5.

“NAJKRVAVIJA RUKA ISTOČNE BOSNE”

ZAPALILA I BEBU OD DVA DANA
Višegradski zločinci (Milan i Sredoje Lukić, Mitar Vasiljević, Boban Šimšić,Nenad
Tanasković…)

Bio je februar 1992. godine kad Mile i Kata Lukić sa kćerkom Draginjom napustiše rodno
selo Rujište kod Višegrada i bez ikakvog objašnjenja odseliše se za Srbiju.

-Ovo ne sluti dobru-govorile su neke njihove komšije Muslimani iz obližnjeg sela

Kamenica.Mile i Kata su pored kćerke Draginje izrodili još trojicu sinova: Milana, Gojka i
Novicu.Gojko je već jedno izvjesno vrijeme živio i radio u Beogradu, dok su Milan i Novica s
povremenim kraćim odlascima, uglavnom boravili u selu.Milan je povremeno odlazio u
Obrenovac ili na kraći rad na crno u Njemačku i Švajcarsku. Kata je inače bila iz čuvene
četničke porodice Ivanović.Njen otac Neđo sa rođakom Božom Ivanovićem počini mnoge
zločine nad višegradskim Muslimanima u Drugom svjetskom ratu.Opsjednuta ocem Neđom,
Kata je udajom za Mileta odgajala djecu svakodnevnim uspavankama u kojim ih je
uspavljivala pričom “koliko im je i gdje đed Neđo pokl’o Turaka. ”Nije ni čudo što će sin
Milan tokom 1992. godine, čak nadmašiti svog đeda i pretplatiti se na zvjerstva.U tome će mu
svesrdno pomagati bliži rođak Sredoje Lukić, bivši milicioner u Višegradu, koji je jedno
vrijeme radio i u stanici milicije Srednje kod Ilijaša.Bivše kolege koji su u Srednjem radili
zajedno sa Sredojem sjećaju ga se kao arogantno-seljačkog tipa, ali niko nije ni u snu mogao
pomisliti da će on izrasti u takvog monstruma.Sredoje je bio sin Đorđa i Mitre Lukić, a za
njegovog oca kažu da je važio za omiljenog čovjeka u Višegradskoj Župi, miroljubljivog
šaljivđiju.Sredojeva braća Slavko i Radenko su uglavnom bili poznati kao dobri radnici.Prvi
je živio u Srbiji, a drugi u Višegradu.Imao je dvije sestre Savku i Slavojku.Savka se na
nekoliko godina prije rata udala za Muslimana iz Sandžaka, što je tada bio ogroman šamar za
porodicu Lukić jer su Lukići stara četnička porodica kojoj su pripadali Petar i Milorad Lukić
zločinci iz Drugog svjetskog rata.Savkina udaja za Sandžakliju će po mnogima natjerati i
Sredoja da postane zločinac.Mnogi koji su poznavali ovog “milicionera” smatraju da je na
takav način odlučio “da spere ljagu” koju je Lukićima nanijela Savka.Ubijajući višegradske
Muslimane, Sredoje je htio dokazati lojalnost staroj familijarnoj četničkoj tradiciji.Njihovom
zločinačkom štabu, početkom rata će se priključiti i i blizak porodični prijatelj Mitar
Vasiljević, poznati višegradski konobar preduzeća ''Panos'' koje je imalo više
svojih objekata.Vasiljević je konobarisao u višegradskom hotelu, u
restoranu ''Panos'' u birtiji ''Mezalin'' zvanoj ''Čadža'' .Bio je, kao i Lukići, iz
stare četničke porodice koja je u vremenu komunizma uživala sve povlasti. Mitar je bliži rod
poznatog četničkog komandanta iz Drugog svjetskog rata, majora Dragiše Vasiljevića,
komandanta Višegradske četničke brigade, koji je ubijen 13. marta 1946. godine, poslije
kraćeg obračuna sa UDBOM u akciji u kojoj je uhapšen četnički đeneral Draža Mihailović na
Bijelim brdima na putu između Višegrada i Priboja.Vasiljević je bio Dražin pratilac koji je
ostao do zadnjeg trenutka skrivanja uz njega i svoju odanost četničkom vođi platio i
glavom.6. aprila 1992.god. jedinice JNA na čelu sa kapetanom Borkom Glavinićem započele
su artiljerijsko bombardovanje Višegrada, a naročito muslimanskih dijelova grada i obližnjih
muslimanskih sela. Grupa bosanskih muslimana iz prigradskog sela Dušće na čelu sa
Muratom Šabanovićem uzela je nekoliko Srba za taoce i preuzela je kontrolu nad
hidrocentralom, prijeteći da će je dići u vazduh. Milioni ljudi su slušali glas očajnika Murata
Šabanovića, koji je iskreno nagovijestio pokolje nad Muslimanima, koji su se u narednom
periodu desili u istočnoj Bosni, kao i na području cijele BiH. Cijela BiH se našla u neviđenoj
panici slušajući kako general JNA Milutin Kukanjac, komandant Druge vojne oblasti moli
Murata „da ne pušta vodu“.Pored Kukanjca u ovaj dramatični događaj uključuje se i
predsjednik BiH Alija Izetbegović apelujući na Murata da ne učini nešto zbog čega bi stradao
nedužni narod.

-I danas ispaštam zbog toga što sam napravio 11.aprila 1992. godine kad sam Kukanjcu
opsovao majku.Čak su me moji mještani optužili da želim rat, a već su se bili desili
pokolji u Bijeljini, Ravnom, Trebinju...Digao sam taj dan ustanak u Bosni i 50 hiljada
ljudi se javilo da brani Bosnu.Mostovi na Drini i brana koji su bili minirani, razminirani
su po direktivi iz Sarajeva.Na lice mjesta su došli Sulejman Vranj, Kemo Karišik i moj
brat Avdija Šabanović.Tad sam ih trebao poubijati.Najteži dan mog života je bio kad su
razminirani mostovi na Drini, a zbog čega to je veća politika.Da nije to urađeno, totalno
drugačije bi se stvari odvijale na Drini kad je u pitanju naša borba i puno manje bi bilo
zločina nad Muslimanima.Ja sam htio srušiti branu i da sam bogdo, bilo bi manje
mrtvih glava.Vidiš suđenja u Hagu, za 5-6000 hiljada muslimanskih glava dobiju pet,
šest godina.Šta bi falilo da sam ja dobio 20 godina, bar bi spasio narod.Dževad
Kos,načelnik personalne brigade 81.divizije u Goraždu je napravio sabotažu ,tako što je
zatvorio branu i spriječio me da je ne pustim i ne poplavim sve nizvodno, pa i
Beograd.Tu su mu pomogli dispečeri Nijaz Jašarević i Asim Omerović, ljudi u koje sam
imao neograničeno povjerenje da će mi pomoći pri planu.Kad sam vidio da su napravili
sabotažu jer su se klapne automatski zatvarale,vratio sam se sam na branu, ali više
nisam imao tehničkog osoblja da je pustim. Narod su tada vratili u Višegrad, proglasili
su radnu obavezu, a mene proglasili neuračunljivim.Većina vraćenog naroda su četnici
poklali.Odlično sam poznavao ratne zvijeri Sredoja i Milana Lukić. Kad je Sredoje htio
da napravi SAO Hercegovinu ja sam ga zarobio, ošiš'o i istjerao iz MUP-a.To je snimila
tadašnja TV Beograd, a brzo je razmijenjen.Milan Lukić je jednom prilikom dobio
zadatak da prati jednu četničku tenkovsku kolonu koja je kroz Višegrad išla na
Dubrovnik.Presreli smo ih, tenkiste ošišali, a Milana bacili sa prve kule mosta Mehemed
paše Sokolovića u Drinu.Uspio se izvući i pobjeći nam u selo Ruište -priča Murat
Šabanović.

