LeszekKolakowski:Ideologijaiteorija* Osobita i u povijesti jedinstvena antinomija evolucije marksizma sastoji se u tome to je ta doktrina, koja je raskrinkala kako se drutvena svijest

pod pritiskom politikih uvjeta mistificira, proglaujui svoje posvemanje osloboenjeodmitaisamapostalartvomtakvemistifikacije. Jedinstvenost tog poloaja lei utome to ovdjeimamoposlasa sluajemu kojemu jejednadoistaznanstvena teorija,izraslaiztradicijeracionalnogmiljenjaidubokoukorijenjenauintelektualnom,anereligioznomivotu evropske kulture, postala idejna nadgradnja organiziranog masovnog politikog pokreta. A pritom je marksistika misao o tome da drutvena svijest reproducira stvarnost naopake, kao u kakvoj cameri obscuri, kasnije svedena na naelo po kojemu je jedini izvor te mistifikacije klasna svijest, po kojemu je ona, naime, ili proizvod intelektualne nezrelosti (kao u sluaju potlaenih klasa to su postojale prije radnike klase) ili jednostavnosvjesnaprevara(kaousluajuposjednikihklasa). Uobasluajainterpretacijadrutvenesvijestibilajeidealistikaparexcellence,jerjeizoblienuslikusvijetato je nastala u ljudskim glavama izvela iz osobina tih glava, iz nedostatnog znanja ili iz elje za prevarom. U oba sluaja, dakle, bit se marksistike misli, teorija otuenja, izgubila. No zato se pojavilo vrlo optimistino uvjerenje da radnika klasa, koja je kao "klasa za sebe" utjelovljena jedino u Partiji i automatski osloboena svih mistifikacija, nema nikakva razloga teiti izoblienju slike svijeta im stvori politiku organizaciju. To je shvaanje razumljivo, jer iz njega slijedi da je Partija, koja je materijalizirani duh klase, postigla savrenu emancipaciju,atojednostavnoznaidaonanikadanegrijei.Praktinoje,dakle,marksistikateorijaotuenja natemeljujednerazumljivetendencijezamijenjenadogmomonepogreivosti. U toj situaciji unutar marksizma problem se izobliavajueg djelovanja to ga politika organizacija kao takva vri na teorijsku svijest uope nije ni mogao pojaviti. U prijanjim masovnim pokretima on se nije javio, jer su oni imali samo ideologiju u Marxovu smislu i nisu je crpili iz znanstvene misli. U svom nastanku poprimili su prilagodljivu svijestkojanije podlijegalakontroliznanstvenogogranienja.Ali sadaseono to jeprvobitnobilo znanosttekmoraloprilagoditipritiskuorganizacije,atoznailiitisvakeracionalnekontrole. Religiozne ideologije nikada nisu mogle iz stadija znanosti prei u stadij religije, jer nikada nisu ni bile znanost; stoga ih je otpoetka bilo lako prilagoditi svakom zahtjevu drutvene situacije. No razvoj marksizma pretvorio jeznanostumitologijuiupodatnutvarizkojejeodstranjenakraljenicauma. Ona je djelovala po istim shemama kakve su tipine za ideologiju, ali se pritom na temelju svoje tradicije skrivala iza znanstvene fasade. Rezultat toga bila je tenja k totalitariziranju kulture i njenom apsolutnom proimanjuideologijomkoja jedjelovala pod znanstvenim parolama, premda oneodavno vienisu podlijegale zakonima znanosti. (Dodue, katkada su unato institucionalnom marksizmu nastajali vrlo vrijedni znanstveni nusprodukti, a zbog toga Marxova metodoloka dostignua nisu posve pala u zaborav, ve su ak inspirirala velikeznanstvenedomete.JedanprimjerzatodjelasuGyrgyaLukacsa.) Institucionalni je marksizam povijeu svog nastanka potvrdio teoriju Karla Marxa o otuenju. Ilustrirao je, naime, destruktivno djelovanje to ga politika organizacija kao takva vri na znanstveno miljenje im se miljenje nae u suprotnosti s ideologijom. Njihov zajednicki ivot, koji bi trebao biti simbioza, izvrgnuo se u parazitiranje ideologije, ije je tkivo proimalo znanstveno miljenje ugroavajui njegovu egzistenciju. To ne smije izazvati nikakvo uasavanje i osuivanje, jer to je prirodno ponaanje politike organizacije. Jednom stvorena kao drutvena injenica, organizacija ima barem jedan vlastiti