FUNKCIJA PODJELE RADA METOD ZA ODREIVANJE OBJE FUNKCIJE

Smisao rijei funkcija. Rije funkcija upotrebljava se na dva prilino razliita naina. Ona as oznaava sistem ivotnih pokreta bez obzira na njihove posljdice, a as izraava odnos uzajamne saglasnosti koji postoji izmeu tih pokreta i izvijesnih potreba organizma. Funkcija podjele rada nije proizvod civilizacije. Posljedice podjele rada: poveavanje proizvodnih snaga i umjenost radnika, ona je bitan uzrok duhovnog i materijalnog razvia drutva; ona je izvor civilizacije. Umjetnost je apsolutno protivna svemu to podsjea na neku obavezu, s obzirom da u njoj vlada sloboda. Nasuprot tome moral je neophodan minimum, krajnja nunost, bez koje drutva ne mogu da ive. U pravom smislu rijei umjetnost sama po sebi nije moralna. Meu svim elementima civilizacije nauka je jedina koja predstavlja moralno obiljeje. Drutvena solidarnost je moralna pojava koja se, sama po sebi, opire tanom posmatranju i naroito mjerenju. Tamo gdje drutvena solidarnost postoji, ona, uprkos svojoj nematerijalnoj prirodi, ne ostaje u stanju iste mogunosti, nego potvruje svoje prisustvo uoljivim posljedicama. Tamo gdje je snana ona snano upuuje ljude jedne prema drugima, esto ih dovodi u vezu, umnoava prilike koje oni imaju da zasnuju uzajamne odnose. to su lanovi jednog drutva u veoj mjeri solidarni, oni utoliko u veoj mjerio dravaju razne odnose bilo jedni s drugima, bilo s grupom kao cjelinom. Broj tih odnosa nuno je srazmjeran broju pravnih pravila koja ih uslovljavaju. Opti ivot drutva ne moe da se proiri na neko polje, a da se na njega u isto vrijeme i u istoj srazmjeri ne proiri i pravni ivot. Drutveni odnosi se mogu ustaliti, a da pri tome ne uzmu na sebe pravni oblik. Ima ih ije ureenje ne dostie do tog stanja vrstine i tanosti; oni zbog toga ne ostaju neodreeni, nego, umjesto da budu regulisani pravom, bivaju regulisani obiajima. Podjela prava: jasno i privatno pravo; za prvo se smatra da ureuje odnose pojedinca sa dravom, drugo odnose pojedinaca izmeu njih. Svako pravo je privatno, u tome smislu to su uvijek i svuda pojedinci ti koji su prisutni i koji postupaju; ali naroito svako pravo je javno, u

tome smislu to je ono drutvena funkcija i to su svi pojedinci, iako p o raznim osnovama funkcioneri drutva. Pravna pravila treba razvrstati prema razliitim sankcijama koje su im pridodate. Njih ima dvije vrste. Jedne se sastoje prije svega u nekom bolu, ili, u najmanju ruku, u nekom utrbu koji se nanosi uiniocu, njima je svrha da ga pogode u njegovoj imovini, ili u njegovoj srei, ili u njegovoj slobodi, da ga lie neke stvari koju uiva. Kaemo da su one kaznene; to je sluaj krivinog prava. Sankcije koje prate iskljuivo moralna pravila nose isto obiljeje; samo one se primjenjuju na jedan difuzan nain, od strane cijeloga svijeta bez razlike, dok se sankcije krivinog prava primjenjuju posredstvom odreenog organa, one su organizovane. Pravna pravila razvrstavamo u dvije velike grupe, prema tome da li one povlae sobom organizovane kaznene sankcije, ili samo restitutivne sankcije. Prva obuhvata cijelo krivino pravo, druga graansko pravo, trgovako pravo, sudske postupke, upravno i ustavno pravo, sa izuzetkom krivinih propisa koji se u njima mogu nai. Restitutivno pravo ne povlai sobom nuno patnju inioca, on biva lien svake drutvene vrijednosti.

MEHANIKA SOLIDARNOST ILI SOLIDARNOST PO SLINOSTIMA

Veza drutvene solidarnosti kojoj odgovara kazneno pravo je veza ije prekidanje sainjava krivino djelo. Jedina obiljeja zajednika svim krivinim djelima koja su ili koja su bila priznata kao takva su ova: krivino djelo vrijea osjeanja i shvatanja koja imaju svi normalni pojedinci posmatranog drutva; ta osjeanja i shvatanja su snana; ona su odreena.

Krivino djelo je dakle in koji, vrijea snana i odreena stanja kolektivne svijesti. Svako pisano pravo ima dvostruku svrhu: da naloi izvjesne obaveze, da odredi sankcije koje su im pridodate. Krivino pravo, izrie samo sankcije, ali ne kae nita o obavezama na koje se one odnose. Dijeljenje kaznene pravde uvijek tei da ostane vie ili manje difuzno. U vrlo razliitim tipovima drutva, nju ne vri organ nekog posebnog suda, nego u njoj uestvuje u uoj ili iroj mjeri cijelo drutvo. U primitivnim drutvima, u kojima je cjelokupno pravo krivino, narodna skuptina je ta koja dijeli pravdu. Krivino pravo se tee mijenja nego obiaji, ono predtavlja oblast pozitivnog prava koja se navie odupire promjeni. Skup vjerovanja i osjeanja zajednikih prosjenom lanu jednog istog drutva ini odreen sistem koji ima svoj sopstveni ivot; moemo ga nazvati kolektivna ili zajednika svijest. Ako je definicija krivinog djela tana ona mora objanjavati sva obiljeja kazne. Odreivanje tih obiljeja: kazna je reakcija strasti stupnjevite jaine; ta reakcija strasti dolazi od drutva; ta reakcija se vri posredstvom jednog organizovanog tijela.

