ina~e redovito iskazivali po{tovanje prema srpskom caru, ne propu{taju}i odredbe u ugovorima vezati za njegovo ime.173 Carigrad se, naravno, nije pomirio s novim stanjem; car Jovan Kantakuzin (1347.-1354.) u svojim je spisima Du{ana nazivao srpskim kraljem, kao {to je vidjeli smo Sigismund Luksembur{ki kraljeve Tvrtka I. i Dabi{u oslovljavao banovima. Patrijarh Kalist isklju~io je Du{ana, patrijarha Joanikija i cijelo srpsko sve}enstvo iz zajednice pravoslavnih kr{}ana. Ovo sredstvo politi~kog pritiska aktivirano je s ciljem da se obesnaì novo carsko i patrijar{ijsko dostojanstvo. Du{an je, me|utim, sluè}i se
171 Blagojevi}, 1981., 527.-528. 172 Povijesni Arhiv Dubrovnik, Lettere e commissioni di Levatne, IV., 29., 25.VI.1403. 173 ]irkovi}, 1964., 353., nap. 48.
262
Dubravko Lovrenovi}
tako|er politi~kim sredstvima, uspio amortizirati u~inak anateme i nakon {to je u borbi s Kantakuzinom pruìo pomo} caru Jovanu V. Paleologu (1341.-1391.), njegova carska titula priznata je i u Bizantu: u srpnju 1351. Jovan V. nazivao ga je preuzvi{enim carem Srbije i svojim voljenim stricem.174 Anatema ba~ena na srpsku crkvu opozvana je tek 1375., kada je njezinu poglavaru priznata titula patrijarha.175 Da bi se u cijelosti razumio Tvrtkov postupak, treba voditi ra~una o ~injenici koju je naglasio autor Sugubog venca; da je u njegovoj intitulaciji Bosna bila realnost, dok je obnovljeno srpsko kraljevstvo ostajalo u sferi prava i pretenzija.176 Za razliku od Bizanta, gdje se nije razvilo apstraktno zna~enje insignija, venac je u Srbiji, pod zapadnim utjecajima koji su po svemu sude}i usvojeni zajedno s papinskom krunom, imao transpersonalno zna~enje vladarskog dostojanstva. Politi~ki program sugubog vijenca, kao transpersonalne oznake objedinjenih vladarskih dostojanstava, po~ivao je na svetorodnom porijeklu Nemanji}a, odnosno na kraljevstvu praroditelja; njegovo je zna~enje figurativno jer se, kad je rije~ o konkretnoj kruni i okrunjenju, govori samo o bogodarovanom vencu.177 Ova ideja imala je u Srbiji svoj razvojni put, koji ve} u XIII. stolje}u rezultira nastankom svetog venca klasi~nog spoja crkveno-bizantske retorike i latinske (ugarske) terminologije.178 Jo{ u vrijeme kralja Tvrtka I., kada je bosanska vanjska politika usmjerena prema zapadu, osobito nakon njegove smrti, koncepcija sugubog vijenca doìvjela je transformaciju. Siguran pokazatelj novih shva}anja kraljevskog poslanja je izostavljanje mjesta o sugubom vijencu i vjen~anju na srpsko kraljevstvo u povelji kralja Ostoje Dubrovniku (5. II. 1399.); preuzet je samo dio u kojemu je rije~ o srpskoj gospodi kao kraljevim praroditeljima179, {to }e nakon njega dosljedno ponavljati svi bosanski vladari. I u Srbiji se gubi Du{anova terminologija, tako da se u XV. stolje}u venac kao pojam za dràvu ne susre}e.180 U Bosni, pak, vijenac je zamijenjen po~tenom krunom bosanskom (svetom krunom).181
174 Blagojevi}, 1981., 528.-530. 175 Ostrogorski, 1969., 506. 176 ]irkovi}, 1964., 349. 177 ]irkovi}, 1964., 343.-346. 178 Solovjev, 1933., 82.-83., 85. 179 ]irkovi}, 1964., 350. 180 Solovjev, 1933., 86. 181 ]irkovi}, 1964., 367.
263
Od tada se koncepcija kraljevstva (corone regni) oblikuje prema zapadnim legitimisti~kim shva}anjima, obnavljanjem banske titule (milostju bo`jom), i zadràvanjem elemenata iz srpske titulature (v Hrista Boga blagoverni, i bogom postavljeni)182, uz poziv na genealo{ku vezu sa svetorodnom dinastijom Nemanji}a. Legalizacija vlasti koja je po~ivala na ovoj dvostrukoj vezi najjasnije se ocrtava u slu~aju Tvrtka II.; u povelji izdatoj Mle~anima 21. XII. 1422. bosanski kralj se titulira u duhu zapadnih legitimisti~kih shva}anja (Nos Stephanus Tuerticus dei gratia...), sveto okrunjenje (sacra coronation) i svetu krunu (sacra corona) osigurati mu je mogla jedino Crkva bosanska, dok se u povelji za Dubrov~ane (18. VIII. 1421.) pozivao na svete korijene... praroditelja.183 Latinskom izrazu sacra corona odgovara svijetli vijenac, kao {to je termin rusag (dràva) ozna~avao prijevod latinske rije~i regnum (kraljevstvo).184 Uz ove, kao oznaka za dràvu, pod utjecajem crkveno-pravne terminologije javlja se prestol pristol, o kojemu govore povelje Tvrtka I. i Tvrtka II., preuzeta iz ra{kih diplomati~kih formulara.185 Paralelno s afirmacijom ovih crkveno-pravnih pojmova ja~ala su shva}anja o transpersonalnom zna~enju krune186 i dinasti~ko-pravnom principu zasnovanom na svetosti krvi. Ovaj politolo{ki rje~nik precizno ilustriraju likovne predstave na novcima Tvrtka II. i Stjepana Toma{a, s dràvnim grbom na aversu i likom sv. Grgura Nazijanskog na reversu. Nestanak sv. Grgura Nazijanskog s novaca Stjepana Toma{a i dolazak na njegovo mjesto sv. Grgura pape (1461.)187, pouzdan je pokazatelj potiskivanja politi~ke uloge Crkve bosanske i prevage one koncepcije dràvnoga legitimiteta koja je svoju kratkotrajnu pobjedu slavila nakon okrunjenja Stjepana Toma{evi}a papinskom krunom u Jajcu koncem 1461. Odjek borbe za investituru: klerikalizacija dràve i laicizacija Crkve. Kod rasprave o ulozi Crkve bosanske u formuliranju ideolo{kih postavki, tj. sakralizacije vlasti bosanskih vladara, nu`no je po}i od ~injenice da je ve} njezina pojava na bosanskoj politi~koj sceni rezultirala uvo|enjem novog tipa vladar182 ]irkovi}, 1964., 354. 183 Listine, VIII, 202.-205.; Miklosich, 1858., 317.; ]irkovi}, 1964.a, 225. 184 ]irkovi}, 1964., 344., 366. Usp. Solovjev, 1933., 87.-89. 185 Solovjev, 1933., 74., 86.-87. 186 ]irkovi}, 1964., 367.-369. 187 Rengjeo, 1943., 280.-286.; [idak, 1938., 788.
264
Dubravko Lovrenovi}
ske ideologije, svojstvenog zemljama tzv. bizantskoga komonvelta.188 To je pouzdan dokaz kako dràva nije mogla funkcionirati bez Crkve, i kako se, da bi postojala, morala klerikalizirati. Na taj, jedino mogu}i na~in, obnavljanjem braka izme|u Crkve i dràve, zavr{eno je dràvno rasulo u trajanju od preko sedamdeset godina izazvano dislokacijom biskupije, jer je svoj raison dtre dràva mogla na}i jedino u teokratskoj vladavini. Hijatus u izvornoj gra|i ne dopu{ta rekognosciranje ove pojave u svim detaljima, ali danas predstavlja op}e mjesto spoznaja da su pripadnici Crkve bosanske sudjelovali u rje{avanju zadataka centralne vlasti, {to zna~i u sankcioniranju vladaju}eg poretka, da su im dodjeljivane sudske funkcije u ogledanju nevjere, da im je bosanska feudalna sredina u javnom ìvotu iskazivala ritualno po{tovanje u vidu klanjanja (adorationes), da je feudalcima Crkva pruàla za{titu i uto~i{te (azil).189 Poput vladara i vlastele, dostojanstvenici Crkve bosanske nosili su naslov gospodina, dok je rezidencija njezina poglavara smatrana za locus credibilis, gdje su ovjeravani i ~uvani va`ni dokumenti.190 Zato je [idak u pravu kada je naziva izrazito dràvnom crkvom.191 Pri tome se potvr|uje jo{ jedna op}a zakonitost: kristolo{ki karakter vladarske i biskupske slu`be, koje su tijesno isprepletene svoj dugi izlomljeni put pro{le od zadnjih stolje}a Rimskog Carstva.192 Uostalom, kr{}anstvo je od samog po~etka kristijanizacije kod Slavena tijesno bilo skop~ano s obrazovanjem ~vrste dràvne organizacije.193 Ovaj zagrljaj s dràvom zasvjedo~en i ~injenicom da je crkvena hijerarhija u funkciji savjetnika boravila na vladarovu i dvorovima oblasnih gospodara vodio ju je gomilanju materijalnih dobara i feudalizaciji. Primjer Gosta Radina, koji je imao sluge i ostavio pozama{an imetak, u tom pogledu ne ostavlja dileme.194
188 Lovrenovi}, 1997., 157.-164. 189 ]irkovi}, 1987.a, 217.-231.; [anjek, 1975., 120. 190 [anjek, 1975., 114., 119. I kroz ovu funkciju Crkva bosanska se pokazuje kao alternativa dislociranoj biskupiji, jer su upravo kaptoli i konventi predstavljali tzv. loca credibilia. Tako su, primjerice, kaptoli u Slavoniji po~eli raditi kao loca credibilia ne na osnovu kakve pravne norme ili mo`da zakona, nego putem obi~aja. Zakonsku podlogu za svoj rad kaptoli su dobili tek zakonom Andrije II. 1231. god. Usp. Kostren~i}, 1930., 101.-105. 191 [idak, 1975., 278. 192 Biskupski (sve}eni~ki) karakter kraljevske vlasti jasno se ogleda u ~injenici da je prilikom krunidbene ceremonije obvezno bivao pomazan uljem po glavi, prsima i rukama, analogno sve}eni~kom rukopolaganju, odnosno biskupskom posve}enju. Kavka, 1990., 108. 193 Matl, s. a., 7. 194 ]irkovi}, 1987.a, 234.-236.