12. aprila 1992.god. nakon što se Murat Šabanović povukao, specijalna jedinica JNA ponovo
je zauzela branu. Sljedećeg dana, jedinice Užičkog korpusa JNA pod komandom pukovnika
Dragoljuba Ojdanića ušle su u Višegrad, i pozicionirale su svoje snage na strateškim visovima
oko grada. Stanovništvo, koje je do tada napustilo grad i otišlo za Goražde, vratilo se
kućama.-Mi, Muslimani, ne bismo bili to što jesmo da pamtimo.Brzo zaboravismo da su
četnici u Višegradu, te počesmo preko institucija Foruma građana i drugih pozivati
izbjeglo stanovništvo da se vrati, da je Užički korpus garant sigurnosti svakog
građanina.Oko, 20-tog aprila džabnim autobusima ispred Sportske dvorane Goražde
krenuo je povratak Višegrađana u Višegrad na klanje-kaže Ahmed Sejdić, komandant
1.Slavne višegradske brigade Armije BiH.

Advija Žiga, predsjednica Udruženja porodica nestalih "Višegrad '92" o kobnom povratku
izbjeglih Višegrađana u Goražde kaže;

“Svi su mislili da će Murat ako minira branu potopiti Višegrad. U strahu da ne dođe do
toga, muslimansko stanovništvo je izbjeglo prema Goraždu a srpsko stanovništvo je
bježalo prema Užicu. Međutim, od toga nije bilo ništa. Muslimani koji su otišli prema
Goraždu bili su dva do tri dana u Goraždu kada je Jugoslovenska armija iz Višegrada
uputila poziv da se ljudi slobodno mogu vratiti, da im ni dlaka s glave neće faliti, da se
vrate na radna mjesta i ako se ne vrate u roku od 24 sata, izgubiće posao. U tim satima,
dok su preko Radio Užica i Radio Goražda pozivali u Višegrad da se vrate, u Goraždu je
osnovan forum za povratak Višegrađana. U tom forumu su bili rahmetli Ohranović
Esad,(poginuo u oborenom helikopteru od strane srpske vojske u Lukama-Bare kod Goražde
22.08.1995.godine op.A.H.), Ismet Šepo i Šaha Šuško koja je najodgovornija za povratak
izbjeglih ljudi iz Goražda u Višegrad. Devedeset odsto Višegrađana koji su izbjegli -
vratili su se u Višegrad, gdje su uglavnom mučki ubijeni.” Situacija u Višegradu je bila
relativno mirna sve do krata aprila i prve dvije nedjelje maja mjeseca.19. maja 1992.god.
jedinice Užičkog korpusa povukle su se iz grada. Lokalni Srbi formirali su srpsku opštinu
Višegrad i preuzeli kontrolu nad opštinskim prostorijama. Ubrzo zatim, lokalni Srbi, policija i
paravojne formacije počele su kampanja etničkog čišćenja tokom rata u Bosni, sa namjerom
da grad u potpunosti očiste od muslimanskog stanovništva.Srpske snage napale su i uništile
više muslimanskih sela.Veliki broj Muslimana u samom gradu je ubijen. Kada su počeli
početkom maja sa ubijanjem, prvo su birali intelektualce a poslije su počeli ubijati sve redom.
Leševi ubijenih muslimanskih muškaraca, žena i djece, bacani su u rijeku Drinu. Srpske snage
sprovele su sistematsko pljačkanje i uništavanje muslimanskih kuća i sela. Obje gradske
džamije su u potpunosti uništene.Mnogi Muslimani koji nisu odmah ubijeni, bili su zadržani
na različitim lokacijama u gradu, kao i u nekadašnjim vojnim barakama u Uzamnici (5
kilometara izvan Višegrada) i u hotelu Vilina Vlas. Muslimanski taoci u Uzamnici bili su
izloženi nehumanom tretmanu, uključujući redovno batinanje, mučenje i prinudni rad.Milan
Lukić organizovao je paravojnu formaciju sastavljenu od lokalnog stanovništva, poznatu po
različitim nazivima kao što su Beli orlovi, Osvetnici ili Vukovi. Ova paravojna formacija bila
je povezana da višegradskom policijom i srpskim vojnim jedinicama. Formacija je počinila
više ratnih zločina u blizini Višegrada i odigrala je značajnu ulogu u etničkom čišćenju grada i
njegove okoline od muslimanskog stanovništva. Više od 13.000 Muslimana prisilno je
uklonjeno ili ubijeno u Višegradu u proljeće i ljeto 1992. godine. “Ja sam Milan Lukić,
imam 25 godina i došao sam da koljem Muslimane”, tako se monstrum predstavio Mirsadi
Kahriman, svjedokinji haške optužbe, kada su se u maju 1992. godine sreli na višegradskom
mostu. Nakon toga, svjedokinja je Milana i Sredoja Lukića vidjela u još nekoliko prilika a dva
puta je, tvrdi, prisustvovala ubistvima i drugim zločinima koje su počinili. Mirsada Kahriman
je u proljeće 1992. godine živjela u selu Dušće u okolini Višegrada i bila je prva komšinica
Behije Zukić. Svedokinja tvrdi da su dvojica optuženih tri puta dolazili u kuću njene
komšinice i da ju je Milan Lukić 18. maja 1992. ubio hicem iz automatske puške. Potom je
prisvojio vozilo ubijene – “pasat” crvene boje - koji je vozio prilikom izvršenja zločina za
koje se tereti. 14. i 27.juna 1992. godine Milan Lukić je sa svojom grupom u dvije kuće, u
Pionirskoj ulici i naselju Bikavac žive spalio 140 muslimanskih žena i djece. 14. juna 1992,
zatvorili su u kuću Adema Omeragića u Pionirskoj ulici, oko 64 muslimanskih žena i djece,
izbjeglih iz obližnjeg sela Koritnik, a zatim ih žive spalili. Sve koji su pokušali da pobjegnu
kroz prozore, ubijali su hicima iz automatskog oružja. Među žrtvama je bila i beba stara samo
dva dana koja još nije bila dobila ni ime, dijete Senada Kurspahića.U Pionirskoj ulici su
ubijeni:

1. Ajanović Mula stara oko 75 godina

2. Jasarević Hajra stara oko 35 godina
3. Jasarević Meho star oko 42 godine
4. Jasarević Mujo star oko 47 godina
5. Kurspahić Aiša stara oko 20 godina
6. Kurspahić Aiša
7. Kurspahić Aida
8. Kurspahić Ajka
9. Kurspahić Alija
10. Kurspahić Almir
11. Kurspahić Aner
12. Kurspahić - djevojčica
13. Kurspahić Becar
14. Kurspahić Bisera
15. Kurspahić Bula
16. Kurspahić Džheva
17. Kurspahić Enesa
18. Kurspahić Hajrija
19. Kurspahić Halida
20. Kurspahić Hana
21. Kurspahić Hasan
22. Kurspahić Hata
23. Kurspahić Ifeta
24. Kurspahić Igabala
25. Kurspahić Ismet
26. Kurspahić Ismeta
27. Kurspahić Latifa
28. Kurspahić Lejla
29. Kurspahić Maida
30. Kurspahić Medina
31. Kurspahić Medo
32. Kurspahić Mejra
33. Kurspahić Meva
34. Kurspahić Mina
35. Kurspahić Mirela
36. Kurspahić Mujesira
37. Kurspahić Munevera
38. Kurspahić Munira
39. Kurspahić Osman
40. Kurspahić Pasana ili Pasija
41. Kurspahić Ramiza
42. Kurspahić Sabiha
43. Kurspahić Sadeta
44. Kurspahić Safa
45. Kurspahić Šaha
46. Kurspahić Sajma
47. Kurspahić Šejla
48. Kurspahić Seniha
49. Kurspahić Sumbula
50. Kurspahić Vahid
stara oko 49 godina
stara oko 12 godina
dob nepoznata
star oko 55 godina
star oko 10 godina
star oko 6 godina
stara 2 dana
star oko 52 godine
stara oko 50 godina
stara oko 58 godina
stara oko 22 godine
stara oko 2 godine
stara oko 60 godina
stara oko 10 godina
stara oko 30 godina
star oko 50 godina
stara oko 68 godina
stara oko 17 godina
stara oko 58 godina
star oko 3 godine
stara oko 26 godina
stara oko 23 godina
stara oko 4 godine
djevojčica
stara oko 28 godina
star oko 50 godina
stara oko 47 godina
stara oko 45 godina
stara oko 20 godina
stara oko 3 godine
rođena 1957.
stara oko 20 godina
stara oko 50 godina
star oko 67 godina
stara oko 56 godina
stara oko 20 godina
stara oko 14 godina
stara oko 18 godina
stara oko 50 godina
stara oko 70 godina
stara oko 20 godina
stara oko 2 godine
stara oko 9 godina
stara oko 62 godine
star oko 8 godina
 51. Memišević Fazila stara oko 54 godine
52. Memišević Redžo star oko 57 godina
53. Šehić Faruk star oko 12 godina
54.Šehić Haraga dob nepoznata
55. Šehić Kada stara oko 39 godina
56. Velić Nurka stara oko 70 godina
57. Velić Tima stara oko 35 godina
58. Vila Jasmina stara oko 20 godina

Muhamed Šehić, kome je Milan Lukic zapalio majku i brata, prisjeća se stravičnog
svjedočenja svog djeda, jednog od rijetkih preživjelih. 14. juna 1992. godine, u napuštenoj
muslimanskoj kući u Pionirskoj ulici u Višegradu, Milan Lukić je zaključao i zapalio 65 žena,
djece i staraca. Medu rijetkim preživjelima bio je i starac Hasib Kurspahić, koji je o ovom
zločinu upoznao i haške istražitelje. Hasibov unuk Muhamed Šehić, kome je Milan Lukić
zapalio majku i brata, prisjeća se stravičnog djedovog svjedočenja:
„Moj dedo je bio u toj kući u kojoj su zapaljena 64 čovjeka. Lično, svojim rukama,
Milan Lukić je zapalio tu kuću u kojoj je bilo žena, djece, staraca. Apsolutno su tu, u toj
kući, bili samo civili.“
Milana Lukića Muhamed poznaje još od školskih dana, dok su zajedno išli na zanat. Na
stratište, kaže Muhamed, Lukić je Muslimane doveo na prevaru: „Jedno cijelo selo
Kurspahića, isključivo muslimansko selo, i još par Muslimana koji su se zadesili na cesti,
sveukupno njih 65-ero, Milan Lukić je, u dogovoru sa Crvenim krstom opštine Višegrad,
pozvao pod izgovorom da će ih prebaciti na slobodnu teritoriju BiH, da bi im kasnije
kazali kako se taj autobus pokvario, te da moraju spavati u napuštenim muslimanskim
kućama. Oni su se rasporedili u četiri - pet kuća, da bi negdje iza ponoći došao Lukić i
rekao da svi moraju u jednu kuću radi njihove bezbijednosti.“ „Sve su se žene morale
skinuti do gola, skinuto im zlato, prstenje, uzet novac, sve je Lukić pokupio. Izvedene su
mlade žene pa silovane. Onda ih je sve zatvorio u jednu kuću i svojim rukama je zoljom
pogodio tu kuću. Onda se ona zapalila. Pucali su. Moj brat je imao 12 godina. Zvao se
Faruk Šehić. On je iskočio kroz prozor i neko ga je ubio. I nije izašao živ.“ Reputaciju
hladnokrvnog ubice, Lukić je, kaže Muhamed Šehić, stekao nekoliko dana nakon što se iz
Srbije vratio u rodni Višegrad.
„Neka četverica, peterica došla su u Višegrad, naoružani do zuba. Odmah su počeli klati,
ubijati, „dokazivati“ se. Na čelu je, naravno, bio on, Milan Lukić. Odmah, za dan - dva je
stekao tu „slavu“ glavnog koljača. Prve te zaklane ljude ja ne znam, kažu da je tu i neka žena,
Bahra, kažu na ulici ih je zaklao. I tako je to počelo.“ Zehra Turjančanin je preživjela pakao
koji se desio na Bikavcu u kući Mehe Aljića, kada je Milan Lukić 27.juna 1992. godine
zapalio 72.ljudi. U predvečerje kobnog dana pred njenu kuću na Bikavcu u automobilu iz
kojeg je treštala “nacionalistička” muzika dovezao se Milan Lukić sa grupom vojnika. U kući
su se nalazile još i njena majka, dvije sestre i snaha sa svojom djecom, te komšinica i njena
maloljetna kćerka. Lukić i njegovi ljudi su ih najprije izveli van, a potom, uz objašnjenje da
su “organizovali konvoj za Bajnu baštu”, sproveli u kuću Mehe Aljića.

-Tog dana, ti monstrumi su mene, sa još 72 osobe, od kojih su veći dio bile mlade majke
sa djecom (bilo je desetoro djece do dvije godine starosti), zatvorili u jednu kuću. Na
balkonska vrata su sa susjedne kuće donijeli garažna vrata i dobro zakovali tako da
niko ne bi mogao na njih da izađe. Opkolili su kuću i počeli pucati po njoj. Mi smo se uz
vrisku bacali na pod, jedni preko drugih, čekajući svakog trena kada će nas metak
pogoditi. Većinom su bile mlade žene sa djecom, a pored njih je bilo i starijih muškaraca
i žena. Zlikovci su pucali sve dok su imali municije u oružju, a onda su u kuću ubacili
neki prah koji nas je štipao za grlo i nismo mogli normalno da dišemo. Nakon toga su
ubacili nekoliko bombi od kojih je dosta svijeta razneseno u paramparčad. Ja sam stala
u dovratak između dnevne sobe i niše tako da sam do tada bila čitava, ništa mi se nije
dogodilo. Svud oko mene čula se vriska i jauci onih koji su umirali pred mojim očima.
Ljudi su živi gorjeli, svi su jaukali, naprosto ne mogu opisati ono što sam tada
čula.Vidjela sam jedno dijete koje je vuklo za ruku svoju mrtvu majku nadajući se da će
ona ustati. Tada sam čula kako školski drug moga brata Dževada, Lukić Milan, govori
da je vrijeme da nas zapale. Prišao je kući i zapalio je. Tada je nastao pravi pakao, živi
ljudi su gorjeli kao stoka, svuda okolo se osjećao smrad izgorjelog ljudskog tjela. Te
užasne slike zemaljskog pakla progoniće me cijelog mog života”, ispričala je
Zehra.Kazala je kako je pravo čudo da je uspjela pobjeći iz tog užasa, kroz mali otvor na
zaglavljenim garažnim vratima. Kada je plamen zahvatio i njenu odjeću Zehra se sa sestrom
Aidom uspjela probiti do ulaznih vrata, ali su ona spolja bila blokirana teškim, željeznim
garažnim vratima. Ona sama se nekako uspjela provući kroz mali otvor na vratima, dok je
sestra Aida ostala i izgorjela u kući. Bježeći prema kućama na Mejdanu, vidjela je srpske
vojnike kako leže na travi i piju. “Potrčala sam prema šumi, a oni su mi vikali da stanem.
Svaki tren sam očekivala da će zapucati na mene, no to nisu učinili vjerovatno zato što
nakon ove pucnjave po kući nisu ponovo punili oružje.