interes: odranje unutranje koherencije koja zahtijeva ogoreno opiranje svakom pokuaju dezintegracije. Organizacijska sveza, za razliku od klasne sveze, lei u svijesti, jer postojanje klase dano je objektivnim poloajem (po Marxu postoji "klasa za sebe"). Dezintegracija svijesti razorna je za organizaciju, pa stoga ona svoju ideologiju mora sauvati od racionalnekontrole. Znanstveni ivot, s druge strane, potie u svojoj evoluciji upravo naelo drutvene kontrole, sadrajne nezavisnostiodzahtjevapolitike,naeloobjektivizma,revizionizma,permanentnekritikeistalnekonfrontacije svih moguih stanovita. Stoga su ideologijski i znanstveni ivot u neprestanom proturjeju, a to se proturjeje ne moe ukloniti izjavljivanjem dobre volje, jer dobra volja ne ukida drutvene zakonitosti. Pretvorba marksizma u instituciju nije bila "greka" koja se moe otkloniti "iskrenom voljom da se ona ispravi", poput grijehauispovijedi. Nekakav "izoblieni marksizam" uope nije ni postojao, jer je institucionalni marksizam odgovarao svojoj funkciji i uspjeno igrao ulogu koju mu je propisivala povijest. To to se ta uloga negativno odrazila na

cjelokupni znanstveni ivot, bilo je nuan sastojak njegova uspjeha. Jednako je tako bilo u politikom ivotu: staljinizam nije bio "greka", nego sistem koji je primjenjivao sredstva to su tono odgovarala naelima njegove egzistencije: on nita nije uinio pogreno, jer djelovao je uspjeno i, sve u svemu, tek je malobrojne svojemjereizveobezuspjeno,daklepogreno. Nemamo, dakle, razloga pretpostaviti da bit kolektivne svijesti organiziranih pokreta jednoga dana vie nee postojati.Politikiivotkojipostojiujednomoblikuviesenemoeodreiideolokogcementa,aonpaksvoju vrstou zahvaljuje meu ostalim i toj okolnosti da ne podnosi racionalnu kontrolu koja bi unijela element dezintegracije.Trebaraunati sprirodnom injenicom da jesvaki procesorganizacijskog zatvaranja"povezans ideolokom integracijom i stoga u svim tokama u kojima se znanstveno miljenje sastaje s ideologijom mora vritipritisaknatomiljenje. S druge strane a to takoer vrijedi iskljuivo za marksizam posvemanja je preobrazba ideologije praktino nedostina. Ideologija koja je nastala iz znanosti ne moe se odrei fasade znanstvenosti, a ta fasada utjee na ideologiju. Tako se s vremena na vrijeme u ideologiji javljaju tragovi znanstvene tradicije koja nipoto nije izumrla. Unutar marksistike svijesti koja se pretvotila u mit znanstveno marksistiko miljenje ipak ostaje sauvano kao u kakvu tekuem sloju, njegove se granice teko mogu utvrditi, ali ono uvijek ostaje povezano s izvorom doktrine.Iz tog je razloga Marxova dijalektika metoda unato svemu bila kadra izvriti intelektualni utjecaj, a paradoksalno je ponekad ak sama ideologija, zahvaljujui svom mijeanju sa znanstvenom tradicijom, bila nosilac njenih znanstvenih vrijednosti. Ideoloka rairenost marksizma imala je, dakle, dvostruke posljedice: ona ne samo da je vrila razoran pritisak nego je i u znanstvenom pogledu posijala plodno sjeme. Marksizam se, naime, tijekom svoje povijesti nije podijelio na dvije meusobno jasno odjelite snage od kojih bi jedna djelovala iskljuivo na intelektualan nain, a druga iskljuivo pomou ideolokog pritiska, ve je svoj utjecaj uvijek vrio na dva naina koja su, dodue, bila oprena, ali ih je ipak bilo teko razdvojiti. A budui da nain djelovanja karakteristian za ideoloki ivot naravno ima neusporedivo vie drutvene energije i uspjeha negoli apstraktne vrijednosti racionalnog miljenja, potonji svoje uspjehe esto imajuzahvalitizajednitvusideologijomkojajesdrugestranezanjihbilapogubna. ]udnovato proturjeje u ivotu marksistike ideje izazivalo je i jo izaziva brojne iluzije pri procjeni sadanje vrijednosti marksizma: s jedne strane iluziju o bezgrenom umu, koja je stvorila mit o znanstvenoj ideologiji i stereotipni