Na prvom mjestu, kazna se sastoji u reakcij strasti. Primitivni narodi kanjavaju radi kanjavanja, nanose patnju krivcu jedino da bi ga izloili patnji i ne oekujui za sebe nikakvu korist od patnje koju mu nanose. Dokaz za ovo je to oni ne trae ni da pravedno kazne ni da korisno kazne, nego samo da kazne. Ali danas, kazna je izmijenila prirodu; drutvo ne kanjava vie da se osveti, nego da se brani. Bol koju ono zadaje odsada je u

njegovim rukama samo mudro oruje zatite. Kaznu vie ne odreuje srdba, nego smiljena opreznost. Kazna je ostala, bar djelimino, djelo osvete. Sa nepopravljivim kradljivcem postupalo bi se kao sa nepopravljivim ubicom. Pravila koja sankcionoe kazneno pravo izraavaju najbitnije drutvene slinosti; prema tome, ono odgovara drutvenoj solidarnosti koja proistie iz slinosti i mijenja se kao i ona. U nama postoje dvije svijesti: jedna sadri samo stanja koja su lina svakome od nas i koja ine da se razlikujemo od drugih, dok su stanja koja obuhvata druga svijest zajednika cijelome drutvu. Prva predstavlja i sainjava samo nau individualnu linost, druga predstavlja kolektivni tip i, prema tome, drutvo bez koje on ne bi postojao. Meutim, iako su odvojene, ove dvije svijesti su povezane jedna s drugom, poto na kraju krajeva ine samo jedno, budui da za obje postoji samo jedna i istovjetna organska podloga. One su dakle solidarne. Otuda proistie jedna solidarnost suis generis koja, nastala iz slinosti, neposredno vezuje pojedinca za drutvo. To je ona solidarnost koju izraava kazneno pravo.

SOLIDARNOST PROISTEKLA IZ PODJELE RADA ILI ORGANSKA SOLIDARNOST

Poto su pravila praena restitutivnom sankcijom tua zajednikoj svijesti, odnosi koje ona regulie ne pripadaju onim pravilima koja se tiu svih bez razlike; to znai da se ti odnosi zasnivaju neposredno, ne izmeu pojedinaca i drutva, nego izmeu ogranienih i posebnih dijelova drutva koje ti odnosi povezuju jedne s drugima. Ti odnosi su veoma razliiti od onih koje ureuje kazneno pravo,jer ovo pojedinanu svijest vezuje direktno i bez posrednika za kolektivnu svijest, to jest pojedinca za drutvo. Ovi odnosi mogu dobiti dva veoma razliita oblika: as su negativni i svode se na isto uzdravanje; as su pozitivni ili odnosi saradnje. Negativni odnos koji moe da poslui kao obrazac drutvima jeste onaj koji vezuje stvar za linost. Stvari sainjavaju dio drutva potpuno onako kao i lica, igraju u njemu posebnu ulogu. Pravnici razlikuju dvije vrste prava: jednima daju ime stvarnih, drugima ime linih prava. Pravo svojine, hipoteka pripadaju prvoj vrsti, pravo potraivanja drugoj. Stvarna solidarnost neposredno vezuje stvari za lica, ali ne i lica meusobno. U krajnjem sluaju, ovjek moe da vri neko stvarno pravo vjerujui da je sam na svijetu, ne vodei rauna o drugim ljudima. Stvarna prava ne dolaze u sukob, neprijateljstva su otklonjena, ali nema aktivnog sudjelovanja, ne postoji consensus. Pravo svojine je njihov najsavreniji obrazac. Pravo pojedinaca, kako njima samima tako i na stvarima, mogu se odrediti samo zahvaljujui dogovorima i uzajamnim ustupcima; jer sve ono to se dodjeljuje jednima nuno se naputa od drugih. Odnosi koje regulie kooperativno pravo praeno restitutivnim sankcijama i solidarnost koju ti odnosi izraavaju proistie iz podjele rada. to su drutva primitivnija, meu pojedincima ima utoliko vie slinosti; tjelesne slinosti, psihike slinosti. Suprotno miljenje, dolazi otud to se kolektivni tipovi mijeaju sa individualnim tipovima. Prvi se, u stvari, gube, dok se drugi mnoe i postaju izrazitiji. S druge strane, podjela rada, u poetku nepostojea, stalno se dalje razvija.

