Jerome David SALINGER Lovac u itu

Mojoj majci

1
Ako doista elite da vam priam o sebi, prvo to ete vjerojatno htjeti znati jest gdje sam se rodio, kakvo je bilo moje glupo djetinjstvo, ime su se bavili moji roditelji prije nego to sam doao na svijet i sve ono uobiajeno david-copperfieldsko sranje, ali ja nekako nisam raspoloen da se uputam u te stvari, ako ve elite znati istinu. Kao prvo, sve je to strano dosadno, a s druge strane, moji roditelji dobili bi svaki po dva ivana sloma kad bih ispriao neto poblie o njihovu privatnom ivotu. Oni su vam prilino osjetljivi u tim stvarima, pogotovo moj otac. To su dragi ljudi, i sve - ne kaem nita - ali su doista i preko svake mjere osjetljivi. Osim toga, nije mi ni nakraj pameti da vam sad ovdje priam itavu svoju prokletu

4/486

autobiografiju ili neto slino. Priat u vam samo o onoj ludnici kroz koju sam proao tamo negdje oko prolog Boia, upravo prije nego to sam poludio pa su me dofurali ovamo da se malo smirim. To je zapravo ono to sam ispriao D. B.-u, a on je moj brat. ivi u Hollywoodu. To i nije tako daleko od ovog idiotskog mjesta, pa me dolazi ovamo posjetiti gotovo svakog vikenda. On e me i odvesti kui kad me puste, moda sljedei mjesec. Nedavno je nabavio jaguara. To je jedan od onih malih engleskih auta koji idu valjda dvije stotine milja na sat. Dao je za njih skoro etiri soma. Sad je pun love. Prije to nije bio. Prije je bio sasvim obian pisac, dok je bio kod kue. Napisao je onu fantastinu zbirku pripovijedaka Tajna zlatna ribica ako za njega niste uli. Najbolja pria u njoj bila je upravo ta Tajna zlatna ribica. To je pria o djeaku koji nikomu nije doputao ni da pogleda njegovu zlatnu ribicu zato to ju je bio kupio za vlastiti novac. Ta

5/486

me je pria obarala s nogu. Sada ivi u Hollywoodu, D.B., kao prostitutka. Ako postoji na svijetu neto to mrzim, onda je to film. Nemojte ga preda mnom ni spominjati. Mislim da e biti najbolje ako priu ponem od dana kad sam napustio Pencey Prep. Pencey Prep je kola u Agerstownu, u Pennsylvaniji. Vjerojatno ste ve uli za nju. Ako nita drugo, vidjeli ste zasigurno njezine reklamne oglase. Ti oglasi izlaze moda u tisuu raznih asopisa i na njima je uvijek neki straan tip na konju koji preskakuje ogradu. Kao da se u Penceyju ne radi nita, samo se po itav boji dan igra polo. Ja nikad, doista nikad nisam vidio konja ak ni blizu tog mjesta. A ispod slike s tipom na konju pie: Od 1888. godine prekaljujemo djeake u vrste, karakterne, inteligentne mlade ljude. Hrana za ptiice. U Penceyju nikoga ne prekaljuju ni za dlaku vie nego u bilo kojoj drugoj koli. Osim toga, ja tamo nisam sreo nikoga tko bi bio karakteran ili

6/486

inteligentan. Moda samo dvojicu, ako i toliko. A oni su po svoj prilici takvi i doli u Pencey. No, bila je subota, dan nogometne utakmice sa Saxon Hallom. Na utakmicu sa Saxon Hallom gledalo se u Penceyju kao na veoma vaan dogaaj. Bila je to posljednja utakmica godine i od tebe se oekivalo da izvri samoubojstvo ili neto slino ako dobri stari Pencey ne pobijedi. Sjeam se da sam oko tri sata poslijepodne stajao tamo negdje na samom vrhu Thomsen Hilla, tamo odmah pokraj onog glupog topa koji je navodno sudjelovao u ratu za nezavisnost, i sve. S vrha breuljka mogao sam dobro vidjeti cijelo igralite i dvije ekipe kako se naganjaju po itavom polju. Tribine se nisu mogle ba najbolje vidjeti, ali se moglo uti kako svi viu, slono i skladno na strani Penceyja jer je gotovo itava kola osim mene bila na igralitu, a neujednaeno i kretavo

7/486

na strani Saxon Halla jer je gostujua ekipa rijetko dovodila sa sobom mnogo navijaa. Na nogometnim utakmicama nije nikad bilo mnogo djevojaka. Samo su stariji imali pravo dovoditi svoje cure. Bila je to strana kola, s koje god je strane promatrali. Volim mjesta na kojima ovjek moe, ako nita drugo, bar ponekad vidjeti poneku djevojku, pa makar se samo ekale po rukama, brisale rupiima noseve ili se samo aavo hihotale i tako. Selma Thurmer - ki naeg upravitelja - pojavljivala se na utakmicama prilino esto, ali ona nije bila tip enske za kojom bi ovjek izludio od elje. Bila je, ipak, sasvim zgodna cura. Jednom sam sjedio kraj nje u autobusu iz Agerstowna pa smo nekako poeli razgovarati. Svidjela mi se. Imala je povelik nos, nokti su joj bili blijedi i dokraja izgrieni, nosila je one grozne lane grudi koje stre na sve strane, ali ovjek je osjeao neko saaljenje prema njoj. Svidjelo mi se kod nje to to nije pokuavala zadaviti

8/486

ovjeka smradovima o tome kakav je glavni frajer njezin stari. Vjerojatno je dobro znala kakav je to umiljeni kreten. Stajao sam tamo gore na Thomsen Hillu umjesto da budem dolje na igralitu zato to sam se upravo bio vratio iz New Yorka, gdje sam bio sa maevalakom ekipom. Bio sam nekakav menader maevalake ekipe. Strano odgovorna dunost, udo jedno! Bili smo tog istog jutra krenuli na maevalaki turnir sa kolom McBurney u New Yorku. Susret, meutim, nije odran jer sam ja i opremu i maeve i sve one glupe rekvizite zaboravio u podzemnoj eljeznici. Nije to bila, ipak, samo moja krivnja. Morao sam itavo vrijeme ustajati i gledati na one proklete mape, kako bismo znali gdje trebamo sii. I tako smo se vratili u Pencey ve oko pola tri, umjesto naveer. itava me ekipa bojkotirala, cijelim putem dok smo se vraali vlakom. Sve je to bilo prilino smijeno, ve prema tome kako se uzme.

9/486

Drugi razlog zato nisam otiao na tekmu bio je taj to sam krenuo oprostiti se sa starim Spencerom, mojim profesorom povijesti. Razbolio se od gripe pa sam zakljuio da ga vjerojatno neu vidjeti sve tamo do poetka boinih blagdana. Napisao mi je nekakvo pismo u kojem je rekao kako me eli vidjeti prije nego to odem kui. Znao je da se vie neu vratiti u Pencey. Zaboravio sam vam to spomenuti. Dali su mi nogu. Rekli su mi da se ne vraam poslije boinih blagdana, jer sam pao iz etiri predmeta, a nisam pokazao nimalo volje da se prilagodim. Cesto su me opominjali da je krajnje vrijeme da se ponem prilagoavati osobito sredinom polugodita, kad su se moji roditelji doli posavjetovati sa starim Thurmerom - ali ja to nisam uinio. Tako sam dobio nogu. U Penceyju se esto dogaa da ovjeka izbace. Pencey ima visok akademski standard. Ima, doista.

10/486

Ovako ili onako, bio je prosinac i bilo je hladno kao na vjetijoj sisi, pogotovo gore na vrhu onog glupog breuljka. Na sebi sam imao samo kinu kabanicu s dva lica, nisam imao ni rukavica ni niega. Tjedan dana prije toga netko mi je iz moje sobe ukrao kaput od kamelhara zajedno s krznom podstavljenim rukavicama koje su bile u depu. Pencey je bio pun lopova. U njemu je bilo relativno malo djeaka iz veoma bogatih porodica, ali je ipak bio pun lopova. to je kola skuplja, to u njoj ima vie lopova - bez ale. Bilo kako bilo, nije vano, stajao sam, dakle, pokraj onog glupog topa, promatrao utakmicu i hladio dupe na vjetru. Samo, nisam ba pratio utakmicu. Motao sam se tamo zato to sam pokuavao rei zbogom tom mjestu. Dogaalo mi se da napustim neku kolu ili grad a da ne znam da ih naputam. Mrzim to. Svejedno mi je hoe li rastanak biti tuan, ili teak, ili neugodan, kad naputam neko

11/486

mjesto elim znati da ga naputam. Inae se ovjek osjea jo gore. Imao sam sree. Iznenada sam se sjetio neega to mi je pomoglo da shvatim kako odlazim do vraga odavde. Sjetio sam se, sasvim neoekivano, kako smo negdje otprilike u ovo doba, tamo u listopadu, Robert Tichener, Paul Campbell i ja tjerali loptu po dvoritu, tamo ispred akademske zgrade. Bili su to dobri deki, naroito Tichener. Bilo je ve skoro vrijeme za veeru, ve se bio spustio mrak, ali mi smo i dalje nastavili s igrom. Mrak je postajao sve gui i gui, jedva smo mogli vidjeti loptu i jedan drugog, ali nekako nam se nije dalo prestati. Konano smo morali. Profesor biologije, neki gospodin Zambesi, promolio je glavu kroz prozor na akademskoj zgradi i naredio nam da se pokupimo u svoje sobe i spremimo za veeru. Ako mi se osmjehne srea pa se sjetim neeg takvog, mogu bez problema rei zbogom kad god mi je to potrebno - u najmanju ruku, mogu to

12/486

gotovo uvijek. im sam se sjetio tog dogaaja, okrenuo sam se i potrao niz suprotnu padinu breuljka, prema kui starog Spencera. On nije stanovao u krugu kole. Stanovao je u Aveniji Anthonyja Waynea. Trao sam cijelim putem, sve do glavnog ulaza, i tu sam nekoliko sekundi zastao da malo odahnem. Imam slab kapacitet plua, ako ve elite znati istinu. Kao prvo, mnogo puim - tonije, nekad sam puio. Natjerali su me da prekinem. S druge strane, narastao sam prole godine esnaest i pol centimetara. Tako sam, u stvari, i dobio tuberkulozu i morao doi ovamo na sve one proklete pretrage i preglede. Inae sam sasvim zdrav. Sad svejedno, im sam odahnuo, pretrao sam preko Ceste 204. Bila je zaleena i glatka kao ogledalo, tako da sam skoro tresnuo. Uope ne znam zato sam trao - bio sam, mislim, nekako raspoloen ba za to. Kad sam preao preko ceste, obuzeo me neki

13/486

udan osjeaj, kao da nestajem. Bilo je tako blesavo poslijepodne, jezivo hladno, bez sunca, i bilo ega, i ovjek se osjeao kao da nestaje svaki put kad bi preao preko ceste. Ljudi moji, im sam stigao do Spencerove kue, odmah sam legao na zvono. Bio sam potpuno smrznut. Ui su me pekle i jedva sam micao prstima. -Hajde, hajde, bre!rekao sam gotovo glasno. -Otvarajte ve jednom ta vrata!-Konano ih je otvorila gospoa Spencer. Nisu imali sluavku niti bilo koga, pa su uvijek sami otvarali vrata. Nisu bili ba pri lovi. - Holden! - rekla je gospoda Spencer. Doista mi je drago to te vidim! Ui, dragi, ui! Jesi li skroz-naskroz promrzao? - Mislim da joj je doista bilo drago to sam doao. Ona me voljela. Bar mislim da jest. Ljudi moji, kako sam uletio u tu kuu! Kako ste, gospoo Spencer? - rekao sam. Kako je gospodin Spencer?

14/486

- Skini kaput, dragi - rekla je. Nije me ula kad sam upitao za starog Spencera. Bila je pomalo nagluha. Objesila je moj kaput u plakar u hodniku, a ja sam malo zagladio kosu rukom. Obino nosim kratko oianu kosu i ne moram je eljati. - Kako ste ovih dana, gospoo Spencer? upitao sam ponovno, samo glasnije, da me uje. - Dobro, sasvim dobro, Holden. - Zatvorila je vrata plakara. - A kako si ti} - Po nainu na koji me to upitala odmah sam znao da joj je stari Spencer rekao kako su mi dali nogu. - Fino - odgovorio sam. - Kako je gospodin Spencer? Je li ve prebolio gripu? - Prebolio? Holdene, on se ponaa kao najsavreniji... ne znam tko... U svojoj je sobi, dragi. Ui samo.

2
Njih dvoje imali su svatko svoju sobu. Imali su oko sedamdeset godina, i on i ona, ako ne i vie. Ipak su nalazili zadovoljstvo u mnogim stvarima - na jedan pomalo aav nain, naravno. Znam da je neasno govoriti takve stvari, ali ja to ne mislim tako. Hou rei samo to da sam esto i puno razmiljao o starom Spenceru, a ako ovjek o njemu previe razmilja, pone se pitati za kog vraga on uope jo ivi. Mislim, bio je ve sav pregaen, jedva se drao, a u razredu, kad god bi pred ploom ispustio kredu, netko iz prvog reda morao je izai iz klupe i pruiti mu je. To je uasno, po mom miljenju. Ako je, meutim, ovjek razmiljao o njemu koliko je potrebno, ne previe, mogao je doi do zakljuka da se stari Spencer, sve u svemu, i

16/486

ne dri tako loe s obzirom na okolnosti. Na primjer, jedne me je nedjelje zajedno s drugim dekima pozvao k sebi kui na alicu vrue okolade i tu nam pokazao neki prastari, izlizani Navajo pokriva to su ga on i gospoda Spencer kupili od nekog Indijanca u parku Yellowstone. Bilo je oito da je kupovina tog pokrivaa bila za starog Spencera vaan dogaaj. Eto, na to sam mislio. Uzmite nekoga starog kao Biblija, na primjer starog Spencera, i za njega e kupovina obinog pokrivaa biti dogaaj ivota. Vrata njegove sobe bila su otvorena, ali sam svejedno pokucao, tek toliko da budem pristojan. Vidio sam ga kako sjedi. Sjedio je u velikoj konatoj fotelji, sav zamotan u pokriva o kojem sam vam maloprije priao. Pogledao je prema meni kad sam pokucao. Tko je? - dreknuo je. - Caulfield? Ui, mladiu! - Uvijek je vikao, osim u razredu. To je ponekad ilo ovjeku na ivce.

17/486

U trenutku kad sam stupio u sobu bilo mi je ao to sam uope dolazio. itao je Atlantic Monthly, itava soba bila je zatrpana pilulama i flaicama, a sve je mirisalo na Vicksove kapi za nos. Prizor me je deprimirao. Ne ludujem ba za bolesnim ljudima, tako i tako. Da stvar bude jo neugodni-ja, stari Spencer bio je ogrnut nekim vrlo alosnim, otrcanim starim bademantilom u kojem se vjerojatno rodio, ili neto slino. Ne volim gledati stare ljude u pidamama ili bademantilima, doista ne volim. Iz njih uvijek proviruju njihove mrave starake grudi. I noge, takoer. Starake noge na plaama i slinim mjestima uvijek izgledaju nekako bijele i bez dlaka. Dobra veer, gospodine - rekao sam. - Dobio sam vae pismo. Mnogo vam hvala. - Bio mi je napisao pismo i u njemu traio da svratim, da se oprostim prije nego to nastupe praznici, s obzirom na to da se ionako vie neu

18/486

vraati u Pencey. - Niste trebali. Doao bih i bez toga. - Sjedni tamo, mome - rekao je stari Spencer. Mislio je na krevet. Sjeo sam. - Kako vaa gripa, gospodine? - Djeae moj, da bih se osjeao malo bolje, trebalo bi zvati doktora - rekao je stari Spencer. Izgleda da ga je ta vlastita duhovitost oborila s nogu. Poeo se cerekati kao lud. Konano se ipak uspravio i rekao: Zato nisi na utakmici? Mislio sam da se danas igra neka velika utakmica. - Igra se. Odigrana je. Samo to sam se ja, ovaj, upravo vratio vlakom iz New Yorka s maevalakom ekipom - odgovorio sam. Ljudi moji, onaj je krevet bio tvrd kao kamen. Lice starog Spencera postajalo je sve ozbiljnije. Znao sam da e biti tako. - I tako, naputa nas, je li? - rekao je. - Da, gospodine. Tako izgleda.

19/486

Poeo je poputati svojoj navici da kimne glavom. Niste sigurno nikad u ivotu vidjeli ovjeka koji toliko kima glavom kao stari Spencer. Nikad niste mogli znati radi li to zato to razmilja, i te stvari, ili zato to je dobar starac koji vie nije u stanju razlikovati vlastito dupe od vlastitog lakta. - to ti je rekao doktor Thurmer, mladiu? uo sam da ste prilino dugo avrljali. - Jesmo. Jesmo, doista. Bio sam u njegovu kabinetu, mislim, dobra dva sata. - to ti je rekao? - Oh... e pa, da je ivot kao sportska utakmica, i te stvari. Utakmica koju treba igrati po usvojenim pravilima. Bio je veoma ugodan. Hou rei, nije skakao do stropa, ili neto slino. Samo je govorio i govorio o tome kako je ivot utakmica, i te stvari. Znate ve i sami.

20/486

- ivot jest sportska utakmica, mladiu. ivot jest utakmica koju treba igrati po usvojenim pravilima. - Da, gospodine. Znam da jest. Znam. Utakmica, govno! Ba je neka utakmica. Ako se nae na onoj strani gdje su sve same zvijezde i asovi, onda jest, u redu - to priznajem. Ali ako se nae na drugoj strani, gdje nema asova, kakva je to onda utakmica? Nikakva. Nema utakmice. - Je li doktor Thurmer napisao pismo tvojim roditeljima? upitao me stari Spencer. - Rekao je da e im napisati u ponedjeljak. -Jesi li ih ti obavijestio? - Nisam, gospodine, nisam ih obavijestio jer u ih vjerojatno vidjeti u srijedu naveer, kad stignem kui. - Pa to misli, kako e primiti tu novost? - Pa sad... mislim da e se prilino uzrujati - rekao sam. - Hoe, doista. Promijenio sam do sada valjda etiri kole.

21/486

- Odmahnuo sam glavom. Imam ve takvu neku naviku. -Ljudi moji - rekao sam. esto govorim ljudi moji, prilino esto. Dijelom zato to mi je rjenik vrlo siromaan, a dijelom zato to se ponekad ponaam kao da sam mladi nego to jesam. Imao sam tada esnaest, sad imam sedamnaest, ali ponekad se ponaam kao da imam svega trinaest godina. To je doista ironija jer sam visok 189 centimetara, a u kosi imam dosta sijedih vlasi. Imam, doista. itava jedna strana - desna strana - puna je milijuna sijedih vlasi. Imam ih jo od djetinjstva. I uz sve to, ponekad se ponaam kao da mi je samo dvanaest godina. Svi to kau, a najvie moj otac. To je dijelom istina, priznajem, ali nije u cijelosti istina. Ljudi uvijek misle da govore apsolutnu istinu. Meni je to potpuno svejedno, osim to mi ponekad ide na ivce kad me ponu upozoravati neka se ponaam kako to dolikuje mom uzrastu. Ponekad se ponaam kao da sam mnogo stariji nego to

22/486

jesam, doista, ali to ljudi nikad ne primjeuju. Ljudi nikad nita ne primjeuju. Stari Spencer poeo je ponovno kimati glavom. Poeo je i eprkati po nosu. Radio je to tako da je izgledalo kao da ga samo gnjei, dok je u stvari ugurao u nosnicu itav palac. Uvjeren sam da je smatrao kako je to sasvim na mjestu, s obzirom na to da u sobi nema nikoga osim mene. Meni je to bilo svejedno, iako je prilino neugodno promatrati nekoga kako eprka po nosu. Zatim je rekao: - Imao sam ast upoznati se s tvojim ocem i majkom kad su prije nekoliko tjedana doli porazgovarati s doktorom Thurmerom. Silni su to ljudi. - Da, jesu. Veoma su dobri. Silni. Evo rijei koju mrzim iz dna due. Kako lano zvui! Mogao bih povraati svaki put kad je ujem. Iznenada stari Spencer poprimi dranje kao da se dosjetio neeg vrlo zgodnog da mi

23/486

kae, neeg otrog kao igla. Zavalio se dublje u naslonja i nekako se bolje ugnijezdio u njemu. Bila je to, meutim, lana uzbuna. to je uinio, samo je podigao Atlantic Monthly s krila i pokuao ga baciti na krevet, do mene. Promaio je. Krevet je bio udaljen svega nekoliko centimetara, ali svejedno je promaio. Ustao sam, podigao asopis i poloio ga na krevet. Tada sam, iznenada, osjetio luaku elju da pobjegnem nekamo do vraga iz te sobe. Osjeao sam da mi se sprema strana lekcija. Samo po sebi, to mi ne bi mnogo smetalo, ali nekako nisam bio raspoloen sluati neije propovijedi, mirisati Vicksove kapi za nos i gledati starog Spencera u pidami i bademantilu, sve to odjednom! Nisam, doista. Stvar je, meutim, ve poela. - ta je to s tobom, mladiu? - rekao je stari Spencer. Rekao je to prilino strogo, bar za njega. - Koliko si predmeta imao u ovom polugoditu?

24/486

- Pet, gospodine. - Pet. A iz koliko si predmeta pao? - etiri. - Pomaknuo sam malo stranjicu na krevetu. Bio je to najtvri krevet na kojem sam ikad sjedio. - Proao sam iz engleskog rekao sam - jer sam uda kao to su Beowulf i Lord Randal My Son radio jo dok sam bio u koli u Whootonu. Hou rei, iz engleskog nisam morao raditi gotovo nita, osim s vremena na vrijeme napisati poneki sastavak. Nije me ni sluao. Gotovo nikad nije sluao to mu ovjek pria. - Dao sam ti kolac iz povijesti zato to nisi znao apsolutno nita. - Znam, gospodine. Svjestan sam toga. Vi tu niste mogli nita uiniti. - Apsolutno nita - ponovio je jo jednom. Takve stvari dovode me do ludila, kad netko dva puta ponavlja jedno te isto, iako je ve uo priznanje. Zatim je rekao to isto i trei put. - Ali apsolutno nita. Duboko sumnjam

25/486

da si otvorio udbenik i jedan jedini put u cijelom polugoditu. Jesi li? Reci mi istinu, mladiu. - Pa sad... malo sam kao zavirio u njega nekoliko puta -odgovorio sam. Nisam elio povrijediti njegove osjeaje. Bio je lud za povijeu. - Zavirio si, je li? - rekao je, veoma sarkastino. - Tvoj, ovaj, ispitni zadatak je tamo gore na ormaru. Na vrhu one gomile papira. Donesi ga, molim te, ovamo. Bio je to odvratan trik, ali sam ustao i donio mu zadatak - druge alternative, niti bilo ega, nije bilo. Zatim sam opet sjeo na onaj njegov betonski krevet. Ljudi moji, nemate pojma koliko sam alio to sam uope doao pozdraviti se s njim. Drao je u rukama moj ispitni zadatak kao da je neko govno ili neto slino. - Egipane smo uili od 4. studenog do 2. prosinca -rekao je. - Ti si kao slobodnu temu

26/486

izabrao da pie o njima. eli li uti to si napisao? - Ne, gospodine, ne ba naroito - rekao sam. On je, meutim, ipak poeo itati. Kad profesor eli neto uraditi, nita ga ne moe zaustaviti. On to jednostavno uradi. Egipani su bili starodrevno kavkasko pleme koje je ivjelo u jednoj oblasti sjeverne Afrike. Afrika je, kao to je svima poznato, najvei kontinent na Istonoj polutki. Bio sam prisiljen sjediti i sluati to sranje. Bio je to doista odvratan trik. Stari Egipani su iz vie razloga veoma interesantni za suvremenog ovjeka. Moderna znanost jo uvijek nije odgonetnula kakve su tajne sastojke Egipani upotrebljavali kada su umotavali u platno svoje mrtvace tako da im lica ne istrunu u toku

27/486

bezbrojnih stoljea. Ta zanimljiva zagonetka predstavlja jo uvijek nerjeivu tajnu za modernu znanost dvadesetog vijeka. Prestao je itati i spustio je papir. Poeo sam ga gotovo mrziti. - Tvoj esej, nazovimo ga tako, tu svrava rekao je onim svojim veoma sarkastinim glasom. ovjek nikad ne bi pomislio da takav starac moe govoriti tako sarkastino. - Ti si mi, meutim, napisao i jednu kratku poruku, ovdje, na dnu stranice - dodao je. - Znam da jesam - rekao sam. Rekao sam to veoma brzo jer sam ga elio prekinuti prije nego to pone i to glasno itati. Ali njega je bilo nemogue zaustaviti. Bio je upaljen kao raketa. Dragi gospodine Spencer (itao je glasno), to je sve to znam o Egipanima. Izgleda da nisam u stanju zainteresirati se za njih, iako su vaa predavanja vrlo

28/486

zanimljiva. to se mene tie, moete me mirne due sruiti, jer ionako padam iz svih predmeta osim iz engleskog. S potovanjem, Va HOLDEN CAULFIELD. Spustio je taj moj prokleti sastavak i pogledao me pobjedonosno, kao da je upravo ubio boga u meni u ping-pongu ili neem slinom. Mislim da mu nikad neu oprostiti to mi je naglas proitao sve ono moje sranje. Ja ga nikad ne bih njemu itao da ga je on napisao - ne bih, doista. U prvom redu, onu sam blesavu biljeku napisao samo zato da mu ne bude teko to me mora sruiti. Zamjera li mi to sam te oborio, mladiu? upitao je. - Ne, gospodine! Ni najmanje, kad vam kaem - rekao sam. elio sam da me ve jednom prestane cijelo vrijeme nazivati mladiu. Kad je konano zavrio propovijed, pokuao je baciti na krevet i moj ispitni zadatak.

29/486

Meutim, ponovno je promaio, naravno. Morao sam ponovno ustati da ga podignem i poloim na Atlantic Monthly. Dosadno je raditi jedno te isto svake dvije minute. - to bi ti uinio na mom mjestu? - upitao je. - Reci mi istinu, mladiu. to jest jest, bilo je oito da se doista osjea bijedno to me je morao sruiti. Zato sam navio staru plou. Rekao sam mu da sam pravi pravcati degenerik i sve to ide uz to. Rekao sam mu da bih uinio tono isto to i on da sam se naao na njegovu mjestu, i da mnogi ljudi nisu u stanju shvatiti kakva je to muka biti nastavnik. Ukratko, tosove te vrste. Stara pjesma. U svemu tome bilo je najsmjenije to to sam ja, dok sam izvaljivao sve te gluposti, mislio na sasvim druge stvari. Inae ivim u New Yorku i nekako mi se odjednom uvuklo u misli ono jezerce u Centralnom parku, ono u junom dijelu parka. Pitao sam se hoe li biti zamrznuto kad se vratim kui i, ako hoe,

30/486

kamo su otile patke. Pitao sam se kamo odlaze patke kad se jezerce prekrije ledom i zamrzne. Pitao sam se ne dolazi li moda netko s kamionom i odvozi ih u zooloki vrt ili neko slino mjesto. Ili jednostavno same odlete nekamo. Doista sam sretan ovjek. Hou rei, u stanju sam tupiti stare tosove starom Spenceru i u isto vrijeme razmiljati o patkama u Centralnom parku. udno je to. ovjek ne mora mnogo naprezati mozak kad razgovara s profesorima. Stari me je Spencer, meutim, prekinuo upravo kad sam bio uhvatio zalet. Uvijek je prekidao svakoga. - Kako se osjea poslije svega ovoga, mladiu? Bilo bi mi drago znati. Neobino drago. - Mislite, to to su me izbacili iz Penceyja, i te stvari? -rekao sam. U tom trenutku elio sam samo da nekako ve jednom pokrije svoja upala prsa. Nije to bila neka osobito lijepa slika.

31/486

- Ako se ne varam, ini mi se da si sline potekoe imao i u kolama u Whootonu i Elkton Hillsu. - Rekao je to ne samo sarkastino, nego i nekako zlobno. - U Elkton Hillsu nisam imao nekih posebnih potekoa - rekao sam mu. - Nisu me izbacili niti bilo to slino. Jednostavno sam otiao iz te kole, tako nekako. - A zato, ako smijem pitati? - Zato? Oh, to je prilino duga pria, gospodine. Hou rei, prilino zamrena. Nekako mi se nije dalo uputati se s njim u itavu tu stvar. Ne bi me, uostalom, ni razumio. Pria uope nije bila za njegov kolosijek. Jedan od najvanijih razloga zato sam napustio Elkton Hills bio je taj to sam tamo bio okruen samim licemjerima. To je sve. Bilo ih je na tisue. Izvlaili su se iz svake rupe. Bio je tamo, na primjer, onaj upravitelj, gospodin Haas, najlicemjernija hulja to sam je ikad u ivotu vidio. Bio je deset puta gori od starog Thurmera. Nedjeljom je, na

32/486

primjer, stari Haas obilazio itavu kolu rukujui se lijevo-desno s roditeljima koji su dolazili posjetiti svoje sinove. Bio je armantan kao sam vrag, i sve - osim ako su roditelji nekog djeaka bili mali, staromodni, pomalo smijeni ljudi. Trebali ste vidjeti kako se ophodio s roditeljima djeaka koji je stanovao sa mnom u sobi... Hou rei, ako je majka nekog djeaka bila onako podeblja ena provincijskog izgleda ili slino, a otac opet jedan od onih ljudi koji nose ona, u ramenima veoma iroka odijela i glupe crnobijele cipele, stari Haas bi se samo nakratko rukovao s njima, uputio im jedan licemjeran osmijeh i odmah se udaljio da se upusti u razgovor od pola debelog sata s roditeljima nekog drugog uenika. Ne podnosim takve stvari. Dovode me do ludila. Tako me deprimiraju da mi se ini da u poludjeti. Mrzio sam taj prokleti Elkton Hills. Stari Spencer me je neto upitao, ali ga nisam uo. Mislio sam na starog Haasa.

33/486

- Molim, gospodine? - rekao sam. - Osjea li bar malo grinje savjesti to na ovaj nain naputa Pencey? - Oh, poneto, naravno... ali ne previe. Jo ne, u svakom sluaju, barem zasad. Mislim da me sve to jo nije pogodilo kako treba. Uvijek treba dosta vremena da neto tako osjetim. Sad mislim samo na odlazak kui u srijedu naveer. Prava sam budala. - Zar nisi ni malo zabrinut za svoju budunost, mladiu? - Oh, brinem se pomalo za budunost, naravno. Doista. Brinem se, naravno. Razmiljao sam o tome neko vrijeme. - Ali ne previe, mislim. Ne previe, ini mi se. - Sjetit e se toga - rekao je stari Spencer. - Sjetit e se toga, mladiu. Sjetit e se kad bude kasno. Nije mi bilo ugodno to to je govorio. Osjeao sam se nekako kao mrtav, ili slino. Njegove su me rijei deprimirale. - Vjerojatno - rekao sam.

34/486

- elio bih da mogu uliti malo razuma u tu tvoju glavu, mladiu. Htio bih ti pomoi. Pokuavam ti, ako ikako mogu, pomoi. Doista je to htio. To se moglo vidjeti. Stvar je, meutim, hil.i u tome to smo bili predaleko jedan od drugog, tono na suprotnim polovima. To je sve. - Znam gospodine - rekao sam. - Mnogo vam hvala. Bez ale. Ja to cijenim. Doista cijenim. - Nakon toga sam ustao. Ljudi moji, ne bih mogao izdrati sjediti na onom krevetu jo deset minuta, sve da se radilo o ivotu. - Stvar je, meutim, takva da sad moram ii. Ostavio sam u gimnastikoj dvorani gomilu nekih stvari koje trebam ponijeti kui. Moram ii, doista. - Pogledao me i poeo ponovno kimati glavom, s onim strano ozbiljnim izrazom lica. Odjednom mi ga je bilo ao, strahovito ao. Nisam, meutim, vie mogao podnijeti taj osjeaj da se nalazimo na suprotnim polovima, nain na koji je promaio krevet kad god je pokuao

35/486

baciti neto na njega, pogled na njegov stari alosni bademantil iz kojeg su mu provirivale grudi i onaj gripozni miris Vicksovih kapi za nos u cijeloj sobi. - ujte me, gospodine. Ne brinite za mene - rekao sam. - Ozbiljno vam kaem. Bit e sve u redu. Upravo prolazim kroz neku takvu fazu. Svatko prolazi kroz faze, i takve stvari, zar ne? - Ne znam, mladiu, ne znam. Mrzim kad netko tako odgovara. - Sigurno. Pa naravno. Svima se to dogaa - rekao sam. - Ozbiljno vam kaem, gospodine. Molim vas, ne brinite za mene. ak sam mu poloio ruku na rame. - O.K.? rekao sam. - Moda bi elio alicu vrue okolade prije nego to ode? Gospoa Spencer bila bi... - elio bih, doista, ali stvar je takva da moram krenuti. Moram iz ovih stopa u gimnastiku dvoranu. Hvala vam, ipak. Mnogo vam hvala, gospodine.

36/486

Zatim smo se rukovali, plus sve ostale gluposti. Sve me to, ipak, strahovito raalostilo. - Javit u vam se, obeavam. Pazite na sebe, da se to prije rijeite gripe! - Zbogom, mladiu. Kad sam zatvorio za sobom vrata i krenuo kroz dnevnu sobu prema izlazu, uo sam kako mi je neto doviknuo, ali nisam dobro razumio to. Gotovo sam siguran da mi je doviknuo Sretno!. Nadam se da nije. Nadam se, do vraga, da nije. Ja nikad nikome ne dovikujem Sretno!. To zvui uasno, kad ovjek malo razmisli o tome.

3
Siguran sam da u ivotu niste vidjeli veeg laljivca od mene. Upravo je strano koliko laem. Kad, na primjer, izaem na ulicu da negdje na prvom kiosku kupim novine, a netko me upita kamo idem, u stanju sam odgovoriti da idem u operu. To je uasno. Tako je bilo i sad - kad sam rekao starom Spenceru da se urim u gimnastiku dvoranu po stvari, bila je to ista la. Ja svoje stvari nikad nisam ni drao u toj prokletoj gimnastikoj dvorani. U Penceyju sam ivio u takozvanom Ossenburgerovu krilu nove internatske zgrade. U njoj su stanovali samo uenici drugog i treeg razreda. Ja sam iao u drugi razred. Mladi s kojim sam dijelio sobu iao je u trei razred. Nae krilo zgrade dobilo je

38/486

ime po nekom Ossenburgeru koji je u svoje vrijeme iao u Pencey, a nakon zavrenog kolovanja osnovao pogrebno poduzee i namlatio gomilu love. A sve to je napravio, osnovao je pogrebna zastupnitva irom cijele zemlje preko kojih ste mogli sahraniti svakog lana svoje obitelji za otprilike pet dolara po komadu. Trebali ste vidjeti tog starog Ossenburgera. Vjerojatno ih je zaivao u vree i bacao u prvu rijeku koja mu se nala pri ruci. Bilo kako bilo, poklonio je Penceyju brdo love pa su zbog toga naem krilu zgrade dali njegovo ime. Dolazio je u kolu svakog proljea na prvu nogometnu utakmicu sezone, u onom svom prokletom cadillacu, a mi smo na tribinama svi morali ustati i odati mu poast, to jest pozdraviti ga u koru. Zatim bi sljedeeg jutra odrao u kapeli govor koji bi trajao u prosjeku deset sati. Poeo bi s otprilike pedeset prastarih bradatih viceva i tosova, tek toliko da nam pokae kakav je frajer i pravi momak. udo jedno! Zatim bi

39/486

nam poeo priati kako se nikad nije sramio kad bi se naao u nekoj nevolji ili neprilici, da bi u istom trenutku pao na koljena i obratio se Bogu. Govorio nam je kako se uvijek moramo obraati Bogu, ma gdje se nalazili. Govorio nam je da Isusa trebamo smatrati svojim drugom. Rekao nam je i to kako on uvijek razgovara s Isusom. ak i kad se vozi automobilom. To me razbjesnilo. Mogao sam lijepo vidjeti tog debelog demagokog gada kako ubacuje u prvu brzinu i moli Isusa da mu alje to vie leeva. Jedini dobar dio njegova govora bio je onaj srednji. Upravo nam je priao sve o tome kakav je straan frajer bio, u svemu glavni, i te stvari, kad je jedan djeak koji je sjedio u redu ispred mene, neki Edgar Marsa-lla, odvalio straan prde. Bila je to prilino gruba ala, s obzirom na kapelu i ostalo, ali bilo je i veoma smijeno. Dobri stari Marsalla! Malo je falilo pa da odnese krov. Gotovo se nitko nije glasno nasmijao, stari Ossenburger pravio se

40/486

kao da nita nije uo, ali Thurmer, na upravitelj, sjedio je tik do njega na podiju i bilo je oito da je on odlino uo. Ljudi moji, kako je bio bijesan! Nije tom prilikom rekao nita, ali nas je zato sljedee veeri natjerao sve u dvoranu za obavezno uenje u akademskoj zgradi i tu nam odrao govor. Rekao nam je da djeak koji je prouzroio nered u kapeli ne zasluuje da ide u Pencey. Nagovarali smo starog Marsallu da opali jo jedan hitac, upravo u trenutku kad je stari Thurmer bio u punom govornikom zanosu, ali on, na alost, nije bio raspoloen kako bi trebalo. Sad, svejedno, eto gdje sam ivio u Penceyju. U Ossenburgerovu krilu nove zgrade. Bilo je ugodno vratiti se u sobu nakon razgovora sa starim Spencerom jer su svi bili dolje na utakmici, a u sobi je, za divno udo, bilo toplo. Osjeao sam se nekako ugodno u njoj. Skinuo sam kaput i kravatu i raskopao ovratnik na koulji, a zatim stavio na glavu kapu koju sam tog istog jutra bio kupio u

41/486

New Yorku. Bila je to neka crvena lovaka kapa, jedna od onih sa dugakim, dugakim titnikom. Primijetio sam je u izlogu jedne sportske radnje kad smo izali iz podzemne eljeznice, upravo kad sam ustanovio da sam izgubio sve one proklete maeve. Stajala me samo jedan dolar. Nosio sam je tako da sam titnik okrenuo natrag - otrcan tos, priznajem, ali tako mi se svialo. Tako okrenuta, dobro mi je stajala. Zatim sam uzeo knjigu, koju sam bio poeo itati, i zavalio se u naslonja. U svakoj sobi bila su po dva naslonjaa. Jedan je bio moj a drugi mog sobnog kolege, Warda Stradlatera. Stranice su im bile u alosnom stanju jer su svi uvijek sjedili na njima, ali bili su to ipak prilino udobni naslonjai. Knjiga koju sam itao bila je neka kupusara to sam je grekom uzeo iz biblioteke. Dali su mi pogrenu knjigu a to sam primijetio tek kad sam se vratio u sobu. Dali su mi knjigu Izvan Afrike Isaka Dinesena.

42/486

Mislio sam da e me zagnjaviti, ali nije. Bila je to doista dobra knjiga. Ja sam prilino nepismen, ali itam mnogo. Moj najdrai pisac je onaj isti moj brat D. B., a sljedei po redu je Ring Lardner. Brat mi je poklonio za roendan jednu knjigu Ringa Lardnera, upravo prije nego to sam otiao u Pencey. U njoj su bile one njegove doista zabavne, lude komedije, a osim toga i ona pria o saobraajcu koji se zaljubljuje u vrlo zgodnu djevojku to uvijek prebrzo vozi. Samo, on je oenjen, taj saobraajac, pa se ne moe oeniti njom, niti bilo to. Onda djevojka pogine jer uvijek prebrzo vozi. Ta me je pria doslovno obarala s nogu. Najvie volim knjige nad kojima se ovjek moe bar s vremena na vrijeme nasmijati. Proitao sam mnogo klasinih djela, kao Povratak domoroca, i te stvari, i sviaju mi se, nema to, itam mnogo ratnih romana, krimia, i svega, ali sve to ne ostavlja na mene neki poseban dojam. Ono to me doista moe nokautirati je knjiga nad

43/486

kojom, kad je proitate, poelite da njezin autor bude va bliski prijatelj i da ga moete nazvati telefonom kad god vam padne na pamet. To se, meutim, ne dogaa naroito esto. Bilo bi mi drago da sam mogao nazvati telefonom tog Isaka Dinesena. Ili Ringa Lardnera, ali D. B. mi je rekao da je on ve odavno mrtav. S druge strane, uzmite, na primjer, takvu knjigu kao to su Ljudski okovi Somerseta Maughama. itao sam je prolog ljeta. To je jako dobra knjiga, i sve to god hoete, ali nemam neke naroite elje da nazivam Somerseta Maughama telefonom. Ne znam. On jednostavno nije tip ovjeka kome bih poelio telefonirati, to je sve. Radije bih nazvao starog Thomasa Hardyja. Svia mi se ona njegova Eustacia Vye. Bilo kako bilo, nabio sam na glavu svoju novu kapu, sjeo i poeo itati tu knjigu Izvan Afrike. Bio sam je ve proitao, ali elio sam neke dijelove proitati jo jednom. Proitao

44/486

sam, meutim, svega oko tri stranice kad sam uo kako netko prolazi kroz zavjesu. I ne gledajui, odmah sam znao tko je to. Bio je to Robert Ackley, momak koji je stanovao u sobi odmah pokraj nae. Izmeu svake dvije sobe u naem krilu nalazila se jedna mala prostorija s tuem i oko osamdeset pet puta dnevno Ackley je tako nepozvan upadao u nau sobu. On je, osim mene, bio vjerojatno jedini stanovnik zgrade koji nije bio dolje na utakmici. On gotovo nikad nije nikamo iao. Bio je nekako udan. Iao je u etvrti razred, proveo je u Penceyju sve etiri godine, i sve, ali ga nitko nikad nije zvao drukije nego Ackley. ak ni Herb Gale, momak koji je stanovao u sobi s njim, nije ga nikad nazivao Bob, pa ak ni Ack. Ako se ikad oeni, njegova vlastita ena zvat e ga vjerojatno isto tako Ackley. Bio je jedan od onih veoma visokih mladia - imao je dobrih to devedeset tri centimetra - s oputenim ramenima i izjede-nim zubima. 2a cijelo vrijeme

45/486

otkad je stanovao u sobi pokraj nae, nisam ga nikad vidio da pere zube. Uvijek su mu bili uti i uope strani i ovjeku je gotovo bilo muka kad ga vidi u blagovaonici s ustima punim pirea od krumpira, graka ili neeg slinog. Osim toga, imao je strahovito mnogo bubuljica, i to ne samo na elu ili na bradi, kao veina ostalih djeaka, ve po cijelom licu. I ne samo to, imao je uasan karakter. Bio je pun neke zlobe. Nisam bio naroito lud za njim, da vam kaem istinu. Znao sam da stoji pokraj zavjese, odmah iza mojeg naslonjaa, i provjerava je li Stradlater negdje u blizini. Mrzio je Stradlatera i nije nikad ulazio u sobu kad je ovaj bio kod kue. Moglo bi se rei da je mrzio gotovo svakoga. Siao je s praga prostorije s tuem i uetao u sobu. - Zdravo - rekao je. Uvijek je to izgovarao nekako kao da mu je strahovito dosadno ili kao da je strano umoran. Nikako nije elio

46/486

da sluajno pomislite kako vam je doao u posjet ili tako neto. elio je da pomislite kako je, zaboga, uao grekom! - Zdravo - rekao sam ne podiui glavu s knjige. S ovjekom kao to je Ackley, ako podignete glavu s knjige, pokojni ste. Pokojni ste svakako, i ako ne podignete glavu s knjige, ali barem ne tako brzo. Poeo je etkati po sobi, veoma polako, zna se, onako kako je to uvijek radio, skupljajui usput sa stola i ormara razne vae osobne stvari. Uvijek je uzimao u ruke svaku tuu stvar na koju bi naiao i razgledao je. Ljudi moji, kako mi je znao ii na ivce! - Kako je prolo maevanje? - upitao je. elio me samo nekako prisiliti da ostavim knjigu i uivam u njegovu drutvu. Bilo mu je stalo do maevanja koliko do lanjskog snijega. - Jesmo li pobijedili ili nismo? - upitao je. - Nitko nije pobijedio - odgovorio sam. Nisam podignuo glavu, naravno.

47/486

- to? - rekao je. Uvijek je tjerao ovjeka da sve kae po dva puta. - Nitko nije pobijedio - rekao sam. Bacio sam jedan brz pogled da vidim to to prevre po mom ormaru. Promatrao je sliku Sally Hayes, djevojke s kojom sam nekad hodao, jo tamo u New Yorku. Siguran sam da je tu prokletu sliku uzimao i razgledao najmanje pet tisua puta otkako sam je dobio. Kad mu je bilo dosta, onda ju je, osim toga, redovno ostavljao na pogrenom mjestu. Radio je to namjerno. To se moglo vidjeti. - Nitko nije pobijedio - ponovio je za mnom. - Kako to? - Zaboravio sam u podzemnoj i maeve i opremu i sve. -Jo uvijek nisam podignuo pogled. - U podzemnoj, za ime Boje! Izgubio si ih, to si htio rei? - Sjeli smo u pogrean vlak. Morao sam stalno ustajati i gledati u one proklete mape na zidovima.

48/486

Priao je i zaklonio mi svjetlost. - Hej ti - rekao sam - otkako si doao, itam evo jednu te istu reenicu valjda ve dvadeseti put. Svatko drugi osim Ackleyja smjesta bi ukopao to elim rei. Ali ne on. - ta misli, hoe li traiti da nadoknadi tetu? - rekao je. - Ne znam, i ba me briga! Kako bi bilo da sjedne, ili neto slino, Ackley, sinko? Stoji mi na svjetlu. - Nije podnosio da mu govorim Ackley, sinko. Uvijek mi je govorio da sam to prokleto dijete ja, jer imam esnaest a on ima osamnaest godina. Ono sinko znalo ga je dovesti do bjesnila. Uporno je stajao na istom mjestu. Bio je tono tip ovjeka koji vam se nikad nee skloniti sa svjetla ako to traite od njega. Na kraju e to ipak raniti, ali e mu trebati mnogo vie vremena ako to zatraite. - Kog to vraga studira? - upitao je.

49/486

- itam knjigu. Odgurnuo mi je knjigu rukom da vidi naslovnu stranu. - Vrijedi li to? - upitao je. - Ova reenica koju itam doista je fantastina. Ja znam biti doista propisno sarkastian kad sam raspoloen za to. On, meutim, nije nita skopao. Poeo je opet vrljati po sobi, prevrui moje i Stradlaterove osobne stvari. Konano sam spustio knjigu na pod. ovjek ne moe nita itati kad se netko kao ovaj tip Ackley nalazi u blizini. To je nemogue. Zavalio sam se jo dublje u naslonja i promatrao Ackleyja kako se gnijezdi kao u vlastitoj kui. Osjeao sam se nekako umornim od putovanja u New York i svega skupa, pa sam poeo zijevati. Onda sam se poeo zezati, tek tako. Imam obiaj da se ponekad zezam, i to mnogo, samo da se spasim od dosade. to sam uinio, okrenuo sam titnik svoje lovake kape naprijed, a onda ga nabio

50/486

na oi tako da od njega nisam mogao pod Bogom nita vidjeti. - Izgleda da sam oslijepio - rekao sam strano promuklim glasom. - Majice draga, kakav je ovdje mrak! - Tako mi Boga, ti si potpuno aav rekao je Ackley. - Majko, draga majko, prui mi ruku! Zato mi nee pruiti ruku? - Kad e, zaboga, ve jednom odrasti! Poeo sam kao slijepac pipati oko sebe, ali se nisam pomaknuo ni ustao. Bez prestanka sam ponavljao: - Majko, draga majko, zato mi nee pruiti ruku? - Samo sam se zezao, naravno. Ponekad fantastino uivam u takvim stvarima, a osim toga znao sam da to uasno ivcira Ackleyja. On je uvijek budio u meni onog starog sadista. esto sam se prema njemu odnosio kao sadist. Konano sam, ipak, prestao. Okrenuo sam titnik kape ponovno naprijed i smirio se.

51/486

- ije je ovo? - upitao je Ackley. Drao je u ruci Stradlaterovu golmansku koljenicu i pokazivao mi je. Taj Ackley bio je u stanju uzeti u ruke bilo to. Bio je u stanju uzeti i razgledati va suspenzorij i takve stvari. Rekao sam mu da je Stradlaterova. Zato ju je bacio na Stradlaterov krevet. Izvukao ju je iz Stradlaterova ormara i bacio je na krevet. Priao je i sjeo na naslon Stradlaterova naslonjaa. On nikad ne bi sjeo u naslonja. Uvijek samo na naslon. - Gdje si, do vraga, nabavio tu kapu? - upitao je. - U New Yorku. -Poto? - Dolar. - Opljakali su te. - Poeo je vrhom drvceta od ibice istiti one svoje proklete nokte. Vjeito je istio nokte. Bilo je to smijeno, s jedne strane. Zubi su mu uvijek izgledali kao da su pokriveni abokreinom, ui su mu uvijek bile neopisivo prljave, ali je zato neprestano istio nokte. Siguran sam da

52/486

je zbog toga ivio u uvjerenju kako je veoma uredan mladi. Dok ih je istio, bacio je jo jedan pogled na moju kapu. - Gore kod kue nosimo takve kape kad idemo u lov na srndae, zaboga - rekao je. - To je kapa za lov na srndae. - Jest, vraga - odgovorio sam, skinuo kapu i pogledao je. ak sam i zamirio na jedno oko, kao da je hvatam na nian. - Ovo je kapa za lov na ljude - rekao sam. - Ja u ovoj kapi lovim ljude. - Znaju li ve tvoji da su te nogirali? - Ne znaju. - Gdje je, uostalom, taj Stradlater? - Dolje na tekmi. Naao je neku maku. Zijevnuo sam. Razvalio sam usta od uha do uha. Kao prvo, u sobi je vladala paklena vruina. ovjeka je od nje hvatao san. U Penceyju se ovjek ili nasmrt smrzavao ili umirao od vruine.

53/486

- Veliki Stradlater - rekao je Ackley. -... Hej, posudi mi na sekundu karice, hoe? Jesu li ti pri ruci? - Nisu. Ve sam ih spakirao. Gore su navrh ormara. - Daj mi ih na trenutak, hoe? Htio bih odrezati ovdje jednu zanokticu. Njemu je bilo potpuno svejedno je li ovjek ve neto spakirao i ostavio negdje gore navrh ormara ili nije. Ipak sam mu dao karice. Malo je nedostajalo pa da ne poginem. U trenutku kad sam otvorio vrata ormara, Stradlaterov teniski reket - onako kompletiran u drvenoj presi - pao mi je ravno na glavu. Odjeknulo je kao u buretu i strahovito me zaboljelo. Zamalo nije ubilo i starog Ackleyja. Poeo se cerekati onim svojim visokim falsetom. Cerekao se itavo vrijeme dok sam se ja natezao s koferom i traio u njemu karice za njega. Takva stvar ovjek udaren u glavu kamenom i tome slino - bila je neto nad im bi Ackley

54/486

mogao gae izgubiti smijui se. - Ti doista ima fantastino mnogo smisla za humor, Ackley, sinko - rekao sam mu. - Zna li to? Pruio sam mu karice. - Daj da budem tvoj menader. Sredit u da doe na radio. Ponovno sam sjeo u naslonja, a on je poeo rezati one svoje ogromne ronate nokte. Kako bi bilo da to radi nad stolom ili tamo negdje? - rekao sam. - Rei ih gore nad stolom, budi tako ljubazan. Ne osjeam neku naroitu elju da noas bos hodam po tim tvojim konjskim noktima. - Ipak ih je nastavio rezati ravno iznad poda. Prostako ponaanje. Ozbiljno mislim. - S kim to ide Stradlater? - upitao je. Uvijek je vodio statistiku Stradlaterovih sastanaka, iako ga je inae mrzio. - Nemam pojma. Zato pita? - Tek tako. Boe, kako ne podnosim tog pasjeg sina! To je tene koje doista ne mogu podnijeti.

55/486

- A on je sav lud za tobom. Rekao mi je da si za njega pravi pravcati princ - rekao sam. Kad se tako zezam, esto nazivam ljude prinevima. To me uva od dosade i takvih stvari. - Uvijek se dri tako nekako superiorno rekao je Ackley. - Naprosto nisam vie u stanju podnositi tog pasjeg sina. ovjek bi pomislio da je... - Ima li to protiv toga da ree nokte nad stolom, hej? - rekao sam. - Upozoravam te ve pedeseti... - Uvijek se dri tako nekako prokleto superiorno - rekao je Ackley. - A ja sve mislim da taj pasji sin nije ak ni inteligentan. On misli da jest. On misli da je valjda naj... - Ackley! Zaboga. Hoe li, molim te, rezati te svoje konjske nokte nad stolom? Upozoravam te ve pedeseti put. Nastavio je, za promjenu, rezati nokte nad stolom. Jedini nain na koji se kod njega moglo neto postii, bilo je viknuti na njega.

56/486

Promatrao sam ga neko vrijeme, a onda sam rekao: - Bijesan si na Stradlatera zato to ti je rekao da nee umrijeti ako barem ponekad opere zube. A time nije htio te uvrijediti, zaboga! Moda nije to rekao kako treba, ali nije imao namjeru vrijeati te. Htio je samo rei da e ljepe izgledati i da e se bolje osjeati ako ponekad malo opere te zube. - Ja perem zube, ostavi se ti tih pria. - Ne, ne pere. Promatrao sam te, ne pere - rekao sam. Nisam to, meutim, rekao nimalo zlobno. Bilo mi ga je nekako ao, na odreen nain. Hou rei, nije ba ugodno ako vam netko kae da ne perete zube. Stradlater je kako treba. Nije uope lo rekao sam. - Ti ga ne poznaje, u tome je stvar. - Ipak tvrdim da je pasji sin. Uobraeni pasji sin!

57/486

- Uobraen jest, ali i veoma plemenit u nekim stvarima. Doista jest - rekao sam. Gledaj. Uzmimo, na primjer, da Stradlater nosi neku kravatu ili neto to ti se svia. Recimo da je svezao kravatu koja ti se strano svia... kaem to samo tako, kao primjer. Zna li to bi on uinio? On bi je, po svoj prilici, skinuo i poklonio ti je. To bi uinio, doista. Ili... zna li to bi uinio? Ostavio bi je na tvom krevetu, ili tako neto. Ali bi ti dao tu prokletu kravatu. Veina drugih jednostavno bi... - Vraga - rekao je Ackley. - Da ja imam njegovu lovu, i ja bih. - Ne, ti ne bi. - Odmahnuo sam glavom. Ne, ti ne bi, Ackley, sinko. Kad bi ti imao njegovu lovu, bio bi jedan od najveih... - Prestani me zvati Ackley, sinko, do vraga! Dovoljno sam star da ti budem otac. - Ne, nisi. - Ljudi moji, kako je ponekad znao biti teak! Nikad nije propustio priliku da ti nabije na nos kako ima samo esnaest,

58/486

a on ima osamnaest godina. - Kao prvo, ne bih te nikad primio u svoju obitelj - rekao sam. - Dobro, dobro, samo me prestani zvati... U tom trenutku naglo su se otvorila vrata i u sobu je upao Stradlater, sav u velikoj urbi. Njemu se uvijek nekamo strahovito urilo. Svi njegovi poslovi bili su uvijek strano vani. Priao mi je i zalijepio mi dva onako vesela i kao sam vrag aljiva amara na oba obraza, to je dovoljno da ovjek iskoi iz vlastite koe. - Sluaj - rekao je - ima li veeras nekog posebnog posla? - Ne znam. Moda. ta se to, do vraga, dogaa vani, pada snijeg, to li? - Na njegovu kaputu jo su se bijeljele snjene pahuljice. - Aha. Sluaj. Ako nema nekog posebnog posla, kako bi bilo da mi posudi onaj svoj sako od tvida? - Tko je pobijedio? - upitao sam.

59/486

- Tek je zavrilo prvo poluvrijeme. Mi vodimo - rekao je Stradlater. - Sluaj, bez ale, hoe li veeras oblaiti taj sako ili nee? Neim sam zasrao onaj svoj od flanela. - Neu, ali ne elim da mi ga razvue tim svojim prokletim ramenima - rekao sam. Bili smo otprilike jednake visine, ali je on bio gotovo dva puta tei od mene. Imao je strano iroka ramena. - Neu je razvui. - Otiao je urno do ormara. - Kako je, Ackley, mladiu? - rekao je Ackleyju. Bio je, ako nita drugo, ljubazan i pristojan momak, taj Stradlater. Ta njegova ljubaznost bila je jednim dijelom poza, ali je, ako nita drugo, uvijek barem pozdravio tog Ackleyja. Ackley je samo neto promrmljao kad mu je Stradlater rekao ono: Kako je, mladiu? On mu ne bi odgovorio na pozdrav sve da ga kolju, ali nije imao petlje da barem neto ne promrmlja. Zatim se obratio meni:

60/486

- Mislim da je vrijeme da se kupim. Do vienja. - Okej - rekao sam. ovjeku nikad nije pucalo srce od alosti kad bi ga vidio kako odlazi u svoju sobu. Stari Stradlater poeo je skidati kaput, razvezivati kravatu, i sve. - Mislim da bih se mogao na brzinu obrijati -rekao je. Imao je prilino jaku bradu. Doista jest. - Gdje si ostavio maku? - upitao sam. - Eno je eka u aneksu. - Izaao je iz sobe nosei pod rukom toaletni papir i runik. Onako bez koulje i iega. Uvijek se etao naokolo pokazujui svima svoj goli torzo, jer je smatrao da je ne znam kako lijepo graen. Pa i jest, uostalom. To se mora priznati.

4
Nisam imao nikakvog posebnog posla i zato sam otiao u kupaonu pa smo, dok se on brijao, naklapali onako bez veze o svemu i svaemu. Bili smo sami u kupaoni jer su svi jo bili dolje na utakmici. Bilo je vrue kao u paklu, a prozori su bili potpuno zamagljeni. U kupaoni je bilo desetak umivaonika, sve jedan do drugog uzdu itavog jednog zida. Stradlater je stajao kraj jednog, negdje u sredini. Sjeo sam na umivaonik odmah pokraj njega i poeo otvarati i zatvarati slavinu s hladnom vodom - imam taj nervozni obiaj. Stradlater je, dok se brijao, zvidukao onu Pjesmu Indije. Zvidukao je uvijek nekako previe prodorno, nikad nije bio u stanju tono pogoditi intonaciju, a uvijek je birao komade koje je teko zvidati

62/486

ak i kad to ovjek dobro zna, melodije kao to je ta Pjesma Indije ili Pokolj na Desetoj aveniji. On je doista bio posebno nadaren da unakazi pjesmu. Sjeate li se kako sam vam rekao da je Ackley, to se higijenskih navika tie, bio pravi prasac? E pa, takav je bio i Stradlater, ali na jedan drukiji nain. Stradlater je to bio vie kao potajno. On je uvijek izgledao kako treba, taj Stradlater, ali ste trebali, na primjer, vidjeti njegov aparat za brijanje. Bio je uvijek sav prekriven rom i pun sapunice, dlaka i svakakvog dreka. Nikad ga nije ni pokuao oistiti. Stradlater je uvijek izgledao ist i uredan kad bi zavrio s dotjerivanjem, ali to nije moglo prevariti nikoga tko je imao prilike vidjeti kako on to radi, kao ja. Razlog zato se uvijek glancao da izgleda tip-top bio je u tome to je bio ludo zaljubljen u samog sebe. Smatrao je sebe najljepim momkom na zapadnoj polutki. Bio je prilino zgodan to priznajem. Bio je, meutim, onaj tip

63/486

lijepog mladia za koga roditelji, kad u kolskom godinjaku vide njegovu sliku, odmah pitaju: A tko je ovaj djeak? Hou rei, bio je onaj tip lijepog mladia kakve ljudi zapaaju u kolskim godinjacima. Poznavao sam u Penceyju mnogo mladia koji su, po mom miljenju, bili kudikamo zgodniji od Stradlatera, ali koji vam ne bi izgledali lijepi da ste vidjeli njihove slike u naem godinjaku. inilo bi vam se da imaju velik nos ili klempave ui. Cesto sam imao prilike uvjeriti se u to. Bilo kako bilo, sjedio sam tamo na umivaoniku pokraj kojeg se brijao Stradlater i igrao se otvarajui i zatvarajui slavinu. Jo uvijek sam imao na glavi onu crvenu lovaku kapu, sa titnikom okrenutim na potiljak. Ta mi je kapa doista priinjala posebno zadovoljstvo. - Hej - rekao je Stradlater - hoe li mi uiniti jednu veliku uslugu?