marksizam opravdavan nedvojbenim znanstvenim dostignuima; s druge strane iluziju o totalnoj obezvrijeenosti marksizma, koja je proizzala iz njegove ideoloke djelatnosti. No pred nama je ustvari u sebi proturjeanprocesuslijedkojegaznanostpostajemit,atimejeideolokimitneprestanoprisiljendanasvojim leimanositeretznanostikojijetunjegovombiu.Duhmarksizmahranise,dakle,imanentnimproturjejem svoga bia, koje je obim stranama bolna toka, a jednoj od njih egzistencijalni uvjet. Ako se, prema tome, znanost pretvorila u ideologiju, s druge strane ideologija nema snage da napokon svri sa znanou jer je dobrovoljno(alitakodjerzbognunostitoproizlaziiznjenogpodrijetla)preuzelakultjednoganjojtuegboga iuzdiglagadonaelasvogapostojanja. Ne moze se porei da ideologija, kako nas povijest ui, katkada moe poticajno djelovati na znanstveno miljenje.Jedandokazzatopruajunpr.odnosikojisupostojaliizmedjumetafizikihspekulacijapitagorejacao vrijednostibrojevainjihovihmatematikihotkriailiodnosiizmedjufilozofskihiakteolokihLeibnizovihideja, auostalomiprimjersamogaKarlaMarxa,uijimznanstvenimspoznajamavanuuloguigrajuideolokiimpulsi: "Kapital" je napisan nakon "Komunistikog manifesta". Ideologija moe stvoriti stanovitu novu optiku pomou koje nastaje slika svijeta, ona spoznaju katkada organizira na krajnje uspjean nain. To se osobito jasno moe ustanoviti u duhovnim znanostima. Pri istraivanju povijesti svjetonazora, naprimjer, nalazimo razliite interpretacije kod kojih istraenagradja odgovara pojmovnom aparatu to je tom prilikom bio primijenjen. Taj pojmovni aparat nije zavisan od povijesnih problema, nego od svjetonazorskih impulsa one epohe u kojoj istraiva ivi. No bez obzira na to mnoge teorije, iako je svaka od njih ukorijenjena u filozofiji i njenome vremenskom okruju, ipak mogu bitno pridonijeti istraivanju. Zato je, meu ostalim, tako teko zamisliti apsolutnu objektivnost na podruju duhovnih znanosti, to meutim nipoto ne znai da u duhovnim znanostimanijemogunapredak. Trenutno se pritisak najrazliitijih ideologija na duhovne znanosti moe osjetiti openito i gotovo posvuda na podruju metodolokih naela. Marksizam tu nije iznimka. No bilo bi ipak pogreno to tono opaanje protumaiti tako da je totalna ideologizacija duhovnih znanosti fatalna nunost i da za njih ne moe biti postupnog oslobadjanja od ideologije, dakle da je svaki napredak na tom podruju tek utopijska matarija. Takav bi zakljucak bio u proturjecju s citavom povijesti znanosti i duhovno reakcionaran , jer bi a priori onemogucio razradu progama znanstvenih kriterija za duhovne znanosti. Tko ozbiljno zastupa takav stav morantakodjer zastupati miljenje da se Marxov "Kapital" po svome ideolokom karakteru ne razlikuje od

"Bozje drzave" Augustinove te da su studija Maxa Webera o protestantizmu jednako "ideologizirane" kao i propovijedi Martina Luthera. No u stvarnosti nije tako, a svijest o toj razlici znacajna je i za borbu protiv neodgovornog i neutemeljenog ideolokog mijeanja u znanost, protiv kojega se ne moze boriti ako se pretpostavljadaseideologijanemozejasnoiuvjerljivoodvojitiodznanosti. Uza sve to cini mi se, kao to sam rekao, nemogucim da se u duhovnim znanostima postigne potpuna objektivnost, to jest da se drutveni svijet posve spozna. Ta spoznaja nije omedjena samo granicama to su postavljene spoznajnoj sposobnosti covjeka kao biolokog bica vec i posebnim drutvenim uvjetima kojima podlijeze sama spoznaja. Znanje se naravno, to se tice opcih uvjeta drutvenog zivota koji su zajednicki svim drutvenim strukturama, nikako ne moze osloboditi pritiska tih uvjeta. Cak i kada bi takva emancipacija bila moguca,mogaobijeutvrditisamonetkotkobisambiooslobodjendjelovanjauvjetatoogranicavajucovjeka kaodrutvenobice. Medjutim, mozemo pitati je li moguce osloboditi se onih ogranicenja koja ne potjecu