OSMJEH MALOG ANĐELA

Bili su zadnji dani zime, nekako baš kao i sada. Te je noći majka stala poredKikijevog kreveta, uostalom baš kao i svake noći. Tek toliko da se uvjeri da jepokriven jer je prilično nemirno znao spavati. Poravnala je malo pokrivač,pogladila ga po kosi i sagnula se da ga nježno poljubi u čelo. Blagamjesečeva svjetlost koja je dopirala s prozora u tome joj je trenutku otkrilasmješak na Kikijevom licu. Poljubila ga je ne pridajući neku važnost tome, noKiki se i dalje smješkao. Zagledala se u njegovo lice ne bi li se uvjerila daspava. Oči su mu bile nepomično sklopljene, lice toplo od sna, ausne...razvučene u osmjeh. Nasmiješila se i ona, onako ovlaš i pogledala nagornji krevet gdje je spavao stariji brat Bobi. Tek toliko da se uvjeri da jepokriven iako je on, za razliku od svog mlađeg brata, prilično mirno spavao.Ona ista mjesečeva svjetlost koja se poigravala sjenkama u sobi, i nanjegovom je licu otkrivala isti onakav smiješak kakvog je na svome licu imaoKiki.- Hm... Obojica nešto lijepo sanjaju. - pomislila je majka i već htjela izaći iznjihove sobe, kad je na svojim usnama osjetila neki sasvim blagi povjetarac,kao da je nečiji dah tu pored njenog obraza. Zastala je dodirujući rukom usne iobraz. Nešto ju je vuklo da se okrene natrag prema krevetima. Mjesečeva sesvjetlost poigravala sjenkama. Izgledalo je kao da neko maleno biće stoji tupored njihovih uzglavlja. Zapravo...ne stoji, već kao da lebdi. I pruža rukeprema njoj. Stajala je kao ukopana nasred sobe i promatrala taj čudan prizor,no nakon nekoliko trenutaka sjenke su se pomakle. Na dječjim je licima jošuvijek blistao smiješak, a neobična sjenkovita spodoba ledbjela tu ispredmajke. Učinilo joj se da raspoznaje dva malena blistava oka i osmjeh namalenom lišcu, tako poznatom... i srce joj se stislo u tome trenu, a niz obrazkliznula suza.- Ne, ne želim sad opet misliti o tome.- rekla je tiho sama sebi i izašla iz dječjesobe.Krenula je sporim korakom prema svojoj sobi, uvjeravajući samu sebe da je tobila samo igra sjenki i ništa više. Legla je u topli krevet i slušala očevoravnomjerno disanje nadajući se da će tako lakše zaspati. Prolazile su minutei minute, no zaspati nije mogla. Oteglo se vrijeme kao cijela vječnost. Krozmisli su joj prolazile slike onoga zimskoga predbožićnoga dana kada je njenamala obitelj trebala postati veća za dva nova člana. Prisjećala se toga jutrakad su joj rekli da je došlo vrijeme. I oblaka koji su se tog jutra nadvili nadgradom. I svog malog tajnog pravila koje je imala to vrijeme provedeno ubolnici čekajući – ako sije sunce kad vidi doktora P. bit će sve u redu. No togdana sunce nije obasjavalo doktorovo lice. Prisjećala se po tko zna koji putonog trena kad je doktor njenim usnama približio Kikijevu glavicu jošnamrštenu od poroda... U grlu joj je zastao dah dok je u mislima gledala uodrazu velikog reflektora nad operacijskim stolom kako doktor samo minutukasnije, pažljivo iz njene utrobe izvlači još jedno maleno biće, neobičnoblijedo, koje su brzo smjestili u inkubator umjesto da joj ga približe da gapoljubi kao i Kikija. Sve što je uspjela vidjeti su malene nožice, sitni prstići namalenim stopalima...Zaspala je prisjećajući se u mislima pahulja snijega koje su toga zimskogpopodneva počele padati, guste i krupne kao da ju netko pokušava utješiti usvoj toj velikoj boli baš onime što voli. U snu joj je suza klizila na jastuk dok je