PROGRESIVNA NADMO ORGANSKE SOLIDARNOSTI I NJENE POSLJEDICE

Dananja nadmo kooperativnog prava nad represivnim pravom dokazuje da su drutvene veze koje proistiu iz podjele rada danas brojnije od onih koje proistiu iz drutvenih slinosti. Ono po emu se mjeri relativna snaga dvaju drutvenih veza jeste nejednaka lakoa s kojom se one raskidaju. Manje otporna je oigledno ona koja se kida pod manjim pritiskom. Meutim, ta kidanja su naea i najlaka u niim drutvima, u kojima je solidarnost po slinosti jedina ili skoro jedina. Sasvim drukije biva ukoliko se rad vie dijeli. Razliiti dijelovi skupine, zato to ispoljavaju razliite funkcije, ne mogu se lahko razdvojiti. U isto vrijeme dok su manje vrste, veze koje proistiu iz slinosti poputaju u koliko drutvena evolucija ide naprijed. U stvari, mehanika solidarnost zavisi od tri uslova: 1. Od relativnog obima kolektivne (zajednike) svijesti i individualne svijesti. Oni imaju utoliko vie snage ukoliko prva potpunije pokriva drugu. 2. Od jaine stanja kolektivne svijesti. 3. Od stepena odreenosti stanja iz kojih se sastoji kolektivna svijest. Meutim, dok prvi od ovih uslova ostaje u najveoj mjeri stalan, dva ostala opadaju. Snana i odreena stanja kolektivne svijesti su korijeni kaznenome pravu. U jednostavnim drutvima, u kojima je predanje svemono i u kojima je skoro sve zajedniko, i najdjetinjastiji obiaji postaju silom navike imperativne dunosti. U Kini kanjava se ljekar koji nije pravilno propisao lijek. Najznaajniji gubitak koji je pretrpilo kazneno pravo jeste gubitak izazvan potpunim ili skoro potpunim ieznuem prestupa protiv religije. Sva ili skoro sva krivina djela sastoje se u injenju, ne u proputanju. Glavna koja se navode, su ova: poricanje vjere u bogove, i njihovo postojanje, i njihov udio u ljudskim stvarima, oskvrnue sveanosti, prinoenje rtava, igara, hramova i oltara; povreda prava utoita, proputanje ili naruavanje vjerskih obreda od strene svetenika, posjeivanje hramova od strane onih kojima je pristup u njih zabranjen.

U Atini, oskrvnue hramova, unoenje najmanjeg nereda pri bogosluenjima, ponekad ak najmanja povreda obreda, bili su kanjavani smrtnom kaznom. Ponekad se tvrdi kako zloini protiv individualne linosti nisu bili priznati kod niih naroda, da su kraa i ubistvo kod njih ak bili uvaavani. Od trenutka kad ljudi obrazuju drutvo, ma koliko ono bilo tek u povoju, moraju postojati pravila koja ureuju njihove odnose, te dosljedno tome, i izvjestan moral koji, iako nije slian naem, pri svemu tome postoji. S druge strane, ako ima nekog pravila zajednikog svim tim stepenima morala, to je zacijelo pravilo koje zabranjuje zloine protiv linosti; jer ljudi koji su slini jedni drugima ne mogu ivjeti zajedno, a da svaki od njih ne osjea prema sebi sli nima neku simpatiju koja se odupire svakom postupku podobnom da izazove njihovu patnju. U cjelini, zajednika svijest sadri sve manje i manje snanih i odreenih osjeanja i shvatanja; razlog tome je to srednja jaina i srednji stepen odreenih kolektivnih stanja stalno opadaju. Stanja zajednike svijesti, osobito snana dobijaju religijsko obiljeje, meutim, religija obuhvata sve manju oblast drutvenog ivota. Zakon je historije da mehanika solidarnost, koja je u poetku jedina ili skoro jedina, postepeno gubi tle, a da organska solidarnost malo-pomalo postaje nadmona. Ali kad se mijanja nain na koji su ljudi solidarni, mora se mijenjati i sklop drutva. Ako pokuamo da zamislimo idealan tip nekog drutva ija bi kohezija proisticala iskljuivo iz slinosti, mogli bismo ga pojmiti kao potpuno jednorodnu masu iji se dijelovi ne razlikuju jedni od drugih, te prema tome ne bi bili meusobno rasporeeni, kao masu koja bi, rijeju, bila liena svakog odreenog oblika i svake organizacije. Skupina s takvim obiljejima naziva se horda. Jedan skoro savreno ist obrazac te drutvene organizacije nalazimo kod Indijanaca u Sjevernoj Americi. Naziv klan dajemo hordi koja je prestala biti nazavisna da bi postala sastavni dio ire grupe, a naziv segmentna drutva sastavljena od klanova narodima koja su postali putem udruivanjem klanova. Klan je porodica, u tome smislu to se svi lanovi koji ga sainjavaju smatraju kao da su roaci jedni drugima, i to su u stvari, veim dijelom, krvni srodnici. Srodstvo koje stvara krvna veza uglavnom je ono to ih dri u zajednici. Ali, s druge strane, to nije porodica u pravom smislu rijei; jer da bi ovjek njoj pripadao, nije nuno da sa ostalim lanovima