odatle to je covjek drutveno bice, vec od podjela unutar drutva. Ostavimo po strani problem koje su od tih podjela vaznije ili manje vazne i u kojem smislu: dobro je poznato da su izvjesne podjele sigurno utjecale na sliku drutva sto je nastala u svijesti istrazivaca (ne samo klasne nego i druge razlike), da one organiziraju pojmovni aparat koji sluzizaopisivanjedrutvenogzivotaiodredjujenacinnakojisepostavljajupitanja. Ne postoje, naime, metode istrazivanja drutvenog zivota za koje bi se moglo reci da su apsolutno nezavisne odstanovitihunaprijedpostavljenihhipoteza. Kako opcenito priznate metode mogu biti varljive, to pokazuje vec banalna cinjenica da se pomocu ispravne statistike slika drutvene zbilje moze iz temelja krivotvoriti. To je moguce zato to i ispravna statistika uvijek pretpostavljaodredjenekriterijeprilikomizborapojavakojesezeleistraziti.Unaprijedusvojenahipotezaleziu tome kako se postavlja pitanje iz kojega onda mora proizaci posve jednoznacan odgovor. Mozemo npr. eksperimentalno istrazivati u kakvom je odnosu stupanj obrazovanosti nekog drutva sa sudjelovanjem u njegovu religioznom zivotu. Pitanje se moze statisticki ispitati, a problem je naizgled u tom opcem obliku takodjerracionalnopostavljen.Alinecemosepitatiukakvomsuodnosucelavcinekogdrutvasbrojemnjenih ljevicarskih ili desnicarskih politicara, jer bismo takvo pitanje smatrali apsurdnim. Nemoguce je, naime, postavljati pitanja o odnosima izmedju drutvenih pojava ako se prethodno neto o tim pojavama ne zna. Stoganasopcenitovazenjeizvjesnihistrazivackihmogucnostinemozebajakoutjeiti.Apsurdnostnavedenog pitanjajestocita,noumnogimslucajevimanijenimalolakoutvrditijelinekopitanjesmislenoilinije. Istrazujemo li zavisnost izmedju klasne podijeljenosti i drugih oblika drustvenog zivota, bitno je hocemo li preuzeti Marxov pojam klase, koji se oslanja na kriterij vlasti nad sredstvima za proizvodnju, ili neki drugi, koji npr.nacionalnidohodakuzimakaoosnovu.Pritomejeteskoodlucitikojajeodpodjela"vazna",jerodgovorna topitanjeodredjujuideolokifaktori.Razliciteskupineikrugoviudrutvustvarajuvlastitepojmoveiunaprijed utvrdjujukakoceuslijeditiizbordrutvenihpojava.Mozemo,dodue,pretpostavitidasunekeklaseiliskupine po prirodi sklonije stvaranju manje "ideologiziranih" pojmovnih aparata, no izuzetno je teko ustanoviti koji uvjeti potpomazu objektivnost. A to osobito stoga to i sam sociolog moze razlicite koncepcije promatrati samo izvana te njihovu objektivnost, dakle, ne moze sam objektivno prosuditi. Cak i ondje gdje ucenjaci tvore zatvorenkrugigdjejesvijestopripadnostitomeklanuvecanegolisvijestodrugimdrutvenimsvezama(stoje za objektivno istrazivanje bez sumnje prednost), ipak postoji prirodna tendencija k izvjesnim profesionalno uvjetovanim pretjerivanjima, sto dolazi do izrazaja npr. u notornom precjenjivanju uloge intelektualnih podijeljenostiudrutvuiliulogeintelektualacauopce. Ideologija je, za razliku od znanosti u modernom smislu rijeci, podredjena dnevnim zadacima pojedinih drutvenih skupina, stranki, klasa ne samo u pogledu problemskog podrucja vec i u pogledu sadrzaja. Ona stoga mora biti promjenljiva i savitljiva, kako bi se mogla prilagoditi odredjenim potrebama. To je druga osobina ideologije. Ona je silom prilika mracna i dvosmislena, jer da bi odrzala snagu vjerovanja mora opce formuleostavititonepromjenljivijimaiistodobno,akozeliimatiuspjehausvakodnevici,neprestanomijenjati svojsmisaoiprilagodjavatigatrenutnimzadacima. Ipakserelativnapostojanostideologijemozeodrzatisamoakojetumacenjenjenogsadrzajamonopoliziranou institucionalno potvrdjenom obliku, tj. ako postoji svecenicka kasta koja je jedina pozvana da izlozi pravi sadrzaj ideologije: samo tada moguce su ortodoksija i vjernost doktrini, koje pripadaju tipicnim kategorijama ideoloskogmiljenja.

