Professional Documents
Culture Documents
najljepša je na svijetu!
SADRŽAJ:
UVOD
5. MEDRESE
6. Tekije
7. HANOVI I KARANVASARAJI
8. BEZISTANI
9. SAHAT – KULE
9.1. Karakteristike sahat-kula...............................................................................................
9. 2. Sahat-kule u Bosni i Hercegovini..................................................................................
9.2.1. Sahat-kula u Banjoj Luci , najstarija sahat-kula u BiH................................................
10. MOSTOVI
11.1. Nišani...........................................................................................................................
11.2. Turbeta ili mauzoleji.....................................................................................................
12.1. Česme…………………………………………………………………………………
12.1.1 Sebilji………………………………………………………………………………..
12.1.2. Sebilj u Sarajevu……………………………………………………………………
12.2. Šadrvani……………………………………………………………………………...
13. HAMAMI
ZAKLJUČAK
LITERATURA
Uvod
Bosna
„Bosna, to je jedna dobra zemlja. Kad plače klobučaju
kiseljaci. Sagni se i pij, niko se ne ljuti. U Bosni ima jedna
tišina. U tišini jedna njiva. U toj njivi obeharalo stablo.
Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni. Bosna ima Bosanca.
Kad Bosanac liježe na počinak on polako glavu spusta na
zemlju Da zemlju ne povrijedi. Bosna ima majku. Majka se
popne na brdo iznad pruge pa mahne mašinovođi. Majka
mahne mašinovođi, a lokomotiva vrisne. Bosna ima kuću.
U kući živi starica Njen smjeh je ajet o dženetu. Skloni
obuću kad prelaziš Unu, Savu, Drinu. Operi noge u
rijekama Bosna je ćilimom zastrta.“
(Nedžad Ibrišimović)
1. Osmanska/orijentalna arhitektura
Arhitektura Osmanskog carstva je u cjelini specifična i drugačija od ostalih, posebno
kada je u pitanju izgradnja džamija u stilu Mimara Sinana, kao Sulejmanija džamija iz 16.
vijeka. Gotovo 500 godina bizantska arhitektura je utjecala na izgradnju džamija kao što
je Aja Sofija, koja je poslužila kao primjer za mnoge osmanske džamije kao što je
Šehzada džamija, Sulejmanija džamija i Rustem-pašina džamija.
Aja Sofija (džamija Svete mudrosti) je sagrađena u doba cara Justinijana u Carigradu,
Brojni pisani dokumenti potvrđuju da su osnivači tih spomenika bili pojedinci. Posebno
važan faktor koji je utjecao na razvoj ove arhitekture bio je religiozni osjećaj, kojima su
bili prožeti islamizirani dijelovi naših naroda. Poznato je da islam traži od svojih
sljedbenika trošenje imetka, kako uopće, tako i u društvene svrhe, a za to im obećava
veliku nagradu. Tako sinovi ove zemlje, brojni osmanski državnici, veziri, paše, teftedari
i drugi službenici, od svojih prihoda, koji su bili najčešće iz ratnog plijena, podižu po BiH
razne zadužbine, a u vakufu ostavljaju, za uzdržavanje ili zakladu, imetak u novcu,
zemlji, dućanima i drugim privrednim objektima. Obični građanski staleži, trgovci i sitni
obrtnici ne zaostaju za tim visokim i imućnim državnicima, a takođe ni žene iz mahale. U
Sarajevu su, naprimjer, podigli svoje džamije i ostavili lijepo imanje za njihovo
uzdržavanje po jedan buzađžija, nalčađžija, počađžija i sarač, a tako su isto dvije sestre,
djevojke, tkajući na stonu platno sagradile u tom istom mjestu jednu česmu koja je tu
stajala sve do 1895. Upotreba turcizma je važan dokaz o utjecajima orijentalno-islamske
civilizacije na južnoslaveneske narode.
3
E. Čelebi, Putopis o Bosni i Hercegovini, Sarajevo – Sejtarija, Sarajevo, 1999.
1.3. Utjecaj orijentalne/osmanske arhitekture na kulturu u BiH
Jedna vrlo važna odlika islamske civilizacije našla je svoj snažan izraz takođe u
bosanskoj arhitekturi, a to je bio dobro naglašen odnos prema prirodi i prema životu. U
Bosni je arhitektura težila tome da se skladno uklopi u zelenilo pejzaža i da su stambeni i
drugi objekti izloženi suncu, da se tekuća voda do maksimuma iskoristi, ali se tjelesni
kult takođe nije zapostavljao. Islamsko strogo monoteističko naziranje našlo je svoj izraz
u tome što je zapostavljala slikarstvo i kiparstvo, kao i oblikovanje živih bića.
Prikazivanje životinjskih likova u stilizovanom obliku zastupljano je i u muslimanskom
vezu u BiH. Osobito ovo važi za pauka (radu), koji je, kako je poznato kod muslimana,
simbol radosti, labuda na vodi, riba i još nekih. U izradi nadgrobnih spomenika – nišana
nađena je supstitucija za plastično oblikovanje ljudskih bića. Dekorativni elementi
orijentalno–islamske umjetnosti zastupljeni su i u bosanskom graditeljstvu, proizvodima
umjetnog obrta, u izradama bakra, zlata, i srebra, željeza i drugih metala, keramici,
opremi knjiga i drugim, ali je sigurno da nigdje nije u čistoj formi zastupljen. Upravo su
dvojica Bošnjaka glavni predstavnici turskog minijaturnog slikarstva, to su Visočak
Nesuh Mitraki i Nakaš Osman. U ćilimarstvu su takođe jako naglašeni orijentalno–
islamski utjecaj, a ono se oslanja na određene vjerske običaje, a i na način života.
Činjenica je da je arhitektura BiH imala karakteristike tursko–islamske arhitekture, a i
neke svoje određene vlastitosti, te vlastitosti proizilazile su iz toga što su graditelji –
neimari i izvođači – dunđeri bili uglavnom domaći ljudi iz BiH, pa su tako u nju unosili
elemente domaće umjetničke tradicije. Drvo koje daje velike oblikovane mogućnosti bilo
je veoma zastupljeno u građevinskom materijalu orijentalno–islamske arhitekture i
znamo da je to posljedica šumskog bogatstva BiH.
U ovom periodu se grade „ulu“ džamije sa više manjih kupola kao: Ulu-džamija u Bursi
(1399.) sa dvadeset malih kupola na toliko polja podijeljenom molitvenom prostoru.
Eski džamija u Jedrenu (1414.), Zindžirlikuja-džamija u Carigradu sa šest jednakih
kupola i trijemovima sa po tri male kupole.
Sam naziv karakteriše ovaj arhitektonski stil, jer tu nije riječ o prostranim vrijednostima
arhitektonskih objekata, nego samo o dekoraciji u kojoj preovladava stilizovani cvijet
tulipana. Ovo je ujedno i period opadanja moći Osmanskog carstva što se odmah, po
neprijed navedenoj maksimi,
odrazilo na arhitekturu te se
umjesto prostranih atributa kao
nosioci stila pojavljuju dekorativni
atributi.U ovo vrijeme Sultan
Ahmet III gradi veći broj
šadrvana-fontana. Ibrahim-paša
gradi nekoliko paviljona. Kroz
navedene objekte vidan je prodor
evropskih stilova i uticaj Evrope
na osmansko arhitektonsko
stvaralaštvo.
Fontana sultana Ahmeda III u Istambulu podignuta 1728. godine ispred ulaza u Saraj.
Predstavlja najprezentativniji objekat arhitektonskog stila iz perioda dekoracije tulipana
- „lala“. Objekat nema prostornih nego dekorativne vrijednosti. (slika br. 8)
1.4.4. Period osmanskog baroka (1730-1808.)
Ovaj period označava prodor evropskog utjecaja, ne samo na osmansku arhitekturu, nego
na civilizaciju i kulturu uopće. U arhitekturi vlada eklekticizam i arhitektonski objekti
sagrađeni u ovom periodu
nemaju ništa zajedničko sa
arhitektonskom osmanskom
tradicijom. Iz ovog perioda
potiču: Turbe sultana Mahmuta
II, Škola Dževri Kalife, Nusretija
džamija i poznati barokni dvorac
Dolmabakče (nova rezidencija sa
veoma bogatim i vrijednim
umjetničkim eksponatima) u
Carigradu na Bosforu.
Valide džamija u Aksaraju, značajna predstavnica perioda osmanskog ampira.
(slika br. 10)
Ovaj period u osmanskoj arhitekturi čini nastavak prethodnog, a zatim teži vraćanju
klasičnom stilu u osmanskoj arhitekturi sa unošenjem modernih inovacija u sjajno
klasično. No, svi ovi pokušaji nisu imali značajnijih rezultata, jer više nije bilo onih
uvjeta koji su nastali i razvili se u tom klasičnom, najznačajnijem stilu osmanske
arhitekture.
Sve naprijed navedene periode pojedinih razdoblja arhitektonskih stilova u ogromnom
islamskom carstvu, koje se svojevremeno na vrhuncu moći, prostiralo duž svih starih
kontinenata, od Atlantskog okeana na zapadnu do Malezijskog arhipelaga u Tihom
okeanu na istoku, klasificirali su zapadni istraživači i historičari umjetnosti. Zbog toga
postoje i evidentni propusti u klasifikaciji civilizacijskih baština na tako ogromnom
prostranstvu pa i nedovoljna istraženost civilizacija onih islamskih zemalja i naroda za
koje zapadnjaci nisu imali naglašen interes.
Nakon što se raspalo ogromno islamsko carstvo na niz manjih i većih nezavisnih
islamskih država, kako je to naprijed navedeno, za ovaj rad najveći značaj ima nastanak
Osmanskog carstva u XIV i XV stoljeću koje se iz Male Azije proširilo na čitavu istočnu
polovinu Balkanskog poluotoka, a zatim i dalje, pa su prodori dopirali i do samog Beča.
Ovim osvajanjem istočni krajevi Balkana došli su pod vlast Osmanlija, a time i pod uticaj
islamske, posebno osmanske civilizacije i islamskog arhitektonskog uticaja i graditeljstva
uopće.
2. Historijski okviri razvoja s a k r a l n i h objekata
orijentalne arhitektura u Bosni i Hercegovini
Nije moguće uspostaviti tačan redosljed pojave i gradnje džamija, jer dokumentacija o
njima nije potpuna. Najmanje podataka imamo o džamijama iz najstarijeg perioda,
odnosno iz XV stoljeća, a najviše o objektima iz XVI stoljeća. Pojavu i rasprostranjenost
gradnje džamija možemo pratiti samo globalno hronološki, po regionima i naseljima,
prateći širenje osmanske uprave u Bosni i Hercegovini,
Treba imati u vidu da je u vrijeme pada Bosne osmanska država preživljavala četrnaestu
deceniju svog postojanja i razvoja arihtekture. Svi osnovni arhitektonski problemi su
riješeni, a pogotovo u pogledu gradnje džamija. Na osnovu bogatog arhitektonskog
nasljeđa seldžučke, zatim maloazijske i vizantijske arhitekture, uz osnovnu ideju islamske
religije, uspostavljen je način gradnje džamija i drugih objekata različite namjene, kao što
su: turbe, medresa, hamam, imaret, tekija, saraji. Izgrađene su mnoge džamije raznovrsne
po obliku, od onih najjednostavnijih jednoprostranih sa ravnom tavanicom i onih sa
kupolom do složenih sa više kupola.
Do tada su mnoge džamije bez kupole odigrale važnu ulogu u širenju islamske
arhitektura i tazvoj zatečenih i novih naselja. U prvoj fazi u nekim osvojenim mjestima
adaptirani su postojeći objekti za potrebe džamije. Negdje su to bile crkve, a negdje i
dijelovi tvrđave, i drugi objekti pogodni za molitvu. Zatim se ozbiljno pristupa gradnji
džamija. Može se pretpostaviti da je među tim najstarijim džamijama bilo i onih sa
drvenom munarom, jer je to najjednostavniji način gradnje.
4
Prvu džamiju sa kupolom u Bosni izgradio je Mustafa–beg Skenderpašić 1518. godine u Sarajevu u
mahali koju je narod nazvao Skenderija. Porušena je 1945., a munara 1960. (M. Mujezinović, Epigrafika I)
Prve džamije u nekom osvojenom području Turci su gradili na punktovima, koji su imali
strateški značaj za uspostavljanje vlasti i dalje napredovanje, kao i u strateškim važnim
utvrđenjima. U Bosni ih treba tražiti u bosanskom krajištu, koje je postojalo oko Sarajeva
od 1453. do 1463. godine.5
Narodna predaja kaže da je džamija u Ustikolini najstarija u Bosni i Hercegovine, a
prema natpisu koji je postojao u džamiji izgrađena je 1446. godine, ali to ni do danas nije
dokazano.6 U koliko je narodna
predaja tačna, ta prvobitna građevina
je sigurno bila skromnija, moguće i sa
drvenom munarom, jer današnja
munara po svojoj formi, precizno
klesanim kvaderima i stalaktnim
ukrasom odgovara munarama iz XVI
stoljeća.
Drugu džamiju prije pada Bosne izgradio je krajišnik Isa–beg Ishaković. Nije poznato
tačno kako je izgledala ta najstarija džamija u Sarajevu, a S. Kemura i H. Kreševljaković
navode da je imala drevnu munaru te da je nastala 1457. godine. 7 To je stara džamija koja
se nalazila na mjestu današnje Careve džamije, koja je pokrivena kupolom prilikom
temeljite obnove 1565. godine i proširena sa dva bočna dodtka 1847. godine. 8 U popisu
bosanskog sandžaka iz 1515/16. godine naziva se džamija Atik, što znači da je najstarija, 9
a u drugim dokumentima iz XVI, XVII i XVIII stoljeća sultan Mehmed–hanova i Careva.
