TAJNA VJE
Č
NE MLADOSTIS prozora kraljevske odaje Elizabetin pogled kruži preko kula i gradskih zidina naosamljeni Gertrudin dvorac pokriven snijegom. Vatra joj gori u o
č
ima. Pune usne sesmiješe.
Č
itavim bi
ć
em struji sre
ć
a rastalasana neprestanim novim željama. Osje
ć
aj da posjeduje, a da je to ipak udaljeno od nje, razbuktava novu vatru. Protegne svoje ruke iosjeti volj-
kost. Malo zatim oštro se obazre i udari dlanom o dlan. U
đ
e dvo-
ranka.
- Moj novi dvoranin!
Uz smjerni poklon u
đ
e Belko i ostane pokraj vrata.
- Dostojanstvenice, ima li moj kraljevski savjetnik vitez Sokol tamo u dvorcu sve što mutreba?
- Svijetla kraljice, dobro mu je.
- Ne vjerujem da je ondje sve onako kako je dostojno plemenitog viteza i prvogkraljevskog pouzdanika. Jeste li mu to isporu
č
ili?
- Jesam, svijetla kraljice. On zahvaljuje na brizi uzvišene vla-darice i tvrdi da nema ništana svijetu što bi mogao još željeti.
- Drugo nije isporu
č
io?
- Još moli da se potkraj sedmice smije osobno pokloniti svojoj kraljici. Potkraj sedmice?Uistinu se bojim da vitez nema dovoljna služin
č
adi. Nije uvijek dostatna muška posluga. Nema li tamo dvoranke?
- Vitez je to odbio.
Ustala je i okrenula mu le
đ
a, a radost osvijetli njezino lice.
- Kad on tako želi - re
č
e kraljica okrenuta Belku le
đ
ima, pri
đ
e k polici, uzme papir iusklikne:
Oh, gotovo sam zaboravila. Tu je važno pismo, treba da odgovorim. Recite vitezu da gao
č
ekujem danas podve
č
er. Važni kraljevski poslovi ne mogu se odga
đ
ati. Neka do
đ
e.
Belko se pokloni, iza
đ
e iz kralji
č
inih odaja i okrene hitro u sobu kraljevskog tovarnikaIvana.
šap
ć
u
ć
i, ispri
č
a mu razgovor s kraljicom.
- Ljubomorna je na viteza! To bolje za nas. On ne smije do
ć
i za sedmicu dana. Saop
ć
i jojda je otišao u lov. što
ć
e ga rje
đ
e vidjeti, više
ć
e za njim
č
eznuti. Po
đ
i u Gertrudin dvoraci reci da
ć
u popodne do
ć
i da se, porazgovorimo.
Elizabeta je opet stala kraj prozora. Zamislila se.
- Potkraj sedmice! Zašto tako dugo? Tamo u dvorcu nema žena. Zašto oteže svojdolazak?
Zabrinuta krene k stolu. Trgne s njega valovitu tanku srebrna-stu plo
č
u, opto
č
enudraguljima i zuri u nju. Na kovnoj plohi od-razuju se crte njezina lica. Traži svoje o
č
i,istražuje svoje usne,
č
elo, prinosi ogledalo sve bliže, smiješi se, pa opet mrgodi. Ondaodbaci srebrnastu plo
č
u i zovne svoju najmiliju služavku.
Reci mi, djevojko, jesam li lijepa kao onda kad sam bila na Gri
č
u?
- Ljepša ste svijetla kraljice, mnogo ljepši. Uzme ponovo zrcalo, probada pogledom samusebe. Briga i strah navora joj
č
elo i to je uplaši.
- Nabori? Jesu li to nabori? Reci!
- I djetetu se navora
č
elo kad ga obuze zlov
ć
lja. Smiješite se, svijetla kraljice. Ne gledajtetako Ijutito pa ne
ć
e biti nabora.
Preobraženje njezino dublje je od bore na
č
elu i odbaci srebrno ogledalo na pod.
"On je vidio nabor na mojem
č
elu onda... zato ga ne vu
č
e želja k meni. Zato ne dolazisvake no
ć
i!
Č
ekaj,
č
ekaj, prikovat
ć
u te, svezati - umirat
ć
eš za mnom." I odmah pozoveRufu i zapita ga za pustinjaka Dragošu.
Pustinjak je živ. Hranio sam ga u kuli.
Elizabeta glasno odahne:
- Vodi me k njemu. Odmah!
Prošli su uskim hodnicima, ugibaju
ć
i se glavnom trijemu da nikoga ne susretnu, i dospjelido zabitne zapuštene stare kule. Ru-fa izvali iz mošnje klju
č
i otvori.