265
Tvrtkovo samoprogla{enje za kralja 1377. predstavlja epizodu crkveno-politi~ke povijesti Europe odjek stoljetne borbe za investituru u kojoj se na dramatski na~in dràva odvajala od Crkve. Premje{tanje rimskog dràvnog sjedi{ta u Konstantinopolis i evolucija odnosa izme|u crkve i dràve u Bizantu tek od sredine V. stolje}a ustalio se obi~aj da obred okrunjenja obavlja carigradski patrijarh195 ve} su nagovijestili kasnije èstoke obra~une izme|u duhovnog i svjetovnog ma~a na Zapadu. Ovdje je su{tinski prijelom napravljen u vrijeme Karla Velikog, kada je 800., posredstvom pape Leona III., ideja Rimskog Carstva s Grka prenesena na Franke (translatio imperii). Me|utim, usprkos tomu {to je carsku krunu u Rimu Karlu na glavu stavio papa, prema njegovu shva}anju carska je mo} dolazila izravno od Boga; kada je trinaest godina kasnije carsku titulu Karlo prenio na sina Ludovika (Pobo`nog), krunidbena ceremonija odràna je u Aachenu, a carsku je krunu novi car s oltara sam stavio na glavu.196 Problemati~nost Karlova okrunjenja poput sjenke }e pratiti odnos papinstva i Carstva tijekom srednjeg vijeka, a ljutita reakcija carigradskog dvora koji je ovaj ~in smatrao uzurpacijom, pri~a je za sebe. Pod papom Sergijem II. (844.-847.) prevladalo je shva}anje da papa ne moè biti posve}en bez careva pristanka i prisustva njegova delegata, {to je predstavljalo obnovu nekih od najgor~ih ograni~enja bizantske vladavine. U frana~koj crkvi Karla Velikog sva se vlast nalazila u rukama nadbiskupa, kojima su bili podre|eni dijecezanski biskupi. Kao reakcija na pro{irenu metropolitansku kontrolu, pojavili su se u Francuskoj oko 850. tzv. La`ni dekretali, ~ije autorstvo je pripisivano Izidoru Seviljskom, koji su trebali posluìti kao oru`je u borbi protiv vladara i nadbiskupa. Uz Konstantinovu darovnicu papinstvo je istaknulo pretenzije na status jedinog autenti~nog izvora mo}i u Crkvi, koji dijeli vlast s biskupima i svojim vikarima.197 Ova koncepcija zagovornika je dobila u papi Nikoli I. (858.-867.), koji je u{ao u sukob s nadbiskupima Ravenne i Reimsa; ovaj drugi suprotstavio se pomazanju Karla ]elavog za cara, spre~avaju}i uspostavu papinske jurisdikcije na nekada{njem Karlovu podru~ju. Pritije{njen, privremeno je ustuknuo, ali je nakon Nikoline smrti nastavio pruàti otpor uvo|enju papinskih ingerencija u frana~ku crkvu.198
195 Ostrogorski, 1970., 235.-236. 196 Duffy, 1998., 76.-77.; Herr, 1977., 56. 197 Duffy, 1998., 78. 198 Duffy, 1998., 79.-81.
266
Dubravko Lovrenovi}
Od tada se crkveno-politi~ka povijest Zapada odvijala u taktu reakcije na papinske pretenzije; tako su pod Otonom I. (936.973.), koji oslonac nije traìo kod pape nego kod biskupa, biskupi postali vladarima s kneèvinama rasutim po cijeloj Njema~koj i Lotaringiji, koje im je darovao car, formiraju}i u njegovoj kapeli neku vrstu sve}eni~kih paèva. Kao {to su Karolinzi klerikalizirali dràvu, Oton I. je laicizirao crkvu.199 Obnova Carstva na Zapadu 962. rodila je novi nesporazum; ambicije otonaca smjerale su prema uspostavi kontrole nad Crkvom, ali carski ideal, premda nadahnut misti~nom vizijom o kr{}anskom carstvu, nije mogao i}i pod ruku s papinskim pretenzijama, i ta je tjeskoba otonsku politiku u Italiji u~inila nepopularnom. Zauzvrat, car nije pomazan uljem za pomast koje se koristilo za posve}enje biskupa i kraljeva, nego obi~nim uljem i to samo po rukama i le|ima, a ne i po glavi, {to je simboliziralo njegovu slu`bu u korist Crkve.200 Nakon dvostrukog izbora u Njema~koj 1198., zasnovano na teoriji o preno{enju Carstva preko Crkve sa Grka na Franke, formulirao je papa Inocent III. tzv. pravo aprobacije, koje mu je osiguralo presudnu ulogu u izboru njema~kih careva (njihovu potvrdu ili odbijanje). Odnos izme|u careva i papa nije ostao zacementiran, i u vrijeme politi~kog i juridi~kog spora Ludviga Bavarskog s avignonskim papinstvom u prvoj polovici XIV. stolje}a, doìvio je izmjenu tako da je umjesto prava aprobacije u izboru cara odlu~uju}u ulogu dobio kolegij kneèva izbornika, {to je zakonski sankcionirao sam vladar.201 Bio je to posljednji veliki srednjovjekovni sukob dviju univerzalnih vlasti; Ludviga Bavarskog (1328.) u Rimu nije okrunio papa, nego jedan rimski laik iz obitelji Collona.202 Premda nakon smrti cara Ludviga ovo radikalno rje{enje nije ostalo na snazi, fazu daljnjeg slabljenja papinskih ingerencija u izboru cara s diplomatskim formulacijama koje su pre{utjele papinske zahtjeve ozna~ila je Zlatna bula Karla IV. (1356.), da bi se od po~etka XVI. st. papinsko okrunjenje cara smatralo nepotrebnim.203 Posljednji car, kojeg je 1532. u Bologni okrunio papa, bio je Karlo V.204
199 Pirenne, 1956., 94.-95. 200 Duffy, 1998., 83.-84. 201 Kreiger, 1992., 5.-6. 202 Duffy, 1998., 124. 203 Kreiger, 1992., 6.-7. 204 Feine, 1955., 405.
267
Crkveno-politi~ki razvitak ê{ke tako|er se okretao oko pitanja biskupije i krune. Ve} na po~etku vladavine, pokazao je Vratislav II. (1061.-1092.) svjetsku va`nost pravog vladara kada je, u nastojanju da oslabi mo} pra{kog biskupa, u moravskom gradu Olomoucu 1063. utemeljio biskupiju. Za pomo} pruènu caru Henriku IV. u razdoru s papom Grgurom VII. dobio je 1085. kraljevsku titulu, istina samo za njegovu osobu. Isti je slu~aj bio s Vladislavom II. (1140.-1172.), koji je kao saveznik cara Friedricha I. Barbarose i sudionik u vojnom pohodu na Italiju, 1158. nagra|en (jednokratnom) kraljevskom krunom.205 Koliko je krunidbeno pravo utjecalo na politi~ki poloàj vladara, i koliko je bilo povezano s tzv. zemaljskom crkvom, pokazuje promocija pra{ke biskupije u rang nadbiskupije za vrijeme Karla IV. 1344., ~ime je pravo okrunjenja ~e{kih vladara s nadbiskupa Mainza pre{lo na pra{kog metropolitu.206 Crkveno-politi~ka emancipacija Poljske vodila je preko osnivanja nadbiskupije u Gnjeznu 1000. godine, pot~injene izravno papi. Oko centra nadbiskupije osnovana je u to vrijeme velika politi~ka tvorevina, njezin knez zauzeo je poloàj sli~an kraljevskom, da bi kasnije pod njegovim sinom Boleslavom (992.-1025.) samostalno bila uzdignuta na rang kraljevine. Crkveno-politi~ki, s osnivanjem samostalne crkve, to je zna~ilo neovisnost od Otonskog Carstva. Jezgrovito je to opisao biskup Thietmar od Merseburga, primijetiv{i u svojoj kronici da je Boleslav od tributara postao dominus.207 Jednog od njegovih nasljednika, Boleslava II. (1058.-1079.), na Boì} 1076. okrunilo je petnaest biskupa; nije poznato odakle su oni do{li, ni da li je Rimska kurija dala svoj pristanak ili ne.208 Corona latina Corona graeca: spoj u znaku enigme? To pravo u Ugarskoj je pripadalo ostrogonskom nadbiskupu, koji je izabranog kralja u Stolnom Biogradu krunio svetom krunom. Me|utim, kako je vremenom, osobito u kriznim situacijama, dolazilo do labavljenja ovog pravnog principa, pokazuje okrunjenje kralja Karla Roberta koji je po~etkom XIV. stolje}a, kao ugarski vladar, bio krunjen tri puta. Prvi i drugi put (1301. i 1309.), me|utim, nije bio okrunjen svetom krunom i zato su ceremonije drugu je predvodio ~ak papinski legat ostale bez u~inka. Tek nakon {to ga je na blagdan sv. Stjepana 20. VIII. 1310. u Stolnom
205 ôrnej, 1992., 13. 206 Kavka, 1990., 11. 207 Conze, 1993., 23. 208 Schramm, I/1954., 943.