64/486

- to? - upitao sam. Bez nekog posebnog oduevljenja. On je uvijek traio od ovjeka da mu ini velike usluge. Uzmite takvog veoma lijepog mladia, ili nekoga tko za sebe misli kako je u svemu glavni, i te stvari, takvi e ljudi od vas vjeito traiti da im inite velike usluge. Samo zbog toga to je takav ovjek lud za samim sobom, on misli kako ste i vi ludi za njim i kako umirete od elje da mu na svaki mogui nain ugodite. To je pomalo smijeno, u jednu ruku. - Izlazi li veeras? - upitao je. - Moda u izai. Moda i neu. Ne znam. Zato? - Trebam za ponedjeljak nauiti oko stotinu stranica povijesti - rekao je. - Kako bi bilo da napie za mene jedan sastavak iz engleskog? Teko u nadrljati ako do ponedjeljka ne predam taj prokleti sastavak, eto zato te molim. Hoe li? Bila je to velika ironija. Doista jest.

65/486

- Ja sam onaj koga izbacuju iz ove proklete kole, a ti trai od mene da ti piem neke tamo sastavke - rekao sam. - Aha, znam. Stvar je, meutim, takva da u ponedjeljak moram predati sastavak, inae e biti svata. Budi drug. Budi drugarina. O.K.? - Kakva je tema? - upitao sam konano. - Slobodna. Opisati bilo to. Sobu, ili kuu. Kuu u kojoj si nekad ivio ili neto tome slino - ti ve zna to. Neto to se moe opisati dovoljno opirno. - Dok je to govorio, zijevnuo je razvalivi usta od uha do uha, a to je neto od ega me to muka uhvati. Mislim, kad netko zijeva upravo u trenutku kad od vas trai da mu uinite neku prokletu uslugu. - Nemoj ga samo napisati previe dobro, to je sve -rekao je. - Onaj pasji sin Hartzell misli da si glavni za engleski, a zna da stanujemo u istoj sobi. Zato mislim da ne stavlja sve zareze i ostala uda uvijek na prava mjesta.

66/486

Eto, to vam je jo jedna stvar od koje me redovno hvata muka. Hou rei, ako ovjek dobro pie pismene sastavke, a netko pone govoriti o nekim tamo zarezima. Stradlater je uvijek radio upravo to. On je elio da steknete dojam kako je jedini razlog zato on uvijek pie kriminalno loe sastavke, eto, samo u tome to uvijek stavlja zareze na krivo mjesto. U tome je bio pomalo slian Ackleyju. Jednom prilikom sjedio sam pokraj Ackleyja na nekoj koarkakoj utakmici. Imali smo u ekipi jednog sjajnog momka, nekog Howarda Covlea, koji je bio u stanju pogoditi ko sa sredine igralita a da lopta ne dodirne plou niti bilo to drugo. Ackley je bez prestanka, u tijeku itave te proklete utakmice, govorio kako je Coyle perfektno graen za koarku. Gospode, kako mrzim takve stvari! Nakon odreenog vremena dosadilo mi je sjediti na onom umivaoniku i zato sam se odmaknuo nekoliko koraka i poeo stepati, tek

67/486

toliko da neto radim. Da se nekako zabavim. Ne znam stepati, niti bilo to slino, ali pod u kupaoni bio je od kamenih ploica i odlian za stepanje. Poeo sam imitirati jednog filmskog plesaa. Iz jednog od onih mjuzikla. Mrzim film kao otrov, ali uivam u tome da ih imitiram. Stari Stradlater me promatrao u ogledalu dok se brijao. Potrebna mi je samo publika, to je sve. Ja sam tipini ekshibicionist. - Tko sam ja?... Ja sam guvernerov sin recitirao sam. Izvodio sam do besvijesti. Stepao sam O itavoj prostoriji. - On je protiv toga da budem plesa. eli da idem u Oxford. Ali stepanje mi je u krvi. - Stradlater se nasmijao. Nije bio ba bez smisla za humor. Veeras je premijera u Ziegfeld Follies. Ponestajalo mi je daha. Gotovo uope nemam daha za takve stvari. - Glavni glumac nije u stanju da nastupi. Pijan je kao ep. Koga e odabrati da ga zamijeni? Mene, eto koga. Malog sina prokletog starog guvernera.

68/486

- Gdje si nabavio taj eir - upitao me je Stradlater. Mislio je na moju lovaku kapu. Tek tada ju je primijetio. I tako sam ve izgubio dah, pa sam se prestao zezati. Skinuo sam kapu i poeo je razgledati, ve po devedeseti put. - Kupio sam je jutros u New Yorku. 2a jedan dolar. Svia ti se? Stradlater je kimnuo glavom. - Luda je - rekao je. Bilo je, meutim, oito da mi laska, jer je odmah nakon toga dodao: - Sluaj, hoe li mi napisati onaj sastavak? Moram znati. - Ako naem vremena, hou. Ako ne naem, neu - odgovorio sam. Priao sam i ponovno sjeo na umivaonik pokraj njega. - S kojom makom ide veeras? - upitao sam ga. -S malom Fitzgeraldovom? - Do vraga, ne! Ve sam ti to puta rekao da sam raskinuo s tim prasetom. - Tako? Daj je meni, prijatelju. Bez svake ale. Ona je moj tip.

69/486

- Uzmi je slobodno... Prestara je za tebe. Iznenada - bez ikakvog stvarnog razloga, u stvari, osim to sam nekako bio raspoloen da izvodim gluposti - osjetio sam elju da skoim s umivaonika i zgrabim Stradlatera u polunelson. To je zahvat u hrvanju, ako sluajno ne znate, pri kojem hvatate protivnika oko vrata tako da ga moete uguiti, ako ba poelite. Zato sam to i uinio. Bacio sam se na njega kako kakva prokleta pantera. - Prestani, Holdene, zaboga! - rekao je Stradlater. Njemu nije bilo do zezanja. Brijao se, i te stvari. - to hoe da napravim... da odrubim sam sebi glavu, to li? Nisam ga ipak pustio. Uhvatio sam ga u prilino dobar polunelson. - Oslobodi se mog elinog stiska sam rekao sam. - Isuse Kriste. - Spustio je aparat za brijanje, snanim trzajem iznenada podignuo ruke i nekako razbio moj zahvat. Bio je

70/486

veoma snaan momak. Ja sam, opet, veoma slab. - A sad dosta s glupostima - rekao je. Poeo se ponovno brijati. Uvijek se brijao po dva puta, da izgleda to blistavije. Onom svojom odvratnom starom britvom. - A tko je ta maka ako nije mala Fitzgeraldova? - upitao sam ga. Ponovno sam sjeo na umivaonik pokraj njega. -Ona lutkica Phyllis Smith? - Ne. Trebao sam ii s njom, ali nekako su se svi planovi pobrkali. Sad sam se uhvatio s prijateljicom djevojke Buda Thawa... Hej, zamalo nisam zaboravio. Ona te poznaje. - Tko to? - upitao sam. - Maka s kojom izlazim veeras. - Da? - rekao sam. - A kako se zove? Stvar me je prilino zainteresirala. - Upravo se pokuavam sjetiti... Aha. Jean Gallagher. Ljudi moji, samo to se nisam sruio mrtav kad sam to uo.

71/486

- Jane Gallagher - rekao sam. ak sam se digao s umivaonika kad je to rekao. Samo to nisam pao mrtav, asna rije. - U pravu si, poznajem je. Stanovali smo praktino vrata uz vrata, pretprolog ljeta. Imala je jednog velikog vrajeg doberman-pina. Tako sam je i upoznao. Taj njezin pas stalno je dolazio u nae... - Tono si mi zaklonio svjetlost, Holden, zaboga - rekao je Stradlater. - Je li doista neophodno da stoji upravo tu? Ljudi, kako sam bio uzbuen! Jesam, doista. - Gdje je ona? - upitao sam ga. - Trebao sam sii i pozdraviti je, ili slino. Gdje je, u aneksu? - Aha. - Kako je dolo do toga da me spomene? Ide li sad u B.M.? Rekla mi je da e moda ii. Rekla mi je takoer da e moda ii u Shipley. Mislio sam da je tamo i otila. Kako se to dogodilo, da me spomene, mislim?

72/486

Bio sam prilino uzbuen. Doista jesam. - Nemam pojma, zaboga! Digni se malo, hoe? Sjedi mi na runiku - rekao je Stradlater. Sjedio sam na njegovu blesavom runiku. - Jane Gallagher - rekao sam. Nisam bio u stanju samo tako prijei preko toga. - Isuse Kriste! Stari Stradlater mazao je kosu briljantinom. Mojim briljantinom. - Ona je balerina - rekao sam. - Ui balet, i te stvari. Znala je svakog dana vjebati po dva puna sata, i za najvee ege. Bojala se da e joj to pokvariti noge, da e postati miiave, i te stvari. Igrali smo damu, cijelo vrijeme. - to ste igrali cijelo vrijeme? - Damu. - Damu, zaboga! - Aha. Nije nikad htjela igrati s kraljevima. Zna to, nije htjela ni da ih pomakne. Kad god bi dobila kralja, naprosto bi

73/486

ga ostavila da stoji u zadnjem redu. Posloila bi ih sve u zadnjem redu i nikad ih ne bi upotrijebila. Njoj se, eto, svialo kako izgledaju tako posloeni u zadnjem redu. Stradlater nije rekao nita. Takve stvari uope ne zanimaju mnoge ljude. - Njezina majka bila je lan kluba u koji smo i mi odlazili - rekao sam. - Ponekad sam igraima nosio pribor za golf, toliko da zaradim neto novca. Pomagao sam tako nekoliko puta i njezinoj majci. Katkad bi postigla i po stotinu sedamdeset, sa devet rupa. Stradlater me gotovo uope nije sluao. eljao je svoje prekrasne kovre. - Trebao bih sii i barem je pozdraviti rekao sam. - Pa zato ne ide? - Idem, za koji as. Poeo je dijeliti kosu, opet sve ispoetka. Trebalo mu je uvijek oko sat vremena da se poelja.

74/486

- Njezin otac i majka su se razveli. Majka joj se ponovo udala za nekog pijanca - rekao sam. - Za nekog mravog tipa s dlakavim nogama. Sjeam ga se. Hodao je naokolo u gaama, cijelo vrijeme. Jane mi je rekla da je navodno neki dramski pisac, ili neto slino, ali ja nisam nikad vidio da radi bilo to drugo osim da potee iz flae i slua one glupe kriminalistike drame na radiju. I tri po itavoj prokletoj kui gol golcat - bez obzira na Jane, i sve. - Stvarno? - rekao je Stradlater. To ga je iskreno zainteresiralo. Ta pria o pijanom kretenu koji trkara po kui gol, pokraj Jane. Taj Stradlater bio je seksualno opsjednut tip. - Proivjela je jadno djetinjstvo. Bez ale. To, meutim, nije zanimalo Stradlatera. Njega su zanimale samo seksom zainjene stvari. - Jane Gallagher. Gospode! - Nije mi ila iz glave. Nije, doista. - Trebao bih sii i pozdraviti se s njom, ako nita drugo.

75/486

- Pa zato, do vraga, ne ode ve jednom umjesto da mi to bez prestanka ponavlja? rekao je Stradlater. Otiao sam do prozora ali se kroz njega nije moglo nita vidjeti, tako je bio zamagljen od topline u kupaonici. - Trenutano nekako nisam raspoloen za to - odgovorio sam. I nisam bio. Za takve stvari ovjek treba biti posebno raspoloen. Mislio sam da je otila u Shipley. Zakleo bih se da je otila u Shipley. - etao sam se neko vrijeme gore-dolje po kupaonici. Nisam znao to drugo da radim. -Je li joj se svidjela tekma? - upitao sam. - Aha. Mislim da jest. Ne znam. - Je li ti priala o tome kako smo cijelo vrijeme igrali damu, ili bilo to o tome? - Ne znam. Tek sam je, zaboga, upoznao odgovorio je Stradlater. Konano je poeljao svoju prekrasnu kosu i poeo pakirati onaj svoj ugavi toaletni pribor. - Sluaj. Pozdravi je u moje ime. Hoe li?

76/486

- O. K. - rekao je Stradlater, ali sam znao da to po svoj prilici nee uiniti. Uzmite takvog ovjeka kao to je Stradlater, taj nikad nikome nee prenijeti vae pozdrave. Vratio se u sobu ali ja sam ostao jo neko vrijeme motati se po kupaoni, razmiljajui o staroj Jane. Zatim sam se i ja vratio u sobu. Kad sam uao, Stradlater je ispred ogledala vezao kravatu. Pred ogledalom je provodio dobru polovicu ivota. Sjeo sam u naslonja i neko ga vrijeme promatrao. - Hej - rekao sam. - Nemoj joj rei da su me izbacili, vrijedi? -O.K. To je bila jedna od Stradlaterovih dobrih strana. ovjek mu nije morao uvijek objanjavati svaku prokletu sitnicu, kao na primjer Ackleyju. Uglavnom zato to ga one nisu posebno ni zanimale, mislim. To je bio pravi razlog. Ackley je bio drukiji. U sve je morao zabosti nos. Obukao je moj sako od tvida.

77/486

- Gospode, pazi samo da ga cijelog ne razvue - rekao sam. - Ja sam ga obukao valjda samo dva puta. - Neu. Gdje su, do vraga, moje cigarete? - Na stolu. - Nikad nije znao gdje je to ostavio. - Tamo, pod tvojim alom. - Gurnuo ih je u dep sakoa - mog sakoa. Odjednom sam, promjene radi, okrenuo titnik lovake kape opet naprijed. Odjednom me poela hvatati neka nervoza. Inae sam prilino nervozan. - Sluaj, kamo se sprema izvesti je? Ima li ve neki plan? upitao sam. - Ne znam. U New York, ako budemo imali dovoljno vremena. Traila je izlaz samo do pola devet, Boe sveti! Nekako mi se nije svidio nain na koji je to rekao, i zato sam odgovorio: - Uinila je to sigurno zato to nije znala kakvo si ti lijepo i armantno ubre. Da je to znala, vjerojatno bi uzela izlaz do pola deset ujutro!

78/486

- Tono tako - rekao je Stradlater. Njega nije bilo ba lako ironijom izbaciti iz takta. Bio je previe umiljen. -Sluaj sad, bez ale. Napii mi onaj sastavak - rekao je. Obukao je kaput i stajao tu, spreman da krene. - Ne mora se pretrgnuti ili to ja znam, napravi tek tako da bude to slikovitije. O.K.? Nisam mu odgovorio. Nije mi se dalo. Samo sam rekao: - Pitaj je da li jo uvijek dri sve kraljeve u zadnjem redu. - Okej - rekao je Stradlater, ali sam znao da nee. - A sad uivaj! - Izjurio je iz sobe kao sam vrag, tresnuvi vratima. Nakon to je izaao, sjedio sam u sobi jo nekih pola sata. Hou rei, sjedio sam tek tako zavaljen u naslonja, ne radei nita. Stalno sam mislio na Jane, na to kako Stradlater izlazi s njom, i sve. Od toga me je uhvatila takva nervoza da samo to nisam poludio. Ve sam vam rekao da ona hulja Stradlater ne zna ni za to drugo osim za seks.

79/486

Iznenada, u sobu je opet upao Ackley, kroz zavjese onog prokletog tua, kao i obino. Prvi put u mom glupom ivotu bilo mi je doista drago to ga vidim. Odvukao mi je misli na drugu stranu. Motao se naokolo otprilike sve do veere, priajui o svim dekima u Penceyju koje ne podnosi, i istiskujui, usput, neku ogromnu bubuljicu na bradi. Nije se ak ni rupiem posluio. Mislim da prasac nije ak ni imao rupi, ako ve elite znati istinu. Bilo kako bilo, nikad nisam vidio da ga upotrebljava.

5
U Penceyju smo subotom imali za veeru uvijek isto jelo. To je trebao biti velika ast, jer su nam servirali biftek. Kladio bih se u tisuu dolara da je pravi razlog zato su to radili bio u tome to su mnogi roditelji dolazili nedjeljom u kolu, pa je stari Thurmer, po svemu sudei, uvrtio sebi u glavu da e svaka majka upitati svog dragog sinia to je sino veerao, a on e odgovoriti: Biftek! Kakva smicalica. Trebali ste vidjeti te bifteke. Bili su to nekakvi maleni, ilavi, suhi odresci koje ste jedva jedvice mogli rezati. U dane bifteka dobivali smo uvijek i neki zgrudani pire od krumpira, a kao desert nabujak od jabuka koji nitko nije jeo osim moda onih najmanjih klinaca iz niih

81/486

razreda, koji nisu znali za bolje, i tipova kao Ackley, koji su jeli sve. Bilo je, ipak, lijepo kad smo izili iz blagovaonice. Na zemlji je ve lealo oko est centimetara snijega koji je i dalje padao kao lud. Sve je izgledalo upravo vraki lijepo i svi smo se poeli grudati i igrati po itavom dvoritu. Bilo je to veoma djetinjasto, ali svi smo se doista odlino zabavljali. Nisam imao ni zakazan sastanak s nekom makom niti bilo to slino, pa smo ja i jedan moj prijatelj, neki Mal Brossard, inae lan hrvake ekipe, odluili odvesti se autobusom do Agerstowna, da tamo pojedemo po hamburger i eventualno odemo u neko glupo kino. Ni jedan od nas nije elio besposlen itavu no sjediti i uljati stranjicu. Upitao sam Mala ima li to protiv toga da i Ackley pode s nama. Pitao sam ga zato to subotom uveer Ackley nikad nita nije radio, ve je ostajao sam u svojoj sobi i istiskivao bubuljice, ili to ja znam to. Mal je rekao da

82/486

nema nita protiv, ali da nije ni osobito oduevljen tom idejom. On nije ba naroito volio Ackleyja. Bilo kako bilo, konano smo otili svaki u svoju sobu da se spremimo, i te stvari, i dok sam navlaio kaljae i ostale gluposti, viknuo sam i upitao starog Ackleyja hoe li poi s nama u kino. Mogao me je lijepo uti kroz zavjese od tua, ali nije odmah odgovorio. On vam je bio od one vrste ljudi kojima je strahovito teko da odmah odgovore. Konano se uvukao u sobu, kroz one proklete zavjese, stao na prag one prostorije s tuem i upitao tko ide osim mene. On je uvijek morao znati tko sve ide. Kladim se da bi taj ovjek, kad bi negdje doivio brodolom, a vi biste doli s nekim amcem da ga spasite, najprije zahtijevao da mu kaete tko je onaj to vesla, prije nego to bi se popeo u amac. Rekao sam mu da ide i Mal Brossard.

83/486

- Zar taj skot? - rekao je. - U redu. Priekaj trenutak. -Rekao je to tako da biste pomislili kako vam ini neku veliku uslugu. Da se spremi, trebalo mu je neto oko pet punih sati. Dok se spremao, ja sam otiao do prozora, otvorio ga i golim rukama napravio grudu snijega. Snijeg je bio odlian za pravljenje gruda. Nisam je, meutim, bacio, niti bilo to. Htio sam je baciti. Na automobil koji je bio parkiran na suprotnoj strani ulice. Predomislio sam se, meutim. Automobil je izgledao tako lijep, ist i bijel. Onda sam zamahnuo da je bacim na hidrant, ali i hidrant je izgledao previe lijep i bijel. Tako je na kraju uope nisam bacio. to sam uinio, zatvorio sam prozor i etao po sobi s grudom u ruci, gnjeei je da bude to tvrda. Nakon odreenog vremena, kad smo Ackley, Brossard i ja uli u autobus, jo sam je drao u ruci. Sofer autobusa je otvorio vrata i natjerao me da je bacim. Ja sam mu rekao da nemam namjeru da nekog gaam, ali mi nije

84/486

vjerovao. Ljudi nikad ne vjeruju onome to im kaete. I Brossard i Ackley bili su ve prije gledali film to se davao, tako da se itav na provod sveo na to da smo pojeli par hamburgera, odigrali po nekoliko partija na fliperu a onda se autobusom vratili u Pencey. Nije mi bilo ba nimalo ao to nisam gledao film. Bila je to, navodno, neka komedija s Caryjem Grantom i svim ostalim udima. Osim toga, iao sam i prije u kino s Ackleyjem i Brossardom, i znam. Obojica su se cerekali kao hijene stvarima koje uope nisu smijene. Nije nikakvo zadovoljstvo sjediti u kinu s njima. Kad smo se vratili u internat, bilo je negdje tek etvrt do devet. Stari Brossard bio je strano zagrijan za brid i otiao je traiti drutvo za partiju. Ackley se parkirao u mojoj sobi, tek radi promjene. Ovaj put se, meutim, umjesto da sjedi na naslonu Stradlaterova naslonjaa, izvalio ravno na moj krevet, s licem na mom jastuku, i poeo

85/486

mljeti onim svojim jezivo monotonim glasom, istiskujui usput bubuljice. Ispalio sam barem tisuu raznih aluzija, ali mi nije uspjelo da ga se otresem. to je uinio, nastavio mi je onim svojim monotonim glasom priati o nekoj maki s kojom je prolog ljeta navodno imao seksualni odnos. Priao mi je to ve najmanje stotinu puta, a pria je svaki put bila drugaija. Jednom ju je bio povalio u roakovu buicku, a ve sljedee minute je priao kako je to ustvari bilo pod nekim drvenim molom. Sve je to bilo obian drek, naravno. On je bio junfer ako sam ikad ijednoga junfera vidio. Sumnjam da je ikad i pipnuo neku ensku. Konano sam, naravno, bio prisiljen da istupim otvoreno, da mu kaem kako moram napisati sastavak za Stradlatera i da je vrijeme da se nosi do avola, kako bih se mogao koncentrirati. Konano se izgubio, ali mu je za to trebalo dosta vremena, kao i obino. Kad je nestao, obukao sam pidamu i kuni ogrta, nabio na glavu

86/486

onu crvenu lovaku kapu i poeo pisati sastavak. Problem je bio u tome to se nisam mogao sjetiti nijedne sobe, kue ili bilo ega to bi se moglo opisati na nain kako je to elio Stradlater. Nisam, uostalom^ni naroito lud za opisivanjem tamo nekih soba ni kua. to sam uinio, napisao sam sastavak o rukavici za bejzbol mog brata Allieja. Bio je to predmet veoma zanimljiv za opisivanje. Doista jest. Moj brat Allie imao je lijevu rukavicu za bejzbol. Bio je ljevak. Ta rukavica bila je zanimljiva za opisivanje zbog toga to je itava - prsti, dep i sve - bila ispisana pjesmama. Zelenom tintom. Allie ih je ispisao kako bi imao to itati kad se nalazi u polju a nitko nije na redu za udarac. Sad je mrtav. Dobio je leukemiju i umro dok smo ivjeli gore, u dravi Maine, 18. srpnja 1946. Siguran sam da bi vam se svidio. Bio je dvije godine mladi od mene, ali zato valjda pedeset puta inteligentniji. Bio je fantastino

87/486

inteligentan. Njegovi nastavnici stalno su pisali majci pisma o tome kakvo je zadovoljstvo imati u razredu djeaka kao to je Allie. I to ne samo onako, priam-ti-priu. Govorili su doista iskreno. Stvar, meutim, nije bila samo u tome da je bio najinteligentniji lan obitelji. Bio je i najbolji, na mnogo naina. Nije se nikad ljutio ni na koga. Openito se smatra da se riokosi ljudi veoma lako raspale, ali Allie se nije nikad raspalio, a imao je izrazito riu kosu. Rei u vam kakvu je riu kosu imao. Poeo sam igrati golf jo kad sam imao deset godina. Jednom prilikom, sjeam se, bilo je to onog ljeta kada sam imao oko dvanaest godina, upravo dok sam se spremao za prvi udarac, odjednom me obuzeo osjeaj da u, ako se naglo okrenem, ugledati Allieja. Okrenuo sam se i, naravno, ugledao ga kako sjedi na biciklu iza ograde - bila je tamo neka ograda oko cijelog igralita - i on je tu sjedio, oko to pedeset metara iza mene, promatrajui me kako

88/486

igram. Eto kakvu je riu kosu imao. Boe, bio je to divan deko, doista! Znao se ponekad za stolom, usred veere, tako glasno smijati neemu to mu je upravo palo na pamet da mu je malo trebalo da padne sa stolice. Ja sam tada imao samo trinaest godina i spremali su se voditi me na pregled kod psihoanalitiara zato to sam polupao sve prozore na garai. Ne zamjeram im. Doista ne. Spavao sam u garai one noi kad je umro i porazbijao sam golom akom sve one proklete prozore, onako, iz ista bijesa. Pokuavao sam ak porazbijati prozore terenskog vozila koje smo imali tog ljeta, ali mi je aka ve bila slomljena i svakakva, pa mi to nije uspjelo. Bilo je veoma glupo uiniti tako neto, priznajem, ali tada gotovo uope nisam znao to inim, a vi osim toga niste poznavali Allieja. aka me jo uvijek ponekad boli, kad pada kia, i te stvari, i nisam u stanju poteno stisnuti aku - vrsto, mislim - ali, sve u svemu, ne uzrujavam se

89/486

zbog toga posebno. Hou rei, znam da neu biti nikakav prokleti kirurg niti violinist niti, uostalom, bilo to. Bilo kako bilo, eto o emu sam napisao sastavak za Stradlatera. O Allievoj rukavici za bejzbol. Sluajno mi se nala pri ruci, u koferu, izvadio sam je i prepisao pjesme koje su bile ispisane na njoj. Sve to sam trebao uiniti bilo je da promijenim ime, tako da nitko ne primijeti da je to bio moj brat, a ne Stradlaterov. To mi ba nije bilo naroito ugodno, ali nisam bio u stanju sjetiti se niega drugog to bi se moglo lijepo opisati. Osim toga, nekako mi se svialo da o tome piem. Trebalo mi je otprilike sat vremena da zavrim, jer sam morao pisati na onom idiotskom Stradlaterovu stroju koji je svaki as zapinjao. Zato nisam pisao na svom stroju, bio sam ga posudio jednom momku s istog kata. Bilo je, ini mi se, oko pola jedanaest kad sam zavrio. Nisam, meutim, bio nimalo

90/486

umoran i zato sam neko vrijeme gledao kroz prozor. Snijeg vie nije padao, ali se zato svakog asa mogao uti zvuk nekog automobila koga je njegov vlasnik uzalud pokuavao pokrenuti. Moglo se uti i kako stari Ackley hre. Kroz one proklete zavjese mogao sam ga uti sasvim jasno. Imao je neke muke sa sinusima i u snu je uvijek teko disao. Taj momak je valjda imao sve to je uope mogue - bolesne sinuse, bubuljice, pokvarene zube, zadah iz usta, kvrgave nokte. ovjek je morao pomalo aliti tog ludog seronju.

6
Neke se stvari veoma teko pamte. Sad neto razmiljam o tome kad se Stradlater vratio sa sastanka s Jane. Hou rei, ne mogu se tono sjetiti to sam radio kad sam uo one njegove proklete idiotske korake kako se pribliavaju hodnikom. Vjerojatno sam jo uvijek gledao kroz prozor, ali, kunem se, ne znam tono. Bio sam strahovito zabrinut, eto zato. Kad se iskreno brinem zbog neega, onda ne izvodim gluposti. Ponekad, kad se brinem zbog neega, ak moram i na zahod. Samo, ne idem. Previe se brinem da bih mogao otii. Ne elim odlaenjem prekinuti svoju brigu. Da ste poznavali Stradlatera, i vi biste bili zabrinuti. Bio sam s tim tipom nekoliko puta na sastanku u

92/486

etvero i znam to govorim. To je beskrupulozan ovjek. Doista jest. Sad, bilo kako bilo, hodnik je bio sav pokriven linoleumom i mogao sam jasno uti one njegove proklete korake kako se pribliavaju ravno prema vratima. Ne sjeam se ak ni gdje sam sjedio kad je uao - na prozoru, u mojem ili njegovu naslonjau. asna rije, nisam u stanju sjetiti se. Uao je kukajui kako je vani hladno, a onda je rekao: -Gdje su, do vraga, ostali? Kua izgleda kao neka prokleta mrtvanica. Nisam se ni potrudio da mu odgovorim. Ako je tako glup da nije u stanju shvatiti kako je subota uveer i da su svi ili vani, ili u krevetu, ili kod kue na vikendu, nisam imao namjeru lomiti vrat objanjavajui mu to. Poeo se svlaiti. O Jane nije rekao ni jedne jedine rijei. Niti jedne. Nisam ni ja. Samo sam ga promatrao. Sve to je rekao bilo je hvala to sam mu dao da obue onaj moj sako. Objesio ga je na vjealicu i spremio u ormar.

93/486

Zatim me je, dok je razvezivao kravatu, upitao jesam li napisao onaj prokleti sastavak. Rekao sam mu da jesam, eno, lei na njegovu prokletom krevetu. Otiao je, uzeo ga i itao, raskopavajui istovremeno koulju. Stajao je tako, i nekako se tapao po golim prsima i trbuhu, s nekim izvanredno glupim izrazom na licu. Vjeito se tapao po prsima ili trbuhu. Bio je ludo zaljubljen u samog sebe. Iznenada je progovorio. - Zaboga, Holdene - rekao je. - Ovo je o nekoj prokletoj rukavici za bejzbol. - Pa to onda? - odgovorio sam. Mrtav hladan. - Kako to ondal Pa rekao sam ti da treba biti o nekoj sobi ili kui ili slino! - Rekao si da treba biti slikovito. Kakva je, do vraga, razlika ako je o rukavici za bejzbol? - Neka ga vrag nosi! - Bio je ljut kao sam vrag. Bio je doista bijesan. - Ti uvijek sve

94/486

napravi naopake. - Pogledao me. - Nije nikakvo udo to te izbacuju odavde, do vraga - rekao je. - Ti nisi u stanju ni jednu jedinu stvar napraviti kako treba. Ozbiljno ti kaem. Ni jednu jedinu stvar. - U redu, vrati mi to onda - odgovorio sam. Priao sam i izvukao sastavak ravno iz njegove proklete ruke. Zatim sam ga poderao. - Zato, do vraga, sad to radi? - rekao je. Nisam se potrudio da mu odgovorim. Naprosto sam bacio komadie u koaru za papir. Zatim sam se ispruio na krevetu. Ni jedan ni drugi nismo dugo ni rijei progovorili. On se svukao, potpuno, sve do gaica, a ja sam leei na krevetu pripalio cigaretu. Bilo je zabranjeno puiti u sobama, ali mogli ste to raditi kasno nou, kad su svi ve spavali i nitko nije mogao osjetiti dim. Osim toga, uinio sam to da naljutim Stradlatera. Svako

95/486

krenje pravila dovodilo ga je do ludila. On nikad nije puio u sobi. Samo ja. Stradlater jo uvijek nije progovorio ni jedne jedine rijei o Jane, pa sam konano rekao: - Vraki kasno si se vratio ako je ona imala izlaz samo do pola deset. to si uinio, prisilio je da zakasni? Kad sam ga to upitao, upravo je sjedio na rubu svog kreveta i rezao nokte. - Par minuta - odgovorio je. - Tko se, do vraga, subotom uveer prijavljuje za izlaz do pola deset! Boe, kako sam ga mrzio! - Jeste li bili u New Yorku? - Jesi li lud? Kad smo, do vraga, mogli ii u New York ako se prijavila za izlazak do pola deset? - Zbilja nezgodna stvar. Pogledao me je. - Sluaj - rekao je - ako ba hoe puiti u sobi, kako bi bilo da ode u zahod ili kupaonicu? Tebi puca prsluk, ti svakako

96/486

odlazi do vraga, ali ja moram ostati ovdje dovoljno dugo da zavrim kolu. Ignorirao sam ga. Doista jesam. Nastavio sam puiti kao da me svi vrazi gone. ta sam uinio, samo sam se nekako okrenuo na bok i promatrao ga kako ree nokte. Kakva kola! Tu ste vjeito bili prisiljeni promatrati kako netko ree nokte na nogama, istiskuje bubuljice i slino. - Jesi li je pozdravio u moje ime? - upitao sam. - Aha. Jest vraga, ivotinjo! - to je rekla? - nastavio sam. -Jesi li je upitao dri li jo uvijek kraljeve u zadnjem redu. Nisam. Nisam je pitao. ta ti, do vraga, misli da smo radili cijele veeri, igrali damu, to li? Nisam mu odgovorio. Boe, kako sam ga mrzio!

97/486

- Ako niste ili u New York, kamo si je odveo? - upitao sam ga nakon odreenog vremena. Nastojao sam iz sve snage da mi glas ne drhti irom itave sobe. Ljudi moji, kako sam bio nervozan! Imao sam neki osjeaj da je neto otilo ki ivo. Zavrio je s rezanjem onih svojih prokletih nokiju, pa se dignuo s kreveta, onako samo u nekim glupim gaama, i poeo se blesavo poigravati sa mnom. Priao je mom krevetu, nagnuo se iznad mene i poeo me onako vrlo zabavno udarati u ramena. - Prestani - rekao sam. - Gdje si bio s njom ako niste ili u New York? - Nigdje. Jednostavno smo sjedili u prokletom autu. -Ponovno me onako blesavo razigrano mlatnuo po ramenu. - Prestani ve jednom - rekao sam. - U ijem autu? - Eda Bankyja. Ed Banky bio je koarkaki trener u Penceyju. Stari Stradlater bio je jedan od

98/486

njegovih ljubimaca zato to je bio centar u ekipi i Ed Banky mu je posuivao svoj automobil kad god je ovaj to zatraio. Uenicima nije bilo doputeno da posuivati auto od nastavnog osoblja, ali sve te hulje atletiari bili su jedna klapa. U svakoj koli u kojoj sam bio sve hulje atletiari bili su jedna klapa. Stradlater me i dalje bez prestanka astio onim sitnim imitacijama udaraca. Bio je uzeo u ruku etkicu za zube i sad ju je drao u ustima. - to si uinio? - upitao sam. - Okrenuo je u onom Bankyjevu automobilu? - Glas mi je drhtao da je to bilo naprosto uasno. - Kakvo pitanje! Hoe da ti isperem usta sapunom? -Jesi li? - Profesionalna tajna, mladiu! Onoga to je uslijedilo sjeam se samo kroz maglu. Sve to znam jest to da sam ustao s kreveta kao da hou ii na zahod, ili slino, i da sam ga u istom trenutku pokuao

99/486

akom, to sam jae mogao, tresnuti ravno u onu etkicu za zube, tako da mu raskoli ono njegovo prokleto grta. Samo, promaio sam. Nisam dobro procijenio udarac. ta sam uinio, zahvatio sam ga samo nekako sa strane, tako neto. Vjerojatno ga je malo zaboljelo, ali nije onako kako sam ja to elio. Moda bi ga bilo i jae zaboljelo da nisam upotrijebio desnu ruku, iju aku ne mogu vrsto stisnuti. Zbog one povrede o kojoj sam vam ve priao. Bilo kako bilo, sljedea stvar koje se sjeam jest to da sam se naao na podu a Stradlater mi je sjedio na grudima, sav crven kao rak. Odnosno, bolje reeno, kleao mi je na grudima, bio je teak gotovo tonu. epao me i za ruku, tako da ga nisam mogao ponovno udariti. Da sam mogao, ubio bih ga. - ta je to, do vraga, s tobom? - ponavljao je neprestano, a njegovo glupo lice postajalo je sve crvenije i crvenije.

100/486

- Nosi ta svoja gadna koljena s mojih prsa - rekao sam mu. Gotovo sam urlao. Ustvari, jesam. - Odlazi, skidaj se s mene, ivotinjo odvratna! On to, meutim, nije htio napraviti. Drao me vrsto za ruke, a ja sam ga nazivao pasjim kopiletom, i tako je to ilo valjda punih deset sati. Teko da bih se mogao sjetiti to sam mu sve izgovorio. Rekao sam mu kako misli da moe okrenuti svakoga tko mu padne na pamet. Rekao sam mu da je hulja koju ne zanima ak ni to da li neka djevojka dri svoje kraljeve u zadnjem redu ili ne, a razlog to ga to ne zanima jest taj to je prokleti blesavi idiot. Nije podnosio da ga netko naziva idiotom. Nijedan idiot ne podnosi da ga tko tako naziva. - Zavei ve jednom, Holdene - rekao je s onim svojim najglupljim izrazom na velikom crvenom licu. - Zavei ve jednom, dosta je. - Ne zna ak ni da li se zove Jane ili Jean, idiote prokleti!

101/486

- Zavei ve jednom, Holdene, Boga ti... upozoravam te - rekao je. Uspjelo mi je istjerati ga iz koe. - Ako ovog trenutka ne prestane, prilijepit u ti jednu. - Nosi ta svoja gadna smrdljiva idiotska koljena s mojih prsa. - Ako te pustim, hoe li drati jezik za zubima? Nisam se potrudio da mu odgovorim. - Holdene, ako te pustim, hoe li drati jezik za zubima? - rekao je ponovno. - Hou. Dignuo se s mene, a ja sam odmah ustao. Prsa su me jezivo boljela od onih njegovih odvratnih koljena. - Odvratno blesavo idiotsko pasje kopile rekao sam. To ga je onako propisno naljutilo. Zaprijetio mi je svojim debelim glupim prstom.

102/486

- Holdene, Boga ti tvoga, upozoravam te. Posljednji put. Ako ne zavee tu svoju gubicu ja u te... - A zato da zaveem? - rekao sam. Ustvari, zaurlao sam. - Upravo u tome i jest nevolja s vama idiotima. Nikad ne elite diskutirati o bilo emu. To je ono po emu se idioti i poznaju. Nikad ne ele diskutirati intelig... Tada mi je konano odvalio jednu i sljedea stvar koje se sjeam jest to da sam se ponovno naao na podu. Ne znam je li me nokautirao, ali mislim da nije. Prilino je teko nokautirati nekoga, osim u prokletim filmovima. Ali krv mi je curila iz nosa po cijeloj sobi. Kad sam podigao pogled vidio sam starog Stradlatera kako stoji praktino na meni. Pod rukom je drao onu svoju prokletu kutiju s toaletnim priborom. - Zato, koga vraga ne uti kad ti kaem? - rekao je. Glas mu je zvuao prilino nervozno. Vjerojatno se bio uplaio da sam

103/486

razbio lubanju ili neto slino kad sam tresnuo glavom o pod. Velika je teta to nisam. to si traio, to si i dobio, Boga ti tvoga rekao je. Ljudi moji, kako je izgledao zabrinut! Nisam se potrudio ak ni da ustanem. Jednostavno sam jo neko vrijeme ostao leati na podu i nazivao ga idiotskim pasjim kopiletom. Bio sam tako bijesan da sam uistinu urlao. - Sluaj, idi operi lice - rekao je Stradlater. - uje li me? Rekao sam mu neka ide i opere svoje vlastito idiotsko lice, to je bio prilino djetinjast odgovor, ali bio sam ljut kao sam vrag. Rekao sam mu neka, kad ode u kupaonicu, svrati i okrene gospodu Schmidt. Gospoda Schmidt bila je ena vratara nae zgrade. Imala je oko ezdeset pet godina. Sjedio sam tako na podu sve dok nisam uo kako stari Stradlater zatvara vrata i odlazi hodnikom prema kupaonici. Zatim sam ustao. Nikako nisam mogao

104/486

pronai svoju lovaku kapu. Konano sam je ipak naao. Leala je pod krevetom. Nabio sam je na glavu, titnik sam okrenuo natrag, kako mi se najvie svialo, a zatim sam otiao do ogledala da bacim jedan pogled na svoje glupo lice. Toliko krvi jo u ivotu niste vidjeli. Usta, brada, pa ak i pidama i kuni kaput bili su mi skroz-naskroz zaliveni krvlju. Prizor me je djelomino uplaio, a djelomino fascinirao. Ta krv i sve to uinili su da nekako dobijem izgled grubog, okorjelog ovjeka. U ivotu sam se tukao otprilike svega dva puta i izgubio sam u obje tunjave. Nisam neki razbija, pacifist sam, ako ve elite znati istinu. Imao sam neki osjeaj da je stari Ackley vjerojatno uo itavu guvu i da lei budan. Zato sam proao kroz onu prostoriju s tuem u njegovu sobu, tek toliko da vidim kog vraga radi. Inae nisam gotovo nikad odlazio u njegovu sobu. U njoj se uvijek osjeao neki

105/486

udan zadah, zato to je u pogledu higijenskih navika bio takav uasan prljavac.

7
Kroz zavjese je prodiralo neto malo svjetlosti iz nae sobe i mogao sam ga vidjeti kako lei na krevetu. Tono sam znao da je to posto budan. - Ackley? - rekao sam. - Jesi li budan? -Aha. Bilo je prilino mrano, stao sam na neiju cipelu koja je leala na podu i zamalo nisam pao na nos. Ackley se nekako uspravio u krevetu i oslonio na ruku. Lice mu je bilo sve premazano neim bijelim, zbog bubuljica. U tami je izgledao nekako sablasno. - Kog vraga radi, uostalom? - rekao sam. - Pita kog vraga ja radim? Pokuavao sam zaspati prije nego to ste vas dvojica

107/486

tamo poeli dizati svu tu buku. Zbog ega ste se, do vraga, tukli? ta je bilo? - Gdje je svjetlo? - Nikako nisam mogao nai prekida. Vukao sam dlan po cijelom zidu. - Kog e ti vraga svjetlo?... Tu ti je odmah kraj ruke. Konano sam napipao prekida i okrenuo ga. Stari Ackley je podigao ruku da mu svjetlost ne udari u oi. - Isusel - rekao je. - ta se to, do vraga, dogodilo s tobom? - Mislio je na onu krv, i sve. - Malo sam se zakvaio sa Stradlaterom rekao sam. Zatim sam sjeo na pod. U njihovoj sobi nije nikad bilo nijednog stolca. Nemam pojma kog su vraga radili sa stolcima. -Sluaj - rekao sam - jesi li raspoloen za jednu partiju kana-ste? - Bio je strastven igra kanaste. - Pa ti jo uvijek krvari, zaboga! Radije stavi neto na to.

108/486

- Prestat e. Sluaj. Jesi li za partiju kanaste ili nisi? - Kanaste, zaboga! Zna li ti uope koje je doba noi? - Nije kasno. Tek negdje oko jedanaest, pola dvanaest. - Tek toliko! - rekao je Ackley. - Sluaj. Ja sutra moram rano ustati i ii na misu, za ime Boje. A vi se momci derete i mlatite usred proklete... Zbog ega ste se, uostalom, tukli? - To je podua pria. Neu ti dosaivati s tim, Ackley. Za tvoje vlastito dobro - odgovorio sam mu. Nisam nikad htio diskutirati s njim o svojim osobnim stvarima. Kao prvo, bio je jo gluplji od Stradlatera. Stradlater je u usporedbi s Ackleyjem bio pravi genijalac. Hej - rekao sam mu - ima li to protiv toga da noas spavam na Elyjevu krevetu? On se nee vratiti do sutra uveer, zar ne? - Znao sam sasvim sigurno da nee. Ely je odlazio kui praktino preko svakog vikenda.

109/486

- Nemam pojma kad se namjerava vratiti - rekao je Ackley. Ljudi moji, to me je doista raspalilo. - Sto, do vraga, hoe rei time da nema pojma kad se namjerava vratiti? Nikad se ne vraa prije nedjelje uveer, je 1' tako? - Ne, ali, zaboga, ne mogu tek tako rei svakome kome padne na pamet neka slobodno spava u njegovu krevetu. To me oborilo s nogu. Sjedei na podu, ispruio sam ruku i potapao ga po ramenu. - Ti si pravi princ, Ackley, sinko, zna? - Ne, ozbiljno ti kaem... Ne mogu tek tako svakome rei da moe spavati u... - Ti si pravi pravcati princ. Ti si dentlemen i kolovan ovjek, sinko - rekao sam. Bio je to, bez ale. - Ima li sluajno, kojom sreom, jednu cigaretu? Reci 'nemam', inae u pasti mrtav. - Nemam, doista nemam. Sluaj, zato ste se, do vraga, tukli?

110/486

Nisam mu odgovorio. to sam uinio, ustao sam, otiao i pogledao kroz prozor. Osjetio sam se odjednom strahovito usamljen. Gotovo sam elio da me nema. - Zbog ega ste se, kog vraga, tukli, ozbiljno? - upitao je Ackley valjda ve pedeseti put. U tom pogledu bio je dosadan kao stjenica. - Zbog tebe - odgovorio sam. - Zbog mene, zaboga? - Aha. Tukao sam se za tvoju prokletu ast. Stradlater je rekao da ima odvratan karakter. Nisam mogao dopustiti da stvar ostane na tome. To ga je uzbudilo. - To je rekao? Bez ale? Ozbiljno? Rekao sam mu kako sam se samo alio, a onda otiao i legao na Elyjev krevet. Ljudi moji, kako sam se gadno osjeao! Osjeao sam se tako usamljen.

111/486

- Ova soba smrdi - rekao sam. - Osjeam ak ovdje smrad tvojih arapa. Zar ih ba nikad ne alje na pranje? - Ako ti se ne svia, zna to ti je initi rekao je Ackley. ovjek pun duha, nema to. - Kako bi bilo da ugasi to prokleto svjetlo? Nisam ga, ipak, odmah ugasio. Samo sam leao tako na Elyjevu krevetu i mislio na Jane, i sve. Pomisao na nju i Stradlatera kako sjede negdje u parkiranom automobilu onog debeloguzog Eda Bankya dovodila me do ludila. Kad god bih na to pomislio, dolazilo mi je da skoim kroz prozor. Stvar je u tome to vi niste poznavali Stradlatera. Ja sam ga poznavao. Veina mladia u Penceyju samo su priali o svojim tobonjim seksualnim odnosima s djevojkama -kao Ackley, na primjer - ali stari Stradlater je doista radio te stvari. Osobno sam poznavao najmanje dvije djevojke koje je on prevrnuo. To vam je iva istina.

112/486

- Priaj mi fantastinu povijest svog ivota, Ackley, sinko - rekao sam. - Kako bi bilo da ugasi to prokleto svjetlo? Sutra moram rano ustati, radi mise. Ustao sam i ugasio svjetlo, kad ga je to ve inilo tako sretnim. Zatim sam ponovno legao na Elyjev krevet. - to si naumio... spavati tu, u Elyjevu krevetu? - upitao je Ackley. Kakav savren domain, ljudi moji! - Moda hou. Moda i neu. Ne uzrujavaj se zbog toga. -Ja se ne uzrujavam, samo ne bih volio da se Ely iznenada pojavi i nade u svom krevetu nekoga kako... - Nita ti ne brini. Neu spavati ovdje. Ne bih elio zloupotrijebiti tvoje izvanredno gostoprimstvo. Nekoliko minuta kasnije ve je hrkao iz sve snage. Ostao sam, ipak, i dalje leati u mraku, pokuavajui da ne mislim na staru Jane i Stradlatera u onom prokletom autu Eda Bankyja. Ali to je bilo gotovo nemogue.

113/486

Nevolja je bila u tome to sam bio upoznat sa Stradlaterovom tehnikom. To je samo pogoravalo stvar. Jednom smo prilikom tako izali u etvoro, u Edovu automobilu. Stradlater je sa svojom makom bio na zadnjem sjedalu, a ja sa svojom na prednjem. Kakvu je tehniku imao taj ovjek! to je radio, poeo je zasipati svoju maku onim veoma tihim, iskrenim glasom - kao da nije samo veoma lijep momak ve i veoma fin, poten i iskren momak. Gotovo mi je pozlilo dok sam ga sluao. Njegova maka je bez prestanka govorila: Nemoj, molim te. Molim te nemoj. Molim te!, ali stari Stradlater i dalje ju je zasipao onim svojim abrahamlinkolnovskim, iskrenim glasom, dok na kraju nije na zadnjem sjedalu nastupila ona uasna, jeziva tiina. Mislim da mu te noi nije uspjelo okrenuti tu djevojku, ali je malo nedostajalo. Vraki malo. Dok sam tako leao i pokuavao ne misliti, uo sam Stradlatera kako se vraa iz

114/486

kupaonice i ulazi u nau sobu. Moglo se jasno uti kako sklanja onaj svoj odvratni toaletni pribor i otvara prozor. Bio je veliki ljubitelj svjeeg zraka. Zatim je, malo kasnije, ugasio svjetlo. Nije ak ni pogledao da vidi to je sa mnom i gdje sam. Ulica je na moje raspoloenje djelovala jo tee. Ni automobili se vie nisu uli. Obuzeo me osjeaj takve usamljenosti i potitenosti da sam ak poelio probuditi Ackleyja. - Hej, Ackley - rekao sam gotovo apatom, da me Stradlater ne uje kroz one zavjese. Ackley me, meutim, nije uo. - Hej, Ackley! Jo uvijek me nije uo. Spavao je kao top. - Hej, Ackley! Sad je, naravno, uo. - Koji ti je vrag? - rekao je. - Spavao sam, zaboga!

115/486

- Sluaj. to je potrebno da netko bude primljen u samostan? - upitao sam ga. Nekako sam se poigravao milju da odem u redovnike. - Treba li biti katolik, i te stvari? - Naravno da treba biti katolik. Sluaj ti, ivotinjo, jesi li me probudio samo zato da mi postavlja takva blesava pita... - Aah, idi spavaj. U samostan ionako neu otii. Kakve sam sree, sigurno bih nabasao na neku skroz-naskroz nezgodnu brau. Sve neke glupane i hulje. Ili samo hulje. Kad sam to rekao, stari Ackley se s trzajem uspravio u krevetu. - Sluaj ti - rekao je - potpuno mi je svejedno to pria o meni i bilo emu, ali ako pone izvaljivati glupe ale na raun moje proklete religije; onda, Boga mi... - Smiri ivce - rekao sam. - Nitko ne pravi viceve na raun te tvoje proklete religije. Ustao sam s Elyjeva kreveta i poao prema vratima. Nisam elio da i trenutak vie visim u toj glupoj atmosferi. Zastao sam, meutim,

116/486

na pola puta, uhvatio Ackleyjevu ruku i onako teatralno je potresao. Oslobodio se mog stiska i rekao: - ta ti je sad? - Nije nita. elim ti se samo zahvaliti to si takav prokleti princ, to je sve - rekao sam. Rekao sam to onim veoma toplim, iskrenim glasom. - Glavni si, Ackley, sinko - rekao sam. - Zna li to? - A ti si suta pamet. Jednog dana netko e ti udesiti tu tvoju... Nisam se potrudio ni da ga sasluam. Zatvorio sam vrata i izaao u hodnik. Svi su ili spavali, ili se jo nisu vratili, ili su bili otili kui preko vikenda, pa je u hodniku vladala uasna, deprimirajua tiina. Pred Leahyjevim i Hoffmanovim vratima leala je prazna kutija Kolynos paste za zube i, dok sam iao hodnikom prema stubitu, udarao sam je ispred sebe onim krznom podstavljenim papuama to sam ih imao na nogama. to sam namjeravao, htio

117/486

sam sii i vidjeti to radi stari Mal Brossard. Iznenada sam odluio to u - otii u odavde iz Penceyja i poslati ga do vraga odmah, jo iste te noi. Hou rei, da ne ekam tamo do srijede, i to ja znam. Jednostavno vie nisam htio tamo sjediti. Od toga sam samo postajao sve potiteniji i usamljeniji. to sam odluio uiniti, odluio sam uzeti sobu u nekom hotelu u New Yorku, u nekom jeftinijem ili takvom nekom hotelu, i tamo u miru priekati do srijede. Zatim, u srijedu, vratiti se kui, odmoran i u dobrom raspoloenju. Pretpostavljao sam da moji roditelji vjerojatno nee prije utorka ili srijede dobiti ono pismo u kojem ih stari Thurmer obavjetava da su mi dali nogu. Nisam htio ii kui niti bilo to slino prije nego to ga dobiju, temeljito prostudiraju, probave i te stvari. Nisam se htio nai u njihovoj blizini u trenutku kad ga dobiju. Moja majka lako pada u histeriju, ali nije tako loa nakon odreenog vremena, kad joj stvar konano legne. Osim

118/486

toga, nekako mi je bio potreban jedan krai odmor. ivci su mi bili pokidani. Doista jesu. Bilo kako bilo, eto to sam odluio uiniti. Zato sam se vratio u sobu, upalio svjetlo i poeo se pakirati. Prilian dio stvari bio sam ve prije spakirao. Stari Stradlater nije se uope probudio. Upalio sam cigaretu, obukao se, a zatim potrpao sve preostale stvari u ona moja dva gledston kofera. Za to mi je bilo potrebno samo par minuta. Veoma sam brz u takvim stvarima. Dok sam pakirao svoje kofere, jedna stvar umalo me deprimirala. Morao sam spakirati i one sasvim nove klizaljke koje mi je majka bila tek poslala, prije nekoliko dana. To me deprimiralo. Mogao sam vidjeti majku kako odlazi k Spauldingu i postavlja prodavau milijun aavih pitanja -a mene u isto vrijeme opet upiraju iz kole. To me nekako rastuilo. Nije mi kupila pravu vrstu klizaljki - ja sam elio trkae, a ona mi je kupila klizaljke za hokej - ali to me ipak rastuilo.

119/486

Gotovo svaki put kad mi netko neto pokloni, ta me stvar na kraju rastui. Kad sam sve spakirao, prebrojio sam novac. Ne sjeam se ba tono koliko sam imao, ali sam bio pun love. Baka mi je tjedan dana ranije bila poslala deparac. Imam baku koja je veoma iroke ruke kad se radi o novcu. Ne rade joj vie svi kotaii - stara je kao sam vrag - i stalno mi alje neki novac za roendan, bar etiri puta godinje. Bilo kako bilo, iako sam bio pun love, zakljuio sam da bi mi koji dolar vie dobro doao. ovjek nikad ne zna. to sam uinio, otiao sam i probudio Fredericka Woodruffa, momka kome sam bio posudio pisai stroj. Pitao sam ga koliko bi mi dao za njega. Bio je prilino bogat momak. Rekao je da ne zna. Rekao je da nema ba mnogo volje da ga kupi. Konano ga je ipak kupio. Stajao je oko devedeset dolara, a on mi je za njega dao samo dvadeset. Bio je ljut zbog toga to sam ga probudio.

120/486

Kad sam bio potpuno spreman poi, kad sam spremio kofere, i sve, zastao sam na nekoliko trenutaka pokraj stubita da bacim posljednji pogled na hodnik. Gotovo sam plakao. Ne znam zato. Nabio sam na glavu onu crvenu lovaku kapu i okrenuo titnik nazad, kako mi se najvie svialo, a onda sam dreknuo najjae to sam mogao: - Spavajte vrsto, kreteni! - Kladim se da sam probudio sve hulje na cijelom katu. A onda sam izjurio van. Neki idiot prosuo je po stubitu ljuske od kikirikija i vraki je malo nedostajalo pa da polomim svoj ludi vrat.

8
Bilo je kasno da pozovem taksi pa sam otiao pjeice sve do eljeznike postaje. Nije bila daleko, ali je bilo jezivo hladno, bilo je teko gaziti kroz snijeg, a moji gledston koferi neprestano su me udarali po nogama. Ipak sam nekako uivao u svjeem zraku i svemu oko sebe. Nezgodno je bilo samo to to me od hladnoe zabolio nos i ono mjesto ispod same gornje usne gdje me udario onaj idiot Stradlater. Raspljeskao mi je usnu o zube i gadno me boljelo. Ui su mi, meutim, bile lijepo tople. Ona kapa to sam je kupio imala je iznutra poklopce za ui pa sam ih spustio - bilo mi je potpuno svejedno kako izgledam. U blizini ionako nije bilo nikoga. Svi su ve bili u krpama.

122/486

Imao sam sreu kad sam doao na stanicu jer trebao sam ekati vlak samo desetak minuta. Dok sam ekao, uzeo sam aku snijega i oprao njime lice. Bio sam jo sav krvav. Obino volim putovati vlakom, osobito nou kad se upale svjetla i prozori izgledaju tako crni, a jedan od onih momaka u bijelim keceljama prolazi kroz hodnik i prodaje kavu, sendvie i novine. Obino kupim sendvi sa unkom i oko etiri asopisa. Kad se naem u nonom vlaku, u stanju sam ak i do kraja proitati neku od onih glupih pria u tim asopisima, a da mi ne doe da povraam. Znate ve na to mislim. Jednu od onih pria u kojima sve vrvi od onih nemoguih momina koatih vilica po imenu David i nemoguih djevojaka po imenu Linda ili Marcia, koje tim Davidima vjeito pripaljuju one njihove proklete lule. U vlaku, nou, u stanju sam ak i proitati poneku od tih blesavih pria, ponekad. Ali

123/486

ovaj put bilo je drukije. Nekako mi se nije dalo. Samo sam sjedio i nisam radio nita. Sve to sam uinio bilo je da sam skinuo svoju lovaku kapu i nabio je u dep od kaputa. Odjednom, iznenada, ula je u Trentonu ona dama i sjela pokraj mene. itav vagon bio je gotovo prazan, bilo je ve prilino kasno, i sve, ali ona je sjela pokraj mene umjesto na neko prazno mjesto zato to je vukla za sobom neki prilino teak kofer, a ja sam sjedio na prvom sjedalu do vrata. Spustila je kofer tono na sredinu prolaza izmeu sjedala tako da se kondukter i svi mogu to lake spotai o njega. Na haljini je imala neke orhideje, kao da je bila na nekom gala prijemu, ili neem slinom. Imala je etrdeset do etrdeset pet godina, mislim, ali je bila vrlo privlana. ene me obaraju s nogu. Obaraju, doista. Ne tvrdim da sam nekako posebno opsjednut seksom ili neto slino, iako sam prilino upaljiv. Jednostavno, volim ih, to sam htio rei. One u vlaku uvijek

124/486

ostavljaju svoje proklete kofere nasred prolaza. Bilo kako bilo, sjedili smo tako jedno pokraj drugog kad mi ona iznenada ree: - Oprostite, nije li ono naljepnica kole u Penceyju? -Gledala je u moje kofere, gore na polici. - Jest - odgovorio sam. Bila je u pravu. Na jednom od mojih gladstona bila je naljepnica kole u Penceyju. Glupa i prostaka stvar, priznajem. - Oh, vi idete u Pencey? - rekla je. Imala je lijep glas. Lijep telefonski glas, uglavnom. Morala bi uvijek nositi telefon sa sobom. - Da, idem - odgovorio sam. - Oh, kako je to divno! Onda vjerojatno poznajete mog sina. Ernest Morrow? On je takoer u Penceyju. - Da, poznajem ga. U istom smo razredu. Njezin sin bio je bez sumnje najvea hulja koja je ikad bila u Penceyju, u itavoj blesavoj povijesti te kole. Uvijek je nakon

125/486

kupanja trao po hodniku i udarao mokrim runikom ljude po stranjicama. Eto kakav je to bio ovjek. - Oh, to je divno! - uskliknula je dama. Ali nimalo namjeteno. Bila je doista ugodna i prirodna. - Moram ispriati Ernestu da smo se upoznali - dodala je. - Smijem li pitati kako se zovete, dragi? - Rudolf Schmidt - rekao sam. Nekako nisam bio raspoloen da joj tu sad priam itavu svoju biografiju. Rudolf Schmidt bio je vratar u naem internatu. - Kako vam se svia Pencey? - upitala me je. - Pencey? Ne bi se moglo rei da je lo. Nije to nikakav raj niti bilo to slino, ali je dobar kao i veina drugih kola. Neki od nastavnika prilino savjesno shvaaju svoju dunost. - Ernest ga oboava.