Mršavi blijedi bradati pustinjak se uspravi:
-• Dugo sam
č
ekao taj
č
as, svijetla kraljice.
8
- Imala sam kraljevskih poslova i briga. Sad je minulo. Govorimo hrvatski da ovajdvoranin ne razumije. Ho
ć
u da samo ja saznam tajnu, nitko više.
- Sto zapovijedate?
- Tajnu vje
č
ne mladosti tražim! Razotkrij je odmah! Sada!
- Pospite glavu pepelpm i sagnite u pokori, kraljice!
- Jao tebi! Govori. Utekao si iz kule mudrosti, smrt te
č
eka, bjegunce, prepoznajem te.
- Da ste me prepoznali, zastrepili biste...
- Ja? Kraljica? Govori, tko si!
- Pitajte svoju prošlost.,.
Razbojnice! Prijetnjom ho
ć
eš iznuditi slobodu! Uzalud! Eliksir mi daj, pa idi. Ho
ć
u tajnuvje
č
ne mladosti, ti je znaš. Skinut
ć
u ti kožu sa živa tijela.
Ipak me ne
ć
ete prepoznati! Elizabeta plane. Njegov otpor je drži i plaši.
- Prokletni
č
e! Nau
č
it
ć
u te da -stojiš pred svojom kraljicom.
- Vidim samo - lešinu...
Kao da ju je odgurnuo neki teški udarac, ona odsko
č
i. Pogled pun straha i jeze upire unjega.
- Tko je ovaj
đ
avo?
Pustinjak šuti i gleda joj u o
č
i. "Možda on? - Ne, - nije on!" Njegov uko
č
eni, mirni pogledzuri u nju kao sablast.
- Odgovori - pitam te posljednji put, ja, kraljica.
--
č
edomorka!
Elizabeta osjeti kao da ju je netko silno udario u grudi.
- Lažeš - lažeš! Rufa, Rufa, u tamnicu s njime. Krvnik neka mu odrubi glavu!
Dvoranin je gleda iznena
đ
eno. Nije razumio njihov razgovor pa mu se
č
ini da je sišla s
uma.
-- U tamnicu, u zdenac!
Mladi dvoranin otkop
č
a svoj pojas, približi se Dragoši i zapovjedi:
- Ruke amo!
šute
ć
i, ispruži on blijede suhe dlanove.
- Ne otima se. Nešto snuje...
Brzo - brzo! - nuka kraljica Rufu.
Ovaj mu sputa ruke i svezana povede iz sobe u komoricu, mra
č
nu, tamnu. Iza le
đ
a svojegdvoranina kraljica promatra kako hvata lance, baca Dragošu na drveni pod i onda hvatakoleso. Drvena plo
č
a, u kamenom podu, otisne se. Spuštalo škripi, lanci zveke
č
u.
Dragoša pada u tamnu crnu dubinu. Elizabeta još jednom sakupi snagu i vikne doljeDragoši:
- Umrijet
ć
eš, klevetni
č
e! Umrijeti!
-
č
edomorko! - vikne on.
Kraljica sagne glavu, gleda dolje u dubinu iz koje se odbija pustinjakova jezovita rije
č
. Elizabeta je blijeda, ustrašena.
"Da mu odrubim glavu u kojoj nosi tajnu - vje
č
ne mladosti? Ne - moram doznati tko je i štozna o vje
č
noj mladosti.- Dakle, prepuštate ga meni? - obraduje se Rufa.
- Potpuno, samo mi javljaj.
- Budu li me pustili k vama vitez i knez Oki
ć
ki.
- Vitez je moj najve
ć
i prijatelj, knez najbolji pouzdanik i ne
ć
e ti kratiti da ulaziš k meni.
- Re
ć
i
ć
ete im da je pustinjak dolje?
- U ime bogova, ni rije
č
i. Oni to ne smiju saznati, ni od me-ae ni od tebe.
- To je vrlo pametno. Samo sre
ć
onoša zna da je on ovdje •- i pratit
ć
e ga svojom sre
ć
om.
- Ah, njoj sam obe
ć
ala da
ć
u ga otpustiti ku
ć
i. Reci joj da "i pustinjaka vodio iz dvorca doceste i da je pozdravlja, a bla-goslivlje kraljicu što mu je dala slobodu. Vjerovat
ć
e. I ja
ć
u joji to re
ć
i. Sad idemo.
- Svijetla kraljice, vaš vjerni Rufa opet smije da vas služi?
- Služi mi, ne
ć
u ti ovo zaboraviti. Nagradit
ć
u te suhim zlatom.
- Suho zlato samo je milost kraljice.
- Bit
ć
eš opet što i prije. Re
ć
i
ć
u vitezu Sokolu - bit
ć
eš opet moj dvoranin.