268
Dubravko Lovrenovi}
Biogradu po tre}i put ostrogonski nadbiskup okrunio svetom krunom, bezrezervno je priznat za ugarskog vladara. U ovoj riplijevskoj epizodi mjesto su dobili jo{ dva okrunjenja: 1301. kalo~ki je biskup svetom krunom okrunio sina ~e{kog kralja Vaclava II., koji je prilikom odlaska iz Ugarske odnio svetu krunu i ostale kraljevske insignije, da bi 1305. biskupi Veszprema i Czanada, tako|er svetom krunom, okrunili bavarskog hercega Otta.209 Princip prvenstva ostrogonskog nadbiskupa u pitanje je doveden i prilikom okrunjenja kralja Alberta, kada je nakon smrti Sigismunda Luksembur{kog (1437.) veszpremski biskup istaknuo zahtjev da okruni kraljevu suprugu Elizabetu, ~emu je ostrogonski nadbiskup naposlijetku udovoljio.210 Odstupanja se javljaju i na drugim stranama; prilikom okrunjenja za poljskog kralja 17. XI. 1370., umjesto na uobi~ajenom mjestu (Gnjeznu), ugarski kralj Ludovik I. okrunjen je u Krakovu.211 Imaju}i ovo u vidu, budu}i da se problem odnosa ugarske i bosanske krune spleo oko crkvenog pitanja, nu`no ga je postaviti u aktualni crkveno-politi~ki kontekst, koji je sa svakim potresom u Crkvi i promjenama na prijestolju bivao izloèn krizama. Otkad je Sigismund 1404. otkazao poslu{nost papi Bonifaciju IX., kralj je samovlasno imenovao prelate, koji su bez papinske potvrde dolazili u posjed dijeceza, dakako, bez pla}anja servicija.212 Ovaj poloàj u odnosu na Rimsku kuriju Sigismund je oja~ao kada je od kardinalskog zbora u Konstanzi 19. IX. 1417. iznudio tzv. patronatsko pravo, koje mu je osiguralo gotovo presudnu ulogu u postavljanju crkvenih osoba na ~elo nadbiskupija, biskupija i manastira. Naime, pravo formalnog imenovanja pridràno je za papu, ali isklju~ivo za osobe koje predloì kralj, s tim da se papa nije mogao uplitati u podjeljivanje crkvenih beneficija u Ugarskoj i pridruènim zemljama.213 Poslije njega kraljevsko patronatstvo je sna`no izgra|eno214, ostaju}i do kraja bosanske dràve 1463. glavnom preprekom hijerarhijskom etabliranju katolicizma i slanju papinske krune u Bosnu.215 Kada je, pak, rije~ o porijeklu bosanske krune i crkvene organizacije na kojoj se temeljio njezin legitimitet, uz iznesenu ar209 Benda-Fgedi, 1988., 32.-35., 39.-40. 210 Engel, III., 1834., 7.-8. 211 Engel, II., 1834., 121. 212 Malyusz, 1959., 12. 213 Malyusz, 1959., 9.-10. 214 Klocke, 1935., 66. 215 Dàja, 1985., 95.-96. i dalje.
269
gumentaciju vrijedno je podsjetiti na zamr{eni slu~aj svete krune ugarske, koji sna`no reflektira su{tinu crkveno-politi~kih odnosa srednjovjekovlja. Kada je Godofred Schwartz 1740. na osnovi gr~kog natpisa zaklju~io da cijela ugarska kruna ne moè potjecati iz Rima, odmah je bio napadnut.216 Me|utim, ve} u XVIII. stolje}u bili su jaki glasovi koji su tvrdili da sveta kruna ne moè biti identi~na s kraljevskim dijademom kojega je prema Stjepanovu ìvotopisu biskupa Hartwicka i tzv. buli pape Silvestra II. isti papa darovao sv. Stjepanu.217 Od tada problem nastanka svete krune ugarske ne prestaje zaokupljati pa`nju histori~ara, arheologa i histori~ara umjetnosti. Izme|u 1947. i 1978. postavljeno je najmanje sedam razli~itih teorija.218 Pri tome je, u sklopu diskusije o tradiciji vezanoj za prvog ugarskog kralja sv. Stjepana, raspravljano o nekoliko pitanja: a) autenti~nost tzv. Hartwickove legende i bule pape Silvestra II., kojima se dokazivalo papinsko porijeklo ugarske krune; b) pitanju njema~kog porijekla ugarske krune; c) pitanju krune koju je car Konstantin Monomah poslao ugarskom kralju Andriji I. (1047.-1060.); d) ulozi ugarskih vladara Geze I. (1074.-1077.), Kolomana (1095.-1116.) i Bele III. (1172.-1196.) u nastanku svete krune. Najve}i stupanj konsenzusa postignut je u diskusiji o gr~koj kruni donjem dijelu svete krune premda ni tu nije prevladalo jedinstveno mi{ljenje. U lepezi razli~itih teorija zaokupljenih pitanjem vremena spajanja gr~ke s latinskom krunom, istraìva~i su u jednom ipak slo`ni: da je bizantska carska ideologija odigrala presudnu ulogu u nastanku svete krune. Najvi{e glasova pri tome je dobio Bela III., koji je smatra se kao pretendent na bizantsko prijestolje 1184./85., izvr{io spajanje latinske i gr~ke krune koju je car Mihajlo VII. Duka poslao Gezi I. u tip zatvorene carske krune.219 Osim ovog, postoji mi{ljenje da se to dogodilo u vrijeme kralja Kolomana.220 S tzv. latinskom krunom situacija nije ni{ta manje komplicirana, jer je nakon otkri}a svete krune njezino porijeklo, zasno216 Grexa, 1972., 420. 217 Bogyay, 1978., 207. 218 Bogyay, 1978., 211. 219 Bogyay, 1978., 212.-213., 215.-216., 218., 221., 227.-228., 230. 220 Bogyay, 1978., 213., 223., 231.
270
Dubravko Lovrenovi}
vano na buli pape Silvestra II. i tzv. Hartwickovoj legendi, argumentirano dovedeno u pitanje.221 S obzirom na podijeljenost mi{ljenja koja variraju u rasponu od potpunog negiranja Rimske kurije u progla{enju Ugarske kraljevinom i teze o njema~kom porijeklu ugarske krune, do mi{ljenja da je Rim ipak imao neku ulogu u promociji kralja Stjepana222 pitanje porijekla latinske krune ostaje otvoreno. Postoje slike ugarskih kraljeva, ipak ni jedna ih ne pokazuje sa svetom krunom, jer su ovu nosili ve}inom samo jednom: povodom okrunjenja. Kraljevi su tako|er pokapani s krunom, dakako, nipo{to sa svetom, tako|er ni sa svakida{njom; za tu svrhu pravljena je manje skupa, tzv. pogrebna kruna.223 Osim toga, razra|en je cijeli sistem ~uvanja svete krune, na vratima presvo|ene sobe gdje je ~uvana, isto tako na sanduku i na koricama u kojima je bila pohranjena, stavljeni su brojni pe~ati i to ne samo kraljev nego, vjerojatno, i nadle`nih biskupa i magnata. Kruna ne pripada kralju, nije njegov isklju~ivi posjed, ona pripada dràvi ili je, u najmanju ruku, zajedni~ko vlasni{tvo kralja i zemlje. Zastupnici zemlje u ovom slu~aju bili su biskupi i magnati: njihovi pe~ati zna~ili su da kralj nije ovla{ten u njihovoj odsutnosti dirati krunu.224 Kada se, nakon ove zanimljive pri~e, vratimo na prvog ugarskog kralja, ~in njegova okrunjenja bez obzira da li je izveden papinskom ili njema~kom krunom dobiva novu dimenziju, koja znatno pomaè u rasvjetljavanju bosanske situacije stvorene dislokacijom biskupije. Oko 1000. godine osnovao je Stjepan deset biskupija (Gyulafehrvr, Vrad, Csand, Kalocsa, Eger, Esztergom, Vc, Veszprm, Gyr, Pcs), kojima su kasnije pridodate jo{ tri (Nyitra, Agram i Szerm).225 Prema uzoru na Aachen Karla Velikog u Biogradu je izgradio prijestolnicu (od tada Stolni Biograd), s prelijepom crkvom posve}enom Djevici Mariji, gdje je bio sahranjen. Time je uspostavljena tradicija (jer su gotovo svi ugarski vladari ovdje sahranjeni), a crkva je postala krunidbena crkva, u kojoj su, kao i u Aachenu, bile pohranjene vladarske insignije. Kroz ovu imitaciju simbolizirana je unutarnja
221 Bogyay, 1978., 208.-209. 222 Bogyay, 1978., 210.-211., 213. Usp. Grexa, 1972., 412., 416.; Conze, 1993., 25. 223 Benda-Fgedi, 1988., 55.-56. Klai}, II., 1972., 312., donosi sliku krune sa {est stiliziranih ljiljana na|ene u grobnici kraljice Marije. 224 Benda-Fgedi, 1988., 54.-55. 225 Nemeskrty, 1994., 8.