Svi su izgorjeli. Svi do jednog. Među njima je i sedam članova moje familije. Izgorjela je
moja majka, dvije sestre, dvoje djece od jedne sestre (dječak od dvije godine i djevojčica
od šest godina), zatim snaha i njen sin od sedam godina.U jedne komšinice Šuhre
izgorjelo je dijete koje nije imalo ni godinu dana. ”

Iz kuće je Zehra pobjegla u šumu, u Mejdan, gdje se sakrila u grmlje. “Osjećala sam užasne
bolove jer su mi lice i ruke skroz izgorjeli. U velikom strahu da me tu ne nađu i u velikoj
patnji sam dočekala veče, pa sam otišla do Bikavca i govorila narodu da bježi jer oni
nisu imali pojma šta se dešava. Otišla sam do kuće svoje rodice i pokucala na vrata.
Kada me je ugledala, vrisnula je od straha i užasa jer je moje lice bilo jedna bezoblična
izgorjela masa i sva sam smrdila na izgorjelo meso, da sam se sama sebi gadila. Nije
mogla da me prepozna. Rekla sam im da bježe ako ne žele da im se desi isto što i meni i
onim ljudima što su umrli u najvećim mukama. Spremili smo se i u najvećoj tišini
krenuli u neizvjesnu noć. Da bi pobjegli sa Bikavca, morali smo se provlačiti na samo
pedeset metara od četničkih položaja, čučeči i puzeći, a djeci su morali zavezati usta da
se ne bi javila. Kad smo izašli sa Bikavca, ja sam otišla prema njihovoj komandi da me
ubiju jer takva nisam bila u stanju da bježim, mogao je još samo neko da nastrada zbog
mene”, govorila je Zehra.Ona je potom odista otišla do komande gdje su bila dva stražara i
molila ih da je ubiju, rekavši, iz straha, da joj je eksplodirala plinska boca i da je tako
izgorjela. Zehru je potom jedan, mlađi od dvojice stražara odveo kod jedne stare žene, koja ju
je njegovala 11 dana. -Dvaneastog dana mladić mi je rekao da moram da se sakrijem jer
su čuli za mene i da me traže. Ja i baba smo to veče izašle iz kuće i sakrile se u jednu
straćaru i tu ostale četiri dana. Tek tada mi se javila divlja želja da živim i da se borim
za život. Do tada sam bila bezvoljna i bilo mi je svejedno šta će biti sa mnom. Petog dana
u tu kućicu je došao moj brat da me izvede iz Višegrada. On je sa još 15 naoružanih
ljudi izvukao sa Bikavca i okoline oko 750 osoba”, kazivala je Zehra.

Iz Višegrada su bježali pet dana, provlačeći se noću ispred četničkih položaja, u

apsolutnoj tišini, često puzeći.Veći dio puta su me morali vući sa sobom jer sam bila na
izmaku snage. Gladni, iznureni, poslije pet dana pješačenja, stigli smo u Međeđu. Mene
su smjestili u jednu kuću gdje me prihvatio Haso Ajanović i preuzeo na sebe obavezu da
me liječi. Tri je sata čistio moje rane, koje su već bile pune crva, a poslije mi je pravio
nekakve mehleme za opekotine i oblagao mi je rane njima.

Kad su se stvorili uslovi da možemo ići dalje, krenuli smo u Goražde… Pored Milana,
zločine su činili konobar Mitar Vasiljević, taksist Mile Joksimović, dr. Radomir
Vasiljević, pa Sekulići - Dragan, Dragomir, Mirko i Igor, pa samozvani “vojvoda”
Momir Savić, Miladin Savić, Dragan Savić, Mladen Marković, Nenad Tanasković,
Vidoje Andrić, milicioner Dragan Tomić, Boško Durić, a pogotovo bih pomenula moje
profesore Ristu Perišića, Žarka Krsmanovića i Mirka Joksimovića. Još uvijek sam živa.
Život je lijep i ja još uvijek želim živjeti punim životom, rekla je Zehra Turjačanin, koja je
svoj iskaz na haškom suđenju Milanu i Sredoju i Lukiću dala na francuskom jeziku. U
Francuskoj, gdje se već godinama liječi, je pronašla “svoju novu domovinu” u kojoj nastoji da
zaboravi sve što joj se dogodilo na Bikavcu 1992. godine.

-Svuda se vidi rijeka, nije to rijeka.To je Drina.Koliko je na svijetu mora i koliko su ta

mora požderala ljudi, više ih je Drina požderala sama-reče 2007. godine u jednom
intervjuu genijalni književnik Abdulah Sidran.Milan je posebno uživao da ubija Muslimane
na ćupriji Mehmed paše Sokolovića. Muslimani Višegrada, koji su preživjeli Lukićeve
zločine, kažu da je u Višegradu najveća ”vodena grobnica” , tj. rijeka Drina. Drina je i u ovom
ratu bila najveća grobnica Muslimana- Bošnjaka.Ubijena tijela ponovo je Drina nosila
nizvodno.Nešto tih tijela izvađena su iz Drine u rejonu Slapa kod Žepe. Stanovnici Žepe su ta
tijela vadili iz rijeke i sahranjivali na lokalitetu Slap. Odatle je ekshumirano 133 tijela.
Takođe, 62 tijela sa lokaliteta Kurtalići, ekshumirana su iz korita jezera Peručac. Poznato je
da je direkotor Hidrocentrale Peručac u Bajinoj bašti javno zamolio višegradske četnike da ne
bacaju tijela ubijenih Muslimana u Drinu jer zbog toga dolazi do začepljenja turbine i da mu
je skoro onemogučen rad hidrocentrale.