klana ima odreene odnose krvnog srodstva. Dovoljno je ako ima neku spoljanju oznaku koja se po pravilu sastoji u injenici da nosi isto prezime. Klan je osnovna politika jedinica, starjeine klanova su jedine drutvene vlasti. Ova organizacija bi se mogla nazvati i politikoporodinom. Ali, na ma koji nain da je nazovemo, ova organizacija, potpuno kao i organizacija horde, ije je samo prduenje, ne sadri drugu solidarnost do one koja proizlazi iz slinosti, poto je drutvo obrazovano iz slinih segmenata i poto se ovi, sa svoje strane, sastoje isljuivo iz jednorodnih elemenata. Poznato je da religija u njima proima cjelokupan drutveni ivot, ali razlog tome je to se drutveni ivot tu sastoji skoro iskljuivo iz vjerovanja i zajednikih obiaja koji zahvaljujui jednodunoj saglasnosti dobijaju sasvim osobitu sangu. Kod primitivnih naroda pojavila se podjela rada. Meutim, veza koja, spaja pojedinca sa starjeinom istovjetna je sa onom koja, u nae vrijeme, vezuje stvar za linost. Ti odnosi nemaju niega od one uzajamnosti koju stvara podjela rada. Solidarnost je uvijek mehanika dokle god se podjela rada ne razlikuje u veoj mjeri. Organizovani tip odgovara organskoj solidarnosti. Sasvim je drukiji sklop drutava u kojima preovladava organska solidarnost. Ona se sastoje, ne iz redanja slinih i jednorodnih segmenata, nego iz odreenog sistema razliitih organa od kojih svaki ima posebnu ulogu, a koji se i samo sastoje od diferenciranih dijelova. Drutveni elementi nisu poredani ni linijski kao prstenovi u lancu, niti su uklopljeni jedni u druge, nego su koordinova ni i potinjeni jedni drugima oko jednog istog sredinog organa. U ovom drutvenom tipu pojedinci se grupiu, ne vie po njihovim odnosima potomstva, nego po posebnoj prirodi drutvene djelatnosti kojoj se posveuje. Njihova priroda i nuna drutvena sredina nije vie rodna sredina, nego profesionalna sredina. Ono to obiljeava mjesto svakome, nije vie krvna veza, stvarna ili prirodna, nego funkcija koju vri. Stanovnitvo se vie ne dijeli prema krvnom srodstvu, stvarnom ili zamiljenom, nego prema podjeli teritorije. Segmenti nisu vie porodine skupine, nego teritorijalne jedinice. Teritorijalne jedinice tee da se specijalizuju u obliku razliitih tkiva, organa ili aparata, sasvim kao nekad klanovi.

ORGANSKA SOLIDARNOST I UGOVORNA SOLIDARNOST

Razlikovanje organske solidarnosti i industrijske solidarnosti kod g.Spensera, ova posljednja bi bila isljuivo ugovorna. Tano je da u industrijskim drutvima g.Spensera, sasvim kao i u organizovanim drutvima, drutveni sklad nuno proistie iz podjele rada. Njega odlikuje to to se sastoji u saradnji koja se obavlja automatski, samim tim to svako ide za svojim sopstvenim koristima. Dovoljno je da se svaki pojedinac posveti posebnoj funkciji da bi postao, silom prilike, solidaran sa ostalima. Za g.Spensera, industrijska solidarnost, kako je on naziva, predstavlja dvije sljedee odlike: poto je ona samonikla nema potrebe ni za kakvim prinudnim aparatom ni da bi se stvorila niti da bi se odrala. Drutvo se dakle ne mijea da bi obezbijedilo saradnju koja se uspostavlja potpuno sama. Svaki ovjek moe da se izdrava svojim radom, da razmjenjuje svoje proizvode za tue proizvode, da prua svoju pomo i da prima naknadu, da ulazi u ovo ili ono udruenje da bi vodio preduzee, malo ili veliko, ne povinjavajui se upravi drutva u njegovoj cjelini. U tim uslovima jedina veza, koja ostaje meu ljudima jeste ptpuno slobodna razmjena. Meutim, redovni oblik razmjene je ugovor. Ugovorom nazivamo svako pristupanje koje pojedinac, kad odraste, vri prema drutvu u kome je roen, samim tim to nastavlja da u njemu ivi. Po tome miljenju, nema drutva ni u sadanjosti ni u prolosti, koje nije ili koje nije bilo ugovorno; jer nijedno ne bi moglo opstati pod iskljuivim dejstvom prinude. Ali ako via drutva ne poivaju na nekom osnovnom ugovoru koji obuhvata opta naela politikog ivota, ona bi imala ili bi teila da imaju za jedinstvenu osnovu, prema g.Spenseru, prostran sistem posebnih ugovora koji meusobno vezuju pojedince. Ovi bi zavisili od grupe jedino u mjeri u kojoj bi zavisili jedni od drugih, a zavisi li bi jedni od drugih iskljuivo u mjeri obiljeenoj privatnim i slobodno zakljuenim ugovorima. Drutvena solidarnost ne bi dakle bila nita drugo do spontan sporazum pojedinanih interesa, sporazum kome su ugovori prirodan izraz. Po priznanju g.Spensera, industrijsko drutvo nigdje ne postoji u istome stanju; to je jedan djelimino idealan tip koji se sve vie izgrauje tokom evolucije, ali koji jo uvijek nije potpuno ostvaren.

