Ivan Kuan KOKO I DUHOVI

Nakladnik: Znanje d.o.o. Mandieva 2, Zagreb Za nakladnika: Zvonimir imi Glavni urednik: Davor Uskokovi Urednica: Vera Bari Ilustracije: Srana Modrini Tehniki urednik: Vedran Sinovi Korektorica: Vera Bari Dizajn omota: esni&Turkovi Tisak: Znanje d.o.o. Mandieva 2, Zagreb rujan 2011.

ISBN 978-953-324-317-7 CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 776758

IVAN KUAN

Copyright Ivan Kuan, Zagreb, 1970.

I.

SEDAM KAPI KRVI

Ne mora mi vjerovati, ali je sve zaista tako bilo. Nisam nita izmislio ni dodao dovrio je Koko priu pozorno se zagledavi u novog prijatelja. Prolo je ve podosta vremena otkako se obitelj Milievih preselila sa Zelenog Vrha u grad. Oni su to ve odavno eljeli, ali je u gradu bilo malo stanova i teko je bilo uloviti ak i neku praznu sobicu. Ipak, imali su sreu, pa se tako Koko naao u sasvim novom kraju. Bio je isprva usamljen, te je stoga bio presretan da moe razgovarati s novim znancem, Zlatkom Brniem koji je stanovao nekoliko kua nie, takoer u Heinzelovoj ulici. Hm, malo je nevjerojatno ree Zlatko, visok, koat djeak, kratke, grgurave kose i snanih vilica ali kad kae da ima i knjiga o tome, onda ti vjerujem. Kad e mi je posuditi? Kad god hoe. Sutra. Samo... tu se Koko poee iza lijevog uha samo... zna... nije ba sve onako kao to sam ti ja priao... Kako to? Pa zna, pisac je kojeta izmijenio. Na nekim mjestima je ispalo, kao da sam se ja bojao lopova, a to je, naravno, glupost. Mene uope nije bilo strah... A kako se zove knjiga?

KOKO I DUHOVI

Uzbuna na Zelenom Vrhu. Malo glup naslov, ali to e, nije taj pisac sve to proivio onako kao mi. To je njemu ispriao otac jednog mog prijatelja s Vrha. Ja zapravo mislim da bi se roman morao zvati Koko i lopovi. Zato? Pa ja sam bio glavni sveano ree djeak isprsivi se, a svaka mu se vlas na glavi odvoji od svojih susjeda, ba kao u jea koji se brani. Sjedili su u travi, na skladitu starog eljeza koje se nalazilo prekoputa Zlatkove kue i koje je pripadalo njegovu stricu. Sa mo, vlasnik je ve odavno prestao trgovati, tako da je cijelo mjesto bilo dosta zaputeno i nalik na neko neobino groblje. Bilo je tu svega: od hravih avala i tranica, do kostura prastarih automobila i velikih kotaa zamanjaka. Posred tog kra stajae udesna neka piramida kojoj nitko nije znao prave svrhe. Djeaci bi se u tren oka mogli na nju uzverati i odozgo promatrati svijet pod sobom osjeajui se kao straari koji budno moraju bdjeti nad vrijednim blagom. Voljeli su to skladite jer je, ovako samotno i naputeno, skrivalo u sebi neto tajnovito i pomalo stravino, pa im se inilo da se nalaze negdje daleko izvan ovog svijeta. Knjige nikada ne lau izusti Zlatko nekako vie za sebe i sjede na debelu eljeznu osovinu. Otkako mu je novi poznanik ispriao svoje neobine doivljaje, uvidio je da e ga morati mnogo vie cijeniti i vie mu vjerovati. Jer, i on je imao svoju tajnu, koju jo nikome nije priopio. Osjeao je da dolazi trenutak kad e moi o tome s nekim ozbiljno porazgovarati. Zasad se ipak odluio samo upitati, kao da eli jo bolje iskuati svog kutravog susjeda: Kako ti se svia u novom stanu? Oh, divno je. Ne mogu zamisliti da smo prije uope mogli stanovati u onakvoj kolibici. A sada, to je prava divota... Htio sam te, zapravo, pitati koati djeak ponovo spu-