271
vezanost s frana~ko-njema~kom carskom crkvom, ali je istovremeno s osnivanjem nadbiskupije u Ostrogonu uklju~uju}i pra{ku biskupiju za cijelo slijede}e vrijeme utvr|ena neovisnost od njezinih crkvenih provincija.226 Ovaj aachenski prauzor posredovan preko Ugarske svoju domovinu je na{ao u Bosni: pandan ugarskom Stolnom Biogradu bila su stolna mista bosanskih kraljeva (Sutjeska i Jajce), ugarski Ostrogon modifikaciju je dobio u Crkvi bosanskoj i njezinu djedu, Vi{egrad gdje se ~uvala sveta kruna u Bobovcu, a grobna crkva ugarskih vladara (Stolni Biograd) u mauzolejnim crkvama u Milama i na Bobovcu. Krunidbena crkva bosanskih vladara u Milama replika je crkve podignute u Stolnom Biogradu jo{ u vrijeme kralja Stjepana, odraàvaju}i tako|er europski obrazac: krunidbena crkva francuskih vladara nalazila se u Remsu, engleskih u Westminsteru, a njema~kih careva u Aachenu.227 Bili su to vanjski pokazatelji dràvnih atributa, koji su se prvi put u punoj formi razvili u Francuskoj: prijestolni grad i dvor (Pariz), metropolitanska i krunidbena crkva (Reims), porodi~na grobna crkva (Saint-Denis), gdje je {tovanje predaka, povezano s oboàvanjem zemaljskog patrona, posve}ivalo kontinuitet vladavine. Pariski dvor postao je uzorom za sve ostale kraljevske dvorove: u Engleskoj, na Pirenejima, na Apeninskom poluotoku, Skandinaviji, Ugarskoj, Poljskoj, ê{koj.228 Kada je, pak, Ugarska do{la u poziciju da prema susjednim zemljama istakne ofanzivni politi~ki program, jedno od njezinih oprobanih sredstava bilo je utemeljenje novih biskupija na ~elu s odanim biskupima, kakav je slu~aj s osnivanjem zagreba~ke biskupije 1094./95. i postavljenjem njezina prvog biskupa, u ~emu je presudnu ulogu odigrao kralj Ladislav. Tijekom slijede}eg stolje}a, prelaze}i preko papinskih prava i kanonskih odredbi, ugarski su kraljevi u pojedinim dalmatinskim komunama ne samo potvr|ivali nego i postavljali biskupe.229 Na ovom se pitanju pitanju odvajanja bosanske biskupije od dubrova~ke metropolije i njezina pot~injavanja ugarskoj Kalo~i sredinom XIII. stolje}a prelomila bosanska crkveno-politi~ka povijest. Tako dolazimo do su{tine bosanskog problema koji se, per definitionem, svodi na postojanje jedne alternativne (neoficijelne) biskupije personificirane u Crkvi bosanskoj i njezinu pra226 Conze, 1992., 25. 227 Hattenhauer, 1992., 295. 228 Kavka, 1990., 10. 229 Petrovi}, 1953., 40.-42.
272
Dubravko Lovrenovi}
vom gospodinu episkopu, ~ija pojava i razvitak stoje u tijesnoj vezi s dislokacijom sjedi{ta katoli~ke biskupije sredinom XIII. stolje}a iz Bosne u \akovo i afirmacijom tzv. nacionalnih crkava u vrijeme sloma univerzalne koncepcije Zapadne crkve, avignonskog suànjstva papa i zapadne shizme. Jedino se u ovim okolnostima moglo dogoditi da djed Crkve bosanske po svemu sude}i okruni prvog bosanskog kralja i da taj obi~aj na snazi ostane sve do 1461., kada su nakon eliminacije Crkve bosanske u drugoj crkvi i sa drugom krunom papinski legati okrunili posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Toma{evi}a. Na razini definicije uo~ljiva je stanovita pomaknutost pojmovnih ~injenica, ne{to ~emu bi odgovarao naziv i{~a{ena (zapadna) paradigma. Ova tek u konturama nazna~ena povijest svete krune ugarske koja je premda bizantskog porijekla stekla kultni status i stolje}ima sluìla za okrunjenje najkatoli~kijih kraljeva, posredno afirmira hipotezu o ulozi Crkve bosanske i njezina poglavara u okrunjenju bosanskih kraljeva i izgradnji koncepcije corone regni. S globalnog stajali{ta, oba slu~aja i ugarski i bosanski reflektiraju dualisti~ki karakter prelazne europske zone, podesne za nastanak kulturno-povijesnih mje{avina.230 Pod kojim su sve modalitetima srednjovjekovni kraljevi primali krune, mo`da najrje~itije pokazuje primjer Karla IV., koji je bio okrunjen ~ak {est puta: u Bonnu (1346.) i Aachenu (1349.) s rimsko-njema~kom, u Pragu (1347.) s ~e{kom, u Milanu (1355.) s langobardskom, u Rimu (1355.) s carskom i u Arlesu (1365.) s krunom kraljevstva Arelat. Okrunjenje starodrevnom langobardskom krunom u Milanu tradicionalno je prethodilo carskom okrunjenju u Rimu. Okrunjenje u Arlesu bilo je simboli~ki akt, koji je trebao nagovijestiti da Sveto Rimsko Carstvo svoja prava na francuski dio Carstva i dalje smatra vaè}im. Iz ovoga u XIV. stolje}u nisu nastale nikakve dràvno-pravne konsekvence, jer je ozakonjenje vladavine u Carstvu uslijedilo pomo}u izbora preko knezova izbornika, a u ~e{kom kraljevstvu nasljedstvom.231 U sklopu na{e teme, nu`no je osvrnuti se jo{ na dva procesa: razdvajanje kompetencija dràvnih crkava i univerzalnih pretenzija papinstva u europskim dràvama XIV. i XV. stolje}a i religioznu anarhiju koja je pratila konfesionalnu politiku kralja Ludovika u zemljama svete krune ugarske. To }e pokazati da bosanski slu~aj, ma koliko specifi~an i markantan, ipak nije bio usam230 Lukas, u: Povijest BiH, I., 47.-54. 231 Kavka, 1990., 108.
273
ljen, nego organski dio burnog popri{ta kr{}anske ekumene na kojemu su snagu odmjeravale antagonisti~ke ideje i opre~ni ciljevi, standardi i varijeteti. Okrunjenje Tvrtka I. u kontekstu europskih crkveno-politi~kih transformacija i sloma papinskog sistema, za vrijeme avignonskog suànjstva (1307.-1378.) i zapadne shizme (1378.-1417.). Ovaj proces zapo~et je u Francuskoj pod Lujem IX. Svetim (1270.1285.), da bi pod kraljem Filipom IV. Lijepim (1285.-1314.) bilo nastavljeno ja~anje monarhije legista isklju~ivanjem sve}enika iz gotovo svih dràvnih slu`bi (1287.). Ve} su pari{ki nacionalni koncili (1286. i 1289.) stali u obranu tradicionalnog francuskog crkvenog prava o neovisnosti biskupa i sve}enika prema inovacijama rimsko-papinskog prava. U vrijeme avignonskog suànjstva papa poloèni su temelji nacionalno-crkvenih galikanskih sloboda proklamirani prvi put (1407.-1408.), da bi kroz sekularnu politi~ku teoriju o neovisnosti francuskog kralja od pape i cara, ograni~enju papinstva u zakonodavstvu, upravi i oporezovanju francuske Crkve kroz stare odredbe i savez kralja i klera, vlastitom pravu biskupa i nadre|enosti generalnog koncila papi, 1438. dràvno-zakonski bili sankcionirani.232 Sli~an se razvitak moè pratiti u Engleskoj, gdje je kroz odluke Parlamenta (1343., 1351. i 1353.) napravljen snaàn otklon u odnosu na dotada{nje financijske i pravne aspiracije papinstva. Pla}anje tributa papi, neredovno i oskudno, kralj i parlament kona~no su 1357.-1366. anulirali. S Wiclifom (1320.-1384.) antirimski je pokret oja~an, i tijekom XIV. stolje}a engleska je crkva pravno postala zemaljska crkva, s kraljem kao njezinim poglavarom.233 To je samo rezultat stoljetnog trvenja izme|u oltara i trona, ~ije centralno pitanje je predstavljalo pravo imenovanja biskupa. Tek 1106. postignut je kompromis prema kojemu je kruna imenovala biskupe, koji su, istina, ranije birani od kaptola i potvr|eni od pape, {to je u su{tini ipak predstavljalo pobjedu krune. Za vladavine Henrika II. Plantageneta (1154.-1189.) koncentrirav{i se na pitanje kompetencije kraljevskih i crkvenih sudova borba je dobila nove forme i naposlijetku rezultirala ubojstvom kenterberijskog nadbiskupa Thomasa Becketa, kojega je na taj poloàj postavio upravo kralj.234