Tano je da ugovorni odnosi, koji su u poetku bili rijetki ili ih uopte nije bilo, postaju sve brojniji ukoliko se drutveni rad vie dijeli. Ali ono to g.Spenser, izgleda, nije primijetio, jeste da se istovremeno razvijaju i neugovorni odnosi. Prije svega, znamo da je porodini ivot, od prostog kakav je bio u poetku, postajao sve sloeniji, to jest da su razne vrste pravnih odnosa koje nastaju iz porodinog ivota daleko brojnije nego ranije. Izraz branih odnosa su brak i usvojenje, a to su ugovori. Ali injenica je upravo, to se vie pribliavamo najviim drutvenim tipovima, da istovremeno i te dvije pravne ustanove gube svoje isto ugovorno obiljeje. Ne samo u niim drutvima, nego i u samom Rimu, do kraja carstva, brak ostaje isto privatan posao. To je po pravilu, prodaja, stvarna kod primitivnih naroda, prividna kasnije, ali koja je punovana samim pristankom stranaka datim na vjerodostojan nain. Ni svean oblik bilo kakve vrste, niti uee bilo koje vlasti nisu tada bili potrebni. Brak dobija drukije obiljeje tek sa hrianstvom. Hriani su stekli naviku da njihovu vezu blagoslovi neki svetenik. Donesen je zakon da se brak vie ne zakljuuje slobodno, nego posredstvom jedne javne sile, naime Crkve, a uloga ove se ne svodi samo na ulogu svjedoka, nego je ona i iskljuivo ona ta koja stvara pravnu vezu za ije je zasnivanje dotle bila dovoljna samo volja pojedinaca. Poslije toga, graanska je vlast zamijenila u ovoj funkciji religijsku vlast, u isto vrijeme je bio proiren udio drutvene intervencije i nunih formalnosti. Kod Arabljana, prije Muhammeda, usvojenje je esto sluilo da se zasnuju prave porodice. esto se dogaalo veem broju lica da se uzajamno usvoje; ona su tada postajala braa ili sestre jedni drugima, i srodstvo koje ih je vezivalo bilo je tako snano kao da vode porijeklo od zajednikog pretka. Na istu vrstu usvojenja nalazimo i kod Slovena. Vrlo esto, lanovi raznih porodica uzimaju se za brau i sestre i obrazuju ono to se naziva pobratimstvo. Ta drutva se ugovaraju slobodno i bez formalnosti, za njihovo osnivanje dovoljan je sporazum. Meutim, veza koja spaja tu brau po izboru, ak je jaa od veze koja potie iz prirodnog bratstva. Dok porodine obaveze postaju brojnije, one istovremeno dobijaju javni karakter. Ne samo da, naelno, one nemaju ugovorno porijeklo, nego i uloga koju tu igra ugovor biva stalno sve manja. Bez sumnje, kad se ljudi vezuju ugovorom, razlog je to oni, usljed podjele rada, bilo proste, bilo sloene, imaju potrebe jedni za drugima. Ali, da bi skladno saraivali, nije dovoljno da stupaju u odnose, ak ni da osjeaju stanje uzajamne zavisnosti u kome se nalaze. Potrebno je da dunosti i prava svakog budu utvreni, ne samo s obzirom na prilike koje su

postojale u trenutku sklapanja ugovora, nego i s obzirom na okolnosti koje mogu nastati i izmijeniti ih. Podjela rada interese ne mijea, ako ih ini solidarnim; ona ih ostavlja da budu odvojeni i suparniki. Ugovor, kae g.Spenser, ima za predmet da radniku obezbijedi naknadu ravnu troku koji mu je prouzrokovao njegov rad. Kaemo da je upravno pravo skup pravila koja odreuju na prvom mjestu funkcije sredinog organa, i njihove odnose, zatim funkcije organa koji su neposredno potinjeni prethodnome, njihove odnose jednih s drugima, sa prvima i s difuznim funkcijama drutva. Historija pokazuje da je upravno pravo, redovno, utoliko razvijenije ukoliko drutva pripadaju viem tipu; naprotiv, to se vie vraamo u prolost, ono je sve manje razvijeno.