KOKO I DUHOVI

zne u travu s oblog eljeza nisi li primijetio to neobino u kui? Ovdje... kod nas? zaudi se Koko pozorno ga promotrivi. Da... zna zbunio se Zlatko udarajui petama po zemlji u vaem stanu... zna li tko je stanovao prije vas? Znam, neki starac. On je nedavno umro, tako smo mi i dobili stan. Da u toj kui, iznad nas, ne stanuje tetka onog malog Tome o kome sam ti priao, nikad ne bismo dobili stan... Ali, zato me to pita? Bio je to strano, strano krt i vrlo udan ovjek. Bio je bolestan, moj tata ga je lijeio, ali nije htio plaati za lijekove. A neko je bio bogat trgovac i sigurno je dosta utedio. Nikome nije ostavio nita, a ima siromanu kerku. Je li? Nita nisam znao o njemu. Ali, to si me pitao ono o kui? Nisam li primijetio to udno? Da odvrati tiho Zlatko i obori pogled. uj, Koko, neto u ti rei, ali mi mora obeati... mora mi obeati da nee nikome rei.... i da se nee smijati. Obeavam, asna rije. Ne, to nije dosta zavrti Zlatko glavom prvo se moramo pobratimiti. Pobrati... to to? zgranu se Koko budui da je njegov novi prijatelj postajao sve tajnovitiji; ak mu je i glas postao drukiji, dublji i meki. Pobratimiti, to jest da postanemo kao braa. Treba nam se krv pomijeati. Krv da nam se pomijea? Tvoja i moja? Pa kako emo to uiniti? zaueni djeak irio je oi i usta ne znajui pravo to da misli. To je bar jednostavno. Zar nisi nikada itao o tome? Ti sebi zaree prst, i ja zareem u svoj prst. Onda kapnemo jedan

KOKO I DUHOVI

drugome tri kapi krvi u ranu. Tada smo braa iako nemamo iste roditelje i tada moemo jedan drugome sve rei i bez asne rijei. Koko je problijedio kao nebo iznad njega; sunce je ve bilo zalo za krovove. Promucao je jedva ujno: Misli li ti ozbiljno? Da se poreemo po prstu? ime da se poreemo? Noem, naravno veselo ree Zlatko i u tren oka izvue iz hlaa povelik depni noi i rasklopi ga. Sjeivo bljesnu, a no kljocnu, tako da Koko uzmakne za cio pedalj. Pa ne boji se valjda? Kad se nisi bojao onih lopova koji su te htjeli ubiti, onda se sigurno nee bojati ni noia. N-ne, n-ne bojim s-se promuca djeak kako bi sauvao dostojanstvo i kako njegov suhonjavi drug ne bi posumnjao u priu to mu ju je maloas ispripovjedio i u kojoj je toliko govorio o svojoj hrabrosti. To emo sutra uraditi, je li? Ne, to bismo ekali do sutra? Osim toga, ne bih ti mogao odmah rei ono to sam htio. Rei odluno e odjednom Koko ispruivi ruku i stegnuvi vilice. Nije smio pokazati da je kukavica. Svaki mora sm zarezati. I to u lijevu ruku spokojno i hladnokrvno odvrati Zlatko ba kao da je rije o siru, a ne o njihovim prstima. Koko je druom akom prihvatio no i jo jae stisnuo zube. Prislonio je otricu na jagodicu i zatvorio oi. Dvije suze iskradoe mu se ispod zatvorenih kapaka, ali ih je on spretno i kriom obrisao. Tada je sveano rekao evo i pruio oruje buduem pobratimu. Zlatko je zaas obavio svoj dio posla. Onda je podigao uvis ranjeni kaiprst, dohvatio desnicom aku svoga druga i iscijedio na okrvavljeno mjesto tri kapi krvi. Koko je odmah, bez rijei, uinio isto, ak je dareljivo darovao jednu kap vie, da se prijateljstvo to vre zapeati.

KOKO I DUHOVI

Sad nema vie nikakvih tajni meu nama i mi moramo uiniti jedan za drugoga sve to moemo progovori Zlatko neto glasnije i ponovo se premjesti na osovinu. U mraku, koji je brzo osvajao, njegov glas je zvuao sve tajanstvenije i udnije. I odjednom je zapitao: Vjeruje li ti u duhove? Ne vjerujem odvratio je brzo drugi djeak iznova zauen neobinim pitanjem, ali je zatim promislio i tie dodao: Ja mislim da ne vjerujem. Ja, vidi, nisam siguran. Ima knjiga koje priaju o njima, ima opet drugih koje tvrde da ne postoje i da je sve izmiljotina. Ja osobno mislim da to ovisi o klimi. O emu? O klimi. O vremenskim prilikama u pojedinim zemljama: koliko pada kie, koliko traje zima, je li ljeti prevrue i tako dalje, razumije. Ja se sve bojim da je kod nas povoljna klima. Za duhove? Naravno. Nije ba prevrue, nije ni prehladno. Zime nisu predugake, a oni po jakoj zimi ne mogu izlaziti da se ne prehlade, jer imaju na sebi samo bijele plateve. Zato sigurno ne vole sjeverne krajeve. A zato mi sad govori o tome? Kakve to veze ima s onim to si me pitao? nestrpljivo upade Koko premjetajui se na travi i drei ranjeni prst u zraku ne znajui to bi s njime. Najee se vraaju kojekakvi stari krci kojima je ao to nisu ugodnije i ljepe ivjeli na ovome svijetu, a imali su para da ispune svaku svoju elju. I ja mislim... Ti misli da bi stari Vincek, u ijem smo sada stanu, da bi on... skoi Koko na noge i ne dovri. Nisam ba to rekao mirno e Zlatko odigavi glavu i pogledavi svog uznemirenog pobratima ali, nikad se ne zna. Ako to neobino primijeti, svakako mi kai. Jer, zar ti nije udno to ste tako lako dobili stan? Kako to da se nitko nije otimao o nj, a toliki ljudi trae stanove? A?

