Bosna ima samo jednu mahanu,

najljepša je na svijetu!
SADRŽAJ:

UVOD

1. OSMANSKA/ORIJENTALNA ARHITEKTUR .......................................................1

1.1. Utjecaj orijentalno–islamske civilizavije na BiH........................................................2

1.2. Širenja orijentalno-islamske kulture na prostoru BiH.............................................3
1.3. Utjecaj orijentalne/osmanske arhitekture na kulturu u BiH........................................4
1.4. Osmanski arhitektonski stilovi preteče bosanskog arhitektonskog sloga....................5
1.4.1. Brusanski i ranocarigradski period (XIV i XV st.)....................................................5
1.4.2. Klasični period osmanske arhitekture (1501-1703.)..................................................6
1.4.3. Period dekoracije tulipana (1703-1730.)....................................................................7

1.4.4. Period osmanskog baroka (1730-1808.)....................................................................8

1.4.5. Period osmanskog ampira (1808-1874.)....................................................................8
1.4.6. Neoklasični period (1874-1930.)...............................................................................9

2. HISTORIJSKI OKVIRI RAZVOJA SAKRALNIH OBJEKATA

ORIJENTALNE ARHITEKTURE U BOSNI I HERCEGOVINI

2.1. Pojava i rasprostranjenost..........................................................................................10

2.2 Regionalne arhitektonske specifičnosti.......................................................................16
2.2.1. Centralna i Istočna Bosna........................................................................................16
2.2.2. Zapadna Bosna.........................................................................................................17
2.2.3. Hercegovina.............................................................................................................18

3. DŽAMIJE U BOSNI I HERCEGOVINI

3.1. Procvat Sarajeva za vrijeme Gazi Husrev-bega..........................................................20

3.1.1. Gazi Husrev – beg (1480 – 1541)............................................................................20
3.1.2. Gazi Husrev–begova ili Begova džamija.................................................................21
3.1.2.1. Karakteristike Gazi Husrev-begove džamije........................................................22
3.2. Careva džamija u Sarajevu.........................................................................................25
3.3. Ferhat – pašina ili Ferhadija džamija u Banjoj Luci...................................................26
3.3.1.Rušenje......................................................................................................................
3.3.2. Restauracija…………………………………………………………………………..
3.4. Arnaudija džamija u Banjoj Luci………………………………………………………
3.4.1. Rušenje………………………………………………………………………………
3.4.2. Rekonstrukcija……………………………………………………………………….
3.6. Karađozbegova džamija u Mostaru……………………………………………………
4. CRKVE

4.1. Crkve brvnare………………………………………………………………………

4.2. Najstarija crkva u Bosni i Hercegovini – Stara vareška crkva…………………….
4.3. Saborna crkva u Sarajevu………………………………………………………….
4.4. Franjevačka crkva i samostan Gorica u Livnu…………………………………….
4.4.1. Franjevačka crkva u Livnu ………………………………………………………
4.4.2. Samostan Gorica u Livnu………………………………………………………..

5. MEDRESE

5.1. Gazi Husrev–begova medresa sagrađena 1537. godine.............................................

5.2. Karađozbegova medresa.................................................................................................
5.4. Elči Ibrahim–pašina medresa........................................................................................
5.3.Behram-begova medresa..................................................................................................

6. Tekije

6.1. Tekija na vrelu Bune (Blagaj).........................................................................................

6.1.1. Izgled tekije..................................................................................................................

7. HANOVI I KARANVASARAJI

7.1. O hanu uopće…………………………………………………………………………..

7.2. Vrste hanova…………………………………………………………………………...
7.3. Hanovi u Bosni i Hercegovini………………………………………………………….
7.3.1. Morića han…………………………………………………………………………...
7.3.2. Kolobara han…………………………………………………………………………
7.3.3. Đulov han…………………………………………………………………………….
7.3.4. Tašlihan………………………………………………………………………………
7.4. Han i karavansaraj……………………………………………………………………...
7.5. Imareta i musafirhane (zavije)…………………………………………………………

8. BEZISTANI

8.1. Bazilikalni bezistani……………………………………………………………………

8.2. Bezistani u Bosni i Hercegovini……………………………………………………….
8.2.1. Gazi Husrev-begov bezistan………………………………………………………...
8.2.3. Brusa – bezista……………………………………………………………………….

9. SAHAT – KULE
9.1. Karakteristike sahat-kula...............................................................................................
9. 2. Sahat-kule u Bosni i Hercegovini..................................................................................
9.2.1. Sahat-kula u Banjoj Luci , najstarija sahat-kula u BiH................................................

9.2.2. Sahat-kula u Gračanici, najmasovnija sahat-kula u BiH…………………………….

9.2.3. Sahat-kula u Mostaru………………………………………………………………...
9.2.4. Sahat-kula u Sarajevu………………………………………………………………..

10. MOSTOVI

10.1. Mostovi u Bosni i Hercegovini.....................................................................................

10.1.1. Stari most u Mostaru.................................................................................................
10.1.1.1. Historija mosta……………………………………………………………………
10.1.2. Arslanagića most........................................................................................................
10.1.3. Most Mehmed-paše Sokolović..................................................................................
10.1.3.1. Historija mosta........................................................................................................
10.1.3.1. Karakteristike mosta...............................................................................................
10.1.4. Kozja ćuprija u Sarajevu............................................................................................

11. M EMORIJALNA ARHITEKTURA

11.1. Nišani...........................................................................................................................
11.2. Turbeta ili mauzoleji.....................................................................................................

12. ČESME I ŠADRVANI

12.1. Česme…………………………………………………………………………………
12.1.1 Sebilji………………………………………………………………………………..
12.1.2. Sebilj u Sarajevu……………………………………………………………………
12.2. Šadrvani……………………………………………………………………………...

13. HAMAMI

13.1. Isa-begov hamam, poznat i kao Carev hamam u Sarajevu..........................................

ZAKLJUČAK

LITERATURA
 Uvod

Bosna i Hercegovina je moja jedna i jedina domovina. Neuništiva i ponosna, poslije

svakog pada dizala se iz ruševina i pepela ljepša i jača, ako je to ikako moguće. Bosnom
su vladali mnogobrojni vladari i mnogi ljudi koračali njome i svako od njih ostao je
opčinjen njenim blistavim bisernim i čistim izvorima, cvjetnim poljima i planinama,
njenim prirodnim čuvarima. Ovaku sliku moje domovine upotpunjava krš i
samoisklesano hercegovačko kamenje. Takmičeći se sa prirodnim ljepotama većina
vladara i neimara je pokušala ostaviti prepoznatljiviji pečat mojoj domovini. Tako su se u
njoj ispreplele različite kulture, tradicije i nacije.

Najveći pećat u arhitekturi ostavile su joj Osmanlije sa najvećim brojem izgrađenih

najljepših građevina. I baš po tim građevinama moja domovima je prepoznatljiva u
svijetu. Da živim još minimalno deset stoljeća ne bih mogla naći i obići svaki stećak i
vidjeti lično sve njene ljepote. Zato sam se odlučila za svoj završni ispit u u gimnaziji
pisati temu „Orijentalna arhitektura u Bosni i Hercegovini“ i bar na taj način upoznati još
jedan djelić njene ljepote.

Bosna
„Bosna, to je jedna dobra zemlja. Kad plače klobučaju
kiseljaci. Sagni se i pij, niko se ne ljuti. U Bosni ima jedna
tišina. U tišini jedna njiva. U toj njivi obeharalo stablo.
Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni. Bosna ima Bosanca.
Kad Bosanac liježe na počinak on polako glavu spusta na
zemlju Da zemlju ne povrijedi. Bosna ima majku. Majka se
popne na brdo iznad pruge pa mahne mašinovođi. Majka
mahne mašinovođi, a lokomotiva vrisne. Bosna ima kuću.
U kući živi starica Njen smjeh je ajet o dženetu. Skloni
obuću kad prelaziš Unu, Savu, Drinu. Operi noge u
rijekama Bosna je ćilimom zastrta.“
 (Nedžad Ibrišimović)

1. Osmanska/orijentalna arhitektura
Arhitektura Osmanskog carstva je u cjelini specifična i drugačija od ostalih, posebno
kada je u pitanju izgradnja džamija u stilu Mimara Sinana, kao Sulejmanija džamija iz 16.
vijeka. Gotovo 500 godina bizantska arhitektura je utjecala na izgradnju džamija kao što
je Aja Sofija, koja je poslužila kao primjer za mnoge osmanske džamije kao što je
Šehzada džamija, Sulejmanija džamija i Rustem-pašina džamija.

Osmanlije su dostigle najviši stepen arhitekture u islamskim zemljama. Oni su

posjedovali tehnike izgradnje nepreglednog unutrašnjeg prostora ograničenog
"bestežinskom", ali masivnom kupolom i uspjevali su napraviti perfektan sklad između
unutrašnjeg i vanjskog prostora, kao i sklad tame i svjetlosti. Islamska orijentalna
arhitektura se sastojala od izgradnje jednostavnih zgrada sa prostranom dekoracijom, sve
dok je nisu preobrazile Osmanlije kroz novi dinamični arhitektonski izražaj, koji se
ogledao u izgradnji lukova, kupola, polukupola i stubova.

Aja Sofija (džamija Svete mudrosti) je sagrađena u doba cara Justinijana u Carigradu,

u razdoblju između 532. i 537. godine, i jedno od najvećih graditeljskih dostignuća.

(slika br. 1)
Džamije koje su bile male i mračne prostorije sa zidovima pokrivenim arabeskama su
preobražene u svetište estetike i tehnološke ravnoteže, oplemenjene elegancijom i sa
nagovještajem dotad neviđene superiornosti.

1.1. Utjecaj orijentalno–islamske civilizavije na BiH

U BiH postoje mnogobrojni arhitektonski spomenici iz turskog perioda i čine veoma
važan dio kulturne baštine ovih dviju zemalja. Istina je da je duh te arhitekture došao
izvana, ali su same spomenike podizali, gradili, klesali i usklađivali s prilikama i
shvatanjima okoline, o svome trošku, sinovi tih dviju pokrajina, najvećim dijelom domaći
ljudi, i muslimani i kršćani. Danas su oni za nas važni po svome kulturno-historijskom i
umjetničkom značenju. ''Padom utvrđenih kraljevskih gradova Bobovca, Visokog i Jajca
godine 1463. bi zauvijek zapečećena sudbina bosanskog kraljevstva. A kad još 1482.
godine pade i Herceg-Novi, posljednje uporište zemalja hercega Svetog Save, najveći dio
teritorija današnje BiH uđe u sklop carstva turskih sultana i pod neposredan utjecaj
orijentalne kulture.''1 Privlačnost orijentalno–islamske civilizacije proizilazila je iz raznih
okolnosti po tome što je ona donosila viši životni standard, unosila je nove potrošačke
potrebe, razvijala je estetska osjećanja, davala je maha mašti što je bila prilagođena
potrebama čovjeka i donosila je jednu vrstu lagodnosti i posebno po svome pozitivnom
odnosu prema prirodi. Takođe je atraktivnost ove civilizacije proizilazila i iz toga što su
njeni nosioci, bilo to Turci ili bosanski Muslimani, važili kao oni iz čijih se redova birao
vladajući sloj gospoda.

Brojni pisani dokumenti potvrđuju da su osnivači tih spomenika bili pojedinci. Posebno
važan faktor koji je utjecao na razvoj ove arhitekture bio je religiozni osjećaj, kojima su
bili prožeti islamizirani dijelovi naših naroda. Poznato je da islam traži od svojih
sljedbenika trošenje imetka, kako uopće, tako i u društvene svrhe, a za to im obećava
veliku nagradu. Tako sinovi ove zemlje, brojni osmanski državnici, veziri, paše, teftedari
i drugi službenici, od svojih prihoda, koji su bili najčešće iz ratnog plijena, podižu po BiH
razne zadužbine, a u vakufu ostavljaju, za uzdržavanje ili zakladu, imetak u novcu,
zemlji, dućanima i drugim privrednim objektima. Obični građanski staleži, trgovci i sitni
obrtnici ne zaostaju za tim visokim i imućnim državnicima, a takođe ni žene iz mahale. U
Sarajevu su, naprimjer, podigli svoje džamije i ostavili lijepo imanje za njihovo
uzdržavanje po jedan buzađžija, nalčađžija, počađžija i sarač, a tako su isto dvije sestre,
djevojke, tkajući na stonu platno sagradile u tom istom mjestu jednu česmu koja je tu
stajala sve do 1895. Upotreba turcizma je važan dokaz o utjecajima orijentalno-islamske
civilizacije na južnoslaveneske narode.

Orijentalista Abdulah Škaljić sastavio je riječnik turcizma na srpskohrvatskom jeziku i tu

registrirao 6.878 pojmova sa 8.742 riječi orijentalno–islamskog porijekla.
''Ranije je narodna nošnja u južnoslavenskim zemljama bila sasvim orijentalna. Štaviše,
još u doba srpskog nacionalnog preporoda veliki kultruni reformator Vuk Karađžić
proglasio je fes nacionalnom nošnjom.''2 O intenzivnosti i zastupljenosti orijentalno-
islamskih utjecaja pokazuje nam i njihov osjećaj u crkvenom graditeljstvu, namještaju i
1
B. Zlatar, Zlatno doba Sarajeva (XVI stoljeće), Sarajevo – Publishing, Sarajevo, 1996.
2
M. Mujezinović, Islamska epigrafika Bosna i Hercegovina, Sarajevo – Publishing, Sarajevo, 1998.
predmetima, uređaju ikonostasa, u vezu i ukrašavanju crkvenih knjiga, kao i uopće u
religioznom životu kršćana.

1.2. Širenja orijentalno-islamske kulture na prostoru BiH

Turski utjecaj se neposredno pojavljuje u naše krajeve preko administracije kako
pojedinaca tako i grupa koji su boravili u Stambolu, a i u drugim islamskim centrima i to
su bili pretežno janjičari, studenti, trgovci, hađžije i dr. To što je službeni jezik bio turski
bio je takođe važan činilac za širenje ove kulture. Kao što smo i ranije napomenuli, važno
je da su tekovine ove kulture sadržane i u samom islamu. Islamskom civilizacijom bio je
duboko prožet muslimanski čovjek bez obzira na njegovo etničko porijeklo.

Džamija sultana Sulejmana Veličanstvenog u Istambolu. Najmonumentalnije djelo

osmanskog klasičnog arhitektonskog stila. Najveći osmanski arhitekt mimar Sinan svoje
največće graditeljsko ostvarenje realizovao je u vrijeme najmočnijeg osmanskog vladara.
(slika br. 2)

U popularizaciji ove kulture posredničku ulogu odigrali su bosanski Muslimani kao

geografski najisturenija skupina. ''Međutim, bosanski Muslimani nisu bili obični
transmiteri, jer su, kao i drugi narodi, preuzete civilizacijske tekovine obogaćivali svojim
udjelom u skladu sa vlastitim kulturnim tradicijama.''3

3
E. Čelebi, Putopis o Bosni i Hercegovini, Sarajevo – Sejtarija, Sarajevo, 1999.
1.3. Utjecaj orijentalne/osmanske arhitekture na kulturu u BiH
Jedna vrlo važna odlika islamske civilizacije našla je svoj snažan izraz takođe u
bosanskoj arhitekturi, a to je bio dobro naglašen odnos prema prirodi i prema životu. U
Bosni je arhitektura težila tome da se skladno uklopi u zelenilo pejzaža i da su stambeni i
drugi objekti izloženi suncu, da se tekuća voda do maksimuma iskoristi, ali se tjelesni
kult takođe nije zapostavljao. Islamsko strogo monoteističko naziranje našlo je svoj izraz
u tome što je zapostavljala slikarstvo i kiparstvo, kao i oblikovanje živih bića.
Prikazivanje životinjskih likova u stilizovanom obliku zastupljano je i u muslimanskom
vezu u BiH. Osobito ovo važi za pauka (radu), koji je, kako je poznato kod muslimana,
simbol radosti, labuda na vodi, riba i još nekih. U izradi nadgrobnih spomenika – nišana
nađena je supstitucija za plastično oblikovanje ljudskih bića. Dekorativni elementi
orijentalno–islamske umjetnosti zastupljeni su i u bosanskom graditeljstvu, proizvodima
umjetnog obrta, u izradama bakra, zlata, i srebra, željeza i drugih metala, keramici,
opremi knjiga i drugim, ali je sigurno da nigdje nije u čistoj formi zastupljen. Upravo su
dvojica Bošnjaka glavni predstavnici turskog minijaturnog slikarstva, to su Visočak
Nesuh Mitraki i Nakaš Osman. U ćilimarstvu su takođe jako naglašeni orijentalno–
islamski utjecaj, a ono se oslanja na određene vjerske običaje, a i na način života.
Činjenica je da je arhitektura BiH imala karakteristike tursko–islamske arhitekture, a i
neke svoje određene vlastitosti, te vlastitosti proizilazile su iz toga što su graditelji –
neimari i izvođači – dunđeri bili uglavnom domaći ljudi iz BiH, pa su tako u nju unosili
elemente domaće umjetničke tradicije. Drvo koje daje velike oblikovane mogućnosti bilo
je veoma zastupljeno u građevinskom materijalu orijentalno–islamske arhitekture i
znamo da je to posljedica šumskog bogatstva BiH.

Barokni dvorac Dolmabakče (nova rezidencija) u Istambulu na Bosforu sa veoma

bogatim i vrijednim umjetničkim eksponatima. Predstavlja graditeljstvo osmanskog
ampira koji karakteriše prodor evropskog uticaja na osmansku arhitekturu.
(slika br. 3)
1.4. Osmanski arhitektonski stilovi preteče bosanskog
arhitektonskog sloga

Rodonačelik Turaka-Osmanlija je tursko pleme Kai koje je i prvobitno bilo nastanjeno u

oblasti današnje Ankare sa hanom Ertogrulo, čiji se sin Osman proglasio sultanom 1299.
godine i stvorio novu tursku državu koja se širila prema oslabljenoj Bizantiji. Seldžučki
stilovi su se već miješali sa bizantijskim (uticaj Aje Sofije) i utjecali na stvaranje velikog
prostora ispod jedne kupole na četiri stuba. Ovo je osnovna novost i u osmanlijskim
arhitektonskim stilovima, dok ostali elementi sadržavaju seldžučke arhitektonske stilove.

1.4.1. Brusanski i ranocarigradski period (XIV i XV stoljeće)

U ovom periodu se grade „ulu“ džamije sa više manjih kupola kao: Ulu-džamija u Bursi
(1399.) sa dvadeset malih kupola na toliko polja podijeljenom molitvenom prostoru.
Eski džamija u Jedrenu (1414.), Zindžirlikuja-džamija u Carigradu sa šest jednakih
kupola i trijemovima sa po tri male kupole.

U grupu džamija sa velikom kupolom iznad jedinstvenog prostora spadaju: Alaudin

džamija u Bursi (1326.), Zelena džamija i Izniku (1378.), Firuz-agina džamija u
Carigradu (1491.). Grade se u ovom periodu i džamije sa dvije kupole iste veličine.
Džamija Orhan-beja u Bursi, Murad-pašina džamija u Carigradu (1466.).

U ovom bursanskom i ranocarigradskom stilu građene su i brojne medrese i turbeta

(mauzoleji) kao što su medresa sultana Mehmeda Fatiha u Carigradu (1471.) zatim
hanovi Orhan-gazi u Bursi i Kirkčihan u Carigradu (1467.) i bezistani u Bursi, Ankari,
Jedrenu.
U periodu
građeni su
i hamami:
Orhan
begov u
Busri,
Mahmut-
pašin u
Carigradu
(1466.) i
palate:
Orhanova
u Bursi,
sultan
Fatihova u
Carigradu
(1458.).
„Ulu“ džamija, Alaudinova džamija izgrađena u Bursi 1326. godine. (slika br. 4)
1.4.2. Klasični period osmanske arhitekture (1501-1703.)

Ovaj najznačajniji period u osmanskoj arhitekturi uopće, obilježila su dva graditelja,

odnosno dvije graditeljske škole čiji su oni rodonačelnici, a to su mimar Hajredin i mimar
Sinan, najveći neimar ne samo klasičnog, nego uopće osmanskog arhitektonskog stila.

Mimar Hajredin gradi u vrijeme sultana Bajazita II ( 1481-1512.), sa najznačajnijom

džamijom sultana Bajazita II (1501.). Ova džamija ima prostorno rješenje sa
konstruktivnim sistemom pod utjecajem Aje Sofije i svi ostali neimari rade u mimar-
Hajredinovom stilu.
Mimar Sinan (1490-1588.) označava
najveći uspon turske arhitekture
uopće. Prva mu je džamija Šahzade
(1548.) ne velika, ali konstruktivno
sjajna. Moguće da njegova
njaznačajnija osobina, čistoća i
smjelost u konstrukciji, došla do
izražaja još u početku graditeljske
karijere. Njegova najznačajnija
džanija je: Sultan Sulejmanova ili
Sulejmanija u Carigradu. Kažu da na
posjetioca čini takav upečatljiv
dojam da čim joj se približe mogu
uvidjeti njenu dominantnost u
prostoru
Bajazitova džamija izgrađena na Bajazitovom trgu 1506. godine (slika br. 5)

Druga značajna džamija neimara

Sinana je džamija Selima II u
Jedrenu (1569-1575.). Njemu i
njegovoj školi pripisuje se preko 300
sakralnih, javnih, stambenih i vojnih
gradnji u raznim krajevima
ogromnog Osmanskog carstva. Most
Mehmed-paše Sokolovića na Drini u
Višegradu.

Selimija džamija u Jedrenu, druga

po značaju koju je sagradio neimar
Sinan u klasičnom osmanskom stilu.
Ovo je najljepša i najveća džamija
na Balkanu. (slika br. 6)

Najpoznatiji učitelj mimar Sinanove škole je Mehmed-aga, graditelj najveće carigradske

Sultan Ahmedove ili Plave džamije (1606-1616).
Sultan Ahmedova ili Plava džamija u Istambulu. Sagradio je najpoznatiji učenik mimar
Sinanove škole Mehmed-aga (1609-1616. godine). Ovo je najveća džamija u Istambulu.
(slika br. 7)

1.4.3. Period dekoracije tulipana (1703-1730.)

Sam naziv karakteriše ovaj arhitektonski stil, jer tu nije riječ o prostranim vrijednostima
arhitektonskih objekata, nego samo o dekoraciji u kojoj preovladava stilizovani cvijet
tulipana. Ovo je ujedno i period opadanja moći Osmanskog carstva što se odmah, po
neprijed navedenoj maksimi,
odrazilo na arhitekturu te se
umjesto prostranih atributa kao
nosioci stila pojavljuju dekorativni
atributi.U ovo vrijeme Sultan
Ahmet III gradi veći broj
šadrvana-fontana. Ibrahim-paša
gradi nekoliko paviljona. Kroz
navedene objekte vidan je prodor
evropskih stilova i uticaj Evrope
na osmansko arhitektonsko
stvaralaštvo.

Fontana sultana Ahmeda III u Istambulu podignuta 1728. godine ispred ulaza u Saraj.
Predstavlja najprezentativniji objekat arhitektonskog stila iz perioda dekoracije tulipana
- „lala“. Objekat nema prostornih nego dekorativne vrijednosti. (slika br. 8)
1.4.4. Period osmanskog baroka (1730-1808.)

Period baroka u osmanskoj arihtekturi pada u vrijeme reformi Osmanskog carstva u

kome se tada javljaju nacionalno oslobodilački pokreti diljem Carstva. Tada na osmanske
prostore prodire stil evropskog baroka, ali u formi prilagođavanja osmanskoj
arhitektonskoj tradiciji. U
stilu izmjenjenog baroka
izgrađene su Nuri
Osmanlija džamija u
Carigradu, turbe i šadrvan
Abdulhamida I, kao i
džamija sultana Selima III
u Carigradu.

Nuri Osmanlija džamija izgrađena u Carigradu (slika br. 9)

Ovi objekti su po prostornim, konstruktivnim i ostalim rješenjima ispod ostvarenja iz

vremena klasičnog perioda osmanske arhitekture, a to je vrijeme dekoracije u toj
arhitekturi.