UZROCI I USLOVI NAPRECI U PODJELI RADA I U SREI

Kojim uzrocima se mogu pripisati napreci u podjeli rada? Prema najrasprostranjenijoj teoriji, njen jedini izvor bila bi elja koju ima ovjek da neprekidno poveava svoju sreu. Poznato je, da dohodak biva sve vei to se rad sve vie dijeli. Sredstva koja nam on stavlja na raspolaganje su obilnija, isovremeno su i boljeg kvaliteta. Nauka se obrauje bolje i bre; umjetnika djela su mnogobrojnija i istananija; industrija proizvodi vie i njeni proizvodi su savremeniji. A ovjek osjea potrebu za svim tim stvarima, ini se dakle da bi on morao biti utoliko sretniji ukoliko ih ima u veem broju, te da je dosljedno tome, razumljivo podstaknut da tei za njima. U svakom trenutku historije, srea za koju smo sposobni da je uivamo ograniena je. Ako podjela rada ne bi imala drugih uzroka, ona bi se dakle brzo zaustavila, kad jednom dostigne granicu sree. Ta granica uzmie ukoliko se ovjek preobraava. Ali ti preobraaji, pod pretpostavkom da nas ine sretnijima, nisu nastali radi postizanja toga rezultata; jer, dugo vremena, oni su bolni i bez naknade. Ako bi podjela rada stvarno napredovala jedino da bi poveala nau sreu, ona bi ve davno postigla svoju krajnju granicu, kao i civilizacija koja iz nje proishodi, te bi se i jedna i druga zaustavile. Sama koncentracija ovjeka, uzeta u svakom pojedinom trenutku historije ograniava ljudsku sreu. Imajui u vidu njegov prirodni sklop, stepen tjelesnog i moralnog razvoja do kojeg je on stigao, postoji odreen maksimum sree kao i maksimum aktivnosti koje on ne moe da prevazie. Da bi potreba za veom sreom mogla objasniti razvoj podjele rada, bilo bi dakle potrebno da je taj razvoj istovremeno bio i uzrok promjenama koje su se postepeno odigravale u ljudskoj prirodi, da su se ljudi preobraavali radi toga da postaju sretniji. Ali, pod pretpostavkom ak da su ti probraaji konano imali takav ishod, nemogue je da su oni i nastali u takvom cilju, te, prema tome, oni zavise od nekog drugog uzroka. Zaista, svaka promjena u ivotu, bila ona iznenadna ili pripremljena, predstavlja uvijek bolnu krizu, jer vrijea steene nagone koji pruaju otpor. Mogue je da ivot vezan za jedno stalno mjesto prua vie mogunosti za sreu nego nomadski ivot; ali kad se, vijekovima, nije vodio drugi osim ovog posljednjeg, onda ga se nije lahko osloboditi.

Jedna iskustvena injenica koja dokazuje da je ivot u naelu dobra stvar jeste da ga daleko najvei broj ljudi vie voli od smrti. Da bi tako bilo, potrebno je, da u prosjenom ovjeijem ivotu, srea pretee nad nesreom. Samoubistvo se uglavnom pojavljuje sa civilizacijom. Odnosno, jedino samoubisvo koje se zapaa u niim drutvima kao stalna pojava prua sasvim posebna obiljeja koja ine od njega specijalan tip ije znaenje nije isto. Ono nije in oajanja, nego odricanja. Ako kod nekadanjih Danaca, kod Kelta, kod Traana, starac koji je dospio u duboke godine uduzima sebi ivot, on to ini to mu je dunost da svoju druinu oslobodi jednih nekorisnih usta. Pravo samoubistvo, ubistvo iz oaja, je stalna boljka civilizovanih naroda. Uzroci od koji h zavisi porast samoubistava kod civilizovanih naroda nose nesumljivo obiljeje optosti. Samoubistvo se ne dogaa na izdvojenim takama, u izvijesnim dijelovima drutva uz iskljuenje ostalih: ono se zapaa svuda. To znai da je srea ije opadanje potvr uje razvitak samoubitava, prosjena srea.

UZROCI

Uzroci koji uzrokuju podjelu rada: 1. Iezavanje segmentnog tipa, to jest poveavanje moralne gustine drutva, oliene u poveavanju materijalne gustine. 2. Poveavanje obima drutava, pod uslovom da je ono praeno poveavanjem gustine. Porast podjele rada je dakle posljedica te injenice to drutveni segmenti gube od svoje individualnosti, to pregrade koje ih razdvajaju postaju poroznije, jednom rijei to se meu njima obavlja jedno sraivanje koje drutvenoj grai daje slobodu da ulazi u nove mogunosti. Potpuno zgunjavanje drutava tokom historijskog razvoja obavlja se na tri osnovna naina. 1. Dok se nia drutva rasprostiru na povrinama koje su ogromne s obzirom na broj pojedinaca koji ih sainjavaju, stanovnitvo se u naprednijih naroda sve vie zbija. 2. Obrazovanje gradova i njihov razvoj je drugi znak, jo karakteristiniji, za istu pojavu. Porast prosjene gustine moe biti iskljuivo posljedica stvarnog poveanja raanja, te se, prema tome, moe uskladiti s veoma slabom koncentracijom, veoma uoljivim odravanjem segmentnog tipa. 3. Broj i brzina sredstava saobraaja i transmisije. Podjela rada se mijenja u pravoj srazmjeri sa obimom i zgusnutou drutava, i ako tokom drutvenog razvoja neprekidno raste, razlog toga je to drutva stalno postaju sve zgusnutija, i najee obimnija. Podjela rada nastaje samo u krilu formiranih drutava.

