ENIDBA DUANOVA Kad se eni Srpski car Stjepane, Na daleko zaprosi evojku, U Leanu gradu Latinskome, U Latinskog kralja

Mijaila, Po imenu Roksandu evojku; Car je prosi, i kralj mu je daje. Car isprosi po knjigam' evojku, Pak doziva Todora vezira: "Slugo moja, Todore vezire! "Da mi ide bijelu Leanu "Mome tastu, kralju Mijailu, "Da mi s njime svadbu ugovori, "Kada emo poi po evojku, "Koliko li povesti svatova; "Da mi vidi Roksandu evojku, "Moe l' biti za cara carica, "Moe l' biti svoj zemlji gospoa; "Da je vidi, i da prstenuje." Veli njemu Todore vezire: "Hou, care, dragi gospodine." Pak s' opremi, ode u Latine. Kada doe bijelu Leanu, Lijepo ga kralju doekao; Vino pie neeljicu dana; Tada ree Todore vezire: "Prijatelju, Mijailo kralju! "Nije mene care opravio, "Da ja pijem po Leanu vino, "Ve da s tobom svadbu ugovorim, "Kad e care doi po evojku "U koje li doba od godine, "Koliko l' e povesti svatova; "I da vidim Roksandu evojku, "Da je vidim, i da prstenujem." Tada ree Mijailo kralju: "Prijatelju, Todore vezire! "to me care za svatove pita, "Neka kupi, koliko mu drago; "Po evojku, kada njemu drago; Nego e mi cara pozdraviti, "Nek ne vodi svoja dva sestria, "Dva sestria, dva Voinovia, "Vukaina i s njim Petraina; "U piu su teke pijanice, "A u kavzi ljute kavgadije; Opie se, zametnue kavgu, "Pak je teko devap dati kavzi

"U naemu bijelu Leanu. "A evojku sada e vieti, "I prsten joj dati po zakonu." A kada je tavna noca dola, Ne donose votane svijee, Ve po mraku izvode evojku; Kad to vie Todore vezire, On izvadi od zlata prstenje Sa biserom i dragim kamenjem, Razasja se soba od kamenja, Taka mu se uini evojka, Da je ljepa od bijele vile; Prstenova Roksandu evojku I dade joj hiljadu dukata, I evojku braa odvedoe. Kad u jutru jutro osvanulo, Opremi se Todore vezire, Pak otide bijelu Prizrenu. Kada doe bijelu Prizrenu, Pita njega Srpski car Stjepane. "Slugo moja, Todore vezire! "Vie li mi Roksandu evojku? "Vie li je, i prstenova li? "to govori kralju Mijailo?" Todor njemu sve po redu kae: Vieh, care, i prstenovah je; "Da kakva je Roksanda evojka! "Onakove u Srbina nema. "Dobro zbori kralju Mijailo: "Po evojku, kada tebe drago, "Svata kupi, koliko ti drago, "Samo te je kralju pozdravio, "Da ne vodi dva sestria tvoja, "Dva sestria, dva Voinovia; "U piu su teke pijanice, "A u kavzi ljute kavgadije, "Opie se, zametnue kavgu, "Pak je teko devap dati kavzi "U Leanu gradu Latinskome." Kad to zau Srpski car Stjepane, Udari se rukom po koljenu; "Jao mene do Boga miloga! "Dotle li se zulum oglasio "Od sestria od Voinovia! "A tako mi moje vjere tvrde! "Dokle mene to veselje proe, "Obojicu hou objesiti "O vratima grada Vuitrna, "Po svijetu da me ne sramote."