126/486

- Znam - rekao sam. Zatim sam, po svom starom obiaju, poeo onako malo razvlaiti stari drek. - Ernest se brzo prilagoava ljudima i okolnostima. Ozbiljno. Hou rei, zna kako se prilagoditi. -Jeste li doista sigurni u to? - upitala me je. Bila je zainteresirana kao sam vrag. - Ernest? Naravno! - rekao sam. Zatim sam neko vrijeme promatrao kako skida rukavice. Ljudi moji, kako je bila nakiena kamenjem! - Slomila sam nokat, upravo u trenutku kad sam izlazila iz taksija - rekla je. Pogledala me i kao da se osmjehnula. Imala je strano lijep osmijeh. Jest, doista. Mnogi ljudi nemaju uope nikakav, ili imaju samo bezvezan osmijeh. - Ernestov otac i ja ponekad se brinemo za njega - rekla je. Ponekad nam se ini da nije ba osobito drutven. - Kako to mislite?

127/486

- E pa... on je veoma osjetljiv djeak. Nikad se nije osobito dobro snalazio u drutvu drugih djeaka. Moda zato to na mnoge stvari gleda s vie ozbiljnosti nego to je normalno u njegovim godinama. Osjetljiv! To me oborilo s nogu. Taj dripac Morrow bio je osjetljiv otprilike kao zahodska daska. Paljivo sam je pogledao. Nije mi izgledala glupa. Izgledala je kao da bi mogla sasvim dobro znati kakva je u stvari hulja njezin sin. To, meutim, nikad nije mogue sa sigurnou rei - za neiju majku, mislim. Sve su majke pomalo neuraunljive. injenica je, ipak, da se meni Ernestova majka svidjela. Bila je kako treba. - Jeste li raspoloeni za cigaretu? - upitao sam. Pogledala je naokolo. - ini mi se da ovo nije vagon za puae, Rudolfe - rekla je. Rudolfe. To me oborilo.

128/486

- Nema veze. Moemo puiti dok ne ponu vikati na nas - rekao sam. Primila je cigaretu, a ja sam joj pruio vatre. Izgledala je lijepo dok je puila. Uvlaila je dim i sve radila kako treba, ali nije gutala dim na nain kako to veina ena njezinih godina ini. Imala je mnogo arma. Imala je, takoer, i mnogo seksepila, ako ve elite znati istinu. Iznenada me nekako udno pogledala. - Moda se varam, ali ini mi se da vam nos krvari, dragi - rekla je odjednom. Kimnuo sam glavom i izvadio rupi. - Netko me pogodio grudom snijega rekao sam. -Jednom od onih tvrdih, ledenih. - Moda bih joj bio rekao to se ustvari dogodilo da pria nije bila tako duga. Sviala mi se, doista. Bilo mi je ve pomalo krivo to sam joj rekao da se zovem Rudolf Schmidt. Dobri stari Ernie - rekao sam. - On je jedan od najpopularnijih momaka u Penceyju. Jeste li to znali?

129/486

- Ne, nisam. Kimnuo sam glavom. - Trebalo nam je, svakome od nas, prilino vremena da ga upoznamo kako treba. udan je to mladi. Neobian mladi, neobian na mnogo naina. Znate li na to mislim? Kao, na primjer, kad sam ga prvi put sreo, mislio sam da je prilian snob. Eto, to sam mislio. Ali nije. To je momak sa svojom posebnom, originalnom linou zbog koje je drugima potrebno malo vie vremena da ga upoznaju. Dobra stara gospoda Morrow nije rekla nita, ali, ljudi moji, trebali ste je vidjeti! Doslovno sam je zalijepio za sjedalo. Uzmite tako neiju majku, sve to ona eli uti jest to kakav je njezin sin glavna faca. Nakon toga sam poeo po pravom razbacivati stare tosove. - Je li vam Ernest priao o izborima? upitao sam. -Razrednim izborima? Odmahnula je glavom. Drao sam je u transu. Jesam, doista.

130/486

- E, pa, nas nekolicina htjeli smo da stari Ernest bude predsjednik razreda. Hou rei, bila je to jednoglasna odluka. Hou rei, svi smo smatrali da je on jedini momak koji bi mogao u potpunosti zadovoljiti na toj dunosti - rekao sam. Ljudi moji, kako sam lupetao! - Izabran je, meutim, neki drugi mladi, Harry Fencer. A razlog zato je izabran, jednostavno i oigledno, bio je taj to Ernie nije dopustio da ga kandidiramo. Zato to je tako ludo skroman i povuen, i sve. Odbio je... Ljudi moji, on je doista skroman. Trebali biste pokuati u tom pogledu malo djelovati na njega. -Pogledao sam je. - Zar vam nije priao o tome? - Ne, nije. Klimnuo sam glavom. - Takav je on, Ernie. Nije, naravno. To mu je jedina mana... previe je povuen i skroman. Doista biste ga trebali nekako nagovoriti da se pokua osloboditi toga, bar ponekad.

131/486

Upravo u tom trenutku naiao je kondukter, zatraio od gospode Morrow kartu i pruio mi priliku da malo odahnem od tog silnog lupetanja. Drago mi je bilo, ipak, to sam se mogao malo ispucati. Takvi tipovi kao stari Morrow, koji vjeito udaraju ljude runikom po stranjicama - ozbiljno pokuavajui da ozlijede nekoga - ne ostaju takori samo dok su djeca. Ostaju takori do kraja ivota. Mogao bih se, meutim, kladiti kako e poslije tog mog koncerta gospoda Morrow gledati u njemu pretjerano skromnog, povuenog deka koji nije dopustio da ga izaberemo za predsjednika razreda. To je veoma vjerojatno. Tu se ne moe nita rei. Majke obino nisu osobito pronicave u takvim stvarima. - Jeste li raspoloeni za jedan koktel? upitao sam. Osjeao sam bi da bi mi nakon svega toga jedna aica savreno legla. Moemo prijei u salonska kola. Vrijedi?

132/486

- Ah, dragi, zar vi smijete naruivati pie? - odgovorila mi je pitanjem. Ali nimalo s visine. Bila je previe armantna da bi govorila s visine, i te stvari. - Ne, ne bih smio, u stvari ne bih smio, ali obino mi polazi za rukom da ga dobijem zahvaljujui tome to sam prilino visok rekao sam. - A i zbog toga to imam dosta sijedih vlasi. - Okrenuo sam se i pokazao joj svoju sijedu kosu. Bila je fascinirana kao sam vrag. - Hajdemo, pravite mi drutvo, zato ne? - rekao sam. Bilo bi uivanje ii s njom. - Mislim da e ipak biti bolje da ne idem. Hvala vam ipak, dragi - rekla je. - Uostalom, salonska kola su po svoj prilici ve zatvorena. Ve je prilino kasno, znate. - Bila je u pravu. Bio sam potpuno zaboravio koje je ve doba noi. Tada me pogledala i postavila mi pitanje kojeg sam se ve odavno pribojavao. - Ernest mi je pisao da e doi kui u srijedu, da boini praznici poinju u srijedu

133/486

- rekla je. - Nadam se da vas nisu iznenada pozvali kui zbog bolesti u obitelji? Izgledala je doista zabrinuto. Bilo je oito da me to nije pitala samo zbog toga to je imala obiaj zabadati nos u tue poslove. - Ne, kod kue su svi dobro - odgovorio sam. - Radi se o meni. Moram na operaciju. - Oh, kako mi je ao - rekla je. Bila je doista uznemirena. Meni je u istom trenutku bilo krivo to sam to rekao, ali ve je bilo kasno. - Nije previe ozbiljno. Imam neki sasvim mali tumor na mozgu. - Oh, ne! - uzviknula je. Stavila je pritom i ruku na usta, i sve. - Oh, bit e sve u redu i sve kako treba! Nalazi se na samom rubu. I vrlo je malen. Mogu ga izvaditi za otprilike dvije minute. Zatim sam poeo prouavati onaj red vonje to sam ga nosio u depu. Samo da prestanem lagati. Kad jednom ponem, u stanju sam lagati satima. Bez ale. Satima.

134/486

Nakon toga nismo vie mnogo razgovarali. Ona je stala itati Vogue to ga je izvukla iz torbe, a ja sam neko vrijeme gledao kroz prozor. Izala je u Newarku. Poeljela mi je mnogo sree prilikom operacije, i sve te stvari. I dalje me oslovljavala s Rudolfe. Zatim me pozvala da na ljeto posjetim Ernieja u Gloucesteru, Massachusetts. Rekla je da imaju kuu na samoj obali, da imaju tenisko igralite, i sve, ali ja sam joj zahvalio i rekao da putujem s bakom u Junu Ameriku - to je doista bila debela la jer moja baka rijetko uope izlazi iz kue, osim kad ide na neku glupu matineju ili neto slino. Ali onom gadu Ernieju ne bih otiao u posjet za sve blago ovog svijeta, sve da se naem u najbeznadnijoj situaciji.

9
Kad sam se iskrcao na stanici Pennsylvania, prvo to sam uinio uao sam u telefonsku govornicu. Bio sam raspoloen nazvati nekoga, bilo koga. Kofere sam ostavio pred samom govornicom tako da mogu paziti na njih, ali im sam se naao unutra, nisam se vie mogao sjetiti nikoga koga bih mogao nazvati. Moj brat D. B. bio je u Hollywoodu. Moja mala sestra Phoebe ide u krevet oko devet sati - nju, prema tome, takoer nisam mogao nazvati. Ona se ne bi ljutila kad bih je probudio, ali nevolja je bila u tome to se sigurno ne bi ona javila. Javili bi se moji roditelji. To je, prema tome, otpalo. Zatim sam pomislio kako bi bilo da nazovem majku Jane Gallagher i pitam kad Jane poinju praznici, ali nije mi se dalo. Osim toga, bilo je ve prilino kasno za takve razgovore.

136/486

Zatim mi je palo na pamet da nazovem jednu djevojku s kojom sam se inae esto nalazio, Sally Hayes, jer sam znao da su njezini boini praznici ve poeli - bila mi je napisala neko dugako, afektirano pismo u kojem me pozvala da joj na Badnjak pomognem kititi boino drvce i sve, ali nekako sam se bojao da e mi se javiti njezina majka. Ta njezina majka poznavala je moju majku i ve sam je vidio kako lomi noge da se to prije doepa telefona i javi mojim starcima da sam u New Yorku. Osim toga, nisam ba osobito izio za tim da razgovaram telefonom sa starom Hayesovicom. Jednom je rekla Sally da sam divljak. Rekla je da sam divljak i da nemam nikakav odreeni cilj u ivotu. Zatim sam se sjetio da bih mogao nazvati jednog mladia koji je iao u kolu u Whootonu kad sam ja bio tamo, nekog Carla Lucea, ali taj mi nije bio osobito drag. Tako se sve svrilo time da nisam nazvao nikoga. Izaao sam iz govornice, nakon nekih dvadeset minuta ili

137/486

tako nekako, uzeo svoje kofere, otiao do onog tunela u kojem parkiraju taksisti i sjeo u taksi. Tako sam prokleto rastresen da sam dao vozau svoju pravu adresu, tek tako, iz navike - hou rei, potpuno sam zaboravio da sam bio naumio par dana ostati u nekom hotelu i ne vratiti se kui dok praznici ne ponu. Postao sam svjestan toga tek kad smo stigli negdje do polovice puta kroz park. Onda sam rekao: - Hej, hoe li vam biti teko okrenuti se im vam se prui prilika? Dao sam vam pogrenu adresu. Htio bih se vratiti natrag u centar. Voza je bio neki lukav tip. - Ne mogu okrenuti ovdje, efe. Ovo je jednosmjerna ulica. Sad moram voziti ravno sve tamo do Devedesete. Nekako nisam imao volje uputati se u prepirku.

138/486

- O.K. - rekao sam. Zatim mi je, iznenada, neto palo na pamet. - Hej, ujte - rekao sam. - Znate li one patke u onom jezercu u junom dijelu Centralnog parka? U onom malom jezeru? Da li kojom sreom znate kamo odlaze, te patke, kad se jezero potpuno zaledi? Znate li to moda, kojom sreom? Bio sam svjestan da su anse jedan prema milijun. Okrenuo se i pogledao me kao da sam lud. - ta ti to pokuava, efe? - rekao je. - Da me zafrkava? - Ne. Samo me zanimalo, to je sve. Nije vie nita rekao, pa nisam ni ja. Sve dok nismo izali iz parka u Devedesetu ulicu. Onda je rekao: - U redu, efe. Kamo sad? - E pa, stvar je takva, ne bih elio odsjesti ni u jednom od hotela u East Sideu, gdje bih mogao naletjeti na nekog poznanika. Putujem inkognito - rekao sam. Mrzim takve

139/486

primitivne tosove kao to je putujem inkognito, ali kad se naem s nekim takvim primitivcem, uvijek se i sam tako ponaam. Znate li sluajno, kojom sreom, iji orkestar svira kod Tafta ili New Yorkera? - Nemam pojma, efe. - E, pa, odbacite me onda do Edmonta - rekao sam. -Jeste li raspoloeni da se usput negdje zaustavimo i popijemo zajedno koju aicu? Ja astim. Pun sam love. - Ne mogu, efe. Zao mi je. - Bio je doista izvanredno drutven tip. Fantastino izrazit karakter. Stigli smo do hotela Edmont, i tu sam uzeo sobu. Usput, dok sam sjedio u taksiju, bio sam nabio na glavu onu svoju lovaku kapu, tek onako, iz istog zezanja, ali sam je skinuo kad sam krenuo prijaviti se na recepciju. Nisam htio izgledati kao da sam aknut ili to ja znam. To je doista bila prava ironija. Tada jo nisam znao da je prokleti hotel

140/486

prepun svakakvih perverznih tipova i degenerika. Da su ispunili kuu do krova. Dali su mi veoma otrcanu sobu iz koje se kroz prozor nije moglo vidjeti nita osim suprotnog krila hotela. Zapravo, i nije mi bilo stalo. Bio sam previe potiten da vodim rauna jo i o tome hou li imati lijep vidik ili ne. Sobar koji me odveo u nju bio je neki starac od bar ezdeset pet godina. On me svojim izgledom deprimirao jo vie nego sama soba. Bio je jedan od onih elavih ljudi koji svu kosu to im je ostala sa strane eljaju navie, da njom pokriju elu. Radije bih bio elav nego inio tako neto. Sad svejedno, kakav divan posao za ovjeka starog ezdeset pet godina! Da nosi ljudima kofere i iekuje napojnicu. Pretpostavljam da nije bio neki osobito inteligentan ovjek niti bilo to slino, ali bilo je to uasno, ipak. Kad je otiao, gledao sam neko vrijeme kroz prozor, onako u kaputu. Nisam znao to da ponem. Iznenadili biste se da ste mogli

141/486

vidjeti to se dogaalo u suprotnom krilu hotela. Nitko se nije trudio ak ni da spusti zastore. Vidio sam jednog tipa, ovjeka sijede kose i inae veoma dostojanstvenog izgleda, samo u gaama, kako radi neto za to znam da mi neete vjerovati kad vam kaem. Najprije je podigao kofere na krevet. Zatim je izvadio iz njih sve one enske stvari i obukao ih. Sve prave pravcate enske stvari -svilene arape, cipele s visokim potpeticama, grudnjak i steznik, onaj s vrpcama, onako u kompletu. Zatim je navukao veoma usku crnu veernju haljinu. Tako mi Boga! Onda se poeo etati gore-dolje po sobi, onim najsitnijim koracima, kako hodaju ene, puei cigaretu i promatrajui se u ogledalu. Bio je potpuno sam, ako netko nije bio u kupaonici - to nisam mogao vidjeti. Zatim sam, kroz prozor gotovo odmah iznad njegova, ugledao nekog mukarca i enu kako polijevaju jedno drugo mlazovima vode - iz usta. Bio je to vjerojatno viski sa sodom a ne voda, nisam

142/486

mogao tono vidjeti to imaju u aama. Bilo kako bilo, najprije bi on napunio usta i itavu je poprskao, a zatim bi ona to isto uinila njemu - radili su to naizmjence, za ime Boje! Trebali ste ih vidjeti. Cijelo vrijeme bili su skroz-naskroz histerini, kao da je to to rade najsmjenija stvar to se ikad dogodila. Bez ale, taj hotel bio je od vrha do dna pun svakakvih perverznih tipova. Ja sam vjerojatno bio jedini normalan stvor u cijeloj zgradi, nimalo ne pretjerujem. Eto, vraki je malo nedostajalo pa da poaljem telegram starom Stradlateru neka hvata prvi vlak za New York. On bi u tom hotelu bio car. Sad, bilo kako bilo, najgore u svemu bilo je to to su besmislice takve vrste nekako neodoljivo privlane za promatranje, ak i kad to ne elite. Tako je, na primjer, ona maka koja je putala da je prskaju po licu i svuda bila prilino zgodna. Hou rei, to vam je moja velika nevolja. Ja sam, u mislima, vjerojatno najvei seksualni manijak koga ste

143/486

ikad vidjeli. Ponekad sam u stanju zamisliti vrlo aave stvari, koje bih sasvim rado i ostvario kad bi mi se pruila prilika. U stanju sam, recimo, predoiti sebi kako bi to mogla biti itekako velika zabava - kad bismo oboje bili cugu, i sve ostalo - nai tako neku maku i uzajamno se prskati vodom ili neim slinim po licu i svuda. Stvar je, meutim, takva da mi se sve to ne svia kao ideja. Odvratno je, ako malo dublje razmislite. Hou rei, ako neku curu ne volite iskreno, onda se uope ne biste trebali zezati naokolo s njom, a ako je volite, onda biste trebali voljeti i njezino lice, a ako ve volite njezino lice, onda trebate biti paljivi i ne initi s njom to ja znam kakve aave stvari, kao to je tamo neko prskanje vodom, i slino. Doista je beskrajna teta to su mnoge takve glupe stvari ponekad istovremeno i izvanredna zabava. Djevojke vam u tom pogledu nisu od neke velike koristi, mislim kad nastojite da se ne ponaate previe aavo, kad nastojite da ne

144/486

pokvarite neto to je doista lijepo i vrijedno. Poznavao sam jednu curu, prije nekoliko godina, koja se ponaala ak aavije od mene. Ljudi moji, kakve je ona stvari izvodila! Neko smo se vrijeme, meutim, izvrsno zabavljali, na jedan aav nain. Seks je za mene neto jo uvijek prilino mutno. ovjek tu nikad ne zna na emu je, vrag da ga nosi. Stalno sastavljam za sebe neka seksualna pravila i odmah ih na licu mjesta krim. Prole godine donio sam pravilo da se vie neu natezati naokolo s djevojkama od kojih, u sutini, ovjeka moe samo iza uhvatiti. Prekrio sam ga, meutim, ve istog tjedna kad sam ga donio - jo iste veeri, ako emo tono. Proveo sam cijelu no hvatajui se s jednom uasno uobraenom curom po imenu Anne Louise Sherman. Seks je neto to naprosto nisam u stanju shvatiti. Nisam, Boga mi. Dok sam tako tu stajao, poeo sam se nekako poigravati s idejom da nazovem

145/486

telefonom staru Jane - hou rei, da je nazovem preko meugradske u B.M., gdje je bila, umjesto da nazivam njezinu majku i pitam kad se Jane vraa kui. Nazivati uenice telefonom kasno nou nije bilo doputeno, ali ja sam ve imao spremnu kombinaciju. Spremio sam se da onome tko podigne slualicu kaem da sam njezin ujak. Spremio sam se rei kako joj je tetka upravo poginula u prometnoj nesrei i kako moram odmah govoriti s njom. To bi upalilo. Jedini razlog zato to nisam uinio bio je taj to nisam bio raspoloen za to. Ako ovjek nije raspoloen kako treba, onda takve stvari nikad ne moe izvesti na pravi nain. Nakon odreenog vremena sjeo sam u naslonja i popuio par cigareta. Osjeao sam se prilino jadno, to moram priznati. Onda mi je, iznenada, sinula jedna ideja. Izvadio sam lisnicu i poeo traiti jednu adresu koju mi je ljetos na nekoj feti dao jedan momak, student iz Princetona. Konano sam

146/486

je i naao. Bila je sva ulijepljena bojom od lisnice, ali je jo bila itka. Bila je to adresa jedne djevojke koja nije ba bila prava kurva, ili neto slino, ali, navodno, nije imala nita protiv toga da tu i tamo da ponekome, kako mi je rekao taj momak iz Princetona. Jednom ju je bio doveo na neku agu u Princeton, i malo je falilo pa da ga zbog toga izbace. Bila je nekad striptizeta u nekom baru, ili slino. Bilo kako bilo, otiao sam do telefona i nazvao je. Zvala se Faith Cavendish, a stanovala je u hotelu Stanford Arms na uglu ezdeset pete ulice i Broadwayja. Neka jazbina, bez sumnje. Neko vrijeme inilo mi se da nije kod kue, ili tako neto. Nitko nije odgovarao. Zatim je, konano, netko podigao slualicu. - Halo - rekao sam. Udesio sam da mi glas zvui duboko, da ne bi posumnjala u moje godine, ili slino. I tako imam prilino dubok glas.

147/486

- Halo - odgovorio je neki enski glas. Nimalo prijateljski, uostalom. - Je li tamo gospoica Faith Cavendish? - A tko je tamo? - rekla je. - Tko me to zove sad, u ovo odvratno aavo doba? Takav nastup malo me je uplaio. - Pa sad, znam da je ve prilino kasno rekao sam onim veoma zrelim glasom. Nadam se da ete mi oprostiti, ali jedva sam ekao da stupim u vezu s vama. - Rekao sam to galantno kao sam vrag. Jesam, doista. - Tko je tamo? - Pa, sad, vi me ne poznajete. Ja sam prijatelj Eddieja Birdsella. On mi je predloio da vas, ako ikad doem u ovaj grad, potraim i pozovem na aicu-dvije. - iji? iji ste vi prijatelj? - Ljudi moji, ta enska je preko telefona bila prava tigrica. Vraki malo je nedostajalo pa da zaurla na mene. - Edmunda Birdsella. Eddieja Birdsella rekao sam. Nisam se nikako mogao sjetiti je

148/486

li se zvao Edmund ili Edward. Sreo sam ga samo jednom, na onom prokletoj glupoj feti. - Ne poznajem nikoga s takvim imenom, lafe. A ako mislite da sam sretna kad me netko probudi usred... - Eddie Birdsell? Iz Princetona? - rekao sam. Bilo je oito da urno prebire po mislima, traei to ime. - Birdsell, Birdsell... iz Princetona... Princeton koleda? - Tono - rekao sam. - Vi ste iz Princeton koleda? - Pa sad... otprilike tako neto. - Oh... pa kako je Eddie? - rekla je. - Ovo je, meutim, doista pomalo neuobiajeno vrijeme za razgovor. Isuse Kriste! - On je dobro. Zamolio me da vas pozdravim. - Lijepo, hvala vam. Pozdravite i vi njega rekla je. -Silan je to ovjek. to radi? -

149/486

Iznenada je poprimila neki sasvim prijateljski ton. - Oh, znate ve. Sve jedno te isto - rekao sam. Kako sam, do vraga, mogao znati to radi? Jedva sam ga i poznavao. Nisam imao pojma je li uope jo u Princetonu. - ujte rekao sam - imate li neto protiv toga da se negdje sastanemo i popijemo zajedno koju aicu? - Ta znate li vi uope koje je doba? - rekla je. - Kako vam je ime, uostalom, ako mogu znati? - Odjednom je poela govoriti s nekim engleskim naglaskom. - Kad govorite, nekako mi se ini da ste mladi ovjek. Nasmijao sam se. - Hvala vam na komplimentu - rekao sam, galantno kao sam vrag. - Zovem se Holden Caulfiel. - Trebalo je da joj kaem neko izmiljeno ime, ali tada mi to nije palo na pamet.

150/486

- E pa, ujte, gospodine Cawffle. Nemam obiaj zakazivati sastanke u pola noi. Ja sam zaposlena cura. - Sutra je nedjelja - rekao sam. - Nema veze, to je isto. Moram se naspavati bar radi ljepote. Znate ve kako je. - Mislio sam da bismo mogli popiti zajedno bar po jedan koktel. Nije ba tako strano kasno. - Hvala. Vrlo ste zlatni - rekla je. - Odakle zovete? Gdje se sad uope nalazite? - Ja? U telefonskoj govornici. - Oh - rekla je. Onda je nastala jedna podua stanka. - E, pa, doista bih strano voljela da se jednom naem s vama, gospodine Cawffle. Kad govorite, imam dojam da ste veoma privlani. Rekla bih da ste veoma privlaan ovjek. Ali doista je kasno. - Mogao bih doi k vama. - Pa sad, u normalnim okolnostima, rekla bih divno. Hou rei, bilo bi mi zbilja drago da svratite na jedno pie, ali moja cimerica, s

151/486

kojom stanujem, danas je sluajno bolesna. Evo je, lei ovdje cijele noi, ni oka da sklopi. A upravo je ovog trenutka zaspala. Ozbiljno. - Oh, to je doista prava teta. - Gdje ete odsjesti? Moda bismo se mogli nai sutra? - Sutra ne mogu - rekao sam. - Mogao bih samo noas. - E, jesam bio blesav. Nisam to trebao rei. - Onda, to moemo! Strano mi je ao. - Pozdravit u Eddie ja od vas. - Hoete, doista? Nadam se da ete se lijepo provesti kod nas u New Yorku. Silan je to grad. - Znam da jest. Hvala vam. Laku no rekao sam. Onda sam spustio slualicu. Ljudi moji, ovaj put sam doista zabrljao. Trebao sam urediti tako da se naemo bar na aicu-dvije, ako nita drugo.

10
Jo uvijek nije bilo previe kasno. Nisam ba siguran koliko je tono bilo sati, ali kasno ba nije bilo. Ako postoji stvar koju mrzim, onda je to odlazak u krevet kad se uope ne osjeam umornim. Zato sam otvorio kofer i izvukao istu koulju, a onda sam otiao u kupaonicu, umio se i obukao. to sam smislio, smislio sam da odem dolje i vidim to se, do vraga, radi u Plavom salonu. Imali su tamo, u tom hotelu, neki noni klub, Plavi salon. Dok sam presvlaio koulju, vraki je malo nedostajalo da popustim i nazovem telefonom svoju malu sestru Phoebe. Doista sam elio malo porazgovarati s njom telefonom. Razgovarati s nekim pametnim. Nisam se, meutim, usudio riskirati i nazvati je,

153/486

jer je ona jo uvijek bila samo mala djevojica i sigurno vie nije budna, a kamoli negdje blizu telefona. Pomiljao sam da eventualno, ako se jave roditelji, odmah spustim slualicu, ali ni to ne bi ilo. Znali bi da sam to ja. Moja majka uvijek zna kad sam ja na telefonu. Ona je vidovita. Ali doista ne bih imao nita protiv toga da sam mogao malo naklapati sa starom Phoebe. Trebali ste je vidjeti. U ivotu sigurno niste vidjeli tako lijepu i bistru djevojicu. Doista je bistra. Hou rei, otkako je pola u kolu, imala je uvijek odline ocjene iz svih predmeta. U stvari, ja sam jedini tup u cijeloj porodici. Moj brat D. B. je pisac i sve to god hoete, a moj drugi brat Allie, onaj koji je umro, o kome sam vam priao, bio je pravi mudrac. Ja sam jedini koji je doista tup. Ali trebali biste vidjeti staru Phoebe. Ima pomalo crvenu kosu, pomalo slinu onoj kakvu je imao Allie, ljeti uvijek kratko oianu. Ljeti je uvijek zabacuje iza uiju.

154/486

Ima fine, lijepe male ui. Zimi je, meutim, nosi prilino dugu. Majka joj tada ponekad plete pletenice, a ponekad ne. Ima doista lijepu kosu. Ima deset godina. Prilino je mrava, kao i ja, ali zgodno mrava. Koturaki mrava. Jednom sam je promatrao s prozora dok je prelazila preko Pete avenije prema parku i, eto, doista je takva, koturaki mrava. Svidjela bi vam se. Hou rei, ako staroj Phoebe kaete neto, ona e uvijek tono znati o kom vragu govorite. Hou rei, moete je ak i povesti sa sobom bilo kamo. Ako je, recimo, povedete da gleda neki blesavi film, ona e znati da je to blesav film. Ako je povedete da gleda neki sasvim pristojan film, ona e znati da je to sasvim pristojan film. D. B. i ja poveli smo je jednom da vidi onaj francuski film Pekareva ena sa Raimujem. Bila je izvan sebe. Njezin najdrai film je, meutim, Trideset devet stepenica sa Robertom Donatom. Zna itav taj prokleti film napamet jer sam je vodio da ga gleda

155/486

valjda deset puta. Kad ono, na primjer, stari Donat dolazi u onu seosku kuu u kotskoj, bjeei pred policijom, Phoebe e vam uvijenu samom kinu glasno rei - u istom trenutku kad i onaj kot u filmu - Jedete li haringe?. Zna sve dijaloge napamet. A kad u filmu onaj profesor, koji je u stvari njemaki pijun, podigne svoj mali prst na kome nedostaju dva lanka, pokazujui ga Robertu Donatu, stara Phoebe ga u tome uvijek pretekne - podigne uvijek svoj mali prst u mraku i pravo meni pred lice. Perfektna je. Svidjela bi vam se. Jedina joj je mana to ponekad malo previe estoko izraava svoje osjeaje. Veoma je emocionalna, za takvo dijete. Doista jest. Ima jo neto to radi, stalno pie knjige. Samo ih nikad ne zavrava. Sve su o nekoj djevojici po imenu Hazel Weatherfield, samo to stara Phoebe njezino ime pie Hazle umjesto Hazel. Stara Hazle Weatherfield je djevojica-detektiv. Svi misle da je siroe, ali se njezin stari svaki as

156/486

pojavljuje. Njezin stari je uvijek visok, privlaan dentlemen od oko dvadeset godina. To me obara. Dobra stara Phoebe! Tako mi Boga, svidjela bi vam se. Bila je bistra ak i dok je jo bila sitna mala klinka. Dok je jo bila sasvim mala klinka, ja i Allie esto smo je vodili sa sobom u park, osobito nedjeljom. Allie je imao malu jedrilicu s kojom se volio zabavljati nedjeljom u parku, pa smo obino vodili i Phoebe sa sobom. Uvijek je nosila bijele rukavice i ila izmeu nas dvojice kao prava dama, i sve. A kad smo Allie i ja vodili konverzaciju o stvarima openito, stara Phoebe je uvijek sluala. Ponekad se ak dogaalo da zaboravimo da je prisutna, jer je bila jo takva mala klinka, ali ona bi nam to uvijek dala do znanja. Prekidala bi nas itavo vrijeme. Gurnula bi, ili tako neto, Allieja ili mene i rekla: Tko} Tko je to rekao? Bobby ili dama? Mi bismo joj objasnili tko je to rekao, a ona bi rekla Oh! i nastavila sluati. I Allie se njom

157/486

oduevljavao. Hou rei, i on ju je volio. Ona sad ima deset godina i nije vie tako mala mala klinka, ali jo uvijek oduevljava svakoga - u svakom sluaju, svakoga tko ima malo mozga. Bilo kako bilo, ona je bila netko s kim je ovjek bio uvijek raspoloen razgovarati telefonom. Ipak, vie sam se plaio da bi se mogli javiti moji roditelji i ustanoviti da se nalazim u New Yorku, da su me nogirali iz Penceyja, i sve. Tako sam naprosto zavrio s oblaenjem koulje, spremio se i spustio liftom u foaje da vidim to se radi. Ne raunajui nekoliko tipova koji su veoma nalikovali na makroe, i nekoliko plavua koje su veoma nalikovale na kurve, foaje je bio gotovo prazan. Iz Plavog salona su, meutim, dopirali zvui orkestra, pa sam otiao tamo. Nije bio ba pretrpan, ali su mi svejedno dali najgluplji stol - u samom kutu. Trebao sam efu sale gurnuti jedan dolar pod

158/486

nos. U New Yorku, gospodine moj, samo novac govori - bez ale. Orkestar je bio, dakle, pravi uas. Buddy Singer. Metalno prodoran, ali ne ugodno prodoran - seljaki prodoran. Osim toga, u sali je bilo veoma malo gostiju mojih godina. Ustvari, nije bilo nikoga mojih godina. Publika se dobrim dijelom sastojala od postarije gospode strano razmetljiva izgleda i dranja, i njihovih dama. Osim za stolom odmah pokraj mojeg. Za stolom odmah pokraj mojeg sjedile su tri ene tridesetih godina ili tu negdje. Sve tri bile su prilino rune, a na glavama su imale takve neke eire, pa se moglo odmah vidjeti da ustvari ne ive u New Yorku, ali jedna od njih, plavua, i nije bila tako loa. Bila je nekako privlana, ta plava, i bio sam ve poeo pomalo razmjenjivati poglede s njom kad se odjednom pojavio konobar s pitanjem to elim naruiti. Naruio sam kotski viski sa sodom i rekao da ih ne mijea - rekao sam to

159/486

to sam mogao bre jer, ako tu neto oteete hm-hm i ovaj-ovaj, konobari uvijek pomisle kako jo nemate dvadeset jednu godinu i odbijaju vam donijeti bilo kakvo alkoholno pie. S ovim sam, meutim, ipak imao muke. - ao mi je, gospodine - rekao je - imate li neku potvrdu o tome koliko imate godina? Vozaku dozvolu, moda? Pogledao sam ga onako ledenohladno, kao da me bogzna kako uvrijedio, i upitao ga: - Zar izgledam kao da imam manje od dvadeset jednu? - ao mi je, gospodine, ali mi imamo... - O.K., O.K. - rekao sam. Neka ide do vraga, pomislio sam. - Donesite mi kokakolu. - Ve se htio udaljiti, ali pozvao sam ga natrag. - Zar ne biste mogli naliti malo ruma ili neega? - upitao sam. Pitao sam ga veoma pristojno. - Ne mogu uati u ovom vaem pajzlu leden trijezan. Zar ne biste mogli naliti u koka-kolu malo ruma ili bilo ega?

160/486

- Veoma mi je ao, gospodine - rekao je i zbrisao. Nisam mu, meutim, mogao nita zamjeriti. Ako ih uhvate da prodaju pie maloljetnicima, izgube posao. A ja sam prokleti maloljetnik. Poeo sam ponovno kicati one tri vjetice za susjednim stolom. To jest, onu plavuu. Ostale dvije bile su samo za krajnju glad. Nisam to, meutim, inio nimalo grubo. Samo sam ih sve tri pogledao, onako mrtvo hladno. to su poele, sve tri, kad sam to uinio, poele su hihotati kao idioti. Vjerojatno su pomislile da sam premlad da nekog tako kicam. Htio sam iskoiti iz koe zbog toga - ovjek bi pomislio kako se elim oeniti njima, to li. Trebao sam ih zatim ignorirati, poto su to uinile, ali sva je muka bila u tome to se meni doista plesalo. Ponekad strano volim plesati, i upravo tad me je uhvatilo. I tako sam se iznenada nekako kao nagnuo prema njima i rekao:

161/486

- Je li koja od vas djevojaka raspoloena za ples? - Nisam pitao nimalo neotesano niti bilo to slino. U stvari, veoma galantno. Samo, vrag neka ga nosi, one su pomislile da je i to stvar za uzbunu. Poele su opet hihotati. Bez ale, bile su sve tri prave glupae, doista. - Hajde - rekao sam. -Plesat u redom sa svakom od vas. Vrijedi? to velite? Hajdemo! - Doista mi se plesalo. Konano se ona plavua digla da plee sa mnom, jer je bilo oito da ustvari njoj govorim, pa smo otili do podija za ples. Kad smo otili, ona druga dva gabora samo to nisu dobila histerini napad. Sigurno mi je ve bilo sve dolo do grla kad mi se uope dalo natezati s njima. Vrijedilo je, meutim. Ona plava doista je znala plesati. Plesala je valjda najbolje od svih maaka s kojima sam ikad plesao. Bez ale, neke od onih doista priglupih ena u stanju su na plesnom podiju upravo opiti ovjeka. S druge strane, uzmite neku doista

162/486

pametnu curu, ta e vas stalno pokuavati voditi naokolo ili uope nee imati veze s plesom, tako da je od svega najbolje ostati za stolom i naprosto se napiti, skupa s njom. - Vi doista znate plesati - rekao sam toj plavui. - Trebali biste ii u profesionalce. Ozbiljno vam kaem. Jednom sam plesao s jednom pravom balerinom, ali vi pleete duplo bolje od nje. Jeste li ikad uli za Marca i Mirandu? - to? - rekla je. Nije me uope sluala. Samo je gledala svuda naokolo po sali. - Pitao sam vas jeste li ikad uli za Marca i Mirandu. - Ne znam. Nisam. Ne znam. - E, pa, to vam je jedan plesni par, ona je balerina. Ali nije bogzna to. Znate li kad se za jednu djevojku moe rei da doista fantastino plee? - to kaete? - rekla je. Uope me nije sluala. Njene misli lutale su naokolo.

163/486

- Pitao sam znate li kad se za jednu djevojku moe rei da doista fantastino plee? - Ahm. - E pa... evo, ja sad drim ruku na vaim leima. Ako mi se ini da ispod moje ruke nema niega - ni kukova, ni nogu, niega onda ta djevojka doista fantastino plee. Ona me, meutim, uope nije sluala. Zato sam i ja nju ignorirao neko vrijeme. Samo smo plesali. Ljudi moji, kako je ta glupaa znala plesati! Buddy Singer i njegov smrdljiv orkestar svirali su onu pjesmu Tek jedna od onih stvari, ak ni oni nisu bili u stanju da je totalno upropaste. To je odlina pjesma. Nisam pokuavao izvoditi nikakve tosove dok smo plesali - mrzim ljude koji, im se popnu na plesni podij, ponu izvoditi gomilu bezveznih ekshibicionistikih tosova - ali sam je vodio tamo-amo i ona je uvijek ostajala uz mene. Smijeno je bilo to to sam imao dojam da i ona uiva u svemu tome, sve dok nije izvalila onu glupu primjedbu.

164/486

- Ja i moje prijateljice vidjele smo sino Petera Lorrea -rekla je. - Onog filmskog glumca. Osobno. Kupovao je novine. Kako je sladak! - Vi ste sretni - rekao sam. Stvarno ste sretni. Znate li to? - Bila je doista prava guska. Ali kakva plesaica! Nisam se mogao suzdrati a da je ne poljubim u vrh njezine glupe glave - znate ve, tamo gdje je imala razdjeljak. Naljutila se kad sam to uinio. - Hej! Kakvi su sad to tosovi? - Nikakvi. Nikakvi tosovi. Vi doista znate plesati - rekao sam. - Imam jednu malu sestru koja ide tek u etvrti razred. Pleete gotovo isto tako dobro kao i ona, a ona zna plesati bolje nego itko iv ili mrtav na svijetu. - Pripazite malo na svoj jezik, ako nemate nita protiv. Kakva dama, ljudi moji! Prava kraljica, tako mi Boga. - Odakle ste vi, djevojke? - upitao sam.

165/486

Nije mi, meutim, odgovorila. Bila je, mislim, previe zauzeta izvianjem nee li odnekud izbiti stari Peter Lorre. - Odakle ste vi, djevojke? - upitao sam je ponovno. - to? - rekla je. - Odakle ste vi, djevojke? Ne morate odgovoriti ako vam nije po volji. Ne bih elio da se previe napreete. - Iz Seattlea, Washington - rekla je. Drala se kao da mi je time to mi je to povjerila uinila neku uslugu. - S vama je veoma zabavno razgovarati rekao sam joj. -Znate li to? - to? Odustao sam. Bila je ionako prekratka za to. - Jeste li raspoloeni za jedan mali bugi, ako budu svirali neto brzo? Nita seljako, nikakvo skakanje ili to ja znam. Onako lijepo i lagano. Ako zasviraju neto brzo, svi e otii na svoja mjesta, svi osim starih i

166/486

debelih, pa emo imati dovoljno prostora. O.K.? - Svejedno mi je - rekla je. - Hej... koliko vi, ustvari, imate godina? To me, ne znam zbog ega, naljutilo. - Oh, Boe - rekao sam. - Nemojte sad sve pokvariti. Imam dvanaest, zaboga. Velik sam za svoje godine. - Sluajte, ve sam vam jednom rekla. Ne trpim takav nain govora. Ako nastavite tako, moe se dogoditi da se vratim svojim prijateljicama, znate. Ispriavao sam se kao izbezumljen jer je orkestar poinjao svirati neku brzu stvar. Poeli smo plesati bugi - ali veoma lijepo i lagano, nita seljaki. Plesala je doista dobro. Sve to ste trebali uiniti bilo je da je dodirnete. A kad se okretala, njezino fino malo dupe tako se lijepo uvijalo, i sve. Bio sam sav izvan sebe. Ozbiljno vam kaem. Do trenutka kad smo ponovno sjeli za stol bio sam ve napola zaljubljen u nju. Takva vam je stvar s

167/486

curama. Svaki put kad uine neto lijepo ak i ako nisu bogzna to za oko, pa ak i ako su onako malo priglupe - ovjek je odmah napola zaljubljen u njih, a onda nikad ne zna na emu je, kog vraga. Djevojke. Isuse Kriste. Djevojke su u stanju dovesti vas do ludila. Doista jesu. Nisu me pozvale da sjednem za njihov stol - uglavnom zbog toga to su za neto takvo bile preglupe - ali ja sam ipak sjeo. Plavua s kojom sam plesao zvala se Bernice i jo nekako - Crabs ili Krebs. One dvije rune zvale su se Marty i Laverne. Rekao sam im da se zovem Jim Steele, tek onako, iz istog zezanja. Onda sam ih pokuao navui na neki malo inteligentniji razgovor, ali to je bilo gotovo neizvedivo. ovjek im je morao klijetima upati rijei. Teko bi bilo rei koja je od njih tri bila najgluplja. to su radile, sve tri su bez prestanka promatrale itavu prostoriju, kao da oekuju da e za koji trenutak upasti unutra itav opor onih prokletih

168/486

filmskih zvijezda. Vjerojatno su zamiljale da filmske zvijezde, kad god dou u New York, nita drugo ne rade nego vise u Plavom salonu, a ne u Stork klubu ili El Moroccu i takvim mjestima. Sad, bilo kako bilo, trebalo mi je pola sata da izvuem iz njih gdje rade u Seattleu, i takve stvari. Sve su radile u istom osiguravajuem drutvu. Pitao sam ih svia li im se taj posao, ali mislite da je od tih triju glupaa bilo mogue dobiti neki inteligentan odgovor? Mislio sam da su one dvije rune, Marty i Laverne, sestre, ali su se obje strahovito uvrijedile kad sam ih to upitao. Bilo je oigledno da ni jedna od njih nije eljela izgledati kao ona druga, i ovjek im to nije mogao ni zamjeriti. Bilo je to, ipak, veoma zabavno. Plesao sam sa svima - sa sve tri - redom. Jedna od onih runih, Laverne, nije ni plesala ba tako loe, ali zato je ona druga, stara Marty, bila ubitana. Plesati sa starom Marty bilo je isto kao i vui Kip slobode za

169/486

sobom po podu. Jedini nain na koji sam mogao bar malo zasladiti to natezanje okolonaokolo bilo je da se malo zabavljam na njezin raun. Zato sam joj rekao da sam upravo vidio Garvja Coopera, filmskog glumca, dolje u dnu sale. - Gdje? - upitala me, uzbuena kao sam vrag. - Gdje? - teta, zakasnili ste. Upravo je izaao. Zato niste pogledali kad sam vam rekao? Stala je usred plesa i poela nadvirivati preko svih glava ne bi li ga jo vidjela. - Oh, do vraga! - rekla je. Gotovo sam joj srce slomio, doista jesam. Bilo mi je strano krivo to sam se tako naalio s njom. S nekim se ljudima ne treba tako aliti, ak i kad to zasluuju. Evo, meutim, to je u tome bilo od svega najsmjenije. Kad smo se vratili za stol, stara Marty je ponosno rekla ostalim dvjema kako je Gary Cooper upravo izaao iz lokala. Ljudi moji, stara Bernice i Laverne umalo to nisu

170/486

izvrile samoubojstvo kad su to ule. Bile su potpuno izvan sebe i pitale su Marty je li ga vidjela, i te stvari. Stara Marty je rekla da ga je vidjela samo na trenutak. To me oborilo. Bar se ve zatvarao pa sam svima, brzo, prije nego to mu udare klju, naruio po dva pia i jo dvije koka-kole za sebe. Stol je bio sav zakren aama. Jedna od onih runih, Laverne, stalno mi je pila krv to pijem samo koka-kolu. Imala je izvanredan smisao za humor. Ona i stara Marty pile su Tom-Collinse - usred prosinca, za ime Boje! Nisu znale za bolje. Ona plavua, stara Bernice, pila je burbon sa sodom. I ljutila ga je doista propisno. Sve tri su itavo vrijeme bez prestanka traile pogledima filmske zvijezde. Jedva ako su koju rije progovorile, ak i meusobno. Stara Marty priala je vie nego druge dvije zajedno. Bez prestanka je izvaljivala one vrlo otrcane, dosadne tosove - zahod je nazivala soba za djevojice, a za onog jadnog starog otrcanog klarinetista u orkestru Buddyja

171/486

Singera orkestru rekla je da je doista mrtav kad je ustao i izvukao par jadnih ledenih hotova. Njegov klarinet nazivala je lizalicom. Prava primitivka! Druga runa, Laverne, smatrala je da spada medu izuzetno duhovite osobe. Stalno je traila od mene da nazovem svog oca i da ga pitam to radi noas. Stalno me je pitala je li moj otac izaao noas s nekom makom. Pitala me to etiri puta - bila je doista duhovita. Stara Bernice, ona plava, nije gotovo ni rijei progovorila. Svaki put kad bih je neto upitao, odgovarala je to?. To ovjeku nakon odreenog vremena pone ii na ivce. Iznenada, kad su ispraznile svoje ae, sve tri su ustale i rekle kako je vrijeme da idu u krevet. Rekle su kako sutra moraju rano ustati jer ele vidjeti prvu predstavu u Radio City Music Hallu. Pokuao sam ih nagovoriti da ostanu jo neko vrijeme, ali nisu htjele. Tako smo se pozdravili i sve to uz to ide. Rekao sam da u ih potraiti u Seattleu, ako

172/486

ikad doem tamo, u to sumnjam. Da u ih potraiti, mislim. S cigaretama i svim ostalim raun je ispao na nekih trinaest dolara. Mislim da bi bio red da su bar ponudile da plate pie koje su popile prije nego to sam im se pridruio ja to ne bih dopustio, naravno, ali trebale su barem ponuditi. Nije mi, uostalom, bilo mnogo stalo. Bile su takve guske, a na glavama su imale takve neke jadne, smijene eire. A ono s ranim ustajanjem da bi vidjele prvu predstavu u Radio City Music Hallu posebno me deprimiralo. Ako netko, neka djevojka u nemoguem eiru, na primjer, doe ak u New York - iz Seattlea u dravi Wasbington, za ime Boje - i zavri tako da ustaje rano izjutra da pogleda neku idiotsku prvu reviju u Radio City Music Hallu, onda me to tako deprimira da je to naprosto nepodnoljivo. Platio bih im, svima trima, stotinu aa pia samo da mi to nisu rekle.

173/486

Otiao sam iz Plavog salona ubrzo nakon njih. I tako je ve bio fajrunt, a orkestar je ve odavno bio ispario. Prvo i prvo, taj Plavi salon bio je jedno od onih mjesta u kojima je uasno sjediti ako nemate nekog dobrog s kim moete plesati, ili ako vam konobar ne dopusti da naruujete pia, prava, a ne tamo neke koka-kole. U itavom svijetu ne postoji nijedan noni klub u kojem je mogue sjediti due ako ovjek ne moe, ako nita drugo, a ono barem naruiti neki alkohol i nakresati se. Ili ako nije s nekom makom uz koju je doista sav izvan sebe.

11
Iznenada, dok sam iao prema foajeu, pala mi je na pamet opet stara Jane Gallagher. Uvrtjela mi se u glavu i nisam je mogao nikako izbiti van. Tamo u foajeu uvalio sam se u neki naslonja koji je izgledao kao sav izbljuvan, i mislio sam na Jane i starog Stradlatera kako sjede u onom prokletom automobilu Eda Bankyja i, premda sam bio prilino siguran da starom Stradlateru nije uspjelo da je okrene -poznavao sam Jane kao staru paru - ipak je nisam mogao da izbiti iz glave. itao sam je kao knjigu. Doista jesam. Hou rei da je, iako dama, prilino voljela atletiku i sport i, poto sam se upoznao s njom, itavo dugo ljeto igrali smo tenis gotovo svakog jutra, a golf gotovo svakog popodneva. Doista sam je upoznao sasvim

175/486

intimno. Ne elim rei da je izmeu nas bilo nekih fizikih veza ili to ja znam ega -nije ali viali smo se itavo vrijeme. ovjek ne mora imati seksualne odnose s nekom djevojkom da bi je upoznao. Kako sam je upoznao - onaj njezin pindoberman naviknuo se nekako prelaziti k nama i istresati se na naem travnjaku, i moja se majka strahovito uzbuivala zbog toga. Pozvala je njezinu majku i podigla veliku galamu. Moja majka zna podii vrlo veliku galamu oko takvih stvari. to se dogodilo, nekoliko dana kasnije vidio sam Jane kako potrbuke lei pokraj bazena za kupanje, tamo u klubu, i pozdravio je. Znao sam da stanuje u kui odmah do nae, ali nikad prije nisam razgovarao s njom, niti bilo to. Ona mi je, meutim, tog dana kad sam je pozdravio, uzvratila samo jednim ledenim tuem od pogleda. to sam muka pretrpio dok je nisam uvjerio da je meni sve ravno do mora. gdje se njezin pas istresa. to se mene tie, mogao je

176/486

komotno to raditi i u naoj dnevnoj sobi. Bilo kako bilo, Jane i ja smo nakon toga postali veliki prijatelji, i sve drugo. Igrao sam s njom golf tog istog popodneva. Izgubila je osam lopti, dobro se sjeam. Osam. Grdnih me muka stajalo da je nekako natjeram da bar oi otvori kad udara loptu. Uspjelo mi je, ipak, da neizmjerno popravim njezinu igru. Ja inae veoma dobro igram golf. Kad bih vam ispriao kakve rezultate postiem, po svoj prilici ne biste mi vjerovali. Malo je nedostajalo pa da me jednom snime za filmski urnal, ali predomislio sam se u posljednjem trenutku. Zakljuio sam da bi onaj tko toliko mrzi film kao ja ispao licemjer kad bi dopustio da ga strpaju u filmski urnal. Bila je to udna djevojka, ta stara Jane. Kad bih rekao da je izrazito lijepa, to ne bi bio ba toan opis. Ipak, oduevljavala me. Imala je nekako strano pokretna usta. Hou rei da su joj se usta, kad bi govorila ili se uzbuivala zbog neega, nekako kretala u

177/486

pedeset raznih pravaca, usne i sve. To me obaralo s nogu. I nikad ih ustvari nije propisno ni zatvorila, ta svoja usta. Uvijek su bila tek malo otvorena, osobito kad bi u golfu zauzela pozu za udarac ili kad bi itala knjigu. Uvijek je itala, i itala je veoma dobre knjige. itala je svu silu poezije, i jo mnogo toga. Ona je bila jedina osoba, izvan moje obitelji, kojoj sam pokazao Allijevu rukavicu za bejzbol, sa svim onim pjesmama ispisanim po njoj. Nikad se nije upoznala s Allijem, niti to slino, jer je to bilo prvo ljeto to ga je provodila u Maini - prije toga ila je uvijek na Cape Cod - ali sam joj ispriao dosta toga o njemu. Nju su takve stvari zanimale. Moja je majka nije ba bogzna kako voljela. Hou rei, moja majka je uvijek smatrala da se Jane i njezina majka nekako s visine odnose prema njoj, ili to ja znam to, kad je ne pozdravljaju. Moja ih je majka esto viala u selu jer je Jane imala obiaj da se sa svojom majkom vozi na trnicu u onom

178/486

lasalle kabrioletu to su ga imale. Moja majka nije ak smatrala da je Jane privlana. Ja, meutim, jesam. Jednostavno mi se svialo kako izgleda, to je sve. Sjeam se dobro jednog popodneva. Bilo je to jedini put da smo stara Jane i ja doli blizu toga da se kao malo hvatamo. Bila je subota, vani je pljus tala upravo pasja kia, a ja sam bio preko kod njih, na verandi - imali su neku veliku, zastakljenu verandu. Igrali smo damu. Imao sam obiaj da je s vremena na vrijeme zadirkujem zbog toga to nikako nije htjela izvesti svoje kraljeve iz zadnjeg reda. Nisam je, meutim, mnogo zadirkivao. ovjek nikad nije osjeao elju da ba mnogo zadirkuje Jane. Mislim da ustvari najvie volim kad mogu, kad mi se prui prilika, zadirkivati cure do besvijesti, ali udna je to stvar. Djevojke koje najvie volim upravo su one koje nikad nemam ba mnogo volje zadirkivati. Ponekad mislim da bi one voljele da ih zadirkujem - u stvari, znam da bi

179/486

voljele - ali teko je poeti kad ih ovjek poznaje prilino dugo, a nikad ih prije nije zadirkivao. Sad, nema veze, priao sam vam o onom popodnevu kad smo Jane i ja dospjeli veoma blizu toga da se kao malo hvatamo. Pljutalo je kao u paklu, a mi smo sjedili na njezinoj verandi kad se, iznenada, pojavi onaj pijani kreten za koga je bila udana njezina majka, i upita Jane ima li u kui cigareta. Nisam ga ba dobro poznavao, niti bilo to slino, ali izgledao je kao ona vrsta ljudi koji nikad nee razgovarati s vama osim ako neto trae od vas. Imao je neki gadan karakter. Bilo kako bilo, stara mu Jane nije htjela odgovoriti kad je upitao ima li negdje cigareta. I tako ju je taj tip ponovno upitao, ali ona mu ni tada nije htjela odgovoriti. Nije ak ni podigla pogled s ploe. Konano se tip opet povukao u kuu. Kad se izgubio, upitao sam Jane to se to, do vraga, dogaa. Na to nije ni meni odgovorila. Drala se kao da se koncentrira na sljedei

180/486

potez u igri, i sve, ali u tom trenutku jedna njezina suza iznenada je kapnula na plou. Na jedno od crvenih polja - ljudi moji, kao da je sad gledam. Ona ju je samo razmazala po ploi prstom. Ne znam zato, ali to me je strahovito uzbudilo. to sam uinio, priao sam joj i natjerao je da prijee tamo na onu iroku ljuljaku, tako da mogu sjesti pokraj nje - u stvari, sjeo sam joj u krilo, praktino. Onda se ona dokraja rasplakala, i sljedea stvar koje sam bio svjestan bila je da je ljubim - svuda, po oima, po nosu, po elu, obrvama i svuda, po uima - po itavom licu, osim usta. Nekako mi nije dala da doem do usta. Bilo kako bilo, to je bio trenutak kad smo bili najblie tome da se malo hvatamo. Nakon odreenog je vremena ustala, otila u kuu i obukla onaj svoj crno-bijeli pulover to me obarao s nogu, i onda smo otili u neko prokleto kino. Upitao sam je, usput, je li joj se gospodin Cudahy - tako se zvala ona vraja ispiutura - ikad pokuao nabaciti.

181/486

Bila je jo prilino mlada, ali je imala fantastinu figuru i smatrao sam da bi ona hulja Cudahy bio u stanju pokuati neto slino. Ona mi je, meutim, rekla da nije. Nikad mi nije uspjelo da ustanovim u emu je bila stvar. Kod nekih djevojaka, kad se neto dogodi, gotovo nikad ne moete ustanoviti u emu je stvar. Ne bih elio da steknete uvjerenje da je bila, to ja znam, neka ledenica ili neto slino, samo zbog toga to se nismo nikad hvatali niti se zezali naokolo. Nije to bila. Na primjer, uvijek smo se itavo vrijeme drali za ruke. To ba ne zvui kao neto osobito, to mi je jasno, ali ona je bila djevojka s kojom je fantastino drati se za ruke. Kod veine djevojaka, ako se drite za ruke, njihova prokleta ruka umire u vaoj, ili opet, s druge strane, misle da treba stalno i bez prestanka micati rukom, kao da se boje da e vam inae biti dosadno, ili to ja znam. Jane je bila drukija. Uli bismo u neko prokleto kino, ili

182/486

tako neto, i odmah bismo se uhvatili za ruke, i nismo se putali sve do kraja filma. I nismo nikad mijenjali poloaj niti smo od toga pravili bogzna kakvu senzaciju. ovjek se s Jane ak nikad nije morao brinuti je li mu ruka oznojena ili nije. Sve to bi znao bilo je da je sretan. I doista je bio. Upravo sam se sjetio jo jedne stvari. Jednom prilikom, u kinu, Jane je uinila neto od ega umalo nisam pao u nesvijest. Upravo se davao filmski urnal, ili tako neto, kad sam, odjednom, osjetio na potiljku neiju ruku, bila je to njezina ruka. Bila je to neobina stvar, uiniti tako neto. Hou rei, bila je jo sasvim mlada i sve, a veina ena koje viate kako polau ruku na neiji potiljak negdje su tamo dvadeset petih-tridesetih godina, i obino to ine svojim muevima i djeci - ja to, na primjer, inim ponekad kad sjedim u kinu sa svojom malom sestrom Phoebe. Ali ako je neka djevojka jo sasvim mlada, a uini tako neto,

183/486

onda je to tako lijepo da ovjek samo to ne umre od sree. Bilo kako bilo, eto o emu sam mislio dok sam sjedio u foajeu, u onom naslonjau koji je izgledao kao sav izbljuvan. Stara Jane! Svaki put kad sam u mislima stigao do onoga s njom i Stradlaterom u prokletim Bankyjevim kolima, dolazilo mi je da poludim. Znao sam da mu ona nikad ne bi dopustila da je predribla do gola, ali mi je ipak dolazilo da poludim. Ne elim uope ni govoriti o tome, ako ve elite znati istinu. U foajeu vie nije bilo gotovo nikoga. Nije vie bilo ak ni onih plavua kurvinskog izgleda i odjednom sam osjetio strahovitu elju da se izgubim nekamo do vraga, da nestanem s tog mjesta. Previe me je deprimiralo. A nisam bio umoran niti bilo to slino. Zato sam otiao gore u svoju sobu i obukao kaput. Nisam propustio da bacim pogled kroz prozor, da vidim jesu li svi oni perverzni tipovi jo u akciji, ali svjetla su ve

184/486

svuda bila pogaena. Tako sam se opet spustio natrag liftom, sjeo u taksi i rekao oferu da me vozi dolje, do Ernijeva bara. Ernijev bar, to vam je jedan noni klub u Greenwich Villageu, u koji je moj brat D.B. imao obiaj prilino esto zalaziti, prije nego to je otiao u Hollywood i prostituirao se. Znao je povesti i mene, s vremena na vrijeme. Ernie, to vam je jedna velika, debela momina, crnac, i svira glasovir. Straan je snob i ne eli ak ni razgovarati s ovjekom ako sluajno nije neka velika ili poznata osoba ili tako neto, ali to jest, jest, svirati na klaviru doista zna. Svira tako dobro da to ponekad ide na ivce. Ne bih vam znao tono rei to mislim kad to kaem, ali tako je. Naravno, volim sluati kad svira, ali ovjek ponekad poeli prevrnuti onaj njegov prokleti klavir. Mislim da je to zato to se ponekad, kad svira, u njegovoj glazbi osjea da je on ovjek koji nee razgovarati s vama ako niste neka veliina, ili slino.