232 Feine, 1955., 401.-402. Usp. Duffy, 1998., 124. 233 Feine, 1955., 402. 234 Morton, 1955., 48.-49.
274
Dubravko Lovrenovi}
Ovo nadmetanje dobilo je novi zamah kada je po~etkom XIII. stolje}a izme|u kralja Johna i pape Inocenta III. izbio sukob oko popunjavanja upra`njene stolice kenterberijskog nadbiskupa. Ignoriraju}i kraljevo imenovanje, papa je na ovaj poloàj postavio Stjepana Langtona i Englesku stavio sub interdictum. Nakon toga ekskomunicirao je kralja i nagovorio vladare Francuske i [kotske da mu objave rat235 po receptu po kojemu je njegov nasljednik ugarskom kralju sli~an zadatak povjerio u Bosni. U ê{koj pak nakon spaljivanja Jana Husa u Konstanzi 1415., krvavih husitskih ratova (1421.-1434.) i dogovora izme|u kalikstinaca i Bazelskog sabora (1433.) u vidu tzv. Pra{kih kompaktata sporazumom izme|u kalikstinaca i kralja Sigismunda nakon poraza taborita kod Lipana 1434., husiti su dobili pravo da biraju arhiepiskopa, odnosno pravo na autonomiju ~e{ke husitske crkve.236 I njema~ki je slu~aj imao dugu prethistoriju u vidu borbe za pravo prvog glasa (prima vox) pri izboru i okrunjenju cara, koja se vodila izme|u nadbiskupa Triera, Mainza i Klna. Tako su, pri okrunjenju Otona II., sudjelovala sva tri rajnska nadbiskupa. Nakon toga razvila se izme|u njema~kih episkopa o{tra borba za krunidbeno pravo, koja je odlu~ena tek dekretom pape Leona IX. (7. V. 1052.): metropolit Mainza zadrào je odlu~uju}i utjecaj kod izbora, nadbiskup Klna bio je nadleàn za krunidbeno pravo, dok je metropolitu trierskom ostalo samo pravo sudjelovanja kod posvete (rukopoloènja) prema jednoj kasnijoj bilje{ki, pravo intronizacije novog kralja.237 Uloga tri njema~ka primasa u izboru vladara sankcionirana je odredbama Saskog ogledala (Sachsenspiegel) dvadesetih godina XIII. stolje}a. Ni time, me|utim, nisu bili izbjegnuti potresi poput dvostrukog izbora 1257. i 1314., da bi tek Zlatnom bulom Karla IV., uvo|enjem ve}inskog principa, izbor vladara kona~no bio ~vrsto utvr|en.238 Zavr{etkom avignonskog suànjstva papa 1378., prilike u Crkvi ne samo da se nisu sredile, nego je cijela Crkva, duboko podijeljena oko suparnika na papinsko prijestolje stacioniranih u Avignonu i Rimu, u{la u jo{ dublju krizu i novu povijesnu situaciju s dvojicom papa, s dvije administracije, dva pravna sustava, koji su europske dràve dovele pred tjeskobnu raskrsnicu: da se opredjeljuju. U situaciji kad ni sveci nisu bili li{eni dileme, zapad235 Morton, 1955., 55. 236 A. D. Udaljcov J. A. Kosminski O. L. Vajn{tajn, Istorija srednjeg veka, I., Beograd, 1950., 334. 237 Boshof, 1993., 79.-81. 238 Krieger, 1992., 10.-11.
275
no je kr{}anstvo rascijepljeno na dva me|usobno ekskomunicirana tabora (1378.-1417.); jedan, koji je pristao uz avignonskog papu Klementa VII. (1378.-1394.) Francuska, Burgundija, Savoja, Napulj i [kotska i drugi koji je slijedio rimskog papu Urbana VI. (1378.-1383.) Engleska, Njema~ka, sjeverna i sredi{nja Italija, te sredi{nja Europa.239 Uz to su planule borbe izme|u papinskih pristalica i sukobi za biskupske stolice. Rimski papa Bonifacije IX. (1389.-1404.) pozvao je stanovnike Dalmacije, Bosne, Slavonije i Hercegovine (Huma) na oru`je protiv avignonskog pape, ali je u rat protiv Turaka pozvao samo Austriju, Treviso i Veneciju.240 Okrunjenje Tvrtka I. u misijskoj epohi konverzija i religiozne anarhije u zemljama svete krune ugarske. U ovom deprimiraju}em kontekstu crkvenih i politi~kih prilika u Zapadnoj crkvi, odgiralo se okrunjenje prvog bosanskog kralja, vjerojatno s centralnom ulogom djeda Crkve bosanske poglavara jedne od nacionalnih crkava u dijelu srednjovjekovne Europe koji je gravitirao Rimu. O stavu Ludovika I. suvremeni izvori ne kazuju ni{ta, ni pozitivno ni negativno, {to navodi na zaklju~ak da se ugarski kralj nije suprotstavio ovakovom razvitku doga|aja. înjenica da za punih pet godina, izme|u Tvrtkova okrunjenja i Ludovikove smrti (1377.-1382.), s ugarske strane ni jednom nije osporena kraljevska titula novog bosanskog Stefana, ide u prilog izre~enoj ocjeni. âk ni kasnije u vrijeme dok je trg u Novom jo{ bio aktivan, a Tvrtko I. podizno trg u Br{taniku kada su ugarske kraljice izdavale zabrane o trgovini solju na neuobi~ajenim mjestima, nije dovo|ena u pitanje njegova kraljevska titula. Naprotiv, kraljica Marija oslovljavala ga je 16. III. 1383. kao gospodina kralja Ra{ke i Bosne, a 8. V. 1384. kao gospodina kralja Ra{ke.241 U me|uvremenu su kraljice Marija i Elizabeta (17. IV. 1383.) Dubrov~anima potvrdile ugovore koje su imali sa kraljevstvima Ra{ke i Bosne.242 Obja{njenje stava apostolskog kralja prema progla{enju bosanske kraljevine u velikoj se mjeri ogleda kroz njegov tolerantan stav prema {izmaticima koji su naseljavali provincije ugarskog kraljevstva na jednoj243, i religioznoj anarhiji u koju je na239 Duffy, 1998., 127. O podijeljenosti u Franjeva~kom redu, u kojemu se dugo nije znalo tko je pravi generalni ministar odnosno vikar: Esser, 1972., 115. 240 Malyusz, 1990., 131.-132. 241 Radoni}, 1934., 118.-119., 127. 242 Radoni}, 1934., 123.-126. 243 Hman, 1938., 407.
276
Dubravko Lovrenovi}
kon svih njegovih poku{aja afirmacije katoli~anstva tada zapao velik dio prostora Jugoisto~ne Europe, na drugoj strani. Bugarska je jedan me|u takvim slu~ajevima. U sjeverozapadnim oblastima, u susjedstvu ugarskog severinskog banata, koje su od 1364. sa~injavale podru~je cara Stracimira, mnogi su naginjali katoli~anstvu i uniji s Rimom. Kada je Ludovik uspostavio bugarski banat (1365.-1369.) osam franjevaca su za malo vi{e od dva mjeseca uspjeli obratiti tre}inu stanovni{tva. @ena cara Stracimira bila je k}i vla{kog vojvode Aleksandra, ugarska katolkinja Chiara Dobokai. Zato nije bio sasvim udaljen od unije s Rimskom crkvom, i kada je poslije ponovno osvojio tron, nikad nije uznemiravao svoje podanike katolike koji su pripadali ugarskoj dijecezi u Beogradu, vjeran obvezama preuzetim prema Ludoviku. Mnogo kasnije ipak se ponovno pribliìo pravoslavlju i jo{ za Ludovikova ìvota osnovao bugarsku arhiepiskopiju u Vidinu, namjeravaju}i s vjerskom pripraviti put politi~koj samostalnosti svoje oblasti.244 Ove svojevrsne plime i oseke pravoslavlja i katoli~anstva u Bugarskoj bile su mnogo starijeg datuma. Jo{ je knez Boris od pokr{tavanja teìo osnivanju bugarske patrijar{ije neovisne od Franaka, Rima i Carigrada. To mu je po{lo za rukom 911., kada je preslavskog biskupa proglasio bugarskim patrijarhom, kojega je 927. priznao i Carigrad.245 Nakon petogodi{njih pregovora, odmah nakon pada Carigrada u êtvrtom kriàrskom ratu, bugarskog kralja Kalojana je okrunio rimski kardinal, a bugarski se vladar obvezao na lojalnost papi. Inocent III. je podsjetio kako je Boris 870. napustio rimsku crkvu, a Kalojan se pretvarao da mu je papa dodijelio carsku titulu i zvanje patrijarha za bugarskog arhiepiskopa.246 Nova snaga Rima osjetila se i kod Rusa, tako da je Danilo, knez Galicije i Volinije, 1253. bio okrunjen krunom koju mu je poslao papa Inocent IV.247 Iste godine pokr{ten je i okrunjen papinskom krunom dotada{nji veliki litvanski knez Mindowe, dok je za Litvaniju uspostavljena biskupija.248 Dakako, nije izostala reakcija nikejskog patrijarha, tako da su dodjeljivanjem novih povlastica u raznim stupnjevima priz-
244 Hman, 1938., 408.-409. 245 Fu}ak, 1975., 86. 246 Obolenski, 1991., 284. 247 Obolenski, (1971.)/1991., 286. 248 Conze, 1993., 31.