Stade care kupiti svatove, Skupi svata dvanaest hiljada, Pak podie niz Kosovo ravno. Kad su bili ispod Vuitrna, Gledala ih dva Voinovia, Meu sobom mladi govorili: "to l' se ujak na nas rasrdio, "Te nas ne e zvati u svatove? "Netko nas je njemu opadnuo, "S njega iva meso otpadalo! "Car otide u zemlju Latinsku, "A junaka sa sobom ne ima "Ni jednoga od roda svojega, "Koji bi mu bio u nevolji, "Ako bi mu bilo za nevolju; "Latini su stare varalice, "Ujaka e naeg pogubiti, "A nezvani ii ne smijemo." Veli njima ostarjela majka: "eco moja, dva Voinovia! "Vi imate brata u planini : "Kod ovaca, Milo-obanina, "Najmlai je, a najbolji junak, "A za njega care i ne znade; "Poljite mu list knjige bijele, "Neka doe gradu Vuitrnu, "Ne pi'te mu, to je i kako je, "Ve piite: ""Majka je na smrti, ""Pak te zove, da te blagosovi, ""Da na tebe kletva ne ostane; ""Nego bre hodi b'jelu dvoru, ""Ne bi l' ivu zastanuo majku."" To su braa majku posluala, Bre piu knjigu na koljenu, Te je alju u aru planinu, Svome bratu Milo-obaninu: "Oj Milou, na roeni brate! "Bre da si gradu Vuitrnu, "Stara nam je majka na umoru, "Pak me zove, da te blagosovi, "Da na tebe kletva ne ostane." Kada Milo sitnu knjigu primi, Knjigu gleda, a suze proljeva. Pita njega trideset obana: "O Milou, naa poglavice! "I do sad su knjige dolazile, "Al' se nisu sa suzam' uile; "Otkud knjiga? ako Boga znade!" Skoi Milo na noge lagane,

Pa govori svojim obanima: "Oj obani, moja brao draga! "Ova knjiga jest od dvora moga: "Stara mi je na umoru majka, "Pak me zove, da me blagosovi, "Da na mene kletva ne ostane; "Vi uvajte po planini ovce, "Dok ja odem i natrag se vratim" Ode Milo gradu Vuitrnu, Kad je bio blizu b'jela dvora, Dva su brata pred njeg' ietala, A za njima ostarjela majka; Veli njima Milo obanine: "Za to, brao, ako Boga znate! "Bez nevolje jer gradit' nevolju?" Vele njemu do dva mila brata: "Hodi, brate, ima i nevolje." U b'jela se lica izljubie, Milo majku u bijelu ruku. Stadoe mu redom kazivati, Kako care ode po evojku Na daleko u zemlju Latinsku, A ne zove svojijeh sestria: "Ve, Milou, na roeni brate! "Hoe, brate, nezvan za ujakom "U svatove poi nazorice? "Ako njemu bude do nevolje, "Da se njemu u nevolji nae; "Ako li mu ne bude nevolje, "Moe doi, da se ne kazuje." To je Milo jedva doekao: "Hou, bogme, moja brao draga! "Kad ujaku ne u, da kome u?" Tad' ga braa opremat' stadoe: Ode Petar opremat' kulaa, A Vukain oprema Miloa: Na njeg' mee tananu koulju, Do pojasa od istoga zlata, Od pojasa od bijele svile; Po koulji tri tanke eerme, Pak dolamu sa tridest putaca, Po dolami toke sakovane, Zlatne toke od etiri oke; A na noge kove i akire; A svrh svega Bugar:kabanicu, I na glavu Bugarsku ubaru: Naini se crni Bugarine, Ni braa ga poznati ne mogu; Dadoe mu koplje ubojito

I ma zelen staroga Voina; Petrain mu izvede kulaa Meedinom svega opivena, Da kulaa care ne poznade. L'jepo su ga braa sjetovala: "Kad, Milou, dostigne svatove, "Pitae te, tko si, i otkud si: "Ti se kai zemlje Karavlake: "Sluio sam bega Radul-bega, "Ne e mene slubu da isplati, "Pak ja pooh u svijet bijeli, "Da egoi bolje slube traim; "Pak sam uo za svate careve, "I prist'o sam nezvan za svatovi "Rad' komada ljeba bijeloga "I rad' ae crvenoga vina."" "uvaj dobro dizgen od kulaa, "Jer se kula jeste nauio "Putovati s konjma carevijem." Tada Milo okrenu kulaa, Pak za carem ode u svatove, Na Zagorju sustie svatove. Pitaju ga kieni svatovi: "Otkud ide, mlaano Bugare?" Milo im se iz daleka kae, K'o to su ga braa nauila. Lijepo ga svati doekae: "Dobro do'o, mlaano Bugare! "Nek je jedan vie u druini." Kad su bili putem putujui: Zlu nauku Milo nauio Kod ovaca u ari planini, Pospavati svagda oko podne; On zadrema na konju kulau; Kako dizgen oslabi kulau, Die glavu, ode kroz svatove, Obaljuje konje i junake, Dokle doe konji ma carevijem, Kako doe, s njima u red stade Lale ahu biti Bugarina, Al' ne dade Srpski car Stjepane: "Ne udrite mlaano Bugare, "Bugare se spavat' nauilo "Po planini ovce uvajui; "Ne udrite, ve ga probudite." Bude njega lale i vojvode: "Ustan' more, mlaano Bugare! "Bog ti staru ne ubio majku, "Koja te je takoga rodila