12
Taksi u koji sam sjeo bio je neka prastara krntija i zaudarao je kao da se netko upravo ispovraao u njemu. Ja uvijek imam takvu sreu, kad god krenem nekamo kasno nou, da naletim na takav neki, izbljuvani auto. Stvar je bila utoliko gora to je vani sve bilo tako tiho i pusto, iako je bila subota uveer. Na ulicama nisam vidio gotovo ni ive due. Tek tu i tamo mogli ste vidjeti ponekog ovjeka i djevojku kako prelaze ulicu, drei se rukama oko pasa, i tako, ili gomilu frajera razbijakog izgleda sa svojim damama kako se svi skupa smiju kao hijene neemu za to biste se mogli kladiti da uope nije smijeno. New York je jeziv kad se u njemu, u kasno doba noi, netko glasno smije na ulici. uje se na milje daleko. To uvijek djeluje na

186/486

ovjeka tako da se osjeti strahovito potiten i osamljen. Osjetio sam neizdrivu elju da odem kui i malo naklapam sa starom Phoebe. Poslije odreenog vremena vonje ofer i ja konano smo se upustili u neto kao razgovor. Prezime mu je bilo Honvitz. Bio je mnogo bolji ovjek od onog ofera s kojim sam se vozio ranije iste veeri. Bilo kako bilo, palo mi je na pamet da bi moda on mogao znati neto o onim patkama. - Hej, Honvitz - rekao sam - jeste li ikad proli pokraj one lagune u Centralnom parku? Dolje u junom dijelu? - Pokraj ega? - Lagune. Onog malog jezera, tamo. Tamo gdje su one patke. Sigurno znate. - Aha. Pa to je s tim? - E, pa, znate one patke koje plivaju naokolo po njemu? Tamo u proljee, i uvijek? Znate li moda, kojom sreom, kamo odlaze zimi? - Tko kamo odlazi?

187/486

- Patke. Znate li, sluajno? Hou rei, dolazi li netko kamionom, ili tako neim, i odnosi ih, ili one odlete onako same od sebe? Odsele se na jug, ili tako neto? Stari Honvitz se sav okrenuo prema meni i odmjerio me. Bio je tip strahovito nestrpljivog ovjeka. Nije, meutim, bio lo. - Otkud, do vraga, da to znam? - rekao je. - Otkud, do vraga, da znam takve gluposti? - Sad, nemojte se odmah ljutiti zbog toga - rekao sam. Bio se nekako naljutio zbog tog pitanja, to li. - Tko se ljuti? Nitko se ne ljuti. Prestao sam razgovarati s njim kad je tako prokleto osjetljiv na takve stvari. On je, meutim, ponovno poeo, sam od sebe. Ponovno se itav okrenuo i rekao: - Ribe ne odlaze nikamo. One ostaju tamo gdje jesu, ribe. U samom jezeru. - Ribe, to je neto drugo. Ribe su drukije. Ja pitam za patke - odgovorio sam.

188/486

- ta tu ima drukije? Nema tu nita drukere - rekao je Honvitz. Ma to da je rekao, sve je zvualo kao da se ljuti. - Tea je za ribe ta zima nego za patke, zaboga! Razmislite malo, zaboga! Nisam nita odgovorio gotovo cijelu minutu. Zatim sam rekao: - U redu. to rade te vae ribe, kad se itavo jezerce pretvori u vrsti blok leda, po kojem se ljudi voze na klizaljkama i sve ostalo? Stari Honvitz se ponovno okrenuo. - to, do vraga, elite rei tim 'to rade'? dreknuo je na mene. - Ostaju tono tamo gdje jesu, zaboga! - Ne mogu opet tek tako ignorirati led. Ne mogu ga ignorirati, tek tako! - Tko ga ignorira? Nitko ga ne ignorira rekao je Horwitz. Bio se tako uasno uzbudio da sam se uplaio da e taksijem naletjeti na neki stup ili slino. - ive tono tamo u samom ledu. Takva im je priroda, zaboga.

189/486

Zamrznu se i ostanu tako u jednom poloaju itavu zimu. - Je li? A to onda jedu? Hou rei, ako se vrsto zamrznu, onda ne mogu plivati naokolo i traiti hranu i ostalo. - Njihova tijela, zaboga, ma to je s vama? Njihova tijela uvlae hranu i sve, ravno iz one proklete trave i svakakvog dreka koji se nae u ledu. Pore su im otvorene itavo vrijeme. Takva im je priroda, zaboga. Shvaate li to vam govorim? - Ponovno se itav okrenuo prema meni, da me pogleda. - Oh - rekao sam i preao preko toga. Bojao sam se da e slupati prokleti taksi. Osim toga, bio je tako osjetljiv ovjek da nije bilo nikakvo zadovoljstvo diskutirati s njim o bilo emu. - Jeste li za to da se negdje zaustavimo i popijemo neto zajedno? - upitao sam. Nije mi odgovorio. Mislim da je jo uvijek razmiljao. Upitao sam ga ponovno. Bio je prilino dobar momak. Sasvim zabavan i sve.

190/486

- Nemam vremena piti, efe - rekao je. - A koliko, do vraga, uope imate godina? Zato niste kod kue u krevetu? - Nisam umoran. Kad sam izaao pred Ernijevim barom i platio vonju, stari Honvitz je opet izvukao one svoje ribe. Oito su mu jo uvijek bile na pameti. - Sluajte - rekao je - da ste riba, majka Priroda bi se pobrinula za vas, zar ne bi? Je 1' tono? Ne mislite valjda da te ribe naprosto umiru im nastupi zima, to li? - Ne, ali... - Imate, bogami, pravo da ne umiru rekao je Honvitz i odjurio kao da ga svi vrazi gone. Bio je to valjda najosjetljiviji ovjek to sam ga ikada sreo. Ljutilo ga je sve to sam izgovorio. Iako je ve bilo tako kasno, stari Ernijev bar bio je nabijen kao kutija ibica. Dripci iz pripremnih kola i koleda bili su u dominantnoj veini. Gotovo sve proklete kole na

191/486

svijetu rasputaju se za boine praznike prije kola u koje ja idem. Jedva mi je uspjelo ostaviti kaput u garderobi, tako je bilo sve krcato. Vladala je, meutim, prilina tiina jer je Ernie upravo svirao na klaviru. To je trebalo biti neto kao svetinja, zaboga, kad on sjedne za klavir. A tako dobar nitko nije. Dva-tri para, tu odmah pokraj mene, ekala su da dobiju stol i svi su se gurali i dizali na prste da bace pogled na starog Ernija dok svira. Ispred klavira postavio je jedno veliko blesavo ogledalo, s onim ogromnim reflektorom uperenim ravno u njega, tako da svi mogu promatrati njegovo lice dok svira. Prste mu, dok je svirao, niste mogli vidjeti samo ono njegovo veliko staro lice. Strano velika stvar, nema to. Ne sjeam se ba tono kako se zvala pjesma koju je svirao kad sam uao, ali ma to da je bilo, on je to doista do kraja uprskao. Udarao je sve mogue glupe ekshibicionistike kovrice u visoke note i masu drugih zavrzlama, caka i tosova

192/486

od kojih redovito dobivam proljev. Trebali ste, meutim, uti onu gomilu kad je zavrio. Dolo bi vam da povraate. Potpuno je poizila. Bila je sastavljena od tono onih istih kretena koji se u kinima cerekaju kao hijene stvarima koje uope nisu smijene. Tako mi Boga, kad bih ja bio neki pijanist, ili glumac, ili tako neto, i kad bi sve te budale smatrale da sam fantastian, meni bi to bilo neto najgore. Ne bih ak elio ni da mi aplaudiraju. Ljudi uvijek aplaudiraju onome emu ne treba. Kad bih bio neki pijanist, svirao bih zatvoren u ormaru. Sad svejedno, kad je zavrio i kad su svima glave otpadale od aplaudiranja, stari Ernie se okrenuo na svojoj stolici i poklonio se na onaj afektirani, ponizni nain. Kao da je neki bogzna kako skroman ovjek, i uz to to je tako fantastian pijanist. Bila je to teka afektacija hou rei, kad je ve bio takav snob, i sve. Na neki udan i smijean nain meni ga je, meutim, bilo nekako ao, kad je zavrio.

193/486

Mislim da ak ni on sam vie ne zna kad svira dobro a kad loe. Nije sve to bila ni samo njegova krivnja. Jednim dijelom krivim za to sve one kretene koji uvijek do besvijesti aplaudiraju - oni e pokvariti svakoga, samo ako im pruite priliku. Sad svejedno, ponovno me uhvatila ona potitenost i utuenost i vraki je malo je nedostajalo pa da uzmem natrag svoj kaput i vratim se u hotel, ali bilo je jo prerano i nekako nisam ba imao volje ostati potpuno sam. Konano su mi nali neki smrdljivi stol, odmah do samog zida, iza nekog blesavog stupa odakle se nije moglo ama ba nita vidjeti. Bio je to jedan od onih uskih malih stolova kod kojih se - ako ljudi za susjednim stolom ne ustanu da vas puste, a oni to nikad ne ine, stoka - morate gotovo pentrati do vaeg stolca. Naruio sam kotski viski sa sodom, to je moje omiljeno pie, pokraj ledenih dejkvirija. Kod Ernija ste mogli dobiti pie ako ste samo bili stariji od est godina

194/486

- tako je mrana bila sala, a osim toga, tu nitko nije obraao panju na to koliko imate godina. Mogli ste ak biti i narkoman, nitko ne bi na to obratio panju. Oko mene su bili sve sami ubiboe tipovi. Bez ale. Za drugim malim stolom, meni odmah s lijeve strane, gotovo meni na glavi, sjedio je jedan ruan mladi s jednom isto tako runom djevojkom. Bili su negdje mojih godina, ili moda tek neto malo stariji. Bilo je zabavno promatrati ih. Vidjelo se da paze kao sam vrag da onu obaveznu konzumaciju ne ispiju prebrzo. Neko sam vrijeme sluao njihov razgovor, jer nisam imao to drugo raditi. Priao joj je o nekoj kolskoj nogometnoj utakmici koju je gledao tog istog popodneva. Opisivao joj je svaki pojedini udarac u itavoj igri - bez ale. Bio je to najdosadniji ovjek koga sam ikad sluao. Bilo je oito da tu njegovu djevojku utakmica ama ba nita ne zanima, ali ona je bila jo runija od njega i tako ga je, mislim, morala sluati. Runim

195/486

djevojkama doista nije lako. Ponekad ih iskreno alim. Ponekad ih uope ne mogu ni gledati, osobito ako su u drutvu nekog tupana koji im prepriava svaku sitnicu s neke blesave nogometne tekme. S moje desne strane razgovor je, meutim, bio jo jezovitiji. S moje desne strane sjedio je momak koji kao da se trudio da to vie izgleda kao student iz Yalea, u sivom flanelskom odijelu i jednom od onih pederskih kariranih Tattersall prsluka. Sve te hulje iz Ivy League nalikuju jedan na drugog. Moj otac eli da i ja idem u Yale ili eventualno u Princeton, ali kunem se da nikad ne bih stupio ni u jedan od koleda iz Ivy League, pa makar na mjestu umro, tako mi Boga. Sad, bilo kako bilo, taj momak koji je nalikovao na studenta iz Yalea bio je u drutvu jedne fantastine make. Ljudi moji, kakva je to cura bila! Ali trebali ste uti razgovor to su ga vodili. Kao prvo, obadvoje su bili pomalo nacvrcani. to je taj tip radio, navalio je da je

196/486

pipa pod stolom i u isto joj vrijeme tupio o nekom mladiu iz njegova studentskog doma koji je pojeo itavu boicu aspirina i zamalo izvrio samoubojstvo. Djevojka je bez prestanka govorila: - Kako je to strano!... Nemoj, dragi. Molim te, nemoj. Nemoj ovdje. - Zamislite to. Pipati nekoga i u isto vrijeme mu priati kako je neki mladi izvrio samoubojstvo! Obarali su me. Malo-pomalo poeo sam se doista osjeati kao konjska stranjica, sjedei onako potpuno sam. Nisam imao to drugo raditi nego da puim i pijem. to sam uinio, rekao sam konobaru da pita starog Ernija je li raspoloen da doe, da zajedno popijemo koju aicu. Rekao sam mu neka kae Erniju da ga poziva D.B.-ov brat. Mislim, meutim, da mu on tu moju poruku uope nije prenio. Te hulje nikad nikome ne prenose niije poruke. Iznenada, iz neba pa u rebra, pojavila se preda mnom jedna djevojka i rekla: - Holden Caulfield!

197/486

Zvala se Lillian Simmons. Moj brat D.B. vukao se s njom naokolo neko vrijeme. Imala je ogromna mljekarstva. - Zdravo - rekao sam. Pokuao sam, naravno, ustati, ali bilo je pravo umijee ustati na takvom mjestu. Bila je u drutvu nekog mornarikog oficira koji se drao kao da su mu u stranjicu ugurali drak od metle. - Kako je divno to te vidim! - rekla je stara Lillian Simmons. Strogo afektirano. Kako tvoj veliki brat? - To je u stvari bilo sve to je htjela uti. - Fino. U Hollywoodu je. - U Hollywoodu! Divno! A to radi tamo? - Nemam pojma. Valjda pie - rekao sam. Nekako mi se nije dalo da sad tu diskutiram o tome. Bilo je oito da ona misli kako je to strana stvar, to to je on u Hollywoodu. To misle gotovo svi. Uglavnom oni koji nikad nisu proitali nijednu njegovu priu. To me ponekad dovodi do ludila.

198/486

- Kako je to uzbudljivo - rekla je stara Lillian. Onda me predstavila onom mornaru. Zvao se kapetan Blop, ili tako nekako. Bio je jedan od onih ljudi koji misle kako e ispasti mekuci ako vam, kad se rukuju, ne polome bar etrdeset prstiju. Boe, kako mrzim takve fore! -Jesi li tu sam, mali? - upitala me je stara Lillian. Bila je zaustavila itav prokleti promet u prolazu izmeu stolova. Bilo je oito da uiva kad tako moe zakriti sav promet. Neki konobar je ekao da mu se skloni s puta, ali ona ga nije ak ni primjeivala. Smijeno je bilo sve to. Bilo je oito da se ne svia previe ni onom mornaru, iako je, eto, izaao s njom. Nije se sviala previe ni meni. Nije nikome. ovjek je bio prisiljen da je na odreen nain ali. Zar nisi ni s kakvom djevojkom, mali? - upitala me. Do tog vremena bilo mi je ve uspjelo da ustanem, a ona se nije potrudila ni da mi kae neka sjednem. Bila je od onih ena koje putaju ovjeka da stoji satima. - Zar nije

199/486

lijep? - rekla je onom svom mornarikom oficiru. - Holdene, ti postaje svake minute sve ljepi. -Mornar joj je rekao da pou. Rekao je da su zakrili prolaz. - Holdene, hajde s nama - rekla je stara Lillian. - Ponesi svoje pie. - Upravo sam namjeravao krenuti - rekao sam joj. - Trebam se sastati s nekim. - Bilo je oito da mi se samo pokuava dodvoriti. Tako da ja kasnije priam D.B.-u o tome. - Dobro, ti mali, da ne kaem to. Tako ti i treba. Reci svom velikom bratu da ga mrzim, kad ga vidi. Onda je otila. Mornariki oficir i ja rekli smo jedan drugome kako nam je veoma drago to smo se upoznali. To me uvijek obara. Uvijek govorim: Drago mi je to smo se upoznali ljudima za koje mi uope nije drago to sam ih upoznao. ovjek, meutim, mora izgovarati takve stvari ako eli ostati iv.

200/486

Poto sam joj rekao kako se trebam sastati s nekim, nije mi preostalo nita drugo nego da doista i odem. Nisam se mogao zadrati ak ni toliko da ujem kako stari Ernie svira neto koliko-toliko estito. Nije mi, meutim, bilo ni na kraj pameti da sjedim za stolom sa starom Lillian Simmons i njezinim mornarikim oficirom i da pustim da me zagnjave do smrti. I tako sam otiao. Bio sam bijesan kad sam uzimao kaput iz garderobe. Ljudi vam uvijek sve tako pokvare.

13
Vratio sam se u hotel pjeice. Pokraj etrdeset i jednog predivnog bloka. Nisam to uinio zbog toga to sam osjeao potrebu da se proetam, ili neto slino. Ne. Vie zbog toga to nisam bio raspoloen da opet zaustavljam taksi, ulazim unutra i izlazim iz njega. ovjeku ponekad dosadi vonja taksijem isto onako kao to mu dosadi vonja liftom. Iznenada osjeti da mora hodati, bez obzira na to koliko daleko ili do kojeg kata. Dok sam bio mali, veoma esto bih se popeo uz stepenice sve do naeg stana. Dvanaest katova. Bilo je veoma teko primijetiti da je snijeg uope padao. Na plonicima nije bilo gotovo ni traga snijegu. Bilo je, meutim, strahovito hladno i zato sam izvadio iz depa onu svoju

202/486

crvenu lovaku kapu i navukao je na glavu. Bilo mi je potpuno svejedno kako izgledam. ak sam spustio i one poklopce na ui. Volio bih da sam mogao saznati tko mi je u Penceyju dignuo rukavice, jer su mi se ruke smrzavale. Ne bih u vezi s tim bio neto posebno uinio, ak i da sam saznao. Inae sam strana kukavica. Nastojim da se to ne primijeti, ali ustvari jesam. Da sam, na primjer, u Penceyju ustanovio tko mi je ukrao rukavice, vjerojatno bih bio otiao u sobu tog lopova i rekao mu: O.K., kako bi bilo da mi vrati one rukavice? Lopov koji ih je digao vjerojatno bi odgovorio glasom potpuno nevinog ovjeka: Kakve sad rukavice? to bih uinio, otiao bih do njegova ormara i negdje u njemu pronaao svoje rukavice. Skrivene, recimo, u nekim kaljaama, ili slino. Izvukao bih rukavice, pokazao ih tom frajeru i rekao: Pretpostavljam da su ove proklete rukavice tvoje? Lopov bi me na to vjerojatno pogledao onim

203/486

posebnim, usiljenim pogledom, olienjem nevinosti, i rekao: Nikad u ivotu nisam vidio te rukavice. Ako su tvoje, nosi ih. Tvoje stvari mi nisu potrebne. Nakon toga ja bih naprosto odstajao tu valjda nekih pet minuta. Drao bih te proklete rukavice u ruci, s osjeajem da bi bilo neophodno mlatnuti tog tipa jednom po njuci, ili slino izbiti mu sve zube. Samo, ne bih imao tri iste da to i uinim. Samo bih tako stajao, pokuavajui izgledati opasno. to bih mogao uiniti, mogao bih mu rei neto veoma otro i zajedljivo, ugristi ga rijeima umjesto udariti akom. Meutim, kad bih rekao neto veoma otro i zajedljivo, taj bi tip vjerojatno ustao, priao mi i rekao: Sluaj ti, Caulfielde, je 1' ti to kae da sam ja lopov? Tada, umjesto da mu odgovorim: Tono to hou rei, odvratna lopovska huljo! - sve za to bih vjerojatno smogao snage procijediti bilo bi: Ja znam samo to da sam svoje rukavice naao u tim tvojim

204/486

prokletim kaljaama! Tip bi nakon toga bio ve potpuno siguran da nemam namjere zalijepiti mu jednu, i vjerojatno bi rekao: Sluaj, daj da izvedemo stvar naistac. Tvrdi li ti da sam ih ja ukrao? Ja bih na to rekao neto kao: Nitko ne govori nita o kradi. Znam samo to da su moje rukavice bile u tvojim kaljaama. I tako bi to moglo ii satima. Konano bih otiao iz njegove sobe a da ne bih ak ni pokuao udariti ga. Vjerojatno bih otiao dolje u zahod, potajno popuio cigaretu i promatrao sebe u ogledalu, pokuavajui da svom licu dam izraz tvrdoe i surovosti. Eto, o tome sam otprilike razmiljao itavo vrijeme dok sam se vraao u hotel. Nije nimalo zabavno biti takva kukavica. Moda i nisam u svakom pogledu kukavica. Ne znam. Mislim da sam tek djelomino kukavica a djelomino ovjek kome je potpuno svejedno hoe li mu ukrasti tamo neke rukavice. Jedna od mojih osobina koja me zabrinjava upravo je to to mi nije

205/486

mnogo stalo ako neto izgubim - kao dijete, znao sam majku dovesti do ludila. Neki ljudi gube dane traei ono to su izgubili. Meni se ini da nikad nisam posjedovao nita za im bih, ako to izgubim, mnogo alio. Moda sam upravo zbog toga takva djelomina kukavica. To, meutim, nije nikakvo opravdanje. Zaista nije. ovjek bi trebao uope ne biti kukavica. Ako je potrebno da nekog tresne po zubima, pa jo ako osjea elju da to i uini, onda se ne treba predomiljati. Ja, meutim, nekako nisam stvoren za to. Radije bih gurnuo ovjeka kroz prozor ili mu odrubio glavu sjekirom nego ga udario akom. Mrzim tunjavu akama. Nije mi osobito krivo ako me tko udari - iako ba nisam lud za tim, naravno - ali ono to me u takvoj borbi najvie plai, to je lice onog drugog ovjeka. Ne mogu izdrati da gledam ovjeka ravno u lice, u tome je sva moja nevolja. Ne bi bilo tako strano kad biste i vi i onaj s kim se tucete imali neki zavoj preko oiju ili neto

206/486

slino. udna je to vrsta kukaviluka kod mene, kad se ovjek nad tim malo zamisli, ali kukaviluk jest, tu sumnje nema. Neu zavaravati samog sebe. to sam vie razmiljao o rukavicama i kukaviluku, to me obuzimala sve snanija potitenost, i odluio sam, tu dok sam jo iao, svratiti nekamo na koju aicu. Kod Erni-ja sam popio svega tri ae, a onu treu nisam ni iskapio do kraja. Neto to doista posjedujem, to je fantastian kapacitet za alkohol. U stanju sam lokati itavu no a da se na meni nita ne primijeti, samo kad sam raspoloen kako treba. Jednom prilikom, dok sam jo bio u koli u Whootonu, neki Raymond Goldfarb i ja kupili smo pola litre kotskog viskija i iskapili ga jedne subote uveer u kapeli, gdje nas nitko nije mogao vidjeti. On se naljoskao, a na meni se gotovo nita nije primjeivalo. Postao sam samo nekako hladan i nonalantan. Povraao sam prije nego to sam legao u krevet, iako ustvari nisam morao - prisilio sam se.

207/486

Bilo kako bilo, prije nego to sam stigao do hotela, skrenuo sam prema nekom baru veoma sumnjiva izgleda, ali su, prije nego to sam stigao do vrata, iz lokala ispala dva ovjeka, totalno nakresana, i poela me ispitivati kojim bi putem mogli stii do podzemne. Jedan od njih, neki kubanski tip, neprestano mi je disao ravno u lice, itavo vrijeme dok sam im davao upute, a dah mu je strahovito zaudarao na rakiju. Stvar se svrila tako da nisam ni uao u taj prokleti bar. Jednostavno sam se vratio u hotel. Foaje hotela bio je potpuno prazan. Zaudarao je na pedeset milijuna ugaenih cigara. Doista jest. Nisam uope bio pospan niti bilo to slino, ali sam se osjeao nekako odvratno. Potiten i sve. Gotovo sam poelio da me nema. Onda sam se, iznenada, uvalio u onu strahovitu guvu. Samo to sam stupio u lift, momak liftboj mi je rekao:

208/486

- Jesi P za malo zabave, lafe? Ili misli da je ve prekasno? - Kako to mislite? - odgovorio sam. Nisam znao to eli da mi kae. - Bi P to prevrnuo veeras? - Tko, je P ja? - rekao sam. Bio je to glup odgovor, s koje god se strane uzme, ali nema toga tko se ne bi zbunio kad pred njim iznenada iskrsne netko i postavi mu ravno u lice takvo pitanje. - Koliko ima godina, efe? - upitao me je taj momak iz lifta. - Zato? - rekao sam. - Dvadeset dvije. - Ah-ha. E pa, to veli? Zanima 1' te? Pet komada jedan metak. Petnaest komada itava no. - Pogledao je na svoj runi sat. Sve do podne. Pet dolara jedan metak, petnaest dolara sve do podne. - O.K. - rekao sam. Bilo je to protiv svih mojih principa i svega, ali sam se osjeao tako deprimiran da uope nisam mogao

209/486

misliti. U tome je sva nesrea. Kad je ovjek veoma deprimiran, nije u stanju misliti. - O.K. to? Jedan metak ili do podne? Moram znati. - Samo jednom. - O.K., u kojoj sobi? Pogledao sam na crvenu ploicu s brojem sobe koja je visila na kljuu. - Dvanaest tisua dvadeset dva - rekao sam. Ve sam se pomalo kajao to sam dopustio da se stvar pone kotrljati, ali ve je bilo prekasno. - O.K. Poslat u ti maku za petnaestak minuta. - Otvorio je vrata i ja sam izaao. - Hej, je li barem zgodna? - upitao sam. Neu nikakvo staro groblje. - Nita groblje. Nemoj brinuti, efe. - Kome trebam platiti? - Njoj - rekao je. - Idemo, efe. - Zalupio mi je vrata ispred samog nosa. Otiao sam u sobu i smoio kosu, ali znate ve da se takva kratka frizura ustvari

210/486

uope ne moe poeljati. Zatim sam provjerio da li mi usta zaudaraju od svih onih silnih popuenih cigareta i viskija sa sodom to sam ih popio kod Ernija. Sve to trebate uiniti jest da postavite dlan ispred usta, tako da vam se dah odbija prema nosnicama. Uinilo mi se da se ne osjea ba mnogo, ali sam ipak oprao zube. Zatim sam obukao istu koulju. Znao sam da nema potrebe da se za jednu obinu prostitutku dotjerujem kao lutka, ali nekako nisam znao to drugo da radim. Bio sam pomalo nervozan. Poeo sam se osjeati prilino uzbuen, seksualno, ali ipak sam bio nervozan. Ako ve elite znati istinu, nevin sam. Doista jesam. Imao sam ve nekoliko puta priliku da izgubim tu svoju nevinost i sve, ali jo nikad nisam stigao do kraja. Uvijek se dogodi neto to me omete u tome. Kad se ovjek, recimo, nade u kui neke djevojke, njezini se roditelji uvijek vrate u najnezgodnije vrijeme - ili se ovjek boji da e se vratiti. Ili, ako se nade na

211/486

zadnjem sjedalu neijeg automobila, onda se na prednjem uvijek nalazi netko - neka djevojka, mislim - tko uvijek eli znati sve to se dogaa u svakom dijelu tog prokletog automobila. Hou rei, neka djevojka na prednjem sjedalu koja se svakog trenutka osvre da vidi to se, kog vraga, tamo iza dogaa. Uvijek se dogodi neto tako, svejedno to. U nekoliko sluajeva bio sam, ipak, veoma blizu cilja. Pogotovo jednom prilikom, dobro se sjeam. Neto je, meutim, otilo krivo vie se ne sjeam ni to je bilo. Stvar je takva, kad ovjek ve gotovo stigne blizu cilja s nekom djevojkom -hou rei, s djevojkom koja nije prostitutka niti bilo to slino - ona mu uvijek bez prestanka govori da prestane. Kod mene je nevolja u tome to ja i prestanem. Drugi momci veinom ne posluaju. Ja tu ne mogu nita. Nikad ne zna ele li one doista da prestane, ili su samo uplaene kao sam vrag, ili ti govore da prestane samo zbog toga da, ako produi

212/486

stvar do kraja, krivnja ne bude na njima ve na tebi. Bilo kako bilo, ja uvijek prestanem. Nevolja je u tome to ih uvijek ponem aliti. Hou rei, mnoge djevojke su tako glupe. Nakon to se neko vrijeme hvatate s njima, moete tono promatrati kako gube pamet. Takva jedna djevojka, kad je doista uhvati strast, vie uope nije u stanju da misli. Ne znam. Kau mi da prestanem, i ja prestanem. Uvijek mi bude ao to sam ih posluao, nakon to ih otpratim kui, ali stvar se, svejedno, uvijek ponavlja. Bilo kako bilo, dok sam tako oblaio istu koulju, nekako sam doao do zakljuka da mi se, eto, sada, u neku ruku, prua velika ansa. Zamiljao sam da u, poto je prostitutka, i te stvari, s njom moi stei odreenu praksu za sluaj ako se ikad oenim ili neto slino. Ponekad se brinem zbog tih stvari. itao sam jednom neku knjigu, jo dok sam bio u koli u Whootonu, u kojoj je bio opisan jedan takav iskusan momak, profinjen,

213/486

galantan i vrlo seksi. Zvao se Monsieur Blanchard, jo uvijek se sjeam. Bila je to oajna, doista loa knjiga, ali taj Blanchard bio je sasvim dobar. Imao je neki veliki chateau, i te stvari, dolje na Rivijeri, u Europi, i u slobodno vrijeme, to je radio, odbijao je od sebe ene tapom. Bio je pravi razvratnik i sve, ali ene su padale na njega. Tamo u jednom dijelu knjige rekao je kako je ensko tijelo kao violina, i kako ovjek treba biti savren muziar pa da na njemu svira kako treba. Bila je to knjiga puna otrcanih tosova - toga sam svjestan - ali ona stvar s violinom nikako mi ne izlazi iz glave. To je, u neku ruku, bio razlog zato sam elio stei malo prakse, za sluaj da se ikad oenim. Caulfield i njegova arobna violina, ljudi moji! Zvui otrcano, toga sam svjestan, ali ne previe otrcano. Ne bi mi bilo nimalo krivo da sam maher u tim stvarima. Kad se hvatam s nekom makom, ako ve elite znati istinu, uvijek sam na to muka dok sam naem ono

214/486

to traim, zaboga, ako znate na to mislim. Uzmite, recimo, onu djevojku s kojom sam doivio onu najuspjeliju avanturu o kojoj sam vam priao. Trebalo mi je gotovo pun sat vremena samo da joj skinem onaj prokleti grudnjak. Kad sam ga konano skinuo, ona je ve bila gotovo spremna da mi pljune u lice. Bilo kako bilo, etao sam tako naokolo po sobi i ekao da se ona prostitutka konano naslika. Stalno sam se nadao da e biti zgodna. Nije mi, ipak, bilo bogzna koliko stalo. Nekako sam najvie od svega elio samo da se sve to to prije svri. Konano je netko pokucao na vrata i, kad sam poao da ih otvorim, sapleo sam se o kofer koji mi se, ih-znam kako, naao na putu, pao preko njega i zamalo razbio koljeno. Ja uvijek izaberem najzgodnije mogue vrijeme da padnem preko kofera, i takvih stvari. Kad sam otvorio vrata, ugledao sam djevojku. Imala je na sebi sportski kaput i bila je

215/486

bez eira. Bila je neto kao plavua, ali bilo je oito da boji kosu. Nije bila, ipak, nikakvo groblje. - Kako ste? - rekao sam. Galantno kao sam vrag, ljudi moji! - Jeste 1' vi momak koji je razgovarao s Mauriceom? -upitala me je. Nije se drala ba osobito ugodno. - S momkom iz lifta? - Aha - rekla je. -Jesam, ja sam taj. Uite, izvolite - rekao sam. Postajao sam sve nonalantniji. Doista jesam. Ula je, odmah skinula kaput i nekako ga bacila na krevet. Ispod kaputa imala je neku zelenu haljinu. Zatim je nekako postrance sjela na stolac pokraj pisaeg stola, koji se nalazio u sobi, i poela klatiti nogom goredolje. Bila je veoma nervozna, za jednu prostitutku. Doista jest. Mislim da je to bilo zbog toga to je bila veoma mlada. Bila je negdje mojih godina. Sjeo sam u veliki naslonja, pokraj nje, i ponudio joj cigaretu. - Ne

216/486

pjuim - odgovorila je. Imala je sitan, njean, piskav glasi. ovjek ju je jedva mogao uti. Osim toga, nije nikad govorila hvala kad bi joj ovjek neto ponudio. Bolje vjerojatno nije ni znala. - Dopustite da se predstavim. Zovem se Jim Steele - rekao sam. - Imate li kakav sat? - upitala je. Nije je uope zanimalo kako se zovem, prirodno. Hej, kol'ko u stvari imate godina? - Je l' ja? Dvadeset dvije. - Imate ako Bog da! Bila je to smijena fraza. Kao da ju je izgovorilo neko dijete. ovjek bi pomislio da e jedna prostitutka rei Ima vraga, ili Drugome ti to, a ne Imate ako Bog da! - A koliko godina imate vi? - Dovoljno da sama ocijenim stvar - odgovorila je. Imala je doista mnogo duha. Imate li kakav sat? - upitala je ponovno, a zatim je ustala i svukla haljinu preko glave.

217/486

Osjeao sam se udno kad je to uinila, naravno. Hou rei, uinila je to tako naglo. Znam da bi se ovjek morao prilino zapaliti kad neka ena tako ustane i svue haljinu preko glave, ali ja nisam. Strast je bila valjda posljednja stvar na svijetu koju sam u tom trenutku osjeao. Osjeao sam mnogo vie potitenost nego neku tamo strast. - Imate li kakav sat, hej? - Ne, nemam. Nemam - rekao sam. Ljudi moji, kako sam se osjeao udnovato! - Kako vam je ime? - upitao sam je. Na sebi je imala samo neki ruiast kombine. To me nekako zbunjivalo. Doista jest. - Sunny - rekla je. - Hej, hoemo li? - Zar nemate volje da najprije malo porazgovaramo? -upitao sam je. Bila je djetinjarija rei tako neto, ali osjeao sam se tako prokleto udnovato. - Zar vam se toliko uri? Pogledala me kao da sam poludio.

218/486

- O kom vragu hoe da razgovaramo? rekla je. - Ne znam. Ni o emu osobito. Samo sam pomislio da biste moda eljeli da najprije malo popriamo. Ponovno je sjela na onaj stolac pokraj pisaeg stola. Ideja joj se nije sviala, to je bilo oito. Poela je opet klatiti nogom - ljudi moji, kako je to bila nervozna djevojka! -Jeste li za jednu cigaretu? - upitao sam. Zaboravio sam da ne pui. - Ne puim. Sluajte, ako ve elite priati, pria/te. Imam ja svojih poslova. Nisam se, meutim, mogao sjetiti niega o emu bih mogao priati. Pomiljao sam na to da je upitam kako je dolo do toga da postane prostitutka, i te stvari, ali sam se bojao da joj postavim to pitanje. Ona mi, uostalom, ne bi odgovorila na njega. - Vi niste iz New Yorka, zar ne? - rekao sam konano. To je bilo sve ega sam se mogao sjetiti.

219/486

- Iz Hollywooda sam - rekla je. Zatim je ustala i otila do kreveta na kojem je bila ostavila haljinu. - Imate li neku vjealicu? Ne bih htjela da mi se haljina sva izguva. Samo to sam je ispeglala. - Naravno - rekao sam odmah. Bio sam sretan to mogu ustati i napraviti neto. Uzeo sam njezinu haljinu i objesio je u ormar. Bilo je to smijeno. Osjeao sam se nekako rastuen dok sam to radio. Zamiljao sam je kako odlazi u prodavaonicu i kupuje haljinu, a nitko u radnji i ne pomilja da je ona prostitutka, i te stvari. Prodava je, dok ju je kupovala, vjerojatno mislio da je pred njim sasvim obina djevojka, kao i sve druge. To me strahovito rastuilo - ne bih vam tono znao rei zato. Ponovno sam sjeo i pokuao nastaviti zapoeti razgovor. Ona, meutim, nije imala nimalo smisla za konverzaciju. - Radite li svake noi? - upitao sam je. Zvualo je uasno kad sam to rekao.

220/486

- Aha. - etala je naokolo po sobi. Uzela je sa stola jelovnik i poela ga itati. - to radite po danu? Nekako kao da je slegla ramenima. Bila je prilino mrava. - Spavam. Idem u kino. - Spustila je jelovnik na stol i pogledala me. - Hoemo li, hej? Ne mogu itavu... - Sluajte - rekao sam - noas se ne osjeam bas najbolje. Proveo sam teku no. asna rije. Platit u vam i sve, ali hoe li vam biti jako krivo ako ne uradimo nita? Hoe li vam biti jako krivo? - Nevolja je bila u tome to to doista nisam elio. Osjeao sam se vie potiten nego seksualno uzbuen, ako ve elite znati istinu. Ona me je deprimirala. Njena zelena haljina u ormaru, i sve. Osim toga, mislim da nikad ne bih mogao lei s nekim tko sjedi u blesavom kinu itav bogovetni dan. Mislim da doista ne bih mogao.

221/486

Prila mi je, s nekim udnim izrazom na licu, kao da mi ne vjeruje. - to ti fali? - upitala je. - Nita mi ne fali. - Ljudi moji, postajao sam sve nervozniji. - Stvar je u tome to sam prije kratkog vremena operiran. - Da? A gdje? - Na mom, kako se ono kae... klavikordu. - Da? A gdje je, do vraga, to? - Klavikord? - rekao sam. - E, pa, u stvari, u spinalnom kanalu. Hou rei, veoma blizu donjeg dijela spinalnog kanala. - Daa? - rekla je. - To je nezgodno. Zatim mi je sjela u krilo. - Zgodan si ti. Tako me je nervirala da mi nije preostalo drugo nego da dalje laem, do besvijesti. - Jo uvijek se oporavljam - rekao sam. - Izgleda kao filmski glumac. Zna: Zna koji. Zna na koga mislim. Kako se ono, do vraga, zove? - Ne znam - odgovorio sam. Nije nikako htjela skinuti se s mog krila.

222/486

- Sigurno zna. Igrao je u onom filmu sa MElyinojn Douglasom. Onaj to je igrao Melwinovog malog brata. to pada iz onog amca. Zna na koga mislim. - Ne, ne znam. Idem u kino samo kad moram. Nato je poela da se mazi. Na prilino sirov nain. - Hoe li prestati s tim? - rekao sam. Nisam u formi, ve sam ti rekao. Nedavno sam operiran. Nije ustala s mog krila niti bilo to slino, ve me je pogledala onim strahovito pokvarenim pogledom. - Sluaj ti - rekla je - ja sam spavala kad me je onaj ludi Maurice probudio. Ako misli da u ja... - Ve sam rekao da u ti platiti to si dola i sve. I hou, doista. Imam love na bacanje. Samo zbog toga to se jo uvijek oporavljam nakon vrlo ozbiljne... - A kog si vraga onda govorio onom budalastom Mauriceu da ti treba djevojka? Ako

223/486

si nedavno imao operaciju na tom tvom prokletom, kakoseonozove? A? - Mislio sam da u se bolje osjeati. Bolje nego to se u stvari osjeam. Malo sam pretjerao u raunu. Bez ale. ao mi je. Ako na trenutak ustane, donijet u svoj novanik. Ozbiljno. Bila je bijesna kao sam vrag, ali se ipak podigla tako da sam mogao otii do ormara i uzeti novanik. Izvukao sam novanicu od pet dolara i pruio joj je. - Ba ti hvala - rekao sam. - Milijun puta hvala. - Ovo je pet. Treba platiti deset. Postajalo je zabavno. To se moglo osjetiti. Bojao sam se da e se neto slino dogoditi doista jesam. - Maurice je rekao pet - rekao sam joj. Rekao je petnaest do podne, a samo pet za jednom. - Deset za jednom.

224/486

- On je rekao pet. ao mi je... doista... ali to je sve to sam spreman dati. Ona je na to slegla ramenima, na isti nain kao ono ranije, a zatim je veoma hladno rekla: - Hoe li mi dodati haljinu? Ili ti je to previe teko. Bila je prilina jeza od djeteta. ak i s onim svojim tankim, piskavim glasiem bila je u stanju da pomalo uplai ovjeka. Da je bila kakva krupna stara kurva, s licem debelo premazanim minkom, ne bi bila ni upola tako jeziva. Otiao sam i donio joj haljinu. Obukla ju je, a zatim je uzela svoj sportski kaput s kreveta. - Do vienja, spretnjakoviu - rekla je. - Do vienja - rekao sam. Nisam joj zahvalio niti bilo to. Drago mi je to nisam.

14
Poto je stara Sunny otila, sjedio sam neko vrijeme u naslonjau i popuio nekoliko cigareta jednu za drugom. Vani je ve svitalo. Ljudi moji, kako sam se bijedno osjeao! Osjeao sam se tako potiten da to uope ne moete zamisliti. to sam radio, poeo sam razgovarati - gotovo naglas - s Alliejem. Radim to ponekad, kad sam najvie potiten. Tad mu bez prestanka govorim neka se vrati kui, uzme bicikl i prieka me ispred kue Bobbyja Fallona. Bobby Fallon stanovao je, dok smo bili u Maini - to jest, prije mnogo godina - u naem najbliem susjedstvu. to se dogodilo, jednog dana Bobby i ja krenuli smo na biciklima do jezera Sedebego. Spremali smo se ponijeti sa sobom jelo i sve, ak i zrane puke - bili smo tada jo djeca i

226/486

mislili smo da naim zranim pukama moemo uloviti neto. Bilo kako bilo, Allie nas je sluajno uo kako govorimo o tome i htio je poi s nama, ali sam ja bio protiv toga. Rekao sam mu da je jo dijete. Zbog toga mu sada, ponekad, kad sam osobito potiten, neprestano govorim: O.K. Poi kui, uzmi svoj bicikl i priekaj me ispred Bobbyjeve kue. Samo pouri. Nije da ga nisam nikad vodio sa sobom, kad sam nekamo iao. Jesam. Ali tog jednog dana nisam. Nije se naljutio zbog toga - nikad se ni zbog ega nije ljutio - ali, bez obzira na to, uvijek mislim na taj dogaaj, kad god se osjeam veoma potiten. Konano sam se ipak svukao i legao u krevet. Osjeao sam, kad sam se naao u krevetu, da bi mi dobro dola neka molitva, ili neto slino, ali nisam se mogao moliti. Nisam u stanju moliti se ni kad imam volje za to. U prvom redu, ja sam neto kao ateist. Isus mi je simpatian, i sve, ali ne dira me ba

227/486

mnogo sve ono ostalo to se moe nai u Bibliji. Uzmite, na primjer, one apostole. Uasno mi idu na ivce, ako ve elite znati istinu. Oni su nakon Isusove smrti moda i bili na svom mjestu, i to god hoete, ali dok je on bio iv, koristili su mu tono koliko i rupa u glavi. to su radili, neprestano su ga samo uvaljivali u neprilike. Gotovo svaku osobu iz Biblije volim vie nego te apostole. Ako ve elite znati istinu, osoba iz Biblije koju - uz Isusa - najvie volim, to je onaj luak koji je ivio u grobnici i neprestano sam sebe ranjavao kamenjem. Njega, jadnika, volim deset puta vie nego sve one apostole. Kad sam bio u koli u Whootonu, prilino sam se esto uputao u estoke rasprave o tim pitanjima, najvie s jednim djeakom koji je stanovao u sobi odmah do nae, s nekim Arthurom Childsom. Dobri stari Childs bio je kveker, i sve, i itao je cijelo vrijeme Bibliju. Bio je veoma dobar djeak i ja sam ga volio, ali se nikad nismo mogli sloiti oko mnogih stvari

228/486

u Bibliji, posebno oko tih apostola. On mi je bez prestanka govorio da, ako ne volim apostole, ne volim ni Isusa. Govorio je kako apostole svatko treba voljeti jer ih je Isus sam osobno izabrao. Ja sam mu na to odgovarao kako mi je poznato da ih je izabrao, ali da ih je izabrao nasumce. Rekao sam kako nije imao vremena da luta naokolo i da analizira svakoga. Rekao sam i to da Isusu zbog toga nita ne zamjeram. Nije bila njegova krivnja to nije imao vremena. Sjeam se kako sam pitao Childsa je li uvjeren da je Juda, onaj to je izdao Isusa, i sve, otiao u pakao poto je izvrio samoubojstvo. Childs je rekao da je to potpuno sigurno. Eto, upravo je to ono u emu se nisam mogao sloiti s njim. Rekao sam kako bih se kladio u tisuu dolara da Isus nije poslao starog Judu u pakao. I sad bih se kladio, da imam tisuu dolara. Mislim da bi ga svaki od ostalih apostola otpremio ravno u pakao i to ekspresno - ali kladio bih se u bilo to da Isus to

229/486

nije uinio. Stari Childs je rekao da je kod mene nevolja to to nikad ne idem u crkvu, niti bilo kamo. U tome je imao pravo, u jednu ruku. U crkvu ne idem. U prvom redu, moji roditelji nisu iste vjere, i sva su djeca u naoj obitelji ateisti. Ako ve elite znati istinu, ne podnosim ni popove. Svi koje sam upoznao, u svim kolama koje sam pohaao, svi su uvijek prelazili na neki svetojosipovski glas im bi otpoeli propovijed. Gospode, kako to mrzim! Nikako mi nije jasno, kog vraga ne mogu govoriti svojim prirodnim glasom. Njihov govor uvijek zvui tako licemjerno. Bilo kako bilo, kad sam legao u krevet, nisam se mogao pomoliti ni za to. Svaki put kad bih poeo, hvatao sam samog sebe kako zamiljam staru Sunny, i to kako me je nazvala spretnjakoviem. Konano sam se uspravio u krevetu i popuio jo jednu cigaretu. Ukus joj je bio odvratan. Sigurno sam

230/486

popuio najmanje dvije kutije od trenutka kad sam napustio Pencey. Iznenada, dok sam tako leao i puio, netko je pokucao na vrata. Ponadao sam se da to nitko ne kuca na moja vrata, ali sam vraki dobro znao da kuca upravo na njih. Ne znam kako sam to znao, ali sam znao. Znao sam ak i tko kuca. Ja sam vidovit. - Tko je? - upitao sam. Bio sam se prilino uplaio. Velika sam kukavica kad se radi o takvim stvarima. Oni su, meutim, ponovno pokucali. Ovoga puta glasnije. Konano sam ustao iz kreveta, samo onako u pidami, i otvorio vrata. Nije ak bilo potrebno ni da palim svjetlo u sobi, jer je ve bio dan. Stara Sunny i Maurice, onaj makro liftboj, stajali su na hodniku. - to je sad opet? to elite? - rekao sam. Ljudi moji, glas mi je drhtao kao u samog vraga.

231/486

- Nit' osobito - rekao je stari Maurice. Samo pet dolara. - itavo vrijeme govorio je samo on, za njih oboje. Stara Sunny samo je stajala pokraj njega, otvorenih usta. - Ve sam joj platio. Dao sam joj pet dolara. Pitajte je -rekao sam. Ljudi, kako mi je glas drhtao! - Deset dolara, efe, rekao sam ti. Deset dolara jedan metak, petnaest do podne. Rekao sam ti lijepo. - To mi uope niste rekli. Rekli ste pet dolara metak. Rekli ste petnaest dolara do podne, u redu, ali sam sasvim razgovijetno uo... - Hajde, efe. Pljuni lovu. - A zato? - rekao sam. Boe, ovo moje staro srce samo to me nije svojim udarcima izbacilo iz sobe. elio sam da barem budem obuen. Uasno je to, biti samo u pidami kad se dogaaju takve stvari. - Hajde, efe - rekao je stari Maurice. Zatim me je snano gurnuo svojom

232/486

odvratnom rukom. Vraki je malo nedostajalo pa da tresnem na dupe, bio je krupan, pasji sin. Sljedee ega sam postao svjestan, bilo je to da se on i stara Sunny nalaze u sobi. Ponaali su se kao da su vlasnici itavog tog mjesta. Stara Sunny sjela je na prozorsku dasku. Stari Maurice se uvalio u onaj veliki naslonja i raskopao ovratnik. Bio je jo u onoj liftbojskoj uniformi. Ljudi, kako sam bio nervozan! - U redu, efe, pare na sunce. Moram se vratiti na posao. - Rekao sam vam valjda ve deset puta da vam ne dugujem ni centa. Ve sam joj dao pet... - Ne jedi govna. Pare na sunce! - Zato da joj dajem jo pet dolara? rekao sam. Glas mi je promuklo odjekivao po itavoj sobi. - Pokuavate mi podvaliti. Stari Maurice raskopao je do kraja kaput uniforme. Sve to je imao ispod njega bio je onaj lani ovratnik od koulje, ali bez

233/486

koulje, ili bilo ega. Imao je velik, debeo, dlakav trbuh. - Nitko ne pokuava nikome nita podvaliti - rekao je. -Pare na sunce, efe. - Ne dam. Kad sam to rekao, ustao je iz naslonjaa i krenuo polako prema meni. Drao se kao da je veoma, veoma umoran ili veoma, veoma ugnjavljen. Gospode, kako sam se prepao! Sjeam se da sam ruke drao nekako kao skrtene. Ne bi sve to ni bilo tako strano, mislim, da nisam na sebi imao samo onu prokletu pidamu. - Pare na sunce, efe. - Doao je tono do mjesta gdje sam stajao. To je bilo sve to je znao rei: Pare na sunce, efe. Bio je pravi idiot. - Ne dam. - efe, natjerat e me da te malice prodrmam. Ja to ne bi', ali tako mi nekako izgleda - rekao je. - Duan si nam pet dolara.

234/486

- Nisam vam duan nikakvih pet dolara rekao sam. -Ako me dotaknete, vikat u kao sam vrag. Probudit u cijeli hotel. Policiju i sve. - Glas mi je tako drhtao da je bio pravi uas. - Samo naprijed. Vii da ti otpadne ta blesava glava. Fino - rekao je stari Maurice. Hoe da ti roditelji saznaju kako si proveo no s kurvom? Takvo fino dijete kao ti? - Govorio je prilino grubo, na onaj svoj ljigav nain. Doista jest. - Ostavite me na miru. Da ste rekli deset, bila bi druga stvar. Ali ste jasno i glasno... - Hoe li pljunuti tu lovu ili nee? Stjerao me ak do samih vrata. Gotovo je stajao na meni, njegov ljigavi stari dlakavi trbuh i sve. - Ostavite me na miru. Odlazite do vraga iz moje sobe -rekao sam. Ruke sam jo uvijek drao kao skrtene. Boe, kakav sam bijednik bio!

235/486

Tada je Sunny progovorila prvi put. - Hej, Maurice. Hoe da potraim njegov novanik? - rekla je. - Tamo je na onom, kakoseonozove... - Aha, uzmi ga. - Ne dirajte moj novanik! - Ve sam ga nala - rekla je Sunny. Pokazala mi je pet dolara. - Vidi li? Uzimam samo onih pet koje mi duguje. Nisam ja lopov. Iznenada sam zaplakao. Dao bih ne znam to da nisam, ali to je bilo, bilo je. - Ne, niste lopovi - rekao sam. - Samo kradete mojih pet... - Zavei - rekao je stari Maurice i gurnuo me. - Ostavi ga na miru, hej - rekla je Sunny. Hajd'mo, hej! Dobili smo lovu koju nam je bio duan. Hajd'mo odavde. Idemo, hej! - Dolazim - rekao je stari Maurice, ali se nije ni pomakao.

236/486

- Ozbiljno ti govorim, hej Maurice! Ostavi ga na miru. - Tko ga dira? - rekao je, neduno kao sam vrag. Zatim, to je napravio, kucnuo me prstom veoma snano u pidamu. Neu vam rei gdje me je udario, ali strano me zaboljelo. Rekao sam mu da je prokleti odvratni degenerik. - to si rekao? - upitao je. Stavio je i ruku iza uha, kao da bolje uje. - to si rekao? to sam ja? Jo uvijek sam nekako plakao. Bio sam tako uasno bijesan i nervozan, i sve. - Odvratni degenerik, eto to si - rekao sam. - Blesavi degenerik i prevarant, a za dvije godine bit e jedan od onih odrpanaca koji presreu ovjeka na ulici i prose deset centi za kavu. Hodat e u prljavom smrdljivom kaputu sav ulijepljen balama i bit e... U tom me trenutku udario. Nisam mu se ni pokuao skloniti s puta, da se izmaknem

237/486

ili bilo to. Sve to sam osjetio bio je strahovit udarac akom u trbuh. Nisam bio nokautiran niti bilo to slino, jer se sjeam da sam leei na podu vidio kako obadvoje izlaze i zatvaraju vrata za sobom. Ostao sam nakon toga leati tako na podu prilino dugo, kao onda sa Stradlaterom. Samo, ovaj put sam mislio da umirem. Doista jesam. inilo mi se da se guim, ili tako neto. Nevolja je bila u tome to sam jedva mogao disati. Kad sam konano ustao, morao sam otii u kupaonicu sav svijen, drei se za trbuh. Ja sam, meutim, lud. asna rije da jesam. Negdje na pola puta do kupaonice nekako sam poeo umiljati sebi kako sam dobio metak u trbuh. Stari Maurice me ustrijelio. A ja sad idem u kupaonicu da potegnem dobar gutljaj viskija ili neeg slinog, da mi smiri ivce i pomogne mi da ovaj put propisno stupim u akciju. Zamiljao sam sebe kako izlazim iz kupaonice potpuno

238/486

obuen, i sve, s automatskim pitoljem u depu, pomalo teturajui. Zatim kako silazim niz stepenice umjesto da se spustim liftom. Drim se za ogradu dok mi krv, kap po kap, tee niz krajeve usta. ta u uiniti, spustit u se stepenicama nekoliko katova nie - drei se za trbuh, dok e krv potocima tei naokolo - a zatim u pritisnuti dugme lifta. im stari Maurice otvori vrata, ugledat e me s pitoljem u ruci i poet e vritati, onim svojim visokim, piskavim, kukavikim glasom^ da ga ne diram. Ali ja u ga, bez obzira na to, ustrijeliti. est metaka ravno u onaj njegov debeli, dlakavi trbuh. Zatim u baciti pitolj u otvor za lift - nakon to izbriem otiske prstiju, i sve. Poslije toga u se odvui u svoju sobu i nazvati telefonom Jane, pozvati je da doe i previje mi rane. Zamiljao sam kako mi pridrava cigaretu da puim, dok ja krvarim, i sve. Prokleti filmovi! U stanju su upropastiti ovjeka. Bez ale.

239/486

Ostao sam u kupaonici oko jedan sat, kupajui se, i sve ostalo. Onda sam se vratio u krevet. Trebalo mi je dosta vremena da zaspim - nisam bio umoran - ali sam konano ipak zaspao. Ono to sam ustvari elio bilo je da izvrim samoubojstvo. Imao sam volju da skoim kroz prozor. Vjerojatno bih to i uinio da sam bio siguran da e me netko neim pokriti im tresnem o zemlju. Nisam elio da tamo neki opor blesavih radoznalih njuki zuri u mene onako krvavog.

15
Nisam spavao ba dugo jer mislim da je, kad sam se probudio, bilo tek negdje oko deset sati. im sam popuio cigaretu, osjetio sam glad, prilinu. Zadnje to sam pojeo bila su ona dva hamburgera kad sam sa Brossardom i Ackleyjem iao u Agerstown u kino. A to je bilo jako davno. Prije pedeset godina, inilo mi se. Telefon mi je bio odmah tu, pri ruci, i ve sam htio nazvati kuhinju i naruiti da mi poalju neto za doruak, ali nekako sam se pribojavao da bi ga mogli poslati po starom Mauriceu. Ako mislite da sam umirao od enje da ga ponovno vidim, ludi ste. Tako sam naprosto ostao izleavati se u krevetu jo neko vrijeme i popuio jo jednu cigaretu. Pomiljao sam na to da nazovem

241/486

staru Jane, da vidim je li se ve vratila kui, i sve, ali nekako nisam bio raspoloen za to. ta sam uinio, nazvao sam staru Sally Hayes. Ona je ila u koled Mary A. Woodruff i znao sam da je ve kod kue jer sam nekoliko tjedana ranije bio dobio ono pismo od nje. Nisam bio ba lud za njom, ali poznavao sam je ve godinama. U svojoj gluposti nekad sam smatrao da je sasvim inteligentna. Razlog zato sam bio tog uvjerenja leao je u injenici to je znala prilino toga o kazalitu, predstavama, literaturi i o svim tim stvarima. Ako netko zna dosta toga o takvim stvarima, onda je ovjeku potrebno prilino mnogo vremena da ustanovi je li dotina osoba doista glupa ili nije. Meni su u sluaju stare Sally Hayes za to bile potrebne godine. Mislim da bih to ustanovio mnogo ranije da se nismo tako vraki mnogo hvatali. Moja je velika nesrea to uvijek nekako mislim da su sve djevojke s kojima se hvatam vrlo inteligentne osobe. To

242/486

nema ama ba nikakve veze jedno s drugim, ali svejedno to uvijek mislim. Bilo kako bilo, nazvao sam je. Najprije se javila njihova kuna pomonica. Zatim njezin otac. Zatim konano ona. - Sally? - rekao sam. - Da... tko me treba? - rekla je. Bila je to poprilino usiljena cura. Ve sam njezinom ocu bio rekao tko sam. - Holden Caulfield. Kako si mi? - Holden! Ja sam odlino. Kako si ti? - Odlino. Sluaj. Kako si, sve u svemu? Hou rei, kako kola? - Fino - rekla je. - Mislim... ve zna. - Odlino. Dobro, sluaj. Htio sam te pitati jesi li zauzeta danas. Nedjelja je, a nedjeljom se uvijek nade neka matineja. Dobrotvorna, i takve stvari. Jesi li za to da poemo? - Voljela bih. Mono. Mono. Ako postoji rije koju mrzim, onda je to mono. Kako lano zvui! Sekundu-dvije bio sam u iskuenju da joj

243/486

kaem neka zaboravi na matineju. Ipak smo neko vrijeme onako naklapali o raznim glupostima. To jest, ona je naklapala o glupostima. Nisam mogao doi do rijei. Najprije mi je priala o nekom tipu iz Harvarda bio je to vjerojatno neki bruco, ali ona mi to, naravno, nije rekla - koji je u pravom smislu rijei opsjeda. Telefonira joj nou i danju. uj, nou i danju - to me oborilo. Zatim mi je priala o tamo nekom drugom momku, nekom kadetu iz West Pointa, koji takoer gine za njom. Velike stvari. Predloio sam joj da se naemo pod satom kod Biltmorea, u dva sata, i dodao da ne zakasni jer predstava vjerojatno poinje u pola tri. Ona je uvijek kasnila. Onda sam spustio slualicu. Od njezinih pria ovjek bi mogao dobiti proljev, ali bila je doista vrlo zgodna cura. Nakon to sam zakazao sastanak sa starom Sally, izvukao sam se iz kreveta, obukao se i spakirao kofer. Prije nego to sam izaao iz sobe, bacio sam, meutim, jo

244/486

jedan pogled kroz prozor da vidim kako napreduju svi oni perverzni tipovi, ali svi su bili spustili zavjese. Jutrom su bili pravo utjelovljenje ednosti. Zatim sam se spustio liftom i odjavio. Starog Mauricea nije bilo nigdje u blizini. Nisam se, naravno, satirao da ga naem, hulju prokletu! Ispred hotela sjeo sam u taksi a da nisam imao ni pojma kamo da krenem. Nisam imao kamo. Bila je tek nedjelja, a kui nisam mogao do srijede - ili utorka, najranije. A doista nisam bio raspoloen da se prebacujem u drugi hotel i poludim tamo u njemu. ta sam uinio, rekao sam oferu da me vozi do Velikog centralnog kolodvora. Centralni kolodvor nije daleko od Biltmorea, gdje sam se trebao kasnije sastati sa Sally, pa sam odluio ostaviti prtljagu u jednom od onih sefova od kojih vam onda daju klju, a zatim otii nekamo na doruak. Bio sam pregladnio Dok sam sjedio u autu, izvadio sam novanik i prebrojio novac. Ne sjeam se

245/486

tono koliko mi je bilo ostalo, znam samo da nije bilo ba bogzna kakvo bogatstvo. Potroio sam brdo love u samo dva bijedna tjedna. Zaista jesam. Zapravo sam bijedan rasipnik. to ne potroim, izgubim. Vrlo esto mi se dogaa da ak i sitni zaboravim, u restoranima i nonim klubovima, i slino. To moje roditelje dovodi do ludila. Ne moe mi ovjek ni zamjeriti. Moj otac je, meutim, prilino bogat. Ne znam koliko love mlati - o tome nije nikad govorio sa mnom - ali, mislim, prilino mnogo. On je pravnik u nekoj velikoj korporaciji. Takvi doista propisno zgru lovu. Druga stvar po kojoj znam da prilino dobro stoji jest to to vjeito investira novac u neke brodwayske revije. Te revije, meutim, redovito propadaju i majka uvijek poizi kad on uini tako neto. Od smrti mog brata Allija ona ba i nije osobito zdrava. Strano je nervozna. To je jo jedan razlog zato mi je strahovito krivo to e saznati kako su mi ponovno dali nogu.