1.4.5. Period osmanskog ampira (1808-1874.)

Ovaj period označava prodor evropskog utjecaja, ne samo na osmansku arhitekturu, nego
na civilizaciju i kulturu uopće. U arhitekturi vlada eklekticizam i arhitektonski objekti
sagrađeni u ovom periodu
nemaju ništa zajedničko sa
arhitektonskom osmanskom
tradicijom. Iz ovog perioda
potiču: Turbe sultana Mahmuta
II, Škola Dževri Kalife, Nusretija
džamija i poznati barokni dvorac
Dolmabakče (nova rezidencija sa
veoma bogatim i vrijednim
umjetničkim eksponatima) u
Carigradu na Bosforu.
Valide džamija u Aksaraju, značajna predstavnica perioda osmanskog ampira.
(slika br. 10)

Mimar Sinan (1490-1588.) najveći

graditelj i rodonačelnik klasične
osmanske graditeljske škole. Bio je
arhitekta 360 građevina (84 džamije, 51
mesdžid, 57 medresam, 22 mauzoleja, 17
imareta, 48 karanvasaraja, 46 hamama
itd). Njegova tri najznačajnija djela su
Sulejmanija džamija (Carigrad), Šahzada
džamija (Carigrad) i Selimija džamija u
Jedrenu. Poredili su ga s Botičelijem i
Mikelanđelom. (slika br. 11)

1.4.6. Neoklasični period (1874-1930.)

Ovaj period u osmanskoj arhitekturi čini nastavak prethodnog, a zatim teži vraćanju
klasičnom stilu u osmanskoj arhitekturi sa unošenjem modernih inovacija u sjajno
klasično. No, svi ovi pokušaji nisu imali značajnijih rezultata, jer više nije bilo onih
uvjeta koji su nastali i razvili se u tom klasičnom, najznačajnijem stilu osmanske
arhitekture.
Sve naprijed navedene periode pojedinih razdoblja arhitektonskih stilova u ogromnom
islamskom carstvu, koje se svojevremeno na vrhuncu moći, prostiralo duž svih starih
kontinenata, od Atlantskog okeana na zapadnu do Malezijskog arhipelaga u Tihom
okeanu na istoku, klasificirali su zapadni istraživači i historičari umjetnosti. Zbog toga
postoje i evidentni propusti u klasifikaciji civilizacijskih baština na tako ogromnom
prostranstvu pa i nedovoljna istraženost civilizacija onih islamskih zemalja i naroda za
koje zapadnjaci nisu imali naglašen interes.
Nakon što se raspalo ogromno islamsko carstvo na niz manjih i većih nezavisnih
islamskih država, kako je to naprijed navedeno, za ovaj rad najveći značaj ima nastanak
Osmanskog carstva u XIV i XV stoljeću koje se iz Male Azije proširilo na čitavu istočnu
polovinu Balkanskog poluotoka, a zatim i dalje, pa su prodori dopirali i do samog Beča.
Ovim osvajanjem istočni krajevi Balkana došli su pod vlast Osmanlija, a time i pod uticaj
islamske, posebno osmanske civilizacije i islamskog arhitektonskog uticaja i graditeljstva
uopće.
2. Historijski okviri razvoja s a k r a l n i h objekata
orijentalne arhitektura u Bosni i Hercegovini

2.1. Pojava i rasprostranjenost

Razvoj orijentalne arhitektura u Bosni i Hercegovini počinje poslije uspostavljanja

osmanske vlasti nakon pada Bosne 1463. godine, iako su neki objekti nastali i prije ove
godine. Džamije, svakako, spadaju među najstarije građevine.

Nije moguće uspostaviti tačan redosljed pojave i gradnje džamija, jer dokumentacija o
njima nije potpuna. Najmanje podataka imamo o džamijama iz najstarijeg perioda,
odnosno iz XV stoljeća, a najviše o objektima iz XVI stoljeća. Pojavu i rasprostranjenost
gradnje džamija možemo pratiti samo globalno hronološki, po regionima i naseljima,
prateći širenje osmanske uprave u Bosni i Hercegovini,
Treba imati u vidu da je u vrijeme pada Bosne osmanska država preživljavala četrnaestu
deceniju svog postojanja i razvoja arihtekture. Svi osnovni arhitektonski problemi su
riješeni, a pogotovo u pogledu gradnje džamija. Na osnovu bogatog arhitektonskog
nasljeđa seldžučke, zatim maloazijske i vizantijske arhitekture, uz osnovnu ideju islamske
religije, uspostavljen je način gradnje džamija i drugih objekata različite namjene, kao što
su: turbe, medresa, hamam, imaret, tekija, saraji. Izgrađene su mnoge džamije raznovrsne
po obliku, od onih najjednostavnijih jednoprostranih sa ravnom tavanicom i onih sa
kupolom do složenih sa više kupola.

Od XV stoljeća intenzivira se gradnja džamija u evropskom dijelu države, jer su te

zemlje, osmanskim osvajanjem, prvi put došle u domen islamske kulture. U Bosni, kao
pograničnoj oblasti carstva, najviše su se gradile jednoprostrane džamije, pa je
prihvaćena i primjenjivana u svim vidovima arhitektonske materijalizacije, od one
najjednostavnije s drvenom munarom do najsavršenije sa kupolom. Prvi takvi objekti sa
kupolom u Bosni su se pojavili krajem druge decenije XVI stoljeća.4

Do tada su mnoge džamije bez kupole odigrale važnu ulogu u širenju islamske
arhitektura i tazvoj zatečenih i novih naselja. U prvoj fazi u nekim osvojenim mjestima
adaptirani su postojeći objekti za potrebe džamije. Negdje su to bile crkve, a negdje i
dijelovi tvrđave, i drugi objekti pogodni za molitvu. Zatim se ozbiljno pristupa gradnji
džamija. Može se pretpostaviti da je među tim najstarijim džamijama bilo i onih sa
drvenom munarom, jer je to najjednostavniji način gradnje.

4
Prvu džamiju sa kupolom u Bosni izgradio je Mustafa–beg Skenderpašić 1518. godine u Sarajevu u
mahali koju je narod nazvao Skenderija. Porušena je 1945., a munara 1960. (M. Mujezinović, Epigrafika I)
Prve džamije u nekom osvojenom području Turci su gradili na punktovima, koji su imali
strateški značaj za uspostavljanje vlasti i dalje napredovanje, kao i u strateškim važnim
utvrđenjima. U Bosni ih treba tražiti u bosanskom krajištu, koje je postojalo oko Sarajeva
od 1453. do 1463. godine.5
Narodna predaja kaže da je džamija u Ustikolini najstarija u Bosni i Hercegovine, a
prema natpisu koji je postojao u džamiji izgrađena je 1446. godine, ali to ni do danas nije
dokazano.6 U koliko je narodna
predaja tačna, ta prvobitna građevina
je sigurno bila skromnija, moguće i sa
drvenom munarom, jer današnja
munara po svojoj formi, precizno
klesanim kvaderima i stalaktnim
ukrasom odgovara munarama iz XVI
stoljeća.

Najstarija džamija u Bosni i

Hercegovini, izgrađena, prema narodnom predanju, u Ustikolini 1448-1499. godine
(slika br. 12)

Drugu džamiju prije pada Bosne izgradio je krajišnik Isa–beg Ishaković. Nije poznato
tačno kako je izgledala ta najstarija džamija u Sarajevu, a S. Kemura i H. Kreševljaković
navode da je imala drevnu munaru te da je nastala 1457. godine. 7 To je stara džamija koja
se nalazila na mjestu današnje Careve džamije, koja je pokrivena kupolom prilikom
temeljite obnove 1565. godine i proširena sa dva bočna dodtka 1847. godine. 8 U popisu
bosanskog sandžaka iz 1515/16. godine naziva se džamija Atik, što znači da je najstarija, 9
a u drugim dokumentima iz XVI, XVII i XVIII stoljeća sultan Mehmed–hanova i Careva.
U istim dokumentima se navodi da službenici džamije, imam, hatibi i mujezin uživaju
timare.10 Ovo dokazuje da je Isa–beg ovu džamiju sagradio iz državnih sredstava pa je
zato dobila ime tadašnjeg sultana ili naziv Careva, što je bilo uobičajno.

5
Bosansko krajište je postojalo od 1453., a možda i od 1488., pa do osnivanja bosanskog sandžaka 1463.
godine na području današnjeg Sarajeva i utvrđenja Hodidjed. Spomije se i kao Vilajet Hodidjed koji je
popisan 1455. godine. (H. Šabanoović, Bosanski Pašaluk, Sarajevo 1928.)
6
Džamija u Ustikolini ima ulazni trijem sa drvenim stupovima i prostir za molitvu veličine 12,2 X 12,4 m,
visine 6,3m. Građena je od lomljivog kamena, što odudara od načina zidanja munare. Ima ravnu drvenu
tavanicu i četverovodni krov, koji je do Prvog svjetskog rata imao olovni pokrov, a sada crijep.
(M.Mujezinović i E. Dimitrijević, Džamija na Ustikolini, Naše starine II, 1957.)
7
S. Kemura, Sarajevske džamije i druge javne zgrade turske dobe, 1908.,
H. Kreševljaković, Sarajevo do Husrevbega, 1932.)
8
S. Kemura, isto
9
H. Šabanović, Postanak i razvoj Sarajeva, Radovi Naučnog društva III, Sarajevo, 1960.
10
S. Kemura, isto
Z. Fajić, Stanje sakralnih prosvjetnih objekata u Sarajevu za vrijeme provale Eugena Savojskog, 1982.
 Prema Ademu Handžiću, od početka su postojale džamije za posadu u slijedećim
tvrđavama: Zvorniku, Srebrenici, Sokolu, Srebreniku, Kušlatu, Brčkom, Šapcu.11
Među prva utvrđenja u Bosni u kojima je postavljena posada spadaju Zvornik (1460.),
Srebrenica (1462.) i Kušlat (1463.).12 Moguće je da je u Kušlatu izgrađena jedna od
najstarijih vojničkih džamija sa drvenom munarom u Bosni.

Za nju Evlija Čelebija kaže da je Ebul Fethova, što znači da je izgrađena za vrijeme
vladavine sultana Mehmeda II Fatiha (1451–1481.).13 Utvrđenje Kušlat nalazi se na vrhu
visoke stijene na ušću rijeke Jadra u Drinjaču. I danas se na toj visokoj litici nalaze ostaci
tvrđave i mala džamija sa drvenom munarom koja je sačuvala arhaičan izgled.
Nakon što bi bila obezbijeđena granica osvojenog područja, stvarani su uslovi za razvoj
naselja u novim kulturnim uslovima. Najstarije otvoreno naselje nastalo je u Sarajevu sa
džamijom i zadužbinama Isa–bega Ishakovića.

Impresivna mala drvena džamija iz osmanskog vremena, na vrhu visoke stijene na

Kušlatu, iz 15. stoljeća. U svome Putopisu spominje je Evlija Čelebi i kaže da je sultan
Fatihova džamija (slika br. 13)

Među najstarije poznate džamije u Bosni spadaju i one u Sarajevu i u Foči koje su
izgradili namjesnici bosanskog i hercegovačkog sandžaka.14 U Sarajevu, to su mesdžidi
Mehmed–bega Minetovića (1463–64.), Ajas–bega (1470–76.), Jakub–paše (1491.), Jahja

11
A. Handžić, isto
12
M. Mujezinović’’, Epigrafika II
13
Govoreći o Kušlatu, Evlija piše:“U gradu ima Ebul Fethova džamija, kuće: ćehajina, imamova,
mujezinova.Zatim ima žitnica, džebhana, pet šahi – topova, dizdar i dvadeset i osam prisutnih vojnika
posade.“ (E. Čelebi, Putopis, Sarajevo, 1967.)
14
Sarajevo je bilo centar bosanskog sanđaka, koji je osnovan 1463., a Foča hercegovačkog, koji je osnovan
1470.
–bega (1482–83.), a u Foči Hamza–begov mesdžid (1470–75.). Među najstarije džamije
spada i Sinan pašina džamija u Mostaru iz 1476. godine.15

U istočnoj i centralnoj Bosni i u Hercegovini, koje su osvojene nakon pada Bosne 1463.
godine, svi neophodni uslovi za razvoj naselja stvoreni su već u toku XV stoljeća, tako da
od početka XVI stoljeća možemo pratiti njihov jači razvoj. Bilo da se radilo o postojećem
srednjovjekovnom naselju ili nekom važnom punktu gdje je trebalo okupiti
stanovništvno, džamija je bila prva kulturna ustanova, kojoj se zatim dodaju i prosvjetni i
privredni objekti koji treba da pospješe razvoj čaršije. Naselje se zatim širilo po
orijentalnim pricipima tako da se u centru razvija ćaršija, a oko nje mahale za stanovanje.
Adem Handžić je ukazao da je osnivanje naselja bilo rezultat osmišljene državne politike
koja se ostvarila preko institucije vakufa. Ta politika bila je uslovljena javnim potrebama,
najviše strategijskim i komunikacijskim.16

Prve džamije u mnogim mjestima bile su carske, državne. 17 Uloga države odražavala se i
u tome što je naselje koje je dobilo pravni status kasabe muslimansko stanovništvo bilo
oslobođeno državnih poreza.18 Time bi se mogao objasniti ubrzan razvoj naselja.
U XVI stoljeću razvijaju se naselja u
istočnoj i centralnoj Bosni, odnosno u
oblastima koje su bile udaljene od
granične linije. Njihov rast se produžio
do XVII stoljeća. Najveći uspon je
doživjelo Sarajevo, sjedište bosanskog
sandžak-bega, koje je krajem XVII
stoljeća imalo 104 mahale i isto toliko
džamija.19 Od ostalih ističu se Mostar i
Banja Luka sa 37, zatim Foča sa 17
džamija, Travnik isto sa 17, Tuzla sa 12
džamije.20

Džamija huseina čauša u Tuzli, podignuta u 17 st., građena isključivo od drveta

(slika br. 14)

15
H. Hasandedić, Kulturno – historijski spomenici u Mostaru iz turkog perioda, Sarajevo, 1961.
16
A. Handžić, O formiranju gradskih naselja u BiH u XVI stoljeću; 1975.
17
Handžić navodi tri varijante formiranja naselja:
1. privatna (derviška), 2. vladarska (državna), 3. privatna (feudalna).

Druga varijanta u formiranju naselja gradskih sastojala se u činjenici što su se na raznim punktovima, kao
prve kulturne ustanove, podizane tzv. carske džamije, koje su bile faktički državne. Tako je kroz jedno
stoljeće, od 70 – tih godina XV stoljeća do 70 – tih godina XVI stoljeća, podignuto u Bosni 25 nominalnih
carskih džamija, kojima su bili udareni temelji slijedećim kasabama: Sarajevo i Zvornik prije 1481.; Foća,
Rogatica, Srebrenica, Višegrad, Travnik, Prozor i Nevesinje prije 1512.; Knežina, Doboj, Stolac prije
1520.; zatim Jajce, Banja Luka, Tula, Bijeljina, Gradiška, Blagaj kod Mostara, Jezero kod Jajca prije 1566.
(A. Handžić, Vakuf kao nosilac određenih državnih i društvenih funkcija u Osmanskom Carstvu, 1983.)
18
A. Handžić, O formiranju nekih gradskih naselja
19
H. Redžić, Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini, Sarajevo, 1983.
20
H. Redži, isto
U svim tim mjestima donatori grade prvenstveno sakralne, a zatim i druge objekte –
prosvjetne, privredne i javne. Džamije se javljaju u različitoj izvedbi i u pogledu
primjenjenog građevinskog materijala i konstrukcije. Od sredine XV stoljeća pa do 1518.
godine u Bosni se grade samo džamije sa četverovodnim krovom. Munara je bila kamena
ili drvena.

U toku XVI stoljeća način gradnje džamije se obogaćuje primjenom potkupolnih rješenja,
pa se u toku XVI I XVII stoljeća jedno prostrana džamija javlja u tri osnovne izvedbe:
1. džamija sa kupolom
2. džamija sa četverovodnim krovom i zidanom munarom
3. džamija sa četverovodnim krovom i drvenom munarom.21

Pored ovih potkupolnih

džamija mnogo je
rađen i tip džamije sa
četverovodnim krovom
i ravnom tavanicom. To
je lokalno
prilagođavanje
ekonomskim i
klimatskim uslovima i
obično su to skromnije
džamije čija je
vrijednost u uklapanju
u ambijent. Među ovim
džamijama ipak ima i
reprezentativnih,
velikih objekata, kao
one u Makedoniji, a u
Bosni je takva
Sulejmanija džamija u
Travniku. Posebnu
vrstu čine džamije kod
kojih je izvedena
drvena kupola, kao što
je Jahja-pašina u
Skoplju (1506.),
Tabačica u Mostaru,
Gazanferija u Banjoj
Luci i džamija na vrelu
u Čajniču.
(slika br.15)

21
N. Koštović, Sarajevo između dobrotvorstva i zla, Sarajevo, 1995.
Od početka XVIII stoljeća gradnja kupolnih džamija gotovo prestaje u uslovima opadanja
političke i ekonomske moći Osmanskog Carstva. Prema nedavnoj statistici, u Bosni i
Hercegovini je evidentirano ukupno 1120 džamija, od kojih je 786 ili 70% imalo drvenu
munaru, 259 ili 23% kamenu i 75 ili 7% bez munare, moramo imati u vidu da među
džamije sa kamenom munarom spadaju i 36 džamija sa kupolom.22

Sumirajući ove statističke podatke uočavamo da je najviše džamija s drvenom munarom

bilo u Bosni, ostale su bile prekrivene crijepom ili ćeramidom. Zamjena drvenog pokrova
naročito je izražena krajem XIX stoljeća i U XX stoljeću kada dolazi do veće upotrebe
opeke i crijepa, što je češće u naseljima koja u to vrijeme bilježe veći prosperitet. Ovako
impozantna brojnost i izrazito velika zastupljenost džamija sa drvenom munarom daju
posebo obilježje Bosni u poređenju sa ostalim pokrajinama koje su se nalazile u sastavu
Osmanskog carstva.

Džamija s drvenom munarom, Džamija s drvenom munarom,

Atik džamija u Bjeljini, Zavra džamija u Livnu
(slika br. 16) (slika br. 17)

22
H. Redžić, Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini, Sarajevo, 1983.
2.2 REGIONALNE ARHITEKTONSKE SPECIFIČNOSTI
Kod džamija sa drvenom munarom na prostoru Bosne i Hercegovine možemo zapaziti
različite specifičnosti. Utom smislu možemo izdvojiti tri osnovna regiona i neka uža
područja unutar njih. Prvi region čini centralna i istočna Bosna, drugi zapadna Bosna, a
treći Hercegovina.

2.2.1. Centralna i Istočna Bosna

Geografski ovaj region možemo ograničiti rijekom Drinom na istoku i rijekom Vrbas na
zapadu. Da bismo shvatili sve specifičnosti u gradnji džamija, moramo se ukratko
osvrnuti na društveno–ekonomske i političke prilike, koje su podloga svakoj ljudskoj
djelatnosti pa i razvoju arhitekture.

Ovaj region je došao pod osmansku vlast odmah nakon pada Bosne 1463. godine i do
1528. godine, odnosno 1528. godine bio je prema sjeveru i zapadom ograničen
Srebreničkom i Jajačkom banovinom, kada i te oblasti dolaze pod tursku upravu. Nakon
toga produžavaju se osvajanja ne sjever preko Save i na zapad, naročito poslije
zauzimanja Jajca i Banja Luke 1528. godine. Tako da je ova oblast ostala u pozadini
osvajanja, što je omogućilo dug i miran razvoj u XVI stoljeću i kasnije. To je ujedno i
stoljeće najvećeg prosperiteta Carevine, kada dolazi do urbanizacije naselja i procvata
arhitektonske djelatnosti. Razvijaju se mnoga naselja sa više džamija i mahala. Od 1518.
godine grade se monumentalne džamije sa kupolama kao produžetak ovakvih gradnji u
Makedoniji i na Kosovu, gdje su već u XV stoljeću nastala značajna arhitektonska
ostvarenja. Najviše džamija s kupolom izgrađeni je u XVI stoljeću u ovom regionu i u
samom Sarajevu kao političkom, privrednom i kulturnom centru toga doba. Ove nevelike,
ali arhitektonski značajne džamije i prisustvo poznatih neimara Carstva, koji su gradili,
imali su odraza i na gradnju drugih vrsta džamija i drugih poznatih objekata.

Od sredine XV stoljeća grade se džamije sa kamenom munarom, zatim mnogo džamija

sa drvenom munarom u svim naseljima i većim i manjim. U ovom regionu gradi se
standarni tip jedno prostrane džamije sa drvenom munarom, koji ima ulazni trijem i
prostor za molitvu. To su većinom džamije srednje veličine sa unutrešnjim prostorom od
50 – 90 m2, ima i malih, ali se ne grade velike džamije. U XIX stoljeću je izgrađena samo
jedna veća džamija sa stupovima u Maglaju.

U centralnoj i istočnoj Bosni džamije imaju drvenu munaru odmjerene vitkosti koja izlazi
iz krova i skladno je ukomponovana u cjelinu. Munara je ukrašena letvicama, a na galeriji
ima otvore, što ostavlja dojam prozračnosti.

Za gradnju džamija primjenjuju se svi građevinski materijali kao drvo, ćeprič, kamen i
bondruk konstrukcija.23 Ćeprič se dosta upotrebljava u Sarajevu, Foči, Zenici i Tuzli.

23
Sistemu sa drvenim stubovima i ćerpićem kao ispunom. U ovom slučaju osim konstruktivne uloge, ovim
zidovima se savladavaju nepravilnosti i veliki nagibi terena. Ovaj način gradnje sve više je zamjenjivao
primjenu punog drveta, što je bilo karakteristično za gradnju u srednjem vijeku. To je posljedica
proređivanja i nestajanja šuma, a time i obilja drveta za gradnju. Međutim, masovna primjena bondruk
 Tamo gdje ima više kamena kao u
Srebrenici, Koraju, Travniku i drugim
naseljima džamije su od kamena. Posebnu
grupu čine džamije od drvenih dasaka. Na
oblikovane karakteristike džamija veliki
utjecaj ima oblikovanje krova i primjena
različitih pokrova. Za ovo područje kao i
cijelu Bosnu, karakteristični su visoki
krovovi pokriveni šindrom (vrsta crijepa).
Međutim izdvaja se područje oko Sarajeva
i Foče, gdje su ti krovovi vremenom
zamijenjeni niskim krovovima sa
pokrovom od ćeremide. Izuzetno se kao
lokalni pokrov javlja i cijepani kamen
škriljac, i to samo u selima jugoistočno od
Srebrenice. Od XIX stoljeća šindra se sve
više zamijenjuje crijepom.
Kreativni duh naroda Bosne najviše se dokazao na tipu skromne, male, drvene džamije
sa drvenom munarom. Objekat je zidan u "bondruku". Na te zidove dolazi visoki drveni
krov sa jakim padom zbog snijega te drvenom munarom koja izlazi iz krova i jedva
nadilazi sljeme krova. (slika br.18)

2.2.2. Zapadna Bosna

Zapadnom Bosnom nazvaćemo geografsko područje koje se prostire na zapad od rijeke

Vrbas, odnosno od linije koja spaja Banja Luku, Jajce, Livno.

Banja Luka je osvojena 1528. godine, a osvajanjem Krajine završeno je 1592. godine
padom Bihaća, nakon čega je osnovan bihaćki sandžak. Zapadni dio Bosne, a naročito
područje zapadno od rijeke Une, imalo je status krajine, odnosno progranične oblasti. U
nemirnim prilikama utvrđenja su do kraja osmanske uprave imala veliki značaj.

Ovi posebni ulovi odrazili su se na koncepciji i arhitekturu džamija.

U ovom regionu Banja Luka zauzima posebno mjesto, kao granično mjesto između
centralne i zapadne Bosne. Banja Luka, kao sjedište bosanskog sandžaka a zatim i
beglerbega, doživjela je najjači razvoj u regionu. Tu su izgrađene mnogobrojne džamije i
mnogi objekti islamske arhitekture. Većina džamija je imala drvenu munaru. Po osnovnoj
koncepciji džamije su iste kao u Sarajevu, ali se uočavaju i razlike. Drvene munare su
jednostavne bez ukrasnih detalja, galerija im je skoro zatvorena, sa malil otvorima pri
vrhu. Ovakve takozvane slijepe munare karakteristične su za zapadnu Bosnu.

konstrukcija u stambenoj arhitekturi nije našla tako masovnu primjenu pri gradnji džamija.
(H. Redžić, Studije o islamskoj arhitekturskoj baštini, Sarajevo, 1983.)
 U Jajcu, koje je također granično naselje, nastale su dvije posebne i jedinstvene džamije
sa drvenom munarom i unutrašnjom kamenom kupolom. Već od Ključa prema zapadu
uočavaju se znatnije promjene u arhitekturi džamija. Skoro sve imaju drvenu munaru,
džamija sa kamenom munarom ima malo, a onih sa kupolama nema. U Bosanskoj krajini,
gdje je zastupljena gradnja džamija sa standardnim rješenjem, grade se i jednoprostrane
džamije sa izduženom osnovom i novim varijantama mahfila.

Kako su u Bosanskoj krajini džamije sa drvenom munarom, kao najčešći, a negdje i

jedini oblik sakralnog objekta, imale ulogu glavnih džamija, graditelji su nastojali da im
daju odgovarajući reprezentativan izgled. To su postigli gradnjom velikih džamija, te
izmjenom oblika munare.
Krajem osmanskog perioda pa sve do danas, kod mnogih džamija u zapadnoj Bosni
zamijenjene su stare munare sa pokrivenom galerijom, novom drvenom munarom sa
otvorenom galerijom. Arhitektonski oblik džamije se mijenja ne samo promjenom oblika
munare nego i novim načinom oblikovanja fasada, koje umjesto uobičajno dva reda
prozora dobijaju jedan red izduženih prozora.
Pored svega navedenog, posebno obilježje Bosanskoj krajini daju džamije sa drvenom
munarom u utvrđenjima, koje su izgrađene u sredini tvrđave, uz vanjske bedeme ili iznad
ulaza.