Nipoto mi nije namjera da ovim primjedbama formuliram kakav program za uklanjanje ideologije. Takav bi program, uostalom, bio posve beznadan. U ideologiju spada moralno i politicko vrednovanje, dakle djelatnost bez koje bi zivot bio nemoguc. Parola o potpunom oslobadjanju od ideologije naivna je fikcija, a oni koji umiljaju da im je uspjelo od nje se odvojiti postaju zrtve mistifikacije koja i sama ima ideoloki karakter. Kako bi se, naime, potpomoglo ukidanje ideologije, potrebno ju je prethodno vrednovati, a to je ideoloki cin. No parola o "detotalizaciji" ideologije, cini se, nije nipoto beznadna, a premda ideologije zive pp svojim vlastitim zakonima i puka dobra volja nije dovoljna da ih se uniti, moraju nastojanja da se njeno razorno djelovanje ogranici na znanstveno miljenje imati odredjenih izgleda na uspjeh. Nsuprot tome je npr. shvacanje po kojemu su duhovne znanosti "ionako" morale neizbjezno postati instrument ideologije, prakticki pokuaj zagovaranja svake vrste ideoloke agresije na podrucju miljenja. Takavstav polazi od pretpostavke da an tom podrucju ne moze biti rasprave, jer medju ideologijama nema raspravljanja, nema suprotstavljanja stvarnih razloga,vectupostojisamoborbakojadoputasvasredstva,ukljucujucimaterijalnipritisak. Cak i onda kada se sluze duhovnim sredstvima, ideologije ne djeluju putem racionalnih razloga, nego putem parola,putemapeliranjanaosjecaje,naautoritete,natradicije,putemzelja,predrasuda,legendiiodbojnosti. Egzistencijadrutvenesvijestipodlijezeideolokimzakonima,amiljenjekojetvrdidabimoglobitidrukcije,to jest da je moguce ostvarenje vladavine duha u kojoj bi se preobrazba drutvene svijesti odvila pod kristalno jasnimnebomlogicnihrazloga,jestmatarija.Tajsannijetetan,naprotiv,onmozebitikoristanakopridonese borbi za irenje racionalizma u drustvenom zivotu, ali on postaje opasan mit ako se pocne objavljivati da je carstvo duha vec poprimilo oblik, da je citi um uzaao na prijestolje zemaljske kraljevine i da upravlja drzavom. Tada, naime, "znanstvena ideologija" u svim podrucjima zivota postaje apsolutni diktator: imamo znanstvenu vanjsku politiku, znanstveno vodjeno slikarstvo i glazbu, znanstveno utemeljeno rodoljublje jednom rijecju: "Carstvosunca"ugrotesknomobliku. Satrapi ideologije sa znanstvenim pretenzijama su, kako nas iskustvo uci, krajnje opasni, jer su na nekim podrucjimazivotaosobitoagresivni.Necemoseuputatiutojeliiukojojjemjerimoguceogranicitiideoloku djelatnostudrutvenojzbiljitejeliiukojojjemjerimogucpritisakznanstvenogmisljenjanaideologiju,kaoni u to ima li izraz "znanstveno shvacanje svijeta" kakvog smisla. (Po mome sudu on itekako ima smisla.) Zadovoljit cemo se time da izrazimo uvjerenje kako "kraj ideoloke ere" lezi u astralnoj daljini, u koju zasad ni najizvjezbanije oko nijednog povijesnog proroka ne moze prodrijeti. Vjecne nade svih naprednih pokreta koji su ocekivali uspjeh jer "razum nakraju mora pobijediti", kao to je poznato, sistematski je pregazio valjak povijestikoji jepreko njihpreao siznenadjujucom lakocom.Tako senaivnimracionalistimakaokakva poruga podastrlaslikasvijetaukojojsunajapsurdnijestvarislavilenajsjajnijetrijumfe. Mozemo se, naravno, cuditi i zaliti to stvari poput rasne mrznje, nacionalizma, religioznog miljenja ili ljubavi prema ratu tvrdokorno pruzaju otpor