- Mi smo mogli da ih vidimo na jedan kilometer, kada kolaze leševi Drinom. Fatali smo,
otprilike, po čet'ri, pet leševa za jedan čamac, na drvenim kukama smo zakucali, na
eksere . A ostale koje nije moglo, četiri, pet, ostali su prolazili dolje, dalje išli su prema
Paočići. Izvađene leševe smo čamcom vozili uz rijeku Žepu. Išli smo, sve se veslalo
rijekom Žepom do same obale gore, do same grobnice, zapravo, gdje su se sahranjivali
leševi. Prolazili su leševi danju i noću. Noću se nije vidjelo. Prošlo je sigurno dosta više
leševa noću i 500, 600 Drinom je došlo. Kad jednom kiša udarila velika i kada je Drina
nabujala, onda je išlo po 20, 30 leševa jedan za drugim, a tih 20, 30 mi smo mogli uspjeti
sa tim jednim čamcem i jedan je bio hrabar i on je mogo četiri, pet leševa, a ono sve je
prolazilo-izjavio je haški svjedok Mevsud Poljo, čovjek koji je u Slapu kod Žepe izvlačio
tijela unakaženih Višegrađana koje je Lukić i zločinačka bratija bacala u Drinu u
Višegradu.10. juna 1992.god. hicima je Lukić koji se kretao sa crnim šeširom na glavi,
naoružan puškomitraljezom M-52 usmrtio sedam Muslimana, Nusreta Aljoševića,
Nedžada Bektaša, Mušana Čančara, Ibrišima Memiševića, Hameda Osmanagića, Lutvu
Tvrtkovića i Sabahudina Velagića, radnike fabrike nameštaja Varda, na obali rijeke u blizini
fabrike. Očevidac odvođenja sedmorice Muslimana iz višegradske fabrike Varda, koji je u
Hagu dao iskaz sa zaštitom lika i glasa i pseudonimom VG-17, prvi je svedok koji je na
suđenju Milanu i Sredoju Lukiću govorio o ubistvu radnika ove fabrike. Svjedok je, skriven u
dvorištu fabrike, vidio “čovjeka za koga je kasnije saznao da je Milan Lukić”, kako izvodi
sedmoricu radnika iz jednog dijela fabrike. Odvojio je prvo trojicu i poveo ih ka obali Drine,
zagrlivši Nedžada Bektaša. Potom su se čuli pucnji i Milan se ubrzo vratio u fabriku po
preostalu četvoricu, nakon čega su se ponovo čuli pucnji. Milan Lukić i njegov saučesnik su
se potom vratili u dvorište fabrike, sjeli u automobil i otišli. Optužnica tereti Milana Lukića da
je sa saučesnikom izveo sedam bosanskih Muslimana iz fabrike i strijeljao ih na obali Drine.
Milan je nekim od preživjelih Muslimana Višegrada tokom ljeta 1992. godine za određen
finansijski iznos i zlato ponudio siguran prolaz do Olova. Na pola puta, autobusi sa putnicima
su zaustavljeni, a putnicima je naređeno da izaću iz vozila i počnu da bježe. Srpski vojnici
pod Lukićevom komandom otvorili su vatru u leđa civila koji su trčali. Samo je jedan
preživio. Ubijeno je 85 muškaraca, žena i djece. Dana 25. Jula 1992. godine Lukići zajedno
u grupi od oko 10 pripadnika srpske vojske i policije učestvuju u napadu na selo Velji Lug i u
tom napadu ubijaju Medihu, Latifu, Ameli i Raziju Ahmetspahić, Sućeska Fatu, Aljić Safeta,
Smailu Memišević, a više desetina civila Muslimana, međju kojima žene, djecu i muškarce
odveli su i zatvorili u prostorije O.Š. “Hasan Veletovac”. U noći 28. Juna 1992.godine
usmrtili su Šabanović Ibru, civila kojeg su iz velike prostorije u kojoj je bio protivzakonito
zatvoren sa ostalim civilima izveli u hodnik, a zatim ga Milan Lukić nožem zaklao, dok ga je
Šimšić Boban (za zločine u Višegradu, 14.avgusta 2007 osuđen na 14. godina zatvora
op.A.H. ) držao za glavu, a zatim njegovu odsječenu glavu ubacili među ostale zatvorene
civile. 22. oktobra 1992, Milan Lukić je zaustavio autobus u kojem se nalazila grupa
Muslimana i Srba iz sela Sjeverin, opština Priboj, tadašnja Jugoslavija, na njihovom putu na
posao u Priboju.Radnici, koji već nekoliko mjeseci nisu radili, dobili su poziv da dođu u
Priboj po plate.Posljednju platu nikad nisu naplatili. Autobus Društvenog preduzeća “Raketa”
iz Užica, koji je saobraćao na relaciji Priboj-Rudo, kojim je upravljao vozač Velisav
Stojkanović, nakratko je prešao granicu i ušao u istočnu Bosnu kod sela Mioče u opštini
Rudo. Muslimanski putnici su kod spaljene kafane "Amfora", bili istjerani iz autobusa;
putnicima srpske nacionalnosti dozvoljeno je da nastave put prema Priboju.Dječak Admir
Đikić jedini je Musliman koji nije izveden iz autobusa, zato jer je sjedio kod Dese i Ilije Kitić,
bračnog para, a Lukićeve zvijeri su mislile da je on njihovo dijete. Oteti putnici muslimanske
nacionalnosti (15 muškaraca i 1 žena) utovareni su u kamion. Tokom vožnje preko Bijelih
brda (mjesto gdje je nakon Drugog svjetskog rata uhvaćen Draža Mihailović) tučeni su i
natjerani da pjevaju srpske nacionalističke pesme.U jednom momentu se pokvario kamion
kojim su vozili otete Muslimane .Nakon izvjesnog vremena zaustavili su kamion kojim je
upravljao Miloje Udovičić, ugostitelj iz Priboja, koji je naišao tim putem.Lukić je Udovičića
natjerao da zakači kamion u kojem su se nalazili oteti iz Sjeverina i preko Dobruna prevezli
otete ljude u Višegrad. Po dolasku u Višegrad, odvedeni su u hotel Vilina vlas gdje su dalje
mučeni, a zatim su odvedeni do obale rijeke Drine, gdje su ubijeni vatrom iz automatskog
oružja. Preživjelima su prerezani grkljani, a njihova tijela su bačena u rijeku.Ovom
neviđenom masakru je prisustvovao veći broj Srba opštine Višegrad.Monstrumi su napravili
desetak , zastrašujuće-potresnih fotografija mučenja Muslimana Sjeverina u hotelu Vilina
vlas.Ratko Mladić je tih dana došao u Priboj, gdje je u razgovoru sa prvim ljudima ovog grada
rekao »da vojska Republike Srpske nema veze sa tim i da je za otmicu saznao iz novina.«
Lukiću je, u Srbiji 2003. suđeno u odsustvu za ovaj zločin i 15.jula 2005. godine osuđen je na
20 godina zatvora, dok su njegovi saučesnici Dragutin Dragičević i Đorđe Šević uhapšeni i
osuđeni na 20 i 15 godina.Oliver Krsmanović je kao i Lukić osuđen na 20 godina i nalazi se
još uvijek u bjekstvu. Spisak 16 civila Muslimana iz Sjeverina, otetih 22. oktobra 1992.
godine u Mioču..Mehmed (Alije) Šebo (2 maj 1960. Zabrđe, općina Priboj, Sandžak),
Zafer (Zećira) Hadžić, (15. mart 1952. godine, Zaostar, općina Priboj, Sandžak) Medo
(Mehmeda) Hadžić Meda (18. april 1947. godine, Sjeverin, općina Priboj, Sandžak),
Medredin (Rasima) Hodžić (27. juni 1962. godine, Sjeverin, općina Priboj, Sandžak),
Ramiz (Azira) Begović (04. mart 1934. godine u Sjeverin, općina Priboj, Sandžak),
Derviš (Juse) Softić (15. juli 1953. godine, Sjeverin, općina Priboj, Sandžak), Medhat
(Juse) Softić (28. juni 1950. godine, Sjeverin, općina Priboj, Sandžak), Mujo (Mehmeda)
Alihodžić (28. avgust 1950. godine, Strmac, općina Priboj, Sandžak), Alija (Hame)
Mandal (01. april 1954. godine, Sastavci, općina Priboj, Sandžak), Sead (Rasima)
Pecikoza (23. juni 1964. godine , Strmac, općina Priboj, Sandžak), Mustafa (Alije)
Bajramović (24. januar 1948. godine, Sjeverin, općina Priboj, Sandžak), Hajrudin
(Nalka) Sajtarević (01. avgust 1955. godine, Grivino, općina Rudo), Esad (Mustafe)
Džahić (29. septembar 1970. godine, Ćivinice, općina Priboj, Sandžak), Sabahudin
(Ramiza) Đatović (29. decembar 1970. godine, Rudo), Ediz (Đamila) Gibović (27.
novembar 1940. godine, Sjeverinu, općina Priboj, Sandžak), Ramahudin (Ramahudina)
Đatović (23. mart 1968. godine, Rudo) ,Mevlida (Mehmeda) Koldžić (15. maj 1956.
godine, Sjeverinu, općina Priboj, Sandžak). Na relaciji Beograd-Bar, u stanici Štrpci u
Bosni i Hercegovini, 27. februara 1993.Milan Lukić je sa svojim fašistima upao u brzi voz
671 i oteo, a kasnije i ubio 20 putnika, civila - 19 muslimana i jednog Hrvata. Oteti su
odvedeni u selo Preljevo u blizini Višegrada, gdje su premlaćeni i opljačkani. Jednu osobu je
u pokušaju bjekstva, vatrom iz oružja ranio Nebojša Ranisavljević, a zatim ju je vođa grupe
Milan Lukić usmrtio udarcima bajoneta. Preostali taoci su ubijeni i njihova tijela su bačena u
rijeku Drinu.Oteti iz voza i ubijeni su:

1)Esad Kapetanović, 19 godina, iz Bijelog Polja, zaposlen u preduzeću "Rad", Beograd.

2) Ilijaz Ličina, 43 godine, iz Bijelog Polja, zaposlen u preduzeću "Ratko Mitrović",
Beograd. 3) Fehim Bakija, 43 godine, iz Bijelog Polja, zaposlen u preduzeću "Planum",
Beograd .4) Šećo Softić, 48 godina, iz Bijelog Polja, zaposlen u ŽTP, Beograd. 5) Rifet
Husović, 26 godina, iz Bijelog Polja zaposlen u Bijelom Polju. 6) Senad Đečević, 16
godina, iz Bara, učenik. 7) Ismet Babačić, 30 godina, iz Podgorice, zaposlen u preduzeću
"Wall Street", Podgorica. 8) Hail Zupčević, 49 godina, izbjeglica iz Trebinja. 9) Adem
Alomerović, 59 godina, iz Prijepolja, zaposlen u "Raketi", Prijepolje. 10) Rasim Ćorić,
40 godina, iz Prijepolja, zaposlen u "Limci", Prijepolje. 11) Fikret Memetović, 40
godina, iz Prijepolja, zaposlen u ZTP Beograd. 12) Favzija Zeković, 54 godine, vlasnik
radnje u Kraljevu. 13) Nijazim Kajević, 30 godina, iz Prijepolja, zaposlen u pošti,
Priboj. 14) Muhedin Hanić, 27 godina, iz Prijepolja, zaposlen u preduzeću "Zmaj",
Beograd. 15) Safet Preljević, 22 godine, iz Prijepolja, zaposlen u privatnoj radnji u
Beogradu. 16) Džafer Topuzović, 55 godina, iz Prijepolja, zaposlen u preduzeću
"Planum", Prijepolje. 17) Jusuf Rastoder, 45 godina, iz Berana, zaposlen u Beogradu.
18) Zvezdan Zuličić, 23 godine, student, izbjeglica iz Sarajeva. 19) Tomo Buzov, iz
Beograda, vojni penzioner, Beograd. U intervjuu beogradskoj „Dugi“, gdje je predstavljen
kao „srpski vitez od Višegrada“, Milan Lukić je u novembru 1992.godine rekao;“Nadam se
da sam pobio više od 3000 Muslimana.“

Jedan preživjeli Žepljak se sjeća da je Lukić , gledajući kako umire jedan od Bošnjaka u
avgustu 1995. godine, na kojeg je sasuo cijeli šanžer, smije se i govori:“Jarane, boli li te,
sama je opalila, nisam htio, izvini.“

Milan Lukić je tokom rata hapšen nekoliko puta.Prvi put je uhapšen u oktobru 1992. godine
na granici BiH i Srbije sa lažnim dokumentima izdatim u višegradskom MUP-u na ime
Njegoš Popović.Nakon kraćeg saslušavanja u Užicu pušten je.U aprilu 1993. godine pod
sumnjom da je ubio Stanimira Pecikozu na lokalitetu Mokre Gore iz razloga što je Pecikoza
pomagao prebacivanje Muslimana iz Višegrada u Sandžak, uhapšen je i nakon nekoliko
mjeseci pušten bez ikakvog objašnjenja.Hapšen je i 1994. godine u Beogradu zbog “slučaja
Štrpci”, ali nakon nekoliko dana ponovo je pušten bez objašnjenja.Poslije rata, general
policije Srbije Lukićev rođak i patron, Sreten Lukić, tadašnji zamjenik ministra unutrašnjih
poslova Republike Srbije štitio je rođake Lukiće. Početkom 2003. Lukić je došao u sukob sa
Preventivom, pa je poslije podizanja optužnice Haškog tribunala i hapšenja Sretena Lukića,
ostao nezaštićen. U januaru 2004. Lukić je ranjen u vatrenom okršaju sa Karadžićevim
obezbjeđenjem oko podjele zarade od prodaje pošiljke droge. Aprila 2004. neposredno pred
objavljivanje izveštaja Instituta za izvještavanje o ratu i miru i Balkanske istražne
informativne mreže (IWPR/BIRN) kojim je doveden u vezu sa Karadžićem, Lukić je nestao iz
javnog života. Oglasio se meilom koji je poslao preko servera u Brazilu, u kojem je izjavio da
nije izdao Radovana Karadžića i da je "Ratko Mladić oduvjek bio, i da će ostati pravi
heroj i idol, a Karadžić jedini lider mog naroda. "Milan Lukić je spektakularno uhapšen
8.avgusta 2005 godine u Buenos Airesu u Argentini sa pasošem na lažno ime Goran
Đukanović, a u trenutku hapšenja kod njega nađeno 250.000 eura, dok se njegov rođak
Sredoje, nakon što je protjeran iz Rusije, dobrovoljno predao Hagu. 14.septembra
2005.godine.