2.2.3. Hercegovina
Ubrzo poslije pada Bosne, već 1470.
godine, osnovan je hercegovački sandžak,
koji je u prvih sto godina imao sjedište u
Foči. Ovdje se Mostar razvio u kulturni
centar i najznačajnije naselje sa najviše
džamija, medresa i drugih javnih objekata.
U Hercegovini, shodno dugotrajnoj
tradiciji građenje kamenom, skoro sve
džamije imaju kamenu munaru. Od ono
malo džamija sa drvenom munarom većina
ih je izgrađena u području koje gravitira
Bosni, u selima oko Konjica i u Prozoru.
Džamije se po tlocrtnoj konstrukciji ne
razlikuju od onih u centralnoj Bosni. Imaju
standardno rješenje jedno prostrane
džamije građene od kamena. Regionalno
obilježje imaju neke džamije oko Konjica
koje su pokrivene kamenim pločama.

Potkupolna džamija je kod nas uspješno

prihvaćena kao konačni rezultat dugog
razvojnog puta od seldžučke arhitekture,
pa preko brusanskog i ranocarigradskog
stila, do klasičnog turskog perioda.
(slika br.19)
 3. DŽAMIJE U BOSNI I HERCEGOVINI
 Spisak džamija u Bosni i Hercegovini izgrađenih od 15. vijeka do danas
zaštićenih kao spomenici kulturne baštine Bosne i Hercegovine.

Aladža džamija, Foča

Arnaudija džamija, Banja Luka

Azizija džamija, Bosanski Šamac

Begova džamija, Sarajevo

Careva džamija, Sarajevo

Čaršijska džamija, Livno

Ferhat-Pašina džamija "Ferhadija", Banja Luka

Fethija džamija, Bihać

Hadži Ahmet Dukatareva džamija "Glavica džamija", Livno

Husejnija džamija, Gradačac

Karađozbegova džamija, Mostar

Osman-pašina džamija, Trebinje

Sultan Sulejmanova - Careva džamija, Blagaj kod Mostara

Šišman Ibrahim-pašina džamija, Počitelj

Tabhanska džamija, Visoko - Restaurirana, drveni minaret

Alaudinova (Šadrvanska) džamija, Visoko

Veli-dedina džamija, Stolac

Kalavun Jusuf-pašina, Kuršumlija džamija, Maglaj

3.1. Procvat Sarajeva za vrijeme Gazi Husrev-bega
Najslavnije doba povijesti Sarajeva za vrijeme osmanlijske uprave je bilo u periodu
stolovanja Gazi Husrev-bega na dužnosti bosanskog sandžak-bega (1521.-1541.). Ako se
izuzmu vojni pohodi koje je poduzimaoGazi Husrev-beg je sav svoj život posvetio
podizanju i urbanizaciji Sarajeva. Pun plemenite ljubavi za opšte dobro i napredak
povjerenog mu naroda iz kojeg je i sam nikao, on nesebićno žrtvuje svoje ogromno
bogatstvo na izgradnju veleljepnih građevina različite namjene koje tadašnje Sarajevo
pretvaraju u najveći trgovački, zanatski, kulturno-prosvjetni i vojni centar na razmeđu
Istoka i Zapada. Svojim neimarskim poduhvatima stekao je Gazi Husrev-beg
neprocjenljive zasluge za razvitak grada Sarajeva, kulturni napredak muslimana i razvoj
materijalne kulture svih stanovnika ovih krajeva. Znajući da bi njegove zasluge na
bojnom polju sačuvala samo historija i da je jedini trajni hajrat (dobro djelo) ono što se
ponavlja u budućnosti, Husrev-beg je sva svoja nepokretna i pokretna dobra uvakufio24.

3.1.1. Gazi Husrev – beg (1480 – 1541)

Gazi Husrev-beg25 , bošnjački beg u Osmanskom carstvu u prvoj polovini 16. stoljeća.
Bio je sposoban vojni strateg i smatra se najznačajnijim namjesnikom osmanske Bosne.
Rođen je u Serezu u Grčkoj. Otac mu je bio Bošnjak iz Trebinja, dok mu je majka bila
Turkinja i kćerka sultana.

Gazi Husrev-beg je ratovao protiv Mlečana, Mađara i ostatka Bosanskog kraljevstva koje
se bunilo protiv Osmanlijskog carstva. Nakon ratnih uspjeha, Gazi Husrev-beg je
odlukom carskog divana imenovan bosanskim
sandžak-begom. Osim vojnih uspjeha, Gazi
Husrev-beg je imao ogroman uticaj na razvoj
Bosne, naročito grada Sarajeva. Obnovio je
Carevu džamiju i izgradio čuvenu Gazi
Husrev-begovu džamiju, biblioteku, medresu,
sahat-kulu, bolnicu i mnoge druge poznate
zgrade. Gazi Husrev-beg je izgubio život u
bici u Crnoj Gori 1541. godine. Njegovo tijelo
je prenešeno u Sarajevo i sahranjeno u haremu
njegove džamije. Iznad vrata na turbetu piše:
"Neka svaki dan milost Božija i blagoslov na
njeg pada."

Crtež Gazi Husrev-bega, najznačajnijeg namjesnika osmanske Bosne (slika br.20)

24
Uvakufljenjem se čovjek svojom voljom odriče svoga imetka i zavještava ga za opću dobrobit i za sva
vremena. Uvakufljenjem se imetak stavlja van svakog prometa koji ga može skrnaviti. Tako je Gazi
Husrev-beg za izdržavanje svojih hajrata uvakufio silan imetak u Bosni i Rumeliji.
(B. Zlatar, Zlatno doba Sarajeva (XVI stoljeće), Sarajevo, 1996. godina)
25
M. Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998.
3.1.2. Gazi Husrev–begova ili Begova džamija

Ova velika i lijepa džamija predstavlja jedno od najljepših djela orijentalne arhitekture u
Bosni i Hercegovini. Džamija je sa svih strana opkoljena uskim uličicama stare čaršije, sa
desetinama i stotinama dućana, tako da ju je odatle nemoguče sagledati u njenoj punoj
ljepoti i veličini. Međutim, kada se uđe u njeno prostrano dvorište, sve se izmijeni. Pred
očima se ukaže impozantna građevina, puna mira, skladne ljepote i veličine. Ovo je ne
samo največa džamija koja je uopće građena u našim krajevima već i remek-djelo
arhitekture osmanlijskog vremena. Graditelj ove džamije je mimar (glavni arhitekta)
Turskog carstva, Adžem Esir Ali26, Perzijanac iz Tabriza koji je bio zarobljen u Tursko-
perzijskom ratu, a kasnije, sve do svoje smrti (1538. godine) obavljao dužnost glavnog
arhitekte u Carigradu. Uz Mimara Hajrudina, starijeg, bio je jedan od vodečih kreatora
takozvane ranocarigradske arhitektonske škole, a ova je džamija jedno od najvrijednijih
ostvarenja te škole izvan samog Carigrada.

Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, najljjepše djelo orijentalne arhitektura u Bosni

i Hercegovini (slika br. 21)
26
Ovaj veliki dobrotvor, izgradio je i najduži vodovod oko sedam kilometara dug, od vrela Crnila u selu
Donje Biosko do Begove džamije pa i dalje do Ferhadije i Tašlihana.
(N. Koštović, Sarajevo između dobrotvorstva i zla, Sarajevo, 1995.)
3.1.2.1. Karakteristike Gazi Husrev-begove džamije

Gazi Husrev-begova, ili u

narodu poznata kao
Begova džamija, po
svojoj konstrukciji,
obliku i dimenzijama,
predstavlja djelo od
posebnog interesa za
izučavanje osmanskog
graditeljstva u našim
krajevima. Džamija ima
složeno arhitektonsko
rješenje.

Gazi Husrev-begova
džamija u Sarajevu
nastala je u školi mimar
Hajruddina, Sinanovog
prethodnika, koji je prije
Sinana davao pečat i ton
ranoj arhitekturi
klasičnog stila u
Carigradu. Sarajevska
tzv. Begova džamija
spada u najvrijednija
ostvarenja ranog
klasičnog stila u
osmanskoj arhitekturi,
što znači da njen značaj
prevazilazi i Bosnu i
Balkan, gdje važi
svakako za najveće i
najljepše ostvarenje
osmanskog graditeljstva
uopće. Ovo je rijedak i
jedinstven objekat u
našim krajevima koji pored izuzento lijepe glavne kupole značajnog raspona sadrži i
bočne lađe sa kupolama i polukupolama, kao i veliki trijem sa nizom manjih kupola.
(slika br.22)
Frontalnim dijelom džamije dominiraju teški, mramorni stupovi na koje se oslanjaju
lukovi džamijskog trijema. Oni dijele trijem na pet kvadratnih polja, od kojih je svako
presvođeno kubetom. Glavni ulaz u džamiju je vanredno dekorisan krasno stilizovanim
arabeskama, ornamentikom, pozlatom i mramorom.

Nad glavnim ulazom u džamiju nalazi se kamena

ploča, veličine 120 x 60 cm, na kojoj je uklesan natpis
u stihovima na arapskom jeziku. Natpis je smješten u
šest elipsastih polja oivičenih sa strana i kroz sredinu
arabeskama. Zahvaljujući odnosu širine prema visini,
njen je graditelj uspio da postigne impresivan dojam
prostornosti, dok sretno rješenje osvjetljenja pojačava
taj dojam. Središnji džamijski prostor, u temeljnim je
linijama jednostavna građevna figura sa 13 m širine i
istom tolikom dužinom, koja se u vertikalnom profilu
razvija do savršenosti. Ovaj središnji prostor je
presvođen kubetom visokim 26 metara. Središnji
prostor se naprijed nastavlja na drugi napola manji,
iste širine, presvođen lukom visine 16 metara. Ovaj
prostor je pokriven polukubetom27.

Ulazna vrata Gazi Husrev-begove džamije, (slika br. 23)

U vrhu džamije, tačno na sredini čeonog zida, u crvenoj mramornoj plohi nalazi se
prekrasno dekorisani
mihrab, mjesto iz koga
imam predvodi vjernike
u zajedničkom namazu
(molitvi). Desno od
mihraba je mimber
(propovjedaonica),
podignuta od sedam
vrsta mramora, odakle
se petkom i na vjerske
praznike (Bajrame i sl.)
drže svečane hutbe
(propovjedi).

Enterijer Gazi Husrev-begove džamije (slika br. 24)

27
Prije Gazi Husrev – begove džamije u Bosni i Hercegovini sagrađene su samo tri džamije s kubetom
(potkupolne): džamija Mustafe – bega Skenderpašića u Sarajevu (1517) na Skenderiji, Muslihudina
Čekrkčije u Sarajevu uvrh Baščaršije (1526) koja je jedina od sve prostale tri sačuvana i Sinan – Čauša
džamija u Livnu iz 1529. godine, također porušena. Značaj ovih džamija, iako prostorno ne velikih, je u
tome što su to prvi sakralni objekti kod nas presvođeni kubetom (kupolom) umjesto dotadašnjih drvenih
stropnih konstrukcija i upravo je u tome veliki graditeljski napredak.
(N. Koštović, Sarajevo između dobrotvorstva i zla, Sarajevo, 1995. godina)
 Lijevo od mihraba
se nalaze još dva
ćursa (manje
propovjedaonice).
Lijevo od ulaznih
vrata je maksura,
ograđeni prostor za
uzvanike koji
prisustvuju
svečanostima, a ne
učestvuju u
namazu.

Karakteristika unutrašnjosti džamije je prekrasna stalaktitna dekoracija u uglovima

ispod kubeta i u samom mihrabu, te ornamentika i kaligrafija svih zidova. (slika br. 25)

Izvanredno rješenje osvjetljenja džamije sa 51 prozorom od kojih su 12 donjih

pravougaonog oblika, a svi ostali imaju završetak u obliku prelomljenog luka, što daje
utisak večeg prostora. Na
zidu lijevo od glavnog
ulaza je levha (uramljeni
citat iz Kur'ana). Ova
levha je preko 120 godina
stara, ispisana pozlacenim
slovima, a natpis na levhi
je credo Islama i u
prijevodu znaci: »Nema
božanstva osim Jednog
Boga, a Muhammed je
Božiji Poslanik!«

Unutrašnjost džamije je dekorisana kaligrafski ispisanim citatima iz Kur'ana

(slika br. 26)

Današnja dekoracija džamije je potpuno nova i urađena je u toku 2001/02. godine

ostvarujući tip i kolorit ornamenata u saglasnosti sa originalnim stilom orijentalne
arhitekture.
3.2. Careva džamija u Sarajevu
Careva džamija je jedna od prvih džamija izgrađenih u Bosni i Hercegovini i prva u
Sarajevu. Izgrađena je 1462. godine a njenu izgradnju je finansirao i omogućio osnivač
grada Sarajeva Isa Beg Isaković. Međutim ova džamija je izgorjela 1480. u velikom
požaru. Na istom mjestu se ponovo gradi džamija (po mišljenju jednih iz temelja, a po
mišljenju drugih samo kupola džamije je bila izgorjela, tako da je samo ona ponovo
rađena) i u današnjem obliku izgrađena je 1566. godine, a njenu gradnju finansirao je
Sulejman Veličanstveni. U to doba glavni arhitekta Carevine bio je mimar Sinan i smatra
se da je gradnju ove
džamije realizovao jedan
od njegovih učenika ili
saradnika.To je centralni
tip džamije sa trostranim
trijemom. Pošto je
džamija u doba molitve
(naročito petkom) morala
primiti veliki broj
vjernika, ostavljeni su
trijemovi sa sve tri strane.

Careva džamija, prva

džamija izgrađena u Sarajevu 1462. godine, izgradnju je finansirao Isa-beg Ishaković
(slika br. 26)

Centralna kupola džamije ima oblik polukruga u presjeku, tipično za klasični period
osmanske arhitekture, a smatra se da je stara kupola eliptičnog presjeka izgorjela u
požaru 1480.godine. Tokom konzervatorskih radova krajem prošlog vijeka (1980-te ili
1990-te) otkrivena su i parcijalno restauirana četiri sloja zidne dekoracije, i to iz XVI,
XVIII i početka XIX vijeka. Osmougaona munara, čije je šerefe pokriveno stalaktitima,
predstavlja jednu od najljepših starih munara u Bosni i Hercegovini.

Vrijedni nadgrobni, spomenici nastali u razdoblju od XV do XIX vijeka, nalaze se u

groblju iza džamije. Za par arhaičnih nišana iza mihraba pretpostavlja se da označavaju
grob osnivača Sarajeva Isa-bega Isakovića.
Godine 1912. arhitekta Karl Paržik28 je, poštujući modul, a koristeći elemente koji su
viđani u izgradnji bosanskih kuća, projektovao zgradu Ulema medžlisa i uspješno je
ukomponovao u cjelinu sa Carevom džamijom.

3.3. Ferhat – pašina ili Ferhadija džamija u Banjoj Luci

Ferhat-pašina ili bolje znana kao Ferhadija džamija je bila centralni objekat u
Banjaluci. Izgrađena je 1579. godine u klasičnom otomanskom stilu i predstavlja jedno
od najuspješnijih arhitektonskih ostvarenja bosanske arhitekture 16. vijeka. Njen
arhitekta je nepoznat ali je poznato da je bio učenik otomanskog arhitekte Mimara
Sinana. Izgradnju džamije je finansirao Ferhat-paša Sokolović bosanski sandžak beg. U
kompleksu Ferhadije su se također nalazila
i 3 turbeta: Ferhat-paše, njegove unuke
Safikadune i njegovih bajraktara. Kasnije
je kompleks dopunjen sa sahat-kulom
izgrađenom nedaleko od Ferhadije.
Džamija je bila 18 m široka, 14 m
dugačka, a vrh kupole je bio 18m visok.
Munara je bila 43m visoka. Ferhadija je
uvrštena u kulturnu baštinu Bosne i
Hercegovine 1950. godine, a kasnije je
bila uvrštena na listi spomenika svjetske
baštine pri UNESCO-u (nulta kategorija
kulturnog spomenika).

Ferhat-pašina džamija, najljepša džamija u Banjoj Luci (slika br. 27)

3.3.1.Rušenje

Džamija je djelomično bila uništena

ekplozivom detoniranim 7. maja 1993.
godine od strane nepoznatih srpskih
nacionalista potpomaganih od vlasti
Republike Srpske, kao dio sprovođenja
politike etničkog čiščenja Bošnjaka.
Nakon prvog rušenja, vlasti Republike

28
Arhitekt Karlo Paržik, rođen je u selu Jičin, u Češkoj 1857. godine, a umro u Sarajevu, 16. juna 1942.
godine. Završio je akademiju likovnih umjetnosti, te arhitekturu i građevinarstvo. U Sarajevo je došao sa 26
godina, gdje je djelovao gotovo 60 godina. Zalagao se za očuvanje historijskog dijela grada i predlagao
izgradnju novih dijelova grada od Koševa prema Sarajevskom Polju. Zgrada Zemaljskog muzeja je
najznačajnije djelo arhitekte Karla Paržika.
Srpske su organizovale potpuno rušenje i čišćenje terena na kojem se nalazio cjelokupni
kompleks džamije.

Ferhadija džamija 1993. godine, sručena od strane četnika (slika br. 28)

Ostaci ruševina su odvezeni na gradsku deponiju. Kratko nakon rušenja Ferhadije srušena
je i obližnja sahat-kula. Ferhadija je bila jedna od 16 džamija srušenih u Banjaluci tokom
agresije na RBiH od 1992. do 1995. godine. Dan rušenja Ferhadije - 7. maj je u Bosni i
Hercegovini proglašen kao zvanični Dan džamija.

3.3.2. Restauracija

Islamska zajednica Banjaluke je 2001. godine dobila urbanističku saglasnost za ponovnu

izgradnju džamije. Ipak pri polaganju kamena temeljca 7. maja 2001. godine došlo je do
nereda i protesta od strane srpskih nacionalista. 4000 protestanata je kamenovalo i tuklo
300 Bošnjaka koji su prisustvovali ceremoniji postavljanja kamena temeljca. Mnogi su sa
povredama primljeni u banjalučku bolnicu, a jedan Bošnjak je nakon povreda preminuo
26. maja 2001. Ceremonija je kasnije obavljena u tajnosti i pod velikim osiguranjem.
Rekonstrukcija džamije je i dalje kontraverzna tema u Banjaluci zbog svoje prominentne
lokacije u gradu, a rekonstrukcija je dalje otežana zbog problematike njene autentične
rekostrukcije. Preliminarne studije o autentičnoj rekonstrukciji džamije je pripremio
Arhitektonski fakultet u Sarajevu.

Rekonstrukcija Ferhadije na ljeto 2007. godine (slika br. 29)

3.4. Arnaudija džamija u Banjoj Luci

Arnaudija džamija (Hasana Tefterdara džamija) je bila jedna od zadnjih 15 džamija u

Banjoj Luci do 1993. godine. Jedan od potpisnika Ferhad-pašine vakufname, ministar
finansija Bosanskog pašaluka - defterdar Hasan
efendija podigao je 1595. godine lijepu
monumentalnu kupolnu džamiju poznatu pod
imenom Arnaudija ili Defterdardija, koja je bila
situirana u Donjem Šeheru u Banja Luci, nedaleko
od Ferhadije džamije. Izgrađena u klasičnom
Otomanskom stilu, uz Ferhadija džamiju
predstavljala je primarni dio prvobitnog urbanog
centra Starog grada ili Donjeg Šehera Banjaluke.
Bila je izgrađena kao drugi kraj Banjalučke
zanatske transverzale sa Ferhadijom na suprotnom
kraju ulice. Uvrštena je na listu spomenika
svjetske baštine pri UNESCO-u (nulta kategorija
kulturnog spomenika).

Arnaudija džamija pripadala je svojim stilskim i

tipološkim karakteristikama grupi jednoprostornih
džamija sa kupolom i tri kupolice.

Arnaudija džamija, među prvim džamijama sagrađenim u Banjoj Luci (slika br. 30)

Stara česma (nasuprot munarici) iz koje već godinama voda ne teče, na ulazu u džamijsko
dvorište, nije služila samo vjernicima već i žiteljima cijele mahale. Unutrašnjost džamije
je bila vrlo lijepo i bogato dekorisana. Krunski dio mihraba bio
je vrlo sličan onome u Ferhadiji i Aladža džamiji 29 u Foči. U
turbetu su bila dva drvena sarkofaga prekrivena zelenom
čohom.

29
Aladža džamija (Šarena džamija, džamija Hasana Nezira) je izgrađena 1549. godine u Foči te je spadala
u kategoriju većih džamija i prva je džamija u Bosni i Hercegovini izgrađena u klasičnom osmanskom stilu.
Gradio ju je bliski saradnik Mimar Sinana i njena najveća vrijednost je što su sve kasnije džamije građene
oslanjajući se na ideju Aladža džamije. Aladža je uvrštena u kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine i na listu
spomenika svjetske baštine pri UNESCO-u.
(Z. Kajmaković, Konzervatorsko-restauratorski radovi na ornamentima Aladže džamije u Foči, Naše
starine VII, Sarajevo, 1960.)
Aladža džamija u Foči predstavljala je jedno od najznačajnijih graditeljskih ostvarenja i
bila je jedan od najbolje proporcioniranih objekata, objekat koji je imao izvorno
sačuvane unutarnje dekoracije, kojem se od početka pripisivala izuzetno velika
simbolička vrijednost. (slika br. 31)

3.4.1. Rušenje

Tokom agresije bila je više puta skrnavljena. Arnaudija džamija zajedno sa turbetom i
vitkom kamenom munarom uz njega porušena je u noći između 6. i 7. maja 1993. godine,
iste noći kada je porušena i najpoznatija banjalučka džamija Ferhadija, a potom su joj
ostaci razvezeni na razna mjesta izvan grada. Rušenje Arnaudije još uvijek nije zvanično
istraženo ali je sigurno da je rušenje počinila još uvijek neotkrivena grupa nacionalista
kao dio politike etničkog čišćenja Republike srpske.

3.4.2. Rekonstrukcija

U junu 2003. godine počela je i odrađena je obnova kompleksa Arnaudija džamije što je
podrazumijevalo čišćenje terena, radove na obezbjeđenju gradilišta, infrastrukture, te
početak zidanja kamenog zida i saniranje postojećeg. Također je obnovljena stara
džamijska česma i kapija. .U drugoj fazi predviđeno je da se izgradi sama džamija i turbe,
koje se nalazilo uz munaru. Za izgradnju ovog objekta, čiji će izgled biti identičan
starom, dobijena je potrebna urbanistička saglasnost i sva druga dokumentacija.

3.6. Karađozbegova džamija u Mostaru

Karađozbegova džamija30 je najveća i jedna od najljepših džamija Hercegovine. Nalazi

se u Mostaru, u Ulici braće Fejića. Izgrađena je 1557-1558., prema nacrtima slavnog
osmanlijskog arhitekte Sinana. Nadzornik i glavni donator radova bio je mostarski
mecena Mehmed-beg Karađoz, sinovac tadašnjeg hercegovačkog vezira Rustema, koji je
uz džamiju izgradio i
medresu, vjersku školu,
kao i druge objekte u
Mostaru. Karađozbegova
džamija je pretrpila velika
i teška oštećenja tokom
dvostruke agresije na
Mostar i Bosnu i
Hercegovinu, ali je tokom
restauracije Starog mosta
i starog jezgra grada
Mostara 2002-2004.
obnovljena i otvorena u
julu mjesecu 2004.
godine.

30
R. Michel, Mostar 1908., Sarajevo, 2006.
 Najljepša džamija u Hercegovini, Karađoz-begova džamija u Mostaru (slika br. 32)

4. C R K V E

4.1. CRKVE BRVNARE

Pored džamija i ostale sakralne arhitekture kada je riječ o sakralnoj arhitekturi

orijentalnog stila za proučavanje su važne i crkve od drveta, takozvane crkve brvnare, jer
odražavaju bosanski način gradnje i imaju dosta toga zajedničkog sa džamijama. O
arhitrktonskim karakteristikama bosanskih crkava od drveta saznajemo iz studije Petr
Momirovića.31 Dosta sličnosti imaju i drvene crkve u Srbiji, koje je obradio Dabroslav
Pavlović u svojoj iscrpnoj studiji.32

Govoreći o Bosni Momirović pretpostavlja da je u srednjem vijeku po ovim oblastima

bilo crkava, najviše drvenih, pa se zato nije očuvala nijedna. Poznate drvene crkve u
Bosni potiču iz XVIII i XIX stoljeća. Mnogo crkava izgrađeno je nakon austrijske
okupacije, ali se uočava degradacija i opadanje. Očuvano je oko tridesetak objekata, a po
jednom popisu iz 1911. godine, samo u banjalučko – bihaćkoj eparhiji bilo je 83 drvena
hrama i kapele.33

31
P. Momirović, Dve drevne crkve u Bosanskoj krajini, Sarajevo, 1953.
U prvom redu su obrađene crkve u Malom Blapku i Jeličkoj kao predstavnici dva osnovna tipa drvenih
crkava u Bosni kao i drvene crkve u okolini Banja Luke, Prijedora i Prnjavora.
32
D. Pavlović, Crkve brvnare u Srbiji, Beograd, 1962.
33
Redžić, Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini, Sarajevo, 1983.
 Crkave brvnare, pružaju uvid u raznovrsnost oblika, njihov historijski razvoj,
inventivnostim u prilagođavanju prirodnim, političkim i drugim društvenim prilikama.
(slika br. 33, 34)

Prema načinu gradnje i opštim arhitektonskim karakteristikama, razlikujemo dva tipa

drvenih crkava:

1. Prvi tip obuhvaća starije iz XVIII stoljeća, kao što su crkva u Malom Blašku,
hram u Šljivnu, Javorima, Romanovcima i Kolima. 34 To su manje građevine
jednostavnije izrade i dekoracije, sa parvougaonom osnovom i unutrašnjim
prostorom koji je otvoren prema krovu. Unutrašnji prostor je podijeljen na tri
dijela – oltar, naos i pritvor, iznad koga je redovno hor. Širina crkve je oko 4m, a
dužina 7 – 9m. Ove crkve predstavljaju rad skromnog narodnog majstora. Po
načinu gradnje i obradi materijala slične su običnoj seoskoj kući. Zidovi su male
visine ( niži od visine čovjeka) sa malim otvorima, obično na zapadnoj strani
krovoi su jako visoki i veoma strmi, pokriveni hrastovim daščicama,
2. Drugi tip obuhvata crkve XIX stoljeća, koje su djela razvijenog zanastva
majstora. Ovom tipu pripadaju crkve u selima Jelička, Rakelići, Busnovi i
Marička kod Prijedora. To su crkve većih dimenzija, širine 5 – 10m i dužine 10 –
16m. Unutrašnjost može biti podijeljena na tri dijela kao i kod prvog tipa. U tom
slučaju u zapadnom dijelu naosa postavljaju drvene stepenice i hor u vidu galerije.
Tavanica je djelimično ravna, svod može biti cijelom dužinom crkve.