U istim dokumentima se navodi da službenici džamije, imam, hatibi i mujezin uživaju
timare.10 Ovo dokazuje da je Isa–beg ovu džamiju sagradio iz državnih sredstava pa je
zato dobila ime tadašnjeg sultana ili naziv Careva, što je bilo uobičajno.
5
Bosansko krajište je postojalo od 1453., a možda i od 1488., pa do osnivanja bosanskog sandžaka 1463.
godine na području današnjeg Sarajeva i utvrđenja Hodidjed. Spomije se i kao Vilajet Hodidjed koji je
popisan 1455. godine. (H. Šabanoović, Bosanski Pašaluk, Sarajevo 1928.)
6
Džamija u Ustikolini ima ulazni trijem sa drvenim stupovima i prostir za molitvu veličine 12,2 X 12,4 m,
visine 6,3m. Građena je od lomljivog kamena, što odudara od načina zidanja munare. Ima ravnu drvenu
tavanicu i četverovodni krov, koji je do Prvog svjetskog rata imao olovni pokrov, a sada crijep.
(M.Mujezinović i E. Dimitrijević, Džamija na Ustikolini, Naše starine II, 1957.)
7
S. Kemura, Sarajevske džamije i druge javne zgrade turske dobe, 1908.,
H. Kreševljaković, Sarajevo do Husrevbega, 1932.)
8
S. Kemura, isto
9
H. Šabanović, Postanak i razvoj Sarajeva, Radovi Naučnog društva III, Sarajevo, 1960.
10
S. Kemura, isto
Z. Fajić, Stanje sakralnih prosvjetnih objekata u Sarajevu za vrijeme provale Eugena Savojskog, 1982.
Prema Ademu Handžiću, od početka su postojale džamije za posadu u slijedećim
tvrđavama: Zvorniku, Srebrenici, Sokolu, Srebreniku, Kušlatu, Brčkom, Šapcu.11
Među prva utvrđenja u Bosni u kojima je postavljena posada spadaju Zvornik (1460.),
Srebrenica (1462.) i Kušlat (1463.).12 Moguće je da je u Kušlatu izgrađena jedna od
najstarijih vojničkih džamija sa drvenom munarom u Bosni.
Za nju Evlija Čelebija kaže da je Ebul Fethova, što znači da je izgrađena za vrijeme
vladavine sultana Mehmeda II Fatiha (1451–1481.).13 Utvrđenje Kušlat nalazi se na vrhu
visoke stijene na ušću rijeke Jadra u Drinjaču. I danas se na toj visokoj litici nalaze ostaci
tvrđave i mala džamija sa drvenom munarom koja je sačuvala arhaičan izgled.
Nakon što bi bila obezbijeđena granica osvojenog područja, stvarani su uslovi za razvoj
naselja u novim kulturnim uslovima. Najstarije otvoreno naselje nastalo je u Sarajevu sa
džamijom i zadužbinama Isa–bega Ishakovića.
Među najstarije poznate džamije u Bosni spadaju i one u Sarajevu i u Foči koje su
izgradili namjesnici bosanskog i hercegovačkog sandžaka.14 U Sarajevu, to su mesdžidi
Mehmed–bega Minetovića (1463–64.), Ajas–bega (1470–76.), Jakub–paše (1491.), Jahja
11
A. Handžić, isto
12
M. Mujezinović’’, Epigrafika II
13
Govoreći o Kušlatu, Evlija piše:“U gradu ima Ebul Fethova džamija, kuće: ćehajina, imamova,
mujezinova.Zatim ima žitnica, džebhana, pet šahi – topova, dizdar i dvadeset i osam prisutnih vojnika
posade.“ (E. Čelebi, Putopis, Sarajevo, 1967.)
14
Sarajevo je bilo centar bosanskog sanđaka, koji je osnovan 1463., a Foča hercegovačkog, koji je osnovan
1470.
–bega (1482–83.), a u Foči Hamza–begov mesdžid (1470–75.). Među najstarije džamije
spada i Sinan pašina džamija u Mostaru iz 1476. godine.15
U istočnoj i centralnoj Bosni i u Hercegovini, koje su osvojene nakon pada Bosne 1463.
godine, svi neophodni uslovi za razvoj naselja stvoreni su već u toku XV stoljeća, tako da
od početka XVI stoljeća možemo pratiti njihov jači razvoj. Bilo da se radilo o postojećem
srednjovjekovnom naselju ili nekom važnom punktu gdje je trebalo okupiti
stanovništvno, džamija je bila prva kulturna ustanova, kojoj se zatim dodaju i prosvjetni i
privredni objekti koji treba da pospješe razvoj čaršije. Naselje se zatim širilo po
orijentalnim pricipima tako da se u centru razvija ćaršija, a oko nje mahale za stanovanje.
Adem Handžić je ukazao da je osnivanje naselja bilo rezultat osmišljene državne politike
koja se ostvarila preko institucije vakufa. Ta politika bila je uslovljena javnim potrebama,
najviše strategijskim i komunikacijskim.16
Prve džamije u mnogim mjestima bile su carske, državne. 17 Uloga države odražavala se i
u tome što je naselje koje je dobilo pravni status kasabe muslimansko stanovništvo bilo
oslobođeno državnih poreza.18 Time bi se mogao objasniti ubrzan razvoj naselja.
U XVI stoljeću razvijaju se naselja u
istočnoj i centralnoj Bosni, odnosno u
oblastima koje su bile udaljene od
granične linije. Njihov rast se produžio
do XVII stoljeća. Najveći uspon je
doživjelo Sarajevo, sjedište bosanskog
sandžak-bega, koje je krajem XVII
stoljeća imalo 104 mahale i isto toliko
džamija.19 Od ostalih ističu se Mostar i
Banja Luka sa 37, zatim Foča sa 17
džamija, Travnik isto sa 17, Tuzla sa 12
džamije.20
15
H. Hasandedić, Kulturno – historijski spomenici u Mostaru iz turkog perioda, Sarajevo, 1961.
16
A. Handžić, O formiranju gradskih naselja u BiH u XVI stoljeću; 1975.
17
Handžić navodi tri varijante formiranja naselja:
1. privatna (derviška), 2. vladarska (državna), 3. privatna (feudalna).
Druga varijanta u formiranju naselja gradskih sastojala se u činjenici što su se na raznim punktovima, kao
prve kulturne ustanove, podizane tzv. carske džamije, koje su bile faktički državne. Tako je kroz jedno
stoljeće, od 70 – tih godina XV stoljeća do 70 – tih godina XVI stoljeća, podignuto u Bosni 25 nominalnih
carskih džamija, kojima su bili udareni temelji slijedećim kasabama: Sarajevo i Zvornik prije 1481.; Foća,
Rogatica, Srebrenica, Višegrad, Travnik, Prozor i Nevesinje prije 1512.; Knežina, Doboj, Stolac prije
1520.; zatim Jajce, Banja Luka, Tula, Bijeljina, Gradiška, Blagaj kod Mostara, Jezero kod Jajca prije 1566.
(A. Handžić, Vakuf kao nosilac određenih državnih i društvenih funkcija u Osmanskom Carstvu, 1983.)
18
A. Handžić, O formiranju nekih gradskih naselja
19
H. Redžić, Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini, Sarajevo, 1983.
20
H. Redži, isto
U svim tim mjestima donatori grade prvenstveno sakralne, a zatim i druge objekte –
prosvjetne, privredne i javne. Džamije se javljaju u različitoj izvedbi i u pogledu
primjenjenog građevinskog materijala i konstrukcije. Od sredine XV stoljeća pa do 1518.
godine u Bosni se grade samo džamije sa četverovodnim krovom. Munara je bila kamena
ili drvena.
U toku XVI stoljeća način gradnje džamije se obogaćuje primjenom potkupolnih rješenja,
pa se u toku XVI I XVII stoljeća jedno prostrana džamija javlja u tri osnovne izvedbe:
1. džamija sa kupolom
2. džamija sa četverovodnim krovom i zidanom munarom
3. džamija sa četverovodnim krovom i drvenom munarom.21
21
N. Koštović, Sarajevo između dobrotvorstva i zla, Sarajevo, 1995.
Od početka XVIII stoljeća gradnja kupolnih džamija gotovo prestaje u uslovima opadanja
političke i ekonomske moći Osmanskog Carstva. Prema nedavnoj statistici, u Bosni i
Hercegovini je evidentirano ukupno 1120 džamija, od kojih je 786 ili 70% imalo drvenu
munaru, 259 ili 23% kamenu i 75 ili 7% bez munare, moramo imati u vidu da među
džamije sa kamenom munarom spadaju i 36 džamija sa kupolom.22
22
H. Redžić, Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini, Sarajevo, 1983.
2.2 REGIONALNE ARHITEKTONSKE SPECIFIČNOSTI
Kod džamija sa drvenom munarom na prostoru Bosne i Hercegovine možemo zapaziti
različite specifičnosti. Utom smislu možemo izdvojiti tri osnovna regiona i neka uža
područja unutar njih. Prvi region čini centralna i istočna Bosna, drugi zapadna Bosna, a
treći Hercegovina.
Geografski ovaj region možemo ograničiti rijekom Drinom na istoku i rijekom Vrbas na
zapadu. Da bismo shvatili sve specifičnosti u gradnji džamija, moramo se ukratko
osvrnuti na društveno–ekonomske i političke prilike, koje su podloga svakoj ljudskoj
djelatnosti pa i razvoju arhitekture.
Ovaj region je došao pod osmansku vlast odmah nakon pada Bosne 1463. godine i do
1528. godine, odnosno 1528. godine bio je prema sjeveru i zapadom ograničen
Srebreničkom i Jajačkom banovinom, kada i te oblasti dolaze pod tursku upravu. Nakon
toga produžavaju se osvajanja ne sjever preko Save i na zapad, naročito poslije
zauzimanja Jajca i Banja Luke 1528. godine. Tako da je ova oblast ostala u pozadini
osvajanja, što je omogućilo dug i miran razvoj u XVI stoljeću i kasnije. To je ujedno i
stoljeće najvećeg prosperiteta Carevine, kada dolazi do urbanizacije naselja i procvata
arhitektonske djelatnosti. Razvijaju se mnoga naselja sa više džamija i mahala. Od 1518.
godine grade se monumentalne džamije sa kupolama kao produžetak ovakvih gradnji u
Makedoniji i na Kosovu, gdje su već u XV stoljeću nastala značajna arhitektonska
ostvarenja. Najviše džamija s kupolom izgrađeni je u XVI stoljeću u ovom regionu i u
samom Sarajevu kao političkom, privrednom i kulturnom centru toga doba. Ove nevelike,
ali arhitektonski značajne džamije i prisustvo poznatih neimara Carstva, koji su gradili,
imali su odraza i na gradnju drugih vrsta džamija i drugih poznatih objekata.
U centralnoj i istočnoj Bosni džamije imaju drvenu munaru odmjerene vitkosti koja izlazi
iz krova i skladno je ukomponovana u cjelinu. Munara je ukrašena letvicama, a na galeriji
ima otvore, što ostavlja dojam prozračnosti.
Za gradnju džamija primjenjuju se svi građevinski materijali kao drvo, ćeprič, kamen i
bondruk konstrukcija.23 Ćeprič se dosta upotrebljava u Sarajevu, Foči, Zenici i Tuzli.
23
Sistemu sa drvenim stubovima i ćerpićem kao ispunom. U ovom slučaju osim konstruktivne uloge, ovim
zidovima se savladavaju nepravilnosti i veliki nagibi terena. Ovaj način gradnje sve više je zamjenjivao
primjenu punog drveta, što je bilo karakteristično za gradnju u srednjem vijeku. To je posljedica
proređivanja i nestajanja šuma, a time i obilja drveta za gradnju. Međutim, masovna primjena bondruk
Tamo gdje ima više kamena kao u
Srebrenici, Koraju, Travniku i drugim
naseljima džamije su od kamena. Posebnu
grupu čine džamije od drvenih dasaka. Na
oblikovane karakteristike džamija veliki
utjecaj ima oblikovanje krova i primjena
različitih pokrova. Za ovo područje kao i
cijelu Bosnu, karakteristični su visoki
krovovi pokriveni šindrom (vrsta crijepa).
Međutim izdvaja se područje oko Sarajeva
i Foče, gdje su ti krovovi vremenom
zamijenjeni niskim krovovima sa
pokrovom od ćeremide. Izuzetno se kao
lokalni pokrov javlja i cijepani kamen
škriljac, i to samo u selima jugoistočno od
Srebrenice. Od XIX stoljeća šindra se sve
više zamijenjuje crijepom.
Kreativni duh naroda Bosne najviše se dokazao na tipu skromne, male, drvene džamije
sa drvenom munarom. Objekat je zidan u "bondruku". Na te zidove dolazi visoki drveni
krov sa jakim padom zbog snijega te drvenom munarom koja izlazi iz krova i jedva
nadilazi sljeme krova. (slika br.18)
Banja Luka je osvojena 1528. godine, a osvajanjem Krajine završeno je 1592. godine
padom Bihaća, nakon čega je osnovan bihaćki sandžak. Zapadni dio Bosne, a naročito
područje zapadno od rijeke Une, imalo je status krajine, odnosno progranične oblasti. U
nemirnim prilikama utvrđenja su do kraja osmanske uprave imala veliki značaj.
konstrukcija u stambenoj arhitekturi nije našla tako masovnu primjenu pri gradnji džamija.
