Zoran Oštrić
PACIFIST PROTIV SVOJE VOLJEBilješke ostarjelog aktivista
Povodom Okruglog stola "Antiratni pokret i civilno društvo"u Zagrebu, 28. ožujka 2003.
Moja nastojanja kao mirovnog aktivista u posljednjih 17 godina bila suneuspješna. Ipak, još sam živ. Još gajim nade. Iz neuspjeha mojegnaraštaja, i mojeg posebno, možda mladi mogu nešto naučiti. Zato predočavam ovaj izbor iz mojeg javnog djelovanja i mojih intimnih proživljavanja. Pa ako čitatelji nešto nauče, možda ću i ja nešto naučitiod njih.Ne držim se kronološkog reda. Prvi tekst koji donosim uvodi nas "usredišnje radnje": u dileme i samopreispitivanja glavnog junaka.Napisan je 25-26. svibnja 1992. Aktivistica
Antiratne kampanjeHrvatske
Aida Bagić prevela ga je na engleski. Poslan je u svijet tadašnjom "alternativnom" elektronskom mrežom
GreenNet
(Internet još nije postojao). Objavljen je pod naslovom
Deserters and soldiers inCroatia: or, how can you be a pacifist in a country under siege?
umjesečniku
Peace News,
glasilu
War Resisters International,
lipnja1992. Po vijestima koje su kasnije do mene doprle, kasnije je preveden(sa engleskog) na španjolski i talijanski. Jednom sam dobio e-mail iz Čikaga od nekih studenata, koji su na seminaru "prorađivali" mojuispovijed.
O HRVATSKIM DEZERTERIMA I RATNICIMA:KAKO BITI PACIFIST U NAPADNUTOJ ZEMLJI?
Povodom
International Consientious Objectors Day, War ResistersInternational
pokrenuo je inicijativu da se u novinama u Evropi izaračenim republikama bivše Jugoslavije objavi oglas protiv rata. Uoglasu se poziva: "Prekinite taj rat! Odbijte sudjelovati u njemu!" Od
vlasti u Hrvatskoj i Srbiji zahtijevaju amnestiju za sve one koji su odbilivojnu službu, koji su odbili mobilizaciju ili su dezertirali, te da ne šaljunove pozive. Pozivaju na odbijanje da se sudjeluje u ratu kao efikasnosredstvo da se on prekine.Da li je zaista tako? Ovaj tekst izazvao je nedoumice i diskusije međučlanovima
Antiratne kampanje Hrvatske.
Prvo pada na pametprimedba da isti tekst ne može bit primjeren i u zemlji koja je agresor(Srbija) i u onoj koja se brani (Hrvatska). Ali to objašnjenje je plitko imoglo bi odvući diskusiju na krivu stranu.Bit nesporazuma razjasnila mi se kada sam se uspio staviti u položajonih koji su taj apel pisali. Oni rat doživljavaju kao nešto što se događanegdje daleko, na frontu, gdje se sukobljavaju dvije vojske. Ratovezapočinju vladari zbog svojih interesa i manipulacijom ili silommobiliziraju podanike. Običan građanin dobiva "poziv" da ode u rat.Ovaj rat mnogi u Srbiji doživljavaju upravo tako, naročito u Vojvodini.Rat se vodi na tuđoj teritoriji, Srbiji nitko nije prijetio. Broj dezertera jevelik, javno istupaju. Etička dilema je jednostavna.Za većinu Hrvata, ovaj rat je nešto sasvim drugo. Nisu oni pozvani urat, nego je rat nepozvan došao k njima, u njihove gradove i domove.Ratu je prethodila postepena eskalacija krize tokom desetak godina:ekonomsko nazadovanje, socijalna paraliza, gubitak legitimnostisistema, socijalna anomija, sukobi frakcija unutar političke elite, rastnacionalizama, rast nepovjerenje prema drugim narodima, sve oštrijaretorika političkih lidera, demonstracije i diktatura na Kosovu,pojedinačni etnički incidenti, ubrzano naoružavanje svih, težnjeodvajanju od "neprijateljskih" naroda, sve češći incidenti…Pozivi na oružje pojavili su se prvo u Srbiji, još 1987. godine. Od 1989.mnogi politički lideri s oduševljenjem pozivaju u rat. U Hrvatskoj, nakonizbora 1990. na vlast dolazi nacionalistička
Hrvatska demokratska zajednica.