Kod ovih crkava poklanja se veća

pažnja ukrašavanju pojedinih
dijelova. Naročito se ukrašavaju
unutrašnje pregrade sa lukovima,
dovratnici i vrata. Ukrašavanje je
izvedeno rezbarijom, bojom,
letvicama od mekog drveta i
ukrasnim ekserima.

Izgled vrata na crkvama

brvnarama, oblik lukova na
pregradama i vratima često je
islamski – prelomljen ili vitičast.
(slika br. 35)

Uporedimo li ove crkve sa džamijama u Bosni, naći ćemo da imaju zajedničkih

elemenata. Tehnika izvođenja temelja od drvenih greda, zatim dva načina izvođenja
zidova od dugačkih brvana, kao i konstrukcija krovova je ista, a sve je preuzeto iz

34
M. Fočo, Crkve brvnare neobjavljen rad
domaće tradicije gradnje drvetom. Razlika je jedino u tome što se kod drvenih džamija u
Bosni kao pokrov primjenjuje sami šindra, akod crkava sitni drveni klis.
Navedene sličnosti se mogu objasniti djelovanjem domaćih majstora. Jednostavne crkve
bez ukrasa, koje su građene do XIX stoljeća, grade drvodjelje iz naroda, pa se i one i po
tlocrtnom rješenju i skromnoj dekoraciji vežu za seosku kuću.

Primjeri džamija i crkava od drveta predstavljaju produženje srednjovjekovne tradicije

uptrebe drveta u Bosni. Ishodište primjene drveta je stara kua brvnara sa visokim krovom
i pokrovom od drveta. U početku ona je jednostavna, jednoprostorna, a zatim se razvija o
po horizontali i po vertikali. Na isti način grade se i svi ostali objekti, kao što su štale,
ambari, vodenice, crkve i gornji dijelovi tvrđava. Široka primjena drveta produžava se i u
osmanskom periodu, s tim što se proširuje na bodruk konstrukciju, veliku primjenu
trijemova i gradnju džamija od drveta. Tu leži objašnjenje za gradnju džamija od drveta,
te masovnu gradnju džamija sa drvenom munarom.

 4.2. Najstarija crkva u Bosni i Hercegovini – Stara vareška crkva

Stara vareška crkva ili, kako je zovu Varešani, mala crkva, posvećena svetom Mihovilu,
postoji na ovom mjestu od 16. stoljeća. Prema predanju, bez sigurnih dokaza, ona je
ovdje bila podignuta još u predtursko vrijeme. U velikim požarima koji su izbili u
posljednjem deceniju 17. stoljeća, u kojima su stradale čitave četvrti Vareša, izgorjela je i
crkva. Uskoro je podignuta nova kojoj je 1716. godine sultan Ahmed III. svojim
fermanom dozvolio da se postavi krov. Današnja stara crkva iz temelja je obnovljena
1819, o čemu govori natpis u kamenoj ploći kod ulaznih vrata. Kompletan objekt
konzervatorski je restauriran 1990/91. O prvobitnoj crkvi koja je krajem 17. st. izgorjela,
zabilježeno je u izvještaju biskupa Olovčića koji je posjetio crkvu 1673. godine da ima
"jedan oltar potpuno opremljen, sa svim svojim nužnim". Od tog oltara ostaje sačuvan
samo barokni kožni
antipendij sa slikom sv.
Mihovila u sredini, oslikan
u 17. st. koji se čuva u
Sarajevu.
 Ovo je najstariji spomenik katoličke crkve u Bosni i jedini sačuvan iz turskog perioda.
(slika br. 36)

Od 1995. godine stara vareška crkva postaje i galerija darovanih slika gdje je u stalnoj
postavci izloženo oko pedeset slika od 40 različitih autora. Posljednjih godina mala crkva
je najljepša pozornica malih kulturnih događanja u Varešu.

4.3. Saborna crkva u Sarajevu

Saborna crkva u Sarajevu jedan je od najvećih pravoslavnih hramova na Balkanu. Crkva
se nalazi se u samom centru grada, pored Ekonomskog fakulteta, sa desne strane rijeke
Miljacke. Saborna crkva u Sarajevu posvećena je rođenju Presvete Bogorodice.

Današnji izgled crkve malo se razlikuje od prvobitnog. Saborna crkva je građena od

kamena. U osnovi je trobrodna bazilka kombinovana sa upisanim krstom i ima pet
kupola. Crkva je duga 37 m, široka 22.5 m. Visina zidova je 15.5 m, srednje kupole 34 m,
a malih 20 m. Prvobitno je bila prekrivena olovnim krovom, ali su u vrijeme Prvog
svjetskog rata Austrijanci skinuli olovo, uključujući zvona i pokrili crkvu limom. Nakon
toga je 1921. godine izvršena prva rekonstrukcija kada je u crkvu uvedena električna
energija i kada su postavljena nova zvona težine 2.800 kg, 1.600 kg i 750 kg, te bakarni
krov. Urađena je i unutranja adaptacija objekta.

1873. arhimandrit Sava Kostanović je iz Rusije donio ikone za ikonostas koje se i danas
nalaze u crkvi. Oltar, kao i prostor ispred njega je uzdignut u odnosu na ostatak crkve za
tri stepenika. Uz zidove crkve nalaze se drvene stolice. Na oltaru se nalaze tri kubeta, a u
ostatku crkve su još pet, većih. Uz
desni stub smješten je pozlaćeni tron
za mitropolita.

Unutrašnji zidovi ukrašeni su je

ornamentalnom slikanom
dekoracijom. Lukovi, svodovi i apsida
crkve takođe su ukrašeni
ornamentikom.
 Saborna crkva u Sarajevo, jedana je od najvećih pravoslavnih hramova na Balkanu,
izgrađena 1974. godine (slika br.37)

4.4. Franjevačka crkva i samostan Gorica u Livnu35

4.4.1. Franjevačka crkva u Livnu

U osmansko vrijeme kršćanima nije bilo

dopušteno graditi ni najskromnije vjerske zgrade.
Tek polovicom 19. stoljeća i osmanska je vlast bila
prisiljena olabaviti to svoje držanje i napokon
dopustiti da i kršćani mogu podići koju crkvu. Plan
za crkvu napravio je splitski graditelj Franjo
Moise. Pola stoljeća poslije njega, taj njegov plan
bitno je nadopunio ugledni hrvatski arhitekt Josip
pl. Vancaš, čije je djelo i sarajevska katedrala.

Franjevačka crkva u Livnu prva i najveća crkva

koja je izgrađena za turske vladavine na našim
prostorima. (slika br. 38)

Gradnja crkve je započeta postavljanjem temeljnog

kamena 1854. godine a zgrada je došla pod krov pet godina poslije 1859. godine. Najveće
graditeljsko obogaćenje crkve bio je
južni zvonik, izgrađen 1887-1888. g. i
veliko zvono (teško 1024 kg). Nakon
toga obavljena je posveta crkve 1891.
g. Napokon 1903. g. odlučeno je crkvi
dati njezin konačni oblik. Crkva je 28.
oktobra 1906. g. svečano otvorena i
predata na upotrebu.

35
Narodna predaja o Gorici:"Mnogi su u to vrime išli kod turskih vladara izmolit dozvolu za gradnju
crkve. Svi su bili ismijavani; vraćali su se bez uspjeha. Turci su strogo zabranjivali graditi i najskromniju
crkvicu. Naročito su im smetala crkvena zvona; "da ne bi budila narod rano jutri." Tako se zaputi Sultanu
u Carigrad (Istanbul) i fra Lovro Karaula. Ko i ostale, ismijavaše ga na dvoru. Pošto je fra Lovro bio
posebno uporan Sultan se odluči š njime još više poigrat. I dadne Sultan fra Lovri ferman (odobrenje) na
kome je stajalo da, kad već oće makar malu crkvicu, smi napravit crkvu kolika je volunjska (volovska) koža
i stavit zvono, ali ono malo, što se š njime zvoni kod pričesti. Ali po povratku u Livno fra Lovro se zgodno
siti, isiče volovsku kožu u oputu (tanku nit), i opaše pozamašan prostor š njom. Na to se odma skupe turci.
Kad su tili zabranit gradnju fra Lovro im pokaza defter. Pisalo je da se smi gradit crkva kolika je
volunjska koža i da se na nju smi stavit zvono. Sultanova se naredba morala poštivat i jedan turčin prvi uze
kramp i poče kopat temelj."
 Enterijer Franjevačke crkve, zidne i stropne dekoracije (slika br. 39)

4.4.2. Samostan Gorica u Livnu

Gradnja Samostana je započela zajedno s gradnjom crkve g. 1854. Najprije je podignut

zapadni dio, onaj koji gleda prema gradu. Useljen je 1858. g. Nakon pet godina (1863.)
podigli su prizemlje južnog dijela a nešto kasnije i njegov sprat. Treća, istočna strana
zgrade ostala je dugo neizgrađena: na njezinu mjestu su bile neugledne gospodarske
zgradice. Od 1984-1985. g. izgrađen je i taj, istočni, dio, prema nacrtu arhitekta Zlatka
Ugljena. Uz osnovnu zadaću - da bude boravište redovničke zajednice - samostan je
imao i različite prateće funkcije. U vrijeme turske vladavine, jedno se vrijeme u
samostanu držala i nastava za osnovnoškolce, zatim u periodu od 1889. do 1909. tu je
bila smještena i škola za bogoslove (buduće svećenike). Tridesetih godina dvadesetog
stoljeća tu je bio i novicijat za pripravnike Franjevačkog reda. Od devedesetih godina
prošlog stoljeća ponovno je vraćen novicijat na Goricu.

Samostan Gorica u Livne, gradnja samostana početa je iste godine kada i gradnja
Franjevačke crkve (slika br. 40)

Samostan na Gorici raspolaže sa značajnim kulturnim blagom, koje je od osobite važnosti

za ovaj kraj, ali i općenito za Bosnu i za hrvatski narod. To je blago smješteno u više
zbirki: arheološkoj, etnografskoj i sakralnoj, zatim u knjižnici i galeriji slika, koja u
najvećoj mjeri predstavlja slikarstvo Gabrijela Jurkića, koji je u ovom samostanu proveo
posljednjih dvadesetak godina svog života.

5. M E D R E S E
Medrese su škole u kojima se sticala srednja i viša naobrazba. Lako je zaključiti da su se
one razvile iz džamija. Ne zna se tačno da li je prva medresa bila u gradu Nejsabura ili
Bagdatu. '' Sigurno je samo to, da je prvu medresu u tom posljednjem mjestu osnovao
1065. godine Nizamul - Mulk, vezir seldžučkih sultana Alp Arslana i Melik Šaha, i da je
Nizamul – Mulk prvi uveo plaće nastavnicima i stipendije. Ta njegova medresa, koja se
po njemu prozvala Nizamija 36, gradio je godine 1065. do 22.IX.1607. arhitekti Ebu Seid
Safi, a za njezino uzdržavanje je uvakufio dućane oko nje i druge nekretnine, koje su
donosile godišnji prihod oko 60 000 ondanašnjih zlatnih dinara (dukata).''

Od džamije je medresa na početku razlikovala samo po tome što je imala prostorije za

smještanje učenika (internat). Medrese novijeg tipa su se odlikovale po tome što su se
odvojile od džamije ali su ipak smještene u njenu blizinu, prostorije im se nižu u dva ili
četiri trakta i to uglavnom oko manjeg ili većeg dvorišta koji je imao šadrvan na sredini.
Dvorište je uvijek bilo odvojeno od vanjskog svijeta sa sve četiri strane, popločeno je
kamenom i opasano je bar sa dvije strane trijemom ili arkadama. U obično jedan ili dva
duža trakta su smještene sobe za po jednog ili dvojicu sučelice, a slučalice glavnom ulazu
je zajednička predavaonica ili dershana u kojoj slušači sjede na tlima i prave halku ili
krug oko predavača. Sultan Orhan je 1360. godine osnovao prvu medresu toga
samostalnog tipa kod Osmanlija. U 15. i 16. stoljeću izgrađene su u Carigradu medrese
sultana Fatiha i one sultana Sulejmana, zvane Medarisi–seman (osam mederesa kao osam
viših i nižih odjeljenja), i te se i danas smatraju najznamenitijim i u građevnom smislu
najimpozantnijim na čitavom prostoru bivše turske carevine.

Prva medresa na prostoru bivše Jugoslavije nastala je u Skoplju na Vardaru. Osnovao ju

je krajški vojvoda i sultanov namjesnik u Skoplju Gazi Ishak-beg 1445. godine i svojom
zakladnicom od te godine odredio beriva predavaču (muderisu) i stipendije učenicima od
prihoda velikog broja nekretnina što je ih u tu i u druge svrhe uvakufio.'' Bosanski
namjesnik Ferizbeg je između 1505. i 1512. sagradio prvu poznatu medresu u Bosni.
Pošto je ona 1697. godine propala u požaru ne zna se od kakve je građe bila.
Nalazila je se visoko u brdu i danas na nju sjeća naziv tamošnje četvrti Medrese. Druga
poznata i danas uopće najstarija medresa u BiH, sagrađena je 1537. godine od
ondanašnjeg bosanskog namjesnika Gazi Husrev-bega u Sarajevu.
Za vrijeme turske vladavine sagrađeno ih je u četrdeset i sedam mjesta nešto više od
sedamdeset. Do danas su se tek dvije očuvale od starijeg doba kao odlični predstavnici te
vrste spomenika na ovome tlu. Jedna je Gazi Husrev-begova u Sarajevu, a druga je
Šišman Ibrahim–pašina u Počitelju na Neretvi37.

36
Najpoznatija od svih svoga vremena je Medresa Nizamija koju je izgradio Nizamul-mulk, mudri veliki
vezir seldžučkih sultana Alep Arslana i  Melikšaha. 
(M. Hamidullah, Uvod u islam, Sarajevo, 1989.)
37
Ibrahim-pašina medresa u okviru koje je djelovala i biblioteka, veoma je važna kulturno-prosvjetna
ustanova iz osmanskog perioda. (M. Hamidullah, Uvod u islam, Sarajevo, 1989.)
5.1. Gazi Husrev–begova medresa sagrađena 1537. godine

Gazi Husrev-begova medresa na početku nazivala Seldžukija po Seldžuki osnivačevoj

majci, a kasnije se zove Kuršumlja po olovu kojim je pokrivena, građena je četiri trakta i
od kamena tesanca. Podignuta je u neposrednoj blizini Gazi Husrev-begove džamije ima
dispoziciju kao i sve medrese osmanskog perioda. Ova medresa od svog nastanka pa kroz
čitav turski period razlikovala se od svih ostalih u Sarajevu jer je osnivač Gazi Husrev-
beg odredio da ona po onome što će se u njoj izučavati mora imati status visoke škole, a
to znači prve fakultetske institucije u našim krajevima uopće. Na ovoj medresi su se
izučavale naučne discipline: darul–hadis, katedra za hadis (islamsku tradiciju), tefsir
(tumačenje Kur`ana), ahkjam (šerijetsko pravo), usul (institucije šerijetskog prava), i sve
drugo što traži mjesni običaj.38

U ovo vrijeme poznato je da su svi evropski univerziteti osnivani i razvijali se pod

okrivljem crkve, te da je izučavanje naučnih disciplina u njima bilo sasvim slično, po
Prema tome, Sarajevo je
već u prvoj polovini XVI
stoljeća imalo
univerzitetsku instituciju
ravnu tadašnjim
institucijama u Evrpoi.
Druga je, ipak, stvar što
se ta argumentovana
činjenica zanemaruje.
Sve što je stvoreno pod
uticajem Turaka nema
vrijednosti i samo zbog
toga se u ovom gradu ne
uzima 1537. kao godina
osnivanja Sarajevskog
univerziteta.

Husrev-begova medresa kroz stoljeća je nosila tri imena: Seldžukija, Kuršumlija,

Gazijina (slika br.41)

U tri trakta su posve jednake kvadratične sobe presvedene

kupolama u četvrtom koji se nalazio u dnu zgrade sučelice je
prostrana dershana. Visoki dimnjaci, koji su izvučeni iz
svake sobe sa šiljatim završecima, čine je posebno
arhitektonski vrijednom. (slika br.42)

38
Kur`an, Prijevod Enes Karić, Sarajevo, 1995.
5.2. Karađozbegova medresa39

Mostar je nekada imao ukupno 11 medresa koje su predstavljale visokoobrazovne

institucije toga vremena. Najstarija i najpoznatija među njima jeste Karađoz-begova
medresa (KBM). Njen osnivač je Mehmed (Muhamed) beg Zaim, sin Seadetov, koji je
bio porijeklom iz naselja Potoci, Bijelo Polje, kod Mostara. U gradu Mostaru je poznat
kao Karađoz-beg. Taj epitet, prema predaji, dobio je zbog svoje naočitosti (karađoz-
crnook). Iz njegove vakufname o izgradnji džamije 965. (1557/8.) godine saznajemo da
je bio brat velikog vezira Rustem-paše i hercegovačkog namjesnika Sinan-paše.

5.3. Behram-begova medresa

Behram-begova medresa u Tuzli je najstarija obrazovna institucija u sjeveroistočnoj

Bosni i među najstarijim je
medresama našega
podneblja. Relevantni
historijski izvori navode da
je počela s radom prije 1626.
godine. Zgrada Medrese u
19. stoljeću je sagrađena u
arapsko-maurskom stilu, a
tokom svoje historije je više
puta restaurirana i
dograđivana.

Behram-begova medresa u
Tuzli je najstarija obrazovna
institucija u sjeveroistočnoj
Bosni i medju najstarijim je medresama nasega podneblja. I ovaj objekat je uslijed
slijeganja terenja zauvijek nestao. (slika br. 43)

Prijelomni događaj u radu Medrese je dolazak hafiza Salih-ef. Sivčevića na mjesto

upravitelja 1922. godine koji uvodi značajne reforme.

Pred Drugi svjetski rat Medresa je imala ukupno dvadeset prostorija u kojima se moglo
smjestiti 120 učenika. U nastavi je korišteno preko 100 udžbenika, a izučavalo se 25
nastavnih predmeta. Medresa je radila i tokom rata, ali u veoma teškim uslovima.

39
Karađoz-begova medresa osnovana nešto prije 1557. godine. Izgrađena je u dvorištu istoimene džamije.
Imala je prostorije za smještaj učenika, biblioteku i salu za predavanja. Ispred medrese nalazili su se trijem
i prostrano dvorište. Karađoz-beg je u svrhu njenog izdržavanja zavještao 100 000 dirhema koji će se
iznajmljivati uz kamatnu stopu od 12%. Ta sredstva trošena su za finansiranje učenika i profesora
(muderisa). Muderis je imao platu 20 dirhema dnevno, učenici tri dirhema, a podvornik (ložač) jedan
dirhem dnevno. Podatak pokazuje kolika se pažnja poklanjala nauci i znanju u to doba.
(M. Hadžijahić, M. Traljić, N. Šukrić, Isam i muslimani u BiH, Sarajevo, 1991.)
Zgrada Medrese je srušena 1974. godine. Od cijelog objekta ostala je samo porta (kapija)
koja je restaurirana prvi put 1975. godine, a potom i 1990. i 1997. godine.

Nakon 44 godine prekida, rad Medrese je reaktiviran 1993. godine. Prijemni ispiti su
održani 28. augusta, a nastava je počela 6. oktobra iste godine. Medresa se preselila u
restauriranu zgradu čiji su prostori prilagođeni njenim potrebama. Kompleks Behram-
begove medrese u Tuzli danas se sastoji od školskih, internatskih zgrada i vakufskog
objekta i novoizgrađene džamije. Od 1993. godine u Behram-begovoj medresi neprestano
se ulažu napori za poboljšanje kako prostornih tako i organizacijskih uvjeta za ostvarenje
što kvalitetnijih odgojno-obrazovnih rezultata.

5.4. Elči Ibrahim–pašina medresa

Elči Ibrahim-pašina40 medresa nalazi se u Travniku u središnjem dijelu Bosne i

Hrecegovine predstavlja jedno od veoma značajnih kulturnih bogatstava Bosne i
Hercegovine koje je nastalo
1705. godine (2005. godine
obilježena je tristota godišnjica
postojanja). Elči Ibrahim-pašina
medresa je osnovana daleke
1705. godine, u periodu kada je
Bosna i Hercegovina bila pod
upravom Osmanskog cartsva.
Njen osnivač je Elči Ibrahim-
paša, jedan od vezira koji su
stolovali u Travniku.

U Travniku su nekada postojale tri medrese, a Elči Ibrahim-pašina medresa je najstarija

od njih i jedina koja je do danas preživjela. (slika br.44)

Ibrahim-paša je bio turskog porijekla, vrlo dobar diplomata po čemu je dobio nadimak
elči-mirotvorac, a nadasve dobar vjernik i veliki dobrotvor, koji je u to vrijeme osim
medrese uvakufio još niz objekata vjerskog i privrednog karaktera koji su izdržavali
medresu, ali koji se nisu, osim medrese, na žalost do danas održali.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, po uspostavi komunističke vlasti, medresi je

zabranjen daljnji rad, što je bio slučaj i sa mnogim drugim medresama u Bosni i

40
Vezir na Bosni Elči Ibrahim-paša je u Travniku za svog vezirovanja podigao medresu i uz nju biblioteku
u koju je uvakufio 103 rukopisne knjige. Zanimljiv je tekst pečata, koji je utisnut na svaki rukopis:
"Uvakufio je Elči Ibrahim-paša govoreći: 'Dobra djela odstranjuju zla..."
Hercegovini. Njih je u Bosni i Hercegovini pred Drugi svjetski rat bilo 33, nakon čega je
samo jednoj, Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, bio dozvoljen rad, koja i danas
postoji i radi. Još od odlaska Turaka sa ovih prostora, uspostavom austrougarske vlasti
1878. godine, te uspostavom Kraljevine Jugoslavije, a pogotovu uspostavom
komunističkog režima nakon Drugog svjetskog rata, sistematski se radilo na uništavanju
muslimanskog bića, između ostalog i zatvaranjem medresa, kako muslimani ne bi mogli
sticati vjersko obrazovanje. Tada su u Bosni i Hercegovini zatvorene 32 medrese, koje su
bile centri okupljanja i opismenjavanja muslimanske omladine. Konkretan rad na
ponovnom otvaranju ove medrese datira još od 1990. godine, odmah nakon pada bivšeg
režima, ali se do realizacije te ideje moralo čekati do 1994. godine. U tom periodu su
vršene pripreme za ponovno otvaranje.

Zgrada medrese iz 1705. godine srušena je 1892. godine prilikom izgradnje pruge kroz
Travnik, ali je austrougarska vlast u to doba kao nadoknadu za rušenje te zgrade
sagradila današnju zgradu medrese u periodu 1892.-1895. godine, koja je veća od
nekadašnje. (slika br. 45)

6. T e k i j e
Tekija je bogomolja u kojoj se okupljaju, borave i vrše vjerske obrede derviši (sufije).
U Bosni i Hercegovini pojavljuju se dolaskom islama u 15. vijeku, mada su neke
izgrađene i prije dolaska Osmanlija poput Mevlevijske tekije na Bembaši koju je izgradio
Isa-beg Ishaković 1461. Riječ tekija je perzijskog porijekla: tekke.

Tekije su građene na ulazu u grad odnosno kasabu i često su predstavljale prvi izgrađeni
objekat. Gradili su ih derviši, najčešće šejhovi. Služile su i kao mjesta za odmor ili
prenoćište za putnike namjernike.

Neke od poznatijih tekija u Bosni i Hercegovini su tekija na vrelu Bune u Blagaju i Hadži
Sinanova tekija u Sarajevu. Od pada Bosanske Kraljevine do danas podignuto je više od
četrdeset tekija. Evlija Čelebija piše i o većem broj.