246/486

Kad sam ostavio kofere u jednom od onih sefova na kolodvoru, otiao sam u mali sendvi-bar i dorukovao. Dorukovao sam prilino obilno, za svoje navike - sok od narane, jaja sa slaninom, tost i kavu. Obino samo popijem au naranina soka. Malo jedem. Doista malo. Zato i jesam tako prokleto mrav. Trebao sam drati onu dijetu koja nalae da se jede mnogo kroba i slinog dreka kako bi se dobilo na teini, ali nikad o tome nisam vodio rauna. Kad nekamo izaem, obino pojedem sendvi sa vicarskim sirom i popijem laktomalt. To nije mnogo, ali u laktomaltu ima dosta vitamina. H. V Caulfield. Holden Vitamin Caulfield. Dok sam jeo jaja, neke dvije redovnice s koferima u rukama - pretpostavljao sam da se sele iz jednog samostana u drugi ili tako neto, pa ekaju na vlak - ule su i sjele pokraj mene za ank. Nisu, izgleda, znale to, kog vraga, da rade sa svojim koferima, pa sam im pomogao. Bili su to koferi onako

247/486

prilino jeftinog izgleda, bez trunke prave koe i iega. To nije vano, znam, ali mrzim kad netko ima jeftine kofere. To zvui uasno kad se izgovori, ali ja sam doista u stanju zamrziti nekoga, tek tako gledajui ga, ako nosi svoje stvari u jeftinim koferima. Jednom se u vezi s tim neto dogodilo. Za mog kratkotrajnog boravka u Elkton Hillsu stanovao sam u sobi s nekim Dickom Slagleom, koji je imao takve veoma jeftine kofere. Umjesto na polici, uvijek ih je drao pod krevetom, tako da ih nitko ne vidi kako stoje pokraj mojih. To me deprimiralo kao samog vraga, tako da mi je dolazilo da svoje kofere izbacim kroz prozor ili tako neto, ili da ih zamijenim za njegove. Moji su bili od Mark Crossa, prava govea koa i svi ti tosovi, pretpostavljam da su stajali lijepu lovu. Ali bila je to smijena stvar. Evo to se dogodilo. ta sam napravio, konano sam i ja svoje kofere gurnuo pod svoj krevet, umjesto da ih ostavim na polici, tako da stari Slagle ne

248/486

dobije zbog njih neki prokleti kompleks manje vrijednosti. A evo to je on uinio. Odmah sutradan, nakon to sam i ja sakrio kofere pod krevet, on ih je izvukao i vratio ih natrag na stalau. Razlog zato je to uinio, trebalo mi je dosta vremena da to otkrijem, bio je taj to je elio da ljudi misle kako su ti moji koferi njegovi. Doista jest. Bio je veoma udan momak, u tom pogledu. Uvijek je nabacivao razne pakosne primjedbe u vezi s njima, s tim mojim koferima, na primjer. Stalno je govorio kako su previe novi i izgledaju burujski. To je bila njegova omiljena rije. Negdje ju je proitao ili uo. Sve to sam posjedovao bilo je burujsko kao sam vrag. ak je i moje nalivpero bilo burujsko. itavo vrijeme ga je posuivao od mene, ali je svejedno bilo burujsko. Stanovali smo u istoj sobi samo oko dva mjeseca, a onda smo obojica zatraili da nas prebace u druge sobe. I smijeno je bilo to to mi je nedostajao kad smo se razili, jer je imao

249/486

izvanredan, fantastian smisao za humor i ponekad smo se doista odlino zabavljali. Ne bi me iznenadilo da ujem kako sam i ja njemu nedostajao. U poetku se uvijek samo alio kad je nazivao moje stvari burujskim, a mene to nije ni najmanje uzrujavalo - i to je bilo nekako smijeno, ustvari. A onda je, nakon odreenog vremena, postalo oito da se vie ne ali. Stvar je takva, doista je teko stanovati u istoj sobi s nekim ako ima kofere koji su mnogo bolji od njegovih - ako su tvoji doista prvoklasni, a njegovi nisu. Pomislit ete moda da e toj drugoj osobi, ako je inteligentna, i te stvari, i posjeduje odreen smisao za humor, biti ravno do mora iji su koferi bolji, ali nije tako. Ustanovit ete da joj je i te kako stalo do toga. To je jedan od razloga zato sam stanovao u sobi s onakvom glupom huljom kao to je Stradlater. Ako nita drugo, njegovi su koferi bili bar isto toliko dobri koliko i moji.

250/486

Bilo kako bilo, nije vano, te dvije redovnice sjele su tu do mene i nekako smo se upustili u konverzaciju. Ona odmah do mene nosila je jednu od onih pletenih koara kakve moete vidjeti kod asnih sestara i onih curica iz Armije spasa kad oko Boia skupljaju naokolo priloge. Moete ih vidjeti na svim uglovima, pogotovo na Petoj aveniji, ispred velikih robnih kua i na takvim mjestima. Sad, to je bilo, ona do mene ispustila je tu svoju koaru na pod, a ja sam se sagnuo i podigao je. Upitao sam je da li je izala skupljati novac u dobrotvorne svrhe, i te stvari. Rekla je da nije. Rekla je da za nju nije imala mjesta u koferu kad se pakirala i da je tek tako nosi. Imala je lijep osmijeh kad bi pogledala u ovjeka. Imala je povelik nos i naoale s onim ne bas lijepim tankim eljeznim okvirom, ali lice joj je svejedno izgledalo vraki ljubazno. - Mislio sam da bih, ako sakupljate priloge, mogao i ja dati neki mali doprinos -

251/486

rekao sam joj. - Moete sauvati novac dok ne poduzmete kakvo skupljanje priloga. - Oh, to je doista ljubazno od vas - rekla je, a ona druga, njezina prijateljica, pogledala je u mene. Ta druga je, dok je pila kavu, itala neku malu crnu knjigu. Izgledala je kao Biblija, ali nekako mi se inilo da je pretanka. Bila je to neka knjiga biblijskog tipa, ipak. Njihov doruak sastojao se samo od tosta i kave. To me deprimiralo. Ne volim kad netko jede samo tost s kavom dok ja jedem jaja sa slaninom, i takve stvari. Dopustile su da im kao prilog dam deset dolara. Stalno su me pitale jesam li siguran da to mogu sebi priutiti. Rekao sam im da imam dovoljno love, ali inilo se da mi ba ne vjeruju. Konano su, ipak, uzele novac. Obje su mi bez prestanka toliko zahvaljivale da mi je to ve postalo neugodno. Skrenuo sam razgovor na ope teme i upitao ih kamo putuju. Rekle su mi da su uiteljice, da su upravo doputovale iz Chicaga i da e drati

252/486

nastavu u nekoj samostanskoj koli u 168. ili 186. ili takvoj nekoj ulici, tamo negdje bestraga na periferiji. Ona pokraj mene, ona sa eljeznim naoalama, rekla je da predaje engleski, a njezina prijateljica povijest i ameriko dravno ureenje. Tada sam se poeo kao pravi skot pitati to li ona koja je sjedila pokraj mene, ona koja je predavala engleski, misli - s obzirom na to da je redovnica, i sve - kad ita odreene knjige koje spadaju u obaveznu literaturu za taj predmet. Knjige koje ne moraju nuno biti ba pune seksa, ali u kojima ipak ima ljubavnika i takvih stvari. Uzmimo, na primjer, onu Eustaciju Vye u romanu Povratak domoroca Thomasa Hardyja. To ba nije bila neka osobito senzualna ena niti bilo to slino, ali opet ovjek ne moe a da se ne pita to otprilike takva asna sestra misli kad ita o staroj Eustaciji. Nisam, ipak, rekao nita, naravno. Sve to sam rekao bilo je da je engleski predmet iz kojeg imam najbolju ocjenu.

253/486

- Oh, doista? Oh, kako mi je drago - rekla je ona s naoalama, ona koja je predavala engleski. - to ste itali ove godine? Veoma bi me zanimalo da ujem. - Bila je doista ugodna. - Pa sad, uglavnom smo itali stare Anglosaksonce. Beowulfa i starog Grendela, Lord Randala i sve takve stvari. S vremena na vrijeme trebao sam, meutim, proitati poneku knjigu i izvan tog programa. Ja sam proitao Povratak domoroca Thomasa Hardyja, zatim Romea i Juliju i Julija... - Oh, Romea i Juliju! Divno! Recite, zar nije divno? -Nije doista govorila ba kao asna sestra. - Jest. Doista jest. Jako mi se svidjelo. Bilo je nekoliko stvari koje mi se ba nisu svidjele, ali stvar je prilino dirljiva, sve u svemu. - to vam se nije svidjelo? Moete li se sjetiti?

254/486

Da vam iskreno kaem, bilo je to nekako nezgodno, na odreen nain, razgovarati o Romeu i Juliji s njom. Hou rei, ta drama je na nekim mjestima sam goli seks, a ona je bila redovnica, i sve, ali pitala me i zato sam diskutirao s njom o tome neko vrijeme. - Pa sad, nisam ba posebno lud za samim Romeom i Julijom - rekao sam. - Hou rei, simpatini su mi, ali... ne znam. Ponekad mi prilino idu na ivce. Hou rei, bio sam daleko vie dirnut kad stari Merkucio gine nego kad Romeo i Julija umiru. Stvar je u tome to za Romea nisam vie osjeao nikakvih posebnih simpatija nakon onoga kad stari Merkucio pogine proboden od onog drugog momka... Julijina roaka... kako se ono zvao? - Tibalt. - Tako je. Tibalt - rekao sam. Stalno zaboravljam ime tog tipa. - Bilo je to Romeovom krivicom. Hou rei, od svih osoba u komadu najvie mi se svidio on, taj stari

255/486

Merkucio. Ne znam. Svi ti Montecchi i Capuletti, svi su kako treba -osobito Julija - ali Merkucio, on je bio ... teko je to objasniti. Bio je pametan i duhovit, i sve. Stvar je takva, strano mi je teko kad netko pogine... pogotovo netko pametan i duhovit, i sve... i to jo tuom pogrekom. Romeo i Julija... na kraju krajeva, bila je to njihova vlastita pogreka. - U koju kolu idete? - upitala me. Vjerojatno je htjela nekako pobjei od te diskusije o Romeu i Juliji. Rekao sam joj da idem u Pencey, a ona je rekla da je ula za nju. Rekla je da je to vrlo dobra kola. Preao sam, meutim, preko toga. Zatim je ona druga, ona to je predavala povijest i dravno ureenje, rekla da e biti bolje ako pozu re. Uzeo sam njihov raun, a one nisu htjele dopustiti da platim za njih. Ona s naoalama me prisilila da im ga vratim.

256/486

- Bili ste vie nego dareljivi - rekla je. - Vi ste doista zlatan deko. - Bila je doista ugodna. Podsjeala me pomalo na majku onog Ernesta Morrowa, onu damu s kojom sam se upoznao u vlaku. Najvie kad se osmjehivala. - Bilo nam je tako ugodno razgovarati s vama - rekla je. Rekao sam da je i meni bilo veoma ugodno razgovarati s njima. I doista sam tako mislio. Uivao bih u tome, mislim, jo daleko vie da se za itavo vrijeme razgovora nisam nekako plaio da e iznenada pokuati ustanoviti jesam li katolik. Svi katolici uvijek tako pokuavaju saznati jeste li katolik. Znam jer mi se to esto dogaa, djelomice zato to imam irsko prezime, a veina ljudi irskog podrijetla su katolici. U stvari, moj je otac i bio katolik, nekad. Istupio je, meutim, iz crkve kad se oenio mojom majkom. Ali katolici uvijek pokuavaju saznati jeste li katolik, ak ako vam i ne znaju prezime. Poznavao sam jednog djeaka, katolika,

257/486

nekog Louisa Shaneyja, kad sam bio u koli u Whootonu. Bio je to prvi djeak s kojim sam se tamo upoznao. Sjedili smo jedan pokraj drugog na prve dvije stolice pred onom prokletom ambulantom, prvog dana kole, ekajui na lijeniki pregled, i nekako smo se upustili u razgovor o tenisu. Bio je vrlo zainteresiran za tenis, kao i ja. Rekao mi je da svakog ljeta odlazi na prvenstvo u Forest Hills, a ja sam mu rekao da takoer idem, zatim smo prilino dugo razgovarali o tamo nekim glavnim tenisaima. Znao je dosta toga o tenisu, za klinca njegovih godina. Doista jest. Zato me, nakon odreenog vremena, usred tog prokletog razgovora, onako iz neba pa u rebra, upitao: Jesi li sluajno primijetio gdje je u ovom gradu katolika crkva? Stvar je bila takva da je bilo oigledno - prema nainu na koji me je upitao - da pokuava ustanoviti jesam li katolik. Dakako da jest. Nije patio od tamo nekih vjerskih predrasuda ili tako neega,

258/486

htio je naprosto znati. Uivao je u naem razgovoru o tenisu i svemu tome, ali je bilo oito da bi u njemu uivao jo vie da sam katolik, i te stvari. Tako neto moe me dovesti do ludila. Ne kaem da je to pokvarilo razgovor niti bilo to - nije -ali je sigurno kao sam vrag da mu nije nita ni pridonijelo. Eto zato mi je bilo drago to me te dvije asne sestre nisu upitale jesam li katolik. Da su me upitale, to ne bi upropastilo konverzaciju ali bi ona, vjerojatno, tekla drukije. Ne elim rei da imam neto protiv katolika. Nemam nita. Bilo bi po svoj prilici sasvim jednako da sam i sam katolik. To je, na neki nain, slino onome s koferima o emu sam vam ve priao. Sve to elim rei jest da takve stvari nimalo pozitivno ne utjeu na razgovor. To je sve to elim rei. Kad su ustale da podu, te dvije redovnice, uinio sam neto veoma glupo, neto zbog ega sam se osjetio veoma neugodno. Puio sam cigaretu i, kad sam ustao da se s njima

259/486

pozdravim, nepanjom sam im puhnuo dim u lice. Nisam htio, ali, eto, dogodilo se. Ispriavao sam se kao izbezumljen, one su bile veoma fine i ljubezne, ali bilo je to, svejedno, veoma neugodno. Kad su otile, poeo sam aliti to sam im kao prilog dao svega deset dolara. Stvar je, meutim, bila takva da sam bio zakazao onaj sastanak sa Sally Hayes, da je vodim na onu matineju, pa mi je bila potrebna lova za karte, i te stvari. Bilo mi je, meutim, ao, svejedno. Prokleti novac! Uvijek nekako ispadne da zbog njega na kraju ostane potiten kao sam vrag.

16
Kad sam dovrio s dorukom, bilo je tek negdje oko podne, a sastanak sa starom Sally bio sam ugovorio tek za dva sata, pa sam krenuo u onu dugu etnju. Nikako nisam mogao prestati misliti na one dvije redovnice. Mislio sam na onu staru, otrcanu, pletenu koaru s kojom su hodale naokolo skupljajui novac kad nisu predavale u koli. Pokuavao sam zamisliti svoju majku ili nekoga, tetku, na primjer, ili onu ludu majku Sally Hayes, kako stoje pred nekom robnom kuom i skupljaju novac za sirotinju u staru, otrcanu pletenu koaru. Bilo je teko to zamisliti. Ne toliko majku koliko one druge dvije. Moja tetka je nekako toboe sklona dobrotvornom radu - mnogo radi u Crvenom kriu i svuda - ali je inae veoma elegantno obuena

261/486

dama. Cak i kad radi neto u dobrotvorne svrhe, uvijek je superelegantna i naminkana, i sve to ide uz to. Nikako je nisam moga zamisliti da radi bilo to s nekim dobrotvornim ciljem kad bi pritom morala nositi neku crnu haljinu ili biti bez minke. A majka stare Sally Hayes - Isuse Kriste! Jedini nain na koji bi ona pristala da ide naokolo s koarom i skupljala priloge, bio bi da je svi oni koji neto priloe jo i poljube u stranjicu. Kad bi samo spustili novac u njezinu koaru i otili dalje a da joj nita ne kau, ne primjeujui je, ona bi digla ruke od tog posla za manje od jednog sata. Bilo bi joj dosadno. Vratila bi koaru, a zatim otila u neki mondeni lokal na ruak. To je ono to mi se svidjelo kod onih redovnica. Kao prvo, bilo je oito da nikad ne odlaze u mondene lokale na ruak. Dok sam mislio na to, kako nikad ne odlaze ni u kakve mondene lokale na ruak, niti bilo kamo, uhvatila me takva nekakva prokleta tuga da je to bio pravi uas.

262/486

Znao sam da takve stvari nisu ba jako vane, ali me to ipak rastuilo. Krenuo sam u etnju tamo prema Broadwayju, tek onako, bez ikakva razloga, jer nisam bio u tom kraju ve godinama. Osim toga, elio sam pronai neku prodavaonicu gramofonskih ploa koja je otvorena nedjeljom. Bila je jedna ploa koju sam htio kupiti Phoebe, pjesma Mala Shirley Beans. Tu plou bilo je veoma teko nabaviti. Bila je to pjesma o jednoj maloj djevojici koja nije htjela izai iz kue jer su joj ispala dva prednja zuba, pa se stidjela zbog toga. uo sam je u Penceyju. Imao ju je jedan djeak koji je stanovao na katu iznad nas i pokuavao sam je kupiti od njega - znao sam da bi Phoebe dovela do delirija - ali on je nije htio prodati. Bila je to veoma stara, fantastina ploa koju je ona crnaka pjevaica, Estelle Fletcher, snimila prije nekih dvadeset godina. Ona vam tu pjesmu pjeva veoma junjaki i kuplerajski, tako da ne zvui nimalo

263/486

sladunjavosentimental-no. Kad bi je pjevala neka bijela pjevaica, izvela bi je tako da zvui draesno kao sam vrag, ali stara Estelle Fletcher znala je svoj posao, bila je to jedna od najboljih ploa koje sam ikad uo. Namjeravao sam je pokuati kupiti u nekoj prodavaonici koja je otvorena nedjeljom i ponijeti je onda sa sobom u park. Bila je nedjelja, a Phoebe nedjeljom veoma esto odlazi u park voziti se na koturaljkama. Znao sam na kojim mjestima ona obino visi. Nije bilo tako hladno kao prethodnog dana, ali sunce je jo uvijek bilo skriveno i nije bio osobito lijep dan za etnju. Ali vidio sam neto lijepo. Upravo ispred mene ila je neka obitelj koja je oito tek izala iz crkve otac, majka i djeak od oko est godina. Izgledali su nekako siromano. Otac je imao na glavi jedan od onih eira biserno-sive boje kakve rado nose siromani ljudi kad ele djelovati impozantno. On i njegova supruga naprosto su etali, razgovarajui, ne

264/486

obraajui nikakvu panju na dijete. A klinac je uivao. Iao je kolnikom umjesto po nogostupu, ali odmah do samog ruba. Drao se kao da ide du neke veoma ravne linije, kako to ve djeca rade, i itavo vrijeme bez prestanka je neto pjevuio i mumljao. Priao sam mu blie da ujem to pjeva. Pjevao je onu pjesmu Ako netko ulovi nekog dok kroz ito ide. Imao je ugodan, tanak glasi. Pjevao je tek tako, sam za sebe, to se vidjelo. Automobili su fijukali naokolo, konice su kripale lijevo i desno, njegovi roditelji nisu na njega obraali nikakvu panju a on je iao uz rub nogostupa i pjevao Ako netko ulovi nekog dok kroz ito ide. Taj prizor uinio je da se odmah osjetim bolje. Uinio je da se vie ne osjeam toliko potitenim. Broadway je bio prljav i zakren svjetinom. Bila je nedjelja i tek oko dvanaest sati, ali bio je ipak zakren svjetinom. Svi su urili prema kinima - Paramountu, Astoru, Strandu ili Capitolu, ili prema nekom

265/486

slinom aavom mjestu. Svi su bili u punoj paradi, jer je bila nedjelja, i stvar je bila utoliko gora. Najgore u svemu tome bilo je, meutim, to to je bilo oito da svi ele ii u kino. Nisam mogao podnijeti da ih gledam. Mogu shvatiti kad netko ide u kino zbog toga to nema kamo na drugu stranu, ali kad netko doista eli ii, pa ak se i uri da tamo to bre stigne, onda me to deprimira da je strahota. Pogotovo kad vidim milijune ljudi kako stoje u onim uasnim, dugim redovima, du itavih blokova, ekajui s onim strahovitim strpljenjem na karte, i sve. Ljudi moji, inilo mi se da nikad neu stii pobjei s tog prokletog Broadwayja. Imao sam sree. U prvoj prodavaonici gramofonskih ploa u koju sam uao imali su jedan primjerak Male Shirley Beans. Naplatili su mi za nju pet dolara, zato to se tako teko mogla dobiti, ali meni to nije bilo vano. Ljudi moji, kako sam se iznenada osjetio ispunjen sreom! Jedva sam ekao da stignem u park i vidim je

266/486

li stara Phoebe negdje u blizini, pa da joj predam tu plou. Kad sam izaao iz prodavaonice ploa, proao sam pokraj onog dragstora i uao unutra. Palo mi je na pamet da bih mogao nazvati staru Jane i vidjeti je li se ve vratila kui na praznike. Tako sam uao u telefonsku govornicu i okrenuo njezin broj. Nesrea je bila to se javila njezina majka, pa sam morao spustiti slualicu. Nekako nisam bio raspoloen da se uvalim u neki dug razgovor s njom. Uostalom, ionako ne ludujem za telefonskim razgovorima s majkama svojih djevojaka. Trebao sam, meutim, barem upitati je li se Jane ve vratila kui. To me ne bi ubilo. Ali nekako nisam imao volje za to. ovjek doista treba biti posebno raspoloen za takve stvari. Jo uvijek mi je ostalo da nabavim one proklete karte za kazalite pa sam kupio novine da vidim koje se predstave daju. Bila je nedjelja, pa su na programu bile valjda samo

267/486

tri. ta sam uinio, otiao sam i kupio karte za dva sjedala u parketu za predstavu Poznajem svoju ljubav. Bila je to neka dobrotvorna predstava, ili tako neto. Nisam ba osjeao neku naroitu elju da je vidim, ali znao sam da e se stara Sally, kraljica svih afektacija, naveliko oduevljavati kad joj kaem da imam karte za nju, jer su nastupali Luntovi, i svi. Ona je oboavala takve navodno visoko intelektualne i cinine komade, s Luntovima i svim to ide uz to. Ja predstave uope ne volim, ako ve elite znati istinu. Openito nisu tako loe kao film, ali sigurno nisu ni neto za im treba ludovati. U prvom redu, mrzim glumce. Oni se nikad ne ponaaju kao ljudi. Oni samo misle da se tako ponaaju. Neki od onih ponekad doista dobrih, i to na veoma blijed nain, u svakom sluaju na nain koji nije nimalo zabavno promatrati. A ako je neki glumac doista dobar, onda se uvijek jasno vidi da on zna da je dobar, pa to sve kvari. Uzmite, na primjer, sira Laurencea

268/486

Oliviera. Gledao sam ga u Hamletu. D.B. je lani poveo Phoebe i mene da ga vidimo. Najprije nas je pozvao na ruak a onda nas je odveo da gledamo Hamleta. On ga je ve prije toga gledao, prema nainu na koji je govorio o njemu za rukom. Bio sam nestrpljiv kao sam vrag da ga vidim. Nije mi se, meutim, ba bogzna kako svidio. Jednostavno ne vidim to je tako udesno u sir Laurenceu Olivieru, to je sve. Ima fantastian glas, a osim toga je vraki lijep mukarac, i veoma je lijepo promatrati ga kad hoda, ili se mauje, ili tako neto, ali nije uope bio onakav kako je D.B. opisao Hamleta. Previe je podsjeao na nekog prokletog generala, a previe malo na nekog tunog, sumornog, sumnjama izjedanog ovjeka. Najbolji trenutak u cijelom komadu bio je onaj kad Ofelijin brat - onaj koji na samom kraju vodi dvoboj s Hamletom - odlazi na put a njegov ga otac obasipa savjetima. I dok ga njegov otac obasipa savjetima, stara Ofelija se zeza sa svojim

269/486

bratom, izvlai mu onaj bode iz korica, zadirkuje ga, i sve, dok on pokuava da izgleda jako zainteresiran za oeve bezvezne prodike. To je bilo lijepo. Ta me stvar doista oduevila. Ali takve stvari ne mogu se vidjeti tako esto. Stvar koja se svidjela Phoebe bila je ona scena kad Hamlet miluje svog psa po glavi. To je, po njezinu miljenju, bilo zabavno i lijepo, i doista jest. to u morati uiniti, morat u proitati tu dramu. Nevolja sa mnom je u tome to takve stvari uvijek moram sam proitati. Ako ih igra neki glumac, jedva ih mogu sluati. Stalno me mui bojazan da e sljedee minute uiniti neto usiljeno i neprirodno. Nakon to sam kupio karte za Luntove, odvezao sam se taksijem gore, do parka. Trebao sam se odvesti podzemnom eljeznicom ili takvim neim, jer sam ostao prilino tanak s lovom, ali elio sam to bre pobjei s tog prokletog Broadwayja.

270/486

U parku je bilo odvratno. Nije bilo previe hladno, ali sunce se jo nije bilo probilo i inilo se da u parku nema nieg osim pasjeg izmeta, starakih ispljuvaka i opuaka cigareta, a sve su klupe izgledale kao da e biti mokre kad sjednete na njih. Taj prizor je deprimirao ovjeka i svakog trenutka, bez ikakvog stvarnog razloga, osjeali ste kako vam se koa jei dok hodate. Ni po emu se nije moglo osjetiti da e za koji dan biti Boi. Nije izgledalo da e iega biti. Ipak, i uz sve to, odetao sam se sve do Malla, jer je to mjesto gdje se Phoebe obino zadrava kad doe u park. Ona se rado vozi oko podija za orkestar. Smijeno je to. To je isto mjesto na kojem sam se volio voziti na koturaljkama dok sam bio dijete. Kad sam tamo stigao, nisam je, meutim, vidio nigdje u blizini. Djece je bilo, vozikala su se naokolo, a dva djeaka igrala su se velikom mekanom loptom, ali Phoebe nije bilo. Vidio sam, meutim, jednu djevojicu

271/486

njezinih godina, sjedila je potpuno sama na klupi i privrivala koturaljke. Pomislio sam da ona moda poznaje Phoebe i da bi mi mogla rei gdje je ili tako neto, pa sam joj priao, sjeo do nje i upitao je: - Da li sluajno poznajete Phoebe Caulfield? - Koga? - upitala je. Na sebi je imala traperice i valjda dvadeset pulovera. Bilo je oito da su proizvodi njezine majke jer su bili veoma grubo i neravno ispleteni. - Phoebe Caulfield. Stanuje u Sedamdeset prvoj ulici. Ide u etvrti razred, tamo u... - Vi poznajete Phoebe? - Aha, ja sam joj brat. Znate li gdje je? - Ona ide u razred gospoice Callon, zar ne? - rekla je djevojica. - Ne znam. Da, mislim da ide. - Onda je vjerojatno u muzeju. Mi smo ili prole subote - rekla je. - U kojem muzeju? - upitao sam. Slegla je ramenima.

272/486

- Ne znam - rekla je. - U muzeju. - Znam, ali je li u onome gdje su slike ili u onome gdje su Indijanci? - U onome gdje su Indijanci. - Ba vam hvala - rekao sam. Ustao sam i poao, ali onda sam se iznenada sjetio da je nedjelja. - Danas je nedjelja -rekao sam djevojici. Ona me je pogledala. - Ah, onda nije. Bila je na sto muka pokuavajui da uvrsti koturaljke. Nije imala rukavica niti iega i ruke su joj bile ledene i potpuno crvene. Priskoio sam joj u pomo. Ljudi moji, nisam valjda ve godinama imao u rukama klju od koturaljki. Nije mi, meutim, bilo nimalo neobino. Moete mi od sada pa za pedeset godina dati u ruku klju od koturaljki, u mrklom mraku, i uvijek u znati to je to. Kad sam joj privrstio koturaljke, lijepo mi je zahvalila. Bila je to veoma simpatina i lijepo odgojena djevojica. Boe, kako volim

273/486

kad su klinci fini i uljudni kad im pomognete da privrste koturaljke ili tako neto. A klinci veinom to i jesu. Doista jesu. Upitao sam je da li je raspoloena da zajedno popijemo po alicu vrue okolade ili neto slino, ali ona je odbila. Rekla je da se treba sastati s jednom prijateljicom. Klinke se uvijek trebaju sastati s nekom prijateljicom. To me obara. Iako je bila nedjelja, iako sam znao da Phoebe nee biti tamo sa svojim razredom i iako je napolju bilo tako maglovito i odvratno, otiao sam pjeice kroz itav park, sve tamo do Prirodoslovnog muzeja. Znao sam da je to muzej na koji je ona djevojica s koturaljkama mislila. Poznavao sam taj muzej skroz-naskroz, kao vlastiti dep. Phoebe je ila u istu kolu u koju sam i ja iao kad sam bio mali, i ili smo tamo veoma esto. Imali smo uiteljicu, neku gospoicu Aigletinger, koja nas je tamo vukla gotovo svake bogovetne subote. Ponekad smo gledali ivotinje, a ponekad one drangulije

274/486

koje su Indijanci pravili u prastara vremena. Lonce i slamnate koare, i sve takve stvari. Uvijek mi je nekako toplo pri dui kad na to mislim. ak i sad. Sjeam se da smo, poto bismo razgledali sva ona indijanska uda, obino ili gledati neki film u onoj velikoj predavaonici. Uvijek su nam prikazivali kako Kolumbo otkriva Ameriku, kako jedva jedvice uspijeva nagovoriti starog Ferdinanda i Izabelu da mu posude lovu da kupi brodove, kako se nakon toga mornari bune protiv njega i sve ostalo. Nikome od nas nije ba bilo stalo do starog Kolumba, ali zato smo uvijek nosili sa sobom gomilu bombona, i vaka, i svaega, a osim toga u toj predavaonici osjeao se uvijek neki ugodan miris. Uvijek je mirisalo kao da vani pada kia, i kad nije padala, a vi sjedite u jedinom udobnom, suhom i toplom mjestu na svijetu. Volio sam taj prokleti muzej. Sjeam se da je, da se doe do predavaonice, trebalo proi kroz Indijansku dvoranu. Bila je to veoma

275/486

dugaka sala, i u noj se smjelo samo aptati. Uiteljica bi ila naprijed, a za njom razred. Ili smo dvoje po dvoje, svatko je imao svog partnera. Sa mnom je najee ila jedna djevojica po imenu Gertrude Levine. Uvijek je htjela da se drimo za ruke, a ruka joj je uvijek bila sva ljepljiva ili oznojena, i tako neto. Pod u dvorani bio je sav od kamena pa, ako ste sluajno imali u ruci pekule i ispustili ih, skakale su kao lude po itavoj prostoriji i dizale paklenu buku, tako da bi uiteljica uvijek zaustavila razred i vratila se da vidi koji je vrag. Nikad se, meutim, nije ljutila, ta gospoica Aigletinger. Zatim ste morali proi pokraj onog veoma dugakog indijanskog kanua, dugog otprilike kao tri cadillaca postavljena jedan iza drugog, s oko dvadeset Indijanaca u njemu, od kojih su neki veslali a neki tek tako, bez veze stajali, nastojei da izgledaju opasno, a svi su po licima bili naarani ratnim bojama. Na zadnjem dijelu kanua sjedio je jedan tip jezivog

276/486

izgleda, s maskom na licu. To je bio vra. Od njega me uvijek hvatala jeza, ali volio sam ga, svejedno. Jo jedna stvar, ako ste dodirnuli jedno od vesala ili bilo to dok ste prolazili, jedan od uvara bi vam rekao: Nemojte nita dirati, djeco. Rekao bi to, meutim, uvijek ljubazno, a ne kao neki prokleti andar ili to ja znam tko. Nakon toga biste proli pokraj one velike staklene vitrine s Indijancima koji trljaju drvo o drvo da zapale vatru, i s jednom Indijankom koja tka ilim. Indijanka koja je tkala ilim nekako se naginjala naprijed i mogli ste vidjeti njezine grudi, i sve. Nitko od nas nije proputao da kriom baci dobar pogled na njih, ak i djevojice, jer su bile jo samo klinke i nisu imale nita vie grudi nego to smo ih mi imali. Zatim ste, neposredno prije nego to biste stupili u predavaonicu, odmah pokraj vrata, proli pokraj onog Eskima. Sjedio je nad rupom probijenom u nekom toboe zaleenom jezeru i pecao kroz nju ribu. Uz

277/486

samu rupu leale su dvije ribe, koje je ve ulovio. Ljudi moji, taj vam je muzej bio pun staklenih vitrina. Bilo ih je jo vie gore na katu, s jelenima koji piju vodu iz izvora i sa pticama selicama koje lete na jug. One najblie ptice bile su ispunjene i visjele su na icama, a one u pozadini bile su samo naslikane na zidu, ali su sve izgledale kao da doista lete na jug, a ako ste sagnuli glavu i pogledali u njih naopako, izgledale su kao da se jo vie ure da to prije odlete na taj jug. Ono to je, meutim, u tom muzeju bilo najbolje, bilo je to to je sve uvijek ostajalo tono tamo gdje je i bilo. Nitko se ne bi ni pokrenuo. Mogli ste tamo otii to tisua puta i onaj Eskim bi upravo zavrio s pecanjem onih dviju riba, ptice bi jo uvijek bile na putu prema jugu, jeleni bi sa svojim prekrasnim rogovima i lijepim, vitkim nogama jo uvijek pili vodu iz izvora, a ona Indijanka golih grudi jo uvijek bi tkala onaj isti ilim. Nitko se ne bi nimalo promijenio. Jedino vi. Ne

278/486

mislim da biste bili mnogo stariji, ili tako neto. Ne bi bilo to, u stvari. Naprosto biste bili drukiji, to je sve. Imali biste na sebi ovaj put kaput. Ili bi dijete s kojim ste proli put ili u redu dobilo arlah, pa biste imali novog partnera. Ili bi razred vodila neka zamjena, umjesto gospoice Aigletinger. Ili biste prije toga uli oca i majku kako se strahovito svaaju u kupaonici. Ili biste naprosto proli pokraj jedne od onih lokvi na ulici po kojima se ire benzinske duge. Hou rei, bili biste na neki nain drukiji - ne mogu tono objasniti to mislim. A ak i kad bih mogao, nisam siguran da li bih imao volje za to. Dok sam tako iao, izvukao sam iz depa svoju staru lovaku kapu i nabio je na glavu. Znao sam da neu sresti nikoga tko me poznaje, a vani je bilo prilino hladno. Iao sam i iao, i stalno mislio na to kako stara Phoebe odlazi subotom u taj muzej, isto kao to sam i ja nekad odlazio. Mislio sam na to kako e gledati one iste stvari i kako e i ona

279/486

biti drukija svaki put kad ih vidi. To o emu sam razmiljao nije me ba deprimiralo, ali nisam zbog toga bio ni bogzna kako radostan. Odreene stvari trebale bi ostati kakve jesu. ovjek bi trebao imati mogunosti da ih zatvori u jednu od onih staklenih vitrina i da ih ostavi da stoje. Znam da je to nemogue, a to je velika teta, kako god se uzme. Sad svejedno, o tome sam razmiljao itavo vrijeme dok sam iao. Proao sam pokraj onog igralita, zastao i promatrao dvoje veoma male djece na njihaljci. Jedno od njih bilo je poprilino bucmasto pa sam spustio ruku na stranu na kojoj je sjedilo ono mravo, da nekako izjednaim teine, ali bilo je oito da im moja prisutnost nije osobito po volji, pa sam ih ostavio. Onda se dogodila jedna udna stvar. Kad sam stigao do muzeja, iznenada sam postao svjestan da ne bih uao unutra ni za milijun dolara. Jednostavno me nije privlaio - a

280/486

preao sam, eto, itav park veselei se tome. Da je Phoebe bila tamo, vjerojatno bih uao, ali nije. I tako, to sam napravio, tu pred muzejem - sjeo sam u taksi i odvezao se dolje, do Biltmorea. Nije mi se nimalo ilo. Imao sam, meutim, onaj prokleti sudar sa Sally.

17
Bilo je jo prerano kad sam tamo stigao i zato sam naprosto sjeo u jednu od onih konatih fotelja odmah ispod sata u foajeu i stao promatrati make. Mnoge kole bile su se ve raspustile za praznike i mali milijun cura stajao je i sjedio naokolo, iekujui svoje deke. Cure s prekrtenim nogama, cure s fantastinim nogama, cure s oajnim nogama, cure koje su izgledale kao perfektne cure, cure koje su na ovjeka ostavljale snaan dojam ali bi ubrzo ustanovio da su prave betije, kad bi ih upoznao. Bio je to doista veoma ugodan prizor, ako znate na to mislim. Istovremeno je, na odreen nain, nekako deprimirao ovjeka, jer se stalno morao pitati to e se, do vraga, dogoditi sa svima njima. Kad izau iz kole i koleda, mislim.

282/486

ovjek je morao doi do pretpostavke da e se veina njih poudavati za kojekakve glupane. Za ljude koji vjeito priaju o tome koliko njihov prokleti auto troi benzina na to kilometara. Ljudi koji se deru i ponaaju djetinjasto kao sam vrag ako ih pobijedite u golfu ili ak u nekoj tako blesavoj igri kao to je, na primjer, ping-pong. Ljude veoma osrednje i beznaajne. Ljude koji nikad ne itaju knjige. Ljude velike gnjavatore - ali u tom pogledu trebam biti veoma oprezan. Hou rei, kad nazivam neke ljude gnjavatorima. Takve ljude nisam u stanju da shvatim. Nisam u stanju da ih shvatim, doista. Kad sam bio u Elkton Hillsu, stanovao sam oko dva mjeseca u sobi s nekim Harrisom Macklinom. Bio je veoma inteligentan, i sve, ali zato i jedan od najveih gnjavatora koje sam ikad upoznao. Imao je neki posebno kretav glas i gotovo nikad nije prestajao priati. Nikad nije prestajao priati, a to je u svemu bilo najstranije, nikad nije govorio o onom.

283/486

to ste eljeli uti. Ali znao je jednu stvar. Prokleti pasji sin znao je zvidati bolje nego itko koga sam ikad uo. Spremao bi krevet i vjeao svoje stvari u ormar - vjeito je vjeao svoju odjeu u ormar - to me dovodilo do ludila - i zvidao dok bi to radio, ako nije nita priao onim svojim kretavim glasom. Znao je ak zvidati klasine stvari, ali najee je naprosto zvidao dez. Znao je uhvatiti neto veoma dezovistiko - Blues o limenom krovu, na primjer -i stvar zvidati tako fino i lako (vjeajui istovremeno svoju odjeu po ormaru) da bi vas to doslovno oborilo. Naravno, nikad mu nisam rekao kako smatram da izvanredno zvidi. Hou rei, ovjek ne moe tek tako prii nekome i rei mu: uj, ti doista fantastino zvidi! Stanovao sam, meutim, s njim u istoj sobi gotovo puna dva mjeseca, iako me gnjavio tako da sam od toga bio ve napola lud, samo zbog toga to je znao tako fantastino zvidati, bolje nego itko koga sam ikad uo. I tako,

284/486

ne znam to rei o gnjavatorima. Moda ovjek i ne bi trebao biti previe alostan kad vidi kako se neka perfektna cura udaje za nekog takvog tipa. Oni nikome ne ine nita naao, bar veina njih, a moda u tajnosti svi znaju fantastino zvidati, ili neto slino. Tko bi to, do vraga, mogao znati? Ja ne znam. Konano ugledah staru Sally kako kree uz stepenice, i pooh joj u susret. Izgledala je fantastino. Doista jest. Imala je na sebi neki crni kaput i neto kao crnu beretku. Rijetko je uope nosila neki eir, ali ta beretka je izgledala veoma lijepo. Smijeno je u svemu tome bilo to to sam osjetio elju da se oenim njom istog asa kad sam je ugledao. Ja sam lud. Nije mi ak bila ni osobito draga, a ipak sam se iznenada osjetio kao da sam zaljubljen u nju, i poelio da se njom oenim. Tako mi Boga, lud sam. Priznajem to. - Holdene! - rekla je. - Divno je to te opet vidim! Prola je itava vjenost! - Imala je

285/486

nekako veoma snaan glas zbog kojeg se ovjek osjeao nelagodno kad bi je negdje sreo. Njoj se to moglo oprostiti zato to je bila onako prokleto zgodna, ali od tog njezina glasa uvijek samo to nisam dobio proljev. - Tebe je lijepo vidjeti - rekao sam. Tako je, uostalom, i bilo. - Kako si, sve u svemu? - Apsolutno divno. Jesam li zakasnila? Rekao sam joj da nije, a u stvari je bila zakasnila oko dvadeset minuta. Meni je to, meutim, bilo potpuno svejedno. Sav onaj drek od karikatura u Saturday Evening Postu na kojima se vide ljudi kako bjesne na ulinim uglovima zato to im one koje ekaju kasne - sve su to besmislice. Ako cura, kad se s njom naete, izgleda lijepo, koga je briga to je zakasnila? Nikoga. - Bit e bolje da pourimo - rekao sam. Predstava poinje u dva i etrdeset. Krenuli smo niz stubite prema stajalitu taksija.

286/486

- to emo gledati? - upitala je. - Ne znam. Luntove. To je jedino za to sam mogao dobiti karte. - Luntove! Oh, divno! Rekao sam vam da e biti sva izvan sebe kad uje da imam karte za Luntove. U taksiju, za vrijeme vonje do kazalita, poeli smo se hvatati. U poetku nije htjela, zato to je imala namazane usne, i sve, ali sam ja nastupio zavodniki kao sam vrag, tako da nije imala alternative. Dva puta, kad bi se prokleti taksi naglo zaustavio zbog prometa, sasvim malo je nedostajalo da tresnem sa sjedala. Ti prokleti vozai nikad ne gledaju kuda voze, kunem vam se da je tako. Zatim, tek toliko da vam pokaem koliko sam lud, kad smo se izvlaili iz jednog velikog stiska, rekao sam joj da je volim, i sve ostalo. Bila je to ista la, naravno, ali stvar je u tome to sam to osjeao kad sam joj rekao. Lud sam. Tako mi Boga, jesam.

287/486

- Oh, dragi, i ja tebe volim - rekla je. Onda je, u istom dahu, dodala: - Obeaj mi da e pustiti da ti poraste kosa. Te kratke frizure izlaze iz mode. A ima tako krasnu kosu! Krasnu guzicu. Predstava nije bila tako loa kao neke koje sam gledao. Bila je, meutim, ipak blie onim blesavim. Sadraj: pet stotina tisua godina ivota nekog starog branog para. Poinje od toga kako su mladi, ali djevojini roditelji ne ele da se ona uda za tog mladia. Ona se, meutim, ipak udaje za njega. Onda postaju sve stariji i stariji. Mu ide u rat, a ena ima brata pijanca. Nikako se nisam mogao zainteresirati za sve to. Hou rei, nisam se osobito uzrujavao kad bi netko u porodici umro, ili to ja znam to. Svi su bili samo obian opor glumaca. Mu i ena bili su sasvim zgodan stari par -veoma duhoviti, i sve - ali nekako se nisam mogao zainteresirati ni za njih. Kao prvo, bez prestanka su pili aj ili takvu neku prokletu tekuinu, od

288/486

poetka do kraja predstave. Svaki put kad ste ih vidjeli, neki lakej je postavljao pred njih aj, ili je opet ena nekome toila aj. I svi su ulazili i izlazili, itavo vrijeme - ovjeku se vrtjelo u glavi promatrajui kako svi ti ljudi stalno sjedaju i ustaju. Alfred Lunt i Lynn Fontanne igrali su stari par, i bili su vrlo dobri, ali nisu mi se ba svidjeli. Bili su, ipak, nekako drukiji od ostalih, to da. Nisu se ponaali kao obini ljudi, a nisu se ponaali ni kao glumci. Teko je to objasniti. Drali su se nekako vie kao da su svjesni da su veliine, i sve. Hou rei, bili su dobri, ali bili su nekako previe dobri. Kad bi jedno od njih prestalo govoriti, ono drugo bi reklo neto vrlo brzo, odmah nakon toga. To je trebalo izgledati kao da ljudi doista priaju i upadaju jedno drugom u rije. Nevolja je bila u tome to je sve to bilo previe slino tome kako ljudi razgovaraju i upadaju jedno drugome u rije. Ponaali su se nekako pomalo slino onome kako stari Ernie, dolje u Greenwich

289/486

Villageu, svira klavir. Ako ovjek neto ini previe dobro, onda se, nakon odreenog vremena, ako ne pazi na to, poinje time razmetati. A nakon toga nije vie tako dobar kao to je bio. Meutim, bilo kako bilo, jedini su oni u itavoj predstavi -Luntovi, govorim o njima - ostavljali dojam kao da imaju neto malo mozga. To se mora priznati. Nakon zavretka prvog ina izili smo zajedno sa svim ostalim minkerima da popuimo po cigaretu. Kakav vam je to festival bio! Nikad u ivotu niste vidjeli na gomili toliko usiljenih tipova - svi su puili da su im ui otpadale i razgovarali o predstavi tako da svi ostali mogu uti i saznati koliko su otroumni. Neki blesavi filmski glumac stajao je pokraj nas i puio cigaretu. Ne sjeam mu se vie imena, ali znam da u ratnim filmovima uvijek igra vojnike koji se pokau kao kukavice upravo prije nego to nastupi trenutak da se ide naprijed i kad doe gusto. Bio je s nekom raskonom plavuom i njih su

290/486

se dvoje pokuavali drati veoma blazirano, kao da nemaju pojma da rulja zuri u njih. Skromno kao sam vrag. Uivao sam promatrajui ih. Stara Sally nije mnogo priala osim to je buncala neto o Luntovima -bila je previe zauzeta izvijanjem i nastojanjem da izgleda zanosno. Onda je, iznenada, ugledala na suprotnoj strani foajea nekog blesana koga je poznavala. Nekog tipa u jednom od onih odijela od veoma tamnog sivog flanela, s kariranim prslukom uz to. Strogo prema propisima Ivy League. Velika stvar. Stajao je pokraj samog zida, puio do besvijesti i drao se kao da umire od dosade. Stara Sally bez prestanka je govorila: Taj mi je mladi odnekud poznat. Ona je uvijek poznavala nekoga, svuda, kamo god ste otili s njom, ili je mislila da poznaje. Ponavljala je to dok mi se nije sve popelo navrh glave. - Zato ne ode do njega i ne poljubi ga, kad ga ve poznaje? - rekao sam. - Bit e oduevljen. Naljutila se kad sam to rekao. Konano ju je,

291/486

meutim, taj idiot primijetio, priao i rekao zdravo. Trebali ste vidjeti kako su se pozdravili. Pomislili biste da se nisu vidjeli bar dvadeset godina. Pomislili biste da su se kupali zajedno u istoj kadi, ili to ja znam to, kad su bili djeca. Stare drugarine! Bilo je to odvratno. Smijeno je bilo to to su se po svoj prilici sreli svega jednom, na nekom majmunskom uru. Konano, kad su zavrili s onim blesavim maenjem, stara Sally nas je predstavila jednog drugom. Ime mu je bilo George i jo nekako - nisam se potrudio zapamtiti - i studirao je u Andoveru. Velika, strano velika stvar. Trebali ste ga vidjeti kad ga je stara Sally upitala kako mu se svia predstava. To je bio jedan od one vrste prepotentnih ljudi kojima je potreban prostor kad odgovaraju na neije pitanje. Odstupio je korak i stao tono na nogu neke dame koja je stajala iza njega. Vjerojatno joj je polomio sve prste. Rekao je da komad sam po sebi nije nikakvo remek-djelo, ali da su Luntovi,

292/486

naravno, apsolutni aneli. uj, aneli! Zaboga. Aneli. To me oborilo. Zatim su on i Sally poeli priati o masi zajednikih znanaca. Bila je to najvea jeza od razgovora koju sam ikad uo u ivotu. I jedno i drugo sjeali su se raznih mjesta to su bre mogli, a zatim bi se sjetili nekoga tko je tu ivio i spomenuli njegovo ime. Kad je dolo vrijeme da se vratimo na svoja mjesta, bio sam ve spreman da povraam. Doista jesam. A nakon toga, kad je zavrio i drugi in, nastavili su taj svoj prokleti dosadni razgovor. Sjetili su se jo i drugih mjesta i imena drugih ljudi koji su tamo ivjeli. Najgore u svemu bilo je to to je taj tip govorio nekim superafektiranim glasom, Ivy League glasom, takvim nekim veoma umornim, snobovskim glasom. Zvuao je kao enski. Nije uope oklijevao da se prikrpi mojoj djevojci, stoka jedna! ak sam na trenutak pomislio da e se, nakon zavrene predstave, uvaliti u na taksi, jer je iao valjda itava dva bloka s nama, ali

293/486

trebao se sastati s nekim oporom pametnjakovia na nekom koktel-partyju, rekao je. Ve sam ih vidio kako svi sjede naokolo u nekom baru, svi u onim blesavim kariranim prslucima, pa kritiziraju predstave, knjige i ene onim umornim snobovskim glasovima. Obaraju me ti momci. Do trenutka kad smo konano uli u taksi, bio sam ve gotovo zamrzio staru Sally, poto smo valjda deset sati sluali onog prepotentnog endoverskog majmuna. Bio sam spreman da je odmah otpratim kui, i sve doista jesam -ali je ona rekla da ima jednu divnu ideju. Ona je uvijek imala divne ideje. - Sluaj - rekla je - u koliko sati treba biti kod kue na veeri? Hou rei, uri li se, ili tako neto. Treba li se vratiti kui u neko odreeno vrijeme? - Ja? Ne. Ni u kakvo odreeno vrijeme rekao sam. Ljudi moji, vea istina nikad nije izgovorena. - Zato?

294/486

- Poimo u Radio City da se kliemo na ledu. Eto, takve vam je divne ideje ona uvijek imala. - Da idemo na klizanje u Radio City? Misli odmah sada? - Samo na jedan sat, ili tako neto. Hoe li? Ako ne eli... - Nisam rekao da ne elim - odgovorio sam. - Naravno. Ako ti to eli. - Ozbiljno kae? Nemoj samo govoriti ako ne misli ozbiljno. Hou rei, meni je potpuno svejedno, ovako ili onako... Da znate da joj je bilo. - Tamo se mogu posuditi one tako draesne suknjice za klizanje - rekla je stara Sally. - Jeannette Cultz je ila prole nedjelje. Eto zato se bila toliko upalila da ide. Htjela se vidjeti u jednoj od tih suknjica koje jedva pokrivaju stranjicu. Tako smo otili i, poto su nam dali klizaljke, Sally je dobila neko malo plavo otkridupe od haljine. U njemu je, meutim,

295/486

doista izgledala sjajno. To se mora priznati. I nemojte pomisliti da toga nije bila svjesna. Stalno je ila ispred mene, tako da mogu vidjeti kakvo zgodno dupe ima. I bilo je sasvim zgodno, doista. To se mora priznati. Najsmjenije u svemu tome bilo je to to smo bili najgori klizai na itavom klizalitu. Hou rei, doista najgori. A bilo je i drugih nespretnjakovia. Glenjevi stare Sally stalno su se svijali dok nisu gotovo polegli po ledu. Ne samo da su vraki glupo izgledali, ve su je vjerojatno vraki i boljeli. Znao sam da mene moji bole. Moji su mene naprosto ubijali. Sigurno smo predivno izgledali. to je bilo jo najgore, bilo je tu najmanje nekoliko stotina radoznalih besposliara koji nisu imali nikakvog pametnijeg posla nego da stoje naokolo i promatraju kako se ljudi prevru jedni preko drugih. - Da potraimo jedan stol i popijemo neto, to kae? -upitao sam je konano.

296/486

- To je najbolja ideja koja ti je danas pala na pamet -rekla je. Ona se ubijala. Bilo je to brutalno. Bilo mi ju je doista ao. Skinuli smo one proklete klizaljke i uli u onaj bar u kojem moete naruiti pie i promatrati klizae sjedei onako, samo u arapama. im smo sjeli, stara Sally je svukla rukavice, a ja sam je ponudio cigaretom. Nije izgledala previe sretna. Konobar je doao, pa sam naruio koka-kolu za nju - ona nije pila - i kotski viski sa sodom za sebe, ali prokleti skot nije mi ga htio donijeti. Tako sam i ja naruio koka-kolu. Onda sam poeo paliti ibice. To prilino esto inim kad me uhvati neko posebno raspoloenje. Putam ih da gore sve dok ih mogu drati, a onda ih bacam u pepeljaru. To je obiaj ivenjaka. Zatim je stara Sally iznenada, onako iz neba pa u rebra, rekla: - Sluaj. Hou znati. Hoe li mi ili nee doi pomoi ukrasiti bor za Badnjak? Hou

297/486

znati. - Jo uvijek se drala mrkavo, sve zbog onih svojih glenjeva dok smo se klizali. - Pisao sam ti da hou. Pitala si me to ve valjda dvadeset puta. Hou, naravno. - Mislim, hou sigurno znati - rekla je. Poela je bacati poglede naokolo po itavoj onoj prokletoj prostoriji. Iznenada sam prestao paliti ibice i nekako se nagnuo blie njoj, preko stola. U mislima mi se motalo bezbroj raznih pitanja. - Hej, Sally - rekao sam. - to je? - rekla je. Gledala je u neku curu na suprotnom kraju sale. - Jesi li ikad osjetila da si sita svega? rekao sam. - Hou rei, jesi li se ikad uplaila da e sve otii do vraga ako ne poduzme neto? Hou rei, voli li kolu i te stvari? - Uasna je to gnjavaa. - Hou rei, mrzi li je? Znam da je uasna gnjavaa, ali mrzi li je, to hou rei? - Pa sad, nije da je ba mrzim. Ti uvijek mora...

298/486

- E pa, ja je mrzim. Ljudi, kako je mrzim rekao sam. -Ali nije samo to. Mrzim sve. Mrzim ovaj ivot u New Yorku. Taksiji, autobusi na Madison aveniji u kojima oferi uvijek urlaju na ovjeka da je izlaz na zadnja vrata, upoznavanje s kojekakvim umiljenim tipovima koji Luntove nazivaju anelima, penjanje i sputanje liftovima kad ovjek ne eli nita drugo nego izai van, momci koji nita drugo ne rade nego cijelo vrijeme kod Brooksa dotjeruju hlae, ljudi koji vjeito... - Nemoj vikati, molim te - rekla je stara Sally. to je bilo vrlo aavo jer uope nisam vikao. - Uzmi samo taj auto - rekao sam. Rekao sam to veoma tihim glasom. - Uzmi veinu ljudi, svi su ludi za autom. Uzrujavaju se ako ih sluajno malo ogrebu, vjeito govore o tome koliko litara troe na to kilometara i, im nabave nov novcat auto, ve poinju razmiljati kako da ga zamijene za neki jo noviji. Ne volim ak ni stari auto. Hou rei,

299/486

uope me ne zanima. Vie bih volio imati kakvog konja. Konj je, ako nita drugo, bar ivo bie, za ime Boje. Konja moe, ako nita drugo... - Nemam pojma o emu uope pria rekla je stara Sally. - Skae s jednog... - Zna to? - rekao sam. - Ti si vjerojatno jedini razlog zato sam sad u New Yorku i uope ovdje. Da ti nisi ovdje, vjerojatno bih bio negdje daleko, daleko, negdje kod samog vraga. Negdje u umama ili na takvom nekom prokletom mjestu. Ti si zapravo jedini razlog zato sam ovdje. - Ti si srce - rekla je. Bilo je, meutim, oito da eli da promijenim temu. - Trebao bi jednom otii u neku kolu za djeake. Pokuaj jednom - rekao sam. - Pune su umiljenih majmuna i ovjek u njima ne radi nita drugo nego treba da naui tek toliko da bude dovoljno pronicljiv pa da moe jednog dana kupiti neki prokleti cadillac, i mora se bez prestanka pretvarati kako mu

300/486

nije svejedno to je njihova nogometna ekipa izgubio, i to radi, pria o makama i piu i seksu cijelog dana, a svi su podijeljeni u one odvratne male proklete klape! Mladii koji igraju koarku, to je jedna klapa, katolici su isto jedna klapa, prokleti intelektualci su opet jedna klapa, momci koji igraju brid su jedna klapa, ak i mladii koji su lanovi onog prokletog kluba Knjiga mjeseca, i oni su jedna klapa. Ako pokua zapoeti malo inteligentniji... - E, sad, sluaj - rekla je stara Sally. Mnogim momcima kola prua daleko vie od toga. - Slaem se! Slaem se da prua, nekima od njih! Ali to je sve to ona prua meni. Shvaa li? U tome i jest poanta. Tono u tome i jest ta prokleta poanta - rekao sam. Meni ona nita, gotovo nita ne prua. U oajnom sam stanju. U odvratnom sam stanju. - To se vidi.

301/486

Zatim mi je, iznenada, pala na pamet ona ideja. - Sluaj - rekao sam. - Evo jedne ideje. Da li bi imala volje da ode nekamo do vraga daleko odavde? Evo moje ideje. Poznajem jednog momka dolje, u Greenwich Villageu, od koga moemo posuditi auto na nekoliko tjedana. Ili smo nekad u istu kolu i jo uvijek mi duguje deset dolara. to bismo mogli uiniti, mogli bismo se sutra ujutro odvesti nekamo u Massachusetts, ili Vermont, ili tamo nekamo, razumije li? Tamo je fantastino lijepo. Doista jest. - Poeo sam se uzbuivati kao sam vrag to sam vie mislio o tome, i nekako sam posegnuo preko stola i uhvatio staru Sally za ruku. Kakva sam prokleta budala bio! - Bez ale -rekao sam. Imam u banki oko to osamdeset dolara. Mogu ih podii sutra ujutro, kad se banka otvori, a zatim bih mogao otii i uzeti auto od onog momka. Bez ale. Stanovat emo u nekom od onih kampova s kuicama ili na

302/486

takvom nekom mjestu dok nam lova traje, a onda, kad ostanemo bez para, mogao bih se negdje zaposliti. Mogli bismo ivjeti negdje u prirodi kraj potoka, a kasnije bismo se mogli i vjenati, ili neto slino. Zimi bih mogao sam cijepati drva i raditi sve drugo. Tako mi Boga, mogli bismo se fantastino provoditi! to veli? Hajde, reci! Hoe li uiniti to zajedno sa mnom? Molim te! - Pa ne moe tek tako uiniti tako neto rekla je stara Sally. Rekla je to ljutito kao sam vrag. - Zato ne? Zato ne, do vraga? - Prestani se derati na mene, molim te rekla je. to je bilo obino sranje jer se uope nisam derao na nju. - Zato ne moe? Zato ne? - Zato to ne moe, to je sve. Kao prvo, oboje smo zapravo jo djeca. Jesi li se ikad upitao to e raditi ako ne dobije posao kad ostane bez novaca? Umrli bismo od gladi. itava stvar je tako fantastina, nije ak ni...

