Znam da piem pismo koje ne moe stii svom adresantu, ali se tjeim time da e ga proitati bar onaj koji

voli nas obojicu. Kasna je no i meni se ne spava. U ovo gluho doba razgovara se samo s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmiljam o zlatnoj pauini i srebrnoj magli tvojih pria, i o stranom kraju koji te je zadesio u logoru asenovac. !iem, dragi Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne eka slian kraj u ovome svijetu po kome jo putuje kuga s kosom. U svojim noima s najvie mjeseine, ti si naslutio tu apokaliptinu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka "rke. ednog dana ti si je i vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj straan san, tvoja mora. #ih istih godina, ja sam, sluajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja$ vidim neku no, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni delati u ljudskom liku% esu li slini onima koji su tebe odveli% &li braa onih pred kojima je otiao 'oran% Zar to nisu tamne Kikieve ubice% Kako li smo nekada, zajedno, djeaki, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom 'arsijom (orkom i zamiljali ono praskozorje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama 'ranade. "io sam, skorih dana, i u 'ranadi, gledao sa brijega osunan kamenit labirint njenih ulica i pitao se$ na koju su ga stranu odveli. )pet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice aputao (orkine rijei pune jeze$ *+rni su im konji, crne potkovice., Umnoavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noni dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i priam o jednoj bati sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim djeacima. 'njuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike$ golubijeg srca. !rije nego me odvedu urim da ispriam zlatnu bajku o ljudima. -jeno su mi sjeme posijali u srce jo u djetinjstvu i ono bez prestanka nie, cvjeta i obnavlja se. !rile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, ivotvoran i neunitiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejaku zelenu klicu, svoj barjak. .uio se na njega oklop tenkova, a titio ga i sauvao prijateljski povijen ljudski dlan. /to, o tome bih, Zijo, da apuem i piem svoju bajku. #i bi najbolje znao da nita nisam izmislio i da se u ovome poslu ne moe izmiljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici.

-a alost, ni one druge nisam izmatao, mrke ubice s ljudskim licem. ) njima ne mogu i ne volim da priam. )sjeam samo kako se umnoavaju i rote u ovome stijenjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i jo malo, ini se, pa e zakucati na vrata. -eka, Zijo0 1vak se brani svojim orujem, a jo uvijek nije iskovana sablja koja moe sjei nae mjeseine, nasmijane zore i tune sutone. Zbogom, dragi moj. 2oda je nekom smijena moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obeava bogzna kakvu trku. ah, ta e0