6.1. Tekija na vrelu Bune (Blagaj)

Tekija je izgradjena u 17.vijeku. unutrašnjost same tekije je uradjena u klasičnom
baroknom turskom stilu po tome je jedini takav objekat u BiH. Blagajski kraj je postojao
kao ljudsko stanište u kontinuitetu od 7000. godina prije nove ere do danas kao pećina,
selo, ilirska utvrda, rimski castrum, feudalna rezidencija, sjedište kadiluka, grad-tvrđava,
i konačno grad. Taj vrlo čitak rukopis čovjekovog bivstvovanja na ovim područjima
pratimo od neolita u
Zelenoj pećini. Ilirsku
gradinu iz II. i I. vijeka
p.n.e. Rimljani su
pretvorili u castrum.

Zgrada tekije koja je nekada bila pod kupolom, obnavljana je više puta, a današnji izgled
je dobila 1851.godine. (slika br. 46)

6.1.1. Izgled tekije

Smještena pod visokom, orlovima nastanjenom, stijenom na mjestu gdje se Buna
pojavljuje nakon 19,5 km dugog toka ispod zemlje u vidu najjačeg evropskog izvora
( godisnji prosjek 43000 litara u sekundi), tekija predstavlja značajan spomenik kulture
ranog osmanskog perioda u Bosni i Hercegovini. To je mjesto gdje su derviši obavljali i
danas obavljaju zikr.

Osnovana je ubrzo nakon pada Hercegovine

pod Osmansku vlast (1466. god) kao
misionarski, a i vojni punkt. Obzirom da je
jedna povelja iz 1454. godine pominje da je tu
bilo i bogumilsko svetiste, to se citav ansambl
moze smatrati simbiozom bogumilstva i
Islama.
Ovaj objekat je uglavnom zadržao svoju
tradicionalu formu, iako sa izvjesnim
karakteristikama turskog baroka. Prizemlje
zgrade služilo je za okupljanje derviša, dok su
se prostorije na prvom spratu koristile za
obavljanje rituala i prijem gostiju. Posebnu
vrijednost predstavlja hamam sa perforiranom
kupolom i koritom sa ljepim ornamentima. U
pročelju zgrade nalazi se turbe sa dva drvena
mezara prekrivena zelenom čohom, koja
predstavljaju tabute legendarnog šejha tekije
oko 1840. godine.
Osnovana je ubrzo nakon pada Hercegovine pod Osmansku vlast (1466 god) kao
misionarski, a i vojni punkt. Obzirom da je jedna povelja iz 1454. godine pominje da je
tu bilo i bogumilsko svetiste, to se citav ansambl moze smatrati simbiozom bogumilstva i
Islama. (slika br. 47)

Tekija je pripadala raznim derviškim

redovima i bila mjesto okupljanja
duhovne elite. Specifičnost tekije
predstavlja i činjenica da u njenoj
okolini nikada nije bio dozvoljen lov i
ribolov, iako se tu nalazi dvadeset vrsta
ptica i nekoliko vrsta riba, što proističe
iz osnovnog derviškog principa kojim se
zabranjuje svako nasilje u blizini mjesta
gdje se obavlja ritual. U bilizini tekije
(oko 300 metara desno iznad izvora)
nalazi se Zelena pećina.

Mlinice pokraj Tekije u Blagaju (slika br. 48)

7. H A N O V I I K A R A N V A S A R A J I
7.1. O hanu uopće
Iz različitih putopisa XVI I XVII stoljeća znamo da je bilo različitih hanskih zgrada.

Naprostija hanska zgrada bila je slična staji. To je prizemna zgrada s osnovicom

pravokutnika, zidovi su joj 2 – 2.50 m visoki građeni od brvnara, kamena i ćerpiča s
krovom na četri vode, prekriveni šimlom. Vrata su obično u sredini jedne od dviju
dužih stranica i tako velika da kroz njih može komotno proći konj pod tovarom. U
zidovima je po koji malen otvor – prozor, a na krovu je jedna ili više badža. Stropa
nema. Unutra je jedno, dva ili više ognjišta, gdje se vatra loži zimi, da se putnik ogrije
i, ako je pokisnuo, da osuši odjeću. Osim toga nalazila se i po koja klupa na kojoj je
putnik spavao. Uz putnika je bio i njegov konj, ako ga je imao. U zidovima su bile
ponegdje vješalice, ali je bilo hanova i bez njih, pa su ih sami putnici sa sobom nosili.

Ovakvih hanova bilo je još i u XVIII i XIX stoljeću; i o njima govori Ruđer Josip
Bošković u svom dnevniku putovanja iz 1762 godine.41

Posebnu vrstu hanskih zgrada čine hanovi s jednom sobom iznad vrata, dakle soba na
katu. Osim ove, mogle su biti jedna ili dvije sobe i u prizemlju. Ovo je početak
kanovima koji imaju prizemlje i sprat i u kojima se počinje polako odvajati čovjek od
životinje. Gornji boj u hanovima razvio se skoro na isti način kao i gornji boj u
stambenim kućama. I ovdje se redaju sobe oko hodnika ( divanhane ili araluka),
raspoređene uz uže strane hana, a između njih je hodnik koji se ponegdje završava
izbačenom kamarijom iznad hanskih vrata. U hanovima nema više ognjišta u
prizemlju. Prizemlje služi samo kao podrum. Basamaci na sprat su uvijek unutra
hana, dakle iz podruma. Pred hanovima, uz puteve, nalazila se često sofa ili hladnjak,
gdje su se prolaznici ljeti odmarali.

Hanovi uz puteve nemaju nikada dvorišta, dok su po varošima rjeđi hanovi bez
dvorišta. U varošima je i jedna dio dvorišta natkriven. To se zove suldurma, a služila
je također za vezanje konja, kao i podrum.

Posve su drugačije izgledali hanovi veliki trgovački, npr. u Sarajevu. Stara bosanska
čaršija – horizontalno razvijeni obrtnički i trgovački dio grada, ponegdje s gustom
mrežom uličica i mnogim malim drvenim dućanima – bila je centar gospodarskog rada i
srce grada. I dok danas putnika privlače u neki grad prirodne ljepote njegove okoline,
arhitektonski i povijesni spomenici, kulturne i prosvjetne institucije, industrija i trgovina
u prijašnja je vremena putnik dolazio gotovo samo u trgovačkom poslu i ostajao tu dulje,
kupujući i prodavajući različitu robu. Na to ga je primoravao nedostatak pomagala
trgovine i prometa. Godine 1878. bilo je u Sarajevu 50 što većih, što manjih hanova, a iz

41
„ Bilo je takvih zgrada samo s tom razlikom što je do vrata bila manja ili veća soba u kojoj je sjedio
handžika i u kojoj su noćivali bogatiji putnici. U toj sobi bilo je od XVII stoljeća sigurno i ognjište ili odžak
za pećenje kafe, jer kafa u Bosni počela se piti već u drugoj polovini XVI stoljeća. Sigurno se zna da je u
Sarajevu postojala kafana 1592 godine.
(R. J. Bošković, Dnevnik putovanja, 1762.)
jednog popisa sastavljenog te godine vidimo da je u njih moglo stati 2640 osoba i 1262
konja.42

Od njih bijahu po arhitekturi i veličini najpoznatiji:

1. Kolobara, vlasništvo vakufa osnivača Sarajeva Gazi Isabega iz 1462.
2. Tašlihan, vlasništvo vakufa Gazi Husrevbega (1521 – 1541)
3. Novi han ili Đulov i
4. drugi Novi han ili Morića han, također vlasništvo istog vakufa.

U velikom požaru od 8. avgusta 1879. propao je Tašlihan i Đulov han, a ista sudbina
zadesila i Kolobaru 29. decembra 1937. godine. I tako da je danas Morića han od svih
naših većih hanova jedini primjer i jedini historijski i arhitektonski spomenik u Bosni i
Hercegovoni, koji nam pretstavlja potpuno očuvani tip starijih hanova osmanlijske
arhitekture.

7.2. Vrste hanova

Razlikujemo tri vrsta hanova:

1. Hanovi uz puteve. Služili su putnicima za kraći odmor ili konak. Putnici se u

njima nisu nikada zadržavali duže od jedne noći, jer je svki putnik želio da što
prije stigne svom cilju. U tim hanovima mogao je putnik da se zadrži i po više
dana zimi, kada bi snijeg zatrpao put. Putnika je još mogla spriječiti i bolest na
dužem putu, a ima i slučajeva da je u hanu bolesnog putnika zatekla i smrt.
2. Trgovački hanovi. Ovakvih je hanova bilo po većim trgovačkim centrima. U
njima su se trgovci zadržavali obično po više dana, sedmica, pa i koji mjesec,
kupujući ili prodajući robu. Takvih je hanova bilo u Sarajevu, Banjoj Luci,
Mostaru, Kreševu i Varešu.
3. Sezonski hanovi. Ovakvim hanovima nazivamo hanove na Ilidži pokraj Sarajeva i
u Kiseljaku, u koje su dolazili ljudi da se liječe ili da teferiče.

Osim hanova bilo je po varošima, selima i uz puteve musafirhana. To su dobrotvorne

ustanove, u kojima je putnik nalazio konak, pa i hranu za sebe i svoga konja, potpuno
besplatno.43

7.3. Hanovi u Bosni i Hercegovini

42
Morića han nosi svoje ime od kraja XVIII i XIX stoljeća, po zakupcima Morića iz čuvene sarajevske
porodice. Prije toga, koliko se zna, zvao se Drugi novi han, za razliku od Novog hana, kasnije nazvanog
Đulov han. Po ovome zaključujemo da je Novi han, čijeg donatora ne znamo, kao ni donatora Drugog
novog hana, Morića hana, stariji od ovoga. Ime Novi han dobio je da se razlikovao od starijih hanova,
Kolobare i Tašlihana, a Đulov je nazvan tek početkom XIX stoljeća, po zakupcu Mustafi Đulu.
(H. Kreševljaković, Hanovi i karanvasaraji u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1957.)
43
H. Kreševljaković, Hanovi i karavansaraji, Sarajevo, 1957.
7.3.1. Morića han

Morića han44 je objekat Gazi Husrev-begovog vakufa koji je podignut u srcu sarajevske
čaršije krajem XVI ili početkom XVII vijeka. Morića han je posljednji sačuvani karavan-
saraj na našim prostorima.

Svi konstruktivni oblici koje

danas vidimo na Morića
hanu, uglavnom ujedno i
elementi svih velikih hanova
što su se nekad gradili po
Orijentu i našim stranama.
Tek je svaki kraj, već prema
svom bogatstvu uvjetovao
građevni materijal: kamen ili
drvo, a najčešće i jedno i
drugo. (slika br. 49)

Morića Han45 je u svoje vrijeme mogao da primi na konak karavan od 300 putnika i 70
konja. Handžijina soba je bila iznad samog glavnog ulaza kako bi mogao da ima
slobodan pregled putnika koji dolaze i odlaze. Prizemlje hana je služilo za smještaj konja
i robe koja se odlagala u magaze, a na spratu su bile musafirske sobe i jedna velika
prostorija kao zajednički prostor za razgovore uz kahvu. U ovoj kahvani su se često
odvijali sastanci sarajevskih prvaka kao i skupštine sarajevskih obrtnika te je kahvana
Morića hana postala toliko značajna da je ušla i u sevdalinku

Njegova gornja, drvena konstrukcija, istina više je puta stradala od požara i kasnije
popravljanja ili ponova građena, ali uvijek u prvotnom stilu, jer se njegova osnovna
koncepcija nikada nije dala uništiti.

Morića han smješten je u nekad najprometnijem dijelu sarajevske čaršije (u Saračima).

Kao i svi veliki trgovački hanovi, tako je i Morića han građen na sprat. Iako je po svom
tlocrtu (44.70 X 38.40) upravo ogromnih dimenzija prema okolnim sitnim čaršijskim
dućanima, on se uopće i ne zapaža, niti odaje utisak ikakve glomaznosti, jer se cijela

44
Esnafi su u ovom objektu održavali svoje skupove punih 300 godina, a zadnji skup održan je 1930.
(N. Koštović, Sarajevo između dobrotvorstva i zla, Sarajevo, 1995.)
45
Kafana u Morića hanu je najvjerovatnije najstarija sarajevska kafana (otvorena je kada i Morića han). U
njoj se odvijao i dio i društvenog i političkog života Sarajeva. Ne samo da su esnafski skupovi dali
društveni karakter Morića hanu, nego su u prošlosti i svi politički događaji Sarajeva, raspravljani u ovoj
zgradi. Kafana u Morića hanu bila je nekad sjecište zanatlija, trgovaca i učenih ljudi.
(M. M. Bašeskija, Ljetopis, Sarajevo, 1968.)
građevina razvila potpuno u širinu. Sasvim se prilagodila građevnom mjerilu u čijem
središtu stoji čovjek i ekonomija građe i prostora, i tako čini posve skladnu aglomeraciju
sa susjednim dućanima, čije strehe može čovjek gotovo rukom dohvatiti.

Centralno dvorište ovog hana, kao i svih drugih ovakvih hanova dobrim dijelom podvlači
se pod sprat nad hrastovim stupovima i čini neku vrstu trijema, gdje su se za kišnog i
sniježnog vremena otovarali i tovarili konji, a roba raspakivala i pakovala.

Sa sve četri strane dvorišta redaju

se okolo naokolo dućani, magaze i
podrum za konje, uvijek na
suprotnoj strani od glavnog ulaza.
Dućani i magaze izdaju se u zakup
trgovcima. (slika br. 50)

Prizemne su prostorije redovito vlažne i nisu prikladne za stanovanje. Zato je uvijek,

kako u bosanskoj muslimanskoj kući, tako i ovdje u prizemlju smješten gospodarski dio
prostorija, dok je stambeni prostor ovdje odignut i slobodno postavljen na sistemu
simetrično poredanih drvenih stupova. Ti je dakle, još u XVI stoljeću primjenjeno važno
pravilo higijene. Stambene se sobe nižu s obje strane širokog i pokaldrmljenog hodnika
sasvim unaokolo. Svakako da je u arhitektonskom pogledu osobito zanimljiv dio hana
prostrana kafana46, što stoji na drugoj strani dvorišta.
Morića han, kao i sva tri druga velika sarajevska hana, imao je od davnina svoj poseban
vodovod i česmu, a uz nj i bunar, kako han ne bi ostao bez vode kad se vodovod pokvari.
U nekim velikim hanovima ( Tašlihan u Sarajevu) bio je i šadrvan.

„Ovaj je han vlasništvo Gazi Husrevbegova vakufa. Po zakupcima Mustafagi Moriću i

kasnije njegovom sinu Ibrahimu dobio je današnje ime početkom prošlog stoljeća. Zbog
svog centralnog smještaja bio je trgovcima naručniji od svih drugih sarajevskih hanova,
pa je uvijek dobro posjećen.“47

46
„Čovjek tu sjedi na sećiji, koja se proteže duž zidova. Pod je malo ispod horizonta i pokriven ćilimima,
strop od drveta je malo iznad horizonta. Pokućanstava nigdje, osim samo možda u ćošku sa strane ulaza,
gdje je slobodno u prostor smještena jedna kafanica (zapravo: odžak). Između stropa i poda je čist prostor.
Mala visina prostorije čini je još prostranijom, pa bijeli zidovi i prozori – sve na dohvat ruci. Jedan je zid
sav raspušten u prozore, sa sećije ispred njih tereba čovjek samo da pruži ruku, pa da otvori čekmu
(pomični prozorčić) – i u produženju prostora mu je slika u svijetu – živa slika ograničena okvirom
čovječjeg mjerila i svedena čovjeku na horizont i vidni čunj.“
(D. Grabrijan, Arhitekturom na dohvat ruci, Ljubljana, 1957.)
47
H. Kreševljaković, Morića han, Sarajevo, 1951.
7.3.2. Kolobara han

Kolobara han je bila potpuno slična Morića hanu i po veličini i po arhitekturi, samo je
hodnik na katu bio uži. Na Morića hanu je pored glavnog ulaza iz Sarača još jedan
sporedni ulaz iz Ćulhana, gdje je nekada stajala Firuzbegova banja, a na Kolobari su bila
troja vrata, glavna iz Bezerđana, a sporedna iz Kazaza i Mehmedbegova bezistana,
kasnije dućani. Gornji boj Kolobare i ostala drvenina u prizemlju izgorjela je u velikom
požaru 1842. godine. Potpuno je obnovljena 1844. godine.

7.3.3. Đulov han

Đulov han bio je na mjestu zgrade Filozofskoog fakulteta. I ovo je bio veliki trgovački
han. U osnovi se nešto razlikovao od gornjih dvaju hanova. Njegova zgrada zatvarala je
pravokutno dvorište samo sa tri strane. Fronta Đulova hana duga 58 m bila je okrenuta
prema Đulovoj ulici, a druge dvije strane duge 23,5 m bile su okrenute prema Saračima i
na Varoš (današnja Titova ulica). U prizemlju od Đulagine ulice bile su magaze, a od
Titove podrum. Iz ove tri ulice vodila su po jedna na svod građena vrata. Prizemlje je bilo
sagrađeno od kamena i sedre, a gornji sprat od istog materijala kao i Morića han.48

7.3.4. Tašlihan
"Tašlihan i Bezistan dijelili su uvijek vijerno sudbinu grada Sarajeva. U dobra i stara
vremena bijaše tu zlatno vrelo, iz koga je izviralo blagostanje i bogatstvo Sarajlija, koje
je bilo toliko na glasu, da mu se stari putopisci ne mogoše dosta načuditi, a u crne dane,
kada bi se - osim kuge - najveci dušmanin sarajevski, požar, gradom razbjesnio, patili su
od njega i Bezistan i Tašlihan." 49

Od svih građevina ove vrsta

najmonumentalnija zgrada u Bosni i
Hercegovini bio je Gazi Husrevbegov
karavansaraj, bolje poznat pod imenom
Tašlihan. To je bila zgrada na kat,
građena od kamena i sedre, presvedema
kupolama i bačvastim svodovima,
presvedena kupolama i bačvastim
svodovima, prekritim olovom.

Tašlihan se nalazio na mjestu gdje je bila bašča hotela „Evropa“ (slika br. 51)

48
isto
49
Dr. Ć. Truhelka, Gazi Husrev-beg njegov život i njegovo doba,
„S istočne strane stajao je bezistan istog dobrotvora i građen od istog materijala.
Sagrađen između 1540. i 1543. godine, a pri završetku radnje pozvatni su majstori vješti
graditelji kupola i svodova iz Dubrovnika. To je bio najizrazitiji trgovački han, a uz nj je
bio i bezistan, robna kuća, duga 106.5 m, sa 52 dućana.“50

7.4. Han i karavansaraj

Kod nas se do sada držalo da su han i karavansaraj sinonimi za prenočište putnika. To je

donekle tačno. Obje te riječi uzeli su Turci iz perzijskog jezika i oni su ih donijeli u naše
krajeve. Hanom se označava zgrada za konačenje putnika, a to isto znači i karavansaraj.
Karavansaraje je složena riječ od kjarban ili karavan i saraj; prvi dio te riječi označava
veći broj konja i kiridžija, a saraj znači dvor.

Razlika između hana i karavansaraja je u tome što je putnik u hanu plaćao konak i zimi
ogrjev, dok je konak u karavansaraju bio besplatan, a za hranu i ogrjev morao se brinuti
sam putnik. Osim toga, u hanu je bilo bar nešto namještaja, a karavansaraj je bio bez
njega.

Velike hanove i karavansaraje podizali su bogati ljudi i to hanove kao koristonosne

objekte od čijih će prihoda izdržavati njihove zadužbine, a karavansaraje kao zadužbine
koje će se uzdržavati prihodom od drugim uvakufljenih objekata. Prema tome han je
tečevno poduzeće, a karavansarajje humanitarna ustanova.

Karavansaraj u Sarajevu, izgrađen XVI (slika br.52)

7.5. Imareta i musafirhane (zavije)

50
Naši bezistani, Naše starine sv. II, 1954.
Među najsimpatičnije ustanove što su ih Turci donijeli u naše krajeve spadaju
musafirhane i imareta.

Musafirhanom se zvala zgrada u kojoj je svaki, naručito siromašni putnik, mogao dobiti
potpuno besplatan konak za sebe i za svog konja, obično za tri dana, a imaret je kuhinja u
kojoj se spremala hrana za siromahe, đake (softe) i službenike neke zadužbine, kao i za
siromahe putnike51. Ovakve ustanove organizovali su bogati ljudi kao zadužbine. Za
izdržavanje ovakvih ustanova zavještavali bi ili vakuf ili objekte koji nose prihode. Isprva
(zakladnica), napisana povodom osnivanja zadužbina, zvaše se vakfija ili vakufnama, a
legator vakif. U zakladionici kojiko dana može ostati putnik u musafirhani, kako se može
hraniti itd. U toj je ispravi tačno predviđeno koliko će se trošiti za brašno, žito, rižu,
meso, so, drva, itd., a predviđen je i broj službenika koji će izvršavati odredbe
zkladionice, kao i njihova plata. Svaka ovakva ustanova imala je nekoliko soba, u kojima
su putnici konačili, konjušnicu ili podrum za putničke konje, kuhinju ili mutvak, ambar
za žito, pekarui odunluk ili drvarnicu.

Ove ustanove zapazili su evropski putnici, koji su prolazili kroz naše zemlje i o svojim
putovanjima ostavili dnevnike ili putopise. Ovi ih
ponekada nazivaju latinskim nazivom almonet
(gostinjac), a ponekada ih identificiraju s
karavansrajima i kažu da se u njima ništa ne plaća. Oni
naručito ističu kako se u njima nalazi konak i Turčin i
krišćanin i Jevrej.52

Crtež
musafirhane u
Jajcu s bočne
strane (slika
br. 54)

Musafirhana u Jajcu, pogled

s jugozapadne strane
(slika br. 53)

8. B E Z I S T A N I

51
Funkcija musafirhane u ovim prostorijama ukinuta je nakon austrougarske okupacije, a funkcija imareta
se je zadržala do 1943 godine kada je ova kuhinja prestala sa radom zbog ratnih okolnosti i nedostatka
sredstava. Do danas je od tradicionalnih djelatnosti imareta koje su ostale u sklopu pomenutih zgrada 
jedino opstao javni toalet koji Uprava Vakufa održava i u kome zapošljava dvije službenice na dežuri i
održavanju.
(H. Kreševljaković, Hanovi i karavasaraji u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1957.)
52
Dr. P. Matković, Putovanja po balkanskom poluotoku XVI vieka, Rad CXXIX
U orijentalnoj arhitekturi bezistani spadaju među najznačajnije građevine kako po svojoj
veličini tako i po materijalima i konstrukcijama primjenjenim u njihovoj izgradnji. Oni su
jedna vrsta nekadašnjih robnih kuća, ustvari pokrivene čaršije u kojima su smještene
razne zanatske i trgovačke radnje.

Kao i sve vrste orijentalnih građevina, bezistane su u naše krajeve donijeli Turci. Ove
građevine grade se samo u većim čaršijama, a predstavljaju volumenski dominant u
sitnom tkivu čaršijskih dućana. U Bosni su građeni u tri vezirska grada: Sarajevu,
Travniku i Banjoj Luci.

Pošto su požari bili glavni neprijatelji čaršije, bezistani su građeni od tvrdih materijala,
kamena i opeke, pokrivani su svodovima i kupolama a zatvarani željeznim kapijama.
Pokrivač svoda i kupola je bio od olova, bakra ili ćeremita.

Prema tlocrtnoj i prostornoj koncepciji, bezistani su bazilikalni i potkupolni. Bazilikalni

najčešće imaju tri broda, od njih je srednji povišen i obično širi od bočnih. Oni se
osvjetljavaju kroz prozore u nadvišenju srednjeg broda koji ima funkciju uzdužne
komunikacije – natkrivene ulice. U bočnim brodovima nalaze se dućani pokriveni
svodovima.

Potkupolni bezistani imaju pravougaoni tlocrt izdijeljen na kvadratna polja istih veličina,
pokrivena kupolama koje se oslanjaju na vanjske zidove i unutrašnje snažne kvadratne
stubove. Prelaz od kvadrata na krug kupole najčešće je izveden sfernim trouglovima –
pandantivima.

8.1. Bazilikalni bezistani

„Ovaj tip građevine nisu osmanski Turci direktno uzeli sa kršćanske bazilikalne crkve.
Ova crkva je mnogo ranije poslužila kao ugled za Veliku džamiju u Damasku. Arapi su
od početka kombinovali baziliku sa kupolom i ovo rješenje raširili u carstvu. Sve
prednosti bazilike isprobali su Arapi u gradnji raznih objekata. Osmanski Turci su
osnivali svjetsko carstvo, u čiji sastav su ušle i mnoge zemlje nekadašnjeg arapskog
carstva. Bazilikalno rješenje osmanski Turci su usvojili kod gradnji longitudialnih
bezistana, kod kojih je srednji brod bio natkrivena ulica, a u bočnim brodovima, koji nisu
kontuniurani prostori, nego mali boksovi pokriveni kupolama ili svodovima, smješteni su
dućani. Najpoznatiji bezistan ove vrste je Misir čaršija u Carigradu i Ali-pašina čaršija u
Jedrenu. Vanredan primjer bazilikalnog bezistana pruža 109 metara duga gradnja Gazi
Husrev-begova bezistana u Sarajevu (1540), u čijoj su izgradnji učestvovali dubrovački
klesari kojima je, sigurno, ovaj romanički koncept bio blizak.“53

8.2. Bezistani u Bosni i Hercegovini

53
N. Kurto, Arhitektura Bosne i Hercegovine – razvoj Bosanskog stila, Sarajevo, 1998.
8.2.1. Gazi Husrev-begov bezistan

Gazi Husrev-begov bezistan je kao vakufski objekat sagrađen oko 1540. godine. Proteže
se duž Gazi Husrev-begove ulice u dužini od 109 m gdje se licem ove zgrade niže dućan
za dućanom.