277
navanjem autokefalnih crkava Srbi (1219.) Bugari (1235.) i Rusi (oko 1250.) vra}eni u orbitu bizantskoga pravoslavlja.249 Sli~ni politi~ki razlozi da se vratimo na vrijeme Tvrtka I. naveli su vojvodu Aleksandra u Vla{koj, koji je naginjao katoli~anstvu i k}er udao za ugarskog palatina Ladislava Oppelnskog, da osnuje vla{ku arhiepiskopiju neovisnu od bugarske i srpske crkve, a carigradski patrijarh posvetio je 1359. ugarsko-vla{kog metropolita. Pod utjecajem gr~kih prelata vojvoda Lajko prognao je iz zemlje katoli~ke sve}enike transilvanskog biskupa i proglasio se sigurno uz odgovaraju}i crkveni ceremonijal vojvodom milo{}u bo`jom. Istina, nakon {to ga je Ludovik porazio u kaznenoj ekspediciji, vla{ki vojvoda sve~ano i javno je pristao uz katoli~ku vjeru, kojoj je ostao privrèn do smrti. Istovremeno se, me|utim, pobrinuo za duhovne potrebe svojih novih ortodoksnih podanika severinskog banata i u tu svrhu utemeljio severinsku gr~ku arhiepiskopiju, na ~ije ~elo je carigradski patrijarh 1370. postavio monaha Critopulosa.250 Primjer Moldavije nije ni{ta manje upe~atljiv. Na zahtjev kralja Ludovika papa Klement VI. obnovio je 1345. staru kumansku biskupiju u Milku, i za prvog biskupa odredio augustinca Andriju Nmeta. Najkasnije za dvije godine do{li su u Moldaviju franjeva~ki misionari koji su pod vojvodama Drago{em i Szszom radili s dobrim rezultatima, ali je pobuna vojvode Bogdana sve pomutila, tako da ugarska crkva nije vi{e uspjela u afirmaciji na ovom podru~ju. Njegov sin vojvoda Ladislav izravno je 1370. Rimu saop}io namjeru o obra}enju na katoli~anstvo, i zamolio biskupa za svoju prijestolnicu u Seretu. Papa Urban V. s rado{}u je primio njegove legate, povjeriv{i nadbiskupima Praga, Krakova i Bratislave ostvarenje unije s Rimskom crkvom, zanemaruju}i ugarski kler. Andrija iz Krakova posve}en je za prvog biskupa u Seretu. Tako je biskupija Moldavije uspostavljena pod direktnom jurisdikcijom Svete Stolice, a situacija se nije promijenila ni kada je 1372. Ladislav morao izraziti podani~ku vjernost Ludoviku, koji je tada bio i poljski kralj. Ladislavljevi nasljednici bili su {izmatici. Modlavija (gr~ki: Maurovla{ka) je pripala jurisdikciji ruskog episkopa u Galiciji, i kao takva od Carigrada je dobila vlastitog metropolita. Katoli~ki biskupi u Seretu, i mnogo kasnije u Baku, brinuli su se za brojne ustaljene ugarske i njema~ke kolonije u Moldaviji. Ali, epoha misija i konverzija bila je zavr{ena. Analog249 Obolenski, (1971.)/1991., 287.-289. 250 Hman, 1938., 409.
278
Dubravko Lovrenovi}
na je situacija bila za katoli~ke biskupije ugarske Vla{ke (Havaselve) i severinskog banata utemeljene 1381.-1382.251 Zaposjednuv{i poljski tron, morao se Ludovik I. posvetiti za{titi vjere i Crkve tako|er u svom ruskom vojvodstvu, {to je obuhva}alo Galiciju i Lodomiriju. Sredinom XIII. stolje}a poku{ao je kralj Danijel obratiti na katoli~anstvo Ruse iz Galicije; kada je poslije Galicija podloèna Poljskoj, ni{ta se vi{e nije protivilo konverziji. Ali motiv unije s Rimskom crkvom uvijek je propadao zbog otpora ortodoksnog sve}enstva i ve}eg dijela stanovni{tva. Uz odobrenje pape osnovao je Ludovik u Galiciji jednu nadbiskupiju i vi{e biskupija, sa zadatkom obra}enja stanovni{tva i ustroja Katoli~ke ruske crkve.252 U tijesnom odnosu s poku{ajima obra}enja naroda ugarske Vla{ke i Moldavije, istovremeno je zapo~ela sistematska akcija obra}enja ugarskih Vlaha i Rutena. U tom pitanju, za razliku od vazalnih provincija, Ludovik se drào beskompromisno, i, ne èle}i tolerirati prisutnost {izmati~kih sve}enika na teritoriji katoli~ke Ugarske, sve ugarske Vlahe i Rutene pot~inio je jurisdikciji katoli~kih biskupa. Projekt unije, me|utim, usprkos djelovanju franjevaca, uglavnom talijanskih monaha koji su lako nau~ili vla{ki jezik i propovijedali me|u narodom, ponajprije zahvaljuju}i opoziciji visokog ugarskog klera, bez obzira na podr{ku pape Grgura XI. koji je 1374. htio osnovati katoli~ku biskupiju za Vlahe u Ugarskoj, nakon dvije decenije propao je.253 Paralelno s turskim napredovanjem na Balkanu pove}ana je imigracija vla{kih elemenata u Ugarsku ~ime je znatno porastao broj Vlaha, odnosno ve} ustaljenih stanovnika ortodoksne vjere. Ne treba zaboraviti da su ortodoksni, tako|er i Ruteni, u XIV. stolje}u kolonizirani u ùpanijama Mramaros, Bereg i Ung. Tako se rodila ideja o osnivanju Gr~ke crkve u Ugarskoj, koja bi bila pot~injena ugarskom dvoru a neovisna od ruske biskupije Galicije i vla{kih biskupija Moldavije i ugarske Vla{ke. @upani Szatmra, Ugo~e i Mramarosa, Balk i Drg potomci vla{kog kneza a preci Drgfija, primljeni u aristokraciju pod Ludovikom I. premda katolici, zatraìli su od Carigrada opata (igumana) za ma251 Hman, 1938., 410. Ovaj eksurs pruà prvorazredan komparativni materijal za izu~avanje konfesionalnih odnosa u Bosni, odnosno za razumijevanje situacije stvorene afirmacijom Crkve bosanske, koja je svoj odraz na{la u svojevrsnoj raspolu}enosti bosanskih vladara i vlastele izme|u katoli~anstva i bosanske vjere. 252 Hman, 1938., 410.-411. 253 Hman, 1938., 411.-412.
279
nastir Krtvlyes kojeg su 1391. ba{tinili u Mramarosu, pridràv{i za sebe i svoje potomke pravo njegova imenovanja u budu}nosti. Patrijarh Antonije s rado{}u je primio njihov zahtjev i ponudu, stavio manastir pod neposrednu jurisdikciju, imenovao igumana Pachonija kao svog egzarha tj. vikara, podijeliv{i mu biskupsku ovlast nad Vlasima u nekoliko ugarskih oblasti podre|enih Krtvlyesu.254 Malo zatim, litvanski knez Teodor Koriatovi} osnovao je na planini Csernek, u blizini Munk~a, drugi bazilijanski manastir posve}en sv. Nikoli, koji je vremenom trebao postati sjedi{tem gr~ke biskupije u Munk~u.255 * * * Vrijedno je s ovog se mjesta vratiti na Orbinijev iskaz o mile{evskom mitropolitu i Farlatijev navod o mitropolitu, odnosno igumanu bazilijanskog mile{evskog manastira, i osnaìti hipotezu o njegovoj ulozi u intronizaciji Tvrtka I. Kotromani}a. I ugarski, naime, slu~aj upu}uje na to da se radilo o jednoj autokefalnoj crkvi ortodoksne forme, opskrbljenoj biskupskim (episkopskim) kompetencijama, {to potvr|uje intitulacija djeda Crkve bosanske iz 1404.: pravi gospodin episkop Crkve bosanske.256 On je, zna~i, pravi, a krivi je ve} sredinom XIII. stolje}a napustio Bosnu i pre{ao u \akovo. U Ugarskoj je, me|utim, postojanje sli~ne Crkve legalizirano, u Bosni, pak, jedan je vladar ovaj vru}i krompir u ruke predavao drugom... sve dok se u te{kim politi~kim okolnostima nakon pada Smedereva 20. VI. 1459., izloèn optu`bama da je utvrdu predao Turcima, kralj Toma{ nije odlu~io da ga baci. Cijeli problem dodatno biva osvijetljen kroz ~injenicu da je Tvrtko I. nakon turske ekspedicije u dolini Morave kao njezin za~etnik stao na ~elo antiturske koalicije na Balkanu, u koju su u{li bugarski car Stracimir, vla{ki vojvoda Radul i srpski knez Lazar257, i da ugarski kralj zbog njegova okrunjenja nije imao ra~una dovoditi u pitanje vlastitu antitursku kampanju. Upravo u godini Tvrtkove krunidbe u prolje}e 1377. izvojevao je Ludovik zna~ajnu pobjedu nad turskim sultanom Muratom i po254 Hman, 1938., 412.-413. 255 Hman, 1938., 413. 256 Stojanovi}, 1929,, 434. 257 Hman, 1938,, 403.
280
Dubravko Lovrenovi}
ganskim bugarskim kraljem [i{manom, o ~emu je 20. lipnja informirao svoje saveznike, talijansku porodicu Carrara.258 Tvrtkove trupe nisu sudjelovale u ovom poduhvatu ugarskog kralja; u to vrijeme bosanski ban kovao je planove o vlastitom okrunjenju. Kralj Ludovik, kako je istaknuto, nije ni{ta poduzeo da bi anulirao rezultat Tvrtkova mile{evskog okrunjenja. Mo`da je na takvo njegovo drànje odre|eni utjecaj izvr{ila supruga kraljica Elizabeta, k}i bana Stjepana II., ali i novi smjer politike prema Veneciji i Napulju. U svemu tome, name}e se pitanje: za{to ugarski kralj, za razliku od drugih ugarskih provincija gdje je to u pravilu radio, u Bosni nije osnovao neku biskupiju? Kada je na ugarsko prijestolje zasjeo Sigismund Luksembur{ki, koji je u crkveno-politi~ki podijeljenoj Europi pristao uz rimskog papu, nakon {to je Tvrtko I. energi~nom akcijom u Hrvatskoj i Dalmaciji ispod suverenitata svete krune otrgnuo znatna podru~ja, pokrenuta je akcija u cilju Sigismundova okrunjenja bosanskom krunom. Novi zapleti u Bosni }e nastati s pobjedom tzv. konstitucionalno-biskupske koncilijarne teorije, kada }e kao izravan odjek novih crkvenih smjernica biti osnovana Srebreni~ko-viso~ka biskupija. Ovaj put, me|utim, ma~evi su ostali u koricima, i sve je rje{avano diplomatskim sredstvima. Tada su, naime, Turci ozbiljno zaprijetili Ugarskoj i Bosni, i ta }e se okolnost presudno odraziti na sadràj njihovih odnosa. IZVORI G. FEJER, Codex diplomaticus, X/2, X/6; Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, X/2, X/6, Budae, 1834/1844. E. FERMEND@IN, 1892, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Zagrabiae, 1892. J. GELCICH L. THALLCZY, 1887, Diplomatiarium relationum reipublicae Ragusanae cum regno Hungariae, Budapest, 1887. I. LUCI], 1979, Povijesna svjedo~anstva o Trogiru, II, âkavski sabor, Split, 1979. [. LJUBI], Listine, IV, VIII, X; Listine o odno{ajih izme|u Ju`noga Slavenstva i Mleta~ke Republike, IV, VIII, X, Zagreb, 1874/1886/1891.