PROGRSIVNA NEODREENOST ZAJEDNIKE SVIJESTI I NJENI UZROCI

Podjela rada moe napredovati jedino ako se individualna promjenljivost poveava, a ova se poveava jedino ako zajednika svijet opada. Mnogobrojni su primjeri u kojima se moe neposredno posmatrati taj potirui uticaj zajednike svijesti na podjelu rada. Dokle god zakon i obiaji budu od neotuivosti i nedjeljivosti nepokretne svojine inili jednu strogu obavezu, uslovi koji su nuni za podjelu rada nee se ostvariti. Svaka porodica obrazuje vrstu zbijenu masu, i sve se one odaju istom zanimalju, iskoritavanje nasljednog imanja. Kako se drutvena sredina iri, kolektivna svijest se sve vie udaljava od konkretnih predmeta te, postaje apstraktnija. Neodreenost ostavlja vie mjesta individualnoj promjenljivosti. Meutim, to zajednika svijet postaje optija, ona utoliko vie mjesta ostavlja individualnim razlikama. Snagu kolektivnih stanja ne ini samo to to su ona zajednika sadanjem narataju, nego naroito to su, najveim dijelom, zavijetanje ranijih narataja. Zajednika svijest se stvara veoma sporo i tako isto sporo se i mijenja. Ukoliko se drutvo iri i usredsreuje, ono obavija pojedinca sa sve vee daljine te je, dosljedno tome, u stanju da s manje uspjeha obuzdava razlazne tenje koje se javljaju. Veliki pokreta panje, naime interes, nedostaje vie ili manje potpuno. Mi el imo da saznamo djela i postupke neke linosti samo ako njena slika budi u nama sjeanja i uzbuenja koja su za nju vezana, i ta elja je utoliko ivlja ukoliko su tako probuena stanja svijesti brojnija i jaa. Ako je, naprotiv, u pitanju neko koga mi viamo tek s vremena na vrijeme i uzgred, ono to se na njega odnosi, s obzirom da ne izaziva u nama nikakav odjek, ostavlja nas hladnim, te, prema tome, nismo podstaknuti ni da se obavjetavamo o onome to se njemu dogaa, niti da pratimo ta on radi. Kolektivna radoznalost je utoliko ivlja ukoliko su lini odnosi meu pojedincima postojaniji i ei; s druge strane, jasno je da su oni utoliko rjei i krai ukoliko je svaki pojedinac u odnosima s veim brojem drugih. Eto zbog ega se pritisak mnjenja osjea s manje snage u velikim centrima. Razlog je to je svaija panja rasuta u suvie velikom broju razliitih pravaca, i to se, uz to, ljudi meusobno manje poznaju.

NASLJEDNOST

Nasljednost je prepreka naprecima podjele rada. Pojedinac stie roenjem sklonosti i sposobnosti koje ga predodreuju za izvjesne funkcije vie nego za ostale, i te predodreenosti svakako da imaju izvjesnog uticaja na nain na koji se zadaci rasporeuju. Kako su te uroene sklonosti na nas prenesene putem naih predaka, one se ne odnose na uslove u kojima se pojedinac sad nalazi, nego na uslove u kojima su ivjeli njegovi preci. One nas dakle vezuju za nau rasu, kao to nas kolektivna svijest vezuje za nau grupu, i time sputavaju slobodu naeg kretanja. Nasljednost gubi svoj uticaj jer se sastoji iz sve znaajnijih naina postupanja koji nisu nasljedno prenosivi. Dokaz: a) ne stvaraju se nove rase; b) nasljednost uspjeno prenosi samo opte i proste sposobnosti.

NEPRAVILNI OBLICI PODJELA ANOMINOG RADA

Nepravilni sluajevi u privrednom ivotu; industrijske krize su ee ukoliko se rad vie dijeli; suparnitvo rada i kapitala. Prvi sluaj ove vrste pruaju nam idustrijske i trgovake krize, preko steajeva koji istovremeno predstavljaju djelimina kidanja organske solidarnosti; neke drutvene funkcije nisu prilagoene jedne drugima. Neprijateljstvo izmeu rada i kapitala prua drugi, jo uoljiviji primjer, za istu pojavu. Ukoliko se industrijske funkcije vie specijalizuju, borba postaje ea, o pojaanju solidarnosti nema ni rijei. U srednjem vijeku, radnik svuda ivi pored svog gospodara, saraujui s njim. Obojica su pripadala istom esnafu i ivjela istim ivotom. I jedan i drugi bili su skoro jednaki; svako ko je izuio zanat mogao je, bar u mnogim zanimanjima, d a otvori radnju ako je imao s im. Sa XV vijekom, stvari poinju da se mijenjaju. Esnaf nije vie zajedniko utoite; on je u iskljuivoj vlasti gazda koje u njemu o svemu odluuju sami. Od toga doba, ustanovljava se opta granica izmeu gospoara i radnika. im bi radnici nali da imaju razloga da se ale, oni bi stupali u trajk, ili bi proglaavali zabranu zapoljavanja za odreeni grad, za odreenog poslodavca, i svi su bili obavezni da se pridravaju zajednike zapovijedi. Snaga udruivanja pruala je radnicima sredstvo da se istim orujem bore protiv svojih gazda. Meutim, stvari su bile daleko od toga da su ve tada stigle do take na kojoj su danas. Radnici su se bunili da bi postigli vee nadnice ili neku drugu izmjenu u uslovima rada, ali nisu gledali u gazdi svog vjeitog neprijatelja kome se pokoravaju zato to su na to prinueni. U XVII poinje tree razdoblje ove historije radnikih klasa: nastanak velike industrije. Radnik se potpuno odvaja od poslodavca. Svako ima svoj posao i sistem podjele rada je napredovao. Drava se kao organ ravija s podjelom rada, ne da bi joj predstavljala protivteu, nego usljed izvjesne mehanike nunosti. Nije drava ta koja moe, u svakom asu, da odreuje uslove raznih trita, da utvruje cijene stvarima i uslugama, da dovodi u sklad proizvodnju s potrebama potronje itd.