Gradi se autokratski sistem vlasti koji, prema lucidnimriječima jednog istaknutog opozicionara, zapravo nije šovinistički inema ništa posebno protiv Srba: njemu podjednako smetaju svi'drugačiji'. Iako hrvatski režim nije bio toliko agresivan kao srbijanski,sudjelovao je u prihvaćanju logike da je nasilje normalno sredstvorješavanja problema.Svi smo bili svjesni da je situacija loša i da će biti nasilja i mrtvih. Alivjerovali smo da neće doći do pravog rata, da će situacija biti sličnaonoj u Sjevernoj Irskoj, na Korzici ili sa crncima u SAD: nasilje je stalnoprisutno, ali život teče dalje.
Tzv.
Jugoslavenska narodna armija
glavni je krivac što je to preraslo urat. Ona je kriva za užasna, besmislena razaranja, ona je neposredno iliposredno kriva za 90 posto žrtava i 99 posto materijalnih razaranja uHrvatskoj i sada u Bosni i Hercegovini. Od početka je naoružavala ištitila jednu stranu, srpske ustanike i ekstremiste ubačene iz Srbije, aod sredine prošle godine otvoreno je stala na njihovu stranu i krenula uagresiju na Hrvatsku.Od tog trenutka situacija se drastično promijenila. Jedan dio mladihHrvata pobjegao je iz zemlje prije toga. Nisu iskusili užas koji je postaodio naših života. Mnogi koji su otišli nisu mogli shvatiti kako su njihoviprijatelji koji su ostali nakon dva-tri mjeseca stupili u vojsku, neki čak idobrovoljno.Agresor se sručio na Hrvatsku razarajući sve pred sobom bez ikakvevojne logike ("normalni" cilj rata bilo bi osvajanje, a ne razaranje). Tvrde da je Vukovar srpski grad, a do temelja su ga razrušili. Agresorrazara stanove, privredne objekte, crkve, biblioteke. Primjenjuje taktiku"spaljene zemlje" i "čišćenja terena" od svih Hrvata i drugih ne-Srba.Na danas okupiranim područjima više praktički nema živih Hrvata, njihoko 300.000 moralo je pobjeći.Suočili smo se sa užasom, suočili smo se s ludilom, suočili smo se skoncentriranim zlom. Da sam vjernik, mogao bih govoriti o djeluSatane i to bi mi olakšalo život.Objašnjavajući ovu situaciju ljudima iz inozemstva, koristio samanalogiju sa Poljskom i Njemačkom uoči drugog svjetskog rata. UPoljskoj je na vlasti bio vrlo antipatičan autoritarni režim, ali uusporedbi sa nacizmom to je bila šala. Kada je Hitler napao Poljsku bilo je očito tko je agresor i demokratska Evropa digla se u obranunapadnutog, a Poljaci koji su se do tada suprotstavljali režimu (npr.komuniti) postali su vatreni patrioti.Hrvati nisu "pozvani" u rat, rat se sručio na njh. Bombe su počelepadati na njihove kuće, bili su ugroženi životi njihovih bližnjih. Ukritičnim mjesecima lanjskog ljeta najveći teret obrane ponijeli su ljudikoji su se pred neposrednom opasnosti sami organizirali. Primjerice, uVukovaru je nekoliko bogatijih građana svojim novcem kupilo nekolikotisuća automatskih pušaka i drugo oružje i time omogućilo tromjesečniotpor. U tekstu
Vukovarac: Ispovijed veterana,
objavljenom u glasiluARKzin broj 5/6 (svibanj o.g.) borac koji je sve to proživio priča:»Osjetilo smo, ni Zagreb nam nije bio prijatelj. Svi znaju da smoosjećali kako smo napušteni. A Zagreb smo doživljavali kao
Search History:
Result 00 of 00
00 results for result for
p.
Zoran Oštrić: Pacifist protiv svoje volje (2003)
Zoran Oštrić: Pacifist protiv svoje volje. Bilješke ostarjelog aktivista, Zagreb, 28. ožujka 2003., Povodom Okruglog stola "Antiratni pokret i civilno društvo". Izbor objavljenih članaka, bilješki i dokumenata 1986.-2003..
2.0K
Reads
5
Readcasts
2
Embed Views
More From This User
Notes
Load more