258 Hman, 1938,, 404,-405.
281
F. MIKLOSICH, 1858, Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii, Viennae, 1858. M. ORBINI, 1968, Kraljevstvo Slovena, Srpska knjièvna zadruga, Beograd, 1968. PII II COMMENTARII, I-II, Pii II commentarii rerum memorabilium que temporibus suis contingerunt (ed. Adriano van Beck), I-II, Citta di Vaticano, 1984. G. PRAY, 1837, Commentarii historici de Bosniae, Serviae ac Bulgariae, tum Valachiae, Moldaviae ac Besarabiae, cum regno Hungariae nexu, Budae, 1837. F. RA^KI, 1867, Prilozi za zbirku srbskih i bosanskih listina, Rad JAZU, I, Zagreb, 1867, 124-164. J. RADONI], 1934, Dubrova~ka akta i povelje, I/1, Beograd, 1934. T. SMIÎKLAS, Codex diplomaticus, XVII, XVIII; Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, XVII, Zagreb, 1981/1990. LJ. STOJANOVI], 1929, Stare srpske povelje i pisma I/1, Beograd-Sremski Karlovci, 1929. F. [I[I], 1938, Nekoliko isprava iz po~etka XV stolje}a, Starine, 39, Zagreb, 1938, 129-310. L. THALLCZY, 1906, Istraìvanja o postanku bosanske banovine sa naro~itim obzirom na povelje kormendskog arkiva, Glasnik Zemaljskog muzeja, XVIII, Sarajevo, 1906, 401-444.; 1914, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Mnchen-Leipzig, 1914. LITERATURA P. AN\ELI], Srednjovjekovni pe~ati iz Bosne i Hercegovine, Djela Akademije nauka i umjetnosti BiH, knj. 38, Odjeljenje dru{tvenih nauka, Sarajevo, 1970.; Bobovac i Kraljeva Sutjeska, stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stolje}u, Veselin Masle{a, Sarajevo, 1973.; Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milama (Arnautovi}ima) kod Visokog, Glasnik Zemaljskog muzeja (A), NS., XXXIV/1979, Sarajevo, 1980, 183-247.; u: Visoko i okolina kroz historiju, I Prethistorija, antika i srednji vijek, Visoko, 1984.; Neka pitanja bosanske heraldike, Glasnik Zemaljskog muzeja, Nova serija (Arheologija), XIX, Sarajevo, 1964, 157-172.; Pe~at humskoga kneza Miroslava, Glasnik Zemaljskog muzeja, Nova serija (Arheologija), XX, Sarajevo, 1965, 277-280.
282
Dubravko Lovrenovi}
A. BABI], Diplomatska slu`ba u srednjovjekovnoj Bosni, u: Iz istorije srednjovjekovne Bosne, Sarajevo, 1972, 81-167. J.M. BAK, Knigtum und Stande in Ungarn im 14.-16. Jahrhundert, Quellen und Studein zur Geschichte des stlichen Europa. Hrsg. von M. Hellman, VI, Wiesbaden, 1973. \. BASLER, Progla{enje Bosne kraljevinom 1377. godine. Prilozi Instituta za istoriju, 11-12, Sarajevo, 1975/76, 49-61. K. BENDA E. FGEDI, Tausend Jahre Stephanskrone, Budapest, 1988. M. BLAGOJEVI], Ideja i stvarnost carevanja, u: Istorija srpskog naroda, I, Srpska knjièvna zadruga, Beograd, 1981. M. BLOCH, Feudalno dru{tvo, Naprijed, Zagreb, 1958. T. BOGYAY, Ungarns Heilige Krone, in: Ungarn-Jahrbuch, 9, Mnchen, 1978, 207-235. E. BOSHOF, Knigtum und Knigsherschaft im 10. und 11. Jahrhundert, Mnchen, 1993. W. CONZE, Ostmitteleuropa. Von der Sptantike bis zum 18. Jahrhundert, Mnchen, 1993. S. ]IRKOVI], Sugubi venac (Prilog istoriji kraljevstva u Bosni), Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, knj. VIII (Spomenica M. Dini}a, I), Beograd, 1964, 343-371.; Istorija srednjovjekovne bosanske dràve, Srpska knjièvna zadruga, Beograd, 1964.; Herceg Stefan Vuk~i}-Kosa~a i njegovo doba, Srpska akademija nauka i umetnosti, Posebna izdanja, knj. 376, Odeljenje dru{tvenih nauka, Beograd, 1964.; Mile{eva i Bosna, u: Mile{eva u istoriji srpskog naroda, Nau~ni skupovi Srpske akademije nauka i umetnosti, knj. XXXVIII, Odeljenje istorijskih nauka, knj. 6, Beograd, 1978, 137-143.; Bosanska crkva u bosanskoj dràvi, u: Prilozi za istoriju BiH, Dru{tvo i privreda srednjovjekovne bosanske dràve, Akademija nauka i umjetnosti BiH, I, Posebna izdanja, Knjiga LXXIX, Odjeljenje dru{tvenih nauka, Knjiga 17, Sarajevo, 1978.; Dvor i kultura u srednjovekovnoj bosanskoj dràvi, u: Bosna i Hercegovina u tokovima istorijskih i kulturnih kretanja u jugoisto~noj Evropi, Posebna izdanja, Zemaljski muzej, Sarajevo, 1989, 61-69. V. ]OROVI], Kralj Tvrtko I Kotromani}, Posebna izdanja Srpske kraljevske akademije, Knjiga LVI, Dru{tveni i istorijski spisi, Knjiga 22, Beograd, 1925.;
283
Teritorijalni razvoj bosanske dràve u srednjem veku, Glas Srpske kraljevske akademije, CXLVII, Drugi razred, 85, Beograd, 1935.; Historija Bosne, I, Beograd, 1940. G. ^REMO[NIK, Bosanske i humske povelje srednjeg veka, II, Posebni otisak iz Glasnika Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1949/50, 105-199. J. DABROWSKI, Corona regni Poloniae au XIV-e s., Bulletin de lAcademie Polonaise des Sciences et des Lettres. Classe de Philologie Classe dHistoire et de Philosophie, 7, 1953, 41-64. M. DINI], O krunisanju Tvrtka I za kralja, Glas Srpske kraljevske akademije, CXLVII, Drugi razred, 75, Beograd, 1932, 133-145.; Veliki bosanski zlatnik, Istorijski ~asopis, 3, Beograd, 1952, 41-54/1955, Oko velikog bosanskog zlatnika, Istorijski glasnik, 3-4, Beograd, 1955, 149-157.; Dràvni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akedmija nauka i umetnosti, Posebna izdanja, knj. 236, Odeljenje dru{tvenih nauka, Beograd, 1955. E. DUFFY, Sveci i gre{nici. Povijest papa, Otokar Ker{ovani, Rijeka, 1998. S.M.D@AJA, Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanske krune, grba i biskupije, Juki}, 15, Sarajevo, 1985, 81-102. J.C. ENGEL, Geschichte des ungarischen Reichs, II-III, Wien, 1834. K. ESSER, Pregled povijesti franjeva~kog reda, Franjeva~ka teologija, Sarajevo, 1972. H.E. FEINE, Kirchliche Rechtgeschichte, I Die Katolische Kirche, Weimar, 1955. B. FERJANÎ], Despoti u Vizantiji i ju`noslovenskim zemljama, Srpska akademija nauka i umetnosti, Posebna izdanja, Knjiga CCCXXXVI, Vizantolo{ki institut, Knjiga 8, Beograd, 1960. I.A. FESSLER, Geschichte von Ungarn (1301.-1457.), II Leipzig, 1869. J. FU]AK, [est stolje}a hrvatskoga lekcionara u sklopu jedanaest stolje}a hrvatskoga glagolja{tva, Kr{}anska sada{njost, Zagreb, 1975. J. GREXA, Die Probleme der ungarischen Knigskrone, in: J.G. Farkas (Ed.), Ueberliferung und Auftrag, Festschrift fr Michael de Ferdinandy zum sechzigsten Geburstag, 5. okt. 1972, Wiesbaden, 1972, 400-427.