"I u svate caru opremila!" Kad se prenu Milo Voinovi, Te sagleda caru oi arne, Kula ide s konjma carevijem, On pokupi dizgene kulau, Pa iera njega iz svatova, Udara ga otrom bakralijom, Po tri koplja u prijeko skae, Po etiri nebu u visine, U napredak ni broja se ne zna; Iz usta mu ivi oganj sipa, A iz nosa modar plamen sue. Stade svata dvanaest hiljada, Te gledaju konja u Bugara; Konja glede, a sami se ude: "Boe mili! uda velikoga! "Dobra konja, a loa junaka! "Jo takoga ni vieli nismo, "Jedan bjee u zeta careva "I sada je, u Voinovia." Gledale ga jo tri iardije: Jedno jeste akovica Vue, A drugo je Nestopolje Janko, A tree je mome Prijepolje; Gledali ga, pak su govorili: "Dobra konja mladog Bugarina! "Ba ga ove u svatov'ma nema; "Ta nema ga ni u cara naeg; "Hajde malo da izostanemo, "Ne bi li ga kako izmamili." Kad su bili do Klisure blizu, Izostae do tri iardije, Pa govore Milo-obaninu: "uje more, mlaano Bugare! "Hoe dati konja na razmjenu? "Daemo ti konja jo boljega, "I jo prida stotinu dukata, "I suvie ralo i volove, "Pak ti ori, te se ljebom rani." Veli njima Milo Voinovi: "Pro'te me se, do tri iardije! "Boljeg konja od ovog ne traim, "Ni ovoga umirit' ne mogu; "to e mene stotina dukata? "Na kantar ih mjeriti ne znadem, "A brojem ih brojiti ne umjem; "to e mene ralo i volovi? "Mene nije ni otac orao, "Pak je mene ljebom odranio."

Tad' govore do tri iardije: "Jedno jeste akovica Vue, A drugo je Nestopolje Janko, A tree je mome Prijepolje; Gledali ga, pak su govorili: "Dobra konja mladog Bugarina! "Ba ga ove u svatov'ma nema; "Ta nema ga ni u cara naeg; "Hajde malo da izostanemo, "Ne bi li ga kako izmamili." Kad su bili do Klisure blizu, Izostae do tri iardije, Pa govore Milo-obaninu: "uje more, mlaano Bugare! "Hoe dati konja na razmjenu? "Daemo ti konja jo boljega, "I jo prida stotinu dukata, "I suvie ralo i volove, "Pak ti ori, te se ljebom rani." Veli njima Milo Voinovi: "Pro'te me se, do tri iardije! "Boljeg konja od ovog ne traim, "Ni ovoga umirit' ne mogu; "to e mene stotina dukata? "Na kantar ih mjeriti ne znadem, "A brojem ih brojiti ne umjem; "to e mene ralo i volovi? "Mene nije ni otac orao, "Pak je mene ljebom odranio." Tad' govore do tri iardije: "uje more, mlaano Bugare, "Ako ne da konja na razmjenu, "Mi emo ga na silu oteti." Al' govori Milo Voinovi: "Sila otme zemlju i gradove, "Kamo l' mene konja otet' ne e! "Volim dati konja na razmjenu, "Jer ne mogu pjeke putovati." Pa ustavi svojega kulaa, Prui ruku ispod meedine, Oni misle, bakraliju skida, Al' on skida zlatna estoperca, Te udara akovicu Vuka, Koliko ga lako udario, Tri puta se Vue premetnuo; Veli njemu Milo Voinovi: "Toliki ti rodili grozdovi "U pitomoj tvojoj akovici!" Pobjee mu Nestopolje Janko,