303/486

- Nije fantastina. Nai u posao. Nita ti ne brini za to. Ne treba se brinuti za to. U emu je stvar? Zar ne eli poi sa mnom? Reci, ako ne eli. - Ne radi se o tome. Ne radi se uope o tome - rekla je stara Sally. Ve sam je bio poeo mrziti, na odreen nain. -Imat emo vremena napretek da jednom uinimo sve to... sve. Mislim, kad zavrimo studije, i ako se vjenamo, i sve. Bit e bezbroj prekrasnih mjesta kamo emo moi otii. Ti samo... - Ne, nee biti. Nee uope biti bezbroj mjesta kamo emo moi otii. Sve e biti sasvim drukije - rekao sam. Ponovno sam postao potiten kao sam vrag. - to? - rekla je. - Ne ujem te. U jednom trenutku se dere na mene, a u sljedeem... - Rekao sam ne, nee biti prekrasnih mjesta kamo emo moi otii kad zavrimo studije, i te stvari. Otvori ui. Sve e biti sasvim drukije. Morat emo se sputati liftovima s koferima u rukama, i sve te

304/486

gluposti. Morat emo telefonirati svakom ivom, i svima govoriti zbogom, i slati im razglednice iz hotela, i svata jo. A ja u raditi u nekoj kancelariji, mlatiti grdne pare i voziti se na posao taksijem i autobusima po Madison aveniji, itati novine i igrati brid od jutra do mraka, i odlaziti u kino, i gledati masu glupih dokumentaraca, urnala i filmova koji dolaze. urnala. Isuse svemogui! U njima se uvijek mogu vidjeti neke blesave konjske trke, i neka dama kako razbija flau o brod, i neka impanza kako se u gaama vozi na nekom idiotskom biciklu. Nee uope biti isto. Ti uope ne shvaa na to mislim. - Moda ne shvaam! Moda ne shvaa ni ti - rekla je stara Sally. Oboje smo u tom trenutku mrzili sve jedno kod drugog. Bilo je oito da nema nikakvog smisla pokuavati povesti neki inteligentan razgovor. Bilo mi je uasno krivo to sam uope i poinjao.

305/486

- Hajde, idemo odavde - rekao sam. - Od tih tvojih pria upravo me kraljevski zaboljela guzica, ako ve eli znati istinu. Ljudi moji, kako je odskoila do plafona kad sam joj to rekao. Znam da nisam to trebao rei, i vjerojatno to ne bih uinio u normalnim okolnostima, ali me deprimirala kao samog vraga. Obino nikad ne govorim takve grube stvari djevojkama. Ljudi, kako je odskoila do plafona! Ispriavao sam se kao izbezumljen, ali nije htjela primiti moje isprike. Poela je ak i plakati. To me pomalo uplailo jer sam se pribojavao da ne ode kui i ne ispria ocu kako sam rekao da me od njezinih pria zaboljela guzica. Njezin otac bio je od onih krupnih, utljivih tipova, a osim toga nije bio ba lud za mnom. Jednom je rekao staroj Sally da sam previe buan. - Bez ale, ao mi je - ponavljao sam neprekidno. - ao ti je. ao ti je. To je vrlo smijeno rekla je. Jo uvijek je pomalo plakala, i

306/486

iznenada mi je doista bilo ao to sam joj ono rekao. - Hajde, otpratit u te kui. Bez ale. - Mogu otii kui i sama, hvala lijepo. Ako misli da u dopustiti da me ti prati kui, onda nisi normalan. Nijedan mladi mi jo nikad u ivotu nije rekao nita slino. itava stvar bila je pomalo smijena, na odreen nain, ako ovjek malo razmisli o tome, i iznenada sam uinio neto to nisam trebao uiniti. Nasmijao sam se. A smijem se uvijek onako vrlo glasno, prilino glupo. Hou rei, kad bi se ikad moglo dogoditi da sjedim iza samog sebe u kinu, ili na takvom nekom mjestu, vjerojatno bih se nagnuo naprijed i zamolio samog sebe da uutim. To je staru Sally razbjesnilo vie nego ita drugo. Motao sam se naokolo neko vrijeme, ispriavajui se i nastojei je nagovoriti da mi oprosti, ali nije htjela. Stalno mi je govorila neka se gubim i neka je ostavim na miru.

307/486

Tako sam konano i uinio. Uao sam u garderobu i uzeo svoje cipele i ostalo, i otiao bez nje. Nisam trebao to napraviti, ali u tom trenutku bio sam ve do grla sit svega. Ako ve elite znati istinu, nemam uope pojma zato sam poeo taj razgovor s njom. Hou rei, o tome da odemo nekamo, u Massachusetts, ili Vermont, ili tamo nekamo. Ne bih je po svoj prilici poveo ak i da je htjela poi sa mnom. Ona nije bila netko s kim bi vrijedilo poi. Najstranije je u svemu tome, meutim, to to sam tako zbilja mislio kad sam je pitao. To je ono najstranije. Tako mi Boga, lud sam.

18
Kad sam izaao iz klizalita, osjetio sam neto kao glad, pa sam svratio u jedan dragstor, pojeo sendvi sa vicarskim sirom i popio alicu laktomalta, a zatim sam uao u telefonsku govornicu. Pomislio sam da bih mogao ponovno pokuati nazvati staru Jane i ustanoviti je li se ve vratila kui. Hou rei, imao sam pred sobom itavu slobodnu veer pa sam pomislio da joj telefoniram i da je, ako se ve vratila kui, povedem nekamo na ples, ili neto slino. Nisam nikad plesao s njom niti bilo to za cijelo vrijeme otkako je poznajem. Vidio sam je, ipak, jednom kako plee, i to veoma dobro, bar je tako izgledalo. Bilo je to u klubu, na zabavi u povodu etvrtog srpnja. Tada je jo nisam bio osobito dobro poznavao i nisam smatrao da bi

309/486

trebalo da joj se prikljuim. Bila je s onim jezivim tipom Alom Pikeom, koji je pohaao kolu u Choateu. Nisam ba najbolje poznavao ni njega, ali znam da je uvijek visio oko bazena za plivanje. Nosio je uvijek neke bijele kupae gaice od lasteksa i skakao samo s najvie daske. Pravio je uvijek jedan te isti bezvezni polusalto, itav bogovetni dan. To je bio jedini skok koji je znao, ali je bio uvjeren da je to velianstvena stvar. Sve sami miii a ni trunka mozga. Sad svejedno, eto s kim je Jane imala sudar te veeri. To mi nikako nije ilo u glavu. Tako mi Boga, nije. Kad smo poeli izlaziti zajedno, pitao sam je kako je mogla izlaziti s onakvom napuhanom budalom kao to je Al Pike. Jane je rekla da on uope nije napuhan. Rekla je da pati od kompleksa inferiornosti. Drala se kao da ga saaljeva ili neto slino, i imao sam dojam da u tome nije bilo usiljenosti. Ona je to doista i osjeala. To vam je udna stvar kod djevojaka. Svaki put kad spomenete nekog

310/486

momka koji je prava pravcata bitanga - veoma zloban i veoma uobraen, i te stvari kad ga tako spomenete nekoj djevojci, ona e vam uvijek rei da on pati od kompleksa inferiornosti. Moda doista i pati, ali time se, po mom miljenju, nikako ne moe opravdati to to je bitanga. Djevojke! ovjek nikad ne zna to e i kako e misliti o neemu. Jednom prilikom sam onoj djevojci koja je stanovala u sobi s Robertom Walash udesio spoj s jednim svojim prijateljem. Zvao se Bob Robinson i doista je patio od kompleksa inferiornosti. Na njemu se, recimo, vidjelo da se stidi svojih roditelja, i svega, zato to su govorili oni ivu i oni volu i takve razne stvari, a nisu bili ba ni bogati. Nije, meutim, bio nikakva hulja niti ita tome slino. Bio je veoma dobar deko. Ali onoj kolegici Roberte Walash nije se nimalo svidio. Rekla je Roberti kako je nemogue uobraen - a razlog zato je smatrala da je uobraen bio je u tome to joj je nekim sluajem spomenuo

311/486

da je predsjednik debatnog kluba. Takva sitnica, a ona ga je odmah proglasila za uobraenog momka! Nevolja s djevojkama je u tome to e one, ako im se momak svia bez obzira na to kakva je inae hulja - rei da pati od kompleksa inferiornosti dok e, ako im se ne svia - pa ma kako dobar momak bio, i ma kako velik kompleks inferiornosti, imao - uvijek rei da je uobraen. ak i inae sasvim pametne djevojke tako ine. Bilo kako bilo, ponovno sam nazvao staru Jane, ali nitko se nije javio pa sam objesio slualicu. Nakon toga nije mi preostalo nita drugo nego da prelistam adrese u svom notesu, da vidim koga bih, do vraga, mogao nai da mi pravi drutvo te veeri. Nezgoda je bila u tome to u svom notesu imam adrese valjda samo trojice ljudi - Jane, zatim onog gospodina Antolinija koji je bio moj nastavnik u Elkton Hillsu, i telefonski broj ureda mog oca. Stalno zaboravljam zapisivati adrese ljudi. to sam konano uinio, nazvao

312/486

sam starog Carla Lucea. On je zavrio kolu u Whootonu nakon to sam ja otiao iz nje. Bio je oko tri godine stariji od mene i nisam ga ba volio, ali bio je jedan od onih doista inteligentnih mladia - imao je najvii I. Q. u cijelom Whootonu - pa sam pomislio da e moda htjeti da izaemo nekamo na veeru i vodimo intelektualne razgovore. Od njega se ponekad moglo uti dosta pametnih stvari. I tako sam okrenuo njegov broj. On je tada ve bio student univerziteta Columbia, ali je stanovao u ezdeset petoj ulici i znao sam da u ga zatei kod kue. Kad mi se konano javio, rekao je da na veeru ne moe stii, ali da bismo se u deset sati mogli sastati i popiti zajedno koju aicu u baru Wicker, u Pedeset etvrtoj ulici. Mislim da je bio prilino iznenaen kad je ustanovio tko ga trai. Jednom sam ga bio nazvao debeloguzim upljoglavcem. Ostalo mi je prilino vremena da prekratim do deset sati, i to sam uinio,

313/486

otiao sam u kino u Radio City. Bilo je to vjerojatno ono najgore to sam mogao uiniti, ali bilo je blizu, a nisam bio u stanju smisliti nita drugo. Uao sam u dvoranu kad je predstava ve bila u punom jeku. Gerle su trzale glavama da se ovjek pribojavao da e im otpasti - znate ve kako to ine kad onako sve stoje u redu drei jedna drugu oko pasa. Publika je aplaudirala kao sumanuta, a neki momak iza mene stalno je govorio svojoj eni: Zna li ti to je ovo? To ti je preciznost. Taj me je dotukao. Zatim se, kad su gerle izale, pojavio na sceni jedan tip u smokingu i s koturaljkama na nogama i poeo kruiti naokolo i provlaiti se ispod redova malih stolova, priajui usput viceve. Bio je veoma spretan i sve, ali nekako nisam bio u stanju da u tome uivam jer sam ga stalno zamiljao kako vjeba da postane artist koji se na koturaljkama vozi po pozornici. To je izgledalo tako glupo. Mislim da naprosto nisam bio

314/486

raspoloen kako treba. Zatim je, poslije njega, dola na red ona boina scena koju svake godine prireuju u Radio Cityju. Svi oni aneli poeli su se izvlaiti iz loa i odasvud, momci s raspelima i svim ostalim drangulijama preplavili su itavu pozornicu, i sva ta gomila - tisue njih - zapjevali su Priite svi vjerni kao izbezumljeni. Zbilja velika stvar. Sve je to trebalo biti religiozno kao sam vrag i bogzna kako lijepo, ali, zaboga, nisam bio u stanju vidjeti nita religiozno ili lijepo u tome to tamo neki opor glumaca nosi raspela naokolo po pozornici. Kad je sve bilo gotovo i kad su svi poeli izlaziti kroz loe, vidjelo se da jedva ekaju da zapale cigaretu, ili neto slino. Istu takvu predstavu gledao sam lani sa starom Sally Hayes i ona je bez prestanka govorila kako je divno, svi ti kostimi i sve drugo. Ja sam rekao da bi stari Isus vjerojatno povraao kad bi to vidio - sve te arene kostime, i uope sve. Sally je rekla da sam bogohulni ateist. Vjerojatno i jesam.

315/486

Ono to bi se Isusu doista svidjelo, bio je momak koji je u orkestru udarao u timpane. Promatrao sam tog momka jo kao osmogodinji djeak. Moj brat Allie i ja, iako smo bili s roditeljima, uvijek smo naputali svoja sjedala i odlazili dolje, blie, da ga moemo promatrati. Bio je to najbolji timpanist to sam ga ikad vidio. U toku itavog komada ne stie da u te svoje timpane udari vie od nekoliko puta, ali nikad nije izgledalo da mu je dosadno dok sjedi besposlen. A kad je udarao u njih, inio je to uvijek tako lijepo i njeno, s onim nervoznim izrazom na licu. Jednom prilikom, kad nas je otac odveo u Washington, Allie mu je poslao razglednicu, ali bih se kladio da je nikad nije dobio. Nismo bili sigurni kako da je adresiramo. Kad je boina predstava zavrila, poeo je prokleti film. Bio je toliko blesav da nisam bio u stanju oi odvojiti od njega. Bio je to film o nekom momku, Englezu, nekom Alecu, ili kako se ve zvao, koji je u ratu

316/486

izgubio pamenje, i sve. Izaao je iz bolnice sa tapom, epajui naokolo itavim Londonom, ne znajui tko je i to je. On je u stvari vojvoda, ali to uope ne zna. Zatim, ulazei u autobus, susree onu dobru, lijepu, iskrenu djevojku. Vjetar odnosi njezin prokleti eir i on ga hvata, a zatim odlaze na gornji kat autobusa, sjedaju jedno pokraj drugog i poinju razgovarati o Charlesu Dickensu. On je i njezin i njegov najmiliji pisac. On nosi u depu primjerak Olivera Twista, ona takoer. Dolo mi je da povraam. Naravno, smjesta se zaljubljuju jedno u drugo, na osnovi toga to su oboje tako ludi za Charlesom Dickensom. On joj poinje pomagati u izdavakom poslu - ona je izdava, ta djevojka. Samo ne zarauje ba mnogo para jer ima brata pijanca koji joj uvijek zapije svu lovu. To je neki razoaran i ogoren momak, taj njezin brat, jer je bio doktor u ratu i sad vie ne moe operirati jer su mu ivci otili do vraga, i tako itavo vrijeme

317/486

cuga, ali inae je prilino duhovit ovjek. Konano stari Alec pie roman, a djevojka ga izdaje, i njih oboje tu namlate brdo love. Spremaju se vjenati kad se iznenada pojavljuje jedna druga cura, Marcia. Marcia je bila Alecova zarunica prije nego to je bio izgubio pamenje i prepoznaje ga dok u knjiari potpisuje svoje knjige. Alec od nje saznaje da je u stvari vojvoda, i te stvari, ali joj ne vjeruje i ne eli poi s njom da posjeti svoju majku i ostale. Majka mu je skroznaskroz slijepa. Ali druga djevojka, ona dobra i lijepa, prisiljava ga da poe. Ona je veoma plemenita, i sve. Tako odlazi, ali mu se sjeanje ipak ne vraa, ak ni kad njegova velika doga skoi na njega i kad mu majka prstima prelazi preko lica i donosi medvjedia od plia s kojim se igrao kad je bio mali. Ali tada, jednog dana, neka djeca igraju kriket na livadi i jedna zalutala lopta mazne ga po glavi. U istom trenutku vraa mu se i to njegovo prokleto pamenje i smjesta odlazi u

318/486

kuu i ljubi majku u elo. Onda poinje opet ivjeti kao pravi vojvoda i potpuno zaboravlja onu lijepu i pametnu djevojku iz izdavakog poduzea. Ispriao bih vam i ostatak prie ali se bojim da bi mi pozlilo kad bili pokuao. Ne bih je nastojao pokvariti, to ne. U njoj, zaboga, i nema to da se pokvari. Sad, nema veze, stvar zavrava tako to se stari Alec eni onom lijepom i dobrom curom, a onom bratu ispiuturi smiruju se ivci, pa operira Alecovu majku tako da ona ponovno progleda, a onda se pijani brat i Marcia ene. Na kraju svi sjede za onim dugakim sveanim stolom i cerekaju se da im stranjice otpadaju, jer se ona velika doga iznenada pojavila s oporom tenadi. Svi su, valjda, do tada smatrali da je muko, to li. Sve to mogu da vam kaem, to je - nemojte gledati taj film ako ne elite da povraate sve skroz po sebi. Ono to me u svemu tome zapanjilo, to je bila jedna gospoa koja je sjedila odmah do

319/486

mene i plakala tijekom itavog tog prokletog filma. to je film postajao gluplji, to je vie plakala. ovjek bi pomislio da plae zbog toga to je njenog srca kao sam vrag, ali ja sam sjedio odmah do nje i znam da nije. Dovela je sa sobom nekog malog deka koji se dosaivao kao u paklu i htio je ii u zahod, ali ona nije ga htjela odvesti. Stalno mu je govorila neka mirno sjedi i pristojno se ponaa. Po njenosti srca mogla se mjeriti s nekim prokletim vukom. Uzmite tako nekoga tko je u stanju da oi isplae nad gomilom gluposti u filmu, i u devet sluajeva od deset ustanovit ete da je u srcu najobinija bitanga. Bez ale. Poslije filma krenuo sam polako prema baru Wicker, gdje sam se trebao nai sa starim Carlom Luceom, i dok sam tako iao, poeo sam razmiljati o ratu i tim stvarima. Ti ratni filmovi uvijek tako djeluju na mene. Mislim da ne bih bio u stanju, da moram, ii u rat. Doista ne bih mogao. Ne bi bilo tako

320/486

loe kad bi te u ratu naprosto odmah izveli van i strijeljali, ili neto slino, ali ovjek je prisiljen ostati u vojsci tako vraki dugo! U tome je sva nevolja. Moj brat D.B. bio je u vojsci etiri beskrajne godine. Bio je i u ratu iskrcao se u Francuskoj na dan invazije - ali mislim da je, sve u svemu, zamrzio vojsku vie nego rat. Ja sam u to doba bio gotovo dijete, ali se sjeam kako je dolazio kui na dopust, i to je radio - itavo je vrijeme preleao u krevetu. Rijetko je uope ulazio u dnevnu sobu. Kasnije, kad je otiao preko mora i sudjelovao u ratu, i svemu tome, nije bio ranjen, niti bilo to i nije morao pucati ni u koga. Sav mu je posao bio da nekog kauboja-generala vozi po itav dan naokolo tapskim kolima. Jednom je prilikom rekao Allieju i meni da ne bi znao kako treba okrenuti puku da je morao pucati u nekoga. Rekao nam je da je u vojsci bilo gotovo isto toliko stopostotnih hulja koliko i medu nacistima. Sjeam se kako ga je Allie jednom

321/486

upitao zar za njega, onako openito, nije dobro to je bio u ratu, jer mu je to kao piscu sigurno pruilo mnogo stvari o kojima bi mogao pisati. D. B. je natjerao Allieja da mu donese svoju rukavicu za bejzbol, a zatim ga je upitao tko je, po njegovu miljenju, najbolji ratni pjesnik, Rupert Brooke ili Emily Dickinson. Allie je rekao Emily Dickinson. Ja osobno o tome ne znam ba mnogo jer ne itam ba esto poeziju, ali znam da bih poludio kad bih u vojsci morao cijelo vrijeme ivjeti s oporom tipova kao to su Ackley, Stradlater i stari Maurice, marirati s njima, i sve. Bio sam jedno vrijeme u skautima, nekih tjedan dana, i nisam bio u stanju podnijeti ak ni to da gledam u potiljak onome ispred sebe. Stalno su nam govorili da gledamo u potiljak onima ispred nas. Kunem se da u, ako ikad doe do jo jednog rata, uiniti sve da me i odmah izvedu pred stroj i strijeljaju. Neu se nimalo bumu. Kod D.B.-a me dovodilo u zabunu upravo to to me mi, iako toliko mrzi

322/486

rat, ljetos natjerao da proitam onu knjigu Zbogom oruje. Rekao je da je fantastina. To je ono to nikako ne mogu shvatiti. U njoj se govori o nekom momku, nekom poruniku Henryju, koji bi trebao biti dobar momak, plemenit, i sve. Nikako ne mogu shvatiti kako D.B. moe tako mrziti vojsku i rat, i sve, a da mu se istovremeno svia neto tako umjetno i lano. Hou rei, nisam u stanju da shvatim, na primjer, kako moe voljeti jednu tako umjetnu knjigu i istovremeno se oduevljavati knjigama Ringa Lardnera, ili onom za kojom je tako lud, knjigom Veliki Gatsby. D.B. se naljutio kad sam mu to rekao i izjavio da sam premlad da je ocijenim kako treba, ali ja ne mislim tako. Rekao sam mu da volim Ringa Lardnera, Velikog Gatsbyja, i sve. I doista ih volim. Bio sam lud za Velikim Gatsbyjem. Stari Gatsby. Stari laf! To me obaralo s nogu. Sad, bilo kako bilo, sretan sam to su pronali atomsku bombu. Ako ikad doe do rata, sjest u na sam njezin

323/486

prokleti vrh. Javit u se za to dobrovoljno, kunem se da hou.

19
Ako sluajno ne ivite u New Yorku, bar Wicker nalazi se u zgradi jednog elegantnog hotela, hotela Seton. Imao sam obiaj da prilino esto zalazim u njega, ali sada vie ne. Postepeno sam prestao. To je lokal koji uiva glas mjesta na kojem se okupljaju sve sami visoki intelektualci, i snobovi samo to ne ispadaju kroz prozore. Nekad su tamo bile one dvije Francuskinje, Tina i Janine, koje su izlazile na podij, svirale klavir i pjevale dva do tri puta tijekom veeri. Jedna je od njih svirala klavir - doslovno odvratno - a druga je pjevala. Pjesme su im obino bile ili prilino vulgarne ili na francuskom. Ona koja je pjevala, stara Janine, uvijek je ap-tala u onaj prokleti mikrofon, prije nego to bi zapjevala. Govorila je, na primjer: A sad elim

325/486

da vam dam svoju impresion dobre vule vu franse. To je jedna pvita o jednoj maloj Fvancuskinji koja dolazi u jedan veeliki gvad, upvavo kao Njujovk, i zaljubi se u jednog mladita iz Bvuklina. Nadam se da te vam se svidjeti. Zatim bi, kad bi zavrila sa aputanjem, sva zanosna kao sam vrag, otpjevala neku idiotsku pjesmu pola na engleskom, pola na francuskom, i dovela sve snobove u dvorani u stanje delirija. Ako ste sjedili dovoljno dugo i uli te tipove kako aplaudiraju, dolazilo vam je da zamrzite itav ljudski rod, kunem vam se da jest. Barmen je bio prava stjenica, takoer. Bio je uasan snob. Nije htio razgovarati ni s kim tko nije bio specijalno krupna riba, neka veliina ili neto slino. Ako ste bili krupna riba, ili veliina, ili neto slino, onda je bio jo odvratniji. Priao bi vam i rekao, s onim irokim, bogzna kako armantnim osmijehom: E pa, kako je u Connecticutu? ili Kako je u Floridi? tako da svatko pomisli kakav je on

326/486

veliki laf. Bilo je to strano mjesto, bez ale. Postupno sam potpuno prestao tamo zalaziti. Bilo je prilino rano kad sam tamo stigao. Sjeo sam kraj bara - bila je prilina guva - i popio nekoliko kotskih viskija sa sodom dok se stari Luce nije konano naslikao. Ustajao sam dok sam ih naruivao, tako da svi vide koliko sam visok i da ne pomisle da sam neki prokleti maloljetnik. Zatim sam neko vrijeme promatrao one usiljene tipove oko sebe. Neki tip pokraj mene obasipao je starim tosovima neku maku s kojom je bio u drutvu. Stalno joj je govorio kako ima aristokratske ruke. To me dotuklo. Na drugom kraju bara bili su sami goli homoseksualaci. Nisu osobito pederski izgledali - hou rei, nisu imali preduge kose, i slino - ali ste na prvi pogled i bez toga mogli sa sigurnou ustanoviti da su pederi. Konano se pojavio i stari Luce.

327/486

Stari Luce. Kakva momina! Bio je moj student-mentor dok sam bio u Whootonu. Jedino to je ikad radio bila su duga predavanja o seksu, i tim stvarima, koja je drao kasno uveer, kad bi se u njegovoj sobi okupilo itavo drutvo. Znao je dosta toga o seksu, osobito o nastranostima, i takvim stvarima. Uvijek nam je priao o jezivim nastranim ljudima koji lutaju naokolo i odravaju seksualne odnose s ovcama, ili o momcima koji hodaju sa enskim gaicama zaivenim u podstave eira. I o homoseksualcima i lezbijkama. Stari Luce je tono znao tko je homoseksualac a tko lezbijka u itavim Sjedinjenim Dravama. Trebali ste samo spomenuti nekoga - bilo koga - i stari Luce bi vam smjesta rekao je li peder ili nije. Ponekad je bilo teko u to vjerovati, u to da su ljudi o kojima govori homoseksualci i lezbijke, i te stvari, filmski glumci, i takvi ljudi. Neki od onih za koje je govorio da su pederi bili su, za ime Boje, ak oenjeni, i

328/486

sve. ovjek bi jedva stigao promucati: I ti kae da je Joe Blow peder? Joe Blow? Onaj snagator koji uvijek igra gangstere i kauboje? a stari Luce bi samo rekao: Naravno. Stalno je odgovarao Naravno. Tvrdio je kako nije bitno je li tko oenjen ili nije. Govorio je da su polovica oenjenih ljudi u svijetu pederi a da toga i nisu svjesni. Govorio je da se ovjek moe pretvoriti u homoseksualca gotovo preko noi, ako nosi u sebi odreene uroene sklonosti, i te stvari. Znao nas je vraki uplaiti. Stalno sam iekivao kad u se pretvoriti u pedera, ili neto slino. Najsmjenije kod starog Lucea bilo je to to sam stalno imao dojam da je i sam homoseksualac, na odreen nain. Stalno je govorio: Probajte ovu mjeru!, a onda vas to je mogao jae utinuo dok ste ili hodnikom. A kad god je iao u zahod, ostavljao je vrata otvorena i govorio vam neto dok ste prali zube, ili slino. To su na odreen nain pederski postupci. Doista

329/486

jesu. Upoznao sam prilian broj pravih homoseksualaca, u kolama i na takvim mjestima, oni su uvijek radili takve stvari. Zbog toga sam uvijek pomalo sumnjao u starog Lucea. Ipak, bio je to prilino inteligentan mladi. Doista jest. Nikad nije govorio zdravo, niti bilo to drugo, kad bi sreo ovjeka. Prvo to je rekao kad je sjeo bilo je da moe ostati samo nekoliko minuta. Rekao je da ima sastanak s nekom makom. Zatim je naruio jedan jak martini. Rekao je barmenu da bude to jai i da ne stavlja maslinu. - Hej, imam za tebe jednog pedera - rekao sam mu. -Dolje u dnu bara. Nemoj odmah pogledati. uvao sam ga za tebe. - Vrlo duhovito - rekao je. - Isti onaj stari Caulfield. Kad e ve jednom odrasti? Bio sam mu dosadan. Jesam, doista. On je mene, meutim, zabavljao. Bio je jedan od onih ljudi ija me prisutnost uvijek nekako zabavlja.

330/486

- Kako tvoj seksualni ivot? - upitao sam ga. Ilo mu je na ivce kad ga pitaju takve stvari. - Samo uivaj - rekao je. - Samo mirno sjedi i uivaj, ako Boga zna. - Uivam - rekao sam mu. - Kako je na Columbiji? Svia li ti se? - Naravno da mi se svia. Da mi se ne svia, ne bih tamo iao - rekao je. I on je ponekad znao biti prilino dosadan. - ta studira? - upitao sam ga. - Nastranost? - Imao sam nekako volju da ga malo zezam. - to to hoe? Da bude duhovit? - Ne, samo se alim - rekao sam. - Hej, sluaj, Luce. Ti si jedan od inteligentnih ljudi. Treba mi tvoj savjet. Uvalio sam se u uasnu... - Sluaj, Caulfield - riknuo je na mene. Ako eli da sjedimo ovdje, da tiho i u miru popijemo koju aicu i tiho, mirno razgo...

331/486

- U redu, u redu - rekao sam. - Bez uzrujavanja. - Vidjelo se da nije raspoloen da diskutira sa mnom o bilo emu ozbiljnom. To je nevolja s takvim intelektualno nastrojenim ljudima. Nikad ne ele diskutirati o bilo emu ozbiljnom ako sami nisu raspoloeni za to. I tako, to sam napravio, poeo sam priati o opim stvarima. - Bez ale, kako tvoj seksualni ivot? - upitao sam ga. - Jo uvijek ide s onom istom curicom s kojom si iao u Whootonu? S onom to je imala onako fantastine... - Zaboga, ne - rekao je. - Kako to? to se dogodilo s njom? - Nemam ni najmanjeg pojma. Prema onome to je poznato, kad ve pita, dosad je vjerojatno ve postala prva bludnica u New Hampshireu. - To nije lijepo. Ako je ve bila tako dobra da ti dopusti da se seksualno iivljava s njom cijelo vrijeme, onda bar ne bi trebao o njoj tako govoriti.

332/486

- O, Boe! - uzviknuo je stari Luce. Treba li ovo biti tipian caulfieldski razgovor? Hou znati. - Ne - rekao sam mu - ali nije lijepo, bilo kako bilo. Ako je ona ve bila tako dobra i ljubazna da ti da... - Je li ba neophodno da slijedimo taj uasni tok misli? Nisam nita odgovorio. Nekako sam se uplaio da e ustati i ostaviti me samog ako ne uutim. ta sam uinio, naruio sam jo jedno pie. Osjeao sam da u se napiti kao svinja. - S kim sad ide? - upitao sam ga. -Jesi li raspoloen da mi pria o tome? - Ni s kim koga poznaje. - Da, ali s kim? Moda je ipak poznajem. - S jednom djevojkom iz Villagea. Kiparicom. Ako ve mora znati. - Doista? Bez ale? A koliko joj je godina? - Nisam je nikad pitao, zaboga. - Dobro, koliko, onako priblino?

333/486

- Mislim da ima negdje blizu etrdeset rekao je Luce. - Blizu etrdeset? Doista? I to ti se svia? - upitao sam ga. - Sviaju ti se tako stare ene? - To sam ga upitao zato to je on doista znao mnogo toga o seksu, i tim stvarima. Bio je jedan od onih ljudi za koje sam bio siguran da znaju. Izgubio je nevinost kad mu je bilo svega etrnaest godina u Nantucketu. Jest, doista. - Volim zrele osobe, kad me ba pita. Naravno. - Voli? A zato? Bez ale, bolje su u seksualnim stvarima, ili to? - Sluaj. Daj da izvedemo na istac jednu stvar. Veeras odbijam odgovarati na bilo kakva tipino kolfildska pitan|.i. Kad e, do vraga, ve jednom odrasti? Nisam neko vrijeme progovorio nijedne rijei. Odustao sam od te teme, privremeno. Zatim je stari Luce naruio jo jedan martini

334/486

i rekao barmenu neka bude mnogo jai od prethodnog. - Sluaj. Koliko ve dugo hoda s njom, s tom curom kiparicom? - upitao sam ga. Doista me je zanimalo. -Jesi li je poznavao jo kad si bio u Whootonu? -Jedva. Stigla je u ovu zemlju tek prije nekoliko mjeseci. - Doista? A odakle je? - Sluajno upravo iz Sangaja. - Ne ali se? Da nije, zaboga, Kineskinja? - Oito. - Zato? Htio bih znati... Doista me zanima! - Jednostavno zato to smatram da mi istonjaka filozofija bolje odgovara od zapadne. Kad me ve pita. - Doista? A to podrazumijeva pod tom filozofijom? Misli na seks, i te stvari. Misli da je u Kini bolje? To misli?

335/486

- Ne ba posebno u Kini, zaboga. Na Istoku sam rekao. Trebamo li nastaviti ovaj besmisleni razgovor? - Sluaj, govorim ozbiljno - rekao sam. Bez ale. Zato smatra da je bolje na Istoku? - Previe je zamreno da bismo se sad uputali u to, za ime Boje - rekao je stari Luce. - Oni naprosto smatraju da je seks i fiziko i duhovno iskustvo. Ako misli da u ja... - Ja takoer! I ja smatram da je, kakosionorekao... fiziko i duhovno iskustvo, i sve. Doista. Ali ovisi o tome s kim, do vraga, imam posla. Ako trebam imati odnos s nekim koga ak i ne... - Nemoj tako glasno, zaboga, Caulfielde! Ako se ne moe savladati i govoriti tiho, onda e biti bolje da itavu stvar ... - U redu, samo sluaj - rekao sam. Uzbudio sam se i doista sam govorio previe glasno. Ponekad govorim previe glasno kad se uzbudim. - Evo, meutim, to ja mislim rekao sam. - Znam da treba biti fiziki, i

336/486

duhovno, i umjetniki, i sve to god hoe. Ali, hou rei da se ne moe postii sa svakim... sa svakom curom s kojom se ovjek hvata, i sve... pa da ispadne tako. Moe li ti? - Ostavimo sad to - rekao je stari Luce. Ima li to protiv? - U redu, ali sluaj. Uzmimo, na primjer, tebe i tu maku Kineskinju. ta je to tako dobro medu vama? - Ostavi sad to, rekao sam ti. Bio sam poeo malo previe ulaziti u osobne stvari. To mi je jasno. Ali to je bila jedna od onih stvari koje su mi najvie smetale kod Lucea. Kad smo bili u Whootonu, on je tjerao ovjeka da opisuje najintimnije stvari to ih je doivio, ali kad bi netko poeo njemu postavljati pitanja o njemu, naljutio bi se. Takvi intelektualno nastrojeni momci ne vole voditi intelektualne razgovore ako sami ne usmjeravaju stvar. Uvijek zahtijevaju da utite kad oni ute, i da se raziete u svoje sobe kad se oni raziu u

337/486

svoje. Kad sam bio u Whootonu, vidjelo se to nije bilo teko otkriti - da stari Luce ne podnosi da mi, poto on zavri svoje predavanje o seksu u svojoj sobi, ostanemo jo neko vrijeme onako bez veze priati, onako, za svoj gro. Mislim, ostali mladii i ja. U neijoj sobi. Stari Luce to nije trpio. Uvijek je htio il.i se svi raziemo i zatvorimo po sobama kad on prestane lni centar panje. ega se plaio, plaio se da bi netko njoj mogao rei neto pametnije od onoga to je on ispriao. Doista im-je zabavljao. - Moda u otii u Kinu. Moj seksualni ivot je mizeran - rekao sam. - Prirodno. Pamet ti je jo nezrela. - Jest. Doista jest. Znam to - rekao sam. Zna li kakva je nevolja sa mnom? Nikako se ne mogu stvarno upaliti, mislim stvarno se upaliti, ako sam s djevojkom koju ne volim mnogo. Hou rei, trebam je najprije voljeti, mnogo. Ako je ne volim, izgubim svaku prokletu elju za njom, i sve. Ljudi, to doista

338/486

pritie moj seksualni ivot. Moj seksualni ivot zaudara. - Naravno da zaudara, zaboga! Jo proli put kad smo se vidjeli rekao sam to ti je potrebno. - Misli da idem k psihoanalitiaru, i te stvari? - rekao sam. To je bilo ono to mi je rekao da uinim. Njegov otac bio je psihoanalitiar. - To ovisi o tebi samom, zaboga. Mene se ama ba nimalo ne tie to e uiniti sa svojim ivotom. Neko vrijeme nisam nita rekao. Razmiljao sam. - Pretpostavimo da odem do tvog oca i pustim da me analizira, i sve - rekao sam. to bi on uinio sa mnom? Hou rei, to bi uradio sa mnom? - Ne bi uradio s tobom ama ba nita. Jednostavno bi razgovarao s tobom, a ti bi razgovarao s njim, zaboga. to je najvanije, pomogao bi ti da shvati sklop svojih misli.

339/486

- to je sad opet to? - Sklop tvojih misli. Tvoj mozak radi kao... sluaj, nemam namjere da ti sad ovdje drim osnovni kurs iz psiho-analize. Ako te to zanima, nazovi mog oca i dogovori vrijeme sastanka. Ako te ne zanima, nemoj. Meni je to potpuno svejedno, da ti iskreno kaem. Poloio sam mu ruku na rame. Ljudi moji, doista me zabavljao. - Ti si doista prava drugarina - rekao sam mu. - Zna li to? On je pogledao na svoj runi sat. -Ja sad briem - rekao je i ustao. - Drago mi je to smo se vidjeli. - Pozvao je barmena i rekao mu da donese njegov raun. - Hej - rekao sam trenutak prije nego to je ispario. -Je li tvoj otac ikad analizirao tebe? - Mene? Zato pita? - Tek tako. Znai, jest. Zar ne?

340/486

- Ustvari, nije. Pomogao mi je da se prilagodim, do odreene mjere, ali temeljita analiza nije bila neophodna. Zato pita? - Tek tako. Samo sam se pitao. - Dobro. Sjedi i uivaj - rekao je. Ostavio je napojnicu, i sve, i upravo se spremao otii. - Da ispijemo samo jo po jednu aicu rekao sam mu. - Molim te. Osamljen sam kao sam vrag. Bez ale. Rekao je, meutim, da ne moe. Rekao je da je ve zakasnio, a zatim je otiao. Stari Luce! Od njega je ovjek, u stvari, mogao dobiti proljev, ali to jest, jest, imao je bogat rjenik. Imao je najbogatiji rjenik od svih mladia u Whootonu dok sam ja bio tamo. Testirali su nas.

20
Sjedio sam, postajao sve nakresaniji i ekao da se pojave stara Tina i Janine i raspale ono svoje, ali vie nisu bile tu. Jedan momak pederskog izgleda, duge valovite kose, izaao je i svirao klavir, a onda je ona nova enskica, Valencia, izala i otpjevala neto. Nije bila ni za to, ali je ipak bila bolja od starih Tine i Janine i, ako nita drugo, pjevala je dobre pjesme. Klavir se nalazio tik do anka za kojim sam ja sjedio i stara Valencia stajala je odmah pokraj mene. Pokuao sam joj malo namignuti, ali se pretvarala da me uope ne vidi. To vjerojatno nikad ne bih pokuao uiniti, ali bio sam ve pijan kao ep. Kad je zavrila svoju toku, zbrisala je iz salona takvom brzinom da je nisam stigao pozvati da mi se pridrui na

342/486

aicu pia, i zato sam pozvao glavnog konobara. Rekao sam mu neka pita staru Valenciju je li raspoloena da popije sa mnom koju aicu. Rekao je da hoe, ali joj vjerojatno uope nije prenio moju poruku. Ljudi nikad nikome ne prenose niije poruke. Ljudi moji, sjedio sam u tom prokletom baru sve do oko jedan sat, ili tu negdje, i natreskao se kao svinja. Jedva sam bio u stanju da gledam pred sebe. Meutim, ipak sam vraki pazio na to da ne budem previe buan, ili neto slino. Nisam elio da me tko primijeti i upita koliko, u stvari, imam godina. Ali, ljudi moji, jedva sam mogao gledati pred sebe. Kad sam bio propisno nacugan, poeo sam ponovno s onim glupim tosom sa kuglom u trbuhu. Bio sam jedini ovjek u baru koji je imao kuglu u trbuhu. Stalno sam zavlaio ruku pod kaput, na trbuh, kako bih zadrao krv da se ne razlije po itavoj prostoriji - nisam htio da tko primijeti da sam

343/486

ranjen. Skrivao sam injenicu da sam obian ranjeni bijednik. to mi je konano palo na pamet, odluio sam nazvati preko telefona staru Jane da vidim je li se ve vratila kui. Zato sam platio raun, a onda sam izaao iz bara i otiao do telefonskih govornica. Stalno sam drao ruku pod kaputom da zadrim krv. Ljudi moji, bio sam treten pijan! Meutim, kad sam se naao u telefonskoj govornici, nisam vie bio raspoloen da telefoniram Jane. Bio sam previe pijan, mislim. to sam uradio, nazvao sam Sally Hayes. Okrenuo sam oko dvadeset brojeva dok konano nisam pogodio onaj pravi. Ljudi, bio sam pijan kao zemlja. - Halo - rekao sam kad je netko podigao slualicu. Dreknuo sam, u stvari. Tako sam bio pijan. - Tko je to? - odgovorio mi je neki veoma hladan enski glas. - Ja sam Holden Caulfield. Dajte mi Sally, molim.

344/486

- Sally spava mladiu. Ovdje je njezina baka. Zato zove u ovo doba, Holdene? Zna li uope koliko je sati? - Aha. Hou da govorim sa Sally. Jako je vano. Zovite je. - Sally spava, mladiu. Nazovi je sutra. Laku no. - Probudite je! Probudite je, hej! ekajte! Tada se javi jedan drugi glas. - Holdene, ja sam. - Bila je to Sally. - to ti je sad opet palo na pamet? - Sally? Jesi l' ti? - Jesam. Ne vii. Jesi li pijan? - Aha. Sluaj. Hej, sluaj. Doi u k tebi na Badnjak. Vrijedi? Da zajedno kitimo bor. Vrijedi? Vrijedi, hej, Sally? - Da. Ti si pijan. Idi sad i spavaj. Gdje si? Tko je s tobom? - Sally? Doi u da okitimo bor? Vrijedi, hej? - Vrijedi. Idi sad u krevet. Gdje si? Tko je s tobom?

345/486

- Nitko. Sa samim sobom sam. - Ljudi, kako sam bio pijan! ak sam se jo uvijek drao za trbuh. - Udesili su me. Rockyjeva banda me udesila. Zna li to? Sally, zna li? - Ne ujem te. Idi u krevet. Moram ii. Nazovi me sutra. - Hej, Sally! eli li da zajedno kitimo bor? eli li? A? - Da. Laku no. Idi sad kui i lezi! Spustila je slualicu. - Laku no. Laku no, Sally, djevojice. Sally draga, ljubljena - rekao sam. Moete li zamisliti kako sam bio pijan? Nakon toga sam i ja spustio slualicu. Nekako sam zamiljao da se upravo tog trenutka bila vratila kui. Zamiljao sam je negdje s Luntovima i svim ostalim, i s onom stjenicom iz Andovera, kako plivaju naokolo u nekom loncu punom prokletog aja i vode visoko intelektualne razgovore, svi ve bogzna kako armantni i izafektirani. Bilo mi je do-boga

346/486

ao to sam joj uope telefonirao. Kad sam pijan, potpuno izgubim razum. Ostao sam u onoj prokletoj telefonskoj govornici jo neko vrijeme. Drao sam se za aparat, da nekako kao izdrim da ne izdahnem. Nisam se osjeao ba velianstveno, da vam kaem istinu. Konano sam, ipak, izaao i odvukao se do prostorije za gospodu, teturajui naokolo kao malouman. Tamo sam napunio jedan lavabo hladnom vodom. Za-moio sam glavu u nju sve do uiju. Nisam se potrudio ak ni da je osuim niti bilo to. Pustio sam prokletnicu neka se cijedi. Zatim sam otiao do onog radijatora kraj prozora i sjeo na njega. Tu je bilo lijepo i toplo. I dobro mi je inilo jer sam se sav tresao kao pas. Smijena je to stvar, kad sam pijan, uvijek se tresem kao sam vrag. Nisam znao to drugo da radim i zato sam naprosto sjedio tako na radijatoru i brojio one male bijele kockice na podu. Bio sam sav mokar. Bar deset litara vode cijedilo

347/486

mi se niz vrat, preko ovratnika, kravate i svega, ali mi je bilo sve ravno do mora. Bio sam previe pijan da bih mario za bilo to. Nakon odreenog vremena onaj momak koji je pratio staru Valenciju na klaviru, onaj tip pederskog izgleda i veoma valovite kose, uao je da poelja svoje zlatne loknice. Dok se eljao, nekako smo se upustili u razgovor, samo to on nije bio bogzna kako ljubazan. - Hej. Hoe li vidjeti onu curicu Valenciju kad se vrati u bar? - upitao sam ga. - Vrlo vjerojatno - odgovorio je. Zbilja duhovit tip. Uvijek nailazim samo na neke takve duhovite tipove. - Sluaj. Prenesi joj moje izraze potovanja. Pitaj je da li joj je onaj prokleti konobar prenio moju poruku. Hoe li? - Zato ne ide kui, efe? Koliko, u stvari, ima godina? - Osamdeset est. Prenesi joj moje izraze potovanja, O. K.? - Zato ne ide kui, efe?

348/486

- Ne ja. ovjee, ti doista zna svirati na onom prokletom klaviru - rekao sam mu. Samo sam mu laskao. Svirao je odvratno, ako ve elite znati istinu. - Trebao bi se javiti na radio - rekao sam. - Takav lijep momak kao ti. S tim prokletim zlatnim loknama. Treba 1' ti menader? - Idi kui, efe, kao svaki dobar deko. Idi kui i ravno u krpe. - Nemam kue kamo bih mogao otii. Bez ale, treba l' ti menader? Nije mi odgovorio. Jednostavno je izaao. Bio je zavrio s eljanjem i namjetanjem kose, pa je iziao. Kao onaj Stradlater. Svi su ti lijepi momci isti. Kad zavre s eljanjem, naprosto vam okrenu leda. Kad sam konano siao s radijatora i poao prema garderobi, plakao sam. Ne znam zato, ali plakao sam. Mislim zbog toga to sam se osjeao tako prokleto potiten i osamljen. Zatim, kad sam uao u garderobu, nisam mogao nai onaj prokleti broj.

349/486

Djevojka u garderobi bila je, meutim, veoma ljubazna i dala mi je moj kaput i bez broja. I onu plou Mala Shirley Beans - jo uvijek sam je vukao naokolo sa sobom. Dao sam joj dolar, zato to je bila tako ljubazna, ali ga nije htjela primiti. Stalno mi je govorila neka idem ravno kui u krevet. Pokuao sam zakazati spoj s njom kad zavri posao, ali nije pristala. Rekla je da je dovoljno stara da mi bude majka, i sve. Pokazao sam joj onaj svoj prokleti pramen sijede kose i rekao da imam etrdeset dvije godine - samo sam izvodio, naravno. Ipak je ostala ljubazna. Pokazao sam joj i onu svoju aavu crvenu lovaku kapu, svidjela joj se. Natjerala me da je stavim na glavu prije nego to sam izaao, jer mi je kosa jo bila prilino mokra. Bila je to dobra djevojka. Kad sam izaao na ulicu, nisam se vie osjeao tako strano pijan, ali bilo je opet prilino zahladnjelo i zubi su mi poeli cvokotati kao samom vragu. Nisam ih nikako

350/486

mogao zaustaviti. Odetao sam se do Madison avenije i stao da priekam autobus, jer mi od novca nije preostalo gotovo nita i trebao sam poeti tedjeti na taksijima i takvim stvarima. Ali kad je prokleti autobus naiao, nekako mi se nije dalo ui u njega, a osim toga nisam uope znao kamo da krenem. to sam uinio, krenuo sam prema parku. Palo mi je na pamet da proem pokraj onog jezerca i vidim kog vraga rade patke, da vidim jesu li jo tamo ili nisu. Park nije bio daleko, a ja nisam imao nikakvog osobitog cilja - jo nisam znao ni gdje u spavati - i tako sam poao. Nisam uope bio umoran, niti bilo to slino. Samo sam bio mamuran kao sam vrag. Tada se dogodilo neto strano, upravo kad sam stigao do parka. Ispustio sam onu plou to sam je kupio Phoebe. Razbio sam je valjda u pedeset komada. Bila je u onom velikom zatitnom omotu, ali se ipak razbila. Gotovo sam zaplakao, tako sam se uasno

351/486

osjeao, ali sve to sam mogao uiniti bilo je da izvadim komadie iz omota i da ih nabijem u dep od kaputa. Nisu vie bili ni za to, ali mi se nije dalo da ih samo tako bacim. Zatim sam uao u park. Ljudi, kako je bilo mrano! Proivio sam u New Yorku itav ivot i poznajem Centralni park kao svoj dep, jer sam kao dijete cijelo vrijeme dolazio tu da se vozim na koturaljkama i biciklu, ali sam te noi jedva jedvice pronaao onu lagunu. Znao sam tono gdje se nalazi - u neposrednoj blizini junog ulaza, tono tamo - ali je ipak nikako nisam mogao pronai. Morao sam biti nakresaniji nego to sam mislio. Hodao sam i hodao, a park je postajao sve tamniji i tamniji, sve jeziviji i jeziviji. Za itavo vrijeme to sam bio u parku nisam vidio ni ive due. I to mi je drago. Sigurno bih odskoio kilometar daleko da sam nekog sreo. A onda sam, konano, naao jezerce. Kako je izgledalo, bilo je dijelom pod ledom a

352/486

dijelom slobodno. U blizini, meutim, nisam vidio niti jednu patku. Obiao sam itavu prokletu baru - u stvari, vraki je malo nedostajalo pa da u jednom trenutku padnem u nju - ali nisam vidio niti jedne jedine patke. Pomislio sam da moda, ako su tu, sad spavaju, ili neto slino, negdje pokraj same obale, u travi ili tu negdje. Tako se dogodilo da zamalo nisam pao u vodu. Nisam, meutim, naao niti jednu. Konano sam sjeo na onu klupu, gdje nije bilo tako prokleto mrano. Ljudi moji, jo uvijek sam se sav tresao kao stoka, a kosa na zatiljku, iako sam imao na glavi onu lovaku kapu, bila mi je sva kao puna ledenih iglica. To me zabrinulo. Pomislio sam da u vjerojatno dobiti upalu plua i umrijeti. Poeo sam zamiljati kako milijuni najgorih minkera dolaze na moj pogreb. Moj djed iz Detroita koji uvijek i bez prestanka glasno izvikuje brojeve ulica kad god se ovjek vozi s njim u autobusu, i moje tetke - imam valjda

353/486

oko pedeset tetaka - i svi oni moji blesavi roaci. Kakva bi se guva napravila! Svi su doli kad je Allie umro, itav taj prokleti idiotski opor. Imam jednu blesavu tetku kojoj strahovito zaudara iz usta kad govori, ta je bez prestanka lupetala kako smireno izgleda dok lei tamo na odru. To mi je priao D.B. Ja nisam bio prisutan. Bio sam jo u bolnici. Morao sam leati u bolnici jer sam bio povrijedio ruku. Sad, bilo kako bilo, mislio sam zabrinuto da u sa svim tim ledom u kosi sigurno dobiti upalu plua i umrijeti. Bio sam alostan kao sam vrag, radi majke i oca. Naroito radi majke, jer ona jo uvijek nije prealila mog brata Allieja. Zamiljao sam je kako ne zna to da radi s mojim odijelima, sportskim rekvizitima i tim stvarima. Jedina dobra stvar u svemu tome bilo je to to sam znao da nee dopustiti Phoebe da doe na moj prokleti sprovod, jer je ona jo uvijek samo malo dijete. To je bila jedina utjena stvar. Zatim sam zamiljao kako me itava ta

354/486

banda nabija u ono prokleto groblje i navaljuje na moj grob spomenik s imenom i svim to ide uz to. Opkoljen samim mrtvim ljudima. Ljudi moji, kad ovjek umre, onda ga doista propisno srede! Nadam se da e, kad doista umrem, netko imati dovoljno pameti da me naprosto baci u rijeku, ili neto slino. Da uini bilo to, samo da me ne nabiju u ono prokleto groblje. Da ljudi nedjeljom dolaze i stavljaju mi bukete cvijea na trbuh, i sve to sranje. Kome je potrebno cvijee kad je mrtav? Nikome. Kad je vrijeme lijepo, moji roditelji esto odlaze i odnose bukete cvijea na Alliejev grob. Iao sam s njima nekoliko puta, ali sam prestao. U prvom redu, sigurno nimalo ne uivam u tome da ga vidim u onom blesavom groblju. Okruenog samim mrtvacima, i svim tim stvarima. Kad je sjalo sunce, nije ni bilo tako loe, ali dva puta - dva puta - zatekli smo se tamo upravo kad je poela padati kia. Bilo je uasno. Kia je padala na onaj

355/486

njegov odvratni spomenik, padala je na travu iznad njegovog trbuha. Padala je svuda naokolo, po itavom tom mjestu, a svi posjetioci koji su doli na groblje poeli su, kao podivljali, trati prema svojim autima. To me gotovo dovelo do ludila. Svi ti posjetioci mogli su se zavui u svoje automobile, ukljuiti radio, a onda se odvesti na neko ugodno mjesto na veeru - svi osim Allieja. Ta misao bila je prosto nepodnoljiva. Znao sam da tu u groblju lei samo njegovo tijelo, da mu je dua u raju, i sve te stvari, ali ipak nisam mogao podnijeti tu pomisao. elio bih da nije tamo. Vi ga niste poznavali. Da ste ga poznavali, znali biste to hou rei. Nije tako loe kad sja sunce, ali sunce sja samo onda kad mu se prohtije. Nakon odreenog vremena, tek da nekako odvratim misli od upale plua i svega u vezi s tim, izvukao sam sav novac i pokuao ga prebrojiti pod onim bijednim svjetlom uline lampe. Sve to mi je preostalo bile su

356/486

tri novanice od po jednog dolara, pet novia po dvadeset pet centi i jedan od pet centi - ljudi, potroio sam itavo bogatstvo otkako sam otiao iz Penceyja! to sam nakon toga uinio, otiao sam do jezerca i bacao one novie od dvadeset pet centi i onaj od pet centi tako da se odbijaju od povrine vode, tamo gdje nije bila pokrivena ledom. Ne znam zato sam to uradio, ali uradio sam. Mislim da sam time elio nekako odvratiti misli od upale plua i smrti. Nije mi, ipak, uspjelo. Poeo sam razmiljati o tome kako bi se osjeala stara Phoebe kad bih sluajno dobio upalu plua i umro. Bilo je to djetinjasto, misliti na takve stvari, ali nisam se mogao suzdrati. Njoj bi bilo prilino teko kad bi se neto tako dogodilo. Ona me zbilja voli. Hou rei, drag sam joj. Doista jesam. Bilo kako bilo, nisam nikako mogao da se otresem tih misli i tako sam konano rijeio da e biti najbolje da se nekako uvuem u

357/486

stan, da je vidim, za sluaj da umrem, i te stvari. Imao sam u depu klju od stana, i to sam odluio uiniti, odluio sam uvui se u stan, veoma tiho, i naprosto onako bez veze malo popriam s njom. Jedina stvar koja me brinula bila su kuna vrata. kripe kao aava. Stanujemo u prilino staroj stambenoj zgradi, a kuepazitelj je lijena hulja, tako da sve u njoj pucketa i kripi. Bojao sam se da me roditelji ne uju kad budem ulazio. Ipak sam, i uz to, odluio pokuati. Tako sam ostavio park neka ide do vraga i krenuo kui. Iao sam pjeice itavim putem. Nije bilo daleko, a nisam bio umoran, pa ak ni pijan. Bilo je samo jako hladno, a nigdje u blizini nije bilo nikoga.

21
Najvea srea, kakvu godinama nisam doivio, bilo je to to stari noni liftboj, Pete, nije bio u kabini kad sam stigao kui. U liftu je bio neki novi momak, koga nikad ranije nisam vidio, i tako sam zakljuio da u se ako ne naletim ravno na roditelje - moi pozdraviti s Phoebe, a zatim nestati, tako da nitko nikad ne sazna da sam bio u kui. Bila je to doista velika srea. Jo je bolje bilo to to je novi liftboj bio od onih priglupih. Rekao sam mu, sasvim nonalantnim glasom, da me odbaci do Dicksteinovih. Dicksteinovi su bili ljudi koji su stanovali u onom drugom stanu na naem katu. Bio sam skinuo svoju lovaku kapu, da ne izgledam sumnjiv, ili neto slino. Uao sam u lift kao da mi se strahovito uri.

359/486

Momak je zatvorio vrata od lifta i ve se bio spremio da me odveze gore, ali se iznenada okrenuo i rekao: - Oni nisu kod kue. Otili su na neki prijem na etrnaestom katu. - U redu - rekao sam. - Priekat u ih. Ja sam njihov neak. Pogledao me je nekako glupo, kao sumnjiavo. - Bit e bolje da priekate u predvorju, efe - rekao je. - Volio bih, doista bih vie volio - rekao sam - ali neto mi noga nije u redu. Trebam je drati u odreenom poloaju. Mislim da e biti bolje ako sjednem na klupu pred njihovim vratima. Nije uope shvatio o kom vragu priam pa je rekao samo - Oh! - i odvezao me gore. Nije bilo loe. Smijeno je to. Sve to trebate napraviti jest da kaete neto to nitko ne razumije, pa e

360/486

ljudi uiniti praktino sve to vam padne na pamet. Izaao sam iz lifta na naem katu - epajui kao sam vrag - i krenuo ravno prema stanu Dicksteinovih. Kad sam uo kako se vrata lifta zatvaraju, okrenuo sam se i preao na nau stranu. Odlino sam se drao. Nisam se vie uope osjeao pijan. Zatim sam izvukao klju i otvorio vrata, tiho kao sam vrag. Onda sam, veoma, veoma oprezno uao u stan. Trebao bih biti lopov, doista. U hodniku je bio mrak kao u paklu, naravno, a isto je tako bilo jasno da ne smijem upaliti svjetlo. Bio sam prisiljen kretati se veoma paljivo da ne udarim u neto i ne napravim buku. Ipak, bio sam siguran da sam kod kue. Nae predsoblje ima neki takav poseban miris po kojem se razlikuje od svih ostalih mjesta. Ne znam koji je to vrag. Nije ni karfiol, ni neki parfem - ne znam koji je vrag - ali po njemu uvijek znam da sam

361/486

kod kue. Bio sam ve poao da skinem kaput i da ga objesim u plakar u predsoblju, ali taj plakar je uvijek pun vjealica koje klepeu kao sumanute im otvorite vrata, i tako sam ga ostavio na sebi. Onda sam veoma, veoma polako krenuo prema sobi Phoebe. Znao sam da me naa djevojka nee uti, jer ima samo jedan bubnji. Imala je tamo nekog brata koji joj je, dok je jo bila dijete, gurnuo slamku u uho, priala mi je jednom. Tako je ostala nagluha. Ali moji roditelji, osobito moja majka - ta vam ima ui kao kakav lovaki pas. Tako sam bio veoma, veoma tih dok sam prolazio pokraj njihove sobe. ak sam i dah zadrao, tako mi Boga. Mog starog moete slobodno mlatnuti stolicom po glavi i on se nee probuditi, ali moja majka... za moju majku vam je dosta da se nakaljete negdje u Sibiru i ona e vas uti. Nervozna je kao sam vrag. Veinom lei po itavu no budna, puei cigarete.