(H. Redžić, Studije o islamskoj arhitekturskoj baštini, Sarajevo, 1983.)
U Jajcu, koje je također granično naselje, nastale su dvije posebne i jedinstvene džamije
sa drvenom munarom i unutrašnjom kamenom kupolom. Već od Ključa prema zapadu
uočavaju se znatnije promjene u arhitekturi džamija. Skoro sve imaju drvenu munaru,
džamija sa kamenom munarom ima malo, a onih sa kupolama nema. U Bosanskoj krajini,
gdje je zastupljena gradnja džamija sa standardnim rješenjem, grade se i jednoprostrane
džamije sa izduženom osnovom i novim varijantama mahfila.
2.2.3. Hercegovina
Ubrzo poslije pada Bosne, već 1470.
godine, osnovan je hercegovački sandžak,
koji je u prvih sto godina imao sjedište u
Foči. Ovdje se Mostar razvio u kulturni
centar i najznačajnije naselje sa najviše
džamija, medresa i drugih javnih objekata.
U Hercegovini, shodno dugotrajnoj
tradiciji građenje kamenom, skoro sve
džamije imaju kamenu munaru. Od ono
malo džamija sa drvenom munarom većina
ih je izgrađena u području koje gravitira
Bosni, u selima oko Konjica i u Prozoru.
Džamije se po tlocrtnoj konstrukciji ne
razlikuju od onih u centralnoj Bosni. Imaju
standardno rješenje jedno prostrane
džamije građene od kamena. Regionalno
obilježje imaju neke džamije oko Konjica
koje su pokrivene kamenim pločama.
Gazi Husrev-beg25 , bošnjački beg u Osmanskom carstvu u prvoj polovini 16. stoljeća.
Bio je sposoban vojni strateg i smatra se najznačajnijim namjesnikom osmanske Bosne.
Rođen je u Serezu u Grčkoj. Otac mu je bio Bošnjak iz Trebinja, dok mu je majka bila
Turkinja i kćerka sultana.
Gazi Husrev-beg je ratovao protiv Mlečana, Mađara i ostatka Bosanskog kraljevstva koje
se bunilo protiv Osmanlijskog carstva. Nakon ratnih uspjeha, Gazi Husrev-beg je
odlukom carskog divana imenovan bosanskim
sandžak-begom. Osim vojnih uspjeha, Gazi
Husrev-beg je imao ogroman uticaj na razvoj
Bosne, naročito grada Sarajeva. Obnovio je
Carevu džamiju i izgradio čuvenu Gazi
Husrev-begovu džamiju, biblioteku, medresu,
sahat-kulu, bolnicu i mnoge druge poznate
zgrade. Gazi Husrev-beg je izgubio život u
bici u Crnoj Gori 1541. godine. Njegovo tijelo
je prenešeno u Sarajevo i sahranjeno u haremu
njegove džamije. Iznad vrata na turbetu piše:
"Neka svaki dan milost Božija i blagoslov na
njeg pada."
24
Uvakufljenjem se čovjek svojom voljom odriče svoga imetka i zavještava ga za opću dobrobit i za sva
vremena. Uvakufljenjem se imetak stavlja van svakog prometa koji ga može skrnaviti. Tako je Gazi
Husrev-beg za izdržavanje svojih hajrata uvakufio silan imetak u Bosni i Rumeliji.
(B. Zlatar, Zlatno doba Sarajeva (XVI stoljeće), Sarajevo, 1996. godina)
25
M. Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998.
3.1.2. Gazi Husrev–begova ili Begova džamija
Ova velika i lijepa džamija predstavlja jedno od najljepših djela orijentalne arhitekture u
Bosni i Hercegovini. Džamija je sa svih strana opkoljena uskim uličicama stare čaršije, sa
desetinama i stotinama dućana, tako da ju je odatle nemoguče sagledati u njenoj punoj
ljepoti i veličini. Međutim, kada se uđe u njeno prostrano dvorište, sve se izmijeni. Pred
očima se ukaže impozantna građevina, puna mira, skladne ljepote i veličine. Ovo je ne
samo največa džamija koja je uopće građena u našim krajevima već i remek-djelo
arhitekture osmanlijskog vremena. Graditelj ove džamije je mimar (glavni arhitekta)
Turskog carstva, Adžem Esir Ali26, Perzijanac iz Tabriza koji je bio zarobljen u Tursko-
perzijskom ratu, a kasnije, sve do svoje smrti (1538. godine) obavljao dužnost glavnog
arhitekte u Carigradu. Uz Mimara Hajrudina, starijeg, bio je jedan od vodečih kreatora
takozvane ranocarigradske arhitektonske škole, a ova je džamija jedno od najvrijednijih
ostvarenja te škole izvan samog Carigrada.
Gazi Husrev-begova
džamija u Sarajevu
nastala je u školi mimar
Hajruddina, Sinanovog
prethodnika, koji je prije
Sinana davao pečat i ton
ranoj arhitekturi
klasičnog stila u
Carigradu. Sarajevska
tzv. Begova džamija
spada u najvrijednija
ostvarenja ranog
klasičnog stila u
osmanskoj arhitekturi,
što znači da njen značaj
prevazilazi i Bosnu i
Balkan, gdje važi
svakako za najveće i
najljepše ostvarenje
osmanskog graditeljstva
uopće. Ovo je rijedak i
jedinstven objekat u
našim krajevima koji pored izuzento lijepe glavne kupole značajnog raspona sadrži i
bočne lađe sa kupolama i polukupolama, kao i veliki trijem sa nizom manjih kupola.
(slika br.22)
Frontalnim dijelom džamije dominiraju teški, mramorni stupovi na koje se oslanjaju
lukovi džamijskog trijema. Oni dijele trijem na pet kvadratnih polja, od kojih je svako
presvođeno kubetom. Glavni ulaz u džamiju je vanredno dekorisan krasno stilizovanim
arabeskama, ornamentikom, pozlatom i mramorom.
U vrhu džamije, tačno na sredini čeonog zida, u crvenoj mramornoj plohi nalazi se
prekrasno dekorisani
mihrab, mjesto iz koga
imam predvodi vjernike
u zajedničkom namazu
(molitvi). Desno od
mihraba je mimber
(propovjedaonica),
podignuta od sedam
vrsta mramora, odakle
se petkom i na vjerske
praznike (Bajrame i sl.)
drže svečane hutbe
(propovjedi).
27
Prije Gazi Husrev – begove džamije u Bosni i Hercegovini sagrađene su samo tri džamije s kubetom
(potkupolne): džamija Mustafe – bega Skenderpašića u Sarajevu (1517) na Skenderiji, Muslihudina
Čekrkčije u Sarajevu uvrh Baščaršije (1526) koja je jedina od sve prostale tri sačuvana i Sinan – Čauša
džamija u Livnu iz 1529. godine, također porušena. Značaj ovih džamija, iako prostorno ne velikih, je u
tome što su to prvi sakralni objekti kod nas presvođeni kubetom (kupolom) umjesto dotadašnjih drvenih
stropnih konstrukcija i upravo je u tome veliki graditeljski napredak.
(N. Koštović, Sarajevo između dobrotvorstva i zla, Sarajevo, 1995. godina)
Lijevo od mihraba
se nalaze još dva
ćursa (manje
propovjedaonice).
Lijevo od ulaznih
vrata je maksura,
ograđeni prostor za
uzvanike koji
prisustvuju
svečanostima, a ne
učestvuju u
namazu.
Centralna kupola džamije ima oblik polukruga u presjeku, tipično za klasični period
osmanske arhitekture, a smatra se da je stara kupola eliptičnog presjeka izgorjela u
požaru 1480.godine. Tokom konzervatorskih radova krajem prošlog vijeka (1980-te ili
1990-te) otkrivena su i parcijalno restauirana četiri sloja zidne dekoracije, i to iz XVI,
XVIII i početka XIX vijeka. Osmougaona munara, čije je šerefe pokriveno stalaktitima,
predstavlja jednu od najljepših starih munara u Bosni i Hercegovini.
Ferhat-pašina ili bolje znana kao Ferhadija džamija je bila centralni objekat u
Banjaluci. Izgrađena je 1579. godine u klasičnom otomanskom stilu i predstavlja jedno
od najuspješnijih arhitektonskih ostvarenja bosanske arhitekture 16. vijeka. Njen
arhitekta je nepoznat ali je poznato da je bio učenik otomanskog arhitekte Mimara
Sinana. Izgradnju džamije je finansirao Ferhat-paša Sokolović bosanski sandžak beg. U
kompleksu Ferhadije su se također nalazila
i 3 turbeta: Ferhat-paše, njegove unuke
Safikadune i njegovih bajraktara. Kasnije
je kompleks dopunjen sa sahat-kulom
izgrađenom nedaleko od Ferhadije.
Džamija je bila 18 m široka, 14 m
dugačka, a vrh kupole je bio 18m visok.
Munara je bila 43m visoka. Ferhadija je
uvrštena u kulturnu baštinu Bosne i
Hercegovine 1950. godine, a kasnije je
bila uvrštena na listi spomenika svjetske
baštine pri UNESCO-u (nulta kategorija
kulturnog spomenika).
3.3.1.Rušenje
28
Arhitekt Karlo Paržik, rođen je u selu Jičin, u Češkoj 1857. godine, a umro u Sarajevu, 16. juna 1942.
godine. Završio je akademiju likovnih umjetnosti, te arhitekturu i građevinarstvo. U Sarajevo je došao sa 26
godina, gdje je djelovao gotovo 60 godina. Zalagao se za očuvanje historijskog dijela grada i predlagao
izgradnju novih dijelova grada od Koševa prema Sarajevskom Polju. Zgrada Zemaljskog muzeja je
najznačajnije djelo arhitekte Karla Paržika.
Srpske su organizovale potpuno rušenje i čišćenje terena na kojem se nalazio cjelokupni
kompleks džamije.
Ferhadija džamija 1993. godine, sručena od strane četnika (slika br. 28)
Ostaci ruševina su odvezeni na gradsku deponiju. Kratko nakon rušenja Ferhadije srušena
je i obližnja sahat-kula. Ferhadija je bila jedna od 16 džamija srušenih u Banjaluci tokom
agresije na RBiH od 1992. do 1995. godine. Dan rušenja Ferhadije - 7. maj je u Bosni i
Hercegovini proglašen kao zvanični Dan džamija.
3.3.2. Restauracija
Arnaudija džamija, među prvim džamijama sagrađenim u Banjoj Luci (slika br. 30)
Stara česma (nasuprot munarici) iz koje već godinama voda ne teče, na ulazu u džamijsko
dvorište, nije služila samo vjernicima već i žiteljima cijele mahale. Unutrašnjost džamije
je bila vrlo lijepo i bogato dekorisana. Krunski dio mihraba bio
je vrlo sličan onome u Ferhadiji i Aladža džamiji 29 u Foči. U
turbetu su bila dva drvena sarkofaga prekrivena zelenom
čohom.
29
Aladža džamija (Šarena džamija, džamija Hasana Nezira) je izgrađena 1549. godine u Foči te je spadala
u kategoriju većih džamija i prva je džamija u Bosni i Hercegovini izgrađena u klasičnom osmanskom stilu.
Gradio ju je bliski saradnik Mimar Sinana i njena najveća vrijednost je što su sve kasnije džamije građene
oslanjajući se na ideju Aladža džamije. Aladža je uvrštena u kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine i na listu
spomenika svjetske baštine pri UNESCO-u.
(Z. Kajmaković, Konzervatorsko-restauratorski radovi na ornamentima Aladže džamije u Foči, Naše
starine VII, Sarajevo, 1960.)
Aladža džamija u Foči predstavljala je jedno od najznačajnijih graditeljskih ostvarenja i
bila je jedan od najbolje proporcioniranih objekata, objekat koji je imao izvorno
sačuvane unutarnje dekoracije, kojem se od početka pripisivala izuzetno velika
simbolička vrijednost. (slika br. 31)
3.4.1. Rušenje
Tokom agresije bila je više puta skrnavljena. Arnaudija džamija zajedno sa turbetom i
vitkom kamenom munarom uz njega porušena je u noći između 6. i 7. maja 1993. godine,
iste noći kada je porušena i najpoznatija banjalučka džamija Ferhadija, a potom su joj
ostaci razvezeni na razna mjesta izvan grada. Rušenje Arnaudije još uvijek nije zvanično
istraženo ali je sigurno da je rušenje počinila još uvijek neotkrivena grupa nacionalista
kao dio politike etničkog čišćenja Republike srpske.
3.4.2. Rekonstrukcija
U junu 2003. godine počela je i odrađena je obnova kompleksa Arnaudija džamije što je
podrazumijevalo čišćenje terena, radove na obezbjeđenju gradilišta, infrastrukture, te
početak zidanja kamenog zida i saniranje postojećeg. Također je obnovljena stara
džamijska česma i kapija. .U drugoj fazi predviđeno je da se izgradi sama džamija i turbe,
koje se nalazilo uz munaru. Za izgradnju ovog objekta, čiji će izgled biti identičan
starom, dobijena je potrebna urbanistička saglasnost i sva druga dokumentacija.
30
R. Michel, Mostar 1908., Sarajevo, 2006.
Najljepša džamija u Hercegovini, Karađoz-begova džamija u Mostaru (slika br. 32)
4. C R K V E
31
P. Momirović, Dve drevne crkve u Bosanskoj krajini, Sarajevo, 1953.
U prvom redu su obrađene crkve u Malom Blapku i Jeličkoj kao predstavnici dva osnovna tipa drvenih
crkava u Bosni kao i drvene crkve u okolini Banja Luke, Prijedora i Prnjavora.