vani mjesečevu svjetlost zaklonio oblak. Dugo je trajala ta noć. Kad je ujutrootvorila oči, kroz prozor je u sobu dopirala neka neobična bjelina. Zapravo jepomislila da još sanja, pa se samo okrenula na drugu stranu kreveta. Rukom je opipala prazan jastuk pored sebe. Otac je već bio otišao na posao. Polako je ipak otvorila oči. Svejedno je u sobi bilo nekako presvijetlo. Ustala je ipogledala kroz prozor.-Snijeeeeeeg! - začuo se presretan vrisak iz dječje sobe. - Mama, mama,snijeg je noćas pao! - dječaci su dotrčali u njenu sobu oduševljenoposkakujući. Kako su samo bili sretni!-Hajdemo se brzo obući i izaći van! Gdje su mi čizme? Mama, gdje su mirukavice? Jao, hlače za snijeg su tamo gore na vrhu ormara, ne mogu donjih... - redali su rečenice i pitanja u jedan glas, užurbano i bez prestanka, neostavljajući ni trena za neko majčino pitanje ili odgovor.Snijeg ne pada često u tom kraju, jednom ili dvaput tijekom zime. I brzonestane jer gotovo svaki put nakon snijega na nebu osvane sunce i sva tabijela čarolija nestane za par sati. Zato je svaki trenutak potrošen na bilo štodrugo osim igre na snijegu čisto propalo vrijeme. Uzalud ih je majka dozivalana doručak. Nije im takvo nešto bilo ni na kraj pameti. Sve što joj je preostalobilo je slegnuti ramenima i uhvatiti se nekog svog posla u kuhinji.Ubrzo je u vrtu osvanuo prilično velik snjegović, a hodnik je bio pun snijegananešenog čizmama u velikoj potrazi za svim propisanim rekvizitima koje jedan snjegović mora imati.-Ma ne tu zdjelu! - vikala je majka za Kikijem koji je već bio na vratima nosećiu rukama njenu najbolju zdjelu koju je netom prije izvukao iz kuhinjskogormarića.-Bobi, ostavi to! - viknula je opet ugledavši svoga starijeg sina kako prevrćeladicu njene šivaće mašine u potrazi za gumbima, najvećima, baš kako je onzamislio da njihov snjegović zaslužuje.-Ti mi gumbi trebaju za novi kaput! - bezveze je majka trošila grlo jer Bobi ih jeveć utiskivao u poveću nakupinu snijega. Nije niti primjetila da je Kiki većistrčavao iz sobe noseći svom novom prijatelju svoj novi šal.-O dragi Bože! - uzdahnula je uvidjevši svu uzaludnost svojih nastojanja da ihzaustavi, navukla čizme, rukavice i toplu jaknu, zgrabila iz hladnjaka najvećumrkvu i otrčala za njima u vrt..-Dečki, mislim da ste na ovo potpuno zaboravili! - veselo je doviknula inamjestila nos Gospodinu Snješku. Kočoperio se on nasred vrta s maminomzdjelom na glavi umjesto šešira dok su se njih troje valjali po snijegu i grudali.-Hajdemo raditi anđele! - pozvala ih je, a oni su spremno prihvatili. Smijali suse sretno i glasno ležeći tako u snijegu, priželjkujući da ovaj snijeg potraje bar nekoliko dana. Već par godina nije bilo toliko snijega kao sad, baš nekako odonog Božića kad se Kiki rodio. A kako su ga samo željeli... Ovog im je putanetko jako dobro ispunio želju!Ušli su u kuću obraza rumenih kao krv, odjeće potpuno mokre i promrzlihprstiju, no nitko za to nije mario. Prazni želuci oglasili su sirenu za uzbununakon nekoliko sati ludiranja i zanemarivanja činjenice da se već odavno i zaželuce trebalo pobrinuti. Kako je samo prijala kriška kruha namazanamaslacem i medom i šalica vrućega čaja! Nisu prestajali pričati i prepričavatidoživljaje i događaje u vrtu. U očima im je sjala radost.Majka se samo sretno smješkala i slušala to veselo brbljanje svoje dvojicesinova.-A ja sam baš sanjao noćas da pada snijeg... - promrmljao je Kiki punih ustiju,taman otpijajući gutljaj čaja.