362/486

Konano, nakon otprilike jednog sata, stigao sam do sobe stare Phoebe. Ona, meutim, nije bila u njoj. Na to sam bio potpuno zaboravio. Zaboravio sam da ona uvijek spava u D.B.-ovoj sobi kad god je on tamo u Hollywoodu ili uope negdje na putu. Ona je voli zato to je to najvea soba u kui. Takoer zbog toga to se u njoj nalazi onaj veliki stari aavi pisai stol to ga je D.B. u svoje vrijeme kupio od neke dame alkoholiarke dolje u Philadelphiji, i onaj veliki, gigantski krevet, oko deset kilometara irok i deset kilometara dug. Ne znam gdje ga je uspio nabaviti. Sad svejedno, stara Phoebe rado spava u D.B-ovoj sobi kad njega nema, i on joj to doputa. Trebalo bi da je vidite kako radi domau zadau ili neto slino za onim ludim pisaim stolom. Velik je gotovo kao onaj krevet. Jedva se vidi iza njega kad pie zadau. Eto, takve stvari vam ona voli. Ne voli svoju vlastitu sobu jer je, kae, premalena. Kae da voli da se iri. Takve stvari

363/486

me obaraju s nogu. ta ima na staroj Phoebe da se iri? Nita. Bilo kako bilo, otiao sam u D.B.-ovu sobu tiho kao duh i upalio lampu na stolu. Stara Phoebe nije se ni pomakla. Kad je svjetlo bilo upaljeno, neko sam vrijeme kao gledao u nju. Leala je i spavala, s licem nekako kao na strani jastuka. Usta su joj bila otvorena. Smijeno je to. Uzmite odrasle, oni izgledaju odvratno kad spavaju tako otvorenih usta, ali klinci ne. Klinci izgledaju kako treba. Mogu i zaprljati itav jastuk pa da opet izgledaju kako treba. Obiao sam sobu, veoma, veoma tiho, razgledajui neko vrijeme sve one stvari i stvarice u njoj. Osjeao sam se sjajno, nimalo kao prije. Nisam vie osjeao ak ni to da u dobiti upalu plua niti bilo to uope. Naprosto sam se osjeao lijepo, nimalo kao prije. Haljine stare Phoebe bile su ni onoj stolici do samog kreveta. Ona je veoma uredna. Hou rei, ne ostavlja stvari da lee

364/486

naokolo, kao neki djeca. Nije nikakvo razmaeno derite. Njezin kaputi uz onu utosmeu haljinu koju joj je majka kupila u Kanadi bio je prebaen preko naslona stolice. Bluza i ono ostalo bili su na sjeditu. Cipele i arape bile su na podu, ispi u I stolice, sve jedno pokraj drugog. Te njezine cipele nisam nikad ranije vidio. Bile su nove. Bile su to neke tamnosmee mokasinke, sline onima kakve ja imam, i ile su sjajno uz onu utosmeu haljinu koju joj je majka kupila u Kanadi. Majka je lijepo oblai. Doista. Moja majka ima u nekim stvarima fantastino mnogo ukusa. Ona nije ni za to ako se radi o kupovanju klizaljki ili slinih stvari, ali kad se radi o haljinama, onda je sjajna. Hou rei, Phoebe na sebi uvijek ima neku haljinu da vam se noge odsijeku. Uzmite veinu takve male djece, ak i djece bogatih roditelja, i ustanovit ete da ta djeca obino nose upravo jezivu odjeu. elio bih da vidite staru

365/486

Phoebe u onoj haljini koju joj je majka kupila u Kanadi. Bez ale. Sjeo sam za onaj D.B.-ov pisai stol i poeo razgledati stvari na njemu. Bile su to veinom stvari stare Phoebe, iz kole i slino. Veinom knjige. Ona na vrhu zvala se Vesela aritmetika. Okrenuo sam prvu stranicu i pogledao je. Evo to je stara Phoebe napisala na njoj: PHOEBE WEATHERFIELD CAULFIELD 4 B- 1 To me oborilo. Njezino srednje ime je Josephine, zaboga, a ne Weatherfield. Ali ona ga ne voli. Svaki put kad je vidim, pronae za sebe neko novo srednje ime. Knjiga ispod aritmetike bila je geografija, a ispod geografije leala je gramatika. Gramatiku zna doista odlino. Odlina je iz svih predmeta, ali od svega najbolje zna gramatiku. Ispod gramatike leala je gomila biljenica. Ona vam ima oko pet tisua biljenica.

366/486

Nikad niste vidjeli dijete koje ima toliko biljenica. Otvorio sam onu na vrhu i okrenuo prvu stranicu. Na njoj je pisalo: Bernice priekaj me na odmoru imam neto vrlo vano da ti kaem. To je sve to je pisalo na toj strani. Na slijedeoj je stajalo: Zato u jugoistonoj Aljaski postoji tako velik broj tvornica konzervi. Zato to u njoj ima mnogo lososa. Zato ima veoma bogate ume? Zato to ima pogodnu klimu. to je uinila naa vlada u cilju poboljanja ivota Eskima na Aljaski? To pogledati za sutra!!! Phoebe Weatherfield Caulfield Phoebe Weatherfield Caulfield Phoebe Weatberfield Caulfield Phoebe W Caulfield Gda Phoebe Weatherfield Caulfield Molim te dodaj ovo Shirlej !!! Shirley ti si rekla da si strijelac a ti si samo bik ponesi klizaljke kad poe k meni! Sjeo sam tu za D.B.-ov pisai stol i proitao itavu biljenicu. To mi nije oduzelo

367/486

mnogo vremena, a ja bih mogao itati takve stvari, djeje biljenice, stare Phoebe ili bilo ije, itave dane i noi. Djeje biljenice me obaraju. Zatim sam zapalio cigaretu - bila mi je to posljednja. Sigurno sam tog dana popuio najmanje tri kutije. Nakon toga sam je, konano, probudio. Hou rei, nisam mogao do kraja ivota sjediti tu za tim stolom, a osim toga bojao sam se da bi roditelji mogli iznenada banuti. elio sam da se prije toga bar pozdravim s njom. Zato sam je probudio. Ona se budi veoma lako. Hou rei, ne treba na nju vikati niti bilo to slino. Sve to ovjek treba napraviti jest da sjedne na krevet i kae: Probudi se, Phoebe! i bang! ona je ve budna. - Holden - rekla je istog trenutka. Obavila mi je ruke oko vrata i sve. Veoma je emocionalna. Hou rei da je, za dijete, prilino emocionalna. Ponekad je ak previe emocionalna. Nekako sam je poljubio, a ona je

368/486

rekla: - Kad si stigao kuci* - bila je sretna kao sam vrag to me vidi. To je bilo oito. - Nemoj tako glasno! Upravo ovog trenutka. Kako si, sve u svemu? - Fino. Jesi li dobio moje pismo? Napisala sam ti na pet stranica... -Jesam. Nemoj tako glasno! Hvala. Doista mi je bila napisala pismo. Nisam, meutim, stigao da joj odgovorim. Bilo je sve o onoj predstavi, kolskoj predstavi, u kojoj je treba sudjelovati. Rekla mi je da za petak ne zakazujem nikakve sudare s djevojkama niti bilo to, kako bih mogao doi vidjeti je. - Kako napreduje komad? - upitao sam. Kako si rekla da se ono zove? - Boina alegorija za Amerikance. Blesavo zvui, ali ja igram onog Benedicta Arnolda. Dobila sam, u stvari, glavnu ulogu rekla je. Ljudi moji, bila je ve sasvim budna. Uvijek se osobito uzbudi kad govori o takvim stvarima. - Poinje od toga kako ja umirem. Pojavljuje se onaj duh, na sam Badnjak, i

369/486

pita me da li se stidim, i te stvari. Zna ve. Zato to sam izdala svoju domovinu, i sve. Hoe li doi da me vidi? - Ve je sasvim uspravno sjedila u krevetu. - O tome sam ti pisala. Hoe li doi? - Naravno da u doi. Doi u sigurno. - Tata nee moi doi. Mora otputovati avionom u Kaliforniju - rekla je. Ljudi, bila je ve sasvim budna. Potrebno joj je samo oko dvije sekunde da se potpuno razbudi. Sjedila je, vie kao kleala, uspravno u krevetu i drala me za ruku. - Sluaj. Mama je rekla da e doi kui u srijedu -rekla je. - Rekla je u srijedu. - Otiao sam ranije. Nemoj tako glasno! Probudit e sve ivo. - Koliko je sati? Nee se vratiti do kasno u no, rekla je mama. Otili su na neki prijem u Nonvalk, u Connecticutu - rekla je stara Phoebe. - Pogodi to sam radila danas popodne? Koji film sam gledala. Pogodi!

370/486

- Ne znam... Sluaj. Zar nisu nita rekli u koliko e sati... - Lijenik - rekla je stara Phoebe. - To ti je jedan specijalni film to su ga davali u Listerovoj fundaciji. Davali su ga samo danas... danas je bio jedini dan. Bio je to film o onom doktoru iz Kentuckyja, kako je uguio pokrivaem ono svoje dijete koje je bilo bogalj i nije moglo hodati. I kako ga onda strpaju u zatvor i sve. Bilo je odlino. - Sluaj trenutak. Zar nisu rekli u koliko e se sati... - Njemu je strano ao tog djeteta, tom doktoru. Zato mu on i prebacuje pokriva preko glave, i ugui ga. Onda ga zbog toga alju u zatvor na doivotnu robiju, ali ono dijete koje je uguio pokrivaem stalno dolazi, posjeuje ga i zahvaljuje mu za ono to je uinio. On je ubojica iz milosra. Samo, on zna da je zasluio da sjedi u zatvoru, jer doktor nema prava da uzima ono to je Boje. Vodila nas je mama jedne

371/486

djevojice koja ide sa mnom u isti razred, Alice Holm borg. Ona je moja najbolja prijateljica. Jedina je djevojica u itavom... - ekaj jedan trenutak, hoe li? - rekao sam. - Odgovori mi na pitanje. Jesu li rekli u koliko e se sati vratiti ili nisu? - Nisu, ali nee doi do kasno u no. Tata je uzeo auto i sve, tako da ne moraju voditi rauna o vlakovima. Sad u autu ima i radio! Samo to mama kae da ga nitko ne moe sluati kad je velik promet. Napetost u meni poela je nekako poputati. Hou rei, konano sam prestao strepiti hoe li me uloviti kod kue ili nee. Zakljuio sam, neka sve ide do vraga. Ako me ulove, ulove! Trebali ste vidjeti staru Phoebe. Imala je na sebi onu plavu pidamu sa crvenim slonovima oko ovratnika. Luda je za slonovima. - I tako, film je bio dobar, kae? - rekao sam.

372/486

- Odlian, samo to je Alice bila prehlaena i njezina mama ju je cijelo vrijeme pitala nema li anginu. Tono za sve vrijeme filma. Uvijek upravo onda kad se dogaalo neto vano, njezina mama bi se nagnula preko mene i pitala Alice nema li anginu. Ila mi je na ivce. Zatim sam joj ispriao to se dogodilo s ploom. - Sluaj, bio sam ti kupio jednu plou rekao sam joj -ali mi se usput razbila. Izvukao sam komade iz depa na kaputu i pokazao joj. - Bio sam malo nacvrcan - rekao sam. - Daj mi te komade - rekla je. - Sauvat u ih. - Uzela mi ih je iz ruke i sakrila u ladicu u nonom ormariu. Doista zna kako da me obori. - Hoe li D.B. doi kui na Boi? - upitao sam. - Moda hoe a moda i nee, rekla je mama. Ovisi o mnogo emu. Moda e

373/486

morati ostati u Hollywoodu da pie film o Annapolisu. - O Annapolisu, zaboga! - Bit e to neka ljubavna pria, i svata. Pogodi tko e sve igrati! Koje zvijezde. Pogodi! - Ne zanima me. Annapolis, za ime Boje! ta D.B. zna o Annapolisu, zaboga? Kakve to ima veze s priama kakve on pie? - rekao sam. Ljudi moji, takve stvari dovode me do ludila. Taj prokleti Hollywood! - to ti se dogodilo s rukom? - upitao sam je. Primijetio sam da na laktu ima veliki kri od flastera. Primijetio sam to zato to njezina pidama nije uope imala rukava. -Jedan deko, Curtis Weintraub, koji ide sa mnom u isti razred, gurnuo me dok sam silazila niz stepenice u parku -rekla je. Hoe vidjeti? - Poela je skidati onaj flaster s ruke. - Ostavi sad to. Zato te gurnuo niz stepenice?

374/486

- Ne znam. Mislim da me mrzi - odgovorila je stara Phoebe. -Jedna druga djevojica, Selma Atterburv, i ja pro-lile smo tintu i jo svata po njegovoj jakni. - To nije bilo ba lijepo. to si ti, zaboga? Dijete? - Ne, ali svaki put, kad god poem u park, on me svuda prati. Uvijek ide za mnom. Ide mi na ivce. - Vjerojatno mu se svia. To nije razlog da mu tintom... - Ne elim mu se sviati - rekla je, a onda me poela nekako udno promatrati. Holdene - rekla je - kako to da se nisi vratio u srijedu? - to? Ljudi moji, ovjek mora paziti na nju svakog trenutka. Ako mislite da nije pronicava, ludi ste. - Kako to da se nisi vratio kui u srijedu? - upitala je. -Nisu te valjda opet izbacili ili neto slino, nisu, zar ne?

375/486

- Ve sam ti rekao. Pustili su nas ranije. Pustili su itavu... - Izbacili su te! Jesu! - rekla je Phoebe. Zatim me udarila akom u nogu. Zna dobro udariti akom, kad je uhvati. -Jesu! Oh, Holdene! - Poloila je ruku na usta, i sve. Doista zna biti veoma emocionalna, tako mi Boga. - Tko je rekao da su me izbacili. Nitko nije rekao da su me... - Jesu! Jesu! - rekla je. Zatim me je ponovno tres nula akom. Ako mislite da to ne boli, ludi ste. - Tata e te ubiti! - rekla je. Zatim je pala potrbuke na krevet i navukla onaj prokleti jastuk preko glave. To radi veoma esto. Prava je izika, ponekad. - Dosta s tim - rekao sam. - Nitko me nee ubiti. Nitko me nee ak ni... hajde, Phoebe, skidaj tu prokletu stvar s glave. Nitko me nee ubiti.

376/486

Nije, ipak, htjela to uiniti. Ne moe je nikad natjerati da uradi neto to ona nee. to mi je stalno govorila, govorila je: Tata e te ubiti! Jedva sam je mogao razumjeti, s onim prokletim jastukom preko glave! - Nitko me nee ubiti. Muni malo glavom. Prvo i prvo, odlazim. to u uraditi, moda u za prvo vrijeme potraiti posao na nekom rancu ili takvom nekom mjestu. Poznajem jednog momka iji djed ima ran u Coloradu. Moda u tamo nai neki posao rekao sam. - Redovito u ti se javljati kad odem, ako odem. Hajde, skidaj to s glave. Hajde, hej, Phoebe! Molim te, hoe li? Meutim, ipak nije htjela skinuti taj jastuk s glave. Pokuao sam ga podii, ali je snana kao sam vrag. ovjek se umori borei se s njom. Ljudi, ako ta mala eli drati jastuk na glavi, ona ga i dri. - Phoebe, molim te. Izvlai se odatle - govorio sam joj stalno. Hajde, haj... Hej, Weatherfield! Izlazi.

377/486

Meutim, nije htjela izai. Ponekad se s njom ne moe razumno govoriti. Konano sam ustao, otiao u dnevnu sobu, uzeo nekoliko cigareta iz kutije na stolu i gurnuo ih u dep. Bio sam iscrpio sve rezerve.

22
Kad sam se vratio, ve je bila izvukla glavu ispod jastuka - znao sam da e to uiniti - ali me jo nije htjela pogledati, iako je leala na leima, i sve. Kad sam priao krevetu i ponovno sjeo, okrenula je onu svoju ludu facu na drugu stranu. to posto me iskljuila iz igre. Ba kao ona maevalaka ekipa u Penceyju kad sam ostavio u podzemnoj eljeznici sve one proklete maeve. - Kako je stara Hazel Weatherfield? - upitao sam je. - Jesi li napisala koju novu priu o njoj? Onu koju si mi poslala imam u koferu. Dolje na kolodvoru. Vrlo je dobra. - Tata e te ubiti. Ljudi, kad ta neto uvrti sebi u glavu, onda to doista uvr-ti.

379/486

- Ne, nee. Najgore to moe uiniti, to je da mi opet oita potenu molitvu a zatim me poalje u onu prokletu vojnu kolu. To je sve to e uiniti sa mnom. Samo, prvo i prvo, mene nee biti tu. Ja u biti daleko. Ja u... vjerojatno u biti u Coloradu, na onom rancu. - Ne nasmijavaj me. Pa ti ne zna ak ni jahati na konju. - Tko ne zna? Naravno da znam. Sigurno da znam. To se moe nauiti za otprilike dvije minute - rekao sam. - Prestani akati po tome! - Stalno je dirala onaj flaster na ruci. - Tko ti je napravio tu frizuru? - upitao sam je. Upravo sam primijetio kako ju je glupo netko bio oiao. Nekako prekratko. - Ne tie te se - rekla je. Ponekad zna biti veoma drska. Zna se ponaati veoma drsko. Pretpostavljam da si opet pao iz svih predmeta do zadnjeg - rekla je, vrlo drsko. Bilo je to pomalo i smijeno, na svoj nain. Ponekad

380/486

govori kao kakva prokleta uiteljica, a tek je obina klinka. - Ne, nisam - odgovorio sam. - Proao sam iz engleskog. - Onda sam je, onako iz istog zadovoljstva, utinuo straga. Bila je isturila pozadinu na vjetar, kako je leala na boku. U stvari, pozadine gotovo uope nema. Nisam je jako utinuo, ali me je ipak pokuala udariti. Promaila je, meutim. Onda je, odjednom, rekla: - Oh, zato si to uinio! Htjela je da kae zato sam dopustio da mi u koli opet dadu nogu. To me malo rastuilo, taj nain na koji je to rekla. - Oh, Boe, Phoebe, ne pitaj me to! Ve mi se smuilo od takvih pitanja - rekao sam. - Ima za to milijun razloga. Bila je to jedna od najgorih kola od svih u koje sam iao. Bila je prepuna licemjera. I podlaca svake vrste. U itavom ivotu nisi sigurno vidjela toliko podlih ljudi. Na primjer, ako se u neijoj sobi odravala kakva sjedeljka, a netko je

381/486

htio ui, nitko ga nije htio pustiti unutra ako je taj koji je htio ui bio onako priglup, bubuljiav djeak. Svi su uvijek zakljuavali vrata kad bi tko htio ui. I imali su onu prokletu tajnu bratovtinu kojoj sam se prikljuio jer nisam imao tri iste da to ne uinim. Bio je tamo jedan takav bubuljiav djeak, dosadan kao stjenica, neki Robert Ackley, koji je elio da ga prime. Stalno je nastojao da ga prime, a oni nikako nisu htjeli. Samo zato to je bio dosadan i to mu je lice bilo puno bubuljica. Mrsko mi je ak i govoriti o tome. Bila je to odvratna kola. Na asnu rije. Stara Phoebe nije rekla nita, ali je sluala. Po zatiljku sam joj mogao vidjeti da me slua. A najsmjenije je u svemu tome to to itavo vrijeme zna o emu priate. Doista zna. Nastavio sam priati o starom Penceyju. Nekako sam bio raspoloen za to.

382/486

- Bilo je u toj koli i nekoliko dobrih nastavnika, ali su i oni bili usiljeni - rekao sam. - Bio je tamo takav jedan starac, neki gospodin Spencer. Njegova ena uvijek je svakoga nudila vruom okoladom i svim to ide uz to, bili su to doista sasvim pristojni ljudi. Ali trebala si ga vidjeti kad je upravitelj, stari Thurmer, doao u razred na sat povijesti i sjeo u zadnju klupu. Uvijek je tako dolazio i po pola sata sjedio u zadnjoj klupi. Htio je da tu bude kao inkognito, to li. odreeno vrijeme sjedio bi tamo otraga, a zatim bi poeo upadati u rije starom Spenceru, izvaljujui gomilu blesavih viceva. Stari Spencer je umirao cerekajui se i smijeei se, i sve mogue, kao da je Thurmer neki vraji princ ili to ja znam tko. - Ne psuj toliko. - Dolo bi ti da povraa, kunem ti se da bi - rekao sam. - Zatim, uzmi samo onaj Dan veterana. Imaju tamo takav neki dan, Dan veterana, kada se svi oni kreteni koji su

383/486

diplomirali u Penceyju oko 1776. godine vraaju i etkaju naokolo sa svojim enama, djecom i svim i svakim. Trebala si vidjeti jednog tamo starca od oko pedeset godina. ta je uradio, doao je u nau sobu, pokucao na vrata i upitao nas doputamo li da se poslui kupaonom. Kupaona je bila tamo skroz na kraju hodnika - ne znam koji mu je vrag bio da pita upravo nas. Zna li to je rekao? Rekao nam je da eli vidjeti da li njegovi inicijali jo uvijek stoje na jednim od zahodskih vrata. ta je uradio, urezao je svoje proklete glupe alosne inicijale na jednim od zahodskih vrata prije tamo nekih devedeset godina, i sad je elio da vidi jesu li jo uvijek tamo. Tako smo ja i moj sobni drug otili s njim dolje do kupaone i morali smo stajati i ekati dok je on traio svoje inicijale po svim vratima. itavo vrijeme nam je neto priao, o tome kako je vrijeme to ga je proveo u Penceyju najljepe doba njegova ivota, i dijelio nam je gomile savjeta za budunost i

384/486

te stvari. Ljudi, kako me taj starac deprimirao! Ne elim rei da je bio lo - nije bio. Ali ovjek ne treba biti lo da bi deprimirao nekoga, ovjek moe biti i ne znam kako dobar pa da opet tako djeluje na ljude. Sve to treba napraviti da nekog deprimira jest da ga obaspe gomilom toboe brinih savjeta dok sam trai svoje inicijale po nekim tamo zahodskim vratima. To je sve to treba napraviti. Ne znam. Moda sve to skupa i ne bi bilo tako strano da nije bio sav bez daha. Bio je bez daha od samog penjanja uz stepenice i itavo vrijeme dok je traio one svoje inicijale bez prestanka je teko disao, kroz one svoje smijene i tune nosnice, sve jednako govorei meni i Stradlateru da izvuemo iz Penceyja sve to moemo. Boe, Phoebe! Ne znam kako da ti to objasnim. Naprosto mi se nije svialo nita od svega onoga to se dogaalo u Penceyju. Ne znam kako da ti to objasnim.

385/486

Phoebe je na to neto odgovorila, ali nisam uo to. Usta su joj bila priljubljena uz sam jastuk, tako da nisam mogao uti to kae. - to? - rekao sam. - Odmakni ta usta od tog jastuka, nita ne ujem kad tako govori. - Tebi se ne svia nita od svega to se dogaa. Kad je to rekla, obuzela me jo vea potitenost. - Svia mi se. Svia mi se. Zato, do vraga, tako govori? - Zato to ti se nita ne svia. Ne voli nijednu kolu. Ne voli milijun drugih stvari. Ne voli! - Volim! Eto, u tome grijei... to je tono ono u emu grijei! Kog vraga ti treba da tako govori? - odgovorio sam. Ljudi, kako sam bio potiten! - Zato to ne voli - rekla je. - Eto, reci bar jednu stvar. - Jednu stvar? Jednu stvar koju volim? rekao sam. - U redu.

386/486

Nevolja je bila u tome to nisam bio u stanju da se koncentriram kako treba. Ponekad je ovjeku teko da se koncentrira. - Misli jednu stvar koju jako volim? - upitao sam je. Nije mi, meutim, odgovorila. Leala je u nekom aavom poloaju, ak tamo negdje na drugom kraju kreveta, nekih tisuu kilometara daleko. - Hajde, odgovori mi - rekao sam. - Da ti kaem neto to jako volim ili neto to volim tek tako? - Neto to jako voli. - U redu - rekao sam. Vrag je, meutim, bio u tome to se nisam mogao koncentrirati. Nisam mogao misliti ama ba ni na to osim na one dvije asne sestre koje su hodale naokolo skupljajui novac u one stare otrcane slamnate koare. Naroito na onu koja je nosila naoare s onim elinim okvirom. I na onog djeaka to sam ga upoznao u Elkton Hillsu. Bio je u Elkton Hillsu jedan djeak po imenu James Castle, koji nije htio

387/486

povui neto to je rekao o onom strano umiljenom momku, nekom Philu Stabileu. James Castle ga je nazvao uobraenkom i jedan od onih ljigavih Stabileovih prijatelja otiao je i otkucao to Philu. Onda je Stabile, sa est-sedam drugih odvratnih tipova, otiao dolje u Jamesovu sobu, uao, zakljuao ona prokleta vrata i pokuao ga prisiliti da povue ono to je rekao. Ovaj, meutim, nije htio. Tada su se okomili na njega. Neu vam priati to su radili s njim - previe je gadno - ali ni nakon toga nije htio da povue rije, stari James Castle. A trebali ste ga vidjeti. Bio je to sitan i slabaan djeak, sama kost i koa, ruke kao olovke, nita deblje. to je konano uradio, umjesto da povue rije, skoio je kroz prozor. Ja sam bio u kupaoni pod tuem, a ipak sam ga uo kad je tresnuo o zemlju. Pomislio sam, meutim, da je nekome valjda neto ispalo kroz prozor - radio, pisai stol ili neto slino, a ne djeak ili tako neto. Onda sam

388/486

uo kako svi tre kroz hodnik i niz stubite, pa sam obukao kupai ogrta i takoer otrao dolje. to sam vidio, vidio sam starog Jamesa Castlea kako lei nasred onih kamenih stepenica. Bio je mrtav, zubi i krv bili su mu rasuti svuda naokolo, i nitko se nije usuivao da mu prie. Imao je na sebi onaj pulover s visokim ovratnikom koji sam mu bio posudio. Tipovima koji su bili s njim u sobi nije se dogodilo nita, bili su samo iskljueni iz kole. Nisu ih ak ni strpali u zatvor. To je bilo manje-vie sve na to sam mogao misliti. Na one dvije redovnice to sam ih vidio dok sam dorukovao i tog djeaka, Jamesa Castlea, koga sam poznavao u Elkton Hillsu. U itavoj je toj stvari najudnije to sam tog Jamesa Castlea jedva i poznavao, ako ve elite znati istinu. Bio je to jedan od onih sasvim tihih djeaka. Iao je sa mnom na matematiku, ali sjedio je ak tamo negdje na drugom kraju sobe i rijetko je

389/486

ustajao da odgovara ili izlazio pred plou, i te stvari. Neki djeaci u koli rijetko ustaju da odgovaraju ili izlaze pred plou. Mislim da sam s njim razgovarao svega jedan jedini put, i to onda kad me upitao hou li mu posuditi onaj pulover. Malo je nedostajalo pa da me na mjestu udari kap kad me to upitao, tako sam se bio iznenadio. Dobro se sjeam da sam upravo prao zube u kupaoni kad me to upitao. Rekao mi je da dolazi neki njegov roak koji e ga povesti na vonju autom, i to ja znam to. Nisam imao pojma da on uope zna da ja imam neki takav pulover s visokim ovratnikom. Sve to sam znao o njemu bilo je to da je njegovo prezime bilo uvijek ispred mojeg prilikom prozivanja. Cabel R., Cabel W, Castle, Caulfield... jo se toga sjeam. Ako ve elite znati istinu, malo je nedostajalo pa da mu ne posudim onaj pulover. Samo zbog toga to ga nisam bolje poznavao.

390/486

- to? - upitao sam staru Phoebe. Neto mi je rekla, ali je nisam uo. - Nisi uope u stanju da se sjeti neke takve stvari. -Jesam. Jesam. U stanju sam. - Dobro, daj onda! - Volim Allieja - rekao sam. - I volim raditi upravo ovo to sada inim. Sjediti s tobom, priati i misliti o raznim stvarima i... - Allie je mrtav... Uvijek to kae! Ako je netko ve mrtav i u nebu, onda doista nema... - Znam da je mrtav! Misli da ne znam? Ali ga svejedno mogu voljeti, zar ne mogu? To to je netko mrtav jo ne znai da ga ovjek treba prestati voljeti, zaboga... osobito ako je taj netko bio tisuu puta bolji od ljudi za koje ovjek zna da su ivi, i sve. Stara Phoebe nije nita odgovorila. Kad ne moe nai odgovor, ne kae ni jedne jedine rijei. - Evo, volim ovo sada - rekao sam. - Hou rei, upravo ovo sada. Sjediti ovdje s tobom,

391/486

naklapati tek onako o svemu i svaemu i izvoditi... - To nije nita stvarno. - To je itekako stvarno! Naravno da jest. Zato, do vraga, ne bi bilo? Ljudi uvijek za sve govore da nije stvarno. Ve mi je pun kofer svega toga. - Nemoj psovati. U redu, reci neto drugo. Reci neto to bi volio biti. Kao, na primjer, uenjak. Ili pravnik, ili neto slino. - Ne bih mogao biti uenjak. Nisam nekako stvoren za nauku. - Dobro, onda pravnik... kao tata. - Pravo je, mislim, dobra stvar... ali nekako me ne privlai - odgovorio sam. Hou rei, pravnici su kako treba ako idu naokolo i spaavaju ivote nevinih ljudi i tome slino, ali ovjek, ako je pravnik, ne radi takve poslove. to radi, mlati pare, igra golf i brid, kupuje auto, ispija martinije i dri se kao ne znam kako veliki drmator. Ali, ima jo toga. ak i ako ide naokolo i spaava

392/486

ljudske ivote, i te stvari, kako e znati da li to radi zato to doista eli spaavati ljudske ivote, ili to ini zato to ti je prava elja da postane uveni pravnik, da te svi tapu po ramenima i estitaju ti na sudu poto se prokleti proces zavri, novinari i svi ostali, kako se to moe vidjeti u onim odvratnim filmovima? Kako e znati da nisi obian licemjer? Nevolja je u tome to to ne moe znati! Nisam ba sasvim siguran da je stara Phoebe znala o kom vragu priam. Hou rei, ipak je jo samo dijete, i nita drugo. Ali je, ako nita drugo, sluala. A ako netko bar slua, stvar odmah nije tako loa. - Tata e te ubiti. Ubit e te - rekla je. Meutim, nisam je sluao. Razmiljao sam o neemu drugom ... o neemu ludom. - Zna li to bih elio biti? - rekao sam. Zna li to bih elio biti? Hou rei, kad bi me netko stavio pred neki vraji izbor? - Sto? Samo nemoj psovati.

393/486

- Zna li onu pjesmu Ako netko ulovi nekog dok kroz ito ide? elio bih... - To ide ovako: Ako netko sretne nekog dok kroz ito ide -rekla je Phoebe. - To je pjesma Roberta Burnsa. - Znam da je to pjesma Roberta Burnsa. Imala je, meutim, pravo. Tekst doista glasi Ako netko sretne nekog dok kroz ito ide. Tada to, meutim, nisam znao. - Mislio sam da glasi ako netko ulovi nekog - rekao sam. - Sad svejedno, stalno zamiljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom itnom polju. Na tisue male djece, a nikoga u blizini... nikog odraslog, mislim... osim mene. A ja stojim na samom rubu jedne grozne provalije. to mi je dunost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji... hou rei, ako netko tri ne gledajui kuda ide, ja moram iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve to bih radio itavog dana. Da budem takav neki

394/486

lovac u itu. Znam da je to ludo, ali je to jedino to bih doista elio biti. Znam da je ludo. Stara Phoebe nije dugo vremena rekla nita. Zatim, kad je konano progovorila, sve to je rekla bilo je: - Tata e te ubiti. - Nije mi nimalo stalo i da me ubije rekao sam. Zatim sam ustao s kreveta jer, to mi je palo na pamet da uradim, palo mi je na pamet da telefoniram onom momku koji mi je bio nastavnik engleskog jezika u Elkton Hillsu, gospodinu Antoliniju. Znao sam da sad ivi u New Yorku. Napustio je Elkton Hills. Dobio je mjesto nastavnika engleskog na newyorkom univerzitetu. - Trebam obaviti jedan telefonski razgovor - rekao sam Phoebe. - Odmah u se vratiti. Nemoj zaspati. - Nisam htio da zaspi dok ja budem u dnevnoj sobi. Znao sam da nee, ali rekao sam to svejedno, tek toliko da stvar bude sigurna.

395/486

Dok sam iao prema vratima, Phoebe je uzviknula: - Holdene! - Okrenuo sam se. Sjedila je uspravno u krevetu. Izgledala je neobino lijepo. - Uzimam sate iz podrigivanja kod one djevojice, Phyllis Margulies - rekla je. Sluaj! Sluao sam i uo sam neto, ali nije bilo nita osobito. - Dobro je - rekao sam. Zatim sam otiao u dnevnu sobu i nazvao onog svog na stavnika, gospodina Antolinija.

23
Na telefonu sam bio super kratak jer sam se bojao da me roditelji ne zateknu usred razgovora. To se, meutim, nije dogodilo. Gospodin Antolini je bio veoma ljubazan. Rekao je da mogu odmah doi k njemu, ako elim. Mislim da sam, po svemu sudei, digao iz kreveta i njega i njegovu enu, jer im je trebalo vraki mnogo vremena da se jave. Prvo to me je upitao bilo je da se nije neto dogodilo, a ja sam rekao da nije. Rekao sam mu, ipak, da su me izbacili iz Penceyja. Mislio sam, kad je stvar ve takva, da mu mogu i kazati. On je, kad je to uo, rekao samo: Gospode Boe! - Uvijek je posjedovao prilian smisao za humor, i tome slino. Rekao mi je neka odmah doem ravno k njemu, ako elim.

397/486

Bio je to valjda najbolji nastavnik od svih koje sam ikad imao, taj gospodin Antolini. Bio je mlad, moda tek neto stariji od mog brata D.B.-a, i ovjek se mogao zadirkivati s njim a da ne izgubi ono potrebno potovanje prema njemu. On je bio taj koji je konano podigao onog djeaka koji je skoio kroz prozor, onog Jamesa Castlea o kome sam vam priao. Stari Antolini opipao mu je puls, i sve, a onda je skinuo kaput, prebacio ga preko Jamesa Castlea i odnio ga na rukama ak tamo u ambulantu. Nije se uope obazirao na to to e mu kaput ostati sav krvav. Kad sam se vratio u D.B.-ovu sobu, Phoebe je upalila radio. Iz njega se ula neka plesna glazba. Pustila ga je, meutim, da svira sasvim tiho, da djevojka ne uje. Trebali ste je vidjeti. Sjedila je na samoj sredini kreveta, na pokrivau, onako podvijenih nogu kako to ine oni tipovi u jogi. Sluala je glazbu. Doista me obara.

398/486

- Hajde - rekao sam. - Jesi li raspoloena za ples? - Uio sam je plesati i sve te stvari jo dok je bila sasvim mala beba. Odlina je plesaica. Hou rei, nauio sam je samo neke osnovne stvari. Ostalo je nauila uglavnom sama. Ne moete tek tako nauiti nekoga da plee kako treba. - Ima cipele na nogama - rekla je. - Skinut u ih. Hajde. Skoila je s kreveta, priekala da izujem cipele, a zatim smo neko vrijeme plesali. Plee doista fantastino. Ne volim ljude koji pleu s malom djecom, jer to uvijek i cijelo vrijeme izgleda grozno. Hou rei, kad se naete negdje u nekom restoranu i vidite nekog starca kako izvodi svoje dijete na plesni podij. Takvi obino iz nespretnosti stalno podiu djetetu haljinu na leima, a dijete i tako nema veze s plesom, i sve to izgleda uasno, ali ja nikad s Phoebe ne pleem na javnim i takvim mjestima. Mi samo onako izvodimo po kui. Osim toga, s

399/486

njom vam je uope druga stvar, jer ona zna plesati. Zna pratiti sve to radite. Hou rei, zna ako je drite vrsto privijenu, tako da nije vano to su vam noge mnogo due. Uvijek e ostati uz vas. Moete mijenjati korak, izvoditi svakakve seljake figure, pa ak i plesati pomalo neto kao bugi, uvijek e vas pratiti. Moete plesati ak i tango, tako mi Boga. Otplesali smo valjda etiri plesa. Izmeu plesova zna nasmijati ovjeka da pukne od smijeha. Ostaje tono u poziciji. Ne eli ak ni razgovarati, niti bilo to. Tako morate i vi stajati kao kip i ekati dok orkestar ponovno ne zasvira. To me obara s nogu. Ne smijete se ak ni nasmijati, niti bilo to slino. Sad, bilo kako bilo, otplesali smo oko etiri plesa, a zatim sam ugasio radio. Phoebe je skoila natrag u krevet i uvukla se pod pokriva. - Napredujem, zar ne? - upitala je.

400/486

- I te kako - rekao sam i ponovno sjeo pokraj nje na krevet. Bio sam kao pomalo zadihan. Toliko sam puio da sam bio gotovo bez daha. Ona se nije zadihala ama ba nimalo. - Opipaj mi elo - uzviknula je, iznenada. - Zato? - Opipaj ga. Opipaj ga samo jednom. Poloio sam joj ruku na elo. Nisam, meutim, nita osjetio. - Zar ti se ne ini kao da imam temperaturu? - upitala me je. - Ne. Zar misli da je ima? - Da. inim to namjerno. Opipaj jo jednom. Ponovo sam joj opipao elo. Nisam jo uvijek nita osjeao, ali sam rekao: - Mislim da sad poinje. - Nisam elio da dobije neki kompleks inferiornosti. Klimnula je glavom. - Mogu uiniti da se popne preko termometra.

401/486

- Termometra. Tko te to nauio? - Alice Holmborg mi je pokazala kako se to radi. Prekrsti noge, zadri dah i misli na neto veoma, veoma vrue. Radijator ili neto slino. Onda ti se itavo tijelo tako upali da moe nekome opriti ruku. To me oborilo. Trgnuo sam ruku s njezinog ela kao da sam u bogzna kakvoj opasnosti. - Hvala ti to si me upozorila - rekao sam. - Oh, tebi ne bih oprila ruku. Prestala bih prije nego to postane previe... Pssst! Uspravila se u krevetu, brzo kao sam vrag. Vraki sam se uplaio kad je to uinila. - ta se dogodilo? - upitao sam. - Ulazna vrata - rekla je onim svojim glasnim apatom. - Oni su! Brzo sam skoio, pretrao preko sobe i ugasio svjetiljku nad stolom. Zatim sam ugasio cigaretu o cipelu i gurnuo je u dep. Nakon toga poeo sam kao lud mahati rukama kroz zrak da rastjeram dim - nisam

402/486

trebao puki, za ime Boje! Zgrabio sam cipele, uvukao se u ormar i zatvorio vrata. Ljudi moji, srce mi je udaralo kao aavo! uo sam kako majka ulazi u sobu. - Phoebe! - rekla je. - Dosta je toga. Vidjela sam svjetlo, mlada gospoice. - Zdravo! - uo sam kako odgovara Phoebe. - Nisam mogla zaspati. Jeste li se lijepo proveli? - Izvanredno - odgovorila je majka, ali se moglo osjetiti da ba ne misli tako. Ona se ne zabavlja osobito kad tako nekamo izae. Zato si budna, ako smijem pitati? Je li ti bilo dovoljno toplo? - Bilo je dovoljno toplo. Jednostavno nisam mogla zaspati. - Phoebe, da nisi sluajno ovdje puila cigaretu? Recite mi istinu, molim, gospoice. - to? - rekla je Phoebe. - Jesi li me ula?

403/486

- Zapalila sam jednu, samo na sekundu. Povukla sam samo jedan dim. Onda sam je bacila kroz prozor. - A zato, ako smijem pitati? - Nisam mogla zaspati. - Ne svia mi se to, Phoebe. Ne svia mi se to nimalo -rekla je majka. - eli li jo jednu deku? - Ne hvala. 'Ku no - rekla je Phoebe. Pokuavala je da je se otarasi, to je bilo oito. - Kakav je bio film? - upitala je majka. - Odlian. Samo mi je Alicina mama smetala. Stalno se naginjala preko mene i pitala Alicu da li ima anginu, za vrijeme cijelog filma. Vratili smo se kui taksijem. - Daj da ti opipam elo. - Nisam nita uhvatila. Nije joj bilo nita. Samo ta njezina majka... - Dobro. Sad spavaj. Kakva je bila veera? - Blesava - odgovorila je Phoebe. - ula si to je otac rekao o upotrebi te rijei. to je u njoj bilo blesavo? Imala si

404/486

divan janjei kotlet. Prela sam itavu Lexington aveniju da ga... - Janjei kotlet je bio perfektan, ali Charlene uvijek die u mene kad god poloi neto na stol. Die ravno u jelo. Die u sve. - Dobro. Sad spavaj. Daj majci poljubac. Jesi li se pomolila? - Jo dok sam bila u kupaoni. 'Ku no! - Laku no. A sad odmah spavaj. Glava me boli, mislim da e mi pui - rekla je majka. Nju glava boli vrlo esto. Doista. - Uzmi nekoliko aspirina - rekla je stara Phoebe. - Holden se vraa u srijedu, zar ne? - Koliko ja znam. A sad se pokrij. Skroz. uo sam kako majka izlazi iz sobe i zatvara vrata. Priekao sam nekoliko minuta, a onda sam se izvukao iz ormara. Dok sam izlazio, sudario sam se s Phoebe, jer je vladao mrkli mrak a ona je bila izala iz kreveta da mi kae kako je majka otila. - Jesam li te udario? - upitao sam je. Morao sam aptati jer su sad obadvoje bili

405/486

kod kue. - Moram se nekako izvui odavde rekao sam. Napipao sam u tami rub kreveta, sjeo na njega i poeo obuvati cipele. Bio sam prilino nervozan, priznajem. - Nemoj ii sada - apnula je Phoebe. ekaj dok zaspi. - Neu. Idem sad. Sad je najbolje vrijeme - rekao sam. -Ona e biti u kupaoni, a tata e sluati vijesti, ili neto slino. Sad je najbolje vrijeme. -Jedva mi je polo za rukom da sveem vezice, tako sam bio prokleto nervozan. Nije da bi me ubili i ili neto slino, kad bi me uhvatili u kui, ali bila bi to vrlo neugodna situacija. - Gdje si, do vraga? - rekao sam Phoebe. Bilo je tako mrano da je uope nisam mogao vidjeti. - Ovdje. - Stajala je tik do mene. A nisam je uope vidio. - Ostavio sam kofere na kolodvoru - rekao sam. - Sluaj. Ima li kakve love, Phoebe? Praktino sam vorc.

406/486

- Imam samo novac za Boi. Za poklone, i te stvari. Jo uope nisam ila u kupovinu. - Oh. - Nisam htio da joj uzmem njezin boini novac. - Je li ti potreban? - upitala je. - Ne elim ti uzeti tvoj boini novac. - Mogu ti posuditi neto - rekla je. Zatim sam je uo kako se mota oko D.B.-ova pisaeg stola, otvara milijun nekih ladica i pipa rukama naokolo. Bio je mrak kao u rogu, takva je tama vladala u sobi. - Ako ode, nee me vidjeti u onom komadu rekla je. Glas joj je zvuao udno dok je to govorila. - Hou. Neu otii dok te ne vidim. Misli da bih dopustio da mi promakne taj komad? - rekao sam. - Zna to u u uraditi, ostat u kod gospodina Antolinija vjerojatno do utorka uveer. Onda u doi kui. Ako mi se prui prilika, telefonirat u ti.

407/486

- Evo - rekla je Phoebe. Pokuavala je da mi da novac, ali nije mogla pronai moju ruku. - Gdje si? Gurnula mi je novac u aku. - Hej, ne treba mi ovoliko - rekao sam. Daj mi samo dva dolara, to je sve. Bez ale, evo ti. - Pokuao sam joj vratiti novac, ali nije ga htjela primiti. - Moe uzeti sve. Vratit e mi. Donesi mi kad doe na predstavu. - Koliko ima toga, za ime Boje? - Osam dolara i osamdeset pet centi. Ne, ezdeset pet centi. Potroila sam neto. Tada sam, odjednom, zaplakao. Nisam se mogao savladati. Plakao sam tako da me nitko nije mogao uti, ali plakao sam. Stara Phoebe se uplaila kao sam vrag kad sam zaplakao, prila mi i pokuavala me utjeiti, ali kad ovjek jednom pone, onda ne moe tek tako prestati. Jo uvijek sam, tako plaui, sjedio na rubu kreveta. Phoebe mi je

408/486

prebacila ruku oko vrata, a ja sam zagrlio nju, ali trebalo mi je dosta vremena da prestanem. Mislio sam da u se uguiti ili to ja znam to. Ljudi moji, kako sam vraki uplaio jadnu staru Phoebe! Prozor je bio otvoren i osjeao sam kako sva drhti, jer na sebi nije imala nita osim pidame. Pokuao sam je natjerati da se vrati u krevet, ali nije htjela. Konano sam se nekako smirio, ali za to mi je trebalo doista mnogo, mnogo vremena. Zatim sam zakopao preostalu dugmad na kaputu. Rekao sam da u joj se redovito javljati. Rekla mi je da mogu spavati kod nje ako elim, ali sam rekao da neu, bit e bolje da se izgubim, gospodin Antolini me eka, i te stvari. Zatim sam izvukao iz depa na kaputu onu lovaku kapu i dao je njoj. Ona oboava takve lude kape. Nije ju htjela uzeti, ali natjerao sam je. Kladio bih se da je spavala s tom kapom na glavi. Zaista voli takvu vrstu pokrivala. Zatim sam joj

409/486

ponovno rekao da u je nazvati im mi se prui prilika, a onda sam otiao. Bilo je, iz nekog razloga, mnogo lake izvui se iz kue nego to je bilo uvui se u nju. Kao prvo, sad mi je bilo sve ravno do mora hoe li me uhvatiti ili nee. Doista jest. Ako me uhvate, uhvate, mislio sam. Gotovo sam, na neki nain, prieljkivao da se to dogodi. Umjesto da pozovem lift, siao sam niz stepenice, i to niz ono stranje stubite. Gotovo sam slomio vrat sudarajui se s oko deset milijuna kanti za smee, ali sam se izvukao zdrav i itav. Liftboj me uope nije vidio. Vjerojatno ivi u uvjerenju da sam jo uvijek gore kod Dicksteinovih.

24
Gospodin i gospoda Antolini ivjeli su u jednom vrlo raskonom stanu, tamo kraj Sutton Placea, sa dvije stepenice na ulazu u dnevnu sobu, s barom i tko zna ime jo. Bio sam tamo vie puta zato to je - nakon to sam napustio Elkton Hills - gospodin Antolini prilino esto dolazio k nama na veeru, da vidi kako napredujem. Tada jo nije bio oenjen. Kasnije, kad se oenio, esto sam igrao tenis s njim i gospodom Antolini, dolje, u westsideskom teniskom klubu, u Forest Hillsu, na Long Islandu. Gospoda Antolini bila je kuhana i peena u tom kraju. Nije znala to e s lovom. Bila je oko ezdeset godina starija od gospodina Antolinija, ali inilo se da se sasvim dobro slau. Oboje su bili pravi intelektualci, osobito gospodin

411/486

Antolini, s tim to je on u drutvu uvijek djelovao vie nekako duhovitokozerski nego intelektualno, neto kao D.B. Gospoda Antolini bila je uvijek preteno ozbiljna. Ima prilino teku astmu. Oboje itaju sve D.B.ove pripovijetke - gospoda Antolini takoer i kad se D.B. spremao krenuti u Hollywood, gospodin Antolini mu je telefonirao i nagovarao ga da ne ide. Meutim, ipak je otiao. Gospodin Antolini je rekao da ovjek koji zna pisati kao D.B. nema to traiti u tamo nekom Kollywoodu. To je, u stvari, ono isto to sam i ja uvijek govorio. Odetao bih se tamo do njihove kue jer nisam elio da od novca to mi ga je dala Phoebe potroim ni centa vie nego to je neophodno, ali sam se, kad sam izaao na ulicu, osjetio nekako udnovato. Nekako kao omamljen. Zato sam uzeo taksi. Nisam htio, ali ipak sam to uinio. Grdno sam se namuio dok sam samo pronaao taksi.

412/486

Stari gospodin Antolini osobno mi je otvorio vrata kad sam pozvonio - nakon to me je liftboj konano pustio u lift, hulja jedna! Na sebi je imao kuni ogrta i papue, a u ruci je drao au viskija sa sodom. Bio je ovjek s puno ukusa, a uz to je volio popiti. - Holdene, mladiu moj - rekao je. - Boe, pa porastao je jo dobrih pola metra. Drago mi je to te vidim. - Kako ste, gospodine Antolini? Kako je gospoda Antolini? - Obadvoje smo kao puka. Daj mi taj kaput. - Svukao mi je kaput i objesio ga na vjealicu. - Oekivao sam da u te vidjeti s novoroenetom u rukama. Bez kue i kuita. Snjene pahuljice na trepavicama. On ponekad zna biti prilino duhovit. Okrenuo se i viknuo u kuhinju: - Lillian! Hoe l' skoro kava? - Lillian je bilo ime gospode Antolini. - Gotova je - odgovorila mu je, takoer viui. - Je li to Holden? Holdene, zdravo!

413/486

- Zdravo, gospodo Antolini. Svi koji su dolazili u njihovu kuu morali su uvijek vikati. To zbog toga to njih dvoje nisu nikad bili u isto vrijeme u istoj sobi. Bilo je to zabavno na svoj nain. - Sjedni, Holdene - rekao je gospodin Antolini. Na njemu se vidjelo da je ve malo podmazan. Soba je izgledala kao da su upravo ispratili neko vee drutvo. ae i tanjurii s kikirikijem stajali su svuda naokolo. Oprosti to sve ovo ovako izgleda - rekao je. Zabavljali smo ovdje neke prijatelje gospode Antolini, neko drutvo iz Buffala... krdo bufala, u stvari. Nasmijao sam se, a gospoda Antolini mi je doviknula neto iz kuhinje. Nisam, meutim, uo to. - to je rekla? - upitao sam gospodina Antolinija. - Rekla je da je ne gleda kad ude u sobu. Upravo se izvukla iz kreveta. Uzmi cigaretu. Pui li ve?

414/486

- Hvala - rekao sam i uzeo cigaretu iz kutije koju mi je pruio. - Tek tu i tamo. Spadam medu umjerene puae. - U to sam siguran - rekao je. Pripalio mi je cigaretu velikim upaljaem koji je stajao na stolu. - Tako. Ti i Pencey ste se, dakle, razveli - rekao je. Uvijek je govorio na takav nain. To me ponekad silno zabavljalo, a ponekad nije. Nekako je to malo preesto inio. Ne elim rei da nije bio duhovit, ili neto slino tome - bio je - ali ovjeku ponekad ide na ivce kad netko stalno govori stvari kao Ti i Pencey ste se razveli. D.B. to, ponekad, takoer previe esto ini. - Gdje je zapelo? - upitao me je gospodin Antolini. -Kako si proao iz engleskog? Pokazat u ti vrata po kratkom postupku ako ujem da si okinuo iz engleskog, ti, mali as u pisanju sastavaka! - Oh, iz engleskog sam proao bez greke. Radili smo, meutim, najvie literaturu. U itavom polugoditu napisao sam valjda

415/486

svega dva sastavka - odgovorio sam. - Pao sam, meutim, iz usmenog izraavanja. Imali smo takav neki obavezan predmet, usmeno izraavanje. Iz toga sam pao. - Zato? - Ma ne znam. - Nisam bio ba raspoloen da se uputam u to. Jo uvijek sam se osjeao nekako omamljen, ili kako ve da to opiem, i odjednom me uhvatila paklena glavobolja. Doista jest. Vidjelo se, meutim, da ga to zanima, pa sam mu ispriao neto o tome. To vam je takav neki predmet na kojem svaki djeak u razredu mora ustati i pred svima odrati govor. Znate ve. Sasvim spontano, i te stvari. A ako se onaj tko govori udalji od teme ili slino, trebate mu doviknuti Digresija! to bre moete. To me dovodilo do ludila. Iz tog sam predmeta dobio topa. - Zato? - Ma ne znam ni sam. Ona stvar s digresijama ila mi je na ivce. Ne znam. Nevolja je sa mnom u tome to mi se svia kad se netko

416/486

udaljava od glavne teme. To je mnogo zanimljivije. - Zar je tebi svejedno ako se netko, kad ti neto pria, ne dri onoga o emu ti govori? - Oh, naravno. Volim kad se netko dri onoga o emu govori, i sve to. Ali ne volim kad se netko previe dri toga. Ne znam. Mislim da ne volim kad se netko itavo vrijeme strogo dri teme. Djeaci koji su pokupili najbolje ocjene iz usmenog izraavanja bili su oni koji se cijelo vrijeme niti jednom nisu udaljili od predmeta - to priznajem. Ali bio je tamo jedan djeak, neki Richard Kinsella. Taj se nikad nije mnogo drao teme i svi su mu uvijek dovikivali Digresija! Bilo je to uasno jer je, prije svega, taj Richard Kinsella bio veoma nervozan djeak - mislim, doista veoma nervozan djeak - i usne su mu uvijek zadrhtale kad god bi na njega doao red da dri govor, i jedva ste ga mogli uti ako ste sjedili negdje u zadnjem redu. Poto bi mu usne malo

417/486

prestale drhtati, meni su se njegovi govori sviali vie od drugih. On je, meutim, takoer pao iz tog predmeta. Dobio je 1 plus zato to su mu svi bez prestanka i cijelo vrijeme dovikivali Digresija! Jednom je, na primjer, drao predavanje o nekoj tamo farmi koju je njegov otac kupio u Vermontu. Stalno su mu vikali Digresija! u toku itavog govora, a onaj nastavnik, gospodin Vinson, dao mu je nedovoljan jer nije rekao kakve se sve ivotinje i povre, i takva uda, uzgajaju na toj farmi. to je radio taj Richard Kinsella, poeo je govoriti o svemu tome, a onda je odjednom poeo priati o nekom pismu koje je njegova majka dobila od njegova ujaka, i kako je taj njegov ujak dobio poliomielitis, i sve to uz to ide, kad je imao etrdeset dvije godine, pa nije nikom doputao da ga posjeuje u bolnici jer nije elio da ga tko vidi onako utegnutog u steznik. Sve to nije imalo mnogo veze sa farmom - priznajem ali je bilo lijepo. Lijepo je kad vam netko

418/486

pria o svom ujaku. Naroito kad netko pone priati o oevoj farmi, a onda odjednom osjeti da ga njegov ujak vie zanima. Hou rei, nije poteno vikati bez prestanka Digresija! kad ovjek lijepo govori i sav je uzbuen... ne znam. Teko je to objasniti. Uostalom, i nisam imao ba mnogo volje da pokuavam. Prije svega, iznenada me je uhvatila ta strahovita glavobolja. Molio sam se Bogu da se stara gospoa Antolini konano pojavi s tom kavom. To je stvar koja moe iz koe da me istjera - hou rei, kad netko kae da je kava ve gotova a nije. - Holdene... samo jedno kratko, pomalo dosadno, pedagoko pitanje: zar ne misli da sve ima svoje vrijeme i mjesto? Zar ne misli da ovjek, ako ve pone priati o oevoj farmi, treba i da se dri te teme, a ne da zastrani i da ti pria o steznicima svog ujaka? Ili da je, ako je ujakov steznik ve tako provokativan predmet, trebalo da izabere tu temu za razgovor... a ne farmu!

419/486

Nisam bio ba raspoloen da sad tu razmiljam i odgovaram. Boljela me glava i osjeao sam se odvratno. Nekako me je bio poeo i eludac boljeti, ako ve elite znati istinu. - Da... ne znam ni sam. Mislim da bi trebalo. Hou rei, mislim da bi trebao kao temu razgovora izabrati ne farmu ve svog ujaka, ako ga je ve to najvie zanimalo. Ali htio sam rei da najee ovjek ne zna to ga najvie zanima sve dok ne pone govoriti o neemu to ga ne zanima najvie. Hou rei, tu se ponekad ne moe nita uiniti. Moje je miljenje da ovjeka treba ostaviti na miru ako je ono to govori zanimljivo i ako se zbog neega uzbuuje. Volim kad se netko zbog neega uzbuuje. To je lijepo. Vi naprosto niste poznavali tog nastavnika, gospodina Vinsona. On je ponekad bio u stanju da vas dovede do ludila, on i itav onaj prokleti razred. Hou rei, bez prestanka je i cijelo vrijeme govorio

420/486

da zaokruite [pojednostavite svoje izlaganje. S nekim stvarima to se naprosto ne moe uiniti. Hou rei, teko je ovjeku neto zaokruiti i pojednostaviti samo zbog toga to to netko eli. Vi niste poznavali tog ovu, gospodina Vinsona. Hou rei, bio je vrlo inteligentan i sve to god hoete, ali bilo je oito da nema mnogo mozga. - Kava, gospodo, konano - rekla je gospoda Antolini. Ula je u sobu nosei posluavnik s kavom i kolaima. -Holdene, nemoj se zagledati u mene. Izgledam kao udo. - Zdravo, gospodo Antolini - rekao sam. Htio sam ustati, i sve, ali me gospodin Antolini uhvatio za kaput i povukao nazad. Kosa gospode Antolini bila je puna onih limenih viklera i nije uope bila naminkana, niti bilo to. Nije izgledala ba prekrasno. Izgledala je prilino stara, i sve. - Ostavit u ovo ovdje. Vi samo navalite, vas dvojica -rekla je. Spustila je posluavnik

421/486

dolje na stoli, odgurnuvi ae s puta. Kako je mama, Holdene? - Dobro je, hvala. Nisam je vidio dosta dugo, ali zadnji put... - Dragi, ako Holdenu bude potrebno neto, sve je u ormaru za rublje. Na najvioj polici. Ja idem u krevet. Iscrpljena sam rekla je gospoda Antolini. Tako je, uostalom, i izgledala. - Hoete li vi momci znati sami namjestiti krevet? - Pobrinut emo se za sve sami. Ti samo bje' u postelju - rekao je gospodin Antolini. Poljubio je gospodu Antolini, a ona mu je rekla laku no i otila u spavau sobu. Njih su dvoje uvijek ljubili jedno drugo pred svijetom. Popio sam nepunu alicu kave i pojeo otprilike pola nekakvog kolaa koji je bio tvrd kao kamen. Stari gospodin Antolini nije, meutim, uzeo nita osim jo jednog viskija sa sodom. On ih, treba rei, pravi vrlo jake, to se vidjelo. Na najboljem je putu da

422/486

postane alkoholiar, ako ne bude pazio to radi. - Ruao sam s tvojim ocem prije nekoliko tjedana - rekao je iznenada. - Jesi li to znao? - Ne, nisam. - Svjestan si, naravno, da je on strahovito zabrinut za tebe? - Znam to. Znam da jest - rekao sam. - Izgleda da je upravo prije nego to mi je telefonirao dobio dugo, prilino muno pismo od tvog posljednjeg upravitelja, u kojem je pisalo da ne pokazuje ni najmanje zanimanje, niti se trudi. Markira. Dolazi nespreman na nastavu. Openito, da si apsolutna... - Nisam markirao. Nije bilo doputeno markirati. S nekih predmeta sam izostajao, vrlo rijetko, kao na primjer s onog usmenog izraavanja o kojem sam vam priao, ali nisam markirao. Nisam bio nimalo raspoloen da diskutiram o tome. Od kave mi je bol u

423/486

elucu popustila, ali ona strahovita glavobolja jo uvijek me drala. Gospodin Antolini je pripalio novu cigaretu. Puio je kao narkoman. Zatim je rekao: - Iskreno govorei, ne znam kog vraga da ti kaem, Holdene. - Znam. Sa mnom je veoma teko razgovarati. Svjestan sam toga. - Imam osjeaj da se pribliava nekoj vrsti strahovitog, strahovitog pada. Ali doista ti ne bih znao tono rei kakve vrste... Slua li me uope? - Da. Bilo je oito da se pokuava koncentrirati. - Moe doivjeti pad te vrste da se pretvori u ovjeka koji, sa trideset godina, sjedi u baru i mrzi svakoga tko ude, a izgleda kao da je mogao igrati nogomet u koledu. I moda e prikupiti upravo dovoljno obrazovanja da mrzi ljude koji kau: To nas dvojica drimo u diskretnosti. A moda e opet zavriti u nekoj poslovnici, gaajui

424/486

spojnicama za papir najbliu stenografkinju. Ne znam, naprosto. Samo, zna li ti uope to ti hou rei? - Da. Naravno - rekao sam. I doista sam znao. - Samo, kad govorite o toj mrnji, niste u pravu. Hou rei, to da mrzim nogometae, i sve takve. Doista se varate. Ja ne mrzim mnogo ljudi. to se moe dogoditi, mogu mrziti jedno kratko vrijeme, kao onog tipa Stradlatera kojeg sam poznavao u Penceyju, i onog drugog, Roberta Ackleyja. Mrzio sam ih ponekad, to priznajem, ali to kod mene nikad ne traje dugo, to hou rei. Nakon odreenog vremena, ako ih nisam viao, ako se nisu pojavljivali u mojoj sobi ili ako ih nekoliko dana nisam vidio u blagovaonici, nekako bi mi poeli nedostajati. Hou rei, nekako su mi nedostajali. Gospodin Antolini nije neko vrijeme nita rekao. Ustao je, uzeo jo jednu kockicu leda i ubacio je u au, a zatim je ponovno sjeo. Bilo je oito da razmilja. Ja sam, sa svoje

425/486

strane, arko elio da se razgovor nastavi ujutro umjesto sada, ali to se nije dogodilo. Ljudi se obino zapale za neku diskusiju upravo onda kad si mrtav hladan. - U redu. Sluaj sad malo to u ti rei... Moda neu uspjeti da sve to sroim onako kako bih elio, da ti to ostane u sjeanju, ali napisat u ti za dan-dva pismo o tome. U njemu e nai sve jasno i precizno. Ali, bez obzira na to, sad sluaj dobro. - Ponovno se zamislio, nastojei se koncentrirati. Zatim je rekao: - Taj pad prema kojem se, po mom miljenju, kree, to je jedna posebna vrsta pada, uasna vrsta pada. ovjeku koji pada nije omogueno da osjeti ili uje kad tresne o dno. Stalno pada i pada. itav taj aranman namijenjen je ljudima koji su, u ovo ili ono doba svog ivota, traili neto to im njihova okolina nije mogla pruiti. Ili su mislili da im ona ne moe to pruiti. I tako su digli ruke od traenja. Odustali su prije nego to su u

426/486

stvari uope i poeli. Jesi li u stanju da me prati? - Da, gospodine. - Sigurno? -Da. Ustao je i nalio jo malo viskija u ae. Onda je ponovo sjeo. Nije nita rekao prilino dugo vremena. - Ne bih te elio plaiti - rekao je - ali mogu te veoma jasno vidjeti kako velikoduno umire, na ovaj ili onaj nain, za neku savreno bezvrijednu stvar. - Pogledao me je nekako udnoaljivo. - Ako ti napiem neto, hoe li to paljivo proitati? I sauvati? - Hou. Sigurno - rekao sam. I uinio sam tako. Jo uvijek imam onaj papir koji mi je dao. Otiao je do pisaeg stola na drugom kraju sobe i stojei napisao neto na komadu papira. Zatim se vratio i sjeo, drei papir u ruci.