32
D. Pavlović, Crkve brvnare u Srbiji, Beograd, 1962.
33
Redžić, Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini, Sarajevo, 1983.
Crkave brvnare, pružaju uvid u raznovrsnost oblika, njihov historijski razvoj,
inventivnostim u prilagođavanju prirodnim, političkim i drugim društvenim prilikama.
(slika br. 33, 34)
1. Prvi tip obuhvaća starije iz XVIII stoljeća, kao što su crkva u Malom Blašku,
hram u Šljivnu, Javorima, Romanovcima i Kolima. 34 To su manje građevine
jednostavnije izrade i dekoracije, sa parvougaonom osnovom i unutrašnjim
prostorom koji je otvoren prema krovu. Unutrašnji prostor je podijeljen na tri
dijela – oltar, naos i pritvor, iznad koga je redovno hor. Širina crkve je oko 4m, a
dužina 7 – 9m. Ove crkve predstavljaju rad skromnog narodnog majstora. Po
načinu gradnje i obradi materijala slične su običnoj seoskoj kući. Zidovi su male
visine ( niži od visine čovjeka) sa malim otvorima, obično na zapadnoj strani
krovoi su jako visoki i veoma strmi, pokriveni hrastovim daščicama,
2. Drugi tip obuhvata crkve XIX stoljeća, koje su djela razvijenog zanastva
majstora. Ovom tipu pripadaju crkve u selima Jelička, Rakelići, Busnovi i
Marička kod Prijedora. To su crkve većih dimenzija, širine 5 – 10m i dužine 10 –
16m. Unutrašnjost može biti podijeljena na tri dijela kao i kod prvog tipa. U tom
slučaju u zapadnom dijelu naosa postavljaju drvene stepenice i hor u vidu galerije.
Tavanica je djelimično ravna, svod može biti cijelom dužinom crkve.
34
M. Fočo, Crkve brvnare neobjavljen rad
domaće tradicije gradnje drvetom. Razlika je jedino u tome što se kod drvenih džamija u
Bosni kao pokrov primjenjuje sami šindra, akod crkava sitni drveni klis.
Navedene sličnosti se mogu objasniti djelovanjem domaćih majstora. Jednostavne crkve
bez ukrasa, koje su građene do XIX stoljeća, grade drvodjelje iz naroda, pa se i one i po
tlocrtnom rješenju i skromnoj dekoraciji vežu za seosku kuću.
Stara vareška crkva ili, kako je zovu Varešani, mala crkva, posvećena svetom Mihovilu,
postoji na ovom mjestu od 16. stoljeća. Prema predanju, bez sigurnih dokaza, ona je
ovdje bila podignuta još u predtursko vrijeme. U velikim požarima koji su izbili u
posljednjem deceniju 17. stoljeća, u kojima su stradale čitave četvrti Vareša, izgorjela je i
crkva. Uskoro je podignuta nova kojoj je 1716. godine sultan Ahmed III. svojim
fermanom dozvolio da se postavi krov. Današnja stara crkva iz temelja je obnovljena
1819, o čemu govori natpis u kamenoj ploći kod ulaznih vrata. Kompletan objekt
konzervatorski je restauriran 1990/91. O prvobitnoj crkvi koja je krajem 17. st. izgorjela,
zabilježeno je u izvještaju biskupa Olovčića koji je posjetio crkvu 1673. godine da ima
"jedan oltar potpuno opremljen, sa svim svojim nužnim". Od tog oltara ostaje sačuvan
samo barokni kožni
antipendij sa slikom sv.
Mihovila u sredini, oslikan
u 17. st. koji se čuva u
Sarajevu.
Ovo je najstariji spomenik katoličke crkve u Bosni i jedini sačuvan iz turskog perioda.
(slika br. 36)
Od 1995. godine stara vareška crkva postaje i galerija darovanih slika gdje je u stalnoj
postavci izloženo oko pedeset slika od 40 različitih autora. Posljednjih godina mala crkva
je najljepša pozornica malih kulturnih događanja u Varešu.
1873. arhimandrit Sava Kostanović je iz Rusije donio ikone za ikonostas koje se i danas
nalaze u crkvi. Oltar, kao i prostor ispred njega je uzdignut u odnosu na ostatak crkve za
tri stepenika. Uz zidove crkve nalaze se drvene stolice. Na oltaru se nalaze tri kubeta, a u
ostatku crkve su još pet, većih. Uz
desni stub smješten je pozlaćeni tron
za mitropolita.
35
Narodna predaja o Gorici:"Mnogi su u to vrime išli kod turskih vladara izmolit dozvolu za gradnju
crkve. Svi su bili ismijavani; vraćali su se bez uspjeha. Turci su strogo zabranjivali graditi i najskromniju
crkvicu. Naročito su im smetala crkvena zvona; "da ne bi budila narod rano jutri." Tako se zaputi Sultanu
u Carigrad (Istanbul) i fra Lovro Karaula. Ko i ostale, ismijavaše ga na dvoru. Pošto je fra Lovro bio
posebno uporan Sultan se odluči š njime još više poigrat. I dadne Sultan fra Lovri ferman (odobrenje) na
kome je stajalo da, kad već oće makar malu crkvicu, smi napravit crkvu kolika je volunjska (volovska) koža
i stavit zvono, ali ono malo, što se š njime zvoni kod pričesti. Ali po povratku u Livno fra Lovro se zgodno
siti, isiče volovsku kožu u oputu (tanku nit), i opaše pozamašan prostor š njom. Na to se odma skupe turci.
Kad su tili zabranit gradnju fra Lovro im pokaza defter. Pisalo je da se smi gradit crkva kolika je
volunjska koža i da se na nju smi stavit zvono. Sultanova se naredba morala poštivat i jedan turčin prvi uze
kramp i poče kopat temelj."
Enterijer Franjevačke crkve, zidne i stropne dekoracije (slika br. 39)
Samostan Gorica u Livne, gradnja samostana početa je iste godine kada i gradnja
Franjevačke crkve (slika br. 40)
5. M E D R E S E
Medrese su škole u kojima se sticala srednja i viša naobrazba. Lako je zaključiti da su se
one razvile iz džamija. Ne zna se tačno da li je prva medresa bila u gradu Nejsabura ili
Bagdatu. '' Sigurno je samo to, da je prvu medresu u tom posljednjem mjestu osnovao
1065. godine Nizamul - Mulk, vezir seldžučkih sultana Alp Arslana i Melik Šaha, i da je
Nizamul – Mulk prvi uveo plaće nastavnicima i stipendije. Ta njegova medresa, koja se
po njemu prozvala Nizamija 36, gradio je godine 1065. do 22.IX.1607. arhitekti Ebu Seid
Safi, a za njezino uzdržavanje je uvakufio dućane oko nje i druge nekretnine, koje su
donosile godišnji prihod oko 60 000 ondanašnjih zlatnih dinara (dukata).''
36
Najpoznatija od svih svoga vremena je Medresa Nizamija koju je izgradio Nizamul-mulk, mudri veliki
vezir seldžučkih sultana Alep Arslana i Melikšaha.
(M. Hamidullah, Uvod u islam, Sarajevo, 1989.)
37
Ibrahim-pašina medresa u okviru koje je djelovala i biblioteka, veoma je važna kulturno-prosvjetna
ustanova iz osmanskog perioda. (M. Hamidullah, Uvod u islam, Sarajevo, 1989.)
5.1. Gazi Husrev–begova medresa sagrađena 1537. godine
38
Kur`an, Prijevod Enes Karić, Sarajevo, 1995.
5.2. Karađozbegova medresa39
Behram-begova medresa u
Tuzli je najstarija obrazovna
institucija u sjeveroistočnoj
Bosni i medju najstarijim je medresama nasega podneblja. I ovaj objekat je uslijed
slijeganja terenja zauvijek nestao. (slika br. 43)
Pred Drugi svjetski rat Medresa je imala ukupno dvadeset prostorija u kojima se moglo
smjestiti 120 učenika. U nastavi je korišteno preko 100 udžbenika, a izučavalo se 25
nastavnih predmeta. Medresa je radila i tokom rata, ali u veoma teškim uslovima.
39
Karađoz-begova medresa osnovana nešto prije 1557. godine. Izgrađena je u dvorištu istoimene džamije.
Imala je prostorije za smještaj učenika, biblioteku i salu za predavanja. Ispred medrese nalazili su se trijem
i prostrano dvorište. Karađoz-beg je u svrhu njenog izdržavanja zavještao 100 000 dirhema koji će se
iznajmljivati uz kamatnu stopu od 12%. Ta sredstva trošena su za finansiranje učenika i profesora
(muderisa). Muderis je imao platu 20 dirhema dnevno, učenici tri dirhema, a podvornik (ložač) jedan
dirhem dnevno. Podatak pokazuje kolika se pažnja poklanjala nauci i znanju u to doba.
(M. Hadžijahić, M. Traljić, N. Šukrić, Isam i muslimani u BiH, Sarajevo, 1991.)
Zgrada Medrese je srušena 1974. godine. Od cijelog objekta ostala je samo porta (kapija)
koja je restaurirana prvi put 1975. godine, a potom i 1990. i 1997. godine.
Nakon 44 godine prekida, rad Medrese je reaktiviran 1993. godine. Prijemni ispiti su
održani 28. augusta, a nastava je počela 6. oktobra iste godine. Medresa se preselila u
restauriranu zgradu čiji su prostori prilagođeni njenim potrebama. Kompleks Behram-
begove medrese u Tuzli danas se sastoji od školskih, internatskih zgrada i vakufskog
objekta i novoizgrađene džamije. Od 1993. godine u Behram-begovoj medresi neprestano
se ulažu napori za poboljšanje kako prostornih tako i organizacijskih uvjeta za ostvarenje
što kvalitetnijih odgojno-obrazovnih rezultata.
Ibrahim-paša je bio turskog porijekla, vrlo dobar diplomata po čemu je dobio nadimak
elči-mirotvorac, a nadasve dobar vjernik i veliki dobrotvor, koji je u to vrijeme osim
medrese uvakufio još niz objekata vjerskog i privrednog karaktera koji su izdržavali
medresu, ali koji se nisu, osim medrese, na žalost do danas održali.
40
Vezir na Bosni Elči Ibrahim-paša je u Travniku za svog vezirovanja podigao medresu i uz nju biblioteku
u koju je uvakufio 103 rukopisne knjige. Zanimljiv je tekst pečata, koji je utisnut na svaki rukopis:
"Uvakufio je Elči Ibrahim-paša govoreći: 'Dobra djela odstranjuju zla..."
Hercegovini. Njih je u Bosni i Hercegovini pred Drugi svjetski rat bilo 33, nakon čega je
samo jednoj, Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, bio dozvoljen rad, koja i danas
postoji i radi. Još od odlaska Turaka sa ovih prostora, uspostavom austrougarske vlasti
1878. godine, te uspostavom Kraljevine Jugoslavije, a pogotovu uspostavom
komunističkog režima nakon Drugog svjetskog rata, sistematski se radilo na uništavanju
muslimanskog bića, između ostalog i zatvaranjem medresa, kako muslimani ne bi mogli
sticati vjersko obrazovanje. Tada su u Bosni i Hercegovini zatvorene 32 medrese, koje su
bile centri okupljanja i opismenjavanja muslimanske omladine. Konkretan rad na
ponovnom otvaranju ove medrese datira još od 1990. godine, odmah nakon pada bivšeg
režima, ali se do realizacije te ideje moralo čekati do 1994. godine. U tom periodu su
vršene pripreme za ponovno otvaranje.
Zgrada medrese iz 1705. godine srušena je 1892. godine prilikom izgradnje pruge kroz
Travnik, ali je austrougarska vlast u to doba kao nadoknadu za rušenje te zgrade
sagradila današnju zgradu medrese u periodu 1892.-1895. godine, koja je veća od
nekadašnje. (slika br. 45)
6. T e k i j e
Tekija je bogomolja u kojoj se okupljaju, borave i vrše vjerske obrede derviši (sufije).
U Bosni i Hercegovini pojavljuju se dolaskom islama u 15. vijeku, mada su neke
izgrađene i prije dolaska Osmanlija poput Mevlevijske tekije na Bembaši koju je izgradio
Isa-beg Ishaković 1461. Riječ tekija je perzijskog porijekla: tekke.
Tekije su građene na ulazu u grad odnosno kasabu i često su predstavljale prvi izgrađeni
objekat. Gradili su ih derviši, najčešće šejhovi. Služile su i kao mjesta za odmor ili
prenoćište za putnike namjernike.
Neke od poznatijih tekija u Bosni i Hercegovini su tekija na vrelu Bune u Blagaju i Hadži
Sinanova tekija u Sarajevu. Od pada Bosanske Kraljevine do danas podignuto je više od
četrdeset tekija. Evlija Čelebija piše i o većem broj.
Zgrada tekije koja je nekada bila pod kupolom, obnavljana je više puta, a današnji izgled
je dobila 1851.godine. (slika br. 46)
7. H A N O V I I K A R A N V A S A R A J I
7.1. O hanu uopće
Iz različitih putopisa XVI I XVII stoljeća znamo da je bilo različitih hanskih zgrada.
