Jednom davno ljudski osjeaji i mane nali su se na jednom skrivenom mjestu na zemlji.

Kada je DOSADA zjevnula po trei put, LUDOST je, uvijek tako luda, uzviknula: Igrajmo se skrivaa!

INTRIGA je podigla desnu obrvu, a RADOZNALOST je, ne mogavi odoljeti, zapitala: Skrivaa? Kakva je to igra?

To je jedna igra - pone objanjavati LUDOST - u kojoj ja pokrijem oi i brojim do milijun dok se vi ne sakrijete. Kada zavrim s brojanjem, polazim u traganje i koga ne pronaem taj je pobjednik.

ENTUZIJAZAM je zaplesao, slijedila ga je EUFORIJA.

SREA je toliko skakala da je to nagovorilo SUMNJU i APATIJU, koju nikada nita nije zanimalo, da se pridrue igri.

Ali, nisu se svi eljeli igrati! ISTINA je bila protiv skrivanja, a i zato bi se skrivala?! Ionako je uvijek, na kraju, svi pronau.

PONOS je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo muilo to se on nije sjetio predloiti igru. OPREZ nije htio riskirati...

Jedan, dva, tri..., poela je brojiti LUDOST.

Prva se skrila LIJENOST, koja se, kao i uvijek, samo bacila iza prvoga kamena na putu.
VJERA se popela na nebo, a ZAVIST se skrila u sjenku USPJEHA, koji se utei popeo na vrh najviega drveta.

VELIKODUNOST se nikako nije mogla odluiti gdje da se sakrije jer joj se svako mjesto inilo savrenim za jednoga od njenih prijatelja.

LJEPOTA je uskoila u kristalno isto jezero,

KRASOTA je nala svoje mjesto u letu leptira, a SLOBODA u dahu vjetra.

SEBINOST je pronala savreno i prozrano skrovite, ali samo za sebe.

LA se skrila na dno oceana (lae, skrila se na kraju duge), a POUDA i STRAST u krater vulkana. ZABORAV se zaboravio sakriti, ali to nije ni vano.

Kada je LUDOST dola do 999 999, LJUBAV jo uvijek nije pronala skrovite, jer je svako mjesto bilo zauzeto. Ugledavi ruinjak, uskoila je, pokrivi se prekrasnim pupoljcima.

Milijun! povikala je LUDOST i poela svoje traganje.

Prvo je pronala LIJENOST, iza oblinjega kamena.

Ubrzo je zaula VJERU kako pria s Bogom na nebu,

a STRAST i POUDA su iskoile iz kratera od straha.

Sluajno je pronala ZAVIST i naravno USPJEH,

a SEBINOST nije trebalo ni traiti, sama je izletjela iz svoga skrovita, koje je bila pelinja konica.

Od tolikog traganja LUDOST je oednila i tako je u kristalnom jezeru pronala LJEPOTU. Sa SUMNJOM joj je bilo najlake, ona se nije mogla odluiti za skrovite, pa je ostala sjediti ispod oblinjega drveta.

Tako je LUDOST, malo pomalo, pronala sve.

TALENT u zlatnom klasju ita,

TJESKOBU u izgorjeloj travi,

LA na kraju duge (lae, bila je na dnu oceana), ZABORAV je zaboravio da su se uope i igrali...

Samo LJUBAV nigdje nije mogla pronai.

LUDOST je pretraila svaki grm, svaki vrh planine i kada je ve bila bijesna, ugledala je ruinjak.

Uavi u ruinjak, uzela je suhu granu i od bijesa i iznemoglosti, poela udarati po prekrasnim pupoljcima.
Odjednom se iz ruinjaka zauo bolan krik.

Ruino trnje je izgrebalo oi LJUBAVI i oslijepilo je.

LUDOST nije znala to uiniti i kako da ispravi ono to je uinila.

Plakala je i molila za oprotaj...

Na kraju je odluila zauvijek ostati uz LJUBAV i pomagati joj!!! Od tada, LJUBAV JE SLIJEPA I LUDOST JE UVIJEK PRATI...
nepoznati autor