427/486

- Za divno udo, ovo nije napisao neki profesionalni pjesnik ve jedan psihoanalitiar po imenu Wilhelm Stekel. Evo to je... slua li me uope? - Da, naravno. - Evo to je rekao: Karakteristika nezrela ovjeka je da eli slavno poginuti za neku stvar, dok je karakteristika zrelog ovjeka da za istu tu stvar smjerno ivi. Nagnuo se naprijed i pruio mi list. Proitao sam tekst im sam ga dobio u ruke, a zatim sam mu zahvalio i gurnuo papir u dep. Bilo je lijepo od njega to se toliko trudio. Doista jest. Stvar je, meutim, bila takva da nisam imao mnogo volje da se koncentriram. ovjee, odjednom me uhvatio takav umor! Na njemu se, meutim, nije uope primjeivalo da je umoran. Bio je, prije svega, ve prilino pod gasom. - Mislim da e u toku ovih dana - rekao je - morati ustanoviti kamo eli ii. A onda

428/486

e morati tamo i krenuti.. I to odmah. Ne moe dozvoliti sebi da izgubi makar samo jednu minutu. Ti ne. Kimnuo sam glavom jer je gledao ravno u mene, ali nisam bio sasvim siguran o emu govori. Bio sam prilino uvjeren da znam, ali nisam bio sasvim siguran, za cijelo to vrijeme. Bio sam vraki umoran, doista previe. - Teko mi je to rei - rekao je - ali mislim da e jednom, kad doe do kakvog-takvog uvjerenja o tome kamo eli krenuti, tvoj prvi potez obavezno biti da se prilagodi koli. To e biti neophodno. Druge nema. Ti si uenik, svialo ti se to ili ne. Ti si zaljubljen u znanje. I mislim da e, kad jednom prebrodi svu tu gospodu Vinese i njihova usmena izraza... - Gospodu Vinsone - rekao sam. Mislio je na svu gospodu Vinsone, a ne na svu gospodu Vinese. Nisam ga, meutim, trebao prekidati.

429/486

- U redu... gospodu Vinsone. Kad jednom preturi preko glave svu tu gospodu Vinsone, poet e se sve vie i vie pribliavati - to jest ako to eli, ako to trai i na to eka onoj vrsti spoznaje koja e biti veoma, veoma draga tvom srcu. Izmeu ostalog, ustanovit e da nisi jedini ovjek kojeg je zbunilo, uplailo, kome se ak i zgadilo ljudsko ponaanje. Saznat e s uzbuenjem da nisi ni u kom sluaju jedini na popisu takvih, i to e te ohrabriti. Mnogi, mnogi ljudi bili su na isti nain moralno i duhovno pokolebani kao ti upravo sad. Na sreu, neki od njih vodili su biljeke o tim svojim brigama i nemirima. Od njih e nauiti - ako to eli. Na isti nain kao to e jednog dana, ako bude imao to pruiti svijetu, netko nauiti neto od tebe. To je prekrasno udeen reciprocitet. A to nije kolsko obrazovanje. To je povijest. To je poezija. - Zastao je i povukao dug gutljaj viskija sa sodom. Onda je nastavio. Ljudi moji, bio je doista zagrijan. Bilo mi je drago to ga nisam

430/486

pokuao prekinuti, ili neto slino tome. - Ne pada mi na pamet da ti priam o tome rekao je - da su samo obrazovani i kolovani ljudi sposobni da dadu doista dragocjen doprinos svijetu. To nije tono. Tvrdim, meutim, da obrazovani i kolovani ljudi, ako imaju talenta i stvaralake snage od kojih e poeti - to je, na alost, rijedak sluaj - imaju mogunosti da ostave iza sebe neizmjerno vie dragocjenih ostvarenja nego ljudi koji posjeduju samo talent i stvaralaku snagu. Takvi tee da se izraavaju to jasnije i obino posjeduju strast da slijede svoje misli do kraja. Osim toga, to je najvanije, u devet sluajeva od deset takav ovjek posjeduje vie skromnosti nego neki nekolovani mislilac. Prati li me uope? - Da, gospodine. Nakon toga opet prilino dugo vremena nije nita rekao. Ne znam jeste li to ikad pokuali, ali nekako je prilino muno sjediti negdje dok netko o neemu razmilja i ekati

431/486

da vam neto kae. Doista jest. Pokuao sam se savladati da ne zijevam. Nije mi bilo dosadno ili neto slino - nije - ali osjetio sam se iznenada tako uasno pospanim. - Akademsko obrazovanje pruit e ti jo neto. Ako zae dovoljno daleko njegovim stazama, ono e ti poeti davati predodbu o tome kakvim dimenzijama uma raspolae. emu one odgovaraju, a emu, moda, ne. Nakon odreenog vremena stei e odreenu sliku o tome kakve vrste misli nosi u sebi um tvojih dimenzija. To ti, prije svega, moe utedjeti izvanredno mnogo vremena koje bi inae gubio eksperimentirajui s idejama koje ti ne odgovaraju, koje ti ne lee. Poet e upoznavati svoje istinske mjere i oblaiti svoj um prema njima. Tada sam, iznenada, zijevnuo. Kakva ivotinjska grubost, ali to je bilo jae od mene. Gospodin Antolini se, meutim, samo nasmijao.

432/486

- Hajde - rekao je i ustao. - Namjestit emo ti kau. Poao sam za njim. Otiao je do onog ormara i pokuao s najvie police skinuti neke plahte i pokrivae, i te stvari. To mu, meutim, nikako nije polazilo za rukom, jer je u ruci drao au s viskijem. Zato ju je iskapio, spustio na pod i nakon toga skinuo s police sve to mu je trebalo. Pomogao sam mu te stvari odnijeti do kaua. Zajedno smo namjestili postelju. Nije pokazivao ba mnogo volje za taj posao. Nije nita osobito uredno slagao niti poravnavao. Meni je, meutim, bilo svejedno. Bio bih mogao zaspati stojeki, toliko sam bio umoran. - Kako sve one tvoje enske? - Sasvim dobro. - Moje sudjelovanje u razgovoru bilo je bijedno, ali doista nisam bio raspoloen za razgovor. - Kako je Sally? - Poznavao je staru Sally Hayes. Upoznao sam ih jednom prilikom.

433/486

- Dobro je. Nali smo se danas poslije podne. - Ljudi, to kao da je bilo prije dvadeset godina! - Izgleda da nam nije ostalo ba mnogo toga zajednikog. - Vraki zgodna cura! A to je s onom drugom djevojkom? Onom o kojoj si mi priao, onom iz Maine? - Oh, Jane Gallagher. I ona je dobro. Vjerojatno u joj sutra telefonirati. U tom trenutku bili smo ve gotovi s namjetanjem postelje. - Raskomoti se - rekao je gospodin Antolini. - Ne znam samo kako e, do vraga, smjestiti te svoje noge. - To je u redu. Ve sam navikao na kratke krevete - odgovorio sam. - Mnogo vam hvala, gospodine. Vi i gospoda Antolini noas ste mi doista spasili ivot. - Zna gdje je kupaona. Ako ti bude potrebno bilo to, samo vikni. Ja u se jo neko vrijeme zadrati u kuhinji. Hoe li ti smetati svjetlo?

434/486

- Nee. Nema veze. Mnogo vam hvala. - U redu. Laku no, ljepotaniu! - Laku no, gospodine. Jo jednom vam hvala. Otiao je u kuhinju, a ja sam otiao u kupaonu i svukao se. Nisam mogao oprati zube jer nisam imao etkice. Nisam imao ni pidame, a gospodin Antolini je zaboravio da mi posudi jednu od svojih. Tako sam se naprosto vratio u sobu i ugasio onu malu lampu koja je stajala kraj kaua, a zatim sam se uvukao u postelju, onako samo u gaicama. Bio je prekratak za mene, taj kau, ali tada sam doista bio u stanju zaspati stojeki, okom da ne trepnem. Leao sam budan svega nekoliko sekundi, razmiljajui o svemu onome to mi je rekao gospodin Antolini. O traenju dimenzija uma i svim tim stvarima. Bio je to doista prilino pametan ovjek. Nisam, meutim, mogao dugo drati otvorene oi, i zaspao sam.

435/486

Tada se dogodilo neto o emu ne volim ak ni priati. Iznenada sam se probudio. Ne znam koje je doba noi bilo, ali probudio sam se. Osjetio sam neto na glavi, neiju ruku. Ljudi moji, to me je doista prestravilo. ija je bila, bila je to ruka gospodina Antolinija! to je radio, sjedio je na podu pokraj samog kaua, u mraku, i sve, i nekako me milovao, odnosno gladio rukom po prokletoj glavi. Ljudi moji, mislim da sam odskoio bar pola kilometra. - to to, do vraga, radite} - rekao sam. - Nita. Samo sjedim i divim se... - to radite, to? - ponovio sam. Nisam znao to, do vraga, da mu kaem. Hou rei, bio sam u neprilici kao sam vrag. - Kako bi bilo da govori malo tie? Ja samo sjedim i... - Uostalom, trebam ii - rekao sam. Ljudi moji, kako sam bio nervozan. Poeo sam u tami navlaiti hlae. Jedva sam ih nekako obukao, tako sam bio nervozan. Upoznao

436/486

sam dosta tih prokletih nastranih ljudi, u kolama i svuda, vie nego itko koga ste ikad sreli, i uvijek vam oni oituju svoje nastranosti kad sam ja u blizini. - Kamo treba ii? - upitao je gospodin Antolini. Pokuavao se drati hladno i neusiljeno, ali ba osobito hladan nije bio. Na asnu rije. - Ostavio sam kofere i sve na kolodvoru. Mislim da e biti najbolje da odem po njih. U njima su mi sve stvari. - Bit e tamo i ujutro. A sad, natrag u krevet! Idem i ja. to je to s tobom? - Nije nita, samo to su sav moj novac i sve moje stvari u jednom od kofera. Odmah u se vratiti. Uzet u taksi i odmah u se vratiti - rekao sam. Ljudi moji, sapletao sam se preko samog sebe u onoj tami. - Stvar je u tome to nije moj, taj novac. To je novac moje majke i ja...

437/486

- Ne budi smijean, Holdene. Lezi natrag u taj krevet. Idem i ja na spavanje. Novac e ti biti tamo, zdrav i itav, i ujutro... - Ne, bez svake ale. Trebam ve krenuti. Doista moram. - Bio sam se gotovo ve potpuno obukao, samo nisam bio u stanju nai kravatu. Nisam se nikako mogao sjetiti gdje sam je ostavio. Obukao sam kaput i sve, bez nje. Stari m>-spodin Antolini sjedio je sad u onom velikom naslonjau malo podalje od mene, i promatrao me. Bio je mrak, i sve, i nisam ga mogao ba dobro vidjeti, ali sasvim sam dobro znao da me promatra. Jo uvijek se natakao. Vidio sam da u ruci jo uvijek dri onu svoju vjernu au s viskijem. - Ti si veoma, veoma udan djeak. - Znam - rekao sam. Kravatu nisam ni traio dugo naokolo. Tako sam otiao bez nje. - Zbogom, gospodine - rekao sam. Mnogo vam hvala. Bez ale. Pratio me u stopu kad sam krenuo prema ulaznim vratima, a kad sam pritisnuo na

438/486

dugme lifta, ostao je stajati u hodniku. Sve to je rekao bilo je ponovno ono isto o tome kako sam veoma, veoma udan djeak. udan, govno! Stajao je u hodniku sve dok nije stigao lift. Nikad u itavom svom prokletom ivotu nisam ekao na lift tako dugo. Mogao bih se zakleti. Nisam znao o emu, do vraga, da govorim dok sam ekao na lift, a on je stajao nepomino na istom mjestu, i zato sam rekao: Poet u itati dobre knjige. Hou, doista. Hou rei, morao sam progovoriti neto. Sve je to bilo doista strano neugodno. - Zgrabi te svoje kofere i dotri smjesta ovamo. Neu zakljuavati vrata. - Mnogo vam hvala - rekao sam. Zbogom! Lift je konano stigao. Uao sam i spustio se u prizemlje. Ljudi moji, sav sam se tresao, kao izbezumljen. Znojio sam se, takoer. Kad se dogodi neto perverzno, slino tome, ponem se preznojavati kao stoka. Ovakve

439/486

stvari doivio sam najmanje dvadeset puta, jo od vremena kad sam bio dijete. Ne podnosim ih.

25
Kad sam izaao iz kue, upravo je svitalo. Bilo je, usto, prilino hladno, ali meni je to godilo jer sam se bio strahovito uznojio. Nisam znao kamo, do vraga, da krenem. Nisam htio ii u neki hotel i potroim sav novac to sam ga uzeo od Phoebe. to sam uradio, konano sam se odetao do Lexingtona i odvezao se podzemnom eljeznicom dolje, do Velikog centralnog kolodvora. Tamo su bili moji koferi, i sve, i pomislio sam da bih mogao malo odrijemati u onoj aavoj ekaonici sa samim klupama. Tako sam i uinio. Neko vrijeme i nije bilo ba loe jer nije bilo mnogo ljudi, pa sam mogao podii i ispruiti noge. Samo, nekako nemam volje sad priati o tome. Nije bilo nimalo ugodno.

441/486

Nemojte to nikad pokuavati. Ozbiljno vam kaem. Deprimirat e vas. Drijemao sam samo do oko devet sati jer su u ekaonicu nagrnuli milijuni ljudi, pa sam morao spustiti noge na pod. Ne mogu tvrdo spavati ako moram drati noge na podu. Zato sam se uspravio. Jo uvijek sam osjeao onu glavobolju. Bila je gora nego prije. I mislim da sam bio potiteniji nego ikad u ivotu. Nisam to elio, ali sam nekako poeo razmiljati o starom Antoliniju. Pitao sam se to li je rekao gospodi Antolini kad je vidjela da nisam ostao spavati kod njih. Ta strana stvari nije mi, meutim, zadavala mnogo brige jer sam znao da je gospodin Antolini dovoljno prepreden i da e ve znati izmisliti neko objanjenje. Mogao bi joj rei da sam otiao kui ili neto slino. Ta stvar nije me osobito zabrinjavala. Ono to me muilo bilo je to kako sam se probudio i zatekao ga kako me miluje po glavi. Pitao sam se, naime,

442/486

nisam li se moda prevario kad sam pomislio da mi se pokuava pribliiti kao peder. Pitao sam se ne voli li, to ja znam, naprosto milovati ljude po glavi dok spavaju. Hou rei, zar ovjek u takvim stvarima moe uope biti siguran u neto? Ne moe, nikako. Poeo sam se ak pitati ne trebam li moda pokupiti svoje kofere i vratiti se njegovoj kui, onako kako sam mu bio rekao da u uiniti. Hou rei, poeo sam nekako misliti o tome kako je on, ak i ako je doista peder, ipak bio veoma dobar prema meni. Sjeao sam se kako mi uope nije zamjerio to ga nazivam tako kasno nou, i kako mi je rekao neka odmah doem k njemu, ako elim. I kako se svim silama trudio da mi da onaj savjet o tome kako ovjek treba da ustanovi dimenzije svoga uma, i sve to, i kako je to bio jedini ovjek koji se usudio prii onom djeaku Jamesu Castleu, o kome sam vam priao, kad je ovaj leao mrtav. Razmiljao sam o svim tim stvarima i, to sam vie o njima

443/486

razmiljao, obuzimala me je sve vea potitenost. Naime, poeo sam misliti kako sam se moda trebao vratiti njegovoj kui. Moda me je doista milovao po glavi tek tako, bez veze. to sam vie o tome razmiljao, postajao sam sve potiteniji i utueniji, zbog svega toga. itava stvar bila je utoliko gora to su me oi pakleno pekle. Pekle su me i boljele jer se nisam dovoljno naspavao. Osim toga, osjeao sam kako me hvata nekakva prehlada, a nisam imao uza se ak ni prokleti rupi. Imao sam ih nekoliko u koferu, ali mi se nije dalo vaditi ga iz onog sefa i otvarati tamo pred itavim svijetom, i sve. Kraj mene na klupi leao je nekakav asopis koji je netko tu ostavio, pa sam ga poeo itati, u nadi da u tako bar na neko vrijeme prestati misliti na gospodina Antolinija i milijun drugih stvari. Ali taj prokleti lanak koji sam poeo itati gotovo je uinio da se osjetim jo gore. Bio je to neki lanak o

444/486

hormonima. U njemu je bilo opisano kako bi trebalo izgledati vae lice, oi i sve, ako su vam hormoni u dobroj formi, a ja nisam ni izdaleka tako izgledao. Moj je izgled tono odgovarao opisu onog momka s mizernim hormonima. Tako sam se poeo derati zbog svojih hormona. Nakon toga sam proitao onaj drugi lanak o tome kako moete ustanoviti imate li rak ili ne. U njemu je pisalo da ranice u ustima koje ne mogu dovoljno brzo zarasti predstavljaju gotovo siguran znak da, po svoj prilici, imate rak. Ja sam imao neku ranicu na unutranjoj strani usne ve valjda dva tjedna. Tako sam zakljuio da bolujem od raka. Taj asopis bio je prilino jadna razbibriga. Konano sam prekinuo itanje i izaao van da se proetam. Uvrtio sam sebi u glavu da u za par mjeseci biti mrtav, jer bolujem od raka. Doista jesam. Bio sam ak siguran u to. To, naravno, nije mnogo pridonijelo da se osjeam ba sjajno.

445/486

Nekako je izgledalo da e udariti kia, ali ipak sam otiao da se proetam. Kao prvo, palo mi je na pamet da bih trebao neto dorukovati. Nisam uope bio gladan, ali sam pomislio da bi bilo dobro da bar neto pojedem. Hou rei, da pojedem neto to u sebi sadri bar malo vitamina. Tako sam krenuo tamo prema istonoj strani, gdje ima dosta onih prilino jeftinih restorana, jer nisam htio potroiti mnogo novca. Dok sam se etao, proao sam pokraj neke dvojice koji su iz kamiona istovarivali jedno veliko boino drvce. Jedan od njih stalno je govorio onom drugom: Dri ga okomito, kurvu! Dri ga okomito, zaboga! Bio je to doista krasan nain govora o boinom drvcu. Bilo je to, ipak, smijeno na svoj nain, na jedan straan nain, i poeo sam se smijat i. To je bila valjda najgora stvar koju sam mogao uraditi, jer mi se u trenutku kad sam se nasmijao uinilo da u poeti povraati. Doista jest. ak sam ve bio

446/486

i poeo, ali je prolo. Ne znam zato. Hou rei, nisam bio pojeo nita nehigijensko ili tome slino, a inae imam izdrljiv eludac. Sad, bilo kako bilo, nekako je prolo, i palo mi je na pamet da u se sigurno osjeati bolje kad neto pojedem. Tako sam uao u jedan restoran za koji mi se inilo da je veoma jeftin i naruio utipke i kavu. Samo, nisam pojeo utipke. Nisam ih mogao gutati. Stvar je takva, ako se ovjek osjea veoma potiten zbog neega, onda je strahovito teko gutati neto. Konobar je, meutim, bio veoma ljubazan. Odnio ih je natrag i nije ih naplatio. Tako sam samo popio kavu. Zatim sam izaao i polako krenuo tamo, prema Petoj aveniji. Bio je ponedjeljak, Boi je bio prilino blizu i sve su trgovine bile otvorene. Zbog toga ta etnja du Pete avenije i nije bila tako loa. Prilino se osjeala ona boina atmosfera. Svi oni onako previe vitki Djed Mrazevi stajali su na uglovima i udarali u ona zvona,

447/486

pa i djevojke iz Armije spasa, one to se uope ne minkaju niti bilo to, takoer su udarale u zvona. Nekako sam se kao osvrtao naokolo ne bih li gdje ugledao one dvije redovnice koje sam prethodnog dana bio upoznao na doruku, ali ih nisam vidio. Znao sam da neu jer su mi rekle da su dole u New York raditi kao uiteljice, ali sam ipak gledao naokolo, traei ih. Bilo kako bilo, iznenada sam se osjetio sasvim kao na Boi. Milijuni klinaca furali su kroz grad sa svojim majkama, ulazili u autobuse i trgovine i izlazili iz njih. Poelio sam da stara Phoebe bude sa mnom. Nije vie tako malena da skroz-na-skroz poblesavi u nekom odjelu igraaka, a uiva u tome da se zeza naokolo i promatra svijet. Pretprolog Boia bio sam je poveo sa sobom u grad u kupovinu. Bogovski smo se proveli. Mislim da je to bilo kod Bloomingdalea. Otili smo u odjel obue i pretvarali se da ona - Phoebe - eli kupiti par onih veoma visokih terenskih cipela, onih

448/486

koje imaju oko milijun rupica za niranje. Onog jadnog prodavaa gotovo smo doveli do ludila. Stara Phoebe isprobala je oko dvadeset pari i taj jadnik je svaki put morao jednu od cipela zanirati skroz do vrha. Bili su to odvratni tosovi, ali stara Phoebe bila je sva izvan sebe. Konano smo kupili par mokasinki, i to na raun. Prodava je ipak ostao veoma ljubazan. Mislim da je znao da se samo zezamo, jer se stara Phoebe uvijek pone hihokati. Sad, bilo kako bilo, hodao sam i hodao du Pete avenije, onako bez kravate i iega. Onda se, iznenada, poelo dogaati neto kako rei - sablasno. Svaki put kad bih stigao do kraja nekog bloka i siao s prokletog trotoara hvatao me je neki osjeaj kao da nikad neu stii na drugu stranu ulice. Osjeao sam se kao da u potonuti, duboko, duboko, duboko, i da me vie nikad nitko nee vidjeti. Ljudi moji, kakav me strah uhvatio! Ne moete ni zamisliti. Poeo sam se znojiti kao

449/486

sam vrag, po itavoj koulji i rublju i svuda. Onda sam poeo izvoditi neto drugo. Svaki put kad bih stigao do kraja bloka, zamiljao sam da razgovaram sa svojim bratom Alliejem. Govorio sam mu: Ne daj da nestanem, Allie. Ne daj da nestanem, Allie. Ne daj da nestanem, Allie, molim te! A onda, kad bih stigao na drugu stranu ulice a da nisam nestao, zahvaljivao sam mu. Zatim bi sve poelo ispoetka, im bih stigao do sljedeeg ugla. Meutim, ipak sam iao dalje. Bilo me je, mislim, nekako strah stati - ne sjeam se tono, da vam kaem istinu. Znam da nisam stao sve dok nisam stigao ak tamo negdje do ezdesete, iza Zoolokog vrta. Onda sam sjeo na neku klupu. Jedva sam nekako uhvatio dah, i jo uvijek sam se preznojavao kao blesav. Sjedio sam tako, mislim, najmanje jedan sat. Konano, to sam odluio uiniti, odluio samotii. Odluio sam da se vie nikad neu vratiti kui i da vie nikad neu ii ni u kakvu kolu.

450/486

Odluio sam samo se jo jednom vidjeti s Phoebe i oprostiti se s njom, vratiti joj novac to ga je bila sauvala za boine poklone, a zatim krenuti svojim putem, auto-stopom prema zapadu. to u uraditi, zamiljao sam, otii u dolje do Holland Tunnela i ubaciti se u neki auto, zatim u drugi, pa u trei i etvrti i za nekoliko dana bit u negdje tamo na Zapadu, u nekom lijepom i sunanom kraju, gdje me nitko nee poznati. Tamo u se i zaposliti. Zamiljao sam da bih mogao dobiti posao negdje na nekoj benzinskoj stanici i puniti ljudima auto benzinom i uljem. Bilo mi je potpuno svejedno kakav bi to bio posao. Vano je bilo samo to da me nitko ne poznaje i da ja ne poznajem nikoga. to u uraditi, mislio sam, pretvarat u se da sam jedan od onih gluhonijemih. Na taj nain neu morati voditi nikakve proklete beskorisne razgovore ni s kim. Ako mi netko bude htio neto rei, morat e mi to napisati na komad papira i turnuti mi ga pod nos. Nakon

451/486

odreenog vremena to e se svima popeti navrh glave pa u se do kraja ivota rijeiti svih razgovora. Svi e misliti da sam tek jedno bijedno gluhonijemo kopile i svi e me ostavljati na miru. Pustit e me da punim njihova glupa vozila benzinom i uljem, platit e mi i sve to uz to ide, a ja u od zaraenog novca sagraditi sebi negdje malu kolibu i ivjeti tu do kraja ivota. Sagradit u je negdje odmah pokraj ume, ali ne u samoj umi jer u htjeti da uvijek bude strano sunana, i sve. Kuhat u samom sebi svu hranu, a kasnije, ako mi padne na pamet da se oenim ili neto slino, upoznat u se s jednom prekrasnom djevojkom koja je takoer gluhonijema i vjenat emo se. Ona e doi ivjeti sa mnom u mojoj kolibi, a kad bude eljela da mi bilo to kae, morat e mi to napisati na neki prokleti komad papira, kao i svi ostali. Ako budemo imali djece, sakrit emo ih negdje. Moemo im kupiti mnogo knjiga i sami ih nauiti da itaju i piu.

452/486

Uzbudio sam se kao sam vrag razmiljajui o svemu tome, doista jesam. Znao sam da je to o izigravanju gluhonijemog obina budalatina, ali svejedno mi se svialo da razmiljam o tome. I doista sam bio odluio da odem na zapad, i sve to. Jedino to sam prije toga elio uraditi bilo je rei zbogom staroj Phoebe. Tako sam, iznenada, potrao kao luak preko ulice - malo je nedostajalo pa da usput poginem, ako ve elite znati istinu - uao u neku papirnicu i kupio blok i olovku. Imao sam namjeru da joj napiem pisamce u kojem u joj rei gdje da se naemo kako bih se mogao oprostiti s njom i vratiti joj novac, a zatim da ga odnesem u njezinu kolu i naem u upravi nekoga tko e joj ga predati. Spustio sam, meutim, olovku i blok u dep i brzo kao sam vrag krenuo prema njezinoj koli - bio sam previe uzbuen da bih mogao napisati to pismo na licu mjesta, u samoj papirnici. Iao sam brzo jer sam elio da primi poruku prije nego to

453/486

ode kui na ruak, a nije bilo mnogo vremena. Znao sam, naravno, gdje se nalazi njezina kola jer sam i sam kao mali iao u nju. Kad sam uao, obuzeo me neki udan osjeaj. Nisam bio siguran da u se sjetiti kako izgleda iznutra, ali jesam. Bila je potpuno ista kakva je bila kad sam ja iao u nju. U sredini se nalazilo ono isto veliko dvorite, uvijek nekako mrano, s onim krletkama oko svjetiljki koje su ih uvale da se ne razbiju ako ih pogodi lopta. Na zemlji su bili naslikani oni isti bijeli krugovi, za razne igre, i te stvari. Bili su tu i oni isti obrui bez mree, za koarku -samo table i obrui. Nikoga nije bilo u blizini, vjerojatno zbog toga to nije bio odmor a jo nije bilo vrijeme ruku. Nisam vidio nikoga osim jednog malog djeaka, malog crnog djeaka, koji je iao u zahod. Iz depa na hlaama virila mu je ona palica--propusnica, ista kakve smo i mi

454/486

nekad imali, da se vidi kako ima dozvolu da ide u zahod. Jo sam se znojio, ali ne vie onako strano. Otiao sam do stepenica, sjeo na prvu i izvadio blok i olovku koje sam kupio. Stepenice su zaudarale isto kao nekada, kad sam ja iao u tu kolu. Kao da se netko asak prije popisao po njima. kolske stepenice uvijek tako zaudaraju. Bilo kako bilo, sjeo sam i napisao ovakvo pisamce: Draga Phoebe, Ne mogu vie ekati do srijede i zato u vjerojatno ve danas popodne krenuti autostopom na zapad. ekam te u Muzeju umjetnosti kraj samog ulaza, u dvanaest i etvrt. Doi ako moe, da ti vratim tvoj boini novac. Nisam mnogo potroio. Voli te Holden

455/486

Njezina kola bila je praktino do samog muzeja i u svakom sluaju morala je proi pokraj njega na putu kui za ruak, pa sam znao da joj nee biti teko da me nade. Zatim sam krenuo uz stepenice do upraviteljeva ureda da predam pisamce nekome tko e ga moi odnijeti Phoebe u razred. Savio sam ga valjda deset puta, tako da ga nitko ne otvara. U tim prokletim kolama ovjek se ne moe ni u koga pouzdati. Znao sam, meutim, da e joj ga predati kad uju da sam njezin brat, i sve. Meutim, dok sam se penjao uz stepenice, iznenada mi se uinilo da u ponovno poeti povraati. Ipak, nisam. Sjeo sam na nekoliko sekundi i odmah sam se osjetio bolje. Meutim, dok sam tako sjedio, ugledao sam neto to me je gotovo dovelo do ludila. Netko je na zidu napisao JEBEM TE. To me zamalo dovelo do ludila. Pomislio sam kako e Phoebe i ostala mala djeca to vidjeti i kako e se pitati to to, do

456/486

vraga, znai, i kako e im na kraju neko pokvareno dijete rei - sasvim naopako, naravno - kakav je smisao tih rijei, i kako e svi na to misliti, pa ak se moda i nekoliko dana uznemiravati zbog toga. Osjetio sam elju da umlatim onoga tko je to napisao. Zamiljao sam da je to bio neki perverzni klipan koji se negdje kasno nou uvukao u kolu da se ispisa, ili to ja znam to, i nakon toga napisao to na zidu. Zamiljao sam sebe kako ga hvatam na djelu i kako mu razbijam glavu o kamene stepenice dok ne bude i propisno mrtav i krvav. Znao sam, meutim, da ne bih imao petlje da to uinim. Znao sam to. I to me je deprimiralo jo vie. Jedva sam skupio toliko hrabrosti da to rukom izbriem sa zida, ako ve elite znati istinu. Bojao sam se da me netko od nastavnika ne uhvati kako to briem i ne pomisli da sam to ja napisao. Konano sam, meutim, ipak zbrisao taj natpis. Zatim sam otiao gore, u upraviteljev ured.

457/486

Upravitelja, izgleda, nije bilo, ali naao sam neku staru gospodu, staru oko stotinu godina, koja je sjedila za pisaim strojem. Rekao sam joj da sam brat Phoebe Caulfield iz etvrtog B-l i zamolio je da preda pisamce Phoebe. Rekao sam da je vrlo vano jer mi je majka bolesna i nee moi spremiti ruak za Phoebe, pa da zbog toga ona treba da se nade sa mnom, da ruamo u dragstoru. Bila je veoma ljubazna, ta stara gospoda. Uzela je pisamce i pozvala neku drugu gospodu iz susjedne kancelarije, pa je ta druga gospoa otila da ga urui Phoebe. Zatim smo ja i ona stara gospoda, ona oko stotinu godina stara, neko vrijeme mlatili praznu slamu. Bila je prilino ljubazna i ja sam joj ispriao kako sam i ja iao u tu istu kolu, i moja braa. Pitala me je u koju kolu sad idem, a ja sam joj rekao u Pencey. Ona je na to rekla da je Pencey vrlo dobra kola. ak i da sam htio, ne bih imao snage da joj sad objanjavam pravo stanje stvari. Osim toga, ako je ve bila

458/486

uvjerena da je Pencey vrlo dobra kola, onda neka to misli i dalje. ovjeku se ne da priati nove stvari nekome tko je tamo ve blizu to godina star. Takvi to ne vole sluati. Zatim sam, nakon odreenog vremena, otiao. udna stvar, doviknula mi je Sretno! isto onako kao to je to uinio stari Spencer kad sam naputao Pencey. Boe, kako mrzim kad mi netko dovikuje Sretno! kad odlazim s nekog mjesta. To tako deprimira ovjeka. Silazio sam drugim stepenicama i ugledao jo jedan natpis JEBEM TE na zidu. Pokuao sam ga ponovno izbrisati rukom, ali ovaj je bio izgreban u buku noem ili neim slinim. Bilo je nemogue izbrisati ga. Stvar je, meutim, ionako bila beznadna. Kad biste imali na raspolaganju milijun godina, ne bi vam uspjelo izbrisati ni polovicu natpisa JEBEM TE u svijetu. To je nemogue. Pogledao sam na sat u dvoritu za odmor, bilo je tek dvadeset do dvanaest, tako da mi je do sastanka s Phoebe ostalo da prekratim

459/486

jo prilino vremena. Ipak sam otiao ravno do muzeja. Nisam imao kamo da poem. Mislio sam da u moda svratiti u neku telefonsku govornicu i nazvati staru Jane Gallagher prije nego to krenem u skitnju prema zapadu, ali nekako nisam bio raspoloen za to. Prije svega nisam uope bio siguran da je ve dola kui na praznike. Tako sam naprosto odetao do muzeja i vrljao naokolo. Dok sam ekao na Phoebe tamo u muzeju, odmah iza vrata, prila su mi ona dva mala klinca i upitali me da li znam gdje se nalaze mumije. Jedan od njih, onaj koji me upitao, imao je raskopane hlae. Upozorio sam ga na to i on ih je zakopao, tu odmah na licu mjesta, dok je razgovarao sa mnom nije se potrudio ak ni da ode nekamo iza stuba ili bilo kamo. To me oborilo. Bio bih se nasmijao, ali sam se bojao da e me opet uhvatiti muka, i zato nisam.

460/486

- Gdje su mumije, efe? - upitao me ponovno djeak. - Zna li? Zabavljalo me je da se malo zezam s njima dvojicom. - Mumije? A to su to mumije? - upitao sam klinca. - Zna ve. Mum-mije... oni mrtvaci. to su sahranjeni tamo u srakofazima. uj, srakofazima. To me oborilo. Htio je rei sarkofazima. - Kako to da vi deki niste u koli? - upitao sam. - Danas nema kole - rekao je djeak s kojim sam vodio itav taj razgovor. Slagao je, glavu bih dao, lopov mali! Nisam imao nikakvog posla dok se ne pojavi stara Phoebe i tako sam im pomogao da nadu mjesto gdje su te mumije. Ljudi moji, nekad sam tono znao gdje se nalaze, ali nisam u tom muzeju bio godinama. - Vas dvojicu tako zanimaju te mumije? upitao sam. - Aha.

461/486

- Zar tvoj prijatelj ne zna govoriti? - upitao sam. - On nije moj prijatelj. To mi je brat. - Ne zna govoriti? - rekao sam, gledajui onoga koji nita nije govorio. - Zar ti ne zna govoriti? - upitao sam ga. - Aha - rekao je. - Ali mi se ne da. Konano smo nali odjel s mumijama i uli unutra. - Znate li kako su Egipani sahranjivali svoje mrtve? -upitao sam jednog od djeaka. - Neee. - E pa, trebali biste znati. To je veoma zanimljivo. Obavijali su im lica platnenim trakama koje su bile natopljene nekom tajnom kemikalijom. Tako su mogli leati sahranjeni u grobnicama na tisue godina, a da im lica ne istrunu nm bilo to. Nitko ne zna kako se to radi, osim Egipana. ak ni moderna znanost. Da biste doli u dvoranu u kojoj se nalaze mumije morate sii kroz neki veoma uzak

462/486

hodnik, neto kao predsoblje, uz ije je zidove prislonjeno kamenje to su ga skinuli sa samog faraonovog groba i takvih mjesta. Atmosfera je prilino sablasna i vidio sam da se ona dvojica junaina s kojima sam iao ne osjeaju osobito ugodno. Privijali su se uz mene koliko su samo mogli, a onaj koji uope nije govorio drao se za moj rukav. - Hajd'mo nazad - rekao je svom bratu. Ja sam ih ve vidio. Hajd'mo, hej! - Okrenuo se i zbrisao. - Kukavica, napunio je gae - rekao je drugi. - Do vienja! - Zatim je kidnuo i on. Tako sam ostao u grobnici potpuno sam. Bilo mi je gotovo ugodno, na odreen nain. Bilo je sve tako lijepo i tiho. Onda sam, iznenada, opazio neto na zidu, nikad ne biste pogodili to. Jo jedno JEBEM TE. Bilo je ispisano crvenom kredom ili neim slinim, odmah ispod staklenog dijela zida, ispod kamenja.

463/486

Eto, u tome je sva nevolja. Ne moete nigdje nai lijepo i tiho mjesto, jer takvih nema. Moete misliti da postoje, ali kad jednom tamo stignete, netko e se, kad ne budete gledali, uvui za vama i napisati JEBEM TE tono ispred vaeg nosa. Provjerite to jednom i vidjet ete. Mislim da e, ako ikad umrem i ako me nabiju u neko groblje i postave mi nadgrobni spomenik i te stvari, na njima pisati HOLDEN CAULFIELD, zatim koje sam godine roen a koje sam godine umro, a odmah ispod toga bit e napisano JEBEM TE. U to sam, u stvari, siguran. Kad sam izaao iz dvorane s mumijama, morao sam otii u toalet. Dobio sam proljev, ako ve elite znati istinu. To sa proljevom nije mi mnogo smetalo, ali dogodilo se neto drugo. Kad sam izlazio iz klozeta, upravo kad sam bio stigao do vrata, nekako sam kao izgubio svijest. Imao sam, meutim, sree. Hou rei, mogao sam se ubiti kad sam se sruio na pod, ali sve to se dogodilo zavrilo

464/486

se tako da sam nekako kao tresnuo na kuk. Bila je to, ipak, smijena stvar. Nakon te nesvjestice osjetio sam se bolje. Doista jesam. Ruka me je pomalo boljela, gdje sam se udario, ali se nisam vie osjeao onako prokleto omamljen. Bilo je ve negdje oko dvanaest i deset ili tu negdje, i zato sam se vratio, stao kraj vrata i ekao Phoebe. Mislio sam kako bi to moglo biti posljednji put da je vidim. Bilo koga iz moje obitelji, mislim. Zakljuio sam ipak da u ih vjerojatno opet jednom vidjeti, ali tek nakon mnogo godina. Mogao bih se vratiti kui kad mi bude tamo negdje oko trideset pet, mislio sam, u sluaju da se netko razboli i poeli da me vidi prije nego to umre, to bi mogao biti jedini razlog da napustim svoju kolibu i vratim se. Poeo sam ak i zamiljati kako e sve to izgledati kad se vratim. Znao sam da bi moja majka bila nervozna kao sam vrag, da bi poela plakati i da bi me molila da ostanem kod kue i da se ne vraam u svoju

465/486

kolibu, ali ja bih, svejedno, otiao. Drao bih se savreno nonalantno. Uinio bih neto da se smiri a zatim bih otiao u drugi kraj dnevne sobe, izvadio dozu za cigarete i pripalio jednu, mrtav hladan. Pozvao bih sve da me, ako ele, jednom zgodom posjete, ali ne bih inzistirao na tome niti bilo to. ta bih uradio, pozvao bih staru Phoebe da mi doe u posjet ljeti, preko boinih praznika i preko uskrsnih praznika. Dopustio bih i D.B.-u da ponekad doe na odreeno vrijeme ako mu zatreba lijepo i tiho mjesto za pisanje, ali pod uvjetom da u mojoj kolibi ne pie nikakve scenarije za filmove nego samo pripovijetke i romane. Ustanovio bih takvo pravilo da nitko, dok se nalazi kod mene u posjetu, ne smije raditi nita usiljeno. Ako itko pokua baviti se tamo nekim afektacijama, ne bi mogao ostati kod mene. Iznenada sam bacio pogled na sat u garderobi i vidio da je ve dvanaest i dvadeset pet. Poeo sam strahovati da je ona stara

466/486

gospoa u koli moda rekla onoj drugoj staroj gospoi da ne preda Phoebe moje pismo. Poeo sam se pribojavati da joj je moda rekla neka ga spali ili neto slino. To me doista vraki uplailo. Doista sam elio vidjeti staru Phoebe prije nego to raspalim cestom. Hou rei, kod mene je bio njezin boini novac, i sve. Konano sam je ugledao. Ugledao sam je kroz staklo na vratima. Kako sam je primijetio - imala je na glavi onu moju ludu lovaku kapu. Ta se kapa mogla vidjeti sa dvadeset kilometara udaljenosti. Izaao sam van i krenuo joj u susret niz one kamene stepenice. Bila je, meutim, jedna stvar koju nisam mogao shvatiti vukla je za sobom onaj veliki kofer. Upravo je prelazila preko Pete avenije i vukla za sobom onaj prokleti veliki kofer. Jedva ga je vukla. Kad sam joj priao blie, vidio sam da je to moj stari kofer, onaj to sam ga upotrebljavao kad sam bio u Whootonu. Nisam

467/486

nikako mogao odgonetnuti kog se vraga natee s njim. - Zdravo - rekla je kad smo se sastali. Bila je sva bez daha od tog prokletog kofera. - Ve sam pomislio da vie nee doi rekao sam. -Kog vraga vue u tom koferu? Meni nije nita potrebno. Idem naprosto ovakav kakav jesam. Neu ponijeti ak ni kofere koji su mi na kolodvoru. ta to vue u tome? Spustila je kofer. - Moje haljine - rekla je. - Idem s tobom. Mogu li? Vrijedi? - to? - rekao sam. Gotovo sam se sruio kad je to rekla. Zamalo, tako mi Boga. Sve mi se nekako zamaglilo i pomislio sam da u se ponovno onesvijestiti ili neto slino tome. - Spustila sam se pomonim liftom, tako da me Charlene nije vidio. Nije teak. Ponijela sam samo dvije haljine, mokasinke i moje rublje i arape i jo neke stvarice. Probaj. Nije teak. Evo, probaj samo... Mogu

468/486

li poi s tobom? Holdene? Mogu li? Molim te! - Ne moe. Zavei! inilo mi se da u se skljokati mrtav. Hou rei, nisam imao namjeru viknuti da zavee, i sve to, ali imao sam osjeaj da u se ponovno sruiti. - Zato ne mogu? Molim te, Holdene! Neu ti smetati... samo u poi s tobom, to je sve! Neu ponijeti sa sobom ak ni ove haljine, ako ba ne eli... Ponijet u samo... - Ne moe ponijeti nita. Zato to nee ii. Idem sam. I zato zavei! - Molim te, Holdene! Molim te, daj da poem. Bit u vrlo, vrlo, vrlo... Nee ak ni... - Nee ii. A sad zavei! Daj mi taj kofer rekao sam. Uzeo sam joj kofer iz ruku. Bio sam gotovo spreman da je udarim. Sekundudvije mi se inilo da u je mlatnuti. Doista jest. Poela je plakati.

469/486

- Mislio sam da mora nastupiti u kolskoj predstavi, i svemu. Mislio sam da mora igrati Benedicta Arnolda u tom komadu, i sve - rekao sam. Rekao sam to vrlo zlobno. - to bi ti zapravo htjela? Da ne nastupi u predstavi, za ime Boje! - Tada se jo vise rasplakala. I to mi je bilo drago. Iznenada sam poelio da plae dok joj oi ne iskaplju. Gotovo sam je mrzio. Mislim da sam je mrzio najvie zbog toga to ne bi vie mogla nastupiti u onoj predstavi kad bi otila sa mnom. - Hajde - rekao sam. Poao sam uz stepenice ponovno u muzej. to u uraditi, pomislio sam, ostavit u taj ludi kofer, to ga je dovukla, u garderobi tako da ga moe ponovno podii u tri sata, poslije kole. Znao sam da ga ne moe ponijeti sa sobom u kolu. - A sad hajde - rekao sam. Nije, meutim, pola uz stepenice za mnom. Nije htjela poi sa mnom. Ja sam, meutim, bez obzira na to, uao u zgradu,

470/486

odnio kofer i predao ga u garderobu, a onda se vratio. Ona je jo uvijek stajala tamo na nogostupu ali mi je, kad sam joj priao, okrenula lea. Ona zna raditi takve stvari. Zna vam okrenuti lea kad joj neto tako padne na pamet. - Ne idem nikamo. Predomislio sam se. Zato prestani plakati i uti rekao sam. Smijeno je bilo to to vie uope nije plakala kad sam joj to rekao. Rekao sam to, meutim, svejedno. - Hajde, idemo. Otpratit u te do kole. Hajde. Zakasnit e. Nije mi htjela odgovoriti niti bilo to. Pokuao sam je nekako kao uhvatiti za ruku, ali se otrgla. Stalno je okretala glavu od mene. - Jesi li ruala? Jesi li ve ruala? - upitao sam je. Nije mi htjela odgovoriti. to je uradila, skinula je onu crvenu lovaku kapu - onu koju sam joj dao - i tresnula mi je u lice. Onda se ponovno okrenula od mene. Ostao sam gotovo ukoen, ali nisam nita rekao. Samo

471/486

sam podigao kapu i turnuo je u dep od kaputa. - Hajdemo, hej! Otpratit u te natrag do kole - rekao sam. - Neu ii natrag u kolu. Nisam znao to da joj kaem na to. Samo sam stajao i utio nekoliko minuta. - Treba se vratiti u kolu. Sigurno eli nastupiti u onom komadu, zar ne? eli igrati onog Benedicta Arnolda, zar ne? -Ne. - Naravno da eli. Sigurno eli. Hajde sada, idemo -rekao sam. - Kao prvo, neu otii nikamo, rekao sam ti ve. Vratit u se kui. Otii u kui im se ti vrati u kolu. Najprije u otii dolje na kolodvor i uzeti kofere, a onda u krenuti ravno... - Rekla sam ti da ne idem natrag u kolu. Ti moe uraditi to god hoe, ali ja se u kolu ne vraam - rekla je. -Zato, zavei. Bilo je to prvi put da mi je rekla da zaveem. Zvualo je uasno. Boe, kako je uasno

472/486

zvualo! Zvualo je gore od psovke. Jo uvijek me nije htjela pogledati, a svaki put kad bih pokuao da joj kao poloim ruku na rame ili neto slino, odbijala me je. - Sluaj, hoe li da proetamo? - upitao sam je. - Hoe li da proetamo dolje, do Zoolokog vrta? Ako pristanem da se danas poslije podne ne vraa u kolu i da se proetamo, hoe li prekinuti s tim glupostima? Nije mi htjela odgovoriti, a zato sam ponovno rekao: - Ako pristanem da izostane iz kole danas popodne i da malo proetamo, hoe li prestati s tim glupostima? Hoe li otii sutra u kolu, kao dobra djevojica? - Moda hou, a moda i neu - odgovorila je. Zatim je otrala ravno preko ulice, a da nije ni pogledala da sluajno ne nailazi kakav automobil. Ponekad se doista ponaa kao luakinja.

473/486

Ja, meutim, nisam poao za njom. Znao sam da e poi za mnom i zato sam krenuo polako dolje, prema Zoolokom vrtu, nogostupom pokraj parka, a ona je krenula istim pravcem, samo po drugoj strani ulice. Nije uope htjela pogledati preko, u mene, ali sam znao da me vjerojatno promatra krajikom onog svog ludog oka, da vidi kamo idem, i sve. Bilo kako bilo, ili smo tako itavim putem, sve do Zoolokog vrta. Malo sam se uznemirio samo kad je ulicom naiao jedan dvokatni autobus jer mi je on zaklonio pogled preko ulice, tako da nisam mogao vidjeti gdje se, do vraga, nalazi. Kad smo stigli do Zoolokog vrta, doviknuo sam joj: Phoebe! Ja idem u Zooloki vrt. Dolazi ve jednom! - Nije me htjela pogledati, ali znao sam da me ula i, kad sam krenuo niz stepenice prema ulazu, okrenuo sam se i vidio kako prelazi ulicu. U Zoolokom vrtu nije bilo mnogo svijeta jer je bio nekakav aav dan, ali nekoliko je

474/486

ljudi stajalo oko bazena s tuljanima. Htio sam proi pokraj njega, ali Phoebe je zastala, pretvarajui se da promatra kako morski lavovi dobivaju hranu - neki momak bacao im je ribu - pa sam se vratio. Zakljuio sam da mi se prua lijepa prilika da joj se pribliim, i sve. Priao sam, stao iza nje i nekako joj kao poloio ruku na ramena, ali je ona savila koljena i izmaknula se -doista se zna drsko ponaati, kad ba hoe. Stajala je tu dok su morski lavovi dobivali hranu, a ja sam stajao odmah iza nje. Nisam joj vie polagao ruke na ramena niti bilo to slino jer bi, da sam to uinio, uistinu pobjegla od mene. Djeca su udna. ovjek mora paziti to rade. Kad smo se rastali s morskim lavovima, nije htjela ii pokraj mene, ali nije ila ni na previe velikom odstojanju. Ila je vie jednom stranom nogostupa, dok sam ja iao drugom. Nije bilo ba sjajno, ali je bilo ipak bolje nego kad je ila valjda kilometar daleko od mene, kao prije. Otili smo dalje i neko

475/486

vrijeme promatrali medvjede, tamo na onom malom breuljku, ali nije bilo mnogo toga za vidjeti. Samo jedan medvjed bio je vani, bijeli medvjed. Onaj drugi, smei, bio je u onoj svojoj prokletoj pilji i nije htio da izai. Sve to se moglo vidjeti bila je njegova stranjica. Bio je tamo jedan mali djeak, u kaubojskom eiru koji mu je doslovno padao preko uiju, stajao je odmah do mene i neprestano govorio ocu: - Natjeraj ga da izae, tata! Natjeraj ga da izae. - Pogledao sam Phoebe, ali ona se nije htjela nasmijati. Znate ve kakvi su klinci kad se ljute na vas. Nee se nasmijati, niti bilo to. Kad smo otili od medvjeda, izali smo iz Zoolokog vrta i preli preko one male ulice u park, a zatim smo proli kroz jedan od onih malih tunela koji uvijek zaudaraju kao kakav pisoar. Bilo je to na putu prema vrtuljku. Stara Phoebe jo uvijek nije htjela razgovarati sa mnom, ni nita, ali sad je ve nekako

476/486

kao ila pokraj mene. Uhvatio sam je za pojas na kaputu, tek onako, iz istog zezanja, ali nije mi to htjela dopustiti. - Ruke sebi, molim te, ako nema nita protiv - rekla je. Jo uvijek je bila ljuta na mene. Ali ne vie onako ljuta kao to je bila prije. Sad, bilo kako bilo, svakim korakom sve vie smo se pribliavali vrtuljku i ve smo uli onu luckastu muziku koja uvijek svira. Svirali su Oh, Mariel Svirali su tu istu pjesmu tamo negdje prije pedeset godina, kad sam ja jo bio dijete. To je jedna od lijepih stvari kod tih vrtuljaka, to uvijek sviraju jedne te iste pjesme. - Mislila sam da vrtuljak ne radi zimi rekla je stara Phoebe. Bilo je to ustvari prvi put da mi je neto rekla. Vjerojatno je bila zaboravila da bi se trebao ljutiti na mene. - Moda zato to je blizu Boi - rekao sam. Nije nita odgovorila kad sam to rekao. Vjerojatno se sjetila da se ljuti na mene.

477/486

- eli li se provozati? - upitao sam. Znao sam da to vjerojatno eli. Kad sam bio mali i kad smo D.B., Allie i ja ili s njom u park, bila je luda za vrtuljkom. Niste je mogli otrgnuti od te proklete mainerije. - Previe sam velika za to - rekla je. Mislio sam da mi nee odgovoriti, ali je ipak odgovorila. - Ne, nisi. Hajde. Ja u te ekati. Idi rekao sam. U tom trenutku ve smo bili na mjestu. Na vrtuljku su se vozili neki klinci, uglavnom sasvim mali mali klinci, a roditelji su ekali u krugu, sjedei na klupama. to sam uradio, otiao sam do onog malog prozora gdje su se prodavale karte i kupio jednu za Phoebe. Pruio sam joj kartu. Stajala je odmah pokraj mene. - Evo - rekao sam. ekaj malo... uzmi odmah i ostatak novca. Htio sam da joj dam ostatak novca koji mi je bila pozajmila.

478/486

- Neka ostane kod tebe. uvaj mi ga rekla je. Odmah nakon toga dodala je: Molim te. To deprimira ovjeka, kad mu netko govori molim. Hou rei, ako je to Phoebe, ili takav netko. Deprimiralo me to kao samog vraga. Ali spustio sam novac natrag u dep. - Zar se nee i ti provozati? - upitala me. Gledala me je nekako udno, nekako ironino. Vidjelo se da vie nije jako ljuta na mene. - Moda drugi put. Sad u te samo gledati - rekao sam. - Ima li kartu? - Imam. - Hajde onda... ja u biti na onoj klupi. Gledat u te. -Otiao sam i sjeo na klupu, a ona je prila vrtuljku. Obila je itavu vrteku naokolo. Hou rei, najprije je obila oko itave vrteke, a tek nakon toga je sjela na onog velikog smedeg konja, prilino otrcanog izgleda. Onda je vrtuljak krenuo, a ja sam je promatrao kako obilazi okolo naokolo.

479/486

Pokraj nje vozilo se jo svega petoro ili estoro druge djece, a vrtuljak je svirao pjesmu Dim u tvojim oima. Svirao ju je na neki komian nain, prilino dezistiki. Sva djeca su pokuavala uhvatiti onaj zlatni prsten, stara Phoebe takoer, i pomalo sam se ve pribojavao da ne padne s onog prokletog konja. Nisam, meutim, nita rekao niti uinio. Djeca su takva, ako ele uhvatiti tamo neki zlatni prsten, treba ih pustiti i ne govoriti nita. Ako padnu, pala su, ali nije dobro bilo to im govoriti. Kad je vonja zavrila, sjahala je s konja i dola do mene. - Ovaj put provozaj se i ti jednom - rekla je. - Neu, samo u te promatrati. Mislim da u te samo promatrati - rekao sam. Dao sam joj neto od onog njezinog novca. - Evo, uzmi jo koju kartu. Uzela je novac. - Ne ljutim se vie na tebe - rekla je.

480/486

- Znam. Pouri, stvar samo to nije krenula. Onda me, odjednom, poljubila. Zatim je ispruila dlan i rekla: - Pada kia. Poinje padati kia. - Znam. Sto je uradila nakon toga, gurnula je ruku u dep mog kaputa, izvukla onu moju crvenu lovaku kapu i stavila mi je na glavu. To me oborilo. - Zar je ne eli ti? - rekao sam.. - Moe je nositi neko vrijeme. - U redu. A sad ipak pouri! Propustit e vonju. Nee dobiti onog svog konja. Ona je, meutim, jo uvijek stajala tu, kraj mene. - Jesi li ozbiljno mislio ono to si rekao? Doista nee nikamo otii? Hoe li se doista ve danas vratiti kui? -upitala me. - Aha - rekao sam. Tako sam i mislio. Nisam joj lagao. Nakon toga sam doista otiao

481/486

kui. - A sad pouri - rekao sam. - Stvar kree. Potrala je, kupila kartu i stigla do vrtuljka jo na vrijeme. Opet je obila naokolo dok nije nala onog svog konja. Zatim se popela na njega. Mahnula mi je, a ja sam mahnuo njoj. Ljudi moji, poelo je lijevati kao aavo. Kao iz kabla, tako mi Boga. Svi roditelji i majke i svi su otili i sklonili se pod sam krov vrteke, da ne pokisnu do koe, ali ja sam ostao sjediti na klupi jo prilino dugo. Bio sam sasvim pristojno mokar i natopljen, osobito po vratu i hlaama. Ona lovaka kapa doista me prilino dobro titila, na odreen nain, ali ipak sam bio sav mokar. Nije mi, meutim, bilo nimalo stalo. Iznenada sam se osjetio tako savreno sretan, promatrajui Phoebe kako obilazi okolo naokolo. Vraki je malo nedostajalo pa da ponem klicati, tako sam se osjeao sretan, ako ve elite znati istinu. Ne znam zato. Jednostavno zato to

482/486

je izgledala tako fantastino lijepo dok je onako obilazila okolo naokolo i naokolo, u onom svom plavom kaputu. Boe, da ste bar mogli biti tamo!

26
To je sve to sam vam htio ispriati. Moda bih vam jo mogao rei to sam radio kad sam se vratio kui, kako sam se razbolio i sve, i u koju kolu trebam krenuti na jesen, kad izaem odavde, ali nekako nisam raspoloen za to. Doista nisam. Sve me to sada nekako ne zanima ba osobito. Mnogi me ljudi, osobito onaj psihoanalitiar kojeg dre ovdje, stalno pitaju hou li nastojati da se nekako prilagodim kad se u rujnu vratim u kolu. To je glupo pitanje, po mom miljenju. Hou rei, kako moete znati to ete uraditi dok to ne uradite} Odgovor je - ne moete nikako. Mislim da hou, ali kako da to sad znam? asna rije, to je glupo pitanje.

484/486

D.B. nije tako lo kao ostali, ali i on mi stalno postavlja masu pitanja. Dovezao se ovamo prole subote s onom makom Engleskinjom koja e igrati u jednom novom filmu za koji pie scenarij. Prilino afektira, ali je vrlo lijepa. Sad, to na stranu, u jednom trenutku kad je otila u toalet tamo nekamo ak u drugo krilo zgrade, D.B. me pitao to mislim o itavom ovom udu o kome sam vam upravo priao. Nisam znao to, do vraga, da mu kaem. Ako ve elite znati istinu, ne znam to da o tome mislim. Zao mi je to sam sve to ispriao tolikim ljudima. Sve to sad znam, to je da mi nekako nedostaju svi oni o kojima sam vam priao. ak i stari Stradlater i Ackley, na primjer. Mislim da mi nedostaje i onaj prokleti Maurice. udno je to. Nemojte nikad nikome nita priati. Ako to uinite, odmah ponete osjeati kako vam nedostaju svi oni.

485/486

KIKA

@Created by PDF to ePub