Ovakvih hanova bilo je još i u XVIII i XIX stoljeću; i o njima govori Ruđer Josip
Bošković u svom dnevniku putovanja iz 1762 godine.41
Posebnu vrstu hanskih zgrada čine hanovi s jednom sobom iznad vrata, dakle soba na
katu. Osim ove, mogle su biti jedna ili dvije sobe i u prizemlju. Ovo je početak
kanovima koji imaju prizemlje i sprat i u kojima se počinje polako odvajati čovjek od
životinje. Gornji boj u hanovima razvio se skoro na isti način kao i gornji boj u
stambenim kućama. I ovdje se redaju sobe oko hodnika ( divanhane ili araluka),
raspoređene uz uže strane hana, a između njih je hodnik koji se ponegdje završava
izbačenom kamarijom iznad hanskih vrata. U hanovima nema više ognjišta u
prizemlju. Prizemlje služi samo kao podrum. Basamaci na sprat su uvijek unutra
hana, dakle iz podruma. Pred hanovima, uz puteve, nalazila se često sofa ili hladnjak,
gdje su se prolaznici ljeti odmarali.
Hanovi uz puteve nemaju nikada dvorišta, dok su po varošima rjeđi hanovi bez
dvorišta. U varošima je i jedna dio dvorišta natkriven. To se zove suldurma, a služila
je također za vezanje konja, kao i podrum.
Posve su drugačije izgledali hanovi veliki trgovački, npr. u Sarajevu. Stara bosanska
čaršija – horizontalno razvijeni obrtnički i trgovački dio grada, ponegdje s gustom
mrežom uličica i mnogim malim drvenim dućanima – bila je centar gospodarskog rada i
srce grada. I dok danas putnika privlače u neki grad prirodne ljepote njegove okoline,
arhitektonski i povijesni spomenici, kulturne i prosvjetne institucije, industrija i trgovina
u prijašnja je vremena putnik dolazio gotovo samo u trgovačkom poslu i ostajao tu dulje,
kupujući i prodavajući različitu robu. Na to ga je primoravao nedostatak pomagala
trgovine i prometa. Godine 1878. bilo je u Sarajevu 50 što većih, što manjih hanova, a iz
41
„ Bilo je takvih zgrada samo s tom razlikom što je do vrata bila manja ili veća soba u kojoj je sjedio
handžika i u kojoj su noćivali bogatiji putnici. U toj sobi bilo je od XVII stoljeća sigurno i ognjište ili odžak
za pećenje kafe, jer kafa u Bosni počela se piti već u drugoj polovini XVI stoljeća. Sigurno se zna da je u
Sarajevu postojala kafana 1592 godine.
(R. J. Bošković, Dnevnik putovanja, 1762.)
jednog popisa sastavljenog te godine vidimo da je u njih moglo stati 2640 osoba i 1262
konja.42
U velikom požaru od 8. avgusta 1879. propao je Tašlihan i Đulov han, a ista sudbina
zadesila i Kolobaru 29. decembra 1937. godine. I tako da je danas Morića han od svih
naših većih hanova jedini primjer i jedini historijski i arhitektonski spomenik u Bosni i
Hercegovoni, koji nam pretstavlja potpuno očuvani tip starijih hanova osmanlijske
arhitekture.
Morića han44 je objekat Gazi Husrev-begovog vakufa koji je podignut u srcu sarajevske
čaršije krajem XVI ili početkom XVII vijeka. Morića han je posljednji sačuvani karavan-
saraj na našim prostorima.
Morića Han45 je u svoje vrijeme mogao da primi na konak karavan od 300 putnika i 70
konja. Handžijina soba je bila iznad samog glavnog ulaza kako bi mogao da ima
slobodan pregled putnika koji dolaze i odlaze. Prizemlje hana je služilo za smještaj konja
i robe koja se odlagala u magaze, a na spratu su bile musafirske sobe i jedna velika
prostorija kao zajednički prostor za razgovore uz kahvu. U ovoj kahvani su se često
odvijali sastanci sarajevskih prvaka kao i skupštine sarajevskih obrtnika te je kahvana
Morića hana postala toliko značajna da je ušla i u sevdalinku
Njegova gornja, drvena konstrukcija, istina više je puta stradala od požara i kasnije
popravljanja ili ponova građena, ali uvijek u prvotnom stilu, jer se njegova osnovna
koncepcija nikada nije dala uništiti.
44
Esnafi su u ovom objektu održavali svoje skupove punih 300 godina, a zadnji skup održan je 1930.
(N. Koštović, Sarajevo između dobrotvorstva i zla, Sarajevo, 1995.)
45
Kafana u Morića hanu je najvjerovatnije najstarija sarajevska kafana (otvorena je kada i Morića han). U
njoj se odvijao i dio i društvenog i političkog života Sarajeva. Ne samo da su esnafski skupovi dali
društveni karakter Morića hanu, nego su u prošlosti i svi politički događaji Sarajeva, raspravljani u ovoj
zgradi. Kafana u Morića hanu bila je nekad sjecište zanatlija, trgovaca i učenih ljudi.
(M. M. Bašeskija, Ljetopis, Sarajevo, 1968.)
građevina razvila potpuno u širinu. Sasvim se prilagodila građevnom mjerilu u čijem
središtu stoji čovjek i ekonomija građe i prostora, i tako čini posve skladnu aglomeraciju
sa susjednim dućanima, čije strehe može čovjek gotovo rukom dohvatiti.
Centralno dvorište ovog hana, kao i svih drugih ovakvih hanova dobrim dijelom podvlači
se pod sprat nad hrastovim stupovima i čini neku vrstu trijema, gdje su se za kišnog i
sniježnog vremena otovarali i tovarili konji, a roba raspakivala i pakovala.
46
„Čovjek tu sjedi na sećiji, koja se proteže duž zidova. Pod je malo ispod horizonta i pokriven ćilimima,
strop od drveta je malo iznad horizonta. Pokućanstava nigdje, osim samo možda u ćošku sa strane ulaza,
gdje je slobodno u prostor smještena jedna kafanica (zapravo: odžak). Između stropa i poda je čist prostor.
Mala visina prostorije čini je još prostranijom, pa bijeli zidovi i prozori – sve na dohvat ruci. Jedan je zid
sav raspušten u prozore, sa sećije ispred njih tereba čovjek samo da pruži ruku, pa da otvori čekmu
(pomični prozorčić) – i u produženju prostora mu je slika u svijetu – živa slika ograničena okvirom
čovječjeg mjerila i svedena čovjeku na horizont i vidni čunj.“
(D. Grabrijan, Arhitekturom na dohvat ruci, Ljubljana, 1957.)
47
H. Kreševljaković, Morića han, Sarajevo, 1951.
7.3.2. Kolobara han
Kolobara han je bila potpuno slična Morića hanu i po veličini i po arhitekturi, samo je
hodnik na katu bio uži. Na Morića hanu je pored glavnog ulaza iz Sarača još jedan
sporedni ulaz iz Ćulhana, gdje je nekada stajala Firuzbegova banja, a na Kolobari su bila
troja vrata, glavna iz Bezerđana, a sporedna iz Kazaza i Mehmedbegova bezistana,
kasnije dućani. Gornji boj Kolobare i ostala drvenina u prizemlju izgorjela je u velikom
požaru 1842. godine. Potpuno je obnovljena 1844. godine.
Đulov han bio je na mjestu zgrade Filozofskoog fakulteta. I ovo je bio veliki trgovački
han. U osnovi se nešto razlikovao od gornjih dvaju hanova. Njegova zgrada zatvarala je
pravokutno dvorište samo sa tri strane. Fronta Đulova hana duga 58 m bila je okrenuta
prema Đulovoj ulici, a druge dvije strane duge 23,5 m bile su okrenute prema Saračima i
na Varoš (današnja Titova ulica). U prizemlju od Đulagine ulice bile su magaze, a od
Titove podrum. Iz ove tri ulice vodila su po jedna na svod građena vrata. Prizemlje je bilo
sagrađeno od kamena i sedre, a gornji sprat od istog materijala kao i Morića han.48
7.3.4. Tašlihan
"Tašlihan i Bezistan dijelili su uvijek vijerno sudbinu grada Sarajeva. U dobra i stara
vremena bijaše tu zlatno vrelo, iz koga je izviralo blagostanje i bogatstvo Sarajlija, koje
je bilo toliko na glasu, da mu se stari putopisci ne mogoše dosta načuditi, a u crne dane,
kada bi se - osim kuge - najveci dušmanin sarajevski, požar, gradom razbjesnio, patili su
od njega i Bezistan i Tašlihan." 49
Tašlihan se nalazio na mjestu gdje je bila bašča hotela „Evropa“ (slika br. 51)
48
isto
49
Dr. Ć. Truhelka, Gazi Husrev-beg njegov život i njegovo doba,
„S istočne strane stajao je bezistan istog dobrotvora i građen od istog materijala.
Sagrađen između 1540. i 1543. godine, a pri završetku radnje pozvatni su majstori vješti
graditelji kupola i svodova iz Dubrovnika. To je bio najizrazitiji trgovački han, a uz nj je
bio i bezistan, robna kuća, duga 106.5 m, sa 52 dućana.“50
Razlika između hana i karavansaraja je u tome što je putnik u hanu plaćao konak i zimi
ogrjev, dok je konak u karavansaraju bio besplatan, a za hranu i ogrjev morao se brinuti
sam putnik. Osim toga, u hanu je bilo bar nešto namještaja, a karavansaraj je bio bez
njega.
Musafirhanom se zvala zgrada u kojoj je svaki, naručito siromašni putnik, mogao dobiti
potpuno besplatan konak za sebe i za svog konja, obično za tri dana, a imaret je kuhinja u
kojoj se spremala hrana za siromahe, đake (softe) i službenike neke zadužbine, kao i za
siromahe putnike51. Ovakve ustanove organizovali su bogati ljudi kao zadužbine. Za
izdržavanje ovakvih ustanova zavještavali bi ili vakuf ili objekte koji nose prihode. Isprva
(zakladnica), napisana povodom osnivanja zadužbina, zvaše se vakfija ili vakufnama, a
legator vakif. U zakladionici kojiko dana može ostati putnik u musafirhani, kako se može
hraniti itd. U toj je ispravi tačno predviđeno koliko će se trošiti za brašno, žito, rižu,
meso, so, drva, itd., a predviđen je i broj službenika koji će izvršavati odredbe
zkladionice, kao i njihova plata. Svaka ovakva ustanova imala je nekoliko soba, u kojima
su putnici konačili, konjušnicu ili podrum za putničke konje, kuhinju ili mutvak, ambar
za žito, pekarui odunluk ili drvarnicu.
Ove ustanove zapazili su evropski putnici, koji su prolazili kroz naše zemlje i o svojim
putovanjima ostavili dnevnike ili putopise. Ovi ih
ponekada nazivaju latinskim nazivom almonet
(gostinjac), a ponekada ih identificiraju s
karavansrajima i kažu da se u njima ništa ne plaća. Oni
naručito ističu kako se u njima nalazi konak i Turčin i
krišćanin i Jevrej.52
Crtež
musafirhane u
Jajcu s bočne
strane (slika
br. 54)
8. B E Z I S T A N I
51
Funkcija musafirhane u ovim prostorijama ukinuta je nakon austrougarske okupacije, a funkcija imareta
se je zadržala do 1943 godine kada je ova kuhinja prestala sa radom zbog ratnih okolnosti i nedostatka
sredstava. Do danas je od tradicionalnih djelatnosti imareta koje su ostale u sklopu pomenutih zgrada
jedino opstao javni toalet koji Uprava Vakufa održava i u kome zapošljava dvije službenice na dežuri i
održavanju.
(H. Kreševljaković, Hanovi i karavasaraji u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1957.)
52
Dr. P. Matković, Putovanja po balkanskom poluotoku XVI vieka, Rad CXXIX
U orijentalnoj arhitekturi bezistani spadaju među najznačajnije građevine kako po svojoj
veličini tako i po materijalima i konstrukcijama primjenjenim u njihovoj izgradnji. Oni su
jedna vrsta nekadašnjih robnih kuća, ustvari pokrivene čaršije u kojima su smještene
razne zanatske i trgovačke radnje.
Kao i sve vrste orijentalnih građevina, bezistane su u naše krajeve donijeli Turci. Ove
građevine grade se samo u većim čaršijama, a predstavljaju volumenski dominant u
sitnom tkivu čaršijskih dućana. U Bosni su građeni u tri vezirska grada: Sarajevu,
Travniku i Banjoj Luci.
Pošto su požari bili glavni neprijatelji čaršije, bezistani su građeni od tvrdih materijala,
kamena i opeke, pokrivani su svodovima i kupolama a zatvarani željeznim kapijama.
Pokrivač svoda i kupola je bio od olova, bakra ili ćeremita.
Potkupolni bezistani imaju pravougaoni tlocrt izdijeljen na kvadratna polja istih veličina,
pokrivena kupolama koje se oslanjaju na vanjske zidove i unutrašnje snažne kvadratne
stubove. Prelaz od kvadrata na krug kupole najčešće je izveden sfernim trouglovima –
pandantivima.
„Ovaj tip građevine nisu osmanski Turci direktno uzeli sa kršćanske bazilikalne crkve.
Ova crkva je mnogo ranije poslužila kao ugled za Veliku džamiju u Damasku. Arapi su
od početka kombinovali baziliku sa kupolom i ovo rješenje raširili u carstvu. Sve
prednosti bazilike isprobali su Arapi u gradnji raznih objekata. Osmanski Turci su
osnivali svjetsko carstvo, u čiji sastav su ušle i mnoge zemlje nekadašnjeg arapskog
carstva. Bazilikalno rješenje osmanski Turci su usvojili kod gradnji longitudialnih
bezistana, kod kojih je srednji brod bio natkrivena ulica, a u bočnim brodovima, koji nisu
kontuniurani prostori, nego mali boksovi pokriveni kupolama ili svodovima, smješteni su
dućani. Najpoznatiji bezistan ove vrste je Misir čaršija u Carigradu i Ali-pašina čaršija u
Jedrenu. Vanredan primjer bazilikalnog bezistana pruža 109 metara duga gradnja Gazi
Husrev-begova bezistana u Sarajevu (1540), u čijoj su izgradnji učestvovali dubrovački
klesari kojima je, sigurno, ovaj romanički koncept bio blizak.“53
53
N. Kurto, Arhitektura Bosne i Hercegovine – razvoj Bosanskog stila, Sarajevo, 1998.
8.2.1. Gazi Husrev-begov bezistan
Gazi Husrev-begov bezistan je kao vakufski objekat sagrađen oko 1540. godine. Proteže
se duž Gazi Husrev-begove ulice u dužini od 109 m gdje se licem ove zgrade niže dućan
za dućanom.