svakom napretku to ga prosvjetiteljstvo, koje se temelji na osnovama znanstvenog misljenja, unatoc svemu postize. No cudjenje nad povijesnim zakonima samo je znak da ih se ne razumije i moze voditi samoubojstvu. A za one koji radije zele sudjelovati u skromnim i skupo placenim pobjedama to ih racionalno miljenje odnosi nad razbojnickim imperijalizmom ideologije, korisnije je da usredotoce svoju paznju na podrucja na kojima prevladavanje ideologije ima izvjesne anse. Sigurni smo da takve ansepostojeina podrucjuduhovnih znanosti, itoosobito od Marxova doba, kojise nijepoput Comtea zadovoljio time da metafiziku iskljuci iz znanosti, vec je i proces podjarmljivanja svijesti ideologijom analizirao kao rezultat drutvenih sukoba. Okolnost da se nada u brzu eliminaciju, kakvu je Marx gajio, nije ispunila, nije obezvrijedila bit marksisticke doktrine koja se stoga uspjeno moze primijeniti i pri razmatranju svoje vlastite povijesti. Kada kazemo da ideja socijalizma ima ideoloki karakter, tada time niposto ne zahtijevamo da ga se ona odrekne. Ali predodzba o tome da je nuznost socijalizma jednako neopovrgljivo,dokazana kao fizikalni zakon, jest naivna. Nema sumnje da socijalizam po Marxovu shvacanju ima posve drukciju perspektivu nego u Fouriera; vjera u njega oslanja se na znatno cvrcim pretpostavkama, pa ipak nije ideoloki cin samo potvrdjivanje socijalizma kao vrijednosti, nego i uvjerenje da se socijalisticke vrijednosti mogu ostvariti. To je takodjer svojevrstan hazard, prakticni rizik, pri kojemu je uvjerenost u apsolutnu znanstvenu izvjesnost uspjeha upravo jedna ideoloka sankcija, jedno mistificirajuce opravdanje. Posvemanja znanstvenost predvidjanjaonuznostisocijalizmajestideolokivjerskicin.Noemancipacijujeznanostiodstalneugrozenosti ideologijomdoduetesko,alineinemoguceostvariti. Unatoc natraznog razvoja to se u zadnje vrijeme moze promatrati u marksistickoj ideologiji, miljenja smo da ce se znanost malo pomalo oosloboditi kontrole ideologije. U Poljskoj je njen pritisak na podrucju prirodnih

znanosti obustavljen, na podrucju umjetnickog stvaralastva u velikoj mjeri ogranicen. To ne znaci da bi apsurdne li misli jednom mogla postojati umjetnicka djelatnost bez ideoloke inspiracije. No inspiracija je nestodrugonegoliupravljanjetogavrsinekapolitickaorganizacija.Utomsesmislupovratak"socijalistickom realizmu"kaoorganizacijskomsistemuumjetnickogzivotauPoljskojcininemogucim. Nada da ce marksisticka ideologija, to jest institucionalizirani marksizam jer samo u tom obliku ta ideologija sada nastupa odustati od pretenzije za nadomjetanjem znanstvenih spoznaja, moe biti osnovana. Nada u nastanak jedne znanstvene ideologije, naprotiv, i nada u presahnue ideologije neosnovane su. Ideologija se, naime, svojih zahtjeva odrice samo ako se primjenjuje sila. Ta sila moze poteci od neke druge ideologije, ali takodjer moze, kako nas povijest uci, poteci iz znanosti. Nekoliko stoljeca borbe svjetovnoga znanja protiv diktature krcanske ideologije pokazalo je da ta borba moze biti uspjena i da moze prisiliti ideologiju da, premdaneradoisamopodpritiskom,odustaneodjednogdijelasvojihzahtjeva. No povijest je gibanje koje se ubrzava, a to nam pruza nadu da za analogne procese u sadanjoj situaciji vie necebitipotrebnastoljeca. Snjemackogapreveo:DraenKaraman