Kako se obogatio Milan Lukić?Prema nezvaničnim informacijama, Lukić je godinama bio

blizak sa ljudima iz Državne bezbjednosti, a upućeni tvrde da su ljudi poput Milana Lukića iz
rata izašli sa mnogo ratnih zločina na duši i sa bar nekoliko miliona eura u džepu.- Milan
Lukić je bio tipičan pljačkaš, ratni profiter koji je pod parolom da se bori za srpski
narod otimao od drugih. On nije ratovao zbog svog naroda, već da bi pljačkao, a sve je
radio pod kontrolom službe bezbjednosti. Mnogi su tako stekli bogatstvo, a nije ni čudo
što je izabrao Argentinu za skrivanje jer je ta zemlja najpogodniji azil za kriminalce još
od Drugog svjetskog rata – rekao je bivši funkcioner SDB-a Srbije Božidar Spasić.Na
drugoj strani, kriminolog iz Beograda Marko Nicović ističe da su službe bezbjednosti ratnim
zločincima mogle da obezbjede sve osim novca, za koji su se snalazili sami.- Najčešći metod
za sticanje bogatstva u ratu u BiH i Hrvatskoj bila je otmica ljudi iz imućnijih porodica i
njihovo puštanje uz veliki otkup. Vjerovatno se grupa oko Milana Lukića koristila tim
metodom, a nije isključeno da su vršili i klasične pljačke otmice imovine. Lukić je jedan
od najvećih ratnih profitera na prostoru čitave bivše SFRJ. Pouzdano se zna da se on sa
svojim saborcima u ratu bavio otmicama bogatih Muslimana, koje je oslobađao za
astronomske otkupe. Ljudi, uglavnom gastarbajteri, morali su da plate stotine hiljada
maraka da im ne ubiju rođaka. Sve je to naravno rađeno uz znanje nekih obavještajnih
struktura i Lukić je njima plaćao jedan dio tog novca. Kada na to dodate prihod od
klasične pljačke i otimačine po ratištu, razumjećete da je Lukić za dvije-tri godine zaista
mogao da zaradi milione. Vjerovatno je Sreten Lukić, srbijanski policijski general i
jedan od ključnih ljudi u obavještajnim strukturama Srbije pomogao Milanu da dobije
pasoš na lažno ime i da se prebaci do Argentine.Oni su bliži rođaci i Sreten mu je
omogučio sve ovo.Zahvaljujući Sretenu, Milan je za nekoliko mjeseci tokom 1992
godine od nepoznatog seoskog momka postao vladar Višegrada - kaže Nicović.Priče o
višegradskim strahotama teško će se ikada ispričati do kraja.Mnogi koji su prisustvovali
suđenju Željka Leleka, policajca iz Višegrada, čiji se postupak vodio pred Sudom BiH nisu
mogli do kraja slušati svjedočenja preživjelih.Svjedočenje svjedokinje pod pseudonimom X
zaledilo je dah prisutnima u sarajevskoj sudnici 17.juna 2007. godine.“Željko Lelek, Mile
Joksimović i Vlatko Pecikoza došli su skoro u isto vrijeme. Lelek je bio u taksiju koji je vozio
Boško Đurić. Iz tog auta su izvukli dvije žene, obje u ranim dvadesetim, jedna je u naručju
držala bebu od pet ili šest mjeseci. Vlatko joj je otrgnuo dijete govoreći: ‘Neka beba uzme
malo zraka.’ Uzeo ju je i bacio u zrak. Lelek je u rukama imao nož, na koji je dočekao
malo tijelo”, ispričala je svjedokinja, dodavši kako je Joksimović potom, “da bi zaustavili
djetetu krvarenje”, natjerao majku da liže njegovu krv. Prema navodima optužnice, početkom
juna 1992. godine, Joksimović, Pecikoza i Lelek su doveli na most Mehmed-paše Sokolovića
dvije žene neutvrđenih identiteta, od kojih je jedna imala bebu u rukama. Nakon što je dijete
ubijeno, optuženi je zaklao i obje žene.Prema njenom iskazu, svjedokinja X je sa udaljenosti
od oko pet do šest metara gledala kako Lelek ubija obje žene. “Bilo je tu dosta ljudi, ali niko
nije obraćao pažnju”, kazala je svjedokinja i dodala da je vidjela i kako, nakon ovih
ubistava, Lelek na most dovodi dvojicu muškaraca kojima je naredio da očiste krv i bace tijela
s mosta.
“Prvo su bacili bebu, pa dvije žene u Drinu. Onda su i njih ubili i bacili”, rekla je
zaštićena svjedokinja, ustvrdivši da je lično Lelek ubio jednog, a drugog “neko od prisutnih”
pucajući mu u potiljak. Svjedokinja je tvrdila i da je u junu 1992. godine bila prisutna kada su
se Lelek i Mitar Vasiljević “hvalili” ratnim plijenom.
“Lelek je izvadio kesu za zamrzavanje od dva kilograma. U kesi su bile oči, za koje je
Lelek rekao da ih je izvadio i nauživao se. Vasiljević se hvalio kako se s’ nekom
maloljetnicom proveo i nauživao u ‘Vilinoj vlasi’”, kazala je svjedokinja.

Sud BiH izrekao je 23.maja 2008. godine prvostepenu presudu kojom je Željko Lelek
oglašen krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti - progon i osuđen na kaznu zatvora
u trajanju od 13 godina.