Iz ove ulice u unutrašnjost bezistana vode dva velika svodovima natkrivena ulaza te po
jedan iz ulice Ferhadije i Branilaca Sarajeva . (slika 55)
Duž centralnog prostora se sa obje strane niže ukupno 70 dućana smještenih u bačvasto
zasvođene prostorije okomito orijentisane u odnosu na centralni hodnik. Oskudno dnevno
svjetlo u centralni prostor dolazi sa prozora koji su smješteni u niz luneta ispod samog
svoda te unutrašnjost mora da bude konstantno osvjetljena električnom rasvjetom
projektovanom tako da prostor svoda ravnomjerno, poput zvjezdica, popunjavaju mala
rasvjetna tijela. Središnji zasvođeni prostor na zapadnoj strani građevine nekada je služio
kao veza sa avlijom Gazi Husrev-begovog Tašlihana54 koji je bio sastavni dio ovog
trgovačkog kompleksa.
54
Tašlihan je sagrađen u isto vrijeme kad i Bezistan,oko 1540 godine, kao vakuf Gazi Husrev-bega. U
požaru 1879 godine pretrpio je velika oštećenja, a posljednje zidine Tašli hana nestale su 1912 godine.
Danas su jedini materijalni ostaci ovoga objekta veoma oštećeni dijelovi kamenog zida koji se naslanjaju na
Bezistan. U ostacima istočnog zida nalaze se niše koje su predstavljale prostore za peći i dimnjake.
55
Sultan Sulejman je Rustem pašu držao "razboritim, punim vrlina i veselog duha." Nakon službe na dvoru,
postaje beglerbeg u Anadoliji i Dijarbekiru, a u Istanbul se vraća kao četvrti vezir Porte. Ženi se sa
omiljenom sultanovom kćerkom, bogatom i prelijepom Mihrimah (Sunčani mjesec). Već u proljece 1541.,
ovaj Bošnjak biva postavljen na mjesto drugog vezira u Carskom divanu i u tom svojstvu učestvuje u
devetom velikom Sulejmanovom osvajačkom pohodu.
Prije Brusa- bezistana, malo sjevernije, na mjestu dućana u sarajevkoj ćaršiji, bio je
izgrađen Mehmed-begov ( sin Isabega Ishakovića, osnivača Sarajeva) bezistan o čijem
izgledu se ništa pouzdano ne zna. (slika br. 57)
Kada je Evlija Čelebi u XVII st. boraio u Sarajevu, opisao je samo jedan bezistan koji se
nalazio u srcu sarajevske čaršije, dok je Gazi – Husrev – begov bezistan bio na njenoj
zapadnoj granici. Opis ne ostavlja ni trun sumnje da se opis odnosi na jedini potkupolni
bezistan u sarajevskoj čaršiji. Ovaj slikoviti opis glasi: „ U njemu ima svakovrsne
skupocjene indijske, arapske, persijske, poljske i češke robe. Ovamo se donose na
tovarinim konjima bezbrojnu različitu skupocjenu robu na prodaju Dubrovnik i velika
Venecija.“56
Sahat-kula je kula karakteristična za bosanske čaršije ali i za druga mjesta koja su bila
pod vlašću ili uticajem Osmanlijske imperije. Naime sahat-kule su građene isključivo u
evropskom dijelu Osmanskog carstva, naročito u Bosni i Hercegovini što je bila islamska
varijacija na zapadnoevropsku formu zvonika to je simbolična graditeljska osobina Bosne
i Hercegovine. Sahat-kule su građene uglavnom sa velikim satom na jednom ili više lica
objekta (obično na četri lica) kako bi veći broj stanovnika određenog mjesta mogao čitati
vrijeme.Sahat - kulaje arhaični izraz u bosanskom jeziku i odnosni se na specifične
građevine izgrađene pretežno na području Bosne i Hercegovine. Sahat-kule su najčešće
građene u centralnim zonama čaršije, i to uz džamije, kao zadužbine pojedinih vakifa,
mada ih ima i na drugim mjestima, poput sahat-kule u Maglaju koja je podignuta u oboru
maglajske utvrde, ili onih u Tešnju, Gradačcu ili Počitelju. Za slične građevine u svijetu,
u bosanskom jeziku postoji izraz toranj ili jednostavno kula. Kule su obično dijelovi
crkava ili objekata gradske uprave.
Do rata 1992.-1995. godine, u BiH je bilo ukupno 19 ovakvih objekata i to: dvije u
Travniku, i po jedna u Banjoj Luci, Donjem Vakufu, Foči, Gornjem Vakufu, Gračanici,
Gradačcu, Livnu, Jajcu, Maglaju, Mostaru, Nevesinju, Počitelju, Prozoru, Pruscu,
Sarajevu, Tešnju i Trebinju. Četiri Sahat-kule u BiH su proglašene nacionalnom
spomenicima: Historijska građevina - Sahat-kula u Gračanici, (FBiH), Područje i ostaci
historijske građevine - Sahat-kula u Banjoj Luci, (RS), Historijska građevina – Sahat-kula
u Mostaru, (FBiH) i Historijski spomenik – Sahat-kula na Musali u Travniku (FBiH).
Najpoznatija i po svojoj građevinskoj vrijednosti najbolja je današnja Sahat-kula u
Sarajevu, sagrađena u neposrednoj blizini Begove džamije, nazvana Husrefbegovom.
Ona je i najviša Sahat-kula u BiH, visoka 28 m. Danas se u BiH, po mojim
informacijama, u funkciji nalazi pet Sahat-kula: u Donjem Vakufu, Gračanici, Mostaru,
Sarajevu i Tešnju.
Sahat-kula je kroz historiju doživljavala čitav niz promjena, najviše u svom izgledu. Prvi
put je sanirana poslije požara 1812. godine o čemu svjedoči jedan arapski rukopis
sačuvan u gračaničkoj medresi. Sljedeća je popravka bila 1952. godine i tom prilikom je
izmijenjen pokrov, popravljene su stube, izvršeno je žbukanje fasade i montirani su
satovi. Najnovije je popravke izvršila Općina Gračanica 2003. godine, kada je urađena
rekonstrukcija krova, stavljen novi bakreni pokrov i popravljeno unutrašnje stubište.
Satovi su u nekoliko navrata bili postavljani, austrijske vlasti su 1878. godine nabavili
satove iz Beča, zatim 1952. godine su ponovno montirani satovi, a posljednji su
postavljeni 1970. godine, a skinuti su 1986. radi popravke i poslije toga nisu više
postavljeni.
Prvi i najstariji poznati pisani izvor u kojem se pominje ova sahat-kula je zadužbina
Ibrahima Šarića iz 1636. godine. Na temelju ovog podatka može se utvrditi da je ova
sahat-kula izgrađena prije 1636. godine i da je zadužbina Šarića. (slika br.61)
Sahat-kula je visoka 16,0 m, i ima četri etaže. Stari sat bio je u upotrebi do 1926. godine,
a od 1981. godine objekat je bio u svojoj izvornoj funkciji, potpuno je restaurisan i
ugrađen je novi sat.
1993. godine ovaj objekat je pretrpio veća oštećenja – stradao je limeni krov, jedan stubić
sa zapadne strane kao i dio horizontalnog kamenog vijenca. Uništen je i satni mehanizam,
unutrašnje drveno stepenište i ulazna vrata.
10. M O S T O V I
Spomenici, koji su služili prometu i trgovini svojom smjelom konstrukcijom i
arhitekturom, među njima se osobito ističu kameni mostovi ili ćuprije, koji i dan-danas
postoje na našim rijekama i riječicama. Ti stari turski mostovi građeni su solidno od
kamena tesanca na jakim pilovima u riječnom koritu i prema sredini su uzdignuti radi
bržeg otjecanja vode sa kolovoza. Na našim prostorima su graditelji tih kamenih mostova
bili iz raznih krajeva, iz Carigrada, Dalmacije, Bosne, Hercegovine i čak Italije.
Među tim graditeljima svakako je bio najvještiji i najuzoritiji Kodža Mimar Sinan 57, koji
je, uostalom, i započeo graditeljsku karijeru sličnim poslom, izgradnjom triju velikih lađa
za prijevoz vojske preko Vanskog jezera u istočnom Anadolu u danima vojnog pohoda na
Perziju. Pojedini kameni mostovi turskog perioda ističu se pravim majstorskim oblikom i
izradom. Takva je jednolučna Kozja ćuprija na Miljacki niže Sarajeva na starom
Carigradskom drumu, koja i danas stoji gore potpuno očuvana i koje nam je prvi poznati
spomen sačuvao mletački putopisac Katarina Zeno 1550. godine. Vrijedna je i
Šeherčehajina ili Šeherija ćuprija u Sarajevu koja je premostila Miljacku sa pet okana
(danas ih ima četiri, a peto, ona na lijevoj obali, zasuto je 1897. godine), i koju je
sagradio Šeherčehaja (načelnik grada) Hadži Husejn 1620. godine. Njoj je i po obliku i
po umjetničkoj izradi slična, dalje, današnja Latinska ćuprija s četiri okna na istoj rijeci i
u istom mjestu. Sagrađena je 1798. godine troškom sarajevskog trgovca Abulahage
Brige, koji je u tu svrhu pred svoju smrt oporukom ostavio trećinu svoga imetka za
izgradnju toga mosta pozvan je iz Ljubinja neimar Risto i njegovih 20 majstora. Risto,
međutim, nije došao i gradnju je izveo neimar Jovan za 76 dana s klesarima Grgom,
Trifkom i Ahmedom i brojnim zidarima. Iz 16. stoljeća je vrijedan i most u Žepi na
riječici Žepi, ćuprija na rijeci Bosni u Sarajevskom polju na Trebišnjici kod Trebinja je
bio Arslanagića most, na njemu je se nalazila i kapi-kula, na rijeci Buni u Hercegovini je
ih bilo i sa više okana. No, pored svih ovih mostova najvrijedniji i najčuveniji su Stari
57
Mimar Sinan (na turskom također zvani Koca ili Aga; rođen 15. aprila 1489., preminuo 17. jula 1588.) je
bio glavni Osmanlijski arhitekta (na turskom mimar) u službi sultana Selima I, Sulejmana Veličanstvenog i
Murata III. Njegovo remek djelo je Selimije džamija u Edirnama mada je najpoznatiji po Sulejmanovoj
džamiji u Istanbulu. Sinan je najvjerovatnije bio rođen 1490. godine. 1511. godine došao je u Istanbul kao
derviški regrut i služio je veziru Ibrahim Paši kao početnik u Palatskoj Školi.
most u Mostaru i čuvena ćuprija Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu. Ova dva mosta
opjevana su u oduljim narodnim pjesmama. Stari most u Mostaru premostio je korito
široke Neretve jednim jedinim smijelim lukom, kojega raspon iznosi 29,40 metara. Most
je visok nad razinom vode upravo 21 metar, a širina mu je 4,30 metara. Građen je
hidžretske godine 974., a to odgovara našoj 1566/67. godini. Graditelj mu je turski
neimar Hajrudin iz škole Kodža Mimara Sinana.
Pored kamenih mostova na našim rijekama su građeni i drveni mostovi, ali je sasvim
razumljivo da su oni odavno propali. Jedan takav drveni most opisuje putopisac Evlija
Čelebija sa divljenjem i nalazio je se na Drini na Brodu, a drugi je se nalazio na rijeci
Prači, lijevoj pritoci Drine, niže današnje željezničke stanice Mešići – Rogatica, na vrlo
starom putu iz Rogatice u Goražde i Gornje Podrinje. U gradnji mostova posebno su se
isticali sljedeći ljudi sa našeg prostora: Mehmed Karađoz, sagradio je tri mosta od
početka marta 1570. godine, i to: na Buni blizu Blagaja, na Lištici u Blatu i na Neretvi na
Konjicu. Sinan-beg gradi mostove na rijeci Limu u Priboju, nekoliko na rijeci Janjini kod
Čajniča. Ferhad-paša Sokolović podiže mostove u Banjoj Luci i drveni preko Vrbasa,
kameni preko riječice Crkvine. Hadži Balija u sedamnaestom stoljeću je izgradio dva
mosta na rijeci Neretvi, jedan u Konjicu, drugi u nahiji Glavatičevo. Sve ove graditelje je
nadmašio bosanski vezir Mehmed-paša Kukavica, on je svojim troškovima prije 21.VII.
1758. podigao pet velikih mostova: dva u Foči (jedan na Drini a drugi na Čehotini) i po
jedan na Limu kod Prijedora i jedan na Drini u Goraždu i na Bosni u Visokom.
Prekrasni mostovi na Miljacki u Sarajevu (slika br. 65)
Prije izgradnje Starog mosta taj dio Neretve je već bio spojen mostom. Ovaj most i sam
Mostar se prvi put spominje u pismu jednog Dubrovčanina vijeću svog grada u kojem
piše da je Vladislav Hercegović, sin Hercega Stjepana, odmetnuo od oca i da mu je
zauzeo Blagaj i dvije kule i most na Neretvi (et do castelli al ponte Neretua). Turci su
osvojili ovo područje 1466. godine, i gradić pored mosta je postao sve veći i značajniji
baš zbog njega.