Iz ove ulice u unutrašnjost bezistana vode dva velika svodovima natkrivena ulaza te po
jedan iz ulice Ferhadije i Branilaca Sarajeva . (slika 55)

Izgradili su ga dubrovački majstori po nalogu tadašnjeg bosanskog sandžakbega Gazi

Husrev-bega, u periodu od 1542-1543. godine, sa 52 dućana poredanih u dva niza u
unutrašnjosti objekta i trećim nizom dućana sa njegove vanjske strane, uz ulicu
Kujundžiluk. U njemu se prodavala tekstilna, uglavnom uvezena roba. Sa susjednim
Tašlihanom činio je organsku cjelinu.

Bezistan je veoma masivna

kamena građevina bazilikalnog
 tipa kod koje je središnji dio unutrašnjeg prostora natkriven izduženim bačvastim
svodom. (slika br. 56)

Duž centralnog prostora se sa obje strane niže ukupno 70 dućana smještenih u bačvasto
zasvođene prostorije okomito orijentisane u odnosu na centralni hodnik. Oskudno dnevno
svjetlo u centralni prostor dolazi sa prozora koji su smješteni u niz luneta ispod samog
svoda te unutrašnjost mora da bude konstantno osvjetljena električnom rasvjetom
projektovanom tako da prostor svoda ravnomjerno, poput zvjezdica, popunjavaju mala
rasvjetna tijela. Središnji zasvođeni prostor na zapadnoj strani građevine nekada je služio
kao veza sa avlijom Gazi Husrev-begovog Tašlihana54 koji je bio sastavni dio ovog
trgovačkog kompleksa.

8.2.3. Brusa – bezistan

Brus–bezistan je izgrađen 1551. godine. Brusa-bezistan ima pravouglu osnovu (29,5 x
20,5 m), građen je od kamena i pokriven sa šest kupola i dvije manje kupolice.
Utemeljivač mu je veliki vezir Rustem–paša55, porijeklom iz Sarajeva. Prilikom
restauracije dućana, kada su im kopani temelji, nađeni su i stariji temelji mnogo većeg
objekta, ali oni nisu bili u cjelosti sačuvani, tako da se nije mogao utvrditi pravougaoni
oblik bezistana, a ostali dijelovi su kod gradnje dućana uništeni. Ovo upućuje na
pretpostavku da ovaj stariji bezistan nije imao kupole i svodove, jer bi tim teškim
konstrukcijama odgovarali
jači temelji koji bi se
održali i nakon izgradnje
temelja za dućane. Iz
ovoga zaključujemo da je
Mehmed–begov bezistan
bio pokriven lakšom
drvenom konstrukcijom.

54
Tašlihan je sagrađen u isto vrijeme kad i Bezistan,oko 1540 godine, kao vakuf Gazi Husrev-bega. U
požaru 1879 godine pretrpio je velika oštećenja, a posljednje zidine Tašli hana nestale su 1912 godine.
Danas su jedini materijalni ostaci ovoga objekta veoma oštećeni dijelovi kamenog zida koji se naslanjaju na
Bezistan. U ostacima istočnog zida nalaze se niše koje su predstavljale prostore za peći i dimnjake.

55
Sultan Sulejman je Rustem pašu držao "razboritim, punim vrlina i veselog duha." Nakon službe na dvoru,
postaje beglerbeg u Anadoliji i Dijarbekiru, a u Istanbul se vraća kao četvrti vezir Porte.  Ženi se sa
omiljenom sultanovom kćerkom, bogatom i prelijepom Mihrimah (Sunčani mjesec). Već u proljece 1541.,
ovaj Bošnjak biva postavljen na mjesto  drugog vezira u Carskom divanu i u tom svojstvu učestvuje u
devetom velikom Sulejmanovom osvajačkom pohodu.
 Prije Brusa- bezistana, malo sjevernije, na mjestu dućana u sarajevkoj ćaršiji, bio je
izgrađen Mehmed-begov ( sin Isabega Ishakovića, osnivača Sarajeva) bezistan o čijem
izgledu se ništa pouzdano ne zna. (slika br. 57)

Kada je Evlija Čelebi u XVII st. boraio u Sarajevu, opisao je samo jedan bezistan koji se
nalazio u srcu sarajevske čaršije, dok je Gazi – Husrev – begov bezistan bio na njenoj
zapadnoj granici. Opis ne ostavlja ni trun sumnje da se opis odnosi na jedini potkupolni
bezistan u sarajevskoj čaršiji. Ovaj slikoviti opis glasi: „ U njemu ima svakovrsne
skupocjene indijske, arapske, persijske, poljske i češke robe. Ovamo se donose na
tovarinim konjima bezbrojnu različitu skupocjenu robu na prodaju Dubrovnik i velika
Venecija.“56

Stareći, Brusa–bezistan je siromašio unutra i spolja, a skupocjena roba zamijenjena je

najrazličitijim predmetima. Dućanske čestice su iz vlasništva Rustem–pašina vakufa
prelazile u posjed malih vlasnika. Sredinom XIX st. dućani u Brusa–bezistanu su
pripadali staretinarima, a većina vanjskih dućana bili su rupeni i zamjenjivani sa drvenim.
Nakon austrougarske okupacije ovaj bezistan je pretvoren u magacin vojničkih uniformi,
što je bilo sve do 1902. Poslije toga je izvjesno vrijeme bio van upotrebe, da bi uskoro
postao trgovina manifakturne robe. Ovu namjenu je imao do 1926. godine, zatim je opet
zatvoren, da bi pred II svjetski rat bio prostor u koji je smješten parni mlin. Poslije je opet
magacin, da bi na kraju svoga propadanja služio kao tržnica mliječnih proizvoda. Nakon
konzervatorsko–restauratorskih radova 1968. godine unutrašnji prostor Brusa-bezistana
dobio namjenu robne kuće „Bosna–folklor!, što ga je opet približilo njegovoj historijskoj
namjeni. Vanjski dućani, nakon restauracije 1969. godine postali su prostor žive trgovine,
zanastva i ugostiteljstva. Ta namjena je znatno prikladnija od one koju je imao prije
rekonstrukcije.

Tokom opsade Sarajeva 1992-95., Brusa

bezistan je oštećen da bi poslije obimnih
sanacionih radova danas tu bila smještana stalna
postavka Muzeja Sarajeva, što ovom objektu
visokih vrijednosti kulturnog naslijeđa čini dalji
opstanak mogućim.
U koncepcijskom pogledu ova stalna postavka
zasnovana je na hronološkom principu i
izlaganje arheološkog materijala podjeljenog na
tri osnovna dijela: prahistoriju, antiku (tu je
izložen nastariji motiv ljiljana u BiH) i srednji
vijek.

Pogled sa galerije. Na galeriji bezistana su

izloženi eksponati iz osmanskog perioda
(izložena najskuplja oprema osmanskog
ratnika) iz vremena austrougarske uprave u
Sarajevu. (slika br. 58)
56
E. Čelebi, Putopis o Bosni i Hercegovini, Sarajevo – Sejtarija, Sarajevo, 1999.
 9. S a h a t – k u l e

Sahat-kula je kula karakteristična za bosanske čaršije ali i za druga mjesta koja su bila
pod vlašću ili uticajem Osmanlijske imperije. Naime sahat-kule su građene isključivo u
evropskom dijelu Osmanskog carstva, naročito u Bosni i Hercegovini što je bila islamska
varijacija na zapadnoevropsku formu zvonika to je simbolična graditeljska osobina Bosne
i Hercegovine. Sahat-kule su građene uglavnom sa velikim satom na jednom ili više lica
objekta (obično na četri lica) kako bi veći broj stanovnika određenog mjesta mogao čitati
vrijeme.Sahat - kulaje arhaični izraz u bosanskom jeziku i odnosni se na specifične
građevine izgrađene pretežno na području Bosne i Hercegovine. Sahat-kule su najčešće
građene u centralnim zonama čaršije, i to uz džamije, kao zadužbine pojedinih vakifa,
mada ih ima i na drugim mjestima, poput sahat-kule u Maglaju koja je podignuta u oboru
maglajske utvrde, ili onih u Tešnju, Gradačcu ili Počitelju. Za slične građevine u svijetu,
u bosanskom jeziku postoji izraz toranj ili jednostavno kula. Kule su obično dijelovi
crkava ili objekata gradske uprave.

9.1. Karakteristike sahat-kula

Sahat-kule su visoke i vitke građevine, kvadratne, rjeđe osmougaone osnove, tvrdo
zidane od kamena, ljepše otesanog na uglovima građevine, širine osnove od 3,0 - 5,50 m,
a visine od 10 - 28 m. Debljina kamenih zidova kod sahat-kula kreće se od 65 cm do 1,0
m. Po svom izgledu, slične su tornju romaničke crkve, bez nekih njegovih elemenata, a
ima ih i koje su nastale pod uticajem gotike kao neke u Hercegovini.

Sve sahat-kule su pravljene na isti način, samo se razlikuju po dimenzijama i položaju

mjesta na kojem su građene, najčešće u centru čaršije, uporedo sa urbanim razvojem
dotičnog mjesta, obično u blizini džamija, a ima ih i unutar zidova nekih tvrđava. Vrata
na sahat-kulama su pravougaona ili na svod, uvijek su jednokrilna, ako su manja otvaraju
se unutra, a ako su veća, naizvan, imaju svoju bravu i pravljena su češće od željeza nego
od drveta. Na fasadama sahat-kula, od podnožja pa do vrha objekta, raspoređeni su otvori
- prozori koji su uglavnom u obliku puškarnica. Kroz njih male količine svjetlosti prodiru
u unutrašnjost objekta i osvjetljavaju ga. Krovovi sahat-kula su u obliku šatora, pokriveni
su drvetom ili limom, ispod krova im se nalazi vijenac, a ispod njega četiri otvora,
okrugla, ili pravougaona sa lukom, okrenuta na sve četiri strane, gdje se postavljaju satovi
sa napravom za otkucavanje vremena. Satovi su spojeni sa zvonom - često trofejnim. U
unutrašnjosti sahat-kula nalaze se obično strma drvena stepeništa kojim se dolazi do
satnog mehanizma.

Sahat-kule su pored utilitarne, imale i sakralnu ulogu, obavještavajući muslimansko

stanovništvo o vremenu klanjanja pet dnevnih namaza - molitvi. U starije vrijeme, satovi
su pokazivali vrijeme “a la turca”, po kojem je zalazak sunca padao tačno u 12 sati.
Popravke satova su vršili sahačije ili urari. U periodu osmanske uprave u Bosni i
Hercegovini izgrađena je ukupno 20 sahat-kula. U drugoj polovini 16. vijeka izgrađena je
u Banja Luci, a nešto kasnije, tokom 17. i 18. i u mnogim drugim mjestima.

Do rata 1992.-1995. godine, u BiH je bilo ukupno 19 ovakvih objekata i to: dvije u
Travniku, i po jedna u Banjoj Luci, Donjem Vakufu, Foči, Gornjem Vakufu, Gračanici,
Gradačcu, Livnu, Jajcu, Maglaju, Mostaru, Nevesinju, Počitelju, Prozoru, Pruscu,
Sarajevu, Tešnju i Trebinju. Četiri Sahat-kule u BiH su proglašene nacionalnom
spomenicima: Historijska građevina - Sahat-kula u Gračanici, (FBiH), Područje i ostaci
historijske građevine - Sahat-kula u Banjoj Luci, (RS), Historijska građevina – Sahat-kula
u Mostaru, (FBiH) i Historijski spomenik – Sahat-kula na Musali u Travniku (FBiH).
Najpoznatija i po svojoj građevinskoj vrijednosti najbolja je današnja Sahat-kula u
Sarajevu, sagrađena u neposrednoj blizini Begove džamije, nazvana Husrefbegovom.
Ona je i najviša Sahat-kula u BiH, visoka 28 m. Danas se u BiH, po mojim
informacijama, u funkciji nalazi pet Sahat-kula: u Donjem Vakufu, Gračanici, Mostaru,
Sarajevu i Tešnju.

9. 2. Sahat-kule u Bosni i Hercegovini

Sahat-kule u Bosni i Hercegovini su uglavnom napravljene za vrijeme vladavine
Osmanlijske imperije, a pravljene su zbog potreba obavljanja pet dnevnih namaza, pa su
na kule postavljeni javni satovi. Uglavnom su pravljene nedaleko od džamija i često su
bile dijelom većeg urbanog kompleksa koji je pored džamije također često imao i
mauzoleje, hamame, šadervane i zanatske radnje.

U periodu osmanlijske uprave u Bosni i Hercegovini izgrađena je 21 sahat-kula:

 Banjalučka sahat-kula – Banja Luka

 Donjovakufska sahat-kula - Donji Vakuf
 Fočanska sahat-kula - Foča
 Gračanička sahat-kula - Gračanica
 Gradačačka sahat-kula - Gradačac
 Gornjovakufska sahat-kula - Gornji Vakuf
 Jajačka sahat-kula - Jajce
 Livanjska sahat-kula - Livno
 Maglajska sahat-kula - Maglaj
 Mostarska sahat-kula - Mostar
 Nevesinjska sahat-kula - Nevesinje
 Počiteljska sahat-kula - Počitelj
 Prozorska sahat-kula - Prozor
 Prusačka sahat-kula - Prusac
 Sarajevska sahat-kula - Sarajevo
 Stolačka sahat-kula - Stolac
 Tešanjska sahat-kula - Tešanj
 Travnička sahat-kula na Mušali - Travnik
  Travnička sahat-kula u Gornjoj čaršiji - Travnik
 Trebinjska sahat-kula - Trebinje
 Vratnička sahat-kula - Vratnik (Sarajevo), (sagrađena 1874. godine od drveta te
srušena radi nestabilnosti i opasnosti od rušenja)

9.2.1. Sahat-kula u Banjoj Luci , najstarija sahat-kula u BiH

Banjalučka sahat-kula se nalazila u banjalučkoj čaršiji, u neposrednoj blizini Ferhadije

džamije i nacionalni je spomenik Bosne i Hercegovine. Spadala je u značajne objekte i
predstavljala je specifičan javni objekt nezaobilazan za arhitektonsko - urbanistički razvoj
grada Banjaluke. Sahat-kula je bila bitan element prilikom identifikacije banjalučke
čaršije nalazeći se uvijek kao sastavni element svih vizura ovoga prostora. Objekat sahat-
kule je bio kompozicijski i koncepcijski usko povezan sa objektom Ferhad-pašine
džamije i ostalim objektima stare čaršije u Banjoj Luci. Prema određenim zapisima u
vakufnami postoji vjerojatnoća da je banjalučka sahat-kula najstarija sahat-kula u Bosni i
Hercegovini.

Porijeklo i hronološki okvir u kome je nastala ova

sahat-kula još nije sa sigurnošću utvrđen.
Najvjerojatnije je nastala u 16. vijeku, odnosno u
vrijeme uspostavljanja Bosanskoga pašaluka u
Banjoj Luci za vrijeme Ferhat-paše Sokolovića
(1574. – 1588.) Sahat-kula je bila jednoprostoran
objekt i u podnožju je imala skoro četvornu
osnovicu. Njezini zidovi su bili neobično
masivni. Imala je oblik tornja koji se postepeno
sužavao do visine 14,40 m, odakle je započinjao
vertikalni dio novoizgrađenoga dijela koji je
nastao nakon potresa 1969.godine. Visina sahat-
kule iznosila je 18,89 m, a bila je završena
četverovodnim šatorastim krovom. Ulaz se
nalazio sa jugoistočne strane objekta i nekoliko
puta je mijenjan, prepravljan i dograđivan.

Banjalučka sahat-kula. Pogled sa minareta Ferhadija džamije (slika br. 59)

Sahat-kula je bila zidana kamenom vapnencom, djelomično priklesanim blokovima u

živom vapnu. Temelji su objekta bili od većih i pravilnih blokova vapnenca, povezanih
također živim vapnom. Objekt je ležao na nasipu visine 4 m, što je imalo za posljedicu da
je kao takav, bio temeljen na drvenom roštilju, od zdrave hrastove građe. Sahat-kula je u
prvo vrijeme otkucavala sate a la turca. Do početka drugog svjetskog rata na sahat-kuli je
postojalo zvono koje je odbijalo satove. Zvono je bilo iz 1501. godine. Sahat-kula je kroz
vremenski period od svog nastanka doživljavala čitav niz promjena, kako u svom izgledu,
tako i u dimenzijama, posebno visini. Većina izmjena je nastala u toku 19. vijeka, kada su
gornji dijelovi objekta ozidani opekom. U to je vrijeme objekt povećan na visinu od 22 m
i u svom vrhu je dobio jedan polukružni otvor, a pored ukrasnog vijenca ispod strehe
pojavili su se dekorativni elementi izvedeni u žbuki poput dekorativnog friza.
Urbanističkim planom Banja Luke iz 1975. godine, bila je predviđena njena
rekonstrukcija i vraćanje prvobitne namjene.

9.2.2. Sahat-kula u Gračanici, najmasovnija sahat-kula u BiH

Gračanička sahat-kula se nalazi u centru gračaničke čaršije, u izravnoj blizini Ahmed-

pašine ili Čaršijske džamije. Izgrađena krajem 17. vijeka i nacionalni je spomenik Bosne
i Hercegovine.

Sahat-kula u Gračanici ima oblik tornja

koji se postepeno sužava prema vrhu, do
visine 27,0 m. Sahat-kula je djelomično
nagnuta na jednu stranu, pa je dobila i
naziv "Krivi toranj" u Gračanici.
Završena je četverovodnim šatorastim
krovom, sa jednom badžom u centralnom
dijelu koja se od ostatka krovne plohe
izdiže za 70-80 cm. Ispod krova se
nalaze četiri okrugla otvora okrenuta na
sve četiri strane predviđeni za satove.
Ulaz u objekt se nalazi sa njegove
zapadne strane i zasveden je. U
unutrašnjosti objekta je usko drveno
stubište, širine 60 cm sa podestima na
svakih 1,60 metara. Svjetlost je u
unutrašnjost objekta dovedena pomoću
uskih otvora koji se šire prema
unutrašnjosti, a koji su raspoređeni od
podnožja pa do vrha objekta.

U prvo je vrijeme sat otkucavao sate a la

turca. Do II svjetskog rata sahat-kula je služila svojoj svrsi. Austrijske vlasti su sa nje
skinule zvono i postavile na bunker da služi za uzbunu. (slika br.60)

Sahat-kula je kroz historiju doživljavala čitav niz promjena, najviše u svom izgledu. Prvi
put je sanirana poslije požara 1812. godine o čemu svjedoči jedan arapski rukopis
sačuvan u gračaničkoj medresi. Sljedeća je popravka bila 1952. godine i tom prilikom je
izmijenjen pokrov, popravljene su stube, izvršeno je žbukanje fasade i montirani su
satovi. Najnovije je popravke izvršila Općina Gračanica 2003. godine, kada je urađena
rekonstrukcija krova, stavljen novi bakreni pokrov i popravljeno unutrašnje stubište.
Satovi su u nekoliko navrata bili postavljani, austrijske vlasti su 1878. godine nabavili
satove iz Beča, zatim 1952. godine su ponovno montirani satovi, a posljednji su
postavljeni 1970. godine, a skinuti su 1986. radi popravke i poslije toga nisu više
postavljeni.

9.2.3. Sahat-kula u Mostaru

Mostarska sahat-kula se nalazi u Mostaru i nacionalni je spomenik Bosne i Hercegovine.

Smještena je na lijevoj obali rijeke Neretve u Starom gradu, u mahali Brankovac u
Bajatovoj ulici. Sahat-kula u Mostaru predstavlja značajan sadržaj čaršije. Ne zna se
tačno kada je sagrađena niti ko je tačno sagradio ovu sahat-kulu.

Prvi i najstariji poznati pisani izvor u kojem se pominje ova sahat-kula je zadužbina
Ibrahima Šarića iz 1636. godine. Na temelju ovog podatka može se utvrditi da je ova
sahat-kula izgrađena prije 1636. godine i da je zadužbina Šarića. (slika br.61)

Sahat-kula je visoka 16,0 m, i ima četri etaže. Stari sat bio je u upotrebi do 1926. godine,
a od 1981. godine objekat je bio u svojoj izvornoj funkciji, potpuno je restaurisan i
ugrađen je novi sat.

Mostarsku sahat-kulu sačinjavaju prizemlje i tri etaže, vertikalno povezane drvenim

stepeništem. Kula je imala sat, smješten na zapadnoj fasadi, odmah ispod kamenog istaka
otvorene završne etaže, da bi bio uočljiv svim građanima gledajući od gradskog centra.
Sat je smješten u otvor okruglog presjeka, naglašen kamenom profilacijom.
Objekat je rađen od lomljenog kamena debljine zidova oko 75 cm. Sahat-kula je
prizmastog oblika i pokrivena je četverostrešnim krovom u obliku piramide. Osnovica je
kvadrat sa stranicama 3,45 m i sužava se malo prema vrhu. Na visini od oko 12 m od
podnožja objekta pojavljuje se, po čitavoj dužini fasade objekta, manji kameni istak iznad
kojeg se javljaju, na sve četiri strane objekta, po jedan veliki prozor zasvođen
prelomljenim lukom. Lukovi su utegnuti čeličnim zategama.

U tom prostoru je bilo smješteno zvono. Vertikala završava jednostavno profilisanim

kamenim vijencem iznad kojeg se nalazi krov strmog nagiba u obliku četverostrane
piramide.

Na sahat-kuli je izvršeno nekoliko sanacija tokom historije, od kojih su poznate sljedeće:

1838. godine nabavljeno je novo zvono, a brigu oko sata vodio je u zadnje vrijeme
sahačija Avdaga Bjelevec. Austrougarske vlasti su 1917. godine skinule zvono s kule i
upotrijebile ga u ratne svrhe, pa je sat te godine prestao raditi. U toku Drugog svjetskog
rata, 1943. godine, sat je pao na susjednu kuću sa zapadne strane. Nakon rata 1945.
godine na kuli su zazidana vrata, tako da je kula bila zatvorena. Na tornju ove kule 1978.
godine izvršeni su konzervatorsko-restauratorski radovi i tada je registrovana kao
spomenik kulture.

1993. godine ovaj objekat je pretrpio veća oštećenja – stradao je limeni krov, jedan stubić
sa zapadne strane kao i dio horizontalnog kamenog vijenca. Uništen je i satni mehanizam,
unutrašnje drveno stepenište i ulazna vrata.