On klekne i poljubi rub kralji
č
ine šiljaste crvene obu
ć
e. Onda zatvore kulu. Kraljica se vrati usvoje odaje, blje
đ
a i nemirnija nego kad ih je ostavila.
Vjetar zviždi nad visokim kulama kraljevskog dvora. U kaminu velike blagovaonice gorivatra. Kraljevski ru
č
ak je donesen. Knez Oki
ć
ki raspravlja s kraljicom. Njegov ozbiljni pogled upire ^e u njezino, vedrinom obasjano lice.
- Svijetla kraljice, neka
č
arobna mo
ć
razdragano njeguje vašu ljepotu. Svakog dana vaši suobrazi ljepši i mla
đ
i.
- Mla
đ
i? - opetuje ona nešto sumnji
č
avo kao da se boji da knez zna koga ona
č
uva u tamnici.
Velim samo što govore knezovi i svaki dvoranin pod ovim krovom.
- Prije nekoliko dana bila sam vrlo ružna, zlovoljna.
- Kraljica nema povoda da joj se lice nagradi zlovoljom.
- Uistinu ne. Sad sam posve, posve sretna. Sjaj se probudi u njezinim o
č
ima kao da se sje
ć
anekog užitka.
10
- Veoma sam zadovoljna. Moje pouzdanje u - viteza i u vas - daje mi tu sre
ć
u.
- 2ivot viteza Sokola i moj posve
ć
eni su vašem zadovoljstvu.
- Moje kraljevstvo u dobrim je rukama. Ako se Joakim nigdje ne pojavi, bit
ć
e uvijek sretno.
Budno pazimo. Ne
ć
e ga sna
ć
i želja da nam do
đ
e u šake. Njegovu ortaku na dvoru još ne znatesigurno trag?
--
Od sada znam samo ono što sam
č
uo od kumanskog poslanika kojeg smo uhvatili uBakonjskoj šumi. Imam trag - re
č
e Ivan glasno - kojim treba i
ć
i. Izdajica je na dvoru. Vrlo blizu nas
Dok je ovo rekao, nije gledao Orhidu. Pa ipak osjeti njezinu prepast što ju je pobudio svojimrije
č
ima.
Kneže, predajte mi izdajicu. Nema tako okrutne smrti kojom je ne bih kaznila - prijete
ć
i velikraljica.
Orhidina se glava okrene na drugu stranu. Ivan se nagne, dosegne vr
č
i pogleda Orhidi u o
č
i.
Osjetila se uhva
ć
ena kliještima, ali se tješi: on ne može slutiti njezinu izdaju. Ivan nastavi:
- Svijetla kraljice, uhvatit
ć
u je na djelu i predati je. Ta je izdajica odala Joakimu vaše osnove,izdala vaše prijestolje i zaslužuje smrt, najstrašniju, najgrozniju.
- Ne
ć
e joj ute
ć
i, pa da mi je ro
đ
ena krv! Nevidljiva strepnja preleti oko stola od jednog
č
lanakraljevske obitelji do drugog i odrazi se u licima dvorana.
- Idem - re
č
e kraljica. - Kraljevi
ć
Andrija nije zdrav. Pobolijeva od onog dana kad se povratio.Siromašno tijelo, mnogo je prepatilo - i okrene se.
Dvorani ustanu. Kraljica izlazi. U dvorani ostali su uz kamin samo Orhida i Ladislav.
- Nisi li opazio kako nas svuda slijedi kralji
č
in novi dvoranin - onaj žutokosi Belko?
- Neka ih ja uhvatim, izbit
ć
u svima
č
eljusti. Traže nekakvog Joakimovog ortaka po dvoru.Eh, dat
ć
u im ja. Svemu je kriva ona vizirom pokrivena gubica, - bijesno
ć
e Ladislav. Uistinu je vitez Sokol njezin milosnik?
- Glupa gusko, zar ne znaš? Dolazi no
ć
u k njoj, trebalo bi ga otrovati i njega i Oki
ć
koga. AliJoakim
ć
e se pojaviti. Tiho ulazi Tajana u sobu.
Uzme lutnju i opet istim putem izlazi na hodnik, a da ih nije pogledala.
- Trebalo bi našu kraljicu osloboditi ovih krvopija, viteza Sokola i kneza Oki
ć
koga.
- Kako? Sami smo zarobljenici - odvrati Orhida. - Samo Joakim bi to mogao. Ali gdje je on?Ho
ć
e li se javiti? Kako?
Search History:
Result 00 of 00
00 results for result for
p.
Recommended
Marija Jurić Zagorka- Gordana 01.
5937 Reads
More From This User
Notes
Load more