Ne zna se tačno kad je bio izgrađen ovaj prvi most ali zna se da je služio sve do vladavine
Mehmeda II Osvajača u petnaestom vijeku kad je bio izgrađen novi. Ipak, ovaj novi je
također bio lošeg kvaliteta. Ćatib Čelebi, osmanski zemljopisac iz 17. vijeka je napisao
da je most drveni, istrošen, na lancima, da se prilikom prelaza trese i da je premirao od
straha prelazeći ga. Zato nije iznenađujuće da su građani Mostara zamolili Sultana
Sulejmana veličanstvenog da izgradi novi kameni most. Projekat mosta je bio dat
Mimaru Hajrudinu, istanbulskom arhitekti i učeniku čuvenog Mimara Sinana. Prema
legendi, Hajrudin je pobjegao iz Mostara dan prije nego što su podizane skele, iz straha
Sulejmana veličanstvenog, koji je prijetio da bi Hajrudin bio osuđen na smrt ako bi se luk
mosta ikada raspao. Međutim, nema ni podatka da je Hajrudin ikad vidio svoj most.
Umjesto Hajrudina, izvodač gradnje mosta je bio Mehmed Karađoz. Radovi su započeti
24. oktobra 1557. godine.
Za gradnju je bilo potrebno 456 blokova kamenja i 300.000 akči (tadašnji novac
Osmanskog carstva). Kamen je bio čuveni tenelija kamen, vejrovatno dobiven iz
kamenoloma smješten otprilike pet kilometara južno od grada. Radnici su uglavnom bili
iz okoline Dubrovnika i iz kadiluka Popovo, koji su bili poznati tesari i kamenoresci.
Rad je bio završen devet godina kasnije 1566. godine. Treba se napomenuti da je Mostar
ime grada zbog čuvara lokalnog mosta, Mostara. Sam most je u historiji bio zvan "Novi",
"Sultana Sulejmana", "Veliki" i "Stari". Tokom rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995.
godine, Most je djelomično
oštećen od strane srpskih
snaga i JNA. Dana 9.
novembra 1993. HVO je
srušio Stari most kao dio
kampanje granatiranja i
terorisanja Mostara. Dan
ranije, 8. novembra 1993.
HVO je započeo sa
kampanjom rušenja Mosta
ispaljujući na desetine
projektila u luk i kule Mosta,
što je okončano 9. novembra
1993., njegovim konačnim
rušenjem.
Na fotografiji se vidi
Arslanagica Most na
svojoj prvobitnoj
lokaciji, a snimak je
napravljen u toku ili
prije II svjetskog rata,
ali ne i prije 1928
godine, jer se u pozadini
vidi zeljeznicki most
pušten u saobracaj te godine, dok se na samom Mostu ne vide tragovi velikih oštecenja
izazvanih miniranjem od strane četnika 1944. godine. (slika br.70)
Drugo oštećenje mosta se desilo 1965. kad su vlasti odlučile na tom mjestu praviti
hidrocentralu. Most je rastavljen, kamen po kamen, i stajao je na obližnjem polju više
godina. Legenda kaže da je tada bilo ponuda iz inostranstva za kupovinu mosta, od kojih
je najkonkretnija došla iz Kanade. Ipak, godine 1970. je počelo premještanje i nakon
dvije godine slaganja (kameni blokovi su bili obilježeni brojevima i transportovani
čamcima) most je ponovo otvoren, ovaj put nekoliko kilometara niže, u trebinjskom
naselju Gradina.
Selo Arslanagića most je svojim većim dijelom potopljeno i ostalo je samo nekoliko kuća
koje iznad nivoa jezera.
58
Korjeni familije Arslanagic dolaze iz Herceg-Novog, a racuna se da su na podrucje Trebinja, tacnije
današnjeg sela Arslanagica Most, stigli krajem 17. vijeka, poslije zauzimanja Novog od strane Mletaka
1687. godine. Uglednije porodice i ljudi dobijali su od Turaka posjede, i to najviše u okrugu Trebinja,
Slanog, Skadra i dr. mjestima.
59
Mehmed-paša Sokolović (1505. ili 1506., Višegrad - 1579., Istanbul) je jedan od velikih osmanskih
vojskovođa bosanskog porijekla. Mehmed-paša je podizao brojne zadužbine i vakufe širom Carstva, a u
svom je rodnom selu Sokolovićima kod Rudog izgradio džamiju.
Novi epilog oko Arslanagića mosta nastao je 1993. godine, rasplamsavanjem rata u Bosni
i Hercegovini. Naime, odlukom tadašnjeg gradonačelnika Trebinja, Božidara Vučurevića,
naziv mosta je promijenjen u Perovića most, navodno, tvrdeći da su Arslanagići postali
od porodice Perovića. Također je promijenjeno i ime sela u Perovića most. Danas, cijelih
jedanaest godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini, koja je uređena Daytonskim
sporazumom, naziv mosta i sela nije promijenjen, ali ga narod i dalje zove njegovim
originalnim imenom: Arslanagića most.
"U našoj zemlji malo je mostova koji se ljepotom linija i maštovitošcu oblika mogu s njim
uporediti. Višegradska ćuprija na Drini je mnogo veća i za ekonomsku istoriju znatno
značajnija, čuveni most na Neretvi u Mostaru vidno je smjeliji u konstrukcijii kao duga
vitak, ali je trebinjski skladniji, bogatiji po oblicima, slikovitiji.
U istoriji našeg graditeljstva on ima vrlo ugledno mjesto, a poseban značaj u balkanskoj
arhitekturi XVI vijeka" (iz članka "Na Trebišnjici most" od Dr V.Djurića) (slika br. 71)
10.1.3. Most Mehmed-paše Sokolovića
Most je izgrađen u periodu od 1571. do 1577. godine, na mjestu gdje je put povezivao
Bosnu sa Carigradom iznad rijeke Drine (tzv. "Carigradska džada"). Izgradnja mosta
povjerena je najvećem turskom graditelju, Kodža Mimar Sinanu, dvorskom arhitekti i
vrhovnom graditelju Carstva, jednom od najvećih
arhitekata svijeta.
Dio mosta preko rijeke čini jedanaest lučnih otvora, od kojih je krajnji otvor uz desnu
obalu oslonjen na dva podzida sa najmanjim rasponom od 5,20 m. Ostalih deset lučnih
otvora raspona su od 10,70-14,80 m. Most leži na devet velikih kamenih stubova širine
3,50-4,00 m i dužine oko 11,50 m. Na lijevoj obali krajnji otvor se oslanja na ugao mosta
kojim prelazi u rampu. Širina kolovoza na mostu iznosi 6,00 m. Ogradni zidovi su
debljine 60 cm, i njihova dužina iznosi 179,44 m. Pristupna rampa je široka oko 6,60 m
sa ogradama i dužine je oko 120,00 m. U rampi su četiri lučna otvora, jedan veći na uglu
(širine 4,50 m) i tri manja iznad potoka koji se ulijeva u Drinu. Lukovi su klasični
prelomljeni lukovi sa relativno malim ekscentricitetom centara.
Kamen za zidanje mosta sječen je u mjestu Banja, oko 5 km niz desnu obalu rijeke
Drine. Na sredini ovog mosta stajala je drvena kula za koju se ne zna vrijeme nastanka, a
koja je porušena 1886. godine. Kula je predstavljala stražarnicu ispod koje je bio prolaz,
a koji se zatvarao jakim hrastovim vratima sa obje strane. Stubovi, svod i čeoni zidovi
izvedeni od sedre sa lokaliteta majdan Višegradske banje. Pojedini kameni blokovi
vezani su željeznim klamfama zalivenim olovom. Nad čeonim zidovima, u ravni nivelete
kolovoza, je profilisani vijenac (od sedre visine 30 cm) na kojem leži masivna kamena
ograda. Šesti stub je sa plastičnom obradom. Na uzvodnoj strani, sa trokutaste osnove
prelazi stepenasto u pravougaono proširenje, koje nosi slijepi portal sa tarihom-natpisom.
Na nizvodnoj strani su poligonalne osnove stepenasto prelaze u pravougaono proširenje
na kojem je sofa za sjedenje. Služi namjenjenoj svrsi do danas.
Most Mehmed-paše
Sokolovića je trenutno
najugroženiji nacionalni
spomenik Bosne i
Hercegovine. Stabilnost
mosta ugrožena je
neispunjavanjem uvjeta
sadržanih u zapisniku
Komisije za tehnički
prijem Hidroelektrane
Višegrad i nezakonitim
radom hidroelektrane.
(slika br. 74)
Rad hidroelektrane je
izazvao rast nivoa vode
rijeke Drine koja je
povećala opterećenje na nosive stubove mosta dok erozija dijela mosta ispod vode prijeti
rušenju cijelog mosta. Zbog nedostatka finansijskih sredstava nije bilo redovnih opravki
mosta u zadnjih nekoliko decenija. Most Mehmed-paše Sokolovića je također upisan i na
listu 100 najugroženijih spomenika svjetske baštine od strane World Monuments Fund
(Fond svjetskih spomenika) organizacije .
10.1.4. Kozja ćuprija u Sarajevu
Kozja ćuprija nalazi se u kanjonu rijeke Miljacke nekoliko kilometara istočno od starog
centra grada Sarajeva. Put na kojem je premošćavala rijeku je čuveni carigradski drum, tj.
put kojim se, u doba Osmanlijske vladavine, iz Sarajeva išlo ka istočnim dijelovima
Carstva, sve do Carigrada. Kozja ćuprija je jedan od četiri stara mosta na području Grada
koji su još uvijek sačuvani. Ostala tri mosta su Šeher-Ćehajina ćuprija, Latinska ćuprija i
Rimski most (most na Plandištu kod Blažuja).
Ova ćuprija ima jedan luk sa dva kružna otvora. Duga je 42 m, a široka 4,75 m. Raspon
svoda joj je 17,5 m. Zidana je od krečnjaka i sedre.
U osmanlijsko doba Bosne Kozja ćuprija je bila mjesto na kojem su se dočekivali carski
namjesnici – veziri. Svakom novom veziru pravio bi se doček na mostu. Pred njega bi
izašli svi viđeniji ljudi u Sarajevu, a skupio bi se i običan narod pošto je to bio jedan od
značajnijih događaja. Spominje se još i to da bi u čast novog vezira neki od hrabrijih
momaka skakali s ćuprije u Miljacku, a on bi ih darivao novcem (to skakanje predstavlja
podvig za divljenje, jer
Miljacka na tom
mjestu i nema neku
dubinu, a visina mosta
je zaista velika).
Postoji narodna
legenda o nastanku
Kozje ćuprije. Ona
kaže kako je siromašni
pastir čuvajući koze
primijetio da se one
neuobičajeno dugo
zadržavaju oko nekog
grmlja na rijeci. Kada
je i sam malo bolje
pogledao ispod tog grmlja je pronašao ćup pun zlatnika. Tim novcem je sebi platio
školovanje, a nakon dosta godina, pošto je postao ugledan i bogat podanik Carevine,
odlučio je da sagradi most na Miljacki, i to na istom onom mjestu gdje su mu koze
ukazale na zlato. (slika br. 75)
Danas se smatra da je ovaj most nastao prilikom velike akcije sređivanja putne mreže, u
doba Mehmed-paše Sokolovića (veliki vezir 1565-1579.). Danas Kozja ćuprija
predstavlja mjesto na koje Sarajlije mogu doći da se opuste i da uživaju u okolnoj prirodi.
Članak Muhameda Hadžijahića o Kozijoj ćupriji objavljen 1. augusta 1935.godine u
listu Novi behar (slika br.76)
11. M E M O R I J A L N A ARHITEKTURA
Muslimanski nadgrobni spomenici čine brojnu i vrlo vrijednu vrstu spomenika orijentalne
arhitekture u Bosni i Hercegovini. Najčešće su to sniježno bijeli kameni nišani ili bašluci,
potom kameni oklopi, kubure i mnogovrsni mauzoleji ili tzv. turbeta. Ljepota tih
spomenika ogleda se uglavnom u dotjeranim oblicima, klesarskoj tehnici i širokoj i
bujnoj konbinatorici ornamenta. Muslimanska groblja su oduvijek bila smještena u
samim sredinama naseobina. Zbog sjećanja na mrtve i zbog posjećivanja muslimanskih
groblja, radi poklanjanja Fatihe mrtvima, ta groblja su se nalazila ondje gdje se kreću
ljudi i to uz džamije, prometnije puteve, čak i uz same kuće – usred života čovjeka.
'' Pojedini spomenici – veli arhitekt Josef Pospišli u članku o muslimanskim grobljima u
Bosni – čine se na prvi pogled tako slični, da čovjek pomisli, kako su jednaki... Tek kad
ih izbliza promotrimo, otkrivamo razlike, koje su upravo tolike, da oni svi zajedno ne
budu dosadno jednolični.''
11.1. Nišani
NIŠANI su kameni stupci različitih veličina i oblika. Obično po dva njih obilježavaju
grob, jedan više glave, a drugi niže nogu, na grobu često stoje sami ili sa santračem i
duguljastim tesancima, koji prave rub groba u obliku četverokuta.
Nišani su bili različitih oblika i veličina, a kamen od kojeg su klesani, bio je najčešće
vapnenac, siga ili aragonit i adezitin tuf zelene boje. Pored ovih se ponekad pojavljuju i
glaukonitski lapor, zeleni diabaz i makedonski bijeli mramor, ali se ovaj zadnji nije
klesao u Bosni, nego je obrađen uvežen.