1998. i u prvim mjesecima 1999.

godine izvršena je ponovna sanacija
sahat-kule: stavljen je novi pokrov od
olovnog lima, urađeni kameni ukrasi na
završetku kule, od kojih su dva
originalna zadržana. Rekonstruisan je i
uništeni stubić sa zapadne strane kao i
dio horizontalnog kamenog vijenca na
istoj strani vrha kule. U unutrašnjosti je
urađeno novo drveno stepenište kao i
ulazna vrata. Stavljen je novi satni
mehanizam, urađena unutrašnja
rasvjeta, gromobran-sistem kao i
mrežice za zaštitu od golubova na četiri
otvora vrha sahat-kule.
Mostarska sahat-kula sa novim satom (slika br.62)

9.2.4. Sahat-kula u Sarajevu

Sarajevska sahat-kula je jedna od najviših, a zbog svoje vitkosti jedna i od najljepših u

Bosni i Hercegovini. Sagrađena je u 17. vijeku, a poslije požara 1697. godine je
obnovljena kao i 1762. Poslije austrougarske okupacije dograđene su gornje zone
objekta, a sahat su donijeli sarajevski trgovci iz Londona. Graditelj kule je Gazi-Husrev-
beg. Kula i danas pokazuje vrijeme a la turca
 Uz Stari most u Mostaru najviše fotografisan motiv u Bosni i Hercegovini jeste grupni
portret Begove džamije i Sahat-kule, koje već stoljećima stoje, iako arhitektonski
različite, neodvojivo jedna od druge. Sahat-kulu prvi put spominje Evlija Čelebija, ali je
 ona nesumnivo starija, budući da je obuhvaćena vakufnamom Isa-bega Ishakovića.
(slika br. 63, 64)

10. M O S T O V I
Spomenici, koji su služili prometu i trgovini svojom smjelom konstrukcijom i
arhitekturom, među njima se osobito ističu kameni mostovi ili ćuprije, koji i dan-danas
postoje na našim rijekama i riječicama. Ti stari turski mostovi građeni su solidno od
kamena tesanca na jakim pilovima u riječnom koritu i prema sredini su uzdignuti radi
bržeg otjecanja vode sa kolovoza. Na našim prostorima su graditelji tih kamenih mostova
bili iz raznih krajeva, iz Carigrada, Dalmacije, Bosne, Hercegovine i čak Italije.
Među tim graditeljima svakako je bio najvještiji i najuzoritiji Kodža Mimar Sinan 57, koji
je, uostalom, i započeo graditeljsku karijeru sličnim poslom, izgradnjom triju velikih lađa
za prijevoz vojske preko Vanskog jezera u istočnom Anadolu u danima vojnog pohoda na
Perziju. Pojedini kameni mostovi turskog perioda ističu se pravim majstorskim oblikom i
izradom. Takva je jednolučna Kozja ćuprija na Miljacki niže Sarajeva na starom
Carigradskom drumu, koja i danas stoji gore potpuno očuvana i koje nam je prvi poznati
spomen sačuvao mletački putopisac Katarina Zeno 1550. godine. Vrijedna je i
Šeherčehajina ili Šeherija ćuprija u Sarajevu koja je premostila Miljacku sa pet okana
(danas ih ima četiri, a peto, ona na lijevoj obali, zasuto je 1897. godine), i koju je
sagradio Šeherčehaja (načelnik grada) Hadži Husejn 1620. godine. Njoj je i po obliku i
po umjetničkoj izradi slična, dalje, današnja Latinska ćuprija s četiri okna na istoj rijeci i
u istom mjestu. Sagrađena je 1798. godine troškom sarajevskog trgovca Abulahage
Brige, koji je u tu svrhu pred svoju smrt oporukom ostavio trećinu svoga imetka za
izgradnju toga mosta pozvan je iz Ljubinja neimar Risto i njegovih 20 majstora. Risto,
međutim, nije došao i gradnju je izveo neimar Jovan za 76 dana s klesarima Grgom,
Trifkom i Ahmedom i brojnim zidarima. Iz 16. stoljeća je vrijedan i most u Žepi na
riječici Žepi, ćuprija na rijeci Bosni u Sarajevskom polju na Trebišnjici kod Trebinja je
bio Arslanagića most, na njemu je se nalazila i kapi-kula, na rijeci Buni u Hercegovini je
ih bilo i sa više okana. No, pored svih ovih mostova najvrijedniji i najčuveniji su Stari

57
Mimar Sinan (na turskom također zvani Koca ili Aga; rođen 15. aprila 1489., preminuo 17. jula 1588.) je
bio glavni Osmanlijski arhitekta (na turskom mimar) u službi sultana Selima I, Sulejmana Veličanstvenog i
Murata III. Njegovo remek djelo je Selimije džamija u Edirnama mada je najpoznatiji po Sulejmanovoj
džamiji u Istanbulu. Sinan je najvjerovatnije bio rođen 1490. godine. 1511. godine došao je u Istanbul kao
derviški regrut i služio je veziru Ibrahim Paši kao početnik u Palatskoj Školi.
most u Mostaru i čuvena ćuprija Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu. Ova dva mosta
opjevana su u oduljim narodnim pjesmama. Stari most u Mostaru premostio je korito
široke Neretve jednim jedinim smijelim lukom, kojega raspon iznosi 29,40 metara. Most
je visok nad razinom vode upravo 21 metar, a širina mu je 4,30 metara. Građen je
hidžretske godine 974., a to odgovara našoj 1566/67. godini. Graditelj mu je turski
neimar Hajrudin iz škole Kodža Mimara Sinana.

Sokolovićev most u Višegradu premostio je brzu Drinu s jedanaest šiljastih lukova u

ukupnoj dužini 179,43 m. Graditelj ovoga Sokolovićeva mosta bio je Kodža Mimar
Sinan, to nam pokazuje i pisani podatak u Popisu građevina. Vrijeme građenja ovoga
mosta pokazuju dva natpisa, po jednom je to 979. hidžretska godina (1571/72).

Pored kamenih mostova na našim rijekama su građeni i drveni mostovi, ali je sasvim
razumljivo da su oni odavno propali. Jedan takav drveni most opisuje putopisac Evlija
Čelebija sa divljenjem i nalazio je se na Drini na Brodu, a drugi je se nalazio na rijeci
Prači, lijevoj pritoci Drine, niže današnje željezničke stanice Mešići – Rogatica, na vrlo
starom putu iz Rogatice u Goražde i Gornje Podrinje. U gradnji mostova posebno su se
isticali sljedeći ljudi sa našeg prostora: Mehmed Karađoz, sagradio je tri mosta od
početka marta 1570. godine, i to: na Buni blizu Blagaja, na Lištici u Blatu i na Neretvi na
Konjicu. Sinan-beg gradi mostove na rijeci Limu u Priboju, nekoliko na rijeci Janjini kod
Čajniča. Ferhad-paša Sokolović podiže mostove u Banjoj Luci i drveni preko Vrbasa,
kameni preko riječice Crkvine. Hadži Balija u sedamnaestom stoljeću je izgradio dva
mosta na rijeci Neretvi, jedan u Konjicu, drugi u nahiji Glavatičevo. Sve ove graditelje je
nadmašio bosanski vezir Mehmed-paša Kukavica, on je svojim troškovima prije 21.VII.
1758. podigao pet velikih mostova: dva u Foči (jedan na Drini a drugi na Čehotini) i po
jedan na Limu kod Prijedora i jedan na Drini u Goraždu i na Bosni u Visokom.
 Prekrasni mostovi na Miljacki u Sarajevu (slika br. 65)

10.1. Mostovi u Bosni i Hercegovini

10.1.1. Stari most u Mostaru
 Stari most je čuveni most preko rijeke Neretve u Mostaru. Sagrađen je između 1557 -
1566. godine, djelo turskoga graditelja Hajrudina. Dana 9. novembra 1993. godine HVO
je srušio Stari most. Nakon obnove 2004. godine Stari most je uvršten na popis svjetske
kulturne baštine UNESCO-a. Poznat je kao glavni simbol Mostara i Hercegovine.
(slika br. 66)

Ko duga, on je svijen nad vodom!

Obrvica pod čelom:
pod plavim neba svodom!

S dvije krenu strane, smiren na sredini!

Sedef-beša na pučini!

Ko labud, on svoja krila širi

nad rajskim mavi vrelom,
ispred planina sivih!

(iz pjesme „Tarih za Stari most“, Džemaludin Latić)

10.1.1.1. Historija mosta

Prije izgradnje Starog mosta taj dio Neretve je već bio spojen mostom. Ovaj most i sam
Mostar se prvi put spominje u pismu jednog Dubrovčanina vijeću svog grada u kojem
piše da je Vladislav Hercegović, sin Hercega Stjepana, odmetnuo od oca i da mu je
zauzeo Blagaj i dvije kule i most na Neretvi (et do castelli al ponte Neretua). Turci su
osvojili ovo područje 1466. godine, i gradić pored mosta je postao sve veći i značajniji
baš zbog njega.

Ne zna se tačno kad je bio izgrađen ovaj prvi most ali zna se da je služio sve do vladavine
Mehmeda II Osvajača u petnaestom vijeku kad je bio izgrađen novi. Ipak, ovaj novi je
također bio lošeg kvaliteta. Ćatib Čelebi, osmanski zemljopisac iz 17. vijeka je napisao
da je most drveni, istrošen, na lancima, da se prilikom prelaza trese i da je premirao od
straha prelazeći ga. Zato nije iznenađujuće da su građani Mostara zamolili Sultana
Sulejmana veličanstvenog da izgradi novi kameni most. Projekat mosta je bio dat
Mimaru Hajrudinu, istanbulskom arhitekti i učeniku čuvenog Mimara Sinana. Prema
legendi, Hajrudin je pobjegao iz Mostara dan prije nego što su podizane skele, iz straha
Sulejmana veličanstvenog, koji je prijetio da bi Hajrudin bio osuđen na smrt ako bi se luk
mosta ikada raspao. Međutim, nema ni podatka da je Hajrudin ikad vidio svoj most.

Stari most u Mostaru 1930. godine (slika br.67)

Umjesto Hajrudina, izvodač gradnje mosta je bio Mehmed Karađoz. Radovi su započeti
24. oktobra 1557. godine.

Za gradnju je bilo potrebno 456 blokova kamenja i 300.000 akči (tadašnji novac
Osmanskog carstva). Kamen je bio čuveni tenelija kamen, vejrovatno dobiven iz
kamenoloma smješten otprilike pet kilometara južno od grada. Radnici su uglavnom bili
iz okoline Dubrovnika i iz kadiluka Popovo, koji su bili poznati tesari i kamenoresci.

Rad je bio završen devet godina kasnije 1566. godine. Treba se napomenuti da je Mostar
ime grada zbog čuvara lokalnog mosta, Mostara. Sam most je u historiji bio zvan "Novi",
"Sultana Sulejmana", "Veliki" i "Stari". Tokom rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995.
godine, Most je djelomično
oštećen od strane srpskih
snaga i JNA. Dana 9.
novembra 1993. HVO je
srušio Stari most kao dio
kampanje granatiranja i
terorisanja Mostara. Dan
ranije, 8. novembra 1993.
HVO je započeo sa
kampanjom rušenja Mosta
ispaljujući na desetine
projektila u luk i kule Mosta,
što je okončano 9. novembra
1993., njegovim konačnim
rušenjem.

Stari most je rekonstruiran i potpuno obnovljen 2004.g. Među donatorima su najbrojnije

turska i talijanska vlada. (slika br. 68)

Stari Most je srce Mostara i njegova obnova znači da

se život polako ali sigurno vraća u normalu u jednom
od najljepših gradova u Bosni i Hercegovini. Jula
2005. godine, Most je uvršten na listu UNESCO-vih
zaštićenih spomenika kulture.

Ulaz na Stari most s zapadne strane (slika br.69)

10.1.2. Arslanagića most

Arslanagića58 most na rijeci Trebišnjici je podigao Mehmed Paša Sokolović59, a otvoren
je 1574.godine. Bio je to most koji je povezivao centralnu Bosnu i Novi (današnji Herceg
Novi, tada u sastavu Bosne u okviru Osmanskog carstva), preko njega je išla skoro sva
trgovina, najviše so. 1687. Mlečani su zauzeli Novi što je izazvalo povlačenje bogatog
muslimanskog stanovništva prema Trebinju, i most je izgubio na značaju. Jedan od
muslimana iz Novog je bio i Arslan-aga koji je dobio zadatak da naplaćuje mostarinu,
napravio je kuću odmah pored mosta. Vremenom je tu niklo cijelo selo, koje se zvalo
Arslanagići, pa se i most počeo nazivati Arslanagića most, po njenom mostaru. Krajem
Drugog svjetskog rata most su minirali četnici u očajničkom pokušaju da zaustave
partizane. Mine nisu u
potpunosti eksplodirale
pa je oštećeno samo
lijevo krilo mosta.

Na fotografiji se vidi
Arslanagica Most na
svojoj prvobitnoj
lokaciji, a snimak je
napravljen u toku ili
prije II svjetskog rata,
ali ne i prije 1928
godine, jer se u pozadini
vidi zeljeznicki most
pušten u saobracaj te godine, dok se na samom Mostu ne vide tragovi velikih oštecenja
izazvanih miniranjem od strane četnika 1944. godine. (slika br.70)

Drugo oštećenje mosta se desilo 1965. kad su vlasti odlučile na tom mjestu praviti
hidrocentralu. Most je rastavljen, kamen po kamen, i stajao je na obližnjem polju više
godina. Legenda kaže da je tada bilo ponuda iz inostranstva za kupovinu mosta, od kojih
je najkonkretnija došla iz Kanade. Ipak, godine 1970. je počelo premještanje i nakon
dvije godine slaganja (kameni blokovi su bili obilježeni brojevima i transportovani
čamcima) most je ponovo otvoren, ovaj put nekoliko kilometara niže, u trebinjskom
naselju Gradina.

Selo Arslanagića most je svojim većim dijelom potopljeno i ostalo je samo nekoliko kuća
koje iznad nivoa jezera.

58
Korjeni familije Arslanagic dolaze iz Herceg-Novog, a racuna se da su na podrucje Trebinja, tacnije
današnjeg sela Arslanagica Most, stigli krajem 17. vijeka, poslije zauzimanja Novog od strane Mletaka
1687. godine. Uglednije porodice i ljudi dobijali su od Turaka posjede, i to najviše u okrugu Trebinja,
Slanog, Skadra i dr. mjestima.
59
Mehmed-paša Sokolović (1505. ili 1506., Višegrad - 1579., Istanbul) je jedan od velikih osmanskih
vojskovođa bosanskog porijekla. Mehmed-paša je podizao brojne zadužbine i vakufe širom Carstva, a u
svom je rodnom selu Sokolovićima kod Rudog izgradio džamiju.
Novi epilog oko Arslanagića mosta nastao je 1993. godine, rasplamsavanjem rata u Bosni
i Hercegovini. Naime, odlukom tadašnjeg gradonačelnika Trebinja, Božidara Vučurevića,
naziv mosta je promijenjen u Perovića most, navodno, tvrdeći da su Arslanagići postali
od porodice Perovića. Također je promijenjeno i ime sela u Perovića most. Danas, cijelih
jedanaest godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini, koja je uređena Daytonskim
sporazumom, naziv mosta i sela nije promijenjen, ali ga narod i dalje zove njegovim
originalnim imenom: Arslanagića most.

"U našoj zemlji malo je mostova koji se ljepotom linija i maštovitošcu oblika mogu s njim
uporediti. Višegradska ćuprija na Drini je mnogo veća i za ekonomsku istoriju znatno
značajnija, čuveni most na Neretvi u Mostaru vidno je smjeliji u konstrukcijii kao duga
vitak, ali je trebinjski skladniji, bogatiji po oblicima, slikovitiji.
U istoriji našeg graditeljstva on ima vrlo ugledno mjesto, a poseban značaj u balkanskoj
arhitekturi XVI vijeka" (iz članka "Na Trebišnjici most" od Dr V.Djurića) (slika br. 71)
10.1.3. Most Mehmed-paše Sokolovića

Most Mehmed-paše Sokolovića (Stari most u Višegradu) nalazi se u gradu Višegradu

blizu granice između Bosne i Hercegovine i Srbije i predstavlja jedno od
najmonumentalnijih djela arhitekture koja je nastala u razdoblju od 15. do 19. vijeka u
Bosni i Hercegovini. Most Mehmed-paše Sokolovića je nacionalni spomenik Bosne i
Hercegovine.

10.1.3.1. Historija mosta

Most je izgrađen u periodu od 1571. do 1577. godine, na mjestu gdje je put povezivao
Bosnu sa Carigradom iznad rijeke Drine (tzv. "Carigradska džada"). Izgradnja mosta
povjerena je najvećem turskom graditelju, Kodža Mimar Sinanu, dvorskom arhitekti i
vrhovnom graditelju Carstva, jednom od najvećih
arhitekata svijeta.

Za ovaj most se zna da je popravljan oko 1664.

godine, zatim 1875., 1911. i 1939. te 1940. godine. Pri
povlačenju Austrijanaca iz Višegrada 1914. godine,
razoreno je jedno okno, a slijedeće godine srpska
vojska prilikom napuštanja Višegrada je razorila još
jedno. Takvo stanje mosta se zadržalo do 1939.
godine kada je doveden u ispravno stanje. Od 1915.
do 1939. godine na porušenom dijelu mosta stajala je
željezna konstrukcija preko koje se odvijao saobraćaj.
Prilikom povlačenja Nijemaca 1943. godine i taj je
dio razoren.

Kodža Mimar Sinanu, dvorskom arhitekti i vrhovnom

graditelju Carstva, jedan od najvećih arhitekata svijeta. Zadužbina je Mehmed-paše
Sokolovića, velikog vezira trojice sultana ( 1565.-1579. godine ) – Sulejmana
Veličanstvenog, Selima II i Murata III. (slika br.72)

Sredina mosta, nazvana kapija-

sofa, je bila proširena i ubrzo je
postala popularno sastajalište za
ljude iz Višegrada i okolice,
jedno relaksirano stanje koje je
još uvijek tipično za današnju
Tursku i većinu Balkana.

Stari most u Višegradu oko

1890. godine (slika br.73)
10.1.3.1. Karakteristike mosta

Dio mosta preko rijeke čini jedanaest lučnih otvora, od kojih je krajnji otvor uz desnu
obalu oslonjen na dva podzida sa najmanjim rasponom od 5,20 m. Ostalih deset lučnih
otvora raspona su od 10,70-14,80 m. Most leži na devet velikih kamenih stubova širine
3,50-4,00 m i dužine oko 11,50 m. Na lijevoj obali krajnji otvor se oslanja na ugao mosta
kojim prelazi u rampu. Širina kolovoza na mostu iznosi 6,00 m. Ogradni zidovi su
debljine 60 cm, i njihova dužina iznosi 179,44 m. Pristupna rampa je široka oko 6,60 m
sa ogradama i dužine je oko 120,00 m. U rampi su četiri lučna otvora, jedan veći na uglu
(širine 4,50 m) i tri manja iznad potoka koji se ulijeva u Drinu. Lukovi su klasični
prelomljeni lukovi sa relativno malim ekscentricitetom centara.

Kamen za zidanje mosta sječen je u mjestu Banja, oko 5 km niz desnu obalu rijeke
Drine. Na sredini ovog mosta stajala je drvena kula za koju se ne zna vrijeme nastanka, a
koja je porušena 1886. godine. Kula je predstavljala stražarnicu ispod koje je bio prolaz,
a koji se zatvarao jakim hrastovim vratima sa obje strane. Stubovi, svod i čeoni zidovi
izvedeni od sedre sa lokaliteta majdan Višegradske banje. Pojedini kameni blokovi
vezani su željeznim klamfama zalivenim olovom. Nad čeonim zidovima, u ravni nivelete
kolovoza, je profilisani vijenac (od sedre visine 30 cm) na kojem leži masivna kamena
ograda. Šesti stub je sa plastičnom obradom. Na uzvodnoj strani, sa trokutaste osnove
prelazi stepenasto u pravougaono proširenje, koje nosi slijepi portal sa tarihom-natpisom.
Na nizvodnoj strani su poligonalne osnove stepenasto prelaze u pravougaono proširenje
na kojem je sofa za sjedenje. Služi namjenjenoj svrsi do danas.

Most Mehmed-paše
Sokolovića je trenutno
najugroženiji nacionalni
spomenik Bosne i
Hercegovine. Stabilnost
mosta ugrožena je
neispunjavanjem uvjeta
sadržanih u zapisniku
Komisije za tehnički
prijem Hidroelektrane
Višegrad i nezakonitim
radom hidroelektrane.
(slika br. 74)

Rad hidroelektrane je
izazvao rast nivoa vode
rijeke Drine koja je
povećala opterećenje na nosive stubove mosta dok erozija dijela mosta ispod vode prijeti
rušenju cijelog mosta. Zbog nedostatka finansijskih sredstava nije bilo redovnih opravki
mosta u zadnjih nekoliko decenija. Most Mehmed-paše Sokolovića je također upisan i na
listu 100 najugroženijih spomenika svjetske baštine od strane World Monuments Fund
(Fond svjetskih spomenika) organizacije .
10.1.4. Kozja ćuprija u Sarajevu
Kozja ćuprija nalazi se u kanjonu rijeke Miljacke nekoliko kilometara istočno od starog
centra grada Sarajeva. Put na kojem je premošćavala rijeku je čuveni carigradski drum, tj.
put kojim se, u doba Osmanlijske vladavine, iz Sarajeva išlo ka istočnim dijelovima
Carstva, sve do Carigrada. Kozja ćuprija je jedan od četiri stara mosta na području Grada
koji su još uvijek sačuvani. Ostala tri mosta su Šeher-Ćehajina ćuprija, Latinska ćuprija i
Rimski most (most na Plandištu kod Blažuja).

Ova ćuprija ima jedan luk sa dva kružna otvora. Duga je 42 m, a široka 4,75 m. Raspon
svoda joj je 17,5 m. Zidana je od krečnjaka i sedre.

U osmanlijsko doba Bosne Kozja ćuprija je bila mjesto na kojem su se dočekivali carski
namjesnici – veziri. Svakom novom veziru pravio bi se doček na mostu. Pred njega bi
izašli svi viđeniji ljudi u Sarajevu, a skupio bi se i običan narod pošto je to bio jedan od
značajnijih događaja. Spominje se još i to da bi u čast novog vezira neki od hrabrijih
momaka skakali s ćuprije u Miljacku, a on bi ih darivao novcem (to skakanje predstavlja
podvig za divljenje, jer
Miljacka na tom
mjestu i nema neku
dubinu, a visina mosta
je zaista velika).

Postoji narodna
legenda o nastanku
Kozje ćuprije. Ona
kaže kako je siromašni
pastir čuvajući koze
primijetio da se one
neuobičajeno dugo
zadržavaju oko nekog
grmlja na rijeci. Kada
je i sam malo bolje
pogledao ispod tog grmlja je pronašao ćup pun zlatnika. Tim novcem je sebi platio
školovanje, a nakon dosta godina, pošto je postao ugledan i bogat podanik Carevine,
odlučio je da sagradi most na Miljacki, i to na istom onom mjestu gdje su mu koze
ukazale na zlato. (slika br. 75)

Danas se smatra da je ovaj most nastao prilikom velike akcije sređivanja putne mreže, u
doba Mehmed-paše Sokolovića (veliki vezir 1565-1579.). Danas Kozja ćuprija
predstavlja mjesto na koje Sarajlije mogu doći da se opuste i da uživaju u okolnoj prirodi.
Članak Muhameda Hadžijahića o Kozijoj ćupriji objavljen 1. augusta 1935.godine u
listu Novi behar (slika br.76)

11. M E M O R I J A L N A ARHITEKTURA
Muslimanski nadgrobni spomenici čine brojnu i vrlo vrijednu vrstu spomenika orijentalne
arhitekture u Bosni i Hercegovini. Najčešće su to sniježno bijeli kameni nišani ili bašluci,
potom kameni oklopi, kubure i mnogovrsni mauzoleji ili tzv. turbeta. Ljepota tih
spomenika ogleda se uglavnom u dotjeranim oblicima, klesarskoj tehnici i širokoj i
bujnoj konbinatorici ornamenta. Muslimanska groblja su oduvijek bila smještena u
samim sredinama naseobina. Zbog sjećanja na mrtve i zbog posjećivanja muslimanskih
groblja, radi poklanjanja Fatihe mrtvima, ta groblja su se nalazila ondje gdje se kreću
ljudi i to uz džamije, prometnije puteve, čak i uz same kuće – usred života čovjeka.
'' Pojedini spomenici – veli arhitekt Josef Pospišli u članku o muslimanskim grobljima u
Bosni – čine se na prvi pogled tako slični, da čovjek pomisli, kako su jednaki... Tek kad
ih izbliza promotrimo, otkrivamo razlike, koje su upravo tolike, da oni svi zajedno ne
budu dosadno jednolični.''

11.1. Nišani
NIŠANI su kameni stupci različitih veličina i oblika. Obično po dva njih obilježavaju
grob, jedan više glave, a drugi niže nogu, na grobu često stoje sami ili sa santračem i
duguljastim tesancima, koji prave rub groba u obliku četverokuta.

Nišani su bili različitih oblika i veličina, a kamen od kojeg su klesani, bio je najčešće
vapnenac, siga ili aragonit i adezitin tuf zelene boje. Pored ovih se ponekad pojavljuju i
glaukonitski lapor, zeleni diabaz i makedonski bijeli mramor, ali se ovaj zadnji nije
klesao u Bosni, nego je obrađen uvežen.
(slika br.77,78, 79,80)

TIPOVI, dakle mogla bi se odrediti ona približna i najvidljiva tipizacija, a to je podjela

nišana na tzv. muške i ženske i po pojedinim razvojnim epohama, zatim po zanimanjima
ljudi i po pojedinim klesarskim školama. Za razliku između muških i ženskih nišana
može se kazati, da su muški u svim epohama i klesarskim školama građeni u obliku
četverokutne ili osmokutne prizme, a prednjak usto prelazi gore u tanki vrat i završava se
isklesanim turbanom, kakav je pokojnik nosio. Za razliku od ovih ženski nišani su
redovito plosnati i većinom su oba jednako oblikovana i gore završavano u vidu šiljastog
luka.

Najveći poznati nišan u Bosni je nišan na grobu Omerage Bašića kod Bašića mosta na
putu između Glamoča i Livna, iz 1798. godine. Visok je 4,7 m, a upravo mu je toliki i
opseg turbana. Kada su se četrdeset godina prošloga vijeka u Bosni počele provoditi
vojne reforme, turski vojnici i ostali građani, osim svečenstva, po tim reformama,
umjesto turbana nose od 1832. godine fesove, a oblik ove kape počinje se javljati i na
nišanima. Takođe je zanimljiva i pojava interpretacije pokojnikova zanimanja, koje se
izvodilo raznim oblicima turbana.

KLESARSKE ŠKOLE, ili klesari pojedinih regiona bili su daljni činbenici, koji su
dovodili do raznolikosti naših nišana. Centri ovih regiona bili su jeftini i dobri
kamenolomi, kao Sarajevo, Mostar, Foča, Vlasenica, Jajce i Bihać. Sarajevski, fočanski i
mostarski klesari ili taščije klesali su nišane od vapnenca, vlasenički od zelenog
andezitnog tufa, jajački od lakoobradive sige, a bihaćki od posebne vrste vapnenca, koja
uprkos svemu uvijek ostaje bijela, vrlo otporna. Neki nišani su uvozeni sa strane, kao iz
Makedonije gdje su se nalazili kamenolomi mermera, i nazivani su po turskom imenu
Skoplja, uščupskim. Oni su svi bili dugi i tanki, kvadratičnog presjeka s osnovicom od 10
cm.