284
Dubravko Lovrenovi}
H. HATTENHAUER, Europische Rechtsgeschichte, C.F. Mller Juristischer Verlag, Heidelberg, 1992. F. HERR, Kulturgeschichte des Abendlandes, Vom Jahr 1000 bis 1350, IX/1, Mnchen, 1977. G. HERM, Der Aufstieg des Hauses Habsburg, DsseldorfWien-New York, 1989. B. HMAN, Gli Angioini di Napoli in Ungheria 1290-1403, Roma, 1938.; Knig Stephan I. der Hheilige. Die Grndung des ungarischen Staates, Breslau, 1941. A. HUBER, Ludwig I. von Ungarn und die ungarischen vasallenlnder, Wien, 1884. J. JELENI], Kraljevsko Visoko i samostan sv. Nikole, Sarajevo, 1906. K. JIREÊK, Istorija Srba, II, Beograd, 1923. I.F. JUKI], Zemljopis i poviestnica Bosne, Zagreb, 1851. F. KAVKA, Am Hofe Karls IV, Stuttgart, 1990. N. KLAI], Srednjovjekovna Bosna, Politi~ki poloàj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377. g.), Grafi~ki zavod Hrvatske, Zagreb, 1989. V. KLAI], Poviest Hrvata, II-III, Matica hrvatska, Zagreb, 1972.; Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Svjetlost, Sarajevo, 1990. H. KLOCKE, Zur Frage des Patronatsrechts der ungarischen Knige vom 10. bis 14. Jahrhundert, Ungarische Jahrbcher, XV/1, Berlin-Leipzig, 1935, 64-66. A. KNE@EVI], Kratka povjest kralja bosanskih, Dubrovnik, 1884. M. KOSTRENÎ], Fides publica (javna vera) u pravnoj istoriji Srba i Hrvata do kraja XV veka, Srpska kraljevska akademija, Posebna izdanja, Knjiga LXXVII, Dru{tveni i istoriski spisi, Knjiga 31, Beograd, 1930. E. KOVACS Z. LVAG, Die ungarischen Krnungsinsignien, Budapest, 1980. K.F. KRIEGER, Knig, Reich und Reichsreform im Sptmittelalter, Mnchen, 1992. A. KUBINYI, Die Frage des bosnischen Knigtums von Nikolaus Ujlaky, Studia Slavica Academiae Scientiarum Hungaricae, IV/3-4, Budapest, 1958, 373-384. J. KUJUND@I], Tvrtkova krunidba 1377. godine, Dobri pastir, XXVI, Sarajevo, 1976, 231-237.
285
D. LOVRENOVI], Utjecaj Ugarske na odnos Crkve i dràve u srednjovjekovnoj Bosni, Sedam stolje}a bosanskih franjevaca, Samobor, 1994, 37-93.; Bosansko srednjovjekovlje u svjetlu kristijanizacije vladarske ideologije, Bosna franciscana, 8, Sarajevo, 1997, 156-193. F. LUKAS, u: Povijest Bosne i Hercegovine, I, Napredak, Sarajevo, 1991. A. MAJKOV, Istorija srpskog naroda (drugo izdanje), Beograd, 1876. E. MALYUSZ, Das Konstanzer Konzil und das knigliche Patronatsrecht in Ungarn, Studia Historica Academiae Scientarum Hungaricae, 18, Budapest, 1959.; Kaiser Sigismund in Ungarn 1387 1437, Budapest, 1990. D. MANDI], Bogumilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962.; Etni~ka povijest Bosne i Hercegovine, Hrvatski povijesni institut, Rim, 1967.; Franjeva~ka Bosna, Rim, 1968. J. MATL, Das Slaventum zwischen Westen und Osten, Versuch einer Synthese, Klagenfurt, s.a. R. MIHALJÎ], Kraj srpskog carstva, Beogradski izdava~kografi~ki zavod, Beograd, 1989. A.L. MORTON, Istorija Engleske, Veselin Masle{a, Sarajevo, 1955. K. NEHRING, Matthias Corvinus, Kaiser Friedrich III. und das Reich, Mnchen, 1989. I. NEMESKRTY, Abriss der Kulturgeschichte Ungarns, Budapest, 1994. B. NILEVI], Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Pe}ke patrijar{ije 1557. godine, Veselin Masle{a, Sarajevo, 1990. D. OBOLENSKI, Vizantijski Komonvelt, Prosveta-Srpska knjièvna zadruga, Beograd, (1971)/1991. G. OSTROGORSKI, Avtokrator i samodràc, Glas Srpske kraljevske akademije, CLXIV, Drugi razred, Filosofsko-filolo{ke, dru{tvene i istoriske nauke, 84, Beograd, 1935, 97-187.; Istorija Vizantije, Prosveta, Beograd, 1969.; Odnos crkve i dràve u Vizantiji, u: O shvatanjima i verovanjima Vizantinaca, Prosveta, Beograd, 1970. B. PAND@I], Bosna i sabor u Mantovi (1459.-1460.), Bosna franciscana, 10, Sarajevo, 101-111. M. PEROJEVI], u: Povijest Bosne i Hercegovine, I, Napredak, Sarajevo, 1991.
286
Dubravko Lovrenovi}
L. PETROVI], Kr{}ani bosanske crkve (krstiani crkve bosnske), Dobri pastir, Sarajevo, 1953. H. PIRENNE, Povijest Evrope od seobe naroda do XVI stolje}a, Kultura, Zagreb, 1956. F. RA^KI, Stari grb bosanski, Rad JAZU, CI, Zagreb, 1890, 127-169. N. RADOJÎ], Obred krunisanja bosanskoga kralja Tvrtka I, Srpska kraljevska akademija, Posebna izdanja, knj. CLXIII, Odeljenje dru{tvenih nauka, knj. 56, Beograd, 1948. I. RENGJEO/REN\EO, Novci bosanskih banova i kraljeva, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1943, 237-291.; u: Povijest Bosne i Hercegovine, I, Napredak, Sarajevo, 1991. I. RUVARAC, Ne{to o Bosni Dabarskoj i Dabrobosanskoj episkopiji i o srpskim manastirima u Bosni, Godi{njica Nikole ûpi}a, II, Beograd, 1878, 240-261.; Banovanje Tvrtka bana 1353 1377, Glasnik Zemaljskog muzeja, VI, Sarajevo, 1894, 225-240. M. SCHIMEK, Politische Geschichte des Knigreichs Bosnien und Rama vom Jahre 867 bis 1741, Wien, 1787. P. E. SCHRAMM, Herrschaptszeichen und Staatsymbolik. Beitrge zu ihrer Geschichte vom dritten bis zum sechzehnten Jahrhundert, I, Hiersemann Verlag, Stuttgart, 1954. K.B. SEY I. GEDAI, Mnzen und Medaillen, Budapest, 1973. A. SOLOVJEV, Pojam dràve u srednjovekovnoj Srbiji, Godi{njica Nikole ûpi}a, XLII, Beograd, 1933, 64-92.; Vlasteoske povelje bosanskih vladara, Istorisko-pravni zbornik, 1, Sarajevo, 1949, 79-105. G. STADTMLLER, Ungarns Balkan-Politik im zwlften und dreizehnten Jahrhundert, in: J.G. Farkas (Ed.), Ueberliferung und Auftrag, Festschrift fr Michael de Ferdinandy zum sechzigsten Geburstag, 5. Okt. 1972, Wiesbaden, 1972, 603-613. S. STANOJEVI], Studije o srpskoj diplomatici II. Intitulacija, Glas Srpske kraljevske akademije, XCII, Drugi razred, 56, Beograd, 1913, 110-209.; Stevan Prvoven~ani, Godi{njica Nikole ûpi}a, XLIII, Beograd, 1934, 1-56. F. [ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualisti~ki pokret u srednjem vijeku, Kr{}anska sada{njost, Zagreb, 1975. J. [IDAK, Pravoslavni Istok i Crkva bosanska, Savremenik, 9, god. XXVII, rujan 1938, 769-791.;
287
u: Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Liber, Zagreb, 1975. F. [I[I], Vojvoda Hrvoje Vuk~i} Hrvatini} i njegovo doba (1350.-1415.), Matica hrvatska, Zagreb, 1902.; Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Matica hrvatska, Zagreb, 1975. L. THALLCZY, Povijest (banovine, grada i varo{i) Jajca, Zagreb, 1916.; Herzog Hrvoja und sein Wappen, Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der Herzegovina, II, Wien, 1894, 2-18. SZABOLCS DE VAJAY, Das Arciregnum Hungaricum und seine Wappensymbolik in der Ideenwelt des Mittelaltiers, in: J.G. Farkas (Ed.) Ueberliferung und Auftrag, Festschrift fr Michael de Ferdinandy zum sechzigsten Geburstag, 5. Okt. 1972, Wiesbaden, 1972, 647-667. M. VEGO, Civitas Vrhbosna, u: Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1980, 434-451. C.A. VON VOLBORTH, Heraldik, Eine Einfrung in die Welt der Wappen, Belser Verlag, Stuttgart-Zrich, 1992. H. WOLFRAM, Lateinische Herrschertitel im neunten und zehnten Jahrhundert, in: Mitteilungen des Instituts fr sterreichische Geschichtsforschung, XXIV, Intitulatio, II, Lateinische Herrscher und Frstentitel im neunten und zehnten Jahrhundert, Hrsg. von H. Wolfram, Wien-Kln-Graz, 1973, B. ZMAJI], Heraldika, Zagreb, 1971. P. @IVKOVI], Tvrtko II Tvrtkovi}, Institut za istoriju, Sarajevo, 1981.

Dubravko Lovrenovic - Proglasenje Bosne Kraljevstvom 1377.

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Dubravko Lovrenovic - Proglasenje Bosne Kraljevstvom 1377.

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

227

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

PROGLA[ENJE BOSNE KRALJEVSTVOM 1377.

You might also like