Stie njega Milo na kulau, Udari ga meu plei ive, etiri se puta premetnuo: "Dr' se dobro, Nestopolje Janko! "Tolike ti jabuke rodile "U pitomu Nestopolju tvome!" Bjei jadno mome Prijepolje, Dostie ga Milo na kulau, Te i njega kucnu estopercem, Sedam se je puta premetnulo: "Dr' se dobro, mome Prijepolje! "Pa kad doe Prijepolju tvome, "Povali se meu evojkama, "e s' oteo konja od Bugara." Pa okrenu konja za svatovi. Kad dooe bijelu Leanu, Razapee po polju atore. Zob izie konjma carevijem, Nema nita konju Miloevu. Kad to vie Milo Voinovi, Uze torbu na lijevu ruku Od zobnice jedne te do druge, Dok je svoju punu napunio. Pa on ode trait' mehandiju: "Mehandija! daj da pijem vina." Mehandija njemu odgovara; "Id' odatle, crni Bugarine! "Da s' donio Bugarsku kopanju, "Ako bih ti i usuo vina; "Za te nisu ae pozlaene." Pogleda ga Milo poprijeko, Udari ga rukom uz obraze, Koliko ga lako udario, Tri mu zuba u grlo sasuo; Moli mu se mladi mehandija: "Ne udri me vie, Bugarine! "Bie tebe vina izobila, "Ako caru ne e ni dostati." Milo vie ne e ni iskati, Ve sam uze, pak se napi vina. Dok se Milo malo ponaini, U tom svanu i ogranu sunce. Al' povika sa grada Latine: "Oj uje li, Srpski car-Stjepane! "Eto dolje pod gradom Leanom "Izi'o je kraljev zatonie, "Zove tebe na mejdan junaki, "Valja ii mejdan dijeliti, "Ili ne e odavde izii,

"Ni izvesti svata ni jednoga, "A kamo li Roksandu evojku!" Kad to zau Srpski car Stjepane, On telala pusti u svatove, Telal vie i tamo i amo: "Nije l' majka rodila junaka "I u svate caru opremila, "Da za cara na mejdan izie? "estita bi njega uinio." Al' se nitko nai ne mogae; Car s' udari rukom po koljenu: "Jao mene do Boga miloga! "Sad da su mi dva sestria moja, "Dva sestria, dva Voinovia, "Sad bi oni na mejdan izili." Istom care u besjedi bjee, Milo ide, a kulaa vodi Do pred ator Srpskog car:Stjepana: "Jel' slobodno, care gospodine, "Da je idem na mejdan u polje?" Veli njemu Srpski car Stjepane: "Jest slobodno, mlaano Bugare! "Jest slobodno, al' nije prilike; "Ako zgubi mlada zatonika, "estita u tebe uiniti." Uzja Milo pomamna kulaa, Pa okrenu od b'jela atora Zametnuvi koplje naopako. Govori mu Srpski car Stjepane: "Ne nos', sinko, koplje naopako, "Ve okreni koplje u napredak; "Jer e ti se smijati Latini." Veli njemu Milo Voinovi: "uvaj, care, ti gospodstva tvoga; "Ako mene do nevolje bude, "Ja u lasno koplje okrenuti; "Ako li mi ne bude nevolje, "Doneti ga mogu i ovako." Pa otide niz polje Leansko; Gledale ga Latinske evojke, Gledale ga, pak su govorile: "Boe mili! uda velikoga! "Kakva je to careva zamjena?! "Ta na njemu ni haljina nema. "Veseli se, kraljev zatonie! "Nema na to sablje izvaditi, "Nit' je ima o to krvaviti." U to doba doe do atora, e zatonik sjedi pod atorom,

Za koplje je svezao dorata. Veli njemu Milo Voinovi: "Ustan' more, bijelo Latine! "Da junaki mejdan dijelimo" Al' govori bijelo Latine: "Id' odatle, crni Bugarine! "Nemam o to sablje poganiti, "Kad na tebe ni haljina nema." Raljuti se Milo Voinovi: "Ustan' more, bijelo Latine! "Na tebe su pobolje haljine, "S tebe u ih na sebe obui." Tad' Latine na noge poskoi, Pak posjede pomamna dorata, Odmah ode poljem razigravat', Milo njemu stade na biljezi. Baci koplje bijelo Latine Na Miloa u prsi junake; Milo dri zlatna estoperca, Na njega je koplje doekao, Prebio ga na tri polovine. Veli njemu bijelo Latine; "ekaj malo, crni Bugarine! "Loe su mi koplje podmetnuli, "Dok otidem, da koplje prom'jenim." Pak pobjee preko polja ravna. Al' povika Milo Voinovi: "Stani malo, bijelo Latine! "Milo bi ti bilo pobjegnuti." Pak poera po polju Latine, Doera ga do Leanskih vrata, Al' Leanska vrata zatvorena; Pusti koplje Milo Voinovi, Te prikova bijelo Latine, Prikova ga za Leanska vrata, Pak mu rusu odsijee glavu, Kulau je baci u zobnicu; Pa uvati njegova dorata, Odvede ga caru estitome: "Eto, care, zatonika glave." Car mu dade blago nebrojeno: "Idi, sinko, te se napij vina; "estita u tebe uiniti." Tek to Milo sjede piti vina, Al' povika sa grada Latine: "Eto, care, pod Leanom gradom "Na livadi tri konja viteza, "Pod sedlima i pod ratovima, "I na njima tri plamena maa,