Ako podjela rada ne stvara solidarnost, razlog tome je to odnosi organa nisu regulisani, to se oni nalaze u stanju anomije. Poto odreen skup pravila predstavlja konaan oblik koji vremenom dobijaju odnosi koji se spontano uspostavljaju izmeu socijalnih funkcija, moe se rei a priori da je stanje anomije nemogue svuda gdje su solidarni organi u dovoljnom i u dovoljno trajnom dodiru. Istovremeno sa irenjem trita, pojavljuje se i velika industrija. Ona ima za posljedicu da preobraava odnose poslodavaca i radnika. Mainski rad zamjenjuje ljudski rad; rad u fabrici rad u maloj radionici. Radnik je izgubljen u gomili drugih radnika, otrgnut je od svoje porodice preko cijelog dana; ivi sve vie odvojen od onoga ko ga zapoljava itd. Ti novi uslovi industrijskog ivota zahtijevaju novu organizaciju; ali kako su se ti preobraaji izvrili izvaredno brzo, interesi u sukobu jo nisu imali vremena da se uravnotee. Podjela rada pretpostavlja da radnik ne gubi iz vida svoje saradnike, da djeluje na njih i da prima njihov uticaj. On dakle nije maina to ponavlja pokrete kojima ne vidi smjera, nego on zna da oni vode u nekom pravcu, ka nekom cilju koji on vie ili manje razgovjetno shvata. On osjea da slui neemu.

PODJELA IZNUENOG RADA

Ustanova klasa ili kasta sainjava jednu organizaciju podjele rada, i to je organizacija strogo ureena pravnim pravilima; meutim, ona je esto izvor razdora. Nie kase budui da nisu ili da vie nisu zadovoljne ulogom koju im je dodjelio obiaj ili zakon, eznu za funkcijama koje su im zabranjene i pokuavaju da ih oduzmu onima koji ih vre. Otuda unutranji ratovi koji su izazvani nainom na koji je rad raspodjeljen. Da bi podjela rada proizvela solidarnost, nije dovoljno da svako ima svoj zadatak, potrebno je jo da mu taj zadatak i odgovara. Ako ustanova klasa ili kasta dovodi do bolnih trenja, umjesto da stvara solidarnost, razlog tome je to raspodjela drutvenih funkcija na kojoj se ona zasniva ne odgovara, ili bolje rei vie ne odgovara raspodjeli prirodni darova. Nie klase na kraju krajeva ne ude za ivotom viih klasa jedino iz sklonosti za ugledanjem. Ugledanje samo po sebi nije u stanju nita da objasni, jer ono pretpostavlja i neto drugo sem samog sebe. Ono je mogue samo izmeu bia koja su ve slina i u mjeri u kojoj su slina; ono ne nastaje izmeu razliitih vrsta ili podvrsta. Da bi se potrebe jedne klase proirile na drugu, nuno je da su razlike, koje su te klase prvobitno razdvajale, iezle ili da su se smanjile. Podjela iznuenog rada predstavlja dakle drugi bolestan tip na koji nailazimo. Ono to ini prinudu nije svaka vrsta reglementacije, poto, podjela rada, ne moe da bude bez reglementacije. ak i onda kad se funkcije dijele do unaprijed postavljenih pravila, dioba nije nuna posljedica neke prinude. To se dogaa ak i pod kastinskim ureenjem, sve dok je ono zasnovano na prirodi drutva. Podjela rada stvara solidarnost jedino ako je spontana i u mjeri u kojoj je spontana. Pod spontanou treba razumjeti odsustvo, ne samo svakog otvorenog i oiglednog nasilja, nego svega onog to je u stanju sputavati, ak i posredno, slobodan razvitak drutvene snage koju svako nosi u sebi. Postepeno opadanje kasta, od trenutka kad se pojavila podjela rada, jeste zakon historije; jer kako su kaste povezane s politiko-porodinom organizacijom, one nuno nazaduju s tom organizacijom.

Ugovorni odnosi se nuno razvijaju s podjelom rada, poto ona nije mogua bez razmjene kojoj je ugovor pravni oblik. Jedna od znaajnih podvrsta organske solidarnosti jeste ono to bi se moglo nazvati ugovornom solidarnou. U datome drutvu, svaki predmet razmjene ima, u svakom trenutku, odreenu vrijednost koja bi se mogla nazvati drutvenom vrijednou. U prvo vrijeme, svaki ugovor, zakljuen u propisanom obliku, obavezuje, bez obzira kako je do njegovog zakljuenja dolo. Da bi ugovor postojao, potrebno je i dovoljno je da se obave odreene svean e radnje, da se izgovore odreene rijei, i priroda obaveza je ustanovljena, ne putem namjere stranaka, nego putem upotrebljenih formula. Zadatak najnaprednijih drutava je ostvarenje pravde.