(slika br.77,78, 79,80)
Najveći poznati nišan u Bosni je nišan na grobu Omerage Bašića kod Bašića mosta na
putu između Glamoča i Livna, iz 1798. godine. Visok je 4,7 m, a upravo mu je toliki i
opseg turbana. Kada su se četrdeset godina prošloga vijeka u Bosni počele provoditi
vojne reforme, turski vojnici i ostali građani, osim svečenstva, po tim reformama,
umjesto turbana nose od 1832. godine fesove, a oblik ove kape počinje se javljati i na
nišanima. Takođe je zanimljiva i pojava interpretacije pokojnikova zanimanja, koje se
izvodilo raznim oblicima turbana.
KLESARSKE ŠKOLE, ili klesari pojedinih regiona bili su daljni činbenici, koji su
dovodili do raznolikosti naših nišana. Centri ovih regiona bili su jeftini i dobri
kamenolomi, kao Sarajevo, Mostar, Foča, Vlasenica, Jajce i Bihać. Sarajevski, fočanski i
mostarski klesari ili taščije klesali su nišane od vapnenca, vlasenički od zelenog
andezitnog tufa, jajački od lakoobradive sige, a bihaćki od posebne vrste vapnenca, koja
uprkos svemu uvijek ostaje bijela, vrlo otporna. Neki nišani su uvozeni sa strane, kao iz
Makedonije gdje su se nalazili kamenolomi mermera, i nazivani su po turskom imenu
Skoplja, uščupskim. Oni su svi bili dugi i tanki, kvadratičnog presjeka s osnovicom od 10
cm.
U Bosni je sačuvano oko tridesetak ovakvih nišana i to u Sarajevu, Prači, Banja Luci i
drugim mjestima. DEKOR naših nišana je vrlo raznolik i dosta bogat. Upotrebljavani
motivi se oslanjaju na stare domaće tradicije, orijentalnu ornamentiku ali ima ih i često
orginalne invencije. Na nišanima iz prve godine turske vladavine su česti mladi mjesec s
vrhovima prema gore, mač, sablja krivosjeklica, koplje, luk sa strijelom, topuz, čomaga
(kijača) i balta.
Prvi tip u tlocrtnoj šemi ima uvijek pravilan i približno pravilan oktogon, a uvijek
je zidan od tesana i nežbukana kamena, obično sedre ili sige. U okolnim zidovima
se nalazi po tri prozora s demirima i dva su nasuprot jednom drugome, a naprama
trećeg se nalazi ulaz u turbe koji je lijepim lukom nadsvođen. Veliki zidovi
prelaze u kamenu i olovom prekrivenu kupolicu preko trompa, ali ponekad i
preko pandantiva. Na sredini unutrašnjeg osmokutnog prostora je grobnica, i
uvijek je obilježena raznim drvenim sarkofagom ili kuburom. Kubura na gornjem
djelu ima oštri hrbat, i sva je prevučena zelenom ćahom. Više uzglavlja je drveni
ili kameni stakal i na njemu se nalazi od naravnog materijala turban, što ga je
pokojnik nosio. Ova turbeta nisu tako zastupljena na našem tlu i gradila su se
samo u šesnaestom stoljeću.
Drugi tip turbeta ima obično u tlocrtu čisti kvadrat. Ono je otvoreno sa svih
strana, a kupolu im nosi kolonada od četiri ili osam stupova, sa vrlo pomno
obrađenim bazama, kapitelima i lukovima. Sve je od tesana kamena. Neka turbeta
ovoga tipa i nemaju masivne kamene kupole. Lagana žičana mreža, upeta u okolni
zid imitira njen vanjski oblik. Unutrašnja površina je u razini same okoline, ili
malo uzdignutija, ili malo uzdignutija, ili je tu visoki podić, na kojem se nalazi
kameni oklop.
Najstariji poznati i očuvani predstavnik toga tipa u Bosni jeste vrlo elagantno
turbe s kamenom kupolicom kraj Aladže u Foči, u kojem je pokopan Ibrahim-beg
(umro između 17. i 20.VI. 1550.), sin osnivača Aladža Hasan-čelebije Nazira.
Potpuno je istog oblika, samo s visokim postoljem i turbe kraj poznate Sinanove
tekije u Sarajevu, u kojem počiva sam Hadži Sinanaga (umro 1639.) i njegova
žena Sakina, kći Hadži Muhamedova (umrla 1619.). Druga dva takva turbeta u
Sarajevu na alifakovačkom groblju nastala su za čitav vijek kasnije i mnogo su
starije izrade. Oba je o svome trošku podigao sarajevski kadija Ahmed-efendija
Jahja-zade, porijeklom Turkuša, i to jedno na grobu sina Mehmeda Jusufa (umro
1780.), a drugo Jusuf-paši, zagonetnom bjeguncu iz Carigrada (umro između
1747. i 1757.). Dva turbeta toga tipa sagrađena su i u Mostaru, a oba su s osam
stupova i s žičanom kupolom. Jedna je uz Ćoše Havadže džamiju, a u njemu su
pokopani Hadži Muhamedaga Kreho i, vjerovatno, njegova žena.
12.1. Česme
12.1.1 Sebilji
Postojale su i tzv. sebilji, to su bile česme na kojima je se žedni prolaznik mogao napiti
vode i tu je uvijek stojao poseban službenik i punio kove i besplatno pojio prolaznike.
Posljednji takav sebilj je bio u Sarajevu, a sagradio je ga ondašnji bosanski namjesnik
Mehmed- paša Kukavica60 1755. godine. Ovaj spomenik je porušen 1891. godine, ali je
60
Mehmed-paša Kukavica je bio bosanski valija tokom XVIII. stoljeća. Istakao se odlučnim mjerama za
jačanje države i gradnjom mnogih poznatih objekata među kojima se ističu: Sebilj u Sarajevu 1754. godine,
džamija u Travniku 1757. godine, džamija i medresa u Foči 1752. godine i drugi. Vladao je u teškim
vremenima kada je moć turske carevine slabila, u Bosni su bile stalne pobune, a neprijatelj je stalno prijetio
oružanom agresijom.
ponovo bio tu sagrađen, a 1913. godine je prenesen na današnje mjesto. S ovim
spomenikom nestalo je kod nas starijih sebilja.
12.2. Šadrvani
61
JOSIP VANCAS (Sopron, Madjarska, 1859 - Zagreb, 1932): Arhitekt, diplomirao na bečkoj Akademiji.
Od 1885. do 1921. živio u Sarajevu, gdje je bio na čelu Uprave za graditeljstvo. Izveo je mnogo
najreprezentativnijih zgrada (katedrala, zgrada Zemaljske vlade, danas Predsjedništvo, biskupska
rezidencija, bogoslovija, niz stambenih objekata). Jedan je od prvih graditelja koji je ukazao na vrijednost i
znacaj bosanskog sloga u arhitekturi. I sam je veoma uspješno kombinirao elemente tradicionalne bosanske
gradnje i secesije. Poticao je sistemsku zaštitu spomenika kulture; pisao je o kulturnoj povijesti. Bio je i
prvi dirigent prvoga javnog pjevačkog društva u Sarajevu (Männergesangverein, 1887.)
62
Aleksandar Vitek (1892-1893.) je rekonstruirao u maurskom stilu Sebilj u Sarajevu, kao kopiju
kamenog sebilja iz Konstantinopolja.
Šadrvani služe za iste svrhe kao i česme, samo su oni građeni u javnim kupatilima i
dvorištima džamija, medresa i tekija, karavan–saraja i drugih većih objekata. Međutim,
njihova prvenstvena zadaća je da daju vodu većem broju ljudi za isto vrijeme za obredno
umivanje, a pored ovoga oni takođe djeluju plastično i dekorativno u svojoj okolini koja
je sasvim različita od mahale. Šadrvani se bitno razlikuju od česmi.
Kameni bazen s više unaokolo poredanih izljeva ili česmi je osnovni elemenat šadrvana.
Nešto manji i uzdignuti kameni kvader je pred svakom česmom i na njima stoji onaj koji
uzima abdest. Okolo toga se nalazi niska i lagana bolustrada, a s unutrašnje strane te
zgrade poredane su drvene klupe za odmor. Iz sredine bazena se uzdiže manji ili viši
kameni stup i tu voda teče odozdo prema gore. Stup nosi jednu, dvije ili tri vanredno
oblikovane kamene čaške, koji se redaju prema gore i bivaju sve manje i pliće. Krov je
kod šadrvana u obliku kupole, prekriven olovom ili je obični strmi šatorasti krov od
kamenih ploča na šest ili osam voda, a ti su osobito u Hercegovini. Perzija je domovina
Šadrvana, od njih su ga poprimili Arapi i Turci su ih proširili na Balkanski poluotok.
13. H A M A M I
63
D. Grabrijan, J. Neidhart, Arhitektura Bosne i put u savremeno, Ljubljana, 1967. godina
Monumentalna građevima sa muškim i ženski odjelom (ćifte – hamama) jedna je od
najvrednijih potkupolnih kompozicija klasičnog osmanskog arhitektonskog stila kod nas.
U centru kako muškog tako i ženskog odjela bili su šadrvani oko kojih se moglo sjediti i
voditi razgovori, tako da su i hamami, osim osnovne funkcije kupanja imali funkciju
okupljanja građana.64
U tome istom stoljeću imaju u Bosni javna kupatila i mala Prača i Kladanj, Blagaj na
Buni, Rudo, Kostajnica i Jasenovac i druga isto tako omanja mjesta, a do kraja
sedamnaestog vijeka sagrađeno je pedeset i šest takvih kupatila u četrdeset i dva mjesta u
samoj BiH.
Vatra i voda su bila najpotrebnija svakom hamamu, i zbog toga su svi izvedeni od samog
kamena. Mnoga pažnja je se poklanjala i likovnom izrazu takvih objekata, pa im je
unutrašnjost obložena bogatim dekorom, a cio objekt je pokriven kupolom, kupolicama, a
naravno im to daje posebno privlačnu draž. Unutrašnji prostor hamama je se dijelio na
više prostorija.
Kada se ulazi prvo se ulazi u šadrvan, bila je to najveća prostorija hamama s odjelcima za
presvlačenje i šadrvanom na sredini po kome je dvorana i dobila naziv. Ta prostorija je
predstavljala prostor za čekanje, odmor i zabavu poslije kupanja. U manjim hamamima je
se odmah iz šadrvana ulazilo u prostoriju za kupanje ili halvat, a u većim je se iz šadrvana
išlo u omanju prostoriju zvanu kapaluk, koja je služila za svlačenje preko zime, a odatle
dalje na mejdan, međuprostor, gdje je se obavljala masaža, i nakon toga u halvate. U
toplim halvatima, kojih je bilo više u većim hamamima, u po dva ili tri ugla stajale su
niske kamene estrade, a između njih mala kamena korita ili kurne, urešene su vanrednim
klesarskim dekorom, a tu je u njih iz zida tekla hladna i topla voda, a potom se odatle
grabila voda posudom i razlijevala po tijelu.
Hamami su pretežno građeni za muškarce ili za žene, ponekad i za obadvoje, ali u razne
dane, ili u razno doba dana (muškarci do podne, a žene poslije podne). Hamami koji su
građeni dvostruko, kojim se služila istodobno oba spola bila su manje zastupljena.
Na vanjski izgled je to bila obična zgrada, ali unutrašnji prostor je potpuno bio podijeljen
na muške i ženske odjele i pružale su se posve simetrično nanizani duž podužne osi.
64
Poznato je da ta društvena uloga kupatila vodi porijeklo iz starog Rima, a Arapi su preuzeli i dalje
razvijali civilizacijske antičke tekovine. Zna se da su u najvećim rimskim kupatilima postojale sofe na
kojima se moglo prileći a da bi se lakše zaspalo pod je popločavan pločicama na kojima su prikazavani
talasići.
(H. Kreševljaković, Stari bosanski gradovi, Naše starine I, Sarajevo, 1953.)
Unutrašnji uređaji i arhitektonski dekor je kod nas bio jako bogat i ukusan i to se najbolje
na vidjelo šadrvanu. Naokolo su bili poredani jastuci i sećije, u većim hamamima su bile i
posebne galerije na kolonadi stupova koji su povezivali lagani lukovi u izrezbarenom
drvetu, dokle vidi se da bi se posjetioc tu dobro osjećao a što je najvažnije i dobro
odmorio. Ovaj ugođaj je posebno podsticala i visoka kupola i mlazovi bistre vode, što su
pljuštali na sredini dvorane. Odmor je se u ovakvim dvoranama znao pretvoriti i u prave
teferiče.
Prvi poznati hamam u Bosni sagradio je Gazi Isabeg u Sarajevu nešto prije godine 1462.
na mjestu današnje banje kod Careve džamije. Od kasnijih hamama bili su kao građevni
spomenici osobito vrijedni dva u Mostaru i po jedan u Stocu, Počitelju i nekim drugim
mjestima, ali svojom tehnikom i veličinom, bez sumnje, sve nadkriljuje Gazi Husrev-
begov hamam u Sarajevu, nastao nešto prije 1557. godine.
Svi u BiH hamami su usljed materijalnih okolnosti potpuno propali i mnogima se ne zna
ni za trag, ali Gazi Husrev-begov kao jedini je očuvan i predstavlja tip starih orijentalnih
zatvorenih kupatila u Bosni i Hercegovini. (slika br. 86)
1889. godine.
LITERATURA
Orijentalna arhitektura u Bosni i Hercegovini
90
Orijentalna arhitektura u Bosni i Hercegovini
91
Orijentalna arhitektura u Bosni i Hercegovini
92