"Vrhovi im nebu okrenuti; "Da preskoi tri konja viteza: "Ako li ih preskoiti ne e, "Ne e izi', ni izvest' evojke." Opet viknu telal po svatov'ma: "Nije l' majka rodila junaka "I u svate caru opremila, "Da preskoi tri konja viteza "I na njima tri plamena maa?" Taj se junak nai ne mogae; Al' eto ti mlada Bugarina Pred atora Srpskog car-Stjepana: "Jel' slobodno, care gospodine! "Da preskoim tri konja viteza?""Jest slobodno, moje drago d'jete! "Nego skini Bugar-kabanicu, "Bog ubio onoga terziju, "Koji ti je toliku srezao!" Govori mu Milo Voinovi: "Sjedi, care, pak pij rujno vino, "Ne brini se mojom kabanicom; "Ako bude srce u junaku, "Kabanica ne e nita smesti: "Kojoj ovci svoje runo smeta, "One nije ni ovce ni runa." Pa on ode u polje Leansko; Kada doe do dobrijih konja, On provodi svojega kulaa, Pa kulau svome progovara: "ekaj mene u sedlo, kulau." A on proe s one druge strane, Zaigra se preko polja ravna, I preskoi tri konja viteza I na njima tri plamena maa, Ustavi se na svojem kulau; Pa on uze tri konja viteza, Odvede ih Srpskom car-Stjepanu. Malo vreme za tim postajalo, Al' povika sa grada Latine: "Hajde sada, care Srbljanine! "Pod najviu kulu u Leanu, "Na kuli je koplje udareno, "Na koplju je od zlata jabuka; "Ti strijeljaj kroz prsten jabuku." Milo vie ne e ni ekati, Ve on pita cara estitoga: "Jel' slobodno, care gospodine! "Da strijeljam kroz prsten jabuku?": "Jest slobodno, moj roeni sinko!"

Ode Milo pod bijelu kulu, Zape strjelu za zlatnu tetivu, Ustrijeli kroz prsten jabuku, Pak je uze u bijele ruke, Odnese je caru estitome. Lijepo ga care obdario. Malo vreme za tim postajalo, Al' povika sa grada Latine: "Eto, care, pod bijelom kulom "Izila su dva kraljeva sina, "Izveli su tri l'jepe evojke, "Tri evojke, sve tri jednolike, "I na njima ruho jednoliko; "Idi poznaj, koje je Roksanda; "Ako li se koje druge mai, "Ne e izi' ni iznijet' glave, "A kamo li izvesti evojke!" Kad je care r'jei razumijo, On doziva Todora vezira; "Idi, slugo, te poznaj evojku." Todor mu se pravo kunijae: "Nijesam je, care, ni vieo, "Jer su mi je po mraku izveli, "Kada sam je ja prstenovao." Car s' udari rukom po koljenu: "Jao mene do Boga miloga! "Nadmudrismo i nadjunaismo, "Pak nam osta cura na sramotu!" Kad to zau Milo Voinovi, On otide caru estitome: "Jel' slobodno, care gospodine! "Da ja poznam Roksandu evojku?": "Jest slobodno, moje drago d'jete! "Al' je jadno u te pouzdanje; "Kako e ti poznati evojku, "Kad je nigda ni vieo nisi?" Al' govori Milo Voinovi: "Ne brini se, care gospodine! "Kad ja bijah u ari planini "Kod ovaca dvanaest hiljada, "Za no bude po trista janjaca, "Ja sam svako po ovci poznav'o; "Roksandu u po brai poznati." Veli njemu Srpski car Stjepane: "Idi, idi, moje drago d'jete! "Ako Bog da, te pozna Roksandu "Dau tebe zemlju Skenderiju "U dravu za ivota tvoga." Ode Milo niz polje iroko,