KOKO I DUHOVI

Koko se nije mogao snai. Istina, znao je da su doli do stana zato to je u istoj kui stanovala tetka njegovog druga sa Zelenog Vrha, Tome Branjca, koja ih je odmah obavijestila da e stan biti prazan, tako da su prvi podnijeli molbu. Prema tome nije bilo ni govora o tome da se tko ne bi htio useliti u stan. A ipak, osjeao je neku nelagodu zbog te sumnje kojom ga je zarazio novi susjed. Nije nikada ni pomiljao na duhove, a sada, kad ih je netko drugi spomenuo, nije mu bilo posve jasno vjeruje li u njih ili ne. Lagan, suzdrljivi vjetri najeio je travu i njemu su sad smetali doticaji prohladnih vlati na nonim listovima. Sve mu se inilo da ga dira neko ivo bie. to misli, a? navaljivao je Zlatko njiui se na osovini. Ako bude neto sumnjivo, ja u ti odmah rei odlui se Koko i zapita: Hoemo li kui? Zlatko ne odgovori odmah, ve brzo ustade, priblii mu se sasvim blizu i proapta mu gotovo u uho: To jo nije sve. Htio sam ti jo neto odati. Vanije. Rijei su mu bile treperave, kao ta uzbibana trava. Bijae u njima neto zlokobno, neto od ega se Koko najeio, makar je skupio toliko odvanosti da zapita, ne zamuckujui, to je posrijedi. Poimo do onog plota, ondje u ti rei pade jo zagonetniji odgovor. Taj se plot nalazio na drugom kraju skladita, na suprotnoj strani ulice, tako da uline svjetiljke, koje su ve gorjele, nisu onamo dosizale svojom slabom svjetlou. Koko se ogledavao slijedei Zlatka opreznim koracima, izbjegavajui sjenke i visoku travu. U tim trenucima gotovo da se kajao to se pobratimio s ovako udnim prijateljem. Naravno, on nije bio kukavica, ali ipak, kad se govori o duhovima, onda je to neto drugo. Nikad se ne zna. Zastadoe pred trulom daanom ogradom to je skladite dijelila od velikog povrtnjaka, vlasnitva Bugarina koji je uzgajao povre i prodavao ga na trnici. Obojica zastadoe.

KOKO I DUHOVI

Vidi otpoe Zlatko, a Koko uze napeto promatrati oko sebe pribojavajui se nee li zaista ugledati neto strano vidi, to je taj plot. Neku veer, ima tome deset dana, vratio sam se ovamo vrlo kasno, oko deset sati, jer sam bio zaboravio knjigu. I kad sam doao ovamo tu sasvim spusti glas priao sam ogradi traei knjigu. Tada sam uo glas, netko je nekoga zvao. Kako je ovdje zautio, Koko se, osjeajui olakanje, pourio ubaciti: Pa to nije nita neobino. Ali mi se uinilo da je to bio njegov glas. iji? lanu Koko, ali se dosjeti i sam doda: Staroga... je li? Jest. Staroga Vinceka. Jesi li pogledao preko plota? Naravno odvrati Zlatko. Zapravo sam se ve udaljio od plota vraajui se s knjigom prema ulici. Onda sam zauo glas, kaem ti, kao da nekog zove. Vratio sam se, popeo se na ovu ovdje letvu on pokaza na jednu tanku poprenu gredu pogledao prijeko... i nisam vidio nikoga. Zavlada muk. Koko je shvaao to to moe znaiti. Nije sumnjao u Zlatka, a ipak ga je udno promatrao. Naravno, on je znao vrlo malo o duhovima, ali ovo je u svakom sluaju bilo vie nego neobino, jer iv ovjek ipak ne moe propasti u zemlju. Pa da se Zlatko ba i prevario u glasu, da mu se samo priinilo da je to pokojnikov glas, ipak je morao vidjeti one koji su govorili ili bar jednog ovjeka, ako je razgovarao sm sa sobom. Koko se poee desnom rukom iza lijevog uha. Sutra u ti jo neto pokazati. Ja sam ve, naime, neto poduzeo da rijeim tu tajnu. A zato mi nee sada pokazati? hrabro upita Koko strahujui u sebi da Zlatko ne promijeni odluku. Nije se bojao, ali mu je bilo vrlo nelagodno. Valjda zbog trave to ga je golicala.

KOKO I DUHOVI

U mraku ne bi nita vidio. Doi rano ujutro po mene ree Zlatko. Idemo sada. Kod mene se, osim toga, ljute ako kasno doem na veeru. Obojica su odahnula kad izaoe na osvijetljenu ulicu. Ipak je nou najugodnije u svom domu.