U Bosni je sačuvano oko tridesetak ovakvih nišana i to u Sarajevu, Prači, Banja Luci i
drugim mjestima. DEKOR naših nišana je vrlo raznolik i dosta bogat. Upotrebljavani
motivi se oslanjaju na stare domaće tradicije, orijentalnu ornamentiku ali ima ih i često
orginalne invencije. Na nišanima iz prve godine turske vladavine su česti mladi mjesec s
vrhovima prema gore, mač, sablja krivosjeklica, koplje, luk sa strijelom, topuz, čomaga
(kijača) i balta.

Ostali muslimanski nadgrobni spomenici u Bosni su oklopi i turbeta. U mjestima zapadne

Bosne se posebno ističu ti oklopi. To je prizmatični sarkofag, čija se donja ploha nešto
veća od površine groba. Sastavljen je od kamenih i pomno obrađenih ploča, pri dnu ima
postolje, a s gornje strane je obično otvoren i, na ženskim grbovima zasađen sitnom
regetacijom. U krajevima gornje plohe usađeni su nišani, a postrane su ispunjene
ornamentima i izrekama na arapskom jeziku. ''Svakako najljepši primjer takvih
spomenika i, ujedno, starijih nišana na našem tlu nalaze se u Banjoj Luci u maloj
nekropoli glasovitog vojskovode i kliškog sandžaka Malkoč-bega (umro 1565.) i njegova
sina Džaferbega (1560.).

11.2. Turbeta ili mauzoleji

TURBETA ili mauzoleji su uglavnom podizana nad grobovima paša, šehova i drugih
imućnijih i istaknutih osoba. Pojedine su gradili pojednci sami za sebe, a druge su opet
podizali nasljednici ili štovatelji pokojnika. Danas na prostorima BiH postoji oko
pedesetak ovakvih spomenika, mada se smatra da ih je bilo duplo više. Uglavnom postoje
tri tipa: kupolasti zatvoreni, kupolasti otvoreni i obični, drveni tip.

 Prvi tip u tlocrtnoj šemi ima uvijek pravilan i približno pravilan oktogon, a uvijek
je zidan od tesana i nežbukana kamena, obično sedre ili sige. U okolnim zidovima
se nalazi po tri prozora s demirima i dva su nasuprot jednom drugome, a naprama
trećeg se nalazi ulaz u turbe koji je lijepim lukom nadsvođen. Veliki zidovi
prelaze u kamenu i olovom prekrivenu kupolicu preko trompa, ali ponekad i
preko pandantiva. Na sredini unutrašnjeg osmokutnog prostora je grobnica, i
uvijek je obilježena raznim drvenim sarkofagom ili kuburom. Kubura na gornjem
djelu ima oštri hrbat, i sva je prevučena zelenom ćahom. Više uzglavlja je drveni
ili kameni stakal i na njemu se nalazi od naravnog materijala turban, što ga je
pokojnik nosio. Ova turbeta nisu tako zastupljena na našem tlu i gradila su se
samo u šesnaestom stoljeću.

Najbolji i nastariji predstavnici prvih turbeta

građenjnih u BiH su: turbeta Gazi Husrev-bega
(umro1541.) i Murat-bega Tardića, požeškog
sandžaka i prvog mutevelije Gazi Husrev-begova vakufa (umro1545.). Oba su situirana
jedan do drugoga s lijevu stranu Gazi Husrev.begove džamije u Sarajevu i oba imaju
natpise. (slika br. 81)
 Među najstarija turbeta ubrajmo
još jedno omanje u Prači i sedam u
Banja Luci. Od tih banjalučkih u
građevnom su smislu svakako
najljepše Ferhat-pašino, koje je
sagradio sam Ferhat-paša nešto
prije 1587. (slika br. 82)

 Drugi tip turbeta ima obično u tlocrtu čisti kvadrat. Ono je otvoreno sa svih
strana, a kupolu im nosi kolonada od četiri ili osam stupova, sa vrlo pomno
obrađenim bazama, kapitelima i lukovima. Sve je od tesana kamena. Neka turbeta
ovoga tipa i nemaju masivne kamene kupole. Lagana žičana mreža, upeta u okolni
zid imitira njen vanjski oblik. Unutrašnja površina je u razini same okoline, ili
malo uzdignutija, ili malo uzdignutija, ili je tu visoki podić, na kojem se nalazi
kameni oklop.
Najstariji poznati i očuvani predstavnik toga tipa u Bosni jeste vrlo elagantno
turbe s kamenom kupolicom kraj Aladže u Foči, u kojem je pokopan Ibrahim-beg
(umro između 17. i 20.VI. 1550.), sin osnivača Aladža Hasan-čelebije Nazira.
Potpuno je istog oblika, samo s visokim postoljem i turbe kraj poznate Sinanove
tekije u Sarajevu, u kojem počiva sam Hadži Sinanaga (umro 1639.) i njegova
žena Sakina, kći Hadži Muhamedova (umrla 1619.). Druga dva takva turbeta u
Sarajevu na alifakovačkom groblju nastala su za čitav vijek kasnije i mnogo su
starije izrade. Oba je o svome trošku podigao sarajevski kadija Ahmed-efendija
Jahja-zade, porijeklom Turkuša, i to jedno na grobu sina Mehmeda Jusufa (umro
1780.), a drugo Jusuf-paši, zagonetnom bjeguncu iz Carigrada (umro između
1747. i 1757.). Dva turbeta toga tipa sagrađena su i u Mostaru, a oba su s osam
stupova i s žičanom kupolom. Jedna je uz Ćoše Havadže džamiju, a u njemu su
pokopani Hadži Muhamedaga Kreho i, vjerovatno, njegova žena.

Još su ovakva četiri turbeta sa žičanom mrežom sagrađena i u vezirskom Travniku.

Bosanska turbeta trećeg tipa su sasvim različite konstrukcije. Osnovica im je kvadrat ili
paralelogram, a građeni su od mješavine čerpića, kamena i drveta. Nemaju kupole i
prekriveni su dašćanim krovom na četiri vode. To su kao kolibe, a podizao ih je narod
najnužnim sredstvima nad grobovima derviša kao znak poštovanja.
 12. Č e s m e i š a d r v a n i

12.1. Česme

U Bosni i Hercegovini i u ostalim zemljama Balkanskog poluotoka je u 15. i 16. stoljeću

izgrađena sila vodovoda i česmi. Oni su građeni po gradovima i selima, a takođe i na
putevima između gradova i sela. Prvi vodovod je u Bosni sagradio Gazi Isa-beg u
Sarajevu nešto prije 1462. godine, a nakon toga se ovi objekti grade u svim krajevima
BiH. Sarajevo je za vrijeme zadnjih godina turske uprave imalo 68 samostalnih
vodovoda u ukupnoj dužini od 55 km. Dužinom takvih vodovoda je prema njihovoj jačini
građeno jedan ili više izlijevnih objekata, a među njima su najbrojnije česme.

Česme su građene u svim mahalama i oko džamija.

Dok su jedne podizate uz zidove drugih većih
objekata druge su bile posve samostalno situirane.
(slika br. 83)

Te samostalne su bile monumenti naročite vrste:

kameni kubus sa krovom na jednu, dvije ili četiri
vode i veliko kameno korito u podnožju toga
kubusa, iz kojeg teče voda na jednu ili više
izlijevnih mjesta ili lula. Korita su uvijek klesana iz
cijelog kamena. Neki su nastali od
srednjovijekovnih stećaka. U starije vrijeme česme
su pored uloge da opskrbljavaju ljude vodom,
imale i jako arhitektonski monumentalno
djelovanje. Činilo je se kao da je graditeljima tih česmi pred očima lebdjela misao da te
minijaturne monumente dovedu u što veći sklad s niskim mahalskim krovovima i
djevojkama, koje su u ibricima nosile vodu s tih česama. Ovakve česme su sačuvane i
danas u mjestima kao Sarajevu, Travniku, Foči i Banja Luci. Kao zadužbine česme su
građene od pojedinaca i po usamljenim planinskim putevima.

12.1.1 Sebilji

Postojale su i tzv. sebilji, to su bile česme na kojima je se žedni prolaznik mogao napiti
vode i tu je uvijek stojao poseban službenik i punio kove i besplatno pojio prolaznike.
Posljednji takav sebilj je bio u Sarajevu, a sagradio je ga ondašnji bosanski namjesnik
Mehmed- paša Kukavica60 1755. godine. Ovaj spomenik je porušen 1891. godine, ali je
60
Mehmed-paša Kukavica je bio bosanski valija tokom XVIII. stoljeća. Istakao se odlučnim mjerama za
jačanje države i gradnjom mnogih poznatih objekata među kojima se ističu: Sebilj u Sarajevu 1754. godine,
džamija u Travniku 1757. godine, džamija i medresa u Foči 1752. godine i drugi. Vladao je u teškim
vremenima kada je moć turske carevine slabila, u Bosni su bile stalne pobune, a neprijatelj je stalno prijetio
oružanom agresijom.
ponovo bio tu sagrađen, a 1913. godine je prenesen na današnje mjesto. S ovim
spomenikom nestalo je kod nas starijih sebilja.

12.1.2. Sebilj u Sarajevu

Sebilj ili Sebil je arapska riječ u značenju

"put", ali kao termin označava dobrotvornu,
vrlo staru instituciju, fontanu posebnog oblika
na trgovima, na kojoj je sebiljdžija tasom
zahvatao vodu iz korita i besplatno napajao
žedne. Sebilj na Baščaršiji je jedini objekat te
vrste u Sarajevu, izgrađen 1891. godine,
vjerovatno po projektu Josipa Vancaša61.
Sebilj, kojeg je podigao 1754. godine
bosanski vezir Mehmed-paša Kukavica,
izgorio je u požaru 1852. godine, a nalazio se
nešto niže od današnjeg.

Ko se u Sarajevu vode napije - nikad Sarajevo ne zaboravi... Jedna od glavnih

karakteristika Sarajeva i Baščaršije su javne česme od kojih je Sebilj najznačajniji. Sebilj
kakvog ga danas vidimo na Baščaršiji izgrađen je u austro-ugarskom periodu odnosno
1891. godine po projektu arhitekte Aleksandra Viteka.62 (slika br. 84)

12.2. Šadrvani

61
JOSIP VANCAS (Sopron, Madjarska, 1859 - Zagreb, 1932): Arhitekt, diplomirao na bečkoj Akademiji.
Od 1885. do 1921. živio u Sarajevu, gdje je bio na čelu Uprave za graditeljstvo. Izveo je mnogo
najreprezentativnijih zgrada (katedrala, zgrada Zemaljske vlade, danas Predsjedništvo, biskupska
rezidencija, bogoslovija, niz stambenih objekata). Jedan je od prvih graditelja koji je ukazao na vrijednost i
znacaj bosanskog sloga u arhitekturi. I sam je veoma uspješno kombinirao elemente tradicionalne bosanske
gradnje i secesije. Poticao je sistemsku zaštitu spomenika kulture; pisao je o kulturnoj povijesti. Bio je i
prvi dirigent prvoga javnog pjevačkog društva u Sarajevu (Männergesangverein, 1887.)
62
Aleksandar Vitek (1892-1893.) je rekonstruirao u maurskom stilu Sebilj u Sarajevu, kao kopiju
kamenog sebilja iz Konstantinopolja.
Šadrvani služe za iste svrhe kao i česme, samo su oni građeni u javnim kupatilima i
dvorištima džamija, medresa i tekija, karavan–saraja i drugih većih objekata. Međutim,
njihova prvenstvena zadaća je da daju vodu većem broju ljudi za isto vrijeme za obredno
umivanje, a pored ovoga oni takođe djeluju plastično i dekorativno u svojoj okolini koja
je sasvim različita od mahale. Šadrvani se bitno razlikuju od česmi.
Kameni bazen s više unaokolo poredanih izljeva ili česmi je osnovni elemenat šadrvana.
Nešto manji i uzdignuti kameni kvader je pred svakom česmom i na njima stoji onaj koji
uzima abdest. Okolo toga se nalazi niska i lagana bolustrada, a s unutrašnje strane te
zgrade poredane su drvene klupe za odmor. Iz sredine bazena se uzdiže manji ili viši
kameni stup i tu voda teče odozdo prema gore. Stup nosi jednu, dvije ili tri vanredno
oblikovane kamene čaške, koji se redaju prema gore i bivaju sve manje i pliće. Krov je
kod šadrvana u obliku kupole, prekriven olovom ili je obični strmi šatorasti krov od
kamenih ploča na šest ili osam voda, a ti su osobito u Hercegovini. Perzija je domovina
Šadrvana, od njih su ga poprimili Arapi i Turci su ih proširili na Balkanski poluotok.

'' Do danas su se održala dva u Mostaru, u dvorištu Karađozbegove i Koski Mehmed-

pašine džamije, i po jedan pred glavnom džamijom u Sarajevu, Čajniču, Jajcu i Banja
Luci. U Sarajevu je nastao najljepši spomenik te vrste u ovim stranama. To je šadrvan u
dvorištu Begove džamije. Današnji oblik potiče iz godine 1892. i kažu, da je vjerna
kopija šadrvana na Ulu–džamiju u
Brusi, ali je na tom istom mjestu stojao
šadrvan još od godine 1530., a podigao
je ga gazi Husrev-beg.''63

Gazi Husrev-begov šadrvan, pored

izrazito dekorativne, ima i svoju
funkcionalnu namjenu jer se voda iz
šadrvana moze koristiti za uzimanje
abdesta (ritualnog pranja lica, ruku i
nogu prije odlaska na molitvu).
Prvobitni, originalni šadrvan izgrađen
je 1530. godine od domaćeg kamena,
bosanske miljevine. Tada je voda do
šadrvana dolazila iz vrela Crnilo
(Donje Biosko) sa udaljenosti od 7
kilometara, a kroz Sarajevo je bila
razvedena pomoću cjevovoda napravljenog od cijevi iz pečene gline. Ovaj stari šadrvan
je temeljito obnovljen 1772. godine po uzoru na originalnu izvedbu. Ovako obnovljeni
šadrvan je krajem 19-tog stoljeca, zbog jakih sarajevskih zima i čestih zamrzavanja, bio
gotovo potpuno oštečen, pa je na mjestu starog, 1893. godine izgrađen novi od mramora
sa otoka Brača (Dalmacija). Tri oštećena korita starog šadrvana mogu se vidjeti pored
zapadnog ulaza u harem. (slika br.85)

13. H A M A M I
63
D. Grabrijan, J. Neidhart, Arhitektura Bosne i put u savremeno, Ljubljana, 1967. godina
Monumentalna građevima sa muškim i ženski odjelom (ćifte – hamama) jedna je od
najvrednijih potkupolnih kompozicija klasičnog osmanskog arhitektonskog stila kod nas.
U centru kako muškog tako i ženskog odjela bili su šadrvani oko kojih se moglo sjediti i
voditi razgovori, tako da su i hamami, osim osnovne funkcije kupanja imali funkciju
okupljanja građana.64

Muslimanska vjera kako zahtjeva od svojih pripadnika peterokratno umivanje, poznato je

da zahtjeva i bar jednom tjedno pranje tijela. Od početka Islama se za ove potrebe grade
banjice u svim muslimanskim kućama a takođe se grade i javna kupatila i to u svim
naseljima i to su tzv. hamami: Sarajevo još u šesnaestom vijeku ima, osim brojnih kućnih
banjica, sedam javnih kupatila.

U tome istom stoljeću imaju u Bosni javna kupatila i mala Prača i Kladanj, Blagaj na
Buni, Rudo, Kostajnica i Jasenovac i druga isto tako omanja mjesta, a do kraja
sedamnaestog vijeka sagrađeno je pedeset i šest takvih kupatila u četrdeset i dva mjesta u
samoj BiH.

Vatra i voda su bila najpotrebnija svakom hamamu, i zbog toga su svi izvedeni od samog
kamena. Mnoga pažnja je se poklanjala i likovnom izrazu takvih objekata, pa im je
unutrašnjost obložena bogatim dekorom, a cio objekt je pokriven kupolom, kupolicama, a
naravno im to daje posebno privlačnu draž. Unutrašnji prostor hamama je se dijelio na
više prostorija.

Kada se ulazi prvo se ulazi u šadrvan, bila je to najveća prostorija hamama s odjelcima za
presvlačenje i šadrvanom na sredini po kome je dvorana i dobila naziv. Ta prostorija je
predstavljala prostor za čekanje, odmor i zabavu poslije kupanja. U manjim hamamima je
se odmah iz šadrvana ulazilo u prostoriju za kupanje ili halvat, a u većim je se iz šadrvana
išlo u omanju prostoriju zvanu kapaluk, koja je služila za svlačenje preko zime, a odatle
dalje na mejdan, međuprostor, gdje je se obavljala masaža, i nakon toga u halvate. U
toplim halvatima, kojih je bilo više u većim hamamima, u po dva ili tri ugla stajale su
niske kamene estrade, a između njih mala kamena korita ili kurne, urešene su vanrednim
klesarskim dekorom, a tu je u njih iz zida tekla hladna i topla voda, a potom se odatle
grabila voda posudom i razlijevala po tijelu.

Hamami su pretežno građeni za muškarce ili za žene, ponekad i za obadvoje, ali u razne
dane, ili u razno doba dana (muškarci do podne, a žene poslije podne). Hamami koji su
građeni dvostruko, kojim se služila istodobno oba spola bila su manje zastupljena.
Na vanjski izgled je to bila obična zgrada, ali unutrašnji prostor je potpuno bio podijeljen
na muške i ženske odjele i pružale su se posve simetrično nanizani duž podužne osi.

64
Poznato je da ta društvena uloga kupatila vodi porijeklo iz starog Rima, a Arapi su preuzeli i dalje
razvijali civilizacijske antičke tekovine. Zna se da su u najvećim rimskim kupatilima postojale sofe na
kojima se moglo prileći a da bi se lakše zaspalo pod je popločavan pločicama na kojima su prikazavani
talasići.
(H. Kreševljaković, Stari bosanski gradovi, Naše starine I, Sarajevo, 1953.)
Unutrašnji uređaji i arhitektonski dekor je kod nas bio jako bogat i ukusan i to se najbolje
na vidjelo šadrvanu. Naokolo su bili poredani jastuci i sećije, u većim hamamima su bile i
posebne galerije na kolonadi stupova koji su povezivali lagani lukovi u izrezbarenom
drvetu, dokle vidi se da bi se posjetioc tu dobro osjećao a što je najvažnije i dobro
odmorio. Ovaj ugođaj je posebno podsticala i visoka kupola i mlazovi bistre vode, što su
pljuštali na sredini dvorane. Odmor je se u ovakvim dvoranama znao pretvoriti i u prave
teferiče.
Prvi poznati hamam u Bosni sagradio je Gazi Isabeg u Sarajevu nešto prije godine 1462.
na mjestu današnje banje kod Careve džamije. Od kasnijih hamama bili su kao građevni
spomenici osobito vrijedni dva u Mostaru i po jedan u Stocu, Počitelju i nekim drugim
mjestima, ali svojom tehnikom i veličinom, bez sumnje, sve nadkriljuje Gazi Husrev-
begov hamam u Sarajevu, nastao nešto prije 1557. godine.

Svi u BiH hamami su usljed materijalnih okolnosti potpuno propali i mnogima se ne zna
ni za trag, ali Gazi Husrev-begov kao jedini je očuvan i predstavlja tip starih orijentalnih
zatvorenih kupatila u Bosni i Hercegovini. (slika br. 86)

13.1. Isa-begov hamam, poznat i kao Carev hamam u Sarajevu

Isa-begov hamam, poznat i kao Carev hamam, je najstarija javna banja u Sarajevu koju je
dao izgraditi treći beg Osmanlijske pokrajine Bosne i glavni osnivač Sarajeva i Novog
Pazara, Isa-beg Ishaković. Podignut je u neposrednoj blizini Careve džamije. Hamam se
spominje već 1462. godine. Vremenom je
zgrada hamama oštećena, a potpuno je srušena

1889. godine.

Banja je ponovo sagrađena1891. po nacrtu

arhitekte Josipa Vancaša. Jedan dio zgrade je
urađen po uzoru na stari hamam, dok je drugi
dio moderno kupatilo zapadnog tipa.Za vrijeme
rata u Bosni i Hercegovini zgrada hamama je
teško oštećena granatama, te mu prijeti
opasnost potpunog propadanja, jer nisu
preduzeti nikakvi sanacioni zahvati poslije rata.

Isa-begov, Carev, hamam u Sarajevu (slika br.

87)

Stari nacrti Isa-begovog hamama arhitekte Josipa Vancača (slika br.88)

LITERATURA
 Orijentalna arhitektura u Bosni i Hercegovini
Bašeskija, M. M., Ljetopis, Sarajevo,
1968.
Bećirbegović, Madžida: Džamije sa
drvenom munarom u Bosni i
Hercegovini,
Sarajevo, 1990.
Biško, Mato: " Konzervacija objekata u
kompleksu Ferhadije džamije u Banjoj
Luci",
Naše starine VII, Sarajevo, 1960.
Bošković, R. J.,Dnevnik putovanja,
1762.
Čelebi, Evlija, Putopis o Bosni i
Hercegovini, Sarajevo – Sejtarija,
Sarajevo, 1999.
Čelić, Đemal: " Utjecaji Turaka na
materijalnu kulturu jugoslavenskih
naroda", Enciklopedija Jugoslavije,
knjiga 8, str. 402-7.
Čelić, Đemal, Grabrijan i Sarajevo
(Prilozi za proučavanje Sarajeva),
Sarajevo, 1970.
Fajić, Z., Stanje sakralnih prosvjetnih
objekata u Sarajevu za vrijeme provale
Eugena Savojskog, 1982.
Fočo, M., Crkve brvnare neobjavljen
rad.
Goodwin, Godfrey: A History of
Ottoman Architecture, Thames and
Hudson, London, 1971.
Grabrijan, Dušan i Juraj Neidhardt:
Arhitektura Bosne i put u savremeno,
Ljubljana, 1957.
Hadžijahić, M, Traljić M., Šukrić N.,
Isam i muslimani u BiH, Sarajevo, 1991.
Hadžimehanović, Refik: " Ljetopis
tuzlanskih džamija", Takvim, Sarajevo,
1982.
Hamidullah, M. Uvod u islam,
Sarajevo, 1989.
Handžić, A. O formiranju gradskih
naselja u BiH u XVI stoljeću, 1975.
Hasandedić, H. Kulturno – historijski
spomenici u Mostaru iz turkog perioda,
Sarajevo, 1961.
Imamović, Mustafa, Historija Bošnjaka,
Sarajevo, 1998.
Kajmaković, Zdravko: Konzervatorsko-
restauratorski radovi na ornamentima
Aladže džamije u Foči , Naše starine
VII, Sarajevo, 1960.
Kemura, S. Sarajevske džamije i druge
javne zgrade turske dobe, 1908.
Koštović, N. Sarajevo između
dobrotvorstva i zla, Sarajevo, 1995.
Kreševljaković, H. Sarajevo do
Husrevbega, Sarajevo 1932.
Kreševljaković, H. Stari bosanski
gradovi, Naše starine I, Sarajevo, 1953.)
Kreševljaković, H. Hanovi i
karavansaraji, Sarajevo, 1957.
Kreševljaković, H. Morića han,
Sarajevo, 1951.
90
 Orijentalna arhitektura u Bosni i Hercegovini

Krzović, Ibrahim: Arhitektura Bosne i

Hercegovine 1878-1918., Katalog, Truhelka, Dr. Ć. Gazi Husrev-beg
Sarajevo, 1987. njegov život i njegovo doba,

Krzović, Ibrahim: Utjecaji islamske Zlatar, Behija Zlatno doba Sarajeva

umjetnosti na evropsku umjetnost od 11.
do 17. stoljeća, Zbornik radova
Behrambegove medrese, Tuzla, 1999.
Kur'an, Prijevod Enes Karić, Srajevo,
1995.
(XVI stoljeće), Sarajevo – Publishing,
Sarajevo, 1996.
Zlatar, Behija, Ganibegović M.,
Gavranović Š., Žujo V., Općina Stari
grad (Sarajevo), Sarajevo, 2006.

Kurto, Nedžad: Arhitektura Bosne i

Hercegovine – razvoj bosanskog stila, Internet:
Sarajevo, 1998.
http://www.bascarsija.info
Matković, Dr. P., Putovanja po
balkanskom poluotoku XVI vieka, Rad http://hr.wikipedia.org
CXXIX
http://www.muzejsarajeva.ba
Michel, R. Mostar 1908., Sarajevo,
2006. http://www.ghbibl.com.ba

Momirović, P., Dve drevne crkve u http://archnet.org

Bosanskoj krajini, Sarajevo, 1953.
http://virtualnosarajevo.com.ba
Mujezinović, M. i Dimitrijević, E.
Džamija na Ustikolini, Naše starine II, http://www.aneks8komisija.com.ba
1957.
http://www.vakuf-gazi.ba
Mujezinović, Mehmed: Islamska
epigrafska Bosne i Hercegovine, knjiga
I, II i III, Sarajevo – Publishing,
Sarajevo, 1998.

Redžić, Husret: Studije o islamskoj

arhitektonskoj baštini, Sarajevo, 1983.

Pavlović, D. Crkve brvnare u Srbiji,

Beograd, 1962.

Šabanović, H. Postanak i razvoj

Sarajeva, Radovi Naučnog društva III,
Sarajevo, 1960.

Štraus, Henry: Iran of the Master

Builders, Editions Sigma, Geneva, 1972.

91
 Orijentalna arhitektura u Bosni i Hercegovini

  

92