Kada doe, e stoje evojke, Zbaci s glave Bugarsku ubaru, Skide s lea Bugar-kabanicu (Zasija se skerlet i kadifa, Zasjae se toke na prsima I zlaene kove na nogama: Sinu Milo u polju zelenu, Kao jarko iza gore sunce), Pak je prostre po zelenoj travi, Prosu po njoj burme i prstenje, Sitan biser i drago kamenje; Tad' izvadi maa zelenoga, Pa govori trima evojkama: "Koja je tu Roksanda evojka? "Nek savije skute i rukave, Neka kupi burme i prstenje, "Sitan biser i drago kamenje; "Ako li se koja druga mai, "Vjera moja tako mi pomogla! "Osje' u joj ruke do lakata." Kad to ue tri l'jepe evojke, Obje krajnje srednju pogledae, A Roksanda u zelenu travu; Savi skute i svil'ne rukave, Pak pokupi burme i prstenje, Sitan biser i drago kamenje; A evojke dvije pobjegoe, Ali Milo ute' im ne dade, Vee obje uvati za ruke, Sve tri vodi pred cara Stjepana, Caru dade Roksandu evojku, I dade mu jednu uz Roksandu. A treu je sebe ustavio. Car Miloa meu oi ljubi, Al' jo ne zna, tko je i otkud je. Povikae kieni aui: "Spremajte se, kieni svatovi! "Vrijeme je dvoru putovati." Spremie se kita i svatovi, Povedoe Roksandu evojku. Kad su bili malo iza grada, Al' govori Milo Voinovi: "Gospodine, Srpski car-Stjepane! "Ove ima u Leanu gradu, "Ima jedan Balako vojvoda, "Ja ga znadem, i on me poznaje; "Kralj ga rani sedam godin' dana, "Da raera kiene svatove

"I da otme Roksandu evojku; "Sad e njega za nama poslati. "Na Balaku jesu do tri glave: "Iz jedne mu modar plamen bije, "A iz druge ladan vjetar duva; "Kad dva vjetra iz glava iziu, "Balaka je lasno pogubiti; "Ve vi id'te, vodite evojku, "Ja u ove ekati Balaka, "Ne bi li ga kako ustavio." Otidoe kieni svatovi, Odvedoe lijepu evojku, Osta Milo u gori zelenoj I sa njime tri stotine druga. Kad odoe svati iz Leana, Kralj doziva Balaka vojvodu; "O Balako, moja vjerna slugo! "Moe li se u se pouzdati, "Da raera careve svatove "I da otme Roksandu evojku?" Pita njega Balako vojvoda: "Gospodine, od Leana kralju! "Kakav bjee junak u svatov'ma, "to najvee otvori junatvo?" Veli njemu Leanska kraljica: "Slugo naa, Balako vojvoda! "Tu ne ima ni jednog junaka, "Osim jednog crna Bugarina, "I to mlado jo golobradasto." Al" govori Balako vojvoda: "Nije ono crni Bugarine, "Ve je ono Milo Voinovi, "Ni car Stjepan njega ne poznaje, "Al' ja njega odavna poznajem." Veli njemu Leanska kraljica. "Idi slugo, Balako vojvoda! "Te mi otmi curu od Srbalja, "A ja u je tebe pokloniti." Tad' Balako spremi bedeviju, Pa otra drumom za svatovi Sa est stotin' Latinskih katana. Kad su bili u gori zelenoj, Kula stoji na drumu iroku, A za njime Milo Voinovi; Viknu njega Balako vojvoda: "O Milou! zar se mene nada?" Pa on pusti jedan plamen modar, Opali mu crnu meedinu; A kad vie, da mu ne naudi,

Onda pusti vjetra studenoga. Tri puta se kula premetnuo, Al' Milou nita ne dosadi; Viknu Milo iz grla bijela: "Eto tebe, od ta se ne nada." Pa on pusti zlatna estoperca, Koliko ga lako udario, Iz bojna ga sedla izbacio, Pak potee koplje ubojito, Pribode ga u zelenu travu, Pak mu sve tri odsijee glave, Kulau ih baci u zobnicu. Tad' uini juri u katane Sa svojijeh tri stotine druga: Odsjekoe tri stotine glava, Pa odoe drumom za svatovi. Kad stigoe cara i svatove, Pred njeg' baci Balakovu glavu, Car mu dade hiljadu dukata. Pa odoe bijelu Prizrenu: Kad su bili kroz polje Kosovo, Milo hoe gradu Vuitrnu, Pa govori Srpskom car-Stjepanu: "Zbogom ostaj, moj mili ujae! "Moj ujae, Srpski car-Stjepane!" Tada se je care osjetio, Da je ono Milo Voinovi, Pa govori svojemu neaku: "Ta ti li si, dijete Milou! "Ta ti li si, moj mili neae! "Blago majci, koja te rodila, "I ujaku, koji te imade! "Za to mi se od prije ne kae? "Nego sam te putem namuio "I konakom, i gladi i eu." Teko svuda svome bez svojega!