OPTUŽENI

Milan LUKIĆ, od oca Mileta, rođen 6. septembra 1967. u Foči, porijeklom je iz sela Rujište,
otprilike 15 kilometara sjeverno od Višegrada. Lukić je pohađao srednju školu u području
Višegrada i obučio se za metaloprerađivačku struku. Lukić sada posjeduje nekoliko kafića u
Višegradu.Sredoje Lukić, od oca Ðorđa, rođen 5. aprila 1961, u Rujištu, opština Višegrad,
rođak je Milana Lukića. Prije rata Sredoje Lukić je radio kao policajac u Višegradu. Nakon
što je rat počeo, Sredoje Lukić se pridružio paravojnoj jedinici Milana Lukića. Mitar
Vasiljević, od oca Ljubisava, rođen je 25. avgusta 1954. u selu Ðurevići, opština Višegrad.
Prije rata radio je kao konobar u hotelu Panos u Višegradu. Nakon što je rat počeo, Vasiljević
se pridružio paravojnoj jediici Milana Lukića. Mitar Vasiljević od strane snaga SFOR-a
uhapšen je još 25. januara 2000. godine. 25.februara 2004. godine osuđen je na 15. godina
zatvora i prebačen u Austriju na izdržavanje kazne.Tokom suđenja Vasiljević je za zločine
optuživao isključivo Milana Lukića.Pomenuta trojka se tereti za; zločine protiv humanosti
(progon, ubistva - 5 tačaka, nehumana djela - 4 tačke, istrebljenje - 2 tačke) i devet tačaka
zločina protiv običaja i zakona rata (ubistvo - 5 tačaka, surov tretman - 4 tačke).Za zločine
počinjene nad bosanskim Muslimanima u Višegradu Sud BiH je 24. avgusta 2007. godine
osudio Nenada Tanaskovića na 12 godina zatvorske kazne .Nenad Tanasković, bivši pripadnik
Stanice javne bezbjednosti opštine Višegrad, pred Sudom Bosne i Hercegovine proglašen je
krivim za šest od sedam tačaka optužnice – za učestvovanje u oduzimanju slobode, mučenje,
prisilno premještanje, silovanje, uništavanje imovine i progon Muslimana na području opštine
Višegrad . Ono što zapanjuje svako normalno ljudsko stvorenje je ponašanje krvoloka Milana
Lukića pred haškim sudom.Dok preživjeli Višegrađani svjedoče o nezapamćenim zlodjelima
koje je počinio on se smije grohotom i na očigled cijele svjetske javnosti izruguje žrtvama
koje je klao, ubijao i palio. Šta znači kada osumnjičeni ratni zločinac maše
knjigom koja je sveta njegovim žrtvama? Kako je uopšte unijet taj mushaf
u sudnicu? Ovo su, samo naizgled, nelogična pitanja, koja, ako se stave u kontekst onoga
što se dešavalo 15.septembra 2008. godine na suđenju Lukićima, kada je Milan u sudnicu
došao sa svetom knjigom muslimana, Kur’anom. Gledajući ga, Bakira Hasečić, predsjednica
Udruženja “Žena -žrtava rata“, bila je šokirana.“Vidjela sam potom kako Lukić uzima
Kur’an, ostavlja ga, pa ga okreće prema kameri, da je jasno o čemu se radi. Nisam
mogla vjerovati svojim očima. Novinar je završio izvještaj konstatacijom, ili Lukić
prešao na islam, ili je ovo novi vid vrijeđanja žrtava“, kaže Hasečićeva, napominjući da je
u evidenciji njihovog udruženja nekoliko izjava žena-žrtava rata koje su svojim ušima slušale
Milana Lukića kako uči (citira) neke dijelove iz Kur’ana, kao da je rođen u kući hafiza.
“Neki, a ne znajući o kome se radi, nikada nisu mogli pretpostaviti da nije riječ o
Muslimanu“, nastavlja Hasečićeva, napominjući da je to njoj samo još jedan dokaz predratnog
obučavanja za sve vidove specijalnog rata. “Lukić, koji je ubijao, silovao, palio, pogazivši
sve što je humano, najmanje može mahati bilo kojom svetom knjigom, Kur’anom
pogotovo. To je sveta knjiga njegovih žrtava“,smatra Bakira Hasečić. Ali, kako je Lukić
uspio unijeti Kur’an u sudnicu pored tamošnjih strogih pravila? “To je još jedna blamaža
Haškog tribunala“, tvrdi Hasečićeva.Hamdija Vilić, svjedok haškog suda u procesu protiv
Milana Lukića otkrio je da ga je Lukić zvao iz Haga sa ponudom da svjedoči u njegovu
odbranu. Hamdija Vilić je potvrdio da mu je odbrana Milana Lukića u junu 2008. godine
ponudila 100.000 eura da lažno svjedoči i potvrdi alibi optuženom za živu lomaču u
Pionirskoj ulici u Višegradu. On se 22. juna u Zavidovićima sastao sa Lukićevim
posrednicima i advokatima. Ponudili su mu da potpiše unaprijed pripremljenu izjavu u kojoj
je pisalo da je Vilić, kao komandant jedne jedinice Armije BiH, držao Milana Lukića u
okruženju od 13. do 15. juna 1992. godine. Hamdija Vilić je rekao da mu je obećano da će od
optuženog dobiti "sve što mu je potrebno u životu", uključujući i 100 hiljada eura, ukoliko
izjavu potvrdi i pred sudom.Hamdija Vilić, kojem je Lukić u višegradskom naselju Bikavac
zapalio ženu i troje maloljetne djece , naravno da je odbio ovu sramnu ponudu ali je na
sastanka otišao iz čiste radoznalosti da vidi namjere mračnih umova. Nakon Vilićevog
svjedočenja , Lukićev advokat Amerikanac Džejson (Jason) Alarid je izjavio “da je svjestan
da njegovom klijentu po ovim tačkama optužnice prijeti kazna od 40. godina zatvora”. 14.
decembra 2007. godine pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu SIPA uhapsili
Momira Savića, sina Milorada i Vitorke, rođenog 21.01.1952. godine u Drinskom kod
Višegrada, po zanimanju zidara, osumnjičenog za zločin protiv čovječnosti počinjen na
području Višegrada. Predstavnici udruženja žrtava iz Višegrada kažu da je Savić u toku rata
sebe nazvao “vojvodom”, te da je djelovao zajedno sa Milanom Lukićem.Prema dostupnim
informacijama, Savić je bio vođa paravojne formacije “Garavi sokak”, koja je djelovala sa
Lukićem. O ubistvu Suada Kurtića u Donjoj Strmici, općina Rudo, 19.septembra 2008
.godine svjedočili su njegova sestra i njen suprug, koji su 25. maja 1992. godine bili na mjestu
događaja. Oba svjedoka za to ubistvo optužuju Momira Savića. Ovaj “monstrum sa Drine”,
23. maja 1992. godine u grupi s još nekoliko srpskih vojnika u naselju Drinsko iz kuća je
izveo deset muslimanskih civila, svojih komšija sa kojima je odrastao. Nakon toga su civile,
prema navodima, ispitivali i tukli, a zatim odveli na brdo Kik u šumu zvanu Pušin do, gdje su
ih ubili mecima iz vatrenog oružja. Od 7. juna 1992. do kraja septembra 1992. godine, Savić
je, često naoružan, dolazio u kuću jedne Muslimanke i silovao je, govoreći joj da osim
muslimanske, treba da rađa i srpsku djecu i prijetio joj da ne smije nikome ništa reći.

Evo i nekoliko, od stotina, komentara građana Srbije koji su ostavljeni na sajtu RTV B92 iz
Beograda, nakon prvog pojavljivanja Mitra Lukića sa sudu.

-Lukići su na najgori način ukaljali sprski narod nezapamćenim zločinima na početku

rata u Bosni. Na žalost, takvih je još dosta na slobodi. Mi u Srbiji pojma nemamo šta su
sve ovakvi ne ljudi radili po Bosni jer nas je Slobina RTS mašinerija trovala žestokim
lažima i mržnjom sve vreme tokom devedesetih.
(Cex, 24. februar 2006 16:32)

-Ovakve monstrume i slične njemu treba osuditi najtežom kaznom. Takvi sebe ubrajaju
u "najveće" Srbe a nisu u stanju ni da shvate kakvu su sramotu naneli celom srpskom
narodu i mnogim potomstvima tog naroda.Ovaj narod krvavo plaća bestijalnost ovakvih
ne ljudi i takvoj kreaturi bi trebalo oduzeti pravo da se zove Čovek.
(Vera, 24. februar 2006 17:02)

-Tom vojskom je heroj Mladić komandovao. Sve sama deca i žene. Da li Koštunica ovo
čuje i vidi?
(majka, 24. februar 2006 17:06)

"U kući u Pionirskoj ulici 14. juna je tako ubijeno 17 dece, stare od dva dana do 14
godina".... Kakav monstrum. Teško je za takve biti civilizovan i omogučiti im
civilizovano suđenje.
(pera, 24. februar 2006 17:57)

-Ovu životinju su zvali 'Rekorder', jer je pobio rekordno mnogo Muslimana. Jeste
odvratno, i meni se plače i osećam bes, ali treba i to da se zna.
(Srbin, ali ne takav, 24. februar 2006 18:58)

-Jedino nastradali civili (žene, deca, starci, ...) nisu bile krivi. Od srpskih "velikih,
nevinih i časnih" heroja me je već 15 godina stid što sam Srbin. Da taj Lukić, Mladić,
Karadžić i ostala banda imaju i malo ljudskog u sebi rekli bi: "Kriv sam i spreman sam
da odgovaram i priznam svoje zločine." Nažalost, u Srbiji što si veći kriminalac i ubica
to si svetiji i časniji. Mnogo je časnije kriti se, poricati zločine i držati celu naciju kao
taoce, a ne priznati krivicu i ne odgovarati pred pravdom Boga. Gde će im svima duša?
(Ivan, 24. februar 2006 23:53)

Šta sve nije iznedrila majka Srbija!?

Toliko ubica,toliko monstruma,toliko psihopata i deceubica.
Da li vi Srbi ponekad pitate sebe gde se sada nalaze i šta rade svi ti vaši "heroji", recimo
šta danas u Srbiji radi onaj monstrum koji je stranim novinarima priznao do detalja da
je po Kosovo čekičem ubijao decu!
!!!…!!
(Illyria, 25. februar 2006 09:39)